127

Prije duge

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Ispovijest majke malodobne Eme koja je prošla dječju psihijatriju

Citation preview

Page 1: Prije duge

9 789537 780012

naslovnica prije duge.indd 1 2.10.2011 16:59:19

Page 2: Prije duge

Nataša Kovaljev-OpatićPrije duge

LUTALICEKnjiga 1

Page 3: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić © 2011.

Studio TiM © 2011.

Izdavač[studio TiM]V. Babić 2, Rijekatel. (fax) 051/677-196www.studiotim.hr

Priprema materijalaTamara Modrić, Studio TiM

NaslovnicaStudio TiM, RijekaCrteže i predmete na naslovnici naslikala je i oblikovala Ema O.

TisakHitra produkcija knjiga d.o.o., Zagreb

Ilustracija biblioteke Lutalice: Dreamstime

CIP zapis dostupan u računalnom kataloguSveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 120830020ISBN 978-953-7780-01-2

Page 4: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

Prije duge

[studio TiM]Rijeka, 2011.

Page 5: Prije duge

Anđele mali

Bok, Anđele mali što na nebu letišBok, Anđele mali, osmijeh mi vraćaš na lice.

Znam da sam te izgubila, ali u srcuMom ti još uvijek pjevaš.

Znam da te nema, ali još uvijek si tuKraj mene.

Volim te,Anđele

Volim te sve više i više.

Emina posveta ocu koju je napisala s deset godina

Page 6: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

6

ZAHVALE

Želim se zahvaliti svojoj kćeri koja je ušla u moj život i pokazala da nije sve onako kako naše oči vide. Postoje i nedodirljive, ne-vidljive stvari, osjećaji koji nas mijenjaju i pokreću.Hvala dragom Alenu koji je utjecao na naš život. Upoznala sam i drugu stranu života koja pruža bogatije osjećaje i poimanje pra-vih dragocjenih trenutaka.Mnogo je ljudi ostavilo svoj trag pružajući nam s ljubavlju vrije-me, trud, podršku, osmijeh, ohrabrenje, dragocjenu pomoć, ra-zumijevanje.Posebno se želim zahvaliti Eminoj školi jer bez njihove podrške i razumijevanja ne bismo ostale na pozitivnom putu te svim profe-sorima koji su predano radili s mojom Emom i uspjeli pokrenuti želju da se počne mijenjati i prihvaćati.Nadalje, zahvaljujem se dragoj pedagoginji na svim razgovorima i trudu što ga je uložila za Eminu dobrobit. Naravno, i ravnateljici jer bez nje ni u čemu ne bismo uspjeli. Podržavala nas je i željela pomoći jer su joj prvenstveno bitna djeca. Hvala joj i na razgovo-rima kojima je uspjela izmamiti Emin osmijeh.Želim se zahvaliti Tanji koja je radila sa mnom i pomogla mi da osjećaje koji su dugo bili u meni uspijem promijeniti u one pozi-tivne koji su jačali i pobijedili negativnost potaknutu strahovima, bespomoćnošću, izgubljenošću i nesigurnošću.Hvala ti od srca što si ostala uz mene i pomažeš da se ova knjiga realizira i pomogne drugima.

Page 7: Prije duge

Prije duge

7

Lani, Mateju, Eminim krsnim kumovima, mojoj dragoj kumi, Liji, dječačiću iz salona koji mi je potvrdio ono što Ema isto zna, kao i on, a mene su naučili da se sjetim. Zahvaljujem se svima njima.A mojoj majci hvala na svim trenucima i nesebičnoj bezuvjetnoj ljubavi koju nam pruža.Zahvaljujem se osoblju psihijatrijskog odjela riječkog KBC-a.Hvala dragoj liječnici Dori i medicinskoj sestri na neurološkom odjelu na Kantridi koje svakodnevno pomažu našoj djeci. Posebno bih se zahvalila gospođi Karmen Milardović koja mi je svesrdno pomogla da što bolje prenesem svoje emocije u ovu knjigu.Zahvaljujem se Milanu i Tamari, mojem izdavaču, što je prepo-znala i pokrenula priču da ova knjiga ugleda svjetlo dana te da se ljudi otvore, bez srama, prepoznavajući problematiku našeg društva i mijenjajući ga za dobrobit naše djece. Bez njihove po-moći cijela ova priča i dalje bi ostala zatvorena tema. Hvala vam od srca.

Page 8: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

8

PRIJE DUGE

Već duže vrijeme razmišljam kako da počnem pisati. Možda je ipak lakše od početka, s rođenjem moje kćeri. Bio je to najljepši, najosjećajniji trenutak u mojem životu. Sanjala sam je godinama. Plava kosica, plave mudre okice. Od svoje šesnaeste godine znala sam da će se zvati Ema. Tako dugo očekivan trenutak. Moja dje-vojčica u mom naručju. Jako smo se veselili i uživali u svakom danu. S tri tjedna se počela okretati na leđa. Ljutila se ako ne bi uspjela i uporno se trudila. Nije voljela spavati, bila je puna ener-gije. S tri mjeseca znala je razlikovati svoje igračke i znala je koju želi. Posložila bih ispred nje psića, macu, zeku, lopticu i kocku. Kad bih je upitala gdje je zeko, pokušavala bi uhvatiti zeku. Tada sam mislila da tako mala beba ne zna razlikovati zeca od lopte. Ali moja Ema je znala. Kad bih joj rekla: Gdje je kocka?, a dala joj loptu, ljutila se sve dok njezinim malim rukama nisam približila kocku i loptu, a ona bi uzela kocku. S pet mjeseci je imala četiri zubića i puzala. Kako je razvijala svoju vještinu, sa šest mjeseci je trčala, puzala i uživala u tome. Prizori su se smjenjivali baš kao u crtiću. Sada je tu, a za pet sekundi našla bi se u kuhinji. Kad je imala šest i pol mjeseci, digla se na svoje male noge i počela hodati držeći se za stol i druge veće predmete. Prala sam suđe kada me Alen zvao da moram nešto vidjeti. Htjela sam u miru obaviti posao, ali on je bio uporan i rekao da Ema stoji i smije se. To nisam mogla vjerovati. Mislila sam da se šali ili da ju je on podignuo. Došavši u dnevni boravak, vidjela sam da ona stvarno stoji. Položila sam je na njezinu dekicu udaljenu od kauča. Pogle-

Page 9: Prije duge

Prije duge

9

dala je mene pa kauč. Odjurila je do kauča i pogledala me kao da mi želi reći: Mama, ja to mogu, gledaj me. Uhvatila se ručicama za kauč i stala na svoje male noge smijući se. Čudila sam se jer je bila premala. Noći su mi bile još napornije jer je puzala po cijeloj kući, dizala se i hodala držeći se za predmete. U tome je jedno-stavno uživala.Kako bih se i ja malo odmorila, držala sam je u svome krilu i pričala priče. Uživala je slušati. Puno sam puta imala osjećaj da želi više, ali bila je zarobljena u tom sitnom tijelu. Slušala me s ra-zumijevanjem, kao da ona zna ono što ja nisam znala i pokušava mi reći. U njezinim očima vidjela bih mudrost i zrelost. Imala je oči i pogled starca koji zna daleko više od vas.Kad bih s prijateljicom i njezinom bebom išla u šetnju, Ema bi se nakon desetak minuta počela okretati u kolicima, izvukla iz pojasa, digla na noge i skakutala. Prijateljica bi se smijala, ja bih jednom rukom držala nju, a drugom vozila kolica. Nikada nije imala mira. Sve je kratko trajalo i onda bi krenula u akciju.Bilo mi je teško i iscrpljujuće jer noću nije spavala, možda sat, ponekad sat i pol. Danju se ponavljalo isto. Kad je bila budna, rijetko bi se nekom igračkom duže zabavljala. U to vrijeme Alen mi nije baš puno pomagao i ponekad sam imala osjećaj da sam samo ja roditelj. Nije imao previše razumijevanja da sam umorna i mjesecima kronično neispavana. Ne bi li mi ipak olakšao dan, uzeo bi Emu i prošetao se sam s njom. To bi mi u tim trenucima puno značilo. Nije razmišljao na taj način, a ona je bila presretna kada bi se vratio s posla i bio s nama. Obožavala ga je, a mene je boljelo jer joj je posvećivao premalo svog vremena. Naši su se odnosi u tom razdoblju zahladili i osjećala sam se usamljeno. Ponekad, kada bismo legli, osjećala sam ga strancem, a to je bilo tužno. Kad je Ema napunila godinu dana, Alen je dobio posao u Italiji. Odlučila sam da neću ići živjeti s njim jer to više nije bilo ono što sam ja željela. Oduvijek sam htjela skladan brak, obitelj, ljubav, razumijevanje i podršku. Htjela sam bajku.

Page 10: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

10

Čovjek koji me volio, obožavao i držao kao kap vode na dlanu nestao je.On bi dolazio vikendima i razmišljala sam da je možda i moj dio krivice u raspadu naše veze. Nisam mu posvećivala dovoljno vre-mena. Sva moja pažnja bila je usmjerena Emi. Ona je mala i treba me, ali trebao me i on. Samo što sam tada bila stvarno umorna. Htjela sam da se više uključi u naš svakodnevni život, a on je želio da budem ona ista kao i prije nego što se Ema rodila. Tu smo se razilazili. Ja sam osjećala nerazumijevanje i hladnoću s njegove strane.Vikendom smo se slagali, puno razgovarali i nedostajali jedan drugome. Onda sam odlučila otići s Emom u Italiju i pokušati. Nisam že-ljela da raste bez oca. Ja sam odrastala bez tate i znam kakav je to osjećaj. Dugo, dugo sam patila zbog toga. Nisam to željela svom djetetu, pogotovo jer ga je ona obožavala.Našim odlaskom odnosi su se popravili i mogu reći da smo tada bili sretna obitelj. On je puno radio, ja sam bila s Emom koja je bila znatiželjna, odvažna, napredna beba. Njezina želja da ostvari što želi bila je jača čak i od opasnosti. Bila je neustrašiva. Posvuda se penjala, a najviše je voljela manji ormar s kojeg bi skakala na krevet. Tako je nisam ni sekunde ispuštala iz vida. Kod nje je sve bilo uranjeno. Kao da je bila ispred svog vremena. Voljela je ple-sati i pjevati. S godinu i pol otpjevala je cijelu pjesmicu Ide maca oko tebe. Znala je napamet svoje knjižice. Dok bih joj čitala, ona je okretala stranice i pričala što će dalje biti. Bila je vrlo vješta i brza. Osim slikovnica, voljela je slagati kockice. Alen je bio po-nosan na svoju kćer. Prije drugog rođendana presnimili smo cr-tani film Balto. Gledajući crtić, sva se unijela jer je obožavala psa Balta. Na kraju bi počela plakati i htjela ga još jedanput odgledati. Budući da joj je to bio najdraži crtani film, znala ga je jako dobro prepričati. Druge crtane nije voljela, ali Balto je za nju bio poseb-na priča. Voljela je gledati i dokumentarne filmove o životinjama,

Page 11: Prije duge

Prije duge

11

slušati drugačije priče, a ne one za malu djecu. Kada bih kupila neku knjižicu za njezin uzrast, nije bila zadovoljna. Doduše, po-slušala bi je dok sam joj je čitala, ali bi rekla: Neće to, hoće drugu. I tako smo nas dvije zajedno išle u knjižaru. Moram priznati da bi ona izabrala knjigu koju želi i bila njome oduševljena. Samo što to nisu bile knjige za malu djecu.Imale smo izmišljenu ptičicu koja bi mi ispričala priču za laku noć. Prije spavanja Ema bi me obavezno pitala: Koju mi je priču danas donijela ptičica? Tako bih joj pričala razne priče koje sam izmišljala. Obično su bile o različitim životinjama, duhovite, le-pršave, ali svaka bi imala svoju poruku.Noću i dalje nije spavala. Bilo joj je dosta dva sata sna. Što bih dala da sam mogla odspavati cijelu noć bez buđenja... Stvarno sam bila umorna, a moja ribica spremna za život. Tada bi mi pri-čala o snovima. Imala je bogate snove i znala ih je opisati.Ovaj san mi je najdraži:Bila sam u šumi. Čula sam vodu i velika me ptičica tamo vodi-la. Kraj mojih nogu bili su mali veseli ljudi. Zvala sam te i nisam te našla. Htjela sam da ideš sa mnom. Ti si moja mama koja me čuva. Došla je druga velika ptičica i podigle su me. Ja sam letjela do potoka. Tamo je bilo puno, puno životinja i puno ptičica.Došli smo i sjela sam na guzu. Imala sam pelenu. Ptičice su mi ski-nule pelenu. Htjela sam se igrati u vodi. Iz vode je izašla neka teta, lijepa i dobra, uzela me i igrala se sa mnom.

Njezini su snovi bili posebni. Moja izmišljena ptičica bila je beba naspram Eminim pričama. Govorila bi o patuljcima, vilama, anđelima. Slušajući je i razmišljajući o svojim pričama za laku noć, shvatila sam da joj nisam bila dorasla. Ja bih njoj pričala jednostavne pričice, a ona meni prave bajke. Danas razumijem puno više, ali onda nisam. Tada nisam znala za vile, taj čudnovati svijet. Podržavala sam je i pažljivo slušala, a ona je uživala jer je osjećala da joj vjerujem. Kao da je željela da se sjetim. Nažalost,

Page 12: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

12

zaboravila sam. Ponekad bi me boljela glava ili leđa, a ona kao da je znala. Stavila bi svoje ručice na moju glavu. Gledala me svojim mudrim okicama ne govoreći ništa, da bi se nakon nekoliko mi-nuta nasmijala i nastavila igrati ili juriti po kući. A meni bi bol nestala. To mi je bilo jako čudno. Moja mala djevojčica uklonila je bol. Meni to nije imalo veze s razumom. A ona bi se samo na-smijala. Stvarno je bila posebna i drugačija. No, Ema je imala i svoju drugu stranu. Bila je tvrdoglava i željela je da bude po njezinom, u protivnom bi vrištala. Imala je prodoran dubok glas. Morala je uvijek biti prva i glavna u svemu. Ako bi joj neko dijete uzelo igračku, ona bi ga udarila, i to jako ružno. Učili smo je što je ispravno, ali ona bi tvrdoglavo nastavljala po svom. Ili je bila jako draga i darežljiva ili gruba, s namjerom da ozlijedi. Ponašala se kao kraljica. Ukratko, Ema je bila neustrašiva. Ubrzo bi joj dosadilo ono čime se trenutačno bavila. I nadalje je bila brza, sigurna u sebe, veoma osjetljiva, nestrpljiva, kreativna, s jasnim idejama, otvorena, iskrena, puna energije. Međutim, osjećala je da je druga djeca ne razumiju. S lakoćom je upijala znanja, radije je bila u društvu starije djece, zahtijevala je svu pažnju, nije voljela monotoniju. Jednostavno, izmišljala je događaje i ni od čega bi stvorila nešto, uvijek u akciji, spontana, paprena, šarmantna, duhovita, više bi stvari obavljala istovremeno i uspješno, maštovita, velika pričalica. Takva je bila moja djevojčica.Ne moram reći da sam se osjećala iscrpljeno i umorno. Dane i noći provodili smo aktivno. Iskreno, bila sam sretna kada bi za-spala jer onda sam i ja malo odspavala.Između mene i Alena baš i nije bilo kako sam željela. Jednostav-no nismo funkcionirali. Svađali smo se oko gluposti i nismo se razumjeli. Bili smo tvrdoglavi i nismo željeli popustiti. Na taj smo se način udaljavali jedan od drugoga. Nismo se borili za ljubav. Vezu treba njegovati i ulagati u nju, a mi smo jednostavno odu-stali.

Page 13: Prije duge

Prije duge

13

Jednog smo vikenda došli u Rijeku. Bilo mi je lijepo jer sam bila s ljudima koje volim. Ema je u nedjelju počela povraćati. Dobila je temperaturu i proljev. Alen je inzistirao da se vratimo u Italiju, ali ja nisam željela. Ema je bila bolesna i u bilo kojem trenutku mogli smo završiti u bolnici. Uvjeravao me da to nije ništa. Tada me jako povrijedio. Željela sam da bude s nama, a on je otišao kod prijatelja s kojim se igrao na kompjutoru. Ema je tijekom tih dva-ju dana i noći imala temperaturu preko 40, proljev i puno je po-vraćala, a njemu je to bilo ništa. Htjela sam da odemo u bolnicu. Zvala sam ga da dođe. Trebao mu je koji sat. Bila sam ljuta. Dijete je bolesno, a on se igra. Meni je njegovo ponašanje bilo nezrelo i neodgovorno. Napokon smo otišli u bolnicu i, naravno, Ema je zadržana. Osjećala sam se grozno i srdito istovremeno. Kako smo se tada prvi put odvojile, doživjela sam veliku prazninu i žalost. Alenovoj sestri je bio rođendan pa smo poslije bolnice svratili do nje. Plakala sam cijelim putem. Bila sam zabrinuta što je s mojom djevojčicom. Nitko od prisutnih nije me mogao utješiti riječima kako će sve biti u redu. Otišla sam u drugu sobu i nastavila pla-kati. Kada smo napokon došli kući, ja sam i dalje plakala, a Alen nije pokazivao razumijevanje. On je sve to doživljavao na svoj nezreo način. Bio je to težak osjećaj. Nije bio uz mene. Nisam mogla spavati pa sam u međuvremenu brojala minute dok nije svanulo. Željela sam biti uz svoje dijete. Bila je beba od dvije go-dine i četiri mjeseca.Kada smo idući dan stigli u bolnicu, izgledala mi je tako bespo-moćno i iscrpljeno. Moja beba, mali zvrk, nemoćno leži zavezana za krevetić. Kako je ona provela noć u nepoznatom ambijentu s infuzijom, nepoznatim ljutima? Srce mi se slamalo. U tom bih trenutku dala sve samo da je vidim živahnu. Rasplakala se i htjela je kući. Govorila je: Uzmi me, uzmi me! Medicinska sestra mi je objasnila da su je morali zavezati jer je bila nemirna. Ja sam že-ljela ostati s njom cijeli dan, a Alen je htio kući govoreći da je u bolnici sigurna. To sam znala i ja, ali sam ipak htjela biti s njom. Tako smo se počeli svađati. Ja bih ostala, a on otišao. I onda sam

Page 14: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

14

shvatila da više ne želim živjeti s njim. Razmišljala sam o rastavi i bila sam tužna. Ema je provela u bolnici četiri dana. Nalazi su pokazali da ima salmonelu, ali je puštena kući. Napokon sam se mogla radovati. U početku je bila na laganoj prehrani i morali smo ići na kontrole. Svekrva se osjećala krivom jer ju je vodila kod svoje prijateljice gdje je Ema pojela kolač. Bilo mi je žao jer nije bilo krivice ni sa čije strane.Predala sam papire za rastavu. Zajedno smo se složili i donijeli odluku. Vratila sam se mami. Upisala sam Emu u vrtić i poče-la tražiti posao. Ema na početku baš i nije prihvatila odvajanje. Ostajanje u vrtiću i meni je teško palo. Ona bi plakala, a ja tužna odlazila. Tješila sam se jer je tamo bilo puno mlađe djece. Bilo je i beba od godinu dana. Mislila sam da je tim roditeljima bilo još teže. Ema je ipak imala dvije i pol. Znala je sama jesti, pričati i igrati se. Ja sam morala naći posao.Napokon sam se zaposlila i bila zadovoljna. U početku mi je bilo čudno jer sam do tada sve svoje vrijeme provodila s Emom. S vremenom sam se priviknula. Ujutro bih odvela Emu u vrtić, s prijateljicama popila prvu kavu pa na posao. Imala sam odličnu kolegicu. Kako je ona imala više iskustva i godina rada, uvodila me u posao i učila. Nikada se nisam pronašla u vlastitoj profesiji. Ali završila sam tu školu i našla posao u struci.Dok sam bila djevojka, radila sam različite poslove. Bila sam ko-nobarica, baby-sitterica, peglala u kemijskoj čistionici, radila u stranoj firmi kao prevoditeljica i tajnica. Putovala sam i stjecala različita iskustva. Od svih poslova, najviše sam se našla u čuvanju djece. Od njih se puno može naučiti, samo ih treba slušati. Dje-ca pružaju nevjerojatnu radost. Neiskvarena i čista promatraju svijet koji nije baš tako idealan. Pogriješila sam profesiju. Naime, baš i nisam neka frizerka i time se nikako ne mogu pohvaliti. No, ipak sam radila i tada mi je to bilo jedino važno. Imala sam svoju plaću i svoj život. Međutim, mama mi je pomagala jer od vlastite plaće ne bih mogla živjeti.

Page 15: Prije duge

Prije duge

15

Došao je dan kada smo Alen i ja bili i službeno rastavljeni. Nije to bio lijep osjećaj. Nisam uspjela sačuvati nešto do čega sam držala, a to je bila sreća u obitelji. Između nas više nije bilo svađa. Uspjeli smo se dogovoriti o svemu. On bi dolazio vikendima i Ema je bila s njim. Nije mi padalo na pamet braniti mu da viđa svoje dijete ili da ružno govorimo jedan protiv drugog. Užasavam se takvih postupaka nekih roditelja. Ne razmišljaju o djetetovim osjećaji-ma već o sebi. Žele povrijediti muža ili ženu i svašta pričaju pred djecom. Izgleda da nisu svjesni kako se u tim trenucima osjeća-ju njihova djeca. Valjda ne shvaćaju da dijete voli oba roditelja i da na taj način neće riješiti svoje probleme. U takvim trenucima postaju bezosjećajni i žele sebe prikazati kao pozitivce, a drugu stranu ocrniti što više mogu. Emi je tata sve i nitko nema pravo o njemu ružno pričati.U tom sam razdoblju bila zadovoljna. Dani su prolazili s Emom u veselju. S njom mi nikada nije bilo dosadno. Obožavala se pe-njati po stablima, stijenama, ormarima, rasvjetnim stupovima. Nije imala osjećaj straha. Tada se, sa svoje tri godine, prvi put zaljubila. Naime, u parkić su dolazila i druga djeca. Igrala bi se s njima, ali kada bi vidjela jednog dječačića, lice bi joj se ozarilo od sreće. Okice bi joj zasjale i imala je držanje male princeze. Ako bi ga netko želio povrijediti ili gađati kamenčićima, Ema bi se u sekundi pretvorila u divljeg mačića i branila ga. Ti su prizori bili smiješni. Kada bismo došle kući, pričala je o njemu. Lijepo je znala objasniti svoje osjećaje. Samo što je on bio šest godina sta-riji. Ema je u razgovorima uvijek ostavljala dojam zrelosti jer je komunicirala jezikom odraslih. To nisu bila samo moja opažanja, nego i svih onih koji su s njom kontaktirali.Ako bi joj se neka osoba svidjela, otišla bi do nje i započela raz-govor. Bila je jako otvorena, bez trunke sramežljivosti. Znala je nasmijati, oraspoložiti sve oko sebe i pristupala je ljudima s ra-došću, a oni su to osjećali i bili oduševljeni tako malom djevojči-com. Jednostavno, zračila je.

Page 16: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

16

Jednom prilikom dok smo se šetale, vidjele smo slijepog čovjeka. Ema nije znala da je slijep. Prišla mu je i pitala ga što će mu štap. On se nasmijao jer je čuo dječji glasić i rekao joj da ne vidi, a štap mu pomaže u orijentaciji. Uhvatila ga je za ruku i rekla mu: Ti ne vidiš ovim očima, ali vidiš puno više nego što ti ove oči mogu po-kazati. Znam da sam ostala zapanjena dok je izgovarala tu reče-nicu, a i gospodin također. Nježno joj se nasmiješio i odgovorio da zna. Bio je sretan što ga razumije. Zahvalio joj se, a meni je rekao: Imate posebnu djevojčicu. Čuvajte je jer joj odrastanje neće biti lako. Oni su bili sretni, a ja zbunjena. Razumjeli su se, a meni ništa nije bilo jasno.Sve više sam uviđala da je Ema drukčija. Tada nisam baš znala o čemu se radi, ali vjerovala sam joj.

Malo prije Emina četvrtog rođendana otišla sam u knjižaru raz-mišljajući koju bih joj knjigu mogla kupiti. Došla sam do police i ispred mene je stajala knjiga Indigo djeca. Uzela sam je, malo pro-listala i odmah sam prepoznala svoje dijete. Kupila sam knjigu i zahvalila se što mi je stajala ispred nosa. Imala sam pitanja, ali ne i odgovore. I tada sam počela čitati razne knjige.

U međuvremenu sam ostala bez posla jer sam zamjenjivala kole-gicu na porodiljnom dopustu.

Alen i ja smo opet bili zajedno. Sama sam sebi bila smiješna. Spa-jamo se, razdvajamo, spajamo, rastavljamo i opet spajamo kao djeca. Sada nam je veza bila čvršća, stabilnija i kvalitetnija.Kada me po drugi put zaprosio, nisam bila sigurna da to želim. Već smo iskusili bračni život i papir mi ništa nije značio. Bilo mi je lijepo ovako. Prijateljicu sam po drugi put pitala hoće li biti moja kuma, a ona se nasmijala. Željela sam vidjeti njezinu reak-ciju i svidjela mi se. Smijale smo se zajedno.

Page 17: Prije duge

Prije duge

17

LJETO 2001.

Ema je proslavila svoj četvrti rođendan u igraonici. Pozvala je svoje prijatelje i svoju simpatiju. Taj je dan bila jako uzbuđena. Mijenjala je haljinice, gledala se u ogledalo i veselo skakutala po kući. Govorila je da je danas njezin dan i htjela je da sve bude savršeno. Bila je tako simpatična. Dan je bio ispunjen veseljem. Kada su svi došli u igraonicu, rekla nam je da možemo ići. Sada je velika cura i ne treba tatu i mamu. Dva sata brzo su prošla. Kad smo se vratili, rekla nam je da će stalno slaviti rođendane u igraonici. Jako joj se svidjelo. U tom razdoblju noći su mi bile lakše. Sada je već duže spavala i budila bi se dva do tri puta. Samo je bio problem zaspati. Legle bismo oko deset sati, pričale priče naše drage ptičice i čitale knji-ge. Onda bi se podigla i rekla da se želi igrati. Tada sam joj počela nabrajati tko sve spava, a to su bili zeko, maca, slon, žirafa, psić, konj... i pitala je zašto. Ona bi odgovorila: Zato što je vani mrak. Ja bih dodala: Tako i mi moramo nanati. Odmoriti se za nove igre. Uspjela bi zaspati oko ponoći.Svaku noć prije spavanja, a poslije čitanja i pričanja pričica, pitala bi me tko sve nana. Onda bismo spomenule sve životinje koje spavaju. To joj se jako svidjelo. Budile smo se oko pet ili šest uju-tro i počeo bi novi dan pun aktivnosti. Oko sedam sati već smo bile na moru. Obožavala je plivati i roniti. Govorila mi je da voli taj osjećaj dok je u vodi. Osjećala je povezanost s morem. Lovila bi ribice i rakove, a guštere je obožavala i često bi kojeg donijela kući. Kako je bila plavuša svijetlog tena, bila je osjetljiva na sunce.

Page 18: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

18

Tako bismo se vraćale kući već između 9.30 i 10.00 sati. Sasvim dovoljno vremena za provesti na moru. Nikada se nismo pržile na suncu i ne razumijem zašto neki ljudi odlaze na more između 11.00 i 17.00 sati. To je previše i opasno je za djecu i nas odrasle.Alen i ja smo u to vrijeme bili poput zaljubljene djece, sretni i zadovoljni. Imali smo malog zvrka koji je upotpunjavao našu sre-ću. Oboje smo željeli još jedno dijete. Već smo znali imena. Ako bude curica, želio je da se zove Ira, a dječačić bi se zvao Andrej. Njemu se ime Andrej nije sviđalo te je stalno govorio da će si-gurno biti Ira. Oduvijek sam željela tri curice. Imala sam samo jednu. Ponekad sam osjećala kao da imam tri djevojčice u jednoj.Alen je u tom razdoblju bio jako pažljiv i nježan prema nama. S Emom je provodio svaki slobodan trenutak. Znao bi je uzeti i ići s njom na more ili u šumu. Meni bi rekao neka se odmaram. Ponekad bi skuhao ručak i oprao suđe. Jednostavno, pomagao mi je. Bio je svjestan koliko mi to znači. Da nam je barem tako bilo u braku...Mnogo smo razgovarali i jednom prilikom me zamolio neka mu oprostim za sve što sam prolazila u braku. Rekao mi je: Bio sam gad prema tebi i ispravno si postupila. Shvatio sam da ću te izgubi-ti. A ti si bila moja jedina prava ljubav.Bio je iskren, sa suzama u očima, i tražio oprost. Naravno da sam mu oprostila, ali zaboravila baš i nisam te sam se zbog toga dvo-umila oko ponovnog preseljenja u Italiju. Početkom kolovoza imala sam grozan san.Sanjala sam staru oronulu tvrđavu. Osjećaj je bio jezovit. Alen je stajao na vrhu i ja sam ga pozivala neka se spusti. Bojala sam se da će nastradati. A njemu se gore sviđalo i umirivao me neka se ne bojim. Znao je da imam snage i hrabrosti za sve. Ljutila sam se na njega jer nikako nije silazio, a cijeli prizor je bio sablastan. U jednom trenutku slika se promijenila i vidjela sam prometnu nesreću. Prišla sam automobilu i prepoznala Alena. Bio je sav u krvi. Primila sam ga u naručje, no bio je mrtav.

Page 19: Prije duge

Prije duge

19

Probudila sam se sva u znoju. Osjećala sam se užasno. Bio je pe-tak i navečer je trebao doći kući. Odmah ujutro sam ga nazvala i odahnula kada sam čula njegov glas. Rekao mi je da će raditi do podne pa će stići ranije. Ipak, cijeli sam dan bila zabrinuta jer sam znala da mora voziti oko dva i pol sata do kuće, a ja sam sanjala prometnu nesreću. Ponekad su mi se snovi ostvarivali i bojala sam se. Kad sam ga ugledala, bila sam presretna. Ispričala sam mu svoj san. Odgovorio mi je da je moglo doći do nezgode. Neki čovjek se skoro zabio u njega. Sreća da ima dobre reflekse pa je uspio izbjeći nesreću.Jedno popodne dok smo pili kavu, gledao je u svoj dlan. Na dlanu je crta života bila prekinuta. Pogledao me i rekao da neće dugo živjeti. Naježila sam se i odgovorila mu neka ne priča gluposti. Još sam prozborila da ne znam kako bismo živjele bez njega. To-plo me pogledao i rekao: Bez obzira na sve, uvijek ću biti uz vas i čuvati vas. Ti imaš snage i uspjet ćeš prebroditi sve. Njegova reče-nica pratit će me godinama. Znao je, osjećao je. Vratile smo se s njim u Italiju na sedam dana, a onda je imao dva tjedna godišnjeg odmora. Bili smo u Rijeci. Želio je provesti s nama svaki dan. Iskoristiti ga. Kao da je znao da su mu to posljednji dani, a bili su prekrasni. Svaka je sekunda bila ispunjena radošću. Emi je pre-nosio svu svoju ljubav i puno razgovarao s njom. Upijala je svaku njegovu riječ. Nakon tjedan dana odlučio je vratiti se na posao. Nagovarala sam ga neka ostane. Da sam barem bila upornija. Ni Ema nije željela da ode. Molila ga je da ostane. Rekao je da će brzo doći petak kada ćemo opet svi biti zajedno.U ponedjeljak rano ujutro poljubio nas je i otišao. To je bio po-sljednji poljubac što ga je dao svojoj kćeri.

