PRAVA ŽRTAVA U PREKRŠAJNIM POSTUPCIMA · Za razliku od kaznenog postupka, prekršajni postupak je brži i jednostavniji jer nije određen strogim procesnim pravilima. Isto tako,

TEMATSKI IZVJEŠTAJ

PRAVA ŽRTAVA U PREKRŠAJNIM POSTUPCIMA

Izdavač: Kuća ljudskih prava ZagrebSelska cesta 112 a/c, 10000 Zagrebwww.kucaljudskihprava.hr

Za izdavača: Ivan NovoselAutorica: Tea DabićLektura i korektura: Tina ĐakovićDizajn i prijelom: www.radnja.hr

Zagreb, prosinac 2019.

Kuća ljudskih prava je Centar znanja u području zaštite i promicanja ljudskih prava u okviru Razvojne suradnje s Na-cionalnom zakladom za razvoj civilnog društva.Izdavanje ove publikacije omogućeno je financijskom po-drškom Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Sa-držaj ove publikacije isključiva je odgovornost Kuće ljudskih prava Zagreb i nužno ne izražava stajalište Nacionalne za-klade za razvoj civilnog društva.

Kuća ljudskih prava Zagreb je organizacija za ljudska prava osnovana 2008. godine kao mreža organizacija civilnog druš-tva s ciljem zaštite i promicanja ljudskih prava i temeljnih sloboda. Vizija KLJP – a je izgradnja demokratskog, plurali-stičkog i inkluzivnog društva utemeljenog na vrijednostima zaštite ljudskih prava, vladavine prava, socijalne pravde i solidarnosti. Istraživanjem, monitoringom, javnim zagova-ranjem i edukacijama, KLJP doprinosi zaštiti, promicanju, razvitku i unapređivanju ljudskih prava i temeljnih sloboda. Objavljivanjem godišnjih pregleda stanja ljudskih prava, tematskih izvještaja i podnesaka doprinosimo izradi kvali-tetnijih zakona i javnih politika.

http://www.kucaljudskihprava.hrhttp://Radnja.hr

3 Pojam prekršaja i razlika u odnosu na kaznena djela

Svaka država u težnji očuvanja temeljnih vrijednosti i intere-sa na kojima počiva, razvila je instrumente kako bi osigurala zaštitu od povrede tih vrijednosti i interesa. Hoće li određena ponašanja biti sankicionirana, na koji način i u kojem obliku, određuje zakonodavac ovisno o tome jesu li djela predviđena kao kaznena djela ili prekršaj.

Naime, Kazneni zakon ne daje eksplicitnu definiciju kaznenog djela. U suštini, radi se o ponašanjima za koja kazneni zakon propisuje kaznenopravnu sankciju. S druge strane, prekršaji predstavljaju ona ponašanja koja ne predstavljaju kaznena djela (npr. remećenje javnog reda i mira, povreda dostojan-stva – diskriminacija, nasilje u obitelji koje nije propisano kao kazneno djelo i druga ponašanja). Prekršaji su definirani kao ona ponašanja kojima se povređuje ili ugrožava javni poredak, društvena disciplina i društvene vrijednosti zaštićene Usta-vom Republike Hrvatske, međunarodnim pravom i zakonima čija zaštita nije moguća bez prekršajnopravnog sankcioni-ranja, a njihova zaštita se ne ostvaruje kaznenopravnom prisilom1. Drugim riječima, prekršaji su ona ponašanja koja predstavljaju blaže povrede društvenih vrijednosti, zbog kojih je propisana i blaža sankcija. Za razliku od kaznenog postupka, prekršajni postupak je brži i jednostavniji jer nije određen strogim procesnim pravilima. Isto tako, za razliku od kaznenih djela, prekršaji nisu sadr-žani u jedinstvenom propisu te se nalaze ne samo u velikom broju zakona, već i u odlukama jedinica lokalne i područne samouprave2.

Hoće li neko ponašanje biti kvalificirano kao prekršaj ili kao kazneno djelo ovisi o odluci nadležnih tijela (policije i držav-nog odvjetništva) koja po zaprimanju prijave te utvrđivanja činjenica donose odluku o pokretanju prekršajnog ili kazne-nog postupaka. Međutim, kod određenih protupravnih pona-šanja, ponekad je teško razgraničiti je li u konkretnom slučaju riječ o prekršaju ili kaznenom djelu. Takva dilema najčešće je vidljiva kod nasilja u obitelji koje se u hrvatskom pravnom sustavu može progoniti kao prekršaj i kao kazneno djelo.

1 Članak 1. Prekrša-jnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18)

2 Smatra se da su prekršaji propisani u više od 700 zakona. Vidi: Bonačić, Marin; Rašo, Marko; Obilježja prekršajnog prava i sudovanja, aktualna pitanja i prioriteti de lege ferenda; ; Hrvat-ski ljetopis za kazneno pravo i praksu (2012), str. 441, link dostupan na: https://hrcak.srce.hr/110861

https://hrcak.srce.hr/110861https://hrcak.srce.hr/110861

4 Prava žrtava u prekršajnim postupcima

Materijalno prekršajno pravo podijeljeno je između Prekr-šajnog zakona i različitih propisa kojima se inkriminira neko prekršajno postupanje (zakoni i odluke jedinica lokalne i područne/regionalne samouprave). U potonjim sadržan je samo zakonski opis prekršaja, kazna te iznimno zaštitne mjere, dok je ostalo materijalno prekršajno pravo sadržano u Prekršajnom zakonu3. Materijalnopravne odredbe Prekršaj-nog zakona odnose se na sve prekršaje propisane zakonima i drugim propisima kojima se propisuju prekršaji.

Važno je naglasiti da Prekršajni zakon ne poznaje termin žrtve za razliku od Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, Za-kona o suzbijanju diskriminacije, Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i drugim zakonima kojima se inkriminira neko prekršajno postupanje, a koji su lex specialis u odnosu na Prekršajni zakon.

Iako Prekršajni zakon ne poznaje termin žrtve to ne znači da žrtve u prekršajnim postupcima nemaju osiguranu zaštitu. Naime, imajući na umu da se odredbe Zakona o kaznenom postupku i Zakona o sudovima za mladež supsidijarno pri-mjenjuju i na prekršajne postupke u odnosu na odredbe koje nisu sadržane u Prekršajnom zakonu, valja zaključiti kako žrtve u prekršajnim postupcima ostvaruju sva prava koja imaju i u kaznenom postupku.

U prilog tome govori i Direktiva 2012/29/EU Europskog parla-menta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP, koja je izravno primjenjiva u našem zakonodavnom sustavu. Naime, standardi zaštite prava i interesa žrtve koja Direktiva jamči u kaznenom postupku u načelu jednako vrijedi i za kazneni i prekršajni postupak. Razlog tome je da na razini EU pojam kaznenog postupka preuzet je iz prakse Europskog suda za ljudska prava, po kojom je odlučna pravna priroda postupka a ne njegova pravna kvalifikacija4. “Kada se hrvatski prekr-šajni postupak promotri kroz prizmu tih standarda, dolazi se do zaključka da on, u načelu, predstavlja kazneni postupak, te stoga svi standardi zaštite prava i interesa žrtve koje Di-rektiva jamči u kaznenom postupku, u hrvatskom pravnom sustavu, u načelu, jednako vrijede za kazneni i za prakršajni postupak5”.

