Poticanje intenzivnijeg uključ STUDIJA

1konzorcij Human Dynamics

Poticanje intenzivnijeg uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada - STUDIJA

Ova studija i njene preporuke rezultat su suradničkog doprinosa sljedećih stručnjaka: Antonio Matković, Anka Kekez Koštro i Lana Načinović u području problema i potreba osoba s invaliditetom u Hrvatskoj i vezanih preporuka;Jean Daniel Leroy u području europskih politika (Europske Unije i njenih zemalja članica) vezanih za osobe s invaliditetom i preporuka inspiriranih tim politikama;Kristijana Sokač u pregledavanju i dorađivanju cjelokupne studije.

Zagreb, prosinac 2010.

Ovaj projekt fi nancira Europska Unija, a provodi ga konzorcij pod vodstvom tvrtke Hulla and Co. Human Dynamics KG koji uključuje i tvrtke BBRZ te ADECRI. Glavni je partner na projektu Hrvatski zavod za zapošljavanje. Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom također je partner u projektu.

Ovaj projekt provodi konzorcij Human Dynamics. Mišljenja iznesena u ovom izvješću ne predstavljaju nužno mišljenja Europske komisije.


konzorcij Human Dynamics2

SADRŽAJ

1. SAŽETAK 4

2. UVOD 6

2.1. PREGLED I ULOGA PROJEKTA 6

2.2. SVRHA STUDIJE U SKLOPU PROJEKTA 8

3. OSNOVNE INFORMACIJE O ISTRAŽIVANJU 10

4. NALAZI STUDIJE 12

4.1. PREGLED INSTITUCIONALNOG OKVIRA EU I REPUBLIKE HRVATSKE ZA POTPORU U ZAPOŠLJAVANJU OSOBA S INVALIDITETOM 12

4.1.1. RAZVOJNI PROCES POLITIKA NA RAZINI EUROPSKE UNIJE 12

4.1.2. KONVENCIJA UJEDINJENIH NARODA O PRAVIMA OSOBA S INVALIDITETOM I NJEZIN FAKULTATIVNI PROTOKOL 13

4.1.3. POLITIKE I INSTRUMENTI EU GLEDE OSOBA S INVALIDITETOM 13

4.1.4. RAZVOJNI PROCES POLITIKA U HRVATSKOJ 16

4.2. PROFESIONALNO USMJERAVANJE I OBRAZOVANJE OSOBA S INVALIDITETOM 26

4.2.1. OKVIR ZA PROFESIONALNO USMJERAVANJE I OBRAZOVANJE OSOBA S TEŠKOĆAMA (INSTITUCIONALNI I ZAKONSKI) 26

4.2.2. PROFESIONALNO USMJERAVANJE 27

4.2.3. OSPOSOBLJAVANJE ZA PRODUKTIVAN RAD 30

4.3. ZAPOŠLJAVANJE OSOBA S INVALIDITETOM 35

4.3.1. INSTITUCIONALNI OKVIR ZA POTICANJE ZAPOŠLJAVANJA OSOBA S INVALIDITETOM 35

4.3.2. AKTIVNOSTI I MJERE POTPORE ZA ZAPOŠLJAVANJE 40

4.3.3. STANJE I TRENDOVI ZAPOŠLJAVANJA OSOBA S INVALIDITETOM 48

4.3.4. PRESJEK STANJA ZAPOŠLJAVANJA OSOBA S INVALIDITETOM U EU 64

4.4. POSLODAVCI OSOBA S INVALIDITETOM 72

4.4.1. ZAKONODAVNI I INSTITUCIONALNI OKVIR ZA POTPORU POSLODAVCIMA OSOBA S INVALIDITETOM 72

4.4.2. MJERE POTPORE POSLODAVCIMA ZA ZAPOŠLJAVANJE OSOBA S INVALIDITETOM 72

4.4.3. TRENDOVI I STAVOVI POSLODAVACA 76

4.4.4. OBVEZE POSLODAVACA U PRIMJERIMA ZEMALJA EU 83

4.5. INTEGRACIJA U TRŽIŠTE RADA I RADNU OKOLINU 84

4.5.1. PRISTUPAČNOST DO RADNOG MJESTA I MOBILNOST 84

4.5.2. PROFESIONALNA REHABILITACIJA INVALIDA RADA 86



5. ZAKLJUČCI 89

5.1. POLITIKE I ZAKONODAVNI OKVIR 89

5.2. PROFESIONALNO USMJERAVANJE I OBRAZOVANJE 93



5.5. INTEGRACIJA U RADNU OKOLINU 101

6. PREPORUKE 102

6.1. POLITIKE I ZAKONODAVNI OKVIR 102

6.2. PROFESIONALNO USMJERAVANJE I OBRAZOVANJE 105



6.5. INTEGRACIJA NA RADNO MJESTO 114

7. BIBLIOGRAFIJA 115



1. SAŽETAK

U sklopu projekta „Poticanje intenzivnijeg uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada“ koji se provodi u okviru IPA Komponente IV – Razvoj ljudskih potencijala, Programa Europske Unije za Hrvatsku, ova studija predstavlja važan izvor informacija na dvije razine. Prvo, studija je potrebna za kvalitetnu pripremu i provedbu daljnjih aktivnosti u sklopu projekta, prije svega za defi niranje akcijskih planova zapošljavanja osoba s invaliditetom u 8 pilot-županija. S druge strane, ova studija kao sveobuhvatan pregled sustava, s nizom preporuka za daljnja unaprjeđenja, treba služiti i vanjskim korisnicima koji su izravno ili neizravno uključeni u proces profesionalne rehabilitacije ili zapošljavanja osoba s invaliditetom.

U izradi studije sudjelovao je četveročlani tim stručnjaka, a metode prikupljanja podataka za potrebe studije uključivale su analizu postojećih istraživanja i dostupnih baza podataka (u Hrvatskoj i u EU), intervjue s ključnim dionicima te provedbu ankete među šest ključnih dionika (nezaposlene osobe s invaliditetom, poslodavci, područne službe HZZ-a, centri za socijalnu skrb, obrazovne ustanove i udruge civilnog društva).

