Sveučilište Odjel za izobrazbu učitelja i odgojitelja predškolske djeceKolegij: Psihologija učenja i poučavanja

Poučavanje darovite djeceSeminarski rad

Mentor:  Student:

studeni 2011.

Sadržaj

1. Uvod……………………………………………………………………………………..2

2. Tko su darovita djeca…………………………………………………………………….3

2.1. Definicija i pojam nadarenosti………………………………………………….....…4

3. Obrazovne potrebe darovite djece……………………………………………………….6

3.1. Diferencijacija…………………………………………………………………..…....7

3.2. Akceleracja………………………………………………………………...………...8

3.3. Obogaćenje programa………………………………………………………...……...9

3.3.1. Trijadni obogaćeni model J. Renzullija……………………………….……....11

3.3.2. Bloomova taksonomija znanja…………………………………….…………..12

3.3.3. Moodle……………………………………………………………………...…13

3.3.4. E-učenje…………………………………………………………………....…..13

3.4. Mentorstvo……………………………………………………………………….…14

4. Kompetencije i osobine nastavnika darovite djece………………………………… …..15

4.1. Osjećaji koje nadareni učenici mogu uzrokovati kod učitelja…………………....…18

5. Važnost roditelja u razvoju nadarene djece……………………………………………...19

6. Zakonske odrednice za poučavanje darovitih…………………………………………....20

6.1. Rad s darovitim učenicima po Nastavnom planu i programu (2006.)……………….21

7. Zaključak ………………………………………………………………………….……..22

Literatura……………………………………………………………………………............23

1

1. Uvod

Darovita djeca ne moraju biti odlični učenici, jer se kod njih javlja fenomen podbacivanja u učenju upravo zato što su drugačija i kreativna, pa im je prosječan školski program dosadan. Najbolje rješenje bilo bi da se u školama napravi diferencijalni program prema sposobnostima učenika. Trideset do pedeset posto populacije školske djece ima pojedine talente, a čak deset posto ih je darovito, a s njima najčešće nije lako. U mnogim slučajevima učitelji ne znaju prepoznati darovito dijete i potreban je sustav dodatne izobrazbe učitelja za prepoznavanje i rad s darovitom djecom.Često se darovitost učenika manifestira u čudnom obliku pa se tako nepažljivom i needuciranom oku darovito dijete može činiti zločestim, nemarnim, hiperaktivnim, drskim i sl. Naime sve su ovo najčešće popratne osobine fenomena darovitosti koje nekada mogu izbiti u prvi plan i zasjeniti vrline darovitih.

Puno energije pomiješano s niskom tolerancijom za frustraciju i pritisak može ukazivati na problem. Mnogi dječaci su osjetljivi učenici koji teško sjede mirno i rade zadatke kako se od njih očekuje. Na taj način se njihova inteligencija teško može otkriti, što još više otežava učitelja u pružanju onoga što im stvarno treba. U razredu, ponekad se za darovitu djecu misli da imaju poremećaj smanjene pažnje i hiperaktivnosti (ADHD), dok se izvan škole njihova darovitost može bolje prepoznati. Aktivna darovitost i hiperaktivnost (ADHD) se teško mogu razlikovati, jer karakteristike mogu biti slične. .Darovito dijete pokazuje u svom ponašanju znakove da ima uvjeta da se razvije u stvaraoca. Znakovi su mnogobrojni, često se javljaju vrlo rano, a uglavnom ukazuju na prisutnost visokih intelektualnih sposobnosti kao što su lakoća učenja, pamćenje, smisao za humor, uočavanje uzroka i povezanosti pojava ili specifičnih sposobnosti: muzičkih, likovnih, psihomotornih ili socijalnih. Obično od primjećivanja znakova darovitosti pa do njezinog manifestiranja u produktivno-kreativnom obliku treba proći otprilike 10-15 godina intenzivnog odgojnog i obrazovnog procesa ili treninga.

Istraživanja su pokazala da daroviti učenici kod svojih nastavnika najviše mrze to što se strogo pridržavaju plana rada. Predavanja su im vrlo često dosadna, te im posebno smeta to što uglavnom znaju većinu gradiva koje nastavnik predaje. Ne vole da ih se pusti na miru, najzadovoljniji su kad ih nastavnik potiče na izradu malih projekata, da ih zna dobro naučiti te da posjeduje mnogo znanja. Daroviti učenici traže autoritet znanja. Nametanje pukog autoriteta kod njih se ne isplati, s njima treba surađivati.

2

2. Tko su darovita djeca

Jedan od prvih zagovornika identifikacije darovite djece bio je Platon. On je inzistirao na posebnom obrazovanju iznimno darovite djece, jer je smatrao da su to buduće vođe demokracije. Kasnije su postojali različiti pogledi na darovitost, a neke dvojbe su se zadržale i do danas. Moderna demokratska društva stalno preispituju dvije temeljne vrijednosti, a to su jednakost i iznimnost. Na osnovu toga se i daje značaj obrazovanju i poticanju darovitih ovisno o trenutnoj prevlasti jedne od njih. Prvi pokušaj obrazovanja darovite građanske djece u Europi je bio 1800. godine. Francis Galton, koji je prvi dokazao da uspješni ljudi dolaze iz generacija različitih obitelji, a tek početkom 20. stoljeća počinje prilagođavanje obrazovanja učenicima sa većim ili prosječnim intelektualnim sposobnostima primjenom Binetovog-IQ testa. Pojam darovitosti u početku je podrazumijevao samo visoku opću inteligenciju, izmjerenu kao kvocijent inteligencije (IQ) od 130 ili veći, a danas razlikujemo sedam različitih specifičnih sposobnosti, talenata ili inteligencija (Gardner,1983.):

- logičko-matematička- lingvistička- vizualno-spacijalna- tjelesno-kinestetička- glazbena- interpersonalna- intrapersonalna

Razredi su sastavljeni od učenika različitih sposobnosti. Većinu učenika čine oni prosječnih sposobnosti, ali se u razredu često nalaze i učenici čije su sposobnosti niže od prosječnih ili zbog nekih drugih razloga imaju poteškoća pri svladavanju školskog programa, kao i nadareni učenici koji s lakoćom usvajaju gradivo. Poučavanje je prilagođeno učenicima prosječnih sposobnosti koji kroz program napreduju onom brzinom kojom se to i očekuje. Slijedeća skupina na koju je učiteljica usmjerena pri poučavanju jesu djeca koja postižu rezultate slabije od očekivanih - za njih se planiraju zadaci i aktivnosti koji ie im pomoći da dostignu očekivanu razinu postignuća. Tek na kraju, kad je učiteljica već posvetila puno energije, truda i vremena da svi učenici svladaju određeno gradivo, na red dolaze i nadareni učenici sa svojim obrazovnim potrebama. Takvo je stanje u mnogim školama kod nas ali i u svijetu. Darovita djeca izložena su u školi zahtjevima koji su ispod njihovih sposobnosti i potreba. S druge strane, neki od njih znaju o pojedinim područjima više nego njihove učiteljice, često postavljaju teška i izazovna pitanja, dosađuju se na satu i razvijaju loše navike učenja. Njihovo kritičko mišljenje, dovođenje autoriteta u pitanje ili njihova dominantnost u području može iživcirati učiteljicu, ali i druge učenike i roditelje. Čak ikad im žele pomoći, mnogi roditelji i učiteljice ne znaju što činiti s njima, kamo ih uputiti, kojim metodama ih poticati i podržavati.Rad sa nadarenom djecom podrazumijeva posebne programe i aktivnosti usklađene sa njihovim potrebama i potencijalima. Ali, osim redovnog školskog rada, nadarena djeca trebaju i pomoć, odnosno savjetovanje pri izboru karijere.Odabir i razvoj karijere je cijeloživotni proces koji zahtijeva stvarnu sliku o sebi, svojim sposobnostima, potencijalima i postignućima. Moderno savjetovanje u odabiru i razvoju karijere podrazumijeva pomoć i podučavanje učenika vještinama samospoznaje i donošenja odluka kako bi u budućnosti te odluke donosili samostalno i izgradili uspješnu karijeru.

