Prevencija suicida:Brošura za medijske radnikeRevidirana verzija 2017. godina

WHO/MSD/MER/17.5

Prevencija suicida:Brošura za medijske radnike

Revidirana verzija, 2017. godina

© World Health Organization 2017. WHO/MSD/MER/17.5

Neka prava pridržana. Ovaj je rad dostupan po licenci Creative Commons Attribution – Dijeljenje u nekomercijalne svrhe 3.0 IGO (CC BY-NC-SA 3.0 IGO; https://creativecommons.org/licenses/by-nc-sa/3.0/igo).

Po uslovima ove licence dozvoljeno je kopiranje, distribuiranje i prilagođavanje rada u nekomercijalne svrhe, pod uslovom da se obavezno navede dolje naznačeni navod. Pri upotrebi ovog rada, nezavisno od svrhe upotrebe, nije dozvoljeno navoditi da Svjetska zdravstvena organizacija (dalje u tekstu: WHO) podržava neku organizaciju, proizvod ili uslugu. Također nije dozvoljeno koristiti logo WHO-a. U slučaju mijenjanja i prilagođavanja rada, dužni ste svoj rad licencirati licencom Creative Commonsa ili drugom ekvivalentnom licencom. U slučaju prevoda ovog rada, dužni ste uz citat navesti sljedeću napomenu: “Ovaj prevod nije izradila Svjetska zdravstvena organizacija, te ona nije odgovorna za sadržaj ili tačnost prevoda. Obavezujućom i izvornom smatra se originalna verzija na engleskom jeziku.”

Svi eventualni sporovi u vezi s ovom licencom rješavat će se postupkom medijacije, u skladu s Pravilima medijacije Svjetske organizacije za intelektualnu imovinu.

Prijedlog navoda. Prevencija suicida: brošura za medijske radnike, revidirana verzija, 2017. godine, Ženeva: Svjetska zdravstvena organizacija, 2017. (WHO/MSD/MER/17.5). Licenca br. CC BY-NC-SA 3.0 IGO.

Podaci Katalogizacije u publikaciji (CIP). CIP podaci dostupni su na linku: http://apps.who.int/iris.

Prodaja, prava i licenciranje. Publikacije WHO-a možete kupiti na linku: http://apps.who.int/bookorders. Zahtjeve za komercijalnu upotrebu i pitanja o pravima i licenciranju možete uputiti na link: http://www.who.int/about/licensing.

Materijali treće strane. Ako želite koristiti dijelove ovog rada čiji je izvor treća strana, naprimjer tabele, brojke ili slike, dužni ste provjeriti da li je za korištenje tih materijala potrebna dozvola, te ishoditi dozvolu od nosioca autorskog prava. Korisnik sam snosi rizik od tužbi zbog povrede dijelova rada čiji je autor treća strana.

Izjava o odricanju od odgovornosti. Korištene oznake i prezentacija materijala u ovoj publikaciji ne podrazumijevaju izražavanje bilo kakvog stava Svjetske zdravstvene organizacije o pravnom statusu neke zemlje, teritorije, grada ili područja njihove nadležnosti ili o označavanju granica. Istačkane i iscrtkane crte na kartama predstavljaju približne granične linije koje možda još nisu u potpunosti usaglašene.

Navođenje određenih preduzeća ili proizvoda nekih proizvođača ne znači da Svjetska zdravstvena organizacija podržava ta preduzeća i te proizvođače u odnosu na druge koji nisu spomenuti u radu. Osim u slučaju grešaka, nazivi vlasničkih proizvoda navedeni su velikim početnim slovom.

Svjetska zdravstvena organizacija preduzela je sve razumne mjere predostrožnosti na potvrđivanju informacija navedenih u ovoj publikaciji. Međutim, objavljeni materijal distribuira se bez bilo kakve garancije, izričite ili pretpostavljene. Odgovornost za tumačenje i upotrebu materijala je na čitaocu. Svjetska zdravstvena organizacija ni u kojem slučaju nije odgovorna za eventualnu štetu koja nastane upotrebom ovog materijala.

Štampano u Švicarskoj

Ovaj prijevod nije uradila Svjetska zdravstvena organizacija (SZO). SZO nije odgovorna za sadržaj ili tačnost ovog prijevoda. Originalno englesko izdanje je obavezujuće i izvorno izdanje.

Predgovor ....................................................................................................................................6

Brze upute ...................................................................................................................................9

Uvod ...........................................................................................................................................10

Naučni dokazi o utjecaju medija na suicidalno ponašanje ....................................................12

Odgovorno izvještavanje ..........................................................................................................13

Prezentovati tačne informacije o mjestima na koja se može obratiti za pomoć ......13

Edukovati javnost o činjenicama u vezi sa suicidom i prevencijom suicida, bez širenja mitova ..........................................................................................................13

Prezentovati priče o načinima borbe sa izvorima stresa ili suicidalnim mislima i načine traženja pomoći .............................................................13

Posebno pažljivo izvještavati o suicidu slavnih ličnosti ...............................................13

Pažljivo voditi intervjue s ožalošćenim porodicama i prijateljima ..............................14

Shvatiti da priče o suicidu mogu utjecati i na same medijske radnike ......................14

Ne isticati priče o suicidu i ne ponavljati ih bez potrebe ...........................................15

Ne koristiti senzacionalistički rječnik ili jezik koji suicid prikazuje kao nešto prihvatljivo ili kao konstruktivno rješenje problema ..................................15

Ne davati eksplicitne opise načina počinjenja suicida ...............................................15

Ne davati detalje o mjestu/lokaciji ...............................................................................16

Ne koristiti senzacionalističke naslove .........................................................................16

Ne postavljati fotografije, videosnimke ili linkove na društvene mreže ....................16

Pouzdani izvori informacija .......................................................................................................17

Dodatak 1. Ideje za digitalne medije .......................................................................................18

Dodatak 2. Pregled naučne literature o utjecaju medija ........................................................19

Dodatak 3. Mitovi i činjenice o suicidu ....................................................................................24

Dodatak 4. Izvještavanje o masovnoj pucnjavi i terorizmu .....................................................26

Sadržaj

6

Suicid je ozbiljan globalni problem u današnjem javnom zdravstvu, koji zahtijeva našu pažnju. No prevencija suicida zasigurno nije nimalo lagan zadatak. Prema najnovijim istraživanjima, prevencija suicida, pod uslovom da je uopšte izvodiva, uključuje cijeli niz različitih aktivnosti, od izgradnje najboljih mogućih uslova za vaspitanje djece i mladih do tačne i pravovremene procjene mentalnih poteškoća i njihovog efikasnog tretiranja te kontrole faktora rizika u okruženju. Za uspjeh prevencije suicida izuzetno je važno pravilno informisanje i razvijanje svijesti. Također, treba uzeti u obzir kulturološke razlike, kao i one vezane za dob i spol.

Svjetska zdravstvena organizacija (dalje u tekstu: WHO) pokrenula je 1999. godine SUPRE – inicijativu prevencije suicida na svjetskom nivou. Ova brošura predstavlja drugu revidiranu verziju materijala sačinjenih u okviru SUPRE-a, namijenjenih konkretno društvenim i stručnim grupama koje su posebno relevantne za prevenciju suicida. Ova revidirana brošura rezultat je stalne saradnje WHO-a i Međunarodnog udruženja za prevencija suicida (IASP) te predstavlja kariku u dugačkom i raznolikom lancu sa širokim spektrom ljudi i grupa, uključujući zdravstvene radnike, vaspitne radnike, socijalne agencije, vlade, zakonodavce, društvene komunikatore, institucije za provođenje zakona, porodice i zajednice.

Posebnu zahvalnost dugujemo prof. Diegu de Leu, s Univerziteta Griffith (Brisbane, Queensland, Australija), koji je pripremio prvu verziju ove brošure. Zahvaljujemo i dr. Lakshmi Vijayakumar, SNEHA (Chennai, Indija), na pomoći u tehničkom uređivanju. Ovim putem zahvaljujemo i članovima Međunarodne mreže za prevenciju suicida WHO-a koji su revidirali originalni tekst, a to su:

dr. Sergio Pérez Barrero (Bolnica de Bayamo, Granma, Kuba),dr. Annette Beautrais (Medicinski fakultet Christchurch, Christchurch, Novi Zeland),dr. Ahmed Okasha (Univerzitet Ain Shams, Kairo, Egipat),prof. Lourens Schlebusch (Univerzitet Natal, Durban, Južna Afrika),prof. Jean-Pierre Soubrier (Centar za istraživanje suicida /CRES/, Pariz, Francuska), prof. Airi Värnik (Univerzitet Talin, Talin, Estonija),prof. Danuta Wasserman (Nacionalni centar za istraživanje suicida i zaštitu duševnog zdravlja /NASP/, Karolinska Institutet, Stockholm, Švedska),dr. Shutao Zhai (Univerzitetska bolnica za neurologiju Nanjing, Nanjing, Kina).

