Pregled Istorije Hispanske Muzike

Embed Size (px)

Citation preview

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

eljko Doni

Pregled istorije hispanske muzike(od prvih tragova do sredine XX veka)

Uvod

Pregled istorije hispanske muzike pisan je sa ciljem da hispansku muziku predstavi u irem istorijskom i kulturnom kontekstu i treba ga posmatrati kao rad hispaniste a ne muzikologa. Zanimljivo je da na naem jeziku nema studije koja se bavi hronolokim prikazom panskog muzikog stvaralatva, a podaci o tom stvaralatvu u istorijama muzike s naih prostora, ukoliko ih uopte ima, svode se na nekolike reenice ili tura poglavlja. Budui da izuavanje i sagledavanje jedne kulture ne moe biti potpuno bez tako bitnog segmenta kakav je muzika, Pregled tei da ukae na sve znaajnije linosti i fenomene koji su tu umetnost obeleili kroz vekove. Kako je panja rada usmerena na kontekst u kome su dela nastajala nije bilo ni nuno niti svrsishodno ulaziti u detaljnije opise njihovih muzikih osobina koji bi zahtevali sloeniju muziku terminologiju, i prevazilazili ono to se podrazumeva pod kulturno-istorijskim pregledom.

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

Koreni hispanske muzike

Prvi tragovi ovekovog prisustva na Pirinejskom poluostrvu stari su vie od pola miliona godina. Muzika tih pradavnih, praistorijskih vremena za nauku je gotovo potpuna nepoznanica. Najranije pretpostavke o ivotu ljudskih zajednica koje su naseljavale pomenuti prostor izvode se na osnovu zidnog slikarstva nadaleko uvenih peina iz perioda srednjeg i visokog paleolita (izmeu 75.000 i 8.000 godina p.n.e) poput onog iz peine Altamira, u severnoj panskoj pokrajini Kantabriji. Prikazi ljudskih figura, na zidovima peina, u pozama koje se mogu protumaiti kao ples, ili ritualna igra, esto se navode kao prvi dokazi ovekovih muzikih aktivnosti. Luk, koji u mnogim kulturama pored upotrebe u lovu igra ulogu i kao instrument ili tzv. muziki luk, javlja se u pomenutim prikazima figura u pokretu, ili plesa npr. u peinama Pereljo u Taragoni, Valjtorta i Les Doges u Kasteljonu de la Plana itd. Pored zidnog slikarstva u peinama, neke pretpostavke bi se mogle izneti i na osnovu primitivnih instrumenata pronaenih u peinskim sklonitima. Naime, retko kada se sa sigurnou moe govoriti o muzikom instrumentu. Najee je re o upljim kostima, oklopima kornjaa, koljkama i sl, za koje se pretpostavlja da su korieni kao duvaki ili udaraki instrumenti. 1 O praistorijskoj se muzici, stoga, moe samo nagaati: na osnovu oskudnih artefakata, ali i predanja, muzike i igre naroda i plemena irom sveta. Nakon Bronzanog doba Pirinejsko poluostrvo pretrpelo je velike seobe naroda iz Centralne Evrope, Azije i Severne Afrike. Poetkom prvog milenijuma p.n.e. u okviru tzv. Kulture polja urni (Cultura de los Campos de Urnas) prisutne na gotovo itavom poluostrvu na pogrebnim stelama javljaju se prikazi ratnika sa1

Adolfo Salazar, La msica de Espaa, Desde las cuevas prehistricas hasta el siglo XVI, Madrid, Espasa-Calpe, 1972, p. 11-13

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

lirom, jedan od najstarijih prikaza ianih instrumenata meu indoevropskim narodima. Seobe semitskih grupa, pogotovo Feniana i Jevreja donose razvijenu muziku tradiciju velikih civilizacija Vavilona i Sumera koja je dokumentovana zapisima na glineninim ploicama, i u Bibliji. Grki i rimski istoriari primeuju znaajan uticaj Kartaginjana na jug Poluostrva, pogotovo uticaj obredne muzike i plesova na velikim proslavama u ast bogova Adonisa, Tanit, idr. Grke kolonije u Iberiji, iako male, predstavljale su znaajne centre irenja razvijene grke muzike, plesa, pozorita i horskog pevanja.2 O muzici za vreme Rimskog carstva moe se zakljuiti na osnovu tekstova latinskih pisaca, npr. Juvenala ili Seneke, koji belee da je u Hispaniji postojala tradicija plesa i igre, kao i svojevrsnih igrakih druina sastavljenih uglavnom od devojaka, koje su zabavljale bogate Rimljane. Muzika je, svakako, bila vaan deo ceremonija, verskih sveanosti u ast domaih iberskih, ili rimskih bogova (Jupiter, Junona, Minerva, Venera itd.), zatim pozorinih predstava, gladijatorskih borbi i konjikih trka. Na mozaicima i skulpturama pronaenim na tlu Pirinejskog poluostrva mogu se videti esto korieni instrumenti, od kojih je veina grkog porekla: kitara, lira, bukcina, lituus, timpanon, razne vrste frula i bubnjeva itd.3

Muzika u paniji u srednjem veku

Rani srednji vek: staro hispansko bogosluenje

Hristijanizacija Pirinejskog poluostrva tekla je postepeno, od pojave hrianstva pa sve do njegovog priznavanja kao dravne religije Rimskog carstva. Budui proisteklo iz judaizma, a u prvim vekovima vrsto povezano sa helenskom filozofijom, hrianstvo je sa sobom donosilo muzike tradicije istonih prostora imperije. Sama Hispanija, bila je od najranijih vremena dom jevrejskim zajednicama, to potkrepljuju mnogi materijalni dokazi. Jevrejske naseobine bile su prva, i prirodna spona Poluostrva sa hrianima, a neretko i rasadnik prvihIsmael Fernndez de la Cuesta, Historia de la msica espaola. 1, Desde los orgenes hasta el "ars nova", bajo la direccin de Pablo Lpez de Osaba. Madrid, Alianza Editorial, 1988. pp.41-502 3

Idem. p. 80-83

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

hrianskih zajednica u rimskoj Hispaniji. Hrianski kult nije se u poetku bitnije razlikovao od jevrejskog, odnosno hrianska liturgija se postepeno odvajala od jevrejske dok nije dostigla potpunu nezavisnost u formama i strukturi. Meutim, sauvala je osnovne elemente jevrejskog bogosluenja, a to su, pored itanja Biblije, pevanje i recitovanje psalama.4 Uz uticaje jevrejskog bogosluenja, koje je relativno lako prepoznati u ranohrianskom obredu, razni drugi muziki elementi presudno su delovali na razvoj hispanske liturgije. Meu njima su uticaji grke, fenianske i rimske sakralne muzike, muzika preromanskog iberskog stanovnitva, a u kasnijim vekovima kao vaan faktor javie se drugi centri hrianske kulture koji e postepeno potiskivati liturgijske muzike forme hispanskog prostora. Crkva je u prvim vekovima, nakon to joj je 313. godine, Milanskim ediktom priznato pravo na slobodno ispovedanje vere u Rimskom carstvu, bila prilino heterogena. Tako su u vreme pada Zapadnog Rimskog carstva liturgijski obredi u zapadnoj Evropi vreni na nekoliko razliitih naina. U Hispaniji se tokom Vizigotskog kraljevstva razvija poseban vid crkvenog pojanja koji se sree pod imenom staro hispansko ili mosarapsko pojanje (viejo canto hispano o canto mozrabe).5 Ova liturgijska muzika praksa vrhunac e doiveti u vreme Sabora u Toledu 633. godine, kada je posebnom odlukom njena upotreba ozakonjena na teritoriji itavog kraljevstva. Nakon pada Iberijskog poluostrva pod vlast Mavara, 711. godine, hispano-romansko hriansko stanovnitvo uivae deliminu slobodu veroispovesti. Hrianski vladari su tokom narednih vekova oslobaali deo po deo Poluostrva imajui na severu Franako kraljevstvo kao zaleinu. Dok je u osloboenim teritorijama na severu staro hispansko pojanje postepeno zamenjivano franako-rimskim (kasnije poznatijim pod imenom gregorijansko), na teritorriji pod muslimanskom vlau hrianske zajednice Mosarapa (mozrabes) negovale su drevni hispanski crkveni obred. Pomenuti proces zamene hispanskog obreda gregorijanskim se u severnim iberijskim provincijama i Kataloniji odigrao nekoliko vekova ranije nego u Kastilji, gde je ozvanien tek 1081. godine pod pritiskom francuskih monaha klinijevaca. Mosarapsko stanovnitvo se, u mnogim osloboenim oblastima i kasnije dralo tradicionalne liturgijske muzike, te je tako u Toledu ona opstajala do 16 veka. Sauvani rukopisi6 starog hispanskog obreda potiu iz uglednih benediktinskih manastira Svetog Emilijana iz Kogolje (San4 5

Idem, p. 91 Poznata i kao vizigotska liturgija 6 Pored biblijskih tekstova vane bogoslubene knjige su Liber commicus, Liber hymnorum, Psalmographus, Liber orationum, Liber sermorum, Liber ordinum, Liber misticus, Antifonario itd.

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

Milln de la Cogolla), Svetog Dominika iz Silosa (Santo Domingo de Silos) i Svetog Jovana iz La Penje (San Juan de la Pea). Prvi znaajniji napisi o muzici na panskom tlu potiu od znamenitog erudite ranog srednjeg veka, Isidora iz Sevilje (San Isidoro de Sevilla, nadbiskup Sevilje od 599 do 636). Ovaj ueni teolog, autor Etimologija (Etimologiae) koje su svojim enciklopedijskim pristupom klasinoj antikoj uenosti snano uticale na srednjovekovnu pismenost i nauku, pokuao je da izloi muzike zakonitosti oslanjajui se najvie na pitagorejske teorije i dela Svetog Avgustina.7 Etimologije su za kratko vreme postale jedno od najpoznatijih dela srednjovekovne Evrope. Tokom vekova prepisivanjem su umnoene u nekoliko hiljada primeraka to je u srednjovekovnim uslovima izvanredan uspeh, imajui u vidu obimnost samog dela. Naime, Etimologije Svetog Isidora podeljene su u dvadeset knjiga, a poglavlje o muzici obraeno je u knjizi u kojoj se prouava Quadrivium.8 Isidor Seviljski se u poglavlju o muzici bavi njenim imenom (od Muza), nastankom i definicijama. Polazi od nekih klasinih odreenja, poput onog da je muzika nauka o brojevima koji se povezuju sa zvukom, ali daje i doprinos zasnovan na vlastitom muzikom iskustvu, definiui muziku kao vetinu modulacije zvuka i pevanja9. Iznete teorije o nastanku muzike su pitagorejske, a vano mesto zauzimaju i ideje karakteristine kako za antike, tako i rane hrianske teoretiare o harmoniji sfera i psiholokom uticaju muzike na oseanja i ponaanje ljudi. Dalje, Sveti Isidor govori o klasifikaciji i vrstama muzike, bavi se liturgijskim pojanjem, daje savete kakav bi trebalo da je glas pojca pri bogosluenju itd. Vano za istoriju muzike je i nabrajanje iz koga dobijamo informacije o itavom nizu instrumenata poznatih u paniji i Evropi tog vremena, duvakih: orgulje, truba, svirala, frula, flauta, dvojnice, siringa/panova frula (rgano, trompeta, tibia, caramillo, fstula, sambuca/flauta doble, siringa/pandura), zatim ianih: citra, psalterion, lira (la ctara, el salterio, la lira) i udarakih: dobo/bubanj, inele, sistrum (tmpano/ pandero, cmbalos, sistro). Zanimljiv podatak, i dokaz da je u vreme nastanka Etimologija i dalje nepoznat sistem zapisivanja neumama,10 je Isidorova tvrdnja (koja sledi stavove svetog7 8

Maricarmen Gmez Muntan, La msica medieval en Espaa, Zaragoza, Reichenberger, 2001, p.13 Antika i srednjovekovna koncepcija znanja zasnivala se na prouavanju sedam slobodnih umetnosti (artes liberales) podeljenih na Trivium i Quadrivium. Trivium su inile tri jezike discipline: dijalektika, retorika i gramatika, dok su u Quadrivium ulazile matematike nauke: muzika, aritmetika, astronomija i geometrija. 9 Peritia modulationes sono cantuque consistens apud Idem, p.14 10 Sistem neuma je nain zapisivanja muzike iz koga se kasnije razvio savremeni notni sistem. Koristio se od VIII ili IX veka, prvo u Vizantiji, a kasnije i u zapadnoj Evropi. Ovakvo zapisivanje sluilo je samo kao podsetnik uz tekst, uz poznatu melodiju, i nije prualo informacije o tempu i ritmu.

