DRUGI DIO

01. Pojam praktične (primijenjene) etike 02. Eutanazija kao problem primijenjene etike03. Vrste eutanazije04. Uporednopravni tretman aktivne eutanazije i pomoći ljekara pri samoubistvu 05. Abortus06. Moralna opravdanost kažnjavanja07. Pravnoetički aspekti smrtne kazne08. Etika zaštite životne sredine09. Prava životinja10. Svjetsko siromaštvo11. Građanska neposlušnost12. Etika i politika (problem «prljavih ruku» u politici)13. Etika rata14. Profesionalna etika kao problem primijenjene etike15. Etički izazovi sudijske profesije16. Uloga sudija i sudskih službenika17. Bangalorski principi sudijskog ponašanja (dokument) 18. Nezavisnost kao princip sudijske etike19. Nepristrasnost kao princip sudijske etike20. Zabrana ex parte komunikacije21. Izuzeće sudije22. Sprečavanje korupcije u pravosuđu23. Etika advokatske profesije24. Istorijat advokature i uloga advokata25. Prihvatanje i prestanak zastupanja26. Advokatski paternalizam i informisani pristanak klijenta27. Advokatski honorar28. Nezavisnost advokatske profesije i mehanizmi kontrole vršenja advokatske djelatnosti29. Stručnost, savjesnost i brižljivost u obavljanju advokatske profesije30. Obaveza čuvanja advokatske tajne31. Obaveze advokata prema trećim licima (suprotstavljenoj stranci, drugim advokatima, sudiji, tužiocu,

svjedocima)32. Nespojivi poslovi advokata33. Reklamiranje advokata i način privlačenja klijenata34. Dužnost čuvanja ugleda advokature35. Pravila ponašanja za evropske pravnike (dokument)36. Međunarodni principi ponašanja za pravnu profesiju (dokument) (Međunarodno udruženje advokatskih

komora, 2011)37. Profesionalna etika tužilaca 38. Profesionalna etika notara39. Istorijat notarske profesije i značaj notarske službe40. Disciplinska odgovornost notara41. Profesionalna etika zaposlenih u organima državne uprave42. Profesionalna etika zaposlenih u policijskim organima43. Profesionalna etika zaposlenih u organima jedinica lokalne samouprave44. Parlamentarna etikaPojam praktične (primijenjene) etike

Termin primijenjena (praktična) etika počinje se upotrebljavati sedamdesetih godina XX vijeka (sa jačanjem interesa za aktuelna moralna pitanja u društvu i probleme profesionalne etike).Primijenjena etika predstavlja primjenu opštih etičkih teorija na pojedinačne moralne probleme.P. Singer: Praktična etika predstavlja primjenu etike na praktična pitanja.

U ovoj grupi pitanja obrađivaćemo pitanja od rednog broja 40. do rednog broja 52, i tu ćemo govoriti o sljedećim teorijama:

Pojam praktične (primijenjene) etike Eutanazija kao problem primijenjene etike Vrste eutanazije Uporednopravni tretman aktivne eutanazije i pomoći ljekara pri samoubistvu Abortus Moralna opravdanost kažnjavanja Pravnoetički aspekti smrtne kazne Etika zaštite životne sredine Prava životinja Svjetsko siromaštvo Građanska neposlušnost Etika i politika (problem «prljavih ruku» u politici) Etika rata

Eutanazija kao problem primijenjene etike

Od grčkih riječi eu - dobra i thanatos - smrt“Dobra ili blaga smrt” Sredstvo za izazivanje dobre smrti - “ubijanje iz sažaljenja”, gdje ličnost A lišava života ličnost B, zbog same B. (H. Kuhze)Pomoć radi postizanja dobre smrti. (D. Hamfri)

Hipokratova zakletva (prvobitna verzija)“Neću dati smrtonosni lijek nikome ako ga zatraži, niti ću tako nešto predložiti. Isto tako ženi neću dati ljekariju za pobačaj.” Već u staroj Grčkoj javlja se misao da zaista značajna stvar nije živjeti, već živjeti dobro. U

starom Rimu, Marko Aurelije i Epiktet smatrali su samoubistvo hrabrijim od nedostojnog života u bolu.T. Mor, Utopija: Onim bolesnicima koji boluju od neizlječive bolesti i trpe stalne i užasne muke savjetuje se da patnju okončaju (ili dobrovoljnim gladovanjem, ili ih se muka oslobađa u snu, tako da ne osjete trenutak smrti); ako bolesnik odbije, i dalje će biti adekvatno njegovan.Mišel Montanj (francuski mislilac iz XVI v.): Pišući u Esejima o opravdanosti samoubistva, iznosi mišljenje da je to odluka koja bi trebala biti prepuštena slobodnom izboru svakog pojedinca.

Cruzan v. Director, Missouri Department of Health1983. godine Nensi Kruzan (24) doživjela je saobraćajnu nesreću, nakon čega je ostala u trajnom vegetativnom stanju. Nakon što je postalo izvjesno da oporavak nije moguć (nakon 5 godina), njeni roditelji zatražili su da uređaji za održavanje života budu isključeni; bolnica je odbila da to učini bez sudskog naloga; sud u Misuriju odobrio je zahtjev roditelja; međutim, nakon uložene žalbe, Vrhovni sud države Misuri odlučio je suprotno (pozivajući se na odsustvo jasnih i ubjedljivih dokaza da je zahtjev roditelja u skladu sa pacijentovim željama). Roditelji su se žalili Vrhovnom sudu SAD.

Vrhovni sud potvrdio je odluku Vrhovnog suda države Misuri (većinom 5 prema 4); Vrhovni sud je, doduše, utvrdio da prema Ustavu (prema klauzuli o pravičnom postupku), kompetentna osoba ima pravo da odbije neželjeni medicinski tretman, ali je priznao i pravo državama da zahtijevaju postojanje jasnih i ubjedljivih dokaza da je to pacijentova želja.

2

Slučaj Teri ŠajvoT. Šajvo kolabirala je 1990. godine; dijagnostifikovano je trajno vegetativno stanje; 1998. godine suprug podnosi zahtjev da cijev za hranjenje bude uklonjena; njeni roditelji (Robert i Meri Šindler) usprotivili su se zahtjevu. Nakon što su, poslije višegodišnje pravne borbe (tokom koje je cijev za hranjenje odstranjivana i ponovo vraćana), roditelji iscrpili pravna sredstva, T. Šajvo umrla je 2005. godine.

“Pomognuto samoubistvo: pismo filozofa”Pismo koje je šest uticajnih američkih mislilaca (među kojima i Dvorkin, Rols i Nozik), u svojstvu prijatelja suda, uputilo Vrhovnom sudu SAD tokom postupka koji je vođen povodom žalbi na odluke apelacionih sudova kojima su zakonske odredbe koje zabranjuju pomoć ljekara u samoubistvu proglašene neustavnim. Stav ovih autora bio je da odluke apelacionih sudova treba da budu potvrđene. Argument u prilog dekriminalizaciji eutanazije i pomognutog samoubistva: Pojedinci imaju ustavom zaštićeno pravo (Amandman XIV) da donose najvažnije odluke vezane za njihov privatni život, odluke koje su od središnjeg značaja za njihovo lično dostojanstvo i autonomiju (autori se pozivaju na stav Vrhovnog suda iznesen u nekim ranijim presudama, npr. Planned Parenthood v. Casey)

Dž. Kevorkijan (Dr Smrt)Jedan od najčuvenijih zagovornika legalizacije eutanazije u SAD; prema vlastitom priznanju, pomogao najmanje 130 teško oboljelih pacijenata da umru. 1999. godine osuđen za krivično djelo ubistva (kazna zatvora od 10 do 25 godina), nakon što je, uz njegovu saglasnost, emitovan snimak gdje pacijentu ubrizgava smrtonosnu

injekciju.

TANTARON, uređaj za eutanaziju

Vrste eutanazije

1) Dobrovoljna (na zahtjev usmrćene osobe) 2) Ne-dobrovoljna (kada davanje saglasnosti nije moguće - npr. novorođenčad i neuračunljive osobe)3) Nedobrovoljna Aktivna i pasivna eutanazija: 1. Aktivna - izvršenje ubistva (npr. davanjem smrtonosne injekcije)- Aktivna indirektna eutanazija - davanje lijekova za oslobađanje od bolova za koje se zna da će vjerovatno skratiti život pacijenta- Aktivna direktna eutanazija (“ubistvo iz milosrđa”)2. Pasivna - puštanje da smrt nastupi; odbijanje upotrebe mjera kojima se pacijent održava u životu3. Ljekarova pomoć kod samoubistva

Uporednopravni tretman aktivne eutanazije i pomoći ljekara pri samoubistvu

Zakoni koji zabranjuju pomoć ljekara pri samoubistvu nisu u suprotnosti sa Ustavom; ne može se prihvatiti stanovište po kom nema racionalne, suštinske razlike između puštanja pacijenta da umre prirodnim putem (npr. ukoliko se na njegov zahtjev isključe aparati za održavanje života) i preduzimanja radnji kako bi se smrt izazvala (npr. prepisivanjem smrtonosne doze lijekova). Pravo pacijenta da odbije neželjeni medicinski

3

tretman ne podrazumijeva “pravo da se ubrza smrt”. Stoga države imaju pravo zabranjivati pomoć pri samoubistvu.

Oregon - američka država u kojoj je legalizovana pomoć ljekara pri samoubistvu1994. godine birači su se tijesnom većinom izjasnili za tzv. Mjeru 16 (Zakon o dostojanstvenoj smrti), kojom se pod određenim uslovima legalizuje pomoć ljekara pri samoubistvu;1997. godine uslijedilo je novo izjašnjavanje birača o ovom pitanju; pred građanima Oregona našlo se pitanje da li su za Mjeru 51 kojom se ukida Mjera 16; 60% birača koji su glasali bilo je protiv ukidanja Mjere 16, dok je 40% bilo za takvu odluku;Zahtjevi propisani Zakonom o dostojanstvenoj smrti države Oregon:- pacijent mora imati navršenih 18 godina života i prebivalište u Oregonu,- mora biti nesumnjivo kompetentan i bolovati od neizlječive bolesti koja mu ostavlja manje od šest mjeseci života,- dijagnozu moraju nezavisno potvrditi dva ljekara,- pacijent mora usmeno iznijeti dva zahtjeva, između kojih mora proteći najmanje 15 dana i podnijeti pismeni zahtjev, koji mora biti potpisan u prisustvu dva svjedoka,- pacijent mora biti upoznat sa alternativama.Državni tužilac donio je odluku prema kojoj prepisivanje medikamenata namijenjenih pomognutom samoubistvu predstavlja kršenje saveznog Zakona o kontrolisanim supstancama. Država Oregon osporila je ovu odluku. Vrhovni sud SAD potvrdio je odluku Apelacionog suda za devetu oblast kojom je osporeno pravo državnog tužioca da određuje šta predstavlja opravdanu upotrebu legalnih medikamenata.

Zakon o dostojanstvenoj smrti države Vašington (2008)Zakonom je legalizovana pomoć ljekara pri samoubistvu (po ugledu na Zakon o dostojanstvenoj smrti države Oregon). Pacijent mora biti stariji od 18 godina, sposoban za rasuđivanje i sa prebivalištem u državi Vašington; pacijent mora biti neizlječivo bolestan (što moraju potvrditi 2 ljekara). Pacijent mora biti upoznat sa dijagnozom i izgledima za ozdravljenje, kao i svim opcijama koje mu stoje na raspolaganju; zahtjev pacijenta mora biti dobrovoljan (dva usmena i jedan zahtjev u pismenoj formi).

Holandija: legalizovane aktivna direktna eutanazija i pomoć u samoubistvu 1971. godine - G. Postma, ljekar, ubrizgala je svojoj majci smrtonosnu injekciju (1973. godine izrečena joj je relativno blaga kazna).Slučaj Akmar 1982. godine dr Šonhajm izvršio je eutanaziju nad pacijentkinjom; 1984. godine Vrhovni sud donio je oslobađajuću presudu, zastupajući mišljenje da se doktorov postupak može okarakterisati kao postupanje u slučaju više sile;1990. godine Kraljevsko holandsko medicinsko društvo i holandsko Ministarstvo pravde postižu sporazum po kom ljekari koji izvrše eutanaziju ili asistiraju u samoubistvu poštujući kriterijume ustanovljene sporazumom neće biti krivično gonjeni;2002. godine stupio je na snagu Zakon o okončanju života na osnovu zahtjeva i pomognutom samoubistvu (Pregled procedura)

Zakon o okončanju života i pomognutom samoubistvu (Pregled procedura)Predviđa oslobađenje od krivične odgovornosti ljekara koji je, poštujući zahtjeve dužne pažnje utvrđene Zakonom, okončao život drugog lica na njegov zahtjev ili mu pomogao u samoubistvu.

4

(Čl. 2 st. 1 Zakona) Zahtjevi dužne pažnje podrazumijevaju da je ljekar:A. Uvjeren da je zahtjev pacijenta dobrovoljan i dobro promišljen,B. Uvjeren da su pacijentove patnje trajne i nepodnošljive,C. Da je informisao pacijenta o njegovom stanju i izgledima,D. Da je pacijent uvjeren da ne postoji nijedno opravdano rješenje za situaciju u kojoj se nalazi,E. Da je konsultovao barem još jednog, nepristrasnog ljekara koji je pogledao pacijenta i da je dao pismeno mišljenje o zahtjevima dužne pažnje, pomenute u stavovima A-D,F. Da je okončao život ili asistirao u samoubistvu sa dužnom pažnjom.

Belgijski Zakon o eutanaziji (2002)Ljekar koji vrši eutanaziju neće izvršiti krivično djelo ukoliko se uvjerio da je:- pacijent punoljetan ili da je emancipovani maloljetnik, poslovno sposoban i svjestan u vrijeme kada je zahtjev sačinjen;- da je zahtjev dobrovoljan, dobro promišljen i ponovljen, i da ne predstavlja rezultat bilo kakvog spoljnog pritiska;- da je pacijent u medicinski besperspektivnom stanju stalnih i nepodnošljivih fizičkih ili mentalnih patnji koje ne mogu biti ublažene, a koje prizilaze iz ozbiljnog i neizlječivog poremećaja uzrokovanog bolešću ili nesrećom i da je poštovao uslove i procedure predviđene ovim zakonom.

Krivični zakonik Crne GoreLišenje života iz samilosti (čl. 147)“Ko liši života punoljetno lice iz samilosti zbog teškog zdravstvenog stanja u kojem se ovo nalazi, a na njegov ozbiljan i izričit zahtjev, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.” (privilegovani oblik krivičnog djela; za krivično djelo ubistva propisana je kazna zatvora od pet do petnaest godina)

Krivični zakonik SrbijeLišenje života iz samilosti (čl. 117):“Ko liši života punoletno lice iz samilosti zbog teškog zdravstvenog stanja u kojem se to lice nalazi, a na njegov ozbiljan i izričit zahtev, kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina.”

Suđenje doktorima u Nirnbergu (United States of America v. Karl Brandt, et al.) - K. Brant osuđen je na smrt

5

Abortus

Vještački izazvan prekid trudnoće sa ciljem uništenja embriona ili fetusa. “Prekid trudnoće predstavlja medicinsku intervenciju kojom se namjerno i vještački prekida trudnoća.” (čl. 1 st. 2 Zakona o uslovima i postupku za prekid trudnoće RS)

Pravna dopuštenost abortusa u zemljama svijeta:68 zemalja zabranjuje abortus u potpunosti ili ga dopušta samo ukoliko se time spasava život trudnice;60 zemalja dopušta trudnici da odlučuje o prekidu trudnoće;57 zemalja dopušta abortus radi zaštite života i zdravlja trudnice;14 zemalja dopušta abortus iz socijalno-ekonomskih razloga;

Argumenti protiv abortusa:1. medicinske opasnosti abortusa (rizici po zdravlje žene)2. moralna vrijednost fetalnog života (abortus predstavlja oblik ubistva);

Prva premisa: Pogrešno je ubijati nevina ljudska bića.Druga premisa: Fetus predstavlja nevino ljudsko biće.Zaključak: Pogrešno je ubiti fetus.