Page 20: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

20

24. KOLOVOZA 2001.

Dan koji je promijenio naše živote. Cijeli dan sam bila uznemire-na. Nisam imala razloga, ali osjećala sam nemir i nelagodu. Oko pet sati popodne prala sam suđe. Tijelom mi je prostrujila jeza i u trbuhu sam osjetila laganu bol. Kroz glavu mi je prošao Alen. To je bio znak, ali sam ga odbacila. Samoj sebi sam rekla da je sve u redu i da će za tri sata doći kući. Ta tri sata prolazila su mi jako sporo. Igrala sam se sa Emom. Bila je jako razdražljiva, plačljiva i ljuta. Počela je bacati igračke. Htjela je svog tatu.Prošlo je osam sati. Na mobitel mi se nije javljao. Promatrajući Emu i sjetivši se svoga nelagodnog osjećaja, zabrinula sam se. Oko devet me nazvao Alenov otac Biondo i rekao da je Alen doživio nesreću te da je hospitaliziran. Došao je po nas. Ema je ostala s njegovom ženom, a mi smo krenuli u Udine, u bolnicu. Putem sam govorila da će se oporaviti. Nismo znali o čemu se radi. Kad smo napokon stigli, čekala su nas dva čovjeka koja su radila s njim. Rekli su da je pao s visine od sedam metara.Kad je stigla prva pomoć, bio je pri svijesti. Imao je ozljedu glave. Helikopterom su ga prebacili u Udine. Bio je u komi.Došavši na intenzivni odjel, čekali smo doktora. Iako su to bile minute, doimale su se kao vječnost. Izašli su liječnik i liječnica i njihov sam pogled zauvijek zapamtila. Bilo im je teško izreći vi-jest koja je bila jako ozbiljna – bilo je čudo da je od takve ozljede ostao živ, a sljedeća su 72 sata kritična. Nisu bili sigurni hoće li

Page 21: Prije duge

Prije duge

21

preživjeti. Ne mogu opisati kako sam se osjećala u tom trenutku, no samo znam da je to čekanje bilo užasno. U biti, u šoku ste i sve djeluje nestvarno, a istovremeno su mi kroz glavu prolazili zadnji dani i njegove riječi.Morao je ići na operaciju jer nisu znali ima li unutarnjih ozljeda. Napokon su nas pustili k njemu. Naježila sam se ugledavši prizor. Moj Alen je bespomoćno ležao zamotane glave koja je bila dvo-struka, natečena od udarca. U tišini smo čekali operaciju, svatko sa svojim mislima. Već je svanulo. Jedini dobar znak je bilo to što nije imao unutarnje ozljede. Vraćali smo se kući u tišini. Često sam prolazila kroz Sloveniju, ali tada je sve bilo drugačije. Osjetila su mi bila izoštrenija. Prvi put sam primijetila ljepotu na neki neobjašnjiv način. Grane, pti-čice, brda, zelenilo, sve je izgledalo kao da prvi put vidim takvo što. Došavši kući, moja mala djevojčica je spavala. Promatrala sam je i molila se da Alen preživi.Popodne su bile posjete i mi smo opet krenuli u Udine. Sva sreća da je grad relativno blizu. Kako Biondo brzo vozi, stigli smo za dva sata. Bili su to jako mučni trenuci. Tada sam prvi put ušla na intenzivni odjel. Izgledao je poput svemirskog broda, čisto, bije-lo, savršena aparatura, velika i prostrana prostorija.Pozlilo mi je kad sam ga vidjela. Bio je spojen na aparat za di-sanje. Hrabrila sam ga, no mogla sam ostati samo pet minuta, a one su proletjele u trenu. Čekati cijeli dan koji prolazi usporeno za pet minuta. Pet dragocjenih minuta. Vani bih plakala i bojala se da će umrijeti.U sklopu bolnice nalaze se dvije kuće za ljude koji dolaze iz dru-gih mjesta. Neko vrijeme možete ondje živjeti. Tako smo se ras-pitali i ja sam mogla ostati, ali sama, bez Eme.Htjela sam ostati i biti kraj Alena, ali nisam željela ostaviti Emu. Zamolila sam mamu neka dođe k nama i ostane s njom nekoliko dana.Vratili smo se kući i tada je stigla moja mama. Ema se veselila

Page 22: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

22

baki, a ja sam bila potpuno slomljena. Sutra ujutro sam otputo-vala za Udine, uselila se u kuću i razmišljala kako naći smještaj za nas dvije.Neki su bili protiv toga zato jer mu nisam bila žena. Žena na pa-piru. Kakve to veze ima?! Moja majka se brinula za mene jer kao liječnica poznaje taj svijet. Nisam znala što me čeka, ali sam slu-šala svoje srce i opet bih postupila na isti način.Kako sam imala dosta vremena, tijekom dana sam tražila stan i vrtić za Emu. Sve je bilo prilično skupo. Novaca nisam imala. Vraćala bih se tužna u bolnicu i čekala vrijeme posjeta. Stotine misli prolazilo bi mi glavom, ali rješenja nije bilo.U to vrijeme u Rijeci mi se nudio posao koji sam odbila. Željela sam biti uz Alena.U bolnici sam se upoznala s drugim ljudima koji su isto čeka-li poput mene. U takvim trenucima primjećuješ svaki izraz lica, osjećaš bol drugih, emocije koje su udvostručene. Svaka suza pri-ča.Tada sam prvi put upoznala drugačiji život i osjećala ga.Jedna draga gospođa dala mi je adresu agencije koja iznajmlju-je stanove. Od bolnice je bila udaljena petnaestak minuta hoda. Nisam vozila ni imala auto pa mi je odgovaralo da je u blizini. Otišla sam na razgovor i iznijela svoju situaciju. Stan je bio slo-bodan tek polovicom listopada i bio je skup. Kako je Alenov otac poslije posla dolazio u bolnicu jer je on isto radio u Italiji, do-govorili smo se da će mi on financijski pomagati. Hvala mu na tome. Sutradan sam opet otišla u agenciju i ostavila polog za stan. Žena iz agencije pomogla mi je tražiti vrtić za Emu. Privatni nisu dolazili u obzir, a državni su već bili popunjeni. U blizini je bio jedan vrtić i ja sam odlučila, bez obzira na sve, pokušati upisati Emu. Imala sam papire iz bolnice, otišla kod ravnateljice i sve joj ispričala. Dala mi je svoju riječ da će Ema pohađati taj vrtić. Bila sam tako sretna što sam uspjela jer sam u proteklih mjesec i pol dana stalno putovala na relaciji Rijeka-Udine. Tada sam imala

Page 23: Prije duge

Prije duge

23

nadljudsku snagu. Sada bih ujutro odvela Emu u vrtić, poslije svratila u bolnicu pa opet nazad po Emu. Skuhala bih jelo za su-tradan, igrala se s Emom, a noći provodila u brizi i suzama.Nakon dva tjedna medicinska sestra mi je rekla neka donesem Eminu sliku i snimim njezin glas. Nije dokazano, ali bilo je sluča-jeva kada ljudi u komi ipak čuju. Snimila sam Emin glas. Pričala mu je i pjevala pjesmice. Znala je da tata nana.I dalje je bio na aparatu i svakim danom sam molila da ga vidim živog. Tako su malobrojne sitnice koje pružaju zadovoljstvo.Kad sam pustila kasetu, aparat na koji je bio spojen je podivljao. Alen se počeo preznojavati i ja sam znala da čuje. Reagirao je. U tom trenutku mi je pozlilo i predosjećala sam da ću se uskoro onesvijestiti. Problijedjela sam. Oblio me hladan znoj i medicin-ska sestra je primijetila da ću se srušiti. Bila je uz mene i rekla neka stavim glavu među koljena. Pomoglo je. Tada su već znali da je izgubio desno oko, za lijevo nisu bili sigurni, a imao je i ozbiljnu ozljedu glave.Nakon trećeg tjedna probudio se iz kome. Nisam znala što će biti s njim ni u kakvom je stanju. Zna li tko sam? Sjeća li se?Bili smo jako sretni. Nije bitno je li slijep. Nije bitno ni ako nas ne prepoznaje. Važno je da je uspio preživjeti. Prebacili su ga na odjel rehabilitacije. Nije mogao puno pričati, ali se svega sjećao. Želio je da mu pričam o Emi. Jedna ruka mu je bila u gipsu, a druga je imala željezne šipke. Hranila sam ga i u tim trenucima bila presretna. Vjerovala sam u njegov oporavak i povratak kući.Bila sam zahvalna dobrim nepoznatim ljudima koji su mi pomo-gli.Očekuješ pomoć od bliskih osoba, a oni ti zatvore vrata. Razoča-raš se jer ne možeš vjerovati. Izmijene ti se razmišljanja. Raščistiš i shvatiš. U takvim situacijama to je jednostavno žalosno.

Page 24: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

24

PISMA ALENU

Ovo su neki prijepisi iz vremena kad je bio u bolnici. Meni je tada pisanje mnogo značilo.

30. kolovoza 2001.

Dragi Alene,danas je šesti dan kako si uspio preživjeti. Kupila sam bilježnicu jer imam potrebu za pisanjem. Tisuću misli prolazi mi kroz glavu. Zahvaljujem ti što si uspio izdržati, a i bolje ti je da tako nastaviš. Ne želim više ostavljati Emu. Najradije bih da je i sada ovdje, ali ne smije. Jedino me tješi to što znam da je zbrinuta. Jučer kada se pro-budila, rekla mi je da ostaje s bakicom, a ja mogu ići tebi u bolnicu i dati ti pusu da ozdraviš. Želja mi je da otvoriš oči i ustaneš. Tako nam je bilo lijepo. Nažalost, počelo se događati nakon rastave, ali možda nam je to pomoglo da bismo shvatili. Trebali smo u subotu i nedjelju biti na Krku. Sve sam pripremila osim hrane jer sam uju-tro prije puta mislila ispeći kokicu. I ti me zezneš. Drago mi je da smo taj tjedan provele s tobom. Kako ti kažeš, uvijek je po mome. Sve smo lijepo isplanirali, dane koji su bili pred nama. Umjesto toga, sada je iskrsnulo puno problema. Nemaš ni zdravstvenu is-kaznicu jer je istekla prije par dana. Biondo i firma nastoje to sre-diti. Bili smo u stanu i uzeli tvoje stvari. Sve si pripremio za Rijeku. Čak i Eminu lutku Loredanu koju je zaboravila. Sada sam ovdje i ostat ću dok ti ne ozdraviš. Ne zanimaju me tuđa mišljenja kako ti

Page 25: Prije duge

Prije duge

25

ja ne mogu pomoći, kako trebam misliti na sebe, kako smo mi ra-stavljeni. Uopće nisu svjesni da me ništa od toga ne zanima. Jedino što je sada važno – to si ti. Ja mislim na sebe jer mi puno znači da sam s tobom. Kada ti pričam i kada te ljubim, držim ti ruku. Te puse i dodir nitko mi neće oduzeti. Želim ostati uz tebe pogotovo sada, a poslije, ako nađeš mlađu i zgodniju, bit ću sretna zbog tebe jer si preživio. Što bih trebala ili ne, ne znam, ali znam što želim i što ću napraviti jer mislim da je tako sada ispravno. Slušat ću sebe i svoje srce. Ako drugi misle da griješim, to je njihovo pravo. Ja te neću ostaviti.Sada jedino mogu iz dana u dan biti uz tebe. Najviše bih voljela da što prije ozdraviš i tome se nadam. Ako i ostaneš bez vida, ruke, noge, može se živjeti.Vidimo se poslije. Volim te.

31. kolovoza 2001.

Draga moja ribice,svako jutro kada se probudim, u mislima sam s tobom i zahva-ljujem što si živ. Noćas sam loše spavala. Ne znam više što da mi-slim. Čini mi se kao da sam gledala ružan film, ali ovo je, nažalost, ružna stvarnost. Još je u potpunosti nisam svjesna. Stalno mislim – otvorit ćeš oči i idemo kući. Pomalo počinjem shvaćati da će ovo potrajati, ali vrijeme nije bitno. Bitno je da ti ozdraviš kad-tad. Planirati nešto, sve je to tako daleko. Iz dana u dan živim i čekam. Teško mi je zbog Eme. Koliko malo trenutaka sreće i zadovoljstva imamo u ovom jednom životu. Nismo ni svjesni. Nažalost, mora se dogoditi tragedija da bismo znali cijeniti što smo imali. Ništa više nije važno. Ni odjeća, ni auto, ni raznorazne gluposti, a to čovjek ne shvaća do ovoga trenutka. Kako dalje, ne znam. Ovdje su ljudi tako dragi i kad slušaš njihove tragedije, shvatiš da nisi sam.Ta snaga koju nisi znao da imaš izbija na površinu. U biti, sada

Page 26: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

26

znam da sam bila sretna do ovih trenutaka. Pravu bol i tugu nisam poznavala. Stalno iščekujem odgovore zbog situacije u kojoj se na-laziš. Ne bih voljela da odeš. Znam da sam egoist i zbog sebe želim da živiš. Ali ako se dogodi ono najstrašnije, ne znam što ću... Nitko ne može Emi nadoknaditi tebe i sve što nas čeka s njom. Ne želim to prolaziti sama bez tebe. Želim da sudjeluješ u tim radostima. Njoj ćeš neopisivo nedostajati. Samo je jedan tata.Hoću li imati snage, ne mogu ti reći. Prvi put u mom životu dogo-dila se prava tragedija. U ovim trenucima ova bilježnica mi je spas. I sat na ruci koji još uvijek miriše na tebe.Volim te i bori se za život.

1. rujna 2001.

Jučer smo bili zajedno. Puno bolje izgledaš. Sanjam te noću, ali ne u bolnici. U snovima mi je isti osjećaj kao i prije nego što se ova glupa nesreća dogodila. Doktori svaki dan govore isto. Ni gore, ni bolje, no ti si jak. Jedino mi je žao što je bolničarka rekla da nisi u stanju raspoznati zvukove i naše glasove. Ja sam uvjerena da ti čuješ. Jednostavno vjerujem. Kako netko može znati što se doga-đa u tvojoj glavi? Privikavam se na ovo mjesto i znam da nisam jedina kojoj je teško. U ovakvom okruženju to je normalan život. Ne znam kako će biti u Rijeci, u sredini gdje smo imali normalne živote. Teško mi je i zbog Eme. Ne mogu biti ovdje i u Rijeci istovre-meno. Svaki dan pita za tebe. Poručuje ti neka ozdraviš što prije. Želi ići na kupanje s tobom, da je bacaš u more i da te može topiti. Želi da joj i ti ispričaš priču za laku noć. Rekla mi je da je sanjala jednu sjajnu, svjetlucavu lijepu tetu. Sjedila joj je u krilu i molila je neka ti pomogne da ozdraviš i vrati te kući. Još je rekla da teta nije pričala, nego su razgovarale ne otvarajući usta. Dragala ju je po kosici i čuvala njezino srce. Naša kći uistinu lijepo sanja! Trebala bih zapisivati njezine snove koji su stvarno posebni.Čuvaj se, volimo te. Tvoje ribice

Page 27: Prije duge

Prije duge

27

2. rujna 2001.

Danas me tvoja mama naljutila. Rekla sam da neću to dozvoliti, ali iznova je uspjela. Zar nije dovoljno to što nam se dogodilo? Ti si u komi i nitko ne zna hoćeš li preživjeti, a ona nastavlja po svome. Rekla mi je kako nitko neće njoj zabraniti da viđa tebe i Emu. Pa tko joj brani? Ja bih na njezinom mjestu sjela u vlak i došla. Nisi u Finskoj. Samo dva sata od Trsta.Stari ti je “legenda” kako ti to lijepo kažeš. Svaki dan je ovdje i znam da se mogu osloniti na njega. Rekla sam mu, kada se isplate krediti od auta i namještaja, ako ostane novaca, neka i sebi uzme jer njih je petero. I on ima kredite i troje djece koja imaju svoje po-trebe. Njima treba više nego Emi i meni. Nema tog novca koji može platiti sve to što radi. Da, sada sam se sjetila, tvoja mama je još re-kla da ja nemam nikakve veze s tobom jer mi smo rastavljeni. Bri-ne zbog nekih novaca koje ti uopće nemaš. Pa zna našu financijsku situaciju. Sama si je dala odgovor. Mi smo rastavljeni i ja zakonski nisam tvoja žena. Prema tome, ja ne dobivam ništa. Tako sam joj i rekla pa je to uopće ne treba brinuti. A to što sam ja ovdje, a ne ona koja je tvoja majka (kako sama kaže), to je druga priča... Zašto ne ona koja te rodila, već ja koja ti nisam ništa? Sve ove godine koje smo zajedno, to se ne računa, a isto se valjda ne računa ni vrijeme nakon razvoda. Evo, tako ti ja pišem jer mi je lakše. A na kraju ćeš morati to čitati da ti ne bude dosadno. Vidimo se brzo, brzo.Pusa!

3. rujna 2001.

Ljubavi moja, još jedan dan života je za nama. Hvala ti. Sve je bilo u redu dok liječnica Biondu i meni nije rekla tvoje stanje. Najgore mi je čekanje od 14.00 do njihova odgovora. Svaki dan je drugačiji. Jednom čekaš duže, drugi put počinju u 15.30 jer imaju hitnoću. Snimili su ti mozak i rekli da je još rano zaključivati i davati od-

Page 28: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

28

govore. Mozak ti je još otečen i treba čekati da počne splašnjavati. Još je rekla da su ti sve koščice lica uništene. I tvoje desno oko s unutrašnje strane pa operacija nije moguća. Desna ruka ne rea-gira... U biti, moguće je da desna strana neće funkcionirati. Kada sam izašla, nisam izdržala da ne zaplačem. U sebi osjećam nevje-rojatnu bol. Ne mogu učiniti ništa i ne mogu ti pomoći. No, ako si preživio ove dane, vjerujem da to nešto znači. Stalno nešto vrtim u glavi i smišljam. Bila sam u krevetu. Došla je Rosaria i rekla da ne smijem biti sama. Sve su one prošle tu prvu fazu i znaju bolje od mene. Ali ja ne želim biti s ljudima. Znam da je bolje, ali valjda ću se s vremenom priviknuti. Tako sam bila s njima do 22.30. Opet sam se vrtjela u krevetu dok napokon nisam zaspala. Sanjala sam prekrasan san. Čekala sam drugu curicu i u trbuhu osjećala svaki pokret i udarac dok se nije rodila. Bila je slatka, velikih plavih okica i plave kosice kao i naša Ema. Ema se jako veselila seki. Ujutro sam ispričala svoj san gospođi Giovanni. Rekla je da je dobro sanjati novi život. Ne želim misliti crno jer nema smisla. Tada mi bude još teže. Jedno poglavlje našeg života smo zatvorili. Sada počinje novo koje neće biti ni slično ni isto. Osjećam se poput bebe koja iz dana u dan doživljava nešto novo. Idem se sada istuširati pa k tebi. Vidimo se brzo. Drži se, ribice!!! Volim te.

6. rujna 2001.

Kada ćeš se probuditi? Liječnici govore isto – da ti je život u opas-nosti. Temperatura ti je opet počela rasti. Biondo je rekao da ti se tlak povisio kada je pričao o Emi i meni. Vadili su ti katar iz pluća i ti si reagirao. Rekao je da si se i preznojio te da je aparat počeo pi-štati. Puls ti je sa 90 skočio na 130. Još mi je rekao, ako ti bude gore, neka slobodno potpišem za donaciju organa. Molim te, probudi se. Da ti nije palo na pamet ostaviti me samu s Emom. Dosta si se na-spavao. Vrijeme je za buđenje. Spavat ćeš kad ozdraviš. Obećajem da ću te pustiti da spavaš, samo se sada probudi. Volim te puno.

Page 29: Prije duge

Prije duge

29

8. rujna 2001.

... Sve sam našla, nahodala sam se, ali sam uspjela: stan, vrtić, papiri, policija... Najbitnije je da otvoriš lijepe plave okice. Liječnici govore isto. Jedina je novost da ćeš, nažalost, ostati u komi dugo vremena. I ako se slučajno probudiš, veliko je pitanje što će biti s tobom. I da si tu samo zahvaljujući frakturi. Pa meni je jasno da se nećeš brzo probuditi. Zbog takve ozljede trebat će puno vremena. Lađe mi potonu kad čujem odgovore. A kad sam s tobom, lijepo mi izgledaš. Teško mi je sve to povezati. Razumijem ozbiljnost tvog stanja, ali kada te vidim, imam drugačiji osjećaj. Uvjerena sam da čuješ i da ćeš se probuditi. Nastavit ćemo. Ti i Ema opet ćete se igrati...Volim te. Izdrži zbog nas, molim te.

10. rujna 2001.

... Sinoć sam gledala tužan film. Jedna scena gdje tata stavlja svoju curicu u krevet, a ona ga pita vidi li je njezina mama. Rekao joj je da je mama na nebu, da je čuva, da je uvijek s njom u njezinom osmijehu, pogledu. Rasplakala sam se. Nakon tvoje nesreće vidim i čujem tužne priče oko sebe. Sjetila sam se naše male ribice. Znamo koliko te obožava. Iskreno se nadam da neću i ja morati izgovarati slične riječi.Vole te tvoje ribice.

15. rujna 2001.

Jučer sam bila presretna. Micao si cijelim tijelom, što znači da ćeš moći hodati. Znam da me čuješ i razumiješ. Postavljala sam ti jed-

Page 30: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

30

nostavna pitanja i ti si mi odgovarao stiskom ruke. Ne mogu opi-sati radost koju osjećam. Vjerovala sam u tvoje ozdravljenje iako si, po liječnicima, trebao umrijeti i pravo je čudo što si preživio. Imamo vremena. Ozdravit ćeš i opet ćemo biti sretni...Volim te. Tvoj mali kukulo šalje ti puse.

20. rujna 2001.

... Napokon si budan. Svaka čast. Uspio si pobijediti smrt. Lijepo je osjetiti tvoj dodir nakon dugo vremena i vidjeti tvoj osmijeh. Tvoje poljupce sada doživljavam na gotovo nov i poseban način. Hvala ti. Uspjet ćeš i vratit ćeš se kući. Ema je jako sretna zbog tebe i jedva čeka da bude s tobom...

22. rujna 2001.

... Jedva čekam da se preselim. Ova putovanja su zamorna. Previše vremena provedem u automobilu da bih samo par sati bila s to-bom, a onda se moram vratiti natrag u Rijeku, da stignem po Emu u vrtić. Umorna sam, ali sretna jer je tebi svakim danom bolje. Čak se i na rehabilitaciji čude kako si preživio. Ti si moje čudo i tako nastavi...

26. rujna 2001.

... Muči me temperatura koju stalno imaš. Samo da ovako ostane, da se ne pogorša. Nikamo nam se ne žuri. Ema te stalno crta i govori kako ćeš doći kući. Stalno traži da pričam o tebi, što radiš, kako se osjećaš, imaš li pelene... Uspjet ćemo, vidjet ćeš...

Page 31: Prije duge

Prije duge

31

28. rujna 2001.

... Muče me blesavi i ružni snovi. Probudim se u nekoj mori, ali me drži to što se ti oporavljaš. Ema ti je poručila da je došla u tvoj san i bila s tobom te da se pokušaš sjetiti sna kada se probudiš. Meni je rekla: “Kada ne mogu ovako vidjeti tatu, mogu otići u njegov san i biti s njim.” Moj razum to ne može pojmiti, ali joj vjerujem zbog prijašnjih iskustava. Ona je naše malo čudo...Volimo te.

1. studenoga 2001.

... Ema je jako uznemirena i boji se za tebe. Umirujem je, ali baš ne pomaže. Ja sam isto zabrinuta jer je tebi gore. Izdržao si do sada i, molim te, nastavi tako jer ako se pogorša, tko zna što će biti. Ne želim da umreš. Sada misli samo na ozdravljenje. Nama je ovdje lakše. Emi se sviđa u vrtiću. Sve smo uspjeli, bilo je i gorih dana koje smo prošli. Ništa nije bitno, samo da tebi bude bolje. Puno puta razmišljam o tvojim riječima prije nesreće. Emica želi staviti svoje ručice na tvoju glavu i srce kako bi ti pomogla da ozdraviš. Želi razgovarati s liječnicima i objasniti im. Možda bi stvarno po-moglo. Znaš i sam da je meni uvijek pomogla i uklonila bol. Ja joj vjerujem i imam osjećaj da ponekad zna puno više od nas...Volimo te i čuvaj se.

Page 32: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

32

PRESELJENJE

Napokon je došao dan kada smo se preselile. Otišle smo do vrtića koji se Emi jako svidio. Kako je i u Rijeci polazila talijanski vrtić, nije imala poteškoća s jezikom. Sada mi je bilo jednostavnije jer su me putovanja iscrpila. U biti, cijelo to razdoblje bilo je jako teško.To je drugačiji svijet. Svijet bolesti, smrti, odbojnog mirisa bolni-ce, nadanja, želja, suosjećanja, tuge, sitnih radosti, razumijevanja, neprihvaćanja istine, smrdljivih soba, ljudi na samrti, žalosnih prizora, straha, nemoći i neizvjesnosti.Dani su prolazili, a Alenu se stanje pogoršavalo. Liječnici su do-nijeli odluku da ga se prebaci na neurologiju. Bilo mu je sve loši-je. Nije mogao komunicirati i imao je užasne bolove. Taj vikend Ema je otišla u Rijeku, a ja sam htjela ostati s njim. Liječnici su nam predložili da pozovemo svećenika. Znala sam što to zna-či. Kako je bio sam u sobi, dozvolili su mi da ostanem i preko noći. Bilo je užasno promatrati ga tih dvaju dana i noći, a nisam mu mogla pomoći. Ispuštao je grozne krikove boli. Sva sredstva za umirenje nisu mu pomogla. Gledala sam voljenu osobu kako pati, a nisam mogla ništa učiniti.U jednom trenutku je prestao disati. Odjurila sam sestri i počela plakati. Ona ga je lagano lupila po prsima i uzeo je zraka. To se počelo češće događati i ja bih tada činila isto. Mozak mu se sušio i bilo je malo izgleda da ostane na životu. Primarijus je odlučio da se izvrši operacija mozga. Nadala sam se da će mu pomoći i da će preživjeti.

Page 33: Prije duge

Prije duge

33

Navečer ga je došao obići drugi liječnik. Nije ga ni pogledao. Rekla sam mu za operaciju, a on mi je mrtav-hladan odgovorio kako to nije moguće jer je slučaj jasan. Ne isplati se trošiti vrijeme i novce jer će ionako umrijeti.Zar to jedan liječnik može reći?! Bez trunke ljudskosti i osjećaja?! Prema ljudskom biću ponio se kao da je smeće za otpad. Nisam mogla vjerovati u to što čujem.Odmalena nisam voljela liječnike, iako je i moja mama liječnica, a sada sam s njima provodila svaki dan. Nakon ovakve neprimje-rene izjave čovjeka koji liječi ljude, mrzila sam ih još više. Mogao je barem slagati. Nije dostojan svoje titule. Kako je medicinska sestra bila u blizini i sve to čula, napravila je tužnu grimasu i po-kušala izgladiti situaciju. U ponedjeljak ujutro pozvala me da do-đem do primarijusa. Objasnio mi je postupak operacije i bila sam mu jako zahvalna. Pripremili su ga i odveli. Stajala sam satima ispred vrata i čekala. Operacija je uspjela, ali bilo je upitno što i kako dalje. Opet se vratio na intenzivnu u stanju kome. Ujutro, dok je Ema boravila u vrtiću, bila sam s Alenom, a po-podne s njom. To vrijeme provedeno s Emom davalo mi je radost i snagu. Jedne od tih noći probudila me jaka bol u prsima i lu-panje srca. Znojila sam se i nedostajalo mi je zraka. Nisam znala što mi se događa. Gušilo me i mislila sam da ću umrijeti. Gledala sam Emu kako spava i umirivala sebe. Nakon nekog vremena je popustilo, ali bilo me strah zaspati. Sutradan sam nazvala mamu koja mi je objasnila da je to posljedica svakodnevnog stresa. Or-ganizam je počeo čudno reagirati. Moja fizička bol je postala uče-stala. Dlanovi su mi bili vlažni, oblijevao me hladan znoj, imala sam proljeve i povraćanja. Najgore mi je bilo kada nisam mogla doći do zraka i kada bih osjetila jaku bol u prsima. Imala sam noćne more, sanjala mrtvace, Alena koji me zove. Dio njega bio je kostur, a drugi je dio bio živ. Grozota.Kako nije imao desno oko, ta strana lica bila mu je deformirana, a poslije operacije imao je veliki rez iznad čela. Iskreno, izgledao

Page 34: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

34

je poput likova iz horor filmova, ali meni je bio najljepši. Borio se za život. Ema je stalno tražila da vidi tatu. Nisam joj dozvolila. Liječnici su rekli ne i ja sam se složila s njima. Samo jednom pri-likom, dok je ležao na neurologiji, vidjela ga je izdaleka. Potrčala je kroz vrata, ali ju je Biondo uhvatio, podignuo i rekao da tata spava. Slala mu je puse. Iz dana u dan bilo je sve gore. Dobio je razne infekcije, gljivice i meningitis. Više nije ni na što reagirao. I dalje sam vjerovala da će uspjeti jer je dva puta pobijedio smrt.Bodrila bih ga i pričala mu lijepe priče i događaje, a kada bih izašla, tada bih plakala. Jednog dana liječnici su predložili da ga se prebaci u drugu bolnicu ili u Rijeku. To nije dolazilo u obzir. Umro bi na putu do Rijeke. Naše se bolnice ne mogu usporediti s bolnicama u Italiji. Naš intenzivni odjel pak posebna je priča. Vjerujem da ima kvalitetnih liječnika, ali uvjeti u kojima rade su užasni. Inzistirala sam da ostane u Udinama. Znali su da neće uspjeti, a ja sam samo razmišljala da preživi bez obzira na po-sljedice.Nakon tri tjedna opet su ga prebacili na rehabilitaciju. Sada je bio u drugoj sobi. Čitala bih mu njegovu knjigu, pričala i nadala se da me čuje. Više nije reagirao. Dana 22. prosinca bio mu je ro-đendan. Napunio je trideset godina. Bio je to žalostan rođendan.Svako jutro kada bih odlazila u bolnicu, bojala sam se da ću čuti kako je umro. Tako me jednom prilikom liječnica pozvala u svoju ordinaciju. Poznavala sam taj pogled i znala da neću čuti ništa dobroga. Od svih tih odjela i različitih liječnika samo ona i još jedan liječnik ostat će mi u lijepom sjećanju. Pokazivali su razu-mijevanje, pružali mi utjehu i nisu gledali na ljudsko biće kao na slučaj ili broj. Radili su svoj posao i profesionalno i suosjećajno. Uvijek je imala vremena za toplu riječ. To čovjeku puno znači. Rekla mi je neka sjednem i nježno mi priopćila da se moj dra-gi Alen više nikada neće probuditi. Pokazala mi je snimku CT-a mozga. Mozak je bio mrtav. Imao je samo dvije male svijetle toč-kice. Ostalo je sve bilo crno. Bit će na životu samo dok srce kuca.

Page 35: Prije duge

Prije duge

35

Razumjela sam, ali nisam mogla prihvatiti. On je sada samo ve-getirao poput biljke. Nikada se više neće smijati, hodati, pričati, ljubiti me, biti sa svojom Emom i vratiti se u naše živote.Dok sam bila s njim, i dalje sam mu pričala, milovala ga i molila se da se probudi. Datum 24. u mom je životu značajan. Tog dana smo se prvi put poljubili, nakon mjesec dana, isto 24., prvi put vodili ljubav, na taj dan rodila se Ema, na taj dan nastradao je moj Alen. Bojala sam se 24. dana u mjesecu.Jednog jutra dok sam tako bila uz njega, rekla sam mu kako ne želim da se muči, da ga razumijem i da može slobodno otići, bez ikakve težine, neka se ne brine za nas i da ću čuvati našu djevoj-čicu. Zahvalila sam mu što je bio u mom životu, na svim lijepim trenucima što smo ih zajedno proveli. Shvatila sam da je sada važan on, a ne moje želje. To nije bio život. Pustila sam ga da ode na ljepše mjesto jer nisam željela da pati. Osjećala sam do-lazak smrti. Te noći, 24. siječnja 2002., probudila sam se oko pet sati ujutro. Otišla sam na balkon, zapalila cigaretu i promatrala pljusak. Željela sam da živi, ali sam znala da je smrt jedina mo-gućnost. Samo mi je bilo žao koliko se napatio. Bio je borac, ali ga je smrt ipak uzela. Tog jutra sam odvela Emu u vrtić i s nekom težinom išla prema bolnici.U hodniku sam vidjela vrećicu s njegovim stvarima, ušla u sobu sa strahom i vidjela Bionda i dragu liječnicu. Zahvalna sam joj na svoj potpori i trudu. U mom srcu ona ima posebno mjesto. Biondo je rekao da je Alen umro. Liječnica me uhvatila za ruku i rekla: Spasio se. Da, za njega je smrt bila spas, oslobađanje od patnje i boli. Plakala sam i željela sam ga zadnji put vidjeti. Mo-rala sam nagovarati Bionda da me odvede u mrtvačnicu. Znao je kako se osjećam i htio me poštedjeti dodatnoga mučnog prizora. No, inzistirala sam i odveo me mom Alenu.

