Minka, roman o njenoj revoluciji?

(Rekonstrukcija koncepta ženske emancipacije u romanu Minka Abdurezaka Hivzi Bjelevca)

Kako je već u naslovu romana Minka implicirana priča o ženi, ovdje se pitanje konstrukcije ženskog identiteta nameće samo po sebi. Imajući u vidu činjenicu da roman pripada kontekstu prosvjetiteljske književnosti austrougarskog perioda, jasno je da se problem rodnog identiteta ne može odvojiti od povijesno-političkih identiteta koje uspostavlja i promovira onovremena kultura pa i književnost unutar nje. Samim tim postaje zanimljivo ispitati je li mogućno unutar angažirane priče – izgraditi lik junakinje, preciznije emancipiranog pojedinca. Između ostalog, postavlja se pitanje kome se tekst obraća; podrazumijeva li čitateljku, ili "računa" na općeniti povijesni/politički sluh?

Kritičari su Bjelevčev roman Minka (1917.) uglavnom karakterizirali onim što ga je i učinilo tipičnim/karakterističnim u književnosti preporodne inicijative, a to je pitanje ženske emancipacije. Tako autor iscrpne studije o književnosti austrougarskog perioda, Muhsin Rizvić smatra da roman Minka, iako odmiče od konkretne socijalno-ekonomske problematike Bosne, donosi/uspostavlja "društveni momenat drukčijeg karaktera: ideološko osvjetljavanje bosansko-muslimanske stvarnosti reflektorom naprednih težnji revolucije u Turskoj, i iznad svega, pitanje emancipacije muslimanske žene i njene ravnopravnosti s muškarcem…".1 Isto tako, Muris Idrizović karakteristiku djela nalazi "u ideji o emancipaciji Muslimanke i njenom oslobođenju od prošlosti".2

Naravno, roman o Emini-Minki Zuhrić, čini se zasebnim u eposi koja je popularizirala literaturu prosvjetiteljskog angažmana. U njemu se radnja premješta sa kolektivnog, povijesno "pokrenutog" prostora u ljubavnu dramu žene, te bismo pomislili da je u ime privatnog življenja, amnestiran javni/društveni, a čitaocima ponuđena priča o ženi i njenom doživljaju povijesti. Međutim, ljubavna drama žene ovdje se podlaže slojem općenite drame koju nosi slom feudalnog (begovskog) sloja, te upotpunjava štimungom novog (revolucionarnog) duha unutar kojeg bi se mogla/morala desiti i njena renesansa. Pri tome je veoma zanimljiva struktura romana, formirana na bazi realistične pripovijesti koja je "osvježena" romantičarsko-sentimentalnim i avanturističkim zapletima, te konačno ovjerava "iskustvima psihološkog romana realističkog tipa".3 Primamljiva priča, stalno podatna čitaocu, istovremeno angažira/pušta ideje rodoljublja, nacije i porodice. Dakle, roman, mada ispisan u terapeutskom romantičarsko-ljubavnom dekoru, u suštini ne odstupa od intencionalno apelativnog4 prosvjetiteljskog romana s početka

stoljeća. Ovdje je upravo zanimljiv taj uljepšani realizam što nudeći užitak čitkog teksta, istovremeno "provlači" i druge realnosti. Stoga se nameće pitanje o dvostrukoj istini u Minki, koja s jedne strane jeste pitka i protočna priča o ženi i njenoj intimnoj drami, dok se istovremeno u tom scenariju provlače i ideje revolucije, političkog angažmana unutar kojeg je žena/ženskost spekulativni objekt. Romantičarski "dekor" romana, u tom slučaju, čvršće vezuje Minku za tradicionalnu, folklornu matricu žene/ženskog, dok istovremeno, računajući na taj faktor prepoznavanja, dekodiranja, obrazuje priču koja potvrđuje simbolički definirane rodne pozicije. Samim tim, uzmu li se u obzir teze o Minki kao ženi koja se emancipira, onda nedostaje jasnije izražen/predstavljen prostor od kojeg se to ona emancipira.

Povijest Minkine emancipacije daje se u rasponu od nesretne udaje za Nadi-bega, preko neuspjelog braka sa Bahri-begom, kako bi završila izvješćem da Minka "nije našla sreće u svijetu, jer Sahur-bey je poginuo u balkanskom ratu, a ona umrla u bolnici, vršeći službu bolničarke u Carigradu".5 Opet se vraćamo na pomisao da u takvom prikazu žene koja se emancipira, nešto nedostaje. Ima u Minkinoj sudbini nešto što nas navodi da ne podržimo tu tragičnu/"ženomornu" predstavu emancipacije. Naime, od samog početka romana Minka je profilirana kao pasivan lik koji se realizira putem tuđih odluka. Njena sudbina "uhvaćena" je u šaci fatuma, te se uopće ne dobiva utisak da vinovnica emancipacije, vlada svojom sudbinom, naprotiv. Njena udaja izrežirana je tetkinim pragmatičnim razlozima, potpomognuta družbom učiteljice Line i pokrenuta hirom Nadi-bega. Odlazak u Tursku zapravo je bijeg od neuspjelog braka. Sudbina revolucionarke sustigla je usput, kao ženu Behur-bega, odnosno prijateljicu Sahur-bega. Dakle, pitanje je od čega i kako se to Minka emancipira?!