Argumenti u prilog legalizacije abortusa:1. Abortus treba da se dozvoli jer zabrana abortusa vodi izrazito negativnim posljedicama (konsekvencijalistički argument)2. Žene imaju moralno pravo da izaberu abortus3. Fetusi još nisu ličnosti, te stoga još uvijek nemaju suštinsko pravo na život

Pojedini zagovornici prava na abortus ne osporavaju da fetus ima pravo na život, nego se pozivaju na pravo trudnice da upravlja svojim tijelom.

Abortus u pravnom sistemu SAD1821. godine donesen je prvi zakon o zabrani abortusa (u državi Konektikat);Između 1827. i 1860. godine dvadeset američkih država donijelo je zakone kojima se zabranjuje abortus u svim stadijumima trudnoće; vremenom, abortus u svim stadijumima trudnoće postaje krivično djelo u svim američkim državama;1959. godine Američki pravni institut predložio je liberalizaciju zakona u abortusu (koji bi bio dozvoljen ukoliko bi u suprotnom bilo narušeno tjelesno ili duševno zdravlje majke, ukoliko bi se dijete vjerovatno rodilo s teškim tjelesnim ili duševnim nedostacima i ukoliko je trudnoća posljedica silovanja ili incesta);

Član 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima ne predviđa pravo na abortus: Sud je konstatovao da je čl. 8 Konvencije povrijeđen u smislu da vlasti Irske nisu obezbijedile odgovarajući pravni okvir za realizaciju pravno dopuštenih abortusa (odsustvo odgovarajuće (dostupne i efikasne) procedure koja bi trudnici omogućila da utvrdi da li njeno stanje podliježe odredbi o legalnom abortusu);

Zakon o uslovima i postupku za prekid trudnoće RSČlan 8Zahtjevu za prekid trudnoće, podnesenim u skladu sa članom 5 ovog zakona, udovoljiće se:a) ako trudnoća nije starija od deset gestacijskih nedjelja ib) ako se prekidom trudnoće neće neposredno ugroziti život ili zdravlje trudnice.

Član 11Prekid trudnoće može se izvršiti do navršene desete gestacijske nedjelje trudnoće. Izuzetno, prekid trudnoće može se izvršiti i poslije navršene desete gestacijske nedjelje trudnoće:a) kada se na osnovu medicinskih indikacija utvrdi da se na drugi način ne može spasti život ili otkloniti teško narušavanje zdravlja žene,b) kada se na osnovu naučno-medicinskih saznanja može očekivati da će se dijete roditi sa teškim tjelesnim ili duševnim nedostacima,

6

v) kada je do začeća došlo izvršenjem krivičnog djela ig) kada se utvrdi postojanje psihosocijalnih indikacija za prekid trudnoće.

Protivpravni prekid trudnoće (čl. 154 st. 1)Ko protivno propisima o prekidu trudnoće trudnoj ženi sa njenim pristankom izvrši prekid trudnoće, započne da vrši prekid trudnoće ili joj pomogne da prekine trudnoću, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

Moralna opravdanost kažnjavanja

Postoje različiti pogledi na moralni status (opravdanost) kažnjavanja počinitelja krivičnih djela. Zašto je moralno opravdano kažnjavati delinkvente? Dva osnovna pristupa:1) konsekvencijalistički (kažnjavanje vodi dobrim posljedicama): zastrašivanje potencijalnih delinkvenata, uključujući i samog počinitelja krivičnog djela, rehabilitacija delinkvenata i sl.)2) retributivistički: kaznu moralno legitimiše prekršiočevo protivpravno djelovanje, činjenica da je on voljno počinio moralno rđavo djelo; prekršioci zaslužuju da trpe zbog onoga što su učinili, bez obzira da li njihove patnje proizvode neku dobru posljedicu;“To što će kaznom budući zločin možda biti spriječen za retributivistu je srećan dodatak, ali ne i dio opravdanja za kažnjavanje.” (Mur)

Pravnoetički aspekti smrtne kazne

Najstrožija i najkontroverznija sankcija. Antipod životu i slobodi čovjeka, kao središnjim ljudskim vrijednostima (ujedno i pravnim vrijednostima).Čezare Bekarija - protivnik smrtne kazneNijedna racionalna osoba ne bi izabrala da živi u društvu u kojem se primjenjuje smrtna kazna (jer bi i sama mogla biti osuđena); budući da država ne smije činiti ništa što njeni članovi ne bi odobrili, država nema pravo da propiše smrtnu kaznu; Ž.Ž. Ruso - opravdava smrtnu kaznuDruštveni ugovor sadrži i odredbu o smrtnoj kazni; pojedinac se saglašava sa smrtnom kaznom posmatrajući je samo kao mogućnost, kao daleku opasnost; na ovaj način konstruiše se pristanak ubice na vlastitu smrt (on ga je dao dok još nije znao da će postati ubica);Kant - zagovornik smrtne kazne“Sudska kazna (poena forensis) ne može se nikad izreći samo kao sredstvo da se neko drugo dobro unapredi, za samog zločinca ili za građansko društvo, nego uvek mora biti izrečena protiv njega zato što je počinio zločin.”(retributivizam). “Ali ako je ubio, on mora umreti. Tu nema surogata za zadovoljenje pravde.”

Evropska konvencija o ljudskim pravimaČl. 2 st. 1: “Pravo na život svake osobe zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života, sem prilikom izvršenja presude suda kojom je osuđen za zločin za koji je ova kazna predviđena zakonom.”Protokol br. 6 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima (1983)- Čl. 1: “Smrtna kazna se ukida. Niko se ne može osuditi na smrtnu kaznu ili pogubiti.”Čl. 2: “Država može u svom zakonodavstvu predvidjeti smrtnu kaznu za djela izvršena u doba rata ili neposredne ratne opasnosti; takva kazna primijeniće se samo u slučajevima predviđenim zakonom i u skladu sa njegovim odredbama.”Protokol br. 13 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravimaČl. 1: “Smrtna kazna se ukida. Niko ne smije biti osuđen na takvu kaznu ili pogubljen.”

Povelja o osnovnim pravima Evropske Unije Čl. 2: “Svako ima pravo na život. Niko neće biti osuđen na smrtnu kaznu ili pogubljen.”

Krivični zakon Republike Srbije (do 2002. godine, kada je smrtna kazna ukinuta)7

Član 2a.(1) Smrtna kazna ne može se propisati kao jedina glavna kazna za određeno krivično djelo.(2) Smrtna kazna ne može se izreći licu koje u vreme izvršenja k.d. nije navršilo 21 godinu niti bremenitoj ženi.(3) Smrtna kazna može se izreći samo za najteže slučajeve teških k.d. za koja je zakonom propisana.(4) Za k.d. za koja je propisana smrtna kazna, sud može izreći kaznu zatvora od 20 godina.(5) Smrtna kazna se izvršava streljanjem, bez prisustva javnosti.

Krivični zakonik Ruske Federacije (1997)Član 59“1. Smrtna kazna kao izuzetna mjera kažnjavanja može biti određena samo za naročito teška krivična djela protiv života.2. Smrtna kazna se ne izriče ženama, kao ni licima koja su izvršila krivična djela u uzrastu do 18 godina, i muškarcima koji su u momentu donošenja sudske presude navršili 65 godina života.3. Smrtna kazna u postupku pomilovanja može biti zamijenjena doživotnim lišenjem slobode ili lišenjem slobode od dvadeset pet godina.”

Član 105 st. 2“Ubistvo:a) dva ili više lica;b) lica ili mu bliskih lica u vezi s ostvarivanjem službene djelatnosti datog lica ili izvršavanjem društvenog duga;v) lica za koje je učinilac znao da se to lice nalazi u bespomoćnom stanju, kao i izvršeno zajedno s otmicom lica ili otmicom taoca;g) žene za koju je učinilac znao da je bremenita;d) izvršeno s naročitom svirepošću;đ) izvršeno na opšteopasni način;e) izvršeno od strane grupe lica, grupe lica uz prethodni dogovor ili od strane organizovane grupe; ž) iz koristoljubivih pobuda ili po unajmljivanju, kao i ako je izvršeno zajedno s razbojništvom, iznudom ili banditizmom;z) iz huliganskih pobuda;i) s ciljem da se prikrije drugo krivično djelo ili olakša njegovo izvršenje, i izvršeno zajedno s silovanjem ili nasilnim radnjama seksualnog karaktera;j) iz motiva nacionalne, rasne, religiozne netrpeljivosti ili mržnje ili krvne osvete;k) s ciljem iskorišćenja organa ili tkiva žrtve;l) izvršeno višestruko,kazniće se lišenjem slobode od osam do dvadeset godina ili smrtnom kaznom ili doživotnim lišenjem slobode.”

Etika zaštite životne sredine

Australijski nacionalni park Kakadu područje je izuzetne ljepote, koje obuhvata divlje šume, močvare i vodene tokove (park se prostire na površini od približno 20000 kvadratnih kilometara). Na području nacionalnog parka žive ugrožene vrste, poput kornjača sa svinjskim nosem (na slici) i ćubastog papagaja.Nacionalni park Kakadu pruža ljudima estetska uživanja i prilike za istraživanja i rekreaciju. Ovo područje ima i veliko duhovno značenje za Javonske aboridžine. Kakadu je i područje bogato zlatom, platinom, paladijumom i uranijom (čije je iskopavanje u oblasti Kakadu već započelo). Sudbina nacionalnog parka Kakadu biće različita u zavisnosti od toga koji će moralni princip (etika okoline) prevladati.

1. Etika usmjerena na ljude: jedino ljudi se smatraju moralno značajnim (njihova sreća odn. nesreća);2. Etika usmjerena na životinje: i životinjama se pripisuje moralni značaj (iako se sve životinje, nužno, ne vrednuju podjednako);3. Etika usmjerena na život: sva živa bića moralno su značajna (iako ne jednako);

8

4. Pravo neživih stvari na moralni značaj5. Ekološki holizam: moralno značajnim smatraju se biosfera i eko-sistemi koji je konstituišu ;

Amazonija (“pluća Zemlje”), studija slučaja 2:Ogromna šumska prostranstva koja se prostiru na površini od oko 5,5 miliona kvadratnih kilometara (na teritoriji 9 država). Jedno od sedam novih svjetskih čuda prirode. Nepregledna šumska prostranstva obezbjeđuju oko 20% kiseonika na Zemlji (“pluća Zemlje”). Na području Amazonije žive brojne životinjske vrste (neke od njih spadaju među ugrožene vrste). Prirodne ljepote Amazonije pružaju estetsko zadovoljstvo mnogim ljudima. Istovremeno, vrši se intenzivna eksploatacija šumskog bogatstva. Podaci iz marta i aprila 2011. godine pokazuju da je sječa šume u Amazoniji porasla 6 puta u odnosu na odgovarajući period 2010. godine.

Štokholmska deklaracija UN o čovjekovoj životnoj sredini (1972)Proklamuju se čovjekovo pravo na slobodu, ravnopravnost i adekvatne uslove životne sredine, u životnoj sredini čiji kvalitet omogućuje život u dostojanstvu i blagostanju, i svečana obaveza da zaštiti i unaprijedi tu životnu sredinu za generacije koje žive sada kao i za buduće generacije.

Deklaracija UN o životnoj sredini i razvoju (1992)Princip 1: Ljudska bića su u centru brige za održivi razvoj. Ljudi imaju pravo na zdrav i produktivan život, u skladu sa prirodom.Princip 3: Pravo na razvoj mora biti ostvareno tako, da se u istoj mjeri zadovolje potrebe razvoja i zaštite životne sredine i sadašnjih i budućih generacija.Princip 4: Radi postizanja održivog razvoja, zaštita životne sredine mora činiti sastavni dio procesa razvoja i ne može se razmatrati odvojeno od njega.

Ustav Republike SrpskeČlan 35Čovjek ima pravo na zdravu životnu sredinu. Svako je, u skladu sa zakonom, dužan da u okviru svojih mogućnosti štiti i unapređuje životnu sredinu.

Zakon o zaštiti životne sredine RSČlan 3Svako lice ima pravo na zdravu i ekološki prihvatljivu životnu sredinu. Svako lice ima pravo na život u životnoj sredini koja je podobna za zdravlje i blagostanje, stoga je lična i kolektivna obaveza da se zaštiti i poboljša životna sredina za dobrobit sadašnjih i budućih generacija.

Zakon o zaštiti prirode RSČlan 7Sva pravna ili fizička lica kao i druge organizacije dužne su štititi prirodu, pri čemu su dužni da međusobno sarađuju u sprečavanju djelatnosti koje mogu ugroziti ili oštetiti prirodu, ublažavaju svaku takvu štetu, eleminišu posljedice takve štete i obnavljaju oštećenu prirodu i dovode je u stanje u kojem je bila prije pojave štete.

Prava životinja

Godišnje se u svijetu oko 200 miliona životinja upotrijebi u laboratorijskim eksperimentima. Da bi se zadovoljile ljudske potrebe za mesom, u SAD se svake godine ubije više od pet milijardi životinja. U ovoj državi lovci svake godine ubiju oko 250 miliona životinja.

Primjeri okrutnosti nad životinjama:1. Farme crnih medvjeda u Kini, J. Koreji, Vijetnamu i Laosu; medvjedi se drže u zatočeništvu i koriste za ekstrakciju žuči;2. Masovno uzgajanje životinja (moralno prihvatljivo?)3. Lov na lisice

9

4. Borba s bikovimaAntropocentrika: model mišljenja prema kom čovjeku kao najrazvijenijem biću sve treba da služi, svijet pripada čovjeku, on prema svijetu nije obavezan ni na kakav obzir;Argumenti za zaštitu životinja:Tom Regan, Parnica za životinjska pravaSamo bića sa inherentnom vrijednošću imaju prava (to je vrijednost koju jedinke imaju nezavisno od svoje dobrote ili korisnosti za druge); samo nosioci života imaju inherentnu vrijednost, a to su sva samo-svjesna bića sposobna da imaju uvjerenja i želje; svi normalni sisari od godinu i više dana nosioci su života i imaju inherentnu vrijednost;Utilitarizam: interesi svakog bića na koje utiče neka akcija moraju biti uzeti u obzir i mora im se dati jednaka težina;Sposobnost za patnju i osjećaj zadovoljstva je ne samo nužan, već i dovoljan uslov da kažemo da biće ima interese (barem interes da ne pati);Singer: “Ako neko biće pati, ne postoji moralno opravdanje da se ta patnja ne uzme u obzir.”

Njemački Zakon o dobrobiti životinjaČl. 1: “Cilj ovog zakona je zaštita života i dobrobiti životinja, na osnovu odgovornosti ljudskih bića za njima bliska stvorenja. Niko ne smije prouzrokovati životinji bol, patnje ili štetu bez dobrog razloga.”

Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja RSČlan 1:Ovim zakonom uređuje se odgovornost ljudi za zaštitu zdravlja životinja u pogledu držanja, smještaja i ishrane, zaštite od mučenja, zaštite životinja za vrijeme ubijanja ili klanja, stresa tokom transporta, zaštite divljih životinja, te odnos prema napuštenim životinjama, kućnim ljubimcima i laboratorijskim životinjama, formiranje Komisije za zaštitu i dobrobit životinja.

Član 33(1) Eksperimente na životinjama mogu obavljati pravna lica koja su registrovana za izvođenje eksperimenata i imaju odobrenje ministarstva za obavljanje eksperimenata na životinjama. (2) Eksperimenti na životinjama prema stavu 1 ovoga člana mogu se dozvoliti samo ako se pretpostavljena bol, patnja ili ozljeda životinja može etički opravdati očekivanim rezultatima koji su od značaja za ljude ili životinje odnosno nauku.

Svjetsko siromaštvo

Trenutni sistem dozvoljava bilo kojoj političkoj grupaciji koja osvoji vlast da zajma novac u ime naroda.