Prvu revidiranu verziju sačinila je Medijska radna grupa pri IASP-u, na čijem je čelu vanredni profesor Jane Pirkis, s Fakulteta za zdravlje populacije (Univerzitet Melbourne, Australija).

Najnoviju revidiranu verziju sačinila je Radna grupa za medijske preporuke pri izvještavanju o suicidu pri IASP-u. Posebno zahvaljujemo vanrednom profesoru dr. Thomasu Niederkrotenthaleru iz Centra za javno zdravstvo (Medicinski fakultet u Beču, Austrija) i dr. Danielu Reidenbergu iz SAVE-a (Glas svijesti o suicidu u obrazovanju, SAD), te dopredsjednicima Radne grupe za medijske preporuke pri izvještavanju o suicidu, na kojima je glavna odgovornost za ovu revidiranu verziju. Članovi Radne grupe za medijske preporuke pri izvještavanju o suicidu kojima također želim zahvaliti na doprinosu su:

Predgovor

7

Karl Andriessen (Fakultet za psihijatriju, Univerzitet New South Wales, Sydney, Australija), prof. Ella Arensman (Odjel za epidemiologiju i javno zdravstvo, Univerzitet Cork, Cork, Irska), Jane Arigho (Headline, Dublin, Irska), dr. Loraine Barnaby (Odjel za zdravlje zajednice i psihijatriju, Univerzitet West Indies, Mona, Jamajka),dr. Jo Bell (Fakultet za zdravstvo i socijalni rad, Univerzitet Hull, Ujedinjeno Kraljevstvo),prof. Silvia Sara Canetto (Univerzitet Colorado, SAD),van. prof. Qijin Cheng (Centar za istraživanje i prevenciju suicida Hong Kong Jockey Club, Univerzitet Hong Kong, Kina, SAR Hong Kong), prof. Sunny Collings (Odjel za istraživanje društvene psihijatrije i mentalnog zdravlja populacije, Univerzitet Otago, Wellington Fakultet za medicinske i zdravstvene nauke, Christchurch, Novi Zeland),prof. Diego De Leo (Institut za istraživanje i prevenciju suicida Australije, Univerzitet Griffith, Brisbane, Australija),prof. Elmar Etzersdorfer (Klinika Furtbach, klinika za psihijatriju i psihoterapiju, Stuttgart, Njemačka), prof. Madelyn Gould (Medicinski centar Univerziteta Columbia, Državni institut za psihijatriju New, New York, SAD),prof. Gopalkrishna Gururaj (Državni institut za mentalno zdravlje i neuronauke, Bangalore, Indija),prof. Keith Hawton (Centar za istraživanje suicida, Univerzitet Oxford, Oxford, Ujedinjeno Kraljevstvo),Irina Inostroza (STOP suicidu, Ženeva, Švicarska),dr. Karolina Krysinska (Fakultet za psihijatriju, Univerzitet New South Wales, Sydney, Australija),Caroline Lowe (Istraživačko novinarstvo, SAD),dr. Ann Luce (Fakultet za žurnalistiku, engleski jezik i komunikaciju, Univerzitet Bournemouth, Ujedinjeno Kraljevstvo),van. prof. Lisa Marzano (Fakultet nauka i tehnologije, Univerzitet Middlesex, London, Ujedinjeno Kraljevstvo),prof. Brian Mishara (Centar za istraživanje suicida i intervencije i eutanaziju, Univerzitet Québec, Montréal, Kanada), dr. Charles-Edouard Notredame (Univerzitetski medicinski centar, CHRU de Lille, Francuska),prof. Jane Pirkis (Centar za mentalno zdravlje, Univerzitet Melbourne, Melbourne, Australija),prof. Steve Platt (Univerzitet Edinburgh, Ujedinjeno Kraljevstvo),dr. Sebastian Scherr (Odjel za komunikacijske nauke i medijska istraživanja, Univerzitet Minhen /LMU/, Minhen, Njemačka),prof. Merike Sisask (Estonsko-švedski institut za mentalno zdravlje i suicid /ERSI/, Fakultet za upravljanje, pravo i društvo, Univerzitet Talin, Talin, Estonija),Jaelea Skehan (Hunter institut za mentalno zdravlje, Australija),prof. Gernot Sonneck (Centar za krizne intervencije Beč, Beč, Austrija),

8

prof. Steven Stack (Državni univerzitet Wayne, SAD),van. prof. Benedikt Till (Jedinica za istraživanje suicida, Odjel za socijalnu i preventivnu medicinu, Centar za javno zdravstvo, Medicinski fakultet Beč, Austrija),dr. Michael Westerlund (Odjel za medijske studije, Univerzitet Stockholm, Stockholm, Švedska),prof. Paul Yip (Centar za istraživanje i prevenciju suicida Hong Kong Jockey Club, Univerzitet Hong Kong, Kina, SAR Hong Kong).

Zahvaljujemo i sljedećim stručnjacima koji su revidirali ovu verziju:

dr. Vladimir Carli (Nacionalni centar za istraživanje suicida i zaštitu duševnog zdravlja /NASP/, Karolinska Institutet, Stockholm, Švedska),dr. Andrea Bruni (Regionalni ured za Sjevernu i Južnu Ameriku, WHO),dr. Jorge Castro (Regionalni ured za Sjevernu i Južnu Ameriku, WHO),dr. Claudina Cayetano (Regionalni ured za Sjevernu i Južnu Ameriku, WHO),Bridgette Hausman (Resursni centar za prevenciju suicida, SAD),dr. Dévora Kestel (Regionalni ured za Sjevernu i Južnu Ameriku, WHO),dr. Kairi Kolves (Institut za istraživanje i prevenciju suicida Australije, Univerzitet Griffith, Brisbane, Australija),Ed Mantler (Komisija za mentalno zdravlje Kanade, Otava, Kanada),Carmen Martinez (Regionalni ured za Sjevernu i Južnu Ameriku, WHO),prof. Michael Phillips (Centar za istraživanje i prevenciju suicida, Centar za mentalno zdravlje Šangaj, Medicinski fakultet Shanghai Jiao Tong, Šangaj, Kina),dr. Jerry Reed (Resursni centar za prevenciju suicida, SAD),prof. Jean-Pierre Soubrier (Centar za istraživanje suicida /CRES/, Paris, Francuska),Kim Torguson (Akcijski savez za prevenciju suicida, SAD),dr. Lakshmi Vijayakumar (Volonterska zdravstvena služba, SNEHA, Chennai, Indija),prof. Danuta Wasserman (Nacionalni centar za istraživanje suicida i zaštitu duševnog zdravlja /NASP/, Karolinska Institutet, Stockholm, Švedska).Nadalje, želimo zahvaliti gosp. Davidu Bramliju (Švicarska) na uređivanju brošure, gosp. Denisu Meissneru (WHO) na naslovnoj stranici i gosp. Yusukeu Nakazawi (Japan) za grafičkom dizajnu i opremi.

Zahvalni smo na saradnji između IASP-a i WHO-a na aktivnostima vezanim za prevenciju suicida.

Ova će se brošura distribuirati u što većoj mjeri, u nadi da će biti prevedena i prilagođena lokalnim uslovima, što je, svakako, preduslov za njenu efektivnost. Slobodno nam se obratite ako imate bilo kakve komentare ili ako želite zatražiti dozvolu za prevod i prilagođavanje brošure.

Ella Arensman,

predsjednica IASP-a

Alexandra Fleischmann

Odjel za mentalno zdravlje i zloupotrebu hem. supstanci, WHO

9

Brze upute

Treba

Ne treba

• Prezentovati tačne informacije o mjestima na koja se može obratiti za pomoć

• Edukovati javnost o činjenicama o suicidu i prevenciji suicida, ali bez širenja

mitova

• Prezentovati priče o tome kako se može nositi s izvorima stresa ili suicidalnim

mislima te kako doći do pomoći

• Posebno pažljivo izvještavati o suicidu slavnih ličnosti

• Pažljivo voditi intervjue s ožalošćenim porodicama ili prijateljima

• Shvatiti da priče o suicidu mogu utjecati i na medijske radnike

• Isticati priče o suicidu i ponavljati ih bez potrebe

• Koristiti senzacionalistički rječnik ili jezik koji suicid prikazuje kao nešto prihvatljivo

ili kao konstruktivno rješenje problema

• Davati eksplicitne opise načina suicida

• Davati detalje o mjestu/lokaciji

• Koristiti senzacionalističke naslove

• Postavljati fotografije, videosnimke ili linkove na društvene mreže

10

Suicid predstavlja najveći problem u javnom zdravstvu, koji ima dalekosežne društvene, emocionalne i ekonomske posljedice. Godišnje se u svijetu počini oko 800.000 suicida, a procjenjuje se da svaka smrt suicidom direktno utječe na barem šest lica.

