Doc. dr. sc. Milijan Sesar

PRAVNI FAKULTET – SPLIT

Katedra građanskog procesnog prava

PRAKTIKUM ARBITRAŽNOG PRAVA

DIO I. – UVODNI POJMOVI

1. Šta je arbitraža?

Arbitraža je tijelo nedržavnog karaktera sastavljeno od (jedne ili više) osoba o čijem su se

izboru stranke sporazumjele, komu stranke sporazumno i dragovoljno povjeravaju donošenje

meritorne odluke u sporu, a Zakon tu odluku izjednačava s pravomoćnom sudskom

presudom.1

Kada govorimo o definiciji arbitraže prema stranim autorima, onda su uočljivi elementi iz

naprijed navedene definicije, ali se u tim definicijama posebno inzistira na terminu „privatni

sud“ koji se odnosi na narav arbitražnog suda.2

1 Lojze Ude: „Civilni pravni postopek“, Ljubljana, 1988., str. 301., Milijan Sesar: „Arbitražni postupak“ (doktorska disertacija), Pravni fakultet Ljubljana, 1991, str. 7., Željko Borić: „O arbitraži, arbitrabilnost, ugovor o arbitraži, stranke, arbitražni sud i postupak“, Pravo i porezi, Zagreb, 1/2009, str. 94.S. Triva, Mihajlo Dika: „Građansko parnično procesno pravo“, Zagreb, 2004., str. 851.S. Triva: „Izbrani sud ili arbitraža“, Zagreb, 1985., str. 3.2 Tako u njemačkom pravu G. Henn, „Schiedsverfahrensrecht“, Ein Handbuch, Heidelberg, 1986, str. 1., A. Baumbach-K. H. Schwab, „Schiedsgerichtsbarkeit“, München und Berlin 1960, str. 49, K. H. Schwab, „Schiedsgerichtsbarkeit“, München 1979, str. 1, P. Schlosser, „Das Reicht der internationalen privaten Schiedsgerichtsbarkeit“, Tübingen, 1975, str. 7, u austrijskom pravu: H. Fasching, „Schiedsgericht und Schiedsverfahren im östereichischen und im internationalen Recht“, Mainz-Wien, 1973, str. 1-2, u švicarskom pravu: M. Glldener, „Schveizerisches Zivilprozessrecht“, Zürich, 1979, str. 594-595, T. Rüede-R. Hadenfeldt, „Schwizerisches Schiedsgerichtsrecht“, Zürich, 1980, str. 3., H.U. Walder-Bohner, „Zivilprozessrecht“, Zürich,

Moje je mišljenje da se termin „privatni sud“ može rabiti uvjetno, jer taj sud proizvodi

pravne učinke koji imaju iste posljedice kao što je to i državni sud.

Kada se govori o povijesnom arbitražnom sudovanju, poznato je da se arbitražno

rješavanje sporova koristilo u povijesti i prije nego što su nastali pisani zakoni ili što su

ustanovljeni formalni sudovi. Jedan od razloga je i taj što arbitraža jamči tajnost postupka i

prilagodljivost arbitražnog postupka pravilima koja određuju stranke.3

2. Vrste arbitraže

a) po načinu organiziranja:

- institucionalne

- ad hoc

Institucionalne arbitraže su oni arbitražni sudovi koje u okviru već postojeće organizacije

koja ih je utemeljila rješavaju sporove među strankama.4 Te arbitraže imaju svoje organe, kao

što je u pravilu lista arbitara, tajništvo, tajnik arbitraže, administrativni aparat. Posebice je

bitno istaknuti da se pri tim arbitražama formira i nastaje određena arbitražna praksa i to od

odluka koje je donio taj sud, tako da buduće stranke u arbitražnom postupku mogu na neki

način već biti upoznate s praksom toga suda u odnosu na spor koji se rješava pred arbitražom.

Ad hoc arbitraže su oni arbitražni sudovi koji ih neki autori nazivaju prigodnima.5

Potrebno je napomenuti da takvi arbitražni sudovi prestaju funkcionirati onog momenta kada

odluče o sporu koji je pred njih iznešen. Kako bi se ipak i pred tim arbitražnim sudovima, na

neki način, unificirala pravila po kojima se vode ti arbitražni postupci, Generalna skupština

UN na 31. redovitom zasjedanju, 15. prosinca 1986. godine, donijela je rezoluciju o

arbitražnim pravilima pod nazivom Arbitražna pravila Komisije Ujedinjenih Naroda za

međunarodno trgovačko pravo – A. P. UNCITRAL. Istom rezolucijom je preporučila

1983, str. 501.3 Stojan Cigoj: „Značilnosti in viri mednarodne trgovinske arbitraže“, u: „Združeno delo“, Ljubljana, 1987, broj 1, str. 21.4 A. Goldštajn-S. Triva, „Međunarodna trgovačka arbitraža“, Zagreb, 1987, str. 13, D. Babić: „Arbitraža u inozemstvu u sporovima bez međunarodnog obilježja“, Pravo i porezi“, 11/2006, str. 51, L. Ude, o.c. str. 301.Triva-Dika, o. c., str. 857, K. Sajko: „Mjerodavno materijalno pravo za arbitražne sporove s međunarodnim obilježjem“, Privreda i pravo“, 3-4/1994, Zagreb, str. 335, Milijan Sesar: „Verfahrensordnung des ständigen Schiedsgerichts bei der kroatischen Handelskammer für Rechtsstreitigkeiten mit internationalem Bezug (Zagreber Vorschrirten), Recht in a 67-72 Ost und West, Zeitschrirt für Ostrecht und Rechtsvergleichung, Heft 2, 15, Februar, 41 Jahrgang, Freie Universität, Berlin.5 H. Fasching, o. c. str. 4, K. H. Schwab, o.c. str. 5, M. Sesar: „Pravilnik o rješavanju sporova s međunarodnim elementom pred Stalnim izbranim sudištem pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, Zagrebačka pravila“, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 1999, br. 1-2 (53-54), str. 175-178.

2

upotrebu tih arbitražnih pravila te naredila Generalnom tajniku da se založi za što šire

prihvaćanje ovih pravila.

b) po vrsti sporova:

- opće

Opće arbitraže rješavaju sve vrste sporova. Kako se općim arbitražama nema potrebe

navoditi njihove karakteristike, dovoljno je samo kazati da se pred tim arbitražnim sudovima

mogu voditi sve vrste sporova bez obzira na specifičnost i predmete spora.6

- specijalizirane

Specijalizirane arbitraže rješavaju sporove iz određenog trgovačkog područja. One su

razvijene u pojedinim trgovačkim strukama, najčešće su organizirane kao institucionalne

arbitraže pri različitim trgovačkim udruženjima.7 Prednost je specijaliziranih arbitraža što u

njima sudjeluju kao suci specijalisti za određene sporove. Neke od specijaliziranih arbitraža se

npr. bave sporovima iz prometa žitaricama, prehrambenim artiklima, montažu, gradnju i

završne radove kuća, npr. njemačko udruženje za proizvodnju i preradu jaja, njemačko

udruženje za trgovinu na veliko uljem, mašću i proizvodima od ulja, trgovačko udruženje za

promet vlaknima i vlasima, arbitražni sud pri gospodarskoj komori Hamburg, udruženje za

klima uređaje, grijanje i sanitarije, udruženje u trgovini kavom, udruženje hamburških

uvoznika kave, agenti i menadžeri, udruženje za trgovinu kaučukom, udruženje u prometu

neprerađenog kakaoa, udruženje za uvoznika na veliko smola i proizvoda od laka, njemačko

udruženje za promet drva za gradnju kuća, itd. Sve prije navedene djelatnosti rješavaju

sporove u prvom redu pred specijaliziranim arbitražama za tu djelatnost.

Kao što sam istaknuo, prednost im je u izričitoj specijalizaciji u svakom pogledu u odnosu

na druge arbitražne sudove.

c) po tomu čije sporove rješavaju dijele se na:

- međunarodne

Međunarodne arbitraže su oni međunarodni sporovi pred kojima u postupku sudjeluju

stranke koje imaju sjedište u različitim državama u momentu zaključivanja ugovora o

arbitražnom sudovanju. Dakle, elemenat sjedišta stranaka s određenim varijacijama, jer to

može biti i mjesto u kojem treba biti izvršen neki od bitnih poslova iz arbitražnog ugovora, ili

ako su se stranke izričito sporazumjele da se predmet arbitražnog ugovora odnosi na više

6 A. Goldštajn, „Međunarodna trgovačka arbitraža“, Zagreb, 1976, str. 9Stojan Cigoj, „Mednarodna arbitražna razmerja“, Ljubljana, 1974, str. 41. i 52.7 A. Goldštajn, o.c., str. 9.

3

zemalja, to su sve elementi na temelju kojih se određuje je li određeni arbitražni postupak s

međunarodnim elementom.8

Potrebito je istaknuti da se u međunarodnim arbitražama ne radi o organizacijskom

pristupu, nego samo o funkcionalnom pristupu.9

Kako bi koliko-toliko unificirala pravila po kojima se vodi, u prvom redu pred

institucionalnom međunarodnom arbitražom arbitražni postupak, Komisija UN međunarodno

trgovačko pravo dana 21. lipnja 1985. je donijela model Model-Zakon UNCITRAL o

Međunarodnoj trgovačkoj arbitraži (MZ UNCITRAL).

- nacionalne

Nacionalne arbitraže su one arbitraže koje vode arbitražne postupke između stranaka koje

pripadaju istoj državi, odnosno imaju sjedište u državi u kojoj se vodi arbitraža. U pravilu se

osnivaju pred nadležnim gospodarskim komorama pojedine države, imaju domaće arbitražne

suce, primjenjuje se domaće materijalno i procesno pravo.

3. Osnovne karakteristike arbitraže

- arbitre biraju same stranke

Dakle, jedna od najvažnijih karakteristika arbitraže je da same stranke biraju arbitre, ili

direktno, ili na način da imenuju ovlaštenika za imenovanje arbitara, što znači da u svakom

slučaju imaju važan i odlučujući utjecaj na to tko su arbitražni suci. To su sigurno osobe od

njihovog povjerenja, i osobe izrazito specijalizirane za predmet spora koji je nastao. Oni

arbitražni sudovi koji imaju liste arbitara tu listu imaju u pravilu samo kao sugestiju izbora, ali

uz napomenu da to nije obveza imenovati suca sa te liste.

- primjenjuje se materijalno pravo koje one odrede

Arbitražne stranke mogu odrediti i određuju koje će se materijalno pravo primijeniti u

njihovom sporu, jer je i to jedan od razloga upućivanja na arbitražu a ne na državni sud.

- primjenjuje se procesno pravo koje stranke odrede

Izuzetno je važno istaknuti da stranke mogu odlučivati i o tomu koje će se procesno pravo

upotrijebiti u arbitražnom postupku. To znači da su i tome autonomne, jer je i postupak jedan

od razloga za odlučivanje stranaka za arbitražu. To npr. mogu biti određeni pravilnici koji su

8 Pobliže o načinu utvrđivanja kada je arbitraža međunarodna vidi u članku 1/3 MZ UNCITRAL. Prema određenim mišljenjima, način na koji MZ UNCITRAL određuje međunarodnost arbitraža je dosta širok. Tako A. Goldštajn-S. Triva, o.c., str. 498-499, D. Babić: „Ograničenje izbora stranog mjesta arbitraže prema Zakonu o arbitraži i sloboda pružanja usluga u pravu EZ i asocijacijskom pravu“, u: Zbornik Pravnog fakulteta Zagreb, br. 56 (1) 49-84/2006, str. 49-83, K. Sajko: „Međunarodno pravni aspekti hrvatskog međunarodnog arbitražnog prava“, Pravo i porezi, 4/2004, str. 31-39.9 A. Goldštajn-S. Triva, o.c., str. 499.

4

važeći u postupcima pred određenim arbitražama i to u prvom redu pred institucionalnim

arbitražama ili, npr., odgovarajući zakonski propisi građanskog procesnog prava u određenim

državama, ili za institucionalne arbitraže, a posebice za ad hoc arbitraže koje, kao što je

poznato, nemaju svoje organe pa tako niti svoje pravilnike. Potrebito je istaknuti da se

pojedini instituti iz određenih zakona procesnog prava također mogu koristiti u arbitražnom

postupku.

- postupak je jednostupanjski

Jedna od važnih karakteristika arbitraže je da je u pravilu postupak jednostupanjski i da su

izuzeci izuzetaka kada se u arbitražnom postupku predviđa dvostupanjsko sudovanje. Stranke

se i odlučuju za arbitražu da bi što prije okončali spor između njih, u pravilu prihvaćajući

prvostupanjsku arbitražnu odluku izjednačujući je s pravomoćnom sudskom presudom.

- nejavnost suđenja

Jedan od važnih, ili najvažnijih razloga za odlučivanje stranaka da im se riješi arbitražom

njihov spor je i taj što u arbitražnom postupku nema javnosti. Naime, polazi se od

pretpostavke kako bi javnost u arbitražnom postupku mogla ugroziti poslovni i svaki drugi

ugled stranaka koje se spore u arbitražnom postupku.

Čak samo objavljivanje odluka arbitražnog suda, u prvom redu kada se radi o

institucionalnim arbitražama, može biti realizirano uz izričiti pristanak stranaka i uz

dopuštenje predsjednika toga arbitražnog suda.

- suđenje se odvija izvan državnog ili drugog aparata

U arbitražnom postupku nema sudjelovanja, ili je to svedeno na najmanju moguću mjeru,

uplitanja državnih organa i državnog suda. I to je jedan od razloga odlučivanja stranaka za

arbitražno sudovanje. Naime, stranke su upravo željele izbjeći intervenciju državnih organa ili

državnog suda odlučujući se za arbitražu. Postoje određene mogućnosti uplitanja suda u

arbitražni postupak koje su minimalne, a očituju se na primjeru zamolnicama, preslušavanju

svjedoka, pobijanja arbitražne odluke, vrlo rijetko imenovanje suca državnog suda za arbitra,

itd.

- među stranka postoji odnos kooperacije

Nema arbitraže ako se o tomu nisu sporazumjele obje stranke u sporu. Taj sporazum mora

biti pisan. Jedna od poznatih rečenica za arbitražu je ta po kojoj se stranke upuštajući se u

arbitražu otprilike slažu s onom rečenicom da se odlučuju za arbitražu kad su sigurne „da

svaka stranka neće sve izgubiti, ali niti sve dobiti“.

5

Odlučuju se za arbitražu stoga što su sigurne da će u rješavanju njihovog spora sudjelovati

specijalizirani suci, suci njihovoga povjerenja, da će odluka biti donešena brzo, u pravilu na tu

odluku nema žalbe, da je postupak tajan, itd.

- brzina postupanja

Kao što je prije istaknuto, jedan od najvažnijih razloga za arbitražu je brzina postupanja.

Naime, sporost u parničnom sudovanju nije karakteristika pojedine države, nego je to u biti

zajedničko za puno svjetskih pravnih sustava. Idealno mjesto za brzo rješenje spora je

arbitraža. U njoj nema puno formalnosti, kao što je prije istaknuto, postoji kooperacija

stranaka, čak se može odluka donijeti i bez održavanja glavne rasprave, samo na temelju

spisa. Nema duge procedure u otpremanju pismena, itd.

- veća stručnost u odlučivanju, jer se arbitri biraju iz područja o kojima odlučuje

arbitraža

Kao što je prije istaknuto, u arbitražnom postupku sudjeluju suci koji imaju više znanja za

rješavanje određenih sporova nego što to imaju suci državnog suda. Ta specijalizacija ide do

razine, kao što je prije istaknuto, da postoje specijalizirani suci, npr. za sporove koji nastaju iz

prometa vlaknima i vlasima, prometa klima uređaja, grijanja i sanitarija, itd. Ta specijalizacija

sudaca daje jamstvo da će odluka biti pravična i pravedna, pa i to proizvodi posljedice koje

kažu da stranke unaprijed prihvaćaju da takva odluka bude kao pravomoćna sudska presuda.

4. Arbitražni ugovor

Nadležnost arbitraže za rješavanje spora može se ugovoriti odmah kod zaključivanja

određenog poslovnog odnosa, dakle, prije nastanka spora, ili naknadno kada spor nastane.

Arbitražni ugovor predstavlja sporazum među strankama da će eventualni nastali spor ili

spor koji je već nastao, riješiti pred institucionalnom ili ad hoc arbitražom. Spor je nastao ili

će nastati ali se uvijek radi o budućem postupku pred arbitražom.

Kod pravnih autora postavljaju se dileme o pravnoj prirodi i pravnom učinku arbitražnog

ugovora. Prema jednima prevladava mišljenje da arbitražni ugovor ima građansko-pravni

učinak, te da se može pobijati kao i svaki drugi građansko-pravni ugovor.10

Međutim u švicarskom i austrijskom pravu drži se da arbitražni sporazum ima

procesnopravni učinak, a prema njemačkom pravu ima autora koji tvrde da arbitražni

10 Tako A. Goldštajn, MTA, 1975, str. 28-29, tako i Ž. Borić, o.c., str. 95,. S. Triva-M. Dika, o.c., str. 868., L. Ude, o.c., str. 304.

6

sporazum ima isključivo materijalni učinak, a postoje mišljenja da imaju isključivo

procesnopravni učinak i mišljenja da imaju i procesnopravni i materijalni učinak.11

Dakle, ugovorom o arbitražnom sudovanju isključuje se nadležnost za suđenje državnog

suda, a eventualno spor koji može nastati ili je već nastao daje se na rješavanje sucu pojedincu

ili više arbitara ili čak (prema njemačkom pravu) i određenoj pravnoj osobi koja donosi

odluku u arbitražnom postupku.

Postoje dva načina zaključenja arbitražnog ugovora i to: arbitražni ugovor i

kompromisorna klauzula.