Član 25 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, između ostalog, kaže da „svako ima pravo na životni standard koji obezbjeđuje zdravlje i blagostanje, njegovo i njegove porodice, uključujući hranu, odjeću, stan i ljekarsku njegu“. Svega nekoliko redova kasnije, u članu 27, kaže se da „svako ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem prava i slobode objavljeni u ovoj Deklaraciji mogu biti potpuno ostvareni“.

Univerzalna deklaracija predstavlja osnov pravne zaštite najvažnijih moralnih prava svih ljudi. Većina država se barem nominalno obavezuje da poštuje i sprovodi njene odluke. Realnost je, nažalost, drugačija. Dok ste pročitali prvi pasus ovog teksta, član 25 je narušen par puta. Za to je vrijeme nekoliko ljudi, vjerovatno djece, umrlo je od posljedica apsolutnog siromaštva: gladi, žeđi ili nedostatka elementarnih lijekova (podatak da u prosjeku svake tri i po sekunde jedno dijete umre od posljedica siromaštva potvrđuje UNICEF, Svjetska zdravstvena organizacija, te mnogi nezavisni istraživači).

Najveći zločin protiv čovječnosti

Ova tragedija povlači niz etičkih pitanja. Ko snosi moralnu odgovornost za siromaštvo u svijetu? Jesu li siromaštvom najugroženiji pojedinci kovači svoje nesreće ili im sudbinu kroji neko drugi? Uticajni njemački filozof i sociolog i profesor na univezitetu Jejl, Thomas Pogge, najpoznatiji je branilac kontroverzne ideje da su globalni ekonomsko-politički poredak, institucije koje ga sačinjavaju ali i građani zemalja Zapada koji ga podržavaju, glavni krivci za svjetsko siromaštvo (Pogge je autor brojnih naslova, uglavnom pisanih za

10

stručnu publiku. Svakako najpoznatija i najprijemčivija njegova knjiga je Svjetsko siromaštvo i ljudska prava; u originalu: World Poverty and Human Rights, drugo izdanje, Cambridge: Polity Press, 2008). Ukoliko je Pogge u pravu, ne samo da se član 27 Univerzalne deklaracije svakodnevno krši u smislu da postojeći međunarodni poredak ne omogućava ostvarenje garantovanih prava i sloboda već je upravo taj poredak ključni faktor sprečavanja minimalnog ostvarenja prava i sloboda velikog dijela čovječanstva. Globalni poredak nije poredak prava, već poredak smrti. Jesu li siromaštvom najugroženiji pojedinci kovači svoje nesreće ili im sudbinu kroji neko drugi?

Pogge je vrlo eksplicitan u vezi sa tim pitanjem. „Moja glavna tvrdnja je“, piše on, „da, oblikovanjem i primjenom društvenih uslova koji predvidivo uzrokuju golemu patnju svjetskog siromaštva, nanosimo štetu siromašnima u svijetu – iliti, opisnijim rječnikom, da smo aktivni učesnici u najvećem, premda ne i najtežem, zločinu protiv čovječnosti ikada izvršenom. Adolf Hitler i Josif Staljin su bili daleko zlobniji od naših političkih lidera, ali kada je u pitanju ubijanje i nanošenje štete ljudima, nikada se nisu primakli ni blizu toga da uzrokuju 18 miliona smrtnih slučajeva godišnje.“ („Real World Justice“, Journal of Ethics, Vol. 9, 2005). I zaista, broj smrtnih slučajeva izazvanih posljedicama siromaštva u posljednje 22 godine je 400 miliona, što je otprilike dva puta više nego ukupni broj žrtava svih ratova i ostalih oblika nasilja pod pokroviteljstvom raznih država u XX vijeku (npr., Prvi svjetski rat – 37 miliona; Drugi svjetski rat – 60 miliona, sovjetski gulazi – 20 miliona, Veliki skok naprijed Mao Zedonga – 30 miliona).

Kako bi razumjeli Pogeeve razloge za navedene stavove, korisno je napraviti razliku između pozitivnih i negativnih moralnih dužnosti. Pozitivne dužnosti su dužnosti da nešto uradimo, recimo, da pomognemo nekome u nevolji, dok negativne dužnosti od nas zahtijevaju da nešto ne uradimo, recimo, da ne nanosimo štetu i patnju drugima, da im ne odmažemo, itd. Negativne dužnosti su, skoro po pravilu, važnije od pozitivnih. Mnogo je važnije da ne ubijete beskućnika koji od vas prosi novac nego da mu date novac. Dužnost da mu date novac možda postoji, možda ne, u zavisnosti od raznih činilaca. Međutim, ako beskućnik ne prestavlja nikakvu prijetnju po vaš život, dužnost da ga ne ubijete sigurno postoji.

Korporacijska pravda

U prethodnom tekstu govorio sam o argumentu Petera Singera, koji brani tezu da svi mi koji uživamo blagodeti savremenog doba imamo (pozitivnu) dužnost da pomognemo onima koji se svakodnevno bore s pošastima apsolutnog siromaštva, bez obzira na to da li smo odgovorni za takvo stanje stvari. Pogge se slaže sa Singerom da pozitivna dužnost postoji ali tvrdi da je mnogo bitnije da pronađemo odgovorne za svjetsko siromaštvo. Ako se ispostavi da smo i mi dijelom uzročnici svjetskog siromaštva, onda činimo veće zlo nego što smo

svjesni i imamo prije svega negativnu dužnost da to zlo blagovremeno spriječimo.

Pogge razlikuje dva tipa odnosa između uzročnika svjetskog siromaštva i onih koji trpe njegove posljedice: interakcijski i institucionalni. Pod interakcijskim odnosima, Pogge podrazumijeva sve one postupke pojedinaca i kolektivnih subjekata koji imaju negativni efekat po živote drugih. Pod terminom „institucionalni odnosi“, Pogge podvodi štetu nanijetu djelovanjem nacionalnih i međunarodnih institucija i ekonomsko-političkog poretka. U praksi su ovi odnosi rijetko prisutni nezavisno jedni od drugih. Ipak, važno ih je razlikovati u teorijskom smislu da bi uvidjeli načine na koji neko može uzrokovati štetu drugome. Moramo shvatiti da ni ruke nas potrošača nisu čiste. Zapitajte se da li bi ove i slične kompanije nastavile da eksploatišu radnike iz zemalja Trećeg svijeta ako bi naši izbori bili pažljiviji i ako bi se, pri kupovini, zapitali ne samo kako nam neka košulja stoji već koliko je ljudi moralo da umre da bi se ona našla u našim rukama? Interakcijski uzročnici siromaštva najčešće nisu neposredni. Slučajevi u kojima neki pojedinac ili kompanija jednim činom onemogući pristup materijalnim resursima određenoj populaciji su rjeđi upravo zato što je moralna i krivična odgovornost u njima očita.

Učestaliji premda manje uočljiv vid interakcijske štete nastaje nizom nepovezanih kolektivnih postupaka. Uzeti sami po sebi, ovi postupci su benigni ali kada se ponove više puta ili kada ih ponovi kritičan broj ljudi mogu imati užasne posljedice. Primjerice, neka kompanija može neznatno zagađivati životnu sredinu dugi niz godina i tako, poslije određenog vremena, uništiti izvore pijaće vode. Slično funkcionišu naši postupci na tržištu. Ukusi i želje kupaca definišu potražnju i dijelom oblikuju ponudu, te samim tim, posredno određuju kvalitet i kvantitet robe koja se proizvodi ali i uslove rada pod kojima se proizvodi.

11

Evo jednog svježeg primjera. Prije nepunih mjesec dana u glavnom gradu Bangladeša se tokom radnog vremena srušila osmospratna oronula fabrika za proizvodnju garderobe mnogih poznatih brendova (Benetton, Mango itd.). Poginulo je 1.127 radnika. Pod pritiskom javnosti, neke multinacionalne kompanije su priznale odgovornost za nesreću, obavezujući se na finansiranje bezbjednijih uslova rada u ovoj zemlji. No, moramo shvatiti da ni ruke nas potrošača nisu čiste. Zapitajte se da li bi ove i slične kompanije nastavile da eksploatišu radnike iz zemalja Trećeg svijeta ako bi naši izbori bili pažljiviji i ako bi se, pri kupovini, zapitali ne samo kako nam neka košulja stoji već koliko je ljudi moralo da umre da bi se ona našla u našim rukama?

Interakcijski uzročnici nisu zanemarljivi iako su, Pogge naglašava, od drugorazrednog značaja u poređenju sa institucionalnim činiocima. Kada su fabrike brendova Nike i Ribok u Pakistanu i Nepalu zatvorene jer je otkriveno da u njima, u ropskim uslovima, rade djeca, većina ove djece je završila na ulici okrenuvši se prostituciji kao jedinom vidu zarade. Problem dakle nije samo u eksploatorskim korporacijama i nesavjesnim potrošačima, već prije svega u sistemu koji dopušta i podstiče takve odnose moći.

Ćutanje je saučesništvo

Neki ekonomisti optužuju Poggea da ne uzima u obzir lokalne uzroke siromaštva. Stanovnici mnogih zemalja podsaharske Afrike i južne Azije žive u apsolutnom siromaštvu jer su im vlade tiranske, političke elite sastavljene od korumpiranih političara i vojnih zvaničnika a zdravstvena i obrazovna infrastruktura nepostojeće. Pogge odgovara da je ova optužba neutemeljna jer on ne negira lokalne uzroke siromaštva već samo ukazuje da se odgovornost za rad vlada siromašnih zemalja nerijetko može pratiti do nekog međunarodnog izvora. Nekada je taj izvor očit, kao, recimo, kada je 1999. međunarodna diplomatija, pod

pokroviteljstvom UN, za potpredsjednika Sijera Leonea postavila ratnog zločinca Fodaya Sankoha (poznatog po tome što je naređivao svojim trupama da kidaju šake civilima kako bi ih kaznili da više nikada ne glasaju na izborima).

U većini slučajeva, međutim, izvor je neko prećutno nadnacionalno pravilo koje ozakonjuje lošu politiku na lokalnom nivou. Primjera radi, malo ljudi je uopšte svjesno da u međunarodnom pravu ne postoji odredba kojom se neligitimnim vladama zabranjuje rasprodaja nacionalnih resursa. Trenutni sistem dozvoljava bilo kojoj političkoj grupaciji koja osvoji vlast – bez obzira na to kako je došla na vlast, kako vlada i da li uživa legitimnost građana – da zajmi novac u ime naroda te države i da rasprodaje prirodne resurse kako joj drago.

Drugi primjer je regulacija poslovanja farmaceutske industrije. Sve članice Svjetske trgovinske organizacije potpisale su tkz. TRIPS sporazum, kojim se obavezuju na poštovanje suludih prava intelektualne svojine. Ovim sporazumom se pronalazačima novih lijekova garantuje monopol na 20 godina, što dovodi do toga da cijena lijekova bude daleko iznad kupovne moći onih kojima su najpotrebniji.

Konačno, pravila međunarodne trgovine su dvolična i napravljena da štite interese bogatih. S jedne strane, Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond (MMF) zahtijevaju od zemalja u razvoju da što brže otvore tržišta, izvrše privatizaciju privrede i uklone državne subvencije (tkz. „šok terapija“) dok s druge strane bogate države uvode niz protekcionističkih mjera – posebno u oblasti poljoprivredne proizvodnje – u cilju zaštite svojih tržišta od uvoza iz drugih zemalja. Po takvim pravilima igre, siromašne države su osuđene na poraz. Pravila međunarodne trgovine su dvolična i napravljena da štite interese bogatih

Autori ovih i sličnih diskriminatorskih pravila, po Poggeovom sudu, su korporacije, banke, industrijski giganti, bogati pojedinci i ostali moćnici koji lobiraju za sopstvene interese i, u sprezi sa političarima uticajnih zemalja, donose odluke van očiju javnosti. Njihova odgovornost za svjetsko siromaštvo je nesumnjivo najveća. Ipak, ne možemo očekivati od moćnika da promijene politiku i prerežu granu na kojoj sjede.

Da imaju imalo moralne pristojnosti ne bi radili to što rade. Stoga stvarna odgornost leži na građaninu koji takvu politiku podržava svakog puta kada je glasa na izborima, kada apstinira i kada odbija da se politički angažuje na bilo koji drugi način. Pogge je oformio nekoliko uticajnih nevladinih organizacija i projekata (od kojih je najpoznatiji „Health Impact Fund“) koji na razne načine pomažu najugroženijima. Neko s manje sredstava će prenijeti ideju svojim prijateljima i tražiti od njih da učine isto. Shodno mogućnostima, na nama je da se borimo protiv poretka koji sije smrt. Ćutanje pred zločinom je saučesništvo u zločinu.

12

Građanska neposlušnost

Za razvoj savremenog koncepta građanske neposlušnosti naročit značaj imali su američki kvekeri, koji su smatrali da je opravdano suprotstavljati se zlu političkim i socijalnim mjerama (ne i nasiljem). Njihovo beskompromisno zalaganje za realizaciju vlastitog hrišćanskog svjetonazora dovelo je do izolacije kvekerskih komuna. 1657. godine guverner Nove Holandije izdao je naredbu da se novčano kazni svaki građanin koji ugosti kvekera. Stanovnici grada Flašinga, većinom egleskog porijekla, usprotivili su se i guverneru uputili žalbu, a nakon progona kojem su bili izloženi potpisnici, nastavili su javno i demonstrativno ugošćavati kvekere. U Masačusetsu, povodom uredbe kojom se zabranjuje ugošćavanje i pomaganje kvekera, kvekeri su 1657. godine krenuli u protestni marš, miroljubivo i javno se suprotstavljajući vlastima kolonije.Henri Dejvid ToroSmatra se prvim teoretičarem građanske neposlušnosti, iako tu sintagmu nije upotrijebio;Zagovara pravo na otpor tiraniji; međutim, šta ukoliko se građanin suprotstavlja građanskoj vlasti?Toro zagovara “miroljubivu revoluciju”, kojom će moralno superiorna manjina izvršiti moralni pritisak na vlast (npr. neplaćanjem poreza vlast se prisiljava na promjenu politike);Mahatma GandiBio je pod snažnim uticajem Toroa; poziva se na Toroov stav da moramo biti prvo ljudi, pa tek onda podanici, i da savjest ne dozvoljava slijepu pokornost pravu;Pokret građanske neposlušnosti: borba za političku nezavisnost Indije miroljubivim sredstvima; trpljenjem patnje, smatrao je Gandi, upućuje se apel boljoj prirodi protivnika;Martin Luter KingKingova borba protiv rasne segregacije bila je inspirisana Gandijevim metodama;Metod nenasilja budi humanost kod protivnika (u jednoj demokratskoj državi, Gandijev uticaj);Ako građanin smatra da je zakon nepravedan, on ga ne treba poštovati i mora biti spreman prihvatiti kaznu;R. ParksUhapšena zato što je odbila da ustupi mjesto bijelcu; njeno hapšenje izazvaće čuveni bojkot autobusa u Montgomeriju;Pacifistički pokret u EngleskojKomitet 100 - osnovan sa idejom da stotinu uglednih ljudi preuzme organizovanje antiratnih akcija u Engleskoj (jedan od osnivača bio je čuveni filozof B. Rasel);Prvu akciju Komitet je održao 17.02.1961. godine, sjedenjem ispred Ministarstva odbrane (u znak protesta što je američka nuklearna podmornica pristala u Klajdu);Džon Rols, Teorija pravdeTeorija građanske neposlušnosti važi samo za “društvo blisko pravednom”, društvo koje je najvećim dijelom dobro uređeno, ali u kojem se, ipak, javljaju ozbiljne povrede pravde; Skoro pravedno stanje društva, prema Rolsu, podrazumijeva demokratsku vlast (razlika u odnosu na pravo na otpor, kao “pravo socijalne nužne odbrane od neke zločinačke vlasti” - Kaufman);Građanska neposlušnost (Teorija pravde): “javni, nenasilni, mada svesno politički čin suprotan zakonu, koji se obično izvodi s ciljem da izazove promenu u zakonu ili politikama vlasti”; Građanska neposlušnost treba da bude nešto protivzakonito. Građanska neposlušnost je nenasilna (neposlušnost se izražava u okviru vjernosti zakona. Zakon se, doduše, krši, ali se vjernost zakonu ogleda u javnom i nenasilnom karakteru radnje i u spremnosti da se preuzmu zakonske posljedice prekršaja).