Tema profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom u ovoj je studiji obuhvaćena kroz pet cjelina:

• pregled nacionalnog i institucionalnog okvira EU za potporu u zapošljavanju osoba s invaliditetom,

• profesionalno usmjeravanje i obrazovanje osoba s invaliditetom,

• zapošljavanje osoba s invaliditetom,

• poslodavci osoba s invaliditetom,

• integracija u tržište rada i radnu okolinu.

S ciljem podizanja učinkovitosti i kvalitete, ali i jačanja mogućnosti realizacije budućih obveza članstva u EU, a temeljem provedenih istraživanja i analiza, tim stručnjaka defi nirao je niz zaključaka o trenutačnom stanju po svakoj od gore navedenih točaka, kao i niz preporuka o daljnjem unaprjeđenju sustava.

U području institucionalnog razvoja ključne se preporuke odnose na osiguravanje uvjeta za učinkovitiju provedbu Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom. U vezi s navedenim, izrazita preporuka jest intenzivnije sinergijsko djelovanje koje podrazumijeva i proces daljnjeg razvoja lokalnih partnerstava za zapošljavanje.

Preporuke u području profesionalnog usmjeravanja odnose se prvenstveno na potrebu uspostave jedinstvenog sustava vještačenja i profesionalne rehabilitacije, ali i potpore raznim dionicima uključenim u proces profesionalnog usmjeravanja.

U području obrazovanja naglašeno se preporučuje razvoj kvalitetnijih uvjeta za olakšavanje integracije učenika u redovno školstvo, kao i stvaranje preduvjeta za veću zapošljivost učenika i odraslih osoba s invaliditetom nakon završenog školovanja. U tom se kontekstu, kao bitan sastavni element obrazovnog sustava, ističe i sustav obrazovanja odraslih. Tijekom konzultacija s dionicima u osam županija, upravo je, i s njihove strane, područje obrazovanja identifi cirano kao ključno za sveobuhvatan pristup uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada. Unaprjeđenje obrazovnog



sustava za kvalitetniji pristup učenicima s teškoćama, ali i odraslim osobama s invaliditetom, bitno je za sve ostale napore podizanja zapošljivosti i zapošljavanja osoba s invaliditetom.

Preporuke u području zapošljavanja odnose se na aktivne mjere zapošljavanja i usmjerene su na osiguravanje uvjeta dugotrajne zapošljivosti osoba s invaliditetom, dok su detaljnije preporuke dane u području kvotnog sustava zapošljavanja osoba s invaliditetom, tj. njegova daljnjeg proširenja i povećanja učinkovitosti. Upravo je tijekom konzultacija diljem Hrvatske potvrđena potreba za što hitnijim unaprjeđenjem trenutačnoga kvotnog sustava.

Ovdje je, također, naglasak stavljen na utjecaj mirovina i naknada te na potencijalne neusklađenosti između različitih sustava, stoga preporuke naglašavaju potrebu za integracijom i usklađivanjem sustava naknada kako bi isti bio poticajniji za zapošljavanje.

U odnosu prema poslodavcima, preporuke su usmjerene na osiguravanje kvalitetne stručne potpore pri zapošljavanju i integraciji osoba s invaliditetom u radnu okolinu.

Završne preporuke odnose se na pitanja integracije u tržište rada i radnu okolinu iz perspektive osoba s invaliditetom i to prvenstveno po pitanju pristupačnosti, kako kod poslodavca, tako i u javnim objektima, posebice u javnom prijevozu. Također, ovdje se preporuke osvrću i na pitanja povratka invalida rada u radni odnos kod svog poslodavca nakon rehabilitacije.

Svojom sveobuhvatnošću i iscrpnim preporukama, ova bi studija trebala biti koristan resurs za sve aktere koji djeluju na području uključivanja osoba s invaliditetom u svijet rada i u, globalno gledajući, širu društvenu zajednicu.



2. UVOD

Ova se studija provodi u sklopu projekta „Promicanje intenzivnijeg uključivanja osoba s invaliditetom u tržište rada“, čiji je cilj promicanje socijalne uključenosti osoba s invaliditetom i njihove integracije u tržište rada.

2.1. Pregled i uloga projektaNavedeni cilj odražava politiku koja se podržava na razini EU i Hrvatske s ciljem integracije osoba s invaliditetom u tržište rada te, zajedno sa samom svrhom projekta, predstavlja nastavak i daljnje proširenje „uključivanja pitanja invaliditeta u formiranje politika“ i strategija za „povećanje sudjelovanja osoba s invaliditetom“. Proširenjem cilja na regionalnu razinu, što je i ovim projektom predviđeno, nadograđuju se postojeći temelji, postavljeni ranijim projektima koji su se bavili pitanjima zapošljivosti i zapošljavanja osoba s invaliditetom u Hrvatskoj.

Projektni pristup usmjeren je uspostavljanju pogodnoga okruženja za razvijanje lokalnih strategija promicanja zapošljavanja osoba s invaliditetom koristeći postojeći institucionalni okvir za gospodarski i društveni razvoj. Pogodno će okruženje biti temeljeno na partnerstvu između različitih dionika koji nezaposlenu osobu s invaliditetom mogu podržati na putu do zaposlenja. Strategije će odražavati postojeće ili potencijalne mjere, pokušat će analizirati njihovu učinkovitost i pružiti potporu lokalnim dionicima na izradi sveobuhvatnih planova i pojedinih mjera za olakšavanje pristupa zapošljavanju osoba s invaliditetom u svih 21 jedinica područne (regionalne) samouprave.

„Promicanje intenzivnijeg uključivanja osoba s invaliditetom u tržište rada“ jest projekt koji se fi nancira u okviru IPA Komponente IV – Razvoj ljudskih potencijala te koji će pridonijeti ciljevima Operativnog programa za razvoj ljudskih potencijala, Prioritetu 2 Jačanju socijalnog uključivanja osoba u nepovoljnom položaju (poseban cilj: povećati zapošljivost osoba u nepovoljnom položaju i pomoći im u pristupu tržištu rada).