Faktori koji utječu na suicid, kao i na prevenciju suicida izrazito su složeni i nisu potpuno shvaćeni. Međutim, postoji sve više dokaza da mediji mogu u velikoj mjeri pomoći aktivnostima na prevenciji suicida ili ih pak značajno otežati. Izvještavanje o suicidu u medijima može umanjiti rizik imitiranja, odnosno oponašanja suicidalnog ponašanja ili, s druge strane, povećati taj rizik. Mediji mogu dati korisne edukativne informacije o suicidu ili pak širiti dezinformacije.

Postoji rizik da će osjetljivi pojedinci poželjeti oponašati ono što čuju i vide u medijima o slučajevima suicida, a taj rizik je veći ako su medijski izvještaji o suicidu opširni, naglašeni, senzacionalistički, ako eksplicitno opisuju metodu suicida te ako u pozitivnom svjetlu predstavljaju rasprostranjene mitove o suicidu i često ih ponavljaju. Ovaj je rizik posebno prisutan kada je suicid počinilo lice visoko rangirano na društvenoj ljestvici i/ili neko s kim se ljudi mogu lako poistovjetiti. Medijski izvještaji o suicidu koji pokreću val suicida često se ponavljaju kroz duži period. Efekt medijskih izvještaja na povećanje broja suicida naziva se “Wertherov efekt”, po glavnom liku slavnog Goetheovog romana “Jadi mladog Werthera”, koji je suicid počinio zbog izgubljene ljubavi.

S druge strane, odgovorno izvještavanje o suicidu može pomoći u edukovanju javnosti o suicidu i njegovoj prevenciji, potaknuti one kod kojih postoji rizik od suicida da preduzmu neke druge radnje te uopšteno pokrenuti otvoreniji dijalog, koji ulijeva više nade. Priče koje prikazuju traženje pomoći (pozitivno imitiranje) u lošim okolnostima ojačavaju zaštitne faktore ili prepreke suicidu, na taj način doprinoseći njegovoj prevenciji. Medijski izvještaji o suicidu trebalo bi da uvijek uključuju informacije o tome gdje se može obratiti za pomoć, da, po mogućnosti, navedu podatke za kontakt poznatih službi za prevenciju suicida koje rade non-stop. Zaštitni efekt odgovornog izvještavanja o suicidu u stručnoj se literaturi naziva “Papageno efekt”, po Papagenu iz Mozartove opere “Čarobna frula”, koji razmišlja o suicidu jer se plaši da je izgubio svoju ljubav. Međutim, u posljednjem trenutku sjeti se postojećih drugih izlaza iz problema i naposljetku bira drugačiji put.

Preporuke koje se o prevenciji suicida daju u medijima moraju biti prilagođene kako tradicionalnim tako i digitalnim medijima i trebaju ciljati na što je moguće veći broj ljudi. Posebna karakteristika digitalnih medija jeste da vrlo brzo šire informacije, što znači da ih je teže pratiti i kontrolisati. Bez obzira na razlike između digitalnih i tradicionalnijih medija, rezultati istraživanja efekata tradicionalnih medija na suicidalno ponašanje mogu pomoći prilikom informisanja o inicijativama za prevenciju suicida u digitalnim medijima. Vrijedi i obratno – naučene lekcije o potencijalnoj ulozi digitalnih medija u povećanju ili prevenciji suicidalnog ponašanja mogu pomoći prilikom informisanja o inicijativama za prevenciju suicida u tradicionalnim medijima.

U ovoj su brošuri ukratko prikazani trenutno dostupni dokazi o utjecaju medija i medijskog izvještavanja o suicidu te informacije za medijske radnike o načinu izvještavanja o suicidu i prepoznavanju trenutaka kada o suicidu treba izvještavati na osnovu njegove privlačnosti

Uvod

11

za medije. Brošura daje i prijedloge kako na najbolji način osigurati tačno, odgovorno i pravilno medijsko izvještavanje, primjenjive u tradicionalnim i digitalnim medijima.

U ovoj je brošuri prepoznato da se izvještavanje o suicidu i prikaz suicida u različitim vrstama medija razlikuje u različitim zemljama. Dakle, postoje kulturološke razlike u tome šta se smatra prikladnim za objavu u medijima i u tome kako se informacije o određenom suicidu ocjenjuju. Cilj brošure jeste da prikaže vodeće principe medijskog izvještavanja primjenjive u različitim kulturama. No medijski bi radnici trebali sarađivati s lokalnom zajednicom za prevenciju suicida i držati se lokalnih smjernica medijskog izvještavanja, ako postoje. Po cijelom svijetu postoje stručnjaci za prevenciju suicida aktivni na području medijskog izvještavanja, a dokaz za to su brojni međunarodni stručnjaci koji su radili na ovoj brošuri. Dakle, takvi stručnjaci postoje i spremni su raditi s medijskim radnicima na osiguravanju odgovornog izvještavanja o suicidu, koje potiče slanje tačnih poruka i izbjegava izlaganje osjetljivih lica riziku. Neke su države smjernice za izvještavanja o suicidu uvrstile u kodekse ponašanja za medijske radnike.

Ciljna publika brošure su medijski stručnjaci koji rade u štampanim i digitalnim (elektronskim) medijima (TV, radio i internet). Većina preporuka odnosi se na sve medije, dok se neke preporuke ipak odnose konkretno na novine ili digitalne medije. U Dodatku 1. nalazi se sažetak ideja za digitalne medije. Brošura se ne bavi pitanjima specifičnim za intenetske stranice, filmove, TV-sapunice ili pozorišne predstave. Više informacija o tome možete naći na stranici Vijeća zabavne industrije (Entertainment Industry Council) (http://www.eiconline.org/). Dodatak 4. bavi se masovnom pucnjavom i terorizmom.

12

Naučni dokazi o utjecaju medija na suicidalno ponašanje

Medijsko izvještavanje kao rizični faktor kod suicidalnog ponašanja

Provedeno je više od sto istraživanja “imitativnih suicida” (počinjenih oponašanjem), odnosno suicida koji se mogu direktno povezati s medijskim izvještavanjem o jednom ili više suicida. Svi sistematični pregledi ovih istraživanja dovode do istog zaključka: medijsko izvještavanje o slučajevima suicida može izazvati naknadno dodatno suicidalno ponašanje. Pokazalo se također da je “imitativni suicid” u nekim specifičnim okolnostima vjerovatniji nego u drugima. S “imitativnim suicidom” najviše se povezuje ponavljanje priča o suicidima, te prezentovanje visokoprofilnih priča velikog utjecaja. Efekt izvještavanja o suicidu na kasnije suicide jači je kada je suicid počinila popularna ličnost koju čitaoci odnosno gledaoci mnogo vole. “Imitativnom suicidu” posebno su podložne podgrupe u društvu, kao što su mladi, osobe s mentalnim poteškoćama, lica koja su već pokušavala suicid ili lica kojima je neko blizak počinio suicid. Ovaj je rizik posebno izražen kada lice koje je počinilo suicid i čitalac odnosno gledalac imaju nešto zajedničko i kada se čitalac/gledalac identifikuje s licem koje je počinilo suicid. Osim toga, sadržaj priče ima važnu ulogu: priče koje potvrđuju ili ponavljaju mitove o suicidu ili uključuju detaljan opis konkretne metode suicida vjerovatnije će izazvati “imitativni suicid”. Međutim, medijski izvještaji o suicidu sastavljeni u skladu s medijskim smjernicama daju snažan potencijal pomoći prevenciji suicida i obično ne vode daljnjim suicidima.

Pozitivan utjecaj izvještavanja

Negativni efekti izvještaja o suicidu već dugo su predmet raznih istraživanja. Međutim, u nekoliko posljednjih godina više pažnje se posvećuje potencijalnim pozitivnim efektima odgovornog medijskog izvještavanja o suicidu. Medijski izvještaji o primjerima ljudi koji su se našli u teškim životnim situacijama, ali su uspjeli konstruktivno se izboriti sa suicidalnim mislima povezuju se sa smanjenjem suicidalnog ponašanja. Nadalje, istraživanja također ukazuju na to da edukativni medijski prikazi načina borbe sa suicidalnim mislima mogu pomoći u smanjenju suicidalnog ponašanja.

Detaljniji pregled naučne literature o utjecaju medija nalazi se u Dodatku 2.