Uslovi pod kojima je građanska neposlušnost opravdana (3 uslova):1. Građanska neposlušnost može biti usmjerena samo na slučajeve težih oblika nepravde (“suštinsku i jasnu nepravdu”); takve su, naročito, povrede prvog i drugog principa pravde;2. Ona mora predstavljati nužno odn. krajnje sredstvo; prethodno moraju biti iscrpljene sve legalne mogućnosti vršenja uticaja; 3. Neposlušnošću ne smije biti ugroženo funkcionisanje ustavnog poretka;J. Habermas: Habermasova koncepcija građanske neposlušnosti, najvećim dijelom, podudara se sa Rolsovom

13

(“Rols-Habermasova koncepcija”). Pod građanskom neposlušnošću podrazumijeva “dela koja su po svom obliku ilegalna, mada se razvijaju u okviru pozivanja na zajednički priznate osnove legitimiteta ... demokratskog državno-pravnog poretka”; građani koji sprovode građansku neposlušnost prihvataju postojeći demokratski poredak kao legitiman, ograničavajući svoju akciju na one pojedinačne slučajeve legalne nepravde.R. Dvorkin razlikuje tri oblika građanske neposlušnosti: 1. Građanska neposlušnost zasnovana na pravdi2. Građanska neposlušnost zasnovana na moralnom integritetu3. Građanska neposlušnost zasnovana na politici “Nova neposlušnost”Radikalniji koncept; svojom logikom “nova neposlušnost” bliža je pravu na otpor tiraniji, nego građanskoj neposlušnosti. Zagovornici “nove neposlušnosti” ne pozivaju se pravdu, nego na ugroženost sopstvenog života (ili života svih ljudi odn. budućih generacija). Odluke koje ugrožavaju opstanak čovječanstva (npr. odluke o nuklearnoj energiji) moraju se sasjeći u korijenu, pa i radikalnim metodama, budući da će kasnije posljedice biti fatalne. Npr. “Alternativna energija ili građanski rat”

Etika i politika (problem «prljavih ruku» u politici)

“ Da znamo koliko malo pameti vlada svijetom, umrli bismo od straha.” Ivo AndrićAristotel je utvrdio vezu uzajamnosti etike i politike. Međutim, u istorijskoj praksi se ta veza nastoji razvrgnuti od samih početaka. Ovde se pokušava, prvo, osvetliti današnja epohalna situacija u kojoj je je to razvrgavanje dostiglo vrhunac. Filozofija, sa svoje strane, mora nastojati da kao uslov vlastite mogućnosti, stalno iznova radi na rehabilitaciji uzajamne veze etike i politike. Drugo, nastoji se razviti niz argumenata koji svedoče o uzajamnoj vezi etike i politike koja upravo u našoj eposi, eposi metafizike na njenom vrhuncu, postaje za nas nešto od najvišeg interesa.Najveći problem pojave “prljavih ruku u politici” predstavlja postojanje korupcije I kriminala i velikog broja nekvalifikovanih ljudi koji se nalaze na visokim pozicijama. Vlast treba da teži ka boljem, kao tome da nešto popravi, ali obično to biva suprotno. Kako spriječiti problem prljavih ruku u politici?

1. Kompromis2. Izvlačenje3. Moralna izolacija

Etika rata

Postoje tri tradicije koje dominiraju u etičkim premišljanjima o ratu:

a) Realizam

b) Pacifizam

c) Torija o pravednom ratu

Rat je kroz istoriju bio izvorom ozbiljnih etičkih dilema. Iako su mnoge drevne države, narodi i kulture, isto kao i neke danas, na rat gledali kao plemenitu djelatnost i uglavnom pozitivni društveni fenomen, s vremenom su se pojavile dileme o etičkoj opravdanosti rata.

Danas se na rat gleda kao na nepoželjnu, a za neke i moralno neprihvatljivu djelatnost. S druge strane mnogi vjeruju kako je rat, ili barem pripravnost za njega u svrhu odvraćanja, nužan za obranu zemlje i drugih vrijednosti. Pacifisti, pak, vjeruju da je rat po prirodi nemoralan te da se ne bi smio nikada voditi po bilo kakvim okolnostima. Taj je stav strastveno propovijedio indijski vođa Mohandas (Mahatma) Gandhi.S druge strane, negativan pristup prema ratu je u istorijskom smislu tek relativno nedavno postao široko uvriježen. Prije toga su mnogi veliki mislioci, kao Heinrich von Treitschke, vidjeli rat kao najplemenitiju djelatnost čovječanstva, odnosno onu u kojoj vrline kao hrabrost i čast igraju mnogo važniju ulogu nego neke druge. Na samom početku prvog svjetskog rata je poznati pisac Thomas Mann napisao, "Nije li mir ništa drugo do proces građanskog onečišćenja, a rat element pročišćenja, oslobođenja i velike nade?" Ovakav stav je bio službeno prihvaćen od mnogih drevnih društava kao što su Sparta i Rim a 1930-ih u fašističkim državama.

14

Poraz fašističkih država i militarističkih režima u drugom svjetskom ratu, šok zbog dotada nezapamćenih razaranja i upotrebe nuklearnog oružja, te poratni porast duljine i kvalitete života je, pogotovo u zapadnim industrijskim zemljama, dosta pridonio da se na rat gleda kao negativnu pojavu. Mnogi danas smatraju da je jedino tzv. pravedni rat legitiman, odnosno vjeruju da se može voditi jedino kroz međunarodne organizacije poput UN koje bi trebale zaustaviti ratove i nepravednu agresiju. Drugi, pak, smatraju da su međunarodne organizacije, s obzirom na njihovu praksu posljednjih desetljeća, opterećene istim onim etičkim problemima kao i suverene države, pa nemaju nikakvo pravo suditi što jest, a što nije pravedan rat.

Profesionalna etika kao problem primijenjene etike

Studenti sami treba da uoče razliku između PRIMJENJENE i PROFESIONALNE ETIKE (problem)EUTANAZIJAABORTUSSMRTNA KAZNAPRAVA ŽIVOTINJAGRAĐANSKA NEPOSLUŠNOSTETIKA ŽIVOTNE SREDINE

Etički izazovi sudijske profesije

Sudovi - profesionalni (stručni) državni organi koji vrše sudsku vlast. “Sudsku vlast vrše sudovi.” (čl. 121 st. 1 Ustava Republike Srpske)Sudija - “državni službenik imenovan ili izabran da presuđuje povodom pravnih pitanja u sudu”;(Black’s Law Dictionary)Sudije su nepristrasni donosioci odluka u sporovima koje pokreću stranke pred sudskim organima (sudije treba da budu lojalne pravosudnom sistemu i adekvatnoj primjeni zakona, a ne pojedinim stranama u sporu odn. klijentu što je slučaj sa advokatima). Drugim riječima, sudije treba da tretiraju sve strane u sporu ravnopravno, jednako i objektivno, bez obzira kome se sudi i zbog čega.

“Zato ljudi kada dođe do spora pribegavaju sudiji. Ići sudiji znači ići pravdi, jer sudija želi da bude oličenje pravednosti. Zato ljudi traže nepristrasnog sudiju ...”(Knjiga V)

Odgovorno, savjesno i objektivno obavljanje sudijske profesije obezbjeđuje se i utvrđivanjem odgovarajućih uslova za imenovanje sudija. Uslovi za vršenje sudijske funkcije:- da je državljanin Bosne i Hercegovine,- da ispunjava opšte zdravstvene uslove da obavlja poslove sudije,- da ima diplomu pravnog fakulteta iz Bosne i Hercegovine (ili bivše SFRJ, ili nekog drugog pravnog fakulteta, pod uslovom da je diploma nostrifikovana)- da ima položen pravosudni ispit u Bosni i Hercegovini (ili u bivšoj SFRJ, ili u nekoj drugoj državi, pod uslovom da je uvjerenje o položenom pravosudnom ispitu nostrifikovano u skladu sa zakonom);Takođe, zahtijeva se i odgovarajuće iskustvo u radu na pravnim poslovima (ovi uslovi različiti su u zavisnosti od ranga i vrste sudova odn. sudske instance; npr. za imenovanje sudije osnovnog suda zahtijevaju se tri godine iskustva u radu na pravnim poslovima, nakon položenog pravosudnog ispita; za sudije okružnog suda pet godina radnog iskustva na poslovima sudije, tužioca, advokata ili drugog relevantnog pravnog iskustva, nakon položenog pravosudnog ispita; za sudije Vrhovnog suda 8 godina);

NAPOMENA: pogledati više u dokumentu na kraju knjige u dijelu „PRILOZI“ – ETIKA SUDIJSKE PROFESIJE

Uloga sudija i sudskih službenika

ETIKA SUDIJAETIKA TUŽILACAETIKA ADVOKATAETIKA NOTARAETIKA PRAVNIKA

15

Za sudiju može da bude imenovano lice koje ispunjava sljedeće opšte uslove:- da je državljanin Bosne i Hercegovine,- da ispunjava opšte zdravstvene uslove da obavlja poslove sudije,- da ima diplomu pravnog fakulteta iz Bosne i Hercegovine (ili bivše SFRJ, ili nekog drugog pravnog fakulteta, pod uslovom da je diploma nostrifikovana)- da ima položen pravosudni ispit u Bosni i Hercegovini (ili u bivšoj SFRJ, ili u nekoj drugoj državi, pod uslovom da je uvjerenje o položenom pravosudnom ispitu nostrifikovano u skladu sa zakonom);Takođe, zahtijeva se i odgovarajuće iskustvo u radu na pravnim poslovima (ovi uslovi različiti su u zavisnosti od ranga i vrste sudova odn. sudske instance; npr. za imenovanje sudije osnovnog suda zahtijevaju se tri godine iskustva u radu na pravnim poslovima, nakon položenog pravosudnog ispita; za sudije okružnog suda pet godina radnog iskustva na poslovima sudije, tužioca, advokata ili drugog relevantnog pravnog iskustva, nakon položenog pravosudnog ispita; za sudije Vrhovnog suda 8 godina);

Osnovni principi nezavisnosti sudstva (UN, 1985) - Nezavisnost sudstva treba biti garantovana od strane države i zaštićena ustavom ili nacionalnim zakonodavstvom. Sve vladine i druge institucije moraju da poštuju nezavisnost sudstva.- Sudstvo treba rješavati predmete nepristrasno, na osnovu činjenica i u skladu sa zakonom, bez ikakvih ograničenja, nedoličnih uticaja, podsticanja, pritisaka, prijetnji ili ometanja, direktnih ili indirektnih, od strane bilo koga i iz bilo kog razloga.- U skladu sa Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, sudije, kao i ostali građani, uživaju slobodu izražavanja, vjeroispovjesti, udruživanja i okupljanja; međutim, prilikom ostvarivanja ovih prava, sudije će uvijek postupati tako da očuvaju dostojanstvo svog poziva i nepristrasnost i nezavisnost sudstva.- Lica koja se biraju za sudije moraju biti ličnosti od integriteta i sposobnosti, s odgovarajućom obukom i pravnim obrazovanjem. Procedura izbora sudija mora predvidjeti garancije protiv imenovanja sudija iz neprimjerenih razloga. Prilikom izbora sudija ne smije biti nikakve diskriminacije ...

“Sve sudije da sude po zakonu, pravo kako piše u zakonu, a ne da sude po strahu od carstva mi.”

NAPOMENA: pogledati više u dokumentu na kraju knjige u dijelu „PRILOZI“ – ETIKA SUDIJSKE PROFESIJE

Bangalorski principi sudijskog ponašanja (dokument)

Bangalorski nacrt Kodeksa sudijskog ponašanja usvojila je 2001. godine Grupa za jačanje integriteta pravosuđa. Nakon toga, Bangalorski principi su razmotreni i usvojeni na Okruglom stolu predsjednika vrhovnih sudova u Hagu, održanom u Palati mira 25-26. novembra 2002. godine. Bangalorski principi sudijskog ponašanja imaju veliki uticaj prilikom izrade nacionalnih kodeksa sudijskog ponašanja.1. Nezavisnost“ Sudijska nezavisnost je preduslov vladavine prava i fundamentalna garancija pravednog suđenja. Sudija će, stoga, podržavati i razvijati sudsku nezavisnost kako na individualnom, tako i na institucionalnom planu.”Prilikom donošenja odluka sudija mora biti slobodan od svakog uticaja sa strane (slobodan od pritisaka organa drugih vlasti, drugih sudija, grupa za pritisak, pojedinaca i sl.) 2. Nepristrasnost“Nepristrasnost je suštinski pojam za pravilno obavljanje sudijske funkcije. To se odnosi ne samo na samu odluku, već i na postupak na osnovu koga se odluka donosi.”Sudija svoju dužnost treba da vrši bez favorizovanja, predubjeđenja ili predrasuda.Sudija će se izuzeti iz postupanja u predmetu u kome sudija nije u mogućnosti da donese nepristrasnu odluku, ili u kome razumnom posmatraču može djelovati da sudija nije u mogućnosti da donese nepristrasnu odluku.* Zabrana ex parte komunikacije - jedan od bitnih mehanizama koji obezbjeđuju ostvarivanje nepristrasnosti. Ex parte komunikacija je svaka komunikacija u vezi predmeta sa bilo kojom stranom u sporu, bez prisustva druge strane; koncept pravednog suđenja zasnovan je na mogućnosti da stranka

16

odgovori na argumente suprotne stranke. Ex parte komunikacija podriva taj koncept omogućujući jednoj strani pristup donosiocu odluke bez prisustva druge strane.3. Integritet“Integritet je neophodan za pravilno obavljanje sudijske funkcije.”Ponašanje sudije mora biti besprijekorno u očima razumnog posmatrača. Ono mora reafirmisati povjerenje ljudi u integritet sudstva; pravda ne mora samo biti zadovoljena, već mora biti očigledno da je pravda zadovoljena.4. Primjerenost“Primjerenost, i utisak primjerenosti, su suštinski za obavljanje svih aktivnosti od strane sudije.”- Sudija treba da izbjegava neprimjereno ponašanje, kao i ostavljanje utiska neprimjerenosti u svim sudijskim aktivnostima;- Sudija se neće baviti privatnom pravnom praksom dok obavlja sudijsku funkciju;5. Jednakost“Obezbjeđenje jednakosti svih u tretmanu pred sudom je suštinski važno za pravilno obavljanje sudijske dužnosti.”Sudija ne smije, u obavljanju sudijske dužnosti, izričito ili konkludentno manifestovati predubjeđenje ili predrasudu prema bilo kom licu ili grupi na osnovu irelevantnih razloga.6. Sposobnost i revnost“Sposobnost i revnost su preduslovi za pravilno obavljanje sudijske funkcije.”Sudijine sudske obaveze imaju prednost u odnosu na sve druge akttivnosti. Sudija će preduzeti razumne korake radi održavanja i razvijanja svojih znanja, vještina i ličnih kvaliteta neophodnih za pravilno obavljanje sudijske funkcije.

Ustav Republike SrpskeČl. 21 st. 2: Sudovi su samostalni i nezavisni i sude na osnovu ustava i zakona.Čl. 121a st. 1: Sudstvo je samostalno i nezavisno od izvršne i zakonodavne vlasti u Republici Srpskoj.Čl. 126: Niko ko učestvuje u suđenju ne može biti pozvan na odgovornost u krivičnom ili građanskom postupku za mišljenje izraženo prilikom donošenja sudske odluke, a u postupku pokrenutom zbog krivičnog djela učinjenog u vršenju sudijske funkcije, ne može biti pritvoren bez odobrenja Visokog sudskog i tužilačkog savjeta.Čl. 127 st. 2: Sudija ne može vršiti javnu funkciju niti bilo kakav posao koji donosi zaradu a koji su zakonom utvrđeni kao nespojivi sa sudijskom funkcijom.