3

Nadarena djeca se mogu suočavati sa više izazova u odabiru karijere nego njihovi vršnjaci zbog psihosocijalnih faktora koji mogu utjecati na njihov osjećaj identiteta. U te faktore ubrajamo: multipotencijalnost, rano intelektualno sazrijevanje, nezdravi perfekcionizam i stres zbog visokih očekivanja od strane njima značajnih osoba kao što su roditelji, nastavnici, rodbina. Nadarena ženska djeca se mogu susresti sa još više izazova nego njihove muške kolege. Uslijed ranijeg ulaska u pubertet i ranijeg sazrijevanja, te zbog društvenih normi koje često kod žena izazivaju jake konflikte između privatnog i profesionalnog života. To se također događa i zbog statusa spolne manjine u odnosu na muškarce unutar nekih zanimanja i radnih sredina u kojima se nalaze takva radna mjesta.

2.1. Definicija i pojam nadarenosti

Postoji mnogo definicija nadarenosti i usmjerene su na različite aspekte tog pojma od osobina darovitih, kognitivnih modela darovitosti i postignuće, do psihosocijalnih činitelja darovitosti, a ja ću ovdje navesti samo dvije.Različiti autori navode različite karakteristike koje izdvajaju nadarenu od prosječne djece. Definicije i karakteristike nadarenih su važne da bi takva djeca bila prepoznata, identificirana i uključena u prikladan odgojno-obrazovni rad u školi, u kojem je izražena individualizacija i diferencijacija. Po Korenu (1988) darovitost je skup osobina koje omogućuju pojedincu da ima potencijale za dosljedno postizanje natprosječnih uspjeha u nekom društveno cijenjenom području.

Darovitost i talent često se koriste kao sinonimi ali talent je učinak u sustavno razvijanom području koje svrstava dijete u petnaest do dvadeset posto najuspješnijih, a nadarenost nije sustavno razvijana. Talent je darovitost u jednom užem području na primjer matematički talent, glazbeni i tako dalje, što se vidi iz slijedeće definicije. Daroviti učenici su oni učenici koji pokazuju potencijal za izuzetnu uspješnost u mnogim različitim područjima djelovanja. Talentirani učenici su oni učenici koji pokazuju potencijal za izuzetnu uspješnost u jednom području djelovanja (George, 1997.).Važno je shvatiti da daroviti i talentirani učenici ne čine homogenu skupinu. Svi oni ne pokazuju ista obilježja ili osobine, već upravo suprotno, širok raspon individualnih različitosti. Niti jedno obilježje samo za sebe ne čini darovitost. Ta djeca često pokazuju izuzetne sposobnosti i predanost zadatku, no ne nužno na društveno prihvatljiv način ili u okviru školskog programa. Prisjetimo se da djeca u školi provode samo 17 posto vremena pa kako bi onda nastavnici trebali znati čime se bave izvan škole, a kako već znamo obrazovanje ne prestaje po izlasku iz škole.

Darovita su djeca ona kod kojih se zbog njihovih iznimnih sposobnosti mogu očekivati visoka postignuća, a identificirana su od stručnjaka. Kako bi realizirali svoje potencijale za vlastitu dobrobit i dobrobit zajednice, darovita djeca zahtijevaju obrazovne programe različite od onih koje škole nude. Ona pokazuju potencijal ili već ostvaruju visoko postignuće u sljedećim područjima:

- opće intelektualne sposobnosti- specifične akademske, školske sposobnosti

4

- kreativne sposobnosti- sposobnosti vođenja i rukovođenja- umjetničke sposobnosti- psihomotorne sposobnosti

Uspješno rješavanje problema i usvajanje znanja pokazatelji su darovitosti. Što su te vještine bolje to je osoba nadarenija. Tri su vrste nadarenosti: analitička, sintetička i praktična sposobnost (Sternberg, l990.).

Tablica 1. Prikaz primarnih i sekundarnih osobina kod nadarene djece

Primarne osobine nadarenih Sekundarne osobine nadarenih

Kada su zainteresirani brzo i lako uče

Dobre vještine rješavanja problema

Govor uključuje napredan rječnik

Razumijevanje složenih i apstraktnih ideja

Visoka razina potrage za informacijama

Visoko kreativno ponašanje

Širok raspon interesa

Želja za znanjem

Interes za izvanškolska znanja

Neovisnost u mišljenju

Traže razloge i zahtijevaju objašnjenja

Teže k perfekcionizmu, samokritični

Uočavanje darovitih učenika i poticanje razvoja njihove darovitosti izradom programa u skladu sa sklonostima, interesima, motivacijom i sposobnostima darovitih učenika obaveza je učitelja i stručnih suradnika u osnovnim i srednjim školama. Danas postoje dva pristupa koji kroz školski sustav pokušavaju odgovoriti na obrazovne potrebe darovitih učenika a to su akceleracija i obogaćenje programa

5

3. Obrazovne potrebe darovite djece

Budući da su daroviti po mnogo čemu drugačiji od prosječne djece, jasno je da imaju posebne obrazovne potrebe. Prema Vlasti Vizek-Vidović (Vlahović Štetić 2005) najistaknutije obrazovne  potrebe darovite djece su sljedeće:

1. Potreba za druženjem s djecom iste kronološke dobi2. Potreba za druženje s vršnjacima sličnih visokorazvijenih sposobnosti (međusobno

poticanje, smanjenje osjećaja izoliranosti)3. Potreba za radom u obogaćenim i proširenim odgojno-obrazovnim programima4. Potreba za nezavisnošću u učenju (samostalan rad i istraživanje)5. Potreba za izazovima u kojima se može doživjeti i povremeni neuspjeh 6. Potreba za sudjelovanjem u širokim programima u kojima se potiče cjelokupni razvoj

(da ne dođe do prebrze i preuske specijalizacije što može ugroziti razvoj ličnosti ili nekih drugih sposobnosti).

Može se reći da je za razvoj potencijala darovitog djeteta potrebno udružiti sve iz djetetove okoline: roditelje, nastavnike, psihologe i pedagoge, stručnjake za rad s darovitima, predmetne/područne stručnjake profesionalce te vršnjake posebice one također nadarene. Važno je informirati, educirati i voditi roditelje, nastavnike i školsku stručnu službu o potrebnoj podršci darovitoj djeci. Također je od velike važnosti u rad s darovitima uključiti i stručnjake jer se jedino oni mogu nositi s natprosječnim sposobnostima darovite djece. Na temelju podataka prikupljenih ispitivanjima (Vlahović Štetić 2005.) može se zaključiti da u našem sustavu treba što prije pokrenuti aktivnosti za što ranije uočavanje darovitosti odnosno identifikaciju darovitih. Također je potrebno u inicijalno obrazovanje i stručno usavršavanje nastavnika i stručnih suradnika uvesti teme koje se tiču rada s darovitima. Ovome treba dodati informiranje, edukaciju i potporu roditeljima darovite djece. Međutim, nerealno je očekivati da nastavnici unutar svoje prakse i tjednog rasporeda dužnosti imaju dovoljno prostora posvetiti se darovitima i pružiti im punu podršku. To se osobito odnosi na srednjoškolske nastavnike budući da primjerice kognitivni razvoj i stupanj znanja i vještina darovitih učenika može biti veći nego kod nastavnika.

Postoje raznovrsne mogućnosti obogaćivanja programa za darovite učenike kao što su:

Pristup sadržaju je dublji, individualno vođen, često povezan s drugim područjima, interaktivan, a može biti i pod vodstvom mentora izvan škole (znanstvenika, ...).

Kod prakticiranja obogaćenog programa daroviti učenici ne izdvajaju se iz školskog okruženja, nego individualno rade na zadacima ili projektima uz stručno vođenje.

Važno je voditi računa o individualnim potrebama i sklonostima svakog darovitog učenika, a posebno o njihovoj motivaciji.

6

3.1.Diferencijacija

To je proces kojim se ciljevi kurikuluma, nastavne metode, metode ocjenjivanja, sredstva i aktivnosti učenja planiraju kako bi se zadovoljile potrebe učenika pojedinačno. Svrha tog procesa je maksimalno korištenje potencijala. Nastavnici moraju osmišljavati zadatke primjerene sposobnostima učenika, njihovim prirođenim sklonostima i interesima. Moraju redovno provjeravati napredak učenika kroz promatranje, razgovor i testiranje, što dovodi do različitih zadataka koje učenici moraju rješavati.Nastavnici moraju nuditi potporu individualnom radu, bilo osobno ili kroz druge odgovarajuće mogućnosti koje stoje na raspolaganju. Diferencijacija postoji radi sve djece jer se djeca razlikuju. Djeca misle različito, ponašaju se različito, uče različito, dolaze iz različitih sredina i obitelji te sa sobom donose različita znanja, umijeća, sposobnosti i stavove. To preopterećenog nastavnika istovremeno veseli i predstavlja mu izazov.