Arbitražni ugovor se zaključuje nakon nastanka spora i to je samostalni ugovor o

arbitražnom sudovanju, a može se odnositi i prije nastanka spora.12 Postoji ipak određena

prednost kompromisa, dakle, arbitražnog ugovora koji se zaključuje nakon nastanka spora

kada se radi o ad hoc arbitraži. Tada je porebito unijeti niz odrednica koje se odnose na ad hoc

arbitražu, za razliku od institucionalne arbitraže u kojoj su mnoge stvari poznate, jer

institucionalna arbitraža ima svoje organe.

Moje je mišljenje kada se nakon nastanka spora ugovara ad hoc arbitraža da je u taj

sporazum potrebito unijeti imena sudaca, točno odrediti ad hoc arbitražu, sjedište vijeća itd.

Kompromisorna klauzula, kao arbitražni ugovor, zaključuje se prije nego što je spor

nastao, bilo kao samostalni ugovor ili kao sastavni dio temeljnog građanskopravnog

ugovora.13

Kompromisorna klauzula na koji god način da je zaključena u glavnom ugovoru ili izvan

glavnog ugovora uvijek ima poseban status u odnosu na temeljni građanskopravni ugovor koji

regulira pravni odnos čiji se spor rješava pred arbitražom. U tom se slučaju radi o potpuno

odvojena dva ugovora pa se u tom smislu kompromisornoj klauzuli prizanaje potpuno

autonoman status.14 Ovdje je potrebito napomenuti da se kompromisorna klauzula mora

odnositi na poznati pravni odnos i na eventualno naknadno nastali pravni spor. U suprotnom,

arbitražni ugovor nema pravni učinak.15 Arbitražni ugovor i kompromisorna klauzula moraju

biti zaključeni u pisanom obliku gdje su jasno vidljivi potpisi stranaka.16

11 U švicarskom pravu: H. U. Walder-Bohner, o.c., str. 502, H. Sträuli-G. Messmer-F. Wiget, „Kommentar zur Zürcherischen Zivilprozessordnung“, Zürich, 1976, str. 445, M. Guldener, o. c., str. 601, u austrijskom pravu: H. Fasching, o.c., str. 9. Kako sam rekao, u njemačkom pravu postoje različita mišljenja o naravi arbitražnog sporazuma. Tako G. Henn, o.c., str. 4-5, A. Baumbach-K.H. Schwab, o.c., str. 54. Stoga mislim da nije potpuno ispravno mišljenje u K. Sajko-M. Dika, o. c., str. 15, po kojemu se isključivo misli da arbitražni ugovor ima samo materijalno-pravni učinak o procesnim pitanjima.12 A. Goldštajn-S. Triva, o.c., str. 138.13 T. Rüede-R. Hadenfeldt, o.c., str. 33.14 K. Sajko-M. Dika, o. c., str. 19, član 178/3 ŠZMPP, H. Sträuli-G. Messmer-G. Wiget, o.c., str. 446.15 Vidi članak 1026. DZPO, članak 577/2 ÖZPO.16 Tako A. Goldštajn, MTA, 1976, str. 17.S. Triva-M. Dika, o.c., str. 868-869.

7

Međutim, postoje određena rješenja koja prihvaćaju dogovor o arbitražnom sudovanju i

kada nije potpisan ugovor u pisanom obliku. To se odnosi na situaciju kada upuštanje u

glavnu raspravu presumira da postoji obostrana volja stranaka da se riješi spor arbitražom.17

Postoji i drugo mišljenje da se u arbitražnom postupku između određenih kategorija i

zanimanja stranaka ne traži pisani sporazum.18

Postoje i određena mišljenja po kojima dobijanje tužbe za arbitražni postupak, ako se u

odgovoru na tužbu ne porekne nadležnost arbitražnog suda da se drži da su obje stranke

prihvatile arbitražno sudovanje.

Postoje dva dijela arbitražnog sporazuma i to:

- obvezatni i

- fakultativni.

U obvezatni sadržaj arbitražnog sporazuma svakako ulazi jasno izražena volja stranaka da

kroz određeni arbitražni sud riješi jednu ili više parnica u sporu koji mogu nastati ili su već

nastali iz točno određenog pravnog odnosa.19

Po nekim autorima u obvezne sastojke arbitražnog ugovora ulaze i precizne odredbe kao

što je to oznaka stranaka, točan naziv sudaca.20

Kada govorimo o fakultativnim elementima arbitražnog ugovora, onda se tu ubrajaju

odredbe o pogledu na arbitražni postupak, posebno o primjeni inozemnog materijalnog prava,

odredbe s obzirom na sjedište arbitražnog vijeća, odredbe o načinu imenovanja arbitražnih

sudaca, odredbe o polaganju predujma za troškove, u nekim slučajevima odredbe o

angažiranju državnog suda u postupku u kojemu se procjenjuje nadležnost državnog suda s

obzirom na sjedište arbitražnog vijeća.21

Dosta elemenata koji se uzimaju kao fakultativni sastojci arbitražnog ugovora kada se

govori o institucionalnim arbitražama postaju obvezatni sastojci arbitražnog ugovora kada se

govori o ad hoc arbitražama (kao npr. za slučaj kada se određuje sjedište arbitražnog vijeća).

Naime, ne možemo zaboraviti da institucionalna arbitraža ima već niz elemenata koji su

određeni samim formiranjem institucionalne arbitraže.

L. Ude, o.c., str. 304.U njemačkom pravu K. H. Schwab, o.c., str. 29-30, G. Henn, o.c., str. 20-21, A. Baumbach-K. H. Schwab, o.c., str. 67, članak 1/1 AP UNCITRAL i čl. 7/2 MZ UNCITRAL.17 Vidi članak 1027/1 DZPO.18 Tako npr. po mišljenju T. Groosa, o.c., str. 344. U njemačkoj pravu je zauzeta praksa ako su npr. obje stranke trgovci da nije niti potreban pisani sporazum o arbitražnom sudovanju.19 Neki švicarski kantoni izričito traže da u arbitražnom sporazumu mora biti točno zanačen određeni postupak, dakle, ne uzima se kao generalna odrednica isti pravni posao, nego sa svim karakteristikama određeni spor, dakle, pobliže označenje, M. Guldener, o.c., str. 602.20 T. Rüede-R. Hadenfeldt, o.c., str. 58.21 Tako G. Henn, o.c,, str. 16-17., T. Rüede-R. Hadenfeldt, o.c., str. 59-60, A. Goldštajn, MTA, 1976, str. 16-17.

8

Institucionalni arbitražni sudovi u pravilu imaju odgovarajuće arbitražne klauzule čije

unošenje u ugovor na jasan način određuju nadležnost toga arbitražnog suda i pomaže

strankama da na nedvojben način utvrde nadležnost upravo toga suda.

- prestanak važenja ugovora o arbitražnom sudovanju

Razlozi prestanka ugovora o arbitražnom sudovanju mogu se svrstati u tri grupe.

Prva grupa je kada se stranke mogu u svakom momentu sporazumjeti da prestaje važiti

ugovor o arbitražnom sudovanju i to prije postupka, u arbitražnom postupku, po traženju

poništenja arbitražne odluke, sve dok arbitražna odluka ne stupi na pravnu snagu.22

Druga grupa razloga kada arbitražni ugovor prestaje postojati je kada se ispuni ugovorna

svrha. Dakle, kada se donese presuda, međupresuda, djelomična itd. ili da se u postupku

zaključi nagodba.

Treća grupa razloga za prestanak arbitražnog ugovora je određeni nedostatak u

arbitražnom postupku bilo da se očituje tako da se na vrijeme ne imenuju arbitražni suci,

nastajanju okolnosti kod sudaca u arbitražnom postupku da ne mogu voditi postupak ili

nastajanje određenih okolnosti u postupku kao npr. ako se o predmetu spora u arbitražnom

postupku za vrijeme toga postupka donese odluka o istoj stvari pred državnim sudom.

5. Arbitražna odluka

Arbitražna odluka među strankama ima snagu pravomoćne sudske presude, ako ugovorom

nije predviđena mogućnost pobijanja.

U većini slučajeva arbitražni postupak završava donošenjem arbitražne odluke. Ta

arbitražna odluka ima među strankama snagu pravomoćne sudske odluke, pa u pravilu, protiv

te odluke nije dopuštena žalba. Na kraju arbitražnog postupka može se donijeti i djelomična

odluka, međuodluka, privremena i naravno konačna odluka.

Ta odluka mora biti u pisanom obliku. Odluku mora potpisati većina arbitara koji su

sudjelovali u glasovanju, obično se donosi većinom, a ponekad i kvalificiranom većinom. Ta

rješidba može ali i ne mora sadržavati pojašnjenje.

Arbitražna odluka se deponira ili u arbitražnom sudu, ako se radi o institucionalnoj

arbitraži ili kod državnog suda koji je stvarno i mjesno nadležan prema sjedištu arbitražnog

vijeća, ako se radi o ad hoc arbitraži.

22 U švicarskom pravu H. Strüulli-G. Mesmer-F. Wiget, o.c., str. 449, T. Rüede-R. Hadenfeldt, o.c., str.83, H. U. Walder-Bohner, o.c., str. 503, u austrijskom pravu H. Fasching, o.c., str. 36-37, u njemačkom pravu A. Baumbach-K.H. Schwab, o.c., str. 83, K.H. Schwab, o.c.,str. 51, G.Henn, o.c., str. 43, uz napomenu da ugovor pod određenim uvjetima može prestati i jednostranom izjavom volje.

9

Te se odluke ne objavljuju, ako se to čini, onda je to obično bez oznake stranaka u

postupku, uz dopuštenje stranaka u postupku.

Ovrha se provodi pred državnim sudom, na te odluke klauzulu pravomoćnosti ili ovršnosti

stavlja ili sud koji je tu odluku donio ili, što je češći slučaj, državni sud.

Pod određenim uvjetima arbitražna odluka donešena u stranoj državi može se ovršiti u

drugoj državi.

DIO II. – ARBITRAŽNI POSTUPAK

1. Mjesto odlučivanja arbitraže

Mjesto odlučivanja usmene rasprave pred arbitražom je u pravilu sjedište arbitraže, ali se

dozvoljava mogućnost da se rasprava održi i u drugom mjestu ako je to svrsishodno i ako to

zatraže stranke ili arbitri.

Kada se govori o sjedištu arbitraže misli se na mjesto gdje arbitri trebaju donijeti odluku.

Određivanje toga mjesta u međunarodnom trgovačkom pravu treba posvetiti najveću pažnju.23

To je posebice bitno ako se uzme u obzir da arbitraža nigdje nije locirana, nema svoga lex

fori i nema svoga centra prava.24

Potrebno je istaknuti da se pod sjedištem arbitraže u smislu donošenja odluke

podrazumijeva sjedište arbitražnog vijeća u konkretnom sporu u kojemu se vodi arbitražni

postupak, za razliku od sjedišta arbitraže u širem smislu pod kojim se podrazumijeva mjesto

stalnih organa institucionalnih arbitraža.

Mjesto arbitraže određuju ili stranke, ako toga sporazuma nema, sam arbitražni sud.

Mjesto arbitraže se može ali ne mora poklapati sa mjestom sjedišta institucionalne arbitraže.

Kad same stranke određuju sjedište arbitražnog vijeća i prema švicarskom i prema

njemačkom pravu su u tomu potpuno autonomne.25

Po nekim rješenjima kada nije poznato sjedište arbitražnog suda i ako se ono ne može

utvrditi, nadležan je onaj arbitražni sud koji ima sjedište u mjestu u kojemu se nalazi sjedište

23 A. Goldštajn-S. Triva, o.c., str. 22, A. Goldštajn, o.c.,str. 15.24 Stojan Cigoj, o.c., str. 21.25 H. Sträuli-G. Messmer-F. Wiget, o.c., str. 440., Hans Ulrich Walder-Bohner, o.c., str. 501-502., Maks Guldener, o.c., str. 596-599, Peter Schlosser, „Das Recht der internationalen privaten Schiedsgerichtsbarkeit“, Tübingen, 1975, str. 221-222.

10

državnoga suda koji bi bio nadležan za rješavanje spora da nije zaključen ugovor o

arbitražnom sudovanju.26

Razlikuju se tri načina sjedišta arbitražnog vijeća i to jedan od načina je kad sam

pravilnik pojedinog stalnog arbitražnog suda određuje i sjedište arbitražnog vijeća koje se

podudara sa sjedištem stalnih organa toga stalnoga arbitražnoga suda, i tada stranke ne mogu

mijenjati sjedište arbitražnoga vijeća.

Drugi način je određivanje sjedišta arbitražnoga vijeća ili u sjedištu same arbitraže ili

izvan sjedišta arbitraže, pa čak i u inozemstvu.

Treći i najliberalniji način određivanja sjedišta arbitražnoga vijeća je da se strankama

određuje da one same odrede sjedište arbitražnoga vijeća za svaki slučaj ili to čini sam

arbitražni sud.

Posljedice određivanja sjedišta arbitražnog vijeća mogu se podijeliti u dvije grupe.

Jedna grupa posljedica odnosi se na određene radnje koje provodi državni sud u arbitražnom

postupku, a taj se sud mjesto određuje prema mjestu sjedišta državnog suda koji bi bio

nadležan da nije zaključen ugovor o arbitraži.

Druga grupa posljedica su one koje se također odnose na određeni arbitražni postupak, a

proizvod su pravnih posljedica koje se također određuju prema sjedištu arbitražnog vijeća.

2. Jezik na kojemu se vodi postupak

Ako nije drugačije ugovoreno, jezik na kojemu se vodi postupak je službeni jezik u

sjedištu arbitraže, jezik na kojemu se vodi postupak utječe na izbor arbitara, zastupnika

stranaka itd.

Pravilo je da se u arbitražnom postupku upotrebljava jezik kojim se govori u sjedištu

arbitraže. Drugačija varijanta dovodi do povećavanja troškova postupka.

Korištenje jezika u arbitraži se određuje na dva načina.

Jedan je način kada same stranke određuju koji će se jezik koristiti u arbitražnom

postupku, a drugi je način kada nema sporazuma stranaka da o jeziku koji se koristi pred

arbitražnim sudom odlučuje taj arbitražni sud.

U praksi jezik najčešće određuju stranke. Takvo je rješenje prihvaćeno u švicarskom,

austrijskom i njemačkom arbitražnom pravu.27

26 Tako rješenje preuzima i članak 2. KKZ, slične odredbe ne sadrži ZPP, DZPO, OZPO, što znači da odgovarajući zakoni ne predviđaju utvrđivanje sjedišta arbitraže izvan sporazuma stranaka ili arbitražnog suda ili možda trećih.27 Hans Fasching, „Schiedsgericht und Schiedsverfahren in österreichischen und im internationalen Recht“, Wien, 1973, str. 105., Adolf Baumbach-Karl Heinz Schwab, „Schiedsgerichtsbarkeit“, München und Berlin,

11

Ako se stranke ne mogu sporazumjeti o jeziku moguće je da ugovore korištenje dva jezika

u arbitražnom postupku i to jedan jezik za arbitražnu odluku, a drugi jezik za vođenje

postupka i obavijesti strankama.28

Jezik koji se koristi u arbitražnom postupku određuju ili stranke ili sam arbitražni sud

prema okolnostima spora i prema slobodnom uvjerenju arbitražnog suda.

Jedno od osnovih načela koji se koristi u arbitražnom postupku da ni jedna stranka ne

može biti oštećena radi neznanja jezika na kojemu se vodi taj postupak. Arbitražni sudovi

dozvoljavaju dostavu dokumenta s prijevodom, angažiranju prevoditelja itd.

3. Pokretanje postupka – podnošenje tužbe

Prema odredbi čl. 21. MZ UNCITRAL arbitražni postupak počinje onog dana kad tuženik

primi zahtjev da se taj spor iznese pred arbitražu, ako se stranke nisu drugačije sporazumjele.

Arbitražni postupak se pokreće na najmanje tri moguća načina.

To je podnošenje tužbe, što je i najčešće, dostavljanje izvješća tuženiku i prijedlogom ili

zahtjevom za pokretanje arbitražnog postupka.

Podnošenje tužbe odmah pri pokretanju arbitražnog postupka je najčešći način, pa je zato i

najbitnije pojasniti sadržaj tužbe u arbitražnom postupku.

Odgovarajući nacionalni zakoni koji reguliraju materiju arbitražnog sudovanja nemaju, u

pravilu, odredbe o sadržaju arbitražne tužbe, nego upućuju na odgovarajuće propise koji

reguliraju podnošenje tužbe pred državnim sudom.29

U većini slučajeva pravilnici pojedinih arbitražnih sudova propisuju što tužba treba

sadržavati.

To svakako mora biti jasan tužbeni zahtjev, jasno istaknut, te da se bez problema može

ovršiti. To znači da arbitražna tužba mora sadržavati oznake stranaka, dokaze o zaključenom

arbitražnom sporazumu, dokaze o utemeljenosti tužbenog zahtjeva, prijedlog kako tužitelj

traži da se spor riješi i određivanje vrijednosti spora. U tom dijelu imamo gotovo identična

rješenja u hrvatskom, njemačkom, austrijskom i švicarskom pravu.

1960, str. 142. Vidi članak 17/1 AP UNCITRAL, članak 22/1 MZ UNCITRAL, članak 1034/2 DZPO.28 J. Sekolec, o.c., str. 51.29 Tako DZPO, ÖZPO, ZZPO, H. Sikirić: „Prisilna pravila neposredne primjene i mjerodavno materijalno pravo u međunarodnoj arbitraži“, Pravo u gospodarstvu, Zagreb, 1/1999, str. 85-91.

12

U odnosu na formu tužbe, u pravilu, ne postoji nikakva vezanost. Tužba se može podnijeti

pisanim putem, ali i usmeno na protokol arbitražnog suda, ako se radi o institucionalnim

arbitražama. Najvažnije je da tužbeni zahtjev bude na jasan način istaknut.30

Takvo rješenje prihvaća u potpunosti njemačko i austrijsko pravo.

Međutim, ipak se mora istaknuti da većina pravilnika predviđa pisano podnošenje tužbe.

Mogućnost pokretanja arbitražnog postupka obaviješću o arbitraži tuženiku predviđena je

u članku 3/1 AP UNCITRAL.