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

Avgustina) da se muzika mora pamtiti budui da ne postoji nain da bude zapisana.11

Arapsko-andaluzijska i jevrejska (sefardska) muzika

Srednjovekovna istorija june panije obeleena je dominacijom Mavara koja traje gotovo osam stotina godina. Prostor, koji danas poznajemo pod nazivom Al-ndalus mesto je plodnog susreta i sinteze arapske, romanske i jevrejske kulture, gde su esti i dugi periodi verske tolerancije i mirnog suivota vodili stvaranju autentinog multikulturalnog drutva, tako retkog u srednjovekovnoj Evropi. Podruje Al-Andalusa postepeno se smanjivalo usled rekonkiste koju su vodile poluostrvske kraljevine, te se tako smanjivao i uticaj ove visoke kulture. U muzici, spoj arapske i hispanoromanske tradicije iznedrio je nove originalne pesnike i muzike forme. Naalost, muzika Al-Andalusa (La msica andalus) nema sauvanih notnih zapisa, i o njoj je mogue govoriti iskljuivo na osnovu teorijskih tekstova, arheolokih nalaza i usmene tradicije. Kao originalnu arapskoandaluzijsku pesniku i muziku formu vano je pomenuti muvaahu (muwashaha) ije stvaranje se pripisuje slepom pesniku iz Kabre, Mukadamu ibn Muafi (Muqaddam Ibn Muhafa) koji je iveo u IX veku. Oblik muvaahe metriki je bio utvren (obino pet strofa - svaka podeljena na dva dela, uvod, rima koja se menja u svakoj strofi) a zanimljivo otkrie je to da se poslednja strofa mogla javiti na romanskom mosarapskom dijalektu (poznata je kao jarcha). Nain izvoenja muvaahe, kao i oblika sehel (zjel; na arapskom zedel) rekonstrue se na osnovu usmenih tradicija sauvanih meu potomcima stanovnika Al-Andalusa (najvie na severu Afrike). Doavi u dodir sa arapskim svetom, Zapadna Evropa je upoznala i prihvatila mnogobrojne nove instrumente, od kojih su neki, na primer lauta (lad) u kasnijim vekovima uivali veliki ugled. Najpopularniji instrumenti u srednjovekovnom Al-Andalusu bili su ud (lauta, na panskom lad), nay (vrsta flaute), qanun (na zapadu poznat kao psalterion), tar (daire), rebab (gudaki instrument nalik guslama), derbukka (tarabuka, vrsta bubnja) itd.12 Jevrejske zajednice su sa dolaskom arapskih zavojevaa ostvarile iroku autonomiju i bolji drutveni poloaj od onog koji su imale tokom prethodnih11 12

Idem Fernndez de la Cuesta, op.cit. p. 209

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

stolea to e dovesti do njihovog kulturnog procvata od IX do XIII veka. Kao uenjaci, prevodioci i bogati trgovci, Jevreji su u tom periodu dali izuzetan doprinos razvoju Al-Andalusa, uivajui u verskoj slobodi i stvarajui velika filozofska, teorijska i umetnika dela. Za muziku iberijskih Jevreja-Sefarda, prvenstveno je vana njena povezanost sa bogosluenjem i recitovanjem biblijskih tekstova. Pored ove, liturgijske muzike, razvijaju se jo i religiozna muzika namenjena pevanju o odreenim verskim praznicima van samog bogosluenja i svetovna muzika izvoena u okviru porodice ili nekih javnih dogaanja. Na njih utiu i arapska i hispanoromanska muzika tradicija, prva npr. kroz muvaahu i kasidu (qasida), oblike negovane uporedo na arapskom i hebrejskom jeziku; druga kroz narodnu romansku liriku i romanse koja postaju sastavni deo sefardske tradicije (pogotovo nakon XII veka kada je veliki broj Jevreja iz Al-Andalusa prebegao u panske hrianske kraljevine). Teorijski tekst Moea Ibn Ezre (Mose Ibn Ezra) Knjiga govornitva i razonode (Kitab al-Muhadara wa-l-Mudakara) iz XII veka se, kroz osam poglavlja, bavi temama iz hebrejske poetike i retorike, izlaui opta pravila poezije i istoriju sefardskog pesnitva. U poslednjem poglavlju, on naglaava da pesnik uz gramatiku i metriku mora dobro poznavati i muziku, navodei primere grke i arapske poezije koje su uvek podrazumevale muziku pratnju.13 Sefardska muzika, kao sinteza raznorodnih tradicija, u izvesnoj meri iva je i danas, pet vekova nakon progona panskih Jevreja sa Iberijskog poluostrva.14

Gregorijansko pojanje

Krajem XII i poetkom XIII veka, zapadnoevropska muzika je pod odluujuim uticajem pariske muzike kole Notr Dama i njenih slavnih majstora13 14

Idem. p. 211 Ime Sefardi dolazi od hebrejskog naziva za Pirinejsko poluostrvo: Sefarad. Nakon egzodusa 1492. godine najvee sefardske zajednice naselile su se na teritoriji Osmanskog carstva, formirajui znaajne kolonije u Severnoj Africi, Maloj Aziji i na Balkanu. Dok se sefardska liturgijska muzika, zahvaljujui verskom puritanstvu, ouvala gotovo netaknuta do dananjeg dana, svetovna lirska muzika pretrpela je snane uticaje zemalja u kojima su se Jevreji obreli (u Severnoj Africi ona je u velikoj meri arabizovana dok je na Balkanu poprimila elemente turske, grke, bugarske ili srpske muzike). Budui da ne postoje notni zapisi, iva sefarska tradicija je od presudne vanosti ne samo za rekonstrukciju srednjovekovne sefardske muzike, ve i za prouavanje panske srednjovekovne kulture. Na naim prostorima sakupljen je znaajan materijal koji dokumentuje sefardsko muziko naslee, a u Srbiji valja pomenuti zbirke Drite Tutunovi Izgreva mesec (Ya sponto la luna), Pesme srca (Kantigas del korason) ili Odakle ti oi? (Donde tiyenes ojos?), koje pored teksta pesme na ladinu najee ukljuuju i notni ili audio zapis.

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

Leoninusa i Perotinusa. Ovaj period, poznat kao ars antiqua15 obeleio je snaan razvoj vieglasja, kao jedne od najveih promena u evropskoj muzici srednjeg veka. U rukopisu Codex Calixtinus iz XII veka sauvanom u katedrali u Santjagu de Komposteli, pored jednoglasnih, javlja se i dvadesetak vieglasnih kompozicija. Ipak, uticaj notrdamske pariske kole se u paniji najbolje oitava u dva vana sauvana rukopisa: Rukopisu iz Toleda (Manuscrito de Toledo) i Rukopisu iz Las Uelgasa (Cdice de Las Huelgas). Prvi rukopis datira s kraja XIII veka, kada grad Toledo uiva ugled evropskog kulturnog centra, zahvaljujui mirnom suivotu Arapa, Jevreja i hriana koji je kao proizvod imao snaan razvoj umetnosti i nauke. Rukopis iz Las Uelgasa (u Burgosu) koji je neto kasnijeg datuma (poetak XIV veka) predstavlja jedno od najvanijih svedoanstva vieglasne muzike u Kastilji, a po vrednosti spada i u najvanije evropske rukopise ove epohe.16 Ars nova, je u paniji, ostavila mnogo manje svedoanstava nego prethodni period. U Kastilji, kao i u drugim delovima panije, re je uglavnom o fragmentima vieglasnih kompozicija, dok je u Kataloniji tragova vie, ukljuujui i rukopis poznat pod imenom Crvena knjiga iz Montserata (Llibre vermell de Montserrat), sauvan u manastiru Montserat, u blizini Barselone.

Trubadurska muzika i i narodno lirsko jednoglasje

Dok se u crkvama od XII do XIV veka praktikuje vieglasje, van manastira i katedrala postepeno se razvija svetovno lirsko jednoglasje. S jedne strane ono nastaje na latinskom, kao forma planctus, lament ili alopojka nad umrlim plemiem, dok se s druge stane javlja tubadurska muzika sa tekstom na romanskim jezicima, pod uticajem provansalskog trubadurskog pokreta. Trubadurska poezija i muzika, nastale u XI veku u Provansi, snano utiu na umetnost severnijih provincija Pirinejskog poluostrva. Rodonaelnik trubadura, Gijom Akvitanski (Guillaume d'Aquitaine) uestvovao je u rekonkisti, to je argumenat u prilog tvrdnji da je trubadurska muzika pod izvesnim arapskim uticajem. Najai uticaj provansalske muzike, pevane na oksitanskom, osetio se u Kataloniji, nekadanjoj Hispanskoj marki, geografski vezanoj za Provansu, i u Galisiji, sa gotovo15

Ars antiqua ili ars vetus, vieglasna muzika ije su najvanije forme organum, conductus i motet, traje priblino od sedamdesetih godina XII veka do tridesetih godina XIV veka. 16 Idem. pp. 262-266

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

najposeenijim srednjovekovnim svetilitem u Santjagu de Komposteli, stecitu putnika, zabavljaa, monaha i vitezova. Tako je Put za Santjago (Camino de Satiago), poklonika ruta ka grobu svetog Jakova u Santjagu, tokom XII i XIII veka, bio ujedno i najivlji kanal novih umetnikih stuja iz Francuske. Galisija je u tom periodu bila epicentar hispanske kulture a njen, galisijsko-portugalski jezik (gallego-portugus), jezik lirske poezije itavog Poluostva. Od oko dve hiljade pesama sauvanih na galisijsko-portugalskom jeziku, etiri stotine imaju religioznu tematiku (zbirka Cantigas de Santa Mara), dok su ostale svetovnog karaktera. To su jednoglasne lirske kompozicije na narodnom jeziku pod snanim uticajem provansalske muzike, karakteristine ne samo za podruje Galisije ili Portugala, ve za itavo Pirinejsko poluostrvo pod hrianskom vlau. Ove kantige (cantigas) sauvane su u nekoliko rukopisa: Cancioneiro de Ajuda, Cancionero da Vaticana, i Cancioneiro de ColocciBrancuti (fragmentarno u rukopisu Cancioneiro de Martin Codax). Pripadaju dvorskoj i narodnoj tradiciji a najee se javljaju tri vrste: ljubavne pesme (Cantigas de amor), devojake pesme (Cantigas d'amigo) i rugalake pesme (Cantigas d' escarnho e maldizer). 17 Cantigas de amor izraz su trubadurske kurtoazne ljubavi prema dami i odgovaraju provansalskoj formi kanso (can); Cantigas d'amigo, u kojima devojka tui za dragim ili sagovorniku govori o svojim oseanjima, vie pripadaju usmenoj tradiciji, dok Cantigas d' escarnho e maldizer, kao oblik provansalskog sirventesa (sirvents), predstavljaju grubo i lascivno razraunavanje sa neprijateljima ili kritiku kakvog drutvenog fenomena. to se njihovog muzikog izvoenja tie kantige se dele na dve grupe: Cantigas de maestra, stihove i strofe koji variraju po duini i himnikog su karaktera, i Cantigas de refrn koje odlikuje jednostavnost oblika, i pripev (estribillo) namenjen horskom izvoenju.18 Vano mesto u istoriji panske srednjovekovne muzike zauzimaju Kantige Svete Marije (Cantigas de Santa Mara) iji je autor kastiljanski kralj Alfonso X Ueni (1252-1284). Zbirka od 427 pesama sauvana u etiri rukopisa (od kojih se dva najvanija nalaze u Eskorijalu) predstavlja jedan od najvrednijih spomenika panske, ali i evropske srednjovekovne kulture. Naime, pored poezije koju je kralj Alfonso sainio na galisijsko-portugalskom jeziku i posvetio popularnim Bogorodiinim udima, rukopis obiluje notnim zapisima koji prate odreene pesme. Mnogobrojne minijature kojima je ukraen rukopis ilustruju nain ivota i17 18