Primjenom diferencijacije u poučavanju trebalo bi postići sljedeće: povećati uspješnost svih učenika i svim učenicima osigurati uspjeh, tako da postignu najviše što mogu. Primjer modela koji se može preporučiti za početak diferencijacije je Bloomova taksonomija* (pogledaj pod 3.3.2.)

Programi diferencijacije u redovnoj nastavi su:

obogaćivanje, proširivanje, ubrzanje (akceleracija), mentorstvo, natjecanje.

Dok u posebne programe diferencijacije spadaju:

Izvannastavne aktivnosti, radionice, ljetne i zimske škole, klubovi, kampovi...

Važan vid rada s darovitim učenicima je njihovo uključivanje u posebne povremene odgojno-obrazovne programe za skupinu takve djece unutar same škole ili posebne programe koji se povremeno organiziraju (tzv. ljetne škole, subotnje škole,...).

7

3.2.Akceleracija

Akceleracija je oblik nastave kojim se učeniku omogućuje završavanje osnovne škole u vremenu kraćem od propisanog. Odnosi se na one učenike koji se ističu izvrsnim postignućima u dijelu ili svim odgojno-obrazovnim predmetima. Takvim učenicima se pružamogućnost svladavanja nastavnih programa iz dva razreda tijekom jedne školske godine. Akceleracija je svladavanje obrazovnog programa brže i/ili u mlađoj dobi nego što je to uobičajeno. Ideja o akceleraciji počiva na tri pretpostavke:

- daroviti učenici razlikuju se od vršnjaka po brzini kojom usvajaju znanje,- brže svladavanje programa bolje će udovoljiti obrazovnim potrebama darovitih.- sadržaji propisanih programa prikladni su i za darovite, ali nisu im dostupni zbog dobne/razredne barijere, tj. djeca idu u niži razred zbog kronološke dobi, a njihovim obrazovnim potrebama odgovarao bi sadržaj programa višeg razreda.

Postoji čitav niz aktivnosti koje se mogu provesti u školi, a predstavljaju akceleraciju. Tako je riječ o akceleraciji i kad dijete krene u školu prije zakonski određene kronološke dobi ili tijekom školovanja preskoči jedan ili više razreda. Ovi oblici akceleracije mogući su i u našem školskom sustavu, međutim neki oblici kod nas nisu uobičajeni ili ne postoje, primjerice:-akceleracija u predmetu -dio školskog dana učenik provodi u višem razredu slušajući jedan ili više predmeta- sažimanje predmeta - učenik svladava program u manje vremena (primjerice, školsku godinu u jednom polugodištu zajedno sa grupom darovitih)- izvanškolsko obrazovanje - učenik pohađa ljetne programe škola ili sveučilišta koji mu daju dodatne bodove za upis na studij ili ga oslobađaju nekih ispita na studiju.

Akceleracija je zahtjevniji i osjetljiviji način ostvarenja potreba darovitoga učenika. Darovita se djeca ističu određenim natprosječnim sposobnostima, što je za učitelja zahtjevnije u didaktičko-metodičkom pristupu. Važno je pritom uzeti u obzir i razinu emocionalne i socijalne zrelosti darovitoga učenika prije donošenja odluke o primjeni akceleracije. Dodatnim radom često se potiče uključivanje učenika za sudjelovanje na natjecanjima, susretima i smotrama. Hrvatski školski sustav omogućuje i treći vid rada s darovitim učenicima, a to je omogućivanje uključivanja u posebne povremene odgojno-obrazovne programe koji se organiziraju za skupinu darovite djece unutar same škole, ili programe kojima se organizira poseban razred za darovite učenike, a postoje i posebne škole - glazbene, baletne, likovne, i slični programi koji se povremeno organiziraju kao takozvane ljetne škole, subotnje škole, programi specijalizacija i slično.

Različite varijante akceleracije razlikuju se po stupnju u kojem se nadareno dijete izdvaja iz svoje dobne skupine. Primjerice, izvanškolsko obrazovanje ne izdvaja učenika iz skupine učenika iste dobi, akceleracija u predmetu ili više predmeta dovodi do djelomičnog izdvajanja, dok je preskakanje razreda odnosno završavanje dva razreda u jednoj školskoj godini potpuno izdvajanje djeteta iz skupine vršnjaka. Nema točnih pokazatelja koji bi govorili o lošim posljedicama akceleracije, no stručnjaci se slažu kako je preskakanje razreda najzahtjevniji oblik kako za dijete tako i za okolinu (druge učenike, učiteljice, obitelj). Ovaj oblik predlaže se u slučajevima kad učenik daleko nadmašuje razred u kojem se nalazi.

8

Prethodno treba razmisliti o problemima njegove socijalne i emocionalne prilagodbe na novu okolinu kao i na pripremljenost okoline za prihvaćanje novog učenika.

3.3. Obogaćenje programa

Obogaćenje programa je drugi pristup koji odgovara obrazovnim potrebama darovite djece ovaj pristup uključuje ideje vezane uz akceleraciju da darovito dijete uči brže i da će brže svladavanje programa bolje udovoljiti potrebama djeteta. Između ostalog podiže kvalitetu nastavnog rada i u praksi je znatno češće prihvaćen. Pristalice obogaćenja programa smatraju da akceleracija neće zadovoljiti potrebe darovitih, jer je uobičajeni sadržaj školskih predmeta ograničen i prejednoličan darovitim učenicima. Često programi zanemaruju velik broj zanimljivih i vrijednih sadržaja i ograničavaju se samo na sužen skup znanja i vještina. Darovitim učenicima sadržaj predmeta mora biti obogaćen mogućnostima za primjenu i elaboraciju znanja. Poučavanje treba ići u veću dubinu, što bi značilo da temu treba obraditi detaljnije i svestranije nego što je to uobičajeno. Osim programa trebalo bi prilagoditi i način poučavanja, zbog toga što se redovno poučavanje oslanja na rutinu i učenje činjenica, a zanemaruje se poučavanje složenih vještina, razumijevanja i kreativnosti. U okviru redovitog programa učiteljica organizira i vodi poučavanje, dok darovita djeca imaju potrebu sama organizirati svoje učenje. Pri obogaćenju središte promjene u predmetu treba biti dobrobit učenika pa naglasak valja stavljati na sadržaje koji će pridonijeti ne samo kognitivnom već i socijalnom i emocionalnom razvoju djeteta.

Postoje gotovo neograničene mogućnosti obogaćivanja programa, no kriterij koji treba uvažavati dječji su interesi. Osobine darovita djeteta trebaju određivati tip i sadržaj obogaćene pouke. Za mnoge autore, a posebno Renzullija (1984.), obogaćenje se razlikuje od akceleracije zbog nastojanja da se kroz obogaćeni program poštuju jedinstvena priroda svakog djeteta, njegove potrebe i interesi.

Nažalost mnogi programi zanemaruju individualne interese pa darovito dijete zainteresirano, recimo, za društvenu problematiku, ide na dodatnu nastavu iz matematike, ne zato što želi, već zato što može. Ukoliko ponuđeni program ne odgovara interesima i željama djeteta, riječ je o takozvanom relevantnom obogaćenju. Osnovno pitanje danas više nije akceleracija ili obogaćenje - svaka akceleracija u nekoj mjeri uključuje i obogaćenje, a obogaćenje je i akceleracija barem gledano na dugi rok. Obje varijante imaju svojih prednosti i valjalo bi ih pažljivo kombinirati.

Za izradu i realizaciju posebnog ili obogaćenog odgojno-obrazovnog programa za darovitog učenika ili skupinu takvih učenika treba se:

Identificirati darovitog učenika, odnosno dijagnosticirati darovitost. Izraditi program rada za jednog ili skupinu darovitih učenika. Formirati tim stručnjaka koji će pratiti njihov rad. Osigurati uvjete za ostvarenje programa (satnica, nastavna sredstva, literatura, oblici poučavanja). Vrednovati učeničke rezultate i postignuća.

