63
Pojam i predmet demografije Demografija je nauka o stanovništvu. Etimologija grčke reči demografija (demos narod; graphein opisivati) upravo objašnjava njeno osnovno značenje. Termin demografija uveo je prvi put u naučni rečnik A. Guillard (1799-1876) u delu Elementi humane statistike ili komparativna demografija (Pariz 1855.). Guillard-ova definicija je veoma široka i bliska današnjem shvatanju pojma demografije. Po njemu, “demografija je po predmetu istraživanja sinonim zakona o stanovništvu. Zakon stanovništva u najširem smislu reči znači zakon ili celokupnost zakona prema kojima čovečanstvo ostvaruje svoj napredak, najpre brojčano, a kasnije u pogledu obrazovanja, moralnih vrednosti i snaga, kao i standarda”. Dalje, A. Guillard je demografiju definisao kao “prirodnu i društvenu nauku ljudske vrste”, a u užem smislu kao “matematičko znanje o stanovništvu, o njegovim opštim kretanjima, o njegovom fizičkom, građanskom, intelektualnom i moralnom stanju”. Drugi autori davali su najčešće užu definiciju, i po njima predmet demografskih izučavanja obuhvata, pre svega, prirodno (smrtnost i fertilitet stanovništva) i mehaničko (migracije) kretanje stanovništva, kao i opisivanje nekih osnovnih stanja stanovništva (polni i starosni sastav, struktura po bračnom stanju itd.). Danas u literaturi dolazi u većoj meri do izražaja šire shvatanje demografije i njenog predmeta. Pojam demografije vezuje se za demografski razviatk. Demografski razvitak je kompleksan proces koga čine prirodno i mehaničko kretanje stanovništva (natalitet, fertilitet, smrtnost i migracije), kao i promene u demografskim strukturama (biološkim, socio-ekonomskim i intelektualnim). Između kretanja i struktura stanovništva postoji obostrana međusobna povezanost, koja se ogleda u tome što komponente kretanja stanovništva utiču na strukture, i obrnuto, demografske strukture ispoljavaju svoj uticaj na natalitet i smrtnost, odnosno na preseljavanje stanovništva. S druge strane, komponente kretanja stanovništva kao i demografske strukture i promene u njima uslovljene su delovanjem brojnih činilaca bioloških, socio-ekonomskih, ekoloških, kulturnih i socio-psiholoških. Pomenuti faktori i njihovo delovanje 1

Predavanja Za Sajt (1)

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Predavanja Za Sajt (1)

Citation preview

Page 1: Predavanja Za Sajt (1)

Pojam i predmet demografije

Demografija je nauka o stanovništvu. Etimologija grčke reči demografija (demos narod; graphein opisivati) upravo objašnjava njeno osnovno značenje. Termin demografija uveo je prvi put u naučni rečnik A. Guillard (1799-1876) u delu Elementi humane statistike ili komparativna demografija (Pariz 1855.). Guillard-ova definicija je veoma široka i bliska današnjem shvatanju pojma demografije. Po njemu, “demografija je po predmetu istraživanja sinonim zakona o stanovništvu. Zakon stanovništva u najširem smislu reči znači zakon ili celokupnost zakona prema kojima čovečanstvo ostvaruje svoj napredak, najpre brojčano, a kasnije u pogledu obrazovanja, moralnih vrednosti i snaga, kao i standarda”. Dalje, A. Guillard je demografiju definisao kao “prirodnu i društvenu nauku ljudske vrste”, a u užem smislu kao “matematičko znanje o stanovništvu, o njegovim opštim kretanjima, o njegovom fizičkom, građanskom, intelektualnom i moralnom stanju”.

Drugi autori davali su najčešće užu definiciju, i po njima predmet demografskih izučavanja obuhvata, pre svega, prirodno (smrtnost i fertilitet stanovništva) i mehaničko (migracije) kretanje stanovništva, kao i opisivanje nekih osnovnih stanja stanovništva (polni i starosni sastav, struktura po bračnom stanju itd.).

Danas u literaturi dolazi u većoj meri do izražaja šire shvatanje demografije i njenog predmeta. Pojam demografije vezuje se za demografski razviatk.

Demografski razvitak je kompleksan proces koga čine prirodno i mehaničko kretanje stanovništva (natalitet, fertilitet, smrtnost i migracije), kao i promene u demografskim strukturama (biološkim, socio-ekonomskim i intelektualnim). Između kretanja i struktura stanovništva postoji obostrana međusobna povezanost, koja se ogleda u tome što komponente kretanja stanovništva utiču na strukture, i obrnuto, demografske strukture ispoljavaju svoj uticaj na natalitet i smrtnost, odnosno na preseljavanje stanovništva. S druge strane, komponente kretanja stanovništva kao i demografske strukture i promene u njima uslovljene su delovanjem brojnih činilaca bioloških, socio-ekonomskih, ekoloških, kulturnih i socio-psiholoških. Pomenuti faktori i njihovo delovanje ispoljavaju se različito u datim uslovima društvenog i ekonomskog razvoja, što znači da je demografski razvitak istorijski uslovljen. Drugim rečima, stanovništvo koje živi na izvesnom stupnju društvenog i ekonomskog razvoja pokazivaće u pogledu demografskog razvitka pravilnosti i zakonomernosti koje su svojstvene datom stepenu razvoja.

Predmet demografije je stanovništvo koje živi na nekoj teritoriji i koje se menja u pogledu svojih obeležja po zakonomernostima svojstvenim za izvesno istorijsko razdoblje. Stanovništvo, pak, predstavlja skup lica, ljudi, na nekoj teritoriji koji se razlikuje od samih individua, mada je od njih sastavljen. Po današnjem, širem gledištu, demografija izučava, njegovo kretanje, razmeštaj i druge pojave, kao i njegove strukture koje se zasnivaju na individualnim karakteristikama pojedinaca.

Pored izučavanja demografskog razvitka, kao i faktora i uzroka koji taj razvitak uslovljavaju, demografija se bavi projekcijama i prognozama stanovništva, što je naročito značajno za ekonomske i druge nauke, odnosno za discipline koje se bave planiranjem. Danas je opšte priznat značaj demografskih projekcija za planiranje i vođenje politike u oblasti privrede, zdravstva, prosvete, socijalne zaštite i osiguranja, kao i u mnogim drugim oblastima (zaposlenost, prostorno i urbanističko planiranje itd.).

Demografija kao posebna naučna diciplina obuhvata i proučavanje porodice, domaćinstva i naselja kao najmanjih asocijacija u kojima živi stanovništvo, i to onih aspekata koji su značajni za sagledavanje demografskog razvitka.

1

Page 2: Predavanja Za Sajt (1)

Podela demografije

Najčešća podela je na materijalnu i formalnu demografiju. Materijalna ili sadržajna demografija se deli na opštu, primenjenu i posebnu. Opšta ili teorijska demografija daje opšta znanja o stanovništvu koja se mogu

smatrati zajedničkim za sve populacije. Ona se ne odnosi na konkretno stanovništvo. U opštu demografiju spadaju: izučavanje teorija o stanovništvu, proučavanje opštih zakonomernosti i pravilnosti u kretanju stanovništva, u promenama demografskih struktura, zatim proučavanje faktora koji deluju na kretanja i strukture, kao i ispitivanja međuzavisnosti kretanja i struktura. Tako se, na primer, kod svih populacija sa utvrđenim sekularnim tendencijama u pogledu kretanja nataliteta (na primer, njegovo dugoročno opadanje) ispolavaju izvesne promene u starosnoj strukturi koje su karakteristične za posmatrane tendencije (dugoročno opadanje nataliteta utiče na opadanje udela mladog, i porast udela sredovečnog i starog u ukupnom stanovništvu, itd.). Ili, prelaz od nekontrolisanog režima fertiliteta neke populacije (kontrola rađanja uglavnom se ne primenjuje od strane supružnika) na kontrolisani režim (gotovo svi, odnosno većina bračnih parova primenjuju kontrolu rađanja i planiranje porodice) propraćen je gotovo uvek sličnim promenama u kretanju plodnosti ženskog stanovništva po starosti, po trajanju braka i nekim drugim karakteristikama. Pored navedenih primera, u okviru teorijske demografije utvrđen je niz drugih pravilnosti i zakonomernosti, na primer, empirijski tipovi stanovništva i teorijski modeli, zakonitost promena u ekonomskim strukturama stanovništva u zavisnosti od socijalnog i ekonomskog razvoja, smrtnost muškog i ženskog stanovništva kod visokog ili niskog nivoa mortaliteta po starosti, uticaj endogenih i egzogenih uzroka smrti po starosti, struktura umrle odojčadi po starosti kod populacija sa niskim, srednijm i visokim mortalitetom odojčadi, povezanost između kretanja smrtnosti (naročito smrtnosti odojčadi) i kretanja nataliteta, zavisnost stopa aktivnosti od demografskih, ekonomskih i drugih faktora, itd.

Primenjena demografija razvijala se najčešće u okviru drugih disciplina koje sa demografijom kao naukom o stanovništvu imaju znatan broj dodirnih tačaka. Tako se ekonomska demografija bavi, pre svega, problematikom ekonomske i profesionalne strukture aktivnog stanovništva, zaposlenošću, prostom i proširenom reprodukcijom radne snage, zatim povezanošću između demografskog razvitka i ekonomskog razvoja, i drugim pitanjima. Medicinska demografija proučava prvenstveno zdravstveno stanje celokupnog stanovništva na osnovu podataka demografske i zdravstvene statistike kao i na osnovu anketa o zdravstvenom stanju naroda, zatim proučava promene u strukturi umrlih po uzroku smrti i medicinske aspekte analize smrtnosti stanovništva, i drugo. Osim ovih, značajno je i izučavanje bioloških, genetskih, socioloških, geografskih i drugih aspekata stanovništva. Uzeto uopšteno, u demografiji, kao i u drugim naučnim disciplinama, eksplikacija mnogih pojava je mogućna tek onda kada se koriste znanja iz drugih nauka.

Mnoge pojave (na primer, migracije) ili skupovi (na primer, porodice, naselja) izučavaju se i u drugim naukama. Reč je o područjima izučavanja za koja je često teško dati opredeljenje u koju nauku ih treba razvrstati. Kod njihovog uključivanja u demografiju ili u neku drugu nauku značajna je sa stanovišta demografije uvodno data definicija, po kojoj se komponente kretanja i strukture stanovništva kao specifičnog skupa izučavaju u demografiji, naročito kad je istovremeno prisutan kvantitativan pristup u analizi.

Pored iznetog, u okviru primenjene demografije izučavaju se i neka pitanja bez kojih se ne mogu shvatiti ili sagledati mnoge pojave i problemi, kao što su

2

Page 3: Predavanja Za Sajt (1)

urbanizacija, ishrana, socijalna i profesionalna pokretljivost, obrazovanje, zdravstvo, stanovanje i dr. Reč je o izučavanju demografskih aspekata pomenutih problema i pojava.

Posebnom demografijom može se nazvati proučavanje konkretne populacije (demografija stanovništva Jugoslavije, Vojvodine itd, demografija stanovništva Evrope, celog sveta itd.). Mada su posebne demografije pretežno deskriptivne, one zahtevaju predznanja iz opšte i primenjene demografije. Njihov cilj je otkrivanje zakonomernosti u razvitku proučavanih konkretnih populacija.

Formalna demografija ili demometrija se bavi metodima kvantitativne analize demografskih pojava (mere, pokazatelji, demografske tablice, demografski modeli) i od značaja je za demografiju u celini. Posebno se razvila u oblasti prirodnog i mehaničkog kretanja stanovništva, zatim u istraživanju porodice, domaćinstva, naselja. Otuda, često se navodi podela na: statistiku stanovništva, vitalnu statistiku, migracionu statistiku i statistiku porodice, domaćinstva, naselja.

U literaturi se pominje i razlika između kvantitativne i kvalitativne demografije. Prva se prvenstveno bavi ispitivanjima kretanja stanovništva, vodeći računa o količinskim odnosima među raznim demografskim pojavama, dok je druga orijentisana u prvom redu na kvalitativne odlike stanovništva, tj. ispitivanje demografskih struktura po kvalitativnim, odnosno atributivnim obeležjima (intelektualnim, fizičkim, socijalnim i dr.).

Pojam istraživanja o stanovništvu je širi. Ova istraživanja su, po pravilu, multidisciplinarna. Multidisciplinarnost je posledica ili stvarne potrebe da se stanovništvo, njegov razvoj i problemi sagledavaju sa aspekata svojstvenih različitim naukama, ili posledica osposobljenosti i naučne orijentacije istraživača da se bave izvesnim pitanjima koja spadaju i u demografiju i u neku drugu naučnu disciplinu.

Demografski metod

S obzirom da stanovništvo predstavlja statistički skup posebne vrste, opšta statistička metodologija i teorijska statistika imaju poseban značaj za demografiju, u okviru koje se izučava stanovništvo (ukupno ili pojedini njegovi delovi koji se diferenciraju prema raznim karakteristikama). Izučavanje statističkih skupova nije mogućno bez poznavanja opšte statističke metodologije i teorije, a za izučavanje posebnih statističkih skupova neophodno je još poznavanje specifičnosti koje su predmet posebnih statistika, a naročito demografske statistike. Demografska statistika je posebna grana primenjene statistike koja izučava specifičnosti u pogledu prikupljanja podataka o stanovništvu (metodi popisivanja stanovništva, sprovođenje anketa o stanovništvu, organizacija popisa stanovništva, statistike prirodnog i mehaničkog kretanja stanovništva), zatim demografska obeležja i klasifikacije, kao i problematiku u vezi sa obradom i prikazivanjem podataka o stanovništvu. Počeci demografske statistike, a u znatnoj meri i statističke teorije uopšte kao i demografske analize, datiraju iz vremena Graunt-a i Petty-a (politička aritmetika, sredina XVII veka), koji su težili da analizom osnovnih podataka o prirodnom kretanju stanovništva otkriju zakonitosti u kretanju smrtnosti i fertiliteta. Tako je još John Graunt utvrdio da se frekvencije pojedinih kategorija umrlih iz godine u godinu znatnije ne menjaju (za samoubistva, za hronična oboljenja i nesrećne slučajeve itd.). još tada nastaju prve tablice mortaliteta, koje su postale osnov za obračunavanje premija u osiguranju života, kao i jedan od osnova za izradu projekcija stanovništva, itd.

3

Page 4: Predavanja Za Sajt (1)

I pored toga što je značaj opšte i teorijske, kao i primenjene demografske statistike za istraživanja i analizu stanovništva veoma veliki, u okviru demografije se razvio i jedan poseban metod, nazvan demografski metod, koji se bavi demografskim merama i pokazateljima, primenom računa verovatnoće u demografskoj analizi, izradom demografskih tablica, izradom demografskih projekcija, demografskim modelima, analizom demografskih struktura, merenjem i predstavljanjem razvitka stanovništva u vremenu i drugim pitanjima.