Nesumnjivo da je namjera autora bila da se uz neminovnost društveno-socijalne preoblike, publici predstavi tip suvremene žene, što će naporedno sa muškarcem izvesti revoluciju. O tome je Bjelevac i sam pripovijedao:

Gledao sam u Carigradu iseljenike iz Bosne i Hercegovine. Gledao sam nejednakost žene, napose muslimanke, stisnute u zakone koji nisu bili zakoni, proučavao sam njihov život, tražio razloge toj nejednakosti i toj strašnoj vjerskoj stezi.6

Međutim, čini se da je predstava ženske emancipacije više rekla o samom autoru, odnosno o kulturi iz koje potiče, no o samoj emancipaciji. Struktura Minkinog lika nedvojbeno katalizira folklorno-romantičarski kontekst kojem

tekst podliježe, ne izmičući pri tome stereotipu da se žena i njen svijet dočaravaju u pasivnoj atmosferi uzdaha, sanja, čežnje i iščekivanja. Tako se i Minkina povijest daje škrto: od curice koja lijepo i pristojno ide gledajući preda se, do djevojke što se sakrila. Minka je sa travničkih sokaka otisnuta/potisnuta u egzotično-melanholičnu instituciju djevojačke sobe i nadahnuta sanjama. U opisu Minkinog braka sa Nadi-begom poentira se vizijom ženske sudbine poetizirane metaforom ptice u kafezu.

Mogli bismo ovakav "start" priče razumjeti u kontekstu namjere da se registrira/opiše kultura, odnosno tradicija koja ženu spreže, te da se nagovijesti/naznači prostor od kojeg se ona želi (ili bi se barem trebala) emancipirati. Ali, čini se da je tekst ostao nedorečen (ili barem nemaštovit) kad su pitanju motivi emancipacije. Naime, Minka je jasno izvedena u tip patrijarhatom definirane žene, koju u svemu što radi (ili ne radi) određuje to što je žena. Drugim riječima, Minka ne izmiče ustaljenim predstavama o ženi kao krhkom biću, nestabilne prirode, vječnom djetetu, sljedbenici. Emancipacija koju su kritičari pripisali ovoj priči, izvedena je usputno – uz priču o revoluciji mladoturaca, ali u standardnom dekoru ženske inicijative koja se motivira i provocira unutar ljubavne drame. Pozicija emancipirane žene formira se iz osjećaja prevarene i odbačene žene, odnosno definira se prema muškarcu, ili drugačije rečeno, iz reakcije na muškarčev Trag i koncentrira se oko njega. Dakle, ovom romanu, kritički okarakteriziranom kao roman ženske emancipacije, nedostaje osmišljena akcija emancipacije koja polazi iz svijesti žene. Zanimljivo je, također, da se Minkina evoluciju slobode prekida u "razvoju", pri čemu se pripovjedački interes "seli" sa njene bračne drame na ljubavnu idilu Nadi-bega i Line. Očekivali bismo da se Minka otvoreno i glasno suprotstavi, ne samo Nadi-begu, nego i kulturi koja legalizira njegovu želju te tradiciji koja ženskom (sa)znanju nadređuje fatum. Umjesto toga, taj čin je izostavljen, a Minka izmještena u Carigrad.

Podsjetimo se, emancipacija, prema rječniku, znači oslobođenje stanja zavisnosti i ograničenja slobode7. Pokret za prava žena s početka XX stoljeća, način/put ženskog oslobođenja vidio je, između ostalog, u pravu na glas i pravu na razvod braka, a sve to vodilo je nastojanju da se žena (u pravima) izjednači sa muškarcem. Danas se, u svjetlu postfeminističkih nastojanja, taj zahtjev za izjednačenjem smatra osnovnom pogreškom ženskog pokreta. Tražiti jednakost, prema Luce Irigaray znači pretpostaviti neki član ili predmet usporedbe, te ženu definirati unutar muške kulture, a na štetu njene različitosti. Ona smatra da se "Izrabljivanje žena temelji na spolnoj razlici i može se riješiti samo kroz spolnu razliku."8

Model ženskog oslobođenja, koji je prepoznavan pri čitanjima ovog štiva, možemo povezati sa poretkom prvobitnih feminističkih revolucija, koje su, kako je ustanovila i Irigarayeva, donijele pristanak žene na forme/moduse muškocentrične kulture. U sličnom okviru ovdje je koncipirana emancipacija, jer se u prezentiranju te problematike očituju raniji paradoksi emancipacije. Naime, samostalnost i osviještenost žene promišlja se kao članstvo u elitnoj sekciji gospojinskog društva, a da se pripovijedanje ne odriče romantičarskih kategorija ženske mistike (krhkosti, psihička labilnosti, nezaštićenost). Tako ćemo Minku u drugom dijela romana vidjeti kao Mini, ženu bogatog i uglednog Bahri-bega, štićenicu ženskog kluba u kojem se izlažu rasprave o ženi. Iako se u ovom drugom dijelu želi istaknuti Minkina preobrazba u zrelu, sofisticiranu ženu, njen identitet se daje u elipsi dva propala braka, a karakter u apoziciji Ona je zlato!, Mlada kao kap, čista kao gorski snijeg. Nanovo je Minka "opoviješćena", registrirana preko simboličke uloge supruge. Bez obzira na taktičku promjenu mjesta radnje, u kojoj je i želja da se osigura idealniji, recimo, mogućniji ambijent emancipiranja – Minku sustiže vječito ista polazišna/evolutivna točka – muškarac.

