- Priručnik za roditelje djece s motoričkim i senzoričkim teškoćama -

(2. prošireno izdanje)

Hrvatski savez udruga cerebralne i dječje paralize

Unapređenje roditeljske skrbi za djecu s teškoćama u razvoju kroz edukacijsko-terapijske kampove

Zagreb, svibanj 2011.

Pripremio: Dario Karačić

Autori: Dario Karačić, Koraljka Rudančić,

Vedrana Vitez, Zorana Klarić,

Boris Valjan, Klara Radonić

Izdavač: Hrvatski savez udruga cerebralne i dječje paralize,

Zagreb, Nova ves 44,

Tisak ovog priručnika omogućilo je Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi.

Društvo osoba s cerebralnom paralizom Zagreb ustupilo je pravo korištenja

originalnih tekstova 1. Izdanja (ISBN: 978-953-7184-08-7)

ISBN: 978-953-56724-0-1

Sadržaj

Edukacijsko-terapijski kampovi 5

Boris Valjan: Uloga fizioterapeuta u edukaciji roditelja djece s cerebralnom

paralizom 12

Dario Karačić: Važnost radne terapije kod djece s motoričkim teškoćama 15

Dario Karačić: Asistivna tehnologija i alternativna komunikacija za djecu s

cerebralnom paralizom 28

Zorana Klarić: Bobath koncept kod djece s teškoćama u razvoju 34

Vedrana Vitez: Uloga školskog defektologa u radu s djecom s motoričkim i

senzoričkim teškoćama 37

Koraljka Rudančić: Radionica za roditelje uz primjenu neuro-lingvističkog

programiranja - NLP 42

Vedrana Vitez: Gestalt terapija – Gestalt savjetovanje 46

Lindsey Biel, Nanacy Peske: Senzorna integracija 51

Klara Radonić: Savjetovanje o pravima iz socijalne skrbi 57

5

Naziv projekta: Edukacijsko-terapijski kampovi – Unapređenje roditeljske skrbi za djecu s teškoćama u razvoju

Vrijeme provedbe: 2010. – 2011.Mjesto provedbe: lokalne udruge – članice HSUCDP-aFinanciranje projekta: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, vlastita sredstvaPartneri: Društvo osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Zagreb

Centar za savjetovanje i edukaciju „BALANS”, ZagrebIzvoditelj: Hrvatski savez udruga cerebralne i dječje paralize, Zagreb

Sažetak projekta

Projekt Edukacijsko terapijski kampovi usmjeren je na razvoj sposobnosti roditelja

djece s motoričkim teškoćama da aktivno pružaju kvalitetnu skrb svojoj djece

kako bi ona postala produktivni član lokalne zajednice te socijalno uključena u

sve aktivnosti kao i ostali vršnjaci.

S druge strane aktivnosti su usmjerene na identifikaciju potencijala i razvoj

funkcionalnosti djece kroz suvremene metode skrbi i osiguravanja kvalitetne skrbi od

strane roditelja.

Ciljevi projekta1. Osnažiti 110 roditelja djece s motoričkim teškoćama za pružanje kvalitetne skrbi te

na taj način potaknuti socijalno uključivanje djece

2. Omogućiti i potaknuti razvoj motoričkih, komunikacijskih i socijalizacijskih

vještina za 110-ero djece s motoričkim teškoćama, omogućiti razvoj potencijala i

samostalnosti kako bi izrasli u produktivne članove društva

3. Prijenos suvremenih metoda skrbi za djecu s teškoćama u manje razvijene zajednice

i razvoj sličnih aktivnosti u lokalnim udrugama.

Osnovne projektne aktivnosti1. Edukacijsko terapijski kampovi

– organizacija 22 dvodnevna kampa u gradovima Hrvatske koji su iskazali interes

– program rada kampova koncipiran je kao interaktivni boravak terapeuta, roditelja

i djece gdje se radi na informiranju i edukaciji roditelja te individualnom radu

Edukacijsko-terapijski kampovi

6

PRIRUČNIK

(procjena i tretman) s djecom (u navedenoj situaciji roditelj je u mogućnosti

dobiti realnu sliku djetetovog potencijala te skrbi koju treba pružiti).

– po kampu je uključeno petero djece i petero roditelja uz podršku stručnog tima

(5 terapeuta i volonter/suradnik iz udruge)

2. Edukacija lokalnih udruga i suradnika udruga

– prijenos suvremenih metoda skrbi suradnicima udrugama, osobama koji pružaju

skrb djeci, te edukacija lokalnih udruga o mogućnostima pružanja kvalitetne

podrške roditeljima i djeci

3. Tiskanje i distribucija priručnika

– prikaz konkretnih metoda skrbi na primjerima s kampova, edukativni priručnik

s praktičnim savjetima kako vježbati s djecom, gdje se dijete može uključivati i

ostale aktivnosti koje se mogu provoditi s djecom. Priručnik će se distribuirati

uključenim korisnicima, udrugama i organizacijama koje pružaju skrb za djecu

s motoričkim teškoćama.

Očekivani rezultati– osnažen i educiran roditelj za pružanje skrbi djetetu

– poticanje djece na razvoj samostalnosti uz pomoć roditelja i ostalih skrbnika

– poticanje lokalnih udruga na razvoj kvalitetnih usluga

Projekt Edukacijsko-terapijski kampovi – u napređenje roditeljske skrbi za djecu s

teškoćama u razvoju i aktivan je od 2008.godine. Provođen je dvije godine na području

PRIRUČNIK

7

Grada Zagreba, te tijekom 2009/10 godine na nacionalnoj razini u 9 gradova, a 2010/11

godine 19 kampova održano je u 13 gradova u sljedećim udrugama:

• Udruga invalida grada Crikvenice

• Udruga osoba s invaliditetom dječje i cerebralne paralize, distrofičara i osoba

s tjelesnim invaliditetom grada Karlovca i karlovačke županije

• Udruga invalida Koprivničko križevačke županije „Centar Podravsko sunce”,

Koprivnica

• Udruga invalida Križevci

• Udruga roditelja djece sa smetnjama u razvoju „Sunce“, Makarska

• Udruga osoba s invaliditetom Našice

• Udruga osoba s invaliditetom Sisačko - moslavačke županije, Petrinja

• Udruga osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Rijeka

• Udruga distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih

invalida, Slavonski Brod

• Društvo distofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih

invalida grada Varaždina

• Udruga osoba s invaliditetom „Bubamara”,Vinkovci

• Udruga osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Zagreb

• Udruga invalida Zlatar

ZAHVALJUJEMO IM SE NA GOSTOPRIMSTVU I SUSRETLJIVOSTI U ORGANIZACIJI KAMPOVA

8

PRIRUČNIK

Analiza situacijeProvedbom samih kampova dobili smo na uvid stvarne potrebe od strane samih

roditelja, te procjenom fukcionalng stanja djece od strane stručnog tima.

Roditelji navode nedostupnost (zbog nepostojanja ili malobrojnosti) kvalitetnih

terapijskih usluga, financijsko iscrpljivanje obitelji za potrebe rehabilitacije, „lutanje“

sustavom zdravstva i socijalne skrbi zbog nepotpunih informacija, neadekvatni

obrazovni programi (prilagođeni i redovni), strah od loše skrbi zbog čega se odlučuju na

institucionalizaciju, nemogućnost uključivanja u obrazovanje zbog nespremnosi vrtića

i škola, nedovoljna educiranost za rad s djetetom i poteškoće u obiteljskim odnosima

uzrokovanim pritiskom skrbi za djete s teškoćama.

Procjenom stručnog tima moglo se zaključiti da je skrb u središnjoj Hrvatskoj (Grad

Zagreb i Zagrebačka županja) u većoj mjeri dostupnija te da su roditelji educirani za

rad s manjom djecom, što nije slučaj za stariju djecu. Roditelji nisu educirani za rad s

djecom na području osamostaljivanja (u kući ili školi). U drugim dijelovima Hrvatske

situacija je nepovoljnija. Roditelji su primorani odlaziti u Zagreb da bi dijete dobilo

kvalitetnu skrb. Nisu educirani za rad i brzo gube volju za rad s djecom, te na taj način

odgovornost prenose na zdravstvene i obrazovne djelatnike.

Dostupnost suvremenih metoda skrbi je jako mala u svim gradovima gdje je su

organizirani Kampovi. Ukoliko i postoji kvalitetan kadar tada je edukacija vremenski

ograničena te je roditelji ne usvajaju.

PRIRUČNIK

9

Zbog reakcija roditelja i djece, kao i zbog povećanog interesa, odlučili smo dodatno

razviti metode rada, proširiti stručni tim i nastaviti projekt u sljedećem razdoblju.

Dosadašnji rad je pokazao korisnost aktivnosti i ostvarenje specifičnih ciljeva. Uključeni

roditelji su zadovoljni novim informacijama te proširenjem onoga s čime su već upoznati,

na individualnoj i strukturiranoj razini.

Djeca s teškoćama u razvoju, osim medicinske skrbi, iziskuju poznavanje propisa,

upućenost u nove metode rehabilitacije, konstantne posjete institucijama, traženje

sufinanciranja privatnih donatora itd. Takvi zahtjevi za mlade roditelje predstavljaju

ponekad nesavladive prepreke te im je potrebna stručna pomoć u smislu savjetovanja,

edukacije i psihološke pomoći. Jedan od razloga uključenja roditelja djece s teškoćama

u razvoju u proces savjetovanja i edukacije je da se kroz period trajanja habilitacije

djeteta i njegove prilagodbe na svakodnevni život može narušiti snaga i motiviranost

roditelja zbog strahova, depresija, trauma i ostalih neželjenih emocionalnih stanja koja

mogu nastati tijekom tog razdoblja.

Otkriće da nešto nije u redu s dojenčetom ima velik utjecaj na roditelje i funkciju

obitelji. Mnoge obitelji s djecom s teškoćama u razvoju uspijevaju voditi svoj život

učinkovito kao i ostale obitelji, dok je nekima potrebno savjetovanje ili obiteljska terapija

kako bi se omogućila prilagodba djeteta s teškoćama u razvoju u njihovu obitelj i kasnije

u svakodnevni život (Harris & Fong, 1985).

10

PRIRUČNIK

Razvoj samopomoći kod roditelja djece s teškoćama u razvoju posebna je metoda

pružanja pomoći osobama u njihovu rastu i razvoju, sazrijevanju i prilagođavanju

životnim uvjetima radi njihova osposobljavanja za samostalno rješavanje aktualnih i

budućih problema. Pružanjem potrebnih znanja i vještina kao i pravodobnih, konkretnih

informacija roditelji će u skrbi za svoje dijete biti manje ovisni o institucijama i skupim

terapeutima.

Ciljano djelovanje na razvoj znanja i vještina potrebnih kako bi roditelj samostalno

pomogao svome djetetu kao i samome sebi temeljni je cilj projekta Edukacijsko-terapijskih

kampova. Kroz njih pokušavamo roditelje educirati kako mogu pružati jednostavne

rehabilitacijske metode, boriti se za njihova prava s konkretnom i pravovremenom

informacijom, a istovremeno kako pomoći sami sebi u emocionalnom smislu, što će

uvelike unaprijediti kvalitetu njihova života, živote njihove djece, kao i cjelokupne obitelji.

Provedba projektaTijekom 2009., 2010. i 2011. godine provedeno je 28 kampava za roditelje i djecu s

teškoćama u razvoju u prostorima lokalnih udruga članica Saveza. Kroz organizacije ovih

kampova provedene su terapijske metode za djecu (radna terapija, fizikalna terapija,

elementi senzoričke integracije, rehabilitacijki tretman, elementi funkcionalne terapije

i play terapija) te savjetovanje za roditelje po Gestalt i NLP metodi. Osim direktne

primjene terapijskih metoda, provodile su se i aktivnosti slobodnog vremena u kojima

su roditeljima prezentirane zabavne aktivnosti koje imaju svoju terapijsku vrijednost

(kreativne metode, pantomima, poligoni, ekspresivne tehnike).

Kroz proces savjetovanja roditeljima djece s teškoćama u razvoju želimo pomoći

da razriješe ograničavajuća uvjerenja, stavove i neželjena ponašanja, kako bi postavili

nova usmjerenja koja ih motiviraju u ostvarenju ciljeva koje su vidjeli, čuli i osjetili u

bližoj ili daljoj budućnosti.

Zadovoljni, usmjereni i motivirani roditelji puno brže iskustveno uče i znaju na koji

način njihovo dijete doživljava svijet oko sebe. Oni su te osobe koje im mogu mijenjati

uvjerenja o njihovu stanju. Kroz proces edukacije i savjetovanja konkretno smo radili s

36-tero roditelja i isto toliko djece, a cilj nam je bio educirati roditelje za rad s djetetom

u svome domu, upoznati ih s metodama poboljšanja kvalitete provođenja vremena

s djecom te im pružiti pravovremenu informaciju vezanu za prava iz socijalne skrbi.

Kroz kampove bila su uključena djeca s teškoćama u razvoju s dijagnozama

motoričkih, senzoričkih i bihevioralnih poteškoća starosti do 15 godina. Navedena

djeca imala su poteškoće u obavljanju svakodnevnih aktivnosti brige o sebi, mobilnosti,

PRIRUČNIK

11

školskih ili rehabilitacijskih aktivnosti. Korisnici su terapijskih usluga koje djelomično

moraju plaćati roditelji te cijena dostiže i 120 kn za jedan tretman, što predstavlja veliki

trošak za obitelj.