3 Bonačić, Marin; Rašo, Marko; Obilježja prekršajnog prava i sudovanja, aktualna pitanja i prioriteti de lege ferenda; ; Hrvat-ski ljetopis za kazneno pravo i praksu (2012), str. 456, link dostupan na: https://hrcak.srce.hr/1108614 Z. Burić, Branka Lučić, str.2., Pravni i institucionalni aspekti položaja žrtve kazne-nog djela u Republici Hrvatskoj5 Ibid

https://hrcak.srce.hr/110861https://hrcak.srce.hr/110861

5 S obzirom da je Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji6 transpo-nirao gore spomenutu Direktivu i tako izričito propisao prava žrtava tog prekršaja, poteškoće u praksi i primjeni Zakona ne bi trebalo biti. Međutim, iskustva i praksa pokazuju da žrtve nasilja u obitelji u prekršajnom postupku ne ostvaruju ista prava koja imaju u kaznenom postupku odnosno da žrtve nasilja u obitelji ne ostvaruju ili otežano ostvaruju prava koja su im izričito propisana zakonom.

Imajući na umu kako se većina nasilja iz prekršajne sfere u hrvatskom zakonodavstvu procesuira upravo kroz Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, u ovom ćemo izvještaju najveći fokus staviti na prava žrtava obiteljskog nasilja.

Prava žrtava obiteljskog nasilja u prekršajnim postupcima

Središnje odredbe koje uređuju položaj žrtve nasilja u obitelji u prekršajnim postupcima sadržane su u već spomenutom Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji.

Prvi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 116/03) donesen je 14. srpnja 2003. godine s ciljem da se se po prvi put pro-blem zaštite od nasilja u obitelji objedini u jednom propisu. Naime, do tada su odredbe o nasilju u obitelji bile fragmentar-no sadržane u Obiteljskom zakonu. S obzirom da je navedeni zakon sadržavao niz nedostataka, donesen je drugi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 137/09) 2009. godine koji je bio na snazi do 1. siječnja 2018.g. kada je stupio na snagu novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 70/17).

Prilikom izrade Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 70/17) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2018.g. uzeti su u obzir standardi koje Republici Hrvatskoj nameću obveze iz Direktiva 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 29. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP te Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (u daljnjem tekstu: Istanbulska Konvencija).

Usprkos tome što je gore spomenutim izmjenama ojačan procesni položaj žrtve, potreba za revidiranjem pojedinih

6 Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 70/17, 126/19)

6 zakonskih rješenja dovela je do izmjena ZZNO/17. Izmjene ZZNO/17 stupile su na snagu dana 1. siječnja 2020.g.7 s ciljem određivanja jasnijeg kriterija razgraničenja između prekršaja nasilja u obitelji i kaznenog djela nasilja u obite-lji. Prema trenutno važećem zakonskom rješenju, tjelesno nasilje se definira kao primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda. Također, proširen je krug osoba na koju se zakon primjenjuje na način da uključuje i sve srodnike po tazbini do zaključno drugog stupnja te su pooš-trene kazne za počinitelje prekršajnih djela nasilja u obitelji.

Postupanje u slučaju nasilja u obitelji temelji se ne samo na nacionalnim zakonima i podzakonskim aktima već i na obvezama propisanim Nacionalnom strategijom zaštite od nasilja u obitelji. Prvi Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji Vlada Republike Hrvatske usvojila je 2005. godine te njegove izmjene i dopune 2006. godine. Svrha je Proto-kola bila osigurati djelotvoran i cjelovit rad nadležnih tijela (policije, centara za socijalnu skrb, odgojno – obrazovnih i zdravstvenih ustanova te pravosudnih tijela) koja sudjeluju u otkrivanju i suzbijanju nasilja i pružanju pomoći i zaštite osobi izloženoj bilo kojem obliku nasilja u obitelji s ciljem unaprijeđenja zaštite i pomoći žrtvi nasilja u obitelji te pomoći počiniteljima u promjeni njihovog ponašanja.

Protokol se temeljio na tada važećim međunarodnim doku-mentima, nacionalnim zakonskim i podzakonskim aktima te na sadržaju i obvezama propisanim Nacionalnom strategijom zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2005. do 2007. godine.

Vlada je na sjednici dana 25. rujna 2017.g. usvojila četvrtu Nacionalnu strategije zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2017. do 2022., kojom je predviđeno donošenja izmjena i dopuna Protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, sukladno novim zakonskim propisima. Novi Protokol donesen je na vladinoj sjednici dana 19. lipnja 2019.g., koji za cilj ima senzibiliziranje javnosti na problem nasilja, prevenciju nasilnog ponašanja uvođenjem preventivnih programa u od-gojno – obrazovne ustanove, jačanje međuresornu suradnje te isticanja važnosti medija u formiranju stavova javnosti o nasilju u obitelji8.

Također, važnu ulogu u borbi protiv nasilja nad ženama i na-silja u obitelji ima Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji poznatija kao Istanbulska Konvencija te Konvenciju Ujedinjenih na-roda o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW). Istanbulsku Konvenciju usvojio je Odbor ministara Vijeća Europe 7. travnja 2011. godine, dok je u Hrvatskoj stupila

7 Izmjene i dopune Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 126/19)8 Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, link dostupan na: https://mdom-sp.gov.hr/vijesti-8/vlada-republike-hr-vatske-donijela-no-vi-protokol-o-postu-panju-u-slucaju-nasil-ja-u-obitelji/11009

https://mdomsp.gov.hr/vijesti-8/vlada-republike-hrvatske-donijela-novi-protokol-o-postupanju-u-slucaju-nasilja-u-obitelji/11009https://mdomsp.gov.hr/vijesti-8/vlada-republike-hrvatske-donijela-novi-protokol-o-postupanju-u-slucaju-nasilja-u-obitelji/11009https://mdomsp.gov.hr/vijesti-8/vlada-republike-hrvatske-donijela-novi-protokol-o-postupanju-u-slucaju-nasilja-u-obitelji/11009https://mdomsp.gov.hr/vijesti-8/vlada-republike-hrvatske-donijela-novi-protokol-o-postupanju-u-slucaju-nasilja-u-obitelji/11009https://mdomsp.gov.hr/vijesti-8/vlada-republike-hrvatske-donijela-novi-protokol-o-postupanju-u-slucaju-nasilja-u-obitelji/11009https://mdomsp.gov.hr/vijesti-8/vlada-republike-hrvatske-donijela-novi-protokol-o-postupanju-u-slucaju-nasilja-u-obitelji/11009https://mdomsp.gov.hr/vijesti-8/vlada-republike-hrvatske-donijela-novi-protokol-o-postupanju-u-slucaju-nasilja-u-obitelji/11009

7 na snagu 1. listopada 2018. Konvencija predstavlja temelj za promicanje rodne ravnopravnosti, suzbijanje svih oblika diskriminacije žena i nasilja nad ženama, uključujući nasilje u obitelji. Također, Konvencijom su dane smjernice za dalj-nju dogradnju zakonodavno – pravnog okvira potrebnog za učinkovitu prevenciju, progon i kažnjavanje počinitelja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Uvažavajući postojeće standarde zaštite od nasilja u obitelji, ZZNO transponirao je gore spomenutu Direktivu te time izriči-to propisao katalog prava žrtava slijedom čega je djelomično ispravljen nedostatak Prekršajnog zakona koji kao takav ne poznaje termin žrtve.