13

Odgovorno izvještavanje

Prezentovati tačne informacije o mjestima na koja se može obratiti za pomoć Na kraju svih medijskih izvještaja o suicidu treba navesti informacije o mjestima gdje se može obratiti za pomoć. Specifični resursi uključuju centre za prevenciju suicida, telefonske brojeve za pomoć u krizi i ostale zdravstvene i socijalne stručnjake i grupe za samopomoć. To trebaju biti informacije o službama koje su zajednici poznate kao kvalitetne i koje rade non-stop, naravno, ako takve postoje. Takvi resursi trebaju omogućavati pristup pomoći osobama koje su priče o suicidu u medijima rastužile ili navele na razmišljanje o suicidu. Potrebno je redovno provjeravati i, po potrebi, ažurirati adrese i druge informacije za kontakt navedenih službi za pomoć. Međutim, nije dobro navoditi previše potencijalnih službi za pomoć, jer duga lista može imati kontraproduktivan efekt. Dakle, najbolje je navesti ograničen broj resursa (jedan telefonski broj i jednu internetsku stranicu).

Edukovati javnost o činjenicama koje su u vezi sa suicidom i prevencijom suicida, bez širenja mitovaVeoma je mnogo zabluda o suicidu. Istraživanja su pokazala da će medijski izvještaji koji ponavljaju uvriježene mitove o suicidu vjerovatnije motivisati “imitativni suicid”. Studije su također pokazale da se javnost obično prisjeća mitova iz priča u medijima koje suprotstavljaju mitove i činjenice. Neki od najuvreženijih mitova i činjenica o suicidu navedeni su u Dodatku 3. Dakle, u pričama o suicidima bolje je voditi se činjenicama. Osim temeljitog proučavanja činjenica u pričama o suicidu, uvijek je dobro navesti i načine prevencije suicida, uključiti poruku da ljudi koji naginju suicidalnom ponašanju i razmišljanju trebaju potražiti pomoć te navesti informacije o mjestima gdje se mogu obratiti za pomoć.

Prezentovati priče o načinima borbe s izvorima stresa ili suicidalnim mislima i načine traženja pomoćiPriče o ljudima koji su se uspjeli izboriti s teškim situacijama i suicidalnim ponašanjem mogu pomoći drugima koji su se našli u teškoj životnoj situaciji da oponašaju i na svoju situaciju primijene takve pozitivne strategije. Dobro je plasirati i priče koje uključuju edukativni materijal s pojašnjenjima kako naći pomoć kada se neko suoči s naizgled nepremostivim poteškoćama. Takve priče obično uključuju opis specifičnog načina na koji su se drugi izborili sa svojim suicidalnim mislima te naglašavaju šta suicidalna osoba može učiniti da dođe do pomoći.

Posebno pažljivo izvještavati o suicidu slavnih ličnosti Suicidi slavnih ličnosti vrlo su atraktivna tema za medije i često se smatra da je u javnom interesu izvještavati o takvim slučajevima. Međutim, takvi izvještaji nose posebno velik rizik pokretanja “imitativnih suicida” kod osjetljivih ličnosti. Glorifikovanje smrti slavne ličnosti može nehotice sugerisati da društvo uvažava suicidalno ponašanje, te na taj način može promovisati suicidalno ponašanje. Iz toga je razloga potrebno posebno pažljivo pripremati izvještaje o suicidu slavnih ličnosti. Oni ni na koji način ne smiju glamurozno predstavljati suicid niti detaljno opisivati metodu suicida. Umjesto na smrt, naglasak treba staviti na život slavne ličnosti, na to kako je doprinijela društvu i kako će njen odlazak negativno utjecati na društvo. Detalje o samom činu suicida ili pojednostavljene zaključke o razlogu

14

suicida treba izbjegavati. Posebnu pažnju treba obratiti kada se izvještava o smrti slavnih ličnosti kada uzrok smrti nije odmah poznat. Medijske spekulacije o suicidu kao mogućem uzroku smrti slavne ličnosti mogu biti vrlo štetne. Primjerenije je pričekati da se utvrdi tačan uzrok smrti i pažljivo istražiti specifične okolnosti. Kao što je već navedeno, medijski izvještaji moraju uključivati informacije o pomoći za one koji postanu tužni ili suicidalni zbog smrti koja je predmet medijskog izvještaja ili bi to mogli postati.

Pažljivo voditi intervjue s ožalošćenim porodicama i prijateljima Iskustvo onih koji su izgubili blisku osobu zbog suicida može biti vrlo vrijedan resurs za edukovanje drugih o tome što suicid zaista jeste. Međutim, pri prikupljanju tih informacija i njihovom prezentovanju u medijskim izvještajima o suicidu treba voditi računa o nekoliko važnih stvari. Treba biti vrlo pažljiv s uključivanjem članova porodice, prijatelja i drugih koji su pretrpjeli gubitak drage osobe i koji vjerovatno prolaze kroz krizu. Odluku o intervjuisanju nekoga ko je izgubio dragu osobu zbog suicida ne treba shvatati i donositi olako, jer su te osobe izložene povećanom riziku od suicida ili samoozljeđivanja u procesu tugovanja. Njihovoj privatnosti svakako treba dati prednost pred dramatičnom pričom. U nekim zemljama postoje pravila ponašanja koja su novinari dužni slijediti u vođenju ovakvih intervjua.

Važno je da medijski radnici shvate da svojim istraživanjem mogu doći do nekih informacija o suicidu ili umrlom s kojima čak ni svjedoci i/ili pogođene osobe nisu upoznati. Objavljivanje tih informacija može nanijeti štetu osobama pogođenima suicidom. Novinari moraju pažljivo razmotriti tačnost informacija dobivenih tokom intervjua, jer se često događa da su sjećanja ožalošćenih osoba na određene izjave ili ponašanje iskrivljena pod utjecajem akutnog bola.

U slučajevima kada se izvještaj ne odnosi na nedavni gubitak, osobe koje su se uspjele izboriti s gubitkom zbog suicida i žele dati svoj doprinos medijskoj priči mogu biti važan resurs za povećanje svijesti i prezentovanje vrijednih opcija drugima za rješavanje sličnih situacija. Međutim, čak i ako se gubitak davno dogodio, važno je ne zaboraviti da razgovor o iskustvu sa suicidom iz prošlosti može izazvati bolna sjećanja i emocije. Osobe koje su bile pogođene suicidom, a koje žele govoriti medijima o svom iskustvu možda uopšte nisu svjesne mogućih posljedica koje ih mogu zadesiti zbog iznošenja detaljnih privatnih informacija javnosti. Iz toga razloga, o ovome treba razgovarati prije intervjua, te preduzeti korake na zaštiti privatnosti. Kad god je moguće, osobama pogođenim suicidom treba pokazati gotov intervju prije objavljivanja, kako bi mogle zahtijevati korekcije i druge izmjene prije nego što se intervju objavi.

Shvatiti da priče o suicidu mogu utjecati i na same medijske radnike Rad na priči o suicidu može se odraziti na iskustvo samog medijskog radnika. To se može dogoditi u svim okolinama, ali najčešće u malim, usko povezanim zajednicama, u kojima medijski radnici imaju snažne lokalne veze. Medijske organizacije dužne su pobrinuti se za to da medijskim radnicima bude osigurana potrebna podrška, naprimjer mogućnosti sastanaka ili mentoringa. Medijskim radnicima preporučuje se da bez oklijevanja potraže pomoć ako osjete da su se našli pod bilo kakvim negativnim utjecajem.

15

Ne isticati priče o suicidu i ne ponavljati ih bez potrebe Isticanje i nepotrebno ponavljanje priča o suicidu ima veći potencijal da izazove kasnije incidente suicidalnog ponašanja nego suptilnije plasirane priče. U novinama članke o suicidu treba štampati na unutrašnjim stranicama novina, pri dnu stranice, a ne na naslovnoj stranici ili na vrhu unutrašnje stranice. Što se tiče digitalnih medija, priče o suicidu treba objaviti u drugom ili trećem dijelu televizijskih vijesti, odnosno kasnije u nizu vijesti na radiju, odnosno kasnije u nizu online postova, a ne kao glavnu vijest. Treba pripaziti na ponavljanje ili ažuriranje originalne priče.

Ne koristiti senzacionalistički rječnik ili jezik koji suicid prikazuje kao nešto prihvatljivo ili kao konstruktivno rješenje problema U izvještavanju o suicidu treba izbjegavati senzacionalistički jezik. Naprimjer, mnogo je bolje govoriti o “povećanoj stopi suicida” nego o “epidemiji suicida”. Ako su medijski izvještaji o suicidu ispričani jezikom koji odašilje poruku da je suicid problem javnog zdravstva i ako identifikuju faktore rizika i uz to uključuju i poruku o prevenciji suicida, oni mogu u velikoj mjeri pomoći edukovanju javnosti o važnosti prevencije suicida.