Gmez Muntan, op. cit. pp. 160-161 Fernndez de la Cuesta, op.cit. p. 294-297

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

drutvene prilike Pirinejskog poluostrva onog doba. Na mnogim minijaturama, na primer, veoma iscrpno i precizno, prikazani su svirai sa itavim nizom muzikih instrumenata (vihuela, lad, rabel, ctola, cann, albogue, sinfona, tamborete itd.). /.../ Zato dva pomenuta rukopisa predstavljaju neku vrstu dragocene sinteze triju umetnosti: poezije, muzike i slikarstva panskog srednjeg veka.19 I pesniki i muziki, veina kantiga nalikuje oblicima sehel i viljansiko (villancico). To konkretno znai da temu uvodi pripev ili refren sastavljen od dva stiha, prate ga tri stiha iste rime (mudanza), zatim jedan stih koji se rimuje sa pripevom (vuelta), da bi se na kraju ponovio pripev. Jednoglasne melodije zapisivane su kvadratnom notacijom, nalikoj onoj kojom je beleeno gregorijansko pojanje, pri emu je izostalo beleenje ritma kojim je pesma izvoena. Kantige Alfonsa X izvoene su javno i kralj ih je smatrao svojom vanom zaostavtinom to pokazuje i njegov testament u kome nareuje da se pesme imaju izvoditi o Bogorodiinim praznicima u manastirima gde budu sahranjena tela kraljevskog para. Pretpostavka je da su mogle biti izvoene na manje formalnim delovima mise, nakon nje, ili pri sveanostima religioznog ili svetovnog karaktera. Iako i sami rukopisi prikazuju mnotvo instrumenata iz vremena kralja Alfonsa nemogue je sa sigurnou utvrditii koji su instrumenti pratili izvoenje kantiga.20

XV vek: predrenesansno buenje panske muzike

Poetak XV veka znaio je prelaz ka drugaijim muzikim formama. Vaan most panije sa Italijom, u kojoj tada ve uveliko traju renesansna previranja, predstavljao je grad Napulj pod vlau Aragonske dinastije. Kompozitor Huan Karnago (Juan Carnago), koji je iveo i radio u Napulju, razvio je stil u kome su vidljivi ostaci i kasne srednjovekovne, i nove renesansne muzike, pod italijanskim uticajem. U periodu koji okvirno obuhvata vladavinu Katolikih kraljeva, Izabele i Fernanda, a koji se istorijski poklapa sa krajem srednjovekovlja, dolazi do velikih kulturnih promena. Ujedinjena panija dobija svoje mesto meu evropskim dravama, kako u politikom tako i u umetnikom smislu. Protok umetnika, ideja, i prvih pampanih knjiga donosi na Iberijsko poluostrvo nove muzike tokove iz Italije, Flandrije, Francuske itd. Nakon ujedinjenja Kastilje i Aragona 1479, naLjiljana Pavlovi-Samurovi In Pavlovi-Samurovi, Ljiljana i Soldati, Dalibor, panska knjievnost I, SarajevoBeograd: Svjetlost-Nolit. 1985, p. 36 20 Fernndez de la Cuesta, op.cit. pp. 308-31019

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

panskom dvoru rade i gostuju mnogi prestini panski i evropski muziari onog veremena a kraljevska kapela dobija znaaj jednog od plodnijih muzikih sredita. Pod pojmom muzika kapela obino se podrazumeva manja pevaka druina, sastavljena od odraslih pevaa i dece, koja je pod upravom majstora (maestro) izvodila polifonu muziku na bogosluenjima. Kapele su, od najranijih vremena, ukljuivale orgulje a kasnije se uz njih postepeno javljaju i drugi instrumenti: klarinet, gitara, fagot, flauta, rog itd. Kapele su delovale pri katedralama u veim gradovima npr. u Ovjedu, Saragosi, Toledu, Sevilji, Malagi, Madridu, ili pri dvorovima panskih monarha, lanova njihovih porodica i krupnog plemstva.21 Kapele su pored majstora, iji upravljaki i umetniki autoritet niko nije dovodio u pitanje, inili jo i pojci (cantores), zatim mlai pevai ili deca poznati pod imenom deaci iz hora ili estorka (mozos de coro, seises, cantorcicos), orgulja (organista), i crkveni svirai (ministriles).22 U najvanije polifono-vokalne religiozne oblike u paniji XV i XVI veka spadaju: motete, ije korienje poinje jo u XIII veku. Izvoen je na svim delovima liturgije koji su komponovani polifono (himne, Magnificat itd.), da bi kasnije bio prilagoen ak i za ljubavnu tematiku i sveane prilike; Misa, sastavljena iz dva vana dela De Gloria i Pro defunctis; Oficio divino (sveta sluba) zvanini molitveni obred katolike crkve na latinskom ustanovljen tako da molitvama prati najvanije asove dana (tercia, sexta, nona). Sastavni delovi slube su Salmodia, Himnodia, Lecciones i Responsorios; Villancico, odnosno viljansiko sa verskom tematikom. Nije mogao biti deo zvanine liturgijske prakse jer je pisan na narodnom, kastiljanskom jeziku. Verski viljansiko ima isti oblik kao i svetovni a o njegovoj velikoj popularnosti tokom vekova svedoi to to i danas postoji kao iva forma.23 Kada je re o svetovnoj muzici, najvaniji izvori su pesmarice (cancioneros): Cancionero de Colombina, Cancionero de Palacio, Cancionero de Uppsala i Cancionero de la Casa de Medinaceli. Forme koje se najee sreu u pesmaricama su villancico, cancin, romance i madrigal. Polifona instrumentalna dela XV i XVI veka uglavnom kao osnovu imaju neko ve poznato vokalno delo. Tako bi autori instrumentalne muzike uzimali motet, misu, himnu, viljansiko,21

Poznate kraljevske kapele delovale su na dvorovima Kastilje i Aragona, i nakon njihovog ujedinjenjavanja pod Katolikim kraljevima, a kasnije kapela cara Karla V, kapela njegove supruge, carice Isabel, kapele princa (kasnije kralja) Filipa II itd. Meu plemikim kapelama najpoznatija je kapela grofa Kalabrije u Valensiji. 22 Samuel Rubio, Historia de la msica espaola. 2, Desde el "ars nova" hasta 1600, bajo la direccin de Pablo Lpez de Osaba. Madrid, Alianza Editorial, 1988, p. 13 23 Idem, pp. 72-87

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

madrigal itd. i prilagoavali ga izvoenju na svojim instrumentima. Vanu riznicu za instrumentalnu muziku predstavljale su i narodne igre i pesme. Ipak, vremenom dolazi do osamostavljivanja novih polifonih instrumentalnih formi kakve su: verso, tiento, fantasa, glosas i diferencia. 24 Najvaniji kompozitori prisutni u sauvanim pesmaricama, sa izuzetkom Huana del Ensine (Huan del Encina), neguju istovremeno muziku sa kastiljanskim i latinskim tekstom to pokazuje duboku podeljenost svetovne i duhovne sfere. Meu autorima polifonih kompozicija s kraja XV i poetka XVI valjalo bi pomenuti Huana de Anijetu (Juan de Anchieta), Fransiska de Penjalosu (Francisco de Pealosa), Pedra de Eskobara (Pedro de Escobar), Alonsa Peresa de Albu (Alonso Prez de Alba) i ve pomenutog Huana del Ensinu. Uglavnom je re o kompozitorima sakralne muzike meu kojima se posebno istie Penjalosa, kako raznovrsnou tako i obimnou svog dela. Njegovo delo, u kome su este mise, moteti, Magnificat itd. umnogome podsea na dela vekih polifonista XVI veka.25 Meutim, posebno je vana pojava Huana del Ensine (1468-1529), najzanimljivije linosti ovog perioda. Svestran kao umetnik- poznati pesnik, dramaturg i kompozitor, Ensina jedini nee svoju muziku staviti iskljuivo u slubu crkve i religiozne umetnosti, ve e se usredsrediti na svetovnu muziku sa korenom u narodnom stvaralatvu. Jedno vreme boravi u Rimu u slubi pape, panca, Aleksandra VI, a najvei deo ivota radi i ivi na dvoru komponujui dvorsku muziku za dokolicu i zabavu. Forme koje koristi najee su romansa, kansjon i viljansiko, kako sa profanom tako i sa religioznom tematikom. Za vladavine Katolikih kraljeva najznaajniji doprinos teoriji muzike dao je Bartolome Ramos de Pareha (Bartolom Ramos de Pareja), koji u traktatu De msica prctica iz 1482. godine nastupa sa pitagorejskih pozicija bavei se podelama i efektima muzike, zatim instrumentima, notacijom, kao i drugim muzikim fenomenima.

XVI vek: zlatno razdoblje renesansne muzike u paniji

esnaesti vek se pak, slobodno moe nazvati zlatnim vekom panske muzike. Vladavinu monih Habzburga, Karla V i Filipa II, obeleilo je neslueno irenje teritorije pod panskom krunom koja je prerasla u planetarnu monarhiju.24 25

Idem, pp. 90-94 Idem, p. 116

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

Kraljevske i carske kapele postale su, stoga, najprivlanije mesto za evropske, pogotovo flamanske i italijanske muziare. Karlo V, i sam odrastao u Flandriji, okruie se mnogim uenim Flamancima i Francuzima, jaajui na taj nain kulturne veze panije sa severom Evrope. Meu slavnim frankoflamanskim kompozitorima koji su gostovali na Karlovom dvoru bio je i Nikolas Gombert (Nicolas Gombert), koga su imali priliku da sluaju neki budui velikani panske polifonije. Znaajni panski polifoniari koji stvaraju tokom perioda carstva su: Huan Eskribano (Juan Escribano), Pedro de Pastrana (Pedro de Pastrana), Mateo Flea Stariji (Mateo Flecha El Viejo), Bartolome de Eskobedo (Bartolom de Escobedo), Huan Vaskes (Juan Vzquez), Dijego Ortis (Diego Ortiz), i daleko najvaniji Kristobal de Morales (Cristbal de Morales).26 Kristobal de Morales (oko 1500-1553) je prvi veliki kompozitor panske renesanse. Bio je majstor kapela pri katedralama u Palensiji i Avili, peva Sikstinske kapele u Vatikanu i dirigent u katedralama u Malagi i Toledu. Pre svega je crkveni kompozitor. Njegove mise, moteti, lamenti, himne i Magnificat imaju obeleja holandske i italijanske muzike iako sa snanim elementima panskog duha. Pridaje veliku vanost dramatici teksta komponujui mise uglavnom po melodijama moteta ili svetovnih dela. Vet je u tehnikama konstrukcije koje su razvili flamanski polifoniari, a najblii stvaralatvu frankoflamanskog kompozitora oskena de Prea (Josquin des Prez). Gotovo je izvesno da je Morales dosta uticao na velikog ovanija Pjerluiija da Palestrinu (Giovanni Pierluigi da Palestrina), budui da pokazuju istu tenja ka klasinoj stilskoj istoti.27 Grandioznost i ozbiljnost panske muzike prve polovine XVI veka, uspela je da zaseni njegova druga polovina. Naime, dalji polet muzike, bio je u skladu sa poletom drugih umetnosti, kao izuzetno plodno razdoblje procvata arhitekture, slikarstva i knjievnosti. Specifine istorijske prilike nakon abdikacije cara Karla V poput snanog uticaja panske Crkve (pogotovo uenog kardinala Sisnerosa), ideja Tridentskog sabora, kao i Filipove imperijalistike i kontrareformistike politike, dovele su do jaanja misticizma i kontrasta u muzici. Vladavina Filipa II je vreme kada u paniji, pogotovo pri najvanijim katedralama, stvara veliki broj kvalitetnih kompozitora. Dovoljno je kao primer navesti Gabrijela Galvesa (Gabriel Glvez), Andresa Torentesa (Andrs Torrentes), Huana Navara (Juan Navarro), Luisa de Arandu (Luis de Aranda), brau Pedra i Fransiska Gerera (Pedro/Francisco26 27