Prva komponenta projekta bavi se jačanjem kapaciteta dionika na regionalnoj i lokalnoj razini kako bi se moglo bolje posvetiti problemima osoba s invaliditetom. Unutar te komponente projekta, provela se ova studija o potrebama i položaju osoba s invaliditetom, a ona obuhvaća sve važne aspekte vezane za zapošljavanje nezaposlenih osoba s invaliditetom: procjenu postojećih usluga, relevantne nacionalne i regionalne zakone, uspješne primjere iz prakse vezane uz promicanje zapošljavanja osoba s invaliditetom i njihovo uključivanje na tržište rada.

Slijedom izrade studije, bit će odabrano 8 županija te će se, analogno tome, izraditi i razviti 8 akcijskih planova za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Akcijske će planove razviti radne skupine čiji će članovi biti predstavnici svih relevantnih dionika (predstavnici organizacija civilnog društva osoba s invaliditetom i onih koji se bave osobama s invaliditetom, HZZ-a, centara za socijalnu skrb, škola, udruga poslodavaca i drugih relevantnih institucija). Radne grupe i HZZ (kao koordinator) bit će odgovorni za praćenje i procjenu akcijskih planova, stoga će konzultanti razviti vodič o praćenju i evaluaciji akcijskih planova.

U okviru ove komponente bilo je predviđeno izgraditi i ojačati kapacitete potencijalnih korisnika bespovratnih sredstava za izradu projekata te provedbu aktivnih mjera na tržištu rada koje se odnose na zapošljavanje osoba s invaliditetom, što je i učinjeno.



Druga komponenta ovog projekta bavi se kapacitetima savjetnika za rad osobama s invaliditetom na tržištu rada (Hrvatski zavod za zapošljavanje, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, organizacije civilnog društva, privatne agencije za zapošljavanje itd.) u promicanju i potpori zapošljavanju osoba s invaliditetom.

Kao rezultat treninga, bit će izrađen priručnik za posrednike pri zapošljavanju na tržištu rada koji će služiti kao radni alat te će sadržavati razrađene nove tehnike poticanja zapošljavanja osoba s invaliditetom.

Također, u okviru Komponente II, izradit će se vodič za poslodavce o postupcima odabira, zapošljavanja, odgovarajućeg nadzora i zadržavanja osoba s invaliditetom te prilagodbe radnog mjesta, kao i priručnik o aktivnom traženju posla za nezaposlene osobe s invaliditetom.

Treća komponenta provodit će se u uskoj suradnji s partnerom u projektu – Fondom za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Glavni rezultat Komponente III razvoj je portala One Stop Shop za osobe s invaliditetom. Portal će na jednome mjestu sadržavati sve relevantne informacije u svezi problematike osoba s invaliditetom, a bit će promoviran kampanjom u kojoj će se predstaviti rezultati Komponente II. Nadalje, javne će se kampanje, također, fokusirati na podizanje svijesti šire društvene zajednice o problemima osoba s invaliditetom te će se sastojati od manjih javnih događaja (najmanje tri).



2.2. Svrha studije u sklopu projektaJedan od specifi čnih ciljeva projekta jest pripremiti studiju o potrebama osoba s invaliditetom za pristup tržištu rada. Regionalne razlike u pristupu zapošljavanju moraju biti prepoznate, stoga na temelju tih i postojećih nacionalnih politika, a putem akcijskih planova, trebaju biti predložene regionalne i lokalne mjere za radno-socijalnu integraciju osoba s invaliditetom.

Ova studija treba pružiti kvalitetnu podlogu i presjek stvarnog stanja u području profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom kako bi predstavljala kvalitetan temelj za daljnje aktivnosti. U tom je kontekstu zadatak studije bio:

• procijeniti učinkovitost, utjecaj i ishode aktivnih mjera zapošljavanja koje se već provode u Hrvatskoj, a koje na nacionalnoj i županijskoj razini promiču zapošljavanje/zadržavanje na radnome mjestu osoba s invaliditetom;

• napraviti pregled već dostupnih alata, međusobno ih usporediti i procijeniti njihovu učinkovitost te ih usporediti sa smjernicama i postojećim trendovima u zemljama EU;

• izraditi zaključke i preporuke kako bi se pomoglo u razvoju i budućoj optimizaciji uloga svih zainteresiranih dionika koji pružaju potporu osobama s invaliditetom u odnosu na tržište rada, kao i alata koji se koriste te njihove interakcije i koordinacije.

Pri defi niranju stanja i pri pružanju potrebnih informacija, studija je istražila pojedine sustave u Hrvatskoj koji su dio procesa stjecanja kvalifi kacija i zapošljavanja osoba s invaliditetom. Analiza je provedena iz perspektive pojedinih sustava prema osobama s invaliditetom, a riječ je o sljedećim područjima:

Strukovno profi liranje/Profesionalno usmjeravanje

Analiza u ovom području obuhvaća obrazovne alate i savjetodavnu potporu raznih tijela, s ciljem utvrđivanja načina na koji sustav prepoznaje i podržava razvoj individualnih znanja i vještina te pruža cjelovitu sliku o mogućnostima zapošljavanja osobe s invaliditetom uzimajući u obzir interese i profesionalne aspiracije pojedinca. S druge strane, pružit će se uvid i u sustav obrazovanja te u sposobnost sustava obrazovanja da zadovolji osobne težnje i trendove, kao i mogućnosti na tržištu rada. Ta će analiza u krajnosti biti fokusirana na pitanje u kojoj se mjeri u Hrvatskoj primjenjuje ideja individualno usmjerenog planiranja.

Pronalazak zaposlenja

Pronalazak zaposlenja ključan je korak, ali i vrlo složen proces čije aktivnosti mogu utjecati na poslodavce i osigurati zaposlenje tražiteljima posla. Stoga će u ovoj studiji biti analizirano koje se metode, i na koji način, koriste za identifi kaciju prikladnih poslova ili poslodavaca putem:

• izrade životopisa,

• odgovaranja na oglase za posao,

• pisanja inicijalnih pisama poslodavcima,

• probnih radova i poslova u zaštitnim radionicama kao procesima tranzicije do pune integracije u tržište rada,

• uspostave kontakta s poslodavcima i umrežavanje.