Treba izbjegavati jezik koji javnosti prenosi zablude i pogrešne informacije o suicidu, koji o suicidu govori kao o uobičajenoj pojavi ili daje pojednostavljena objašnjenja suicida. Treba provjeriti očigledne promjene u statističkim pokazateljima o suicidu, jer ne mora uvijek značiti da se radi o statistički pouzdanim smanjenjima ili povećanjima; nekada se radi tek o privremenim fluktuacijama. Korištenje pojma “suicid” izvan konteksta, naprimjer “politički suicid” može desenzibilizirati javnost na ozbiljnost ovog problema. Također, ne treba koristiti izraze “neuspio suicid” ili “uspio suicid”, čime se smrt prikazuje kao poželjan ishod. Umjesto tih izraza mogu se koristiti druge fraze, kao što je “nekobno suicidalno ponašanje”, tj. fraze koje su preciznije i manje podložne pogrešnoj interpretaciji. Fraza “počinjeno samoubistvo” implicira da se radi o kaznenom djelu (u nekim je zemljama samoubistvo/suicid i dalje kazneno djelo) i nepotrebno povećava stigmu nad onima koji su izgubili dragu osobu zbog suicida. Bolje je reći “izgubio život suicidom” ili “oduzeo si život”.

Ne davati eksplicitne opise načina izvršenja suicidaTreba izbjegavati detaljne opise i/ili razgovor o metodi suicida, jer to povećava vjerovatnost da će osjetljive osobe oponašati čin. Naprimjer, u izvještajima o predoziranju štetno je navesti tačan naziv brenda / ime, prirodu, količinu ili kombinaciju droga ili na koji su način nabavljene.

Posebno pažljivo treba tretirati slučajeve u kojima se radi o rijetkoj ili novoj metodi suicida. Neuobičajena metoda suicida je s jedne strane vrlo atraktivna za medijsku priču, no, s druge strane, izvještavanje o toj metodi može dati ideju drugima da je upotrijebe. Nove se metode vrlo lako šire senzacionalističkim medijskim izvještavanjem – efekt koji je dodatno moguće ubrzati putem društvenih mreža.

16

Ne davati detalje o mjestu/lokaciji Ponekad neka lokacija može dobiti reputaciju “mjesta za suicid”, naprimjer most, visoka zgrada, stijena, željeznička stanica ili prelaz na kojima su se već dešavali suicidi.

Medijski radnici trebaju posebno paziti na to da te lokacije ne promovišu kao mjesta za suicide opisujući ih senzacionalističkim jezikom ili prikazivanjem incidenata na toj lokaciji. Treba paziti i prilikom izvještavanja o suicidima ili pokušajima suicida u obrazovnim ustanovama ili ustanovama kao što su zatvori i psihijatrijske bolnice.

Ne koristiti senzacionalističke nasloveNaslovom se nastoji privući pažnja čitalaca sažimanjem priče u što manje riječi. U naslovu treba izbjegavati riječ “suicid” te ne treba eksplicitno spominjati metodu ili mjesto suicida. Ako naslove piše medijski radnik koji nije napisao sam tekst članka, autor teksta treba zajedno s njim odabrati odgovarajući naslov.

Ne postavljati fotografije, videosnimke ili linkove na društvene mreže Na društvene mreže ne treba postavljati fotografije, videosnimke ili linkove koji prikazuju suicid, posebno ako su vidljivi detalji lokacije ili metode. Osim toga, treba biti vrlo pažljiv i kod korištenja fotografija osobe koja si je oduzela život. Za svako korištenje fotografija obavezno je dobiti odobrenje članova porodice. Fotografije ne treba postavljati na istaknuto mjesto niti osobu i čin suicida glamurozno predstavljati. Istraživanja su pokazala da osjetljive osobe mogu naknadno posegnuti za fotografijama povezanim s činom suicida, naprimjer kada prolaze kroz ličnu krizu, te tako potaknuti suicidalno ponašanje. Preporučuje se da se tekst i fotografije uređuju u koordinaciji, jer su često različiti medijski radnici odgovorni za tekst i za slike. Ne treba objavljivati oproštajne poruke, posljednje SMS-ove, postove obavljene na društvenim mrežama i e-mailove osobe koja si je oduzela život.

17

Pouzdani izvori informacija

Medijski radnici bi se u izvještavanju o suicidu trebali oslanjati na pouzdane izvore statističkih i drugih podataka. U velikom broju zemalja vladine agencije za statistiku podatke o godišnjoj stopi suicida objavljuju po dobi i po rodu. Države članice WHO-a podatke o smrtnosti, uključujući suicid, dostavljaju WHO-u (http://www.who.int/healthinfo/mortality_data/en/). Podatke i statističke pokazatelje treba interpretirati pažljivo i ispravno.1

Medijski radnici bi se kada pripremaju izvještaje o suicidu trebali posavjetovati s lokalnim stručnjacima za prevenciju suicida, koji im mogu pomoći u interpretaciji podataka o suicidu, izbjegavanju elemenata u medijskim izvještajima koji nose rizik od izazivanja “imitativnih suicida“ i širenja mitova o suicidalnom ponašanju te im dati korisne informacije o prepoznavanju i pružanju pomoći osobama koje razmišljaju o tome da si oduzmu život.

Državne ili regionalne organizacije za prevenciju suicida često imaju posebne podatke za kontakt za medije. U mnogim zemljama postoje udruženja koja pružaju informacije o suicidu, a neka su od tih udruženja aktivna i u prevenciji suicida, pružanju pomoći osobama sa suicidalnim mislima ili osobama koje su izgubile nekoga zbog suicida, kao i u pružanju usluga propagiranja i/ili jačanja istraživanja o suicidu. IASP je takvo udruženje na međunarodnom nivou. Na njihovoj internetskoj stranici (www.iasp.info) medijski radnici mogu naći korisne informacije za medijske izvještaje o suicidu, uključujući liste službi za prevenciju suicida i smjernice za medije za izvještavanje o suicidu iz nekoliko zemalja. Vodeći stručnjaci, službe za prevenciju suicida i javne zdravstvene ustanove također su sačinili preporuke najboljih praksi za izvještavanje o suicidu na nekoliko jezika (www.reportingonsuicide.org).

1 Treba paziti prilikom upoređivanja stopa na međunarodnom nivou, jer različite države imaju različite pravne propise i procedure, koji mogu utjecati na način identifikovanja, potvrde i dokumentovanja suicida.

18

Dodatak 1. Ideje za digitalne medije

Danas se informacije mogu prikupljati iz puno šireg spektra izvora nego što je to bio slučaj u prošlosti, te dolazi do sve većeg preklapanja između tradicionalnih i online medija. Internet se razvio u važnu informativnu i komunikacijsku platformu kad se radi o suicidu, posebno među mladim ljudima i osobama koje su izložene visokom riziku izvršenja suicida. Ova je brošura namijenjena medijskom izvještavanju i u tradicionalnim i u digitalnim medijima. Međutim, izvještavanje o suicidu u digitalnim medijima i upravljanje potencijalno suicidalnim online sadržajem povezano je s dodatnim izazovima. Posljednjih godina sačinjene su posebne smjernice upravo za te izazove.

Važno je izbjegavati linkove na suicidalni materijal na društvenim mrežama. Ne treba koristiti video ili audiosnimke (odnosno pozive upomoć) ili linkove na društvenim mrežama na mjesto suicida, posebno ako su mjesto ili metoda jasno vidljivi. Nadalje, treba paziti i s fotografijama osobe koja si je oduzela život. Treba izbalansirano optimizirati pretraživače, kako bi se izbjeglo korištenje štetnih riječi, posebno u pisanju naslova. Kao što vrijedi za tradicionalne medije, treba pažljivo provjeriti vizualizaciju podataka s ciljem izbjegavanja preuveličavanja ili senzacionalizacije statističkih pokazatelja o suicidu. Osobe koje upravljaju medijskim platformama trebaju uspostaviti odgovarajuće politike djelovanja u slučaju potencijalno suicidalnog sadržaja u komentarima na priče u digitalnim medijima, kao što su online novine ili internetske stranice novina i pravovremene reakcije na takav sadržaj.

Za male, srednje i velike organizacije i preduzeća koji su zastupljeni online pripremljen je paket najboljih praksi za online tehnologije (preventtheattempt.com) s osnovnim, srednjim i naprednim preporukama o načinima integrisanja online resursa s interaktivnim komponentama za prevenciju suicida. Osnovne preporuke uključuju: uspostavljanje centra za pomoć s informacijama o resursima i često postavljanim pitanjima o suicidu, uvođenje politika o načinima reagovanja na potencijalno suicidalne korisnike, pravila o angažovanju tijela za provođenje zakona, vremenu reakcije na suicidalni sadržaj i informacije o tome kome se potencijalno suicidalne osobe mogu obratiti.

Organizacija SAVE pripremila je na osnovu smjernica za tradicionalne medije poseban paket preporuka za blogere (www.bloggingonsuicide.org), s naglaskom na čestim sigurnosnim problemima na blogovima i načinima njihovog rješavanja.