Treći način je obavijest. Sadržaj te obavijesti može biti obvezatan i fakultativan.

Obvezatan sadržaj je iznešen jasan zahtjev da se spor iznese pred arbitražu, imena i adrese

stranaka, upućivanje na arbitražnu klauzulu ili poseban ugovor o arbitraži na koji se stranka

poziva, naznaku ugovora iz kojega je i u vezi s kojim je spor nastao, opću prirodu tužbe, ili

naznaku novčanog iznosa koja se traži.

Treći način pokretanja arbitražnog postupka je prijedlog za pokretanje toga postupka.

Razlika je u tomu što se prijedlog dostavlja organima instiucionalnih arbitraža i od dana

prijema toga prijedloga teku sve pravne posljedice.

Zapravo, temeljna razlika između prijedloga za pokretanje arbitražnog postupka i

obavijesti za pokretanje arbitražnog postupka je ta da se prijedlog dostavlja direktno arbitraži,

a obavijest o pokretanju arbitražnog postupka dostavlja se direktno tuženiku.

Postoje tri momenta kad počinje arbitražni postupak.

To je momenat kada tuženik primi obavijest od tužitelja o pokretanju arbitražnog

postupka, momenat primitak obavijesti ili poziva tuženiku za imenovanje svoga arbitražnog

suca, te najčešći momenat, kada tužba ili prijedlog za pokretanje arbitražnog postupka dođe

pred arbitražu.

Može se reći da podnošenje arbitražne tužbe arbitraži proizvodi iste pravne učinke kao i

podnošenje tužbe državnom sudu. To je uobičajena praksa u hrvatskom, austrijskom i

švicarskom pravu.

Tu su u prvom redu materijalnopravne posljedice kao što su prekidanje rokova zastare,

izbor alternativnih obveza, isplata kamata itd.

30 P. Schlosser, o.c., str. 517-518, A. Baumbach-K. H. Schwab, o.c., str. 131.

13

4. Protutužba

Tuženik može podnijeti protutužbu odmah po odgovoru na tužbu, ili kasnije tijekom

arbitražnog postupka ako protutužba proistječe iz istog ugovora ili na temelju zahtjeva za

prebijanje koji proistječe iz istog ugovora.

To je samostalni zahtjev koji tuženik podnosi u istom arbitražnom postupku i o tom

zahtjevu sud odlučuje arbitražnom odlukom. U većini pravnih sustava i u arbitražnom

postupku dopušteno je podnošenje protutužbe.

Za to se traže dva uvjeta i to da je predmet protutužbe obuhvaćen arbitražnim

sporazumom, te da se radi o istom pravnom odnosu. Ovdje je potrebito također istaknuti da

podnošenje protutužbe ne znači negiranje tužbe, nego je to samostalni zahtjev koji se iznosi

pred arbitražni sud.

Protutužba se može podnijeti u tri vremenska perioda i to najkasnije u ostavljenom roku

za odgovor na tužbu, druga mogućnost je podnošenje protutužbe do zaključenja rasprave i

treći koji kombinira prva dva i to tako da se predviđa da se protutužba podnosi najkasnije s

odgovorom na tužbu, ali se taj rok može produžiti i ako arbitraža procjeni da za to postoje

valjani razlozi.

Najprihvatljivije rješenje je da se protutužba može podnijeti odmah s odgovorom na

tužbu, radi bržeg i efikasnijeg rješavanja arbitražnog spora.

5. Odgovor na tužbu

Po primitku tužbe arbitraža je šalje tuženiku na odgovor pozivajući ga da u određenom

roku dostavi odgovor s pozivom da se posebno očituje na činjenice na kojima se zasniva

službeni zahtjev, sporna pitanja i tužbeni zahtjev. Pitanje odgovora na tužbu u arbitražnom

postupku uglavnom se propisuje pravilnicima odgovarajućih arbitražnih sudova. U pravilu ti

pravilnici predviđaju mogućnost podnošenja odgovora na tužbu i obvezu dostavljanja tužbe

tuženiku na odgovor.31

Dostava tužbe na odgovor, u postupku pred institucionalnim arbitražama, vrši se preko

organa tih arbitraža, dok se u postupku pred ad hoc arbitražama tužba dostavlja direktno

tuženiku, i ta se dostava tužbe može tumačiti kao poziv za podnošenje odgovora na tužbu, ali

31 Vidi članak 4/3 i članak 15/1 PDASCHD, članak 31. PA Zürich, članak 23. MZ UNCITRAL, članak 19. AP UNCITRAL, članak 22. PVTA, 42 PASL, itd.

14

postoji i druga mogućnost kada već formirano arbitražno vijeće pred ad hoc arbitražom

dostavlja tužbu tuženiku s pozivom da na tužbu odgovori.

Ako se pogleda rok za odgovor na tužbu tu postoje različita rješenja od tri dana, jednoga

ili dva tjedna, 15 dana, 30 dana itd.32

One odgovore na tužbu koji dođu i izvan zadanoga roka također treba uzeti u postupak.

Članak 19/1 AP UNCITRAL sadrži efikasno rješenje koje regulira dostavljanje odgovora

na tužbu namijenjena u prvom redu ad hoc arbitražama. Prema tim rješenjima arbitraža

određuje rok u kojemu tuženik treba odgovoriti na tužbu. Ovdje je posebice potrebito

istaknuti kako se radi o pravilima koja su u prvom redu namijenjena ad hoc arbitražama pa je

jasno da se arbitraža formira u postupku poslije dostave obavijesti tuženiku o pokretanju

arbitražnog postupka, ili direktno dostave tužbe tuženiku. Tužitelj tuženiku direktno dostavlja

obavijest o arbitraži ili i obavijest i tužbu zajedno.

Nakon toga postupka formira se arbitražno vijeće koje bi tek nakon formiranja, na temelju

odredbe članka 19/1 AP UNCITRAL trebalo odrediti rok u kojemu se tuženik treba očitovati

na tužbu.

Zato mislim da bi bilo dobro da se u slučaju kada tužitelj s obavijesti o arbitraži dostavi

tuženiku i tužbu da u određenom roku tuženik dostavi odgovor na tužbu i prije formiranja

arbitražnog vijeća tako da arbitražno vijeće već u momentu formiranja ima ispred sebe

odgovor na tužbu. Ovakvo bi rješenje doprinjelo bržem i efikasnijem vođenju postupka, a i

što boljem odabiru članova arbitražnog vijeća, posebno predsjednika arbitražnog vijeća koji

može imati odlučujući utjecaj pri donošenju odluke.

Za tuženika je u svakom slučaju dobro da odgovori na tužbu. Većina pravilnika ostavlja

na volju tuženiku hoće li ili neće odgovoriti na tužbu. Rijetki su oni pravilnici koji obvezuju

tuženika odgovoriti na tužbu.33

Pravovremeni odgovor na tužbu pomaže da arbitražno vijeće ili arbitar pojedinac u vrlo

ranoj fazi postupka ima točan pregled stanja u spisu, na početku postupka i može brže donijeti

arbitražnu odluku.

Druga posljedica koja nastaje podnošenjem odgovora na tužbu je ta da se već po primitku

odgovora na tužbu može riješiti arbitražni spor.34

Takvi pravilnici ili predviđaju da se presuda može donijeti na temelju spisa u predmetu,

ako stranke izričito ne traže održavanje usmene rasprave, ili u odredbama o vođenju postupka

32 Vidi članak 30. PA Zürich, članak 5/1 PDASCHD.33 AP UNCITRAL u članku 19/1 reguliraju da je tuženik dužan odgovoriti na tužbu.34 Vidi članak 22/1 PAB, članak 14/1 PDASCHD, članak 24/1 MZ UNCITRAL, članak 25/1 AB UNCITRAL.

15

utvrđuju da se može odlučiti nakon usmene rasprave, ili u slučaju kad nije bilo usmene

rasprave onda je potpuno očekivano da se u arbitražnom spisu nalazi i odgovor na tužbu.

Jedna od posljedica odgovora na tužbu u arbitražnom postupku je da se na taj način

eliminira mogućnost donošenja presude zbog izostanka.

Ako tuženik ne odgovori na tužbu, pa to ne učini i u naknadno ostavljenom roku, neki

pravilnici imaju odredbu po kojoj se tada zaključuje da tuženik priznaje tužbeni zahtjev i da se

odriče prigovora.

Najvažnija posljedica koja nastaje u situaciji kada tuženik ne odgovori na tužbu je ta da je

tada ispunjen jedan od uvjeta za donošenje presude zbog izostanka, uz napomenu da moraju

biti ispunjeni i ostali kumulativni uvjeti.

Ipak većina arbitražnih sustava nema neki rigorozan stav prema tomu je li tuženik

odgovorio na tužbu, pa se postupak nastavlja i dalje bez obzira na odgovor na tužbu.35

Ovdje je također potrebito još jedanput napomenuti kako je dobro imati odgovor na tužbu

u što ranijoj fazi postupka, čak i prije formiranja arbitražnog vijeća, jer je nesporno da s

odgovorom na tužbu arbitražni suci ili sudac raspolažu potpunijim stanjem stvari u spisu pa to

može i utjecati na sastav arbitražnog vijeća ili imenovanje suca pojedinca.

Za tuženike je u svakom slučaju dobro odgovoriti na tužbu u arbitražnom postupku, jer to

doprinosi njegovoj pravnoj sigurnosti, ali i utječe na najbolje formiranje arbitražnog vijeća,

brzinu postupka, smanjenja troškova, povećava efikasnost postupka itd.

6. Izmjene i dopune i povlačenje tužbe ili odgovora na tužbu

Prema čl. 20. AP UNCITRAL tijekom arbitražnog postupka može se izmijeniti ili

dopuniti tužba ili odgovor na tužbu, uz ograničenje da tako izmijenjena tužba mora ostati u

okviru arbitražne klauzule ili arbitražnog ugovora.

Pod izmjenom tužbe podrazumijeva se povećanje tužbenog zahtjeva, izmjenu stvarne ili

pravne podloge zahtjeva, ili se navode nova sporna pitanja.

Izmjena tužbe je u arbitražnom postupku dopuštena u različitim pravnim sustavima.

Najvažniji i zapravo jedini uvjet je taj da tako izmijenjena tužba u arbitražnom postupku mora

biti pokrivena arbitražnim sporazumom.36

35 Vidi članak 28/1 AP UNCITRAL, članak 25/2 MZ UNCITRAL, članak 15/1 PDASCHD, članak 22/1 PAB itd.36 U njemačkom pravu A. Baumbach-K. H. Schwab, o.c., str. 132, P. Schlosser, o.c., str. 556-557, G. Henn, o.c., str. 129, K. H. Schwab, o.c., str. 120-121, u austrijskom pravu K. Fasching, o.c., str. 101, A. Goldštajn „Međunarodna trgovačka arbitraža“, o.c., str. 84.

16

Pored toga tu se postavljaju još dva problema i to do kojega se momenta može izmijeniti

tužba, i drugo pitanje odnos tako promijenjene tužbe i vijeća koje je formirano prije promjene

tužbe.

Već prije je istaknuto da ne može biti promjene tužbe ako takvu promjenu ne obuhvaća

arbitražni sporazum.

S druge strane, arbitražnu tužbu je potrebito promijeniti u što ranijoj fazi toga postupka,

odnosno odmah nakon što su nastali razlozi za izmjenu tužbe ili odmah nakon što je za te

razloge doznao tužitelj. Ipak može se kazati da se izmjena arbitražne tužbe dopušta do

okončanja glavne rasprave u tom postupku.37

Tako npr. AP UNCITRAL u članku 20. i MZ UNCITRAL u članku 23/2 predviđaju

rješenje prema kojemu arbitražno vijeće odlučuje o svrsishodnosti i opravdanosti izmjene

tužbe u arbitražnom postupku, posebno stoga da se izmjena tužbe ne bi koristila za

neopravdano odugovlačenje postupka.

I izmjena tužbe se može reflektirati na sastav arbitražnog vijeća, pa je stoga vrlo važno u

što ranijoj fazi postupka mijenjati tužbeni zahtjev. S druge strane, izmjena tužbe je mnogo

lakše realizirati pred institucionalnom arbitražom, pa je u slučaju potrebe relativno lakše

promijeniti čak i arbitražno vijeće. Ako bi to bilo potrebito učiniti kod zaključenja glavne

rasprave, tada to stvara dodatne probleme jer je arbitražni postupak zapravo okončan.

Izmjena tužbe ima posljedice i na arbitražne troškove, osiguranje dokaza itd.

Stranke u arbitražnom postupku također mogu povući tužbeni zahtjev ili odgovor na

tužbu. U tom slučaju će arbitražno vijeće ili arbitar pojedinac postupiti sukladno

odgovarajućim pravilnicima po kojima se vodi arbitražni postupak.

7. Izbor arbitra pojedinca ili arbitražnog vijeća

AP UNCITRAL predviđa da se imenovanje arbitra pojedinca vrši na prijedlog stranaka

sporazumno. Ako stranke ne mogu izvršiti izbor sporazumno, stranke imenuju ovlaštenika za

imenovanje arbitara, a ovlaštenik je dužan u roku od 60 dana imenovati arbitra.

Arbitraža je toliko dobra koliko su dobri arbitri,38 zato je potrebito prigodom imenovanja

arbitražnih sudaca, postupiti s posebnom pažnjom o izboru pojedinaca, kako bi se spor mogao

riješiti na najbolji način. 37 Tako članak 43. PASL, izričito utvrđuje momenat za izmjenu tužbe do okončanja glavne rasprave, a članak 20. AP UNCITRAL i članak 23/2 i članak 16. MTK, isto tijek arbitražnog postupka uz obvezno odobrenje suda za tu dopunu.38 A. Goldštajn „MTA“, Zagreb, 1976, str. 16., a prema G. Henn, o.c., str. 101 imenovanje arbitražnog suca je najvažniji čin koji se događa u arbitražnom postupku.

17

Većina autora je prihvatila mišljenje prema kojemu samo fizička osoba može biti

arbitražni sudac. Zastupam, također, mišljenje da za to postoji niz razloga, kao što su brzina

postupanja, efikasnost, lakša organizacija postupka posebice u međudržavnim arbitražnim

postupcima itd. S druge strane, u arbitražnom postupku se može osigurati stručnost sudaca

kakva se želi, pa nema potrebe angažiranja posebnih instituta ili njihovih organa koji bi bili

sudac u arbitražnom postupku.

Kada govorimo o arbitražnom postupku stranke sasvim samostalno određuju arbitražne

suce, ako se radi o ad hoc arbitražama, a ako se radi o institucionalnim arbitražama ta je

suverenost ograničena na listu arbitara koju u pravilu formiraju institucionalne arbitraže, ali

uz napomenu da ta lista arbitara nije isključiva.

Stranke se odlučuju za arbitražu dobrim dijelom i radi toga koje arbitre mogu angažirati za

rješenje njihovoga spora. Ti razlozi su u prvom redu osobna svojstva arbitražnih sudaca kao

što je državljanstvo, kao što je stručnost, osobno povjerenje itd.

U prvom redu suci moraju imati poslovnu sposobnost, a neki autori upotrebljavaju termin

potpune poslovne sposobnosti.39 Neki zakoni i izričito propisuju poslovnu sposobnost,40 a u

većini zakona se traže isti uvjeti kao i za suca državnog suda. O pitanju poslovne sposobnosti

arbitražnih sudaca imamo dosta različitih mišljenja. Poznato je npr. da prema članku 1032/3

DZPO, maloljetnost, gluhoća ili nijemost, te lišenost obavljanja sudačke dužnosti koja je

utvrđena sudskom presudom, može biti samo razlogom za traženje izuzeća arbitražnog suca,

ali to opet znači da takve osobe mogu biti suci u arbitražnom postupku.

To nije sporno ako se takve osobe nalaze na listi arbitražnih sudaca pojedinih

institucionalnih arbitraža. Naime vidjeli smo da se stranke mogu sporazumjeti o tomu da se

spor riješi i bez održavanja glavne rasprave. To znači da osoba koja je gluha ili nijema sasvim

normalno može pročitati spis i glasovati po svojoj savjesti.

Osim uvjeta o poslovnoj sposobnosti suca u arbitražnom postupku u različitim pravnim

sustavima postoje i ostala ograničenja koja se odnose na sudovanje u arbitražnom postupku.

Jedno je kada stranke žele isključivo točno određenu osobu po imenu iz određenog kruga

osoba, i time eliminiraju sve okolnosti može li ta osoba biti arbitražni sudac ili ne, ili to

prepuštaju ovlašteniku za imenovanje.

Kada govorimo o kvalifikacijama arbitražnih sudaca postoje dvije oprečne tendencije. To

je u prvom redu činjenica da se osim rijetkih izuzetaka ne propisuje stručna sprema te da se

zastupa stav da arbitražni suci ne moraju imati određene kvalifikacije nego samo poslovnu

39 A. Goldštajn-S. Triva, o.c., str. 146.40 Vidi članak 244/c ZZPO.

18

sposobnost, i druga tendencija je da su u stvarnosti arbitražni suci u pravilu stručnjaci

visokoga ranga, profesori pravnih fakulteta, stručnjaci s područja financija, bankarstva,

proizvodnje i prometa određenih proizvoda itd.

Ako npr. pogledamo arbitražnu listu sudaca arbitara arbitražnog suda Međunarodne

trgovačke komore u Parizu koja sadrži 25 imena, vidjet ćemo da su njih šest profesori pravnih

fakulteta u svojim zemljama, ostali su uglavnom predsjednici određenih nacionalnih

arbitražnih sudova.

Kada govorimo o državljanstvu arbitražnih sudaca, državljanstvo nije smetnja za stjecanje

svojstva suca u arbitražnom postupku. Uobičajeno je da u međunarodnim arbitražama svaka

stranka imenuje suca svoga državljanstva, a oni zajednički neutralnog predsjednika arbitraže.