S obzirom da ZZNO ne sadrži postupovne odredbe na odgova-rajući način primjenjuju se odredbe Prekršajnog zakona. Tako su prekršajni sudovi nadležni za postupanje protiv počinitelja prekršaja nasilja u obitelji uz općinske sudove u kojima su oformljeni prekršajni odjeli.

Ovlašteni tužitelj u prekršajnom postupku je državni odvjet-nik, tijelo državne uprave – Ministarstvo unutarnjih poslova te oštećenik/ica – žrtva. U praksi će najčešće ovlašteni tužitelj biti policija koja nakon zaprimanja prijave nasilja podnosi prekršajnom sudu optužni prijedlog.

Praksa ukazuje na probleme s kojima se susreću žrtve pri-likom prijave nasilja policiji. Naime, organizacije civilnog društva koje u svom radu pružaju pravnu i/ili psihološku pomoć žrtvama nasilja već dulje vrijeme ukazuju na proble-matiku dvostrukog prijavljivanja odnosno ne razgraničavanja počinitelja nasilja kao primarnog agresora i žrtve. Tako je zabilježeno nebrojeno slučajeva u kojima su se žene pokušale obraniti od nasilnika ili u obrani izgovorile pojedine uvredljive riječi, što je u praksi rezultiralo ne samo njihovim uhićenjem već i obostranim kažnjavanjem. Na zabrinutost takvih praksi dvostrukog uhićenja upozorio je i CEDAW u svojim zaključ-nim primjedbama o četvrtom i petom periodičnom izvješću za Hrvatsku9.

S obzirom da u najvećem broju slučaja policija je ta koja zaprima prijavu i uspostavlja kontakt sa žrtvom, policija je, dodatno, dužna utvrditi za svaku žrtvu da li postoji potreba za posebnim mjerama zaštite žrtve te ako postoji, koje po-sebne mjere zaštite bi se trebale primijeniti. Taj postupak zove se provođenje pojedinačne procjene žrtve, koju su sva nadležna tijela (policija, državno odvjetništvo i sud) u svim fazama postupka, dužni ispitati.

9 Odbor za uklanjanje diskriminacije žena, CEDAW, Zaključne primjedbe o četvrtom i petom periodičnom izvješću za Hrvatsku, 24. srpnja 2015.g., točka 18., link dos-tupan na: https://ravnopravnost.gov.hr/UserDocsImag-es/arhiva/images/pdf/CEDAW%20Zaključne%20prim-jedbe%20o%204.%20i%205.%20periodičnom%20izv-ješću%20za%20Hr-vatsku%2028.7.2015.pdf

https://ravnopravnost.gov.hr/UserDocsImages/arhiva/images/pdf/CEDAWhttps://ravnopravnost.gov.hr/UserDocsImages/arhiva/images/pdf/CEDAWhttps://ravnopravnost.gov.hr/UserDocsImages/arhiva/images/pdf/CEDAWhttps://ravnopravnost.gov.hr/UserDocsImages/arhiva/images/pdf/CEDAWhttps://ravnopravnost.gov.hr/UserDocsImages/arhiva/images/pdf/CEDAW

8 Naime, kako je i u Preambuli Direktive 2012/29/EU nave-deno da su neke žrtve posebno izložene riziku sekundarne i ponovljene viktimizacije, zastrašivanja i odmazde od strane počinitelja tijekom postupka, takav rizik moguće je djelo-tvorno utvrditi samo pojedinačnom procjenom.

Pojedinačna procjena žrtve izričito je propisana Zakonom o kaznenom postupku. Iako se pojedinačna procjena ne navodi niti u Prekršajnom zakonu niti ZZNO – m, njezina obveza provođenja proizlazi iz Direktive, Protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji te supsidijarne primjene ZKP – a.

Dakle, pojedinačna procjena provodi se u odnosu na svaku žrtvu na način da se s obzirom na specifičnost prekršaja, osobnih značajka žrtve i okolnosti svih slučaja, procijenjuje da li postoji potreba za posebnim mjerama zaštite (kao što je poseban način ispitivanja žrtve, uporaba komunikacijskih tehnologija radi izbjegavanja vizualnog kontakta s počinite-ljem kao i druge mjere zaštite propisane Zakonom i Pravil-nikom o načinu provođenja pojedinačne procjene). Pri tome se posebna pažnja posvećuje žrtvama koje njihov odnos s počiniteljem čini osobito ranjivim, kao što su žrtve nasilja u obitelji.

Pojedinačna procjena žrtve provodi se uz sudjelovanje žrtve uzimajući u obzir njezine želje, uključujući i želju da se ne koriste posebne mjere zaštite propisane zakonom. Međutim, stvarnost je u potpunosti drugačija kada su u pi-tanju žrtve prekršajnih postupka, uključujući žrtve nasilja u obitelji.

Istraživanje koje je proveo Hrvatski pravni centar u partner-stvu s Ministarstvom pravosuđa i Uredom za ljudska prava i prava nacionalnih manjina pokazuje da se pojedinačna procjena žrtava u kaznenom i prekršajnom postupku pro-vodi u malom broju slučajeva i to najčešće kao neformalna radnja koja služi za potrebe tijela koje provodi postupak. Najveći postotak provedbe pojedinačne procjene ostvaren je od strane specijaliziranih službi za podršku (odjeli za pomoć i podršku žrtvama i svjedocima), dok je najniži postotak provođenja zabilježen od strane pravosudnih tijela. Primjera radi, podaci iz istraživanja ukazuju na to da prekršajni sudovi uopće ne provode formalnu pojedinačnu procjenu. Razloga je više. Jedan od razloga je taj što provođenje formalne pojedinačne procjene potreba žrtve nije definirano u našem kaznenopravnom, uključujući prekršajnopravnom sustavu, a tu je i nedovoljna osposobljenost za provođenje pojedinačne procjene kao i ne postojanje standardiziranih obrazaca u koji bi se unosili podaci dobiveni pojedinačnom procjenom10. Sve to onda dovodi do toga da potrebe žrtava nisu zadovoljene

10 Z. Burić, Branka Lučić, str.46-52, Pravni i institucion-alni aspekti položaja žrtve kaznenog djela u Republici Hrvat-skoj, link dostupan na: http://www.zupsudvu.hr/radovi/pravni_i_institucion-alni_aspekti_poloza-ja_zrtve_kaznenih_djela_u_RH.pdf

http://www.zupsudvu.hr/radovi/pravni_i_institucionalni_aspekti_polozaja_zrtve_kaznenih_djela_u_RH.pdfhttp://www.zupsudvu.hr/radovi/pravni_i_institucionalni_aspekti_polozaja_zrtve_kaznenih_djela_u_RH.pdfhttp://www.zupsudvu.hr/radovi/pravni_i_institucionalni_aspekti_polozaja_zrtve_kaznenih_djela_u_RH.pdfhttp://www.zupsudvu.hr/radovi/pravni_i_institucionalni_aspekti_polozaja_zrtve_kaznenih_djela_u_RH.pdfhttp://www.zupsudvu.hr/radovi/pravni_i_institucionalni_aspekti_polozaja_zrtve_kaznenih_djela_u_RH.pdfhttp://www.zupsudvu.hr/radovi/pravni_i_institucionalni_aspekti_polozaja_zrtve_kaznenih_djela_u_RH.pdf

9 što posljedično dovodi do toga da žrtvama nije osigurana adekvatna zaštita i pomoć.