Nezavisnost kao princip sudijske etike

“ Sudijska nezavisnost je preduslov vladavine prava i fundamentalna garancija pravednog suđenja. Sudija će, stoga, podržavati i razvijati sudsku nezavisnost kako na individualnom, tako i na institucionalnom planu.”Prilikom donošenja odluka sudija mora biti slobodan od svakog uticaja sa strane (slobodan od pritisaka organa drugih vlasti, drugih sudija, grupa za pritisak, pojedinaca i sl.)

NAPOMENA: pogledati više u dokumentu na kraju knjige u dijelu „PRILOZI“ – ETIKA SUDIJSKE PROFESIJE i BANGALORSKI PRINCIPI (dokument)

Nepristrasnost kao princip sudijske etike

“Nepristrasnost je suštinski pojam za pravilno obavljanje sudijske funkcije. To se odnosi ne samo na samu odluku, već i na postupak na osnovu koga se odluka donosi.”Sudija svoju dužnost treba da vrši bez favorizovanja, predubjeđenja ili predrasuda.Sudija će se izuzeti iz postupanja u predmetu u kome sudija nije u mogućnosti da donese nepristrasnu odluku, ili u kome razumnom posmatraču može djelovati da sudija nije u mogućnosti da donese nepristrasnu odluku.

NAPOMENA: pogledati više u dokumentu na kraju knjige u dijelu „PRILOZI“ – ETIKA SUDIJSKE PROFESIJE i BANGALORSKI PRINCIPI (dokument)

17

Zabrana ex parte komunikacije

Zabrana ex parte komunikacije - jedan od bitnih mehanizama koji obezbjeđuju ostvarivanje nepristrasnosti. Ex parte komunikacija je svaka komunikacija u vezi predmeta sa bilo kojom stranom u sporu, bez prisustva druge strane; koncept pravednog suđenja zasnovan je na mogućnosti da stranka odgovori na argumente suprotne stranke. Ex parte komunikacija podriva taj koncept omogućujući jednoj strani pristup donosiocu odluke bez prisustva druge strane.

NAPOMENA: pogledati više u dokumentu na kraju knjige u dijelu „PRILOZI“ – ETIKA SUDIJSKE PROFESIJE i BANGALORSKI PRINCIPI (dokument)

Izuzeće sudije

Zakon o krivičnom postupku RSČl. 37Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:- ako je oštećen krivičnim djelom;- ako mu je osumnjičeni, odn. optuženi, njegov branilac, tužilac, oštećeni, njihov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni, odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena;- ako je sa osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniocem, tužiocem ili oštećenim u odnosu staraoca, staranika, usvojioca, usvojenika, hranioca ili hranjenika;- ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak;- ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom;- ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.

Zakon o parničnom postupku RSSudija ne može suditi:- ako je sam stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlašćenika, saobaveznika ili regresnog obaveznika, ili ako je u istom predmetu saslušan ili predložen kao svjedok ili vještak;- ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili mu je bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po tazbini odnosno srodnik vanbračnog druga do drugog stepena, bez obzira da li su brak, odnosno vanbračna zajednica prestali ili ne; - ako je staralac, usvojilac ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika;- ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;- ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.

Sprečavanje korupcije u pravosuđu

Zakon o sudovima Republike Srpske Član 2Sudsku vlast u Republici Srpskoj vrše sudovi koji su samostalni i nezavisni u okviru djelokruga i nadležnosti određene zakonom.  Član 31) Sudovi su samostalni i nezavisni od zakonodavne i izvršne vlasti i zabranjen je svaki oblik uticaja na donošenje sudskih odluka.2) Sudovi u svom radu postupaju nepristrasno i odluke donose u razumnom roku.3) Niko ne smije uticati na nezavisnost i nepristrasnost sudije pri odlučivanju u predmetima koji su mu dodijeljeni.

18

Zakon o visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiHDisciplinski prekršaji sudija (pojedini primjeri, čl. 56 Zakona)- povreda načela nepristrasnosti;- postupanje s pristrasnošću i predrasudama tokom obavljanja službenih dužnosti zbog rase, boje, pola, vjerske pripadnosti, etničkog porijekla, nacionalne pripadnosti, seksualne opredijeljenosti ili društvenog i ekonomskog statusa stranke;- prihvatanje poklona ili nagrade čija je namjena neprimjereno uticanje na odluke ili postupke sudije, uključujući i slučajeve kada poklon ili nagrada samo odaju utisak neprimjerenog uticaja;- korištenje dužnosti sudije kako bi se pribavile neopravdane koristi za sebe ili druge osobe;- propuštanje da traži svoje izuzeće od postupanja po predmetima kada postoji sukob interesa;- nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti;- neopravdano kašnjenje u izradi odluka ili u drugim radnjama u vezi s obavljanjem dužnosti sudije ili bilo kakvo drugo ponovljeno nepoštivanje dužnosti sudija;- upuštanje u neprimjerene kontakte sa strankom u postupku ili njenim zastupnikom;- ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudijske funkcije;

Čl. 82 (Opšta zabrana vršenja nespojivih dužnosti)1) Sudija ili tužilac ne smije obavljati bilo kakvu dužnost koja je nespojiva s njegovom dužnosti ili dužnost za koju se može smatrati da ometa ispravno i nepristrasno vršenje dužnosti sudije ili tužioca ili koja može imati negativan uticaj na nezavisnost ili ugled sudijske ili tužilačke dužnosti, dovesti u sumnju njegovu sposobnost da postupa nepristrasno ili štetiti ugledu sudijske ili tužilačke dužnosti.2) Sudija ili tužilac ne smije biti član niti obavljati bilo kakvu dužnost u organima političkih partija, odnosno udruženjima ili fondacijama povezanim s političkim partijama i uzdržavaće se od učestvovanja u aktivnostima političkih partija koje imaju javni karakter;3) Sudija ili tužilac ne smije biti član bilo kakve organizacije koja vrši diskriminaciju na osnovu rase, boje, pola, polne opredijeljenosti, vjerske pripadnosti ili etničkog porijekla ili nacionalne pripadnosti niti smije ugovoriti korištenje objekata koji pripadaju takvim organizacijama, i mora istupiti iz takvih organizacija odmah nakon što sazna za takvo njihovo postupanje.

Čl. 83 (Zabrana vršenja javnih dužnosti, dužnosti iz pravne oblasti i drugih dužnosti)- Sudija ili tužilac ne smije vršiti bilo kakvu drugu javnu dužnost koja je nespojiva s vršenjem sudijske odnosno tužilačke dužnosti, osim ako zakonom nije drugačije propisano.- Sudija ili tužilac ne smije biti advokat, notar niti obavljati druge poslove koji se obavljaju uz naplatu, a koji su nespojivi s vršenjem dužnosti sudije ili tužioca, osim ako zakonom nije drugačije propisano. - Izuzetno, sudija ili tužilac mogu biti uključeni u akademske, nastavne ili slične aktivnosti u svrhu edukovanja javnosti i mogu biti za njih nagrađeni.- Sudija ili tužilac ne smije biti član upravnog ili nadzornog odbora javnih ili privatnih preduzeća, ili drugih pravnih osoba.- Sudija ili tužilac ne smije obavljati bilo kakve druge dužnosti koje mogu ometati vršenje dužnosti sudije ili tužioca.

Etika advokatske profesije

Iako se uloga advokata razlikuje u različitim pravnim porecima (i porodicama prava), ipak je moguće izdvojiti izvjesna opšta obilježja ove profesije. Advokati približavaju pravo građanima koji ne posjeduju pravno obrazovanje putem davanja savjeta klijentima i sastavljanjem ugovora i drugih pravnih akata koji omogućavaju transakcije klijenata i time služe ostvarenju njihovih interesa u zakonom dopuštenim

granicama.

Istorijat advokature i uloga advokata

19

Prvi začeci moderne advokature javljaju se u antičkoj Grčkoj, sa pojavom logografa i sinegora; uloga logografa ostvarivana je prije postupka (njegov zadatak bio je da napiše odgovarajući govor, koji bi stranka pročitala, a sam logograf nije se pojavljivao na sudu); logografi su svoje usluge naplaćivali. Sinegori, s druge strane, nastupali su na sudu i pomagali stranci, što ih približava modernim advokatima; oni za svoj rad nisu smjeli primiti nagradu (naplaćivanje usluga smatrano je krivičnim djelom). U srednjem vijeku, postepeni uspon advokature uslijediće pod dejstvom različitih faktora: izražene ritualizacije prava, napora ka jačanju centralne vlasti, uspona slobodnih gradova. Vremenom nastaju i prva udruženja advokata; u XII stoljeću u italijanskim gradovima osnivaju se advokatske kolegije, advokatske asocijacije sa punom autonomijom i nezavisnošću. Organizovanje advokature, kao posebnog staleža, započinje u Francuskoj u XIII stoljeću, kada se obrazuju advokatske zajednice. Razvoj i rastući ugled advokatske profesije potvrđeni su i u Engleskoj, gdje su se plemićka djeca često opredjeljivala za advokaturu, a među advokatima su bili regrutovani i visoki državni funkcioneri.

Prihvatanje i prestanak zastupanja

Zakon o advokaturi Republike SrpskeČlan 1Ovim zakonom se uređuje organizacija i položaj advokata koji pružaju stručnu pravnu pomoć fizičkim i pravnim licima u zaštiti njihovih prava, obaveza i pravnih interesa.Član 3Advokati pružaju pravnu pomoć u zaštiti ljudskih prava i sloboda građana garantovanih Ustavom Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, kao i zakonima i drugim propisima definisanih prava i interesa fizičkih i pravnih lica.

Advokati su dužni da pružaju pravnu pomoć savjesno i stručno, u skladu sa ustavom, zakonom i drugim propisom kao i sa Statutom i drugim propisima i pravilima Advokatske komore Republike Srpske.Djelatnost advokata pored ostalog je:1) davanje pravnih savjeta,2) sastavljanje podnesaka (tužbi, žalbi, predstavki, molbi i dr.),3) sastavljanje isprava (ugovora, testamenta i dr.),4) zastupanje stranaka u svim građanskim, upravnim i drugim postupcima i poslovima pred svim redovnim i drugim sudovima, drugim državnim organima, arbitražom te drugim pravnim licima,5) odbrana i zastupanje u krivičnim, prekršajnim i drugim postupcima u kojima se odlučuje o odgovornosti fizičkih i pravnih lica,6) pružanje i svih drugih pravnih oblika pravne pomoći fizičkim i pravnim licima radi zaštite njihovih prava i interesa.Advokatsku djelatnost, kao profesionalnu djelatnost, vrše advokati kao pojedinci. Advokati u svrhu zajedničkog vršenja profesije mogu osnovati zajedničku advokatsku kancelariju ili advokatsko društvo.

Advokatski paternalizam i informisani pristanak klijenta

“Advokatura je nezavisna i samostalna služba pružanja pravne pomoći fizičkim i pravnim licima.” (Čl. 2 st. 1)Svrha advokature (čl. 1): “da advokat svojim stručnim znanjem pomaže savesno i pošteno pojedincima pravnim savetima, da utiče na izmirenje stranaka, da utiče na izmirenje stranaka koje dođu u sukob u pravnim odnosima ili interesima, da u slučaju spora pred sudovima zastupa parničare braneći njihove opravdane interese i prava, i da uopšte u primeni zakona pred sudovima, drugim državnim i samoupravnim vlastima i javno-pravnim telima pomaže da se donese pravilna i pravična odluka”.`

Advokatski honorar

NAPOMENA: pogledati više u dokumentu na kraju knjige u dijelu „PRILOZI“ –

20

LPDEKS ADVOKATA RS

I na internet stranici: http://www.advokat-prnjavorac.com/zakoni/Advokatska-tarifa-Republike-Srpske.pdf

Nezavisnost advokatske profesije i mehanizmi kontrole vršenja advokatske djelatnosti

Pravo na upis u Imenik advokata Advokatske komore imaju podnosioci zahtjeva, koji osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno, ispunjavaju sljedeće uslove:1. da je državljanin Bosne i Hercegovine;2. da je diplomirao na pravnom fakultetu na teritoriji Bosne i Hercegovine ili da je diplomirao na bilo kojem pravnom fakultetu u bivšoj SFRJ do 22. maja 1992. godine, a ako je diplomirao na pravnom fakultetu neke druge države, ovaj uslov stiče nakon priznjanja te diplome od strane nadležnog ministarstva u Republici Srpskoj;3. da je položio pravosudni ispit na teritoriji BiH ili u bivšoj SFRJ do 22. maja 1992. godine, a ako je pravosudni ispit položio u drugoj državi, ovaj uslov stiče nakon priznanja tog ispita od strane nadležnog ministarstva u Republici Srpskoj;4. da nakon položenog pravosudnog ispita ima dvije godine radnog iskustva na pravnim poslovima u advokaturi, sudu, javnom tužilaštvu, upravnim ili drugim organima ili pravnim licima;5. da nije osuđivan na kaznu zatvora za krivična djela protiv uređenja i bezbjednosti države, za krivična djela protiv čovječnosti, međunarodnog prava, protiv službene ili druge odgovorne dužnosti, ili za drugo krivično djelo izvršeno iz koristoljublja ili drugih niskih pobuda, osim ako je prošlo pet godina od izdržane,oproštene ili u izvršenju zastarjele kazne;6. da nije u radnom odnosu, a licu koje se nalazi u radnom odnosu danom upisa u Imenik advokata prestaje radni odnos, osim u slučaju zaposlenja u advokatskom društvu;

7. da pokaže zadovoljavajuće znanje pred Komisijom za ispit za poznavanje Zakona o advokaturi, Statuta, Kodeksa etike advokata i drugih akata Advokatske komore;8. da je dostojan da izvršava djelatnost advokata. Ranije ponašanje i djelatnost moraju ukazati da će ta osoba savjesno obavljati advokatsku djelatnost.

Svečana izjava advokata:“Izjavljujem da ću dužnost advokata izvršavati nezavisno, savjesno i stručno, da ću se u radu i ponašanju pridržavati Ustava i zakona Republike Srpske, Ustava i zakona Bosne i Hercegovine i opštih akata Advokatske komore Republike Srpske, da ću se stručno usavršavati i čuvati ugled advokature.”

Stručnost, savjesnost i brižljivost u obavljanju advokatske profesije

Kodeksom etike advokata uređuju se sveobuhvatni principi i propisi koji su za advokate i advokatske pripavnike opšte obavezni pri obavljanju njihove djelatnosti, a naročito:1. Opšte, profesionalne i osnovne obaveze: a) savjesnost,b) čuvanje nezavisnosti,c) diskrecija i advokatska tajna,d) zabrana zastupanja u slučaju sukoba interesa,e) pažljivo rukovanje tuđim imovinskim vrijednostima;2. Posebne obaveze profesije u vezi sa javnim informisanjem;3. Posebne obaveze profesije:a) u vezi sa primanjem i izvršavanjem naloga stranaka ib) kod savjetovanja stranaka sa malim prihodima;4. Posebne obaveze profesije prema sudovima i drugim organima:a) profesionalno ponašanje pred sudovima i drugim organima,b) obaveze kod upotrebe na uvid datih spisa kao i iz toga stečenog znanja;c) obaveze kod dostave spisa;5. Posebne obaveze profesije u odnosu na držanje novčanih sredstava klijenta i računovodstvo u vezi s tim,

21

ugovaranje i obračun advokatskih usluga i njihovoj naplati;6. Posebne obaveze profesije prema Advokatskoj komori, profesionalno ponašanje prema drugim članovima Advokatske komore, obaveze vezane za profesionalnu saradnju, zapošljavanje advokata, obučavanje i zapošljavanje drugih saradnika;7. Posebne dužnosti profesije u međunarodnom pravnom prometu.