9

Kada se utvrdi da je dijete široko darovito ili da ima neki određeni talent, i škola se nađe pred dilemom što učiniti kako bi dijete maksimalno iskoristilo svoje potencijale. Ukoliko nije osigurana posebna briga o nadarenoj djeci, ta je kategorija djece uskraćena za svoja temeljna prava. Nastavnici bi trebali nastojati upoznati sve učenike s mogućnostima razvijanja njihovih sposobnosti i talenata koje se nude izvan redovne nastave. Razrednici bi trebali stvoriti pozitivno i poticajno ozračje u vezi s izvannastavnim aktivnostima. Trebali bi imati mogućnost stručnog usavršavanja vezanog za obogaćivanje programa i podršku darovitim učenicima, usavršavanja koje će nuditi praktično primjenjive aktivnosti i primjere iz prakse. Program treba obogatiti sadržajima i metodama poduke koji su prilagođeni obrazovnim potrebama darovitih i talentiranih učenika. Takve sadržaje potrebno je obrađivati fleksibilnim tempom. Proces učenja mora uključivati problemske situacije, pitanja koja pokreću više misaone procese i istraživanje. Treba posvetiti posebnu pažnju produktima učenja kao što su plakat, seminarski rad, predavanja i mentorstvo drugim učenicima. Vrlo je važno okruženje učenja bitno je da darovita djeca imaju slobodnu komunikaciju koja potiče neovisnost i kreativnost. Prema Davidu Georgeu (2003.) obogaćivanje u nastavi:

- proširuje i produbljuje stečeno iskustvo- osigurava iskustva i aktivnosti izvan redovnog programa- razvija intelektualnu darovitost i talente najsposobnijih- ističe kvalitetni razvoj vještine mišljenja radije nego kvantitativno gomilanje činjenica- naglašava proces učenja više nego sadržaj- može biti horizontalno, istražuje glavninu znanja koja vrlo često nisu ni spomenuta u

školskoj zajedničkoj jezgri kurikuluma- može biti vertikalno, razvija vještine kvantitativnog mišljenja koja uključuju lakoću

savladavanja predmeta i mogućnost razumijevanja osnovnih načela i sposobnost generalizacije.

Darovita bi djeca općenito trebala raditi manje, a naučiti više. Na primjer općenito je poželjnije da učenik dođe do tri moguća rješenja za jedan problem nego da riješi tri slična problema. Sadržaji kojima se treba obogatiti program trebaju biti primjereni dječjim interesima, treba izbjegavati poučavanje onoga što dijete već zna. Treba se poticati stjecanje temeljnih znanja, a ne samo specifičnih činjenica. Važno je organizirati sadržaje koji su dovoljno izazovni i raznoliki da potiču više misaone procese. Metode kojima se treba obogatiti program trebaju omogućiti djetetu učenje na način koji mu najviše odgovara. Pouka mora uključivati i vještine kao što su kreativno i kritičko mišljenje, heuristiku te složene metode rješavanja problema i donošenja odluka. Darovite valja poučiti da budu proizvođači, a ne samo konzumenti znanja, osigurati prezentaciju njihovih uradaka. Ne bi im se trebalo pomagati previše i izravno te im ne dopustiti da nas u potpunosti zaokupe. Bitno je osigurati im što raznolikiji materijal i osigurati im dostupnost literature. Treba, dakle, izbjegavati izravno poučavanje u korist drugih metoda kao što su rad na projektima, izrada samostalnih studija, mogućnost brzog prelaženja i provjeravanje gradiva unaprijed, rad u malim grupama i rad s mentorom. Proces obogaćivanja nije samo jednostavno osiguravanje zahtjevnijih materijala. Obogaćivanje je aktivnost koja pretpostavlja izrazitu fleksibilnost učitelja, senzibilnost za individualne potrebe te dobro vladanje područjem u kojem je učitelj stručan.

Slijedi prikaz modela obogaćenja programa koji se primjenjuju u svijetu, dakle ranije spomenuti Renzulli i Bloom.

10

3.3.1. Trijadni obogaćeni model J. Renzullija

Joseph S. Renzulli, autor trijadnog modela obogaćivanja smatra da je cilj obogaćivanja programa da se učenicima uključenim u programe za darovite dopusti sloboda u izboru tema koje će proučavati i u određivanju njihovih širina i dubina te da se uvažavaju njima primjereni načini učenja. Model je osmišljen da bi poticao kreativno stvaranje, otvarajući mlade ljude prema različitim temama, područjima, djelokrugu učenja i daljnjem osposobljavanju za primjenu naprednijih sadržaja i metodologiju obučavanja prema interesnim područjima koje sami odaberu. Ovaj je model jedan od najpopularnijih pristupa izradi kurikuluma u konkretnoj uporabi. Polazi od zaključka da je darovitim učenicima potrebno takvo odgojno-obrazovno okruženje koje im daje veću slobodu izbora i individualizirano poučavanje. Da bi postigao taj cilj, Renzulli predlaže da učenici prolaze kroz tri razine ili tipa obogaćenih aktivnosti.

Prva razina uključuje opće istraživačke aktivnosti. Učenici su izloženi velikom broju različitih poticaja koji se ne susreću u redovnom programu na primjer razni dobro opremljeni kutići interesa u kojima djeca samostalno koriste različite audiovizualne i pisane materijale i slično. U školama, u kojima se ovaj model koristi, tim za obogaćene aktivnosti, a to su roditelji, učitelji i učenici, često organizira i planira prikupljanje različitih iskustava. To može biti, npr. dogovaranje izlaganja s različitim govornicima, pripremanje kratkih tečajeva, demonstracija, nastupa ili projiciranja filmova, slajdova i drugo. Cilj ovih aktivnosti je razvijanje kognitivnih i afektivnih procesa kako bi se učenici osposobili za uspješno svladavanje programa.

Druga razina uključuje rad u skupnim aktivnostima i ostvarenje ciljeva kao što su: razvoj analitičkoga, kritičkog i kreativnog mišljenja, isto kao i poticanje pozitivne slike o sebi, vrijednosnog sustava, motivacije i vještina istraživačkog rada. Prema J. Renzulliju ove dvije razine su namijenjene svim učenicima, premda će darovitim učenicima znatnije koristiti nego ostalim. U te djelatnosti djeca se uključuju kada su završila aktivnosti na prvoj razini. Na drugoj razini ona pokazuju kreativnost, sposobnosti, izrazitu motivaciju za određeno područje ili aktivno bavljenje određenim sadržajima.

Treća razina sastoji se u istraživanju stvarnih problema koje zanimaju darovite učenike, na primjer male istraživačke skupine ili individualna istraživanja. Prva i druga razina predstavljaju djeci pripremu za uključivanje u djelatnosti treće razine, stoga se u početnim razinama pozorno promatra djetetovo ponašanje i procjenjuju njegove mogućnosti na temelju čega se obavlja odabir djece za treću razinu. U trećoj razini mora doći do izražaja djetetova samostalnost u rješavanju problema iz bilo kojeg područja. Istraživanje problema uključuje vježbanje znanstvene metode u kojoj učenik mora biti sposoban formulirati problem, odabrati metodu kojom će je rješavati, skupljati podatke i izraziti rezultate istraživanja. Učenik se potiče da razvije određeni gotov proizvod, rezultat svojih aktivnosti.

Renzullijev model je usvojen i prilagođen za uporabu u nekim dijelovima Velike Britanije (D. George, 2003). Djeca se potiču da postanu aktivni "proizvođači" novog znanja, a uloga učitelja je da pomogne djeci u prepoznavanju okvira problema koji će biti promatran. Model pretpostavlja da postoje diferencirani uvjeti u školi kao što je dobro opremljena knjižnica i stručnjaci unutar škole ili lokalne zajednice koji će podupirati takav način učenja. Model funkcionira ako djeca imaju snažne intrinzične motive i ako vole izazove. Ideja jest u tome da sva djeca moraju imati zajedničku jezgru kurikuluma, ali neki mogu i trebaju ići dalje.