Iako je zakonodavni okvir u dijelu koji se odnosi na prava žrtve nasilja u obitelji usklađen s Direktivom 2012/29/EU, implementacija ZZNO – a nije zadovoljavajuća budući da nisu postignuti standardi zaštite i podrške koju bi žrtve trebale ostvariti u prekršajnim postupcima.

Stoga, niže u tekstu dan je osvrt prava žrtava obiteljskog nasilja u prekršajnom postupku s osvrtom na praktična isku-stva i probleme s kojima se žrtve nasilja u obitelji susreću.

Žrtve nasilja u obitelj temeljem ZZNO – a imaju sljedeća prava11:

1 PRAVO NA PRISTUP SLUŽBAMA ZA POTPORU ŽRTVAMA NASILJA U OBITELJIKako bi žrtva bila upoznata sa praktičnim informacijama i pravima koja ima u postupku, uz dobivanje emocionalne podrške tijekom, za vrijeme i nakon završetka postupka, žrtva ima pravo ostvariti takvu pomoć i podršku kroz sudske odjele za pomoć i podršku žrtvama i svjedocima kaznenih djela i prekršaja. Takav sustav podrške pružaju sudski odjeli osnovani na županijskim sudovima (u Zagrebu, Rijeci, Zadru, Osijeku, Vukovaru, Splitu i Sisku te na prekršajnim sudovima u Zadru, Rijeci i Vukovaru). U mjestima i gradovima u kojima nisu osnovani takvi odjeli, pomoć i podršku pružaju organi-zacije civilnog društva uključene u program “Mreža podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela i prekršaja”, koje financira Ministarstvo pravosuđa.

Iako je pomoć i podrška predviđena za žrtve prekršaja, prak-sa pokazuje da prekršajni sudovi vrlo rijetko žrtve upućuju na takve odjele. Štoviše, žrtve prekršaja vrlo često nisu upoznate da takvi odjeli uopće postoje i da im oni mogu pružiti pomoć. Razlog tome je nedostatnost takvih odjela na području čitave RH, što potvrđuje i istraživanje koje je proveo Hrvatski pravni centar u partnerstvu s Ministarstvom pravosuđa i Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih ma-njina. Istraživanje pokazuje da općinski i prekršajni sudovi, kao i centri za socijalnu skrb u najmanjem postotku upućuju žrtve na opće službe za podršku, prvenstveno zbog nedostat-ka općih službi za podršku na njihovom području, odnosno odjela za podršku žrtvama i svjedocima pri sudovima. Štoviše, istraživanje je pokazalo da ispitanici s područja na kojem ne postoje odjeli ne samo da nisu upoznati s djelokrugom rada odjela već i da neprepoznaju potrebe žrtve za podrškom12.

11 Članak 6. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji12 Z. Burić, Branka Lučić, str.27, Pravni i institucionalni aspekti položaja žrtve kazne-nog djela u Republici Hrvatskoj, link dostu-pan na: http://www.zupsudvu.hr/radovi/pravni_i_institucion-alni_aspekti_poloza-ja_zrtve_kaznenih_djela_u_RH.pdf


10 S druge strane, kao primjer dobre prakse svakako je po-stupanje policije koja informacije o službama za podrušku, uz usmeno informiranje, bez iznimke daju i pisane informa-cije, što inače nije slučaj s ostalim pravosudnim tijelima13. Stoga, ukazuje se na potrebu dodatnih edukacija svih osoba koje dolaze u kontakt sa žrtvama o važnosti službi za pomoć i podršku žrtvama i svjedocima te davanju takvih praktičnih informacija kako usmenim tako i pisanim putem.

2 PRAVO NA DJELOTVORNU PSIHOLOŠKU I DRUGU STRUČNU POMOĆ ORGANIZACIJA ZA POMOĆ I POTPORU TIJELA, ORGANIZACIJE ILI USTANOVE ZA POMOĆ ŽRTVAMA NASILJA U OBITELJI

Žrtve psihološku i drugu pomoć mogu dodatno ostvariti i neposrednim obraćanjem organizacijama civilnog društva, kao i liječnicima opće prakse, centrima za socijalnu skrb, bolnicama te drugim zdravstvenim ustanovama. Policija je tako dužna prilikom prvog kontakta sa žrtvom upoznati žrtvu s njezinim pravima na njoj razumljiv način te joj uručiti pisanu obavijest o pravima koja ima u postupku uz dodatni popis kontakata odjela za pomoć i podršku žrtvama na sudovima, Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja, tijela državne uprave, ustanove socijalne skrbi te organizacija civilnog društva. Praksa pokazuje da policijske postaje u vrlo visokom postotku14 upućuju na orga-nizacije civilnog društva koje se specijalizirano bave pitanjima zaštite njihovih prava, u ovom slučaju na organizacije civilnog društva koje se bave zaštitom prava žrtava obiteljskog i rod-no uvjetovanog nasilja. S druge strane, općinski i prekršajni sudovi to rade u nižem postotku, zbog čega je potrebno uspostaviti međuresornu suradnju te povećati vidljivost or-ganizacija civilnog društva imajući na umu da su u praksi upravo organizacije civilnog društva prva kontaktna točka kojima se žrtve obrate prije nego nekim institucionalnim oblicima pomoći. Razloga je više, jedan od zabrinjavajućih razloga je nepovjerenje da će im nadležne institucije pomoći, a što je uveliko uvjetovano praksom dvostrukog uhićenja i kažnjavanja, čime se žrtve odvraća od prijavljivanja nasilja.

Pritom, treba u obzir uzeti i podatak kako žrtve nasilja u obi-telji smatraju da je podrška koje pružaju organizacije civilnog društva (bilo psihološka bilo pravna) prilično sveobuhvatna i vrlo značajna15. Upravo zbog navedenog, smatramo kako je ključno da organizacije civilnog društva i dalje aktivno djeluju u navedenom području, pružajući pomoć žrtvama i stvaranju povjerenja kod žrtve kako bi smanjili proces tra-

13 Ibidi, str. 28. 14 Z. Burić, Branka Lučić, str.27, Pravni i institucionalni aspekti položaja žrtve kazne-nog djela u Republici Hrvatskoj, link dostu-pan na: http://www.zupsudvu.hr/radovi/pravni_i_institucion-alni_aspekti_poloza-ja_zrtve_kaznenih_djela_u_RH.pdf 15 Istraživački izvještaj za Hrvats-ku, VICITAS - Un-aprjeđenje sustava podrške iz perspektive žrtava kaznenih djela, str. 24


11 umatizacije, potaknuli žrtve na prijavljivanje nasilja te ih osnažile s ciljem izlaska iz nasilne zajednice bez opasnosti za sebe i svoju djecu.