Roditelji te djece bili su istovremeno uključeni u edukativne i savjetodavne aktivnosti.

Oni su mlađe životne dobi, nerijetko im je to prvo dijete s teškoćama u razvoju te iz

toga razloga nisu spremni na sljedeću trudnoću iz straha ili zbog sveobuhvatne brige

za dijete koja zaokuplja živote cijele obitelji. Roditelji su se našli u novoj situaciju u kojoj

trebaju konkretnu pomoć u svladavanju financijskih, pravnih te psiholoških problema

koji se javljaju kroz skrb za dijete s teškoćama u razvoju.

Evaluacija projektnih aktivnostiU odnosu na postavljene ciljeve, uključeni roditelji pokazuju zadovoljstvo zbog

sudjelovanja te primanja novih informacija kao i informacija koje su im bile poznate,

ali su ih sada sagledali iz drugog kuta. Prisnijim odnosom terapeuta i roditelja postigla

se situacija gdje se moglo ciljano i detaljno educirati roditelje o postupcima koje mogu

sami raditi u svome domu.

Provedbom suvremenih metoda psihološkog savjetovanja roditelji su otkrili nove

snage i resurse potrebne za brigu o djetetu s teškoćama u razvoju, te su naučili metode

samopomoći, što će im u budućnosti poslužiti kao novo oruđe u ostvarivanju realnih

ciljeva, kako za sebe, tako i za svoje dijete i cijelu obitelj.

Dario Karačić, bacc. therap. occup.Voditelj projekta

12

Boris Valjan, bacc. physio.therap.Dječja bolnica Srebrnjak, Zagreb

Cerebralna paraliza krovni je pojam za grupu neprogresivnih, često promjenjivih

sindroma motoričkih poremećaja, koji nastaju zbog oštećenja ili razvojnog

poremećaja mozga u ranim fazama razvoja (Fiona Stanlley, DM, CN,

1992,34: 547-55).

U habilitaciji djece sa cerebralnom paralizom uloga fizioterapeuta usmjerena je

individualnom i sveobuhvatnom pristupu povratka normalne neuromotoričke funkcije.

Fizioterapeut svojim radom pokušava voditi dijete kroz razvojne faze da bi dijete što

bolje usvojilo normalne obrasce pokretanja a potisnulo nepravilne. Sve rečeno bi trebalo

biti opravdano kroz funkcionalno korisni obrazac, tj. da je posredno ili neposredno u

službi neke od aktivnosti svakodnevnog života.

Fizioterapeut educira roditelja koji program aktivnosti s djetetom mogu raditi

prilikom njege djeteta ili kroz igru kod kuće. U dogovoru s roditeljima postavlja realne

Uloga fizioterapeuta u edukaciji roditelja djece s cerebralnom paralizom

PRIRUČNIK

13

ciljeve u tretmanu svakoga djeteta. Pretpostavljamo da na taj način dijete svaki dan

provodi i prihvaća pravilne motoričke informacije i napreduje.

Fizioterapeut treba poznavati normalni neuromotorički razvoj te imati dobru

procjenu kognitivnih i konativnih sposobnosti svakog pojedinca. Na osnovu tih

sposobnosti treba postaviti što realnije ciljeve habilitacije, kako kratkoročne, tako i

dugoročne. Svojim vještinama obvezan je što podrobnije educirati roditelje o stanju

djeteta kao i mogućim načinima i metodama koje roditelj može i treba izvoditi sa svojim

djetetom. Svoj rad bi trebalo što jasnije objasniti roditeljima i što više ih uvesti u samu

srž tretmana.

Bez jasne vizije cilja i njegove stalne evaluacije od strane svih stručnjaka kao i

roditelja nema kvalitetnog habilitacijskog postupka.

Nošen iskustvom sa edukacijskih kampova smatram da važnost cilja dobiva na

snazi zbog izravnog uplitanja roditelja u njegovo izvršenje, tj. roditelji postaju nosioci

cilja, dok terapeut služi kao kontrolna i korektivna osovina tretmana. Na taj način

daje se roditeljima na važnosti te ih se potiče da racionalno i konstruktivno sudjeluju

u tretmanu. Sposobnost fizioterapeuta u ovome djelu je jako važna i mora biti na

zavidnim razinama. Prije svega zbog pravilne procjene što i na koji način roditelj, kao ne

stručna osoba, može ostvariti u radu sa djetetom i koliko je to u skladu sa ostvarenjem

zadanog cilja. Ovakav pristup zahtjeva veliku opreznost terapeuta ali zna biti izuzetno

motivirajući za roditelje.

Svoje komunikacijske vještine fizioterapeut treba usmjeravati u pravcu razvijanja

pozitivnih odnosa s djetetom i njegovom obitelji kako bi se smanjila tjeskoba te izgradila

14

PRIRUČNIK

dodatna motivacija prijeko potrebna kod dugotrajnih stanja, kao što je cerebralna

paraliza. Također umijeće dobrog komuniciranja s članovima različitih zdravstvenih,

terapijskih, rehabilitacijskih, socijalnih i odgojnih timova će dodatno poboljšati

ostvarenje ciljeva.

Dužnosti fizioterapeuta ne smiju prestati odlaskom korisnika sa tretmana i kao

takvog da ga se uzima od danas do sutra. Protiv ovakvog „uljuljanog“ i neodgovornog

rada može se boriti samo kroz stalnu evaluaciju učinjenog kao i kroz stalno preispitivanje

postavljenih ciljeva, tj. biti stalno budan.

Međusobni partnerski odnos i kvalitetna komunikacija između roditelja i terapeuta,

preduvjet su kvalitetne habilitacije djeteta s cerebralnom paralizom.

Jedno od najvažnijih pitanja koje roditelj treba uputiti terapeutu je: „Koji je naš

slijedeći cilj?”!

15

Dario Karačić, bacc. therap. occup.Društvo osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Zagreb

Radni terapeuti zdravstveni su djelatnici obrazovani da kroz radno terapijski proces

pomažu osobama koje iz određenih razloga (bolest, ozljeda, smetnje u razvoju,

starost, neadekvatna okolina...) imaju teškoće u obavljanju svakodnevnih

aktivnosti. Radni terapeut koristi svrsishodne aktivnosti dnevnog života kao terapijski

medij. On pomaže starijoj osobi da se nauči počešljati, djetetu da kroz igru razvija

sposobnosti, majci da pripremi jelo, radniku da rukuje s opremom, jednom riječi: radni

terapeut podučava osobe životnim vještinama.

Cilj je radne terapije facilitiranje izvođenja svakodnevnih aktivnosti i poboljšanje

kvalitete života. Radno-terapijska intervencija kod djece s teškoćama može uključivati:

• učenje i uvježbavanje izvođenja aktivnosti samozbrinjavanja (hranjenje, oblačenje,

higijena, kupanje, transferi)

• učenje i uvježbavanje produktivnih aktivnosti (vrtićki i školski zadatci, igra)

Važnost radne terapije kod djece s motoričkim teškoćama

16

PRIRUČNIK

• učenje i uvježbavanje aktivnosti u zajednici (mobilnost)

• izrada pomagala za obavljanje svakodnevnih životnih aktivnosti

• vizualno-perceptivni i kognitivni trening

• senzorna stimulacija i senzorička integracija

• istraživanje interesa i aktivnosti slobodnog vremena

• savjeti i upute vezane za prilagodbu okoline u kojoj osoba funkcionira

• razvijanje socijalnih vještina i grupne interakcije

• korištenje kreativnih i ekspresivnih tehnika u terapijske svrhe.

(Hrvatska udruga radnih terapeuta)

Iz kontinuiranih kontakata s roditelima djece s cerebralnom paralizom, poznavanjem

stanja u institucijama i organizacijama koje pružaju skrb djeci s cerebralnom paralizom,

evidentna je potreba za ciljanim, smislenim i kvalitetnim radom na razvoju funkcionalnih

sposobnosti djece uz postojeće napore programa u kojima su uključeni.

Manja djeca su uključena u rehabilitacijske i obrazovne programe uz izostanak

specifičnog funkcionalnog treninga, djeca uključena u redovno obrazovanje sporije

prate program zbog nedostatka rada na osamostaljivanju i sl.

Poseban problem se javlja u trenutku kada se dijete uključuje u redovno

obrazovanje. Roditelji navode potrebu da pripreme dijete za školske zadatke kako

bi što spremnije dočekalo boravak u školi. Svi dostupni oblici skrbi (patronaža

PRIRUČNIK

17

fizioterapeuta i rehabilitatora) dijete pripremaju u kognitivnom i motoričkom smislu

ali nisu educirani za razvoj samih školskih vještina (upotreba pribora, mobilnost,

upotreba pomagala, briga o sebi, razvoj hvatova, samostalno hranjenje isl. ) za što

djeca možda i imaju potencijala ali on ostaje neiskorišten. U navedenoj situaciji su

pretjerano ovisna o uslugama osobnog asistenta (ako je osiguran) i u nepovoljnom

je položaju u odnosu na vršnjake.

Kroz rad s djecom s cerbralnom paralizom ustanovili smo mogućnost razvoja

funkcionalnih vještina kod djece iskorištavajući postojeće sposobnosti te na tajnačin

ispuniti potencijal za što većom samostalnosti. Iako je uloga radnih terapeuta

prioritetna na području osamostaljivanja, razvoj sposobnosti za djecu s motoričkim

teškoćama uslijed svoje kompleksnosti prerastao je okvire pojedinih struka, te se

javlja potreba za razvoj interdisciplinarnog pristupa. Razvoj sposobnosti zahtijeva

djelatnika koji poznaje kognitivnu, bihevioralnu, socijalnu i funkcionalnu terapiju kako

bi omogućio ostvarenje potencijala za djete.

Igra je medij koji radni terapeut koristi kod djece s teškoćama u razvoju. Ona kao

aktivnost potiče djecu na spontani razvitak vještina, a uz terapijsku ima zabavnu i

motivirajuću vrijednost. U nastavku teksta prezentirat će se neka područja gdje radni

terapeut može doprinijeti djetetovu razvoju.

Trening aktivnosti svakodnevnog života (ADŽ/ADL)U fazi kad dijete postigne sposobnost ruku, tj. kad motorika dovoljno sazrije, vrijeme

je za trening svakodnevnih aktivnosti. Neovisno o stupnju samostalnosti djeteta u

18

PRIRUČNIK

svakodnevnim aktivnostima, potrebno ga je provoditi kako bi se postigao osjećaj i

automatizacija pokreta. Dijete može i pasivno sudjelovati u treningu te s puno strpljenja

može doći do više faze funkcionalnosti.

Trening aktivnosti jednostavna je i jako korisna metoda kojom se može postići

najveća moguća samostalnost i funkcionalnost djeteta, a pritom je i zabavna aktivnost.

Djetetu se ništa ne nameće te on uči kroz priču i igru, tako da su navedene aktivnosti

i dalje dio igre, a ne klasični tretman.

Trening aktivnosti svakodnevnog života odvija se po točno zadanim koracima:

PredpripremaSamostalno funkcioniranje u prostoru ovisno je o položaju tjela na podlogu ili predmet

za kojim poseže ili kojeg koristi. Kod djece s cerebralnom paralizom pozicioniranje

tijela prema podlozi ili prema predmetu otežano je zbog loših biomehaničkih odnosa,

izostankom normalnog pokreta i prisutnošću pogrešnih adaptacijski pokreta koje je

dijete razvilo uslijed svih poteškoća, ali u želji da bude samostalnije.

Pozicioniranje djeteta prilikom uvježbavanja aktivnosti je ključno jer na taj način se

povećava potencijal uspjeha (dijete koristi normalne motoričke obrasce). Pozicioniranje

djeteta s cerebralnom paralizom predstavlja veliki problem kako roditeljima tako i

stručnjacima, ali je važno dobiti što normalnije poravnanje segmenata tijela a ne težiti

savršenom pozicioniranju.

PRIRUČNIK

19

Smjernice za funkcionalno pozicioniranje djeteta za trening aktivnosti– stopala djeteta trebaju biti na podlozi, pete iza razine koljena

– kut u koljenu manji od 90 stupnjeva (funkcionalni položaj, za razliku od terapijskog

koji bi trebao biti pod pravim kutom)

– koljena djeteta bi trebala biti u istoj razini prema naprijed

– dijete sjedi na oba kuka, prislonjeno na naslon, ili na rubu sjedala ako je dijete boljeg

funkcionalnog statusa (provjera: ramena i središnja linija tijela čine oblik križa),

poštujući prirodne krivulje kralježnice

– ako dijete stoji prilikom aktivnosti, potrebno ga je pozicionirati na način da

ravnomjerno stoji na oba stopala, a da je kuk u neutralnom položaju (provjera:

kukovi i središnja linija tijela čine oblik križa)

– kod većine djece s cerebralnom paralizom manja je aktivnost jedne strane tijela,

što je potrebno iskoristiti tako da se stabilizira pri aktivnosti (naslanjanje na lakat

prilikom odmicanja ruke)

Korak 1. Odlučiti što želite dijete naučitiPotrebno je precizno i opširno odlučiti koji je željeni rezultat treninga. Npr. Dijete

treba samostalno oprati ruke nad slivnikom upotrebljavajući tekući sapun.