Obaveza čuvanja advokatske tajne

Povjerljivost informacija(a) Advokat neće otkriti informacije povezane sa zastupanjem klijenta, osim ukoliko je klijent dao “informisani pristanak”, na otkrivanje je prećutno ovlašćen kako bi mogao izvršiti zastupanje ili je otkrivanje dopušteno stavom (b);(b) Advokat može otkriti informacije koje se odnose na zastupanje klijenta, ukoliko opravdano smatra da je otkrivanje nužno:1) da bi se spriječila razumno očekivana smrt ili znatnija tjelesna povreda;2) Da bi spriječio klijenta da izvrši delikt za koji se može razumno očekivati da će rezultirati znatnijom štetom po finansijske interese ili imovinu drugog lica, radi čijeg izvršenja se klijent koristio ili se koristi advokatovim uslugama;

Dužnost čuvanja advokatske tajne predstavlja samu srž, suštinski element advokatove lojalnosti prema klijentu (istovremeno, riječ je o jednom od središnjih problema pravne etike)Da li je obaveza čuvanja advokatske tajne apsolutna (može li advokat pod određenim uslovima objelodaniti povjerljive informacije koje je saznao od svog klijenta)?

Krivični zakon Republike Srpske(1) Advokat, ljekar ili drugo lice koje neovlašćeno otkrije tajnu koju je saznalo u vršenju svog poziva, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.(2) Nema krivičnog djela iz stava 1 ovog člana ako je tajna otkrivena u opštem interesu ili interesu drugog lica koji je pretežniji od interesa čuvanja tajne.

Kodeks etike advokata Advokatske komore RS (čl. 6)Čuvanje advokatske tajne je osnovno načelo advokature. Advokatsku tajnu advokat čuva, sve dok ga lice koje mu je povjerilo tajnu ne oslobodi od njenog čuvanja. Advokatsku tajnu čini sve ono što advokat sazna u vršenju pravne pomoći, a to mu je povjereno kao advokatu klijenta. Isti tretman imaju i svi depoziti koji su povjereni advokatskoj kancelariji.Povjerljive informacije date advokatu u zastupanju pravnog lica ne smiju se upotrebiti na štetu samog pravnog lica, ili zainteresovanog člana iz sastava pravnog lica.Iznošenje advokatske tajne dopušteno je samo kada to sam klijent na nesumnjiv način odobri, ako je to nužno radi odbrane klijenta ili ako je to potrebno radi opravdanja odluke advokata o uskraćivanju odbrane.

Obaveze advokata prema trećim licima (suprotstavljenoj stranci, drugim advokatima, sudiji, tužiocu, svjedocima)

Kada radi na teritoriji druge države advokat se može obavezati da postupa u skladu sa profesionalnim pravilima države domaćina. Advokati su obavezni da se informišu o pravilima koja će na njih uticati prilikom obavljanja profesionalnih aktivnosti.Stoga su organizacije članice Savjeta obavezne da pravila profesionalnog ponašanja dostave sekretarijatu Savjeta, kako bi zainteresovani advokati bili u mogućnosti da se informišu.

“Kada advokatsku delatnost obavlja u inostranstvu, advokat je dužan da poštuje i međunarodna pravila profesionalne etike i pravila profesionalne etike advokata u državi u kojoj zastupa.”

Nespojivi poslovi advokata

22

Kako bi se osigurala nezavisnost advokata prilikom obavljanja njegove profesionalne djelatnosti, advokatu se može zabraniti da prihvata određene profesije.

“Advokat ne sme da se bavi poslovima koji su nespojivi sa ugledom i nezavisnošću advokature.Advokat ne može imati drugu registrovanu samostalnu delatnost.Advokat nema pravo da zasniva radni odnos, osim u advokatskom ortačkom društvu, da bude statutarni zastupnik, direktor ili predsednik upravnog odbora u pravnom licu, član ili predsednik izvršnog odbora banke, zastupnik državnog kapitala, prokurista ili lice koje ima utvrđenu zabranu konkurencije.Nespojivi poslovi sa ugledom i nezavisnošću advokature su i poslovi posredovanja u prometu roba i usluga, stečajnog upravnika, likvidacionog upravnika, sudskog veštaka, sudije, javnog tužioca, javnog pravobranioca, javnog beležnika, privatnog izvršitelja, ili poslovi u čijem obavljanju može doći do sukoba interesa.”

Reklamiranje advokata i način privlačenja klijenata

Advokat ima pravo da informiše javnost o svojim uslugama, pod uslovom da su informacije tačne i da ne navode na pogrešan trag, da ne narušavaju obavezu povjerljivosti i ostale ključne vrijednosti profesije.“Dozvoljeno je reklamiranje advokata objavljivanjem imena i adresa advokata u različitim imenicima, u telefonskom imeniku i stručnom listu, publikacijom advokatskog rada u kome se navodi ime autora i činjenica da je autor advokat, objavljivanjem komentara u štampi, postavljanjem informacije na stranicu pod uslovima koje utvrdi Izvršni odbor.” (čl. 57)

Dužnost čuvanja ugleda advokature

Kako bi se obezbijedilo dužno poštovanje vladavine prava i profesionalnog ponašanja, advokat mora uvijek da djeluje u najboljem interesu klijenta i mora klijentove interese staviti ispred svojih vlastitih ili ispred interesa svojih kolega.“Kad prihvati pružanje pravne pomoći, advokat je dužan savjesnim i stručnim radom opravdati ukazano povjerenje od lica koje ga je izabralo za svog pravnog zastupnika. Advokat mora uvijek da djeluje u najboljem interesu klijenta, mora da stavi taj interes čak i ispred svog ličnog interesa i interesa svojih kolega.”

U mjeri u kojoj to dopušta zakon matične države članice ili države domaćina, advokat ima pravo da ograniči svoju odgovornost prema klijentu u skladu sa profesionalnim pravilima kojim advokat podliježe.

Pravila ponašanja za evropske pravnike (dokument)

Usvojena od strane Savjeta advokatskih komora i pravničkih društava Evrope 1988. godine;Statutom Savjeta kao jedan od njegovih osnovnih ciljeva utvrđen je aktivni nadzor nad zaštitom vladavine prava i osnovnih ljudskih prava i sloboda, uključujući pravo na pristup pravosuđu i zaštitu klijenta, kao i zaštita demokratskih vrijednosti neraskidivo povezanih sa ovim pravima;

Opšta načela:Samostalnost: Neophodno je da bude osigurana apsolutna samostalnost advokata prilikom obavljanja njegovih profesionalnih obaveza (savjetovanja i zastupanja klijenta). Advokat treba biti slobodan od svih uticaja spolja, kako od strane države i drugih centara moći, tako i od strane poslovnih saradnika. Takođe, advokat mora zadržati distancu u odnosu na lične interese.Povjerenje i lični integritet: Odnosi povjerenja mogu postojati jedino ukoliko nema sumnji u lični ugled pravnika, njegovo poštenje i integritet. Ove tradicionalne vrline predstavljaju profesionalnu obavezu advokata.Povjerljivost: Povjerljivost predstavlja primarno i fundamentalno pravo i obavezu advokata. Da bi advokat mogao adekvatno vršiti svoju funkciju od posebnog je značaja da mu klijent može povjeriti stvari koje inače ne bi rekao drugima.

Advokat će, stoga, poštovati povjerljivost svih informacija do kojih dođe u toku svojih profesionalnih 23

aktivnosti; ova obaveza nije ograničena vremenom, a advokat će od svojih partnera i zaposlenih, kao i osoba koje angažuje u toku pružanja profesionalnih usluga, zahtijevati da poštuju istu obavezu povjerljivosti;

NAPOMENA: pogledati više u dokumentu na kraju knjige u dijelu „PRILOZI“ – PRAVILA PONAŠANJA ZA EVROPSKE PRAVNIKE

Međunarodni principi ponašanja za pravnu profesiju (dokument) (Međunarodno udruženje advokatskih komora, 2011)

NAPOMENA: pogledati više u dokumentu na kraju knjige u dijelu „PRILOZI“ – MEĐUNARODNI PRINCIPI PONAŠANJA ZA PRAVNU PROFESIJU

Profesionalna etika tužilaca

“Tužilaštva su samostalna državna tijela, koja u okviru prava i dužnosti Republike Srpske, preduzimaju zakonom određene mjere u pogledu istražnih radnji i gonjenja potencijalnih učinilaca krivičnih djela, i ulažu pravna sredstva za zaštitu ustavnosti i zakonitosti.” (Zakon o tužilaštvima Republike Srpske)

Princip akuzatornosti: Krivični postupak se može pokrenuti i sprovesti samo po zahtjevu tužioca;Princip legaliteta krivičnog gonjenja: Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako zakonom nije drukčije propisano;1. Profesionalno ponašanje: Tužioci trebaju:- U svakom trenutku čuvati čast i dostojanstvo svoje profesije;- Uvijek postupati profesionalno, u skladu sa zakonom i pravilima i etikom svoje profesije;- Sve vrijeme primjenjivati najviše standarde integriteta i brige;- Uvijek biti dobro informisani i u toku sa relevantnim pravnim razvojem;- Težiti da budu dosljedni, nezavisni i nepristrasni i da ih javnost tako percipira;- Uvijek štititi pravo optužene osobe na pravično suđenje, a naročito osigurati da dokazi koji pogoduju optuženim budu objelodanjeni, u skladu sa zakonom ili potrebama suda koji vodi postupak;- Uvijek služiti javnom interesu i štititi ga;- Poštovati, štititi i podržavati univerzalni koncept ljudskog dostojanstva i ljudskih prava.2. Nezavisnost2.1. Korišćenje tužilačke diskrecije, kada je to dozvoljeno u posebnim slučajevima, mora se vršiti nezavisno i bez političkog miješanja.2.2. Ako su netužilački organi ovlašćeni da izdaju opšta ili konkretna uputstva tužiocima, takva uputstva trebaju biti:- transparentna;- u skladu sa statutom organa;- u skladu sa ustanovljenim pravilima, štiteći pritom tužilačku nezavisnost.2.3. Sva prava netužilačkih organa da narede pokretanje postupka ili obustave legalno pokrenuti postupak, trebaju biti izvršena na sličan način;3. NepristrasnostTužioci trebaju obavljati svoje dužnosti bez straha, pristrasnosti ili predrasuda. Naročito oni moraju:- Obavljati nepristrasno svoje dužnosti;- Ne podlijegati uticajima pojedinaca ili grupa, javnim ili medijskim pritiscima i trebaju uvažavati jedino javni interes;- Postupati objektivno;- Uzimati u obzir sve relevantne okolnosti, bez obzira da li su u korist ili na štetu osumnjičenog;- U skladu sa lokalnim pravom ili zahtjevima pravičnog suđenja, nastojati da se obezbijedi da sva nužna i razumna pitanja budu istražena i rezultat objelodanjen, bez obzira da li upućuje na krivicu ili nevinost osumnjičenog;- Uvijek stremiti istini i pomagati sudu da dođe do istine i da pronađe pravedno rješenje za zajednicu, žrtvu i optuženog u skladu sa zakonom i zahtjevima pravičnosti;

24

4. Uloga u krivičnom postupku4.1. Tužioci trebaju obavljati svoje dužnosti pošteno, dosljedno i ekspeditivno;4.2. Tužioci trebaju aktivno učestvovati u krivičnom postupku na sljedeći način:

a) Ako su ovlašćeni zakonom ili praksom da učestvuju u istrazi zločina, odnosno sprovode nadzor nad policijom ili drugim istražiteljima, činiće to objektivno, nepristrasno i profesionalno;b) Prilikom nadgledanja istrage zločina, oni moraju da obezbijede da istražitelji poštuju zakonske odredbe i osnovna ljudska prava;c) Prilikom davanja savjeta, oni se moraju pobrinuti da ostanu nepristrasni i objektivni;d) Prilikom pokretanja krivičnog postupka, upustiće se jedino kada je slučaj dobro utemeljen na dokazima za koje se opravdano vjeruje da su pouzdani i prihvatljivi i neće nastaviti sa gonjenjem u nedostatku takvih dokaza; e) U toku krivičnog postupka, krivično gonjenje mora biti strogo, ali fer i ne izvan onoga na šta upućuju dokazi;f) Prilikom ispunjenja nadzornih funkcija, u skladu sa lokalnim zakonom i praksom, u pogledu izvršenja sudskih odluka, ili obavljanja druge netužilačke funkcije, uvijek će postupati u javnom interesu;4.3 Tužioci će takođe:a) Čuvati profesionalnu tajnu;b) U skladu sa lokalnim pravom i zahtjevima pravičnog suđenja voditi računa o stavovima, legitimnim interesima i mogućoj zabrinutosti žrtava i svjedoka, kada su njihovi lični interesi, ili mogu biti, ugroženi i nastojati da osiguraju da su žrtve i svjedoci upoznati sa svojim pravima; na sličan način nastojaće da osiguraju da svaka oštećena strana bude informisana o pravu na žalbu višoj instanci/sudu, kada je to moguće;c) Štititi prava optuženog u saradnji sa sudom i drugim relevantnim organima;d) Saopštiti optuženom relevantne štetne ili korisne informacije što je moguće prije, u skladu sa zakonom i zahtjevima pravičnog suđenja;e) Ispitati predložene dokaze da bi se utvrdilo da li su pribavljeni u skladu sa zakonom i ustavom;f) Odbiti da koriste dokaze za koje se opravdano vjeruje da su dobijeni pomoću nezakonitih metoda koje predstavljaju grubo kršenje ljudskih prava osumnjičenog, a naročito metodama koje sadrže mučenje ili surovo postupanje;g) Nastojati da se primijene odgovarajuće mjere protiv odgovornih za korištenje takvih metoda;h) U skladu sa lokalnim pravom i zahtjevima pravičnog suđenja pažljivo razmotriti odustajanje od gonjenja, prekid postupka uslovno ili bezuslovno, izbor krivičnog djela, a posebno one slučajeve koji uključuju maloljetne optužene, sa punim uvažavanjem prava osumnjičenih i žrtava, gdje su takve radnje prihvatljive;5. SaradnjaDa bi se obezbijedila pravičnost i efikasnost tužilačke profesije, tužioci trebaju:- sarađivati sa policijom, sudovima, pravnicima, braniocem, javnim braniocima i drugim vladinim agencijama, bilo da su domaće ili strane;- pružati pomoć tužilaštvima i kolegama iz drugih nadležnosti, u skladu sa zakonom i u duhu međusobne saradnje;6. OvlašćenjeKako bi se osiguralo da tužioci izvršavaju svoje profesionalne obaveze nezavisno i u skladu sa ovim standardima, oni treba da budu zaštićeni od uticaja vlade.U principu imaju pravo:a) Da vrše svoje profesionalne funkcije bez zastrašivanja, ometanja, uznemiravanja, bespotrebnog uplitanja ili neopravdanog izlaganja građanskoj, krivičnoj ili drugoj odgovornosti;b) Da im vlasti obezbijede fizičku zaštitu i sigurnost, kao i njihovim porodicama, kada im je lična sigurnost ugrožena usljed pravilnog obavljanja tužilačke funkcije;c) Da im budu obezbijeđeni adekvatni uslovi za rad i odgovarajuća naknada, srazmjerno ključnoj ulozi koju obavljaju, i da im plata i druge pogodnosti ne mogu biti proizvoljno umanjene;d) Na razuman i uređen mandat, penziju i starosnu granicu za penziju, u skladu i u zavisnosti od uslova za rad i drugih faktora;e) Na zapošljavanje i napredovanje bazirano na objektivnim kriterijumima, a naročito na profesionalnim kvalifikacijama, sposobnostima, integritetu, uspjehu i iskustvu, o čemu će se odlučivati u skladu sa poštenom i nepristrasnom procedurom;f) Na brzo i pravično suđenje, na osnovu zakona i pravne regulative, u slučaju kada se prema njima primjenjuju disciplinske mjere, ako je protiv njihovih postupaka upućena žalba na pravilnost obavljanja

25

profesionalne obaveze;g) Na objektivnu procjenu i odluke u disciplinskim postupcima;

h) Da osnivaju i pristupaju strukovnim udruženjima ili drugim organizacijama koje će predstavljati njihove interese, promovisati njihovo profesionalno usavršavanje i štititi njihov status;i) Da odustanu kada postoji nezakoniti nalog ili nalog koji je u suprotnosti sa profesionalnim standardima ili etikom;

Profesionalna etika notara

Jedna od najstarijih pravničkih profesija. Začeci notarske profesije vezuju se stari Rim i tabelione (termin tabellion potiče od latinske riječi tabella). Tabelioni su bili javni pisari, sa određenim pravnim znanjem, koji su pružali usluge sastavljanja dokumenata i pravnih akata.