U tom dijelu, valja naglasiti kako su organizacije civilnog društva, zajedno sa nadležnim tijelima (uključujući centre za socijalnu skrb, zdravstvene i obrazovno – odgojne ustanove kao i sve stručne osobe koje dolaze u kontakt sa žrtvama nasilja), dužne prijaviti nasilje bilo policiji bilo državnom odvjetništvu za koje su saznale u okviru obavljanja svojih poslova. Takva zakonska odredba je problematična na više razina u odnosu na one organizacije civilnog društva koje pružaju pravnu i/ili psihološku pomoć žrtvama nasilja u obi-telji te koje imaju skloništa za žrtve nasilja i njihovu djecu budući da se time odvraća žrtve od prijavljivanja nasilja i prekida krug povjerenja koje žrtve imaju prema organizaci-jama civilnog društva.

I dalje zabrinjava diskrepancija između broja prijavljenih slučajeva nasilja u obitelji i stvarne brojke. Kao što je ranije navedeno, najčešći razlog tome je strah od ponovljene vikti-mizacije i osvete počinitelja te nepovjerenja da će im odgo-vorne institucije (policija, CZSS i sud) pružiti adekvatnu za-štitu. Upravo zbog navedenog, često su organizacije civilnog društva prva kontakt točka žrtvama kada se žele informirati o svojim pravima i izaći iz nasilne veze. Povjerenje koje tada žrtve steknu je od velike važnosti budući da su žrtve u tim prvim kontaktima nesigurne i obeshrabrene jer ne vide izlaz iz takve nasilne zajednice, koja često traje dugi niz godina. Stoga, namećući obvezu prijave nasilja organizacijama civil-nog društva koja u svom radu pružaju usluge savjetovališta i skloništa, posljedično može dovesti do gubitka povjerenja te odvraćanja žrtava od prijavljivanja nasilja i izlaska iz nasilne zajednice. Za zaključiti je da navedena zakonska odredba nepotrebno sužava ovlasti i dano povjerenje koje organizacije civilnog društva uživaju od strane žrtava.

3 PRAVO NA ZAŠTITU OD ZASTRAŠIVANJA I ODMAZDETo je opće pravo žrtve koje se ostvaruje kroz niz drugih prava propisanih zakonom. Najčešći primjeri kako žrtva može to pravo ostvariti jest kroz izricanje prekršajnopravnih sankcija. ZZNO poznaje četiri vrste prekršajnopravnih sankcija, a to su zaštitne mjere, novčana kazna, kazna zatvora i druge prekr-šajnopravne sankcije propisane zakonom kojim se uređuje prekršaj (u pravilu će biti riječ o mjerama opreza koje su propisane Prekršajnim zakonom). Njihova je svrha spriječiti nasilje u obitelji, osigurati zaštitu zdravlja i sigurnosti žrtve

12 nasilja u obitelji te otkloniti okolnosti koje pogoduju ili poti-cajno djeluju na počinjenje novog prekršaja, a izriču se radi otklanjanja ugroženosti žrtve nasilja u obitelji.

Postoje 4 vrste zaštitnih mjera i to su:

• obvezan psihosocijalni tretman• zabrana približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žr-

tve nasilja u obitelji• udaljenje iz zajedničkog kućanstva• obvezno liječenje od ovisnosti

Zaštitne mjere mogu se izreći po službenoj dužnosti ili na prijedlog ovlaštenog tužitelja (što je u pravilu policija), žrtve ili centra za socijalnu skrb.

Važno je napomenuti da se zaštitna mjera zabrane približa-vanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji te udaljenja iz zajedničkog stana mogu izreći i prije pokretanja prekršajnog postupka na prijedlog žrtve ili drugog ovlaštenog tužitelja ako postoji izravna opasnost za sigurnost žrtve ili članova njezine obitelji odnosno člana zajedničkog kućanstva. Nota bene, ako je takav prijedlog podnijet, njezin predlagatelj (policija, žrtva ili CZSS) dužan je u roku od 8 dana podnijeti optužni prijedlog nadležnom Prekršajnom sudu jer u pro-tivnom se odluka o zaštitnim mjerama stavlja izvan snage.

Počinitelj nasilja dužan je postupati po zaštitnim mjerama, a ukoliko ih krši, osobe koje su u okviru svojih poslova (npr. djelatnici CZSS, zaposlenici u odgojno – obrazovnim usta-novama i dr.) saznali za nasilje u obitelji, dužni su prijaviti policiji ili državnom odvjetništvu. Izricanja zaštitnih mjera je vrlo važan instrument u zaštiti žrtava kada je takva zaštita hitna i prijeko potrebna budući da je Prekršajni sud dužan o zaštitnim mjerama odlučiti naj-kasnije u roku od 24 sata od podnošenja prijedloga.

Osim gore navedenih zaštitnih mjera koje propisuje ZZNO, Prekršajni sud može propisati i zaštitne mjere koje propisuje Prekršajni zakon koji je lex generalis u odnosu na druge za-kone kojima su propisani prekršaji (npr. Zakon o sigurnosti prometa na cestama, Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira i dr.).

13 Zaštitne mjere po Prekršajnom zakonu su:

• Obvezno liječenje od ovisnosti;• Zabrana obavljanja određenih dužnosti ili djelatnosti;• Zabrana obavljanja određenih djelatnosti ili poslova

pravnoj osobi;• Zabrana stjecanja dozvola, ovlasti, koncesija ili sub-

vencija;• Zabrana poslovanja s korisnicima državnih ili lokalnih

proračuna;• Zabrana upravljanja motornim vozilom;• Zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja.

Zaštitne mjere koje propisuje Prekršajni zakon u pravilu se neće primjenjivati na žrtve nasilja u obitelji budući da su zaštitne mjere izričito navedene ZZNO – m. Međutim, iste će biti primjenjivane u svim onim slučajevima prekršaja kada su potrebne i primjerene kako bi se otklonili uvjeti koji omo-gućuju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja.

4 PRAVO NA ZAŠTITU DOSTOJANSTVA TIJEKOM ISPITIVANJA ŽRTVE KAO SVJEDOKATo je, također, opće pravo žrtve koje se ostvaruje kroz niz drugih prava kao što je poseban način ispitivanja na način da mu/joj se ne postavljaju pitanja koja se odnose na strogo osobni život ili raniji seksualni život, da žrtva može tražiti isključenje javnosti s rasprave, da ju se ispituje na senzibi-liziran način bez osude i diskriminacije i sl.