Page 36: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

36

MRTVAČNICA

Prizor koji je uslijedio dok sam ulazila bio je sličan onome u fil-mu, samo što je ovo bila stvarnost. Sa strane su bile hladnjače za tijela, a u sredini na stolu ležao je Alen. Bio je sitan, mršav i beživotan. Izgledalo je kao da spava. Plakala sam dok sam mu prilazila i poljubila ga. Bio je hladan i u jednom trenutku kroz mene je prošla jeza. Osjećala sam tugu, ljutnju i proklinjala dan kada je nastradao te sam se u sebi stalno pitala zašto. Koji je smi-sao svega? Zašto je morao umrijeti na tako težak način? Bilo bi lakše da je umro iste sekunde kada se dogodila nesreća. Zašto je bila potrebna tolika patnja? Ostavio me na tako bolan način. Razmišljala sam o Eminim pitanjima dok joj je tata još bio živ.Znala je da tata spava i da je pao. Da ga liječnici čuvaju i da mu pomažu. Kad mu se stanje pogoršalo, Ema me upitala: Moj tata će umrijeti, zar ne? Kao da je znala. Odgovorila sam joj da liječnici čine sve što mogu. Pogledala me ozbiljno i tužno. Htjela je čuti istinu. Kako djetetu reći: Da, tata će ti umrijeti...?Budući da me uporno gledala, pokušala sam ublažiti tu strašnu rečenicu i rekla joj kako se nadam da se to neće dogoditi, ali ako bude jako loše, tada će umrijeti. U tom razdoblju imala je razne ideje kako bi ga spasila i ljutila se na sebe što je tata nije poslušao i nije mogla spriječiti nesreću. Govorila je da će tati napuniti kadu lijekovima i staviti ga unutra da ozdravi. Htjela ga je spasiti. Kako joj sada reći istinu o tati?! Gledala sam ga i mislila na nju, našu Emu. Ostala je bez svoga voljenog oca. Neće je promatrati dok

Page 37: Prije duge

Prije duge

37

raste, njezine prve ljubavi i razočaranja, školovanje, izlaske, neće biti uz nju kada se bude udavala i nikada neće upoznati njezinu djecu.Morali smo izabrati lijes. Imala sam osjećaj da sam na tržnici pa moram izabrati voće. Nije mi bilo ni do čega i užasavala sam se svih tih ljesova i vijenaca. Za tri dana bio je dogovoren ispraćaj jer će se sprovod održati u Rijeci.

Page 38: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

38

ISPRAĆAJ I SPROVOD

Otišli smo po Emu u vrtić i vraćali se u Rijeku. Nisam je ispisala iz njezinog vrtića tako da ga je nastavila redovito polaziti. Odlu-čila sam se vratiti svojoj kući. Prve dane nisam joj rekla za tatu. Odgajateljice su znale. Nakon nekoliko dana otišli smo u Udine na ispraćaj.Svekrva mi baš i nije bila od neke pomoći jer je stalno jadikovala. Svih tih pet mjeseci dok je Alen bio u bolnici, ona je zapravo žali-la samu sebe. Vidjela ga je svega nekoliko puta, samo na trenutak. Osim toga, još je počela spominjati i neke novce. Nisam znala o čemu govori jer Alen nije imao ništa. Imao je samo dugove i kredite. Kako smo bili rastavljeni, ja zakonski ne dobivam ništa. Međutim, dobila sam puno više. Bila sam uz njega. Premda bi se očekivalo da se u takvim situacijama obitelj ujedini, to nije bilo tako. Kako bih izbjegla nepotrebne priče, na ispraćaju sam stajala podalje od nje.Došli su Emini kumovi, Biondo sa ženom i djecom te Alenov djed. Osjećala sam se tupo i prazno. Lijes je bio otvoren. Željela sam da sve prođe. Imala sam osjećaj kao da je sve to samo jedan ružan san.Na povratku sam bila u Biondovu automobilu s djecom i stvari-ma što sam ih vraćala u Rijeku. Nisam više živjela u Udinama. U autu je vladao muk, a ja sam odlutala negdje u svoju tišinu. Sjećam se samo da mi je pogled bio usmjeren, ali nisam vidjela ništa osim jednog leptira. Ne znam gdje sam bila. Fizički sam se

Page 39: Prije duge

Prije duge

39

nalazila u automobilu, ali ne i mentalno. Nestala sam. Bilo mi je lijepo i imala sam osjećaj spokoja. Poslije, u razgovoru s Bi-ondom, saznala sam da uopće nisam bila prisutna i nisam rea-girala, odnosno nisam ga čula što mi priča, a on se pobojao za mene. Odveo me na hitnu. Tek kada sam ugledala iglu, postala sam svjesna okoline. Nisam željela da me bodu. Alen je bio sav u iglama i cjevčicama. No, poslušala sam ih pa su mi uzeli krv i dali infuziju. Pretpostavljala sam da su mi dali nešto za smirenje, ali ja sam bila smirena, možda i previše. Navečer smo stigli kući. Ne mogu opisati kako sam se tada osjećala, ali u svakom slučaju drugačije. Legla sam na kauč i uhvatila me groznica. Bilo mi je hladno te iako sam bila pokrivena dvama poplunima, tresla sam se. Moja se mama bojala za mene. Znam, da nisam imala Emu, sigurno bih završila na psihijatriji. Sva sreća, bila je uz mene. Ni-sam si mogla dozvoliti luksuz da ležim i tonem jer bih sigurno potonula. Morala sam pripremiti doručak, kuhati, pričati priče, igrati se, pjevati, biti uz svoje dijete. U to vrijeme izgubila sam sebe. Velik dio mene otišao je s Alenom. Jedino vrijeme provede-no s Emom pružalo mi je sreću i ogromnu životnu radost. Nakon dva tjedna Alena su doveli iz Italije. Sprovod je bio na Trsatu. Ema nije išla. Nisam željela da gleda ružne scene. Tamo su bili mnogi ljudi koje nisam poznavala, zatim neki svekrvini prijatelji koji su došli da bi komentirali gluposti. Kad sam vidjela da plaču, prisjelo mi je. Koja gluma! Gdje su svi bili dok je umirao? Pitala sam se zašto su uopće došli na sprovod. Nisam plakala jer su u međuvremenu nestale sve moje suze. Dugo, dugo su čekale da se opet pojave u mojim očima. Sada znam da sam se u to vrijeme zaledila i sve svoje osjećaje tuge i boli zaključala u sebi.Kad je Ema saznala za tatu, gorko je zaplakala. Jedino do čega mi je tada bilo stalo bila je ona. Znala sam da užasno pati i tada sam s njom mnogo pričala.Prijatelji koje smo imali do nesreće nestali su, barem većina njih, obitelj je bila nesložna, trebalo je srediti papirologiju i obilaziti razne sobe i šaltere u Rijeci i Italiji. Iako komplicirano, sve je to bilo ništa u odnosu na nove probleme koji su uslijedili.

Page 40: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

40

EMINO NEPRIHVAĆANJE

Ema je uporno željela biti s ocem. Govorila mi je neka ga izvadi-mo iz lijesa i stavimo u naš krevet da spava s nama. Kada bismo bile vani, istrgnula bi mi se iz ruke i jurnula na cestu s namjerom da je udari auto. Kad bih joj objašnjavala što to znači te da bih ja bila jako tužna, rekla bi mi neka i ja to učinim pa ćemo biti s njim na nebu. Jednom je prilikom otvorila prozor i htjela skočiti s je-danaestog kata. Potrčala sam i u zadnjoj sekundi je uhvatila. Nije prihvaćala da je tata s anđelima i u našim srcima te da nas čuva. Govorila sam joj da bi tata bio nesretan ako bi se njegovoj curici nešto dogodilo. Rekla bi mi da je nije briga i da želi biti s njime.Počela je mokriti u krevet te se noću budila u suzama. Imala bi histerične ispade, postajala agresivna, čupala kosu, grizla nokte, vrištala je i bacala stvari po kući. Nakon takvih ispada bila bi u mom krilu plačući i pričajući poput male bebe.Neprestano sam se bojala da ne počini neku glupost. Noću je imala more, a danju bi bila u grču. Ja sam i dalje imala svoje simp-tome koje sam nosila iz bolnice. Liječnica mi je dala uputnicu za psihijatra zbog anksioznog poremećaja. Došavši na razgovor s psihijatricom i rekavši joj što sam sve prošla, u pola rečenice me zaustavila i dala recept za tablete. To je za nju bio najlakši način. Međutim, postoje i drugačiji načini. Opet sam bila samo broj. Naravno da tablete nisam uzimala. Nisam željela postati živući zombi. Emi sam bila potrebna zdrava i normalna. Tablete nisu bile rješenje. Tako sam si samo mogla naštetiti još više.

Page 41: Prije duge

Prije duge

41

Odmalena nas uče pisati, čitati, prati zube... ali nitko nas ne uči kako odžalovati nečiju smrt, odlazak voljene osobe iz vašeg ži-vota. Emu sam isto povela psihologu u dječju bolnicu. Svi njezini simptomi bili su reakcija zbog gubitka oca. Dobila sam broj dječ-jeg psihijatra i počele smo odlaziti na razgovore. Bila je to jedna divna žena. S Emom je razgovarala o vrtiću, prijateljima, svako-dnevnim događajima. Ema je slagala kockice, a ponekad bi i ne-što nacrtala.Ema je svoje emocije iskazivala, a ja svoje potiskivala. Govorila bi mi da priča s tatom i da ga sanja. I ja sam puno puta imala osjećaj da je Alen s nama. Kao da nije ni otišao i napustio nas. Znala bih mu reći, ako je tu, neka nam da neki znak. Nakon nekoliko trenu-taka s radija bi se začula pjesma koju smo voljeli. Imam njegovu kasetu koju je snimio dok smo bili djevojka i dečko. Njegov glas, ta pjesma... i dok sam sve to slušala, osjećala sam njegovu pri-sutnost. Ljudima koji nisu prošli slična iskustva to bi bila ludost. Meni je to iskustvo u potpunosti promijenilo pogled na život. Dotadašnja razmišljanja i način života nekako su bili nestvarni. Sada su mi mnoge stvari bile glupe jer nisu imale smisla. Potpuno sam se promijenila. Vidjela sam i drugu stranu života. Zatvarala sam se u sebe, posvećivala Emi i to mi je bilo dovoljno. Odlasci na kavu s prijateljicama nisu mi više pružali nikakvo zadovoljstvo. Razgovori što smo ih vodile također su mi bili površni i smiješni. U tim sam se trenucima osjećala kao da sam pala s Marsa. Pričale smo različitim jezicima. Jedino sam bila svoja s djecom.Ema je imala svojih dobrih i loših dana. To me opterećivalo jer nisam željela da pati. Svuda smo išle i radile različite stvari ne bi li joj dan bio lijep i ispunjen. U vrtiću je isto tako iskazivala svoje nezadovoljstvo. Penjala se po ormaru, vrištala, tukla se, bježala u potkošulji i gaćicama u parkić usred zime. Odgajateljicama je bilo vrlo teško. Imale su i drugu djecu, a svoje su vrijeme morale više posvećivati Emi. Tako mi je jednom rekla neka se ne ljutim

Page 42: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

42

jer tatu više voli te joj je žao što ja nisam umrla umjesto njega. Da, razumjela sam je i nisam se ljutila. Tako sam i ja ponekad razmišljala jer sam znala koliko je bila vezana uz njega i koliko ga voli. Osjećala sam njezinu bol i patnju. Sve bih učinila za nju. Ali za sebe? Tada sebi nisam bila bitna jer sam se sva posvetila Emi. Nisam razmišljala o svojoj boli i gubitku, nego samo o njoj i njezinim osjećajima. Bila sam uvjerena kako je njoj teže nego meni. Da-nas znam da sam sebe lagala kada sam vjerovala da sam dobro i da mogu sve. No, godinama se nisam mogla otvoriti i odžalova-ti Alenov odlazak. Sada to znam. Nisam radila na sebi i svojim osjećajima. Nisam sebi dozvoljavala da osjetim tugu i bol. Znala sam samo kako sam se osjećala tijekom tih pet mjeseci u bolnici i nisam iznova mogla proživljavati tugu. Bolnica mi je ostavila ve-liku ranu, ali mi je pružila drugačiji i zreliji pogled na život. Ako sam morala ići u bolnicu u svom gradu, na primjer okulisti, net-ko je morao biti sa mnom. Stajala bih ispred ordinacije i trebalo mi je dugo vremena da uđem unutra. Kako bih kročila, osjetila bih slabost i počela se preznojavati, srce bi mi tuklo, a kada bih osjetila miris bolnice, malo bi mi nedostajalo da se ne onesvije-stim. Jednostavno je nisam podnosila. Ni dan danas ne volim te prostore, ali ih lakše podnosim.

Emi se svidio engleski i francuski jezik i željela ih je učiti. S pet godina se upisala na tečaj i jako joj se dopalo, ali ne i profesorici. Bila je nemirna, provlačila se između stolova, skakutala i skretala pažnju na sebe. Tu su bila i druga, mirnija djeca, mnogo posluš-nija. Moja je Ema odskakala od razreda. Samo dok je sve to ra-dila, upijala je znanje. Jednom prilikom, kada sam došla po nju, profesorica je željela razgovarati sa mnom. Mislila je kako više nema smisla da Ema polazi satove jer ne radi ništa, osim što je za-okupljena svojim skakutanjima. Samo je to rekla na ljepši način. Ema joj je rekla da sve zna. Nije povjerovala i počela ju je ispiti-

Page 43: Prije duge

Prije duge

43

vati o svemu što su učili. Bez obzira što nije mirno sjedila i slu-šala, ipak je sve znala. Nikada nije mogla mirno sjediti dulje od nekoliko minuta. Profesorica se iznenadila i dogovorile smo se da nastavi, ali mora biti poslušnija jer otežava rad. Kod kuće smo razgovarale, ali ona nije razumjela zašto mora biti mirna. Objaš-njavala sam joj, a ona bi rekla da će se potruditi zbog profesorice. Kod kuće je isto bila živahna i radila različite stvari. Od kartonske bi kutije napravila svoj auto, od papira japanke, od gline različite predmete, svoje kućice... S njom nikada nije bilo monotono. Bilo gdje da se nalazila, iskazivala je sebe. Dok smo bile u parku, bilo ju je posvuda. To je izgledalo poput scena iz ubrzanog filma. Stal-no sam bila uz nju tako da nisam imala vremena za sebe. Jedno-stavno nisam htjela biti sama sa sobom. Tada je to bilo nesvjesno jer sam bježala od sebe. Ponekad bi Ema zastala gledajući drugu djecu kako se igraju sa svojim očevima. Srce me boljelo jer sam osjećala njezinu tugu. Mrzila sam poglede pune samilosti. Možda bih i ja na isti način pogledala neku osobu kojoj se dogodilo što i nama. Netko bi još znao reći: Jadna, tako mlada, a ostala je sama s malim djetetom. Mrzila sam to. Nisam bila jadna. A često su mi upućivali takav pogled jer sam morala sređivati različite doku-mente kod nas i u Italiji.Približavao se i taj dan kada je moj mali zvrk trebao krenuti u školu. Znala je već čitati i pisati. Obožavala je svijet knjiga. Mi smo još uvijek čitale, pričale priče naše ptičice i na kraju bi ona sama pročitala nešto prije spavanja. Jedino je u tim trenucima bila mirna. Uživala je slušati, a ja sam zbog nje bila sretna.Za upis u školu trebalo je obaviti sistematski pregled. To je bila duga priča. Nije voljela liječnike jer joj nisu spasili oca. Govorila bi da su glupi i budale. Znala sam da će taj dan doći prebrzo. Začudo, bila je dobrica i liječnici simpatična. Jednostavno, znala bi se čovjeku podvući pod kožu. No, kad je trebala primiti injek-ciju, počela je drama. Igle nije podnosila, problijedjela bi jer se neopisivo bojala. Iz iskustva sam znala što nas je čekalo. Počela je plakati, zatim se derati, a tek nakon dvadesetak minuta sestra je

Page 44: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

44

nekako uspjela dati joj injekciju. Ema je izašla ljutita, odnosno bi-jesna. A znala sam da mora primiti još jedno cjepivo prije škole.Ideja o školi joj se sviđala, ali je bila tužna što napušta vrtić. Time je završilo jedno poglavlje njezina života i započelo drugo, njoj novo i nepoznato.Odgajateljicama sam se zahvalila na njihovoj dobroti i strpljenju, nježnosti i ljubavi koju su pružale mom djetetu. Znala sam da im nije bilo lako ni jednostavno. Jednom prilikom odgajateljica mi je rekla da sam previše objektivna i da nije Ema uvijek kriva. Kad bi napravila neku glupost ili udarila neko dijete, ona bi to i rekla. Uvijek je bila iskrena. Nije razumjela zašto drugi lažu. Ja znam. Željeli su zaštititi sebe i prebaciti krivicu na drugoga kako se ro-ditelji ne bi ljutili. Nije bila poput one djece koja naprave glupost pa je podmetnu drugome i anđeoskim pogledom kažu kako ništa nisu napravili. To moja Ema nije razumjela.

Page 45: Prije duge

Prije duge

45

ŠKOLA

Krajem kolovoza u školu sam odnijela sve dokumente. Bili su upoznati s našom situacijom i odlascima dječjem psihijatru. Znala sam tko će biti njezina učiteljica i bila sam zadovoljna. Prvi dan škole moja Ema je pobjegla. Nije joj se svidjelo i htjela se vratiti u vrtić. No, povratka više nije bilo. Nije željela raditi ono što mora, već ono što želi. Ja sam u tom razdoblju upisala tečaj za aromamasera. Naime, imala sam još jedan dodatni problem. Ni-sam podnosila dodire niti da me netko uhvati za ruku, a kamoli zagrli. Jedini dodiri koji mi nisu smetali bili su Emini. Shvatila sam da to baš i nije normalno. Osvijestila sam taj dio sebe i htjela riješiti novonastali problem. Znala sam da to ima veze s Aleno-vom nesrećom, ali nikome nisam dozvoljavala da mi se približi. Na tečaju mi je bilo zanimljivo. Učila sam nove stvari i upoznala nove ljude. Radila sam nešto za sebe. Ema nije prihvaćala moje odlaske. To joj je bilo glupo i htjela je da stalno budem s njom. Ujutro bismo imali predavanje. To mi je bilo olakšavajuće jer je Ema u to vrijeme bila u školi. Jedini su problem bile subote. Kada je moja mama bila u Rijeci, još je nekako išlo, ali kod prijateljice ili svekrve radila je gluposti, i to malo žešće. Sa svekrvom sam nekako izgladila odnose. Ipak je ona baka i nikada joj nisam branila da viđa unuku. Samo što je baka napravila veliku grešku. Kupovala je Eminu ljubav. Svaku njezinu želju za nečime, od igračke do mobitela, ona bi ispunila. Puno puta bih joj rekla da nije sve u novcu te da postoji druga-

Page 46: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

46

čiji način. Ponekad je dovoljno i razgovarati, crtati, čitati, kupiti sladoled. Odgovorila bi mi: Neka dijete ima kad je izgubilo oca. Znala sam da se kroz Emu želi iskupiti za svog sina. Ne mogu reći da mi nije financijski pomagala, dala mi je auto jer sam u me-đuvremenu položila vozački. Ona nije vozila, a kako joj je umro muž, auto nije prodala, već ga je dala nama.Međutim, smetalo mi je što se stalno uplitala u naš život. Kada bismo negdje išle, postavljala je pitanja poput policajca. Htjela je imati nadzor nad nama, ali ja se nisam pokoravala. Izmišljala je događaje. Na primjer, rekla bi mi da sam negdje bila, da su me ljudi vidjeli, a ja sam bila na sasvim drugom kraju grada. Nadalje, govorila bi da imam dva mobitela, ali joj ne želim dati broj dru-goga, što nije bila istina. Da imam ljubavnika, što opet nije bila istina. Gdje da ga stavim?! Između Eme i sebe?! Navečer bih legla umorna i takve mi stvari nisu padale na pamet. Puno je drugih stvari ona još znala izreći. Kada bih joj govorila istinu, nije vje-rovala, mislila je da lažem. Onda sam shvatila da uzalud trošim svoju energiju i predložila joj posjet psihijatru. To joj i dan danas govorim. Onda se smiri pa nekako nastavljamo dalje. Često sam joj znala reći neka se učlani u klub umirovljenika. Tamo bi sigur-no upoznala nove ljude, družila se i putovala. No, moje su priče bile uzaludne pa sam odustala.Položila sam tečaj i veselila se jer sam pobijedila svoj strah od dodira. Počela sam masirati ljude, ali samo žene. Muškarci nisu dolazili u obzir, osim mog strica koji je bio star i bolestan. Znala sam za Emin strah od odvajanja od mene. Bojala se da ću i ja umrijeti. Vodila sam je u školu i dočekivala je. Obaveze su joj bile glupe. Često bi dolazila bez zadaće jer se nije sjećala što je bilo zadano. Kada bi se i sjetila, jedva bi je napisala. Nikako nije htjela sjesti i početi pisati. Sve je drugo bilo bitnije. A kada bi navečer počela pisati zadaću, bila bi gotova za petnaest minuta. U to kratko vrijeme riješila bi tri predmeta. Nije razmišljala nad zadatkom, nego bi pročitala pitanje i odmah pisala. Nisam imala

Page 47: Prije duge

Prije duge

47

nikakvih problema s njezinim školskim obavezama. Sve je sama radila. Nisam joj čitala lektire i pomagala oko pitanja i odgovora. Bila je brza i pametna. Znam da su drugi roditelji morali sjediti sa svojom djecom. Ja sam imala sreću pa to nisam morala. Ocjene joj nisu ništa značile. Prva ocjena u njezinom životu bila je ne-gativna i često je dobivala jedinicu zbog nenapisane zadaće. Na nastavi nije bila koncentrirana. Pohvatala bi u letu ono što su tog dana učili. Često je znala odlutati mislima. Njoj se uvijek nešto događalo. Od sve djece u školi samo je moja Ema uspjela slučajno srušiti bor. Kada bi izašla iz škole, pričala bi mi svoje dogodovšti-ne. Slučajno ili namjerno, događale su joj se različite stvari. Bilo lijepo ili ružno, iskreno bi rekla. Nije razmišljala o tome što bi drugi htjeli čuti, nego bi ispričala kako je stvarno bilo. Znala sam da je puno puta bila kriva, ali bilo je i drugih koji bi započeli i prebacili krivicu na nju jer su svi znali kakva je. Tada je dobila etiketu dežurnog krivca. Nije voljela nepravdu. Kao i u vrtiću, nije razumjela zašto se laže. Puno puta bi me pitala zašto djeca ne žele govoriti istinu i ne priznaju ako naprave nešto loše. Htjela je i da drugi budu iskreni poput nje.Jednom prilikom, vraćajući se kući, rekla mi je: Mama, ja znam da si me ti rodila, ali ja nisam tvoje dijete, ja sam došla izdaleka kako bih pomogla ljudima da razumiju i probude se.Donekle sam je razumjela i vjerovala njezinim riječima. Ali sam isto tako znala da joj moram pomoći jer živimo ovdje gdje je sve drugačije nego što bi ona željela. Tada sam se sjetila riječi slijepog čovjeka. Još je uvijek odlazila na engleski i napokon se upisala na francu-ski. Želja joj se ostvarila. Bila je bistra i sve je uspijevala s lako-ćom. Jedino je imala problema s ponašanjem jer je odudarala od većine.Ljeto je provela u igri, kupala se, odlazila na izlete i radila što je htjela. Često smo išle u šumu. Uživala je penjati se i prolaziti pu-teljcima. Imala je drugačiji pogled na šumu i more, doživljavala

Page 48: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

48

ih je na poseban način. Govorila bi mi: Sada sam slobodna. Škola ju je gušila, postavljala pravila, granice, nametala joj obaveze koje nije željela, uočavala je nepravde i nije mogla biti spontana. Htje-la se boriti protiv takvog sustava koji nije bio pravedan.

U drugom razredu, pored stranih jezika, htjela je glumiti i plesati pa sam je upisala i na te aktivnosti. Samo nam je nedjelja bila slo-bodna. Ema je uživala. Doduše, govorila bih joj da je ipak malo previše, ali je inzistirala i rekla da sve to može. I mogla je. Neoba-vezne aktivnosti svidjele su joj se više nego škola. U sjećanje mi se urezao jedan takav dan.Ujutro je bila u školi. Naravno, zaboravila je što ima za zadaću. Popodne smo otišle na francuski, a poslije francuskog u Dom mladih gdje se održavala predstava koju su dugo uvježbavali. Bila je ponosna što sudjeluje. Oko 22.00 smo došle kući i legle u krevet. Čitala je enciklopediju o grčkoj i kineskoj kulturi jer joj se nije spavalo, a i inače je čitala prije spavanja. Oko 23.00 se sjetila da sutra piše kontrolni iz matematike. Rekla mi je neka se ne brinem jer ona to zna. No, ipak sam se brinula. Kada bi pisala kontrolne, obično je dobivala lošije ocjene, iako je dan prije, kada sam je ispitivala, sve znala. Začudo, dobila je odličnu ocjenu iz matematike. Više se veselila zbog mene jer njoj ocjene nisu ništa značile. Govorila bi, na primjer, da ima dvije dvojke, da je 2 i 2 jednako 4 i tada bi se smijala. Meni ocjene nisu mjerilo znanja, ali mi je ipak bilo drago kada bi dobila odličan ili vrlo dobar. Znala sam da može. Iduće godine je odlučila da ne želi više ići na ples jer je sve na-učila, a gluma joj je dosadila jer je trebalo puno vremena za jed-nu predstavu. Sada je željela učiti kineski, ali u Rijeci toga nije bilo. Bila je žalosna. Voljela je filmove Jackieja Chana i super bi skinula kineske rečenice. Govorila je da želi učiti taj jezik jer su Kinezi i njihov jezik velika priča. Obožavala je i Egipat, piramide i faraone te svemir. Kupovali smo samo časopise i knjige s tom

Page 49: Prije duge

Prije duge

49

tematikom, a ona ih je gutala. Vjerujem da joj je bilo glupo, kako je sama znala reći, sjediti i čitati neku priču iz hrvatskog i dobiti ocjenu iz čitanja. Puno puta bi mi rekla kako je jedina ja razu-mijem i podržavam. Često je dolazila u sukob s drugom djecom. Osjećala je da je drugačija, a istovremeno je htjela biti prihvaćena u svom društvu. Znala sam da postoji još djece poput Eme. Imala je dara za puno stvari.

Uslijedila su su teška razdoblja. Ema je bila sve nezadovoljnija, odustala je od svojih slobodnih aktivnosti u četvrtom razredu, sve i svi su joj bili glupi i nije željela odlaziti u školu. Uvijek bi je boljela glava ili trbuh, bila je agresivna, psovala je, vrijeđala, mo-krila po kući, gađala stvarima, čak se htjela ubiti jer joj život nije imao smisla. Nije živjela kako je htjela – slobodno.Govorila bi da je nitko ne razumije, da je ne vole, vrijeđala bi samu sebe, bila bi tužna pa agresivna. Takve su scene postale sve učestalije. Naglo je mijenjala raspoloženja tako da bi u sat vre-mena tri puta bila tužna pa sretna, svađala se, derala pa opet bila tužna. To je razdoblje bilo vrlo iscrpljujuće. Osjećala sam nemoć i veliku tjeskobu.Za Novu godinu u goste su nam došli moja sestra Tamara i njezin dečko. Bili su kod nas nekoliko dana i vjerujem da su jedva če-kali vratiti se kući, u svoj mir. Htjeli su otići na sam doček Nove godine u grad. Ja sam imala temperaturu i odlazak na Korzo nije mi padao na pamet. Nisam željela ni da Ema ide, ali ona i sestra su me nagovarale i ja sam na kraju popustila. I inače sam bila popustljiva prema njoj. Bila sam u brizi i gledala vatromet. Tada je Tamara prvi put doživjela jedan od Eminih ispada. Ja sam joj znala o tome pričati, ali to nije isto kao i vidjeti takvo što. Moja sestra jako voli Emu. Kako živi u Milanu, nemamo baš priliku često se viđati. Mi odemo kod nje tijekom školskih praznika, a ona svoj godišnji odmor provede s nama. Znam da se te večeri grozno osjećala.

Page 50: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

50

Dakle, otišli su na Korzo. S njima je bila i Tamarina prijateljica koja ima kćer. Jedno je vrijeme bilo sve u redu dok nije počeo pjevati Toše Proeski. Ema je inzistirala da želi ići do njega. Htjela je njegov autogram. Kako je bilo puno ljudi, Tamara se bojala. No, Ema je bila sve uznemirenija, počela je plakati i trčati pre-ma njemu. Bacala se po podu i derala. Nisam bila prisutna pa ne mogu točno opisati kako se sve dogodilo. Ema je vikala da mora do njega ne bi li ga upozorila jer zna da će umrijeti. I umro je 16. listopada 2007. Moja sestra je htjela zvati prvu pomoć, ali joj je prijateljica rekla neka pozovu taksi i odvedu Emu kući. Tamarin dečko je nosio Emu i jedva su je stavili u automobil. U takvim je trenucima imala nadljudsku snagu. Kad sam čula zvono na par-lafonu, osjetila sam grč u trbuhu i znala da se dogodilo nešto loše. Spustila sam se i vidjela sestru svu prestrašenu i uznemirenu, a Ema je bila iscrpljena i uplakana. Ukratko mi je ispričala što se dogodilo i vratila se u taksi, a Ema i ja smo otišle kući. Nakon takvih napada ili ispada ona je bila jednostavno slomljena, bez imalo energije. Bespomoćno malo tijelo. Htjela je biti u mom kri-lu kako bih je ljuljuškala. Stisnula bi se uz mene i plakala. U tim je trenucima govorila da ljudi ne znaju, osjećala je nerazumijevanje i tugu jer je znala da će Toše umrijeti, a nije ga uspjela upozoriti. Htjela je spasiti njegov život, a ljudi su je u tome spriječili. Uvijek sam joj govorila da lijepa riječ otvara sva vrata. Ona nije mogla kontrolirati svoje ponašanje. Govorila bi da unutra osjeća neki nemir. Htjela je biti dobra djevojčica, ali to nešto bilo je jače od nje. Uvijek sam joj govorila da je dobra i odvajala njezino pona-šanje od nje same. Mi utječemo na naše ponašanje. Prije nego je zaspala, samo je rekla da joj jedina ja vjerujem. Bila sam jako tužna i zabrinuta jer sam znala da neće dobro završiti ako nasta-vi s takvim neprihvatljivim ponašanjem. Društvo to jednostavno ne prihvaća. Lakše je kada se ide po liniji. Osobe koje odudaraju od većine stvaraju kaos. Znam da su opasniji oni koji se anđeo-ski smješkaju, a u svom umu pripremaju strašne stvari. Društvo to ne vidi jer je takvo ponašanje naizgled prihvatljivo. Tek kada

Page 51: Prije duge

Prije duge

51

se nešto dogodi, onda se ljudi čude. S Emom se uvijek znalo na čemu ste. Rekla bi vam sve u lice, bilo lijepo ili ružno. Znala bi mi reći kako neku njezinu prijateljicu ni vlastita mama ne poznaje. Ne zna tko je ona u stvari. Izvana bi izgledala ljupko, ali iznutra je bila druga osoba. Osim što je željela da svi budu iskreni, Ema je i sa školom isto tako bila nezadovoljna. Često mi je znala reći: Ali mama, oni nas ne uče onome što je bitno, ne uče nas životu, pravom životu. Oni to ne znaju. Zašto ja moram učiti nešto što ne želim? Ja želim više. Vjerovala sam da želi više s obzirom da je upijala enciklopedije već s osam godina.

Pred kraj četvrtog razreda u učionici je izbila svađa između Eme i jednog dječaka. Došla je u sukob s profesoricom jer je osjećala njezinu neiskrenost te je pobjegla iz razreda i škole. Te sam se go-dine opet zaposlila u firmi gdje sam i prije radila. Pozivi iz škole postali su učestali. Tog su me dana zvali kako bi mi priopćili da je Ema pobjegla. Možete zamisliti kako sam se osjećala. Dojurila sam za desetak minuta. Svi smo bili zabrinuti. Vjerovala sam da će otići kući ili kod bake. Zvala sam okolo, a minute su prolazile poput sati. U grlu me sve stiskalo i pitala sam se što ako napravi kakvu ludost... Od Alenove smrti u mene se uvukao strah da se i njoj nešto ne dogodi. Pokušavala je već i sada sam se bojala da si ne naudi. Nazvala sam prijateljicu koja radi u gradu i sazna-la da je Ema bila kod nje. Istog trenutka sam odahnula. Tada se Ema vratila u školu i zajedno smo otišle kući. Bila je ljuta, tužna, razočarana i izrazila je želju da više ne ide u školu. Djeca su je voljela izazivati jer im se valjda sviđala njezina reakcija. A ta joj je reakcija stvarala probleme u školi. No, i Ema je njih izazivala tako da je učiteljici Larisi bilo zabavno s njima. Ona bi situaciju riješila svojom strogošću pa bi je djeca slušala, no uvijek sam se pitala kako se osjećala u tim trenucima. Zahvalna sam učiteljici Larisi na četverogodišnjem radu s mojom Emom tijekom kojeg je uložila puno truda i ljubavi.