Idem, p.135 Roksanda Pejovi, Istorija muzike. Knj. 1, Beograd, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, 1991, p. 139

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

Guerrero), i Tomasa Luisa de Viktoriju (Toms Luis de Victoria). Po originalnosti i snazi izraza bez premca su Fransisko Gerero i Tomas Luis de Viktorija, ija e dela stei presti van granica panije, gotovo u itavom katolikom svetu. Fransisko Gerero (1527/28-1599), uenik Kristobala de Moralesa i horovoa katedrale u Sevilji, odlikuje se lirskim umetnikim karakterom. Komponovao je mise, pasije, himne, psalme i rekvijeme, a od veine savremenika se razlikuje i po obimnom instrumentalnom opusu koji je ostavio iza sebe. Tomas Luis de Viktorija (1548/50-1611) je najpoznatiji panski kompozitor XVI veka i jedno od najveih imena vokalne vieglasne muzike. Proveo je deo ivota u Italiji radei kao peva, orgulja i dirigent crkve Santa Marija di Monserato u Rimu, a zatim i u Kolegijumima Romanum i Germanikum. Od 1586. ivi u Madridu gde radi kao horovoa i orgulja. Bio je posveen iskljuivo duhovnoj muzici, ne sainivi za ivota ni jedno svetovno delo. Njegov strogi mistiarski duh je u muzici traio, kako sam kae, posredovanje pred boanskim i kontemplaciju nad natprirodnim stvarima. U tumaenje biblijskih i liturgijskih odlomaka unosi mnogo patetike i izraajnosti, predaje se ekstazi i tumaenju sadraja tekstova, o emu svedoe njegove pasije.28 to se tie oblika, Viktorija komponuje uobiajene forme: mise, motete (O vos omnes, O Magnum Mysterium, O quam gloriosum est regnum itd.), pasije, zatim himne, psalme itd. Viktorija je kao veliki Palestrinin prijatelj nesumnjivo pod njegovim uticajem. Uporeujui Viktorijin i Palestrinin stil, Roksanda Pejovi u Istoriji muzike primeuje: Viktorijine linije su odsenije i snanije, a harmonije punije. On se odlunije usmerava prema duru i molu i slobodno se slui hromatikom. On je vizionar, mistik, liriar i mislilac. Majstor je prikazivanja iskrenih ljudskih oseanja, snane stvaralae fantazije, prefinjene harmonije i nenog kolorita. 29 Retko gde je u Evropi instrumentalna muzika do te mere u vezi sa mimikom i igrom kao u paniji u XV i XVI veku. Narodni duh proima izraajne i jednostavne kompozicije koje karakteriu raznovrsnost tema, improvizaciona melodika, pripev i instrumentalna pratnja. panski muziari su do XVI veka besprekorno ovladali tehnikom polifonije, u kojoj je najvanija imitacija i pevljivost svakog glasa.30 Moe se rei da su instrumenti koji daju obeleje28 29

Josip Andreis, Historija muzike. Sv. 1, Zagreb, kolska knjiga, 1966, p .138 Pejovi, op.cit. p. 140 30 Idem

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

itavom XVI veku u paniji orgulje i vihuela31, mada su u upotrebi desetine drugih, npr. embalo, harfa, lauta, kao i razliiti duvaki instrumenti. Orgulje su, uprkos tekoama pri sviranju i kompleksnosti instrumenta bile neizostavan deo muzikog ivota. U XV i XVI veku dolazi do postepenih promena u njihovom konstruisanju kako bi se uinile praktinijim i efikasnijim od zastarelih srednjovekovnih modela. Kakav su ugled u izvoenju duhovne muzike imale orgulje slikovito pokazuje to to je kralj Filip II dozvolio da to bude jedini instrument koji se moe svirati u njegovoj kapeli nakon 1572. godine.32 Meu kompozitorima za orgulje u XVI veku slavu su stekli Luis Venegas de Enestrosa (Luis Venegas de Henestrosa) i Antonio de Kabeson (Antonio de Cabezn). Odnos laute i vihuele, srodnih ianih instrumenata, slinih izraajnih mogunosti, bio je umnogome drugaiji nego u ostatku Evrope. Dok je po popularnosti u drugim evropskim zemljama lauta bila bez premca, u paniji ju je zasenila vihuela, koja e vremenom postati obeleje panske muzike XVI veka. Naime, iako je cenjena kao instrument nenog i intimnog zvuka, lauta je u paniji trpela posledice zbog svog arapskog porekla. Vremenom su njeno mesto zauzele vihuela, harfa, a kasnije i gitara, preuzimajui bogata vievekovna iskustva sviranja laute. Pomenuti iani instrumenti koegzistirali su na panskom dvoru i na njima su uglavnom izvoene iste kompozcije. Muziciranje na vihueli postalo je nezaobilazan segment u obrazovanju panske aristokratije kao i bitan element kulture XVI veka. Najpopularnija runa vihuela (vihuela de mano) imala je est ica iako su postojali i modeli od pet ili sedam ica. Vredna svedoanstva muzike za vihuelu predstavljaju dela kompozitora i vihueliste Luisa de Milana (Luis de Miln, 1500-1561) koji je meu prvima sainio zbirke za ovaj instrument: Knjiga motea to ih igraju dame i gospoda (Libro de motes de damas y caballeros), zatim njegova imitacija Kastiljoneovog Dvoranina (na panskom El Cortesano) i daleko najreprezentativnija zbirka iz 1536, Knjiga muzike za runu vihuelu naslovljena Uitelj (Libro de msica de vihuela de mano intitulado El Maestro), koja sadri niz originalnih Milanovih kompozicija u obliku soneta, viljansika, fantazija, romansi, tjenta itd.33 Pored Milana, kao vihuelisti XVI veka proslavili su se jo Migel de Fuenljana (Miguel de Fuenllana), Luis de Narvaes (Luis de Narvez), Dijego31

Naziv instrumenta vihuela trebalo bi da je transkribovan kao vjuela, meutim, kod nas se ustalila pogrena transkripcija zasnovana na panskoj grafiji. 32 Rafael Prez Arroyo. Los instrumentos musicales durante el perodo 1450-1600. In Rubio, Samuel, Historia de la msica espaola. 2, Desde el "ars nova" hasta 1600, bajo la direccin de Pablo Lpez de Osaba. Madrid, Alianza Editorial, 1988, p. 283 33 Idem, p. 287-288

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

Pisador (Diego Pisador), Alonso Mudara (Alonso Mudarra), Enrikes de Valderabano (Enriquez de Valderrbano) i Esteban Dasa (Esteban Daza). Muzikom XVI veka bave se ueni teoretiari Fransisko Salinas (Francisco Salinas) kao i fratri Huan Bermudo (Fray Juan Bermudo) i Tomas de Santa Marija (Fray Toms de Santa Mara). U traktatima, oni pokuaju da muziku svoga doba rastumae koristei se teorijama klasinih autoriteta, Pitagore, Aristorela, Horacija, Marcijala, ali i nekih savremenika, poput Antonija de Nebrihe ili Erazma Roterdamskog.

XVII vek: barok i raanje nacionalnog muzikog teatra

Krajem XVI i poetkom XVII veka dolo je do znaajnih promena, kako u evropskoj, tako i u panskoj muzici. Vremenom e se za period koji se u evropskoj muzici protee od Klaudija Monteverdija do Johana Sebastijana Baha ustaliti termin barok (barroco) koji je preuzet iz drugih umetnosti. Prenosi se neto kasnije i pojam manirizam (maniersmo), koji bi trebalo da u muzici oznai prelaz izmeu renesanse i baroka. Meutim, neki istoriari muzike, poput Hosea Lopes- Kala (Jos-Lpez Calo), postavljaju pitanje opravdanosti upotrebe ovog pojma ako se u vidu ima dosta radikalan prekid nove, barokne estetike sa renesansnom.34 Naupeatljivija obeleja barokne muzike, u evropskim okvirima, jesu prevlast monodije nad polifonijom i izuzetna popularnost opere. Religiozna muzika XVII veka direktno se nastavlja na tradiciju prethodnog, XVI veka. Pre svega, nasledila je od nje organizaciju: uee polifone muzike u bogosluenju, strukturu muzike kapele, instrumente, naroito orgulje, kompozicije na narodnom jeziku itd. to se muzikih oblika tie i dalje se neguju motet, misa, psalmi, Magnificat, viljansiko itd. Muzika za orgulje nastavlja da se razvija tokom XVII veka, budui da je ovaj instrument bio jako popularan u crkvenoj muzici prethodnih vekova. Osim toga, odreeni elementi u konstruisanju ovog instrumenta u paniji, uinili su ga posebnim u odnosu na orgulje u Evropi. Najei muziki oblik za orgulje tokom XVII veka je tjento a Sebastijan Agilera de Eredija (Sebastin Aguilera de Heredia) iz Saragose je poetkom stolea vodei kompozitor ovog oblika. Od 1834

Jos Lpez-Calo, Historia de la msica espaola. 3, Siglo XVII, bajo la direccin de Pablo Lpez de Osaba, Madrid, Alianza Editorial, 1988, p. 10

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

njegovih sauvanih kompozicija za orgulje, veina pripada formi tjento.35 Od kompozitora tjenta za orgulje valja spomenuti Eredijinog uenika, Hosea Himenesa (Jos Jimnez), kao i Pabla Brunu (Pablo Bruna), iz Saragose, iji je veliki broj kompozicija sauvan stigao do nas. panska instrumentalna muzika XVII veka religiozna je do te mere da svetovnih kompozicija gotovo i nema. Pored orgulja, ovo razdoblje obeleeno je usponom muzike za gitaru i harfu. Naime, nakon velike popularnosti laute i vihuele u XVI veku, gitara sa pet ica,36 poznata u Evropi i kao panska gitara preuzela je vodee mesto meu ianim instrumentima XVII veka. O ovome svedoe apologetski traktati italijanskih, panskih i portugalskih teoretiara (Girolamo Montesardo, Juan Carlos Amat, Gaspar Sanz, Nicols Doizi de Velasco), koji posebnu panju posveuju svecifino panskoj tehnici sviranja ovog instrumenta nazvanoj rasgueado, koju karakterie brzo, istovremeno, udaranje prstima po veem broju ica. Tehnika je potekla iz narodne andaluzijske muzike, a sa rastom popularnosti gitare proirila se po itavoj Evropi, posebno Italiji, gde je imala i najuspenije sledbenike. Kao nezaobilazni pratei (ali i samostalan) instrument, harfa je tokom itavog XVII, kao i u prvoj polovini XVIII veka bila u usponu, to potvruju i brojni teoretski tekstovi koji se njome bave. Svetovna vokalna muzika zabeleena u velikom broju sauvanih pesmarica ostaje na tragu muzike XVI veka sa istim ili samo delimino izmenjenim formama, a to su romansa, viljansiko i kansjon. Ove forme esto su konfuzno naslovljene (isti naziv) a javljaju se i pod drugim imenima, te su Tonada humana, Pasacalle, Bailete, Jcara, neretko samo razliiti nazivi za romansu. Pesmarice su obino tampane za plemike porodice ili muzike kapele a sadrina onih sauvanih gotovo je svugde identiina, sa jedva primetnim razlikama. Neka poznatija imena svetovne vokalne muzike XVII veka, prisutna u pesmaricama, su Mateo Romero (Mateo Romero), Huan Blas de Kastro (Juan Blas de Castro), Alvaro de los Rios (lvaro de los Ros), Migel de Ariso (Miguel de Arizo) i dr.37 Tokom XVI i XVII veka u panskom pozoritu koje doivljava svoj vrhunac javljaju se fragmentarno odreene muzike deonice. Razdoblje izuzetniog interesovanja za pozorite, kada stvaraju velikani panskog teatra kakvi su Lope de Vega (Lope de Vega), Pedro Kalderon de la Barka (Pedro Caldern de la Barca),35 36