5 PRAVO NA PRATNJU OSOBE OD POVJERENJA PRI PODUZIMANJU SVIH RADNJI U KOJIMA SUDJELUJE

To znači da žrtva ima pravo da njezina osoba od povjerenja (bračni/izvanbračni drug, formalni/neformalni životni partner, roditelji, prijatelj, predstavnica/k organizacija civilnog druš-tva ili dr. punoljetna osoba koju žrtva odredi) bude uz nju kroz sve faze postupka (od prijave nasilja na policiji pa sve do davanja iskaza na Prekršajnom sudu) s ciljem smanjenja straha i nelagode od svjedočenja i boravka na sudu. Osoba od povjerenja ne može biti samo osoba koja je pozvana ili predložena da bude svjedok u istom prekršajnom postupku.

U praksi su česti slučajevi da zajedno sa žrtvama kao osobe od povjerenja idu djelatnici/e organizacija civilnog društva koji se u svom radu bave žrtvama različitih oblika nasilja.

14 Prepoznavanje i važnost osobe od povjerenja od strane nad-ležnih institucija ovisi od tijela do tijela. U praksi, nadležna tijela (državna odvjetništva, ali i poneki sudovi) ne prepo-znaju pravo žrtve na pratnju osobe od povjerenja. Kada žrtva želi konzumirati navedeno pravo, često se događa da državno odvjetništvo ne dopušta pratnju zbog nedovoljnih prostornih kapaciteta ili nedostatka razumijevanja značaja osobe od povjerenja. Navedeno je isticano u izvješću pučke pravobraniteljice koja navodi da gotovo niti na jednom sudu ne postoje osigurane prostorije za svjedoke i žrtve a da se na nekim sudovima volonterima iz organizacija civilnog društva ne dopušta da prisustvuju ročištu kao osobe od povjerenja žrtve16. Također, iskustva Udruge za podršku žrtvama i svje-docima u radu sa žrtvama kaznenih djela govore o proble-mima koji se tiču povrede Direktive 2012/29/EU, počevši od nezaprimanja kaznene i prekršajne prijave zbog nedovoljnog informiranja o postojanju prava žrtve i broja 116 006, do zabrane nazočenja ”osobe od povjerenja“ pojedinim radnja-ma u sklopu kaznenog i prekršajnog postupka (npr. prilikom posjeta sudu i ispitivanja).

Valja zaključiti da usprkos zakonskom prepoznavanju važ-nosti osobe od povjerenja, u praksi provedba navedenog prava nije dovoljno prepoznata što žrtve često ostavlja pre-puštene same sebi, u postupku koji je visoko traumatizirajući za njih.

6 PRAVO DA NA NJEZIN ZAHTJEV, BEZ NEPOTREBNE ODGODE, BUDE OBAVIJEŠTENA O UKIDANJU ZADRŽAVANJA ILI BIJEGU OKRIVLJENIKA TE STAVLJANJU IZVAN SNAGE ODLUKE O IZRICANJU ZAŠTITNIH MJERA I UKIDANJU MJERA OPREZA KOJE SU ODREĐENE RADI NJEZINE ZAŠTITE ILI OTPUŠTANJU OSUĐENIKA S IZDRŽAVANJE KAZNE ZATVORA

Nota bene, ovo pravo zahtijeva aktivnost žrtve. Naime, ako žrtva sama to ne zahtijeva od nadležnih tijela (policije ili suda ili Ministarstva pravosuđa – Služba za podršku i pomoć žrtva-ma i svjedocima kaznenih djela i prekršaja – ovisno u kojoj fazi je postupak) žrtva takvu obavijest neće dobiti. Žrtva će obavijest o ukidanju zadržavanja ili izricanju zaštitnih mjera odnosno ukidanja mjera opreza dobiti od policije, dok će obavijest o bijegu ili otpuštaju osuđenika s izdržavanja kazne dobiti od Službe za pomoć i podršku žrtvama i svjedocima.

Upravo zbog navedenog, važno je da sva nadležna tijela pro-vode postupak pojedinačne procjene te je sukladno željama žrtve ažuriraju.

16 Izvješće pučke pravobraniteljice za 2018. godinu, str. 22., link dostupan na: https://www.ombuds-man.hr/hr/download/izvjesce-pucke-pra-vobranitel-jice-za-2018-godinu/

https://www.ombudsman.hr/hr/download/izvjesce-pucke-pravobraniteljice-za-2018-godinu/https://www.ombudsman.hr/hr/download/izvjesce-pucke-pravobraniteljice-za-2018-godinu/https://www.ombudsman.hr/hr/download/izvjesce-pucke-pravobraniteljice-za-2018-godinu/https://www.ombudsman.hr/hr/download/izvjesce-pucke-pravobraniteljice-za-2018-godinu/https://www.ombudsman.hr/hr/download/izvjesce-pucke-pravobraniteljice-za-2018-godinu/

15 7 PRAVO NA TAJNOST OSOBNIH PODATAKA ČIJIM BI SE OTKRIVANJEM MOGLA UGROZITI NJEZINA SIGURNOST ILI SIGURNOST OSOBA IZ ČL. 8. ST. 1. I 2. ZZNO - A TE PRAVO ZAHTIJEVATI ISKLJUČENJE JAVNOSTI S RASPRAVE

To je pravo koje osigurava žrtvama visoku razinu zaštite jer se njime sprječava iznošenje osobnih podataka o žrtvi odnosno njenim članovima obitelji. Drugim riječima, nadležna tijela (policija, sud) kao i drugi sudionici u postupku (CZSS, od-vjetnici, vještaci, zdravstveni djelatnici i dr.) ne smiju nikome odavati podatke o identitetu žrtve i njezinom mjestu boravka (npr. ako je žrtva privremeno smještena u sklonište, adresa skloništa je tajna i nikome se ne smije odavati). Takva zaštita je posebno važna za djecu kao žrtve te uključuje neobjav-ljivanje imena djeteta. Žrtva također ima pravo zahtijevati isključenje javnosti s rasprave ako je to potrebno radi zaštite osobnog i obiteljskog života žrtve. Sud može isključiti javnost za cijelu raspravu ili samo jedan njezin dio.

8 PRAVA NA OPUNOMOĆENIKA U POSTUPKUŽrtva ima pravo na odvjetnika u postupku, ali ne na teret proračunskih sredstava, već samo na onu odvjetnicu/ka koju žrtva sama angažira na vlastiti trošak. Treba istaknuti da žrtve nasilja u prekršajnim postupcima ne mogu ostvariti i pravo na pomoć odvjetnika kroz sustav besplatne pravne po-moći jer je isti namijenjen isključivo za građanske i upravne postupke. Također, besplatna pravna pomoć koju predviđa Hrvatska odvjetnička komora, osigurana je samo socijalno ugroženim osobama i žrtvama Domovinskog rata u pravnim stvarima u kojima te osobe ostvaruju prava koja su u svezi s njihovim položajem. Iako bi žrtve mogle ostvariti pravo na savjetnika na teret proračunskih sredstava ako je isto utvrđeno pojedinačnom procjenom, imajući na umu da se, u pravilu, u prekršajnim postupcima ne provodi pojedinačna procjena na temelju kojeg bi se moglo procijeniti da se prije ispitivanja žrtve (bilo na policiji bilo na sudu), žrtvi imenuje savjetnik koji bi joj/mu pružio opće pravne informacije od-nosno pomoći joj u sastavljanju imovinskopravnog zahtjeva, razvidno je da će u praksi žrtve biti u nemogućnosti da ostvari navedeno pravo.