Korak 2. Podijeliti aktivnosti na manje korakeNpr. pranje ruku :

1. otvara hladnu vodu

2. otvara toplu vodu tako da postigne željenu temperaturu

20

PRIRUČNIK

3. doseže s dvije ruke do spremnika tekućeg sapuna

4. jednom rukom stiska sapun, a drugu postavlja ispod pipca

5. trlja rukama sapun i stvara sapunicu

6. trlja rukama i stavlja obje šake pod vodu

7. ispire ruke vodom

8. zatvara vruću vodu

9. zatvara hladnu vodu.

Korak 3. Adaptacija prostora i priboraPotrebno je omogućiti okolinu primjerenu djetetovim mogućnostima. Treba

prilagoditi prostor u kojem se trening provodi kao i pribor koji će se koristiti. Primjerice:

a) ako dijete pri treningu aktivnosti pranja ruku ne može stajati, potrebno je osigurati

stolac dovoljno visok za dosezanje slavine koji će biti stabilan te mu podržavati leđa;

b) ocijeniti što je djetetu lakše koristiti – običan sapun ili sapun s prilagodbom, tekući

sapun na pritiskanje ili na stiskanje;

PRIRUČNIK

21

c) omogućiti djetetu slavinu na okretanje, podizanje ili stiskanje, ovisno od mogućnosti;

d) procijeniti razinu pomoći koja je djetetu potrebna.

Korak 4. Vidjeti koje korake dijete poznajeKako roditelj najbolje poznaje mogućnosti svoga djeteta, potrebno je procijeniti

koje korake dijete već provodi te na njih ne trošiti posebno vrijeme i djetetovu energiju,

već se koncentrirati na potrebne aktivnosti.

Korak 5. Odlučivanje o znaku Znak je način poticanja djeteta pri izvedbi a koristi se kad dijete ne zna što bi trebalo

učiniti. Postoje tri vrste znakova: verbalni, fizički i predmetni. U početku treninga

potrebno je koristiti sve vrste znakova, ali kako dijete napreduje, verbalni znakovi

postaju primarni.

a) VERBALNI znakovi – verbalna uputa tijekom provedbe: Filipe dosegni sapun;

b) FIZIČKI znakovi – fizička pomoć i vođenje pri provedbi: primimo dijete za ruku i nježno

ga uputimo k sapunu;

c) PREDMETNI – uporabe predmeta kao cilja sa svrhom poticanja aktivnosti: roditelj

stiska sapun kako bi dijete samo za njim poseglo.

Korak 6. Dogovoreni poticaj kao nagradaZajednički osmisliti kako nagraditi uspješan završetak aktivnosti te se držati

dogovorenog. Npr. igranje i prskanje vodom nekoliko minuta nakon pranja ruku.

Primjeri dobrih strategija – kod oblačenja možemo koristiti lutku koju će dijete oblačiti i svlačiti te pritom

govoriti što radi;

– drugi je način da roditelj skida ili oblači lutku, a dijete istodobno oblači ili skida

odjeću oponašajući roditelja;

– kod treniranja pranja zubi potrebno je pronaći djetetovu omiljenu pjesmicu koju

će ono pjevušiti u sebi te mora prati zube dok ne otpjeva cijelu pjesmicu.

(Šimunović-Škrbina: Terapijska intervencija kroz igru, 2004)

Fina motorikaRazvoj fine motorike kritičan je za razvoj funkcionalnih vještina, uključujući

samozbrinjavanje i školske zadatke. Vještine fine motorike omogućuje djetetu rezanje,

pisanje, crtanje i sudjelovanje u svim aktivnostima. Djeca s teškoćama u finoj motorici

imaju smanjenu mogućnost korištenja i koordinacije malih mišićnih skupina ruke.

22

PRIRUČNIK

Navedeno može ograničiti njihovo sudjelovanje u školskim aktivnostima i razvoju

vještina samozbrinjavanja. Djeca koja imaju problema s finom motorikom izbjegavaju

aktivnosti kao što su rezanje, bojanje, zakopčavanje, pisanje – na što ih treba poticati

kroz sustavan trening. Neke od aktivnosti koje radni terapeut može upotrebljavati:

• uporaba gline, plastelina i ostalih masa za modeliranje

• uporaba škara po ravnoj i valovitoj crti, škljocanje

• okretanje stranica

• uporaba manjih predmeta za manipuliranje

• puzzle, minimalno 4 dijela

• uporaba pribora za crtanje i slikanje, precrtavanje i crtanje jednostavnih oblika,

bojanje unutar crta

• uporaba posudica s poklopcima, čepovima i zatvaračima, štipaljke

• gradnja tornja od minimalno 5-6 kockica

• presavijanje i trganje papira

• uporaba tipkovnice i računalnih programa

• nizanje, lijepljenje

• zakopčavanje i otkopčavanje odjeće

• uporaba i obrada raznih površina.

PRIRUČNIK

23

Samozbrinjavanje Uz dobro isplanirani trening aktivnosti samozbrinjavanja, djeca s poteškoćama

u održavanju stabilnosti i funkcionalnosti trebaju određene preinake kako bi što

samostalnije provodila navedene aktivnosti.

Kada Vještina sigurnog sjedenja pri kupanju jako je važna za dijete kao i za osobu koja

ga kupa. Kako bi dijete postiglo što veću neovisnost, bit će potrebne manje preinake:

• neklizajući materijal na dnu kade možda će biti dovoljan za osjećaj sigurnosti

• rukohvati su također preporučljivi ako dijete dovoljno koristi ruke

• ako dijete treba potporu u trupu, potrebno mu je omogućiti kutnu sjedalicu ili

jednostavno odrezati jednu stranicu plastične rupičaste košare za rublje te će na

taj način dijete moći uživati u vodi cijelim tijelom

• za dijete koje se kreće prema većoj razini samostalnosti potrebno je omogući klupicu

ili stolac koji će olakšati transfer iz kolica u kadu.

Okolina kupaonice – za djecu koja su samostalnija u kupaonici

• potrebne su kukice ili ravne površine na koje će starije dijete moći odložiti odjeću,

a koja će mu biti na dohvat ruke

• rukavica za pranje možda će biti praktičnija od mrežice za kupanje jer neće pasti

ako otpusti hvat

• lakše je primiti sapun iz fiksne plitice nego iz posudice sa stranicama

24

PRIRUČNIK

• sapun je moguće postaviti između dviju guma debljine 1 cm, a povezanih šavom,

te na taj način spriječiti klizanje iz ruku i veću funkcionalnost

• nekoj djece lakše je manipulirati tekućim sapunom ako je posuda fiksirana za podlogu

• četkica za zube jako je nezgodna kod problema s hvatovima te je preporučljivo

koristiti električnu četkicu na bateriju. Kod takvih četkica drška je teška i zadebljana,

što olakšava manipulaciju.

Aktivnosti za poticanje tonusa muskulature (hipotonus i hipertonus) a) igre lopticama: hvatanje, bacanje, skakanje, gađanje, skakutanje s pilates loptom

b) igranje materijalima za modeliranje: tijesto, playdow, glina, papir

c) napravite kuglice od mokrog papira i gađajte metu

d) potičite dijete na stiskanje mekanih loptica (motivirati ga možete tako da mu

mjerite vrijeme)

e) podizanje manjih predmeta i stavljanje u posudu (rukom ili drugim predmetom).

Aktivnosti za poticanje stabilnosti i kontrole u ramenu• oponašanje hoda životinja – uporaba nogu i ruku

• kolica – legnite dijete na pod gdje se treba dignuti na ruke, dok ostatak tijela držite

u zraku (u skladu sa stupnjem oštećenja držite ga za trbuh, zdjelicu ili stopala)

• uporaba igračaka koje pružaju otpor ili onih za koje je potrebna snaga: materijal

za modeliranje, lego kockice, twister

PRIRUČNIK

25

• pomoć pri kuhanju – miješanje, rolanje…

• igranje na dječjim igralištima – ljuljačke, ljestve i prečke (aktivno ili pasivno

sudjeluje)

• slaganje kocki na stolu

• dohvaćanje hrane i čaša

• crtanje na vertikalnoj podlozi (vertikalne, horizontalne i poprečne)

• brisanje prašine metlicom za prašinu

• igranje pjenom za brijanje na zrcalu, staklu ili stranicama od tuša

• češljanje i samostalno pranje ruku

• slikanje bojom za prste i velikim četkama

• dodavanje velikom loptom i balonom

• plivanje i igranje u vodi

Poticanje školske djece na korištenje šaka• zakopčavanje gumba i zatvaranje patent-zatvarača, remena

• zavrtanje i odvrtanje slavina

• pakiranje i raspakiranje školske torbe

• rad drvetom – zakucavanje čavala, piljenje, glačanje

• pješčanik – kopanje, presipavanje pijeska, građenje

• udaranje obješene loptice valjkom

26

PRIRUČNIK

Trening svakodnevnih aktivnosti u školskoj okolini za djecu s motoričkim teškoćama

Izostankom normalnog pokreta djeca nailaze na specifične probleme u

aktivnostima koje se podrazumijevaju kod djece bez teškoća. Primjerice: normalno

sjedenje, uporaba pribora, osobna higijena i uporaba toaleta, provođenje slobodnog

vremena te učenje.

Zbog motoričkih teškoća dijete zahtjeva posebnu pažnju djelatnika škole i učenika

jer nije u mogućnosti izvršiti zadatke kao ostali nego mu je potrebna pomoć druge

osobe. Rezultat je opterećeno školsko osoblje, koje se uz njega brine i za ostatak

razreda pa dolazi do zamora , iscrpljenosti i zanemarivanja pojedinih dužnosti u svrhu

zbrinjavanja djeteta s motoričkim teškoćama kao i ostalih učenika u razredu.

Dijete se u toj situaciji osjeća manje važnim, izoliranim, razvijaju se neprih vatljivi

oblici ponašanja, te se ne ispunjava svrha integracije u redovni školski sustav. Izdvojena

su zbog specifičnih potreba koje ne mogu zadovoljavati sama.

Izostankom normalnog pokreta, djeca s motoričkim teškoćama nailaze na specifične

probleme u aktivnostima koje treba svakodnevno provoditi. (Pospiš, 2005) Aktivnosti u

kojima djeca s motoričkim teškoćama imaju specifične potrebe za radnim terapeutom

te cijelim stručnim timom kako bi ih savladao i što samostalnije ih provodio sa svojim

vršnjacima jesu:

a) sigurnost

b) sjedenje i održavanje položaja tjela

c) osobna higijena i održavanje čistoće

d) hranjenje i pijenje

e) mobilnost i transferi

f ) rukovanje odjećom i obućom

g) uporaba pribora, materijala i igračaka

h) pospremanje, priprema, čišćenje materijala i radnog prostora

i) započinjanje i završavanje zadataka

j) pamćenje i razumjevanje informacija

k) mobilnost u igri i slobodnom vremenu

l) komunikacija

m) pozitivna interakcija

n) regulacija ponašanja

o) poštivanje pravila i uputa odraslih

PRIRUČNIK

27

Radni terapeut u suradnji s ostalim članovima tima uvelike doprinosi razvoju

samostalnosti djece s motoričkim teškoćama kroz procjenu potencijala i specifičnih

područja na kojima je potrebno raditi, provedbom tretmana u stvarnoj situaciji i izradom

individualnih planova rada. Zbog rada na razvoju i treningu specifičnih vještina, radni

terapeut je značajan profesionalac u habilitaciji, predškolskom i školskom i vokacijskom

obrazovanju i psihosocijalnoj rehabilitaciji djece s teškoćama u razvoju.

28

Dario Karačić, bacc. therap. occup.Društvo osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Zagreb

Djelomično preuzeto: Georgia Project for Assistive Technology

Mnoga djeca s teškoćama u razvoju mogu imati koristi od asistivne tehnologije

kako bi sudjelovali u svakodnevnim aktivnostma. Postoji raspon tehničkih

rješenja kako bi se poboljšala izvedba, postignuća i samostalnost učenika

u sljedećim područjima: akademska pomagala i pomagala za učenje, pomagala za

svakodnevni život, augmentativna (alternativna) komunikacija, pristup računalu,

rekreacija, pravilno sjedenje, postura i mobilnost.

Akademska pomagala i pomagala za učenjeObojane folije

Za učenike koji imaju teškoća s čitanjem zbog vizualno-perciptivnih ili motoričkih

teškoća, korištenje folije koje mijenjaju kontrast između teksta i papira na kojem je

tekst tiskan znači malu modifikaciju ali povećava njihovu mogućnost čitanja riječi koje

se nalaze na stranici.

Prozor za čitanjeIzreže se «okvir» veličine standardnog retka teksta, a učenik ga zatim pomiče redak

po redak, čime označava trenutni red koji želi pročitati. Ovo rješenje pomaže učenicima

koji ne mogu pratiti linije koje se nalaze na stranici.

Audio knjigeUčenici koji imaju poteškoća pri čitanju tradicionalno tiskanih knjiga i materijala

mogu koristiti tekst snimljen u audio obliku kako bi nadomjestili tiskane materijale.