Idem, p. 145 Gitara je tokom XVI veka, za razliku od laute i vihuele vaila za instrument niih drutvenih slojeva. Dodavanje pete ice na gitaru pripisuje se velikom renesansnom pesniku i muziaru Visenteu Espinelu (Vicente Espinel, 15501624). 37 Idem, p. 165

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

Tirso de Molina (Tirso de Molina), Giljen de Kastro (Guilln de Castro) i Migel de Servantes (Miguel de Cervantes), obeleile su i dve nove muziko-scenske forme: opera (pera) i sarsuela (zarzuela). Kako bi se bolje razumeo razvoj pomenutih oblika valjalo bi obratiti panju na kratke pozorine forme (na panskom teatro menor ili gnero chico) koje su u XVII veku igrale znaajnu ulogu kao deo pozorinog spektakla. Barokni pozorini komad uvodio bi tono (tono) koji je na vihueli, harfi i gitarama izvodila grupa muziara. Nakon loe (loa), i prvog ina sledili bi meuigra (entrems) i drugi in. Izmeu drugog i treeg ina izvoen je bajle (baile), a nakon treeg sledio je fin de fjesta (fin de fiesta) ili mohiganga (mojiganga). Treba pomenuti i hakaru (jcara) koja nije imala fiksiran momenat izvoenja ve je ila uz meuigru, bajle ili mohigangu. Pozorini spektakl je tako, oko 1620. godine trajao i do dva ipo sata a pomenuti muziki delovi bili su neizostavan deo predstave, budui da nije bilo drugih pauza izmeu inova.38 Veina ovih ovih kratkih komada umetnutih izmeu inova, naroito, mohiganga i bajle (na panskom ples), u najtesnijoj su vezi sa muzikom i igrom. Tako mohiganga na scenu izvodi vesele, maskirane i bune glumce, dok se bajle javlja i kao sinteza plesa sa drugim srodnim oblicima, na primer kao baile entremesado. U monografiji pansko pozorite baroka Jasna Stojanovi govori o vanosti muzike i kraih komada u okviru kompletnog pozorinog spektakla (espectculo total o global) XVII veka: Znaaj muzike i igre bio je ogroman. Ples je bio vrlo erotizovan i kao takav magnet za publiku; upravo zato je i bio na udaru moralista i teologa, zabrinitih za duhovno zdravlje nacije. Popularne narodne igre bile su zarabanda, chacona i escarramn, a dvorske gallarda, danza alemana, nizarda i druge. Treba rei da je svaka trupa obavezno imala muziare (dve-tri violine, oboa) i nekoliko glumica-plesaica.39 Vanost muzike i igranih komada naglaavaju i sami dramaturzi onogo vremena, na primer Tirso de Molina u komadu Stidljivko na dvoru (El Vergonzoso en palacio) ili Kalderon u predgovoru svojim autosakramentalima. Kratki muziki komadi, koji esto nisu bili u neposrednoj tematskoj vezi sa predstavom bili su jako popularni te je to moda jedan od razloga to je italijanska opera tako kasno zauzela svoje mesto kod panske publike. Nacionalni teatar na vrhuncu slave, budui zabava za sve klase, dugo nije ostavljavljao prostora za nove scensko-muzike forme.

38 39

Idem, p. 176 Jasna Stojanovi, pansko pozorite baroka. Beograd, Filoloki fakultet, 2009, p. 30.

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

Gotovo da je izvesno da je prva opera u paniji komad Lopea de Vege uma bez ljubavi (La selva sin amor), prikazana u kraljevskom teatru u Madridu 1627. godine. I pored neslaganja muzikologa oko prirode ovog dela, u prologu samog Lopea de Vege moglo bi se nai dovoljno argumenata u prilog tvrdnji da je zaista re o operi. Nazivajui svoj komad eklogom (gloga) Lope kae da je on novina u paniji jer se stihovi izvode pevanjem, i jer /.../su instrumenti smeteni u prednjem delu pozorita zaklonjeni od pogleda, po ijoj harmoniji izvoai pevaju stihove40. Kompozitora prve panske opere kojeg ni Lope ne pominje, nemogue je odrediti sa sigurnou, mada se ponegde javljaju javljaju imena italijana Bernarda Monanija (Bernardo Monanni) i Filipa Piininija (Filippo Piccinini). Izgleda da je prva opera bila samo izolovan pokuaj nekog entuzijaste poto je do sledee zabeleene prolo gotovo trideset godina. Re je o operi Purpur-boja rue (La prpura de la rosa) po tekstu Pedra Kalderona de la Barke, izvedenoj u pozoritu u Buen Retiru, januara 1660. godine. I ova opera ostala je bez zabeleenog imena kompozitora mada je logino pretpostaviti da je re o Huanu Idalgu (Juan Hidalgo), kompozitoru opere Ljubomora, ak i na vazduh, ubija (Celos, aun del aire matan). Naime, pomenuta opera prikazana je krajem iste, 1660. godine, a autor libreta je takoe Kalderon de la Barka. Huan Idalgo, harfista kraljevske kapele je, stoga, prvi zabeleeni kompozitor opera u paniji. Kalderonov libreto inspirisan je Ovidijevim Metamorfozama, a Idalgova muzika predstavlja seriju reitativa i arija u formi dijaloga sa umetnutim horskim deonicama. Opera Sebastijana Durona (Sebastin Durn), Boj divova (La Guerra de los Gigantes), iz 1700. godine, predstavlja poslednju autentino pansku tvorevinu, nakon ega e uslediti nagli uspon opera po italijanskoj modi.41 Slino je i sa nastankom i razvojem sarsuele. Sarsuela je tipino panska, autohtona muziko-scenska vrsta, nastala na tradicijama kratkih pozorinih komada XVI i XVII veka, osobena po tome to objedinjuje instrumentalnu muziku sa pevanim i recitovanim deonicama. Iako je prilino nesiguran poduhvat definisati sarsuelu u odnosu na neke druge sline oblike, nesumnjivo je da ona tokom XVII i XVIII veka zauzima vano mesto u panskoj kulturi. Pretpostavlja se da je prva sarsuela u paniji delo Falerinin vrt (El jardn de Falerina) iz 1643. godine, po Kalderonovom tekstu i muzici Hosea Pejroa (Jos Peir), iako postoje i argumenati da je re o uobiajenoj komediji XVII veka, sa umetnutim muzikim deonicama. Tek se komadi Kalderona de la Barke, Zaliv40

//Los instrumentos ocupaban la primera parte del teatro sin ser vistos, a cuya armona cantaban las figuras los versos. Apud Lpez-Calo, op.cit . p. 180 41 Ujedno, ona je i prva koja se koristi italijanskim nazivom pera.

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

sirena (El golfo de las sirenas), i Apolonov lovor (El laurel de Apolo) iz 1657. godine, mogu bez zadrke nazvati sarsuelama. Prvobitno je planirano da oba komada budu prikazana za Filipa IV u kraljevskom letnjikovcu Sarsuela (Zarzuela), ali je sticajem okolnosti, Apolonov lovor premeten u palatu Buen Retiro, gde je izveden pod naslovom: Famosa comedia El Laurel de Apolo. Fiesta de Zarzuela, trasferida al Real Palacio del Buen Retiro (Slavna komedija Apolonov lovor. Zabava iz Sarsuele, premetena u kraljevsku palatu Buen Retiro). Tako se nesueno mesto prikazivanja jedne od prvih sarsuela ustalilo kao opteprihvaeni naziv ovog novog muziko-scenskog oblika. Naalost, muzika ove sarsuele nije sauvana. Prva sauvana je, Ljubomora zvezde stvara (Los celos hacen estrellas), koju je komponovao Huan Idalgo na tekst Huana Velesa de Gevare (Juan Vlez de Guevara) 1672. godine. Uspon sarsuele e doneti nova generacija stvaralaca, predvoena kompozitorom Sebastijanom Duronom (16601716), iako i tematski i muziki ona predstavlja nastavak Kalderonove kole i uopte pozorine prakse XVII veka. Duran je komponovao desetine sarsuela od kojih treba pomenuti Odlazak ljubavi iz sveta (Salir el Amor del Mundo), Nova oruja ljubavi (Las nuevas armas de Amor), Zaarana uma ljubavi (La selva encantada de Amor) i Apolon i Dafne (Apolo y Dafne). Duranovo delo, iako u snanoj vezi sa tradicijom XVII stolea, predstavlja prelaz ka novim tendencijama, i muzikim strujama aktuelnim u XVIII veku.42 Bogata aktivnost na polju teorije muzike obeleila je XVII vek a mnogobrojni traktati i rasprave najvaniji su izvor za sagledavanje muzikog ivota u paniji. Najpoznatiji teoretiar s poetka stolea je Pjetro erone (Pietro Cerone; u paniji poznat kao Pedro Cerone), koji je, iako rodom Italijan iz Bergama, najvei deo ivota proveo u paniji. Njegovi traktati (Posebno, El melopeo y maestro iz 1613. godine) predstavljaju svojevrsnu enciklopediju vaskolikog muzikog znanja onoga vremena. erone je bio muziki konzervativac te je esto zauzimao kritiki stav prema panskim autorima pretpostavljajui im italijanske kompozitore. Pored eroneovih od izuzetnog su znaaja traktati Andresa Lorentea (Andrs Lorente) i Pabla Nasarea (Pablo Nasarre).

XVIII vek: neoklasicizam i prevlast italijanske opere

42

Idem, pp.190-194

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

Nove tendencije u muzici najavljuje rokoko stil u Francuskoj, koji e imati relativno slab odjek sa druge strane Pirineja. U Evropi XVIII veka, naroito Francuskoj, sve se jasnije uoavaju osobine jednog novog trenda, zasnovanog na prevlasti razuma i klasinoj ravnotei. Pomenute tendencije i filozofski ideali, koji e se kasnije nazivati klasicistikim ili neoklasiarskim, u paniju poinju da dolaze sa smenom dinastija. Naime, tokom XVII veka, sjajnog doba panske umetnosti, barokni stil je dostigao vrhunac, nakon kojeg je usledilo postepeno opadanje i neminovna prezasienost u XVIII veku. Takvo stanje bilo je posledica i politikih previranja: velikih kriza i ratova u XVII veku, stalnog pritiska crkvene cenzure i vladavine manje sposobnih kraljeva Habzburke dinastije. Rat za pansko naslee doneo je istorijsku promenu za paniju- nakon dva veka Habzburke vlasti, zemljom su zavladali Burboni, odnosno Francuz Filip V. Promena dinastije imala je po paniju dalekosene posledice, ako se u obzir uzme politiki i kulturni znaaj Francuske u XVIII veku. Kralj Filip V bio je oenjen dvema kraljicama italijanskog porekla, to nije moglo ostati bez kulturnog uticaja. On se u prvim decenijama XVIII veka, u muzici, oitovao u snanom zamahu italijanske opere. Veliki broj italijanskih operskih kompozitora i izvoaa preplavio je panski dvor a najzanimljiviji meu njima je svakako Karlo Broski (Carlo Broschi), poznatiji kao Farinelli, slavni kastrat koji e dugi niz godina biti u slubi Filipa V. Oaran Farinelijevim glasom i arijama koje je za njega izvodio, kralj nije alio zlata da ga zadri na svom dvoru. Vladavina Fernanda VI, sina Filipa V i Lujse Savojske, predstavlja svojevrstan prelaz ka novom, posve instrumentalnom stilu. Taj prelaz obeleili su veliki italijanski kompozitori Domeniko Skarlati (Domenico Scarlatti), Gaetano Bruneti (Gaetano Brunetti) i Luii Bokerini (Luigi Boccherini). Nadaleko poznati embalista Skarlati (1685-1757) ostao je u paniji gotovo dvadeset i osam godina. Bio je uitelj princeze Barbare od Braganse (Brbara de Braganza) koja e kasnije postati supruga Fernanda VI, i panska kraljica. Veliki kompozitor radi na madridskom dvoru gde komponuje brojna dela, naroito sonate, koje su tada bile u povoju. Ipak, Skarlati svojim sonatama nije postigao onaj uspeh kakav e, na primer, postii Bokerini, u periodu stvaralake zrelosti, istiui se posebno savrenstvom svojih kvinteta.43 Najvaniji Skarlatijev sledbenik je kompozitor Antonio Soler i Ramos (Antonio Soler y Ramos, 1729-1783) koji ujedno predstavlja i vrhunac panske43