11

3.3.2. Bloomova taksonomija znanja

Američko psihologijsko društvo usvojilo je konvenciju o podjeli ciljeva obrazovnog procesa koju je predložio američki psiholog B. S. Bloom. Prema njegovu se prijedlogu oblici učenja dijele u 3 kategorije: kognitivnu (znanje), afektivnu (stavovi) i psihomotoričku (vještine). U okviru kognitivne kategorije Bloom razlikuje 6 hijerarhijskih razina učenja. To su, počevši od najjednostavnije razine prema najsloženijoj spoznajnoj domeni:

1. Znanje koje uključuje zapamćivanje činjenica2. razina je shvaćanje tih istih činjenica3. treća je primjena.

Četvrta, peta i šesta razina obuhvaćaju najsloženije oblike mišljenja:4. Analiza koja podrazumijeva objašnjenje činjenica5. Sinteza koja označava kreiranje nečega novog uz pomoć danih činjenica6. Procjena u kojoj dijete zaključuje i procjenjuje prema već spomenutim kriterijima.

Prve tri razine namijenjene su svoj djeci, dok su zadnje tri vrlo presudne u razvoju viših razina mišljenja kod najsposobnijih učenika.

Ovo je primjer, prema D. Georgeu (2003.), koji se odnosi na temu hrane za sposobniju djecu rane školske dobi:

Znanje – Imenuj četiri glavne skupine hrane! Izreži iz časopisa slike voća i povrća! Označi ih i imenuj najdraže voće i povrće!

Shvaćanje – Usporedi dvije zelene biljke (povrće) prema njihovim oblicima, veličini, ukusu i načinu rasta!

Izreži iz časopisa slike ili ih nacrtaj tako da pripremaš doručak, ručak, večeru!Saznaj koliko kalorija sadrži ta hrana!

Primjena – Izradi kolaž hrane koju voliš jesti! Zasadi sjemenje velikog povrća, gledaj kako raste i nacrtaj pojedine faze njegova rasta!

Analiza – Napiši sve što nam krava daje! Sastavi križaljku od sočnog voća! Izaberi dobre zagonetke!

Sinteza – Pretvaraj se da si sjemenka graška. Napiši priču o tome kako se osjećaš dok rasteš!

Izradi svoj vlastiti recept za osobito hranjiv kolač!Procjena– Izračunaj koliko je sinoć bila hranjiva tvoja večera!

Ovo je jedan od vrlo često primjenjivanih modela poučavanja. U osnovi taksonomije leži određivanje kognitivnih razina koje se kreću od jednostavnih do složenih. Cilj im je da pomognu učiteljima u boljem razumijevanju razina učenja i njihovih međusobnih odnosa. Ako učitelji koriste ovaj model, mogu osmišljavati efikasan program i aktivnosti evaluacije u određenom sadržajnom području za svu djecu.

12

3.3.3. Moodle

To je program za izradu i održavanje on-line kolegija pomoću Interneta. Može služiti za samostalno učenje ili kao nadopuna klasičnoj nastavi. Program je besplatan i može se preuzeti sa službene moodleove mrežne stranice http://moodle.org/. Neki vole koristiti module aktivnosti kao što su forumi, baze podataka i wikiji, kako bi izgradili obogaćene suradničke zajednice učenja zasnovane na predmetu kojim se bave, dok drugi više koriste moodle kao način isporuke sadržaja za studente/učenike i procjenu naučenog kroz zadaće i testove. Dodatnu nastavu trebalo bi koncipirati na drugačiji način. Daroviti učenici traže autoritet znanja koje im se ne smije nametati, jer s njima treba surađivati. Daroviti učenici kod svojih učitelja najviše mrze strogost u pridržavaju plana i programa rada, jer im je tada nastava dosadna. Najzadovoljniji su kada ih se potiče na rješavanje glavolomki, problemskih zadataka, istraživačkih zadataka, nesvakidašnjih i neuobičajenih problema, ali i na izradu malih projekata. Klasičnu nastavu dobro je kombinirati s nekim od oblika e-učenja. U sustavu moodle korisnici mogu kreirati vlastiti online tečaj na stranici https://moodle.carnet.hr/ .Na dodatnoj nastavi mogu se koristiti zadaci s tečaja te dodatne aktivnosti u Moodle-u, poput sudjelovanja u forumu i pisanja domaćih zadaća kao i predavanje zadaća u pisanom obliku. Kako je moodle mrežni program, okruženje je dostupno iz nekog od standardnih mrežnih preglednika poput Internet Explorera, Mozilla Firefoxa ili Opere. Korisnik se u CARNetov Moodle prijavljuje upisivanjem korisničkog imena i zaporke AAI@EduHr elektroničkog identiteta. Online kolegij je najčešće strukturiran po logičkim cjelinama koje mogu imati tematski, tjedni, socijalni ili neki drugi oblik. Lekcije su složeni nastavni materijali s mnoštvom postavki pri čemu svaki korisnik može sam birati putove učenja, to jest načine na koje će prolaziti kroz sadržaje nastave. Učenicima treba omogućiti diferencijaciju i individualizaciju u radu, što je preduvjet rada u dodatnoj nastavi.

3.3.4. E-učenje

E-učenje u obliku on-line tečajeva predstavlja velik potencijal za ostvarivanje specifičnih obrazovnih potreba darovitih učenika. Ono omogućuje:

stručan, sustavan i profesionalan rad s nadarenima premošćivanje prostornih i vremenskih razlika između darovitih učenika i njihovih

vršnjaka sa sličnim sposobnostima te stručnjaka za darovitost i rad s nadarenima individualiziran i samostalan rad nadarenih međusobnu suradnju i druženje s vršnjacima sličnih sposobnosti relativnu ekonomičnost s obzirom na financije rasterećenje roditelja i nastavnika sustavno praćenje i istraživanje razvoja darovitosti (i) darovitih – prikupljanje

informacija.

E-učenje u razmatranom obliku ne rješava pitanje uočavanja darovitosti, a također ni pitanje edukacije i potpore roditelja i nastavnika darovite djece. Stoga te aspekte treba rješavati paralelno s organizacijom i provedbom e-učenja.

13

3.4. Mentorstvo

Mentori za pojedina područja stručnjaci su koji, osim prenošenja znanja i razvijanja vještina i sposobnosti, imaju ulogu voditelja, učitelja, uzora i prijatelja darovitog učenika. Daroviti mogu biti podložni teškoćama koje proizlaze iz nesklada intelektualnoga, društvenoga i emocionalnoga stupnja zrelosti pa im mentor, uz akademsku, pruža društvenu i emocionalnu podršku. Dakle, mentorstvo ima dvojaku ulogu: pomoć pri razvijanju talenta ili darovitosti i podupiranje suradnjom i suosjećanjem. Mentori mogu biti učitelji/nastavnici,stručni suradnici, stariji učenici, volonteri te gostujući stručnjaci.

Mentorski rad s darovitom i talentiranom djecom daje mogućnost individualne interakcije s odabranim osobama u nekom duljem vremenskom razdoblju, u kojoj će se obrađivati određena tema ili nešto što dijete posebno zanima. To najčešće može raditi nastavnik ili netko iz zajednice tko dobije takav zadatak. Mentor se izvan nastave sastaje s jednim djetetom ili s grupom djece i to u redovitim razmacima i na mjestu koje dogovore obje strane. Mentor je tu da nadahnjuje, upućuje i pomogne djeci da se uključe u određeno stručno područje. Mentor potiče učenika kroz otvorenu raspravu, promatranje i praktičan rad, pružajući mu u toj interakciji punu potporu. U takvoj se komunikaciji izvlači korist iz učenikovih jakih osobina isposobnosti stručnjaka. Ovaj pristup učenicima omogućuje aktivno stjecanje znanja pod vodstvom stručnjaka. Za mentorski rad pogodni su i učenici koji su pokazali visok stupanj sposobnosti, potencijala i predanosti u području kojim se žele ozbiljno baviti. Djecu mogu predložiti njihovi roditelji, nastavnici, a to mogu učiniti i sama djeca. Potrebno je da mogu pružiti dokaze o svojoj sposobnosti i potencijalima, te da su motivirani ozbiljno se baviti tim područjem uz vodstvo odraslih. Za darovite je potrebno organizirati dodatne sadržaje, programe i aktivnosti, a to redoviti nastavnici uglavnom ne mogu učiniti sami.