(1) Služba notara je javna služba koju obavljaju notari, koji su samostalni i nezavisni nosioci te službe.(2) Zadatak notara je da vrši obradu, ovjeravanje i potvrđivanje javnih isprava, te vrši druge poslove u skladu sa ovim zakonom. (3) Notar je dužan odgovarajućim mjerama osigurati nezavisno i nepristrasno obavljanje notarske službe, pridržavajući se zabrane učestvovanja u pravnim poslovima u skladu sa ovim zakonom.

Razlika između profesije advokata i profesije notara: dok advokat uvijek istupa kao zastupnik interesa (štiti interese isključivo jedne strane - klijenta), notar je neutralni savjetnik svih učesnika u notarskoj obradi isprave (obavezan je da sve učesnike nezavisno i neutralno savjetuje i predloži im pravno dopušteno i najpovoljnije rješenje problema);Zahtjev za neutralnošću i nepristrasnošću notara približava sudiji;

“Notar u obavljanju službenih poslova svaku radnju preduzima dosljedno i na jednak način štiti interese svih stranaka koje učestvuju u postupku.” (čl. 2 st. 2)

Član 4Dokazna snaga notarskih isprava (1) Notarske isprave su sve isprave notara, koje on sačini na osnovu ovog zakona u okviru svoje nadležnosti.(2) Notarske isprave su: notarski obrađene isprave, notarske ovjere i notarske potvrde.(3) Notarske isprave vrijede kao javne isprave i važe na teritoriji cijele Republike Srpske, kod svih organa vlasti, pravnih lica i drugih institucija nezavisno od toga od kojeg su notara na teritoriji Bosne i Hercegovine izdate.(4) Notarski obrađene isprave, koje je notar sačinio u granicama svojih službenih ovlaštenja u propisanoj formi, imaju punu dokaznu snagu javne isprave o izjavama datim pred notarom. (5) Notarske ovjere i potvrde imaju dokaznu snagu javne isprave o činjenicama o kojima se u njima svjedoči.(6) Dopušteno je dokazivati da je izjava netačno notarski obrađena, odnosno da su posvjedočene činjenice netačne.

Čl. 3: Notarima kao individualnim nosiocima javne službe, koju vrše samostalno i nezavisno, najviše je u interesu da ta služba i notarijat kao cjelina obezbjeđuju jednako i nepristrasno postupanje notara kao vršilaca te službe.Čl. 6: Notar je dužan da svoju dužnost obavlja s posebnom pažnjom i odgovornošću.Čl. 8: U obavljanju notarske dužnosti notar je dužan uvijek i u svako vrijeme poštovati postupak i zakonitost u svome radu.Notar svoju djelatnost, kao nosilac javne službe, uvijek izvršava samostalno i nezavisno. Da bi obezbijedio samostalnost i nezavisnost notar je dužan da izbjegava svaku radnju ili postupak koji bi mogao dovesti u pitanje njegovu samostalnost, nezavisnost i nepristrasnost.Čl. 9: Notar je dužan u svim slučajevima postojanja sumnje u nepristrasnost postupanja da zatraži svoje izuzeće.Čl. 12: Notar ne smije pri obavljanju službene dužnosti i u ličnom životu obavljati poslove koji su nespojivi s čašću, ugledom i nezavisnošću notarske službe kao javne službe.

26

S obavljanjem službe notara nespojivo je svako postupanje koje bi vodilo pribavljanju dobiti iz nekog pravnog posla, osim dobiti iz redovnog poslovanja notarske kancelarije, a koje bi moglo uticati na čast i ugled notara i notarijata kao javne službe u cjelini.Čl. 18: Notar je dužan da čuva kao službenu tajnu sve informacije i saznanja do kojih je došao obavljajući službu notara, bilo da su informacije i saznanja dobijena od stranaka ili na drugi način.Čuvanje službene tajne odnosi se i na čuvanje iste nakon prestanka službe notara.Čl. 20: Notar se oslobađa čuvanja službene tajne ako ga te obaveze oslobode stranke ili treće osobe koje imaju pravni interes iz određenog pravnog posla na koje se odnosi službena tajna.Čl. 21: Notar smije proslijediti nadležnim organima najnužnije podatke o određenoj notarskoj aktivnosti bez saglasnosti stranke, ako je to potrebno radi otklanjanja opasnosti od sebe i lica koja su zaposlena u njegovoj kancelariji od krivičnopravne, građanskopravne, upravne ili disciplinske odgovornosti, u vezi zahtjeva iz osnova notarske nagrade ili nastale štete.Čl. 23: Notar i svi njegovi zaposleni jednako odgovaraju za obavezu čuvanja službene tajne.Čl. 27: Kao nedopuštena nelojalna utakmica smatraće se svaka radnja kojom notar pokušava da pismeno ili usmeno, kao i drugim postupcima, pridobije stranke za sebe.Kao nedopuštena nelojalna utakmica smatra se i reklamiranje i samoreklamiranje, kao i nastupanje s namjerom reklamiranja, kao što su saopštenja za javnost s propagandnim karakterom, posebno sa objavljenim fotografijama notara, s očitom namjerom pridobijanja stranaka, omalovažavanje drugih notara, pozivanje na dobre veze i poznanstvo, ponude zastupanja i sl..

Istorijat notarske profesije i značaj notarske službe

Jedna od najstarijih pravničkih profesija. Začeci notarske profesije vezuju se stari Rim i tabelione (termin tabellion potiče od latinske riječi tabella). Tabelioni su bili javni pisari, sa određenim pravnim znanjem, koji su pružali usluge sastavljanja dokumenata i pravnih akata. Vremenom, socijalna uloga tabeliona raste i njihovi dokumenti dobijaju djelimično autentičnu snagu; građani nisu bili obavezni da akte sastavljaju kod tabeliona. Isprave notara javnu snagu stiču tek u srednjem vijeku (akti notara apostolske stolice predstavljali su javne isprave).

Disciplinska odgovornost notara

NAPOMENA: pogledati više u dokumentu na kraju knjige u dijelu „PRILOZI“ – KODEKS ETIKE NOTARA

Profesionalna etika zaposlenih u organima državne uprave

Profesionalna etika zaposlenih u policijskim organima

Profesionalna etika zaposlenih u organima jedinica lokalne samouprave

Parlamentarna etika

Odgovori na posljednja 4 pitanja sadržana su u sljedeće, tekstu prof. dr Ivana Šijakovića.

RezimeSavremena ekonomska i poslovna dinamika traži sve veću otvorenost, slobodu i liberalizam svih ekonomskih subjekata. To podrazumeva visok stepen poverenja ili socijalnog kapitala, odnosno pokreće dilemu o odnosu između ekonomije i etike. Novija istraživanja u ovoj oblasti pokazuju da odsustvo etičkih normi u poslovanju nanosi veliku štetu kako pojedinim kompanijama, tako i ukupnoj svetskoj ekonomiji. Zbog toga se ovoj temi posvećuje sve više pažnje u istraživanjima i edukaciji.

27

Poslovna etika ima svoje dve osnovne dimenzije ispoljavanja i manifestovanja, a to su kolektivna, grupna etika i etika pojedinca. Kolektivna etika uključuje etičke postupke u poslovnim odlukama rukovodstva i menadžmenta kompanija koje se odnose na spoljašnje subjekte i okruženje, ali i etičke odnose unutar samih kompanija. Na drugoj strani, pojedinac koji ne poseduje elementarne principe lične poslovne etike, i ima deficit ukupnih moralnih standarda, uvek je spreman da izvrši prevaru, da stavi svoje lične interese iznad kolektivnih, zakonskih, iznad normi običajnog poslovnog morala i ljudskog odnosa, da naruši poslovnu klimu i atmosferu.

Osnovno pitanje koje se postavlja u analizi poslovne etike i odnosa ekonomije i etike jeste: gde je granica koja određuje da li je nešto u poslovanju moralno ili nije? Odrediti granicu poslovne etike predstavlja veliki izazov za svakog rukovodioca i menadžera, ali i za sve zaposlene ljude. To je pitanje lične odluke, vlastitog doživljaja situacije, potreba, interesa i motiva, pitanje vlastitog moralnog integriteta, ali i pitanje kulturnog nasleđa, očekivanja i pritisaka koji dolaze iz preduzeća i okruženja.

Ključne reči: poslovna etika, poverenje, socijalni kapital, poslovna klima, kolektivna etika, etika pojedinca, granica poslovne etike.

UvodOd samog početka poslovanja i razvoja preduzeća, načina rada i sticanja profita, bogastva i ostalih pogodnosti koje pruža dobro i uspešno poslovanje, nameće se jedno pitanje � večita dilema: da li poslovanje ima dodirnih tačaka sa moralom i moralnim delovanjem pojedinaca i grupa? To pitanje se može postaviti i kao dilema o tome da li bogatstvo neminovno podrazumeva i sumnju, nepoverenje i zavist prema njegovom poreklu, načinu sticanja i gomilanja. Posmatranje odnosa između poslovanja i etike može se proširiti na način rada, korištenje prirodnih i ekonomskih resursa, vlasničke odnose, rukovođenje preduzećem, kvalitet rada, odnos prema zaposlenima, odnos prema lokalnoj zajednici, regiji, državi. Mnogi će konstatovati da istoriski razvoj ekonomskih odnosa ne ostavlja mnogo argumenata za tezu da je etika i poslovanje u neposrednoj vezi. Drugi će pak reći da etika i način rada, pogotovo upravljanja preduzećem i njegovog organizovanja, nemaju ništa zajedničkog. Neki će možda reći da ekonomija nema nikavu obavezu niti potrebu da bude moralna, a ima i onih koji će, sa dozom cinizma dodati da ekonomija, po svojoj suštini, ne može biti etična sve i kada bi to htela i nastojala da bude. Takvi će “dobronamerno” savetovati sve one koji traže moralno postupanje u poslovanju, “neka idu u crkvu i neka se bave religijom umesto biznisom”.[1]

Na drugoj strani, postoji mišljenje da poslovanje bez moralnih kriterija i ekomomija bez etike ne mogu dati trajnije, stabilnije i značajnije rezultate, niti neku konkretnu zajednicu učiniti srćnom i prosperitetnom. Zbog toga se često govori o potrebi uvođenja etičkog kodeksa u principe poslovanja, rada i rukovođenja u svim preduzećima. Tu se još javlja dilema o tome da li je poslovna etika stvar lične savesti direktora, menadžera, službenika, radnika, ili je to rezultat kolektivnog i zajedničkog morala neke grupe, zajednice, sredine, društva. U današnje vreme, označeno kao doba globalizacije, ova dva suprostavljena stava o odnosu između poslovanja i etike dobijaju sve više na značaju i traže što potpuniji i urgentniji odgovor koji će biti potkrepljen svestranijim interdisciplinarnim istraživanjem. Čini se da je danas ovo pitanje ponovo aktualizovano i ono postaje nezaobilazno, kako u nerazvijenim zemljama, zemljama u procesu i periodu tranzicije, tako i u onim narazvijenim ekonomijama i društvenim prostorima. Kako kaže Džon Kosta (John Costa)[2], poslovni svet je pun skandala od trgovine, banaka, osiguranja do lažnih troškova menadžera. Ovde ću pomenuti, kao ilustraciju, tri karakteristična primera koji rečito govore u prilog teze o ponovnom i svakodnevnom propitivanju pojma i značenja onoga što se naziva poslovni moral. To su poznati slučaj poslovnog skandala sa velikom američkom kompanijom Enron, zatim sveži primer finansijskog skandala sa italijanskom prehrambenom kompanijom Parmalat, i kao treće, prevara prilikom prodaje akcija na Banjalučkoj berzi. Ova tri slučaja podstakla su nastanak ovog teksta koji želi da analizira temu načina poslovanja i etičkih dilema i problema koje iz toga nastaju.

Značaj poslovne etikePoslovna etika najbolje dijagnostifikuje i odslikava ponašanje, delovanje i imidž poslovnih ljudi. Nedostatak poslovne etike predstavlja prvi i osnovni uzrok da će, u “pogodnom” trenutku, u nekom preduzecu, kompaniji ili bilo kom poslovnom subjektu, doći do izbijanja skandala i poremećaja poslovne atmosfere. U prva dva prethodno pomenuta skandala (Enron i Parmalat) imamo primer nedostatka etike u samom rukovodstvu preduzeća. Upravni odbor, direktori i glavni menadžeri te dve kompanije nisu poštovali elementarne principe poslovnog morala, jer su prikrivali i lažno prikazivali podatke o finansiskom poslovanju i ukupnom stanju kompanija. Tako je uprava Parmalata prikazala da je njen neto dug skoro osma

28

puta manji (1,81 milijarde evra) nego što je to kasnije utvrdila revizija na zahtev suda (14,3 milijarde evra). Slično je postupala, pre toga, i amerićka kompanija Ernon, koja je takođe prikrivala negativne poslovne rezultate u svojim redovnim godišnjim poslovnim izveštajima. Uprave ovih kompanija su, iznošenjem friziranih podataka, uticale na zadržavanje i povećanje vrednosti njihovih akcija na berzi i celokupnog uspeha na tržištu. To je dovelo do to toga da su mnogi ljudi posedovali akcije koje su imale lažnu vrednost i koji su, kada je prevara obelodanjena, izgubili znatna finansijska sredstva. Ovo je primer nedostatka poslovne etike kod najodgovornijih ljudi, odnosno rukovodstva same kompanije. Može se reći da je to primer nedostatka kolektivne ili grupne etike.

Posledice pomenutih skandala su velika šteta za kompaniju, gubitak radnih mesta za zaposlene, potresi na berzi, sumnje u poslovanje drugih kompanija, šteta kod onih koji su posedovali akcije pomenutih kompanija i porast nepoverenja u savremene principe poslovanja.

Dakle, nije reč samo o direktnoj šteti za pojedine kompanije, već o šteti koja je naneta celokupnoj svetskoj ekonomiji, jer ekonomija danas deluje po principu “spojenih posuda”, a njeni negativni slučajevi (krah pojedinih kompanija, skandal, pad poslovanja) izazivaju “domino efekat” na svetskom nivou. Tako se vrši pritisak na obaranje svetskog “imidža” moderne ekonomije, dolazi do erozije poslovnog poverenja i socijalnog kapitala kao veoma važnih elemenata u savremenoj globalnoj ekonomiji. Ništa više nije stvar samo lokalnih, pojedinačnih i izolovanih poteza, odluka i posledica. Sve se reflektuje na globalnom nivou.

U slučaju Banjalučke berze[3], imamo primer, pre svega, nedostatka poslovne etike pojedinca, učesnika u poslovnom procesu (ovoga puta u berzanskom poslovanju). Pojedinac koji ne poseduje elementarne principe lične poslovne etike, i ima deficit ukupnih moralnih standarda, uvek je spreman da izvrši prevaru, da stavi svoje lične interese iznad kolektivnih, zakonskih, iznad normi običajnog poslovnog morala i ljudskog odnosa, da naruši poslovnu klimu i atmosferu, da pokoleba druge. Etika pojedinca je gradivni elemenat kolektivne etike, korporacijske etike. Čovek bez lične poslovne etike predstavlja malignu tačku u poslovanju svake kompanije, tačku koja stalno vreba da se proširi i zahvati ceo sistem kompanije.