Angažman poslodavaca

Studija će analizirati koliko relevantne organizacije uzimaju u obzir ponudu poslodavaca, posebice kroz sljedeća područja:

• vještine/iskustva koja poslodavci traže,

• uvjeti zaposlenja,

• kultura na radnome mjestu,

• potpora koja je potrebna tražiteljima posla,

• dostupna potpora relevantnih organizacija,

• dostupna potpora poslodavca/suradnika,

• osviještenost poslodavaca i suradnika,

• dostupnost fi nanciranja i potpore kroz programe državnih institucija,

• postojeće smjernice i savjeti poslodavcima u svezi njihovih obveza/odgovornosti utvrđenih zakonom,

• posljedice diskriminacije u pristupu zapošljavanju/zadržavanju radnog mjesta.

Potpora na radnome mjestu i oko njega

Pružanje ovakve potpore daje pojedincu priliku da uči i primjenjuje znanja, da bude dio radnog tima, da doprinosi kulturi poduzeća, ali i da razvija vlastitu karijeru. S druge strane, olakšava poslodavcu proces uvođenja osobe u radne zadatke i obveze, a suradnicima omogućuje stjecanje znanja i razumijevanje mogućnosti te osobnih i radnih kvaliteta osoba s invaliditetom, s ciljem razvoja podržavajućega radnog okruženja.

Studija pritom analizira kako sustavi u Hrvatskoj pridonose procesu integracije osoba s invaliditetom u tržište rada, u sklopu kojeg se profesionalna potpora s vremenom smanjuje te zamjenjuje potporom suradnika. Važno je naglasiti kako je potrebno pomno planirati razine potpore i tranzicijskih strategija te ih po potrebi i revidirati u suradnji s poslodavcem, radnikom i njegovim suradnicima.

Svako od navedenih područja, tj. procesa socijalne integracije kroza zapošljavanje, u ovoj je studiji analizirano kroz nekoliko prizmi. Upravo su stoga rezultati studije prikazani iz svake od tih perspektiva:

I. formalni sustav unutar kojeg se odvijaju navedeni procesi (uključujući i zakonodavni okvir),

II. usporedba sustava s EU,

III. podaci o trenutačnom stanju i trendovima unutar pojedinog procesa,

IV. usporedba s EU,

V. zaključci i preporuke za razvoj i provedbu pojedinih procesa.



3. OSNOVNE INFORMACIJE O ISTRAŽIVANJU

Ciljne skupine

Kako su rezultati ove studije namijenjeni prvenstveno stručnjacima koji se bave profesionalnom rehabilitacijom i zapošljavanjem osoba s invaliditetom, a istodobno bi trebali poslužiti i kao alat koji može doprinijeti tom procesu, istraživanje je bilo usmjereno na sljedeće tri skupine:

• nezaposlene osobe s invaliditetom,

• poslodavci,

• pružatelji usluga za osobe s invaliditetom (obrazovne institucije, udruge, HZZ, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom i centri za socijalnu skrb).

Procesi profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja sagledani su iz perspektiva navedenih skupina kako bi se dobila cjelovita slika koja je preduvjet za planiranje i razvoj daljnjih aktivnosti, i to ne samo u okviru ovog projekta već i šire.

Obuhvat istraživanja – zemljopisni i vremenski

Istraživanje je provedeno na dvije razine: s jedne strane, obuhvaćalo je stanje u Republici Hrvatskoj i to na nacionalnoj i lokalnoj razini te, s druge strane, stanje u zemljama članicama EU. Na razini Hrvatske analizirane su politike, trendovi, mjere i primjeri na nacionalnoj razini, dok su se analize na lokalnoj razini uglavnom odnosile na pojedinačne primjere jer pitanja su profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja još uvijek u velikoj mjeri centralizirana.

Analize na razini zemalja članica Europske Unije obuhvatile su postojeće politike, strategije i smjernice koje predstavljaju obveze ili upute te preporuke zemljama članicama po pitanju profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja. Ovo je područje od posebnog interesa s obzirom na skorašnje obveze Republike Hrvatske kao posljedice pristupanja EU. Nadalje, istaknuti su i specifi čni primjeri pojedinih zemalja članica EU kako bi se ilustrirali različiti pristupi i modeli.

Važno je naglasiti kako glavnina analiziranih podataka datira od 2000. godine nadalje, dok se podaci o stanju na tržištu rada u Republici Hrvatskoj odnose na razdoblje od 2008. godine do danas.

Metodologija istraživanja

Za potrebe istraživanja korišten je niz alata čija je svrha prikupljanje relevantnih podataka na nacionalnoj i lokalnoj razini u Republici Hrvatskoj te na razini EU. Korištene metode jesu:

• intervjui i sastanci s relevantnim organizacijama/dionicima,

• slanje tiskanih i on-line upitnika predstavnicima ciljanih skupina (ukupno 6 skupina),

• analiza postojećih istraživanja i podataka iz drugih izvora (pogledati popis bibliografi je).

Studija se temelji na pregledu relevantnih dokumenata, zakona, strategija, programa, izvješća, statističkih pokazatelja, kao i na korištenju postojećih analiza i istraživanja u području politike prema



osobama s invaliditetom1. Uz analizu i korištenje dokumenata, uvid u prakse poticanja zapošljavanja

osoba s invaliditetom osiguran je i pretraživanjem internetskih stranica s formalnim i neformalnim pružateljima usluga, kao i održavanjem konzultativnih sastanaka s predstavnicima relevantnih institucija, među kojima ističemo Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Hrvatski zavod za zapošljavanje i Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Anketno istraživanje provedeno je na šest različitih skupina koje su od interesa za ovaj projekt: osobe s invaliditetom koje su registrirane u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, poslodavci, odgojno-obrazovne institucije koje provode programe za osobe s invaliditetom, nevladine organizacije koje pružaju različite oblike pomoći i potpore pri zapošljavanju osobama s invaliditetom, centri za socijalnu skrb te odgovarajući odjeli područnih ureda Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Istraživanje na svim skupinama provedeno je metodom poštanske ankete, dok je poslodavcima pružena mogućnost popunjavanja upitnika u obliku internetskog obrasca.