Page 52: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

52

Te školske godine često smo navraćale u dječju bolnicu na Kan-tridi zbog lomova. Bila je u longetama ili gipsu. Svi su nas već znali. Kada bismo došle, medicinska sestra bi se nasmijala i pitala što se opet dogodilo. A nama se stalno nešto događalo. S mojom Emom nikada nije bilo dosadno. Zato sam bila zadovoljna što ra-dim jer na poslu bih se zapravo odmarala, fizički i psihički, iako bih često pogled usmjerila prema telefonu. Hoće li danas zazvo-niti? A kada bi zazvonio, odmah sam znala da se ili potukla, ili pala pa opet moramo u bolnicu, ili bi je boljela glava tako da sam morala ići po nju.Tada je Ema prvi put zapalila cigaretu. Nabrojala je tko još puši u razredu. Odlično, pojavio se još jedan novi problem. Nisam vikala na nju jer sam znala da više neće htjeti pričati o njihovim glupostima. Razgovarale smo pa sam joj objasnila štetnosti pu-šenja. To sam popodne imala informacije i razgovarala s učitelji-com. Nisam znala jesu li djeca rekla svojim roditeljima. U takvim trenucima obično se krivica prebacuje na druge, a to bi sigurno bila Ema. Za mene je takav način razmišljanja neprihvatljiv jer ako ćemo promišljati o krivici, onda su svi jednako krivi. Uzeli su cigarete i pušili. Bilo mi je drago što sam dolazila po Emu u školu pa bismo zajedno išle kući, a neke su djevojčice same odlazile i prije kuće išle pušiti u obližnji parkić. Razumijem da je to doba kada djeca i mladi žele sve probati, iako je to za njihov uzrast pre-uranjeno. Sutradan je u razred ušla druga učiteljica i rekla kako će doći liječnik koji će im slikati pluća i razgovarati o štetnosti cigareta i alkohola. Na kraju, Ema je zamolila učiteljicu da želi o nečemu razgovarati. Izašle su na hodnik i Ema joj je rekla da je pušila. Takva je bila moja djevojčica, otvorena i iskrena. To je bila Emina vrlina, iskrenost, iako joj je puno puta naštetila. Odmah mi je ispričala da je razgovarala s učiteljicom. Bila sam ponosna na nju jer nije prešutjela ili lagala. I danas često kažem kako bi moja cura i na guzu progovorila. Sviđa mi se to što gleda u oči i kaže ono što misli.

Page 53: Prije duge

Prije duge

53

Jedva sam čekala kraj godine i ljetne praznike. Znala sam da će tada biti mirnija, opuštenija i bez obaveza. Isto tako znam da ni svima u školi nije bilo jednostavno s mojom Emom. Napokon je osvanuo i zadnji dan škole. Prošla je s vrlo dobrim uspjehom. Imala je 61 opravdan sat i 4 neopravdana zbog bježanja iz škole. Bila je to naporna i teška godina. Tada nisam znala da će iduća biti još teža i mučnija. Moja sestra je došla u Rijeku i bila sam sretna što ćemo zajedno provoditi vrijeme. Kako Ema nikada nije ostajala sama u kući jer sam se bojala, bila sam mirnija jer će Ta-mara biti s njom dok sam ja na poslu. Ubrzo je slijedio i godišnji odmor.Toga sam dana radila popodne. Sestra se ujutro htjela naći s ta-tom tako da popodne bude s Emom. Ema nije željela da Tamara ode, počela je plakati i derati se. Mi u dnevnom boravku imamo djelomično ostakljena vrata. Počela je lupati po njima. Znala je da se mogu razbiti, ali je nastavila lupati. Svojom je šakom raz-bila staklo koje se rasprsnulo u tisuću komada. Ruka joj je bila sva u krvi i prestrašila se. Dobro da joj nije palo po glavi i licu ili, još gore, u oko. Zamotali smo ruku mokrim ručnikom i otišli na hitnu. Trebalo je šivati pa smo opet morali na Kantridu u dječju bolnicu. Znala sam to i ja, ali nam je hitna bila bliže. Bojala sam se da ne iskrvari s obzirom da je razrezala žilu. Bilo je to prestraš-no. Kad smo stigli u bolnicu, zatekli smo istu sestru. Sada se više nije smijala, nego nas je odmah odvela liječniku. Trebalo je šivati. Ema nije osjećala šaku i bojala sam se da je ozlijedila živac. Kako se plašila liječnika i igli, nije željela da joj šivaju ruku. Počela je plakati, a ni sva uvjeravanja nisu pomogla. Derala se na liječnika i govorila o ljudskim pravima. Uspjeli su joj nekako staviti zavoj i ona je ljutito pobjegla iz ordinacije. Tada sam i ja počela plakati, bilo mi je vrlo neugodno zbog liječnika i sestre. Osjećala sam se jadno i nemoćno. Liječnik mi je tom prilikom rekao da je mojoj curici potrebna drugačija vrsta pomoći. Znala sam na što misli. Ema je stajala pokraj auta i bila je bijesna. Jedan čovjek u blizini sve je čuo. Rekao mi je da razumije kako se osjećam jer i on ima

Page 54: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

54

sina koji se slično ponašao. Pametan je, ali problematičnog pona-šanja. S mlađim sinom mu je znatno lakše.Nakon toga smo otišle našoj liječnici. Medicinska sestra je imala strpljenja i vremena. Stavila joj je poseban flaster, previla ruku i rekla da dođemo za nekoliko dana. Rez nije bio velik, ali kako nije osjećala šaku, postojala je bojazan da je možda povrijedila živac.Jutro je bilo iscrpljujuće, a morala sam ići na posao. Cijeli sam se dan grozno osjećala. Glavom su mi prolazila mnoga pitanja. Bila sam ljuta na Alena što me ostavio samu. Ema je još uvijek patila za ocem i stalno tražila da pričamo o njemu. Osjećala sam kako se vrtimo u začaranom krugu, ali nisam vidjela izlaz. Njezine kri-ze su bile mučne, a rečenice opterećujuće. Htjela je biti s tatom jer joj je život bez njega bio težak. Nije vidjela njegovu ljepotu. U njoj se gasila radost življenja. Od malene, živahne, vesele curice pre-tvorila se u jednu drugu, ogorčenu, ljutu, apatičnu i nezadovoljnu djevojčicu. Počela sam kriviti sebe. Kakva sam ja to majka? Očito ne dovoljno dobra kada moje dijete toliko pati. Znam da sam joj pružala puno pažnje i ljubavi, nikada je nisam vrijeđala ni oma-lovažavala, bila sam popustljiva, a to je opet bila moja pogreška. Bila sam nježna i brižna. To ju je počelo nervirati. Moja nježnost, dobrota i ljubav usmjerena prema njoj. Željela je da je mrzim jer je ona počela mrziti sebe. Govorila je da nije dobra, a to nije bila istina. Umanjivala je svoju vrijednost i lagano tonula.Sutradan se opet posjekla na staklo. Ja sam popodne radila kad me nazvala prijateljica i pitala gdje je Emina zdravstvena knjižica. Pozlilo mi je. Pitala sam je što se dogodilo i odgovorila da je knji-žica kod mene. Rekla mi je kako nije ništa strašno te da će brzo doći. Pomislila sam u sebi: Ništa strašno, a one dolaze. U mene se uvukla sumnja jer joj nisam vjerovala. Znam da mi nije željela govoriti preko telefona s obzirom da je znala što se dogodilo dan prije. Kada su stigle, zatvorila sam salon i otišla do auta. Ema je imala mokar ručnik na nozi natopljen krvlju. Odmaknula sam ručnik i ugledala veliki rez ispod koljena. Bila je to ružna i dubo-

Page 55: Prije duge

Prije duge

55

ka posjekotina. U jednom trenutku mi se zacrnilo pred očima i umalo se nisam onesvijestila. Pribrala sam se i opet smo krenule u bolnicu.Znala sam da neće biti dobro zbog iskustva prethodnog dana. Sada je bio dežuran drugi liječnik. Naravno, ni on nije mogao ništa napraviti, nego je samo očistio i previo ranu kako se ne bi inficirala. Šaku i dalje nije osjećala, a rana na nozi je bila ozbiljna. Opet smo otišle našoj liječnici. Radila je popodne. Znala sam da će ondje biti naša medicinska sestra tako da sam s te strane bila mirnija. Kad je vidjela ranu, uozbiljila se. Sljedeća tri tjedna Ema je išla na previjanje. Vratio joj se osjet u šaci, ali jedan mali dio ni dan danas ne osjeća. Unutarnji dio u blizini palca. Na nozi je ostao trag.

Ljeto je prošlo relativno mirno. Praznici su se približavali kraju. Početkom nove školske godine osjećala sam se loše i zabrinuto zbog novih profesora i nove razrednice. Na početku nastavne go-dine bila sam u školi, razgovarala s pedagoginjom i upoznala se s razrednicom. Nismo znali što nas čeka. Još kada smo Alen i ja bili zajedno, imali smo prijatelje s kojima sam do danas ostala u kontaktu. Malo ih je, ali su pravi. Tako je moja prijateljica Meri promatrala Emino odrastanje. Kako je po struci socijalna peda-goginja, znala mi je u nekoliko navrata reći da bi bilo pametno napraviti testiranja u Zagrebu. Nisam se složila i nisam prihvatila jer tamo se nalazila ludnica, odnosno psihijatrija za djecu i mla-dež.Već na početku nastali su problemi jer nije željela ići u školu. Odustala je od svih aktivnosti, čak je prestala i čitati, a to je naj-više voljela. U školi se tukla, bila drska i bezobrazna, kući isto tako nepredvidiva, agresivna, gađala me nožem, mrzila, nazivala svakakvim ružnim riječima. Ukratko, to je bilo teško razdoblje. Neke stvari nisu bile normalne. Odbijala je sve, psihijatre i liječ-nike. Govorila je da smo mi luđaci i da je nama potrebna pomoć.

Page 56: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

56

Bila je opasna za sebe i druge. U školi su se isto bojali da si ne naudi. Ono od čega sam najviše strahovala počelo se ostvarivati. Dobila sam uputnicu školskog liječnika za dječju bolnicu u Za-grebu. Dana 1. prosinca 2008. trebala je otputovati u Zagreb.Kupovala sam joj pidžame i druge sitnice s osjećajem mučnine jer sam znala gdje ide. Noći su mi bile strašne, a snovi poput ho-rora. Dok je spavala, pripremala sam joj putnu torbu i lila gorke suze.

Page 57: Prije duge

Prije duge

57

KUKULJEVIĆEVA

Ulica u kojoj se nalazila zgrada s rešetkama. Mjesto gdje će moje dijete boraviti. Put mi je bio mučan, a ona je znala da ide na pre-gled te da će ostati nekoliko dana. Promatrala sam je i srce mi se kidalo. Vodim svoje dijete u ludnicu. U Zagrebu smo uzele taksi jer nisam znala gdje se nalazi ta zgrada u Kukuljevićevoj. Tako je bilo jednostavnije i brže. Kada sam ugledala bolnicu, htjela sam se vratiti kući. Tada sam imala drugačiju sliku o psihijatrijama, socijalnim službama i sličnim ustanovama. Gledala sam filmove na tu temu i znam da sam se užasavala.Ušla sam sa strahom i bojala se Emine reakcije. Hoće li podivljati i htjeti pobjeći? Predala sam bolničaru uputnicu i morale smo če-kati. Ema je bila sve uznemirenija i htjela je da idemo kući. Vidje-le smo bolesnu djecu. Prizor je bio sve samo ne lijep. Otišla sam do bolničara i rekla mu da će Ema pobjeći ako budemo još malo čekale. Poslao nas je na treći kat na kojem je bilo malo mirnije. Bile smo same u čekaonici i razgovarale. Uspjela sam je nekako umiriti. Nakon nekog vremena stigla je liječnica pa smo ušle u njezinu ordinaciju i sjele. Počele smo razgovarati, a Emina ljutnja je rasla. Udarala me nogom ispod stola. Tijekom razgovora cijelo je vrijeme šutjela, odbijala odgovarati na pitanja i bijesno me gle-dala. Kad je liječnica uzela nalaz i njezine pjesme što ih je pisala, skočila je na noge i izderala se neka ih ne čita. Još joj je rekla: Kur-vo! Počela je bacati stvari sa stola i vrišteći izjurila iz ordinacije. Tada sam i ja počela trčati za njom u strahu da ne otrči na cestu.

Page 58: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

58

U takvom stanju sigurno ne bi bila sabrana i gledala u automo-bile. Liječnica je pozvala bolničare. Ema se plačući zaustavila na prvom katu. Srce mi je lupalo i osjećala sam se odvratno tužno. Zapravo ni sama više ne znam što sam u tim sekundama osjećala. Dozivala me, a bolničari su je držali. Pokušavala sam je smiriti. Obje smo plakale. Govorila je: Mamice, mamice! Dva su je bolni-čara uhvatila pod ruku i odnijela na adolescentski odjel. Vrištala sam iznutra.Liječnica mi je hladnim tonom rekla da idemo gore u njezinu or-dinaciju. Kada sam sjela, osjećala sam se ošamućeno, a u meni su odzvanjale njezine riječi: Ovako nešto u životu nisam vidjela. Srce mi se sledilo. Nisam baš bila sva svoja. Blijedo sam je gledala, a ona je nastavila s pitanjima. Mozak mi je stao. Razmišljala sam samo o Emi i njezinom ostanku. Kada me upitala zašto ne mogu odgovoriti, rekla sam da mislim na svoje dijete. Odgovorila je: Pa zato jest ovdje. Poslije sam odgovarala, ali njezina rečenica: Ovako nešto u životu nisam vidjela i nadalje mi je odzvanjala u glavi. Mislila sam u sebi: Tko je ovdje lud?! Pa oni su u svako-dnevnom kontaktu s različitom djecom. Pretpostavljala sam da na psihijatriji možeš vidjeti i čuti sve i svašta. Zato mi je, u cijeloj toj situaciji, ta njezina rečenica zvučala suludo.Dok sam izlazila iz te proklete bolnice, a tog sam je trenutka mr-zila, i dalje sam razmišljala o liječnici i osjećala hladnoću njezinih riječi. Ja bih u takvim situacijama pokušala umiriti roditelja koji ostavlja dijete u takvoj ustanovi.Izašla sam van, sjela na klupicu i ridala od boli. Osjećala sam se loše i bila sam prazna. Čekajući mamu, nazvao me Matej.Naime, mjesec dana prije tog događaja u moj su život ušli novi ljudi koji su imali razumijevanja. Ja ih nazivam dobrim dušama. Nije slučajnost da su se baš tada pojavili u mom životu. Osobe koje su mi olakšale cijeli taj košmar kroz koji sam prolazila. Da nisam imala njih, ne znam kako bih prebrodila mjesece koji su bili ispred mene. Malo je ljudi znalo da Ema mora u Zagreb. Ni-

Page 59: Prije duge

Prije duge

59

sam željela o tome govoriti. Čak ni svojoj dragoj teti nisam željela ništa o tome reći jer sam znala da bih je opteretila te da bi bila jako zabrinuta. Kako smo jako povezane, samo bih joj nanijela bol. Na poslu opet nisam pričala o svojoj situaciji jer me ionako ne bi razumjeli. Izvana sam imala lažan osmijeh, a iznutra sam se raspadala. O tome su znali samo ljudi koji su s nama bili u najbli-žem svakodnevnom kontaktu. To podrazumijeva i školu. Hvala im na svemu. Svi su prema meni bili divni i susretljivi, na neki su način i oni teško prolazili kroz to razdoblje. Često sam razgovara-la s pedagoginjom. Hvala joj na podršci i toplim riječima.Dakle, i Matej je jedna u nizu osoba koje su ušle u moj život. Hva-la mu na tom pozivu jer sam se malo pribrala. Dogovorili smo se da se sutradan nađemo. Vidjevši mamu, bilo mi je još teže. Ulica-ma sam hodala poput zombija, tupa i prazna. Mama je željela da prespavam kod nje, a ja sam željela samo otići kući. Otpratila me do autobusa. Vožnja mi se činila nestvarnom. Slušala sam Emin MP3 i bila u nekom stanju koje sada ne bih mogla opisati.U Rijeci me dočekala prijateljica. Ona je isto tako patila zajedno sa mnom jer je jako voljela Emu. Rekla mi je, sva prestrašena, da je razgovarala s Emom. Nije mi bilo jasno kako. Čula je u svojoj glavi kako je Ema zove neka je spasi. Dakle, Ema joj je telepatski slala svoje misli. Bilo joj je žao Eme, ali se pribojavala novog isku-stva što ga je doživjela. Znači da nije sve čudno kao što neki mis-le jer takvo što nisu iskusili. Najlakše je nekoga proglasiti ludim zato što je drugačiji. To mi je bila još jedna potvrda da postoji nešto više. Umirivala sam je i bila sretna jer je uspjela čuti Emu (poslije mi je Ema prepričala to isto što je i moja prijateljica čula). Govorila sam joj da bih ja bila presretna da sam to mogla čuti i uvjeravala je da nije luda. To nije ludost već nešto prekrasno. Znam da bih se i ja sigurno prestrašila takvoga čudnog iskustva, ali bila sam sretna zbog njih dvije.Željela bih ukratko reći nešto o telepatiji. Naime, telepatija je spo-sobnost razmjene misli i osjećaja između dviju osoba bez posre-

Page 60: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

60

dovanja poznatog medija. Iako su postojala brojna istraživanja (Sveučilište Cambridge, John E. Coover – Sveučilište Standford, J. B. Rihne – Sveučilište Duke), nije utvrđeno njezino postojanje pa je stoga nije priznala ni službena znanost. Međutim, svima nam se barem jednom u životu dogodila telepatija: pomislimo na nekoga i ta se osoba pojavi, netko postavi neko pitanje ili kaže ne-što što smo i mi upravo htjeli reći... Izraženija je u osoba s kojima smo emocionalno povezani (obitelj, prijatelji, partneri). Znanost takve događaje tumači kao slučajnosti. No, poznato je da je ot-prilike 70 posto ljudskog mozga neiskorišteno i ne znamo čemu služi. Krije li se u tom postotku i telepatija? Sama po sebi izvor je brojnih kontroverzi, no činjenica je da danas postoji cijeli niz uglednih znanstvenika, psihijatara i psihologa koji su se bavili ovim područjem poput C. G. Junga, W. Jamesa, A. Maslowa, V. Frankla pa sve do S. Grofa i neurologa K. Pribrama, kao i brojni kvantni fizičari, primjerice A. Einstein ili D. Bohme koji nisu is-ključivali mogućnost postojanja ovog iskustva.Ušla sam u prazan stan. Osjećala sam se užasno. Raspadala sam se. Otkako je Alen umro, imala sam Emu i morala sam dalje zbog nje. Sada sam ostala bez svoje djevojčice, tužna i sama. Ta mi je noć bila najgora. Osjećala sam fizičku bol u cijelom tijelu, imala sam groznicu, povraćala i dobila proljev. Teškom mukom jedva bih došla do kupaonice. Sjedila sam u kadi pod hladnim tušem jer sam gorjela. Ležala sam u krevetu i tresla se. Misli mi više nisu strujile glavom. Doživjela sam različite emocije koje su prolazile kroz mene. Ne znam kako bih uopće to mogla izraziti riječima ili objasniti. Samo sam ponavljala: Dobro sam, sve će biti dobro, vratit će se. Bojala sam se da ne poludim. I sada, dok se svega toga prisjećam, hvata me neka mučnina i ne želim više pisati o toj noći.Sutradan sam se jedva izvukla iz kreveta. Morala sam se naći s Matejem. Hvala Bogu da jesam jer bih u stanu jednostavno pu-kla. Otišla sam do grada autobusom jer nisam bila sposobna vo-ziti. Razgovarajući s njim, vratila sam se u stvarnost i normalu.

Page 61: Prije duge

Prije duge

61

Čak me uspio i nasmijati. Ne znam je li stvarno svjestan koliko je dobroga učinio za mene. Nepoznata osoba koja me na neki na-čin spasila. Kako uopće nisam imala kontakata s muškim rodom, kasnije sam shvatila zašto to ne želim, a nisam željela zbog straha da mi se ne ponovi nešto slično. Nisam si htjela komplicirati ži-vot koji je ionako bio dovoljno težak. Dan danas ne dozvoljavam da mi se itko približi. No, Matej je donekle uspio pa smo mogli barem razgovarati. Prvi put kad sam ga upoznala, osjećala sam da ga već znam. Vidite osobu, a imate osjećaj kao da je znate sto godina. S njime se nisam osjećala neugodno. Bila sam svoja bez lažne maske. Mogla sam otvoreno pričati o osjećajima i strahovi-ma zbog Eme. Tada sam bila preosjetljiva. Kako su prošla dva slobodna dana, morala sam se vratiti na po-sao. To mi je isto dosta pomoglo. Samo što u to vrijeme moje reakcije nisu bile normalne. Ali što je to normalno?! Radila sam popodne i vraćajući se kući, nazvala me svekrva – bismo li se mogle prošetati po Toweru? To je bio treći dan otkako je Ema ostala u bolnici. Još je nisam mogla nazvati i čuti joj glas. Dok sam je slušala što govori, nisam mogla vjerovati. Ona bi razgle-davala trgovine i usput se jadala kako je i njoj teško zbog Eme. Teško joj je zbog Eme, a želi obilaziti trgovine? Tada sam počela vikati. Govorila sam ružne stvari. Da me kojim slučajem netko promatrao sa strane, sigurno bi rekao da sam luda. Da, istina, ludo sam se ponašala. Po prvi put iskazivala sam svoje osjećaje. Dijete mi je na psihijatriji, a ja bih trebala biti fina i draga? S Ale-nom sam se zatvorila i bila premirna, a s Emom vikala, plakala i psovala. Pustila sam da svi moji osjećaji isplivaju na površinu. Moram priznati da mi je nakon tog razgovora bilo malo lakše. Sve sam izbacila iz sebe i tada sam razumjela Emu.

S liječnicom sam se čula gotovo svaki dan. Rekla mi je da je Ema provela dva dana na odjelu za stariju djecu. Dali su joj injekciju za smirenje – 50 mg promazina. Treći dan prebacili su je na treći kat

Page 62: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

62

gdje su se nalazila mlađa djeca. Rekla mi je da je sve u redu. No, napomenula je da se zbog Emina ispada stječe dojam mogućega ranog razvoja graničnog poremećaja osobnosti, a to znači dublje patologije. Odlučili su se na uvođenje antipsihotika u manjim dozama. Mogla sam je posjetiti tek u subotu. Taj tjedan nikako da prođe. Posao me održavao u normali, ali dolazak kući pobuđivao je grozne osjećaje. Kuća bez nje bila je prava pustoš. Znala sam sjediti u sobici na podu držeći njezinu majicu i plakati. Bez Eme sam se osjećala izgubljeno. Nisam normalno jela ni spavala (ona godinama spava sa mnom, nisam je mogla odvojiti jer bi plakala ili bi se noću uvukla u moj krevet), a kada bih i zaspala, imala sam noćne more i budila se sva u znoju. Nisam mogla ni znala funkcionirati bez nje. Da bude još gore, svekrva je nazvala moju tetu i rekla joj za Emu. Lijepo sam joj rekla, u više navrata, neka nikome ništa ne govori. No, ona mi je odgovorila kako je mislila da teta zna. Nisam ništa rekla ni svom ocu. Sada sam se opet de-rala na nju jer je u razgovoru s tetom ona dodala i izmislila neke detalje koji nemaju nikakve veze sa stvarnim stanjem. Na kraju sam bila svjesna da će svi saznati. Nisam željela ni sa kime raz-govarati i objašnjavati. Ljudi inače očekuju da im se prepričava. Nisam mogla živjeti bez nje, a kamoli još prepričavati. Bilo me i sram. Kad se netko nalazi na psihijatriji, ljudi stvaraju određeno mišljenje o toj osobi, a koje je potpuno krivo. Dokle god ne uđete u taj svijet i ne upoznate ga, ne možete ga realno sagledati. Ja sam znala da Ema nije luda, ali ako ste na psihijatriji, obilježeni ste. Dakle, teta mi je došla na posao. Otišle smo na kavu i zahvalna sam joj što me nije ništa ispitivala. Pričale smo samo o onome o čemu sam ja željela. Zagrlila me i suze su mi potekle. Dala mi je 150 eura koje nisam htjela uzeti. Inzistirala je jer je znala da ne-mam, a putovanje u Zagreb predstavljalo je dodatni trošak.U školi su mi napisali mišljenje o Emi koje sam mogla odnijeti liječnici. Oni su proveli s Emom više od četiri godine, poznavali su je, a liječnica ju je znala samo pet dana. Pratili su njezin rast i razvoj. Lijepo su je opisali:

Page 63: Prije duge

Prije duge

63

U prvim godinama školovanja izražena je bila impulsivnost, slaba koncentracija, brzopletost, psihomotorni nemir, agresivnost. Imala je poteškoća odvojiti se od majke, osjećala se napušteno, nesigurno, zbunjeno, bezvoljno. Od majke smo saznali da je u predškolskom periodu u nekoliko navrata pokazivala suicidalne namjere. U školi, u prva četiri razreda, nije bilo takvih pokušaja. Teško se navikavala na disciplinu i autoritet, ali upravo uz taj autoritet i kontinuiranu suradnju majke i učiteljice primjetno je bilo prilagođavanje, emoci-onalno sazrijevanje, veća sposobnost samokontrole i samostalnosti u radu. Prijelazom u peti razred situacija se drastično pogoršala. U razredu stalno dolazi u sukob s ostalom djecom. Ne pokazuje interes za nastavu i sadržaje koji se obrađuju, ne izvršava domaće uratke i općenito obrazovna postignuća su mnogo slabija u odno-su na mogućnosti. Promjenjivog je raspoloženja. Sukobi s djecom, nesporazumi s učiteljima često rezultiraju time da ne želi ostajati na nastavi, već želi otići iz škole, najčešće tada traži majku (zove ju na telefon, plače i slično). U nekoliko je navrata pobjegla iz škole. Incidentne situacije su postale sve učestalije, a u jednoj od recent-nih također je htjela pobjeći iz škole u čemu je bila spriječena, ali je njena reakcija na to bila izrazito neprimjerena, vikala je, spustila se na pod i počela lupati nogama i rukama tjerajući sve prisut-ne, nakon čega se sklupčala, sva iznemogla i preznojena, i umirila. Tako je ostala dok nije stigla majka. Kad je ugledala majku, njeno se ponašanje potpuno promijenilo kao da se ništa nije dogodilo. Zbog svega navedenog ispoljava i psihosomatske reakcije pa zna i bolovati i izostajati iz škole i po nekoliko dana. Majka surađuje sa školom i spremna je na svaki oblik djelovanja u Eminu korist (škol-sko mišljenje donosi se u originalnoj verziji, op. ur.).Sjećam se tog dolaska, sjedila je na podu s pedagoginjom. Znam da nije bilo lako promatrati takve prizore. Ja sam se na njih na-viknula, ali prvi put kada vidite nešto slično, prestrašite se.Slijedilo je i mišljenje Emine razrednice:Od početka školske godine 2008./2009. kao razrednica petog razre-

Page 64: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

64

da upoznala sam djevojčicu sa kojom sam uspostavila normalan prijateljski odnos. Kao razrednik imam obavezu da radim i komu-niciram sa djecom tog razreda te da rješavam zajednički s njima sve njihove male probleme. Odmah sam primijetila da je djevojčica vrlo živa, nestašna i pričljiva. Međutim, bilo je dana kada je dje-vojčica bila mirnija, tiša i razdražljivija. Ponašanje djevojčice je bilo vrlo promjenjivo. Katkada je djevojčica bila rastresena i kon-fuzna, a katkada bistra i lucidna. Koncentracija djevojčice bi se u toku dana postepeno smanjivala tako da zadnje sate ne bi sa pozornošću mogla pratiti. U pojedinim situacijama bi se djevojči-ca blokirala, tada bi bila u nemogućnosti obaviti zadane zadatke (npr. pisati, crtati...) te bi je situacija naljutila i rastužila. U očima djevojčice mogla se samo pročitati tuga i nemoć. Ono što smatram da je najvažnije za naglasiti je da je djevojčica izuzetno inteligent-na i nadarena, a utoliko je i pristup problemu djevojčice teži. Ema u deset minuta može napisati kontrolni za ocjenu dovoljan ili do-bar, ovisno o koncentraciji, dok ostali učenici pišu kontrolni 45 mi-nuta. Prilikom usmenog ispitivanja evidentno je da djevojčica ima znanja, nego iz nekog razloga ne želi pokazati to znanje, što onda rezultira manjom ocjenom. U igranju sa razredom ima sasvim otvoren pristup, što često zna rezultirati time da bude emotivno povrijeđena. Vrlo je privržena nekim učenicima te traži njihovu pažnju i odobravanje. Emotivna je i hipersenzibilna, a ne zna se braniti drugačije nego verbalno ili fizički. Unatoč svojoj promje-njivosti djevojčica je izuzetno draga i pametna te nikog ne ostavlja ravnodušnim (mišljenje razrednice donosi se u originalnoj verziji, op. ur.).

Napokon je stigla subota. To me držalo cijeli tjedan jer sam znala da ću konačno biti s Emom. Posjete su bile popodne, ali kako sam ja dolazila iz Rijeke, s liječnicom sam se dogovorila da osta-nem više sati. Nosila sam joj pisma njezinih prijatelja iz razreda. Djeca su je voljela i razred je osjećao Eminu odsutnost. Unosila je radost i smijeh. Kako sam se približavala bolnici, bila sam i

Page 65: Prije duge

Prije duge

65

ljuta i tužna, opet sam osjećala slabost, ali pomisao na susret s Emom davala mi je snagu. Htjela sam predati papire iz škole te su me poslali na adolescentski odjel. Kada sam pozvonila i kada je bolničar otvorio vrata, šokirala sam se. Iza njega je bilo de-setak djece. Neki su bili mentalno retardirani, neki izgubljenih pogleda, neki su u pozadini vikali, svi su bili debeli i izobličeni od različitih terapija.Predala sam papire i krenula na treći kat. Zastala sam minutu dok nisam pozvonila. Trebala sam se sabrati. Moja je Ema prove-la dva dana na tom odjelu. Vidjela i čula strašne stvari. Dva duga i prokleta dana koji su utjecali na njezinu psihu.Napokon je bila u mom naručju. U tom trenutku, dok sam je držala, osjećala sam ogromnu sreću. Bile smo skupa i pomisao da je moram ostaviti užasavala me. Prošetale smo se, otišle na sok i počela mi je prepričavati sve od trenutka kada je ostala u bolnici. Pričala je kako je dobila injekciju, a ja znam što njoj zna-či igla. Zavezali su je za krevet, a ona je mislima dozivala moju prijateljicu neka je spasi i pomogne joj. Kako je sredstvo za umi-renje počelo djelovati, primirila se i čudno osjećala. Pričala mi je o djevojčici koja je nosila čarape misleći da su cvijeće i mirisala ih. Prilazila je djeci i pitala ih ako je vole. Bilo je i agresivne dje-ce, a njima bi bolničar dao nekoliko injekcija, takozvani koktel. Svaku u jednu nogu tako da se ne mogu pomaknuti. Naravno, pritom bi ih svezali. Bio je ondje jedan dječak koji je jeo smeće i svoje fekalije. Djevojke koje su se htjele ubiti ili su bile silovane, djeca koja su halucinirala, čula glasove u svojim glavama, narko-mani. Uglavnom različita paleta, od lakših do najtežih slučajeva. Slušajući kako mi sve to priča, naježila sam se. Morale smo se vratiti i obje smo bile jako tužne. Obećala sam joj da ću doći sutra ujutro s bakom. Urezao mi se u sjećanje njezin pogled i njezine oči koje su pod utjecajem terapije bile prazne, proširenih zjeni-ca. Bile su to oči bez života. Dala sam joj pisma ne bi li joj brže prošlo vrijeme u nečemu što je bio dio njezina života. Rastanak je bio tužan. Našla sam se s mamom. Bila sam užasnuta Eminim

Page 66: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

66

prepričavanjem. Mama me pokušavala umiriti, a ja sam kipjela iznutra, osjećala sam vatru i gnjev. Gdje se nalazila moja mala djevojčica? Tu sam noć prespavala kod mame. Nikako nisam mogla zaspati. U glavi mi je tutnjalo. Što je moja Ema doživlja-vala? Kako se osjećala gledajući te strašne prizore? Sva djeca, bez obzira na vrstu poremećaja, nalazila su se u istom prostoru. Mi-slim da bi trebali biti odvojeni, ovisno o pojedinim slučajevima. Djeca ili dijete poput Eme s poremećajem osjećaja i ponašanja ili djeca s teškom retardacijom, to su dva različita svijeta i žalosno je da postoji samo jedna bolnica za takvu djecu u cijeloj Hrvatskoj. Tu je bilo roditelja iz Splita, Zadra, Pule, Koprivnice... Mnogo djece, a samo jedna bolnica. U svakom bi gradu trebao postojati jedan odjel za mlađu djecu jer ih ima jako puno, sa sličnim ili različitim problemima. Novci se troše na razne gluposti umjesto da se ulažu u bitne stvari. To su naša djeca i treba im se pomo-ći. Kroz glavu su mi prolazili poznati ljudi koji su imali sređen život. Imali su posao s trostruko većom plaćom od moje, dobru i zdravu djecu, bake i djedove koji su im pomagali u bilo kojem pogledu, od skuhanog ručka do čuvanja djece pa i dalje. Ti su lju-di bili nezadovoljni. Nisu prepoznali sreću koju imaju. Stvarno je istina da ne cijeniš ono što imaš dok ti se ne dogodi nešto strašno. Tek onda uočiš prave vrijednosti. Bila sam sretna zbog njih, ali i ogorčena jer nisu znali prepoznati ono što imaju. Razmišljala sam i o djeci koja su bila u bolnici. S Emom je bila djevojčica stara devet godina. Očuh ju je silovao i prestala je govoriti. Što je ona doživjela? Na samom početku bio je uništen život nevinom djetetu. U kakvom to bolesnom svijetu živimo?! Djeca su naše najveće bogatstvo, a mi to uništavamo. Očuh sigurno nije bio na psihijatriji poput djevojčice koja je doživjela tragediju. Ne može-mo sve trpati u isti koš. Na odjelima se isprepliću različite priče i sudbine. Poučena proživljenim iskustvom, mislim da je svako dijete drugačije.Ujutro smo krenule k Emi i provele zajedno tih nekoliko sati koji su proletjeli kao minute. Morala sam je vratiti do 17.00 i u

Page 67: Prije duge

Prije duge

67

sebi sam proklinjala to mjesto. Ostavivši je u bolnici i gledajući je kako plače, srce mi se slamalo. Nisam željela da vidi moje suze jer bi joj rastanak bio još teži. Kada su se vrata zaključala, počela sam plakati. U meni su se istovremeno miješali različiti osjećaji. Bijes, tuga, razočaranje, ogorčenost. Nisam razmišljala samo o Emi, nego o svoj djeci koja su se nalazila na psihijatriji. Mama me otpratila do autobusa i bilo mi je lakše što je sa mnom. Moja draga mama koja je patila zbog mene i moje Eme.