16 9 PRAVO, NA VLASTITI ZAHTJEV, BITI OBAVIJEŠTENA O PODUZETIM RADNJAMA POVODOM PRIJAVE I O ISHODU POSTUPKA

To je pravo koje žrtva može ostvariti samo na zahtjev. Dakle, ukoliko izostane zahtjev žrtve da ju se obavijesti o podu-zetim radnjama ( npr. koje su radnje poduzete povodom njezine prijave, ukidanja zadržavanja počinitelja na policiji, stavljanju izvan snage odluke o izricanju zaštitnih mjera i ukidanju mjera opreza, otpuštanju osuđenika s izdržavanja kazne ili o donesenoj sudskoj odluci) žrtva takvu obavijest neće primiti. Zahtjev žrtva može podnijeti u bilo kojoj fazi postupka, onom tijelu koje sudjeluje u postupku (policiji ili sudu). Naime, treba imati na umu da se u pravilu pisana presuda ne dostavlja žrtvama, što znači da prethodno žrtva da bi zaprimila presudu, mora zahtijevati da joj se ista do-stavi po okončanju prekršajnog postupka. Jedan od razloga je taj što žrtva u prekršajnom postupku ima status svjedoka, osim ako u postupku sudjeluje kao oštećenik. Upravo zbog navedenog, žrtva nema pravo na žalbu o odluci o krivnji i kazni počinitelja. Za prekršajne postupke karakteristično je to da je najčešće ovlašteni tužitelj policija, koja ima pravo podnijeti žalbu na odluku o krivnji i kazni počinitelja, a što gotovo nikad ne čini.

10 PRAVO BITI ISPITANA BEZ NEOPRAVDANE ODGODE NAKON PODNOŠENJA PRIJAVE, PRAVO ZAHTIJEVATI DA BUDE ISPITANA U POSTUPKU PRED SUDOM TE PRAVO DA SE DALJNJA ISPITIVANJA PROVODE SAMO U MJERI U KOJOJ JE TO NUŽNO ZA POTREBE PREKRŠAJNOG POSTUPKA Žrtva tako ima pravo biti ispitana nedugo nakon što je pod-nijela prijavu nasilja. Žrtvu u prekršajnim postupcima uvijek ispituje policija, a ispitivanje može provesti i sud. Naime, praksa nerijetko pokazuje kako žrtve nakon podnošenja prijave nasilja u prekršajnim postupcima policiji, ne budu obaviještene ne samo o pokretanju prekršajnog postupka već ne budu pozivane na sud radi davanja iskaza. Tako se prekršajni postupak nerijetko provede i presuda donese da žrtve o tome nemaju saznanja. Ovo pravo omogućuje žrtvi da zahtijeva, od tijela koje vodi postupak (policije i suda) da ju posebno i sud ispita.

17 11 PRAVO BITI ISPITANA NA POLICIJI OD STRANE OSOBE ISTOG SPOLAŽrtve nasilja imaju pravo zahtijevati da ih na policiji ispituje osoba istog spola kao što je ona. Naime, imajući na umu da se uzroci rodno uvjetovanog nasilja temelje na patrijahalnim obrascima ponašanja i poimanju rodnih uloga, a da su žene žrtve nasilja u visokom postupku žrtve sekundarne i ponov-ljene viktimizacije, žrtvama je dana mogućnost da o nasilju iskazuju pred osobom istog spola. To je pravo koje bi žrtva u pravilu treba zahtijevati prije nego što ispitivanje započne.

12 PRAVO NA IZBJEGAVANJE KONTAKTA S POČINITELJOM PRIJE I TIJEKOM POSTUPKA, OSIM AKO PREKRŠAJNI POSTUPAK ZAHTIJEVA TAKAV KONTAKT

Pravo žrtve da bude ispitana bez prisutnosti počinitelja je izuzetno važno i korisno pravo, ne samo za žrtvu jer joj se time smanjuje sekundarna traumatizacija i mogućnost dava-nja detaljnijeg i potpunijeg iskaza, već i za sud koji je dužan utvrditi sve važne činjenice a koje među ostalim u najvećoj mjeri ovise od iskaza žrtve. Prepoznajući problematiku na-silja u obitelji, zakonodavac je djelomično prepoznao da je žrtvama zbog dugotrajne izloženosti nasilju u obitelji vrlo često slomljen otpor da se suprotstave nasilniku. Zbog toga nije za očekivati da će žrtve nasilja pred počiniteljom koji ih je zlostavljao, omalovažavao i potčinjavao, nesmetano govoriti o svemu što su proživjele. Upravo zbog navedenog, dana je mogućnost da se izbjegne kontakt između žrtve i počinitelja u prostorijama suda ili policije kad god je to moguće. Međutim, iako navedena mogućnost postoji, svjedoci smo da se žrtve nasilja u obitelji u prekršajnim postupcima i dalje ispituju pred počiniteljem odnosno suočava ih se u postupku. ZZNO ne spominje ništa o ispitivanju putem audio – video uređaja kako je to propisano ZKP – om, ali to je svakako smjer u kojem bi se trebalo djelovati kako bi se žrtve zaštilo od po-novljene viktimizacije, traumatizacije, ali i od zastraživanja od strane počinitelja.

13 PRAVO NA PRIVREMENI SMJEŠTAJ U ODGOVARAJUĆU USTANOVU SUKLADNO POSEBNOM ZAKONU

Pravo na primjereni smještaj odnosi se na privremeno zbri-njavanje osoba u kriznim situacijama, koji se među ostalim, odnosi na žrtve obiteljskog nasilja sukladno Zakonu o soci-jalnoj skrbi. Prema navedenom zakonu, žrtve nasilja imaju

18 pravo na privremeni smještaj, u maksimalnom trajanju do 1 godine. U slučaju nasilja u obitelji, ako žrtva nasilja traži privremeni smještaj, jedinice lokalne i područne samoupra-ve dužne su im osigurati privremeni smještaj u socijalnom stanu ili na neki drugi način. Iako Zakon eksplicite ne navodi da se privremeni smještaj odnosi i na privremeni smještaj u skloništu za žrtve nasilja u obitelji, smatra se da se isti odnosi i na skloništa.

14 PRAVO NA POLICIJSKU ZAŠTITU I OSIGURANJE, PO NALOGU SUDA, U SVRHU NEOMETANOG UZIMANJA OSOBNIH STVARI PRILIKOM ZAJEDNIČKOG KUĆANSTVA

Žrtva ima pravo u pratnji policije otići u stan te uzeti stvari nužne za život (osobne dokumente, odjeću, obuću, igračke za djecu i sl.) na temelju naloga suda. U pravilu će sud izdati takav nalog ako okrivljenik nije lišen slobode, međutim, na-log može biti izdan i u slučaju kada je okrivljenik zadržan a postoji opasnost za osobnu sigurnost žrtve od drugih osoba odnosno članova obitelji.