Demografski metod se razvijao u okviru demografske statistike, demografske analize odnosno demometrije. U suštini je reč o metodu koji je specifičan u mnogim svojim vidovima i svojstven demografiji kao posebnoj naučnoj disciplini. Njegova primena dolazi do izražaja u svim fazama demografskih istraživanja. U pitanju su tri faze: 1. Prikupljanje podataka, pre svega u statističkom obliku, 2. Analiza numeričkih podataka posmatranja, 3. Kauzalno istraživanje. U drugoj fazi se naročito koriste metodi demografske analize, ali se primenjuju i drugi metodi, na primer statistički. U ovoj fazi najčešče demografski metod omogućava da se raspoloživi “bruto” podaci, koji su dobijeni iz različitih statističkih istraživanja o stanovništvu, na neki način transformišu u demografski relevantne rezultate. Tipičan primer je izrada tablica mortaliteta. Naime, na osnovu popisa stanovništva raspolaže se strukturom stanovništva po starosti i polu, a iz statistike umiranja distribucijom umrlih lica, takođe po starosti i polu. Poređenjem skupova umrlih i skupova živih za pojedine godine starosti dobijaju se aposteriorne verovatnoće umiranja i druge mere u tablicama mortaliteta. Pomenute mere su relevantne za demografsku analizu, za rad na projekcijama stanovništva, a naročito za dobijanje sintetičkih pokazatelja o nivou mortaliteta za datu populaciju. Međutim, kako je napomenuto, upotreba metoda demografske analize značajna je i za početnu i završnu fazu demografskog istraživanja. Naime, njihovi koncepti, postupci i rezultati utiču i inspirišu koncepte koji se koriste u popisima, u vitalnoj statistici, u statistici preseljavanja, u anketama, zatim kod sređivanja tih rezultata u tabelama. Osim toga, analiza putem demografskog metoda veoma je značajna i za kauzalno istraživanje.

Za demografska istraživanja, kao i za mnoge druge nauke, veoma je značajna činjenica da se gotovo nikada ne raspolaže eksperimentalnim situacijama. Uopšte uzev, demograf gotovo nikada ne učestvuje u uslovima pod kojima se pojave u stanovništvu manifestuju. Zbog toga demografija, kao i mnoge druge, naročito društvene nauke, ima teškoće u analizi kao i prilikom kauzalne interpretacije. S druge strane, prikupljeni podaci o stanovništvu nemaju neposredno i jednostavno značenje, već je neophodno da se pre njihove eksplikacije izvrši analiza koja se zasniva na posebnim metodima i konceptima. Nepoznavanje tih metoda dovodi u mnogim studijama do neodrživih interpretacija. Navodimo sledeći primer.

Nivo mortaliteta stanovništva vrlo često se izražava opštom stopom mortaliteta, tj. brojem umrlih lica u jdnoj godini na 1000 stanovnika sredinom godine posmatranja. Pomenuta stopa je zapravo odnos između broja umrlih lica u određenoj godini i broja stanovnika 30. juna odnosne godine, pomnožen sa 1000. Visina pomenute stope zavisi od intenziteta umiranja po starosti, ali i od starosne strukture stanovništva, s obzirom na biološku determiniranost mortaliteta starošću. Preme tome, poređenjem opštih stopa još se ne može dobiti slika o razlikama u nivou smrtnosti različitih populacija, već je neophodno da se traži takva mera na koju ne utiče starosna struktura. Naime, mogućno je da kod jedne populacije umire 12 lica na 1000 stanovnika godišnje, a kod druge samo 7, a da je ipak mortalitet prve populacije po starosti niži od mortaliteta druge po starosti. Prva populacija je u poodmakloj fazi starenja, dok je druga izrazito mlada po svom starosnom sastavu. U okviru metoda

4

Page 5: Predavanja Za Sajt (1)

demografske analize izučavaju se postupci i pokazatelji koji i u takvim situacijama omogućavaju upoređivanje nivoa mortaliteta za populacije sa različitom starosnom strukturom.

Opis demografskih pojava, pa i priprema demografski relevantnih rezultata na osnovu grubih podataka koji su najčešće dati u statističkom obliku, nisu krajnji cilj demografskih izučavanja. Istraživanje uzroka fenomena i promena u njima, kao i promena u strukturama stanovništva, tj. kauzalno istraživanje, su jedan od osnovnih ciljeva nauke, i demografija ne može da beži od ovog imperativa. Na ovom području poteškoće su velike, i u okviru ovih izlaganja treba upozoriti na njih.

Kao što je rečeno, demograf ne vrši eksperimente, i zbog toga on nije u mogućnosti da proverava delovanje nekog faktora na neki od fenomena. U demografiji je reč o spontanom ispoljavanju fenomena koji a priori rezultiraju iz delovanja mnoštva činilaca, U tim uslovima želja istraživača je da precizira svaki od njih, odnosno da precizira grupe činilaca, što će doprineti shvatanju posmatrane pojave, s jedne, i stvaranju demografske teorije, s druge strane. Pored toga, kauzalno istraživanje je od neprocenjive važnosti za izradu hipoteza o budućem kretanju stanovništva, kao i o budućim promenama u demografskim strukturama. U ovome radu veoma je važno da se najpre izabere što korektnije merilo fenomena (zadatak demografske analize), a zatim da se prouči povezanost koja postoji između varijacija kod izabranog merila i drugih veličina i karakteristika koje utiču na proučavanu pojavu.

Za ispitivanje povezanosti, bolje rečeno za proučavanje uporednih varijacija između varijabli, koristi se metod korelacije, tj. statistički metod. Najpre se uzimaju demografske varijable (stopa aktivnosti stanovništva, stopa smrtnosti odojčadi, stopa fertiliteta), a zatim druge varijable koje, po našoj hipotezi, predstavljaju uzroke varijacija kod pomenutih demografskih varijabli. Utvrđene korelacione zavisnosti, međutim, ne znače uvek da su izolovani uzroci fenomena, pošto je mogućno da su uporedne varijacije kod posmatranih varijabli posledica nekih drugih pojava, koje nisu ispitivane. Činjenica da su utvrđene korelacione zavisnosti još ne znači da je utvrđena i kauzalnost. Ostaje predmet naučne analize da se korelaciona zavisnost potvrdi i kao kauzalna veza. Kad je, na primer, nađeno da između grupa stanovništva koje odlikuje pripadnost istoj socijalnoj grupi, istoj visini dohotka i istom obrazovanju, ali pripadnost različitoj religiji, postoje razlike u fertilitetu, onda se može sa dosta pouzdanosti tvrditi da je religiozna pripadnost uticala na reproduktivno ponašanje stanovništva.

Adekvatna demografska analiza odnosno svrsishodno primenjeni njeni metodi, vrlo su značajni za kauzalna istraživanja. Ispitivanje faktora koji utiču na smrtnost ne bi dalo najbolje rezultatae kad bismo za merenje nivoa mortaliteta odabrali već pomenutu opštu stopu mortaliteta. Naime, nivo smrtnosti kod neke populacije, sa gledišta faktora koji utiču na taj nivo, nije celishodno definisan pomoću opšte stope mortaliteta. Međutim, drugi pokazatelj, srednje trajanje života novorođenih (šansa na život novorođenog deteta u uslovima smrtnosti iz godine posmatranja) je funkcionalno zavisan od mortaliteta po starosti, a nije zavisan od starosne strukture, kakav je slučaj kod opšte stope mortaliteta. Prema tome, nivo mortaliteta meren pomoću srednjeg trajanja života novorođenih je realniji nego da je izmeren opštom stopom mortaliteta.

Čitav niz demografskih metoda izgrađen je za rešavanje brojnih problema tog tipa. S druge strane, razvijeni su drugi metodi koji se primenjuju kada podaci statističkih i drugih istraživanja ne daju neposredne informacije o demografskim fenomenima, već je neophodno da se informacije uzimaju ili iz dva i više istraživanja,

5

Page 6: Predavanja Za Sajt (1)

ili se na osnovu raspoloživih podataka ocenjuju nepoznate veličine. Takođe, postoji niz metoda za ocenjivanje nekih osnovnih demografskih pokazatelja na osnovu nepotpunih podataka. Zatim, tu je i primena metoda demografske analize u proučavanju migracionih kretanja. Metodi projekcija stanovništva takođe predstavljaju važno područje primene demografskog metoda. I primena demografskih modela u sve većoj meri predstavlja značajan metodološki instrumentarij za različita proučavanja.

Izvori podataka o stanovništvu

Navešćemo savremene izvore podataka o stanovništvu.Osnovni i najznačajniji podaci o stanovništvu dobijaju se iz popisa

stanovništva, koji se periodično obavlja u mnogim zemljama, kao i kod nas. U novijem periodu u našoj zemlji popisi su vršeni 1921, 1931, 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991 i 2002.godine. Inače, prvi popis celokupnog stanovništva Srbije izvršen je 1834. godine, posle čega je bilo još devet popisa do 1910. godine. Pre prvog popisa vršena su prebrojavanja poreskih glava i slično. Nakon obavljene obrade, popisni rezultati se publikuju u posebnim knjigama. Obično se najdetaljniji podaci objavljuju za celu zemlju i za veća područja, a manje detaljni za mala područja (za opštine i naselja, na primer). Još detaljniji nego u knjigama rezultata su podaci u dokumantacionim tabelama u statističkim zavodima; ti podaci stoje korisnicima na raspolaganju.

Prilikom korišćenja rezultata iz različitih popisa stanovništva, treba voditi računa o:

a) Problemu uporedivosti teritorije. - Političko – teritorijalna podela često se menja i potrebno je proveravati da li se podudaraju granice područja za koje se vrši poređenje. Statistički zavod često publikuje uporedne preglede o broju stanovnika po teritorijama.

b) Uporedivosti definicija i klasifikacija za pojedina obeležja stanovništva. – U svakoj knjizi rezultata popisa, ili u drugim publikacijama sa podacima o stanovništvu, date su metodološke napomene, što omogućuje rad na komparativnim analizama, odnosno dozvoljava pravilno shvatanje i tumačanje popisnih rezultata.

c) Koncepciji popisivanja. – U svim posleratnim popisima stanovništvo je popisivano po principu ''stalnog'' stanovništva (de jure), to jest u mestu u kojem stalno stanuje. Raniji popisi u našoj zemlji (1921,1931) vršeni su po principu ''prisutnog'' stanovništva (de facto), što znači da su stanovnici popisivani u mestu u kojem ih je popis zatekao. Pri upoređivanju treba ovo imati u vidu, naročito ako se upoređuju podaci za gradska područja, ili za mesta koja su u vreme popisa imala značajan broj privremeno prisutnih stanovnika.

U popisu stanovništva 2002. godine primenjen je princip popisivanja de jure, koji je u odnosu na prethodni period modifikovan u skladu sa međunarodnim preporukama. U sastav stalnog stanovništva, pored stanovnika u zemlji, uključeni su naši državljani na radu i boravku u inostranstvu kraćem od godinu dana, kao i strani državljani, koji zbog rada ili školovanja, borave u našoj zemlji duže od godinu dana. Lica koja su izbegla sa teritorija pojedinih republika bivše SFRJ popisani su kao i ostali građani i uključeni u stalno stanovništvo. Interno raseljena lica sa Kosova i Metohije su takođe popisana, ali nisu ušla u sastav stalnog stanovništva.

Drugi veoma značajan izvor podataka o stanovništvu je vitalna statistika. Matičari popunjavaju posebne obrasce o vitalnim događajima (rođenje, smrt, venčanje), ti listići se obrađuju u statističkim zavodima, a potom se rezultati

6

Page 7: Predavanja Za Sajt (1)

objavljuju u posebnim publikacijama. One se objavljuju od 1950. godine svake godine, najpre pod imenom Vitalna statistika, a kasnije kao Demografska statistika.

Popisi stanovništva i vitalna statistika odnose se na ukupno stanovništvo. Princip de jure primenjuje se i u vitalnoj statistici.

Podaci o preseljavanju stanovništva dobijaju se iz statistike migracija. Statistika unutrašnjih migracija, koja je uspostavljena na nivou države 1988. godine, prati svaku promenu prebivališta trajnog karaktera.

Izvori podataka o stanovništvu su i oni koji prikupljaju podatke o delovima stanovništva.

Statistika zaposlenog osoblja o onom delu radne snage, odnosno aktivnih stanovnika koji se nalaze u radnom odnosu. Naročito su značajni popisi zaposlenog osoblja.

Školska statistika o svim licima koja se školuju. O deci koja podležu školskoj obavezi, kao i omladini koja nastavlja školovanje u srednjim školama, u školama za kvalifikovane radnike, na fakultetima, u višim i visokim školama.

Zdravstvena statistika o svim licima koja su bila na lečenju u bolnicama i drugim zdravstvenim institucijama, ambulantama, itd.

Poljoprivredna statistika o radnoj snazi untar poljoprivrednog stanovništva. Sa aspekta demografije naročito su značajni podaci iz redovnih popisa poljprivrede i poljoprivrednih gazdinstava, pošto se u okviru ovih popisa često prikupljaju veoma detaljni podaci o radnoj snazi unutar poljoprivrednog stanovništva, a sem toga i izvesni podaci o ukupnom poljoprivrednom stanovništvu.

Statistika spoljnih migracija o karakteristikama useljenika i iseljenika iz naše zemlje. Podaci o unutrašnjim migracijama u našoj zemlji se ne prikupljaju i informacije o ovim preseljavanjima za sada se mogu dobiti (sem za Sloveniju i Beograd, koji su uveli statistiku unutrašnjih migracija) samo posebnom metodom na osnovu pitanja postavljenih u popisu stanovništva.

Razne ankete o stanovništvu (na primer, antropometrijska merenja, sociološke ankete, ankete o životnom standardu, ispitivanja strukture potrošnje, strukture ishrane itd.) takođe su bogat izvor podataka o stanovništvu, porodicama i domaćinstvima.

Razne ankete stavova i mišljenja stanovništva o raznim problemima, kojima se često obuhvataju i pitanja koja su značajna za demografsku analizu (na primer, o ''idealnoj'' ili željenoj veličini porodice, o profesionalnoj orijentaciji omladine).

Ankete kojima se ispituju dublji problemi u vezi sa fertilitetom stanovništva, njegovom uslovljenošću raznim faktorima, dubinske ankete drugih demografskih pojava (smrtnost, migracije, divorcijalitet, nupcijalitet, sterilitet itd.)

Nestatistička građa u arhivama, u matičnim uredima, u raznim dokumentima i drugo.

Statistički i drugi materijali raznih bioloških, medicinskih, genetskih i drugih ispitivanja i analiza.

Studije i analize drugih naučnih područja koja tretiraju problematiku stanovništva ili njegovih grupa (etnologija, antropologija, sociologija, ekonomija itd.).

Teorijski pogledi na stanovništvo

Od davnina postoji interesovanje za problematiku stanovništva. Političari i mislioci su još od antičkog doba iznosili mišljenja - zasnovana na političkim, vojnim, ekonomskim, socijalnim i drugim razmatranjima - o “najpovoljnijem” broju stanovnika ili o potrebi da se stimuliše odnosno uspori porast stanovništva. Može se

7

Page 8: Predavanja Za Sajt (1)

reći da je postojao strah ili od isuviše velikog, ili od isuviše malog broja stanovnika. Ipak, do modernog vremena nije bilo konzistentne populacione teorije.

Populacione doktrine su se pojavile ranije od demografskih istraživanja u pravom smislu reči. Možda je u tome osnovni razlog što su te teorije nastojale da otkriju zakon o stanovništvu koji bi važio za sva vremena i za sve populacije.

Postojanje i proučavanje zakonomernosti na području prirodnih nauka podsticalo je krajem XVIII veka nastojanja da se pronađu zakonitosti i na području društvenih nauka.Tako je pokušano da se otkriju zakoni o stanovništvu. Cilj je bio da se generativni procesi svih ljudi i vremena, kao i svih populacija, uključe u jedno opšte ljudsko prokreaciono ponašanje i da se formuliše opšti i prirodni zakon stanovništva. Najpoznatiji predstavnik ovakvih nastojanja bio je Thomas Robert Malthus.

Sa Malthusovim spisom Essay on the Principles of Population (prvo izdanje 1798) počela je da se razvija populaciona teorija u savremenom smislu. Pojava tog spisa znači sve veće interesovanje za proučavanje odnosa između stanovništva, ekonomskih i socijalnih kretanja. Sa njegovim spisom javljaju se i mnoge kontraverze koje se u sličnom ili u drugom obliku ispoljavaju i danas.