Istovremeno, ne možemo se nikako oteti utisku da ovakva podjela romanesknog tkiva otkriva društvene i kulturalne polaritete unutar kojih funkcioniraju muškarac i žena. Prvi dio, kako smo već primijetili, lirska je priča o evoluciji ženske emocije, te deskripcija/opis uobičajenog standardiziranog puta u (patrijarhalnoj) kulturi. Nasuprot tome, u drugom dijelu romana bilježimo pokušaj da se patentira profil neovisne, aktivne žene – koja to biva/postaje (tek) uključenjem u ekskluzivni povijesni (a muški) prostor. Tako dobivamo istu situaciju kao i u prvom dijelu romana. Naime, kao što je Minka u svom begovskom domu eksponat tradicionalne kulture, koja afirmira i promiče falokratične standarde, tako je i Mini u Turskoj samo dodatak muškom ambijentu revolucije, politike i umjetnosti. Bez obzira na to što je u tekstu jasno nagoviještena Minkina uključenost u taj kulturno-politički život Carigrada, njen lik još ne posjeduje snagu neovisne žene. Čini se čudnim što se žena nastoji prikazati "svojom", a istovremeno se čini tako krhkom i zavisnom od muškarca. Minka je okružena svitom muškaraca koji skrbe za nju, počevši od muža Bahri-bega, njegovog oca Rasim-bega, preko Abdulaha koji budno bdije nad njenim životom i, naposljetku, Sahur-bega koji Minku uvodi u prostor političko-kulturnih rasprava i umjetnosti. U opisu Minkinog carigradskog života ima nešto od one viteško-trubadurske vizije ženstvenosti, koja to naposljetku i nije ukoliko ne iziskuje naklonost vitezova što je štite i obožavaju. Nesumnjivo da se u tekstu nastoji napraviti distanca između Minke nevine djevojke koja ne zna šta (ili koga) hoće i Minke – žene koja zri u prefinjenu intelektualku. Međutim, ovakav poredak događaja i stvari u tekstu, nedvojbeno pokazuje da pisanje nije

uspjelo izmaći predrasudama "muskulozne" kulture koja ženi pridaje odlike slabosti, nježnosti i podatnosti – automatski joj dodjeljujući ulogu sljedbenice, družbenice, odnosno štićenice muškarca. Takva redukcija svojstvena je, manje-više, gotovo svakom društvu koje "značenje muškog spola razvija kroz sistem rada, jezika i upravljanja"9. Žena se uključuje u taj povlašteni prostor, recimo i emancipira, tek "na prijelazima između značajnih razdoblja u razvoju društva, a to znači u doba izrazite krize društvenih institucija i vrijednosti".10 No i tada ona je uključena kao podložna, prilagodljiva i drugotna. Upravo takav odnos otkriva i ovaj roman, izvodeći emancipaciju žene u atmosferi općenite revolucije, pri čemu ženski trijumf, da tako kažemo, biva omogućen samo uz trijumf muškog principa. Tako je Minkina revolucionarna slava tek epizoda u pobjedi koju odnose mladoturci. Zanimljivo je, usto, da se Minki dešava revolucija (kao što joj se naposljetku desio i Nadi-beg), a ne da je ona sama bira. Ona se zatekla u kovitlacu revolucije slučajno, tek kao supruga i družbenica. Shodno tome, ako bismo očitovanje Minkine emancipiranosti trebali naći upravo u sudjelovanju u revoluciji, onda nam biva jasno da je takav vid emancipiranja žene u najmanju ruku nedovoljan, jer je izveden unutar ideoloških sistema koncipiranih i organiziranih oko simboličkog središta maskuline kulture. Istodobno, nije suvišno još jednom napomenuti da se paradoksi emancipacije u ovom romanu mogu (ili moraju?) razumjeti u kontekstu općenite zablude koju pronosi ovaj pokret odlučivši da svoju neovisnost gradi sredstvima i načinima koje nanovo afirmiraju sistem i njegovu normu.

Iako je život žene u prvom planu ovog romana, ipak se u podlozi priče o njenoj emancipaciji očituje jedan, čini se, presudniji proces: raslojavanje patrijarhalno-feudalnog životnog obrasca. Povijesno-društvena scena ovdje se zapravo ispisuje u podlozi sentimentalno-romantične priče o ženskoj duši, čime se, naravno, ne umanjuje didaktički učinak romana. Naprotiv, raslojenost i destrukcija jednog životnog obrasca dobivaju svoj puni smisao kada se postave i opišu u dimenziji isto tako dezintegrirane ženske svijesti. Pri tome se ženskost funkcionalizira u smislu prezentiranja različitih društvenih/socijalnih/klasnih svijesti predstavljenih unutar ljubavnih priča Minke Zuhrić, begovice i njene učiteljice Line Jagdićeve. Tako, recimo, Minkina spiritualno-imaginarna ljubav, potražujući idealnog muškarca, neprestano gubi bitke sa dinamičnom prirodom novog vremena, dok iznevjerenim idealima "disciplinirana" Lina trijumfuje u eri pozitivističkog ekonomisanja vremenom i emocijom. Iskazana u sentimentalno-romantičarskom dekoru čežnje, sanja i ljubavnih jada, Minka ne odstupa od modela pasivne (patrijarhalne) djevojke koji se bio ustalio u književnosti preporodnog perioda. Ona bi u tom kontekstu bila autentičan primjer klase u propadanju, jer je njena životna priča postavljena tako da, usprkos momentima intelektualnog zrenja, očituje dezintegriranu, nestabilnu svijest. Imamo li na

umu činjenicu da je onovremeni roman u osnovi "podučavao" pravilnoj društveno-političkoj orijentaciji, jasno je da se, u ovom slučaju, tragičnim ishodima Minkinog ljubavnog života – simbolizira povijesna istrošenost begovske aristokracije kojoj ona pripada.