Nedostatak poslovne etike dovodi do poremećaja uobičajenih tokova poslovanja, kako u sredini gde se kompanija nalazi, tako i u širem okruženju, a nekada deluje i na svetske ekonomske i poslovne tokove. Gubitak poverenja u poslovanje, u preduzeće, u rukovodstvo i slično. Treba naglasiti da je poverenje danas jedan od ključnih uslova za uspešno poslovanje i razvoj preduzetničke i poslovne klime na svim nivoima i u svim sredinama. Šta dovodi do gubitka poverenja? Pre svega reč je o prevarama i iskazanim namerama da se ostvari prevara, kao što je to slučaj u tri prethodno pomenuta primera poslovnih skandala. Što se više širi potreba za poverenjem i jedinstvenim poslovnim standardima, to se više otvara mogućnost za različite oblike prevara, skrivenih i nedobronamernih postupaka u poslovanju. Ako se tome doda nedostatak poslovne tradicije, neizgrađane moralne norme u radu i poslovanju, razoren sitem pozitivnih poslovnih i životnih vrednosti u narazvijenim sredinama (društvo u tranziciji), kakva je naša, onda se može govoriti o “eldoradu” za različite vrste prevara i poslovnih skandala.

Poslovna etika nije samo prisutna u odnosima između kompanija i okruženja, ona je važna i u odnosima unutar same kompanije. Odnos poslodavaca, menadžmenta i rukovodstva međusobno, kao i njihov odnos prema zaposlenima u kompaniji mora se posmatrati kroz prizmu poslovne etike i moralnog postupanja. Nijedan segment rada i poslovanja, bez obzira na veličinu preduzeća ili poslovnog subjekta, ne može se zapostaviti i “osloboditi” od brige za etičkim delovanjem i postupanjem. Recimo, ako je nizak moral zaposlenih u jednom preduzeću (slabo se zalažu na poslu, nenefikasno koriste radno vreme, česte konfliktne situacije, ogovaranja i podmetanja, iznošenje poslovnih tajni, slaba lojalnost preduzeću), onda je i najboljem menadžmentu teško da postigne neke značajnije poslovne rezultate. Protok informacija je važan elemenat poslovne etike. Ako informacije od značaja za uspeh i pruženje šansi svima u preduzeću zadržavaju i “obrađuju” pojedinci ili grupe, koji tako stiču prednost nad ostalim zaposlenim, onda je tu izostanak poslovne etike očigledan. Pokretljivost osoblja unutar preduzeća, uspon u karijeri, mogućnosti dodatnog rada i povećanja zarada, predstavljaju stalni izazov za primenu ili izostanak principa poslovne etike.

Na početku sam naveo dva primera iz svetskog poslovnog okruženja (Enron i Parmalat) i jedan iz naše lokalne sredine (banjalučka berza), kako bih pokazao univerzalnost potrebe za primenom poslovne etike u savremenoj ekonomiji. Dakle, nijedna sredina nije imuna na prevare, podvale i skandale u oblasti poslovanja. Zbog toga se u razvijenom svetu toj problematici poklanja sve više pažnje (od kompanija do univerziteta). Ipak, ovde želim naglasiti da o poslovnoj etici treba mnogo više govoriti, i mnogo više je

29

praktikovati u nerazvijenim i tranzicionim zemljama i sredinama, kakva je i naša. Ova tema je u našoj sredini potpuno zapostavljena, bolje reći, ona je još nepoznata, a rasprava o njoj (kako naučna tako i kolokvijalna) još uvek “nepoželjna”. U našoj sredini je, još uvek, “normalno” i “poželjno” poslovanje po netržišnim principima i kriterijima. Argumente za ovu tezu nalazimo u sledećim ponašanjima: oslanjanju na političke subjekte i centre političke moći u poslovanju; prisustvu nepotizma, “prijateljstva” i korupcije u zapošljavanju; u spreizi između političkih struktura i upravljačkih pozicija u državnim preduzećima; u nedovoljno transparentnoj privatizaciji i prodaji državnih preduzeća; u prelivanju državnog kapitala u privatne ruke kroz neracionalne i štetne (po državna preduzeća) poslove, ugovore i transakcije; u protežiranju privatnih preduzeća na javnim tenderima od strane političkih stuktura ili uticajnih pojedinaca, i najzad, u brojnim prevarama i aferama unutar preduzeća (zaposleni – rukovodstvo), kao i između preduzeća na tržištu.

Ako se sada vratimo na prethodni podnaslov i formulišemo ga u pitanje: zašto je poslovna etika važna?, onda se može konstatovati da prethodne napomene i primeri upućuju da su brojni poslovni razlozi zbog kojih je etika važna. Ali je svakoko najvažnije pitanje troškova i štete koje izostanak poslovne etike nanosi preduzećima, pojedincima, sredini i ukupnim svetskim poslovnim odnosima. Izostanak moralnih nazora u bilo kom segmentu poslovanja[4] uzrokuje, direktno ili indirektno, povećane troškove, gubitak profita i smanjenje zarade, a to smanjuje konkuretsku sposobnost preduzeća i time narušava njegov ugled u poslovnom okruženju. Poslovna etika mora biti zastupljena u svim segmentima preduzeća, kao i kod svih zaposlenih, od direktora do portira. Ali je njeno prisustvo neophodno i u užem i širem poslovnom okruženju. Pravednost, moralnost, ekonomska racionalnost i koristoljublje stalno se prepliću i mešaju.[5]

Značaj granice u određenju poslovne etikePoslovni ljudi, ekonomisti, analitičari i istraživači stalno vode raspravu i ostavljaju dilemu o tome da li je izvesna doza “varanja” i “laži” u poslovanju neophodna. Da li je ta vrsta igre neminovna, te da li je svesno ili nesvesno prisutna u svakoj tržišnoj utakmici i svakoj poslovnoj komunikaciji? Želja za profitom, za poslovnim uspehom, za sticanjem prednosti na tržištu, kao i za ličnom koristi, bogatstvom, prestavlja izazov za pojedince i grupe da ponekad napuste utvrđena pravila igre, kako bi stekli prednost u takmičenju sa drugima. Ako skrivate neke informacije o svom poslovanju, koje može iskoristiti konkurencija na tržištu da vas preduhitri, vi time ulazite u igru koja može da vam donese prednost jer nastupate prvi sa nekom idejom, proizvodom, poslom. Vi tada niste prekršili etička pravila poslovnog ponašanja i direktno ugrozili druge, ostali ste u okviru utvrđenih pravila igre. Ali ako koristite situaciju što ste rukovodilac ili član uprave u nekom preduzeću, te znate za njegove slabije poslovne rezultate pre nego što su obelodanjeni u izveštaju, i prodate svoje akcije, koje će kasnije doživeti pad, onda ste vi izišli iz predviđenog okvira poslovne igre sa etičkim predznakom, iako niste učinili ništa protivzakonito.

Ova dva primera mogu da navedu na tezu, koja ima dosta pristalica, da poslovni uspeh i etika ne mogu ići zajedno. Ako želite postići uspeh, ostvariti zaradu, biti bolji od drugih u vreme velike konkurencije, morate pribegavati raznim oblicima skrivanja, “laganja” i “varanja”. Osnovno pitanje koje se postavlja u ovakvim situacijama jeste: gde je granica koja određuje da li je nešto u poslovanju moralno ili nije? Kako kaže Albert Kar (2001.), varanje i laganje je opravdano sa moralnog stanovišta sve dok ostajete u granicama nepisanih (uobičajenih i podrazumevanih) pravila poslovne i tržišne igre. On to naziva “blefiranjem u poslovanju” kao delom strategije u poslovnoj igri, kao što to čine “igrači u pokeru”. Šta sve može biti predmet poslovnog “blefiranja”? To je, recimo, predstavljanje svog proizvoda ili usluge kvalitetnijom nego što ona jeste, isticanjem suštinski manje bitnih prednosti u odnosu na konkurenciju, favorizovanje nekih poslovnih partnera radi održanja njihove lojalnosti, dogovaranje sa konkurentskim preduzećem o nivou cena dok se ne stekne bolji kvalitet svog proizvoda ili smanje troškovi poslovanja i slično.

Odrediti granicu poslovne etike predstavlja veliki izazov za svakog rukovodioca i menadžera, ali i za sve zaposlene ljude. To je pitanje lične odluke, vlastitog doživljaja situacije, potreba, interesa i motiva, pitanje vlastitog moralnog integriteta, ali i pitanje kulturnog nasleđa, očekivanja i pritiska koji dolaze iz preduzeća i okruženja. Recimo, ako reklamom i prezentacijom postignete da vaš proizvod postigne dobar uspeh na tržištu, a manje je kvalitetan od konkurentskog, vi ste “blefiranjem” i dobrom igrom na tržištu uspeli i pri tome ostali u granicama etičkog poslovanja. Ali ako je vaš proizvod, čak jednak po kvalitetu izrade sa konkurentskim, postigao prednost marketinškom prezentacijom, ali njegova upotreba može imati štetne posledice po okolinu, onda ste vi prešli granicu poslovne etike. Potrebno je pomiriti mnoštvo zahteva

30

(pojedinaca, grupa, zajednice) i stremljenja ka uspehu i ostvarenju profita, a da se ostane u granicama poslovanja koje određuje poslovna etika. Samo “mudar poslovni čovek traži prednost do granice do koje ne stvara neprijateljstvo među zaposlenima, konkurentima, klijentima, sa državom ili celokupnom javnošću” (Albert Kar, 2001, 51). Držanje u granicama poslovne etike obezbeđuje, na duži rok, bolje poslovne rezultate, izbegavanje nepotrebnih troškova i štete, stvara dobru poslovnu klimu, podstiče preduzetništvo i širi poverenje u kolektive i pojedince, u institucije i poslovne subjekte.

Imajući u vidu značaj granice u poslovanju, poslovnim odnosima i poslovnoj komunikaciji, poslovna etika se može odrediti kao skup ličnih i kolektivnih moralnih postupaka koji se koriste tokom svih oblika poslovnih aktivnosti, a kojima se određuje granica do koje se može ići a da te aktivnosti, postupci i odluke ne izazovu nepovoljne odnose unutar preduzeća i u njegovom okruženju, te da, u konačnom zbiru, ne stvore nepotrebne troškove i štetu za preduzeće i okruženje. Granice mogu biti u okviru zakonskih normi i pravila, zatim u

okviru dobrih poslovnih odnosa i navika u ekonomskom i socijalnom prostoru, te u okviru ličnih pozicija i situacija u odnosu na druge sa kojima se dolazi u poslovni ili ljudski kontakt.

Pojedinac između ličnog i poslovnog moralaUvek se postavlja pitanje zašto se čovek ponaša drugačije prilikom donošenja odluka u privatnom životu, nego prilikom donošenja odluka u preduzeću ili drugom poslovnom okruženju? Odakle ta neizbežna razlika između ličnog (individualnog) i kompanijskog (kolektivnog ) morala prilikom donošenja odluka i poslovnih aktivnosti. Kako to da lične vrednosti kao što su čestitost, poverenje, tolerancija, iskrenost, poštenje, vrednoća, držanje obećanja, poštovanje drugih, nestanu kada se pojedinac nađe u prostoru gde je potrebno doneti odluke koje se tiču raspodele navca, položaja, moći, gde se ostvaruje neka dobit ili druga korist i kompenzacija. Zašto se čovek od moralne, vaspitane i tolerantne osobe iz privatnog života, transformiše u potpunu suprotnost kada započne poslovne aktivnosti i počne da donosi važne poslovne odluke? Da li su poslovni ljudi više izloženi moralnim dilemama i izazovima i time više skloni greškama na štetu drugih, nego što je to slučaj u ostalim segmentima života? Na kraju se može postaviti pitanje da li bi svi ljudi varali, lagali, donosili odluke koje su korisne prvenstveno za njih i njihove prijatelje, ako bi dobili priliku i dospeli u “povoljnu” poslovnu poziciju? Odnosno, da li kolektiv više “kvari” pojedinca, menjajući njegove predstave o moralnom dignitetu, namećući mu potrebe koje izlaze iz okvira moralnih vrednosti, ili je samo reč o pojedincu koji je već imao “kodirane” sklonosti ka niskom poslovnom moralu pa ih lako ispoljio?

A možda se radi o “dobroj” kombinaciji obe naznačene mogućnosti i poslovne sklonosti. Tu se otkriva veliki prostor za istraživanje i edukovanje u ovoj oblasti.

Većina poslovnih ljudi, posebno direktori, menadžeri, poslodavci i vlasnici, suočava se sa pitanjima i problemima koji mogu naneti nepravdu i štetu drugima, ali doneti korist sebi ili svom preduzeću. Od njihovog moralnog profila i ličnog osećaja pravičnosti zavisi kakve će odluke doneti, kako i kada će ostati u granicama poslovne etike i time, možda, privremeni gubitak, ili izmakli dobitak, pretvoriti u dugoročnu korist i uspeh. Osetiti granicu čiji prelazak može kolektivnu korist ostvariti na uštrb nečije lične i pojedinačne štete, ili ličnu korist ostvariti nanošenjem štete nekom kolektivu, veliki je moralni zadatak i pokazatelj lične vrednosti svakog poslovnog čoveka i njgove spremnosti da gaji poverenje i timski rad.

Pojedinci imaju dosta problema da pomire svoje lične etičke standarde sa zahtevima preduzeća ili nekog poslovnog kolektivnog izbora i postupka. Pojedinac koji u ličnom životu ne bi nakada oduzeo nekome nešto pripadajuće i zasluženo, niti bi pribavio neku nezasluženu korist ili učinio protiv pravni postupak, pod dejstvom kolektivne psihologije, logike i pritiska on se često nađe u situaciji da nešto tako učini. Nije lako svakom čoveku da na deklaraciju nekog proizvoda stavi podatke koji nisu do kraja istiniti, ili da prikrije informacije koje njegov klijent trba da zna unapred, da reparirani ili restrukturisani proizvod proda kao nov, da smanji proviziju nekom dobrom prodavcu-dileru i slično. Naravno, postoje i oni ljudi čiji lični moralni nazori neće izazvati dilemu kod prethodnih postupaka. Oni će se lako uklopiti u manje etične poslovne postupke svakog kolektiva, pa čak i doprineti daljem širenju igre na tržištu koja prelazi granice dobre poslovne etike.

Kod ljudi koji imaju moralne dileme prilikom postupaka i poslovnih aktivnosti, one mogu nastajati iz dva pravca. Jedan je pravac kada su akcije, postupci i odluke nametnuti od strane kolektivnog subjekta (tima, kolektiva, kompanije, sredine), a druga je kada pojedinac sam preduzima neke aktivnosti, postupke ili

31

odluke koje nisu u skladu sa njegovim ličnim nazorom, a sve u cilju postizanja boljih rezultata za kolektiv. On tu može biti vođen i težnjom da se dokaže ili nametne u timu, ili da uoči svoju ličnu korist koja proizilazi iz nekog kolektivnog čina i akcije. “Svi poslovni ljudi zdravog razuma, naglašava Albert Kar, više vole da govore istinu, ali su retko skloni da kažu celu istinu”. Zaista je velika veština i pokazatelj volje, širine, obrazovanja, inovativnosti i razuma da ljudi pomire individualne i kolektivne zahteve za etičkim poslovnim postupcima i odlukama. Znati prihvatiti zastoj i problem u poslovanju i prebroditi ga bez moralno sumljivih postupaka prema drugima, kao i postizati kontinuirani uspen ne nanoseći nepravdu i štetu drugima, predstavlja veliki uspeh u povezivanju kolektivnog i individualnog zahteva i očekivanja u poslovnoj etici. Takvih ljudi i postupaka u našoj poslovnoj sredini je, zaista, veoma malo. Zbog toga su troškovi i štete u poslovanju velike a poslovne afere česte. Potrebno je ovoj temi posvetiti mnogo više pažnje kroz edukaciju i istraživanje, kao i neposredne primere u poslovnoj praksi.

32