Alternativni papir Za učenike koji imaju problema zbog oštećenja fine motorike, rješenje može biti

modifikacija površine po kojoj pišu. Jedno od rješenja je upotreba papira koji ima

Asistivna tehnologija i alternativna komunikacija za djecu s cerebralnom paralizom

PRIRUČNIK

29

podebljane crte. Ovakav papir pruža učenicima lako vidljivu crtu po kojoj trebaju pisati.

Držak za olovke – ovo relativno jeftino rješenje daje učeniku više načina držanja olovke.

Prilagođen diktafon – učenici koji imaju problema sa pisanjem, ali imaju dobru

govornu vještinu, mogu diktirati informacije i snimiti ih na vrpcu. Ova pomagala imaju

poseban dodatak poznat kao „indeksator“, što ih čini posebno korisnima. Taj dodatak

omogućuje učeniku da označi ključne točke na vrpci.

Vještine organizacije i učenja Učenici koji imaju problema sa organizacijskim vještinama, onemogućeno im je

da završe zadatak u vremenskom ograničenju.

– Bilježnica zaduženja – ovo pomagalo koriste mnogi učenici. Omogućuje im

snimanje zadataka i ključnih točki koje moraju zapamtiti. Mnoge škole traže od

učenika da imaju ove bilježnice.

– Organizacijski kompjuterski software – također komercijalno dostupni

kompjuterski programi koji pomažu učenicima da organiziraju svoje zadatke.

Pomagala za aktivnosti svakodnevnevnog životaPrilagođeni pribor za jelo – ovo uključuje žlice, vilice i noževe sa pojačanim ili povećanim

drškama. Također su dostupna elektronska pomagala za jelo. (Sammons Preston).

Prilagođeni pribor za piće – često korištena pomagala uključuju prilagođene ručke za

čaše i šalice, stabilizacijska pomagala za postavljanje šalice ili čaše na stol ili invalidska kolica

i čaše i šalice sa modificiranim obrubom koji sprečava prolijevanje. (Sammons Preston)

30

PRIRUČNIK

Pomagala za osobnu njegu – osobna njega uključuje oblačenje, češljanje i toalet. Za

oblačenje se često koriste prilagođena pomagala za oblačenje i skidanje čarapa, držak

za otvaranje i zatvaranje patent zatvarača i kukice za zakapčanje i otkapčanje dugmadi.

Pomagala za češljanje uključuju četke i češljeve sa prilagođenim drškama, prilagođena

pomagala za kupanje i četkice za zube sa prilagođenim drškama. Pomagala za toalet

uključuju prilagođene daske za WC i ostala slična pomagala. (Sammons Preston)

Augmentativna komunikacijaUčenici sa velikim ekspresivnim oštećenjem imaju poteškoća pri komunikaciji sa

vršnjacima i odraslima u svojoj okolini. Dostupna su mnoga rješenja, uključujući:

Komunikacijski ekrani bazirani na simbolima – ova rješenja koriste simbole objekta koji

predstavljaju poruke unutar dnevnih aktivnosti. Objekti predstavljaju određeni događaj ili

aktivnost i pričvršćeni su na ploču. Učenik odabire objekt kako bi pokazao što treba i želi.

Ploče i knjige za komunikaciju slikama – ova pomagala sadrže slike koje predstavljaju

poruke koje se često koriste. Slike su organizirane na raznim stranicama ili ekranima,

obično oko određene aktivnosti. Na primjer, knjiga može sadržavati stranicu za kalendar,

obrok, odmor, predavanja itd. stranice se mijenjaju kako se mijenjaju aktivnosti kako

bi se omogućio pristup potrebnom vokabularu.

Abecedne ploče– učenici koji mogu stvoriti novu poruku slovkanjem mogu koristiti ovo

pomagalo. Slova abecede smještena su na panel, obično na isti način kao na računalnoj

tipkovnici. Studenti zatim dotiču slova kako bi stvorili riječ, frazu ili rečenicu.

PRIRUČNIK

31

Govorni prekidači – obično je moguće prethodno snimanje jedne ili dvije poruke

po aktivnosti. Poruke se izgovaraju na glas nakon što dijete pritisne sklopku. Crtani

simboli mogu biti spojeni na sklopku kako bi predstavljali poruku. Važno je promijeniti

poruke između aktivnosti kako bi se osigurao pristup određenom vokabularu. (BigMak

– Ablenet, Twin Talker – Enabling Devices)

Komunikacijski uređaji sa produkcijom glasa – na ove uređaje može se snimiti više

poruka. Poruke unaprijed snimi vršnjak ili odrasla osoba, a dijete dolazi do njega tako da

odabere određenu lokaciju na ekranu uređaja. (Cheap Talk 2, Tech Talk 4, Cheap Talk 8,

Tech Talk 8, Six Level Communicator, Tech Talk 8X8, TechSpeak, the Macaw, AlphaTalker,

DynaVox i DynaMyte)

Prilagođeni pristup računalu Dostupna su mnoga tehnološka rješenja kako bi se učionica prilagodila za učenike

sa invaliditetom. Neke kompjuterske tehnologije nude metode unosa drugačije

od standardnih tipkovnice i miša. Druge kompjuterske prilagodbe nude software i

hardware koji modificira vizualni i glasovni izlaz. Ove tehnologije uključuju:

– adaptirani uređaji za pokazivanje – ovdje spadaju ručni pokazivači, uložak za

ruku i držač miša. Namijenjeni su učenicima koji imaju teškoća sa korištenjem tipki

na tipkovnici. (Sammons Preston)

– prilagođene tipkovnice – računalna tipkovnica također može biti prilagođena kako

bi se poboljšao pristup za učenike koji imaju poteškoća sa tipkama na tipkovnici

32

PRIRUČNIK

računala. Popularno rješenje je presvlaka od pleksiglasa koja ima izrezana područja

koja odgovaraju tipkama na tipkovnici. (Sammons Preston i Don Johnston)

– alternativne tipkovnice – Ove tipkovnice se mogu podijeliti u dvije kategorije:

povećane tipkovnice i mini tipkovnice. Povećane tipkovnice su veće od standardnih

računalnih tipkovnica i imaju uvećane površine osjetljive na dodir za svaku tipku.

(TASH Mini (TASH) i Footprint keyboard (Dartek), Intellikeys)

– ekrani osjetljivi na dodir: ekrani osjetljivi na dodir su ekrani osjetljivi na pritisak

koji se pričvršćuju na ekran računala. Studenti koji koriste ekran osjetljiv na dodir

dodiruju taj ekran na željenom mjestu. Pokret učenikova prsta po ekranu vodi

pokrete mišem, a lagani udarac prstom po ekranu služi kao klik miša. Ekrani osjetljivi

na dodir su posebno prikladni za malu djecu koja imaju problema sa prenošenjem

pogleda između monitora i tipkovnice. (KeyTec)

– tipkovnice na ekranu: ovaj softver omogućuje prezentaciju tipkovnice na ekranu

računala. Učenici odabiru slova na tipkovnici mišem ili alternativnom za miša.

Tipkovnice se mogu prilagoditi pojedinom učeniku. (Discover Screen od Don Johnston).

– alternative miša: za učenike koji imaju teškoća pri kontroli standardnog računalnog

miša dostupno je puno alternativa. Neke od njih su trackball, trackpad i joystick.

(Don Johnston)

PRIRUČNIK

33

Izvori za daljnje istraživanje:www.inclusive.co.ukwww.ablenetinc.comwww.ittools.com www.lifetool.at

Ključne riječi za internet pretragu:assistive technology, augmentative communication, adopted cutlery, adopted equipment

– tehnološki uređaji glasovnog ulaza (voice input) – Učenik govori tekst ili zapovijed

u mikrofon. Računalo prima i obrađuje govor, te ga pretvara u pisani tekst koji se

prikazuje na ekranu. Učenici moraju pregledati tekst i napraviti sve potrebne ispravke

kako bi se zadržao integritet glasovnog spisa. (Dragon Naturally Speaking (Lernout

and Haupsie) i Via Voice (IBM).

– Prekidači – tipke veličine dlana koji omogućuju kontrolu aktivnosti na računalu,

posebno pogodno za djecu s većim stupnjem motoričkih teškoća

Rekreacija i slobodno vrijemeNeka djeca s motoričkim, senzoričkim i intelektualnim teškoćama trebaju asistivnu

tehnologiju kako bi mogla sudjelovati u odgovarajućoj rekreaciji i aktivnostima

slobodnog vremena.

– prilagodbe igrica i puzzle: igrice i puzzle moguće je prilagoditi dodavanjem držača

na pojedine komponente, koristeći držače za karte i pomoću uređaja za hvatanje.

– adaptacije knjiga: česte prilagodbe uključuju povećanje teksta i grafike za vizualni

pristup, stvaranje povećanog razmaka između stranica i dodavanjem slika ili taktilnih

simbola za nepismene.

– prilagođene igračke s sklopkom: igračke na baterije mogu se prilagoditi za

učenike koji ne mogu upravljati igračkama koristeći standardne operativne podatke.

(Enabling Devices i Ablenet).

34

Zorana Klarić, viši fizioterapeut, Bobath terapeutSpecijalna bolnica za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama Goljak, Zagreb

Bobath koncept jedan je od najpoznatijih, najpriznatijih i najčešće korištenih

pristupa u fizioterapiji djece s neurološkim poteškoćama. Provode ga educirani

terapeuti, a dodatna edukacija, koja nastupa nakon fakultetske naobrazbe,

minimalno dvije godine rada s djecom, traje kontinuirano godinama, budući se i

koncept kontinuirano mijenja. Terapeuti tako stječu specifična znanja i ovladavaju

terapijskim tehnikama.

Koncept je otvoren i kompatibilan s mnogim drugim poznatim pristupima, te će

educirani Bobath terapeuti često u radu primjenjivati i znanja stečena drugdje, a koja

prate osnovna načela ovoga neurorazvojnog koncepta.

Bobath koncept kod djece s teškoćama u razvoju

PRIRUČNIK

35

Bobath koncept potpuno je individualan i tijek habilitacije za svako dijete u

potpunosti je različit – i zbog djetetova potencijala za napredovanje i zbog terapeutove

sposobnosti da tretman prilagodi specifičnim potrebama baš tog djeteta. Stoga ne

postoje setovi vježbi koje se propisuju svakom djetetu u određenoj životnoj fazi ili dobi,

kao ni njihov broj ponavljanja, već habilitacija ovisi o prethodno napravljenoj Bobath

procjeni, određivanju kratkoročnih i dugoročnih ciljeva i planu terapije.

Osobitost ovog koncepta je u tome što za bazu koristi normalan pokret, tj. dijelove,

uzorke očekivanog, zdravog kretanja (poznatog iz normalnoga motoričkog razvoja

djece) kao ideju i krajnji cilj u (re)habilitaciji.

Određeni dio ili uzorak normalnog pokreta terapeut može koristiti kao krajnji cilj,

npr. naučiti dijete da se rotira s leđa na trbuh. Isto tako terapeut se može koncentrirati

i na dinamičko zadržavanje na boku (kao dio okretanja leđa – trbuh) i pomoći djetetu

da pritom osjeti prijenos težine, nestabilnost položaja, usku bazu oslonca, iz čega

će profitirati, učiti te naučeno koristiti i kod okretanja na trbuh i kod mnogo drugih

motoričkih aktivnosti koje slijede kasnije, u motoričkom napredovanju djeteta (npr.

sjedenju). Sve sekvence razvoja sadrže i senzoričku komponentu koja se, po konceptu,

bezuvjetno uzima u obzir i smatra jednako važnom za motoričko i intelektualno

napredovanje.

Djetetov terapeut odlučit će, u suradnji s roditeljima i djetetom, o tijeku, intenzitetu

i prilagodbi tretmana aktualnim situacijama u životu djeteta (npr. polazak u školu,

36

PRIRUČNIK

dugo putovanje, provođenje slobodnog vremena). Isto tako s roditeljima će se u cilju

učenja, ali prije svega prevencije nepoželjnih sekundarnih promjena (deformacija i

kontraktura), dogovoriti o nabavci odgovarajućih ortopedskih pomagala (cipelice,

zavoji, kolica, stajalica i dr.). I tu dolazi do izražaja dobra terapeutova procjena o vrsti

pomagala i tajmingu.

Možda bi se moglo reći da je filozofija toga koncepta olakšavanje djetetu da se u

svome tijelu i mogućnostima osjeća dobro, a da pritom trajno radi na uspostavljanju

što veće samostalnosti koja mu omogućava sudjelovanje u zajednici i društvu, koristeći

se pritom svojim specifičnim tehnikama.

Djeca i roditelji s kojima smo u kampu radili možda su kroz intervjue, savjetovanja

i praktične savjete dobili potvrdu da je tijek habilitacije koji provode upravo najbolji

u ovom razdoblju i s obzirom na mogućnosti koje naše ustanove nude. Možda su

pritom osvježili svoje znanje, a možda i dobili ideju za neke preinake u radu. Bilo da ste

se prepoznali u nekoj od ovih skupina, nadamo se da u suradnji sa svojim terapeutom

radite sve da vaše dijete dosegne svoje potencijale.

Berta Bobath, suosnivačica koncepta, rekla je kako su „djetetovi potencijali ono što

dijete može učiniti s malo pomoći”.