Kako smo vidjeli prema austrijskom, njemačkom kao i švicarskom pravu, u principu nema

ograničenja da strani državljani mogu biti suci u arbitražnom postupku koji se vodi u tim

zemljama.41

Kada se govori o broju arbitražnih sudaca, arbitraža odlučuje ili po sucu pojedincu ili u

arbitražnom vijeću. Sudac pojedinac najčešće odlučuje u sporovima male vrijednosti, te

ukoliko stranke pripadaju istoj državi. Kada se govori o arbitražnom vijeću potrebito je istaći

da ono u pravilu ima tri člana, a rjeđe pet članova, uz dodatak da postoje određeni sustavi koji

dopuštaju da arbitražno vijeće može imati i paran broj članova.

Sudac pojedinac u arbitražnom postupku se u pravilu angažira kada se radi o sporu do

određene vrijednosti, ili kada se radi o sporu između stranaka iste države.

Kada se govori o arbitražnom vijeću može se kazati da je arbitražno vijeće danas pravilo u

međunarodnim arbitražnim sporovima. U arbitražnom postupku s međunarodnim elementom

arbitražno vijeće omogućava komunikaciju i potpunu mogućnost koordinacije između

različitih pravnih režima država čije su stranke u sporu uz sve ostale prednosti.42

Arbitražno vijeće se može sastojati od parnoga i neparnoga broja članova.43

Kod parnog broja članova arbitražnog vijeća ostavlja se pravo strankama da same

odlučuju koliko će biti sudaca u arbitražnom postupku, a ako stranke to ne učinu predviđa se

formiranje arbitražnog vijeća od neparnog broja članova.

Temeljno pitanje koje se postavlja kod parnog broja članova arbitražnog vijeća je kako

donijeti odluku kada se pri glasovanju postigne isti broj glasova.

U tom slučaju se imenuje naknadno arbitar (umpire) karakterističan za englesko pravo, pa

sam taj sudac donosi odluku o arbitražnom sporu.41 H. Glatfelder, o.c., str. 12.42 A. Goldštajn, MTA, Zagreb, 1976, str. 38.43 P. Schlosser, o.c., str. 438.

19

Drugi način je da se imenuje treći arbitar (tiers arbitre) i za njega je karakteristično da se

on priklanja stavu jednoga ili drugoga suca.

Sljedeće rješenje da se u slučaju istog broja glasova imenuje treći sudac, ali on sudjeluje

samo u glasovanju.

Četvrti i najteži način razrješenja situacije koja nastaje kada se u arbitražnom vijeću

sastavljenom od parnoga broja glasova u glasovanju postigne isti broj je taj da se tada ugovor

o arbitražnom sudovanju stavlja izvan snage, kao što je to npr. u članku 1033/2 DZPO.44

To znači da su sve radnje koje su do tada poduzete i realizirane u arbitražnom postupku

učinjene bez bilo kakve svrhe.

Kada se govori o arbitražnom vijeću od neparnog broja članova, može se kazati da je to

pravilo arbitražnog sudovanja. Najčešća situacija je da svaka stranka imenuje po jednoga

suca, a tako imenovani suci zajedno imenuju predsjednika suda. Odredba o neparnom broju

članova u arbitražnom vijeću je vrlo česta u pravilnicima odgovarajućih insticionalnih

arbitraža. Neki zakoni to izričito propisuju.45

Postoji nekoliko prednosti arbitražnog vijeća sastavljenog od neparnog broja članova. U

prvom redu predsjednik arbitraže u najvećoj mjeri upravlja postupkom. On je u većini

slučajeva osoba iz zemlje u kojoj se vodi arbitražni postupak, što opet znači da najbolje

poznaje pravo te zemlje u kojoj se vodi postupak.

Vijeće od neparnog broja članova eliminira sve negativnosti koje mogu nastati

imenovanjem vijeća od parnog broja članova. Stoga treba biti vrlo oprezan kada se

primjenjuju odredbe MZ UNCITRAL, jer je prema članku 10. toga model zakona moguće da

se stranke sporazume o formiranju arbitražnog vijeća od parnog broja članova.

Najuobičajeniji način imenovanja sudaca i formiranja arbitražnog vijeća je da svaka

stranka imenuje po jednoga suca, a tako imenovani suci imenuju trećega – predsjednika

arbitražnog vijeća. Sam način imenovanja arbitražnih sudaca može se gledati kroz tri načina

imenovanja, i to imenovanje već u arbitražnom ugovoru, zatim imenovanje na prijedlog

stranaka, te imenovanje arbitražnih sudaca od trećih osoba koje ne sudjeluju u arbitražnom

postupku.

Manjkavost prvog načina imenovanja je ta što ne pruža najbolju mogućnost izbora sudaca,

jer se u trenutku zaključivanja arbitražnog ugovora i ne zna o čemu će se voditi arbitražni

postupak, ne zna se kakva je potrebita specijalnost sudaca, pa čak se i ne zna hoće li uopće

biti arbitražnog postupka.

44 Vidi A. Baumbach-K.H. Schwab, o.c., str. 87, K. H. Schwab, o.c., str. 55, G. Henn, o.c., str. 109.45 Vidi članak 580. OZPO.

20

Po momu mišljenju puno je jednostavnije i bolje imenovati arbitražne suce onda kada spor

nastane.

Kod institucionalnih arbitraža koje u pravilu imaju svoje liste, imenovanje arbitražnih

sudaca je jednostavno i brzo.

Liste arbitražnih sudaca donosi nadležni organ one istitucije pri kojoj se nalazi arbitražni

sud. Ti suci se nalaze na listi u pravilu četiri godine.

Liste su na neki način jamstvo strankama da su suci čija se imena nalaze na tim listama

kvalificirani za donošenje odluke u arbitražnom postupku.

Međutim postoje negativne karakteristike liste arbitara kao što je sužavanje autonomije

stranaka pri izboru arbitražnog suca.

Najbolje rješenje imaju oni pravilnici koji dopuštaju i imenovanje sudaca koji nisu na listi

arbitara određene institucionalne arbitraže.

Tako i stalni arbitražni sud konstituiran pri Hrvatskoj gospodarskoj komori ima svoje liste

arbitara i to za sporove s međunarodnim i bez međunarodnog elementa.

Neovisnost i nepristranost arbitražnih sudaca je jedan od uvjeta koji mora biti ispunjen

kako bi se arbitražni postupak koji se vodi ili koji je okončan držao valjanim. S jedne strane

neovisnost i nepristranost sudaca u arbitražnom postupku je specifična jer suce imenuju

stranke.

S druge strane, odluka koju donose suci u tom postupku ima snagu odluke donesene pred

državnim sudom. Tu neovisnost i nepristranost nije moguće precizno navesti bilo gdje, ali se

navode pojedini slučajevi kada njihovo postojanje dovodi u pitanje neovisnost i

nepristranost.46

Tako npr. prema nekim autorima neovisnost i nepristranost arbitražnih sudaca može

ugroziti pripadnost suca nekoj stranci ili nekoj religiji koja je suprotna jednoj od stranaka

može biti razlogom za izuzeće.47

Neki autori razlikuju osobnu, stvarnu i pravnu neovisnost. Osobna se ogleda u osobnim

karakteristikama sudaca, a stvarna se gleda s aspekta odnosa činjenica da se ipak radi o

privatnom sudu ili arbitraži a da posljedice takve odluke proizvode učinke kao i odluka

državnog suda.

Ugovor između stranaka i arbitražnih sudaca je ugovor kojim se arbitražni suci obvezuju

da će sudjelovati u arbitražnom postupku u svojstvu suca u postupku koji teće između

stranaka i da će za taj svoj rad u većini slučajeva dobiti i honorar. Po nekim autorima u 46 Pavle Pensa „Švicarska nova pravila u međunarodnoj arbitraži“, u Međunarodno poslovno pravo, br. 3-4, siječanj-veljača, 1989, Ljubljana, str. 7.47 Pobliže o tomu T. Fasching, o.c., str. 65.

21

postupku pred institucionalnim arbitražama govorimo o trostranom pavnom odnosu i to

pravnom odnosu između stranaka, organizacije pri kojoj je formirana arbitraža i s treće strane

obveze da se arbitražni suci imenuju s već formirane liste.48 Ovdje je također potrebito

istaknuti da postoji mogućnost da arbitražni sudac s liste arbitara ne želi preuzeti funkciju

arbitražnog suca. S druge strane samo pristajanje biti na listi institucionalne arbitraže znači da

pristajete sudjelovati u svim arbitražnim postupcima, ako ne postoje valjani razlozi za to da se

možete osloboditi te dužnosti, uz napomenu da je arbitražni ugovor s arbitražnim sucem

strogo osoban te da on ne može umjesto sebe imenovati zamjenika.

Naime, ne smijemo zaboraviti da se u arbitražnom postupku od stranaka određuju suci

koji uživaju najveće povjerenje stranaka te da svako odustajanje od određenih sudaca može

dovesti do nedostatka povjerenja i u arbitražu i u ponašanju stranaka u arbitražnom postupku.

Kada se govori o izuzeću suca općenit je stav da se sudac može ponovno imenovati nakon

što prestanu razlozi za izuzeće. Takva zamjena arbitražnog suca može biti realizirana tijekom

postupka sve dok arbitražni suci ne potpišu arbitražnu odluku.

Ako sudac ne obavlja svoju funkciju, ili je stvarno ili pravno spriječen obavljati tu

funkciju, primjenjuju se odredbe o postupku za izuzeće ili zamjenu arbitara, jer funkciju suca

sudac još ima ali je na zahtjev stranke može izgubiti.49

Prema odredbama MZ UNCITRAL zamjenik arbitra se imenuje na isti način kako se

imenovao sudac kojega zamjenjuje zamjenik.50

8. Prigovori u pogledu nadležnosti arbitraže

Prigovor nadležnosti arbitraže mora se podnijeti najdalje u odgovoru na tužbu ili

protutužbu.

Sama arbitraža odlučuje o svojoj nadležnosti. Pitanje nadležnosti može riješiti ili kao

prethodno pitanje, ili skupa sa konačnom odlukom.

Pitanje nadležnosti arbitražnog suda je jedno od najbitnijih pitanja u arbitražnom

postupku. Temeljno pitanje odlučuje o tomu je li arbitražni sud nadležan donijeti odluku. Za

razliku od državnog suda, koji na svoju nadležnost pazi po službenoj dužnosti, arbitražni sud,

u pravilu, i to po prijedlogu stranke, pazi na svoju nadležnost nakon što postupak započme

teći. Jedno od najvažnijih pitanja koje se postavlja kada se utvrđuje nadležnost arbitraže, je 48 P. Schloser, o.c., str. 448.49 Vidi članak 13/1/2 i članke 6. i 9. AP UNCITRAL.50 Vidi članak 15 MZ UNCITRAL

22

pitanje u kojem momentu se može postaviti prigovor nenadležnosti, te drugo pitanje je pitanje

organa koji odlučuje o nadležnosti arbitražnog suda.

Onaj tko odlučuje o nadležnosti arbitražnog suda raspravlja o tomu postoji li ugovor o

arbitražnom sudovanju, pa ako postoji takav ugovor, odlučuje je li određeni arbitražni sud

ovlašten odlučivati u postupku.

U slučajevima u kojima je sporno i jedno i drugo, svrsishodno je prije utvrđivati postoji li

arbitražni ugovor, pa ako se npr. utvrdi da taj ugovor ne postoji, onda je bezpredmetno

utvrđivati nadležnost bilo kojeg arbitražnog suda.

Ta dva organa koji odlučuju o nadležnosti arbitražnog suda su ili arbitražni sud koji vodi

taj postupak (kompetenz-kompetenz problem) i državni sud.

Kada o nadležnosti arbitražnog suda odlučuje sam arbitražni sud, on to rješava u vijeću

koje bi i rješavalo meritum spora ali postoje neka druga rješenja po kojima o nadležnosti

arbitraže odlučuje prošireno vijeće, posebno vijeće itd.51

Jedan od načina za ocjenjivanje nadležnosti arbitražnog suda je onaj način koji ne dopušta

arbitražnom sudu da sam rješava o svojoj nadležnosti, nego se to pitanje ostavlja državnog

sudu da to riješi, ili tijekom arbitražnog postupka ili u momentu pobijanja arbitražne odluke,

kako je to npr. predviđeno u DZPO i ÖZPO.52

Temeljno pitanje koje se o ovoj problematici postavlja je pitanje može li u svakom slučaju

državni sud donositi konačnu odluku o nadležnosti arbitraže.

Potpuno je jasna situacija kada se arbitražni sud proglasi nadležnim, pa nezadovoljna

stranka podnosi žalbu državnom sudu. Različita je situacija kada se arbitražni sud proglasi

nenadležnim, pa u tom slučaju nema ni daljnih radnji u postupku, što opet znači da ne postoji

mogućnost intervencije državnog suda.

To dalje znači kada arbitražni sud u postupku donese zaključak da on nije nadležan za

rješavanje određenog spora da se postupak obustavlja, ne donosi se arbitražna odluka, što opet

znači da državni sud u tom stadiju postupka ne može rješavati o nadležnosti, jer arbitražna

odluka nije niti donesena.

Postoji situacija kada se arbitraža proglasi nadležnom postupak o meritumu spora se

nadalje nastavlja, ali onoj stranci koja ističe da arbitraža nije nadležna ostaje mogućnost da za

zaštitu u drugom stupnju pred državnim sudom tek u momentu traženja poništenja arbitražne

odluke zbog nenadležnosti arbitražnog suda i to, naravno, nakon što je donesena odluka o

meritumu spora.51 Vidi članak 57 PASL52 A. Baumbach-K.H. Schwab, o.c., str. 73, K.H. Schwab, o.c., str. 39-40, G. Henn, o.c., str. 41-42, P. Schlosser, o.c., str. 491-492, vidi članak 1041/1 DZPO, članak 595/1/2 ÖZPO.

23

Nije sporno da je pitanje nadležnosti arbitražnog suda vrlo važno pitanje koje se mora

riješiti na adekvatan način, pa će stranke, jer za to imaju interes, postupati s velikom pažnjom

i u postupku utvrđivanja nadležnosti arbitražnog suda kao i u postupku o glavnoj stvari.

Odluka o nadležnosti arbitražnog suda mora biti samostalna odluka koja nije ni na koji

način vezana s odlukom o glavnoj stvari.53

Prijedlog za utvrđivanje nadležnosti arbitražnog suda može se podnijeti već u samom

momentu formiranja toga arbitražnog suda, poslije u svakom stadiju arbitražnog postupka, pa

i nakon donošenja arbitražne odluke.54

Najispravniji momenat u kojem se može postaviti pitanje nadležnosti arbitražnog suda je

momenat do podnošenja odgovora na tužbu ili najdalje do upuštanja stranke u predmet spora,

u raspravu o glavnoj stvari.55

Nema nikakvih razloga koji bi sprječavali da arbitažni sud odmah nakon isticanja

prigovora o nenadležnosti ne odlučuje o tom prigovoru, barem u prvom stupnju, bez obzira

što je prigovor nenadležnosti istaknut na glavnoj raspravi. Ne mora se čekati zaključenje

glavne rasprave o predmetu spora. Može se dogoditi da se arbitraža proglasi nenadležnom, da

se na tu odluku nitko ne žali, dakle da se konačno utvrdi nenadležnost, tužba se odbaci i ne

čine se nepotrebni troškovi provođenja postupka da bi se tek na kraju utvrdilo da taj arbitražni

sud nije bio nadležan voditi arbitražni postupak.

Ovo posebice treba istaknuti s obzirom na mogućnost tuženika da na glavnoj raspravi, na

zadnjem ročištu istakne da ugovor o arbitražnom sudovanju nije niti sklopljen, nije

pravovaljan, a da radi toga ne trpi nikakve štetne posljedice, nego da o tomu arbitraža mora

odlučiti.

Iz navedenih razloga zastupam mišljenje da se prigovor o nenadležnosti arbitaže mora

uložiti najdalje do upuštanje stranaka u glavnu raspravu. Ne postoje valjani razlozi koji bi

opravdali da se pitanje pravovaljanosti o arbitražnom sudovanju postavi tek na posljednjem

ročištu prije zaključenja glavne rasprave o toj stvari. Ako se npr. prigovor o nenadležnosti

arbitraže uloži već u odgovoru na tužbu, o tom prigovoru se odluči odmah, pa se npr. prigovor

prihvati, i nitko se na takvu odluku ne žali, znači da je riješeno važno pitanje, pitanje

nadležnosti, a da se sa postupkom u glavnoj stvari nije niti počelo, pa tako nije nepotrebno

uložen nikakav ni rad, a ni sredstva.

53 H., Strauli-G.Messmer-F. Wiget, o.c., str. 453.54 H. U. Walder-Bohner, „Zivilprozessrecht“, Zürich, 1983, str. 508.55 Takvo rješenje imamo u PASL, i ne dopušta se isticanje prigovora nenadležnosti ako se stranka upustila u raspravu o glavnoj stvari, a prije toga nije istaknula prigovore nadležnosti. U tomu su još stroži članak 16/2 MZ UNCITRAL i članak 21/3 AP UNCITRAL koji ne dopuštaju podnošenje prigovora o nadležnosti izvan roka na tužbu ili protutužbu. Isto tako i članak 8/2 KKZ.

24

Dakle, kada govorimo o institutu prigovora na nadležnost arbitražnog suda temeljno

pitanje je u kojem momentu se taj prigovor može istaknuti. To svakako treba biti onaj

momenat u arbitražnom postupku koji za posljedicu ima što manje uzaludno poduzetnih bilo

kakvih radnji, što manje potrošenih sredstava i vremena. Ako bi bilo suprotno, to znači da je

uložen određeni napor, vrijeme i sredstva, pa se tek nakon toga utvrdilo da arbitraža nije

nadležna za rješenje određenoga spora.

9. Rokovi u kojima se poduzimaju određene radnje

U našoj arbitražnoj praksi postoje dvije vrste rokova i to rokovi predviđeni pravilnicima

arbitraže i rokovi koje ostavljaju arbitri u vijećima ili arbitar pojedinac.