Tjedan koji je bio ispred mene bio je nekako čudan. U godinu i pol dana nikada mi nisu dolazili ljudi koji su bolesni. Sada su do-lazili gotovo svaki dan. Kao da sam privlačila bolesne. Jedan dan ušao je neki muškarac tresući se i pitao ako bih ga mogla ošišati. Naravno, iako sam se u prvi tren malo prestrašila. Imao je tikove, glava mu se čudno trzala i rekao mi je da mu treba malo vreme-na. Nije podnosio zatvorene prostore. Prošao je ratište i od tada se liječi na psihijatriji. Malo smo popričali i nakon toga je sjeo na stolicu. Kosa mu je bila duga i zapuštena. Rekao mi je da je znao ući u neke salone, ali bi ga potjerali jer su ga se bojali. Bio mi je zahvalan jer je nakon dugo vremena osjetio da se netko prema njemu odnosi kao prema ljudskom biću. U jednom trenutku se uznemirio, morao je ustati sa stolice i izaći malo van na zrak. Imala sam strpljenja i razumijevanja. Dala sam mu vremena da se smiri. Šišanje je trajalo oko 40 minuta. Obično mi treba oko 10 do 15 minuta. Dok mi je pričao o svom životu, vilica bi mu se svako malo grčila i glavom bi napravio čudan pokret. Na kraju se zahvalio desetak puta. Potrebno je zaista malo – uputiti koju toplu riječ i osmijeh, čime se može puno toga učiniti. Zbog mojeg se postupka osjetio čovjekom, a ne otpadom kakvim ga je većina, prema njegovom pričanju, smatrala. Dobro sam znala kako se osjeća iznutra. Bez obzira na izgled, taj čovjek je bio topao i nor-malan u toj svojoj ludnici koju je proživljavao. Uistinu sam imala razumijevanja jer sam i ja svašta doživljavala tijekom Alenova boravka u bolnici, a isto tako i s Emom.

Page 68: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

68

U tom razdoblju morala sam ići u Centar za socijalnu skrb, a obišla sam i kojekakve razne udruge. Prošla sam cijelu Rijeku i sve te mjesece tražila pomoć. Kod većine sam naišla na zatvorena vrata, doduše na pristojan način, neki bi se čak i potrudili, ali nitko mi nije mogao ili htio pomoći. Svima smo bili komplicirani slučaj. Bili smo slučaj za psihijatriju. Upitala sam se: A što kada se dijete vrati kući? Kako dalje? Na psihijatriji su postojale radionice čija je svrha bila suzbijanje agresivnosti i socijalizacija, ali samo za djecu sedmog i osmog razreda. Što je bilo s mlađom djecom? Nisu ih još formirali, a kako se povećavao broj takve djece, na tome su počeli raditi. No, meni je trebala trenutačna pomoć, a ne za godinu-dvije. U traganju za bilo kakvom pomoći bilo je sluča-jeva da su me neki čak hladno odbili na samom početku. Završili su fakultete, radili u svojoj struci, primali plaću za taj posao. Je-dini je problem bio taj što se nisu htjeli pozabaviti i gubiti svoje vrijeme na slučajeve koji su bili teži. Kako sam tada bila ogorče-na. Uzalud im fakulteti kada nemaju ljudskosti. Tada sam bila, a i sada sam istog mišljenja. Sutradan je u salon gdje sam radila ušao jedan tata sa šestogodišnjim sinom. Vraćali su se u Italiju. Zanimljivo. Dječak je bio prekrasan, a njegov mi je pogled bio poznat. Zahvaljujući Emi, znala sam prepoznati i osjećati druga-čiju djecu. Imao je malo dužu plavu kosu i velike plavosive mudre oči. Njegov mi je otac kazao da je malo hiperaktivan. Rekla sam mu neka se ne brine te da ga razumijem jer i ja imam jednu malu živahnu mudricu. Kada je poskakujući proučio salon, legao je na pod i promatrao svoje ruke. Nakon nekog vremena uspio je sjesti na stolicu. Ocu je bilo vrlo neugodno zbog mene, no toplo sam mu objasnila da i moja kći to radi te da je sve u redu. Kada sam dječaka upitala kako želi da ga ošišam, otac mi je odmah odgo-vorio da baš i ne priča puno, nego samo kada želi. Znao je raz-govarati, ali nije želio i bili su zabrinuti zbog škole. Jedva sam ga uspjela nekako ošišati jer je u međuvremenu skakutao po stolici. Na kraju sam uzela puder i četkicu kako bih ga očistila od kose. Spustila sam ga na pod.

Page 69: Prije duge

Prije duge

69

Uhvatio me za ruku i rekao: Ti znaš istinu. Ne znam, odgovorila sam. Znaš, samo se sjeti. Sve je ljubav, odgovorio je. Na to sam rekla: Čega se sjetiti? Stavio je svoju ručicu iznad mog srca i šapnuo mi na uho: Nemoj patiti. Uputio mi je pogled pun ljubavi i podrške. On je osjećao moju bol, a ja toplinu njegove ručice. Otac se i dalje ispričavao i zahvaljivao. Nije imao potrebu za isprikom jer sam se ja njima zahvalila, a posebno dječaku.Nakon poruke koju sam primila, sada nisam odbacivala znakove kao nekada, već sam slušala srcem. Taj ću susret pamtiti cijeli život. Prepoznala sam, samo još nisam razumjela. Čega da se sje-tim?!U srijedu sam otišla bioenergetičaru. Slučajno sam saznala nje-gov broj, nazvala ga i dogovorila termin. Bila sam sve uvjerenija da se slučajnosti ne događaju. Ništa nije slučajno i sve se događa s nekim razlogom. Znala sam da odlaskom neću ništa izgubiti. Odlazila sam kod stručnih ljudi pa mi nisu pomogli. Bio je to ugodan i pristojan čovjek. Čak me ponudio kavom. Vjerojatno je malo osjećao moj strah i napetost. Sjela sam i opustila se. Kad je ispružio ruku, bilo mi je jasno da je i vidovit. Sve što je rekao u vezi sa mnom bila je istina. Osjećao je težinu u prsima. Da, osje-ćala sam je i ja godinama. Moj umor, iscrpljenost, tugu, bol... sve je to osjetio. Nisam imala protok energije. Negativnost se nakup-ljala i uzrokovala simptome koje sam imala dulje vrijeme. Govo-rio mi je neke stvari koje sam znala samo ja. Rekla sam da sam došla zbog kćeri. Dala sam mu njezinu sliku. Uhvatio se za obraz i zastao. Zbog njegova izraza lica naslutila sam da ima nešto važ-no za reći. I rekao je: Curica je vidovita. Nije joj jednostavno ži-vjeti u svojoj sredini. Osjeća se neprihvaćenom. Nerazumijevanje druge djece uzrokuje njezinu ljutnju jer iskreno govori o svojim doživljajima, a tada joj se izruguju. Osjeća laž... Rekao mi je da nije psihički bolesna, već je samo drugačija, ne može se uklopiti.

Page 70: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

70

Zna da to nije istina, želi da se čuju njezine riječi, da je ljudi razu-miju. Osjetio je agresivnost, povezanost s tatom i neprihvaćanje njegove smrti. Odbacuje svoj dar samo da bi bila prihvaćena. Do šesnaeste godine imat će još kriza, htjeti rušiti sustav te dolaziti u sukob s okolinom. A nakon šesnaeste prihvatit će sebe i okolinu. Imat će svoj poseban put. Pomagat će ljudima, neki će joj se čak ispričati zbog nepravde koju je proživjela. Činit će velike stvari i bit će poznata jer će se posvuda pričati o njoj. Tada sam i ja poče-la razmišljati. Nisam znala i ne znam što će Ema biti u budućnosti i čime će se baviti. Ja samo želim da bude sretna, da prihvati sebe takva kakva je. Želim da bude zadovoljna i neagresivna jer sam se bojala psihijatrije. Želim da funkcionira u svojoj okolini. Ostavila sam mu njezinu sliku kako bi joj slao svoju energiju.Te sam noći prvi put zaspala poput bebe. Ne sjećam se kada sam zadnji put tako lijepo, mino i opušteno spavala. Probudila sam se oko pet ujutro i prvi put osjetila lakoću u prsima. Ne mogu opisati taj prekrasan osjećaj. Osjećala sam strujanje oko srca, le-pršavost, bila sam odmorna i puna energije. Iskreno, odlično sam se osjećala i bila na tome zahvalna.Taj dan u salon je došla jedna mama sa sinom i kćeri. Mama i kći držale su ga pod rukom. Rekle su da je bolestan. Imao je dvanaest godina, a izgledao poput sedamnaestogodišnjaka. Nosio je pele-ne i uopće nije pričao. Ništa nije mogao bez nečije pomoći. Pred-lagali su joj da ga ostavi u Kraljevici. Tamo se nalazi ustanova za djecu sa sličnim poteškoćama. Rekla mi je da će se, dok je živa, brinuti o njemu. Osjetila sam njezinu tugu. Žalosno je koliko su njegove oči bile prazne i tupe.Sutradan je bio petak i Emu će pustiti kući. Tijekom tjedna mogle smo navečer kratko razgovarati jer je bilo i drugih roditelja koji su se željeli čuti sa svojom djecom. Malo lijepih i tužnih minuta. Čula bih joj glas i veselila se, a istovremeno sam bila tužna jer smo obje plakale i tješile jedna drugu.

Page 71: Prije duge

Prije duge

71

POVRATAK KUĆI

Popodne su došle moja mama i Ema. Nisam je željela ispustiti iz zagrljaja. S njom su došle i njezine tablete koje je morala uzimati: Rispolept, Akineton, Normabel, Prazine i još jedne, ne sjećam se kako su se zvale. Te bi bile u slučaju da je jako uznemirena. Kada sam pročitala nuspojave lijeka i njegove indikacije, došlo mi je slabo. U životu nisam popila ni Apaurin ni Helex, a moje dijete je dobilo razne tablete s teškim nuspojavama.Nastavile smo ići našem psihijatru u Rijeci. Bila je mirnija, ali to nije bila moja Ema. Dobila je nuspojavu uvjetovanu risperi-donom – hiperprolaktinemiju. Nalazom krvi je utvrđeno da je prolaktin bio trostruko veći od normalnog. Dobila je osam kilo-grama u pet tjedana, nije mogla spavati, a danju je bila drugačija, čudnija. Počela joj se grčiti vilica, a bilo je tu i ostalih simptoma uzrokovanih lijekovima: suhoća usta, razdražljivost, umor, vru-ćina, pospanost, nemir, nesanica... Od velike pričalice postala je šutljiva i povučenija. Dobila je zamjenu terapije i počela piti Se-roquel od 100 mg i Akineton. S mukom sam joj davala tablete, pogotovo kada sam pročitala da se ne preporučuju mlađima od osamnaest godina, naročito Seroquel.Zato donosim upute o lijeku, njegove indikacije, kontraindikacije i nuspojave.• Što je Seroquel i zašto se koristi?Seroquel sadrži tvar nazvanu kvetiapin. Ista pripada skupini lije-kova koji se nazivaju antipsihoticima. Ovi lijekovi pomažu ubla-

Page 72: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

72

žiti učinke određenih duševnih bolesti, npr. halucinacija (čujnost neobjašnjivih glasova), čudne i zastrašujuće misli, promjene vašeg ponašanja te osjećaj usamljenosti i zbunjenosti. Seroquel se koristi u liječenju:

- shizofrenije- umjereno teškog i teškog napadaja manije.

Priopćite svom liječniku pojavu: temperature, ubrzanog disanja, ukočenje mišića, osjećaja smetenosti, nekontroliranih kretnji, po-sebice vašeg lica ili jezika.Razlog tomu je što ovakve patološke promjene mogu biti uzrokova-ne ovim lijekom.• Moguće nuspojaveAko bilo koja od sljedećih nuspojava postane ozbiljna ili ako pri-mijetite bilo koje što nisu navedene u ovoj uputi, molimo vas da to kažete svom liječniku.Vrlo česte

- omaglice, glavobolja, pospanostČeste

- poremećaji krvi s manjkom bijelih krvnih zrnaca- ubrzani rad srca, začepljen nos, zatvor, želučane tegobe, osjećaj

slabosti, malaksalost, otjecanje ruku i nogu- debljanje, poglavito u prvim tjednima liječenja- nizak krvni tlak pri ustajanju (ovo može biti razlogom da se

osjećate zbunjeno ili slabo)Manje česte

- povećanje kolesterola- napadaji ili konvulzije- alergijske reakcije

Rijetke- temperatura

Page 73: Prije duge

Prije duge

73

- ubrzano disanje, znojenje, ukočenost mišića, nesvjestica (ma-ligni neuroleptički sindrom)

- žutilo kože ili očiju (žutica)

Lijekovi iz farmakološke skupine kojoj pripada i Seroquel mogu uzrokovati poremećaje srčanog ritma, koji mogu biti ozbiljni, a u teškim slučajevima i smrtonosne naravi.Za trajanja liječenja u vas se mogu javiti patološke kretnje miši-ća. Ovo uključuje tegobe prilikom započinjanja mišićne aktivnosti, drhtanje, osjećaj nemira ili bezbolno ukočenje mišića.• Djeca i adolescentiSeroquel se ne preporučuje osobama mlađim od 18 godina.

Od navedenih nuspojava Ema je imala sljedeće: omaglice, glavo-bolja, pospanost, ubrzani rad srca, začepljen nos, zatvor, želučane tegobe, osjećaj slabosti, malaksalosti, debljanje, povećan koleste-rol, ponekad temperaturu, ponekad ubrzano disanje, znojenje i ukočenost mišića.Osjećala sam da nije ispravno to što radim. Trovala sam svoje dijete jer sam morala. Liječnici su znali bolje od mene. Počela se debljati i stalno je tražila hranu zbog lijekova. Prije sam je morala tjerati da nešto pojede jer je bila mršavica, a sada je nisam mogla zaustaviti. Stiglo je i otpusno pismo kod školskog liječnika. Kada sam ga primila i pročitala, prisjećala sam se slika iz bolnice. Od-vojit ću jedan dio otpusnog pisma:... Djevojčica se nakon početnog bijesa kod dolaska vrlo brzo prila-gođava ostaloj djeci, ali i osoblju odjela. Sama često traži razgovore s terapeutom. Tijekom individualne psihoterapije dobije se dojam kako dijete ima, s obzirom na svoju dob, vrlo solidne kapacitete za dakako njoj prilagođenu, analitičku psihoterapiju. Sama iznosi obilje intrapsihičkih doživljaja, snova i sjećanja, a pokazuje i mo-gućnost vezanja za terapeuta kao i afektivnu toplinu.

Page 74: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

74

Nalaz psihologa:Djevojčica dolazi na psihologijsku obradu tijekom liječenja na bol-ničkom odjelu na koji je upućena s dijagnozom mješoviti poreme-ćaj osjećaja i ponašanja, F 92. Sama kaže da je došla na liječenje radi ispada bijesa, kako kod kuće tako i u školi, koje nije mogla kontrolirati. Burno bi reagirala na provokacije vršnjaka, a njima je radi toga bilo zanimljivije izazivati je. Verbalno je samokritična prema svom ponašanju, kaže da više neće tako reagirati, osobito sada kada su joj iz razreda poslali pismo da im nedostaje i da ne bi željeli da ode u drugu školu.Primijenjene tehnike: intervju, LBG, crtež čovjeka, CPM, WISC (shvaćanje), WZT, Junior EpQ, Luscher.Djevojčica lako ostvaruje kontakt. Korektnog je ponašanja, vedrog raspoloženja, spontana i otvorena u komunikaciji. Tijekom ispi-tivanja je kooperativna, brza u radu, promjenjive koncentracije pažnje na zadane sadržaje. Povremeno pucketa prstima. Izražena onihofagija (grizenje noktiju).Opće kognitivno rezoniranje, prema rezultatima koje postiže u testu inteligencije za djecu, nešto je iznad prosjeka pripadaju-će dobne skupine. Praktično rezoniranje vezano uz svakodnevno socijalno iskustvo također je iznadprosječno razvijeno. Predloške likovnog testa reproducira na način svojstven mlađem uzrastu, po-jednostavljeno i nedovoljno precizno, uz emocionalne pokazatelje nestabilnosti i mentalne nesređenosti. Odgovori na pitanja upitnika ličnosti Junior EpQ opisuju djevoj-čicu kao ekstrovertiranu i iskrenu, s većim teškoćama u socijalnoj adaptaciji. Nedostatak osjećajnosti pokušava kompenzirati upušta-jući se u traženje uzbudljivih situacija ne obazirući se na opasnost. Promjenjivog je raspoloženja, nemirna, teško podnosi kritiku.Projektivni odabir pokazuje da su joj potrebni pažnja, priznanje i poštovanje drugih. Želi biti voljena ili prihvaćena radi sebe same. Potreba za poštovanjem, za prilikom da ima neku izvanrednu ulo-gu i dokaže se, postala je imperativom. Reagira inzistiranjem da

Page 75: Prije duge

Prije duge

75

bude centar pažnje odbijajući sporedne i nevažne uloge (dio otpus-nog pisma donosi se u originalnoj verziji, op. ur.).

Bila sam zahvalna medicinskoj sestri i školskom liječniku na nji-hovoj dobroti i utješnim riječima.

Počelo je drugo polugodište i Ema je krenula u školu. Međutim, moja je sreća kratko trajala. U tih mjesec dana ona je funkcio-nirala samo prvih dana. Opet se sve odvijalo kao i prije, čak i gore. Sada je bila u lošijem stanju. Mijenjala je raspoloženja s naglašenijom agresivnošću. U ispadima bijesa nožem bi grebala vrata, lupala njima, bacala svu robu iz ormara, gušila samu sebe, psovala i pokazivala nove prizore koje je gledala u bolnici, a koji su bili zastrašujući. Imala je noćne more, vrištala u snu, nakon buđenja se bacala po podu, vrijeđala me i tukla ne puštajući me. Jednom takvom prilikom gurnula me svom snagom, ja sam od-letjela unatrag, udarila glavom u stol te ozlijedila nogu i lijevu ruku. Bila sam u šoku. Onda bi plakala: Mamice, mamice, oprosti mi, nisam htjela, oprosti mi, molim te. Nosila je oblog i govorila kako se loše osjeća. Uvjerena sam da je tome pridonijela i njezina terapija. Dani su bili neizdrživi. Bojala sam se. U školu više nije išla jer je postalo rizično. U razgovoru s pedagoginjom dogovo-rili smo se da bude kod kuće. Naime, u školi je bilo i druge djece pa nisam željela da se dogodi neka nesreća. Na nozi sam danima imala veliku bolnu modricu, ruka mi je bila natučena i boljela me, ali manje. Ruke su mi bile potrebne za posao. U razgovorima s psihijatricom Ema je davala poželjne odgovo-re. Nisam baš bila zadovoljna. Liječnica je bila dobra, ali ti su razgovori kratko trajali te bili prekinuti telefonima koji su stalno zvonili. Od dvadesetak minuta možda je kvalitetnih desetak bilo posvećeno nama, a to je bilo malo. Ema je bila sretna jer nije morala pričati. Shvatila je kako stvari funkcioniraju i govorila što je liječnica htjela čuti. Imala sam iskustva s Eminom psihijatri-

Page 76: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

76

com koja ju je pratila još od vrtića. Ema je s njom provodila sat vremena. Radila je privatno i tih sat vremena posvetila bi djete-tu tako da sam uočavala veliku razliku između dviju psihijatri-ca. Shvatila sam da su oni preopterećeni i jednostavno ne stignu svima posvetiti potrebno vrijeme. U razgovorima sam saznala da je sve više mlađe djece, čak i vrtićke dobi, kojima je potrebna psihijatrijska pomoć. U Rijeci toga nije bilo, osim psihijatrice, dr. Darinke Palle-Rotar, koja je imala privatnu ordinaciju. Svima bih je preporučila. Jedna liječnica, a toliko djece. To je gotovo ne-moguće. Međutim, ima ljudi koji ne mogu platiti njezine usluge. Kako njima pomoći?Nekada davno na Kantridi je postojao takav odjel. S vremenom se trebao otvoriti psihijatrijski odjel za mlađu djecu. Ali meni je trebao tada, u našoj ludosti. U to sam vrijeme samo slušala, čula ili pročitala o zlostavljanju u obitelji. Na televiziji sam znala čuti vijesti poput otac zlostavljao majku i djecu, ili očuh seksualno zlostavljao curicu, ili majka ubila muža zbog višegodišnjeg nasilja u obitelji, ili ubile se dvije djevoj-ke... Toga je bilo sve više i ja sam se zgražala kada bih čula ili pročitala takvu vijest. Što ljudi rade od svoga dragocjenog života? Ili tuđeg? Sve je to strašno i tužno. Tada bi mi glavom prolazile slike iz bolnice i Emina prepričavanja o djeci i razlozima njihova boravka. Razmišljala sam i o Emi i o sebi. Tako sam i ja od Eme doživljavala ružne stvari, fizičke i psihičke. Mogu shvatiti ljude koji su doživjeli nasilje u vlastitom domu jer sam i ja, poput njih, osjećala strah i nemoć te se nadala da je to zadnji ispad, ali opet bih se prevarila. Mislite da vam se ne može dogoditi još strašniji događaj. Svašta sam prolazila s Emom, ali jedne večeri doživjela sam vrhunac njezine agresivnosti. Radila sam popodne i došla kući oko 20.30. Bila sam umorna jer je jutro s Emom bilo napor-no. To me psihički umaralo i iscrpilo. Mama je došla u Rijeku na nekoliko dana. I prema njoj je bila gruba, ali u manjoj mjeri. Kada bih vidjela mamine suze zbog Eme, osjećala sam se jadno i bilo mi je jako teško. Sjedile smo neko vrijeme u dnevnom bo-

Page 77: Prije duge

Prije duge

77

ravku i kad je Ema legla na pod, znala sam što me čeka. Ustala sam i rekla da idem u krevet. Čim sam se podignula, uhvatila me za noge i nije me puštala. Bijes u njoj je rastao. Pokušala sam se mirno izvući iz njezinih ruku. Počela je psovati i navlačiti me. Nisam se htjela uvući u njezinu igru. Ignorirajući je, uspjela sam se izvući. Otišla sam u krevet. Bilo mi je slabo jer sam predo-sjetila da će biti papreno. Došla je do mene. Moja je mama isto tako željela da odemo u miru spavati i pokušala je s njom lijepo pričati ne bi li joj skrenula misli na nešto drugo. Ja sam im rekla da u subotu neću raditi pa ćemo otići negdje na izlet. Htjela sam te slobodne dane ili sate ispuniti lijepim trenucima. Tada je Ema sjela na mene i govorila nam kako smo glupe. Vrijeđala je, a ja sam i dalje pričala o sutrašnjem izletu. U jednoj sekundi stavila je svoje ruke na moje grlo i počela me gušiti. To nisam očeki-vala. Govorila je da će me ubiti te da me mrzi jer sam je rodila. Prvi put nisam osjećala nemoć. Instinkt je proradio, bila sam u opasnosti. U sebi sam doživjela neki čudan osjećaj, ali i snagu. Gledala sam je ravno u oči govoreći: Što čekaš? Učini to kad želiš. Stisni jače. Kako je ona bila privijena uz mene, naši su pogledi bili na maloj udaljenosti i mogla je pročitati moj stav koji je odavao snagu, sigurnost i moć. U tom je trenu zastala jer nije očekivala takvu moju reakciju.Moja se mama jako prestrašila i počela je plakati. Rekla sam joj neka izađe van iz sobe i neka se ne brine. Nisam željela da gle-da takav prizor gdje unuka želi ugušiti njezinu kćer. Mogu samo zamisliti kako se moja mama tada osjećala. Ema je opet stisnula moj vrat, govorila da sam kurva i da će me uništiti. Ja sam je i dalje gledala ravno u oči koje su bile hladne i rekla joj da može slobodno uništiti moje tijelo, ali moju ljubav prema njoj nikada neće uspjeti ubiti. Opet je zastala i popustila stisak. Lomila se i prvi je put osjetila da nema dominaciju nada mnom. Osjetila je moju snagu, čvrstoću i toplinu. Poticala sam je da okonča sve kako bi prestala patiti ako će je to učiniti sretnom. Ne znam koli-ko je sve to trajalo, nije bilo ni bitno. Bile su to značajne i snažne

Page 78: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

78

sekunde u kojima se prvi put ispreplitao osjećaj njezine nemoći i želje za dominacijom i uništenjem. Lomila se jecajući, legla na mene i pitala zašto je volim kada se tako odvratno ponaša prema meni. Odgovorila sam joj da je volim od trenutka kada sam je prvi put primila u svoje naručje te da nitko i nikada neće uni-štiti taj prekrasan osjećaj i ljubav prema mom djetetu. Plakala je, htjela svog tatu i ponavljala kako bismo, da tata nije umro, imali ljepši život. Rekla sam joj da je tata u našim srcima, ali da smo mi ti koji odlučujemo kakav će nam biti život. Možemo ga učiniti li-jepim, laganim i sretnim ili pak teškim i ružnim. Bila je iscrpljena i ubrzo je zaspala.Ja sam iz ovog iskustva naučila da u takvim trenucima moram biti luda, ali u pozitivnom smislu. To mi se poslije pokazalo po-zitivnim rješenjem. Ema mi je dala odgovor. Taj vikend sam bila slomljena. Dvoumila sam se. Nazvati liječnicu u Zagreb? Kako joj reći? Nisam željela govoriti o gušenju jer sam istovremeno razmišljala o Emi, a to bi značilo ponovni povratak u Zagreb što nikako nisam željela, a pogotovo nisam željela iznova proživlja-vati teške trenutke. Ali i dani koji su uslijedili bili su teški i opas-ni, i za nju i za mene.U nedjelju je opet počelo s ubit ću se. Rekla bih joj nakon toga: Ubi se ako to želiš. Usput sam otvorila prozor. Nije to očekivala. Bojala sam se, ali bila sam u blizini i mogla je spriječiti da je po-kušala. Da, bila sam luđa od nje i to je funkcioniralo. Naravno, nije skočila.U ponedjeljak sam nazvala liječnicu i pričala o njezinom pona-šanju, nagloj promjeni raspoloženja, ali nisam ništa rekla o gu-šenju. Liječnica je rekla neka je dovedem, ali ovaj će put ostati duže u bolnici te će se pokušati naći primjerena količina lijeka. Spominjala mi je bipolarni poremećaj i druge poremećaje, ali je napomenula kako je teško reći bilo što s obzirom na njezine go-dine jer je ona još uvijek bila u razvoju.

Page 79: Prije duge

Prije duge

79

Tako smo 6. veljače 2009. opet putovale u Zagreb. Ema je znala da će ostati, ali je željela pomoć jer je shvaćala da je vlastito pona-šanje uništava, a ona je htjela biti dobra djevojčica.Razgovor je prošao u miru, Eminim suzama i tuzi. Nije joj pada-lo na pamet da napravi kakvu glupost jer je znala kako je prošla zadnji put. Zagrlile smo se. Obje smo bile tužne. Vrata dječjeg odjela su se zatvorila, a ja sam otišla u suzama.

Page 80: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

80

LIA, TANJA, MATEJ, LANA

Moje dobre duše koje su mi pomogle da se i ja promijenim. Lia je bila prvi i glavni pokretač moga novog puta u promjenu. Dala mi je Tanjin broj, osobe koja je ljudima pomagala drugačijim pristupom. Inače je po struci viši fizioterapeut. Primjenjivala je peat tehniku. Ukratko, za one koji ne znaju o čemu se radi, poput mene dok je nisam upoznala, peat je energetska terapija, brza i djelotvorna tehnika koja uklanja nepoželjna fizička, mentalna i emocionalna stanja u čovjeku dodirivanjem akupresurnih točaka po peat slijedu. Peat je nastao nakon dugogodišnjeg istraživanja meridijanskih terapija (shiatsu, akupresura, akupunktura), kine-ziologije, tehnika disanja, psihoterapije i metoda elemenata transformacije. Tvorac ove metode je psiholog Ž. M. Slavinski. Peat djeluje tako da se počinje s određenim problemom i otkrivaju se dublji različiti sadržaji. Dolazi se do najdubljeg uzroka problema i njegovom se neutralizacijom otklanja otpor te se otvara put ispravnom iscjeljenju. Koje sve probleme peat uklanja? Lista je gotovo nepregledna. Brzo i trajno oslobađa vas briga, strepnje, napada panike, bijesa, tuge, uklanja strahove (npr. od letenja, zmija, visine...), nedostatak samopouzdanja, tre-mu, stidljivost, probleme s učenjem, agresivnost, povučenost. Također djeluje kod nekih fizičkih bolova, dugotrajnih alergija i trauma. Ovoj blagotvornoj terapiji mogu se podvrgnuti odrasli i djeca. Svi koji žele živjeti život punim plućima.Nisam znala što me čeka, no to je bilo nešto sasvim drugačije od onoga što sam poznavala. Jedino sam znala da nemam što izgubi-

Page 81: Prije duge

Prije duge

81

ti. Htjela sam probati i to jer su mi stručne osobe, dok sam tražila pomoć, zatvarale vrata, a ova su se otvarala. I tako sam krenula k Tanji. Preko mene radila je za Emu. Obično se ulazi u prošireno stanje svijesti i brzo bi se povezala s Eminom. Definicija je bila: strah od nefunkcionalnosti u društvu i samodestrukcija.Postoji skala od 1 do 10, a vi kažete broj koji osjećate. Meni je to bio broj 9. Tanja bi postavljala pitanja i tražila da navedem su-protnost tom osjećaju.