U svakom slučaju, Bobath koncept želi pratiti djetetove potencijale te mu omogućiti

da lakše i efikasnije dođe do cilja koji je bitno realno, ali pozitivno postaviti i time kvalitetu

djetetova života maksimalno unaprijediti.

37

Uloga školskog defektologa u radu s djecom s motoričkim i senzoričkim teškoćama

Vedrana Vitez, prof. rehabilitatorOsnovna škola Ante Kovačića, Zagreb

Prema Pravilniku o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u

razvoju (NN 23/1991.) reguliraju se oblici integracije učenika s teškoćama u razvoju

u redovnu osnovnu školu, uvjeti i načini osnivanja odgojno-obrazovnih grupa i

razrednih odjela, kao i školovanje učenika s teškoćama u razvoju u posebnim školama,

organizacijama socijalne skrbi ili drugim organizacijama. U daljnjem tekstu spomenut ću

članke koji su vezani za integraciju djece u redovni sustav odgoja i obrazovanja.

Članak 4.

Potpuna odgojno-obrazovna integracija ostvaruje se uključivanjem učenika s lakšim

teškoćama u razvoju u razredni odjel osnovne škole, u pravilu od I. do IV. razreda.

U razredni odjel mogu se uključiti do tri učenika s teškoćama u razvoju, a takav odjel

ne može imati sveukupno više od 25 učenika.

Učenik s teškoćama u razvoju iz stavka 1. ovoga članka svladava redovne ili prilagođene

nastavne programe individualiziranim postupcima i posebnom dodatnom pomoći

defektologa odgovarajuće specijalnosti.

Članak 6.

Za učenike sa senzoričkim i motoričkim oštećenjima (vida i sluha; tjelesna oštećenja sa

cerebralnom paralizom) koji su integrirani na način iz članka 4. ovoga pravilnika, organizira

se produženi stručni postupak ovisno o stupnju oštećenja u djeteta.

Produženi stručni postupak organizira se u posebnim odgojno-obrazovnim grupama

nakon redovne nastave, a ostvaruju ga defektolozi odgovarajuće specijalnosti.

Broj učenika s teškoćama u razvoju u produženom stručnom postupku može biti od 6

do 10.

Program produženog stručnog postupka sastavni je dio prilagođenog programa

i posebnog programa prema vrsti i stupnju teškoća u razvoju. Te programe donosi

Ministarstvo prosvjete i kulture.

38

PRIRUČNIK

Članak 7.

Za učenike na stupnju lake mentalne retardacije organizira se i djelomična integracija

u posebnim odgojno-obrazovnim grupama.

U posebnoj odgojno-obrazovnoj grupi učenici iz stavka 1. ovoga članka svladavaju

dijelove nastavnog programa, a preostali program u matičnom razrednom odjelu.

Dijelove nastavnog programa koje učenici iz stavka 1. ovoga članka ne mogu svladati,

svladavaju prema posebnom nastavnom planu i programu za učenike s lakom mentalnom

retardacijom, a preostali program u matičnom razrednom odjelu uz maksimalnu

individualizaciju.

„Svako dijete ima pravo na obrazovanje, a obrazovni sustavi trebaju biti obogaćeni

programima koji uzimaju u obzir veliku raznolikost karakteristika i potreba djeteta.

Redovite škole, koje provode inkluziju, pružaju priliku svakom djetetu i prihvaćaju

obrazovanje za sve. Upravo ovakve škole osiguravaju učinkovito obrazovanje velikom

broju djece, više obrazovnih i socijalnih iskustava, poboljšavaju učinkovitost i smanjuju

troškove cjelokupnog obrazovnog sustava.

Ovo nije novi način razmišljanja. Inkluzivne škole kreću od spoznaje da sva djeca mogu

učiti i da svi moraju imati određenu potporu u učenju. One teže uklanjanju i smanjivanju

zapreka u učenju. U svoj rad uključuju roditelje, braću, sestre, lokalnu zajednicu i druge

institucije. Inkluzivne škole mijenjaju stavove i predrasude koje su imale ranije generacije,

koriste raznolike metode poučavanja suočavajući se s potrebama djece.“

PRIRUČNIK

39

Školski defektolozi su veliki saveznici u izgradnji sigurnosti i uspješnosti učenika s

motoričkim i senzoričkim oštećenjima u redovnoj školi. Oni su nezamjenjivi stručnjaci

koji pomažu učeniku s teškoćama, učenicima razrednog odijela u kojem je integriran

učenik, učiteljima, roditeljima... Ponekad, na prvi pogled djeca s motoričkim i senzoričkim

teškoćama odaju dojam da ne mogu pratiti niti savladati nastavno gradivo kao ostali

učenici, ali uz individualizirani pristup sa sustavom podrške i uporabom specifičnih

didaktičkih i rehabilitacijskih sredstva i pomagala to je moguće. Kvalitetan rad se bazira

na procijeni učenikovih sposobnosti, interesa, njegovih „jakih“ strana, a tek potom na

procijeni područja koje treba razvijati.

Kako bi integracija učenika s motoričkim i senzoričkim teškoćama bila moguća

potrebno je osigurati određene preduvjete kao što su:

• pristupačnost škole

• edukacija učitelja i predmetnih nastavnika za rad s učenicima s teškoćama

• opremljenost potrebnim specifičnim didaktičkim i rehabilitacijskim sredstvima i

pomagalima

• osiguranje potpore stručnog suradnika defektologa

• osiguranje edukacijsko-rehabilitacijske potpore putem mobilnog stručnog tima

• izmjene i obogaćivanje programskih sadržaja

40

PRIRUČNIK

Uloga školskog defektologa uvelike se promijenila od davne 1980. godine kada je

i zakonski započela integracija učenika s teškoćama. Na počeku, školski defektolozi su

više radili u neposrednom radu s učenicima u za to posebno predviđenim prostorijama

ili kabinetima, dok danas više služe kao pomoć i podrška učiteljima ili predmetnim

nastavnicima što puno govori o spremnosti društva da prepozna „različitosti“ kao kvalitetu.

Zadaci školskog defektologa su:

• planira i programira rad

• neposredni odgojno-obrazovni rad s učenicima s teškoćama

• savjetovanje učitelja, predmetnih nastavnika, drugih stručnih suradnika i ostalih

zaposlenika škole

• savjetovanje roditelja

• analizira i vrednuje efekte odgojno-obrazovnog rada

• stručno i profesionalno se usavršava

• surađuje sa stručnim službama i ustanovama (liječnik specijalist, školska medicina,

centri za socijalnu skrb…)

• vodi odgovarajuću pedagošku dokumentaciju i mape učenika

• sudjeluje u radu povjerenstva za upis djece u osnovnu školu

• pomoć pri profesionalnoj orijentaciji

Neke od prilagodbi koje će školski defektolog savjetovati učiteljima i predmetnim

nastavnicima za što kvalitetniji rad učenika s motoričkim i senzoričkim teškoćama:

• učionica treba biti u prizemlju bez arhitektonskih barijera

• poboljšati pristup toaletu

• rukohvati za održavanje i kontrolu tijela

• organizirati raspored klupa u učionici kako bi se omogućilo nesmetano kretanje

• opremljenost potrebitim namještajem (radni stol, stolac)

• fiksiranje papira za pisanje ili bilježnice za radnu podlogu

• osigurati pomagalo za držanje i listanje knjige

• omogućavanje šireg prostora za pisanje (bilježnice većih formata A4 ili A3)

• korištenje bilježnica s crtovljem i proredima odgovarajuće veličine i proreda te

pojačane oštrine linija

• prilagođavanje sredstva za pisanje (proteze za pisanje ili korištenje računala)

• ako je teškoća veća nije nužno pisanje pisanih slova već velikih tiskanih slova

• ukoliko učenik ne može samostalno pisati omogućiti snimanje pismene obaveze

na kazetu

PRIRUČNIK

41

• produžiti vrijeme potrebno za rješavanje zadataka

• omogućiti pisane kopije radnih materijala i plana ploče

• ako je govor nejasan, isplanirati alternativna sredstva komunikacije

• pomoć druge osobe u izvođenju praktičnih radova prema usmenom naputku učenika

• osigurati prijevoz i pratnju druge osobe za učenike koji se ne mogu samostalno

kretati ili se brzo zamaraju

Redovne škole koje prihvaćaju model integracije i usmjerena su prema inkluziji najjače

su oružje u borbi protiv diskriminacije, stvarajući otvorenu zajednicu gdje je obrazovanje

dostupno svima. Za kraj važno je naglasiti da učenici s motoričkim i senzoričkim teškoćama

bez dodatnih intelektualnih teškoća mogu nastaviti svoje školovanje u redovnim srednjim

školama kao i na području visokog obrazovanja i tako postaju konkurentni na tržištu rada.

Ovdje dolazimo do zadnje stepenice integracije, ne postoji tako bogata država koja bi se

odrekla materijalnih doprinosa koje može osoba s invaliditetom priskrbiti svojim radom,

konačni cilj je da osoba s invaliditetom postane stvaratelj a ne isključivo korisnik sredstava

državnog proračuna. A to sve počinje s osnovnom školom i školskim defektologom.

LITERATURA:• Stančić, Z. i Kudek Mirošević, J. (2001): Uloga defektologa – stručnog suradnika. Zbornik

učiteljske akademije. Zagreb (str. 227 – 287) • Krampač-Grljušić, A. i Marinić, I. (2007): Posebno dijete. Grafika. Osijek• Nastavni plan i program za osnovnu školu (2006): Gipa. Zagreb• Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015.

godine. NN 63/2007.

42

Koraljka Rudančić, bacc.physioth., NLP trener, SIAT terapeut Centar za savjetovanje i edukaciju „BALANS”, Zagreb

Razvoj samopomoći kod roditelja djece s teškoćama u razvoju posebna je metoda

pružanja pomoći osobama u njihovu rastu i razvoju, sazrijevanju i prilagođavanju

životnim uvjetima radi osposobljavanja za samostalno rješavanje aktualnih i

budućih problema.

Osnovna namjera radionica uz primjenu neurolingvističkog programiranja za

roditelje djece s teškoćama u razvoju, osnaživanje je postojeće roditeljske sposobnosti.

Edukacija roditelja temelji se na na procjeni obiteljskih potreba, planiranju ciljeva i

procjeni ishoda vezanih uz njih i njihovo dijete.

NLP (neuro-lingvističko programiranje) je metoda koja se zasniva na odgovornom

stavu prema komunikaciji i ponašanju a omogućuje razumijevanje svjesnih i nesvjesnih

procesa koji se događaju unutar nas i osoba s kojima komuniciramo.

NLP je već desetljećima u široj primjeni diljem svijeta u rada sa djecom i odraslima.

Neuro-lingvističko programiranje nastalo je sedamdesetih godina 20. stoljeća u SAD,

suradnjom dvojice mladih profesora: psihologa Richarda Bandlera i lingvista Johna

Grindera. Richard Bandler i John Grinder, poznati kao tvorci NLP-a, postavili su pitanje:

„ Što stvara uspješnost u komunikaciji? Promatrajući i modelirajući osobe koje su bile

jako uspješne u djelatnostima koje su obavljale, uočili su obrasce njihove uspješnosti

na kojima se temelji razvoj niza tehnika u NLP-u. Najvažnije osobe modelirane u samim

počecima bili su Virginia Satir, začetnica obiteljske terapije, Milton Erickson, jedan od

vodećih svjetskih hipnoterapeuta i Fritz Pearls, tvorac Gestalt terapije.

NLP opisuje međudjelovanje uma (neuro) i jezika (lingvističko) i kako takva

interakcija utječe na naše tijelo i ponašanje (programiranje).

NEURO (grč. neuron = živčana stanica) – Prema NLP-u, mišljenje, sjećanje, kreativnost

i ostali kognitivni procesi rezultat su programa živčanog sustava. Način na koji primamo

i obrađujemo informacije primajući ih putem naših 5 osnovnih osjetila (vid, sluh, njuh,

Radionica za roditelje uz primjenu neuro-lingvističkog programiranja - NLP

PRIRUČNIK

43

okus, dodir) našeg tijela i uma. Ljudsko iskustvo posljedica je kombinacije primanja i

obrade informacija našeg živčanog sustava.

LINGVISTIČKO (lat. lingua = jezik) – Odnosi se na jezik i sisteme verbalne i neverbalne

komunikacije. Proučavamo kako jezik utječe na naše razmišljanje, kako oblikuje i mijenja

naša raspoloženja, kako određuje naša ponašanja. Govor je važan u djelovanju na dvije

razine. Prva je vanjska, ona u kojoj govor upućujemo prema drugima u vanjskom svijetu.

Druga je unutarnja, kad interpretiramo informacije iz vanjskog svijeta, te unutarnji

dijalog – kad „razgovaramo sami sa sobom”.

PROGRAMIRANJE – Odnosi se na način kako odabiremo organizirati naše

ideje i akcije u svrhu postizanja rezultata. To su unutarnji procesi koji se odvijaju po

određenim obrascima. Sve što radimo, radimo po određenim obrascima (peremo zube,

uspravljamo se, motiviramo, učimo). Neki obrasci nas dovode do željenog ishoda, a

neki ne. Iako ih uporno ponavljamo, NLP nam svojim tehnikama omogućava mijenjanje

neučinkovitih obrazaca u efikasne. Programiranje se odnosi na sposobnost organiziranja

komunikacijskih i neuroloških sustava da bismo postigli određeni cilj.