Ovdje je potrebno istaknuti da su dosta rijetke situacije u kojima se zakonom reguliraju

rokovi koji se odnose na arbitražni postupak.56

Stranke su u arbitražnom postupku koje određuju rokove u arbitraži, ili odlukom o

primjeni odgovarajućih procesnih pravila, ili na neki drugi način.57

To znači da u arbitražnom postupku postoje dvije vrste rokova, i to rokovi koji su

određeni u pojedinim pravilnicima o arbitraži, i rokova koje strankama u arbitraži ostavlja

sam arbitražni sud.

Kao i kod svih rokova i u arbitraži se postavlja dva pitanja, i to pitanje početka i završetka

roka, te drugo pitanje je pitanje štetnih posljedica koje bi stranka trebala trpjeti zato što u

ostavljenom roku nije poduzela određene radnje.

Kada se govori o početku roka, to se uglavnom odnosi na prvi sljedeći dan od dana kad je

primljena određena obavijest.58

Neki pravilnici predviđaju supsidijarnu primjenu zakonskih propisa za rokove u arbitraži

ako ti rokovi nisu na odgovarajući način propisani u arbitraži.

U njemačkom pravu postoji jedna novota koja početak roka pomiće na onaj dan kada

uredno funkcionira poštanski promet.59

Kada se govori o završetku roka, onda neki pravilnici kao npr. AP UNCITRAL na izričiti

način kaže koji se dan drži posljednim danom roka. To je dan kada istječe rok koji je ostavljen

strankama, ako taj dan pada u nedjelju, službeni praznik, ili na neradni dan u boravištu ili

sjedištu adresata, onda je to prvi sljedeći radni dan.60

56 P. Schlosser, o.c., str. 544.57 A. Baumbach-K. T. Schwab, o.c., str. 130.58 Vidi članak 2/2 AP UNCITRAL.59 P. Schlosser, o.c., str. 545.60 Vidi članak 2/2 AP UNCITRAL.

25

Kada se govori o dostavi, dostavu je moguće izvršiti, u slučaju bezuspješnog pokušaja na

adresu prebivališta ili boravišta, i na adresu poslovnog sjedišta ili na poštansku adresu, i na

posljedno poznato boravište ili poslovno sjedište adresata.

Ovo pitanje nije do kraja precizirano, posebno zato što se ne kaže i koji organ ili druga

osoba adresata može primiti pismeno, te posebice kada bi se u tom slučaju primjenjivala AP

UNCITRAL.61

Kada se govori o rokovima, onda se u prvom redu raspravlja i o posljedicama ako se

propusti taj rok, pa tako i u arbitražnom postupku. Međutim, u arbitražnom postupku, u

pravilu nema prekluzivnih rokova, dakle onih rokova čijim protekom stranka gubi pravo na

poduzimanje pojedinih radnji.62

Neki pravilnici određuju i rokove u kojima je potrebito donijeti arbitražnu odluku. To se

određuje ili na način da se odredi ukupan vremenski period u okviru kojega se mora provesti

kompletan arbitražni postupak, pa u okviru toga roka i donijeti arbitražna odluka.63

Drugi način je da se orijentacijski određuje rok u kojemu se mora donijeti odluka, nakon

što je proveden arbitražni postupak.Dakle, računa se samo sa rokom za donošenje arbitražne

odluke.64

10. Dokazi i raspravno ročište

Ako se održava usmena rasprava arbitraža je dužna na vrijeme pozvati stranke da

sudjeluju u radu (čl. 26. AP UNCITRAL). Arbitraža traži od stranaka sve dokaze koji

potvrđuju navode tužbe ili protutužbe.

Kako bi riješio određeni spor arbitražni sud s najvećom pažnjom mora odrediti koje će

dokaze izvesti u postupku. Po jednima je arbitražni postupak kopija postupka pred državnim

sudom sa različitim nijansama o tomu hoće li se većina dokaza prikupiti prije rasprave

„kontinentalni sustav“ ili je praksa da se meritum spora među strankama rješava na usmenoj

raspravi (angloamerički sustav).65 Općenito je prihvaćen stav o potpunoj autonomiji

61 Pobliže o tomu A. Goldštajn-S. Tvira, o.c., str. 462.62 Izuzetak je npr. članak 21/3 AP UNCITRAL koji kaže da se prigovor o nenadležnosti arbitraže može podnijeti najkasnije u odgovoru na tužbu ili protutužbu i taj je rok prekluzivan. Tako i članak 31. PAZ izričito kaže, da ako stranka ni u naknadno ostavljenom roku ne podnese odgovor na tužbu da se drži da priznaje navode u tužbi i da se odriče od prigovora.63 Tako na temelju članka 13. i 18. Pravilnika MTK, Paris, kompletan arbitražni postupak i donešena arbitražna odluka mora biti proveden u roku od 6 mjeseci.64 Tako u članku 20. PDASCHD, postoji obveza da arbitražni sud u jednom primjerenom roku ispusti arbitražnu odluku po okončanju toga postupka.65 P. Schlosser, o.c., str. 535-536, N. Guldener, o.c., str. 608.

26

arbitražnog suda pri izvođenju dokaza, ali je potrebito i respektirati prijedloge stranaka za

izvođenje pojedinih dokaza.66

Bitno pitanje je i bitno načelo da obje stranke u arbitražnom postupku pri izvođenju

dokaza moraju imati ravnopravni položaj. Kako bi došao do tih potrebitih dokaza, arbitražni

sud može tražiti pomoć državnih sudova ili po pitanju različitih odluka ili po pitanju samog

izvođenja dokaza državnog suda (očevid) kada to nije moguće izvesti od arbitražnog suda.

Neki pravilnici kao npr. PASL ima odredbu po kojoj se tek po preslušanju stranaka izvode

pojedini dokazi. Ovakvo rješenje doprinosi brzini i efikasnosti postupka jer je ipak preslušanje

svjedoka dokaz nakon kojega se čak može i donijeti arbitražna odluka ili uputiti na druge

dokaze koje treba izvesti kako bi se riješio arbitražni spor.

Ponekad se u arbitražnom postupku inzistira na neovisnosti i neposrednosti pri izvođenju

dokaza. Danas se prakticira primjena oba ova načela.

Bitno je istaknuti da arbitražni sud mora omogućiti jednak tretman stranaka u tom

postupku pri izvođenju dokaza.

11. Svjedoci

U čl. 25., st. 2., AP UNCITRAL predviđeno je da je stranka koja predlaže svjedoke dužna

najmanje 15 dana prije rasprave dostaviti podatke o svjedocima, te jezik na kojem će

svjedočiti.

Svjedoci se preslušavaju bez prisege, i nema prisilnog dovođenja.

I u arbitražnom postupku se svjedočenje uzima kao jedno od najvažnijih načina izvođenja

dokaza, kako bi se najoptimalnije riješio spor.

Postoje dvije vrste činjenica koje svjedok iznosi pred arbitražnim sudom i to činjenice

koje iznosi na temelju nečega o čemu je čuo od drugih i činjenica koje je sam osobno opazio.

I kada se govori o svjedoku u arbitražnom postupku, jednako kao i u određenim parničnim

postupcima, postavljaju se tri pitanja i to pitanje osoba koje mogu biti svjedoci, način na koji

se uzima iskaz svjedoka, te pitanje prisilnih mjera pri osiguranju svjedočenja.

Kada se govori o sposobnosti biti svjedokom razlikujemo situaciju koja zabranjuje

određenim osobama svjedočenje kao npr. u nekim slučajevima gdje stranka ne može biti

66 Postoje i druga mišljenja koja drže da je u izvođenju dokaza u prvom redu inicijativa stranaka, te da bi se sud trebao zadržati na onim dokazima koje stranke predlažu. Tako T. Ruede-R. Hadenfeldt, o.c., str. 254.Isto tako i Sekolec, o.c., str. 66, analizirajući odredbu članka 24/1 AP UNCITRAL drži da arbitražni sud nije dužan samoinicijativno utvrđivati materijalnu istinu mimo volje stranaka. Tako i A. Baumbach-K.H. Schwab, o.c., str. 138, P. Schlosser, o.c., str. 537.

27

svjedok, pa i u slučajevima kada se radi određenog svojstva između stranke i svjedoka mora

uskratiti svjedočenje.

Tako npr. prema švicarskom i njemačkom pravu stranka ne može biti preslušana kao

svjedok u arbitražnom postupku.67

U pravilu je lažno svjedočenje i u arbitražnom postupku kazneno djelo, ali uz dodatak ako

je takvo lažno svjedočenje bilo temelj na kojemu je sud donio odluku.

Postoje razlozi koji uskraćuju svjedočenje iz određenih razloga, kao npr. u švicarskom

pravu slični razlozi koji dovode do izuzeća arbitražnog suca.68

U austrijskom pravu čak postoje razlozi koji zabranjuju svjedočenje u arbitražnom

postupku.69

Potrebito je istaknuti da nema nikakve prisile u arbitražnom postupku u odnosu na bilo

koga, pa tako i u odnosu na preslušanje svjedoka.

Za razliku od nekih parničnih postupaka, potrebito je istaknuti da nema mogućnosti

polaganja prisege prije svjedočenja

Pri uzimanju iskaza svjedoka postavljaju se daljnja dva pitanja, a to je pitanje organa koji

uzima svjedočenje i načina na koji se to svjedočenje uzima.

Nesporno je da arbitražni sud uzima svjedočenje, ali se pri svjedočenju može obratiti i

državnom sudu.70

Kada se govori o načinu uzimanja iskaza svjedoka, onda se primjenjuje usmeni i pisani

način iskaza. Razumije se da pri svjedočenju prednost ima usmeni način iskaza, jer se u tom

slučaju omogućuje svim sudionicima u postupku postavljati pitanja za koja se misli da će

pomoći riješiti pitanje spora. Tada se može u potpunosti ostvariti načelo kontradiktornosti.

Ostavlja se mogućnost da stranke od svjedoka dobiju odgovor na pitanja koja su bitna za

rješenje spora.

U arbitražnom postupku nije dopušteno postavljanje kapcioznih pitanja (pitanja koja

sugeriraju odgovor), osim ako se na drugačiji način ne može doći do potrebitih spoznaja.71

67 Kada govorimo o njemačkom pravu onda autori nisu jedinstveni. Tako P. Schlosser, o.c., str. 531 izričito ističe da prema njemačkom pravu nije moguće preslušavati stranke kao svjedoke, dok suprotno ističe K. H. Schwab, o.c., str. 106-107.Prema švicarskom pravu nije moguće stranku preslušati kao svjedoka u postupku pred arbitražom. Tako H. U. Walder-Bohner „Zivilprozessrecht“, o.c., str. 354.68 Vidi članak 158, 159. ZZPO.69 Vidi članak 320. i 321. OZPO.70 Vidi članak 589. OZPO, članak 1045/1 DZPO, 251/2 ZZPO.71 A. Goldštajn, o.c., str. 52.

28

Kada se radi o usmenom preslušavanju svjedoka, nije obvezatno vođenje zapisnika ali se

to preporuča i praktično je.72

Postoje i situacije kada nije moguće koristiti samo usmenu izjavu svjedoka, nego takva

izjava mora biti upisana u zapisnik kao npr. u slučaju kada državni sud preslušava svjedoka za

potrebe arbitražnog postupka pa izjavu svjedoka jedino može prezentirati u pisanom obliku

arbitražnom sudu.

Zato je u potpunosti ispravno rješenje u švicarskom pravu gdje se obvezatno u raspravi u

arbitražnom postupku pred sudom vodi zapisnik, pa se to odnosi i na preslušanje svjedoka, i

to pod prijetnjom apsolutnog razloga za poništenjem arbitražne odluke.73

Nesporno je da je najoptimalnije izjašnjavanje svjedoka usmeni način. Pisane izjave

svjedoka bi se mogle koristiti samo ako se radi o kratkom izjašnjavaju o točno određenoj

stvari i to pod uvjetom da se o pisanom izjašnjavanju svjedoka očituje ona stranka koja nije

predložila toga svjedoka.

12. Vještaci

Stranke su dužne staviti vještacima na uvid sve dokumente kako bi mogli napraviti

ekspertizu dokaza.

Svaka stranka može dovesti svoje vještake kako bi postavljali pitanja arbitražom

određenom vještaku.

To su osobe fizičke ili pravne koje daju svoje mišljenje o proteklim i sadašnjim učincima,

a imaju za cilj pomoći sucu utvrditi i objasniti pravo-relevantne činjenice.74 Na vještvo u

arbitražnom postupku primjenjuju se odredbe odgovarajućih nacionalnih zakona kojima se

regulira pitanje vještaka u postupku pred državnim sudom, pa ih stoga pojedini arbitražni

pravilnici dosta rijetko spominju.

U momentu imenovanja vještaka posebice je važno odrediti što se od vještaka točno traži.

I u arbitražnom postupku stranke su dužne vještaku dati na uvid sve predmete i dokumente

koji su od značenja za taj arbitražni postupak.

Razlozi za izuzeće vještaka su isti oni kao i za izuzeće suca državnog suda, te je to i

propisano odgovarajućim zakonima za postupke koji se vode pred državnim sudom.75

72 Tako u njemačkom pravu A. Baumbach-K. H. Schwab, o.c., str. 140., K. H. Schwab, o.c., str. 105-106, G. Henn, o.c., str. 143. Tako i A. Goldštajn-S. Triva, o.c., str. 175.73 Vidi članak 250. ZZPO, članak 67. PASL, T. Rüede, R. Hadenfeldt, o.c., str. 244.74 L. Ude, o.c., str. 212, M. M. Guldener, o.c., str. 347.75 U njemačkom pravu članak 406/1/1 DZPO, G. Kalhe, o.c., str. 57, u austrijskom pravu članak 355 OZPO, u švicarskom pravu članak 173/2 ZZPO.

29

Ovdje je potrebito istaknuti da se od iste osobe može zatražiti vještvo, ali i da bude kao

svjedok.

Temeljna razlika između svjedoka i vještaka je ta što je svjedok nezamjenjiv, a vještak

zamjenjiv.

Ako je angažirano više vještaka, a oni se ne mogu složiti o vještvu, onda svatko od

imenovanih vještaka daje svoje mišljenje.76

13. Suparničari

Suparničarstvo u arbitražnom postupku je moguće samo ako su svi suparničari zaključili

ugovor o arbitražnom sudu sa suprotnom strankom i ako su svi suparničari suglasni o

arbitrima koje oni imenuju.

Ovdje je potrebito napomenuti da je suparničarstvo i u arbitražnom postupku dopušteno,

osim u slučajevima kada je to odgovarajućim pravilnicima izričito zabranjeno.

Kada je u pitanju obično suparničarstvo, onda ne postoje nikakvi problemi za sudjelovanje

svih suparničara u arbitražnom postupku, a ako se radi o nužnom suparničarstvu, onda nema

arbitražnog postupka ako se sve strane dragovoljno ne izjasne o arbitražnom sudovanju, u

suprotnom se drži da u arbitražnoj tužbi postoji pomanjkanje aktivne ili pasivne legitimacije.77

Bitno je da svi suparničari moraju biti predviđeni arbitražnim ugovorom, ili da poslije

pristanu na arbitražni postupak.

Uvijek mora postojati jasno izražena volja da suparničari žele da se spor riješi pred

arbitražom.

Pitanje imenovanja sudaca u arbitražnom postupku u situaciji kada postoje suparničari je

vrlo bitno.

Temeljno načelo je da nitko od suparničara ne može biti zakinut u odnosu na drugoga u

bilo čemu, a posebno u imenovanju arbitražnih sudaca. Ovo pitanje posebice dobiva na

važnosti kada se radi o ad hoc arbitraži, za koje znamo da nemaju svoje organe, nemaju svoje

liste arbitara pa je i izbor sudaca kada postoje suparničari zamršeniji. Naravno da ne postoji

problem kada su se suparničari i na strani tuženika i tužitelja sporazumno dogovorili o

imenovanju svoga suca. To posebice predstavlja problem kada su pravilnici pojedinih

arbitraža odredili maksimalni broj članova arbitražnog vijeća, i u to u pravilu na tri, ili kao u

76 Vidi članak 178/2 ZZPO.77 U njemačkom pravu A. Baumbach-K. H. Schwab, o.c., str. 126-127, K. H. Schwab, o.c., str. 117, G. Henn, o.c., str. 128.

30

Sloveniji, na pet članova. U situaciji kada imamo niz suparničara na jednoj ili na drugoj

strani, sasvim je jasno da svi suparničari ne mogu u vijeću imati svoga suca.

Postoje dva načina rješavanja problema kada se suparničari ne mogu dogovoriti o

imenovanju sudaca. Jedan način je da se strane sporazume o tomu tko treći treba imenovati

suca u njihovo ime, je li to nadležni državni sud, sama arbitraža koja vodi postupak,

ovlaštenik za imenovanje itd.

Ovdje je potrebito posebno napomenuti da je broj sudaca u arbitražnom vijeću ograničen,

te da to predstavlja problem.

Druga mogućnost je kada se stranke ne mogu sporazumjeti oko suca, da u tom slučaju

prestaje važiti ugovor o arbitražnom sudovanju, i to na jednak način kao u situaciji kada se

kod glasovanja o arbitražnoj odluci postigne isti broj glasova.

Važno je napomenuti da nema nikakvog prisilnog imenovanja arbitražnih sudaca i da svi

suci moraju biti imenovani na način da to odgovara svakom od suparničara. Razumije se da

veću mogućnost udovoljavanju tih želja predstavljaju vijeća sa većim brojem arbitražnih

sudaca. Dakle, generalno se može kazati da bez obzira na broj suparničara u arbitražnom

postupku, svakom od njih mora biti omogućeno sudjelovanje pri izboru sudaca, jer u

drugačijoj situaciji nema niti arbitražnog postupka.

14. Umješači

Prema stanovištu znanosti, miješanje u parnicu zainteresirane stranke dopušteno je ako ga

izričito predviđa arbitražni ugovor ili ako se s tim obje stranke ili arbitri slože.