U dijelu istraživanja koji se odnosi na osobe s invaliditetom registrirane pri Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, poslano je ukupno 1000 upitnika, a odgovor su poslala 332 ispitanika, što predstavlja odziv od oko 33% i što se može smatrati izrazito zadovoljavajućim odzivom. Nažalost, dostupni podaci ne omogućavaju procjenu reprezentativnosti realiziranog uzorka, no s obzirom na zadovoljavajući odziv, rezultati se mogu smatrati zadovoljavajuće reprezentativnim.

U dijelu istraživanja među poslodavcima, uzorak je poslan na 2008 adresa slučajno odabranih poslodavaca iz baze HZZ-a, a istraživanju su se odazvala 142 poslodavca. Iako se odziv može smatrati relativno zadovoljavajućim, struktura realiziranog uzorka odstupa od strukture populacije poslodavaca te stoga prikupljene rezultate valja oprezno interpretirati.

U dijelu istraživanja među nevladinim organizacijama, zabilježen je uvjerljivo najlošiji odziv jer je na upitnik, od ukupno 89 organizacija koje su pozvane da sudjeluju u istraživanju, odgovorila samo jedna nevladina organizacija. Nažalost, zbog slabog odziva, ovaj dio istraživanja nije rezultirao upotrebljivim podacima.

Kada su u pitanju odgojno-obrazovne ustanove, u istraživanje su pozvana 72 centra, a odazvalo se njih 16. S obzirom na važnost ovih ustanova, prikupljeni podaci mogu poslužiti kao ilustracija iskustava tih ustanova, ali šire generalizacije nisu moguće.

Na kraju, kada su u pitanju centri za socijalnu skrb te odjeli područnih ureda HZZ-a, odziv se može smatrati zadovoljavajućim jer na upitnik je odgovorilo 45 centara za socijalnu skrb te 40 odjela u područnim uredima HZZ-a. Prikupljeni podaci za ove dvije skupine mogu se smatrati reprezentativnim i mogu se bez većih ograničenja koristiti u zaključivanju.

1 V. popis literature i dokumenata na kraju studije



4. NALAZI STUDIJE

4.1. Pregled institucionalnog okvira EU i Republike Hrvatskeza potporu u zapošljavanju osoba s invaliditetom

Cijeli niz godina međunarodne su organizacije, poput Ujedinjenih naroda (UN), Međunarodne organizacije rada (ILO), Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), Svjetske banke (WB) te Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), s Europskom Unijom i državama članicama Europske Unije provodile istraživanja, izrađivale i ocjenjivale politike, davale preporuke i izdavale standarde glede položaja osoba s invaliditetom (OI) i, posebice, glede pristupa osoba s invaliditetom zapošljavanju.Na temelju aktivnosti međunarodnih organizacija, Europska Unija podupire napredak država članica u poboljšavanju položaja osoba s invaliditetom putem vlastitih politika („Europski socijalni model”), istraživanja, evaluacija, preporuka i standarda (smjernice, uredbe i direktive).

Procesi društvenog razvoja u zadnjem su desetljeću u Republici Hrvatskoj doveli do snažnijeg prepoznavanja potrebe za razvojem konkretnoga nediskriminatornog pristupa osobama s invaliditetom te se unutar tog procesa, između ostalog, izdvojilo i pitanje profesionalne rehabilitacije, rada i zapošljavanja osoba s invaliditetom. Raznovrsni regulacijski mehanizmi doveli su do stvaranja složene mreže nacionalnih zakona, strateških dokumenata i preuzetih međunarodnih obveza vezanih uz politiku aktivnog poticanja zapošljavanja osoba s invaliditetom te promicanja načela jednakih mogućnosti. Daljnji je razvoj zakonodavstva i regulative poticanja zapošljavanja te društvenoga uključivanja osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj uvelike vezan za mehanizme, pravno nasljeđe i aktualne procese Europske Unije na tom području, stoga će i sama analiza politika prvo obuhvatiti razinu EU, a onda usporedno i Republiku Hrvatsku.

4.1.1. Razvojni proces politika na razini Europske Unije

Intervencija Europske Unije u socijalnim pitanjima predmet je visokih očekivanja njezinih građana, što je utvrđeno i 2005. godine na referendumu o nacrtu Ugovora u Ustavu. Ta su očekivanja danas čak i veća zbog gospodarske i fi nancijske krize uključujući i njihove očigledne socijalne posljedice.Utemeljitelji Europske Unije vjerovali su da socijalni napredak proizlazi iz gospodarskog napretka, nastalog uvođenjem zajedničkog tržišta. S druge strane, heterogenost socijalnih sustava otežala je defi niranje zajedničke socijalne politike. Tek se nakon poslijeratnog procvata pojavio prvi nacrt socijalne Europe. Nakon prvoga Socijalnoga akcijskog programa 1974. godine, uslijedili su Jedinstveni europski akt, zatim Socijalna povelja, a za njima Ugovor iz Maastrichta s Protokolom o socijalnoj politici ambicijama Europske Unije za ulaganje u socijalno područje. Zatim je u Amsterdamskom ugovoru iz 1997. godine pitanje zapošljavanja postalo predmetom interesa zajednice, dok Lisabonska strategija (2000.) i Strategija Europa 2020 (2010.) zagovaraju modernizaciju europskoga socijalnog modela.

Osim tradicionalnih pravnih alata (posebice smjernica), Europska je Unija implementirala niz specifi čnih alata za odlučivanje:

• europski socijalni dijalog koji omogućuje socijalnim partnerima da međusobno dogovore okvirni ugovor koji se zatim pretvara u direktivu,

• otvorenu metodu koordinacije.