Jedna od tehnika koja se provodi u radu sa roditeljima djece s teškoćama u razvoju

je „postavljanje pozitivno oblikovanih ciljeva/ishoda“, koja se primjenjuje jednostavno i

učinkovito. Koristi se za osvještavanje svih elemenata koji, u većoj ili manjoj mjeri, mogu

utjecati na ostvarenje ciljeva koje si određujemo. Tehnika omogućuje jasan uvid u ono

što se želi postići, izravno utječe na motivaciju, preispituje pozitivne i negativne učinke

44

PRIRUČNIK

trenutnog stanja te kako će promjene utjecati na osobu i njenu okolinu. Kada imamo

na umu određeni cilj/ishod, to nam pomaže pri praćenju toga što se radi i koliko dobro

se radi. Može pomoći u stresnim i teškim trenucima, te potiče kreativnost i fleksibilnost

kada je to potrebno.

Neurolingvističko programiranje bavi se procesom, a ne sadržajem. Proces je

prepoznavanje obrazaca u kojima djelujemo, bez obzira je li riječ o problemu ili rješenju.

Pitamo se kako osoba nešto ostvaruje (bilo ishod ili problem)? Postoje obrasci koji nas

dovode do željenog ishoda ( naglašavamo željenog, jer uvijek dobivamo neki rezultat, a

pitanje je da li smo zadovoljni s njim ili ne, da li smo ga željeli) i oni koji nas ne dovode.

NLP se fokusira na ishod (ono što želimo) i da bismo do njega stigli valja utvrditi

sadašnje stanje (što je sada, koja ponašanja, misli i osjećaji čine sadašnje obrasce) i koja

ponašanja, misli i osjećaje čine obrasce u željenom stanju.

Osnovni obrazac promjene glasi: utvrditi sadašnje stanje, odrediti željeno stanje i

pronaći odgovarajuću tehniku, alat i vještinu, da bismo aktivirali resurse pomoću kojih

ćemo ostvariti ishod.

Razumijevanje i primjena korištenih tehnika u radionici omogućava roditeljima da:

• Istraže strukturu razmišljanja i strategije djeteta i upotrijebe pravodobnu intervenciju

koja će postići željene rezultate

• Prilagode način svoje komunikacije u odnosu na dijete

PRIRUČNIK

45

• Pojasne i ostvare namjere i ciljeve vezane uz dijete

• Pronađu nove načine rješavanja problema

• Pojačaju svoju kreativnost

• U svakom trenutku stvore pozitivne mentalne i emocionalne resurse

Načini rada u radionici su:

• Upoznavanje roditelja s elementima pojedinog dijela sadržaja uz primjere iz svako-

dnevne prakse u radu s djecom.

• Otvorena rasprava i odgovori na pitanja roditelja te obrazloženja pojedinačnih

primjera iz grupe.

• Rješavanje situacija iz svakodnevnog života

• Vježbe: individualne, u parovima i grupama, popraćene demonstracijama, te

individualnim i grupnim osvrtom

• Evaluacija i zaključivanje

Naše je dosadašnje iskustvo, kroz provedbu radionica za roditelje u sklopu projekta

edukacijsko-rehabilitacijskih kampova pokazalo kako se uz pružanje potrebnih znanja

i vještina, kao i pravodobnih i konkretnih informacija roditeljima djece s teškoćama u

razvoju, može stvoriti osjećaj sigurnosti i kontrole nad situacijom. Roditelji tada mogu

postaviti nova usmjerenja koja ih motiviraju u ostvarenju bližih ili daljnjih ciljeva koje su

vidjeli, čuli i osjetili. Zadovoljni, usmjereni i motivirani roditelji puno brže iskustveno

uče i znaju na koji način njihovo dijete doživljava svijet oko sebe. Oni su te osobe koje

im mogu mijenjati uvjerenja o njihovu stanju.

LITERATURA• Mladenović & Vrsaljko „Nlp uvod u osobni rast i razvoj“, Kigen, 2009

• Diana Beaver „Nlp za opušteno učenje“, Veble, 2004

46

Vedrana Vitez, prof. rehabilitatorOsnovna škola Ante Kovačića, Zagreb

Gestalt terapiju utemeljio je psihijatar Fritz Perls (1893-1970) sa suprugom Lorom

Pearls 40-tih i 50-tih godina prošlog stoljeća. Od tada je ona, zahvaljujući svojoj

pristupačnosti, dobila niz sljedbenika. Svoj terapijski pristup Fritz Perls je prvo

nazvao Concentration Theraphy (terapija koncentracije). Cilj njegove metode bio je

jednostavan: ponovo postići osjećaj sebe. Njih dvoje osnivaju prvi Gestalt psihoterapijski

institut 1952. u New Yorku, godinu dana nakon što je objavljena knjiga „Gestalt Therapy“

čiji su autori Perls, Hefferline i Goodman.

Pojam „gestalt“ je izvorno njemačka riječ koja se ne prevodi, a znači cjelinu ili

potpunu konfiguraciju nečega. Tako se i osobu gleda kao cjelinu ili jedinstvenu osobnost

u određenoj životnoj situaciji, koju se može razumjeti uzimajući u obzir njezin/njegov

doživljaj cjelokupnoga životnog okruženja.

Gestalt terapija je humanistička psihoterapijskih škola, čiji je cilj povećati polje

svjesnosti u određenom području doživljavanja, kao i povećati sposobnost pojedinca da

osvijesti svoje automatsko reagiranje (navike) u pojedinoj situaciji i time sebi omogući

izbor djelovanja u toj situaciji. Kada se govori o gestalt terapiji uvijek se radi na rastu

i razvoju osobnosti, bilo u smislu profesionalnog razvoja i usavršavanja, bilo u smislu

svladavanja svakodnevnih osobnih problema, pronalaženja oslonca u sebi i potencijala

za nova rješenja i nove poglede na situaciju

Gestalt terapija ima niz oblika i podvrsta: individualna i grupna psihoterapija, terapija

za djecu, terapija parova i obiteljska terapija (svaki od podoblika ima svoje tipične

predstavnike i specifičnu metodu). Koristi se u zdravstvu, socijalnoj skrbi, školstvu

(specifični pravac je gestalt-pedagogija) u savjetovalištima, centrima za razvoj osobnosti

(npr. razvijanje kreativnih sposobnosti), bolnicama itd.

Osnovni cilj u gestalt terapiji je osvješćivanje a s tim se pruža mogućnost većeg

izbora, dakle povećati polje svjesnosti u određenom području doživljaja kao i povećati

sposobnost pojedinca da osvijesti svoje automatsko reagiranje (navike, obrasce) u

Gestalt terapija – Gestalt savjetovanje

PRIRUČNIK

47

pojedinoj situaciji i time sebi omogući djelovanje u njoj. U gestalt terapiji nastoji se

da klijent u što većoj mjeri sam provodi svoju terapiju dok je terapeut promatrač,

komentator i vodič terapijskog procesa.

Gestalt terapija usmjerena je na svjesnost o tome što se dešava ovdje i sada. Ta

svjesnost omogućava nam da djelujemo u skladu sa svojim autentičnim potrebama

te na taj način izbjegavamo sukobe unutar vlastite osobnosti koji se inače vide kroz

različite neurotske i psihosomatske simptome (npr. strah, anksioznosti, depresija).

Stav ovdje i sada znači da se ne istražuje povijest klijenta već se prikladnim vježbama

povećava njegov stupanj svjesnosti, tj. prepoznavanje vlastitih osjećaja i ponašanja.

Gestalt terapija je često i vrlo direktivna jer vodi klijenta kroz planirane vježbe te ga

potiče da kroz vježbe u potpunosti procesno proživi i osvijesti za njega važne fantazije,

osjećaje, snove, želje te strahove i potisnute dijelove osobnog iskustva ako je to dio

važan za njegov rast i razvoj.

Terapijski postupak u gestalt terapiji nije usmjeren na sadržaj, „problem“ zbog

kojeg se javlja klijent već na procese pomoću kojih on održava svoju konfuznost,

konflikte ili anksioznost. Terapeut obraća pažnju na način izlaganja klijenta, geste i

48

PRIRUČNIK

tjelesne znakove. Rješenje problema nije moguće, prema gestalt terapiji, samo kroz

razgovor o problemu već je važno da klijent doživi, osjeti, iskaže ili učini nešto drugo

što će omogućiti završetak te nezavršene stvari, tj. upotpunjavanje gestalta, a to znači

i rješavanje problema, oslobođenje od napetosti i nezadovoljstva.

U gestalt terapiji nastoji se da klijent u što većoj mjeri i sam provodi svoju terapiju dok

je terapeut promatrač, komentator i vodič terapijskog procesa. Do interpretacije treba

doći sam klijent, on na taj način postiže svoju svjesnost, a time se prihvaća odgovornost

za vlastito ponašanje. Cilj gestalt terapije je jačanje klijentovog samopouzdanja i do

okretanje klijenta od podrške u okolini do podrške u samom sebi. Čovjek se u gestalt

terapiji smatra zdravim sve dotle dok je u kontaktu sa samim sobom, svojom okolinom

i odnosima između sebe i okoline.

Savjetovanje je proces u kojem se na osnovi intersubjektivnog odnosa cjelovito

radi na sposobnosti samoorganizacije čovjeka i to:

• produbljenim uvidom u emocionalno, kognitivno i socijalno područje

• poticanjem samoodgovornosti i sposobnosti odlučivanja

• konkretnom podrškom kod upotrebe novih načina doživljavanja, razmišljanja i

ponašanja u novoj situaciji

PRIRUČNIK

49

Za razliku od pojma terapije savjetovanje je općenito povezivano sa:

• prikladnošću kod „lakših poremećaja“ (manje „dubine“ i „egzistencijalnosti“)

• manjim intenzitetom suradnje

• osim stručne kompetentnosti prije svega razumijevanjem savjetnika za klijenta

• formalno manjom kvalifikacijom savjetnika

• onim što se događa u prvim razgovorima, u predfazama terapije

• prenošenjem informacija

• kratkoročnom suradnjom

• ograničenošću na razgovore

• davanjem ili primanjem savjeta (ono što prema izjavama ispitanika mnogi klijenti

povezuju s riječju savjetovanje)

• razjašnjavanjem koje uključuje i socijalno-politčko razmišljanje

• ponudom za siromašnije klijente

• radnim poljem socijalnog rada (osobito u prenošenju funkcija, informacija i

kontakata)

Jednako su zanimljive izjave koje ispitanici povezuju s terapijom:

• prikladna za egzistencijalne probleme i teške poremećaje ličnosti

• intenzivna, stalna briga, suradnja koja uzima mnogo vremena

• „prava faza obrade“

• određena i izolirana iz svakodnevnog života klijenata

• oblik pomoći za „bogate“

• „pravi“ zadatak za savjetovališta i polje zadataka psihologa

• „otmjena“ suzdržanost i distanca („terapeut se drži po strani“), ali preglednija,

kontrolabilnija, više zadovoljavajuća od savjetovanja i socijalnog rada

• ograničen način rada i „psihijatrizirajuća pojedinačna pomoć“

„Ja sam ovdje da radim svoju stvari, a ti da radiš svoju.

Nisam na ovom svijetu zato da ispunim tvoja očekivanja,

Niti si ti ovdje da ispuniš moja.

Ti si ti, i ja sam ja, i ako se kojim slučajem pronađemo, to je prekrasno.

Ako ne, ne može se ništa kontra toga.”

Fritz Perls, 1969

50

PRIRUČNIK

LITERATURA:• Golub, J. Gestalt psihoterapijski pristup http://www.gestalt-drustvo.hr/docs/ges_pristup_

jasenka.pdf. Pristupljeno 7.7.2009.

• Bezić, I. Kratki uvod Gestalt terapiju http://www.gestalt-drustvo.hr/docs/Kratak_uvod.pdf. Pristupljeno 7.7.2009.

• Radinov, T. Osnove Gestalt terapijskog pristupa http://www.gestalt-drustvo.hr/docs/tanjar.pdf. Pristupljeno 7.7.2009.

• Integrativna gestalt terapija http://dugan.hr/?s=integrativna-gestalt-terapija. Pristupljeno 7.7.2009.

51

Mr. sc. Lindsey Biel, radni terapeutNancy Peske, roditelj Ulomci iz priručnika „Senzorna integracija iz dana u dan“,Ostvarenje, 2007.

Što je senzorna integracija?

Senzorna integracija odnosi se na način na koji koristimo informacije što ih

primamo osjetilima iz vlastitog tijela i okoline. Obično o osjetilima razmišljamo

kao o zasebnim kanalima informacija, no oni zapravo rade zajedno da bi nam

dali pouzdanu sliku svijeta oko nas i naše uloge u njemu.

Vaša se osjetila integriraju kako biste imali potpunu sliku o tome tko ste, gdje ste i što

se dogada oko vas. Kako vaš mozak na organiziran način koristi vidne, zvučne, taktilne,

njušne informacije te informacije o položaju tijela, tako dajete značenje osjetilnom

iskustvu i znate kako reagirati i ponašati se primjereno toj situaciji. Osjetite li snažan slatki

miris hodajući po trgovačkom centru, moći ćete prepoznati da je to svijeća iii eterično

ulje i shvatit ćete da prolazite kraj trgovine aromaterapijskim sredstvima. Možda ćete

se zadržati na trenutak i uživati ili ćete brže-bolje otići.