Adolfo Salazar, La msica de Espaa, Desde el siglo XVI a Manuel de Falla, Madrid, Espasa-Calpe, 1972, pp.126-127

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

muzike za klaviembalo u XVIII veku. U mladosti je studirao orgulje da bi kasnije postao, prvo majstor kapele u Leridi, a onda i horovoa crkve svetog Lorenca u Eskorijalu. Soler je komponovao mnogobrojne koncerte za orgulje, mise, motete, viljansiko kao i vie od dve stotine sonata, u kojima je naroito vidljiv Skarlatijev uticaj. Uprkost dominaciji italijanske opere, popularnost nacionalnih muzikoscenskih vrsta nije opala u XVIII veku. tavie, srodna forma, tonadilja (tonadilla), nastala najverovatnije od hakare, cveta tokom ovog stolea zadovoljavajui tenje panskog graanstva za jednom realistikom scenskom umetnou. Tonadilja je, slino sarsueli, tipino panska vrsta obeleena kostumbrizmom, nastala kao protivtea formalnosti italijanske opere. Kombinovala je pevani i recitovani tekst, a retko kada trajala due od dvadesetak minuta. Kao kompozitor tonadilja proslavio se Blas de Laserna (Blas de Laserna), sa preko pet stotina kratkih komada.44 Sarsuele i tonadilje bile su preteno kominog, idilinog ili sentimentalnog karaktera, dok su muziku inspiraciju crple iz folklorne riznice. Naime, itav niz igara iz razliitih delova panije kakve su jota, fandango, polo, murciana, seguidilla, zapateado, malaguea, bolero, naao je mesto u ovim oblicima, inei ih ivopisnijima i pokretnijima, a samim tim i privlanijim publici. Meutim, i pored velike njihove popularnosti, sarsuela i tonadilja tokom XVIII ne istiu se preteranom umetnikom vrednou jer su ih najee na brzu ruku komponovali autori bez potrebnog muzikog obrazovanja, te odaju utisak naivnosti i jednostavnosti45 Pored Sebastijana Durona, kao kompozitori sarsuela proslavili su se Antonio de Literes (Antonio de Literes) i Antonio Rodriges de Ita (Antonio Rodrguez de Hita).

XIX vek: Nacionalni muziki preporodu doba romantizma

Meu sledbenicima italijanske operske kole, u periodu s kraja XVIII do sredine XIX veka, treba pomenuti Ramona Karnisera (Ramn Carnicer), Ilariona Eslavu (Hilarion Eslava), Tomasa Henovesa (Tomas Genoves) i naroito, Huana Krisostoma de Arijagu (Juan Crisstomo de Arriaga), koji je gudakim kvartetima oponaao Mocarta i Hajdna, komponujui i kamernu muziku, kantate i simfonije.44 45

Marco Sebastin Quesada, Historia del Arte de Espaa e Hispanoamerica, Madrid, Edelsa, 2005, p. 125 Josip Andreis, Historija muzike. Sv. 2, Zagreb, kolska knjiga, 1966, p. 869

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

Istovremeno, uveni kompozitori za gitaru su Dionisio Aguado (Dionisio Aguado) i Fernando Sor (Fernando Sor). Kao saradnici francuskih okupacionih vlasti obojica naputaju zemlju nakon sloma Napoleonovog reima u paniji 1813. godine i nastavljaju sa radom u Parizu. Sor, nazivan kasnije Betoven gitare posvetio je Aguadu poznati duet Dva prijatelja (Les Deux Amis), naslovivi jedan deo Sor a drugi Aguado. Fransisko Asenho Barbijeri (Francisco Asenjo Barbieri, 1823-1894) zauzima najvanije mesto u istoriji panskog muzikog teatra XIX veka. Tek njegovim radom sarsuela dobija na umetnikoj vrednosti i postaje nacionalno obeleje. Barbijeri je komponovao vie od ezdeset ovih komada, od kojih su napoznatiji, Igra s vatrom (Jugar con fuego), Berberin iz Lavapjesa (El barberillo de Lavapis), Hleb i bikovi (Pan y toros), Krunski dijamanti (Los diamantes de la corona), avo na vlasti (El Diablo en el poder), Moje dve ene (Mis dos mujeres) idr. Njegove sarsuele uglavnom su farsine, zasnovane na zameni identiteta ili ljubavnim odnosima pripadnika razliitih klasa panije XIX veka, premda se povremeno javljaju i politike teme, kada se autor ne ustruava da kritikuje aktuelnu vlast. Barbijeri je pored komponovanja bio talentovan muziar i muzikolog koji je, na razliitim kulturnim poljima, aktivno uestvovao u drutvenom ivotu Madrida.46 Ipak, i pored popularnosti nacionalnog izraza u paniji, panska muzika nije nalazila nain da se predstavi na irem, evropskom, i svetskom nivou. Problem usmerenja panske nacionalne muzike postaje aktuelan u poslednjim decenijama XIX veka sa pojavom Felipea Pedrelja (Felipe Pedrell, 1841-1922), koji se teoretski i praktino bavi ovim pitanjem. Njegova studija Za nau muziku (Por nuestra msica) objavljena 1891. godine, jedan je od prvih podsticaja za raanje autentino panskog, nacionalnog, muzikog pravca. Pedrelj je istakao vanost originalnih panskih muzikih izvora, kako folklora i narodne muzike, tako i velikih kompozitora XVI veka koje je promovisao objavivi etvorotomnu antologiju Hispaniae scholae musica. Pokuao je da primeni vlastite principe i ukae na novi pravac nacionalnog stila, komponujui 1892. godine opernu trilogiju Pirinieji (Los Pirineos). I dok je s jedne strane uspeo da se oslobodi italijanskih uticaja, nije izbegao upliv Vagnerovog stila, koji ga je sputavao da u potpunosti razvije tip panske nacionalne muzike drame. Pedrelj je uz opere komponovao i operete, kantate, crkvenu muziku, klavirska i orkestarska dela, kvartete. Od neprocenjive je vanosti zbirka u etiri toma, panska narodna muzika pesmarica46

Carlos Gmez Amat, Historia de la msica espaola. 5, Siglo XIX, bajo la direccin de Pablo Lpez de Osaba. Madrid, Alianza Editorial, 1988, p.155

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

(Cancionero musical popular espaol), nastala iz velike Pedreljove ljubavi prema panskom folkloru.47 Trebalo bi pomenuti i Tomasa Bretona (Toms Bretn), Ruperta apija (Ruperto Chap), Federika Olmedu (Federico Olmeda), Amadea Vivesa (Amadeo Vives), kao i mnoge druge ugledne Pedreljove savremenike, koji su drugoj polovini XIX veka uivali ugled komponujui opere, sarsuele, orkestarske i kamerne kompozicije Pedreljov uenik, Enrike Granados (Enrique Granados, 1867-1916), najvei uspeh postigao je klavirskim kompozicijama. Treba pomenuti njegova klavirska dela Romantini prizori (Escenas romnticas), Pesniki prizori (Escenas poticas), Dvanaest panskih plesova (Doce Danzas Espaolas), est kompozicija na narodne napeve (Seis Piezas Sobre Cantos Populares), Gojeske (Goyescas). Granados se oprobao u i u mnogim drugim muzikim podrujima komponujui za orkestar (Suite Arabe, Suite Gallega, La Nit de Mort), kamerna dela (Klavirski trio, Oriental za obou i gudae), opere i sarsuele (Mara del Carmen, Gaziel, Petrarca, Liliana), itd. Granados je veliki romantiar koji pre slika svoja duevna stanja nego to umetniki uobliuje materiju iz stvarnosti.48 Budui i sam slikar, fasciniran Gojinim slikarstvom, Granados je 1911. godine komponovao Gojeske, muzike impresije u sedam scena sa podnaslovom Zaljubljena mlade (Los majos enamorados). Scene imaju romantinu tematiku a delimino su inspirisane dobom velikog slikara i njegovim delima- naroito skicama za tepiserije i serijom grafika Kaprici (Caprichos). Nakon izuzetnog prijema koji su Gojeske imale u Njujorku, na povratku u Evropu zahvaenu ratom 1916. godine, brod na kome su bili Granados i njegova supruga torpedira i potapa nemaka podmornica te je tako, tragino i iznenada, prekinuta Granadosova muzika karijera u stvaralakome zenitu.49 Tek sa Isakom Albenisom (Isaac Albniz, 1860-1909) poele su da se istinski realizuju Pedreljove ideje o obnovi nacionalne muzike. Ovaj razuzdani kompozitor, primer romantiarskog buntovnika pokazivao je pijanistiku virtuoznost jo u najranijem dobu. Kasnije, kao mladi, putuje po Evropi i Americi, boravei u Briselu, Rimu i Sjedinjenim Dravama. Albenis se bavio komponovanjem klavirskih i orkestarskih dela, dela za glas i klavir, kao i scenskih komada. Meutim, njegov pozorini opus nije dostigao visoke umetnike domete47 48

Andreis, Historija muzike. Sv. 2, op.cit. p. 870 Idem, p. 873 49 Salazar, La msica de Espaa, Desde el siglo XVI a Manuel de Falla, op.cit. p161

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

budui pod jakim uticajem francuske romantike i vagnerovske strukrture, koje nije uspeo da uklopi u harmoninu celinu. Majstorstvo kompozitor pokazuje tek u klavirskim delima u kojima se evocira snana emocija panskog podneblja i nacionalnog identiteta. U njima su i sever i jug umetnikove domovine, kroz kontraste u kojima se prepoznaju gradovi i regioni, sela i pejzai panije, kao neiscrpno stvaralako nadahnue. Od klavirskih dela Isaka Albenisa vano je navesti komad Dolina (La Vega), kao i cikluse panske pesme (Chants d'Espagne), panija (Espaa), panska svita (Suite espaola), i naroito Iberija (Iberia), koja u etiri sveske donosi dvanaest ivopisnih, tonski izvanrednih, prizora panije.50

XX vek: Vrhunac nacionalnog muzikog izraza i savremeni tokovi

Ipak, Granadosova i Albenisova slava ne mogu se porediti sa onom koju je stekao Manuel de Falja (Manuel de Falla, 1876-1946), moda napoznatiji panski kompozitor svih vremena. Njegov stil predstavlja sintezu panskih nacionalnih, i impresionistikih elemenata, koje je prihvatio tokom sedmogodinjeg boravka u Parizu, a pod uticajem velikana kakvi su Debisi i Ravel. Falja je roen u Kadisu u Andaluziji, gde je prva muzika znanja stekao u okviru porodice i na privatnim asovima, a oko 1896. godine seli se u Madrid, gde upoznaje romantiare Isaka Albenisa i Felipea Pedrelja. Vaan momenat u kompozitorovom ivotu i stvaralatvu predstavljalo je poznanstvo sa pesnikom Federikom Garsija Lorkom s kojim je delio ljubav prema panskom folkloru, pogotovo izvornom andaluzijskom flamenku i ciganskom kante hondu. Za vreme panskog graanskog rata Falja je kao religiozni mistik bio na strani pobunjenog generala Franka, ali je na kraju krvavog sukoba i pobede nacionalista 1939. godine, razoaran, dobrovoljno otiao u izgnanstvo u Argentinu, gde je iveo do svoje smrti. Njegova prva znaajna kompozicija, opera Kratak ivot (La vida breve), iz 1904. godine, osvojila je naredne godine prestinu nagradu Akademije lepih umetnosti Sveti Fernando u Madridu, ali je izvedena tek 1913. godine u Nici. Ovo Faljino mladalako delo nosi snane odjeke impresionizma i panskog melosa, najavljujui na momente odlike njegovog autentinog stila. Igre i horovi predstavljaju najoriginalniji element opere koja se pamti po vetom korienju tradicionalnih panskih kastanjeta (castauelas).50