15 DRUGA PRAVA PROPISANA ZAKONOM KOJIM SE UREĐUJE KAZNENI POSTUPAK, OSIM ONIH PRAVA KOJA PO NARAVI STVARI MOŽE IMATI SAMO ŽRTVA KAZNENOG DJELA

Kao što je već ranije rečeno, odredbe Zakona o kaznenom postupku supsidijarno se primjenjuju i na prekršajne postup-ke, što uključuje i prava propisana za žrtve.

19 Zaključna razmatranja

Pružanje pomoći i podrške žrtvama u Hrvatskoj razvijalo se i intenziviralo usporedno s procesom pomicanja tradici-onalnog fokusa isključivo s okrivljenika i njegovih prava na žrtvu kao osobu pogođeno bilo kaznenim bilo prekršajnim djelom, koja je doživjela određenu traumu i potrebna joj je adekvatna podrška i pomoć. Razvoj prava žrtava u Hrvat-skoj nedvojbeno je posljedica potrebe harmonizacije hrvat-skog zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije. Iz svega što je naprijed navedeno, razvidno je kako tendenci-je europskih zakonodavstava idu za izjednačavanjem žrtava kaznenih i prekršajnih djela upravo zato da žrtve prekršajnih djela ne bi bile u nepovoljnijem položaju, što je djelomično i ispravljeno Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji.

U svjetlu činjenice da se većina nasilja u bliskim odnosima u hrvatskom zakonodavstvu procesuirala upravo unutar pre-kršajnog postupka, treba naglasiti da se takav trend zadnjih dvije godine smanjuje. Prema Izvještaju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, 10.272 osoba prekršajno je prijav-ljeno zbog nasilja u obitelji u 2018. godini što je za 10,7% manje nego u istom razdoblju prošle godine kada je prekr-šajno prijavljeno 11.506 osoba17. Usporedno, zabilježeno je ukupno 3.198 kaznenih djela s elementima nasilja među bliskim osobama (što je za 5,5% više nego u 2017., kada je zabilježeno 3.073 kaznena djela). Navedenim kaznenim djelima ukupno je stradalo 3.347 žrtava (što je za 2% više žrtava nego u 2017. kada je ukupno stradalo 3.275 žrtava). Što se tiče kaznenog djela iz čl.179.a – Nasilje u obitelji, ukupno je počinjeno 623 ovih kaznenih djela (prošle godine 554) na štetu 535 žena (prošle godine 464 žena) i 100 muš-karaca (prošle godine 90 muškarca), a od strane 96 muškarca počinitelja i 5 žena počiniteljica18.

Međutim, smanjenje broja prijavljenih slučajeva prekršajnih djela nasilja u obitelji zabilježen je uz istodobni rast broja slu-čajeva prijavljenih za kazneno djelo nasilja u obitelji. Dakle, za zaključiti je da dolazi do brutalizacije nasilja, a činjenica da dolazi do smanjenja prekršajnih postupaka i povećanja kaznenih postupaka, alarmantan je pokazatelj kako ne po-stoje učinkoviti mehanizmi u borbi protiv nasilja u obitelji.

Premda je zakonodavni okvir po pitanju prava žrtava obi-teljskog nasilja u prekršajnim postupcima relativno dobar, nedostatka u sustavu je mnogo. Pravobraniteljica za rav-nopravnost spolova već godinama ukazuje na razloge takvih

17 Izvještaj Pravo-braniteljice za ravno-pravnost spolova za 2018 godinu, str. 93, link dostupan na: https://www.prs.hr/attachments/arti-cle/2645/Izvješće%20o%20radu%20Pravo-braniteljice%20za%20ravnopravnost%20spolova%20za%202018.%20godinu_~.pdf18 Izvještaj Pravo-braniteljice za ravno-pravnost spolova za 2018 godinu, str. 98, link dostupan na: https://www.prs.hr/attachments/arti-cle/2645/Izvješće%20o%20radu%20Pravo-braniteljice%20za%20ravnopravnost%20spolova%20za%202018.%20godinu_~.pdf

https://www.prs.hr/attachments/article/2645https://www.prs.hr/attachments/article/2645https://www.prs.hr/attachments/article/2645https://www.prs.hr/attachments/article/2645https://www.prs.hr/attachments/article/2645https://www.prs.hr/attachments/article/2645

20 tamnih brojki nasilja kao i migracije nasilja iz prekršajne sfere u kaznenu, kao što je nedostatak organiziranog susta-va ranog prepoznavanja i prevencije nasilja, nepostojanje učinkovitih preventivnih mehanizama, neorganiziran i za rodno nasilje nesenzibiliziran sustav podrške i potpore žr-tvama, jasnih razgraničenja između prekršaja od kaznenog djela, blage kazne koje se izriču nasilnicima, neučinkovitost provedbe zaštitnih mjera žrtava uz niz drugih razloga, što su sve pokazatelji neučinkovitosti sustava19.

Potrebe žrtava u prekršajnim postupcima za potporom i po-drškom, naročito zaštita žrtava od sekundarne viktimizacije do koje može doći tijekom postupka, u potpunosti je zane-marena. Stoga je potrebno prava koja su propisana pretočiti i primijeniti u praksi. Žrtvu se promatra samo kao sredstvo za utvrđivanje činjenica, a ne kao osobu kojoj pripadaju određena prava koja se moraju poštivati. Praksa pokazuje da žrtve u prekršajnom postupku ne ostvaruju ista prava kao žrtve u kaznenom postupku odnosno da žrtve nasilja u obitelji ne ostvaruju ili otežano ostvaruju prava koja su im izričito propisana Zakonom o zaštiti od nasilja o obitelji. Kako bi se potaknulo i olakšalo prijavljivanje nasilja i žrtvama omogućilo da ostvare prava koja po zakonu imaju, ključno je da nadležna tijela kao i službe za potporu i podršku žr-tvama budu dostupne žrtvama i budu pripravna odgovoriti na potrebe žrtve. Stoga, nužno je prekinuti krug ponovljene viktimizacije te osigurati standardiziranu i sustavnu primjenu zakona i drugih propisa kojim se osiguravaju prava žrtava, na svim razinama na čitavom području Republike Hrvatske.

19 Izvještaj Pravo-braniteljice za ravno-pravnost spolova za 2018 godinu, str. 119, link dostupan na: https://www.prs.hr/attachments/arti-cle/2645/Izvješće%20o%20radu%20Pravo-braniteljice%20za%20ravnopravnost%20spolova%20za%202018.%20godinu_~.pdf

https://www.prs.hr/attachments/article/2645https://www.prs.hr/attachments/article/2645https://www.prs.hr/attachments/article/2645

Documents

PRAVA ŽRTAVA U PREKRŠAJNIM POSTUPCIMA · Za razliku od kaznenog postupka, prekršajni postupak je brži i jednostavniji jer nije određen strogim procesnim pravilima. Isto tako,