Ema je bila u Zagrebu i čule bismo se nakratko svake večeri. Tada bismo jedna drugu hrabrile i ona bi govorila da se čudno osjeća. Svako jutro joj se povraćalo. Rekla mi je da joj pada kosa. Govo-rila je da je dobra i da želi svojoj kući. Bilo mi je teško, ali prvi put sam se osjećala drugačije, za razliku od njezina prethodnog bo-ravka u bolnici. Osjećala sam da mi rad s Tanjom pomaže, došla bih kod nje slomljena, a izašla jača. Osjećaji, slike i misli koje sam imala nestali bi nakon neutralizacije. Ne u potpunosti, ostao je još strah, ali puno manjeg intenziteta. Promjene koje su se odvi-jale bile su čudesne i davale mi snagu za sve.Radila sam, a u slobodno vrijeme obilazila udruge. Što god su mi rekli da napravim i kome se moram obratiti, ja sam poslušno obavljala i gubila svoje i njihovo vrijeme jer nisu mi mogli po-moći. Uvidjela sam da sustav ne funkcionira i da sam prepuštena sama sebi. Trebala sam pomoći samoj sebi.Jedino sam s radošću odlazila Tanji. To vrijeme nije bilo izgublje-no. Pomagala mi je nepoznata osoba koju sam slučajno upoznala i njezin rad na meni pokazivao je pozitivne rezultate. Isto tako, htjela bih naglasiti kako Tanja od mene nije htjela uzeti ni kune. Rekla mi je da se nalazim u teškoj situaciji. Znala je kolika mi je plaća i koliko su me stajali odlasci u Zagreb. To je radila s ljubav-lju. Željela je pomoći i uspijevalo joj je. Zar nije prekrasno sresti pojedince koji žele dati sebe i svoje vrijeme da bi pomogli drugim ljudima? Bila sam i kod privatnog psihologa, platila 300 kuna, ali

Page 82: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

82

nisam dobila nikakvu pomoć. Dok sam bila u njezinoj ordinaciji, zapisivala je što govorim, izgovorila svega deset rečenica koje bi i malo dijete znalo izgovoriti i uzela 300 kuna jer je vrijeme istek-lo. Imala sam 150 kuna i sutradan joj donijela ostatak. Bio je to bačen novac i uzalud potrošeno vrijeme, a tada mi je trebala sva-ka kuna jer odlasci u Zagreb nisu bili jeftini. Bila sam i u uredu državne uprave – odsjek za prosvjetu i kulturu. Bilo je potrebno obaviti specijalističke preglede radi pokretanja postupka utvrđi-vanja primjerenog oblika školovanja. Sve se to zakompliciralo i bila sam jako iscrpljena. Jedino što mi je bilo važno bilo je moje dijete. Napravile smo i magnetsku rezonanciju mozga. Sve je bilo u redu. Na kraju, jednostavno mi je došla muka od svega.

Prva osoba kojoj sam rekla za Emino gušenje bio je Matej. Na-zvala sam ga u subotu ujutro, nakon mučne i neprospavane noći. Nisam mu željela sve obrazlagati preko telefona, već smo se do-govorili da se nađemo u ponedjeljak. To je taj neobjašnjiv osjećaj. Čovjeka nisam najbolje poznavala, ali sam ga osjećala i mogla mu reći, bez teškoće, sve što me tišti. On je vidio moje suze, tugu, nemoć i ljutnju. Nije me bilo sram, iako je bio muškarac od kojih sam bježala. Savjetovao mi je da kažem liječnici za gušenje, ali ja to nisam htjela, zbog Eme, da joj ne bude još gore. Razum vam govori jedno, a srce vrišti od bola. Znao je sa mnom razgovarati i osjećala sam njegovu podršku. Poslušala sam ga, znala sam da je u pravu i vjerovala sam mu. Nakon nekoliko dana, kada se Ema već nalazila na odjelu, na-zvala sam liječnicu i pokušala joj reći okolnim putem. Bilo mi je teško i izgovoriti te riječi. No, ona je već znala jer joj je Ema rekla. Moja iskrena i otvorena Ema. Iskreno, ja na njezinu mjestu to ne bih rekla. Svaka joj čast na tolikoj iskrenosti. Spomenula sam joj Emine mučnine i druge simptome o kojima mi je pričala. Rekla je da to nije ništa strašno. Nisam se baš slagala s njezinim mišlje-njem. Znala sam da je to posljedica ubitačne terapije.

Page 83: Prije duge

Prije duge

83

Jedno popodne imala sam zakazan razgovor u jednoj od udruga koje pomažu djeci. Često je reklamirana preko medija, odnosno radija i na raznim plakatima izloženima po našem gradu. Izno-va 40 minuta izgubljenog vremena. Mi smo im ipak bili prevelik zalogaj. Jaka teorija, ali praksa je malo drugačija. Tako sam, opet tužna i bijesna, izašla na prohladnu ulicu. Vani je bilo jako hlad-no, a ja sam gorjela iznutra. Pucala sam. Sve što nam se prikazu-je nema veze sa stvarnošću. Tada sam nazvala Mateja jer on me znao umiriti, a imala sam potrebu za time. U tom trenutku bila mi je potrebna utjeha i topla riječ. S njime sam se osjećala zašti-ćeno i sigurno. Našli smo se i razgovarali. On me znao i nasmijati baš u trenucima kada mi je bilo najgore. Jednom prilikom dok je razgovarao na telefon, naši su se pogledi sreli. Bile su to sekun-de, ali ja sam poznavala te oči. Osjećala sam njihovu toplinu i povezanost s njime. Želim reći da, osim razgovora, između nas nije postojala nikakva veza, kako inače ljudi mogu pretpostaviti ili misliti da ne postoji obično, iskreno prijateljstvo između žene i muškarca bez intimnih odnosa.Ja sam od Mateja dobila puno više, a to je ljudskost, razumijeva-nje, strpljenje, utjehu, osmijeh, iskrenu toplu riječ i nadu da će biti bolje. To su prekrasni pokloni. Jednostavno je otići u trgovi-nu i kupiti poklon, ali pokloni koje sam ja dobila bili su nepro-cjenjive vrijednosti. Ljudska dobrota i suosjećajnost. Dok se ne nađemo u teškoj situaciji, te darove ni ne primjećujemo. Malo nam treba da nekome poklonimo osmijeh. Ljudi uđu u vaš život kada ste spremni i od svakog ponešto naučite. Zato puno hvala Mateju. Ima posebno mjesto u mom srcu i uvijek ću se sjećati njegove dobrote koju mi je pružao. I onda i danas osjećam ne-objašnjivu povezanost.

Prvi vikend nakon druge hospitalizacije nisam posjetila Emu jer sam bila bolesna. Imala sam temperaturu. Kada sam joj rekla da neću doći, bila je ljuta na mene. Razmišljala je o sebi i nije ju bilo

Page 84: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

84

briga što sam ja bolesna. No, to me nije toliko pogodilo kao ne-kada. Sada sam ponovo učila kako se nositi sama sa sobom. Go-dinama sam bježala od sebe i svojih emocija koje sam zatomila u sebi nakon Alenove smrti i jedino sam funkcionirala s Emom jer bih bez nje bila izgubljena. Učila sam osjećati sebe i posvetiti vri-jeme sebi, učiniti nešto za sebe. Moja nesigurnost koju sam vukla duže vrijeme nestala je. Od nesigurne osobe postala sam sigurna, samopouzdanija, nemoć mi se pretvarala u pozitivnu moć, poče-la sam se voljeti i prihvaćati, u bezizlaznoj situaciji nalazila sam rješenja. Počela sam se mijenjati iznutra i dozvolila osjećati sebe. To su bili počeci, prvi koraci. A sve to zahvaljujući Tanji koja mi je pomagala u tom procesu. Ne mogu reći da je bilo jednostavno i brzo jer taj se proces još uvijek odvija. Na samom početku bila sam oronula biljka koja vene. Izvana čvrsta i jaka, a iznutra pot-puno slomljena. One noći kada je Ema prvi put ostala u bolnici, dotaknula sam dno, no tada su se počele i odvijati pozitivne i postupne promjene. Imala sam različita životna iskustva iz kojih sam nešto naučila. Bilo je negativnih, ali i pozitivnih koja su mi davala snagu da se mijenjam i idem naprijed. Čak sam razmišlja-la da sama, uz pomoć nekih ljudi, otvorim udrugu za pomoć ro-diteljima i djeci. Imala sam iskustva, i to višegodišnjeg, ali nisam završila fakultet. Ipak, najveće znanje možete dobiti učeći kroz život.Odlazeći vikendima u Zagreb, upoznala sam i druge roditelje i djecu te slušala njihova iskustva i životne priče. Svi smo se, ma-nje-više, nalazili u sličnim situacijama. Jedan dječačić, Emin vrš-njak, posebno mi se urezao u pamćenje. Ema i on su se razumjeli jer su bili slični. Počela sam primjećivati takvu djecu, poput onog dječačića iz salona koji je osjećao moju patnju. Emin prijatelj iz bolnice nije imao nikakvih problema s učenjem. Jednom bi pro-čitao i sve znao, ali imao je problematično ponašanje. Nije htio ići u školu jer mu je bilo glupo gubiti vrijeme na stvari koje već zna. To ga je frustriralo. Želio je više, samo što naše društvo nije spremno za više, odnosno nije spremno posvetiti se takvoj djeci.

Page 85: Prije duge

Prije duge

85

Njima je potreban drugačiji pristup, drugačiji program učenja od uobičajenoga. Takva djeca, u protivnom, postaju nezadovoljna i žele rušiti sustav, ali nažalost sama ispaštaju i na kraju završe na psihijatriji gdje im se daju razne terapije ne bi li ih se umirilo, a društvu bilo lakše. To što ih gušimo i ne dozvoljavamo im da rastu svojim ubrzanim tempom (jer kao da su ispred nas), to ni-kome nije bitno. Radije ćemo uništiti dječju dušu nego mijenjati svoju svijest i učiniti nešto pozitivno za njih. Ne tvrdim da je s njima jednostavno. Majka tog dječaka isto je imala poteškoća i bila prisiljena na hospitalizaciju. Ispričala mi je da je znao uzeti čekić i nabijati po parketu. Da, bio je ljut i neshvaćen i na taj na-čin iskazivao svoje nezadovoljstvo.U bolnici su se nalazila i druga djeca s različitim poremećajima. I nadalje mislim da sva djeca ne smiju boraviti u istom prostoru. Isto tako razumijem da nemamo uvjeta. Malo je prostora, a puno djece.

Što se tiče škole i obrazovanja, imate ludu sreću ako naiđete na kolektiv s ravnateljicom koji želi pomoći i trudi se oko djetetove dobrobiti. Čula sam priče kako neki roditelji nisu naišli na podrš-ku i razumijevanje, takvu bi djecu koja su bila natprosječno in-teligentna, ali su odudarala od drugih i stvarala probleme u školi rušili. Jednostavno se nisu htjeli baviti takvim slučajevima. Mož-da nisu bili osposobljeni, što je, nažalost, česta pojava u našem obrazovnom sustavu koji ne polaže pažnju na dodatnu edukaciju profesora zanemarujući sve učestaliji problem i tako je sve opet prepušteno roditeljima koji djeci ne mogu nadomjestiti školu, odnosno njezinu društvenu ulogu. Nadalje, predmetni profeso-ri često nisu upoznati s djetetovom dijagnozom jer se uvriježilo mišljenje kako se time narušava njegova intima, pa ne mogu ni primjereno djelovati. Dakle, radi se o sustavu koji ne funkcionira, a ne o pojedincima koji ne žele pomoći, premda postoje i velike razlike između profesora. Neki obavljaju svoj posao s ljubavlju.

Page 86: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

86

Trude se posvetiti svakom djetetu jer svako je dijete različito i ne može se svima pristupiti na isti način. Nažalost, ima i onih koje nije previše briga i žele završiti program bez obzira na to jesu li djeca (ili nisu) shvatila propisano gradivo. Slušajući njih, znala sam da moja kći i ja imamo veliku sreću jer je cijeli kolektiv dao sve od sebe.U tih mjesec dana dok je Ema bila u bolnici, ja sam puno dobila i naučila, možda i više nego u pola svog života. Bila sam spremna na njezin povratak premda nisam znala kako će se odvijati, ali više me ničega nije bilo strah, pa čak ni gušenja. Imala sam rješe-nje koje mi je Ema dala.

Donosim drugo otpusno pismo:Nakon prvog liječenja djevojčica je neko vrijeme bila mirna, odla-zila na psihijatrijske kontrole u Rijeci, no tada dolazi do razvoja nuspojava radi čega se lijek zamjenjuje quetiapinom. Istovremeno počinje drugo polugodište. Ema postaje ponovno svadljiva, disfo-ričnog raspoloženja, tuče se povremeno s djecom u razredu “jer je opet izazivaju”, a kod kuće je također sve agresivnija prema majci. Stoga prestaje odlaziti u školu, ali se psihičko stanje i dalje pogorša-va, slabo spava, razdražljiva je, ljuta bez vidljivog razloga itd. Tije-kom ovog liječenja se nastavlja s uvođenjem quetiapina do ukupne doze od 200 mg na dan. Uz to se uvodi i Topamax u svrhu dodat-nog stabilizatora raspoloženja, ali djevojčica dobiva alergijsku re-akciju (sitan crveni osip po ekstremitetima) za koju se pretpostavlja da je nastala uzimanjem Topamaxa. Čim se lijek ukine, povlači se i osip. Uz medikamentoznu terapiju se nastavilo i sa ranije započe-tom individualnom psihoterapijom tijekom koje se djevojčicu po-tiče na razne teme, pa tako i razgovore vezane uz očevu smrt, kao i njezine osjećaje krivnje i ljutnje koji su s time povezani, te koje često projicira na majku. Na odjelu je Ema uglavnom adekvatnog ponašanja. Bez većih sukoba s ostalom djecom, kao niti s osobljem. Rado razgovara s terapeutom. Budući da i dalje ostaje neizvjesna

Page 87: Prije duge

Prije duge

87

njezina mogućnost prilagodbe, odnosno niskog praga na frustracije glede odnosa s djecom u školi, u dogovoru s pedagogicom škole, a čime je i majka suglasna, postignut je dogovor da sa za neko vrijeme Ema školuje prema individualiziranom programu i to na način da nastavnici posebno, dakle, bez ostale djece rade s njom i ispituju je posebno predmet po predmet. Ovdje će se nastaviti indi-vidualna psihoterapija s djevojčicom prema dogovoru, a majci se savjetuje javiti se psihijatrici i u Rijeci radi dogovora o eventualnoj obiteljskoj psihoterapiji za nju i kćer (otpusno pismo donosi se u originalnoj verziji, op. ur.).

Page 88: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

88

VRAĆANJE U NORMALNOST

Ema je bila užasno blijeda, iscrpljena, umorna, pospana, a noću nije mogla lako zaspati i često bi se budila. Imala je jutarnje muč-nine, i to svakodnevno, kosa joj je još više ispadala. Nakon nje-zina povratka uzela sam bolovanje. Prve je dane ostala kod kuće. Išle bismo u šetnje, najčešće uz more. To više nije bila moja dje-vojčica. Što se događalo u njezinoj glavi, pitala sam se. U početku nije željela pričati o svom boravku u bolnici, a ja nisam na tome inzistirala. Znala bi mi reći da drugačije vidi more, kao da je ud-vostručeno. Promatrajući je, znala sam da je tablete uništavaju. Govorila mi je da se zbog njih osjeća loše, a i ja sam to primjeći-vala. Odlučila sam joj smanjivati dozu do potpunog prekida i nije mi žao što sam tako postupila. Poslušala sam svoj unutarnji glas koji je bio ispravan. Potom je krenula u školu i radila samostalno s profesorima. Bilo je to teško razdoblje. Zajedno smo boravile u školi i ja sam znala čuti pojedinu djecu kako okrutno i s podsmijehom, izrugujući se, komentiraju: Vratila se luđakinja. Te su je riječi jako boljele. Bila je tužna i nije željela ponovo ići u školu. Pogledala me u oči i rekla: Ja sam luda, svi misle da sam luda. Zagrlila bih je i rekla da nije luda i neka ne sluša druge koji ne razumiju. Ema je u Za-grebu viđala različitu djecu. Govorila bih joj neka vjeruje sebi i sluša svoje srce. Ali njezino je srce bilo ranjeno i trebalo je puno ljubavi i pažnje. Bolnica je ostavila dubok trag. Prošle smo liječ-ničke specijalističke preglede i školsku komisiju radi primjere-nog oblika školovanja. Učinile smo sve što smo trebale. Bile smo

Page 89: Prije duge

Prije duge

89

i u Centru za socijalnu skrb, u više soba. Jedna draga gospođa uspjela mi je odobriti zahtjev za naknadu putnih troškova. Imala sam pravo na to, ali nisam znala. Zahvaljujući njoj, vratio nam se iznos od 1000 kuna. Nije to bio cijeli iznos što sam ga potrošila za put, ali je pozamašan i dobro je došao. Tada sam upoznala i dragu Lanu. Prvo su nas poslali u jednu sobu, a onda rekli da se obratimo u drugu. Tamo je radila Lana. Ukratko sam joj ispričala o čemu se radi, predala papire, a zadnja rečenica koje se i ona sje-ća bila je: Ne znam zašto nam se to događa, ali očito postoji razlog. Da, postojao je. Uputila me u sve što moram učiniti i vrlo brzo je sve riješila. Dakle, potrebna je samo dobra volja. Nije slučajnost da sam baš nju upoznala. S vremenom smo se sprijateljile i mogla sam otvoreno razgovarati o Emi i njezinim darovima što ih je donijela u ovaj život. Lana je svojom pozitivnošću jako utjecala na mene.Ema i ja živjele smo dan po dan. Imala je svoju posebnu satnicu i zajedno smo odlazile u školu. Svi su joj profesori željeli pomoći i radili su individualno s njom. Emi se sviđao takav način rada i njezina dotadašnja mržnja prema školi pretvorila se u želju za učenjem zajedno s profesorima. Imala je svu njihovu pažnju i vri-jeme posvećeno samo njoj. Škola se svakodnevno sama snalazila i pronalazila rješenja s obzirom da nisu imali konkretne odgovo-re od nadležnih institucija. Nije im bio bitan samo program koji se morao usvojiti. Bio je bitan i pristup i razgovor s Emom. Svaki je dan bio drugačiji i donosio nešto novo. Bilo je dana kada Ema nije bila koncentrirana, možda je bila tužna ili ljuta, ali su profe-sori svojom ljubavlju uspijevali doprijeti do nje. Kad je bila kon-centrirana, mogla je raditi i bila sretna što je uspjela. S radošću je pričala o profesorima jer je osjećala njihovu pažnju. Osjećala je da im je stalo do nje. Bila sam u svakodnevnom kontaktu s njima i pedagoginjom pa sam zato uistinu zahvalna svima jer sam vi-djela što sve rade i koliko se trude oko mog djeteta.Ema im je pokazala da postoje i drukčiji načini učenja.

Page 90: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

90

Dok sam je čekala na klupici, čitala bih knjige. To je vrijeme bilo korisno utrošeno. Međutim, za vrijeme odmora na hodnicima se moglo svašta čuti i vidjeti. Podmetanja, guranja, ogovaranja, vrijeđanja profesora ili nekog djeteta, psovanja, izrugivanja, laganja, muljanja, bez-osjećajnosti, suza, smijeha, lovljenja po hodniku, pipkanje cura, zadirkivanje dječaka, šalabahtera, pisanja zadaća... Sada sam tek mogla razumjeti pravu sliku o tome što se sve događa u školi. Još jedno pozitivno iskustvo koje mi je bolje otvorilo pogled. Profe-sorima uopće nije jednostavno, tek sam tada to shvatila. Po mom mišljenu, oni bi trebali imati beneficirani radni staž i dvostruko veću plaću s obzirom na sve kroz što prolaze. A neki roditelji, mogla bih reći čak većina njih, trebali bi provesti koji dan u školi ili oko škole, da se sami uvjere što profesori svakodnevno do-življavaju, kao i ja koja sam sve to vrijeme ondje bila prisutna. Iz osobnog iskustva mogu reći i sljedeće: neka su djeca naizgled dobrice i roditelji s njima nemaju nikakvih problema pa ih če-sto samo hvale. Međutim, ti isti roditelji trebali bi u školi vidjeti pravu sliku svoje djece i njihova ponašanja. U kući su med i mli-jeko, a izvan kuće druga priča. Da, sada sam mogla u potpunosti razumjeti Emu. Ako profesori roditelju skrenu pažnju u vezi s njegovim djetetom, očito postoji valjan razlog. Oni su svaki dan s njime, ali u jednom drugačijem kontekstu koji nije obiteljski, pa sve vide i čuju. Jedino je pitanje koliko roditelji vide i čuju te što od svega toga prihvaćaju. Ne treba slijepo vjerovati jednoj odre-đenoj slici. Profesori ne žele loše našoj djeci. Možda bismo više razumjeli i prihvatili neke stvari da sami promatramo prizore sa školskih hodnika ili oko škole. I djelatnici Ministarstva znanosti i obrazovanja također bi trebali provesti koji dan u školi. Pišu se zakoni, pravilnici, programi, a prava slika nalazi se u školi i samo ljudi koji tamo rade znaju pravu situaciju.Trebali bismo više kontaktirati s profesorima i slušati ih jer oni prate razvoj naše djece i uočavaju moguće nedostatke. Nije bitan samo program. Svako je dijete jedinka, neka djeca brže i lakše

Page 91: Prije duge

Prije duge

91

usvajaju gradivo, dok nekoj djeci treba više vremena. Kakve ko-risti ima ići naprijed s gradivom ako nisu svi razumjeli? A to je praksa naših škola koje slijepo slijede programe. Stvaraju se rupe, a rezultat je loša ocjena i nezadovoljstvo. Neka pak djeca žele više od programa pa se dosađuju i stvaraju probleme. S druge stra-ne, isto sam tako svjesna da se ne može sve usvojiti na nastavi. Od djece se zahtijeva i rad kod kuće, što ona baš i nisu osvijesti-la. Osim toga, razredi su ogromni, neki broje i više od trideset učenika, pogotovo u srednjim školama, pa ih profesori ne stignu sve ni usmeno ispitati, već se samo redaju pismeni kontrolni, a kamoli individualno raditi s njima. A za dodatni rad mislim da nisu plaćeni (ili se pak radi o simboličnim iznosima) pa se opet vrtimo u krug...Mislim da se puno toga treba mijenjati u korist naše djece. Nije ni njima jednostavno. Od njih se stalno nešto očekuje. Bilo bi dobro kada bi i oni sudjelovali u stvaranju školskog programa, naravno u zajedničkom radu s profesorima, kada bi se saslušali njihovi prijedlozi i uvažavalo njihovo mišljenje. Tada bi vjerojatno s ra-došću usvajali zadano gradivo, bili bi motivirani, a ne primorani na učenje. Osim toga, i vremena su se promijenila. Naša su djeca danas zrelija pa je i u tom pogledu potrebno nešto mijenjati. Net-ko će pomisliti da je to možda nerealno. Što smo učinili? Jesmo li pokušali išta promijeniti? Mislim da nismo ništa ili jako malo.Je li se itko ikada zapitao zašto je danas sve veći broj djece na psi-hijatriji? Ta djeca nisu bolesna, ona samo funkcioniraju na druga-čiji način. Vidovita su, talentirana, inteligentna, osjećaju iskreno i čisto pa su nesretna u svom okruženju. Kao primjer navela bih američkog matematičara i ekonomista Johna Forbesa Nasha koji je 1994. godine dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju. Naime, Nash davne 1958. počinje pokazivati znakove shizofrenije, go-dinu dana kasnije je hospitaliziran, kada mu je dijagnosticirana paranoidna shizofrenija s depresijom i niskom razinom samopo-štovanja, no 1960. vraća se na Sveučilište Princeton gdje je radio na teoriji igre, te na svoju ruku prestaje uzimati terapiju. Više nije

Page 92: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

92

pokazivao znakove bolesti. Zanimljiva su njegova promišljanja o shizofreniji. Osim Nasha, od shizofrenije su bolovali i J. Kerou-ac, američki književnik, osnivač beat pokreta, naš znanstvenik R. Bošković, dok je V. Woolf, primjerice, jedna od ključnih autorica narativnog modernizma i osnivačica feminističke kritike, patila od slušnih i vizualnih halucinacija te duboke depresije. Unatoč bolesti, vjerujem da nitko ne bi umanjio njihov doprinos našem društvu.Mislim da nas djeca žele naučiti i pokazati nam da postoji i dru-gačiji put. Trebamo im dozvoliti da se razvijaju na tom svom putu i podržavati ih. Odlučila sam napisati ovu knjigu i progovoriti zbog njih i njihovih roditelja koji su sve svjesniji. Ima ih na cijeloj zemaljskoj kugli, sve veći i veći broj. Rađaju se svakodnevno.

Kako se Ema stalno debljala, dobila je strije, a kada se gledala u ogledalo, bila je tužna i ljuta. Češće smo morale kupovati traperi-ce. Jednom prilikom u Toweru, dok smo ih tražile (a bilo je teško jer svake koje su joj se svidjele bile su male), iza nas je stajala mama s djecom koja su išla u istu školu, no bila su mlađa. Mami su rekli i pokazivali prstom na Emu, da je ona ta koja je bila u lud-nici. Moram priznati da sam se loše osjećala, rekla bih žalosno. Svi su znali za Emin boravak u bolnici. Jedino što je bilo dobro, Ema ih nije čula.Zadnjih mjeseci imala sam običaj navečer gledati kroz prozor i razgovarati s Mjesecom. Znam, zvuči čudno. Gledala bih u Mje-sec i sjetila se da je bio moj prijatelj dok sam bila djevojčica i sve mu pričala. Tako sam opet počela pričati s tim dalekim nebeskim tijelom. Iznosila bih mu svoje strepnje, želje, nadanja, zahvaljiva-la se svim dobrim ljudima, molila se. Osjetila bih u tim trenuci-ma mir, ali i snagu. Razmišljala o slučajnim poznanstvima i djeci koju sam susrela. Razmišljala o tome čega se moram sjetiti. O riječima dječačića iz salona, njegovom poznatom pogledu i to-plim očima. Nisam se sjećala, ali sam polako otvarala nova vrata

Page 93: Prije duge

Prije duge

93

što ih je Ema, nažalost, zatvorila da bi bila prihvaćena u društvu. Odvikavanje od lijekova bilo je jako teško (a još je teže bilo kada ih je uzimala), ali na kraju ipak uspješno. Doživljavala je promje-ne raspoloženja, opet je bila agresivna prema meni i, naravno, optuživala me da sam kriva za tatinu smrt. Međutim, ja sam bila spremna i znala sam kako dalje. U takvim trenucima, kada vam je možda i potreban psihijatar, nemate ga. Sami ste i želite pozi-tivno riješiti situaciju. Bila sam i mama, i prijatelj, i psihijatar, sve u jednom pakiranju. Kada bi legla na pod, znala sam – počinje borba između pozitivnog i negativnog. No, više se nisam bojala i osjećala nemoć. Opet me navlačila, gurala, gušila, vrijeđala... Dakle, događalo se sve ono kroz što smo već prolazile. To je ot-prilike bilo ovako: gurkala me vrijeđajući, a ja bih u sebi osjećala pozitivnu snagu. Nježno, ali dovoljno čvrsto uhvatila bih je za ruke i pričala joj o ljubavi, o tom pozitivnom osjećaju koji ima u sebi i od kojeg bježi skrivajući se iza agresivnosti, a agresivnost je lažan osjećaj moći. Iza njega se kriju nemoć i strah. Jedini iskren i pozitivan osjećaj je ljubav. Ona bi meni na to: Kurvo, a ja njoj: Anđele koji si donio radost u moje srce. Rekla bi: Ja sam jaka i slomit ću te. Ja njoj: Ljubav je neslomljiva. Ona: Mrzim te!Ja: Volim te i zahvalna sam što si ušla u moj život.Ona: Glupačo, ti si luda!Ja: Ako je ludost voljeti, onda sam sretno luda.Ona: Ubit ću se, skočit ću kroz prozor.Ja: Želiš da ti pomognem? Samo što nećeš ubiti ljubav koju osjećam prema tebi.

Te riječi ljubavi su je lomile i pozitivno djelovale. Plakala bi i rekla: Jako sam voljela tatu, a on me napustio. Ne želim nikoga voljeti jer ću ga izgubiti. Lakše je mrziti jer tako nisam povrijeđena. Ali zašto

Page 94: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

94

sam tako tužna i boli me iznutra? Pokazala bi predio svog srca. Da, ljubav ju je topila, a istovremeno se bojala da će biti napu-štena ako bude voljela. Došla sam do uzroka. Kad je Alen umro, stvarala je obrambene mehanizme kako bi se se zaštitila, jednako kao i ja. Govorila sam joj da je ljubav neuništiva i neka dozvoli sebi osjetiti tugu. Kad je tužna, neka se isplače. To su dobre suze. Agresivnost i bijes najviše uništavaju nju, a tako je prekrasna.

Ili bismo mirno legle u krevet, a ona bi iznenada stavila jastuk na moju glavu i opet bi počelo.Ema: Tako si jadna i glupa, ubit ću te.Ja: Što čekaš?! Riješi se moje gluposti i jada. Bit ću sretna s toplinom u srcu.Ema: Kako možeš to govoriti? Kakva ljubav? To ne postoji!Ja: Ljubav je sve.Ema: Kurvo, uništila si mi život što si me rodila.Ja: Došla si na svijet da osjetim pravu radost i ljubav koju pružaš. Došla si da se sjetim.

Tada bi stala i osjetila sam da je razumjela. Upotrijebila sam riječi dječačića iz salona. Ona je znala. Ja još nisam.

Ema: Ne želim se sjećati jer ljudi ne razumiju i misle da smo mi ludi. Vi svi ne poznajete pravu čistu ljubav. Želite nas gušiti svojim glupostima. Govorite o ljubavi, a pokazujete suprotno.Ja: Dobro, razumijem te, odnosno pokušavam razumjeti. Ali osje-ćaš li ti tu čistu ljubav... moju ljubav prema tebi?

Gledala bi me sekundu-dvije, isprva ljutito, zatim čisto i jasno, a potom joj je pogled postao tužan. Doživljavala je moje iskrene osjećaje i moj pogled koji joj je prenosio svu moju ljubav. Sta-

Page 95: Prije duge

Prije duge

95

la je i šutjela, a zatim tiho rekla da osjeća ljubav. To nisu samo riječi, to je trenutak kada stvarno osjećate ljubav u tijelu. To je bilo najvažnije, da osjeća moju iskrenu ljubav jer uzalud da ja pričam o ljubavi, a ona osjeća suprotno. Legla je na mene i pla-kala. Borila se sama sa sobom i uz moju pomoć, odnosno mojih riječi što ih je slušala o ljubavi, a pritom i osjećala, uspijevale smo primiriti takve ispade. Oni su postajali sve rjeđi i rjeđi, od četiri puta tjedno na dva, pa čak i jedanput tjedno, dok nisu potpuno iščeznuli. Kad bi nju hvatao bijes, u meni je rasla snaga, čudan pozitivan osjećaj, iznutra sam znala odgovor. To nema previše veze s razumom, nego s osjećajima koji su pokazivali pozitivan rezultat i Emino smirenje. Od početne ljutnje i bijesa preko tuge pa do razumijevanja. Ona je razumjela taj jezik koji se odvija u nama. Ja sam ga naučila zahvaljujući njoj. Dala mi je odgovore. Primjenjivala sam njezinu istu tehniku samo što je njezina bila negativna, a moja pozitivna. Pritom bih rekla da je najvažniji po-gled, odnosno gledanje u oči dok izgovarate i osjećate te riječi. U početku, kada se lomila, nije mogla gledati me u oči. Izbjegavala je pogled jer je osjećala, čitala bi iz njega. To bi je topilo. U trenu-cima kada me pokušavala ugušiti, govorila sam joj neka me gleda u oči, neka bude toliko hrabra kad već to želi, da je nemoćna ako ne uspijeva gledati me u oči dok to čini. Znala sam da pogled čini čuda. Naime, dok su djeca mala, ona su stopljena sa svojom nutrinom. Kako rastu, tako se odvajaju od sebe i postaju ono što odrasli od njih traže. Zaboravljaju. Ema mi je pomogla da se poč-nem vraćati sebi, onome malom djetetu, te da osjetim taj bogati unutarnji svijet.

Bilo je dana kada nije željela ići u školu jer se nije osjećala dobro. Znala bi reći: Nešto će se loše dogoditi. Predosjećala je i stvarno bi se dogodilo. Ništa strašno, ali ipak se dogodilo. Toga je bilo najviše u četvrtom i petom razredu, tijekom prvoga polugodišta. Tada su se događale ružne i ozbiljne stvari, ali sada je ipak bilo drugačije. Bila sam s njom i govorila joj neka promijeni taj osjećaj

Page 96: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

96

što ga nosi u sebi te da se ništa strašno neće dogoditi jer sam ja uz nju. Ponekad sam i ja bila prisutna na satu. Moram priznati da sam uživala. Najviše mi se svidio talijanski. Profesorica Rosi je lijepo prenosila znanje. Dok bi čitala ili pričala, osjećala se ljubav. Nije samo odradila taj sat, već je stvarno prenosila svoje znanje s ljubavlju. Ona je prva osoba koja je znala kako će pridobiti Emu. Kada se vratila iz bolnice, prvi sat bio je talijanski. Ema je išla u školu, ali ne s velikom željom. Sjedile smo kod pedagoginje i Ema nije željela ići na sat. Bojala se jer nije znala što je čeka. Više nije bila u razredu s drugom djecom. Profesorica je ušla i nježno raz-govarala s njom, čak ju je uspjela i nasmijati. Jednostavno je znala kako postupiti i Ema je pristala otići na sat. Hvala joj od srca. To ne piše u pravilnicima. Ili imate ili nemate taj dar u sebi.Ja sam ostala kod pedagoginje i nitko nije znao kako će se sat odvijati. Sada je to bio drugačiji pristup. Za cjelokupnu školu teži, ali svi su uspjeli. Ema je obožavala biologiju i talijanski, više zbog profesorice. Svi su joj se predmeti podjednako sviđali osim en-gleskog jezika, a kasnije i povijesti i zemljopisa. Ne mogu opisati taj prekrasan osjećaj jer se uspjelo da moje dijete s veseljem priča o školi (ne uvijek, ali često) i ide u školu. Svi su zaslužili jedno veliko hvala.