Suprotno Minki, Lina Jagdićeva je utjelovljenje "realne" žene. Njen kontakt sa društvenom stvarnošću je neposredniji, što joj naposljetku omogućava i status koji kao učiteljica zauzima. Dok Minka nestaje u izmaglici sanja i slutnji, uživajući više ideju ljubavi no njeno konkretno ispunjenje, Lina je suočena sa istinskim emocijama i strastima. Mada je i njen život obilježen potragom za pravom ljubavlju, može se reći da su Linina iščekivanja realnija. Naravno, njena "iskušavana" emocija sasvim je razumljiva ukoliko je poistovjetimo sa namjerom da se nasuprot aristokratskom principu užitka za kojim traga Minkin soj, postavi princip svrhovitosti koji zagovara stasavajuća građanska klasa. Stoga će, naposljetku, "evolucija" Lininog ljubavnog iskustva biti zaokružena majčinstvom. Ljubavi se sada, u kontekstu građanskog prakticizma, daje sasvim druga dimenzija: reproduktivna. Činjenica da se Lini tek kad postane majka usađuje osjećaj moralne odgovornost – otkriva tendenciju da se majčinstvu da određeni politički značaj, budući da, kako vidimo na ovom primjeru, ujedinjuje pragmatičnu ženstvenost sa pragmatičnošću građanskog morala. Ideja "svrhovite" ljubavi u romanu je eksplicirana govorom Nadi-begovog prijatelja doktora Stramma kojeg bismo mogli razumjeti kao navjestitelja te nove etike.

Stari svećenici su držali svako uživanje i sve što pogoduje čovjeku grijehom, pa u tom bi se mogla i ljubav tumačiti. Samo taku ljubav; naime odnošaj čovjeka i žene smatrao bih dozvoljenim, koji bi bio izvan niskih i sebičnih zabluda. Popunjavanje ljudstva, a ne stvaranje truleža – stvaranje generacija, a ne dekadencu čovjeka, – treba biti žena. Takvu je ženu bog stvorio. (Bjelevac, str. 301)

Budući da se roman završava prizorom bračne idile učiteljice Line i trezvenog, obrazovanog Bešćet-bega, možemo zaključiti da se političko-povijesna dimenzije ovog teksta iscrpljuje u propagiranju ideje građanskog društva. Naročito ako imamo na umu da junakinja priče – Minka, kao i ostali akteri oronulog feudalno-begovskog svijeta, nestaje sa scene.

***

Možemo li, naposljetku, roman koji ženino prisustvo u povijesti nanovo ispisuje u zapletima ljubavne priče, likom junakinje koja gubi sve bitke – umire negdje na fronti, smatrati romanom o emancipiranoj ženi? Naravno da ideja o

emancipaciji postaje upitna kad se gradi unutar priče koja uspostavlja povijesne modalitete muškarac-žena, odnosno javno-privatno. Raspored likova u romanu, pri tome nedvosmisleno otkriva stereotipnu podjelu uloga prema kojoj muškarac (Sahur-beg, Bešćet-beg ili Bahri-beg) funkcionira kao biće povijesti, politike i umjetnosti, dok žena prisustvo u tom ekskluzivnom prostoru osigurava tek slijedeći muškarca. U akcijama koje poduzima Minka, a koje bi nas trebale uvjeriti u njenu emancipiranost, očitujemo jedino predrasudu prema kojoj je ženski princip drugotni, odnosno podložni, jer mu je temeljna funkcija da sljedbeničkom ulogom omogući (r)evoluciju. Inače, u osnovi ona ostaje biće izolirano kompleksnim unutarnjim životom, koji je snažnije određuje no povremeni izleti u "povijesnost". Ilustrativno je i to što žena u ovom romanu ne posjeduje svoj prostor. Ona je jednostavno ispisana u okvirima njene emotivne egzistencije: da bi sve ostale znamenke prisutnost – izgubila. Minka, naprimjer, živi unutar posjeda kojim raspolažu drugi, domovinu usvaja posredstvom muža a kao svijet markira se nizom sanjarija i maštarija. Lina živi u međuprostoru avanture, bivajući tamo gdje je nosi želja za sigurnošću. Upravo u tom opredjeljenju na ženskost koja se registrira u apstrakciji ljubavnih doživljaja, nalazimo osnovno proturječje nastojanju da se Minkinim likom reprezentira identitet neovisne žene. Pitamo se može li žena biti emancipirana, ako njena svijest i emocija (duša?) još uvijek projektiraju folklorno-sentimentalnu viziju života, koliko je i njen lik odraz istih tradicionalnih predstava o ženi.