19

Dodatak 2.Pregled naučne literature o utjecaju medija

Negativan utjecaj medija Prvi dokaz utjecaja medija na suicidalno ponašanje zabilježen je krajem 18. vijeka, kada je Goethe objavio roman “Jadi mladog Werthera”, u kojem si glavni junak oduzima život pištoljem jer se zaljubio u ženu koja ne može biti njegova. Roman je pokrenuo cijeli talas suicida širom Evrope. Veliki broj samoubica pronađen je odjeven u Wertherovom stilu ili s primjerkom Goetheove knjige ili su si oduzeli život na isti način kao Werther. Knjiga je iz toga razloga zabranjena u nekoliko evropskih zemalja.

Dokaz o imitativnom suicidalnom ponašanju kao odgovor na izvještaje o suicidu ili prikazivanje suicida ostalo je nepotkrijepljeno do sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je Phillips (1) objavio studiju u kojoj je napravljeno retroaktivno poređenje između broja suicida počinjenih u mjesecima u kojima je na naslovnici američkih novina objavljena vijest o suicidu s brojem suicida u mjesecima u kojima nije obavljena nijedna takva vijest. Studijom je obuhvaćen period od dvadeset godina, u kojem je u trideset tri mjeseca bilo vijesti o suicidu na naslovnim stranicama. U dvadeset šest od ta trideset tri mjeseca došlo je do znatnog povećanja broja suicida. Schmidtke i Häfner (2) utvrdili su efekte oponašanja nakon prikazivanja TV-serija.

Nakon Phillipsove studije provedeno je više od sto različitih istraživanja “imitativnog suicida”, koja su na više načina ojačala dokaze. Kao prvo, istraživanja su provedena pomoću poboljšanih metodologija. Naprimjer, Wasserman (3) i Stack (4) proveli su istraživanje s nalazima Phillipsove originalne studije, ali s proširenim periodom promatranja, složenijim tehnikama regresije vremenskih nizova i koristeći stope umjesto apsolutnih brojeva za izražavanje broja suicida. Kao drugo, studije su se bavile različitim medijima. Naprimjer, Bollen i Phillips (5) i Stack (6) istraživali su utjecaj priča o suicidu o kojima se izvještavalo na nacionalnom nivou, na TV-u u SAD-u, sa zaključkom da je stopa suicida znatno povećana nakon takvih emisija. Većina ranijih studija provedena je u SAD-u i bavila se isključivo suicidom. Međutim, kasnije su studije obuhvatale i azijske i evropske zemlje, a raspon ispitivanja proširio se na pokušaj suicida. Naprimjer, studije Cheng i sar. (7,8), Yip i sar. (9) i Chen i sar. (10) dokazale su povećanje broja suicida i pokušaja suicida nakon vijesti o suicidu slavnih ličnosti u Kini, pokrajini Tajvan, SAR Hong Kongu i Republici Koreji. Sličan je rezultat i studije Etzersdorfera, Voraceka i Sonnecka (11), koja je dokazala povećanje broja suicida nakon što su najveće austrijske novine objavile vijesti o suicidu slavne ličnosti, s tim da je povećanje bilo najizraženije upravo u regijama u kojima je čitanost ovih novina bila najveća. Novije se studije također bave procjenom karakteristika sadržaja medijskih izvještaja prije procjene utjecaja medija, naprimjer studije Pirkisa i sar., koje su razne vrste medijskih izvještaja podijelile prema razlikama u sadržaju (12). Njihov je zaključak da su ponavljanje priča o metodama suicida i jačanje zabluda o suicidu u javnosti povezani s povećanjem broja suicida. Konkretno, Gould i sar. pokazali su da će među mladima “imitativne suicide” vjerovatnije pokrenuti istaknute priče o suicidu (naprimjer, na naslovnoj stranici ili s fotografijom), eksplicitne priče (kad je u naslovu riječ “suicid” ili kada je jasno opisana metoda suicida), detaljne priče (koje uključuju ime osobe koja si je oduzela život, detalje o metodi ili ostavljenu poruku), kao i izvještavanje o smrti suicidom, a ne o pokušaju suicida (13).

20

Sistematični pregledi studija na području medija i suicida dovode do istog zaključka: medijsko izvještavanje o suicidu može izazvati naknadno povećanje suicidalnog ponašanja (14–17). Ta su se istraživanja također bavila pitanjem da li vjerovatnoća povećanja suicidalnog ponašanja zavisi od vremena proteklog od objavljene vijesti, a zaključak je da je vjerovatnoća najveća u prva tri dana, a da se smiruje za otprilike dvije sedmice (5, 18), no nekada traje i duže (19). Povećanje je povezano s količinom i istaknutošću vijesti i ponavljanjem, a priče s najvećim utjecajem najjače se povezuju s imitativnim ponašanjem (10, 11, 20–22). Imitativno ponašanje posebno je naglašeno kad postoje određene sličnosti između osobe iz medijske priče i čitalaca odnosno gledalaca (22, 23) ili kada se radi o poznatoj ličnosti omiljenoj među čitaocima odnosno gledaocima (3, 4, 7, 9, 22, 24). Senzacionalističko izvještavanje ili izvještavanje u glamuroznom svjetlu o suicidima zvijezda iz zabavne industrije povezano je s najvećim povećanjem kasnijih suicida (25). Kombinovani dokazi iz više studija pokazuju da povećanje stope suicida u mjesecu nakon senzacionalističkih vijesti u medijima o suicidu poznate ličnosti iznosi u prosjeku 0,26 na 100.000 stanovnika, s tim da je procijenjeni efekt još izraženiji kada se radi o suicidima zvijezda iz zabavne industrije (0,64 na 100.000 stanovnika) (25). Utjecaj medija zavisi i od publike. Neke se podgrupe stanovništva (mladi ljudi, osobe koje pate od depresije i osobe koje se identifikuju s umrlim) smatraju posebno osjetljivim, te je povećanje stope suicidalnih misli ili imitativnog suicidalnog ponašanja vjerovatnije u tim podgrupama (18, 26–29). Otvoren opis suicida i konkretne metode često dovodi do povećanja suicidalnog ponašanja prema upravo toj metodi (10, 30–33).

Protektivni utjecaj medijaPostoje određeni dokazi o tome da mediji imaju potencijal pozitivnog utjecaja. Do tih su dokaza došla istraživanja čiji je cilj bio provjeriti da li korištenje najboljih praksi u medijskom izvještavanju o suicidu može doprinijeti smanjenju stope suicida i pokušaja suicida. Etzersdorfer i sar. pokazali su da je uvođenje smjernica za medije za izvještavanje o suicidima u bečkoj podzemnoj željeznici dovelo do smanjenja senzacionalističkog izvještavanja o takvim suicidima, kao i smanjenja stope suicida u podzemnoj željeznici za 75% te smanjenja stope suicida uopšte u Beču za 20% (34–36). Ponovljena distribucija ovih smjernica rezultirala je poboljšanjem kvaliteta izvještavanja o suicidu i smanjenjem stope suicida u cijeloj Austriji. Ovaj pozitivni efekt najviše je bio vidljiv u regijama s jakom medijskom saradnjom (37). Studije u Australiji, Kini, Hong Kongu, Njemačkoj i Švicarskoj imale su slične rezultate i pokazale su pozitivan utjecaj medijskih smjernica na kvalitet izvještavanja o suicidu. Međutim, da bi bile efikasne, pripremljene medijske smjernice treba uspješno i implementirati (38, 39). Iskustvo nekih zemalja u implementaciji medijskih smjernica, uključujući Australiju (http://www.mindframe-media.info), Austriju (www.suizidforschung.at), Kinu, SAR Hong Kong (http://csrp.hku.hk/media/), Švicarsku (www.stopsuicide.ch/site), Ujedinjeno Kraljevstvo (http://www.samaritans.org/media-centre) i SAD (www.reportingonsuicide.org), može biti vrlo korisno i poučno za druge zemlje.

Više dokaza o mogućem protektivnom utjecaju nekih medijskih izvještaja o suicidu nalazimo u studiji Niederkrotenthalera i sar. Oni su dokazali da je posebna kategorija članaka koji su se fokusirali na pozitivno oponašanje / rješavanje krize povezana sa

21

smanjenjem stope suicida u geografskim područjima u kojima su medijski izvještaji uspjeli doprijeti do velikog broja stanovništva (21). Ovaj protektivni potencijal medija nazvan je “Papageno efekt”, po liku iz Mozartove opere “Čarobna frula”, koji razmišlja da si oduzme život, ali se predomisli nakon što ga podsjete na postojeće druge načine za izlaz iz situacije u kojoj se nalazi. Nakon prve studije Papageno efekta, neke druge studije utvrdile su protektivni utjecaj medijskog materijala koji se bavi konstruktivnim ponašanjem i daje informacije o prevenciji suicida (28, 38, 40).