Andreis, Historija muzike. Sv. 2, op.cit. p. 871

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

Kompozitorov opus obuhvata relativno mali broj kompozicija od kojih treba navesti klavirska dela etiri panska komada (Cuatro piezas espaolas) i Fantasia Baetica, zatim kompozicije za glas i klavir Sedam panskih narodnih pesama (Siete canciones populares espaolas) i Tri melodije (Trois mlodies); za klavir i orkestar, Noi u panskim vrtovima (Noches en los jardines de Espaa), kao i orkestarske kompozicije Homenajes i Psych. 51 U dva baleta (od kojih je kasnije nainio i orkestarske svite), Ljubav arobnjak (El Amor brujo) iz 1915, i Trorogi eir (El sombrero de tres picos), iz 1919. godine, Falja je u potpunosti ouvao duh andaluzijskog folklora pokazujui njegovo melodijsko i ritmiko bogatstvo, bez citiranja narodnih napeva. Prvi balet, koji odlikuju fantastini elementi i enski glas, najpopularniji je po taki Obredni ples vatre (Danza ritual del fuego), dok Trorogi eir, inspirisan kratkim romanom Pedra Antonija de Alarkona, lakrdijski oslikava rasplamsalu poudu starog korehidora prema zanosnoj mlinarici i sve nezgode koje se zbivaju oko nje. 52 Na kraju, treba pomenuti i marionetsku igru Majstor-Pedrova pozornica (El retablo de Maese Pedro), inspirisanu epizodom iz XXV i XXVI poglavlja drugog dela Servantesovog Don Kihota. Naime, don Kihot i Sano posmatraju lutkarsku igru majstora Pedra u koju se Don Kihot toliko uivljava da, umislivi da je predstava stvarnost, priskae u pomo beguncima, rui pozorite i unitava lutke. Hoakin Turina (Joaqun Turina, 1882-1949) je pored Falje, najpopularniji panski kompozitor s poetka XX veka. Druenje sa Faljom uticalo je na Turina da poe u nacionalnom smeru, komponujui remek-dela kakva je orkestarska kompozicija Procesija Rosio (La Procesin del Roco) iz 1912. godine. Delo, uz pomo sveanog raspoloenja, plesova i zvona, majstorski slika drevni obiaj, hodoasniku procesiju u ast Bogorodice iz Rosija, u Turinovom rodnom kraju. Kompozitor znalaki doarava dualizam panskog mentaliteta kontrastirajui ekstreme senzualnosti i mistinog zanosa. Od drugih Turininih dela treba pomenuti orkestarska: Fantastini plesovi (Danzas fantsticas), Boino jevanelje (Evangelio de Navidad), Seviljska simfonija (Sinfona Sevillana); za muziki teatar: Boi (La Navidad), Pokajana preljubnica (La adultera penitente), Istonjaki vrt (Jardin del Oriente); za kamerne sastave: Andaluzijska scena (Escena Andaluza), Toreadorova molitva (La Oracin del Torero), svite panske prie (Cuentos de Espaa), Detinjarije (Nieras), itd. 5351 52

Idem, pp. 865-867 Idem 53 Idem, p. 878

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

Uz Falju i Turina, veliki broj kompozitora s kraja XIX i poetka XX veka razvija muziki stil nacionalnog usmerenja koji e se vremenom modifikovati u skladu sa inovativnim evropskim strujanjima u umetnosti (tokom prvih decenija XX veka).54 panski graanski rat radikalno je podelio paniju te naterao veliki broj stvaralaca da nakon dolaska na vlast diktatora Fransiska Franka emigrira u inostranstvo. Takva sudbina zadesila je kompozitore Pabla Kasalsa (Pablo Casals), brau Rodolfa i Ernesta Halftera (Rodolfo, Ernesto Halffter), Hulijana Bautistu (Julin Bautista) kao i mnoge druge, to je umnogome osiromailo muziki ivot u paniji.55 I pored totalitarnog reima naklonjenog tradicionalizmu, generacija mladiih kompozitora, sredinom XX veka, hrabro usvaja nova izraajna sredstva hvatajui korak sa evropskom avangardom.56 Grupacije poput Nueva msica (osnovana u Madridu, 1958) i Msica Abierta (u Barseloni, 1959), okupljaju poklonike savremene, inovativne i avangardne muzike to nagovetava slododniji i univerzalniji stav koji e usvojiti panski muziari nakon ponovnog uspostavljanja demokratije u zemlji.

Muzika u Hispanskoj Americi

Nakon otkria Novog Sveta krajem XV veka, usledila je izuzetna ekspanzija panske kulture i jezika. panci su bili pioniri kolonizacije i hristijanizacije54

Ovoj generaciji pripadaju kompozitori oan de Manen (Joan de Mann), Manuel Infante (Manuel Infante), Oskar Espla (scar Espl), Hesus Guridi (Jess Guridi), Hose Marija Usandisaga (Jos Mara Usandizaga), Federiko Mompou (Federico Mompou), Roberto Gerhard (Roberto Gerhard), Manuel Blankafort (Manuel Blancafort), Salvador Blakarise (Salvador Blacarisse) idr. 55 Idem, p. 879 56 U skladu sa pomenutim tendencijama, sredinom XX veka, stvaraju Hose Serkos (Jos Cercos), Huan Idalgo (Juan Hidalgo), Ramon Barse (Ramn Barce), Luis de Pablo (Luis de Pablo), Kristobal Halfter (Cristbal Halffter), Havijer Bengerel (Xavier Benguerel), Fernando Ember (Fernando Ember) , Anton Garsija Abril (Antn Garca Abril) i drugi.

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

Amerike a pod njihovom vlau nala su se ogromna prostranstva June, Srednje i Severne Amerike, naseljena mnogobrojnim i raznolikim domorodakim kulturama. panska muzika ila je u korak sa konkistadorima i postepeno se ukorenjivala meu narodima Amerike, kroz sinteze i preplitanja sa novim, stranim ritmovima. Teko je govoriti o jednoj ili jedinstvenoj hispanoamerikoj muzici budui da su na razliitim podrujima Hispanske Amerike delovali potpuno razliiti faktori, koji su u dodiru sa panskom muzikom davali razliite rezultate. Tako se, na primer, tradicionalna muzika na duvakim instrumentima, karakteristina za region Anda, drastino razlikuje od karipske muzike, koja je pod snanim afrikim uticajem. Slian zakljuak stie se i kada uporedimo muziku tako udaljenih oblasti kakve su Rio de la Plata i Srednja Amerika, s nizom potpuno razliitih osobina. Pojam latino muzika (msica latina) nastao je na anglosaksonskom govornom podruju s ciljem da oznai muziku i ritmove svih romanskih naroda u Sjedinjenim Dravama, i juno od njih. Budui irokog znaenja, taj pojam se danas esto koristi za raznorodne tradicije afrokubanske, meksike, argentinske, brazilske kako folklorne, tako i popularne ili klasine muzike. Tokom vekova kolonijalne vladavine, muzika u Hispanskoj Americi bila je neraskidivo vezana za muzike tendencije u paniji, a delimino u Italiji i Francuskoj. Prve muzike kole u kolonijama pod pokroviteljstvom su monakih redova, pogotovo jezuita i franjevaca, i neguju religioznu muziku velikih crkvenih kompozitora. Istovremeno cveta folklorna muzika, koja e u vekovima nakon sticanja nezavisnosti hispanoamerikih zemalja posluiti kao osnova za formiranje nacionalnih pravaca. Vei deo panskih kolonija osamostaljuje se tokom prvih decenija XIX veka, nakon ega e, po ugledu na evropske zemlje i SAD, ustanoviti muzike institucije i krenuti u izgradnju vlastitog muzikog identiteta. Argentina nezavisnost od panske krune stie 1813. godine, kada poinje i razdoblje njene kulturne samostalnosti. Uticaj na organizovanje muzikog ivota tokom kolonijalnog perioda imali su jezuitski redovnici i italijanski kompozitori (npr. tokom XVIII veka Domeniko Cipoli / Domenico Zipoli). Meu prvim argentinskim kompozitorima su Amansio Alkorta (Amancio Alcorta) i Huan Pedro Esnola (Juan Pedro Esnola), u ijem delu se uoavaju uticaji narodne muzike. U drugoj polovini XIX veka sve je vie stvaralaca koji folklornu tradiciju ukljuuju u svoja dela poput Fransiska Argreavesa (Francisco Hargreaves) autora prve argentinske opere Bela maka (La gatta bianca, 1877) i Artura Berutija (Arturo Berutti) kompozitora opere Pampa (Pampa) i Argentinske simfonije (Sinfona Argentina). Sledi ih Alberto Vilijams (Alberto Williams, 1862-1952), koji je radei

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

kao kompozitor, dirigent, profesor i teoretiar bitno uticao na nivo muzikog ivota u domovini. Njegovo delo ima osobine romantizma, impresionizma i argentinske narodne muzike. Napisao je veliki broj opera, simfonija, kamernih dela, klavirskih kompozicija, svita itd. Kraj XIX i prvu polovinu XX veka obeleio je veliki broj kvalitetnih stvaralaca.57 Najznaajniji argentinski, a moda i hispanoameriki kompozitor XX veka je Alberto Hinastera (Alberto Ginastera, 1916-1983). On je na poetku svog stvaralatva kombinovao elemente folklora sa tekovinama savremene muzike tehnike, da bi se kasnije okrenuo dodekafoniarima. Napisao je operu Don Rodrigo (Don Rodrigo), komponovao za orkestar (Sinfona portea), klavir, violonelo, flautu i gudaki kvartet itd. Argentinski kompozitori sredinom XX veka naputaju nacionalni smer i ukljuuju se u kosmopolitske, avangardne tokove. Meu najvanijima je delo Maurisija Kagela (Mauricio Kagel) koji pokazuje afinitete za aleatoriku i elektonsku muziku. Karakteristina je njegova kompozicija Sonant, za gitaru, harfu, udaraljke i kontrabas.58 U Meksiku je odmah nakon osvajanja i osnivanja prvih gradova zapoeo muziki ivot: osnivane su muzike kole pri redovima i tampane knjige sa notama. Meu prvim kompozitorima pominju se horovoa meksike ktedrale Antonio de Salasar (Antonio de Salazar) i autor prve opere u toj zemlji Partenope (Partenope, 1711), Manuel de Sumaja (Manuel de Sumaya). U XIX veku meksika muzika je pod uticajem italijanske opere, da bi je kompozitor Gustavo E. Kampa (Gustavo. E. Campa) pribliio francuskoj, a Rikardo Kastro (Ricardo Castro) nemakoj muzici. Tek poetkom XX veka razvija se u Meksiku muzika snanog nacionalnog usmerenja sa stvaraocima poput Manuela Ponsea (Manuel Ponce), Hosea Rolona (Jos Roln), Kandelarija Uisara (Candelario Huzar) i Hulijana Karilja (Julin Carrillo).59 Ipak, meksiku muziku XX veka obeleila su dvojica izuzetnih kompozitora: Silvestre Revueltos (Silvestre Revueltos), i Karlos aves (Carlos Chvez). Revueltos (1899-1940) je uprkos ranoj smrti ostavio niz izuzetnih dela. U njima ne tei ka arhainosti niti citira indijanske napeve ve daje prikaz savremenog Meksika, bogatog arenilom i slikovitou svakodnevnog ivota.57

Hulijan Agire (Julin Aguirre), Konstantino Gajto (Constantino Gaito), Paskual de Rogatis (Pascual de Rogatis), Karlos Lopes-Buardo (Carlos Lpez- Buchardo), Ernesto Drango (Ernesto Drangosch), Felipe Boero (Felipe Boero), Floro Ugarte (Floro Ugarte), Hose Marija Kastro (Jos Mara Castro), Huan Hose Kastro (Juan Jos Castro), Luis Gijaneo (Luis Guianneo), Huan Karlos Pas (Juan Carlos Paz), Onorio Sikardi (Honorio Siccardi), Hulio Perseval (Julio Perceval), Karlos Gustavino (Carlos Gustavino) i drugi. 58 Idem, pp 958-960 59 Idem, pp. 961