Mada bismo mogli pomisliti da je Lina blizu emancipacije – njen lik je podjednako kao i Minkin "uklopljen" u moduse tradicionalnog viđenja žene. Jer, iako osjenčena atributima intelektualke, ona pridobiva jasan i konačan identitet tek kada postane majka. Do tada, ona je prepuštena ljubavnoj avanturi i flertu, raspolućena između strastvene ljubavnice i nestabilne intelektualke. U oba slučaja identitet žene konstruiran je i prezentiran prema ustaljenim modalitetima ženskog, produciranih u kulturološkim standardima društva.

U kolikoj mjeri tekst "oslobađa" ženu uviđamo i na osnovu činjenice da je priča o njoj uglavnom ispričana glasom superiornog pripovjedača unutar kojeg su asimilirane perspektive drugih o Minki, a ponajmanje njen glas. Da budemo precizniji, Minki je rijetko ponuđena prilika da govori, a samim tim i misli. Između nje i onoga što izražava posreduje pripovjedač. Pri tome, spomenuti pripovjedni glas identificira se sa glasom kolektiva/čaršije kao navodnih svjedoka priče o Minki, Nadi-begu i Lini. Sve se, dakle, svodi na činjenicu da je projekt emancipacije "zapeo" unutar tradicionalno projektirane slike o ženi kojoj se nije mogao oduprijeti. Istovremeno, ideja emancipacije gubi se u intenzitetu tragičnog kraja koji svojom transparentnošću čini da roman ostane

prosvjetiteljski više u smislu zagovaranja prozapadnjačke orijentacije bosanskohercegovačke kulture (politike?), no u primjeru ženske revolucije.

Literatura:

Irigaray, Luce: Ja, ti, mi: Za kulturu razlike, Ženska infoteka, Zagreb, 1999 Katunarić, Vjeran: Ženski eros i civilizacija smrti, Zagreb: Naprijed, 1984 Milanja, Cvjetko: Hrvatski roman 1945.-1990., Zagreb, 1996 Papić, Žarana: Polnost i kultura, Beograd: Biblioteka XX vek, 1997 Lodge, David: Načini modernog pisanja, Zagreb, Globus; Stvarnost, 1988 Mišel, Andre: Feminizam, Beograd, Plato; XX vek, 1998

1 Rizvić, Muhsin: Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda (1887-1918), Sarajevo, 1990, str. 524

2 Idrizović, Muris: "Pripovijesti i romani A.H. Bjelevca" u Minka, Sarajevo: Svjetlost, , 1991. str.14

3 Kazaz, Enver: "Od poetika žanra do poetike knjige", u časopisu Izraz, broj 1, Sarajevo, 1998

4 Pogl. Milanja, Cvjetko: Hrvatski roman 1945.-1990., Zagreb, 1996, str. 12

5 Svi navodi preuzeti su iz: Bjelevac, Abdurezak Hifzi: Minka , Sarajevo: Svjetlost, 1991

6 Vidi: Isaković, Alija: Biserje, Opatija: Otokar Keršovani, 1990, str.326

7 Vidi : Vujaklija, Milan: Leksikon stranih reči i izraza, Beograd: Prosveta, 1954. str. 288

8 Irigaray, Luce: Ja, ti, mi: Za kulturu razlike, Zagreb: Ženska infoteka, 1999, str. 11

9 Katunarić, Vjeran: Ženski eros i civilizacija smrti, Zagreb: Naprijed, 1984, str. 61

10 Isto, str. 64.

U svojim romanimaAbdurezak Hivzi Bjelevac je posebnu paţnju posvetio graĊenjuţenskih likova, moţda veću nego bilo ko pre njega. „Vjeran svome stvaralĉkom nastrojenju, Bjelevac daleko dublje prodire u dušu svojihţenskih negoli muških junaka, i dok se sa sigurnošću krećeu njihovom emocionalnomsvijetu, ponekad do te mjere da se lirsko – poetski identifikuje sa njima, dotle doţivljavanjemuškarca interpretira više pojavno i sa strane“2 Bjelevca nije zaokupila tradicionalna ţena, već ona nova, koja sa duhom novogvremenatreba da bude roĊena. Verovatno iz tih razloga su likovi ţena starog kova negde namarginama, ĉisto da podsete na ono što je nekada bilo i išĉezava. U romanu „Minka“najautentiĉniji lik iz plejade tradicionalih junakinja svakako je tetka Rehanićka. Njentradicionalizam najviše dolazi do izraţa ja u reakcijama na Minkino ponašanje, posebno kadaona, vrativši se iz Carigrada u Travnik, odsedne u hotelu. Tetka Rehanićka to doţivljavakaoatak na vlastiti obraz jer je ona odgajala Minku. U njenom protivljenju je sadrţan i strahizazvan u veĉnom pitanju šta će svet reći. Ona je starinska ţena koja nikada neće shvatiti dasvetu niko nije ugodio.Taj duh starog vremena ogleda se kod tetke Rehanićke i u reĉima upućenim Nadi – begu:„-Ta dosta si učio! Šta će ti više? -

Ti moţeš ţivjeti... Beg si! Nek uče oni koji nemaju.“3 1 “Zdenko Lešić, Likovi romana, Teorija književnosti, 374.str.“ 2 Muhsin Rizvić: Bosansko – muslimanska književnost u doba preporoda, Sarajevo 1991. I izdanje, 525.str. 3Bjelevac, Abdurezak –Hivzi, izabrana djela knjiga II – „Svjetlost“ –Sarajevo –1979. Strana 285.