4. Kompetencije i osobine učitelja nadarene djece

14

U prepoznavanju, identifikaciji i odgojno-obrazovnom radu s nadarenom djecom učestvuju i učitelji. Učitelj, općenito, treba biti karakterna osoba, da ima odgovarajuće opće i stručno obrazovanje, da je pedagoško-psihološki i metodičko-didaktički osposobljen, da ima pravilan odnos prema radu, da voli svoj poziv, da poštuje dječju osobnost, da kreativno pristupa nastavi, da bude pozitivan uzor djeci. Učiteljev rad nije samo u okvirima nastave, nego je on odgovoran za cjelokupni razvoj mlade, kritičke i stvaralačke ličnosti. S darovitima mogu raditi njihovi odgajatelji/učitelji, ali i stručnjaci izvan škole koji mogu udovoljiti obrazovnim potrebama djeteta. Ranije spomenuto mentorstvo odnosno rad učenika sa stručnjakom u nekom području, individualno ili u malim skupinama, daje izuzetno povoljne rezultate. Učitelji su ti zbog kojih najbolji program može propasti, ali isto tako i relativno loš program može uz njih izazvati odlične rezultate. Učiteljica/učitelj organizira okolinu koja može različito djelovati: poticati ili uništavati samopouzdanje, ohrabriti ili suzbijati interese, razvijati ili kočiti sposobnosti, kreativnost, kritičko mišljenje i postignuće.

Nadareno dijete je izazov za cjelokupni školski sistem, a posebno za učitelja. Za to postoji mnogo razloga: nadareno dijete treba puno više poticaja, znanja, aktivnosti, a učitelj je taj koji treba biti spreman na različite situacije, pitanja i odgovore nadarenog djeteta. Zabilježene su čak i situacije u kojima nadareno dijete zna više o nekoj temi od učitelja. Za rad sa nadarenom djecom postoje određeni metodički oblici rada koje nije jednostavno organizirati i ostvariti, a učitelj u tome ima glavnu ulogu. Ovi i mnogi drugi razlozi upućuju da nije jednostavno poučavati nadarenu djecu, ali je to iznimno važno i neophodno. Odgovor na pitanje koje je nadareno dijete nije jednostavno dati, a učitelji prepoznaju darovitu djecu sa samo pet posto točnosti. Neki učitelji identificiraju samo one učenike koji postižu puno, redovito i točno pišu domaću zadaću, i rade što se od njih očekuje. Teško su zapaženi učenici koji dolaze iz drugačijih okolina ili koji tek uče jezik.

Devedesetih godina, većina je škola željela odustati od grupiranja učenika u razrede prema njihovim sposobnostima. Strahovalo se da će učenici biti označeni kao sporiji i da će ostati sporiji unutar sporijih razreda i u višim razredima, i to zbog učiteljevih očekivanja, a ne zbog pokazanih mogućnosti i iskazanih interesa. U takvom krutom sistemu, učenici na niže zahtjevnim nivoima, imaju niža očekivanja od sebe samih, a njihovi učitelji također tada imaju niža očekivanja glede njih. Kao rezultat takvog sustava, ti učenici dobivaju 'slabije' obrazovanje. Alternativa je bio pristup jednake mjere za sve, koji je također imao nedostatke. Poučavanje iste lekcije u razredu s učenicima različitih mogućnosti može biti jako teško. Neki učenici nauče gradivo i vještine kako je učitelj i planirao, neki ih već znaju i dosađuju se  ili ometaju druge u radu, a neki još nemaju ni osnovno znanje ili vještine za razumijevanje lekcije. Potrebno je napraviti program prema njihovim prednostima, a ne slabostima i razviti samopouzdanje kod djeteta. Pomoći može i tehnologija (program za obradu teksta, kalkulator, diktafon i slično).

Da li se učitelj nadarenih učenika po svojim osobinama razlikuje od učitelja koji poučava prosječnu djecu? Nadareni učenici predstavljaju izazov za učitelje tijekom cijele školske godine zbog nivoa informacija i stupnja kreativnosti, koje moraju donijeti u razred. Jednostavno vođenje produktivne diskusije s nadarenim učenicima je zahtjevan zadatak za svakog učitelja. Njihove izražene sposobnosti i neobični ili napredni interesi traže učitelje koji su inteligentni, kreativni i motivirani. Učitelji nadarene djece trebali bi biti sposobni u procjeni učeničkih sposobnosti, interesa i posvećenosti zadatku, te spremni da pomognu jedni drugima da prepoznaju karakteristike koje ukazuju kako neko dijete ima iznadprosječne sposobnosti, te da će imati koristi od posebnog odgojno-obrazovnog rada. Samo učitelji s

15

širokim interesima, dobro informirani i s bogatom kreativnom energijom, bit će sposobni za identifikaciju, poučavanje i vođenje nadarenih učenika. Neki autori smatraju da učitelji nadarenih učenika imaju slične karakteristike kao i nadareni učenici. U te karakteristike spadaju: visoka inteligencija, orijentacija ka postignuću, znanju i fleksibilnosti, postojanje kulturnih i intelektualnih interesa, poštivanje individualnih razlika, dobar odnos s nadarenima.

Učitelji mogu prepoznati darovitost bez obzira na jezik kojim učenik govori, ukoliko on:

- djeluje nezavisno

- zna prenijeti ideju, čak i neverbalno

- pokazuje sposobnost vođenja i inicijative

- fleksibilno pristupljuje problemima

- imaju sposobnost apstraktnog mišljenja

- brzo uče i dobro pamte

- pokazuju neobičnu znatiželju

Kompetencije učitelja za rad s darovitim učenicima su poznavanje pojma darovitosti, temeljnih osobina darovitih učenika, te znanja i vještina potrebnih za prepoznavanje darovitih i rad s njima. Pozitivan stav prema darovitima i darovitosti, kao posebnom području odgoja i obrazovanja. Važno je aktivno kreiranje okruženja za darovite učenike, koje potiče izvrsnost i njegovanje timskog rada. Empatija kao sposobnost razumijevanja emocionalnog stanja druge osobe također je bitna osobina, koju bi nastavnik, koji radi sa darovitom djecom trebao posjedovati.

Puno je pretpostavki o osobinama koje bi trebali imati učitelji i učiteljice darovitih, a nema empirijskih nalaza koji mogu dati siguran odgovor na pitanje trebaju li učitelji darovitih imati neke osobine koje ne bi morali imati ostali učitelji. No sasvim je sigurno da bi učitelji darovitih trebali imati dodatno obrazovanje koje bi im dalo uvid u teorijske pretpostavke o darovitosti, upoznalo ih s načinom i svrhom identifikacije, kognitivnim, emocionalnim, socijalnim i motivacijskim osobinama darovitih, te dalo temeljne smjernice za kreiranje programa i rad s darovitima.

Poučavajući, učitelji trebaju pomoći nadarenim učenicima da otkriju kako pronaći put do zadovoljavanja vlastitih interesa, a ne da im samo učitelji budu izvori znanja, te da svaki učitelj posjeduje entuzijazam za traženje novih ideja i da bude model za traženje novih znanja. S druge strane, Baldwin ističe da svi stručni učitelji, vjerojatno, posjeduju osnove gore navedenih osobina i da su, na mnogo načina, izvrsni nastavnici nadarenih učenika veoma slični izvrsnim nastavnicima svih ostalih učenika. Istraživači se slažu da samo istinski učitelji mogu na odgovarajući način poučavati nadarenu djecu. Oni navode i različite osobine koje posjeduju takvi nastavnici, kao što su entuzijazam, kreativnost, fleksibilnost i slično. Neki autori (npr. Baldwin, 1993.) smatraju da svi stručni i kvalitetni nastavnici imaju osobine koje su poželjne za poučavanje nadarene djece. Ovo je dobar zaključak, jer možemo reći da svaki istinski, kvalitetan, stručan nastavnik može poučavati svu djecu, pa tako i nadarenu djecu. On ima potrebno znanje, ali i pedagošku, te metodičko-psihološku osposobljenost. Nije mu dovoljno znati da zna, već traga i za načinima i metodama razvijanja znanja i mnogobrojnih karakternih i moralnih osobina i kod učenika, poštujući njihove individualne sposobnosti, znanje, interese i potrebe. Nadarena djeca trebaju takvog nastavnika.

16

Tablica 2. Prikaz poželjnih osobina učitelja i učiteljica darovite djece (prema Baldwin 1993.)