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

Njegovom opusu pripadaju kompozicije za orkestar, npr. Kuaunauak (Cuauhnahuac), okovi (Esquinas), Prozori (Ventanas), Putevi (Caminos); zatim tri gudaka kvarteta, kamerna dela, dva nedovrena baleta i muziku za nekoliko filmova. Karlos aves (1899-1978) bio je poznati kompozitor, dirigent i pijanista. Dosta je putovao Meksikom i istraivao muziku starosedelaca a budui da mu je majka indijanka, asimilovao je narodno stvaralatvo dajui mu lina obeleja. Kao osniva i dirigent simfonijskog orkestra, dugo je bio centralna figura muzikog ivota Meksika. Njegova dela obiluju produhovljenim, i savremenim tekovinama prilagoenim, meksikim folklorom, a odlikuje ih nagli kontrasti i arhainost melodijske linije. Od poznatijih trebalo bi izdvojiti: balete, Novi oganj (El fuego nuevo), etiri sunca (Los cuatro soles), Antigona (Antgona); Meksiki napevi (Cantos de Mxico); za poseban meksiki orkestar kompoziciju apultepek, Republikanska uvertira (Chapultepec, Obertura republicana), koncert za etiri roga; tokatu za udaraljke; kompoziciju za devet razliitih instrumenata, Energija (Energa); idr.60 Uz ovu dvojicu meksikih velikana, dosta je muziara koji tokom XX veka pripadaju nacionalnom pravcu.61Uz napeve i ritmove autohtonih meksikih kultura, i meksiki folklor, javljaju se savremene tendencije, naroito avangardne, koje meksiku muziku vode ka jednom univerzalnijem izrazu. Prvi znaajniji venecuelanski kompozitori u XIX veku jesu Hose Anhel Lamas (Jos ngel Lamas), autor crkvenih dela i Hose Angel Montero (Jos ngel Montero), koji je pored crkvene muzike komponovao i opere i sarsuele. U XX veku istiu se Visente Emilio Soho (Vicente Emilio Sojo), Huan Bautista Plasa (Juan Bautista Plaza), Huan Lekuna (Juan Lecuna) i Mojses Molejro (Moiss Moleiro); U Kolumbiji je u XIX veku na organizaciji muzikog ivota dosta uinio Enrike Prajs (Enrique Price), osniva Filharmonijskog drutva i muzike kole. Prve kolumbijske opere sredinom istog stolea pisao je Hose Marija Ponse de Leon (Jos Mara Ponce de Len). Najznaajniji kolumbijski kompozitor je Giljermo Uribe (Guillermo Uribe, 1880-1971) koji je komponovao veliki broj dela: simfonije, tri plesa za orkestar, mnogobrojna kamerna dela, kao i impozantnu zbirku za klavir 300 komada po narodnome ukusu (300 Trozos en el sentimiento popular), zasnovanu na narodnim igrama, kojom je znaajno uticao na razvoj60 61

Idem, p. 963 Eduardo Ernandes Monkada (Eduardo Hernndez Moncada), Luis Sandi (Luis Sandi), Danijel Ajala (Daniel Ayala), Blas Galindo (Blas Galindo), Pablo Monkajo (Pablo Moncayo), Salvador Kontreras (Salvador Contreras) idr.

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

nacionalnog pravca u Kolumbiji; U Urugvaju se istiu kompozitori Alfonso Brokua (Alfonso Broqua), autor opera Juni krst (La cruz del Sur) i Urugvajski napevi (Cantos del Uruguay), Eduardo Fabini (Eduardo Fabini) koji komponuje balete, klavirska dela, uvertire i simfonijske pesme, kao i Karlos Estrada (Carlos Estrada), poznat po klavirskim, i kompozicijama za gudae; U ileu je tokom XIX veka napoznatiji kompozitor Hose Sapiola (Jos Zapiola), utemeljiva simfonijskog orkestra u Santjagu (1842) dok je voa nacionalnog muzikog pravca krajem istog stolea Umberto Aljende (Humberto Allende), autor simfonijskih pesama ileanski seoski prizori (Escenas campesinas Chilenas) i Glas ulica (La voz de las calles), kao i veeg broja koncerata i klavirskih kompozicija. U XX veku u ileu stvara veliki broj kompozitora koji slede kako nacionalni pravac, tako i razliite savremenije muzike tokove.62 U Peruu, zaetnik muzikog ivota u XX veku, bio je Bernardo Alsedo (Bernardo Alzedo), dok je narodne napeve poeo sakupljati italijan Klaudio Rebaljati (Claudio Rebagliati). U nacionalnom duhu nastavljaju da stvaraju Danijel Alomija Robles (Daniel Aloma Robles), Teodoro Valkarsel (Theodoro Valcrcel) a zatim i Andres Sas (Andrs Sas), koji se temeljno bavi muzikom peruanskih indijanskih naroda; Kuba nezavisnost stie poslednjih godina XX veka te je pod najaim uticajem panske klasine muzike. Treba pomenuti kompozitora Hoakina Nina (Joaqun Nin) aktivnog do sredine XX veka, koji je, iako Kubanac bio pod presudnim uticajem panske i evropske muzike (prijatelj Morisa Ravela).63 Hispanoamerika i latino muzika svetsku popularnost stiu popularnim oblicima plesova nastalim na temeljima narodne muzike sa indijanskim, mestikim i afrikim melodijama, kakve su tango (tango), rumba (rumba), merenge (merrengue), kumbija (cumbia), salsa (salsa), a-a-a (chachach), son (son), samba (samba), bosa nova (bosa nova), i marinera (marinera) i druge.64

62

Karlos Isamit (Carlos isamitt), Prospero Biskert (Prospero Biscuerrt),Alfonso Leng (Alfonso Leng), Domingo Santa Krus Vilson (Domingo Santa Cruz Wilson), Horhe Urutija Blondel (Jorge Urrutia Blondel), Rene Amengual (Ren Amengual), Huan Orego salas (Juan Orrego Salas), Gustav Besera mit (Gustav Becerra Schmidt), Juan Aljende-Blin (Juan Allende-Blin) i dr. 63 Idem, p. 962-963 64 Silvia Izquierdo-Todorovi, Introduccin a la Civilizacin Latinoamericana = Uvod u latinoameriku civilizaciju. Belgrado, Megatrend Universidad de Ciencias Aplicadas = Beograd, Megatrend univerzitet primenjenih nauka, 2005, pp. 278

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

Selektivna bibliografija Andreis, Josip, Historija muzike. Sv. 1, Zagreb, kolska knjiga, 1966, pp. 137-139, -----------------, Historija muzike. Sv. 2, Zagreb, kolska knjiga, 1966, pp. 868-881, 958-960 Crivill i Bargall, Josep, Historia de la msica espaola. 7, El folklore musical, bajo la direccin de Pablo Lpez de Osaba. Madrid, Alianza Editorial, 1988, 412 pp. Fernndez de la Cuesta, Ismael, Historia de la msica espaola. 1, Desde los orgenes hasta el "ars nova", bajo la direccin de Pablo Lpez de Osaba. Madrid, Alianza Editorial, 1988, 366 pp. Gmez Amat, Carlos, Historia de la msica espaola. 5, Siglo XIX, bajo la direccin de Pablo Lpez de Osaba. Madrid, Alianza Editorial, 1988, 345 pp.

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

Gmez Muntan, Maricarmen, La msica medieval en Espaa, Zaragoza, Reichenberger, 2001, pp. 443 Izquierdo-Todorovi, Silvia, Introduccin a la Civilizacin Latinoamericana = Uvod u latinoameriku civilizaciju. Belgrado, Megatrend Universidad de Ciencias Aplicadas = Beograd, Megatrend univerzitet primenjenih nauka, 2005, pp. 276-278 Lpez-Calo, Jos, Historia de la msica espaola. 3, Siglo XVII, bajo la direccin de Pablo Lpez de Osaba, Madrid, Alianza Editorial, 1988, 257 pp. Lpez Elum, Pedro, Interpretando la msica medieval: Las cantigas de Santa Mara, Universitat de Valencia, Velencia, 2005, 337 pp. Marco, Toms, Historia de la msica espaola. 6, Siglo XX, bajo la direccin de Pablo Lpez de Osaba. Madrid, Alianza Editorial, 1989, 364 pp. Martn Moreno, Antonio, Historia de la msica espaola. 4, Siglo XVIII, bajo la direccin de Pablo Lpez de Osaba. Madrid, Alianza, 2001, 504 pp. Pavlovi-Samurovi, Ljiljana i Soldati, Dalibor, panska knjievnost I, SarajevoBeograd: Svjetlost-Nolit. 1985, pp. 29-65 Pejovi, Roksanda, Istorija muzike. Knj. 1, Beograd, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, 1991, pp. 139-141 Prez Arroyo, Rafael. Los instrumentos musicales durante el perodo 1450-1600. In Rubio, Samuel, Historia de la msica espaola. 2, Desde el "ars nova" hasta 1600, bajo la direccin de Pablo Lpez de Osaba. Madrid, Alianza Editorial, 1988, pp. 279-290 Poch, Christian, La msica arbigo-andaluza, traduccin Beatriz Martnez del Fresno. Torrejn de rdoz, Akal, 1997, 155 pp. Marco Sebastin Quesada, Historia del Arte de Espaa e Hispanoamerica, Madrid, Edelsa, 2005, 191 pp.

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

Rubio, Samuel, Historia de la msica espaola. 2, Desde el "ars nova" hasta 1600, bajo la direccin de Pablo Lpez de Osaba. Madrid, Alianza Editorial, 1988, 301 pp. Salazar, Adolfo, La msica de Espaa, Desde las cuevas prehistricas hasta el siglo XVI, Madrid, Espasa-Calpe, 1972, 205 pp. --------------------, La msica de Espaa, Desde el siglo XVI a Manuel de Falla, Madrid, Espasa-Calpe, 1972, 167 pp. Stojanovi, Jasna, pansko pozorite baroka. Beograd, Filoloki fakultet, 2009, pp. 16-31

Rezime panska, i uopte hispanska muzika, svoju lepotu i raznovrsnost duguju bogatstvu kulturnih obrazaca koji ine njen sastavni deo. Pirinejsko poluostrvo je kroz istoriju, kao retko koji deo Evrope, bilo izloeno najrazliitijim kulturnim uticajima sa istoka i zapada. Autohtone iberske kulture vremenom su se bogatile tekovinama velikih sredozemnih civilizacija: Kartaginjana, Grka i Rimljana. Kako panska muzika stoji na razmei kontinenata i civilizacija, severne panske pokrajine e kroz vekove, i politiki i muziki, biti snanije vezane za srodne zapadnoevropske kulture, (provansalsku, francusku i italijansku), dok je jug poluostrva okrenutiji tradicijama Severne Afrike. Ono to paniju ini posebnom u zapadnoevropskom kulturnom kontekstu jesu bliske veze sa istokom. Dolazak Arapa i Berbera, i njihova vievekovna

eljko Doni: Pregled istorije hispanske muzike

prevlast na Poluostrvu, ostavie na panskoj muzici, arhitekturi i jeziku neizbrisiv orijentalni peat. Tom peatu istoka, posebno vidljivom u nekadanjem AlAndalusu, svoj doprinos su dali i Vizantinci, Jevreji, a kasnije i Romi (koji donose uticaje Indije i udaljenih azijskih zemalja). Osvajanjem Granade, poslednjeg Mavarskog uporita u XV veku panija se u evropske okvire vraa kao velika politika i kulturna sila. Njena muzika prati trendove i tokove evropskih kulturnih epoha, prilagoavajui im se na specifian nain i dajui im povremeno izuzetan dopinos kroz velikane kakvi su Kristobal Morales, Tomas Luis de Viktorija ili Manuel de Falja. Delimina geografska izolovanost i vekovi verskog vojevanja uticali su na panski mentalitet tako da je panska muzika ponekad delovala konzervativno, zakasnelo i izolovano ali je esto bivala i iznenaujue autentina, samonikla. Prodor u Novi Svet, kolonizacija i irenje panske kulture meu bezbroj starosedelakih naroda, obogatili su pansku muziku novim ritmovima, stvarajui ono to danas jednim imenom zovemo hispanskom (ili latino) muzikom.