Mi smo i dalje odlazile na psihoterapiju u Rijeku, ali i u Zagreb. Što se tiče Zagreba, iskreno govoreći, bila nam je muka, ali mo-rale smo. Najgore je bilo približavanje bolnici. Ona je nosila svoje slike i sjećanja iz tog vremena i ambijenta, a ja svoje. Razgovarale smo s liječnicom, a potom smo se vraćale kući. Trebala bi nam dva dana da dođemo k sebi. Bilo je to jedno ružno razdoblje na-šeg života, a odlascima u Zagreb iznova se probuđivalo sjećanje na te dane. Bile smo tri puta. Nisam bila zadovoljna ni vremenom što ga je Ema ondje provodila. Prvi put 40 minuta, drugi 25, a tre-ći 20 minuta. To je bilo, po mom mišljenju, premalo. Za vrijeme toga kratkog boravka u ordinaciji zvonili su telefoni. Mislim da

Page 97: Prije duge

Prije duge

97

bi, barem ljudima koji dolaze, ne tako često, iz drugih gradova, trebalo posvetiti malo više vremena. Da smo u Zagrebu i dolazi-mo jednom tjedno, razumjela bih, ali ovako...Ni Ema nije bila zadovoljna jer su se uvijek pričale iste stvari. No, vjerujem da je na sve više utjecalo mjesto koje nije pružalo lije-pa sjećanja. S obzirom da sam ja sama ukinula terapiju, zamolila sam Emu da ne kaže istinu jer sam se bojala. Pošto je ona iskrena, sada je morala lagati za mene, a to nije željela. Dok sam je čekala vani, razmišljala sam je li rekla istinu ili slagala.Liječnica je bila zadovoljna Emom. Vidjela je pozitivne promjene zahvaljujući terapiji koja djeluje. Rekla je neka nastavi piti lijeko-ve. Znala sam da nije ništa rekla i odahnula. Nisam mogla reći kakvu terapiju provodimo Ema i ja, onu koja djeluje, a ne uništa-va. Ne vjerujem da bi me razumjela. To je bio moj unutarnji glas na koji sam počela više obraćati pažnju i slušati ga.Ne moram reći da je taj jedan odlazak bio i više nego skup. Po-vratna karta od 400 kuna plus sendviči, sok i sladoled. Izgubiti cijeli dan za 25 minuta. Najviše nas je stajalo živaca. Kako sam bila na bolovanju, plaća je bila više nego smiješna pa bez mami-ne, svekrvine i tetine pomoći ne bih uspjela ni kupiti karte.

Emi je s vremenom prestalo bljedilo, umor, povraćanje i ispada-nje kose. Pomalo se vraćala k sebi. Osjećala se odmornije i smire-nije. Jedino smo imale problema sa spavanjem. Bojala se zaspati i budila bi se sva u znoju. Tada je počela više pričati o pojedinim slikama iz bolnice, a ja bih se ježila u sebi dok sam je slušala. Umi-rivala sam je i uspjela bi nekako zaspati u mom naručju. Tiho bi govorila: Čuvaj me, čuvaj me. Dok je tako spavala, meni bi tekle suze od tuge. Što je sve vidjela i doživjela? Kako se tada osjećala?Jedino što joj se svidjelo u bolnici bila su djeca poput nje. Samo su je ta djeca shvaćala i govorila istim jezikom. Razumjeli su što imaju u sebi, za razliku od drugih koji nisu znali i nisu ih prihva-ćali takvima kakvi jesu.

Page 98: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

98

Nije nam bilo lako, ali smo s puno ljubavi i strpljenja iz dana u dan jačale i željele prebroditi krize. Kada bi ona osjetila nemir u sebi, uhvatile bismo se za ruke. Rekla bih joj neka zažmiri i raz-mišlja o nekom lijepom mjestu gdje se osjeća sigurno, voljeno, da promatra detalje sa slike, pusti neka osjećaji prolaze tijelom. Bila je to neka naša vrsta meditacije koja ju je smirivala. Ja bih isto zažmirila i prepustila se. Pritom sam joj slala svoju ljubav. Ponekad bi uspijevalo, ponekad ne. Neki put bi rekla da je to sve glupost jer je bijes rastao i bio jači. Pokušavala sam joj pomoći na sve načine i otkrivala nešto što bi došlo spontano. To ne piše ni u kakvim priručnicima, to imate u sebi. Samo se taj dio treba pro-buditi i... znate rješenje te ga primijenite, a još kada vidite da ima učinka, tada ste uistinu sretni. Ne znam bi li djelovalo s drugom djecom. Možda svako dijete traži i dobiva pozitivan odgovor na drugačiji način? Moja Ema je bježala od ljubavi, a to je bio ispra-van lijek za nju i neka vrsta potvrde da, ako voli, neće izgubiti voljenu osobu.Da nisam imala podršku dragih ljudi, da nisam upoznala Tanju koja je radila na meni i doživjela prolazne kratkotrajne susrete iz salona, a vrlo poučne, iskreno ne znam ako bih sama uspjela u svemu tome. Bilo mi je vrlo zanimljivo kako su ljudi počeli na neki način ulaziti u moj život. Jesu li na to utjecale moje misli koje sam slala Mjesecu? Samo znam da sam bila sretna i jako zahvalna svima. Od bezizlazne situacije dolazila sam do rješenja. Pokrenula sam se iznutra i sve se lagano počelo mijenjati.

Višemjesečni, odnosno višegodišnji stres ostavio je traga na mo-joj psihi. Misli, prevrtanje ružnih slika, traženje odgovora, stra-hovi, kako dnevni, tako i noćni, sve je to utjecalo na moje tijelo koje je dobilo nove simptome. Reagiralo je povraćanjem, ali i više proljevima, često me boljela glava i pojavile su se migrene. Poče-lo me peći na vrhu glave. U šali sam znala reći: Peče me mozak. Nije ugodno jer iznutra osjećate kao da gori vatra te nelagodno

Page 99: Prije duge

Prije duge

99

izrazito peckanje. Nekoć niski tlak postao je visoki koji je vari-rao, čas gore pa onda dolje, a tada bih se loše osjećala. Bila sam ili napeta kao struna koja gori ili sam, kada bi mi pao tlak, bila u komi. Menstrualni ciklus potpuno mi se poremetio. Od redovitih mjesečnica imala bih dvije u mjesecu i to me iscrpljivalo. U šali sam govorila da sam odradila za godinu dana. Željezo mi je bilo nisko. Pojavio se i očni tlak što sam ga osjećala, ali tada još nisam znala o čemu se radi. U očima bih osjetila temperaturu. Stavljala sam hladne obloge na oči i na vrh glave jer mi je tako odgovaralo, hladilo me. Počela mi je padati i kosa, a inače imam slabu kosu. Smršavila sam. Bilo je dana kada mi se hrana gadila. Jela sam na silu, obroke u malim količinama. Ja koja volim kuhati i jesti, tijekom tog razdoblja nisam mogla ništa ni okusiti. Tijelo mi je tražilo tekućinu, ali s hranom je bilo problema. U predjelu srca me stezalo, javljala su se i učestala lupanja. Ponekad sam imala osjećaj da će mi srce iskočiti, samo da je moglo. Osjećala sam bol u prsima tako da bih se često uhvatila rukom, kao da će me ona smiriti. Moje srce koje je bilo ranjeno tražilo je puno ljubavi da izdrži. U meni je postojala samo velika tuga i praznina. Osjećala sam kao da se bunim protiv svega što se događa i nekako ne-objašnjivo znala da postoji odgovor. Sjećam se jednoga ružnog događaja. Vozila sam auto i osjećala se relativno dobro. Nisam bila nervozna. Dan je bio dobar. Kada sam došla na semafor, upalilo se crveno svjetlo. Stala sam, slušala glazbu i odjednom je nastupilo crnilo. Imala sam otvorene oči, ali ništa nisam vidjela. Vid mi je u potpunosti nestao i jako sam se prestrašila. Bila sam u automobilu, iza mene kolona, a ja ne vidim ništa. Kako ću kada se upali zeleno, a ja moram krenuti? Užasan osjećaj. Cijeli život vidite, gledate, a sada odjednom pot-puni mrak. Vid se povratio i mogla sam krenuti dalje. Taman se upalilo zeleno. Parkirala sam ispred jedne trgovine i prestrašena sjedila u autu. Kupila sam hranu na brzinu i krenula kući, putem se moleći samo da vidim. Dogodilo mi se još dva puta, ali kod kuće. Više nisam htjela voziti jer me bilo strah. Zvala sam mamu

Page 100: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

100

u Zagreb i sve joj ispričala. Došla je i zajedno smo otišle liječniku. Najprije okulisti. Napravili su specijalistički pregled. Primijećene su promjene i zaključak je bio da sam dobila očni tlak. Uputili su nas dalje neurooftalmologu. Krasno, ja koja obožavam liječnike sada sam morala obavljati razne preglede. Kao da nije bila do-voljna psihijatrija i sve što sam prošla s Alenom. Iskreno, samo sam razmišljala o vidu. Još mi je samo to trebalo za kraj. Kako bih živjela slijepa?!Nije bilo nikakve naznake da vid nestaje. Ja bih normalno gledala i u sekundi bi vid nestao. Nakon otprilike minutu-dvije vratio bi se kao da se ništa nije dogodilo. Znala sam da je sve to posljedica stresa, ali baš u toj mjeri... Nije mi se uopće svidjelo. U tim trenu-cima oči su mi bile sve. Mogla sam osjetiti kako je slijepom čo-vjeku. Iskreno, ne znam kako bih prihvatila taj svijet tame. Mamu sam molila da ide sa mnom na preglede, ali ona se morala vratiti u Zagreb. Otišla sam u privatnu polikliniku Medico jer to je bio najbrži put da dođem do dijagnoze. U bolnicama morate čekati malo duže da biste uopće došli na pregled. Kod svoje liječnice sam izvadila krv i s nalazom otišla liječniku specijalisti. Napravila sam ultrazvuk štitnjače. Nalazi su bili u redu, ali s naznakama promjene, pa su me naručili na kontrolu za godinu dana. Za taj pregled platila sam poveći iznos. Naravno, platila je moja mama jer ja nisam imala toliko novaca. Moja draga mama koja je sve to prolazila zajedno s nama. Jako se veselila kada bi došla u Rijeku i s nama provela nekoliko dana. S njom sam jako povezana. Mama koju bi svako dijete samo mo-glo poželjeti. Dobra, plemenita, duhovita, otvorena, inteligentna, nježna, pažljiva, osjećajna, uvijek spremna pomoći bilo kome. S mamom mogu razgovarati o svemu. Pružala mi je svu svoju lju-bav, pogotovo tada kada mi je bila i te kako potrebna. Znala bih je zagrliti i željela sam ostati u njezinom naručju. Bila sam ranjiva, a ona mi je bezuvjetno davala svoju ljubav. Dok je još radila u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo, bila je specijalist mikro-biologije s parazitologijom. U našoj kući uvijek je zvonio telefon.

Page 101: Prije duge

Prije duge

101

Pomagala je ljudima i nikada u životu nikoga nije hladnokrvno odbila. Uvela je nove metode, istraživala, a veći dio svog rada po-svetila je uzročnicima spolno prenosivih bolesti. Istraživanjem je dokazala kako je Gardnerella vaginalis jedan od uzročnika kom-plikacija u trudnoći, prijevremenih poroda, pobačaja, nemoguć-nosti začeća prilikom dugotrajnih upala. U uskoj suradnji s gine-kolozima liječenjem žena uspjeli su se roditi mali anđeli. Voljela je svoj posao i veselila se, zajedno s roditeljima, uspješnoj trud-noći i rođenju. Magistrirala je i doktorirala. Bila sam ponosna na svoju mamu. Pomagala je ljudima koji i dan danas o njoj izgova-raju najljepše riječi pohvale. Za Božić još uvijek joj stižu čestitke onih kojima je pomogla i koji su joj zahvalni. Dakle, od malih nogu sam gledala i slušala svoju mamu, doživljavala njezinu to-plinu koju je pružala ljudima. Nisam voljele liječnike, ali sam vje-rovala da su dobri i pomažu ljudima. Samo, nažalost, kroz svoje osobno iskustvo vidjela sam i shvatila da nisu svi takvi. Malo je liječnika poput nje. To je žalosno jer nitko ne ide liječniku radi zabave. Ako se pacijentu i ne može pomoći, mogu se barem iz-govoriti riječi koje su tople i utješne te mu pokloniti osmijeh. Od sestre i mene nikada nije zahtijevala ni očekivala da moramo biti liječnice poput nje, unatoč uvriježenom mišljenju ako su rodite-lji, moraš biti i ti, makar to ne želiš. Dijete možda želi biti nešto drugo, ali zbog roditelja mora slijediti tradiciju jer nisu bitne nje-gove želje, već je bitan status. Moja mama je također odrastala u obitelji gdje se slušalo djetetovo mišljenje, gdje se osjećala toplina roditeljskog doma. Prenijeli su joj prave vrijednosti i dozvolili im da se u njoj razvijaju.Bez obzira što je moj djed bio profesor i književnik, nikada nije zahtijevao od svoje djece da slijede njegov put. Oni su imali svoje pravo na odabir. Jedan stric je bio profesor povijesti i akademski slikar, drugi je završio vojnu akademiju, a moja je mama željela studirati medicinu. Svi su imali veliku podršku svojih roditelja tako da je i moja mama nama uspjela prenijeti ono što je i ona dobila. Podržavala nas je na način da smo imale slobodu i po-

Page 102: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

102

štivala je naše mišljenje. U razgovorima smo mogle iznositi sve. Znala nas je savjetovati, ali je isto tako dozvolila da slijedimo svoj put, ma kakav god on bio. Nije tražila da budemo nešto što ne želimo. Nije nas gušila i zato joj hvala na svemu. Poklonila nam je najvrednije poklone, a to su biti svoj i slobodno slijediti svoj put.No, moj put je bio tako težak i mučan. Vrlo često znala sam se pitati zašto nam se događaju takve grozote. Znala sam da je život lijep, da se mogu doživjeti prekrasni trenuci sreće. A možda sam te trenutke sada mogla samo bolje uočiti i istinski ih osjećati. Je li to bio put da sazrijem više, da stvarno doživim što je život, njego-ve pozitivne i negativne strane? Ali ja sam bila sretna i prije svih nesreća koje su došle u naš život. Možda mi je život pokazao da sam jaka i hrabra te da neću potonuti? Postavljao razne testove koje sam ipak uspjela proći? Sada sa sigurnošću znam da se Ema rodila kako bi me naučila da se promijenim i uspijem. Da razu-mijem normalnost i ludost.Bilo je ljudi koji su nas izbjegavali jer sada se znalo da je Ema bila na psihijatriji. Vjerujem više zbog straha i neznanja. Razumi-jem ih i opraštam im. Nisu mogli vidjeti više jer nisu razumjeli. Neki su glumili pokazujući lažnu suosjećajnost. To je drugačija vrsta, rekla bih više površan osjećaj suosjećajnosti. Ja sam mo-gla uočavati više i čitati poglede. Izgovorene riječi nisu se slagale s pogledom. Nije me previše pogađalo sve to, ali sam ipak bila malo tužna jer su neka djeca izbjegavala Emu. Roditelji su im tako rekli. To je njihovo pravo koje treba poštivati. No, imali smo mi i dobre, iskrene prijatelje koji su bili uz nas i razumjeli našu situaciju. Naši dragi kumovi s tri prekrasne djevojčice. Kuma koja je iskrena, prava prijateljica, osoba koja se s nama smijala, plakala, bodrila nas i tješila. Osoba koja želi pomoći u bilo kojem pogledu. Ima veliko, dobro i toplo srce. To su prijateljstva koja traju, s kojima se odrasta. Jako volim njezine kćeri i razumijem ih. Tri anđela koja i meni pružaju ljubav i čine moje srce veselim i snažnim. Dječji zagrljaj, osjećaj topline, iskren, čist i jasan, ne može se usporediti ni sa čime.

Page 103: Prije duge

Prije duge

103

Ja sam s Emom svuda išla, pored onoga što smo morale. Bile smo kod Tanje, ali Ema nije željela raditi s njom pa stoga Tanja i ja nismo inzistirale. Išle smo čak u Samobor na duhovnu obnovu s našim kumovima. Ema baš ne voli crkve i nisam znala kako će izdržati cijeli dan. Začudo, sve je prošlo u miru. To je i za mene bilo novo iskustvo. Održavale su se mise koje je vodio fra Linić. Ljudi su se rušili, ispuštali neke čudne krikove. Meni je bilo malo čudno da njegove riječi mogu srušiti ženu na pod. Riječi koje je izgovarao širile su toplinu i poruku pozitivnog. Pričalo se o ljuba-vi, o pravim ljudskim vrijednostima, pjevale su se pjesme, molilo se za bolesne. Bilo je to još jedno zanimljivo iskustvo.Otišle smo i u Zagreb kod gospodina Torabija. Sale su bile pre-pune ljudi, bolesnih, zdravih, invalida i djece. Stajali smo u redu i kada bi se došlo do njega, stavio bi svoju ruku na trbuh oko dvije sekunde. Sve je bilo u redu dok se nismo približile, a onda je Ema rekla da to ne želi. Rekla sam joj, kada smo već došle, neka se strpi još samo nekoliko sekundi jer će uskoro sve biti gotovo. Stavio je ruku na nju, a ona je počela grčevito plakati i htjela je ići u auto. Bila je ljuta i dalje je plakala. Pustila sam je neka se ispla-če ništa ne govoreći. Je li osjetila njegovu pozitivnu energiju? Ne znam, ali taj čin ju je pogodio i dugo je plakala. Ružno je govorila o njemu i nastavila plakati.Išle smo i kod velečasnog Sudca. Imao je seminar duhovne ob-nove na Krku. Kada smo ušle u dvoranu, jedva smo našle mjesto za sjesti. Došle smo baš u trenutku kada je pričao o ljubavi, tom prekrasnom osjećaju koji hrani i ispunjava naša srca. Ema je slu-šala i noga joj se počela tresti. Postajala je sve uznemirenija. Za-držale smo se oko sat vremena, a onda je uslijedila pauza. Izašle smo van i moja Ema je opet plakala. Govorila je ružne riječi i htjela je kući. Nisam inzistirala da se vratimo, nego sam joj rekla da idemo kući. Tih sat vremena njegove propovijedi bio je naj-važniji dio. Emi sasvim dovoljno. Slušati o ljubavi, a ljubav ju je topila. Vodila je u sebi borbu. Dobrih pola sata je plakala i poslije se osjećala puno bolje. To su sada bile zdrave suze tuge koje su

Page 104: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

104

liječile njezine rane. Nije bježala od tuge u agresivnost, već si je dozvolila osjećati svoju tugu i iskazivati je suzama.Nakon toga smo otišle na more i iskoristile lijep, sunčan, ali hla-dan dan. Promatrale smo valove, šalile se i njoj se vratio osmijeh. Vozile smo se autom po nepoznatim mjestašcima, zaustavljale se i promatrale ljepotu prirode. Nakon dugo vremena vidjela sam sjaj u njezinim očima. Oduvijek je obožavala prirodu i more pa je ovo za nju bio lijek. Uspjela je osjetiti.Približavao se Uskrs i odlučile smo s mamom posjetiti moju se-stru. Prvi put nakon dugo vremena bile smo zajedno sve četiri. Bilo nam je jako lijepo i mirno, bez ikakvih ispada. U jednom tre-nutku Ema je pokušala, vjerojatno s namjerom da Tamara vidi. Uhvatila sam je za ruke i opet počela pričati o ljubavi. Prestala je za nekoliko minuta i smirila se. Dobra je ta terapija. Samo pričate o ljubavi i lijepim osjećajima i dijete se umiri.Zatim smo otišle u Gardaland i provele uzbudljiv dan. Čim smo ušle, Ema je krenula na vožnje koje su zastrašujuće. Uživala je u tim minutama, a meni se okretao želudac. Htjela sam da to osta-vimo za kraj jer sam znala da će mi biti mučno. Moja je sestra vidjela nešto poput svemirskog broda koji se penje u visine pa se naglo spušta, kao da letiš prema Zemlji. Da se čovjek naježi. Pitala je Emu ako se želi provozati, a meni je došlo slabo jer sam znala da ću i ja morati s njima. Bila sam ljuta na Tamaru jer ja to nisam željela, a ona sama se bojala i vlakića za malu djecu. Nije bilo druge, morala sam i ja na vožnju. To mi je bila najgora od svih brzih i zastrašujućih vožnji, ali sam se sjetila da sam i sama obožavala takve opasne situacije kada sam bila dijete. Samo što sada nisam željela sudjelovati, pogotovo kada sam vidjela kako padate nevjerojatnom brzinom. Stajale smo u redu. Sve je bilo dobro dok smo se polako penjale prema vrhu gdje se zaustavite, a odozgo imate prekrasan pogled. Nakon nekoliko sekundi letje-lica se otkači i munjevitom brzinom letite dolje. Traje tridesetak sekundi. Sasvim dovoljno da pretrnete. Imala sam osjećaj da mi

Page 105: Prije duge

Prije duge

105

se želudac zalijepio za mozak. Rekla sam u sebi: Nikad više. Ema se isto prestrašila. Vjerojatno je imala isto tako grozan osjećaj nelagode. U jednom danu ne stignete obići cijeli zabavni park. Mi smo razgledale samo jednu stranu, naravno onu najopasniju. Ema se tako veselila i uživala. Bio je užitak promatrati je koliko je sretna. To su ti prekrasni trenuci.U svibnju 2009. otišle smo na vjenčanje moje sestrične u Milano, koje je bilo kao iz bajke. Uživo smo vidjele i doživjele vjenčanje iz snova, poput onih iz filmova. Ema je jako vezana uz supruga moje sestrične. Nedostajala joj je muška figura oca i tražila je pažnju. Kada bi se tako stisnula i zagrlila ga, osjećala sam njezinu tugu. Bila su to četiri prekrasna dana ispunjena lijepim događajima. Uživale smo i upijale svaki trenutak, kao da nam je davao snagu da zaboravimo ružne događaje. Sada je pozitivnost bila jača i prevladala je. Dugotrajno, postupno se odvijalo, ali je išlo prema pravom putu.Osjećala sam iskrenu sreću i moji simptomi su polako nestajali. Ponekad bi se pojavili, ali počela sam pozitivno razmišljati, vra-ćati osjećaj lijepoga i dobroga i time sam sebi pomagala. Ostale preglede još nisam obavila. Malo će ipak pričekati.

Neki događaji nisu vremenski usklađeni, pišem kako mi dođe u trenutku. Možda se nešto dogodilo poslije, a ja sam napisala pri-je. Mislim da nije bitan točan redoslijed. Važno je kako smo mi uspijevale. Mislim da smo gospodina Torabija posjetile poslije, a velečasnog Sudca prije. I moj gubitak vida uslijedio je kasnije.

Školska godina se približavala kraju, veselila sam se ljetu i od-moru. Razmišljala sam i o profesorima. Njima je i te kako trebao godišnji odmor. Ema je uspješno prošla razred, doduše s puno izostanaka, no čekalo nas je toplo ljeto. Mi smo i inače poslije nastave odlazile na kupanje, već u lipnju. A to smo mogle jer sam bila na bolovanju.

Page 106: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

106

Jedini preostali problem bili su odlasci u Zagreb. Više nismo že-ljele odlaziti. Navečer sam se molila Mjesecu ne bi li se na Kantri-di otvorio odsjek dječje psihijatrije.Kako se inače rano budim, imam običaj slušati radio. Razveselila sam se kada sam čula da se na Kantridi otvorio odjel za djecu. Što sam željela, to mi se sada i ostvarilo. Školski liječnik mi je isto priopćio novost i dao broj telefona kako bih se javila medicinskoj sestri. Veselila sam se tom pozivu jer mi je davao nadu u presta-nak naših odlazaka u Zagreb. Naručila sam se i otišla na razgo-vor s liječnicom. Uzela sam sve nalaze iz Rijeke, otpusna pisma i mišljenje škole. Svidjela mi se na prvi pogled. Sjela sam i počela iznositi svoj problem te joj predala papire. Saslušala me. Bilo mi je teško i govoriti, pogotovo kada sam rekla da je Ema dva puta bila u Zagrebu. Ja sam željela da nastavi s psihoterapijom ovdje u našem gradu, na dječjem odjelu, jer smo prošle i adolescentski odjel u riječkoj bolnici, ali nije funkcioniralo. Sve sam nade pola-gala u tu liječnicu i njezin rad s Emom.Iskreno moram priznati, bez zavlačenja mi je rekla da je prebu-kirana te da nas jednostavno ne može uvrstiti u svoj raspored. Vidjela sam da mi želi pomoći, ali uvijek se nađe poneka prepre-ka koja mijenja stvari. Jedino što je mogla ponuditi bilo je da do-lazimo na kontrole te mi je rekla neka sutradan dođem s Emom pa ćemo se dogovarati u hodu. Vjerujem da je bila prebukirana. Tijekom posljednjih mjeseci na psihijatriji to sam i sama vidjela. Previše djece, a premalo psihijatara. Razgovarala sam s Emom i objasnila joj cijelu situaciju. Nije željela opet ići liječniku. Toli-ko ih je prošla od početka školske godine... Znam da joj je bila muka, i meni isto tako, ali možemo još samo na Kantridu. Oba-vile smo sve preglede koje smo morale zbog komisija, bolnice i psihijatrija. Znači još samo jedan razgovor. Nije željela. Rekla je da je umorna od svega. Odgovorila sam da do toga nije ni tre-balo doći te neka sama odluči hoće li i dalje odlaziti u Zagreb ili obaviti razgovor na Kantridi. Kratko je razmišljala i složila se da sutradan odemo na razgovor.

Page 107: Prije duge

Prije duge

107

Kada smo stigle i sjele, započeo je zanimljiv razgovor. Bile smo unutra sat vremena, a liječnica Dora je imala što slušati. Ema je cijelo vrijeme pljuvala po meni. Htjela joj je pokazati kako je snažna. Bilo ju je zanimljivo slušati. Govorila je: Pogledajte kako je obučena. Nosi dugu suknju, a ja hoću da se oblači poput svoje prijateljice, da nosi minice i visoke pete. Pogledajte joj kosu. Tre-bala bi si kupiti periku i više se šminkati. Ide mi na živce. Previše je brižna i nježna. Što me ne može jedanput poslati u... I tako je ona lijepo opisivala kakva sam ja i kakvom me ona želi vidjeti, odnosno kakva želi da budem. Nakon razgovora liječnica ju je pitala ako želi dolaziti na razgovore. Ema joj je rekla da je lijepa. Liječnica je odgovorila neka razmisli i kaže joj jer ima još i druge djece. Jednostavno, znala je s njom i dogovorile su se za sljedeći susret. Meni je pak rekla da Emi ne trebaju tablete i da bi laga-no trebalo ukinuti terapiju. Napokon jedna normalna i zdrava osoba. Postoje i drugi načini. Najlakše je posegnuti za tabletama. Osmjehnula sam se i bila presretna što sam naišla na takvu liječ-nicu. Da je barem ušla u naš život prije Zagreba. Meni je prepo-ručila dr. Girotta, za moje psihoterapije. Dala mi je njegov broj, rekla neka ga nazovem i krenem jer bi i meni pomoć dobro došla. Iako mi se svidjela, nisam joj rekla da sam Emi već odavno skinu-la tablete. Ipak, zbog svih psihijatrijskih iskustava, bilo me strah priznati i zamolila sam Emu neka ništa ne govori. Slagala sam, strah je bio jači i nisam znala kako bi liječnica reagirala.Kada smo došle kući, zahvalila sam Emi što je tako lijepo opisiva-la svoje osjećaje. Liječnica je imala bolju sliku. Drago mi je da je govorila, da nije šutjela. Ema je veselo pričala o liječnici i rekla da je dobra osoba. Usput je htjela razgovarati i o drugim stvarima jer je osjećala da me povrijedila svojim riječima. Nisam bila previ-še povrijeđena. Istina, nije mi bilo svejedno slušati, ali očekivala sam nešto slično.Tako je ponekad znala pričati i u školi ili u društvu, kao da želi pokazati kako ona drži sve konce te kako je zrela i odrasla. A kući, prije spavanja, pretvarala bi se u malu djevojčicu koja želi spavati

Page 108: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

108

s mamom jer se boji. Imala je potrebu kritizirati moju brižnost i nježnost, ali kod kuće je tražila tu istu nježnost. Po danu sam bila Nataša ili ona, a navečer mama i mamica.Vrativši se iz bolnice, Ema je primijetila moje promjene. Kada bih do kraja izgurala neku situaciju i ne bih popustila, znala mi je reći da želi staru mamu, a ne ovakvu. To joj vjerujem, nije me mogla više vozati kao ranije. Ja sam ista kao i prije, ali ipak do-nekle promijenjena. Razmišljala sam o dr. Girottu. Slagala sam se da bi mi razgovori dobro došli. Nisam imala što izgubiti, ali mi je smetalo što je muškarac. Lakše bih mogla razgovarati sa ženom. Ili s Matejem. Imala sam i ja svoje posljedice. Nazvala sam liječ-nika i dogovorili smo termin poslije godišnjeg odmora. Sjela sam i trebala pričati o sebi, ali sam pričala o Emi ili o Emi i meni. Na-vela sam osnovne podatke i odgovarala na pitanja dok je on za-pisivao. Što da pričam o sebi? Nisam znala. Nije mi se to previše sviđalo. Prilikom idućeg dolaska na Kantridu liječnici Dori sam rekla da sam bila na razgovoru, da sam iznova naručena, ali i da bi mi bilo lakše da je dr. Girotto žena. Odgovorila mi je jednom izrekom: Učitelj se pojavljuje učeniku kad je učenik spreman. I još dodala kako mi je potreban baš muški liječnik. Nakon nekoliko dana čitala sam knjigu i našla baš tu izreku koju mi je rekla Emi-na psihijatrica. Dugo sam razmišljala.

Ljeto je prošlo u relativnom miru i kupanjima, iako Ema sada baš i nije željela ići na more. Sramila se svoje debljine. Družila se sa svojom prijateljicom od rođenja. Njih dvije su potpuno različite i ponekad se divim kako izdrži s Emom. Kao da su dvije sestrice koje su zajedno prošle puno lijepih i ružnih trenutaka. Nalazila se i s prijateljicama iz škole. Vodila sam je na more, bila na istoj pla-ži, ali ipak malo udaljena tako da bude sama s njima. Bilo je vrlo zanimljivih prizora i odlučila sam da neće ići sama poput njih. Zbilja se na plaži svašta vidi kada su djeca sama bez roditelja.Što se tiče mog bolovanja, komisija mi ga više nije mogla pro-

Page 109: Prije duge

Prije duge

109

dužiti jer se zakonski nije moglo. U lijevoj ruci sam imala papire gdje piše da postoji prijeka potreba privremene pomoći i njege u punom opsegu (čl. 44., stavak 3 Pravilnika) prilikom težine ošteće-nja zdravlja u smislu članka 38., stavka 2 Pravilnika i ostalih čla-naka, a u desnoj ruci dokument u kojem piše: … izvješćujemo vas da je čl. 29. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN, br. 150/08 i 94/09) utvrđeno da pravo na naknadu plaće za vrijeme bolovanja radi njege osigurane osobe – djeteta iz članka 26. točke 5. ovog Zakona s kojim osiguranik živi u zajedničkom kućanstvu traje za svaku utvrđenu bolest najviše do 20 radnih dana, a za di-jete do 7. godine života najviše do 40 radnih dana.Također vas izvješćujemo da je od 01. 01. 2009. na snazi Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine, broj 85/08 i 110/08) kojim je utvrđeno da zaposleni roditelji ili samozaposleni roditelj djeteta s težim smetnjama u razvoju (dijete s težim tjeles-nim ili mentalnim oštećenjem ili težom psihičkom bolesti), nakon iskorištenog prava na roditeljski dopust prema ovom Zakonu, ima pravo na dopust za njegu djeteta ili pravo na rad u skraćenom rad-nom vremenu do navršene 8. godine djetetova života na temelju nalaza i mišljenja nadležnoga liječničkog povjerenstva Zavoda... Slijedom navedenog, a budući da je pravo na naknadu plaće za vrijeme bolovanja radi njega osigurane osobe – djeteta utvrđeno radi pružanja njege djetetu oboljelom od neke akutne bolesti, ne možete ostvarivati navedeno pravo, već eventualno pravo na rad u skraćenom radnom vremenu. Ukoliko želite koristiti pravo na rad u skraćenom radnom vre-menu, molimo vas da podnesete zahtjev ovom područnom uredu (odluka Hrvastkog zavoda za zdravstveno osiguranje donosi se u originalnoj verziji, op. ur.).