Profesionalne

osobine

Profesionalne/ osobne

osobine

Osobne

osobine

Obuka za rad s darovitim

Fleksibilna upotreba vremena

Potreba za postignućem

Dobro poznavanje svog područja

Sposobnost poticanja

Poznavanje strategija poučavanja

Blizak odnos s učenicima

Osigurava dobru potporu okoline

Kompetencija i interes za učenje

Orijentiranost na proces

Znatiželjnost u učenju

Poticajnost

Razumije stres i neuobičajena ponašanja

Pozitivan stav prema učenicima

Dobra organiziranost

Dobra obrazovanost

Širokih je interesa

Razumije želju za znanjem

Motivira učenike

QI od 130 i više

Samopouzdanje

Topla osoba

Originalne zamisli

Entuzijast

Dobar smisao za humor

Sposobnost analize

Samodiscipliniranost

Sklon perfekcionizmu

Sklon introspekciji

Sklon otporu vanjskom autoritetu

Intuicija, istraživački um

Nenasilan

Kreativan

Visoke verbalne sposobnosti

Pokazuje darovito ponašanje

Empatičan

Fleksibilan

Visoka razina energije

4.1. Osjećaji koje nadareni učenici mogu uzrokovati kod učitelja

17

Nadareni učenici mogu uzrokovati kod učitelja posebne osjećaje, koji ih mogu potaći na kvalitetniji rad, ali i uticati na njihovo cjelokupno djelovanje. Navodi se nekoliko izraženih osjećanja:− razočarenje zbog osjećaja da je potrebno dodatno naporno raditi da bi se osiguralo poboljšanje aktivnosti,− osjećaj prijetnje od strane intelektualno superiornijih učenika i/ili verbalnih konflikata,− stimuliranost intelektualnim izazovom i znatiželjom učenika,− osjećaj krivnje zbog toga što ne potiču učenike onoliko koliko bi trebali,− teško razumijevanje učenika koji su kreativni i rade na neki drugi način,− zavist zbog toga što vlastiti talenti nisu razvijeni tako dobro kao kod učenika,− nervoza što ne znaju potrebe i principe razvoja učenika,− zaštitničko ponašanje prema nadarenim učenicima, drugačije nego prema njihovim vršnjacima,− zadovoljstvo, jer učenicima dijele snažan entuzijazam za predmet koji predaju,

U mnogim slučajevima učitelji ne znaju prepoznati darovito dijete jer nadarena djecu nisu uvijek odlična, i potreban im je sustav dodatne izobrazbe učitelja za prepoznavanje i rad s darovitom djecom naglašavajući da, te ističući društvenu ravnodušnost prema ovoj kategoriji djece. Ovo potvrđuje i izjava jednog nadarenog učenika u Hrvatskoj, koji kaže da mu pamet samo smeta, aludirajući da je sve što kaže veliki problem (www.nadarenost.net). Kakva je situacija kod nas zbunjenost zbog pogrešnih okvira motivacije učenika, unatoč njihovoj sposobnosti da naprave ono što se od njih traži,− divljenje prema dostignućima učenika,− osjećaj sažaljenja prema učenicima zbog njihovog odnosa s vršnjacima,− zabrinutost, jer iako se učenici čine intelektualno nadarenima, izgleda da ne izlaze na kraj sa svojim emocijama. Mnogo je, dakle, različitih osjećanja koja nadarena djeca mogu izazvati kod nastavnika. Zbog ovoga, ali i cijelog niza drugih pitanja i događanja, nije najjednostavnije organizirati i realizirati odgojno-obrazovni rad za nadarenu djecu. Ona su, uglavnom, izazov za školski sistem.

5. Važnost roditelja u razvoju nadarene djece

18

U vezi s ulogom roditelja u razvoju nadarenoga djeteta spominje se nekoliko pretpostavki: - često se pretpostavlja da nadarena djeca imaju nadarene roditelje, što nije potvrđeno u statističkim analizama - statistički podaci nisu potvrdili ni pretpostavku da se nadarena djeca mogu naći isključivo u obiteljima višeg socioekonomskog statusa, kod bogatijih i bolje obrazovanih roditelja. Nadarena djeca se mogu naći u obiteljima svih obrazovnih nivoa, a najveći broj ove djece dolazi iz obitelji srednjeg ekonomskog i obrazovnog statusa.

Važnost roditelja je u njihovoj percepciji izuzetnosti djeteta, a ona pokreće sve aktivnosti obitelji. Roditelji usmjeravaju dijete u intenzivnom, brzom i kvalitetnom stjecanju vještina u kojima će se najbolje izraziti djetetove sposobnosti. Istraživanja potvrđuju važnost rane socijalizacije, važnost obitelji i prvih učitelja u postepenom razvoju intrinzične motivacije, odlučnosti da se postigne cilj i odlučnosti da se radi najbolje što se može. Za razvoj nadarenosti važniji je aktivan angažman roditelja u odgoju djece, nego njihov stupanj obrazovanja ili ekonomski status. Autori ističu da se među obrazovanijim roditeljima može, češće, naći aktivan interes i svjesno olakšavanje razvoja djece. Također, roditelji koji su i sami nadareni bit će osjetljiviji na znakove nadarenosti svoje djece i spremniji da im pruže podršku.

Zajonc (1976.) je istraživao odnos sposobnosti, veličine obitelji i reda rađanja, te utvrdio da prvorođena djeca imaju bolje rezultate na testovima inteligencije i postignuća. On to tumači time, što oni dobivaju više isključive i nepodijeljene roditeljske pažnje, dobivaju više nagrada za postignuća i skloniji su dominaciji.

Cornell i Grossbery (1987.) su usporedili rezultate dobivene na Skali obiteljskog ambijenta koju su ispunjavali roditelji polaznika posebnog programa za nadarene, s procjenama nastavnika i mjerama osobnog prilagođavanja danim učenicima. Pronašli su pozitivnu vezu između uzajamno podržavajućih i otvorenih obiteljskih odnosa i djetetove samoprocjene na skali samopoštovanja i dobre prilagođenosti. Obitelji nadarenih učenika imale su visoke rezultate na unutrašnjoj povezanosti i otvorenosti, što ukazuje da jako vrednuju uzajamne, pozitivne odnose, kao i otvoreno iznošenje misli i osjećaja u obitelji, ali ne naglašavaju usmjerenje prema postignuću, kao što bi se očekivalo. Dva su glavna čimbenika u odgajanju emocionalno zdravog djeteta: dijete mora znati da je voljeno i dijete mora znati pravila igre. Roditelji trebaju naći vremena za svoje dijete, pokazivati mu ljubav na različite načine, ohrabrivati ga, ali i postaviti pravila, koja će biti jasna i primjenjiva, kojih će se pridržavati dosljedno, koja će biti pravedna. Dijete mora osjetiti ljubav, poštovanje i vođenje, imati slobodu, ali treba mu i ritam dana, predvidivost, ustaljene navike, spoznaja da je svijet uređeno mjesto u kojem vladaju određena pravila. Sve to ulijeva sigurnost. Roditelji ne bi trebali zaboraviti da su upravo oni uzor svojoj djeci, da ne izlažu dijete kao simbol socijalnog statusa, da izbjegavaju pretjeranu isplaniranost u životu djeteta, da potiču dijete da pretpostavi odgovornost za svoje ponašanje, da su iskreni, da postavljaju ograničenja, da naglašavaju pozitivno, da nikad ne prestaju komunicirati. Komunikacija podrazumijeva i razmjenu osjećaja i mogućnost izbora, a odbiti treba samo nepoželjno ponašanje, a ne dijete.

Najznačajnije od svega jest osigurati kvalitetne rane emocionalne veze – privrženost, jer sretne i sigurne bebe su puno upornije u pokušajima kad zadatci postaju sve složeniji. Osim toga, dobra emocionalna veza s nekom bliskom osobom, prije svega s majkom, utječe na cjelokupni razvoj djeteta, kako na intelektualni, tako i na socijalni, emocionalni, tjelesni. Neminovno je da roditelji imaju značajnu ulogu u razvoju nadarenog djeteta. Dijete veliki dio

19

vremena provodi u svojoj obitelji i roditelji bi mogli više učiniti za njegov cjelokupni razvoj. Odgovarajuće škole, seminari, radionice i slično za roditelje bi mogle značajno pomoći roditeljima u toj ulozi, a posebno u odgoju nadarenog djeteta.