Opšti zaključak je da se, iako postoje dokazi o pozitivnom i negativnom utjecaju medija na prevenciju suicida, većina dosadašnjih istraživanja fokusirala na negativne (17).

Digitalni medijiMalobrojna istraživanja o online prikazivanju suicida pokazuju da su mogući pozitivni i negativni efekti. Digitalni mediji se zbog dostupnosti i omiljenosti među mladim ljudima smatraju potencijalno vrijednim resursom za osobe kojima je potrebna pomoć sa suicidalnim ponašanjem. Suicidalne osobe često kažu da se osjećaju manje napuštenim kada koriste društvene medije i ponekad kažu da su primijetile smanjenje suicidalnog razmišljanja zahvaljujući online aktivnostima, što se posebno odnosi na aktivnosti na internetskim stranicama i oglasnim platformama koje nude konstruktivnu pomoć i aktivno izbjegavaju normalizovanje ili opraštanje suicidalnog ponašanja.

Međutim, najveća zabrinutost i dalje postoji u vezi s potencijalom za normalizovanje suicidalnog ponašanja, pristupom slikama suicida i metodama suicida te kreiranjem komunikacijskih kanala koji se mogu koristiti za vršnjačko zlostavljanje i maltretiranje (41, 42). Također, postoje stranice koje zagovaraju suicid, opisuju različite metode suicida, potiču suicidalno ponašanje ili okupljaju pojedince u suicidalne paktove. Sve veći broj studija slučaja ukazuje na to da oglasne platforme mogu služiti kao instrument za učenje o metodama suicida i da mogu promovisati suicidalno ponašanje kod osjetljivih osoba.

ZaključakPostoje snažni dokazi za tvrdnju da senzacionalistički medijski izvještaji o suicidu mogu dovesti do kasnijeg dodatnog suicidalnog ponašanja (suicida i pokušaja suicida). Ova vremenski ograničena povećanja suicida ne predstavljaju uranjenu pojavu planiranog suicida do kojeg bi svakako nekada došlo (jer, da je to slučaj, nakon takvih bi suicida uslijedilo proporcionalno smanjenje stope suicida), nego se, ustvari, radi o dodatnim suicidima do kojih ne bi došlo da nije bilo neprimjerenog medijskog izvještavanja.

Studije o potencijalnim protektivnim efektima odgovornog medijskog izvještavanja o suicidima počele su se provoditi tek nedavno, a trenutno donose dokaze o prednostima ove vrste izvještavanja.

Medijski radnici moraju biti vrlo pažljivi kada izvještavaju o suicidu i na odgovarajući način pomiriti pravo javnosti na informaciju i rizik od izazivanja štetnih posljedica.

22

Reference 1. Phillips DP. The influence of suggestion on suicide: substantive and theoretical implications of

the Werther effect. Am Sociol Rev. 1974;39(3):340-54. 2. Schmidtke A, Häfner H. The Werther effect after television films: new evidence for an old

hypothesis. Psychol Med. 1988;18(3):665-76. 3. Wasserman IM. Imitation and suicide: a re-examination of the Werther effect. Am Sociol Rev.

1984;49(3):427-36. 4. Stack S. A reanalysis of the impact of non-celebrity suicides: a research note. Soc Psychiatry

Psychiatr Epidemiol. 1990;25(5):269-273. 5. Bollen KA, Phillips DP. Imitative suicides: a national study of the effects of television news

stories. Am Sociol Rev. 1982;47(6):802-9. 6. Stack S. The effect of publicized mass murders and murder-suicides on lethal violence, 1968-

1980: a research note. Soc Psychiatry Psychiatr Epidemiol. 1989;24(4):202-8. 7. Cheng ATA, Hawton K, Lee CTC, Chen THH. The influence of media reporting of the suicide of

a celebrity on suicide rates: a population-based study. Int J Epidemiol. 2007;36(6):1229-34. 8. Cheng ATA, Hawton K, Chen THH, Yen AMF, Chen CY, Chen LC, et al. The influence of media

coverage of a celebrity suicide on subsequent suicide attempts. J Clin Psychiatry. 2007;68 (6):862-6.

9. Yip PSF, Fu KW, Yang KCT, Ip BYT, Chan CLW, Chen EYH, et al. The effects of a celebrity suicide on suicide rates in Hong Kong. J Affect Disord. 2006;93(1-3):245-52.

10. Chen YY, Yip PS, Chan CH, Fu KW, Chang SS, Lee WJ, et al. The impact of a celebrity’s suicide on the introduction and establishment of a new method of suicide in South Korea. Arch Suicide Res. 2014;18(2):221-6.

11. Etzersdorfer E, Voracek M, Sonneck G. A dose-response relationship of imitational suicides with newspaper distribution. Aust N Z J Psychiatry. 2001;35(2):251.

12. Pirkis JE, Burgess PM, Francis C, Blood RW, Jolley DJ. The relationship between media reporting of suicide and actual suicide in Australia. Soc Sci Med. 2006;62:2874–86.

13. Gould M., Kleinman MH, Lake AM, Forman J, Basset Midle J. Newspaper coverage of suicide and initiation of suicide clusters in teenagers in the USA, 1988-96: a retrospective,

14. population-based, case-control study. Lancet Psychiatry. 2014;1(1): 34-43. doi: 10.1016/S2215-0366 (14)70225-1.

15. Pirkis J, Blood RW. Suicide and the media: (1) Reportage in non-fictional media. Crisis. 2001;22(4):146-54.

16. Stack S. Media impacts on suicide: a quantitative review of 293 findings. Soc Sci Q. 2000;81(4):957-72.

17. Stack S. Suicide in the media: a quantitative review of studies based on non-fictional stories. Suicide Life Threat Behav. 2005;35(2):121-33.

18. Sisask M, Värnik A. Media roles in suicide prevention: a systematic review. Int J Environ Res Public Health. 2012;9(1):123-38.

19. Phillips DP, Carstensen LL. Clustering of teenage suicides after television news stories about suicide. N Engl J Med. 1986;315(11):685-9.

20. Fu KW, Yip PSF. Long-term impact of celebrity suicide on suicidal ideation: Results from a population-based study. J Epidemiol Community Health. 2007;61(6):540-6.

21. Hassan R. Effects of newspaper stories on the incidence of suicide in Australia: a research note. Aust N Z J Psychiatry. 1995;29(3):480-3.

22. Niederkrotenthaler T, Voracek M, Herberth A, Till B, Strauss M, Etzersdorfer E, et al. Role of media reports in completed and prevented suicide – Werther v. Papageno effects. Br J Psychiatry. 2010;197:234–43.

23

23. Niederkrotenthaler T, Till B, Voracek M, Dervic K, Kapusta ND, Sonneck G. Copycat-effects after media reports on suicide: a population-based ecologic study. Soc Sci Med. 2009;69:1085–90. doi: 10.1093/eurpub/ckp034.

24. Stack S. Audience receptiveness, the media, and aged suicide, 1968-1980. J Aging Stud. 1990;4(2):195-209.

25. Stack S. Celebrities and suicide: a taxonomy and analysis. Am Sociol Rev. 1987;52(3):401-12. 26. Niederkrotenthaler T, Fu KW, Yip P, Fong DYT, Stack S, Cheng Q, et al. Changes in suicide

rates following media reports on celebrity suicides: a meta-analysis. J Epidemiol Community Health. 2012;66:1037–42.

27. Cheng ATA, Hawton K, Chen THH, Yen AMF, Chang JC, Chong MY, et al. The influence of media reporting of a celebrity suicide on suicidal behaviour in patients with a history of depressive disorder. J Affect Disord. 2007;103:69-75.

28. Phillips DP, Carstensen LL. The effect of suicide stories on various demographic groups, 1968-1985. Suicide Life Threat Behav. 1988;18(1):100-14.

29. Till B, Strauss M, Sonneck G, Niederkrotenthaler T. Determining the effects of films with suicidal content: a laboratory experiment. Br J Psychiatry. 2015;207(1):72-8. doi: 10.1192/bjp.bp.114.152827.

30. Scherr S, Reinemann C. Belief in a Werther effect: third-person effects in the perceptions of suicide risk for others and the moderating role of depression. Suicide Life Threat Behav. 2011;41 (6):624–34.

31. Ashton JR, Donnan S. Suicide by burning: a current epidemic. BMJ. 1979;2(6193):769-70. 32. Ashton JR, Donnan S. Suicide by burning as an epidemic phenomenon: an analysis of 82

deaths and inquests in England and Wales in 1978-79. Psychol Med. 1981;11(4):735-9. 33. Veysey MJ, Kamanyire R, Volans GN. Antifreeze poisonings give more insight into copycat

behaviour. BMJ. 1999;319(7217):1131. 34. Hawton K, Simkin S, Deeks J, O’Connor S, Keen A, Altman DG, et al. Effects of a drug

overdose in a television drama on presentations to hospital for self-poisoning: time series and questionnaire study. BMJ. 1996;318(7189):972-7.