Ja sam puno puta obišla Hrvatski zavod za zdravstveno osigura-nje i ostavila sve dokumente, pa tako i onaj u kojem se vidi da ja već radim skraćeno radno vrijeme.

Page 110: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

110

Telefonirala sam i išla na razgovore. Razumijem slučaj kada su dva roditelja, jedan radi, a drugi je kod kuće s djetetom, vodi ga u školu i brine se o njemu. Ja sam sama i istovremeno ne mogu biti na dva različita mjesta. Čak sam slušala prijedloge da Emu preba-cim u Kraljevicu i vozim gore-dolje svaki dan, samo što ona nije za Kraljevicu. No, ni tada ne bih mogla stići na posao, ni vremen-ski ni fizički. Dalje se spominje do osme godine. A što poslije? Što je s djecom koja imaju osam i pol, deset ili petnaest godina? Ne znam tko je pisao te zakone. Očigledno ljudi koji nemaju slične probleme i sjede u foteljama. A što je najsmješnije, pored hrpe ostalih, imate dva dokumenta, u jednom piše da morate stalno biti uz dijete, a u drugom da nemate pravo na bolovanje. Tko je ovdje lud, pitam se.Mnogi ljudi su se služili lažnim bolovanjima, a u slučaju kao što ovaj moj, kada imate istinite dokumente i još se radi o dvanae-stogodišnjem djetetu, nemate pravo na bolovanje kako biste bili uz svoje dijete. Ne želim duljiti o ovoj temi jer nema smisla. Ne isplati se. Jedina opcija, u mom slučaju, bila je dati otkaz i biti uz Emu.

U vrlo bliskoj budućnosti, pored naše raznolike svakodnevice, počele su se događati prekrasne i čudnovate stvari. Napokon sam osjećala da se počinjem sjećati. Rezultat je to svih iskustava od Emina rođenja.

Page 111: Prije duge

Prije duge

111

PORUKA RODITELJIMA

Slušajte svoju djecu i vjerujte im. Kada mislite i osjećate da nema izlaza, ni tada ne gubite nadu jer, vjerujte mi, izlaz uvijek postoji. Put je težak i dugotrajan, ali u sebi ćete naći odgovore, rješenja koja će pomoći vama i vašoj djeci.Sigurna sam da će vam se pojaviti slučajni ljudi koji će vam pru-žati podršku, sve što trebate i tražite kako bi vam olakšali vaš put.

P. S. Želim da ova knjiga pokrene lavinu konkretne pomoći dječjem odjelu psihijatrije na Kantridi jer sam upoznata s pravom slikom stanja. Njihovi se prostori još uvijek uređuju i sve ovisi o ljud-skoj dobroti. Sami traže pomoć kako bi što prije mogli započeti s radom u novom prostoru što ga zasad još nemaju. Mislim da bi javne vlasti trebale osigurati sredstva za potpuno uređenje pro-stora jer nije dužnost liječnice i medicinske sestre da uokolo traže pomoć. One svakodnevno s ljubavlju pomažu djeci i uvijek ćete od njih dobiti osmijeh.Znam koliko meni znači to što ne moram putovati u Zagreb, kao i tisućama drugih roditelja iz različitih gradova. U našem gradu imamo kvalitetnu liječnicu. Ne bi nam trebalo biti teško da i mi sami nešto učinimo za njih i djecu koja će provoditi vrijeme u novim prostorima. Naravno, koliko možemo i hoćemo li pomo-ći, ovisi o nama samima.

Page 112: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

112

NAPOMENA AUTORICE

Knjigu Prije duge završila sam pisati 1. kolovoza 2010. Početkom ljeta 2009. liječnica je počela raditi na dječjoj neurologiji. Krajem prosinca 2010. prešli su u nove prostorije dječje psihijatrije na Kantridi.Roditeljima koji su u mojoj knjizi prepoznali vlastite probleme, preporučila bih sljedeće naslove:1. Pogrešne i dvojne dijagnoze darovite djece i odraslih (ADHD, bipolarni afektivni poremećaj, OCD (opsesivno-kompulzivni poremećaj), Aspergerov sindrom, depresija i ostali poremećaji), skupina autora, Veble commerce, Zagreb, 2010.2. dr. Arthur Janov: Primalni krik (Primalna terapija – izlječenje neuroza), Detecta, Zagreb, 2010.3. Lee Carol i Jan Tober: Indigo djeca – deset godina poslije, Plane-topija, Zagreb, 2009.4. Meg Blackburn Losey: Djeca sadašnjice (Naučite sve o indigo, kristalnoj i zvjezdanoj djeci), VBZ, Zagreb, 2008.5. Marko Ferek: Hiperaktivni sanjari (Drugačiji, lošiji, bolji), Bu-đenje, Zagreb, 2006.

Page 113: Prije duge

Prije duge

113

MOŽDA I NIJE NEMOGUĆE...

U posljednjih desetak godina uočen je porast broja malodobne djece s teškoćama u adaptaciji i socijalizaciji te općenitim disba-lansom socioemotivne prirode, pa čak do sve učestalijih pojava dijagnoza karakterističnih za dječju psihijatriju u smislu čitave lepeze smetnji i poremećaja u osjećajima i ponašanju (od hiper-aktivnosti, pervazivnih stanja razvoja do agresije ili potpune izo-liranosti, otuđenja, zatvaranja itd.).To je činjenica koju mogu potvrditi stručnjaci svih profila koji se bave rastom i razvojem djece, a težina življenja i rada s takvom djecom izravno pogađa prvenstveno roditelje i škole; oni traže pomoć na sve strane i kucaju na brojna vrata gdje bivaju primlje-ni – kako već budu.Današnje društvo svojom strukturom i uobičajenim ustrojstvom te zakonskom regulativom najčešće pokazuje nedostatak razra-đenih mehanizama za adekvatno zbrinjavanje, brigu i skrb o takvoj djeci. Situacija se najčešće razvija u pozitivnom ili nega-tivnom smjeru ovisno o sposobnostima, angažmanu samog ro-ditelja i škole. Stav društva prema svima onima koji su drugačiji, koji odstupaju od uobičajenog, još uvijek je obavijen tabuima, neznanjem i ne-prihvaćanjem spomenute različitosti, što drastično otežava polo-žaj takve djece u užoj i široj sredini. No, to je tek početak.U trinaestogodišnjoj praksi rada s djecom s poremećajima u po-našanju svjedočila sam skali stupnjevanja tih odstupanja i mogu

Page 114: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

114

zaključiti sljedeće: činjenica jest da dio djece nakon punoljetno-sti zaista preraste u trajne dijagnoze i potrebu za psihijatrijskim tretmanom tijekom daljnjeg života, dok u većini slučajeva krize predškolskog, školskog te adolescentskog uzrasta iščezavaju i ta-kva djeca pobijede samu sebe, ali nikako bez pomoći i angažmana okoline, bilo da je to roditelj, odgajatelj, učitelj, liječnik, liječnik--specijalist, rođak, susjed ili dobar prijatelj.Princip prihvaćanja djeteta takvo kakvo jest u ovome trenutku osnova je i polazište za svaku drugu aktivnost. Na što nailazimo? Roditelj ne može prihvatiti, učitelj ne želi, odgajatelj se negativno koncentrira na takvo dijete, liječnik kreće od oralne terapije, ško-la nastoji ne ometati drugu djecu i nastaviti s odvijanjem nastav-nog programa, dijete se šalje školskom psihologu ili pedagogu koji nemaju čarobni štapić i uglavnom se vrtimo u krug.Na razini ne samo našega grada nego i cijele države nemamo čak nijednu ustanovu primjerenu djeci kojoj je dijagnosticiran odre-đeni poremećaj i ta se djeca smještaju na neadekvatne odjele psi-hijatrijskih ustanova diljem zemlje, u centre za odgoj ili domove za mladež gdje se ne prilagođavaju i ne dobivaju svakodnevnu pomoć od tima stručnjaka koji je njima neophodan: psiholog, pedagog, psihijatar, socijalni radnik, defektolog... Pritom ne mi-slim na dijagnostiku, već na svakodnevni rad s takvom djecom. Djeca se izdvajaju jer se s njima ne može izaći na kraj umjesto da ih se raznim načinima i pristupima pokuša uključiti u indi-vidualni i grupni rad s ciljem stjecanja pozitivnih afirmacija i navika, pomoći u učenju i zdravstvenog praćenja tijekom duljeg vremena. Medikamentozna terapija nije dovoljna. Često puta je neophodan i dječji psihijatar koji nakon toga najčešće nema s kime surađivati. Ne zato što se ne bi htjelo, nego zato jer nije adekvatno organizirano. Ako se roditelj i uključi, ostali nisu. Čak i ambulantno liječenje, prihvat djece, razgovori koji se obavljaju s roditeljem i djetetom, sve se to odvija u liječničkoj ordinaciji: bijele kute, dijete nasuprot liječniku s receptima... Barem kada bi se prostor prilagodio. Dijete postaje pacijent s prvim prolaženjem

Page 115: Prije duge

Prije duge

115

bolničke rampe. Nitko nema vremena. Gospođo, kakav je problem s vašim djetetom? Eto, tako je to. Olovka u rukama, sada kompju-tor ispred njega, liječnik ne gleda, nervozan je, vani ga čeka još djece... Nekoliko sam puta bila na razgovoru s psihijatrom u vezi s nekom djecom s odjela gdje sam radila kao odgajateljica. Osje-ćaj – poražavajući. Kako za dijete, tako i za mene. Jedino što sam čula kada su se zatvorila vrata bilo je: Ovdje više neću ići. Skoro ni ja, odgovorila bih.Prostor za djecu i adolescente morao bi biti izdvojen pod svaku cijenu.A kada se uspostavi dobar odnos između djeteta, liječnika i ro-ditelja, idući problem koji pada na leđa roditelja je senzibilizirati školu. I tu idemo hijerarhijom: ravnatelj, stručna služba, razred-nik, razredna sredina.Ako smo i to prošli, onda imamo problem programa školovanja. To je već druga instanca, odnosno služba za društvene djelatnosti i zakonske odredbe. Ovo može, ovo ne može... Sada su na čudu i škola, i roditelj, i dijete. Najčešće su svi nezadovoljni odluka-ma. A je li taj roditelj bio u mogućnosti dovoljno jasno i detaljno pojasniti donositelju odluke stvarno djetetovo stanje ili su radili samo papiri?Kada je i to prošlo, tada dijete mora proći komisiju pri drugim ustanovama kao što je centar za socijalnu skrb gdje još jednom sve prolazi iznova ne bi li se eventualno ostvarila neka prava. Ukoliko je roditelj zaposlen, a treba mu pola radnog vremena ili dopust radi njege djeteta s težim smetnjama, čeka ga nova ko-misija pri HZZO-u. Sva ta prava određuju se privremeno pa se nakon godine, dvije ili tri vrše rekategorizacije. Roditelj ispočetka vodi dijete od vrata do vrata. U međuvremenu je ono primalo te-rapiju, išlo na kontrole i bilo pod nadzorom (uključilo se u tjedne tretmane ako je moglo, kada je bilo nemoguće za izdržati, tada se institucionaliziralo i miješalo s drugim bolesnicima raznih dob-nih skupina...). Ako je pak dijete mlađe dobi, roditelji bi jurili od

Page 116: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

116

opće uputnice do pregleda specijalista (pa i više njih) na relaciji Rijeka-Zagreb-Rijeka. Potom bi o tom nalazu morali obavijestiti sve u školi, onda su morali otići u centar za socijalnu skrb gdje bi se dijete uključilo u neku od udruga, samoinicijativno bi ga uključili u likovnu ili neku drugu radionicu, opet iznova navo-deći djetetove poteškoće, savjetovali se s više dječjih psihijatara i pedijatrima, pitali se, u dubini duše, jesu li te dijagnoze točne, pratili djelovanje lijekova i pritom se pribojavali koliko će oštetiti njegove unutarnje organe, u silnom neznanju i sveopćem kaosu hodali su uokolo tražeći pomoć. Negdje bi im rekli: A ne, mi smo ustanova za djecu koja su žrtve nasilja, ne bavimo se agresivnom djecom!E tu smo!Zvuči preteško – agresivno dijete.Ali to nije istina.Radi se o djetetu čije je ponašanje agresivno. Dakle, ne idemo izravno na dijete, idemo na ponašanje. Dijete ne možemo promi-jeniti, ali ponašanje možemo.Želim reći kako, nažalost, naš grad nema udruga koje bi se ba-vile problematikom djece koja u svom ponašanju iskazuju i ono agresivno.Onaj tko zna da je neko dijete žrtva agresije zna i činjenicu da je takvo dijete usvajalo, ne svojom voljom, elemente agresivnog ponašanja iz okoline. Pitanje, dakle, glasi: Zašto se nitko ne želi baviti djecom koja pokazuju crte agresivnog ponašanja? Zato što je to teško. I zato što se time ne znamo baviti.Međutim, kada bi se u sklopu dječje bolnice ili u nekom izdvo-jenom prostoru, adekvatnom i uređenom (a što baš i ne iziskuje prevelike troškove), specijalizirala ambulanta i dnevni boravak s dva-tri ležaja za hitne slučajeve te dobrim timom koji bi se sa-stojao od liječnika-specijalista, psihologa, pedagoga i socijalnog radnika koji bi provodili terapiju te individualni i grupni rad s djecom, roditeljima, usko surađivali sa školom i raznim komi-

Page 117: Prije duge

Prije duge

117

sijama, prema djetetovu stanju osmišljavali aktivnosti, sve bi to poprimilo posve novu boju, novi odnos, bilo bi i te kako korisno na sasvim nov i drugačiji način. A za teže situacije u kojima, iz bilo kojeg razloga, roditelj nedostaje, trebao bi se otvoriti barem jedan obiteljski centar u smislu udomiteljstva i zbrinjavanja dje-ce s duševnim tegobama, do desetak mjesta, također s timom stručnjaka koji bi pratili zdravlje, planirali i provodili aktivnosti te osposobljavali djecu za svakodnevni život. Takva djeca tada ne bi bila izgubljena u moru svakodnevice, ne bi toliko inklinirala čak i kriminogenim ponašanjima, što nije rijetkost, a roditelji bi znali na koja vrata trebaju pokucati, pa makar kasnije, ohrabreni pruženom podrškom, kucali i na sva ostala.

Još bih jednom taksativno navela bit problema:

1. prepoznavanje u obitelji djeteta s poteškoćama u ponašanju2. prepoznavanje djeteta u školi3. uputnica pedijatra4. zajedničko djelovanje ambulante dječje psihijatrije, stručnog tima i udruge roditelja5. dijagnosticiranje (kratkotrajna hospitalizacija po potrebi)6. uključivanje djeteta u individualni i grupni tretman (razne ak-tivnosti i metode pomoći stručnjaka svih profila)7. uključivanje roditelja8. pomoć i suradnja tima u svim životnim situacijama (zdravlje, škola, druge ustanove)9. privremeni, povremeni ili stalni smještaj u obiteljskom centru specijaliziranom za takvu djecu do navršene 21. godine života10. praćenje i suradnja i nakon punoljetnosti.

Page 118: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

118

Možda sve to nije ni tako skupo ni tako nemoguće.Osnovni principi su mir, ljubav, nenasilje, ispravno djelovanje, istina.Ovaj tekst nema kritičku osnovu, on samo opisuje stanje takvo kakvo je. Neka posluži kao temelj za poduzimanje mjera kako bi moglo biti bolje.

L. T., socijalna radnica

Page 119: Prije duge

Prije duge

119

KADA SE SUSTAV NE MOŽE PRIHVATITI...

Svako dijete mora ići u školu. Tako stoji u zakonu, tako funk-cionira sustav i svima nam je to jasno. Dijete se školuje za svoje dobro kako bi dobilo valjane temelje za budućnost. Svaki roditelj upisuje svoje dijete u osnovnu školu kako bi ono steklo potrebno znanje i vještine koje će mu pomoći na daljnjem putu kroz život.I sve je u redu, roditelj je ispunio svoju obavezu prema djetetu.Dijete postaje učenik i radi svoje prve korake unutar školskog sustava. Kroz sadržaje koji mu se nude spoznaje samoga sebe, otkriva svoje interese, postupno se izgrađuje i osvještava svoje sposobnosti. Ako je sve u redu, ako dijete prihvaća sustav i ne postavlja previše pitanja, bezbolno će proći svoje školovanje. Vodit će ga roditelji i nastavnici. Do svoje punoljetnosti koračat će kroz sustav prihvaćajući ga onakvim kakav jest i trudit će se ostvarivati najbolje moguće rezultate.No, svako je dijete drugačije i ne razmišlja na isti način.Što će se dogoditi ako jedno ili više djece ne prihvaća klasičan sustav školovanja? Ako njihov boravak u školi postane popraćen raznim problemima što ih oni sami stvaraju jer su drugačiji, jer drugačije razmišljaju pa se stoga i drugačije ponašaju? Takve se učenike odmah zamijeti i, ne želeći to, postaju problem unu-tar sustava. Za takvu djecu kažemo kako su to djeca s poseb-nim potrebama ili, želimo li otići još dalje, kažemo da imaju poremećaj osjećaja i ponašanja. U svakom slučaju, nisu u skladu sa samima sobom niti sa sustavom u kojem bi se trebali razvijati.

Page 120: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

120

Zanimljivo je, međutim, da su to djeca natprosječnih sposobno-sti koja nemaju nikakav oblik retardacije. Ona su fizički zdrava, ali nešto ipak nije u redu. Ovdje dolazimo do zida. Što učiniti s djecom koja drugačije osjećaju, misle, govore, a samim time se i drugačije ponašaju?Takva djeca nisu za posebne razrede osnovane za djecu s poseb-nim potrebama jer ona nemaju poteškoća u razumijevanju. Ali takva djeca, isto tako, unutar regularnih škola, ma koliko god se svi trudili, ne uspijevaju postići razinu naobrazbe kakvu bi tre-bala ni ostvariti svoje potencijale u potpunosti pa ostaju nezado-voljna i zakinuta svojom posebnošću.Njima je potreban poseban pristup i način komunikacije, pro-gram koji bi trebao biti inovativan i ambijent koji bi udovoljavao izvođenju takvog načina nastave. Potrebne su također i osobe koje bi im mogle pružiti takvu drugačiju naobrazbu. Cilj svega toga je da školovanje takve djece bude bezbolno i pozitivno te da ih se ne izdvoji iz društva, već da ostanu njegov sastavni dio i pridonesu njegovom razvoju.Važno je biti drugačiji, biti svoj, a ostati dio društva.

N. M., profesorica

Page 121: Prije duge

Prije duge

121

KAKO POMOĆI DJETETU I RODITELJIMA?

Nezrela ljubav kaže: Volim te jer te trebam. Zrela ljubav kaže: Tre-bam te jer te volim.

Erich Fromm

Knjiga Prije duge dojmljiva je ispovijest majke isprepletena snažnim emocijama ljubavi i tuge, razočaranjem i bolnom životnom pričom. Od trenutka kada je rodila svoju kćer, život kao da je za nju na neki način stao. Potpuno predana svojoj djevojčici, bezuvjetnom ljubavi, brigom i obožavanjem vlastita djeteta, maj-ka kao da je stavila u drugi plan sve ostale odnose, pa tako i od-nos sa svojim suprugom. Razvili su se problemi u braku, konflikti i na kraju razvod. Majka je teško prolazila kroz sve te događaje, a s obzirom na snažnu emocionalnu povezanost između nje i kćeri, jednako tako teško kroz njih je prolazila i djevojčica. Priča koju je proživjela ova obitelj ostavlja vrlo snažne emocije koje prelaze iz jedne krajnosti u drugu. Nakon pomirenja roditelja prolaze najljepše trenutke zajedništva, ljubavi i obiteljske sreće, da bi se samo u jednom trenutku, kada je otac doživio nesreću, sve srušilo i pretvorilo u jedan sasvim drugi svijet, svijet tuge, gu-bitka, bespomoćnosti i boli. Teško je ne zapitati se kako su se svi ti događaji odrazili u glavici djevojčice koja je tek započela život, puna znatiželje i svoga osebujnog stila ponašanja.Ne mogu se oteti dojmu koji na mene ostavlja način na koji maj-ka opisuje svoju djevojčicu u svim tim vanjskim zbivanjima. Iako izvana postoje brojni problemi u prilagodbi i ponašanju djeteta, majčine riječi uvijek su pune razumijevanja, topline i ljubavi.

Page 122: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

122

Ako se ne uspijeva uklopiti u vrtić, pokazuje živahnost ili odbija nešto napraviti, majka to ne gleda kroz prizmu negativnog, već u svakoj situaciji pokušava naći pozitivnu stranu. Time ostavlja dojam snažne zaštite i podrške djetetu, ali i idiličnoga svijeta koji postoji između njih dvije, a koji se teško može ponoviti negdje izvan zidova njihova doma. Iako se kasnije pokazalo da je to mo-glo otežavati prilagodbu djevojčice na okolinu, čitanje redaka u kojima majka opisuje svoje dijete ostavlja snažan dojam ljubavi i topline koje ne mogu donijeti ništa loše. Nažalost, izgleda da to nije uvijek sasvim točno.Knjiga Prije duge isto je tako i priča o bolnom putu kojim prolazi roditelj kada se suoči s djetetovom bolešću, priča o bespomoćnosti i snazi istovremeno, priča o borbi, padovima, traženjima i, na koncu, o sazrijevanju i osobnom rastu majke koja naposljetku pronalazi u sebi dovoljno snage da prihvati život koji joj je dan.Kada pročitamo jednu ovako dojmljivu knjigu, nameću se mno-ga pitanja. Je moglo biti drugačije? Je li se djevojčici moglo ranije pomoći? Tko joj je i kako trebao pružiti tu pomoć? Kako je došlo do razvoja psihičke bolesti? Jesu li presudni faktori okoline ili je dijete jednostavno genetski predisponirano za takve probleme?Suvremena istraživanja ukazuju da većina psihičkih poremećaja djece nastaje kombinacijom više različitih faktora: genetskih (nasljedna komponenta) i bioloških (unutarnji procesi u or-ganizmu), psihičke traume (veliki stresni događaji koji snažno pogode osobu) te okolinski stres (svakodnevna opterećenja i napetosti kroz koje prolazimo u životu). S obzirom da se radi o kombinaciji i međusobnoj zavisnosti pojedinih faktora, teško je sa sigurnošću razlučiti koji je od tih faktora presudan za nastanak bolesti. Iz istog razloga teško je i spriječiti da se sama bolest raz-vije.Unatoč tome, u svakodnevnoj kliničkoj praksi svjesni smo da postoje okolnosti koje pogoduju razvoju psihičkih poremećaja djece (tzv. rizični faktori), odnosno okolnosti koje na neki način štite dijete i ne dozvoljavaju da dođe do izraženijih problema u

Page 123: Prije duge

Prije duge

123

njegovu psihičkom funkcioniranju (tzv. zaštitni faktori).Navest ću neke rizične faktore koji su potvrđeni i u psihološkim istraživanjima:• faktori vezani uz roditelje i kvalitetu njihova funkcioniranja, npr. alkoholizam, psihička bolest roditelja, zlostavljanje, loši so-cioekonomski uvjeti života...• faktori vezani uz dijete, poput teškog temperamenta djeteta, ni-ske porođajne težine i sl.• faktori vezani uz odnose u obitelji, npr. narušeni obiteljski odno-si (konflikti među roditeljima, rastava braka...), nemogućnost stvaranja sigurne emocionalne privrženosti između roditelja i djeteta, roditeljski stil koji nije usklađen s djetetovim tempera-mentom (nedovoljno jasna pravila ponašanja i nekonzistentna obitelj koja ne pruža osjećaj sigurnosti)• faktori vezani uz stresna i traumatska iskustva.Sama prisutnost rizičnih faktora ne znači da će doći do razvoja bolesti, ali kombinacija više faktora uz određene okolnosti, poput teškog temperamenta djeteta, nedosljednoga roditeljskog stila i dr., može pogodovati razvoju simptoma psihičke bolesti djeteta. Isto tako, postoje i primjeri djece koja pokazuju određene simp-tome psihičke bolesti, npr. neposluh, prkosno ponašanje, slabiji apetit i sl., koja žive u stabilnoj obitelji u kojoj roditelji postavljaju jasne granice i dosljedna pravila ponašanja, a kod koje ne dolazi do daljnjeg pogoršanja simptoma niti do razvoja psihičke bolesti.U ovom trenutku čini mi se važno podsjetiti se na probleme di-jagnoze psihičkih poremećaja u ranoj životnoj dobi. Istaknula bih nekoliko trenutaka koje smatram bitnima za pravovremeno prepoznavanje odstupanja kod djece:1. Prepoznavanje simptoma koji upućuju na psihički poremećaj djetetaDijete može pokazivati različita ponašanja koja u određenim okolnostima predstavljaju simptome koji upućuju na mogući psihički poremećaj. Neki od tih simptoma su sljedeći:

Page 124: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

124

• smetnje spavanja i hranjenja• često žaljenje na fizičku bol• česti ispadi ljutnje i agresivnosti• loše raspoloženje, slab apetit i strah od smrti• osamljivanje i gubitak interesa za prijatelje• neposlušnost i prkosno ponašanje• izražena napetost, zabrinutost i strah• halucinacije, odnosno djetetovo uvjerenje da vidi određene slike, tj. čuje glasove.2. Razvojni karakter djetetovih psihičkih poteškoćaKod postavljanja dijagnoze psihičkog poremećaja važno je raz-likovati radi li se o reakciji prilagodbe na neki od kriznih peri-oda koji prate odrastanje djeteta ili se radi o psihičkoj smetnji. Isto tako treba imati na umu da su neka ponašanja u određenoj razvojnoj fazi normalna (npr. pojačani neposluh trogodišnjaka, slabija kontrola emocija predškolske djece i sl.), dok u nekoj drugoj predstavljaju simptom psihičkog odstupanja. Upravo zbog razvojnog karaktera poremećaja djece pravilnim interven-cijama možemo pomoći djetetu da se već nakon kratkotrajne te-rapije njegovo ponašanje vrati u okvire normalnog i očekivanog za njegovu dob.3. Spremnost roditelja da se suoče sa problemomJasno je da kada se radi o prepoznavanju i pravovremenom tret-manu psihičkih poremećaja djece, važnu ulogu ima okolina, u prvom redu roditelji. Vrtić, škola ili roditelji prve su osobe koje imaju priliku uočiti i prepoznati da neko djetetovo ponašanje upućuje na dublji problem. Pri tome je posebno važno da su senzibilizirani i da znaju kada treba potražiti stručnu pomoć. Često se dogodi da su osobe iz djetetove okoline spremnije pre-poznati simptome koji su više usmjereni na van i koji ometaju dijete u njegovom svakodnevnom funkcioniranju (npr. nepo-sluh, agresivnost, ispadi bijesa i sl.). Ponašanjima koja su manje

Page 125: Prije duge

Prije duge

125

naporna za okolinu, poput straha, nezadovoljstva, povlačenja iz socijalnih kontakata, nerijetko se pridaje manje značenje i može se dogoditi da ne budu na vrijeme prepoznata kao simptomi određenoga psihičkog poremećaja. Nekada se dogodi da čak i u situacijama kada vrtić ili škola jasno prepoznaju problem i upućuju na potrebu njegova rješavanja, roditelji nisu spremni to vidjeti pa reagiraju negiranjem ili izbjegavanjem problema, odnosno projiciranjem krivice na okolinu (npr. dijete pokazuje znakove straha i nevoljko odlazi u školu, a roditelj uzrok vidi u učiteljici; dijete izaziva konflikte i spremno je u njih ući, a roditelj smatra da se dijete potuče zato što ga drugi napadaju). U takvim situacijama, kada se roditelj nije spreman suočiti s djetetovim problemom, stručna pomoć trebala bi biti usmjerena na eduka-ciju i osvještavanje roditelja, a tek nakon toga može se usmjeriti na rad s djetetom.4. Uključivanje u tretman koji je primjeren vrsti i intenzitetu djetetova problemaKada se uoči da dijete pokazuje značajnija odstupanja u psi-hičkom funkcioniranju, potrebno je potražiti stručnu pomoć. Dijete bude upućeno na dijagnostiku psihijatru i kliničkom psi-hologu, a s obzirom na prirodu problema uključuju se i ostali medicinski stručnjaci. Kada se utvrdi dijagnoza, ukoliko djete-tovi problemi predstavljaju određeni psihički poremećaj, tada je potrebno uključiti se u adekvatan tretman, bilo da se radi o medi-kamentoznoj terapiji, psihoterapiji ili psihološkom savjetovanju. U većini situacija u tretman se uključuju i roditelji, pogotovo ako postoje problemi u odnosu između roditelja i djeteta, odnos-no ako roditeljski stil podržava ili potiče određena djetetova ponašanja koja ga vode u psihičku bolest.Iz ovoga do sada rečenog čini se da postoji puno načina na koje možemo pomoći djetetu i njegovim roditeljima. Međutim, kako u primjeru ove ispovijesti, tako i u životu, nerijetko se događa da se stanje djeteta pogoršava unatoč silnoj želji roditelja, škole pa i samog djeteta da stvari izgledaju drugačije.

Page 126: Prije duge

Nataša Kovaljev-Opatić

126

Nameće se pitanje – u čemu je stvar? Radi li se o pogrešci pre-poznavanja simptoma, zanemarivanja ozbiljnosti problema, prebacivanja krivice s okoline na roditelje i obrnuto? Važno je istaknuti ono što potvrđuju brojna istraživanja i svakodnevna klinička praksa – pravovremenim uključivanjem djeteta u pri-mjereni tretman kod većine odstupanja funkcioniranje djeteta uspije se vratiti u granice prihvatljivog i dijete nerijetko nastavlja svoj normalan razvoj. Ako se pravovremeno ne tretiraju, psihički problemi djece često perzistiraju do odrasle dobi, produbljuju se, postaju kompleksniji i sve više ometaju svakodnevno funkcioni-ranje. Zaključak je jasan – treba se što prije uključiti u tretman.U vezi s time nameće se drugo pitanje koje si roditelji često po-stavljaju: Koji je pravi tretman za probleme mog djeteta?To roditelj nije dužan znati. Ako si isto pitanje postavimo kao pro-fesionalci, stvaraju se nova pitanja: Koji tretmani stoje na raspola-ganju roditeljima u sredini gdje živimo? Ima li dovoljno stručnjaka, psihologa i psihijatara koji se bave djecom? Postoje li profilirani centri koji se uže bave nekom vrstom dječjih poremećaja? ... Na mnoga postavljena pitanja dobili bismo negativan odgovor.Briga za psihičko zdravlje djece, unatoč tome što su nam svima djeca najvažnija, još uvijek nije dostatna ni iz ugla prevencije i edukacije roditelja, a ni iz ugla psihoterapije i tretmana. Kao što je vidljivo i iz priče ove majke, postoje pojedini ljudi koji su spremni pomoći, boriti se i izaći u susret roditeljima i djeci. Dokle god oni postoje, treba vjerovati da će zajedničkim snagama s roditeljima uspjeti izgraditi ono što predstavlja stvarnu pomoć djeci i nji-hovim roditeljima te da će ovakve priče ostati dio prošlosti.

mr. Ines Denona, spec. kliničke psihologije

Page 127: Prije duge

Prije duge

127

O AUTORICI

Nataša Kovaljev-Opatić rođena je u Rijeci 6. travnja 1973. Na-kon završene četverogodišnje obrtničke škole u Opatiji – frizer-– frizer- frizer-ski smjer, živjela je i radila u Milanu. Potom odlazi u Moskvu na godinu dana i uči ruski jezik. Po povratku u Hrvatsku živi i radi u Puli te se vraća natrag u Rijeku i radi u svojoj struci.U slobodno vrijeme bavi se pisanjem.Prije duge njezina je prva knjiga.Mama je trinaestogodišnje djevojčice s kojom živi u Rijeci.

Zahvaljujemo se recenzenticama na ljubaznosti i ustupanju struč-nih osvrta kojima je upotpunjena ova knjiga.