6. Zakonske odrednice za poučavanje darovitih

Zakon o osnovnom školstvu (1990.,1993.,1996.) kaže da je osnovna škola dužna organizirati uočavanje, školovanje, praćenje i poticanje darovitih učenika te organizirati dodatni rad prema njihovim sklonostima, sposobnostima i interesima. Predviđeno je da škola omogući rad po programima različite težine i složenosti, izborne programe, grupni i individualni rad, rad s mentorom, raniji upis darovite djece, akceleraciju, izvannastavne i izvanškolske aktivnosti, kontakte sa stručnjacima iz područja interesa djeteta i pristup izvorima specifičnog znanja pravilnik za poticanje darovitih (1991.) Predviđa i rad u posebnoj odgojno-obrazovnoj grupi u okviru redovne nastave.Učenici mogu završiti dva razreda u jednoj školskoj godini pri čemu učenici viših razreda polažu razredni ispit, a učenici nižih razreda napreduju na temelju objektivnog ispitivanja znanja.Zakonom o srednjoškolskom obrazovanju (1992.,1993) predviđeno je da škola otkriva, prati i potiče darovite učenike te organizira dodatni rad prema njihovim sklonostima, sposobnostima i interesima. Pravilnik o srednjoškolskom obrazovanju darovitih učenika (1993.) predviđa:

razlikovne programe primjerene darovitosti učenika izborne i fakultativne programe grupni i individualni rad rad s mentorom osiguran upis u srednju školu s obzirom na rezultate na državnim i međunarodnim

natjecanjima znanja raniji upis u umjetničke škole akceleraciju kontakte sa stručnjacima pristup izvorima specifičnog znanja programe o izboru profesije i izvanškolske programe

6.1. Rad s darovitim učenicima po Nastavnom planu i programu (2006.)

20

Težnja za visokim odgojno-obrazovnim standardima i postignućima zahtijeva pridavanje većega značenja otkrivanju iznadprosječne i darovite djece i stvaranju mogućnosti za razvijanje njihove darovitosti u jednom ili više područja. Zadaća učitelja je zamijeniti uobičajenu razrednu situaciju u kojoj su se sadržaji, metode i oblici rada prilagođavali prosječnoj većini u razredu. Uočavanje darovitih učenika i poticanje razvoja njihove darovitosti izradbom programa u skladu sa sklonostima, interesima, motivacijom i sposobnostima darovitih učenika je obveza učitelja i stručnih suradnika u osnovnoj školi. Dva najčešća pristupa koja se koriste za potrebe darovitih učenika u osnovnoj školi su:izradba i realizacija posebnoga ili obogaćenoga odgojno-obrazovnog programa i akceleracija programa.Primjena izradbe i realizacije posebnoga ili obogaćenoga odgojno-obrazovnog programa za darovitog učenika ili skupinu darovitih učenika pretpostavlja:

identificiranje darovitoga učenika, odnosno dijagnosticiranje darovitosti izradbu programa rada za jednog ili skupinu darovitih učenika, formiranje tima stručnjaka koji će pratiti njegov/njihov rad, osiguravanje uvjeta za ostvarenje programa (satnica, nastavna sredstva, literatura,

oblici poučavanja, odnosno učenja), vrjednovanje učenikovih rezultata i postignuća.

Mogućnosti obogaćivanja programa za darovitoga učenika ili učenike su raznovrsne. Program se može odnositi na svako odgojno-obrazovno područje, a pristup sadržaju je dublji, individualno vođen, često povezan s drugim područjima, interaktivan, a može biti pod vodstvom mentora izvan škole (primjerice, znanstvenika, umjetnika, i dr.). Kod prakticiranja obogaćenog programa daroviti učenici se ne izdvajaju iz razredne zajednice i školskog okruženja, nego individualno rade na zadacima ili projektima uz stručno vođenje. Važno je voditi računa o individualnim potrebama i sklonostima svakoga darovitog učenika, a napose o njihovoj motivaciji.

7. Zaključak

  

21

Daroviti učenici su veliki izazov za nastavnike i cjelokupni obrazovni sistem. Nije jednostavno poučavati darovite učenike, jer njima treba više znanja, pažnje i podrške. Autori su razmatrali koje osobine trebaju imati učitelji koji poučavaju darovite učenike. U tom smislu spominju se različite osobine, kao npr: kreativnost, fleksibilnost, tolerancija, entuzijazam. S druge strane, postoje i istraživači, kao, npr., Baldwin (1993), koji smatraju da svi stručni, pravi nastavnici imaju osobine, sposobnosti i znanje da poučavaju nadarene učenike. Učitelji su važni u cjelokupnom procesu rada s nadarenim učenicima. Bitni su u fazi prepoznavanja, jer oni su ti sa kojima djeca provode više sati tijekom dana (posebno je to slučaj kod razredne nastave) i trebali bi da dobro poznavati sve učenike. Na taj način oni mogu prepoznati učenike koji imaju neke od karakteristika koje ukazuju da dijete ima iznadprosječne sposobnosti. Učitelji obavezno sudjeluju i u identifikaciji nadarenih učenika, a posebno u realizaciji odgojno-obrazovnog rada primjerenog nadarenom učeniku. Ukoliko nisu poštivani navedeni koraci, moguće su različite negativne posljedice. Jedna od posljedica neprimjerenog rada s nadarenom djecom je dosada. Iz nje se rađaju mnogi problemi i nepoželjni oblici ponašanja. Da bi se obranili od dosade na satu, nadareni učenici često se koriste s tehnikom vlastitog isključivanja iz zbivanja u razredu. Učitelji prilikom izlaganja jedne lekcije za vrijeme nastave o određenom problemu govore najmanje tri puta. Nadareni učenici shvate bit teme već nakon prvog dijela izlaganja, tako da se ostatak sata dosađuju. Da bi se ovo izbjeglo, moguće je nastavnicima predložiti da individualiziraju nastavu. Za rad sa nadarenom djecom u nastavi najzanimljiviji su listići za razvoj. Oni omogućavaju izlaženje iz okvira školskog rada, izoštravanje bistrine učenika i mogućnosti za mnogo drugih saznanja, uvođenje aktualnih događaja u nastavu, pitanja koja dublje zalaze u neki dio nastave i slično. Dok učitelj dobiva mogućnost da obrađuje novu lekciju, nadareni učenici mogu produbljivati svoje znanje iz drugih predmeta. Rad učitelj u nastavi uz korištenje nastavnih listića je zahtjevniji, ali će dugoročno dovesti do pozitivnih efekata i nadarena djeca će biti zadovoljnija. Učitelji moraju imati društvenu podršku i odgovarajuće obrazovanje za rad s nadarenom djecom, jer nadarena djeca su bogatstvo svakog društva.

Dječja darovitost se može razvijati samo u organiziranoj i poticajnoj sredini. U skladu sa svjetskim dostignućima na području odgojno-obrazovne potpore darovitima, obogaćivanje programa predstavlja jedan od najprihvatljivijih oblika. Od mnogih sastavnica obogaćenog programa kreativne radionice mogu vrlo kvalitetno obogatiti naše redovne nastavne programe i odgojno-obrazovnu praksu, mogu poticati kreativnost, interese i talente sve djece, uvažavati individualne osobitosti svakog djeteta i nuditi šansu najsposobnijim pojedincima da iskažu svoje mogućnosti.

U našem školskom sustavu ne možemo govoriti o postojanju sustavne brige za najsposobnije pojedince. U tijeku su nastojanja Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa da se izradi Nacionalna strategija skrbi za darovite učenike u Republici Hrvatskoj. To je put prema svim obrazovnim politikama Europe i svijeta koje iznimno darovitim učenicima osiguravaju primjerene obrazovne mogućnosti. Samo ulaganjem u ljudski talent društvo može odgovoriti na izrazito brze svjetske promjene u znanosti, tehnologiji, gospodarstvu, politici.

Literatura

1. Vizek Vidović, V. i sur., Psihologija obrazovanja, Zagreb, IEP i Vern, 2002.

22

2. Yahnke Walker, S. Darovita djeca-Vodič za roditelje i odgajatelje, Zagreb, Veble commerce, 2007.

3. David, G. Obrazovanje darovitih, Zagreb, Educa, 2005.4. Vican, D. i Milanović Litre, I. Nastavni plan i program za osnovnu školu, Zagreb,

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, 2006.5. http://edupoint.carnet.hr/casopis/62/clanci/1.html6. http://www.poslovniforum.hr/zakoni/zakon_o_osnovnom_skolstvu.asp

23