Ideje i teorije o stanovništvu bile su u celoj istoriji usko vezane za realne probleme pojedinih društava. Na primer, ideje starih grčkih gradova-državica; u Rimskoj Imperiji ispoljila se ideja koja na stanovništvo gleda kao na izvor snage. Zatim, početkom savremene ere, u doba stvaranja modernih država, merkantilisti su takođe isticali političke i ekonomske prednosti većih, tj. širih populacija. I Malthusova teorija imala je svoje korene u političkim, ekonomskim i socijalnim prilikama njegovog vremena, tj. ranog kapitalizma. Marksistički pogledi - koji započinju od tvoraca naučnog socijalizma, tj. Marksa i Engelsa - znače negiranje Malthusovog večitog zakona o stanovništvu, koji u stvari znači perpetuiranje kapitalizma kao večitog društvenog poretka.Marksistička gledišta ističu istorijski prilaz problemima stanovništva, zatim ne samo potrošačko (kao kod Malthusa) već i proizvođačko svojstvo stanovništva, kao i da su problemi stanovništva nastali usled postojećeg društvenog poretka koji se temelji na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju. Uporedo sa tim, ili kasnije, formulišu se drugi prilozi teoriji o stanovništvu - matematski, biološki, sociološki itd. - a u naše vreme populacione teorije nalaze se pod presudnim uticajem, u istoriji nezapamćenog, porasta stanovništva (naročito u zemljama u razvoju) i sve većih nastojanja da se problemi stanovništva sagledaju u povezanosti sa razvojem, tj. da se traže i bolje sagledaju međuodnosi stanovništva, društvenog i ekonomskog razvoja.U ovom kontekstu, traženje prihvatljive populacione teorije nije postalo važno samo za dobijanje boljeg uvida u proces razvoja, veći zbog toga što bi takva teorija predstavljala bazu za planiranje, kao i za formulisanje politike.

Stari i srednjevekovni pisci o stanovništvu

Još kod starih kineskih pisaca (npr. Konfucije i njegova škola) zastupana je teza da se isuviše visoki porast stanovništva može negativno odraziti na standard života. Neki od tih autora već su imali ideju o populacionom optimumu, bar što se tiče stanovništva u poljoprivredi, postavljajući idealne proporcije i preporučujući vlastima da ih održava, npr. preseljavanjem stanovništva u malo naseljene oblasti. Stari kineski pisci takođe su govorili o preprekama brzog porasta stanovništva; npr. visok mortalitet zbog nestašice hrane; na smrtnost odojčad utiče isuviše rano sklapanje braka i; na nupcijalitet utiču visoki troškovi oko sklapanja braka, itd. Pored toga,

8

Page 9: Predavanja Za Sajt (1)

doktrine Konfucija i njegove škole značajne su sa gledišta porodice, braka i prokreacije uopšte.

Grčki pisci su se više bavili politikom i merama u pogledu stanovništva, nego formulisanjem populacione teorije. Platon i Aristotel diskutovali su o “optimumu” stanovništva s obzirom na grčke državice-gradove, i to u vezi sa idealnim uslovima čovekovog razvoja. Oni su problem stanovništva manje razmatrali sa ekonomskog, već više sa gledišta odbrane, sigurnosti i vladanja. Platon, u svojoj knjizi Zakoni, govori o idealnom broju stanovnika za državicu-grad: 5 040 stanovnika-državljana (tj. ukupno oko 60 000 stanovnika, zajedno sa robovima). Ako je stanovnika više, Platon predlaže mere za kontrolu rađanja. Obrnuto, ako dođe do opadanja stanovništva, Platon predlaže mere za ranije sklapanje brakova, viši natalitet, ili imigracije sa drugih područja. Aristotel se sa problematikom stanovništva bavi u svojoj knjizi Politika. On je manje eksplicitan u pogledu optimuma, ali smatra da država mora biti - u pogledu prostranstva i broja stanovnika - takva da svome stanovništvu obezbedi slobodan i dostojan život. Prekobrojno stanovništvo doneće bedu i socijalne probleme.Kada Aristotel govori o mogućnostima sprečavanja prekobrojnog stanovništva, on pominje primenu abortusa i ostavljanje dece.

Rimljani su govorili o stanovništvu sa perspektive velike imperije. Cicero je bio za monogamiju, a odbacivao je Platonovu ideju o zajedničkom životau žena i dece. Rimljani su bili protiv celibata, a brak je, po njima, osnovan za prokreaciju. Naročito u Avgustovim zakonima (npr. lex Pappia Poppea) stvarane su privilegije za lica u braku i sa decom (npr. u pogledu nasleđivanja), a predviđena je bila diskriminacija za neženje, za lica bez dece itd. To je već bilo vreme opadanja nataliteta u Rimskoj Imperiji, a naročito u Rimu i u Italiji.

Hebrejske svete knjige su na prvo mesto stavljale značaj prokreacije, npr. u Svetom pismu starog zaveta, u Genezi (Knjizi postanja) kaže se: “Množite se...”, a neplodnost je smatrana kao velika nesreća.

Rani srednjevekovni hrišćanski pisci su pitanja stanovništva više posmatrali sa etičkog stanovišta. Ipak, doktrina je bila populacionistička, mada manje nego kod hebrejskih pisaca. S jedne strane, ovi pisci su osuđivali poligamiju, razvod, abortus, čedomorstvo i ostavljanje deteta, a s druge, oni su glorifikovali devičanstvo i polno uzdržavanje. Bili su i protiv drugog braka. Tako na primer, u prilog celibata govori apostol Pavle. Preovlađujuća tendencija je bila, naročito u prvo vreme, u prilog porasta stanovništva. Usled gladi i epidemija smrtnost je bila visoka, pa je to iziskivalo i visok natalitet stanovništva.

Mišljenja islamskih autora o stanovništvu ne razlikuju se mnogo od hrišćanskih i hebrejskih, jer su u pitanju populacionistički pogledi. Izdvaja se učenje Ibn Kalduna, arapskog autora iz XIV veka, koga je Evropa upoznala mnogo kasnije. Njegova mišljenja su značajna sa dva aspekta. Na prvom mestu, on je smatrao da gusto naseljeno stanovništvo dovodi do višeg standarda života; ono dozvoljava veću podelu rada, efektniju upotrebu prirodnih izvora, kao i vojnu i političku sigurnost. Drugo, po ovom autoru, ciklične varijacije dešavaju se kod stanovništva kao i kod privrede. Naime, povoljne ekonomske prilike stimulišu natalitet, zatim utiču na opadanje mortaliteta. Nakon toga dolazi do većeg luksuza, do većih taksa i poreza i do drugih promena koje utiču na pojavu ekonomske depresije i depopulacije.

9

Page 10: Predavanja Za Sajt (1)

Merkantilisti i fiziokrati o stanovništvu

Merkantilistička doktrina bila je okrenuta ka ekonomskoj politici i ona nije razvila populacionu teoriju u pravom smislu reči, ali su pogledi na stanovništvo zauzimali značajno mesto u sistemu. Tako je Botero (1558) pisao da stanovništvo ima tendenciju porasta u okviru potencijala ljudske plodnosti, dok su sredstva za život i njihov porast ograničeni i predstavljaju prepreku za porast stanovništva. Ograničenost sredstava dovodi do siromaštva, koje zatim utiče na nupcijalitet, na pojavu masovnih nesreća (ratovi, epidemije, glad itd.).

Merkantilisti su isticali prednosti veće i rastuće populacije, uključiv i mere za povećanje nupcijaliteta, za poboljšanje zdravlja, za imigracije naročito kvalifikovanih. Prednosti veće populacije su naročito značajne ako one podstiču razvoj industrije, pošto se industrijski produkti mogu razmeniti za dragocene metale. Ipak, u pogledu obima stanovništva bilo je kod merkantilista različitih gledišta. Neki pisci su smatrali da je veličina stanovništva određena količinom sredstava za život koja se može proizvesti kod kuće ili uvesti sa strane.

Fiziokrati nisu u potpunosti prihvatili politiku merkantilista u pogledu porasta stanovništva, ali su se povoljno izražavali o porastu stanovništva pod uslovom da ga omogućava rast poljoprivredne proizvodnje. Najpoznatiji od fiziokrata, Quesnay (1785), zastupao je mišljenje da je veća populacija poželjna, ali pod uslovom da stanovništvo može živeti na određenom stepenu izobilja. Već je Quesnay rekao da stanovništvo ima tendenciju da prevazilazi količinu sredstava za život, a to se vidi iz toga što uvek ima slojeva i grupa koji žive u siromaštvu. Treba nastojati, pre svega, da raste blagostanje. I Mirabeau je bio za veću populaciju, ali je naglašavao da obim stanovništva zavisi od ponude hrane, i da stoga treba podsticati razvoj poljoprivrede. Mercier de Riviere je takođe smatrao da je veličina stanovništva zavisna od količine sredstava za život, ali da će - ako vlada primenjuje i vodi politiku sa ciljem izbora najboljih puteva za efikasnu obradu zemlje - porast proizvodnje hrane biti iznad porasta stanovništva.

Optimizam XVIII veka o mogućnostima obezbeđenja sredstava za život je doživeo svoj vrhunac u vreme francuske revolucije, naročito u radovima Godwina i Condorceta. Godwin je iznosio mišljenje da će naučni progres uticati na povećanje ponude do takvog nivoa da će čovek raditi samo pola sata da bi zadovoljio sve svoje potrebe.On nije smatrao da će izobilje dovesti do hiperpopulacije, pošto će ljudski razum biti u stanju da deluje na seksualne želje i na prokreaciju. Condorcet je zastupao slično mišljenje o ulozi nauke u pogledu budućnosti ljudskih uslova, zahvaljujući proizvodnji hrane, koja će dostići visok nivo, ali i ljudskom razumu, koji će imati posebnu ulogu u sprečavanju iracionalnog porasta stanovništva.

U XVII i XVIII veku započeto je i sa radom na sistematskim analizama populacionih trendova. J. Graunt je u svome radu Natural and Political Observations on the Bills of Mortality ... (1666) prvi analizirao mortalitet i ukazao na pravilnosti koje se ispoljavaju. Tako je govorio o strukturi umrlih po uzroku smrti, zatim po starosti; o odnosu između broja rođenih i umrlih, itd. W. Petty (Grauntov saradnik) nije analizirao samo demografske pojave već i ekonomske i “političke” fenomene, na koje se mogu primeniti kvantitativni metodi analize. J. Graunt i W. Petty su osnivači i posebne škole u statistici, takozvane “političke aritmetike”.

10

Page 11: Predavanja Za Sajt (1)

Malthus i njegova teorija

Osamnaesti vek doneo je korenite promene u mnogim pogledima.One su ostavile pečat na ekonomskim i socijalnim teorijama i na teoriji o stanovništvu.

I ranije je bilo autora koji su isticali neograničenost ljudskih kapaciteta za vlastitu reprodukciju, a ograničenost u proizvodnji sredstava za život. Ipak pomenute ideje su naročito našle odraza kod Malthusa. On je u radu Essay on the Principle of Population (prvo izdanje 1798.) formulisao svoju teoriju stanovništva. Prvo izdanje predstavlja u velikoj meri polemiku u vidu pamfleta protiv optimizma izraženog kod Godwina i Condorceta (kritika Godwinova u pogledu sisema jednakosti i Condorceta u pogledu perfektnosti čoveka).Polazna tačka je večitost institucija njegovih dana, koje su prirodno date, npr. privatno vlasništvo.Malthus tvrdi da prvi i najvažniji uzrok bede nije u neposrednoj povezanosti sa oblikom vladavine ili distribucijom bogatstva. Po njemu sredstva za život rastu po aritmetičkoj progresiji, a stanovništvo po geometrijskoj.Da bi se porast stanovništva sveo na mogućnosti porasta sredstava za život deluju pozitivne i preventivne prepreke.

U drugim i u sledećim izdanjima Malthus je dalje razvio teoriju stanovništva, i istraživao ulogu stanovništva.Bazične proporcije koje Malthus nastoji da dokaže su sledeće: 1. Stanovništvo je ograničeno sredstvima za opstanak 2. Stanovništvo konstantno raste ako sredstva za opstanak rastu, sve dok porast stanovništva ne bude ograničen preprekama. 3. Prepreke su: a) preventivne, to su moralno uzdržavanje (uključujući i kasno sklapanje braka), zatim “zla”, kao što su abortus, prevencija od začeća, vanbračni seksualni odnosi i prostitucija; b) pozitivne, kao što su epidemija; glad; kuga i druge boleštine; ratovi i druge manifestacije bede.

Po Malthusu (u kasnijim izdanijma Eseja), moralno uzdržavanje (kao i celibat i odlaganje sklapanja braka) je prihvatljivije sa gledišta sprečavanja ekscesivnog porasta stanovništva.Što se tiče porasta stanovništva, po Malthusu postoji “prirodna” težnja stanovništva (koju izaziva seksualni nagon) da se stalno povećava, odnosno da se umnoži i preko granica za opstanak.

Alica WertheimerBaletić1 je analizirala Malthusovo načelo (“zakon”) stanovništva naročito sa gledišta nelogičnosti koje su u njemu sadržane. O tome ona izlaže:

Postavka da broj stanovnika uvek teži da pređe mogućnosti prehrane nije dokazana. Naime,njegova formulacija zakona sadrži stalnu stopu rasta stanovništva i opadajuću stopu rasta sredstava za opstanak (ako je porast pšo aritmetičkoj progresiji). Međutim, Malthus je i nelogičan, jer je čovek kao razumno biće u stanju da kontroliše veličinu svog potomstva. Time zakon gubi svoj prirodni karakter.

Malthus primenjuje svoje načelo samo na niže slojeve, jer za njih dokazuje prirodni uzrok njihove bede.Da je zakon stanovništva prirodan, to bi važilo i za više slojeve, što međutim, Malthus ne objašnjava.

Malthus u pogledu ponude i potražnje radne snage primenjuje svoj zakon stanovništva. Međutim, potražnja za random snagom u kapitalizmu ne zavisi od prirodnog kretanja stanovništva, a ponuda radne snage ne može biti neophodno izvedena iz prirodnog kretanja stanovništva, pa je, prema tome, mehanizam

1 Demografija, stanovništvo i ekonomski razvitak, Informator, Zagreb, str.4852

11

Page 12: Predavanja Za Sajt (1)

uravnoteženja ponude i tražnje radne snage, tržište rada, podvrgnuto sasvim drugim zakonima od zakona kretanja stanovnišva.

Kapitalistička klasa je želela da prebaci odgovornost za bedu na radnike zbog nedostatka moralnih ograničenja u pogledu množenja, a ne na sam kapitalistički sistem. Po Malthusu, nije ni mogućno trajno poboljšanje položaja radničke klase, jer bi poboljšanje dovelo samo do još većeg porasta stanovništva, što bi dovelo do još većeg pogoršanja položaja samih radnika. Prema tome, zaključak koji daje Malthusova teorija, da je veličina i položaj radničke klase određen prirodnim, večitim zakonom stanovništva, je za vladajuću klasu bio veoma koristan.