35. Etzersdorfer E, Sonneck G. Preventing suicide by influencing mass- media reporting: the Viennese experience 1980-1996. Arch Suicide Res. 1998;4(1):64-74.

36. Etzersdorfer E, Sonneck G, Nagel Kuess S. Newspaper reports and suicide. N Engl J Med. 1992;327(7):502-3.

37. Sonneck G, Etzersdorfer E, Nagel Kuess S. Imitative suicide on the Viennese subway. Soc Sci Med. 1994;38(3):453-7.

38. Niederkrotenthaler T, Sonneck G. Assessing the impact of media guidelines for reporting on suicides in Austria: interrupted time series analysis. Aust N Z J Psychiatry. 2007;41(5):419-28. 38. Stack S, Niederkrotenthaler T, editors. Media and suicide: international perspectives on research, theory & policy. Piscataway (NJ): Transaction Publishers; 2017.

39. Tatum PT, Canetto SS, Slater MD. Suicide coverage in U.S. newspapers following the publication of the media guidelines. Suicide Life Threat Behav. 2010;40:525-35.

40. Till B, Tran U, Voracek M, Niederkrotenthaler T. Papageno vs. Werther Effect online: randomized controlled trial of beneficial and harmful impacts of educative suicide prevention websites. Br J Psychiatry. 2017. Online first: doi: 10.1192/bjp.bp.115.177394

41. Robinson J, Cox G, Bailey E, Hetrick S, Rodrigues M, Fisher S, et al. Social media and suicide prevention: a systematic review. Early Interv Psychiatry. 2016;10(2):103-21.

42. Daine K, Hawton K, Singaravelu V, Stewart A, Simkin S, Montgomery P. The power of the web: a systematic review of studies of the influence of the internet on self-harm and suicide in young people. PLoS One. 2013;30;8(10):e77555.

24

Dodatak 3. Mitovi i činjenice o suicidu

1 MIT: Nije dobro govoriti o suicidu jer se može protumačiti kao poticanje. ČINJENICA: S obzirom na opštu stigmatiziranost suicida, većina ljudi koja razmišlja

o oduzimanju života ne zna kome se može obratiti za razgovor. Otvoren razgovor ne ohrabruje suicidalno ponašanje, nego nudi druge opcije ili daje vremena za premišljanje o odluci, čime se suicid sprečava.

2 MIT: Ljudi koji govore o suicidu ne misle ozbiljno. ČINJENICA: Ljudi koji govore o suicidu možda dozivaju upomoć. Veliki broj ljudi koji

razmišljaju o oduzimanju života osjeća tjeskobu, depresiju i beznađe i možda misle da ne postoji druga opcija.

3 MIT: Suicidalne osobe su čvrsto odlučile da će umrijeti. ČINJENICA: Tačno je upravo suprotno – suicidalne osobe često se premišljaju između

života i smrti. Neko će možda djelovati impulsivno i popiti otrov, naprimjer, i umrijeti nakon nekoliko dana iako je htio živjeti. Pristup emocionalnoj pomoći u pravom trenutku može spriječiti suicid.

4 MIT: Većina se suicida dogodi iznenada, bez prethodnog upozorenja. ČINJENICA: Većini suicida prethode znakovi upozorenja, verbalno ili kroz ponašanje.

Naravno, neki su suicidi počinjeni bez upozorenja. No važno je znati koji su znakovi upozorenja i pratiti ih.

5 MIT: Osoba koja je jednom pokazala suicidalno ponašanje ostaje suicidalna. ČINJENICA: Povišeni rizik od suicida često je kratkotrajan i specifičan za konkretnu

situaciju. Istina je da se suicidalno razmišljanje može vratiti, ali ono ipak nije trajnog karaktera i osoba koja je jednom pokazala suicidalne misli i pokušaje može nastaviti živjeti, i to dugo.

6 MIT: Samo su ljudi s duševnim poremećajima suicidalni. ČINJENICA: Suicidalno ponašanje je znak dubokog nezadovoljstva, ali ne nužno i

duševnog poremećaja. Mnoge osobe s duševnim poremećajima ne pokazuju znakove suicidalnog ponašanja. Isto tako, ne pate od duševnog poremećaja sve osobe koje si oduzmu život.

7 MIT: Suicidalno ponašanje je lako objasniti. ČINJENICA: Suicid nikada ne dolazi kao rezultat samo jednog faktora ili događaja.

Faktori koji pojedinca vode ka suicidu obično su višestruki i kompleksni i o njima se ne smije izvještavati pojednostavljeno. U pokušajima da se razumije suicidalno ponašanje u obzir treba uzeti zdravstveno i mentalno stanje, stresne životne situacije i društvene i kulturološke faktore. Impulsivnost ima važnu ulogu. Osobe koje pate od mentalnih bolesti, koje mogu utjecati na sposobnost nošenja sa stresnim životnim situacijama i međuljudskim konfliktima, više su izložene riziku od suicida. Međutim, mentalna bolest nije dovoljno obrazloženje za suicid. U većini je slučajeva obmanjujuće suicid pripisati nekom konkretnom događaju, kao što je pad na ispitu ili prekid veze. Nije primjereno izvještavati o preuranjenim zaključcima o uzrocima i pokretačima ako smrtni slučaj nije u potpunosti istražen.

25

8 MIT: Suicid je prikladan način rješavanja problema. ČINJENICA: Suicid nije konstruktivan ili prikladan način rješavanja problema, niti je

jedini mogući način rješavanja ozbiljnih situacija ili nepovoljnih životnih okolnosti. Priče o pojedincima koji imaju lično iskustvo sa suicidalnim mislima, a koji su se uspjeli izboriti s teškim životnim situacijama u kojima su se našli mogu pomoći u isticanju održivih opcija za druge koji možda trenutno razmišljaju da si oduzmu život. Suicid ima razarajući efekt na članove porodice, prijatelje i cijelu zajednicu, jer ih tjera da razmišljaju o tome jesu li možda propustili vidjeti znakove upozorenja, osjećaju se krivima, ljutim, stigmatiziranim i/ili napuštenim. Izvještaji o suicidu koji pažljivo govore o ovim složenim dinamikama, bez upiranja prostom u tugujuće preživjele osobe mogu pomoći u edukovanju javnosti o potrebi pružanja adekvatne podrške osobama pogođenim suicidom.

26

Dodatak 4. Izvještavanje o masovnoj pucnjavi i terorizmu

Bez obzira na to što imitativni efekti medijskih izvještaja o masovnoj pucnjavi i terorizmu nisu bili predmet istraživanja često kao isti takvi efekti medijskih izvještaja o suicidu, postoje određeni dokazi da senzacionalističko izvještavanje o ubistvima može pokrenuti daljnje terorističke akcije. Ovakvi incidenti obično su opsežno medijski popraćeni i mogu ili ne moraju uključivati suicidalne radnje nakon ili u okviru ubist(a)va. Ako teroristička akcija uključuje suicid, ne smije se opisivati kao “samoubilački napad” ili “samoubilački bombaški napad”, jer se tako povećava negativno etiketiranje suicidalnog ponašanja. Primjerenije je koristiti izraze kao što su “ubilački napad” ili “masovno ubistvo”, s obzirom na to da je glavna svrha ovih napada ubistvo drugih, a samo neki počinioci mogu biti suicidalni. Pri izvještavanju o ovakvim ubistvima važno je ne zaboraviti da počinilac ne mora biti suicidalan i ne mora patiti od duševne bolesti. Većinu masovnih ubistava počinile su upravo osobe bez dijagnoze duševne bolesti. Međunarodni stručni tim predvođen SAVE-om izradio je preporuke (https://www.reportingonmassshootings.org) za izvještavanje o ovakvim događajima, uključujući smanjenje fokusa medija na počinioce, jer to može navesti druge da se identifikuju s njima i da dobiju ideju da počine nešto slično.

Prevencija suicida: serija brošura:

1. Brošura za ljekare opšte prakse

2. Brošura za medijske radnike

3. Brošura za nastavnike i ostale edukativne radnike

4. Brošura za primarnu zdravstvenu zaštitu

5. Brošura za zatvore

6. Brošura za pokretanje grupe preživjelih

7. Brošura za savjetnike

8. Brošura za radno mjesto

9. Brošura za policajce, vatrogasce i ostalu pomoć

10. Brošura za prijavu slučaja suicida

11. Brošura za prijavu nekobnog suicidalnog ponašanja

WHO/MSD/MER/17.5