Pošto su zvanje i novac obezbeĊivali poštovanje, škola kod višeg staleţa i nije bilavisoko kotirana, tako da po tetkinom mišljenju ni njemu nije bila potrebna. Volela ga je, avolela je iMinku i ţelela je da se njih dvoje uzmu. Zbog toga je Nadi – begu izokola pripovedala kako nju već prose, pa njemu nije bilo teško da pr ozre njenu nameru.Moţda više nego u ponašanju i postupcima, mogao se tradicionalizam tetkaRehanićke opaziti u ureĊenju ţivotnog prostora. Nakon poţara u Travniku i Minkine udaje, prelaze u prostranu kuću Hajdar - bega Rehanića u Bugojnu. Da bi udovoljio svojoj mladojţeni, Nadi –

beg je kuću opremio nameštajem u evropskom stilu „a la franka“. Novine togtipa retko su viĊane u muslimanskim kućama. Sa tim novinama se nije slagala ni staraRehanićka, i jedino je njena soba bila ureĊena na starovremeni naĉin. Bili su to poslednjitrzaji jednog naĉina ţivota ĉiji je otpor slavio pred naletom novog vremena. Kako je već u naslovu romana „Minka“ naglašeno da je priĉa o ţeni, ovde se pitanjekonstrukcije ţenskog identiteta nameće samo po sebi. Kritiĉari su ovaj roman uglavnomkarakterisali onim što ga je i uĉinilo tipiĉnim u knjiţevnosti pr

eporodne inicijative, a to je pitanje ţenske emancipacije. U romanu o Emini – Minki Zuhrić se radnja premešta sa kolektivnog prostora uljubavnu dramu ţene, pa je ĉitaocima ponuĊena priĉa o ţeni i njenom doţivljaju istorije. „Istorija Minkine emancipacije daje se u rasponu od nesrećne udaje za Nadi-bega, preko neuspelog braka sa Bahri – begom, kako bi završila time da Minka nije našla sreće usvijetu jer Sahur – beg je poginuo u balkanskom ratu, a ona umrla u bolnici, vršeći sluţbu bolniĉarke u Carigradu.“5 Postoji nešto u Minkinom liku i sudbini što nas navodi na to da ne podrţimo tutragiĉnu predstavu emancipacije. Od samog poĉetka romana Minka je prikazana kao pasivanlik koji se realizuje putem tuĊih odluka. Njena udaja je izreţirana tetkinim razlozima, a pomognuta od strane uĉiteljice Line i pokrenuta hirom Nadi-bega. Odlazak u Tursku je4Osman –

Aziz, Bez nade –150 str.5Bjelevac, Abdurezak –Hivzi, Minka, Sarejevo – „Svjetlost“, 1991.

9zapravo beg od neuspelog braka. Sudbina revolucionarke je sustiţe usput, kao ţenu Behur – bega, odnosno prijateljicu Sahur – bega.Minkina se sudbina kreće od devojĉice koja lepo i pristojno ide dalje gledajući ispredsebe, do devojke koja se sakrila. Ona je sa travniĉkih sokaka proterana u melanholijudevojaĉke sobe, prepuštena svojim maštanjima. Ovakav poĉetak priĉe opisuje tradiciju kojasputava ţenu i poĉinje nagoveštavati prostor u kome se ona kao ţena ţeli emancipovati.Minka je predstavljena, u tom kontekstu, kao krhko biće, ne stabilne prirode, veĉito dete. Emancipacija ţene se opisuje u priĉi o revoluciji mladoturaka, ali u standardnomdekoru ţenske inicijative koji se nalazi unutar ljubavne drame. Pozicija emancipovane ţeneformira se iz osećanja prevarene i odbaĉene ţene. Tako ćemo Minku u drugom delu romanavideti kao mini, ţenu bogatog i uglednog Bahri – bega, štićenicu ţenskog kluba u kome seizlaţu rasprave o ţeni. Iako se u drugom delu ţeli istaknuti Minkin preobraţaj u zrelu,sofisticiranu ţenu, njen identitet se prikazuje u epizodi dva propala braka.