Iznete nelogičnosti koje sadrži Malthusov “zakon” o stanovništvu, ukazuju jasno na njegovu neodrživost. Možda danas o tome ne bi trebalo ni raspravljati, da se kod mnogih autora (“neomaltuzijanaca”), pa i u novije vreme, ne javljaju slični argumenti koji bedu u mnogim zemljama vezuju za kretanje stanovništva, što znači da u porastu stanovništva vide osnovni uzrok bede i siromaštva.Ti isti autori, pak, zaboravljaju ostale uzroke pomenutog stanja (zaostajanje u ekonomskom i socijalnom razvoju, neravnopravne međunarodne trgovinske i opšte odnose; nerazvijeni društveni poredak, itd.). Da bi se zakon mogao smatrati naučno fundiranimbez obzira na kom područjuon mora biti takav da se može dokazati.To svakako nije takozvani Malthusov princip stanovništva. Naime, kada se u pogledu odnosa između rasta stanovništva i stope rasta sredstava za opstanak javljaju protivrečnosti, sa gledišta od Malthusa proklamovanih načela, onda se izgovor nalazi u “preprekama”. Zatim, Malthus ne pravi razlikubar ne kod formulisanja svog zakona o stanovništvuizmeđu seksualnog i prokreacionog ponašanja, što su dve sasvim različite stvari. Isto tako, u vreme Malthusa je bilo ralativno malo iskustava u pogledu analize dugoročnih populacionih trendova, a još manje paralelnog sagledavanja društvenoekonomskog razvoja i demografskog razvitka. Kasnije, razvoj je ukazao na sasvim suprotne tendencije od onih koje su inkorporirane u Malthusov princip stanovništva. U visoko razvijenim zemljama dolazi do sniženja stope rasta stanovištva, i to tako da stopa rasta sredstava za opstanak bude i nekoliko puta veća od stope rasta stanovništva.

Kritika Malthusa

U toku XIX veka vodila se živa diskusija o Malthusovim tezama. Neki autori su se zalagali za ove teze (neomaltuzijanci), dok su ih drugi odbacivali.Kritike Malthusovog zakona o stanovništvu odnosile su se ili na “prirodnu” težnju (seksualni nagon), ili na gledište o porastu sredstava za život, odnosno opstanak. Prva grupa kritičara zadržala se na istoj polaznoj tački, i oni su takođe pokušali da pronađu opštevažeći zakon o stanovništvu. Kritičari koji su Malthusov “zakon” napadali u pogledu biološke komponente, iznosili su argument (npr. H. Spencer) da seksualni nagon nije stalno isti, već da kod svih živih bića, prema tome i kod čoveka, postoji uska povezanost između visine plodnosti i opasnosti u pogledu opstanka vrste (pozitivna korelacija). Prema njima, što je veća opasnost po vrstu, to je veća plodnost, kako bi se vrsta održala. Kod čoveka, zbog razvijenog moždanog i nervnog sistema, opasnost od uništenja vrste gotovo i ne postoji, odnosno smanjena je, i paralelno dolazi do smanjenja prokreacione sposobnosti.

Druga grupa kritičara Malthusa iz redova socijalista traži objašnjenja kretanja stanovništva, pre svega, u društvenoj sferi. Osnove Malthusovog pesimizma, prenaseljenosti i problema koji se javljaju u vezi sa brzim porastom stanovništva su u društvenom uređenju koje se zasniva na privatnom vlasništvu. Glavna je, pak, kritika došla od osnivača marksizma, tj. od strane Marksa i Engelsa, koji su naročito

12

Page 13: Predavanja Za Sajt (1)

osporavali mogućnost formulisanja stalnog i nepromenljivog, odnosno prirodnog zakona o stanovništvu,

Predstavnici klasične ekonomske škole su Malthusov “zakon” o stanovništvu ugradili u svoja razmatranja, pošto su ga prihvatali, zajedno sa drugim “zakonima”, kao što su zakon o opadajućim prinosima i gvozdeni zakon najamnine.Međutim, mnogi građanski ekonomisti su kasnije podvrgli kritici neke od pomenutih principa.

Marks i Engels o stanovništvu

Još kod ranih socijalističkih pisaca i reformatora bila je osnovna pažnja okrenuta ka problemu klasne diferencijacije i bede radničke klase, koja je došla sa kapitalizmom. Thomas More je u knjizi Utopija (1516) smatrao egalitarni princip kao idealno stanje, a rani britanski, a naročito francuski socijalisti (utopisti) su izražavali veliko protivljenje kapitalističkom sistemu. Međutim, tek Marksov naučni socijalizam predstavlja konzistentnu naučno–revolucionarnu teoriju radničke klase. U našoj i naučnoj literaturi sa ovih prostora, pitanjima marksističkog doprinosa nauci o stanovništvu bavili su se Macura i Sentić2, Krašovec3, Pjanić4, Wertheimer – Baletić5 i drugi. U okviru ovih izlaganja biće izneti samo najvažniji stavovi. Marks i Engels nisu formulisali konzistentnu populacionu teoriju, ali su oni dali značajne osnovne principe odnosa između društvenog i ekonomskog razvoja i razvitka stanovništva. Za razliku od večitog i apstraktnog zakona o stanovništvu (koji je formulisao Malthus), razvitak stanovništva je po Marksu i Engelsu uslovljen društvenim i ekonomskim uslovima koji postoje u različitim društvima. Marks je insistirao na tome da svaki ''istorijski način proizvodnje ima svoje posebne zakone o stanovništvu, čija je vrednost istorijska''6. Po Marksovom mišljenju, ''neki apstraktan zakon populacije postoji samo za biljke i životinje, ukoliko čovek ne interveniše u istorijskom smislu''. Macura i Sentić, koji su analizirali pomenute stavove ističu da oni imaju dalekosežan značaj za demografsku teoriju, jer se insistira na delovanju društvenih činilaca na stanovništvo. Pomenuti autori još zaključuju da Marks ima u vidu i biološke faktore rasta, pa i natalitet i mortalitet bioloških, tj. ljudskih, životinjskih i biljnih populacija, zatim oni kažu ''niti biološki faktori ne izmiču aktivnom delovanju čoveka, i to kada se radi o ljudskim populacijama u dva smisla. Prvi predstavljaju već ranije pomenute materijalne uslove života ljudi koji su u velikoj meri determinirani vladajućim produkcionim odnosima, a drugi se očigledno tiču aktivnog uticaja čoveka na formiranje nataliteta i mortaliteta''7.

2 M. Macura i M. Sentić, Marksov prilog nauci o stanovništvu, Stanovništvo,br. 4/1963, zatim u knjizi M. Macura, Prilozi teoriji i politici stanovništva, izdanje Ekonomskog instituta, Beograd 19743 S. Krašovec, Razvitak marksističkog pristupa teoriji i politici populacije, Zbornik radova sa Savetovanja ''Izgradnja društvenih stavova o populacionoj politici u Jugoslaviji'', izdanje Savezne konferencije SSRNJ (Savet za planiranje porodice), Beograd 1975. 4 Z. Pjanić, Problem stanovništva u ekonomskoj teoriji, Beograd 1957. U knjizi je dat kritički istorijski prikaz uvođenja kategorije stanovništva u ekonomske nauke.5 A.Wertheimer–Baletić, Demografija, stanovništvo i ekonomski razvitak, Informator, Zagreb 19746K. Marks, Kapital I, Kultura, Beograd 1947, ćirilica, str. 528, 538 7Preuzeto iz članka M. Macure i M. Sentić

13

Page 14: Predavanja Za Sajt (1)

Sledeći važni stavovi Marksa i Engelsa u pogledu stanovništva tiču se porekla i klasnog karaktera prenaseljenosti u kapitalizmu. Prenaseljenost, o kojoj govori Malthus, nastaje usled kapitalističkog načina proizvodnje i zbog toga što kapitalistička klasa prisvaja višak vrednosti. Prenaseljenost nije apsolutna, već relativna i stvara se u procesu akumulacije kapitala, tj. u procesu u kojem se promenljivi kapital (izvor potražnje rada) sporije povećava od konstantnog kapitala. Naime, u toku ekspanzije kapitalističkog sistema, sam prirodni priraštaj stanovništva ne bi mogao da zadovolji potražnju za radom, ali akumulacija kapitala, zamenjujući rad, stvara višak stanovništva, koji je neophodan za funkcionisanje sistema. Pomenuti višak je inherentan kapitalističkom sistemu, on je posledica akumulacije kapitala, ali i uslov za nastavljanje sistema. ''Rezervna industrijska armija'' mora biti dovoljno velika kako bi se održavale niske nadnice, odnosno kako bi postojale visoke stope viška vrednosti i profita.

Pored određenih doprinosa klasika marksizma za demografsku teoriju, potrebno je ukazati i na isticanje proizvođačke komponente stanovništva i na progresivan uticaj nauke (Engels u Nacrtu za kritiku političke ekonomije u polemici protiv Malthusa, koji je u prvi plan stavljao potrošačko svojstvo stanovništva). Naime, sa porastom stanovništva povećava se i radna snaga (proizvođački deo stanovništva), koja stvara dobra i pruža nove mogućnosti za opstanak stanovništva. Zatim, značajna je i uloga nauke, koja može vršiti pozitivan uticaj na proizvodnju sredstava za život. Sem toga, različiti društveno–ekonomski uslovi i položaj stanovništva u proizvodnji i raspodeli doprinose da se formiraju različiti tipovi reprodukcije stanovništva.

Inače, u vreme Marksa i Engelsa demografija nije bila razvijena kao posebna nauka. Na mnogim mestima u svojim raspravama oni su dali određeni doprinos i za demografiju kao npr. ''nov i svestran i zaokružen pogled na svet i život, materijalističko–dajalektičko shvatanje društva i prirode, odnosa između čoveka i prirode, između reprodukcije ljudi i materijalnih dobara. Naglasili su uzajamnu vezu proizvodnje (ekonomske) s porastom stanovništva i ulogu demografskog faktora (nasuprot čistog podređivanja reprodukcije stanovništva ekonomskoj reprodukciji).

Matematičke, biološke i sociološke teorije o stanovništvu

Matematički pristup teoriji o stanovništvu prisutan je kod Queteleta (1835) koji je izneo ideju o logističkom porastu stanovništva: porast stanovništva je sve brži do određene tačke, a zatim počinje da slabi. Skup prepreka koje se protive neograničenom rastu povećava se sa porastom stanovništva. Verhulst, koji je ispitivao pomenute pretpostavke, je zatim sugerisao logističku funkciju. Kasnije, logistički zakon su razradili Perl i Reed (1920). Po Perlu, porast stanovništva se odvija ciklično. U okviru jednog ciklusa, u ograničenom prostoru ili univerzumu, porast je najpre lagan, zatim sve veći, a od tačke infleksije (sredinom ciklusa) porast se smanjuje sve do kraja ciklusa. Po njemu, osnova ove teorije nije u ekonomskim i socijalnim činiocima već u biološkim, fizičkim i hemijskim prirodnim uzrocima. Perl je tvrdio da postoji negativna korelacija između fertiliteta i gustine stanovništva itd8. I pomenuta teorija zasniva se na pretpostavci o postojanju jednog opšteg, uvek važećeg zakona o stanovništvu, što je danas odbačeno, s obzirom na ono što je rečeno u vezi sa istorijskom uslovljenošću razvitka stanovništva, zatim o promenama koje se dešavaju u pogledu korišćenja prostora i resursa, itd.

8 U poglavlju o demografskim modelima, ''logistički zakon populacije'' je iznet u matematičkoj formi.

14

Page 15: Predavanja Za Sajt (1)

Od bioloških teorija već je ranije pomenut Spencerov biologistički pristup, u kojem je prihvaćen odnosno uveden samoregulirajući princip porasta stanovništva. Zatim, treba pomenuti De Castra, koji je govorio o povezanosti strukture (kvalitativne i kvantitativne) ishrane i fertiliteta (postojanje inverzne relacije). De Castro je smatrao da sa poboljšanjem ishrane (naročito povećano korišćenje životinjskih belančevina) opada fertilitet. Bilo je pokušaja da se pomenuta ''zakonitost'' izrazi i pomoću korelacione (regresione) analize. To bi se moglo uzeti kao primer neadekvatne primene pomenutog statističkog metoda u analizi. Naime, sa porastom udela animalnih belančevina u strukturi ishrane koindicira i porast standarda, obrazovanja itd., tj faktora koji utiču na opadanje fertiliteta stanovništva od visokog ka nižem nivou, itd. Pored navedenih biologističkih teorija, poznata ja još ciklička teorija Ginija (1930). Po njemu, fiziološka plodnost (fekonditet) i varijacije u njoj su povezani sa kvalitetom rasplodnih ćelija. Fekonditet najpre raste, a zatim opada. U ovim, ali i u drugim razmatranjima, pojmovi fekonditet (biološka plodnost) i fertilitet (stvarna, efektivna plodnost stanovništva) često se upotrebljavaju na neadekvatan način. I svi pomenuti autori su želeli da formulišu opštevažeći zakon stanovništva. Ali, čak i u slučaju da opšti zakon organskih populacija postoji, to bi bilo bez značaja za istorijske i druge promene, jer promene na koje su oni upozoravali mogu se desiti samo u hiljadugodišnjim razdobljima, a ne u kraćim periodima, u kojima i dolazi do krupnih promena u kretanju stanovništva.

U okviru znatnog broja socioloških teorija XIX i ranog XX veka posmatra se odnos porasta i koncentracije stanovništva, s jedne, sa razvojem i progresom društva, s druge strane. Zajedno sa porastom stanovništva i njegovom gustinom dolazi do porasta iskustva, do razvoja podela rada, do proširenja ličnih kontakata, do stimulacije inicijative, do tehničkih inovacija i do stvaranja drugih uslova koji su od značaja za socijalni progres i za razvoj civilizacije. Tako Coste smatra da je socijalni razvoj rezultat porasta stanovništva i gustine. Durkhem ističe da je transformacija segmentarnih društava u organski povezane zajednice posledica porasta stanovništva i podele rada. Dupréel je govorio o značaju porasta stanovništva za tehnički i socijalni progres, kao i za kulturni i materijalni standard života. Znatan broj ispitivanja u vezi sa opadanjem fertiliteta u razvijenim zemljama ističe sledeće uzroke: promene u socijalnoj sredini; sve veća diverzifikacija čovekove sredine; porast čovekove individualnosti; njegovo nastojanje za boljim životom; zapošljavanje žena; nastojanje da se deci obezbedi sigurnija i bolja budućnost, itd. Pomenuta istraživanja doprinose shvatanju demografskih procesa, mada nedovoljno sa gledišta opšteg teorijskog pristupa.

Noviji razvoj

U 20. veku formuliše se teorija optimuma stanovništva i teorija o demografskoj tranziciji.

Teorija optimuma stanovništva

Za teoriju optimuma stanovništva može se takođe reći da ne spada u teoriju stanovništva u pravom smislu reči, već pre u populacionu politiku, pošto se istražuju najpovoljniji obim kao i stopa rasta stanovništva, zatim povoljne strukture stanovništva, imajući u vidu ciljeve kojima teži populaciona politika. Optimum stanovništva u statičkom smislu je onaj broj (ili gustina) stanovništva koji je

15

Page 16: Predavanja Za Sajt (1)

najpovoljniji u datom momentu i uz specifične uslove toga momenta, a imajući u vidu tražene ciljeve. Dinamički vid optimuma stanovništva znači, pak, onu varijaciju broja (ili gustine) stanovništva koja je u toku određenog perioda najpovoljnija, takođe imajući u vidu tražene ciljeve. Ciljevi prema kojima se definiše optimum mogu biti različiti, mada se u literaturi obično govori o ekonomskom optimumu. Tako se uzimaju od ekonomskih ciljeva sledeći: veličina stanovništva kod koje se postiže najveći dohodak per capita, najveća produktivnost, kao i neki drugi pokazatelji ekonomskog blagostanja, npr. standard života, realni dohodak ili nivo zaposlenosti. Međutim, mnogi autori smatraju da je koncept ekonomskog optimuma isuviše uzan i da bi trebalo da se optimum stanovništva odnosi i na neekonomske faktore, uključiv i druge komponente blagostanja, kao što su zdravlje, dugovečnost, idealna veličina porodice, očuvanje prirodnih resursa, zatim kulturne i druge vrednosti. Većina autora koja odbacuje teoriju optimuma čini to, pre svega, zbog njene statičke prirode9. Naime, ističe se da formalna teorija optimuma pretpostavlja da su svi ostali faktori – tehnologija, resursi, društvena struktura, spoljna trgovina itd. – više ili manje dati i konstantni, što je u potpunosti nerealistički. U skorašnjim radovima10 razlikuje se nekoliko pristupa koji predstavljaju različite stepene prelaza od čiste statike do potpune dinamike u pogledu optimalnog rasta stanovništva. Mi ćemo ih ovde pomenuti:

a) Čisto statički pristup, kada se izučavaju ekonomski efekti promena u kretanju stanovništva, a da ostali faktori ostaju isti.

b) Komparativno statički pristup, kada se izražava na koji se način modifikuju ekonomski efekti varijacije stanovništva, a da se menja jedan od ostalih uslova (kapital, tehnike, struktura po starosti itd.)11.

c) Ograničen dinamički pristup koji znači izučavanje efekata varijacije stanovništva na ekonomski rast u određenom periodu, uz varijacije – sa određenom stopom ostalih uslova (ostali faktori proizvodnje).

d) Prošireni dinamički pristup koji znači izučavanje efekata varijacije stanovništva na ekonomski rast u određenom periodu, ali sada vodeći računa o efektima koje ima varijacija stanovništva na druge uslove, tj. na ostale faktore proizvodnje.

e) Opšti dinamički pristup: U ovom slučaju stanovništvo nije više egzogena promenljiva, što znači da se posmatraju i povratni efekti koje ekonomski razvoj ima na stanovništvo. Prema tome, efekti varijacije stanovništva proučavaju se vodeći računa o svim efektima koje različite promene imaju na stanovništvo. Svakako je najpoželjniji ovaj pristup, a on je i najkompleksniji.