Stvaranje Europskoga socijalnog fonda (prilagodba Europskoga socijalnog fonda globalizaciji,



program PROGRESS) pomoglo je fi nancijskom podupiranju socijalnih ambicija Unije, pri čemu treba imati na umu da se pravna stečevina EU u socijalnom kontekstu sastoji od gotovo dvije stotine normativnih instrumenata.

4.1.2. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom i njezin Fakultativni protokol

EU je vršila jak pritisak za usvajanje Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom i njezina Fakultativnog protokola. Konvencija i Protokol usvojeni su 13. prosinca 2006. godine te su ih potpisale EU i sve države članice EU. Konvencija i Protokol stupili su na snagu 3. svibnja 2008. godine nakon ratifi kacije Konvencije u 20 zemalja, među kojima je bila i Republika Hrvatska (15. kolovoza 2007. godine), te Opcionalnog protokola u 10 zemalja. Većina država članica ratifi cirala je Konvenciju i Protokol 1. svibnja 2010. godine, dok je ratifi kacija u ostalim državama članicama u tijeku, a istodobno je u tijeku i proces zaključivanja Konvencije od Europske zajednice.Svrha Konvencije jest promovirati, štititi i osiguravati svim osobama s invaliditetom puno i ravnopravno uživanje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Glede svog sadržaja, Konvencija predstavlja značajnu promjenu: ona, naime, invaliditet defi nira ne samo kao pitanje socijalne skrbi već i kao pitanje ljudskih prava i pravno pitanje.

Glavni elementi strategije EU za osobe s invaliditetom u kojoj su spojeni zabrana diskriminacije, jednake mogućnosti i aktivne mjere inkluzije odražavaju se u Konvenciji. Prava priznata Konvencijom pokrivaju gotovo sva područja: od pravosuđa, transporta, zapošljavanja i informacijske tehnologije do socijalne i zdravstvene politike. S obzirom na veliku konvergenciju ciljeva između opće Europske strategije za osobe s invaliditetom i Konvencije Ujedinjenih naroda, Komisija smatra da se, u okviru tekućega Akcijskog plana za ravnopravnost osoba s invaliditetom EU, treba baviti pitanjima koja se odnose na implementaciju Konvencije UN-a na razini EU.

4.1.3. Politike i instrumenti EU glede osoba s invaliditetom

Studije, planovi i strategije

„Strategija EU za rast i radna mjesta“ ima za cilj povećati stopu zapošljavanja osoba s invaliditetom. Time se, također, bavi „Europska strategija za zapošljavanje“ koja od zemalja članica traži da se bore protiv diskriminacije i pomažu osobama s invaliditetom, kako na tržištu rada, tako i na radnome mjestu. Osim toga, „Europska strategija za osobe s invaliditetom (2003. – 2010.)“ potiče punu i aktivnu integraciju osoba s invaliditetom u društvo te osigurava sredstva za provođenje tih ciljeva u praksi. Ona se koristi kako bi se osiguralo integriranje pitanja osoba s invaliditetom u sve relevantne politike EU. Mainstreaming pitanja osoba s invaliditetom, odnosno ravnopravnost osoba s invaliditetom, znači da se pitanja i interesi osoba s invaliditetom ne bi trebali izolirati i razmatrati zasebno, već bi trebali biti ravnopravno uključeni u opće odredbe, zakonodavstvo i društvo u cjelini tako da se prepoznaju potrebe, kao i doprinos osoba s invaliditetom.

Ravnopravnost osoba s invaliditetom uključuje analizu relevantnih područja i politika iz perspektive osoba s invaliditetom, s razumijevanjem za različite potrebe osoba s invaliditetom i uzimanjem tih potreba u obzir pri razvoju politika.

Dvogodišnji „Akcijski plan za osobe s invaliditetom“ (DAP) zauzima središnje mjesto u strategiji i uspostavlja niz mjera glede pitanja radnih mjesta i zapošljavanja. Tekući Akcijski plan za osobe s invaliditetom 2008. – 2009. usredotočuje se na pristupačnost i naznačuje da je „potreban detaljan



pristup kako bi se povećala stopa zapošljavanja osoba s invaliditetom“. Cilj je poticati inkluzivnu participaciju osoba s invaliditetom i djelovati u smjeru njihova potpunog uživanja temeljnih prava.

To se čini putem:

• poticanja pristupačnosti tržišta rada (putem fl eksigurnosti, poticanog zapošljavanja i rada s javnim zavodima za zapošljavanje),

• jačanja pristupačnosti roba, usluga i infrastruktura,

• konsolidacije analitičke sposobnosti Komisije za poticanje pristupačnosti (putem studija itd.),

• omogućavanja provedbe Konvencije UN-a,

• nadopunjavanja legislativnog okvira zajednice za zaštitu protiv diskriminacije.

Direktiva Vijeća 2000/78/EZ

Glavna i zadnja legislativna aktivnost EU u odnosu na osobe s invaliditetom jest Direktiva Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenog 2000. kojom se uspostavlja opći okvir za jednak tretman pri zapošljavanju i radu. Direktiva se odnosi na sve situacije u kojima postoji nedostatak jednakosti tretmana ili mogućnost diskriminacije. Ona dopunjuje odredbe Direktive Vijeća 76/207/EZ od 9. veljače 1976. o implementaciji principa jednakog tretmana žena i muškaraca u pogledu pristupa zapošljavanju, stručnoj izobrazbi i napredovanju te u pogledu radnih uvjeta. Ovom se Direktivom nadopunjuje princip jednakog tretmana pri zapošljavanju, pri čemu se uzimaju u obzir rod, neki vidovi koji se odnose na spolnu orijentaciju, vjeru ili uvjerenje te dob i invaliditet.

Glede pristupa osoba s invaliditetom zapošljavanju, cilj je Direktive uvođenje prilično novih koncepata ili prava (osim za Ujedinjeno Kraljevstvo i, u određenoj mjeri, za skandinavske zemlje) u politike zemalja članica.

Ti su koncepti ili prava sljedeći:

• pravo na razumnu prilagodbu,

• obveza razumne prilagodbe,

• koncept nerazmjernog opterećenja,

• koncept odgovarajućih mjera.