Kada govorimo o običnom umješaču u postupku pred državnim sudom, misli se na

intervencijski efekt koji nastaje u odnosu stranke i umješača koji se miješao na strani te

stranke što znači da umješač ne može poricati ni činjenični ni pravni temelj stvari u donešenoj

presudi pri reguliranju svojih odnosa sa strankom kojoj se priključio.78

Temeljno pitanje umješača u arbitražnom postupku je pitanje kada se može umješač

umiješati u arbitražni postupak. Nesporno je da između stranki i umješača koji se miješa na

strani te stranke mora postojati pravni interes umješača u miješanje u postupak.

Drugo pitanje koje se postavlja je pitanje tko odobrava i čiji je sporazum potrebit kako bi

se netko umiješao u arbitražni postupak.

Prema većini mišljenja potrebita je suglasnost svih stranaka i arbitražnog suda kako bi se

netko mogao pojaviti kao umješač u arbitražnom postupku.

78 L. Ude, o.c., str. 189-190.

31

Tako npr. u austrijskom pravu miješanje u arbitražni postupak može postojati ako to nije

izričito isključeno arbitražnim sporazumom, ili ako to nije isključeno odredbom članka 587/1

OZPO.79

Umješač se može umiješati i u žalbenom postupku.

Kada govorimo o suglasnosti arbitražnog vijeća o tomu hoće li se dopustiti ili ne

miješanje u tom postupku, mislim da o tomu nije potrebita suglasnost arbitražnog suda, ako je

to obuhvaćeno arbitražnim sporazumom, jer su stranke one koje ipak u arbitražnom postupku

imaju glavnu riječ.

Po momu mišljenju miješanje bi trebalo dopustiti u svim stadijima arbitražnog postupka,

pa i u postupku po žalbi na arbitražnu odluku ili u postupku za poništenje te odluke.

Opravdanost uvođenja instituta umješača u arbitražni postupak, pod što jednostavnijim

uvjetima, opravdano je i izričitom zainteresiranošću međunarodne trgovačke arbitaže, gdje

institut umješača u različitim međunarodnim sporovima ima svoje mjesto i u arbitražnom

postupku.

Dakle, važno je i bitno da se o umješaču suglasi ona stranka na čiju se stranu on miješa, te

da je nesporno da se pravne posljedice buduće arbitražne odluke protežu i na toga umješača.

15. Propuštanje stranaka

Prema čl. 28., st. 1., AP UNCITRAL utvrđuje se da propuštanje tužitelja da u roku

podnese tužbu ima za posljedicu okončanje arbitražnog postupka, a neopravdano

nepodnošenje odgovora na tužbu u zadanom roku nastavak arbitražnog postupka.

To propuštanje stranaka u arbitražnom postupku možemo promatrati sa dva stanovišta.

Jedno je propuštanje onda kada se stranka uopće ne odaziva u postupak i ne poduzima

nikakve radnje u arbitražnom postupku, pa to može biti jedan od načina da se donese presuda

zbog izostanka.

Druga situacija je kada stranka propusti podnošenje pojedinih radnji u arbitražnom

postupku koje možemo podijeliti na dvije grupe i to na propuštanje pojedinih arbitražnih

radnji prije početka postupka i propuštanje određenih radnji u postupku.

Propuštanje prije postupka se može manifestirati kroz prošutanje imenovanja suca,

neodgovaranje na tužbu i protutužbu, propuštanje roka za odgovor na tužbu ili protutužbu.

79 H. Fasching, o.c., str. 100.

32

Najteže posljedice propuštanja odgovora na tužbu i u naknadno ostavljenom roku predviđa

članak 19. PAZ koji izričito kaže da se u tom slučaju drži da tuženik priznaje činjenične

osnove iz tužbe i da se drži da se odriče od prigovora.

Ako stranka iz opravdanih razloga propusti podnijeti određene radnje, onda joj stoje na

raspolaganju odredbe instituta povrata u prijašnje stanje.80

Ovaj institut je dosta važan u situaciji kada se u arbitraži pojavljuje strani državljanin koji

želi znati kakav stav i o ovom pitanju ima arbitraža koja se vodi u državi drugog

državljanstva.

Mišljenja sam da o povratu u prijašnje stanje, odnosno propuštanju stranaka ne treba biti

rigorozan u arbitražnom postupku, jer su se stranke ipak odlučile za arbitražu nakon što među

njima postoji visok stupanj suglasnosti.

16. Presuda zbog izostanka

U pravilu se dopušta donošenje presude zbog izostanka i propisuju se uvjeti za to.

Institut presude zbog izostanka u arbitražnom postupku različito se poima u pojedinim

pravnim sustavima. U austrijskom pravu je presuda zbog izostanka u arbitražnom postupku

isključena, isto tako i u njemačkom. U švicarskom pravu se pravi razlika između presude

zbog izostanka prema usmenom i prema pisanom postupku ili podnescima.81

Presuda zbog izostanka u arbitražnom postupku je nešto sasvim drugo nego takva presuda

pred državnim sudom.

Stranke se o tomu moraju sporazumjeti pa čak i onda ako je ona po zakonskim propisima

određene države i isključena.

Stranke u arbitražnom postupku ne moraju trpjeti nikakve štetne posljedice ako se o bilo

čemu ne očituju prije početka glavne rasprave.

Neki pravni sustavi predviđaju i vremensko razdoblje u kojemu se može donijeti presuda

zbog izostanka.

80 U njemačkom pravu A. Baumbach-K. H. Schwab, o.c., str. 130, K. H. Schwab, o.c., str. 123, G. Henn, o.c., str. 131.81 U njemačkom pravu K. H. Schwab, o.c., str. 139, G. Henn, o.c., str. 154, P. Schlosser, o.c., str. 550, posebice je važan članak 10/40 DZPO, kao i članak 1034/1 DZPO koji nalaže obvezatno preslušanje stranaka u arbitražnom postupku. U austrijskom pravu je mogućnost donošenja presude zbog izostanka potpuno eliminirana odredbom članka 587/2 OZPO koji izričito određuje da ako se jedna od stranaka ne upušta u arbitražni postupak da se u tom slučaju arbitražni sud upušta u raspravljanje s drugom strankom. Dakle, ne može donijeti presudu zbog izostanka.Tako i H. Fasching, o.c., str. 104. Isto tako i AP UNCITRAL ne predviđa mogućnost donošenja presude zbog izostanka. U švicarskom pravu vidi članak 129. i 130. ZZPO.

33

Ovdje je potrebito istaknuti da arbitražni postupak nije postupak pred državnim sudom te

da i institut presude zbog izostanka nije tako strog institut kao što je to u postupku pred

državnim sudom.

17. Zaključenje rasprave

U članku 32. AP UNCITRAL regulirano je pitanje donošenja arbitražne odluke pa se u

stavku 1. ističe da postoje privremene, međuodluke i djelomične odluke.

Postoji nekoliko načina zaključenja rasprave u arbitražnom postupku. To je ili, kao što

smo malo prije rekli, presuda zbog izostanka, ili, na temelju tužbe i odgovora na tužbu, te

treći način nakon provedene rasprave pred arbitražnim sudom, po izvođenju svih potrebitih

dokaza uz uvjet da su stranke na jednak način mogle sudjelovati u tom postupku. To

zaključenje rasprave ima dosta sličnosti sa zaključenjem rasprave u postupku pred državnim

sudom te se temelji na stavu i mišljenju arbitražnog suca ili arbitražnog vijeća je li spor

dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti arbitražna odluka.

18. Potpisivanje odluke

Prema članku 32., st. 4. AP UNCITRAL arbitri su dužni potpisati odluku. Ako jedan od

arbitara odbije potpisati odluku, to se mora konstatirati u odluci.

Nakon što suci donesu odluku važno pitanje je potpisivanje takve odluke. Pitanje

potpisivanja arbitražne odluke ide u grupu kogentnih propisa pa se kršenje odredbi o

potpisivanju arbitražne odluke uzima kao valjani razlog za poništenje arbitražne odluke.82

Temeljno pitanje koje se pri potpisivanju postavlja je pitanje broja potpisa arbitražnih sudaca

koji su sudjelovali u postupku. Razumije se da ništa nije sporno u situaciji kada svi suci koji

su sudjelovali u arbitražnom postupku žele potpisati arbitražnu odluku. Problem nastaje kad

neki od sudaca koji su sudjelovali u tom postupku ne želi potpisati tu odluku, posebice kada

se istakne da potpis suca ne znači i njegovu suglasnost s takvom odlukom.83

82 U austrijskom pravu vidi članak 595/1/3 OZPO.83 Tako i T. R. Rüede-R. Hadenfeldt, o.c., str. 300. To je samo dokaz da je sudac glasovao pri donošenju odluke. Tako i J. Sekolec, o.c., str. 88.

34

Tako npr. u švicarskom sustavu predviđa se da se na odluku treba potpisati većina sudaca

koji su sudjelovali u donošenju arbitražne odluke, ali ide se i korak dalje pa se kaže da je pri

potpisu arbitražne odluke dovoljan potpis predsjednika arbitražnog vijeća. U njemačkom

pravu je za potpis arbitražne odluke dovoljna većina potpisa sudaca koji su sudjelovali u

glasovanju uz obvezu da predsjednik arbitaže utvrdi da je netko od sudaca koji su sudjelovali

u glasovanju odbio potpisati arbitražnu odluku.84

Novelom austrijskog OZPO regulirano je pitanje potpisivanja arbitražne odluke, pa se

dopušta da većina sudaca potpiše tu odluku, a da se svako odbijanje potpisa na toj odluci

konstatira.85

Po austrijskom pravu svaka nepravilnost pri potpisu arbitražne odluke u arbitražnom

postupku predstavlja razlog zbog kojega se može zatražiti poništenje te odluke.

Kada analiziramo neke sustave vidimo da je ipak prihvaćen stav po kojemu je dovoljan

potpis većine sudaca koji su sudjelovali pri glasovanju.86 To je ispravno rješenje, jer suprotno

bi bilo nerazumljivo da arbitražni sudac koji je pristao biti sucem u tom postupku ne želi

potpisati odluku, a taj potpis ne znači da se slaže s odlukom nego samo znači da je sudjelovao

u glasovanju.

19. Način donošenja odluke

Odluke se u pravilu donose većinom glasova, negdje je potrebita kvalificirana većina.

Odluke se donose na nejavnoj sjednici.

Općenito je prihvaćeno načelo da se odluke donose većinom glasova.87

Navedena rješenja se sastoje od odredbi da se odluka donosi većinom glasova, pod

uvjetom da se stranke u arbitražnom postupku nisu drugačije sporazumjele. Drugačiji

sporazum može biti samo sporazum o jednoglasnosti pri donošenju arbitražne odluke.

Razumije se da se radi o postupku kada je arbitražno vijeće vodilo arbitražu. U švicarskom

pravu postoje neke specifičnosti kao što je npr. za slučaj da sam predsjednik donosi odluku

ako je arbitražno vijeće sastavljeno od tri člana, kada se ne može postići većina ili kada je

arbitražno vijeće sastavljeno od neparnog broja članova. U švicarskom pravu postoji također

institut kvalificirane većine.88 To je situacija kada se od apsolutne većine traži više glasova

kako bi odluka mogla biti donesena. To je karakteristično za situacije kada se arbitražno 84 Vidi članak 1039/1/2 DZPO, članak 23/2 DASCHD.85 Vidi članak 592/2 OZPO, W. Melis, o.c., str. 24.86 Tako i članak 32/4 AP UNCITRAL, članak 31/1 MZ UNCITRAL.87 A. Goldštajn-S. Triva, o.c., str. 517.88 Vidi članak 31/2 KKZ.

35

vijeće sastoji od parnog broja članova i to u pravilu od većeg broja članova npr. šest za

valjanost odluke prema kvalificiranoj većini traži pet glasova.89

U raspravi o načinu donošenja arbitražne odluke posebice je potrebno obratiti tri pitanja.

To je pitanje kako riješiti situaciju kada se kod vijeća od neparnog broja članova pojavi isti

broj glasova pri odlučivanju, posebno pitanje izdvojenog mišljenja arbitra. Kada se vijeće

sastoji od parnog broja članova, pa se pri glasovanju postigne isti broj glasova, postoji

nekoliko načina rješavanja tog problema. Najdrastičniji način rješavanja tog problema je u

njemačkom pravu, pa u tom slučaju odmah prestaje važiti ugovor o arbitražnom sudovanju, u

austrijskom pravu je to razlog za sudsko traženje poništenja ugovora o arbitražnom

sudovanju, a u švicarskom pravu se naknadno imenuje sudac koji postaje predsjednik

arbitraže i on zajedno s ostalim sucima donosi odluku.

Kada se radi o vijeću sastavljenom od neparnog broja članova, onda samo rijetki sustavi

predviđaju da se može postići isti broj glasova. U tom slučaju postoje dva načina rješavanja

toga problema i to tako da odluku donosi predsjednik arbitraže, te drugo rješenje da se

pristupi razdvajanju pitanja o kojima se glasuje pa da se ponovno glasuje o svim pitanjima

pojedinačno. Predsjednik arbitaže je potpuno kompetentan donijeti odluku ako postoji isti broj

glasova kod drugih članova, jer je sudjelovao u radu arbitraže.

Niz arbitraža predviđa izdvojeno mišljenje arbitara u arbitražnom postupku. To odvojeno

mišljenje se može prezentirati i u tijeku arbitražnog postupka i u tijeku glasovanja za

donošenje arbitražne odluke. Postoje neka mišljenja da u situaciji kada arbitar ima odvojeno

mišljenje u momentu donošenja arbitražne odluke da taj sudac nije dužan potpisati arbitražnu

odluku, nego da može pisano dati svoje mišljenje a da ne potpisuje odluku.

Izdvojeno pisano mišljenje ima svoju važnost u pravnoj teoriji, ali isto tako može imati i

svoju važnost kao dokument u eventualnom postupku za poništenje te arbitražne odluke na

izgradnji sudske prakse itd. Prema nekim se mišljenjima čak odvojeno mišljenje arbitra drži

sastavim dijelom arbitražne odluke.

20. Sastavni dijelovi odluke

Odluka mora sadržavati datum i mjesto donošenja, imena arbitara ili arbitra pojedinca,

imena ili nazive stranaka, predmet spora, činjenično stanje spora i pojašnjenje, izreku i rok u

kojem se odluka mora izvršiti. Odluka također mora odlučiti o troškovima.

89 O tomu pobliže u K. U. Walder-Bohner, „Das schweizerische Konkordat“, str. 22-23, T. Rüede-R. Hadenfeldt, o.c. str. 294.

36

U biti, arbitražna odluka uglavnom sadrži sve one dijelove kao i slična odluka državnog

suda. Odluka mora biti precizno i jasno napisana kako ne bi bilo nikakvih nejasnoća u daljnjoj

eksploataciji takve odluke koja se ogleda u prvom redu kroz eventualnu ovrhu pred državnim

sudom, eventualno poništenje takve odluke, te sve druge postupke kojima može biti podložna

arbitražna odluka.

Važno je i obrazloženje takve odluke, i radi stranaka, a i radi sudske prakse koja se može

u arbitražnim postupcima konstituirati pred institucionalnim arbitražama.

Posebice je bitno odlučiti i o troškovima u arbitražnom postupku sukladno odgovarajućim

pravilnicima i svemu onomu što propisuje troškove u arbitražnom postupku. U to su uključeni

i honorari arbitražnim sucima i svi ostali troškovi kako bi se donijela arbitražna odluka.

21. Ispravak odluke

U roku od 30 dana svaka stranka može obavještavati o tome drugu stranku od arbitraže

tražiti da ispravi računske, pisarske i druge pogreške u pisanju ili bilo koje druge slične

pogreške.

Općenito je prihvaćeno mišljenje i kod pisaca i u pojedinim pravilnicima kako se

tiskarske, računalne ili pogrešne oznake stranaka mogu otkloniti nakon što stranka zatraži

njihovo ispravljanje.90

Ovdje je potrebito odmah istaknuti kao je osnovno pitanje koje se postavlja je

razgraničenje onih razloga čije postojanje može dovesti do poništenja arbitražne odluke. S

jedne strane to su one pogreške koje se mogu uočiti običnim čitanjem pravorijeka, kao što je

to npr. oznaka stranaka, očite tiskarske pogreške, pogrešno zbrojeni računski pokazatelji itd.

Kada se govori o ovoj problematici posebnu je pažnju potrebito usmjeriti na dva važna

pitanja, i to pitanje u kojemu se roku može zatražiti ispravak tiskarskih i ostalih grešaka, i

drugo je pitanje tko otklanja te greške.

Kada se govori o roku u kojemu se može tražiti ispravak navedenih grešaka, postoje dva

rješenja. Po jednom rješenju, koje je uobičajeno, u svako vrijeme se može tražiti ispravak

tiskarskih i sličnih grešaka, ali postoje i pravilnici koji predviđaju rok u kojemu se može

tražiti ispravak tih grešaka, a to je obično rok od 30 dana od dana dostave odluke.91

90 U švicarskom pravu H. Sträuli-G.Messmer-F. Wiget, o.c., str. 488, T. R. Rüede-R. Hadenfeldt, o. c., str. 304-305, članak 39. KKZ, u austrijskom pravu H. Fasching, o.c., str. 130, u njemačkom pravu K. H. Schwab, o.c., str. 154-155, A. Baumbach-K. H. Schwab, o.c., str. 157-158, H. Engelhardt, neki autori ove greške definiraju kao greške iz nehata. Tako i J. Sekolec, o.c., str. 99.91 Vidi članak 36/1 AP UNCITRAL, članak 33/1 MZ UNCITRAL, uz dodatak da se stranke o roku mogu i drugačije dogovoriti. Zatim članak 39. KKZ koji utvrđuje taj rok kao i rok za poništenje arbitražne odluke, a to

37

Po momu mišljenju najbolje rješenje koje imamo, je recimo, u Sloveniciji, a to je da se ne

određuje rok u kojem stranka može tražiti ispravak tiskarskih i sličnih grešaka. Ovdje se

postavlja pitanje pravne prirode roka u kojemu se može podnijeti zahtjev za ispravak

tiskarskih i sličnih pogrešaka.