Oštećenja u obradi senzornih informacija odavno se prepoznaju kao siptomi

moždanog udara, multiple skieroze, vrtoglavice (poremećaja ravnoteže) te drugih

medicinskih stanja. Ipak, sedamdesetih je godina dvadesetog stoljeća radna

terapeutkinja dr. Jean Ayres postavila temelje razvoju teorije i prakse o poremećaju

senzorne integracije (SI).

Ayres je prepoznala da oštećenje senzorne integracije ometa učenje i razvoj djece

s kojom je radila. Otad su radni terapeuti Lorna Jean King, Winnie Dunn i Pat Wilbarger,

kao i drugi stručnjaci, nadograđivali Ayresin rad te potaknuli klinička istraživanja u

neuropsihologiji, neurologiji i dječjem razvoju.

Stručnjaci i znanstvenici otkrili su da različiti senzorni podražaji koje dijete preferira

i podražaji koje ne podnosi utječu na igru, rad, učenje i socijalne interakcije te na

svakodnevne aktivnosti kao što su odijevanje, hranjenje, te da postoje specifične tehnike

i strategije koje mogu pomoći osobi da bolje integrira i koristi senzorne informacije.

Senzorna integracija

52

PRIRUČNIK

U većine nas senzorna integracija događa se bez svjesnog razmišljanja i uloženog

napora. Recimo da peglate i čavrljate sa svojim djetetom. Ostajete usredotočeni na

razgovor i čujete sve zanimljive detalje zadnje epizode njegove omiljene serije. Shvatite

da ste ispeglali cijelu hrpu košulja, a niste uopće razmišljali o tome. Sigurno niste

svjesno razmišljali o tome koliki ćete pritisak primijeniti pri peglanju, niti ste razmišljali

što ćete kad prelazite preko nabora, niti što ćete nakon što ispeglate rukav košulje.

Samo ste peglali. To pokazuje kako dobro koristite svoja osjetila s ciljem da primjereno

funkcionirate. Naravno, ako se dogodi nešto neočekivano, recimo ako primijetite mrlju,

vaša će se osjetila izoštriti i usredotočiti na alarmantnu informaciju. Inače ne bi bilo

nikakvih problema, bio bi to samo još jedan novi dan i nova hrpa za peglanje.

U nekih ljudi senzorna integracija nije učinkovita. Ljudi s poremećajem SI teško

shvaćaju što se događa unutar i izvan njihova tijela i nema jamstva da će dobiti preciznu

senzornu informaciju. Kao rezultat toga možda će dijete izbjegavati zbunjujuće ili stresne

podražaje ili već tražiti više podražaja da bi shvatilo što se uopće događa. Na primjer,

dijete koje ima poremećaj obrade taktilnih podražaja (dodira) može izbjegavati njemu

neprijatan dodir, primjerice da zaprija ruke bojom, pijeskom ili lijepilom, dok drugo

dijete može žudjeti za takvim taktilnim podražajima i aktivno ih tražiti.

PRIRUČNIK

53

U većine djece vještine senzorne integracije razvijaju se prirodno. Kako djeca uče

o novim osjetima, postaju sigurnija u svoje vještine, njihove mo gućnosti reagiranja na

senzorna iskustva postaju sve istančanije, a djeca postaju sve vještija.

U neke djece razvoj senzorne integracije ne teče tako glatko. Kako se ne mogu

pouzdati u svoja osjetila, koja bi im trebala dati preciznu sliku o svijetu, ne znaju kako

reagirati i zato mogu imati problema u učenju i prikladnom ponašanju. Prvi korak u

pružanju pomoći vašem djetetu sa senzornim smetnjama razvoj suosjećanja je prema

njegovu načinu doživljavanja svijeta.

lako je tipično imati nekoliko senzornih smetnji, djeca s poremćajem SI imaju mnogo

većih problema sa senzornom obradom. U ponašanju obično pokazuju mnoge od

sljedećih simptoma koji mogu otežavati izvođenje svakodnevnih aktivnosti i učenje:

• prekomjernu ili nedovoljnu osjetljivost na dodir, zvukove, prizore, pokrete, okuse

ili mirise

• jaku distraktibilnost s problemima usmjeravanja i održavanja pažnje na zadatak

• razina njihove aktivnosti neobično je visoka ili neobično niska

• često se isključuju ili povlače u sebe

• intenzivno ili situaciji neprimjereno reagiraju na zahtjevne situacije i nepoznato

okruženje

• impulzivna su, uz slabu sposobnost samokontrole ili se uopće ne mogu sama

kontrolirati

• s teškoćama prelaze iz jedne aktivnosti u drugu, ili iz jedne u drugu situaciju

• s vremena na vrijeme rigidna su i nefleksibilna

• nespretna su i neoprezna

• osjećaju nelagodu u grupi

• imaju socijalne ili emocionalne teškoće

• imaju razvojne teškoće i teškoće u učenju, izigravaju „klauna” ili se nezrelo ponašaju

• osjećaju se nelagodno, nesigurno, „glupo” ili „čudno”

• teško se nose s frustracijama, sklona su duljim i intenzivnijim ispadima bijesa i teže

se umiruju

• problemi prelaženja iz aktivnog stanja u opušteno stanje (npr. teško se uspravljuju,

hodaju, ili rade neku drugu mirnu aktivnost nakon što su bila vrlo živahna, i slično).

Hiperosjetljivost i hipoosjetljivostOsnovno obilježje poremećaja SI nedosljedno je reagiranje na senzorne informacije.

Vaše dijete može biti preosjetljivo (hipersenzitivno) na određene vrste senzornih

54

PRIRUČNIK

podražaja i nedovoljno osjetljivo (hiposenzitivno) na druge vrste podražaja. Dijete

sa slušnom osjetljivošću može voljeti zvukove određenih frekvencija (npr. niske

frekvencije, poput one kosilice za travu) i mrziti zvukove drugih frekvencija (kao što je

visokofrekventna zvonjava telefona). Drugim riječima, hipersenzitivno dijete izbjegava

te podražaje, a hiposenzitivno dijete ih traži jer su za oni njega umirujući i ugodni.

Postoje također i djeca s miješanim tipom reaktivnosti koja mogu biti preosjetljiva na

podražaje jedan dan, a drugi dan nedovoljno osjetljiva na te iste podražaje.

Druga dimenzija osjetljivosti odnosi se na to u kojoj mjeri dijete kontrolira podražaj.

Može biti da dijete, koje inače ne podnosi da mu se neočekivano pali intenzivno svjetlo

iznad glave, voli stalno paliti i gasiti to isto svjetlo, ali samo ako ga ono sâmo pali. Također,

dijete koje se inače boji glasnih zvukova, može ih voljeti ako ono sâmo pravi buku.

Da bi stvari bile još složenije, djeca se mogu naviknuti na podražaje i razviti drugu

osjetljivost. Djetetu koje napokon počne tolerirati češljanje, pranje i rezanje kose

odjednom počnu smetati etikete ili šavovi na odjeći.

Taktilna osjetljivost

• Postaje li dijete razdražljivo kad su mu ruke uprljane bojom, ljepilom, hranom i sl.

ili ih uopće ne primjećuje?

PRIRUČNIK

55

• Uznemiruje li ga hodanje bosom nogom po površinama kao što su trava, pijesak,

tepih ili linoleum, ili ih uopće ne primjećuje?

• Galami li kad se treba oblačiti?

• Izbjegava li dodire, pogotovo nepoznatih ljudi, ili stalno traži dodir?

• Osjeća li bol intenzivnije ili slabije od drugih?

Problemi s kretanjem

• Da li je vaše dijete neprestano u pokretu (vrpoljenje, nemir)?

• Izbjegava li ili traži aktivnosti gdje treba održavati ravnotežu?

• Izgleda li da su mu glava, vrat i ramena mlitavi ili ih stalno drži uspravno?

• Oklijeva li ili se plaši pri penjanju na stepenice i sprave?

• Izgleda li prestrašeno ili uopće nema straha od kretanja, visine ili padanja?

• Dobiva li lako vrtoglavicu ili je nikad ne osjeti?

• Da li mu je „zlo od vožnje” često ili nikada?

Auditivna osjetljivost

• Ima li dijete jake reakcije ili uopće ne reagira na jake ili neobične zvukove?

• Govori li lošije od svojih vršnjaka?

• Izgleda li kao da vas ignorira kad ga zovete, a znate da vas čuje?

• Pokriva li često uši da blokira zvukove ili to radi bez očitog razloga?

• Izgleda li kao da mu je neugodno među puno ljudi?

• Reagira li na zvukove koje vi ne čujete ili ih čujete kasnije od njega?

• Ima li neobično visoku ili nisku intonaciju glasa?

• Traži li često da mu se ponavlja rečeno.

• Ima li problema s učenjem čitanja?

Vizualna osjetljivost

• Tuži li se često na glavoboolju ili umor; trlja li često oči?

• Ima li problema s koncentracijom i usmjeravanjem pažnje?

• Preskače li slova i redove pri čitanju?

• Ima li loš rukopis i da li loše crta?

• Ima li problema u prepisivanju s ploče?

• Da li ga lako ometa okolina?

Olfaktorna osjetljivost

• Izbjegava li hranu koju njegovi vršnjaci vole?

• Ima li ograničeni repertoar hrane?

• Traži li određene mirise ili odbija?

56

PRIRUČNIK

• Začepi li nos i kad vama ništa ne smrdi?

• Osjeti li mučninu ili lako povraća?

Svijest o vlastitom tijelu

• Da li je nespretno?

• Izgleda li fizički slabije od vršnjaka?

• Rabi li premalo ili previše snage?

• Gura li, udara i grize drugu djecu iako nije agresivno?

• Izbjegava li ili traži skakanje, sudaranje, guranje, povlačenje, poskakivanje i vješanje?

• Žvače li odjeću više od svojih vršnjaka?

• Gleda li uvijek u ono što radi?

Senzorička stimulacija

Navedeni problemi mogu se stimulirati te tako doprinijeti boljoj senzoričkoj

organizaciji i integraciji:

Stimulacija Aktivnosti

Proprioceptivni unos

• odskakivanje s trampolina i bilo koje mekane površine• guranje predmeta i odguravanje s poda• lupanje, zakucavanje, bacanje• povlačenje, hrvanje, plivanje, borilačke vještine• sviranje bubnjeva i zvečki• dodavanje težom loptom• pomoć u kućnim poslovima

Vestibularni unos • ljuljanje, vrtnja

Taktilni unos

• sendvič s jastucima, rolanje u deki• rolanje lopte po tijelu• korištenje pijeska, graška i sl.• igra s vodom i pjenom, masom za modeliranje• izlaganje raznim površinama i materijalima

Olfaktorni unos• pronalazak opuštajućeg mirisa• uporaba mirisnih svijeća i sapuna

Oralno-motorički unos• griženje i žvakanje• puhanje balona

Auditivni unos• slušanje prirodnih zvukova, prepoznavanje zvukova• kontrola zvukova sviranjem

Vizualni unos• prigušena svjetla, žarulje u boji• igra balonima, svjetiljkama, igra labirinta na papiru

57

Savjetovanje o pravima iz socijalne skrbi

Klara Radonić, dipl. soc. radnicaCentar za socijalnu skrb ZagrebPodručni ured Črnomerec

Mi smo svi povezani da pomognemo drugima. U rijetkim prigodama doista

možemo pružiti veliku pomoć, no u najvećem broju slučajeva to se događa

tek u skromnim dobročinstvima jedne osobe prema drugoj. To je ljubav koja

ne zahtijeva nagradu i najveća je sreća koju čovjek može doživjeti.

Iako radim kao socijalna radnica punih 30 godina, susreti s djecom i roditeljima u

okviru edukacije za roditelje ostat će mi zauvijek u sjećanju. Još uvijek me ponesu ti

naši anđeli s ponekim slomljenim krilom i njihovi roditelji, ti istinski heroji života.

Djeca i njihovi roditelji, svi pomalo uzbuđeni zbog druženja i stjecanja novih prijatelja

te razmjene iskustva, dočekali su me srdačno u Gradu mladih jednoga jutra na pragu

jeseni 2008. kad je počelo naše druženje.

U proteklih 10 mjeseci jednog vikenda u mjesecu održavali su se edukacijski kampovi

za roditelje i djecu s cerebralnom paralizom kako bi uz radne terapeute, stekli nova

znanja i vještine, a radi podizanja kvalitete života djece s cerebralnom paralizom.

Kao socijalna radnica educirala sam roditelje o pravima iz sustava socijalne skrbi te

o načinima njihovog ostvarivanja.