Istodobno, Direktiva naglašava ulogu sudaca i civilnog društva (udruga, socijalnih partnera i nevladinih organizacija) te preporuča obrnut teret dokazivanja odstupajući od općega zakonskog principa. Ovaj pristup izražava politiku koja poklanja više povjerenja pojedincu nego državi, ugovoru ili sporazumu više nego zakonu, građanskom sucu više nego inspektoratima rada ili upravnim sudovima. Odredbe koje proizlaze iz tih principa odnose se na pitanja zapošljavanja osoba s invaliditetom ne toliko u smislu postotaka radnih mjesta rezerviranih za zaposlenike s invaliditetom, koliko u smislu stroge primjene prava na jednako postupanje i nediskriminaciju.

Za većinu zemalja članica, jednak tretman i nediskriminacija bili su temeljni principi prava osoba s invaliditetom na zapošljavanje i obveza svih relevantnih tijela (pružatelja obrazovanja i strukovnog obrazovanja, nacionalnih ili lokalnih javnih službi, transportnih i stanodavnih službi, javnih i privatnih poslodavaca). Provođenje tih prava osigurava se obveznim zapošljavanjem u okviru propisanih kvota (kvote, inspekcije, sankcije, odgovarajuće mjere da se omogući ili kompenzira zadovoljavanje prava osoba s invaliditetom na zapošljavanje). Ova „pozitivna diskriminacija“, ili „afi rmativna akcija“ općenito se upotpunjuje specifi čnim obvezama poslodavaca glede rada (prilagodba radnog procesa ili radnog mjesta).



Poteškoće s prenošenjem Direktive Vijeća 2000/78 u zakonodavstvo zemalja članica

S obzirom na to da će Hrvatska u skorije vrijeme morati prenijeti Direktivu 2000/78 u svoje zakonodavstvo, u ovoj bi studiji moglo biti važno spomenuti odgovarajuća iskustva zemalja članica EU.

Tijekom „izravne komunikacije” s Vijećem, Parlamentom, Europskim gospodarskim i socijalnim vijećem te Odborom regija, Komisija je na sastanku 19. lipnja 2008. godine raspravljala prenošenje Direktive Vijeća 2000/78/EZ (Članak 19.) u nacionalna zakonodavstva država članica. Države koje su pristupile Europskoj Uniji 1. prosinca 2000. godine imale su obvezu prenijeti Direktivu u svoje zakonodavstvo do 2. prosinca 2003. godine, prvih deset novih država članica do 1. ožujka 2004. godine, a Rumunjska i Bugarska do 1. siječnja 2007. godine, odnosno odredbe koje se odnose na dob i invaliditet do 1. siječnja 2010. godine.

To bi značilo da će Hrvatska, ukoliko pristupi Europskoj Uniji 2012. godine, morati prenijeti Direktivu 2000/78 u svoje zakonodavstvo u 2015. godini, a odredbe koje se odnose na dob i osobe s invaliditetom do 2021. godine.

Komisija je prezentirala situaciju u 25 od 27 država članica jer rumunjsko se i bugarsko zakonodavstvo još uvijek analizira. Glede odredbi koje se odnose na osobe s invaliditetom, Komisija je primijetila da su sve države članice u svoje zakonodavstvo prenijele zabranu diskriminacije temeljem invaliditeta, međutim, samo je polovica država dala defi niciju invaliditeta (odatle i zanimanje koje je izazvala odluka Europskog suda pravde kada je 11. srpnja 2006. godine pružena defi nicija invaliditeta u kontekstu Direktive2).

Komisija je naglasila obvezu razumne prilagodbe glede osoba s invaliditetom kao dio principa jednakog tretmana, što predstavlja „jednu od najdugovječnijih inovacija” Direktive. Također, primijećeno je da je većina država članica prenijela tu obvezu iako je koncept razumne prilagodbe mnogim državama članica bio nov. Iznoseći činjenicu da „nekoliko država članica i dalje regulira zapošljavanje osoba s invaliditetom putem sustava koji se temelji na postotku radnih mjesta, što se dodjeljuju osobama s invaliditetom, ili poslova rezerviranih za njih”, ocjenjuje se da se „ti sustavi, međutim, ne smiju primjenjivati na štetu individualnog prava na nediskriminaciju i razumnu prilagodbu”. Neke države članice nisu uvele taj koncept u svoje nacionalno zakonodavstvo ili to nisu učinile na odgovarajući način (primjerice, ograničavajući obvezu razumne prilagodbe u Njemačkoj, Italiji i Mađarskoj tako da se ona odnosi samo na one zaposlenike koji imaju već zaključen ugovor o radu ili na osobe s teškim invaliditetom). Naposljetku, podcrtalo se kako se može zamijetiti velik raspon u stupnju preciznosti legislative zemalja članica po pitanju praktične primjene prava na razumnu prilagodbu.

Glede tereta dokazivanja i mogućnosti prebacivanja tereta dokazivanja, Komisija je zaključila da je većina država članica prenijela članak 10.1. Direktive u svoja zakonodavstva. Litva, Estonija, Italija i Poljska odabrale su članak 10., stavak 6. koji teret dokazivanja ostavlja strani koja tvrdi da je bila predmetom diskriminacije, dok se istraživanje činjenica prebacuje na sud ili drugo nadležno tijelo.

Poteškoće u primjeni Direktive Vijeća 2000/78/EZ

Europska komisija smatra da mala količina sudske prakse po pitanju diskriminacije označava činjenicu da Direktiva u većini država članica nije pružila priliku za prevelik broj sudskih tužbi. U mnogim zemljama, potencijalne žrtve diskriminacije još nisu svjesne svojih prava prema europskom ispitivanju borbe protiv diskriminacije, provedenom u siječnju 2007. godine, manje od jedne trećine Europljana znalo je svoja prava u slučajevima kad su bili suočeni s nekim oblikom diskriminacije.