Različiti pristupi izučavanja optimuma stanovništva – naročito dinamički – mogu dati izvesni teorijski doprinos demografiji kao nauci o stanovništvu, naročito sa gledišta ispitivanja povezanosti socio – ekonomskog razvoja i demografskog razvitka. Međutim, u velikoj meri ostaju pod udarcem kritike – pa i kad se imaju u vidu dinamički pristupi – mnogi aspekti teorije optimuma stanovništva, koji su i do sada kritikovani. Pre svega, neodrživo je uzano gledanje – npr. čisto ekonomističko – na

9 Od naših autora v. Z. Pjanić, Problem stanovništva u ekonomskoj teoriji, str. 218. i 219 10 ''Les aspects economiqes de la croissance démographiques'', Centre national de la recherche scientifique, Paris 1976, Zbornik radova, članak: Patrick Guillaumont, ''La croissance démographique optimale ou l'ignorance sur l'essentiel'', str. 19 – 57. Aspekt pod d.) je obrađen u ovom radu 11 O ovom aspektu je pisao Alfred Sauvy, v. njegov rad La variation optimale d'une population, isti Zbornik, str. 117 – 131

16

Page 17: Predavanja Za Sajt (1)

optimalne ili poželjne trendove u razvitku stanovništva. Neophodno je podržati takve trendove u razvitku stanovništva koji se mogu smatrati povoljnim sa različitih gledišta, imajući u vidu osnovne ciljeve i vrednosti koje je društvo prihvatilo, ali uz poštovanje osnovnih ljudskih prava. Stavovi, ''stanovništvo i razvoj su međusobno povezani i promene u oblasti stanovništva utiču na promene u oblasti razvoja, a ovo takođe utiče na njih'', ''politike stanovništva su sastavni elementi politike društveno – ekonomskog razvoja, a nikada zamene za njega...''12 , jasno i izričito govore o potrebi takvih pristupa u kojima se kompleksno sagledavaju kako socio – ekonomski razvoj, tako isto i demografski razvitak. Praktična upotrebljivost rezultata istraživanja optimuma stanovništva bila bi vrlo mala npr. sa gledišta demografske politike, kad se ne bi imalo u vidu da i ta politika mora biti sastavni deo celokupne politike društvenog i ekonomskog razvoja, jer se samo u tom slučaju može postići veće usaglašavanje razvitka stanovništva sa celokupnim razvojem. Pored toga, važnije od ukupnog broja stanovništva su njegove strukture (u stvari, kvalitativne karakteristike), što se naročito u ranijim, ali i u mnogim skorašnjim raspravama zaboravljalo.

Teorija demografske tranzicije

Prvi je formulisao Voren Tomson (1929), a kasnije razradio Frenk Noteštajn

Teorija demografske tranzicije je – za razliku od mnogih ranijih teorija – izvedena na osnovu istorijskog iskustva. Naime, kad se proučava razvitak stanovništva u mnogim zemljama koje imaju danas nisku stopu nataliteta (evropske zemlje, Kanada i SAD, Japan i druge zemlje), onda se vidi da je stanovništvo tih zemalja prošlo različite etape u svome razvitku. Teorija demografske tranzicije ne zasniva se više samo na objašnjavanju kretanja ukupnog stanovništva, već na objašnjavanju obe komponente prirodnog kretanja, tj. fertiliteta i mortaliteta. Landry13

je prvi dao opis etapa o razvitku stanovništva, razlikujući tri režima reprodukcije stanovništva: primitivan, intermedijaran i moderan. On je smatrao, proučavajući ekonomske faktore koji utiču na stanovništvo, da je nivo produktivnosti najznačajniji. Za primitivan režim su karakteristični visoki fertilitet (koji ne mora predstavljati biološki maksimum) i mortalitet. Fertilitet nije ograničavan usled delovanja ekonomskog faktora, ali je mortalitet ono što reguliše rast stanovništva. Intermedijarni režim nije dovoljno definisan, mada, po Landryju, fertilitet stanovništva biva regulisan posredstvom nupcijaliteta (odlaganje sklapanja braka ili celibat). U modernom režimu, usled demografske revolucije, ekonomski faktori više nemaju onu ulogu koju su imali ranije. Opadanje stope nataliteta u ovom režimu je rezultat svesnog ograničavanja veličine porodice. Blacker14 je dao shemu sledećih pet etapa demografskog razvitka:a) Visoka, stacionarna etapa: visoke stope nataliteta i mortaliteta.b) Rana etapa ekspanzije stanovništva sa visokim stopama nataliteta i opadajućim mortalitetom.

12 Citirano iz Svetskog plana akcije na području stanovništva, prihvaćenog od članica OUN na Svetskoj konferenciji o stanovništvu u Bukureštu, 1974; v. Stanovništvo, br. 3 – 4/1973. i 1 – 2/1974, str. 230 13 A. Landry Les trois théories principales de la population (1909, 1934); ''La révolution démographique'' (1934); Traité de démographié'' (1949) itd.

14 Blacker Stages in population growth (1947)

17

Page 18: Predavanja Za Sajt (1)

c) Kasna etapa ekspanzije stanovništva sa već opadajućim stopama nataliteta, ali sa još bržim opadanjem mortaliteta.d) Niska stacionarna etapa sa niskim stopama nataliteta i niskim mortalitetom (gotovo na istom nivou kao i stope nataliteta).e) Opadajuće etape stanovništva sa niskim mortalitetom, ali sa još nižim stopama nataliteta.

Najbrži porast stanovništva je u etapi c), kada je razlika između stopa nataliteta i mortaliteta najveća. U zemljama u razvoju, opadanje mortaliteta bilo je početkom druge polovine 20. veka veoma brzo, dok su stope nataliteta ostale na visokom nivou, ili su čak nešto porasle. To je dovelo do sada u istoriji neviđenog porasta stanovništva.

Mnogi demografi su se bavili demografskom tranzicijom. Teorija je dalje razvijena, naročito sa gledišta kritika koje su joj upućivane, sa gledišta uključivanja strukture stanovništva, zatim sa aspekta izuzetaka, različitih perioda trajanja pojedinih etapa itd. Međutim, ostaje glavna kritika da je pomenuta teorija samo deskripcija istorijskih zbivanja u pogledu kretanja stanovništva, koja su se ispoljila u danas razvijenim zemljama. Pomenuti procesi su bili negde brži, zatim na nekim područjima ili kod nekih populacija je do opadanja nataliteta došlo pre opadanja mortaliteta, odnosno stope nataliteta su opale a da nije došlo do ostalih promena (nivo socio – ekonomskog razvoja, urbanizacija), koje se obično pominju kad se razmatra razvitak stanovništva sa aspekta pomenute teorije. U mnogim raspravama posebna pažnja je posvećivana proučavanju faktora koji su uslovili opadanje fertiliteta od visokog ka niskom nivou.

Razvoj stanovništva u prošlosti i savremene tendencije

Tabela 1. Svetsko stanovništvo od 14. do 1600. godine(ocena Kolina Klarka)

Broj stanovnika u milionima

Godine Svet (ukupno)

Afrika1 Amerika2 Azija3 Evropa4 Okeanija

14. 256 23 3 189 39.5 1350. 254 30 5 190 27.6 1600. 237 37 7 173 19.3 1800. 261 43 10 178 29.2 11000. 280 50 13 177 39.2 11200. 384 61 23 248 51.5 11500. 427 85 41 231 67.8 21600. 498 95 15 303 83.4 2

1 Egipat i ostali deo Severne Afrike2 Severna Amerika i latinska Amerika3 Azija bez republika bivšeg SSSR-a 4 Evropa i azijski deo bivšeg SSSR-a

Tabela 2. Svetsko stanovništvo od 1650. do 2025. godine

Broj stanovnika u milionima

18

Page 19: Predavanja Za Sajt (1)

Godine1 Svet ukupno Razvijene zemlje2 Zemlje u razvoju3

1650 507 106 4011750 711 147 5641800 912 200 7121850 1131 302 8291900 1590 510 10791950 2516 832 168420003 6228 1278 495020253 8472 1403 7069

1 Za period 1650-1900 procene. Za godine 2000. i 2025. srednja varijanta projekcija UN 2 Evropa, nekadašnji SSSR, Severna Amerika, Australija, novi Zeland i Japan3 Afrika, Latinska Amerika, Azija (bez Japana)

Tabela 3. Udeo razvijenih i zemalja u razvoju u svetskom stanovništvu

Struktura u %Godine Svet Razvijene zemlje Zemlje u razvoju1950 100 33.1 66.92000 100 20.5 79.52025 100 16.6 83.4

Jedinice i obeležja u statistici stanovništva

Jedinice posmatranja

U demografskoj statistici operiše se sledećim jedinicama: lice (stanovnik), brak, porodica, domaćinstvo i naselje.

Lice (stanovnik) javlja se kao jedinica ispitivanja u svim delovima demografske statistike. Ponekad je ova jedinica detaljnije specificirana: živorođeno dete, mrtvorođeno dete, umrlo lice, udata žena, supružnici. U tim slučajevima, pa i kad se vrše ispitivanja za sva lica, veoma je važna definicija statističkog skupa.

Kao jedinice ispitivanja javljaju se i događaji kao porođaj, smrtni slučaj, sklapanje braka, ali i pobačaj, zatim začeće (koncepcija) itd.

Navodimo neke od definicija jedinica istraživanja, koje su usvojene u našoj statistici.

Kao živorođeno dete smatra se ono dete koje posle porođaja, makar i za najkraće vreme pokazuje znake života (disanje, odnosno kucanje srca) bez obzira na trajanje trudnoće majke. Ako dete ubrzo posle rođenja umre, onda se najpre registruje kao živorođeno, pa zatim i kao umrlo. Ako je dete rođeno, odnosno izvađeno iz tela majke bez ikakvih znakova života, tj. ako nije disalo niti pokazivalo neki drugi znak života, kao što su kucanje srca ili pokreti mišića, onda se smatra mrtvorođenim. Ne registruje se izbacivanje mrvog ploda nošenog manje od 28 nedelja. Podela na živorođenja i mrtvorođenja naziva se i podelom rođenja prema vitalitetu. Ispitivanja samo živorođenja u okviru populacije znači ispitivanje efektivnog nataliteta ili fertiliteta, a ispitivanje živorođenja i mrtvorođenja (tj. ukupnog broja rođenja) u

19

Page 20: Predavanja Za Sajt (1)

okviru populacije naziva se ispitivanjem ukupnog nataliteta ili fertiliteta stanovništva. Izbacivanje mrtvog ploda, koji je bio nošen manje od 7 meseci ili 28 nedelja, smatra se abortusom. Napominje se da su u zdravstvenoj statistici date i nešto preciznije definicije pomenutih jedinica ispitivanja.

Brak. U zemljama u kojima se u statistici primenjuje formalni kriterijum u pogledu definisanja bračnog stanja, registruje se samo zajednice sklopljene shodno pozitivnim zakonskim propisima. U tim zemljama se faktične bračne zajednice prilikom zvaničnih statističkih istraživanja ne uzimaju u obzir.

Domaćinstvo, složena statistička jedinica sociološko – ekonomskog značaja, prestavlja skup lica koji obično žive zajedno u istom stanu ili kući i uz isto ognjište. Pošto razne zemlje na različit način definišu domaćinstva, a kako bi se olakšala međunarodna uporedivost, postoji međunarodna preporuka da se domaćinstvo definiše kao skup lica koja žive u istom stanu i koja se zajednički hrane. U jugoslovenskoj definiciji traži se i ispunjenje kriterijuma ''zajedničko privređivanje''. U broj domaćinstava su uključena i tzv. samačka domaćinstva (lica koja sama žive). Lica koja žive zajednički u ustanovama, kao što su domovi učenika, kasarne, popravni i kazneni domovi, hoteli, pansioni i sl. svrstavaju se u grupu kolektivnih domaćinstava.

Porodica, ili obitelj, ili familija, nije isto što i domaćinstvo. Porodica nastaje u procesu reprodukcije, a zasniva se na odnosima koji su u društvu priznati pravnim propisima ili običajima. U zajednicama evropskog tipa, ali i drugih tipova, porodica se poglavito zasniva, sa jedne strane, na vezi supružnika, a sa druge strane na srostvu roditelja i njihove dece. Zajednica koju sačinjavaju bračni par i njihova deca naziva se često porodica u užem (biološkom) smislu – nuklearna porodica. Zajednica samo jednog roditelja i dece naziva se nepotpunom porodicom. Ako su u zajednicu, pored bračnog para i dece, uključena i druga srodna lica, reč je o porodici u širem smislu.

Reč naselje ili mesto može se primeniti za svaki kompaktni skup stambenih zgrada, bez obzira na njihovu veličinu. Zaselak je seosko naselje koje sačinjava manja grupa kuća. Selo je značajnije seosko naselje, u kojem se javlja izvesna ekonomska diferencijacija. Grad je zajednica u čijem životu poljoprivredne delatnosti nisu značajnije zastupljene. U našoj statistici je prihvaćena sledeća definicija naselja: ''Naselje je posebna antropogeografska jedinica posebnog imena bez obzira na broj kuća''. Tri osnovna elementa definicije naselja jesu: stanovništvo, teritorija i ime (naziv) naselja. Broj kuća je uključen u definiciju da bi se otklonilo eventualno kolebanje u pogledu malih antropogeografskih jedinica sa svega nekoliko kuća, koje se takođe smatraju naseljima ako u pogledu stanovništva i teritorija prestavljaju izdvojene celine i imaju svoje ime.

Definisanje grada prestavlja znatnu teškoću. To se može učiniti na osnovu raznih kriterijuma. Podela na seosko i gradsko stanovništvo prestavlja poseban problem u statistici stanovništva i naselja. Zbog primene različitih kriterijuma, podaci često nisu uporedivi za različite periode. Nekoliko različitih kriterijuma se koristi za određivanje grada. Gradom se smatra: a) svako naselje koje je tako određeno samom administrativno – teritorijalnom podelom, važećom u datoj zemlji (administrativni kriterijum); b) svako naselje koje ima određen broj stanovnika (demografski kriterijum); c) svako područje koje ima poseban tip mesne samouprave; d) naselja koja imaju gradske karakteristike; e) naselja koja se mogu svrstati kao gradska po pretežnoj ekonomskoj delatnosti (npr. procenat nepoljoprivrednog stanovništva). U popisu 2002. godine naselja su svrstana u gradska i ostala, a primenjen je pravni, administrativni osnov. primenjen je administrativni kriterijum, po kome su

20

Page 21: Predavanja Za Sajt (1)

Obeležja stanovništva

Kao i kod ispitivanja svih masovnih pojava, obeležja stanovništva takođe mogu biti atributivna, odnosno kvantitativna. Znatan broj tih obeležja ima opšti značaj, jer se primenjuje gotovo kod svih demografskih (i ne samo demografskih) ispitivanja, a druga su specifična za izvesnu granu u okviru primenjene demografske statistike, odnosno u specifičnim demografkim ispitivanjima (npr. obeležje uzroka smrti u statistici mortaliteta).