Ovi rokovi ne bi trebali biti prekluzivni, jer ipak se radi o arbitraži.

U svim slučajevima tiskarske i slične pogreške ispravlja ili sudac pojedinac iz arbitražnog

vijeća ili kompletno arbitražno vijeće koje je donijelo odluku. Obveza je da stranka koja

namjerava tražiti ispravak o tomu izvijesti drugu stranku. Po nekim sustavima ispravak takvih

pogrešaka realizira kompletno arbitražno vijeće.

Druga mogućnost se ostavlja arbitražnom sucu, članu arbitražnog vijeća, da odluči o

zahtjevu za ispravak tiskarskih i sličnih pogrešaka.

Neki pravilnici, kao npr., AP UNCITRAL predviđaju isti način ispravka tiskarskih

pogrešaka, kao što se i donosi arbitražna odluka.

Ipak, najbolje je rješenje i najjednostavnije je da takve pogreške otklanja brzo i učinkovito

predsjednik arbitražnog vijeća.

22. Dopunska odluka

U roku od 30 dana od dana primitka svaka stranka može obavještavajući o tomu drugu

stranku zatražiti od arbitraže da donese dopunsku odluku o zahtjevima iznešenim u tijeku

arbitražnog postupka o kojima je arbitraža propustila donijeti odluku.

Dopunska odluka je samostalna odluka koja se donosi nakon provedenog arbitražnog

postupka i to o pitanjima koja nisu riješena u već donesenoj arbitražnoj odluci. To je sasvim

samostalna i posebna odluka sa pravnom snagom kakvu ima i odluka koja je donešena i prije

u postupku.92

Razumije se da predmet dopunske odluke mora biti obuhvaćen arbitražnim sporazumom,

te da se o tom zahtjevu raspravljalo tijekom glavne rasprave u arbitražnom postupku.

Inicijativu za donošenje dopunske odluke podnosi jedna od stranaka, koja u određenom roku,

nakon što je dobila arbitražnu odluku, uz obavijest drugoj stranci, podnosi tu inicijativu za

donošenje dopunske odluke. To je rok obično od 30 ili 15 dana.

je 30 dana od dana dostavljanja odluke. 92 G. Henn, o.c., str. 156, K. H. Schwab, o.c., str. 155-156, A. Baumbach-K. H. Schwab, o.c., str. 158, u austrijskom pravu H. Fasching, o.c., str. 126, u švicarskom pravu T. Rüede-R. Hadenfeldt, o. c., 305.

38

Dopunska se odluka donosi na način kao što se donijela i prethodna odluka. Ako se

dopunska odluka odnosi samo na troškove postupka, u tom slučaju takvu odluku donosi

predsjednik arbitražnog vijeća.

Ako govorimo o opravdanosti donošenja dopunske odluke u arbitražnom postupku,

mislim da o tomu treba odlučivati kompletno arbitražno vijeće koje je sudjelovalo u postupku.

Logična je pretpostavka da to arbitražno vijeće najbolje može donijeti odluku o meritumu

stvari.

23. Troškovi postupka

Troškove arbitražnog postupka obuhvaća nagrada članovima arbitražnog suda, putne i

ostale izdatke arbitra, troškove vještačenja i svjedočenja, troškove zastupanja i pomoći stranci

koja je dobila spor, nagrade i troškove ovlaštenika za imenovanje.

Kada se govori o arbitražnim troškovima, onda je među autorima prijeporno uglavnom to

što ulazi u arbitražne troškove, te na koji način se oni određuju.

Prema nekim stavovima se arbitražni troškovi često drže sekundarnim problemom u

arbitražnom postupku.

Tu se postavljaju dva pitanja i to pitanje kada sami arbitražni suci odlučuju o troškovima u

arbitražnom postupku, donose odluke i na taj način direktno odlučuju i o svojim honorarima.

Drugo pitanje koje se ovdje postavlja je li uopće arbitražni sud nadležan odlučivati o

arbitražnim troškovima.93

Ako se pogleda arbitražna praksa razvidno je da je općenito mišljenje da o troškovima u

arbitražnom postupku sud odlučuje i o arbitražnim troškovima. Jednu grupu čine troškovi

suda i tu pripadaju naknade arbitražnim sucima, stvarni i osobni troškovi arbitražnog suda,

troškovi za izvođenje dokaza i drugi troškovi suda. Drugu grupu čine troškovi stranaka i

njihovih punomoćnika, a tu posebno ulaze troškovi prijevoza stranaka na usmeno ročište za

izvođenje dokaza, posebice ako nisu opunomoćile drugu osobu, troškovi telefona, tiskanje

brzojava, fotokopiranja, putovanja stranaka i njihovih punomoćnika, angažiranje posebnih

stručnjaka itd.94

Ovdje je potrebito istaknuti temeljnu razliku između odluke o troškovima u arbitražnom

postupku i odluke o troškovima u postupku pred državnim sudom. Prva razlika je u tomu što

sudac u postupku pred državnim sudom nema mogućnosti odlučivanja o troškovima za 93 Tako P. Schlosser, o.c., str. 571, M. Sesar: „Troškovi o arbitražnom postupku“, Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu, 1998, 1-2 (49-50), str. 197-209.94 G. Henn, o.c., str. 204-205.

39

podmirenje svoga osobnog angažmana u postupku, jer su suci u postupku pred državnim

sudom plaćeni na sasvim drugi način.

Druga je bitna razlika što su u postupku pred državnim sudom troškovi propisani

određenim tarifama, kao što su to npr. troškovi odvjetnika, vještaka, svjedoka itd.

Drugačija je situacija kod arbitraže gdje se stranke mogu sporazumjeti o troškovima za

svaki arbitražni postupak.

U oba postupka postoji jedna sličnost, a to je da arbitražni sud kao i državni sud ima pravo

prosuđivati opravdanost pojedinih troškova.

U arbitražnom postupku se pri određivanju troškova postavljaju dva pitanja, i to pitanje

načina određivanja naknade za arbitražne suce u arbitražnom postupku, i drugo pitanje kako

arbitražni sud raspoređuje visinu troškova među strankama.

Kako sam prije naveo, postoje mišljenja prema kojima nije opravdano da sudac sam sebi

određuje honorar u arbitražnom postupku. To je donekle lakše kada postoji propisana tarifa o

tim troškovima.

Drugo pitanje raspoređivanje troškova na stranke. Može se kazati kako je i u arbitražnom

postupku zastupljeno načelo da stranke plaćaju troškove postupka razmjerno uspjehu na

poslu,95 ali se može i odustati od toga načela.96

Razumije se da se stranke mogu i drugačije sporazumjeti i to tako da npr. svaka plaća

svoje troškove, a zajednički plaćaju honorar sucima. AP UNCITRAL predviđaju i mogućnost

odustajanja od načela uspjeha u arbitražnom postupku i to na način da se strankama mogu

odrediti troškovi koji nisu sukladni tomu načelu.

Ovakva praksa, po mojemu mišljenju, može dovesti u pitanje osnovne postulate troškova

u arbitražnom postupku.

Ipak, mislim, kako je najbolje rješenje o srazmjernom određivanju troškova prema

uspjehu spora.

24. Polaganje predujma za troškove

Članak 41. AP UNCITRAL predviđa da arbitraža može tražiti od stranaka polaganje

predujma za troškove, a u tijeku postupka može tražiti polaganje dodatnih iznosa.

U pravilu je dopušteno tražiti polaganje predujma za troškove prije početka arbitražnog

postupka. Tada se određuju u cijelom obujmu troškovi, a predujam bi trebao položiti tužitelj.

95 Tako članak 22/2 PDASCHD, članak 40/1 AP UNCITRAL.96 Vidi članak 40/1 AP UNCITRAL.

40

S druge strane, ostavlja se mogućnost da sud procjenjuje, od slučaja do slučaja, je li potrebito

polagati predujam za troškove.

Predujam za troškove može biti ili za cijeli postupak, ili za pojedinu arbitražnu radnju.

Kako smo vidjeli, obveza polaganja predujma za troškove uglavnom se odnosi na tužitelja, ali

se može odrediti da predujam položi i tuženik.

Neki pisci misle da i sudac koji sudjeluje u arbitražnom postupku ima pravo na predujam

troškova za svoj honorar.97

Nije dobro rješenje da se arbitražnom sucu već pri primanju funkcije dade predujam za

njegov honorar. To može dovesti do neravnopravnosti stranaka, ako je jedna položila

predujam, pa se taj predujam koristi za davanje predujma za honorar arbitražnom sucu.

Ovdje se postavlja i pitanje posljedica u situaciji kada stranka koja je određena ne položi

predujam u određenom roku. Tada se u pravilu, traži od druge stranke u postupku da položi

predujam, a ako ni ta stranka ne položi predujam za troškove, tada se ili s postupkom zastaje

ili se postupak okončava,98 ili se drži da tužba niti nije bila podnešena.

Svakako da se već prije položeni predujam za troškove konačno obračunava u troškove

arbitražnog postupka, kada se određuju svi troškovi arbitražnog postupka.

Polaganje predujma je sasvim opravdana odredba članka 41/1 AP UNCITRAL, prema

kojemu arbitraža može od svake stranke tražiti polaganje predujma za troškove. Kako

znademo da su AP UNCITRAL namijenjena najprije ad hoc arbitražama, to znači da te

arbitraže nemaju svoje organe, suce, pa i formiranje suda i sve ostale procesne radnje su

kompliciranije i skuplje nego radnje pred institucionalnim arbitražama. Stoga je u tom slučaju

opravdano prebaciti teret predujma na obje stranke. Samo formiranje takve arbitraže nastaje

nakon što je došlo do spora, te nakon što su stranke dogovorile suglasno ad hoc arbitražu.

Sigurno je da već tada među stranka postoji visok stupanj dogovora, pa je i u toliko

opravdanije da se predujam za troškove raspodjeljuje na obje stranke.

ARBITRAŽA U HRVATSKOJ

U Republici Hrvatskoj je donešen Zakon o arbitraži objavljen u N.N. 88/01, a stupio je na

snagu danom objave, 19. listopada 2001. godine.

Hrvatska je jedna od ne tako mnogo država koja je zakonom uredila arbitražno sudovanje.

97 Tako H. Fasching, o.c., str. 76.98 Tako članak 41/4 AP UNCITRAL.

41

Zakon ima nekoliko bitnih djelova:

- opće odredbe o arbitraži

- opće odredbe o arbitraži u Republici Hrvatskoj

- ugovor o arbitraži

- arbitražni sud

- arbitražni postupak

- pravorijek i završetak postupka

- pravna sredstva protiv pravorijeka

- priznanje i ovrha pravorijeka

- sudski postupak

- postupak priznavanja i ovrhe pravorijeka

1. Opće odredbe o arbitraži

Zakon definira osnove pojmove o arbitraži i to na tragu općeprihvaćenih termina

međunarodne arbitraže.

Tako u smislu ovog Zakona „arbitraža“ je suđenje pred arbitražnim sudom bez obzira

organizira li ga ili njegovo djelovanje osigurava arbitražna ustanova ili ne.99

Domaća arbitraža je arbitraža čije je mjesto na području Republike Hrvatske.100

Arbitražni sud je nedržavni sud koji svoje ovlaštenje za arbitražu crpi iz sporazuma

stranaka.101

Arbitražna ustanova je pravna osoba ili tijelo pravne osobe koje organizira i osigurava

djelovanje arbitražnih sudova.102 Arbitar je arbitar pojedinac ili član, odnosno predsjednik

vijeća arbitražnog suda.103

Spor bez međunarodnog obilježja je spor u kojemu su stranke fizičke osobe s

prebivalištem ili uobičajenim boravištem u tuzemstvu, odnosno pravne osobe koje su

osnovane po pravu Republike Hrvatske osim ako spor ispunjava uvjete iz točke 7. ovoga

stavka.104

99 Vidi članak 2/1/1 ZOA RH.100 Vidi članak 2/1/2 ZOA RH101 Vidi članak 2/1/3 ZOA RH102 Vidi članak 2/1/4 ZOA RH103 Vidi članak 2/1/5 ZOA RH104 Vidi članak 2/1/6 ZOA TH

42

Spor s međunarodnim obilježjem je spor u kojemu je barem jedna od stranaka fizička

osoba s prebivalištem ili uobičajenim boravištem u inozemstvu, odnosno pravna osoba koja je

osnovana po stranom pravu.105

Pravorijek je odluka arbitražnog suda o biti spora.106

Konačni pravorijek je odluka kojom je odlučeno o osnovi i visini pojedinog zahtjeva107.

Sud je tijelo državne sudbene vlasti.108

Posrednik (izmiritelj) je osoba koja na temelju pisanog sporazuma stranaka provodi

poseban postupak mirenja.109

Kada zakon o arbitraži upućuje na sporazum stranaka ili na mogućnost njihovog

sporazuma o nekom pitanju, ili kad na bilo koji način upućuje na sporazum stranaka, takav

sporazum obuhvaća i sva pravila o arbitraži koja se u sporazumu navode i na koja se u

sporazumu upućuje.110

Kao što je razvidno, ZOA RH (Zakon o arbitraži RH), prihvaća općenite odrednice

karakteeristične za arbitražno sudovanje u međunarodnom pravu. Precizirano je što je

osnovno i bitno za funkcioniranje i institucionalnih i ad hoc arbitraža.

2. Opće odredbe o arbitraži u Republici Hrvatskoj

Stranke mogu ugovoriti domaću arbitražu za rješavanje sporova o pravima kojima mogu

slobodno raspolagati111.

Dakle, sasvim je ispravno i precizno navedeno, sukladno općenitom shvaćanju arbitraže,

da stranke ne mogu ugovarati arbitražu u postupcima za koje je država osigurala svoju

isključivu nadležnost (npr. bračni i paternitetski sporovi).

Ako se radi o međunarodnom sporazumu stranke mogu ugovarati arbitražu čije je mjesto

izvan područja Republike Hrvatske, osim ako je zakonom propisano da takav spor može

rješavati samo sud u Republici Hrvatskoj.112

I ovdje na isti način treba konstatirati da se pred arbitražu može iznijeti samo onaj spor

kada zakonom nije propisano da se radi o isključivoj nadležnosti Republike Hrvatske (npr.

sporovi o nekretninama).

105 Vidi članak 2/1/7 ZOA RH106 Vidi članak 2/1/8 ZOA RH107 Vidi članak 2/1/9 ZOA RH108 Vidi članak 2/1/10 ZOA RH109 Vidi članak 2/1/11 ZOA RH110 Vidi članak 2/2 ZOA RH111 Vidi članak 3/1 ZOA RH112 Vidi članak 3/2 ZOA RH

43

Ovdje je zastupljeno temeljno načelo po kojemu predmet arbitražnog sudovanja mogu biti

samo oni sporazumi u dispoziciji stranaka, za koje država za sebe nije rezervirala isključivu

nadležnost (npr. sporovi iz obiteljskih odnosa ne mogu biti predmet arbitražnog sudovanja).

3. Ugovor o arbitraži

Ugovor o arbitraži je ugovor kojim stranke arbitraži podvrgavaju sve ili određene sporove

koji su među njima nastali ili bi mogli nastati iz određenog pravnog odnosa ugovornog ili

izvanugovornog. Taj se ugovor može sklopiti u obliku arbitražne klauzule nekog ugovora ili u

obliku posebnog ugovora.113

Ugovor o arbitraži mora ispuniti nekoliko uvjeta kao npr. mora biti sastavljen u pisanom

obliku.

Dakle, i ovdje je prihvaćeno stajalište i način koji je uobičajen u međunarodnoj arbitražnoj

praksi da se arbitražni sporazum zaključuje ili posebnim ugovorom ili kompromisornom

klauzulom.

Razumije se da zakon izjednačava i jedan i drugi način.

4. Arbitražni sud

- Imenovanje arbitara

Ukoliko nema sporazuma stranaka o imenovanju arbitra, onda se imenuju tri arbitra.114

Suci sudova Republike Hrvatske mogu biti arbitri samo u svojstvu predsjednika

arbitražnog vijeća ili za arbitra pojedinca, ali je to u praksi vrlo rijetko.115

Kod arbitraže od tri suca svaka stranka imenuje po jednoga, a ta dvojica imenuju trećega

koji će biti predsjednik arbitražnog vijeća.116

Kada arbitražu provodi arbitar pojedinac, ako se stranke o tome ne sporazume, onda

pojedinca imenuje ovlaštenik za imenovanje.117

Arbitri moraju voditi arbitražu primjerenom brzinom,118 imaju pravo na naknadu

troškova.119 Arbitri mogu biti izuzeti.120

113 Vidi članak 6/1 ZOA RH114 Vidi članak 9 ZOA RH115 Vidi članak 10/2 ZOA RH116 Vidi članak 10/4/1 ZOA RH117 Vidi članak 10/4/2 ZOA RH118 Vidi članak 11/2 ZOA RH119 Vidi članak 11/4 ZOA RH120 Vidi članak 12/1 ZOA RH

44

Zakon predviđa imenovanje zamjenika arbitara.121

Za imenovanje arbitra prihvaćena su uobičajena stajališta, uz, ipak, napomenu izuzetka

koji predviđa mogućnost imenovanja suca državnog suda u arbitražnom postupku. To, ipak,

nije u praksi čest slučaj, paće, radi se o izuzetcima izuzetaka.