U srdačnom i otvorenom razgovoru s roditeljima odmah se pokazalo kako je

navedeni oblik rada u maloj skupini roditelja izvan ureda i zvonjave telefona izniman

doživljaj. Komunikacija s roditeljima bila je izvrsna i neposredna. Pitanja bezbroj, a sva

vezana uz potrebu izmjene postojećeg Zakona o socijalnoj skrbi, vezano uz stjecanje

prava na status roditelja njegovatelja, te korištenja prava na osobnu invalidninu u

punom opsegu i u slučaju kad roditelj radi skraćeno radno vrijeme, a dijete je uključeno

4 i više sati u školsku ustanovu. Iako heroji, i roditelji su samo ljudi pa vape za osobnim

asistentom u obitelji barem dva puta mjesečno kako bi se odmorili.

Može se zaključiti da svi roditelji smatraju kako sustav socijalne skrbi još uvijek nije

dovoljno organizacijski, stručno i materijalno prilagođen osobama s invaliditetom, a

58

PRIRUČNIK

to se očituje kroz krutost u provođenju zakonskih propisa, što često nije u skladu s

kodeksom socijalnog rada.

S obzirom da je u tijeku izmjena Zakona o socijalnoj skrbi, navedeni će prijedlozi

biti prezentirani radnoj skupini na razini Centra za socijalnu skrb Zagreb.

„Najgore je ne činiti ništa, samo zato što možemo učiniti malo.”

Zahvalna za susrete s anđelima, radosno čekam sljedeće …

Dojmovi roditelja i djece

Rad u edukacijsko-terapijskim kampovima završavao je evaluacijom od strane

roditelja o provedenim aktivnostima te o razini zadovoljstva dobivenim

informacijama. Evaluacija se provodila metodom povratne informacije

(feedback), verbalno i pismeno, te vam navodimo pojedine ulomke:

Par sitnih detalja na koje su mi terapeuti skrenuli pažnju a ja sam ih do sada ignorirala smatrajući ih

nevažnim, podižu kvalitetu rada mog djeteta na neku višu razinu.

Naučila sam nove stvari. Nadam se da će nam to pomoći u daljnjem cilju - našoj samostalnosti.

Zadovoljna sam cijelim programom. Ovaj kamp mi je dao poticaj za korak dalje ...

Izvanredna ekipa koja ima jako dobar pristup i djeci i roditeljima.

Svojim savjetima pomogla nam je kako dalje raditi s djecom. Mislim da bi trebalo

intenzivirati održavanje ovakvih edukacijsko-terapijskih kampova.

Oduševljena sam načinom pristupa fizioterapeuta prema djeci

te njihovom komunikacijom s roditeljima. Oduševilo me ovo druženje.

Ovi kampovi su dobri i trebali bi biti češće.

Hvala puno na svemu. Bilo je odlično. Drago nam je da ste došli i

nadam se da ćete doći opet, jer ste nam puno pomogli.

Nadam se da će se projekt održati i sljedeće godine,

da će se uvijek naći sredstava za ovakve stvari i ovu našu djecu.

Zadovoljna sam kako je moje dijete sudjelovalo u svemu što se je od njega bilo tražilo

u ova dva dana i kako je bilo reagiralo, i naučilo, naravno. Hvala na svemu.

To je izvanredan poticaj da radimo na poboljšanju kvalitete života. Kamp je uz puno ljubavi i

sposobnosti terapeuta omogućio da ga nikad ne zaboravimo. Puno hvala!!!

Ovakvih kampova s ovakvim ljudima treba puno više. Puno hvala od jedne oduševljene mame.

Drago mi je što sam sudjelovala jer sam naučila nešto novo. Hvala vam!

Zahvalna sam terapeutima na prenošenju njihovog znanja,

ali jako je kratko vrijeme - trebalo bi trajati bar još tjedan dana.

Trebalo bi više ovakvih edukacija i druženja. Djeca su bila oduševljena.

Nastavite i dalje podržavati našu djecu da imaju još bolju mogućnost za bolji život.

Odnosno na kvalitetu njihovog života.

Bilo je vrlo zanimljivo, s puno aktivnosti. Svaki je terapeut posvetio pažnju svakom djetetu i roditelju.

Najprije velika zahvalnost na ljubaznosti i vrlo korisnim informacijama koje iako tako banalne i

jednostavne, do sada nismo imali prilike dobiti. Bilo je divno. Dođite nam opet, dva tri puta godišnje :-)

Jedne od najboljih informacija. Zahvalni na suradnji.

Želimo da ubuduće budemo uključeni među vršnjacima naše kćerke,

te da kamp bude organiziran izvan mjesta boravka (sa spavanjem - cijeli vikend).

Dobro je za dobrobit djece i da ima više takvih sadržaja.

Bilo mi je drago sudjelovati jer sam naučila neke stvari, kako sebi i svom djetetu učiniti život lakšim.

Ovo je prekrasan projekt i šteta što ne možemo u njemu sudjelovati nekoliko puta godišnje. Hvala!

Ovakvi kampovi u stvari bi trebali biti svakodnevica u našim školama,

odnosno centrima i ostalim institucijama u kojima naša djeca borave. Sve pohvale!

Juhu, juuuhu! Živio kamp! Do iduće godine. Poozzdrav. Hvala!

Slika 2

Slika 1

Dijete je pozicionirano na boku uz potporu jastuka kako bi se postigla normalizacija mišićnog tonusa i zadržao pravilan položaj tijela. Položaj je primjeren za odmor između svakodnevnih aktivnosti.

Dijete uz potporu terapeuta zadržava sjedeći položaj na stabilnoj površini (klupica) kako bi se postigla normalizacija tonusa mišića. Položaj je primjeren za svakodnevne aktivnosti.

Slika 3

Dijete uz potporu terapeuta zadržava sjedeći položaj na stabilnoj površini (klupica) kako bi se postigla normalizacija tonusa mišića za aktivnost dosega i hvatanja predmeta u središnjoj liniji tijela. Položaj je primjeren za svakodnevne aktivnosti.

Dijete je pozicionirano

u ležećem položaju

na leđima uz potporu

jastuka kako bi se postigla nomalizacija

tonusa mišića i zadržao pravilan položaj tijela

Položaj je primjeren za odmor između

svakodnevnih aktivnosti.

Slika 4

Slika 7

Dijete zadržava stojeći položaj uz potporu

terapeuta i nestabilne površine (terapijske lopte).

Položaj je primjenjiv u aktivnostima rada s fizioterapeutom za

pretpripremu održavanja pravilnog stojećeg položaja.

Slika 5

Slika 6

Mobilizacija mišića trupa kroz aktivni položaj sjedenja

Mobilizacija mišića trupa kroz aktivnosti u potrbušnom položaju

Slika 8

Naš prostor i često korišteni rekviziti u tretmanu po Bobathu

Slika 9

Slika 9

Slika 12

Slika 10

Aktivno izduživanje hamstringsa i

triceps surae kroz vertikalu, tj. stojeći

položaj uz loptu, vodeći računa o

alignementu cijelog tijela s naglaskom

na stopala.

Slika 11

Aktivacija trupa u radu s većim djetetom – uz naglasak na malu bazu oslonca i zanimaciju – aktivnost pred djetetom.

Slika 14

Jedan od načina aktivacije ekstenzorne

muskulature trupa kroz igru kod djece

sa sniženim tonusom ekstenzora, sa

zanimacijo –- igrom iznad razine glave.

Slika 13

Aktivnosti uz valjak - rad na aktivaciji i kontroli gluteusa.

Rad na usvajanju

pravilnog obrasca

ustajanja i stajanja.

Slika 15

Slika 16

Kod djece koja mogu stajati, samostalno ili uz pomoć, radnu površinu potrebno je postaviti u položaj od kojeg će dijete imati

najviše koristi. Na prikazanoj slici dijete stoji uz pomoć

terapeuta te kako bi se potakla kontrola posture u stajaćem

položaju, aktivnost (križić kružić) je postavljena malo

više od djeteta kako bi moralo podići glavu, ekstendirati leđa i

ispružiti ruke.Ovakvim i sličnim aktivnostima

dijete se priprema na svakodnevne aktivnosti kao

što su dosezanje, pospremanje, pisanje na ploči, hodanje uz

namještaj, transfer i sl.

Slika 17

Iako je dijete nesamostalno, ne hoda, ne kontrolira posturu, odlazak na dječje igralište i uporaba sprava kao što su tobogani, ljestve, ljuljačke, klackalice i vrtuljci,odličan su način kako provoditi senzoričku integraciju. Koliko god pasivno sudjelovalo, dijete će imati koristi od ovakvih aktivnosti: senzorička integracija, povećanje ili smanjenje tonusa, mišićna snaga, prostorna orijentacija, percepcija prostora i sl.

Korištenje pjene za brijanje, kreme i vode ima dvostruku korist za dijete s motoričkim teškoćama. S jedne strane, dijete se potiče na korištenje ruku u smislenoj aktivnosti kao što je pisanje i crtanje, a s druge strane, djelujemo na osjete dodira, njuha, vida i propriocepcije. Dijete posjednemo za stol i pravilno ga pozicionirama kako bismo dobili optimalnu funkcionalnost ruku. Kad smo uspostavili što bolje sjedenje,

nanesemo pjenu na stol i potičemo dijete da ju samo razmazuje po stolu ili ubacuje u posudicu. Dijete cijelo vrijemo fizički potičemo na aktivnost kroz kontrolu sjedenja i kontrolu ruke (od lakta prema šakama). Aktivnosti koje se mogu stimulirati kroz ovakvu metodu su minimalna funkcionalnost ruku i šaka, otvaranje šaka, formiranje slova, crtanje vertikalnih, horizontalnih i dijagonalnih linija, prelazak medijalne linije, selektivnu aktivnost prstiju, koordinaciju i sl.

Slika 18

Igra kao terapijski me dij najdje-lotvornija je i najbrža za motivi ra-nje djeteta na rad. Na prikazanoj foto gra fiji s djete tom se ra dilo na hvatovima, fukcionalnosti ruku, posturalnoj kontroli, koordinaciji

oko-ruka, koncentraciji i usmjeravanju prema zadatku, a zadatak je bio jednostavan: konstruirati automobil od kutije, vijaka, lanaca i čepova. Na ovaj se način može dugotrajno provoditi tretman kojeg dijete ne bi bilo ni svjesno, a mogu se postići dobri funkcionalni rezultati.

Slika 19

Slika 20

Slika 21

Za poticanje funkcije ruku važno je da je dijete dobro pozicionirano, usmjereno na zadatak te da su u aktivnosti uključene obje strane tijela kroz uspostavu pomagačke ruke koja može dodavati ili jednostavno biti oslonac na radnoj površini.U suradnji fizioterapeuta i radnog terapeuta dijete se fizički potiče da ubacuje predmete u posudu (poticaj od lakta prema šakama uz kontrolu posture) te na primanje predmeta kroz otvaranje šaka, gdje je važno kontrolirati palac, koji mora biti otvoren. Na ovaj način stimuliraju se jednostavni hvatovi, ekstenzija i fleksija ruke, posturalna kontrola, prostorna orijentacija, koordinacija te povećanje tonusa muskulature.

Slika 23

Hranjenje kao aktivnost često je veliki problem kod djece s teškim motoričkim teškoćama jer je komplicirano istovremeno kontrolirati dijete i pribor za jelo, uslijed čega roditelji razviju svoje metode hranjenja. Kako bi dijete percipiralo hranjenje kao

aktivnost gdje je ono aktivan sudionik te kako bi uopće bilo motivirano samostalnije se hraniti, ono bi trebalo biti pravilno pozicionirano (na podu, u krilu roditelja, na stolcu), tako da percipira okolinu, pribor koji mu prilazi i da može pratiti sam tijek aktivnosti. Dijete koje leži dok ga se hrani ili ga se hrani tako da hrana prilazi sa strane ili iz kuta, što ono ne može pratiti, pasivno je te će trebati dosta vremena kad će htjeti posegnuti za priborom.

Slika 22

Dijete uz potporu terapeuta zadržava sjedeći položaj na stabilnoj površini (klupica) kako bi se postigla normalizacija tonusa mišića za aktivnost dosega i hvatanja predmeta u središnjoj liniji tijela. Položaj je primjeren za svakodnevne aktivnosti.

Slika 23

Slika 22

Uvježbavanje hvatova moguće je samo u realnoj situaciji gdje dijete pravilno sjedi s nogama na podu, cijelom stražnjicom na podlozi, potporom na leđima, radnom površinom na koju može opušteno smjestiti ruke te uz uporabu manjih predmeta različitih oblika. Pri hvatanju predmeta treba je znati koji je hvat potreban i koji su prsti uključeni te koje ćemo predmete koristiti s obzirom na zadani hvat. Predmeti bi trebali biti zanimljivi djetetu, ovisno o dobi i na ulogama koje trenutno provodi (npr. školske aktivnosti). Predmeti korišteni na slikama su čepovi, čaše, kuglice, valjci, lego kocke, žlice, vilice, papir i ostali svakodnevni predmeti koje možete pronaći kod kuće. Hvatovi se treniraju tako da su dio smislene aktivnosti kao što je ubacivanje, dodavanje ili uporaba predmeta (zavrtanje, poklapanje, hranjenje i sl.).Unutar iste aktivnosti može se raditi i na kogniciji, tako da predmeti budu u parovima i bojama kako bi ih dijete moglo razvrstavati, uspoređivati i grupirati. Ova metoda rada može se primjenjivati i u svakodnevnim aktivnostima kao što su razvrstavanje i ubacivanje rublja u perilicu, slaganje posuđa i sl.

Slika 24