Biološka obeležja (pol i starost, zatim fizičke, tj. antrometrijske karakteristike, genetska obeležja, podela stanovništva po krvnim grupama, rasna pripadnost, zdravstvene karakteristike stanovništva). Većina pomenutih obeležja (sem starosti i pola) zasniva se na parcijalnim istraživanjima, čiji rezultati ne mogu u celini zadovoljiti demografski aspekt, tj. na osnovu njih se ne može vršiti analiza za ukupno stanovništvo.

Do sada se smatralo da su pojedina socio – ekonomska obeležja stanovništva najbolje izučeno područje u demografskoj analizi. Ali se pokazalo da sa brojem analiza raste i broj problema koje treba rešavati. Reč je o veoma širokom krugu karakteristika stanovništva:

ekonomska obeležja stanovništva (aktivnost, zanimanje, privredna delatnost, lični dohodak, sektor vlasništva, položaj u zanimanju itd.);

socijalna obeležja stanovništva (socijalna pripadnost stanovnika i njihovih predaka itd)

bračne i fertilne karakteristike stanovništva (bračno stanje, starost pri stupanju u brak, broj rođene dece, trajanje braka, brak po redu itd.);

migracione karakteristike stanovništva (stanovništvo prema rodnom kraju ili prema mestu odakle se doselilo, prema socijalnoj ili profesionalnoj mobilnosti itd.);

porodične karakteristike stanovništva (veličina domaćinstava ili porodica u kojem lice živi, porodični sastav domaćinstva u kojem lice živi, itd.).

Ne može se pretendovati da se pruži potpuna i detaljna klasifikacija socio – ekonomskih karakteristika stanovništva, pošto se one mogu javljati u mnogim vidovima, već koliko socio – ekonomskih osobina čovek poseduje. Za demografiju sve pomenute karakteristike postaju interesantne kada se mogu istraživati na nivou populacije ili njenih delova, odnosno kada su značajne za istraživanje i sagledavanje demografskih procesa.

Intelektualne karakteristike, odnosno odgovarajuće strukture, predstavljaju u demografiji relativno slabo izučavano područje. Od tih obeležja pominju se i pismenost i školska sprema ukupnog stanovništva, kvalifikaciona struktura radne snage, dok su gotovo sve ostale karakteristike iz ove grupe ispitivane uglavnom samo parcijalno (na primer, koeficijent inteligencije kod stanovništva i njegovih delova, druge intelektualne osobine) u drugim naukama, što je najčešće za demografiju nedovoljno.

Etničke karakteristike (nacionalnost, maternji jezik, veroispovest)

Definicije i klasifikacije nekih najznačajnijih obeležja

Starost (uzrast) jedno je od osnovnih obeležja koja se posmatraju prilikom izučavanja strukture stanovništva. Reč je o kalendarskoj ili hronološkoj starosti. Obeležje starosti značajno je gotovo za sva demografska istraživanja, naročito za ispitivanje smrtnosti, fertiliteta, nupcijaliteta, (sklapanje brakova), divorcijaliteta, ali i

21

Page 22: Predavanja Za Sajt (1)

za mnoga druga ispitivanja, na primer ispitivanja morbiditeta (obolevanja), profesionalnog traumatizma, radne sposobnosti, invaliditeta itd. Obeležja starosti ima osobit značaj i za ispitivanje sastava stanovništva po mnogim drugim karakteristikama: struktura stanovništva po starosti i zanimanju, po obrazovanju i starosti, itd.

Starost se izražava obično u godinama, čak i u mesecima i danima (za odojčad i za umrlu decu). Demografi obično vrše zaokrugljivanje godina starosti na donju granicu, izražavajući ih kroz navršene godine starosti, ili protekle godine starosti, ili – ako je potrebno – kroz navršene mesece ili dane. Drugi tip izražavanja starosti predstavlja davanje podataka po godinama rođenja. Najdetaljnije klasifikacije po obeležju ''starost'' su sledeće:

- navršene godine starosti (0,1,2. . .99,100 i više);- godine rođenja (2008, 2007,. . .)

Pored navedenih, u demografskoj statistici i analizi upotrebljava se i klasifikacija starosti po petogodišnjim grupama (0 – 4, 5 – 9, 10 – 14, . . . 60 – 64, 65 i više; odnosno 0 – 4, 5 – 9, 10 – 14 . . . 80 – 84, 85 i više).

Kod globalnih analiza, odnosno u opštim demografskim analizama upotrebljavaju se često sažete klasifikacije, naročito po velikim starosnim grupama: 0 – 19 (omladina), 20 – 39 (mlađi sredovečni), 40 – 59 (stariji sredovečni) i 60 i više (staro stanovništvo). Kod nekih analiza naročito sa tematikom iz ekonomske demografije, koristi se ova klasifikacija: 0 – 14, 15 – 64 i 65 i više godina.

Na osnovu obeležja ''starost'' izveden je pojam funkcionalnih starosnih kontingenata, koji je za neke analize veoma značajan:

a) Kontingent predškolske dece (od 0 do 6 godina). b) Kontingent školoobavezne dece (od 7 do 14 godina) obuhvata osam godina

i značajan je za analizu ispunjavanja školske obaveze. Ponekad se vrši posebna analiza takozvanog mlađeg (7 do 10) i starijeg (11 do14) školoobaveznog kontingenta stanovništva.

c) Radni kontingent stanovništva obično se definiše tako, da se njime obuhvataju muškarci od 15 do 64, a žene od 15 do 59 godina starosti.

d) Ženski fertilni kontingent obuhvata sve žene od 15 do 49 godina starosti (fertilni period). Ovaj kontingent je značajan za analizu plodnosti stanovništva.

e) Za analizu bračnog stanja stanovništva uzima se u obzir samo kontingent stanovništva iznad 15 godina.

f) Za analizu obrazovnog nivoa stanovništva uzima se u obzir samo kontingent stanovništva iznad 10 godina starosti.

Pored navedenih, u izučavanju se posebno posmatraju i neki drugi starosni kontingenti: kontingent punoletnog stanovništva, kontingent vojnih obveznika itd. U specifičnim istraživanjima mogu biti značajni i neki drugi starosni kontingenti, ali oni nemaju opšti značaj (na primer mlađi i stariji maloletnici u kriminološkim istraživanjima).

Bračno stanje se u demografskim istraživanjima ispituje najčešće na osnovu formalnog kriterijuma, ređe i na osnovu faktičnog stanja. Klasifikacija ovog atributivnog obeležja predviđa sledeće modalitete: neoženjen – neudata, oženjen – udata, razveden – razvedena i udovac – udovica. Ako je za ispitivanje usvojen formalni kriterijum, onda se oženjenim – udatim smatra svako lice koje je sklopilo brak po važećim zakonskim propisima, a razvedenim – razvedenom lice čiji je brak razveden odlukom nadležnog suda.

22

Page 23: Predavanja Za Sajt (1)

Na osnovu pitanja ''broj živorođene dece'' (u popisima stanovništva, u vitalnoj statistici, u anketama) ispituje se konačni efektivni fertilitet žena (ukoliko su žene već izišle iz fertilnog perioda), odnosno dosadašnji efektivni fertilitet (ukoliko je reč o ženama koje se još nalaze u fertilnom peroidu). Ako se pitanje odnosi i na živorođene i na mrtvorođenu decu, vrši se ispitivanje ukupnog za razliku od pomenutog efektivnog fertiliteta.

Red rođenja je obeležje u statistici nataliteta na osnovu kojeg se vidi da li je dete rođeno kao prvo, drugo, treće itd. po redu.

Za izučavanje učestalosti rođenja ili razmaka između porođaja u brakovima posmatra se interval između porođaja. Ovi intervali (pod opštim nazivom ''genezički intervali'') nazivaju se intergenezičkim intervalima za razmake između sukcesivnih porođaja, odnosno protogenezički interval za razmak između momenta sklapanja braka i prvog rođenja u braku. Intervali se izražavaju u mesecima.

Druge bračne karakteristike (starost pri stupanju u brak, trajanje braka i brak po redu) upotrebljavaju se za analizu nupcijaliteta i fertiliteta stanovništva.

Aktivnost je jedna od najznačajnijih ekonomskih karakteristika stanovništva. Reč je o trihotomnoj podeli stanovništva na (privredno) aktivna lica, na lica sa ličnim prihodima i na izdržavana lica. Definicije pomenutih kategorija koje su prihvaćene u našoj praksi su:

Aktivna lica su sva ona lica koja upražnjavaju jedno od aktivnih zanimanja. Pri tome se zanimanje definiše kao određena vrsta poslova ili posla u cilju sticanja sredstava za život. Pored toga, u grupu aktivnih lica svrstavaju se i lica koja samo privremeno ne vrše svoje zanimanje, kao što su bolesnici, vojnici na odsluženju vojnog roka, nezaposlena lica, lica koja prvi put traže zaposlenje, lica na odsluženju kazne itd.

Nezaposlena lica, koja su takođe uključena u grupu aktivnog stanovništva, su ona lica koja su izgubila ranije zaposlenje i traže novo. Pored tih lica, u nezaposlene se obično uključuju i lica koja prvi put traže zaposlenje. Prilikom utvrđivanja broja nezaposlenih, u raznim istraživanjima često se koriste i različite definicije.

Kategorija lica sa ličnim prihodom obuhvata lica koja imaju lične prihode ali koja više ne rade. Pomenuta lica imaju lična primanja na osnovu svog ranijeg rada ili aktivnosti (starosni i invalidski penzioneri, ratni vojni invalidi), na osnovu rada ili aktivnosti drugih lica (porodični penzioneri ili invalidi), ili pak na osnovu svoje imovine (rentijeri). Pored toga, izvestan broj lica prima socijalnu ili drugu pomoć (uživaoci socijalne pomoći, stipendisti itd.).

Sva lica koja nemaju sopstvene prihode, ili imaju prihode koji im ne obezbeđuju ekonomsku samostalnost, spadaju u izdržavano stanovništvo. Oni su izdržavani od aktivnih lica ili lica sa ličnim prihodima.

Zanimanje je svojstvo pojedinca. Statisička definicija zanimanja zasniva se na konkretnom poslu koji se vezuje za pribavljanje sredstava za život. Ako neko lice obavlja dva ili više poslova, onda se opredeljuje prema onom za koji je najviše angažovano. Usvojeni kriterijum je vezan najčešće za pretežnost radnog vremena.

U praksi statističkih istraživanja nailazi se na posebne slučajeve, kao što su lica bez stalnog zanimanja, sezonski radnici, nezaposlena lica i lica koja prvi put traže zaposlenje. U pomenutim slučajevima postupa se na sledeći način:─ Za lica bez stalnog zanimanja, ona koja stalno menjaju poslove, kao i za lica koja sezonski obavljaju različita zanimanja, određuje se zanimanje prema poslovima koje pretežno obavljaju u toku godine.

23

Page 24: Predavanja Za Sajt (1)

─ Za nezaposlena lica ili ona koja iz drugih razloga ne obavljaju svoje zanimanje (npr. lica na izdržavanju vojne obaveze), određuje se zanimanje prema poslovima koje su ta lica obavljala neposredno pre nastanka razloga zbog kojih su prestala da obavljaju zanimanja.─ Za lica koja prvi put traže zaposlenje, zanimanje se utvrđuje prema osposobljenosti za obavljanje nekog zanimanja (na osnovu školovanja, ili na drugi način itd.).

Kod nekih ispitivanja, lica sa ličnim prihodima (lični i starosni penzioneri) razvrstavaju se prema zanimanju koje su vršila dok su bila privredno aktivna (npr. kod ispitivanja mortaliteta), a izdržavana lica prema zanimanju izdržavalaca (npr. ispitivanje fertiliteta).

Delatnost kao obeležje aktivnog stanovništva određuje se prema osnovnoj vrsti proizvoda ili usluga kojim se preduzeće, ustanova, radnja, gazdinstvo itd bavi. U preduzećima sa više osnovnih ili sporednih delatnosti, lica se razvrstavaju prema pogonu u kojem rade, a za lica koja obavljaju poslove sa više delatnosti, određuje se delatnost po principu pretežnosti. Dok je zanimanje individualno svojstvo, karakteristika aktivnog lica (učitelj, lekar – hirurg, prelac, tokar, daktiligraf, stolar itd.), privredna delatnost se određuje prema preduzeću, ustanovi gde lice radi. Drugim rečima, kod privredne delatnosti je reč o svojstvu preduzeća. U popisu 2002. godine podaci o delatnosti su klasifikovani u sektore delatnosti koji predstavljaju najviši nivo agregiranja.

U zamjama u kojima praktično ne postoji nepismenost, obično se obeležje

pismenosti ne istražuje u popisima. Obeležje pismenosti definiše se kod nas na sledeći način: Pismenim se smatra svako lice koje ume da napiše tekst iz svakodnevnog života, a zatim da napisani tekst razume. Lica koja samo čitaju smatrana su nepismenim. Inače, u popisima se ovo pitanje postavlja stanovništvu starijem od 10 godina.

Što se tiče školske spreme stanovništva, kod nas se primenjuje takozvani princip ''završene škole'' i sva lica se razvrstavaju prema školi koju su završila. Podaci se prikazuju samo za stanovništvo staro 15 i više godina. U iskazivanju rezultata upotrebljavaju se klasifikacije sa većim ili manjim brojem grupa. Navodimo sledeću klasifikaciju:

─ lica bez škole─ lica sa 1 do 3 razreda osnovne škole─ lica sa 4 do 7 razreda osnovne škole─ osnovno obrazovanje─ srednje obrazovanje─ više obrazovanje─ visoko obrazovanje

Obeležje nacionalna pripadnost. U svim popisima posle drugog svetskog rata primenjen je subjektivni kriterijum u pogledu nacionalne pripadnosti stanovništva. Takva pripadnost utvrđivana je na osnovu slobodne izjave ispitanika i nikakva objektivna činjenica ili dokumenti o tome nisu bili predviđeni kao uslov.

Pored nacionalnosti, u demografskim ispitivanjima prati se i obeležje maternji jezik, koji se najpravilnije i najdoslednije određuje na osnovu jezika kojim je dete progovorilo u najranijem detinjstvu. U tom slučaju i obeležje ''maternji jezik'' doprinosi ispitivanju etničke strukture stanovništva. Drugi kriterijumi, npr. govorni jezik, nisu podesni za ispitivanje etničke strukture.

24

Page 25: Predavanja Za Sajt (1)

Obeležje veroispovest ispitivano je u popisu od 1953. godine, a u kasnijim posleratnim popisima to pitanje nije unošeno u upitnik. Ponovo je uvedeno u popisima 1991. i 2002. godine. Međutim, obeležje o veroispovesti se češće upotrebljava u anketnim ispitivanjima (npr. u nekim sociološkim, demografskim ili drugim anketama). Ovo obeležje je kod nas definisano ili na osnovu čisto subjektivnog kriterijuma (izjava lica), ili se pokušalo utvrditi kolika je stvarna pripadnost lica određenoj veroispovesti (npr. na osnovu stvarnog upražnjavanja verskih obreda).