Kao što je Minka u svom begovskom domu eksponat tradicionalne kulture, tako jeMini u Turskoj predstavnik emancipovane, moderne ţene. Iako je Minka ukljuĉena ukulturno – politiĉki ţivot Carigrada, ona još uvek poseduje snagu nezavisne ţene. Bilo jezanimljivo pratiti razvoj Minke kao nevine devojke iz Travnika koja zna šta hoće, i Minke – ţene koja se pretvara u prefinjenu intelektualku. Ona nije ostala po strani ni kada je u pitanju prevrat u Turskoj. Muslimanske ţene hrabro istupaju sa svojim zahtevima za ravnopravnošćusa muškarcem. Pobunile su se protiv zakona da se ne smeju oblaĉiti drugaĉije od onog što propisuje šerijat, da se ne smeju ugledati na evropsku ţenu. Osnivaju se, u tom cilju, raznaţenska društva koja bi tursku ţenu upoznala sa njenim pravima. U jednom takvom ţenskomudruţenju se nalazi i Minka, gde s paţnjom sluša raspravu o ţeni koju pri poveda njena prijateljica Nedţmija Sahur. Nakon drugog razvoda ţivi sama i ne planira da se udaje jer joj prija njena sloboda. Društvo joj prave uĉiteljica Grkinja i dve sluţavke. Nasuprot Minki, Lina Jagdićeva je pravi predstavnik realne ţene. Njen kontakt sadruštvenom stvarnošću je neposredniji, što joj omogućava i status koji kao uĉiteljica zauzima.Dok Minka nestaje u izmaglici sanjarenja i slutnji, Lina je suoĉena sa istinskim emocijama istrastima. Mada je i njen ţivot obeleţen potragom za pravom ljubavlju kao i Minkin, ipak suLinina oĉekivanje realnija. Ona je drugaĉija od Minke, potekla je iz drugaĉije kulturnesredine. U potrazi za ljubavlju postaje uzrok nesreće svoje prijateljice. Lina je moderna i

10

savremena ţena osloboĊena svih stega i okova. Blizu joj je trideset godina i osećala je kako joj sjaj u oĉima gasne. A tako je ţelela da ţivi, da oseti kako joj krv struji kroz vene.Piscu je bilo znaĉajno da pokaţe da ova emancipovana mlada ţena iz bolnog iskustvaneostvarene prve ljubavi ţeli da izaĊe jaka, da je više nikad niko ne rani, ali zato drugi mogu biti povreĊeni. - „Danas samo površna... - Ja sam skinula haljinu crnine, otresla sam se onoga što me je tištalo i ne traţimod ţivota nemogućnosti!...“6 Mada bi smo mogli pomisliti da je Lina blizu emancipacije, njen lik je isti kao iMinkin uklopljen u moduse tradicionalnog viĊenja ţene. Iako je intelektualka, ona dobijakonaĉan identitet tek kada postane majka. Do tada je ona prepuštena ljubavnoj avanturi iflertu, a podeljena izmeĊu strastvene ljubavnice i nestabilne intelektualke. U oba sluĉajaidentitet ţene konstruisan je prema ustaljenim modalitetima ţenskog društva. I na kraju se postavlja pitanje moţe li ţena biti emancipovana ako njena svest iemocija još uvek projektuju folklorno – sentimentalnu viziju ţivota, koliko je njen lik odrazistih tradicionalnih predstava o ţeni

13Mlada ţena Nadi- begova imaće sve osim ljubavi (“On joj nikada nije rekao da jevoli”). Doţiveće prerana razoĉarenja, pre ţivotne zrelosti prve velike gorĉine. Najbolja, jedina prava prijateljica i uĉiteljica prevariće je s njenim muţem. Njih dvoje će je zajedno poniziti, sebiĉni u svojoj strasti. Moţda će zato ĉitav Minkin ostatak ţivota koji je potraga zasrećom i sigurnošću biti ĉeţnjivi pogled za vozom koji odnosi njenu sreću i sigurnost iodnosi mladog Behćet –

bega.„Minka je poznala njega i ustala na noge. Ţeljeznica je prolazila. Njen pogled ostao zakolima, a u ušima još dugo čula je zviţduk lokomotive“11 Minka je rasla kao ptica u kavezu. Svaka njena ţelja je morala biti odmah ispunjena.Sluge su pazile na svaki njen pogled, pa je postala samovoljna i razmaţena. Da će se u Minkisukobiti duh starog i novog vremena,naslućuje se već na samom poĉetku kada je dobilauĉiteljicu da je uĉi modernom ruĉnom radu. Uĉiteljca, ozbiljna lina Jagdićeva, poduĉavala ju je ne samo vezu već svemu onom što je smatrala da mladoj devojci moţe koristiti. U tovreme Minka je od devojĉice postala devojka, pokrila se i sklonila sa ulice, što je potpuno utradiciji muslimanskog ţivlja u Bosni. U to vreme tetka Rehanićka poĉinje da razmišlja onjenoj udaji. Ţelja joj je da to bude Nadi –beg, ali pojavljuje se Behćet- beg Ajanović i govori jojo svetu,drugim mestima, o neĉemu što nije svakom suĊeno. Ali, Minkin odgovor je: „- Neka ne dolazi, da se Nadi-beg ne ljuti!“12 Nakon poţara u Travniku udaje se za Nadi- bega i tada poĉinje da se odvijaromaneskna radnja. Minka sanja o ljubavi i poput romantiĉarskih junakinja traţi nešto što je pronašla u njigama, a ĉega nema u realnosti. Ĉezne za Nadi – begovima prisustvom, zarazgovorima sa njim. Volela ga je ĉistom ljubavlju i ţelela da je on uvek tu sa njom. Lina ju je najbolje opisala kada je rekla:„-Mi

nka, to je skup osjećanja najljepših, što ih moţe jedna nepokvarena duša osjećati...“13 Dodala je još da će biti srećna ako je bude razumeo a u suprotnom Minka će bitinesrećna. A sve se meĊu njima odvijalo po obiĉaju, sa vrlo malo razgovora i bez priznanja 11Bjelevac, Abdurezak Hivzi, Minka, Svjetlost, Sarajevo, 1991. 87 str.12Bjelevac, Abdurezak Hivzi, Minka, Svjetlost , Sarajevo, 1991. –41 str.13Bjelevac- Abdurezak Hivzi, Minka, Svjetlost , Sarajevo, 1991. str. 51