Arbitri moraju voditi arbitražu primjerenom brzinom,122 te imaju pravo na naknadu

troškova.123

Arbitri mogu biti izuzeti.124

Zakon predviđa i imenovanje zamjenika arbitara.125

5. Arbitražni postupak

To je centralni stadij instituta arbitraže kao cjeline. Stranke su u postupku pred arbitražom

ravnopravne.126

Pravila postupka stranke određuju same ako to nije u suprotnosti sa odredbama zakona.127

Ako sporazuma o pravilima postupka nema, arbitražni sud provodi postupak onako kako

je to svrsishodno.128

Stranke se mogu sporazumjeti o mjestu arbitraže,129 a ako takvog sporazuma nema, onda

mjesto arbitraže određuje sud.130

Arbitražni postupak počinje ili kada arbitražna ustanova primi tužbu131, a u slučajevima ad

hoc arbitraže onoga dana kada tuženik primi obavijest o tomu da je protivna stranka

imenovala arbitra ili predstavnika arbitra pojedinca, ili na njen poziv da imenuje drugog

arbitra, ili da se izjasni da prihvaća arbitra pojedinca, te tužbu kojom se spor iznosi pred

arbitražni sud.132

121 Vidi članak 14 ZOA RH122 Vidi članak 11/2 ZOA RH123 Vidi članak 11/4 ZOA RH124 Vidi članak 12/1 ZOA RH125 Vidi članak 14 ZOA RH126 Vidi članak 17/1 ZOA RH, M. Sesar: „Načelo javnosti u arbitražnom postupku“, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, godina 2000, br. 3-4 (59-60), str. 355-367, H. Sikirić: „Povjerljivost u arbitražnom postupku“, 13. Hrvatski dani arbitraže i mirenja, Zagreb, prosinac 2005, M. Sesar: „Načelo javnosti u arbitražnom postupku (dopunjen i izmijenjen rad radi promjene zakonskih propisa), MOSTARIENSIA, Mostar, 2006, str. 87-102.127 Vidi članak 18/1 ZOA RH128 Vidi članak 18/2 ZOA RH129 Vidi članak 19/1 ZOA RH130 Vidi članak 19/2 ZOA RH131 Vidi članak 20/1 ZOA RH132 Vidi članak 20/2 ZOA RH

45

Stranke se mogu sporazumjeti o jeziku ili jezicima na kojima će se voditi arbitraža. Ako

takvog sporazuma nema, arbitražni sud će odabrati na kojem će se jeziku ili jezicima

provoditi postupak.133

6. Tužba i odgovor na tužbu

Sud će, ako se stranke nisu drugačije dogovorile, odlučiti hoće li zakazati i održavati

raspravu radi provođenja dokaza radi usmenog raspravljanja ili će se postupak provoditi na

temelju isprava.134

Stranke moraju biti pravovremeno obaviještene o svakom ročištu.135

Svjedoci se u pravilu preslušavaju na glavnoj raspravi, i to bez polaganja prisege.136

Svjedoci se mogu preslušavati izvan glavne rasprave,137 a arbitražni sud može zatražiti da

se u određenom roku stranke pisano očituju na postavljena pitanja.138

Arbitražni sud može angažirati vještake. Vještaci su dužni, ako to treba, sudjelovati i na

ročištu u arbitražnom postupku.139

7. Pravorijek i završetak postupka

Arbitražni postupak završava donošenjem pravorijeka ili nagodbom.140 Pravorijek se

izrađuje u pisanom obliku, te on mora biti obrazložen, osim ako su se stranke sporazumjele da

obrazloženje nije potrebito.141 Obrazloženje pravorijeka je važno i iz razloga sudske prakse

određenog institucionalnog arbitražnog suda, i iz niza drugih razloga, jer određena rješenja

institucionalnog suda mogu biti razlog odlučivanja nekih drugih stranaka u sličnim

postupcima za povjeravanje rješavanja njihova spora upravo toj arbitraži.

Pravorijek prema strankama ima snagu pravomoćne sudske presude, osim ako su se

stranke izričito sporazumjele da se pravorijek može pobijati pred arbitražnim sudom višeg

ranga.142

133 Vidi članak 21/1 ZOA RH134 Vidi članak 23/1 ZOA RH135 Vidi članak 23/3 ZOA RH136 Vidi članak 25 ZOA RH137 Vidi članak 25/1 ZOA RH138 Vidi članak 25/2 ZOA RH139 Vidi članak 26 ZOA RH140 Vidi članak 30/1 ZOA RH141 Vidi članak 30/3 ZOA RH142 Vidi članak 31 ZOA RH

46

8. Pravna sredstva protiv pravorijeka

To je tužba za poništaj pravorijeka.143

Sud može poništiti pravorijek ako dokaže da ugovor o arbitraži uopće nije sklopljen144, da

stranka u postupku nije bila sposobna zaključiti valjani ugovor o arbitraži145, da stranka koja je

podnijela tužbu za poništaj pravorijeka nije bila uredno obaviještena o pokretanju arbitražnog

postupka146, ako se pravorijek odnosi na spor koji nije obuhvaćen arbitražnim ugovorom147,

ako sastav arbitražnog suda ili arbitražni postupak nisu bili u skladu sa Zakonom148, ako

pravorijek nije obrazložen ili potpisan kako to traži Zakon149, ako predmet spora nije

arbitrabilan prema zakonima Republike Hrvatske150, ako je pravorijek u suprotnosti s javnim

poretkom Republike Hrvatske.151

9. Priznanje i ovrha pravorijeka

Pravorijek arbitražnog suda ima pripadnost države u kojoj se nalazi mjesto arbitraže.152

Državni sud provodi domaći pravorijek osim u slučaju kada postoje razlozi za poništaj

pravorijeka.153

Sud također provodi i strani pravorijek osim ako sud u provođenju stranog pravorijeka

utvrdi da postoje razlozi za poništenje pravorijeka predviđeni u članku 36., st. 2., Zakona o

arbitraži Republike Hrvatske.154

Sud odbija priznanje i ovrhu stranog pravorijeka posebice u slučajevima kad se radi o

sporu koji nije arbitrabilan prema zakonu Republike Hrvatske155 ili bi priznanje i ovrha

pravorijeka bila u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske.156

143 Vidi članak 36/1 ZOA RH, K. Sajko: „Može li se protiv strane države provesti ovrha na osnovi arbitražnog pravorijeka-rješena i otvorena pitanja“, Pravo i porezi, 4/2006, str. 25-30, K. Sajko: „Dilema o priznanju i ovrsi stranih poništenih pravorijeka“, Pravo i porezi, 2/2000, str. 3-7.144 Vidi članak 36/2/a ZOA RH145 Vidi članak 36/2/b ZOA RH146 Vidi članak 36/2/c ZOA RH147 Vidi članak 36/2/d ZOA RH148 Vidi članak 36/2/e ZOA RH149 Vidi članak 36/2/f ZOA RH150 Vidi članak 36/2/2/a ZOA RH151 Vidi članak 36/2/2/b ZOA RH152 Vidi članak 38 ZOA RH153 Vidi članak 39/1 ZOA RH154 Vidi članak 40/1 ZOA RH155 Vidi članak 40/2/a ZOA RH156 Vidi članak 40/2/b ZOA RH

47

10. Sudski postupak

U određenim pitanjima iz Zakona o arbitraži sud može poduzimati određene radnje samo

kada je to zakonom predviđeno.157 Kada sud odlučuje o tužbi za poništaj pravorijeka, onda

postupa po pravilima parničnog postupka, a u svim drugim slučajevima postupa po pravilima

izvanparničnog postupka.158

Ukoliko bi se radilo o ugovorenoj arbitraži, a stranka podnese tužbu sudu, na prijedlog

tuženika, sud će se oglasiti nenadležnim, osim ako utvrdi da ugovor o arbitraži nije valjan, da

je prestao važiti ili da se ne može ispuniti.159

11. Nadležnost suda

Za odlučivanje o nadležnosti arbitražnog suda, polaganju pravorijeka, odlučivanju o tužbi

za poništaj pravorijeka arbitražnog suda i o zahtjevu za priznanje i prijedlogu za određivanje

ovrhe u predmetima iz stvarne nadležnosti trgovačkih sudova, nadležan je Trgovački sud u

Zagrebu, a u ostalim predmetima Županijski sud u Zagrebu.160

Za provedbu ovrhe nadležan je stvarno nadležni sud određen posebnim zakonom.161

Pravnu pomoć o izvođenju dokaza i dostavi pravorijeka obavlja stvarno nadležni sud za

pružanje pravne pomoći mjesno nadležan prema mjestu na kojem treba poduzeti određenu

radnju.162

12. Privremene mjere u arbitražnom postupku

U arbitražnom postupku stranka može zatražiti određivanje privremene mjere osiguranja

tražbine i takav zahtjev nije u nesuglasju s ugovorom o arbitraži.163

Stranke također mogu zatražiti jednako kao i arbitražni sud i pravnu pomoć od nadležnog

suda i to onako kako se radi po zamolnicama.164

157 Vidi članak 41/1 ZOA RH, M. Sesar: „Privremene mjere i mjere radi osiguranja u arbitražnom postupku“, Hrvatska pravna revija, Zagreb, 2003, br. 3, str. 109-115, M. Sesar: „Privremena mjera državnog suda kao intervencija u arbitražni postupak“, Hrvatska pravna revija, Zagreb, 2003, br. 5.158 Vidi članak 41/2 ZOA RH159 Vidi članak 42/1 ZOA RH160 Vidi članak 43/1 ZOA RH161 Vidi članak 43/2 ZOA RH162 Vidi članak 43/5 ZOA RH163 Vidi članak 43/6 ZOA RH164 Vidi članak 45 ZOA RH

48

13. Postupak priznanja i ovrhe pravorijeka

Stranka koja traži priznanje ili ovrhu pravorijeka mora u originalu priložiti pravorijek ili

njegov ovjerovljeni prijepis.165 Ako se radi o stranom pravorijeku, dužna je priložiti izvornik

ugovora o arbitraži ili propisno ovjereni prijepis tog ugovora.166

Ako se radi o stranom jeziku, stranke su dužne podnijeti ovjerovljeni prijevod tih isprava

na hrvatskom jeziku.167

U tijeku postupka priznanja i ovrhe pravorijeka, sud je dužan omogućiti protivnoj stranci

da se o prijedlozima izjasni.168

Rješenja o priznanju i ovrsi moraju biti obrazložena.169

Protiv rješenja donešenog u postupku priznanja kao o glavnoj stvari, može se izjaviti žalba

Vrhovnom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dostave rješenja o priznanju.170

165 Vidi članak 47/1 ZOA RH166 Vidi članak 47/2 ZOA RH167 Vidi članak 47/3 ZOA RH168 Vidi članak 49/2 ZOA RH169 Vidi članak 49/4 ZOA RH170 Vidi članak 49/5 ZOA RH

49

POPIS LITERATURE

1. S. Triva-M. Dika: „Građansko parnično procesno pravo“, Zagreb, 2004.

2. S. Triva: „Izbrani sud ili arbitraža“, Zagreb, 1985.

3. Lojze, Ude: „Civilni pravdni postopek“, Ljubljana, 1988.

4. H. Thomas, H. Putzo, K. Reichold: Zivilprozessordnung (ZPO), München,

2001.

5. G. Schmidt-Räntsch-J. Schmidt-Räntsch, Beck, München, 2008.

6. W. Fürst-O. Mühl-H. Arndt, „Richtergesetz“, Berlin, 1997.

7. L. Rosenberg-K. H. Schwab- P. Gottwald, Zivilprozessrecht, München, 2004.

8. „Arbitraža i alternativno rješavanje sporova“, Međunarodni centar za trgovinu,

2003.

9. K.H. Schwab-G. Walter-A. Baumbach: „Schiedsgerichtsbarkeit“, München,

2000.

10. K.H. Schwab-G. Walter-A. Baumbach: „Schiedsgerichtsbarkeit“, München,

2005.

11. G. Henn: „Schiedsverfahrensrecht“, Ein Handbuch, Heidelberg, 1986.

12. G. Henn- G. Walter: „Schiedsgerichtsbarkeit“, München, 2005.

13. R. A. Schütze, Schiedsgericht und Schiedsverfahren, München, 2008.

14. R. H. Kreindler, „Schiedsgerichtsbarkeit“, München, 2006.

15. R. Stolle, Das Recht der nationalen Schiedsgerichtsbarkeit in Schweden und

Deutschland, München, 2004.

16. P. Schlosser: „Das Recht der internationalen privaten Schiedsgerichtsbarkeit“,

Tübingen, 1975.

17. H. Fasching: „Schiedsgericht und Schiedsverfahren im östereichischen und im

internationalen Recht“, Mainz-Wien, 1973.

18. M. Guldener: „Schweizerisches Zivilprozessrecht“, Zürich, 1979.

19. H. U. Walder-Bohner: „Zivilprozessrecht“, Zürich, 1983.

20. A. Goldštajn-S. Triva: „Međunarodna trgovačka arbitraža“, Zagreb, 1987.

21. H. Sträuli-G. Messmer-F. Wiget: „Kommentar zur Zürcherischen

Zivilprozessordnung“, Zürich, 1976.

22. Milijan Sesar: Arbitražni postupak (doktorska disertacija obranjena na

Pravnom fakultetu u Ljubljani 1991. godine).

50

23. Milijan Sesar: „Verfahrensordnung des ständigen Schiedsgerichts bei der

kroatischen Handelskammer für Rechtsstreitigkeiten mit internationalem

Bezug (Zagreber Vorschrirten)“, Recht in a 67-72 Ost und West, Zeitschrirt für

Ostrecht und Rechtsvergleichung, Heft 2, 15, Februar, 41 Jahrgang, Freie

Universität, Berlin.

24. Krešimir Sajko: „Međunarodno pravni aspekti hrvatskog međunarodnog

arbitražnog prava“, Pravo i porezi, Zagreb, 4/2004, str. 31-39.

25. Krešimir Sajko: „Može li se protiv strane države provesti odluka na osnovi

arbitražnog pravorijeka-rješena i otvorena pitanja“, Pravo i porezi, Zagreb,

4/2006, str. 25-30.

26. K. Sajko: „Dubioze o priznanju i ovrsi stranih poništenih pravorijeka“, Pravo i

porezi, Zagreb, 2/2000, str. 3-7.

27. K. Sajko: „Mjerodavno materijalno pravo za arbitražne sporove s

međunarodnim obilježjem“, Privreda i pravo, Zagreb, 3-4/1994, str. 332-342.

28. Hrvoje Sikirić: „Prisilna pravila neposredne primjene i mjerodavno materijalno

pravo u međunarodnoj arbitraži“, Pravo u gospodarstvu, Zagreb, 1/1999, str.

83-109.

29. H. Sikirić: „Povjerljivost u arbitražnom postupku“, 13. hrvatski dani arbitraže i

mirenja, Zagreb, prosinac, 2005.

30. Davor Babić: „Arbitraža u inozemstvu u sporovima bez međunarodnog

obilježja“, Pravo i porezi, Zagreb, 11/2006, str. 48-61.

31. D. Babić: „Ograničenje izbora stranog mjesta arbitraže prema Zakonu o

arbitraži i sloboda pružanja usluga u pravu EZ i asocijacijskom pravu“,

Zbornik Pravnog fakulteta Zagreb, br. 56 (1), 49-84/2006.

32. Željko Borić: „O arbitraži-arbitrabilnost, ugovor o arbitraži, stranke, arbitražni

sud i postupak“, Pravo i porezi, Zagreb, 1/2009, str. 92-99.

33. M. Sesar: „Einige Charakteristika des Arbitrageverfahrens in Internationalen

Rechtsstreitigkeiten vor dem Ständigen Arbitragegericht der Kroatischen

Wirtschaftskammer“, VIII Internationales Osteuropa-Symposium,

Rechtsberatung und Rechtsschutz in Osteuropa, Grundlagen, Probleme,

Praxiserfahrungen, Berlin, 1997.

34. M. Sesar: „Troškovi u arbitražnom postupku“, Zbornik Pravnog fakulteta u

Splitu, 1998, br. 1-2 (49-50), str. 197-209.

51

35. M. Sesar: „Prailnik o rješavanju sporova s međunarodnim elementom pred

Stalnim izbranim sudištem pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, Zagrebačka

pravila, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 1999, br. 1-2 (53-54), str.

175-191.

36. M. Sesar: „Načelo javnosti u arbitražnom postupku“, Zbornik radova Pravnog

fakulteta u Splitu, god. 2000, br. 3-4 (59-60), str. 355-367.

37. M. Sesar: „Privremene mjere i mjere radi osiguranja u arbitražnom postupku“,

Hrvatska pravna revija, Zagreb, ožujak 2003, br. 3, str. 109-115.

38. M. Sesar: „Privremena mjera državnog suda kao intervencija u arbitražni

postupak“, Hrvatska pravna revija, Zagreb, svibanj 2003, br. 5, str. 121-126.

39. M. Sesar: „Načelo javnosti u arbitražnom postupku“ (dopunjen i izmijenjen rad

radi promjene zakonskih propisa), MOSTARIENSIA, Mostar, 2006, str. 87-

102.

52

KONTROLNA PITANJA1. Šta je arbitraža?

2. Vrste arbitraže?

3. Ugovor o arbitraži i kompromisorna klauzula?

4. Osnove karakteristike arbitraže?

5. Arbitražna odluka?

6. Mjesto odlučivanja arbitraže?

7. Institucionalna i ad hoc arbitraža?

8. Pokretanje arbitražnog postupka?

9. Jezik na kojem se vodi arbitražni postupak?

10. Protutužba i odgovor na tužbu?

11. Izmjena i dopuna i povlačenje tužbe ili odgovora na tužbu?

12. Način izbora arbitara i lista arbitara?

13. Arbitražno vijeće?

14. Prigovor u pogledu nadležnosti arbitraže?

15. Rokovi za poduzimanje pojedinih radnji u arbitražnom postupku?

16. Dokazi i raspravno ročište?

17. Svjedoci i vještaci?

18. Suparničari u arbitražnom postupku?

19. Umješači u arbitražnom postupku?

20. Propuštanje stranaka i presuda zbog izostanka?

21. Potpisivanje odluka?

22. Način donošenja odluke i sastavi dijelovi odluke?

23. Dopunska odluka?

24. Troškovi predujam za troškove?

25. Pravna snaga arbitražne odluke?

26. Arbitraža u Hrvatskoj?

27. Ugovor o arbitraži u Hrvatskoj?

28. Arbitraža i arbitražni sud u Hrvatskoj?

29. Arbitražni postupak u Hrvatskoj?

30. Pravorijek u arbitražnom postupku u Hrvatskoj?

31. Privremena mjera u arbitražnom postupku u Hrvatskoj?

32. Pravna snaga arbitražne odluke u Republici Hrvatskoj?

53