Osnovni pokazatelji u demografskoj analizi

Kretanje stanovništva, njegov porast, odnosno promene u ukupnom broju stanovnika na izvesnoj teritoriji, zavisi od prirodnih i mogracionih komponenata. Prirodna komponenta podrazumeva rezultantu nataliteta i mortaliteta, a migraciona (mehanička) useljavanja i iseljavanja stanovništva. Brojevi rođenih i useljenih su pozitivne, a brojevi umrlih i iseljenih negativne komponente kretanja stanovništva.

Prirodni i mehanički priraštaj i porast stanovništva

Razlikom između broja živorođenih (N) i broja umrlih (M) dobija se apsolutni prirodni priraštaj stanovništva (J). Stopa prirodnog priraštaja na 1000 stanovnika, računata obično za kalendarsku godinu, dobija se po obrascu: N − M j = ——— ∙ 1000,

Pgde P znači broj stanovnika sredinom kalendarske godine (30. VI) za koju se računa prirodni priraštaj. Broj stanovnika P dobija se procenom za sredinu godine.

Stopa prirodnog priraštaja je razlika između stope nataliteta (n) i stope mortaliteta (m) za izvesno razdoblje, najčešće jednu godinu, odnosno: N n = — ∙ 1000 (broj živorođenih na 1000 stanovnika) P M m = — ∙ 1000 (broj umrlih na 1000 stanovnika). P

Prema tome, stopa prirodnog priraštaja (j):

N − M N M j = ——— ∙ 1000 = — ∙ 1000 − — ∙ 1000 = n − m.

P P P

Pošto su apsolutni brojevi živorođenih, umrlih i prirodnog priraštaja u direktnom odnosu sa veličinom stanovništva, to se u komparativnim analizama ili u analizama promena u toku vremena koriste relativni pokazatelji prirodnog priraštaja, nataliteta i mortaliteta, tj. koeficijenti ili stope. Broj živorođenih na 1000 stanovnika kreće se danas u svetu između 8 i preko 30‰, tj. u vrlo velikom rasponu. U Srbiji je opšta stopa nataliteta bila 9.6‰ 2006. godine (U Centralnoj Srbiji 9.6‰, a u Vojvodini 9.5‰). Broj umrlih na 1000 stanovnika godišnje nalazi se u svetskim razmerama u intervalu ispod 5 i preko 16‰, a u našoj zemlji je iznosila 2006. godine 13.9‰ (13.6‰ i 14.5‰ po područjima).

Prirodni priraštaj zavisi od kretanja i nataliteta i mortaliteta. Kad udeli starog u ukupnom stanovništvu znatno rastu uticaj mortaliteta na prirodni priraštaj postaje veći.

25

Page 26: Predavanja Za Sajt (1)

Prirodni priraštaj u Srbiji je negativan, u 2006. na nivou -4.3‰ (-4.3‰ i -5.0‰ po područjima). Negativan prirodni priraštaj beleži se u Vojvodini od 1989. a u Centralnoj Srbiji od 1992. godine.

Razlika između broja useljenika – imigranata (I) i broja iseljenika – emigranata (E) predstavlja saldo preseljavanja ili migracioni saldo (S). Stopa migracionog salda računa se po obrascu:

I − E s = ——— ∙ 1000, a

Pstopa imigracije odnosno emigracije po formulama: I E i = — 1000; e = — 1000 P P

Pomenute stope za migracije obično se takođe računaju za pojedine kalendarske godine.

U pogledu migracija postoje razni tipovi stanovništva, a u istoj zemlji formiraju se ili izrazito imigraciona ili izrazito emigraciona područja, dalje područja sa umerenim ili malim stopama imigracije ili emigracije, a neka područja mogu imati uravnoteženi bilans u preseljavanjima.

Porast stanovništva je rezultanta sve četiri komponente kretanja stanovništva. Apsolutni porast stanovništva (R) dobija se po obrascu:

R = ( N − M) + ( I − E) = J + S

Ako se raspolaže podacima o svim komponentama porasta stanovništva, stopa porasta na 1 000 stanovnika se računa na sledeći način: N − M I − E r = ( ——— + ——— ) 1000 = n − m + i − e.

P P

Porast stanovništva zavisi od prirodne komponente, tj. od prirodnog priraštaja, ali i od migracionog salda. U ranijim periodima porast našeg stanovništva uglavnom je zavisio od prirodnog priraštaja. Poslednji međupopisni period (1991-2002) potvrda je da i migracioni saldo može da opredeli ukupan porast stanovništva. Iako je za čitav period prirodni priraštaj bio negativan, depopulacija (smanjenje broja stanovnika)je znatno ublažena pozitivnim migracionim saldom.

Prosečni godišnji porast stanovništva može se izračunati i na osnovu podataka o ukupnom broju stanovnika po sukcesivnim popisima stanovništva.

Neka je broj stanovnika prema prvom popisu P1, a prema drugom P2. Između oba popisa proteklo je t godina. Prosečan apsolutni godišnji porast stanovništva za period između oba popisa može se izračunati na sledeći način: – P2 − P1 R = ——— t

Stopa prosečnog godišnjeg porasta na 1000 stanovnika (aritmetička stopa) dobija se prema obrascu: – – R r = — ∙ 1000, – P gde P znači srednji broj stanovnika između oba sukcesivna popisa, odnosno

26

Page 27: Predavanja Za Sajt (1)

– P1 + P2 P = ———

2Na osnovu podataka iz dva sukcesivna popisa izračunava se često i takozvana

geometrijska stopa porasta stanovništva: P2 = P1 ∙ qt

gde P1 , P2 i t znače isto što i gore, a q je količnik između dva uzastopna člana u geometrijskoj progresiji.

Vrednost za q može se izračunati preko logaritama, ali i na sledeći način:

U vrednosti za q nalazi se i stopa porasta stanovništva (r): r q = 1 + —— , odnosno 1000

r = 1000 ( q − 1) (porast u promilima).

Stopa nupcijaliteta (b), ili broj sklopljenih brakova na 1000 stanovnika

godišnje, predstavlja odnos između broja sklopljenih brakova (B) i broja stanovnika sredinom godine posmatranja (P), odnosno:

B b = — 1000

P

Stopa divorcijaliteta, ili broj razvedenih brakova na 1000 stanovnika, predstavlja odnos između broja razvedenih brakova (Rb) i broja stanovnika sredinom godine posmatranja (P): Rb rb = — 1000 P U nas je stopa nupcijaliteta između 5 i 6‰, a stopa divorcijaliteta oko 1‰.

Stopa smrtnosti odojčadi je odnos između broja umrle odojčadi (Mo= broj umrle dece od 0 do 365 dana života) i broja živorođene dece (N) u godini posmatranja (računato na 1000 živorođene dece): Mo mo = — 1000 N

U zemljama vrlo niske smrtnosti, stopa smrtnosti odojčadi nalazi se na nivou ispod 4‰, a u zemljama vrlo visoke smrtnosti odojčadi ona dostiže vrednost veću od 50‰. Kod nas je ona 2006. godini iznosila 7.4‰ (7.6‰ i 6.8‰ po područjima).

Osnovni tipovi posmatranja u demografiji

27

Page 28: Predavanja Za Sajt (1)

Pojedine starosne kohorte (npr. kohorta rođenih u godini t, ili kohorta udatih žena u godini t, a starih 15, 16... godina) mogu se posmatrati sa gledišta demografsko relevantnih događaja od početnog momenta, koji je obično precizno definisan, pa do starosti ω. Krajnja tačka pomenutog vremenskog intervala obično se ne može precizno definisati. Na primer, ako se posmatra kohorta rođenih u 1950. godini u pogledu smrtnosti i migracija, početak je definisan (to su datumi rođenih u 1950. godini), dok je krajnja tačka posmatranja pomenute kohorte oko 100 godina kasnije, pošto će gotovo svi iz kohorte rođenih u 1950. umreti do 2050. godine.

Mogućna su dva načina posmatranja događaja kod date starosne kohorte:a) Kontinuirano posmatranje događaja od početka (npr. starost 0) pa do

potpunog iščezavanja kohorte (ω godina). U tom slučaju se događaj registruje kontinuirano. Pored toga, postoji mogućnost registrovanja događaja koje proučavamo, ali i događaja koji prestavljaju, u stvari, smetnju za potpuno posmatranje odnosno obuhvatanje prvih tj. proučavanih događaja.

b) Retrospektivna posmatranja odnose se samo na ona lica iz kohorte koja su uključena u ispitivanu populaciju u nekom datom momentu (npr. prilikom popisa ili prilikom anketa). Mogućno je da posle pomenutog momenta više nema događaja koje proučavamo, ili se registruje samo deo događaja, tj. oni koji su se desili do datuma ispitivanja.

Kod retrospektivnog posmatranja dobijaju se informacije samo o licima koja su prilikom ispitivanja (popisa ili anketa) još bila u sastavu populacije. Ono ne dolazi u obzir kod ispitivanja smrtnosti. Ali se retrospektivno posmatranje sa uspehom primenjuje u ispitivanju fertiliteta žena, npr. prilikom popisa o broju živorođene dece, ili prilikom ankete na osnovu potpune reprodukcione istorije za žensko stanovništvo (npr. navođenje kalendarskih datuma za sve porođaje kod žena, zatim za abortuse itd). Ipak treba imati u vidu da pomenutim ispitivanjem nisu obuhvaćene žene koje su do momenta popisa ili ankete umrle ili se iselile, što znači da se ne dobijaju podaci za sve žene neke starosne kohorte. Mogućno je da je posredi izvesna selekcija, što znači da su one žene koje usled smrtnosti ili emigracija nisu mogle biti ispitane, imale drugačije karakteristike u pogledu proučavanih fenomena.

Na osnovu kontinuiranog posmatranja dobijaju se najvažnije informacije o svim karakteristikama kretanja stanovništva (natalitet, smrtnost, useljavanja, iseljavanja). Mada je ovaj tip posmatranja u principu najbolji, ipak i on ima nedostataka. Pre svega, postavlja se pitanje odgovarajuće transformacije prikupljenih podataka, da bi se oni mogli upotrebiti u demografskoj analizi za proučavanje starosnih i drugih kohorti, zatim problem standardizacije vitalne odnosno migracione statistike sa drugim demografskim istraživanjima (popisi stanovništva, demografske ankete), itd. Mada su u razvijenim zemljama demografske statistike naročito one putem kojih se prikupljaju podaci o rođenima i umiranjima, kao i o brakovima, veoma precizne u pogledu obuhvata i podataka o obeležjima jedinica posmatranja, u velikom broju zemalja ne raspolaže se podacima, na primer, iz kontinuiranog posmatranja preseljavanja, što je neophodno za sagledavanje demografskih pojava.

Metod retrospektivnog posmatranja sprovodi se zapravo u jednom momentu. Tom prilikom najveći broj podataka koji se prikuplja odnosi se na stanje u kritičnom momentu. Takav je slučaj i kod popisa i kod anketa. Otuda su to momentna posmatranja. Tada se dobijaju informacije o sastavu stanovništva prema različitim njegovim karakteristikama (po starosti i polu, po socio – ekonomskim obeležjama, bračnom stanju, školskoj spremi itd). Pomenuta posmatranja daju presek u izvesnom momentu, a upoređivanjem stanja na osnovu dva ili više preseka dobija se mogućnost za analizu promena u sastavu stanovništva prema navedenim i drugim

28

Page 29: Predavanja Za Sajt (1)

karakteristikama. Dobro organizovano i uredno vođeno kontinuirano posmatranje moglo bi dati informacije o stanju u bilo kom momentu, ali pošto je veoma teško na duži rok i bez povremenih revizija vršiti kontinuirano posmatranje u svim traženim pogledima, to se gotovo u svim zemljama u određenim intervalima obavljaju popisi stanovništva ili druga momentna posmatranja, kako bi se kontrolisali rezultati kontinuiranih posmatranja, odnosno revidirali registri, kartoteke i sl.

Dva osnovna metoda demografske analize

Domet demografskih analiza, njihov značaj i mogućnosti sagledavanja demografskih procesa u velikoj meri zavisi od toga da li je primenjen kohortni ili transverzalni metod.

Kohortni metod u analizi fertiliteta stanovništva znači, na primer, da se za istu starosnu kohortu žena sagleda reprodukcioni proces od ulaska pa do izlaska iz fertilnog perioda života, tj. od 15. do 49. godine starosti, ili za kohortu rođenih npr. 1910. godine od 1925. pa do 1960. godine. Primena kohortnog metoda znači, po pravilu, dugoročna posmatranja, pa neki autori upotrebljavaju za njega i naziv ''longitudalni metod'' demografske analize. Primena kohortnog metoda u ispitivanju mortaliteta značila bi praćenje iste starosne kohorte kroz čitavo njeno postojanje (oko 100 godina), što je prilično dug period da se registruju svi smrtni slučajevi. Ovaj metod zahteva da se raspolaže podacima za duži ili kraći niz kalendarskih godina (u zavisnosti šta je predmet ispitivanja), pa se zavisno od toga raspolaže samo nekim ili svim informacijama za sagledavanje proučavane pojave. Transverzalni metod je sasvim drugačiji u svom pristupu. Reč je o analizi samo na osnovu podataka za jednu kalendarsku godinu, ili za nekoliko godina ako su populacije relativno male po obimu pa treba uzeti podatke iz nekoliko godina kako bi se raspolagalo statističko signifikantnim informacijama za posmatranu pojavu. Neki autori za ovaj metod upotrebljavaju i naziv ''momentni metod'', što ne treba shvatiti da je reč o podacima samo za određeni momenat, već su u pitanju i podaci za neko razdoblje (obično za kalendarsku godinu), ali za stanovništvo svih starosnih ili drugih kohorti koje je bilo u odnosnoj godini posmatranja relevantno sa gledišta posmatranih pojava. Tako, na primer, proučavanje smrtnosti u 2000. godini za stanovništvo iz svih starosnih grupa znači primenu transverzalnog metoda, pošto se u istoj, tj. u 2000. godini, vrši ispitivanje smrtnosti po starosti svih, ali različitih starosnih kohorti. Međutim, i analiza smrtnosti po starosti na osnovu ovog metoda može biti dugoročna po svom karakteru, pošto smo mogli uzeti za upoređivanje informacije o mortalitetu od npr. 1950. do 2000. godine po starosti stanovništva.

U demografskoj analizi najpre je u većoj meri primenjivan transverzalni metod. Za ovo postoji istorijsko objašnjenje. Naime, metodi demografske analize najpre su razvijeni kod proučavanja smrtnosti, a tek kasnije kod ispitivanja drugih demografkih pojava. Pomenuti metodi transverzalne analize su, zatim, tako reći ''presađeni'' na druga područja ispitivanja demografskih fenomena, mada često neopravdano, pošto se pokazalo da je za proučavanje tih drugih demografskih pojava kohortni metod podesniji. Čini se da metod transverzalne analize zadovoljava u znatnoj meri proučavanja smrtnosti i migracija, ali da kod ispitivanja plodnosti treba primenjivati i transverzalni i kohortni metod demografske analize. U reproduktivnom životu pojedinih starosnih kohorti često iskrsavaju smetnje (usled ratova itd.) koje doprinose brzom smanjenju plodnosti po starosti, ali se kasnije gubici u natalitetu nadoknađuju, kao što je, na primer, bio slučaj u kompenzacionom periodu posle rata, kad su rasle stope nataliteta usled porasta nupcijaliteta, a i iz drugih razloga. Ovo

29

Page 30: Predavanja Za Sajt (1)

znači da usled nižih stopa fertiliteta u toku rata ne mora biti smanjen prosečan broj rođene dece na jednu ženu, pošto su gubici u natalitetu nadoknađeni u kompenzacionom periodu. S druge strane, uzimanje visokih stopa plodnosti po starosti iz kompenzacionog perioda kao pokazatelja novih tendencija u kretanju fertiliteta može da predstavlja grešku u suprotnom pravcu, pošto kod novih starosnih kohorti ne nastupaju pomenute smetnje, što znači da žene iz tih kohorti neće imati visoke stope plodnosti karakteristične za kompenzacioni period.