14ljubavi. Minka postoje usamljena, melanholiĉna, polinje da sumnja. Nagriza je ljubomoraizazvana glasinama po varoši da ga viĊaju sa Linom. Do totalnog preobraţaja kod Minke dolazi kada u letnjikovcu zatiĉe zajedno Linu i Nadi-bega. Bilo joj je potrebno mnogo snage da pogleda u oĉi svom neuspehu i porazu, aistovremeno je u njoj puno pomešanih osećanja i puno nesigurnosti. Iluzije o srećnom domusu izgubljene. Gledajući njih dvoje zajedno, uspela je da im kaţe samo: “Bestidnici”, prenego što je pala na pod onesvešćena. Izdana od najbolje prijateljice, ostavljena i napuštena, predstavljala je sliku nemoćne inesrećne ţene. Od tog trenutka nije više bila Nadibegovica. Preuzela je koce sudbine u svojeruke i ponovo postala Emina, Minka Zuhrić. Znala je da je njen brak završen i nije se bojalarazvoda. Po tradiciji razvedena ţena pada stepenik niţe na društvenoj lestvici. Odlazi najpre u Sarajevo, a potom u Carigrad gde je zahvata vihor mladoturske

revolucije. Tamo doţivljava još jedan braĉni brodolom. Ovoga puta optuţena je da je prevarila muţa Bahri – bega i to sa njegovim roĊenim bratom. Ironijom sudbine, ona koja je prevarena doţivela je da bude optuţena za isti ĉin. Završila je svoj mladi ţivot tragiĉno iostala je kao crvena ruţa pogaţena na putu, koja je podsećala na prevaru Nadi-bega i Line.Posmatrajući likove Đulse i Minke, njihovu tragiĉnu sudbinu i ţivot, ne moţemo dane uporedimo sa njima još jedan autentiĉan lik. To je lik uĉiteljice Line sa kojim smo se većsretali. Lina je sasvim drugaĉija od Minke i Đulse. Ona ne pitiĉe iz bogate i ugledne porodicekao njih dve. Potekla je iz drugaĉije kulturne sredine, iz Dalmacije. U potrazi za ljubavljuuzrok je nesreće svoje prijateljice. Iako je razliĉita od ove dve junakinje, povezuje ih nesrećnasudbina.Lina je moderna i savremena ţena, osloboĊena stega i okova. U ranoj mladosti imala je jednu nesrećnu ljubav sa knezom Pavlom Ljubiĉićem. Njegov otac ju je izvreĊao zbognjenog siromaštva i niskog roda. Ovo je još jedna tuţna priĉa ĉiji je uzrok poreklo. Osećajţivosti kod nje se budi u šetnjama sa Behćet –begom po Ilidţi. U prirodi je ţenskoj da zavodi,a u vezi sa tim povezan je i onaj osećaj nadmoćnosti ţene nad muškarcem kada je svesnasvoje lepote. Koketira sa njim, i dok joj on priznaje da misli o njoj,ona traţi dozvolu da mislio njemu.

15Kada o njemu razmišlja ne misli o poljupcima, zagrljajima, već da se moţe zaneti. Utom trenutku oseća kako se u njoj budi ţena. Nisu priznali jedno drugom da se vole, mada jeto bilo oĉigledno. Minka uoĉava promenu na Lini, hladna je, nekako daleka i izgleda znatno mlaĊe.Zašto je to tako otkriće ubrzo, kada je zatekne na selu sa Nadi- begom.Zaslepljena strašću i poţudom, Lina nije svesna svoje krivice. Moralni zakoni su potisnuli u drugi plan. Pozavršetku školske godine

odlazi za njim u Peštu. Provode se po celu noć, posećuju pozorište,opetu, ostaju u kafani do svitanja, bacaju novac muziĉarima. Lina je srećna jer će se udati zaĉoveka kome je dala svoje srce, ali oţenjenom ĉoveku. „Ona nije traţila muţa po naprijed stvorenoj slici...Ona je ţudila za čovjekom koji će jeljubiti ţarko i koji će joj dati ljubavi,-ljubavi strasne, ţarke, vatrene...!“14 MeĊutim, savest poĉinje da joj se budi kada šeta po Balatonu sama. Tek tada uviĊateţinu svog ĉina: ona je svojoj prijateljici otela muţa! Promenila se, ono što je veselilo sada joj je dosadno. Neko vreme društvo joj pravi grof Julius Erzin. Njoj smeta što je njenasloboda ograniĉena time što je udata za drugog. Nadi – beg ne uoĉava promenu, ne primećujeda ona noćima ne spava. Kada prestane da ustaje iz kreveta dolazi lekar da je pregleda i kaţeda je uzrok njene slabosti trudnoća. Ona tu trudnoću sakriva od Nadi-bega. Napisala mu je tri pisma i preko noći ga je napustila. Navela je da je njihova ljubav greh, i da je otela ĉovekaţeni kojoj je pripadao. Molila ga je u pismu da se vrati Minki jer je ona slaba, a njih dvoje su jaki i sve će izdrţati. Tek u poslednjem pismu mu navodi da postoji još nešto što ĉe ih vezatiza ceo ţivot – dete