Što se tiče metoda posmatranja, kontinuirani metod posmatranja, uz odgovarajuću obradu podataka daje informacije, neophodne za primenu oba metoda analize. Međutim, retrospektivni metod posmatranja daje informacije uglavnom samo za primenu kohortnog metoda analize. Pri tome je neophodno da se imaju u vidu ograničenja pomenutih metoda posmatranja o kojima je bilo reči.

TABLICE MORTALITETA

Tablice mortaliteta pokazuju kako se jedna generacija (kohorta) istovremeno

rođenih iz godine u godinu smanjuje pod dejstvom mortaliteta i konačno iščezava.

Predstavljaju metod analize smrtnosti i omogućavaju detaljno ispitivanje smetnosti po

starosti i polu.

Osnovna biometrijska funkcija u tablicama mortaliteta je verovatnoća

umiranja kao funkcija starosti, obeležena sa qx. Verovatnoća umiranja (qx) je osnovna

funkcija, jer se jedino ona dobija na osnovu poređenja podataka o umrlima po starosti

i određenih skupova živih lica po starosti. Sve ostale funkcije se izvode iz nje.

Inače, tablice mortaliteta mogu biti detaljne (kada se daju po pojedinačnim

godinama starosti), i skraćene tablice mortaliteta (ako su u pitanju starosni intervali, a

najčešće petogodišnji). Skraćene tablice mortaliteta su po pravilu aproksimativne, jer

se verovatnoća umiranja određuje aproksimacijom pomoću stope smrtnosti po starosti

(dakle vrši se konverzija stope smrtnosti u verovatnoću umiranja).

Verovatnoća umiranja qx pokazuje verovatnoću da lice staro x godina neće

doživeti starost od x+1 godinu. Slično,

q0 je verovatnoća da živorođeno lice neće navršiti prvu godinu života

q1 je verovatnoća da lice staro 1 godinu neće navršiti dve godine života

q2 je verovatnoća da lice staro 2 godine neće navršiti tri godine života i td.

Za izračunavanje verovatnoće umiranja se može koristiti Leksisov dijagram,

odnosno određeni skupovi živih i skupovi umrlih lica.

30

Page 31: Predavanja Za Sajt (1)

je skup umrlih lica 0 godina starosti (donji desni ugao), rođenih u

godini t (gornji levi ugao), koje je smrt zadesila u godini t (gornji desni ugao). Na

osnovu toga možemo izračunati verovatnoću q0, tj.

; umesto Nt može stajati L0

i tako dalje.

U opštem slučaju verovatnoća umiranja qx se dobija na sledeći način

Kao što je rečeno, ako je verovatnoća umiranja data po pojedinim godinama

starosti, onda su u pitanju detaljne tablice, ako su u pitanju intervali, onda su to

skraćene tablice mortaliteta. Verovatnoća umiranja je osnovna funkcija, jer se dobija

na osnovu skupova umrlih po starosti i određenih skupova živih lica po starosti (kod

detaljnih ili potpunih tablica), ili aproksimacijom pomoću specifičnih stopa smrtnosti

po starosti (kod skraćenih tablica), a sve ostale funkcije se izvode iz nje.

Potpune tablice mortaliteta u našoj zemlji, se daju za trogodišta oko popisa

(godina popisa je središnja godina). Skraćene se daju za dvogodišta.

Navodimo ostale biometrijske funkcije

1. Verovatnoća umiranja - qx

2. Verovatnoća doživljenja - px - verovatnoća da će lice staro x godina

doživeti starost x+1 godina . Dobija se

3. Broj živih starih tačno x godina - lx

l0-broj lica starih tačno 0 godina, l0=100 000, to je koren tablice

31

Page 32: Predavanja Za Sajt (1)

l1 = 100 000 • p0 = l0 • p0

l2 = l1 • p1 ili u opštem slučaju lx+1 = lx • px

4. Srednji broj živih lica - Lx - u starosti od x do x+1 godine

;

Ova formula se koristi za sve starosti, osim za vrednosti L0 i L1.

Za njihovo izračunavanje se koristi empirijska aproksimacija i to:

i

itd.

5. Očekivano trajanje života za lica stara x godina -

,

odnosno za živorođene

Na sledećoj strani date su skraćene tablice mortaliteta za Srbiju za 2001-2003

SKRAĆENE APROKSIMATIVNE TABLICE MORTALITETA ZA SRBIJU

(2001-2003)

32

Page 33: Predavanja Za Sajt (1)

Starost Stope mortaliteta Verovatnoće smrti Broj živih Srednji broj živih Zbir srednjih

brojeva živih

Očekivano trajanje

života

X 1000 nmx 1000 nqx 1x nLx Tx ex

o

M U Š K O

0 g. 11.47 11.091 100000 99168 6972865 69.7286

1- 4 0.441 1.762 98891 395198 6873697 69.5079

5- 9 0.248 1.236 98717 493279 6478499 65.6272

10-14 0.287 1.432 98595 492620 5985220 60.7053

15-19 0.62 3.093 98453 491506 5492600 55.7888

20-24 1.008 5.028 98149 489511 5001094 50.9541

25-29 1.172 5.844 97655 486850 4511583 46.199

30-34 1.351 6.730 97085 483790 4024733 41.4559

35-39 2.065 10.277 96431 479679 3540942 36.7198

40-44 3.557 17.636 95440 472994 3061263 32.0751

45-49 6.497 32.000 93757 461286 2588269 27.6061

50-54 10.864 52.982 90757 441764 2126983 23.436

55-59 16.939 81.469 85949 412237 1685219 19.6073

60-64 24.376 115.270 78946 371982 1272982 16.1246

65-69 37.851 173.610 69846 318916 901001 12.8998

70-74 59.051 258.247 57720 251336 582084 10.0846

75-79 91.669 372.959 42814 174151 330748 7.7252

80-84 133.956 497.280 26846 100856 156598 5.8331

85 i vi{e 236.823 710.674 13496 55742 55742 4.1302

Ž E N S K O

0 g. 8.574 8.361 100000 99373 7505146 75.0515

1- 4 0.356 1.421 99164 396360 7405773 74.6821

5- 9 0.164 0.818 99023 494913 7009413 70.7856

10-14 0.167 0.831 98942 494505 6514500 65.8416

15-19 0.278 1.389 98860 493956 6019996 60.8943

20-24 0.363 1.812 98722 493165 5526040 55.9755

25-29 0.453 2.262 98544 492160 5032875 51.0726

30-34 0.677 3.377 98321 490773 4540715 46.1827

35-39 1.093 5.452 97989 488608 4049942 41.3307

40-44 1.895 9.434 97454 484973 3561334 36.5436

45-49 3.361 16.674 96535 478651 3076361 31.8678

50-54 5.247 25.918 94925 468476 2597710 27.3658

55-59 7.966 39.106 92465 453285 2129234 23.0274

60-64 13.329 64.637 88849 429888 1675948 18.8629

65-69 22.589 107.253 83106 393247 1246060 14.9936

70-74 40.533 184.787 74193 336689 852813 11.4945

75-79 72.333 307.116 60483 255976 516123 8.5334

80-84 120.046 459.164 41908 161432 260147 6.2076

85 i vi{e 232.234 703.319 22665 98715 98715 4.3554

33

Page 34: Predavanja Za Sajt (1)

Tabela 1.

Očekivano trajanje života živorođenih u svetu i po razvijenosti regiona

u periodu 1950-2000.

Period Svet Razvijene zemlje

Nerazvijene zemlje

Zemlje u razvoju

Razlika razvijenih i nerazvijenih

1950-1955 46,5 66,6 35,6 40,9 31,01955-1960 49,6 68,5 37,8 44,3 30,71960-1965 52,4 69,8 39,7 47,7 30,11965-1970 56,0 70,5 41,9 52,2 28,61970-1975 58,0 71,2 43,7 54,7 27,51975-1980 59,7 72,1 45,3 56,8 26,81980-1985 61,3 73,0 47,3 58,6 25,71985-1990 63,1 74,1 49,2 60,5 24,91990-1995 64,1 74,1 49,1 61,9 25,01995-2000 65,4 74,9 50,5 63,3 24,4

UNITED NATIONS (1999).World Population Prospects, The 1998. Revision, Volume 1, Komprehensive tables, (New York:United Nations).

Tabela 2

Očekivano trajanje života živorođenih –razvijene zemlje

u periodu 1950-2000.

Period Oba pola Muškarci Žene Apsolutna razlika Ž-M u godinama

Razlika Ž-M u %

1950-1955 66,6 64,0 69,0 5,0 7,811955-1960 68,5 65,7 71,2 5,5 8,371960-1965 69,8 66,7 72,7 6,0 8,991965-1970 70,5 67,2 73,8 6,6 9,821970-1975 71,2 67,6 74,7 7,1 10,501975-1980 72,1 68,4 75,8 7,4 10,821980-1985 73,0 69,3 76,7 7,4 10,681985-1990 74,1 70,4 77,6 7,2 10,231990-1995 74,1 70,3 77,8 7,5 10,671995-2000 74,9 71,1 78,7 7,6 10,69

34

Page 35: Predavanja Za Sajt (1)

Tabela 3

Očekivano trajanje života živorođenih –nerazvijene zemlje

u periodu 1950-2000.

Period Oba pola Muškarci Žene Apsolutna razlika Ž-M u godinama

Razlika Ž-M u %

1950-1955 35,6 35,0 36,3 1,3 3,711955-1960 37,8 37,1 38,5 1,4 3,771960-1965 39,7 39,0 40,5 1,5 3,851965-1970 41,9 41,1 42,8 1,7 4,141970-1975 43,7 42,9 44,5 1,6 3,731975-1980 45,3 44,4 46,2 1,8 4,051980-1985 47,3 46,4 48,3 1,9 4,51985-1990 49,2 48,2 50,2 2,0 4,151990-1995 49,1 48,2 50,1 1,9 3,941995-2000 50,5 49,6 51,5 1,9 3,83

Tabela 4

Očekivano trajanje života živorođenih – zemlje u razvoju

u periodu 1950-2000.

Period Oba pola Muškarci Žene Apsolutna razlika Ž-M u godinama

Razlika Ž-M u %

1950-1955 40,9 40,1 41,8 1,7 4,241955-1960 44,3 43,5 45,2 1,7 3,911960-1965 47,7 47,0 48,2 1,2 2,551965-1970 52,2 51,5 53,0 1,5 2,911970-1975 54,7 53,9 55,5 1,6 2,971975-1980 56,8 55,8 57,8 2,0 3,581980-1985 58,6 57,3 59,9 2,6 4,541985-1990 60,5 59,2 62,0 2,8 4,731990-1995 61,9 60,4 63,5 3,1 5,131995-2000 63,3 61,6 65,0 3,4 5,52

Kao za tabelu 1.

35

Page 36: Predavanja Za Sajt (1)

Tabela 5

Očekivano trajanje života živorođenih u Jugoslaviji (SCG)

u periodu 1950-2000.

Period Oba pola Muškarci Žene Apsolutna razlika Ž-M u godinama

Razlika Ž-M u %

1950-1955 58,1 57,1 58,8 1,7 2,981955-1960 61,7 60,7 62,6 1,9 3,131960-1965 64,6 63,3 65,7 2,4 3,791965-1970 66,9 65,2 68,6 3,4 5,211970-1975 68,8 66,8 70,6 3,8 5,691975-1980 70,3 68,1 72,5 4,4 6,461980-1985 70,2 67,7 72,7 5,0 7,391985-1990 70,0 68,8 73,7 4,9 7,121990-1995 71,8 69,2 74,5 5,3 7,661995-2000 72,8 70,2 75,5 5,3 7,55UNITED NATIONS (1999).World Population Prospects, The 1998. Revision, Volume 1, Komprehensive tables, (New York:United Nations).

Табела 6. Очекивано трајање живота за изабране старости, по полу, око 2000. године

0 година 20 година 65 година 85 годинаМушко Женско Мушко Женско Мушко Женско Мушко Женско

Ц. Србија 70.3 75.3 51.5 56.3 13.2 15.2 4.2 5.1Војводина 68.3 74.3 49.5 55.2 12.0 14.5 4.0 4.3Шведска 77.5 82.1 58.1 62.6 16.9 20.1 5.0 6.2Јапан 77.6 84.6 58.2 65.1 17.4 22.4 5.6 7.6Централна Србија и Војводина, 2001-2003.Шведска, 2001.Јапан, 2000 .

УЗРОЦИ СМРТИ

36

Page 37: Predavanja Za Sajt (1)

У Србији (без података за Косово и Метохију) на три водећа узрока смрти отпада и преко 80% умрлих и код мушкараца и код жена.

Најучесталије су кардиоваскуларне болести.

У 2000. години кардиоваскуларне болести су учествовале са 50% код мушког и 60% код женског становништва у Централној Србији. У Војводини њихово учешће било је 53% код мушкараца, односно 63% код жена.

Удео тумора износио је 19% за мушкарце и 15% за жене у Централној Србији. У Војводини удели су били 20% код мушког 16% код женског становништва.

На трећем месту по заступљености у укупној смртности код мушкараца јесу повреде и спољни узроци смрти, а код жена су, често, болести дисајних органа.

Кардиоваскуларне болести као и тумори су болести са хроничним и дуготрајним током.

На пораст значаја ових обољења као узрока смрти утицале су промене у старосном саставу становништва, као и промене у понашању и стилу живота људи.

Етиологија већине преовлађујућих хроничних болести, због своје сложености, често остаје непозната.

Ипак, бројни су фактори који доводе до њих.

Хиперхолестеролемија, хипертензија, пушење, гојазност, алкохолизам, неадекватна исхрана, недовољна физичка активност, хронични стрес су најчешћи међу факторима ризика.

Табела 2. Специфичне стопе смртности по старости и полу

37

Page 38: Predavanja Za Sajt (1)

ЦентралнаСрбија(2000)

Војводина(2000)

Шведска(2000)

Јапан(2001)

Мушкарци Жене Мушкарци Жене Мушкарци Жене Мушкарци Жене

Свега

14.4 12.6 15.5 14.2 10.3 10.7 8.5 6.7

0-4 2.7 2.1 2.8 2.1 1.0 0.8 0.9 0.85-9 0.3 0.2 0.3 0.1 0.1 0.1 0.1 0.1

10-14 0.3 0.3 0.4 0.2 0.1 0.1 0.1 0.115-19 0.8 0.3 0.7 0.3 0.4 0.2 0.4 0.220-24 1.3 0.4 0.9 0.6 0.8 0.2 0.7 0.325-29 1.3 0.5 1.1 0.5 0.7 0.2 0.7 0.330-34 1.6 0.8 1.5 0.8 0.8 0.3 0.8 0.435-39 2.3 1.2 2.5 1.3 1.1 0.5 1.1 0.640-44 3.7 1.7 4.9 2.0 1.6 0.9 1.7 0.945-49 6.3 3.3 8.1 3.7 2.6 1.7 2.9 1.550-54 10.4 5.0 13.9 5.5 4.0 2.8 4.6 2.255-59 16.0 8.4 21.3 10.1 6.4 4.4 7.4 3.260-64 24.2 12.9 29.8 16.3 10.6 6.2 11.3 4.665-69 38.6 23.6 47.9 26.2 18.1 10.8 18.2 7.570-74 59.5 41.8 70.2 46.4 30.3 17.8 28.6 12475-79 92.7 74.1 105.3 79.8 52.7 31.6 45.5 22.680-84 141.4 125.4 151.3 134.6 90.8 59.6 80.3 43.385+ 243.1 235.6 270.3 253.0 195.0 158.0 131* 81.7*

* За старосни интервал 85-89

38