2 Više informacija o samoj presudi: http://www.eurofound.europa.eu/eiro/2006/12/articles/eu0612069i.htm



U trenutačnoj fazi prenošenja Direktive, razina pružene zaštite nije jednaka: neke su se države članice odlučile na primjenu kaznenih sankcija, uključujući zatvorsku kaznu koja nije povezana s odštetom, dok su druge pribjegle određivanju novčanih kazni u ograničenim iznosima, poput onih koje su postavile gornje granice za odštetu.

I druga pitanja, također, mogu ograničiti mogućnost potraživanja odštete sudskim putem u slučaju diskriminacije:

• pristup pravnom savjetu,

• kratki rokovi za pokretanje spora (ponekad se radi o samo nekoliko dana),

• trajanje, trošak i kompleksnost postupaka što može odvratiti stranke od nastavljanja sudskog spora.

Gore navedeno ukazuje na potrebu za jasnim i specifi čnim okvirom za žrtve diskriminacije u smislu postupka i odštete. Tu se pokazuje i važnost institucionalne potpore koju mogu pružati ili specijalizirana tijela kao organizacije koje se bave jednakošću ili udruge civilnog društva. Postojanje učinkovitih i proporcionalnih sankcija, koje će imati učinak odvraćanja od diskriminacije, od ključne je važnosti.

Komisija je prepoznala činjenicu da zakonski okvir sam po sebi nije dovoljan za sprečavanje diskriminacije i poticanje jednakosti. Osiguranje ispravne primjene i poštivanja zakonskih propisa, u kombinaciji s nizom komplementarnih mjera na nacionalnoj razini i razini zajednice, jest ključ za smanjenje diskriminacije temeljem invaliditeta.

4.1.4. Razvojni proces politika u Hrvatskoj

Već se Ustavom Republike Hrvatske (čl. 54) svakoj osobi jamči pravo na rad, a posebno je naglašena zaštita radnog odnosa za osobe s invaliditetom (čl. 64.)3. Izričito zabranjivanje diskriminacije u ostvarivanju prava na rad, na temelju fi zičkih ili duševnih poteškoća, dodatno je određeno Zakonom o radu (čl. 2)4 te od 2008. godine i Zakonom o suzbijanju diskriminacije (čl. 4)5. Na temelju najviših ustavnih načela Republike Hrvatske i međunarodnih dokumenata, Hrvatski je sabor 2005. godine donio Deklaraciju o pravima osoba s invaliditetom6 potvrđujući pravo svih građana da ravnopravno sudjeluju u svim segmentima društva te da nesmetano raspolažu svojim zakonskim i ustavnim pravima. U području profesionalne rehabilitacije, zapošljavanja i rada uz načelno naglašavanje prava na rad i slobodan izbor zanimanja, prava na pravedne uvjete rada i jednaku plaću za jednak rad te prava na osiguranje za slučaj nezaposlenosti prepoznaje se potreba promicanja zapošljavanja osoba s invaliditetom u redovitim radnim uvjetima te potreba kreiranja odgovarajućih poreznih mjera, kreditne politike i politike poticaja. Nadalje, istaknuta je potreba razvoja strategije zapošljavanja osoba s invaliditetom, osiguranja službi profesionalnog usmjeravanja, obučavanja, rehabilitacije i zapošljavanja, prilagođavanja obrazovnog sustava potrebama osoba s invaliditetom te ujednačavanja vrednovanja invaliditeta na način koji će spriječiti moguću diskriminaciju. Republika Hrvatska u svoj je pravni sustav ugradila niz međunarodnih konvencija vezanih uz područje koje je od posebnog interesa za osobe s invaliditetom. Unutar navedenih dokumenata, za područje rada i zapošljavanja osoba s invaliditetom važna je odluka iz 2003. godine kojom se ratifi cira

3 Ustav Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10 i 85/10), dostupno na http://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske 4 Zakon o radu (NN 149/09) - http://zakon.hr/z/307/Zakon-o-radu 5 Zakon o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08), http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/340327.html 6 Deklaracija o pravima osoba s invaliditetom (NN 45/05), dostupno na http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/288434.html



Konvencija o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom7, a koju je 1983. godine donijela Međunarodna organizacija rada.

Republika Hrvatska je, također, sudjelovala u izradi Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom koju je 2007. godine, kao jedna od prvih država, potpisala i ratifi cirala8. Navedenom se konvencijom kroz 50 članaka želi unaprijediti, štititi i osigurati punopravno i ravnopravno uživanje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda osoba s invaliditetom te poštivanje njihova dostojanstva. Pitanja rada i zapošljavanja osoba s invaliditetom integralni su dio Konvencije (čl. 27), a uz Konvenciju usvojen je i Fakultativni protokol kojim se uspostavlja sustav pojedinačnih pritužbi za osobe kojima je država povrijedila prava preuzeta Konvencijom.

Na razini Vijeća Europe, ključni dokument koji usmjerava djelovanje europskih država na ovom području jest Akcijski plan Vijeća Europe za promicanje prava i potpunog sudjelovanja osoba s invaliditetom u društvu: poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom u Europi 2006. – 2015. Akcijski plan nudi 15 ključnih smjernica za unaprjeđenje svih temeljnih područja djelovanja koja su od interesa za osobe s invaliditetom, između ostalog, i za područja rehabilitacije, stručne naobrazbe te zapošljavanja osoba s invaliditetom. Zagrebačkom deklaracijom iz 2007. godine9, Hrvatska je (uz 12 drugih zemalja10) službeno prihvatila temeljna načela i strateške ciljeve Akcijskog plana Vijeća Europe. Izdvojene dokumente ovdje treba promatrati kao smjernice u procesu stvaranja i dorade zakonskoga i strateškoga okvira Republike Hrvatske, uz naglasak na važnosti uloge Europske Unije (EU), uslijed potrebe prilagodbe zakonodavnoga okvira pravnoj stečevini EU, ali i konzultativnih preporuka u ovom području11.

Najvažniji nacionalni zakon vezan uz ovo područje jest Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom12 jer njime se na jednome mjestu prvi put objedinjuju pitanja koja proizlaze iz problematike profesionalne rehabilitacije, rada i zapošljavanja osoba s invaliditetom, i to kako slijedi:

• uređuju se pojmovi „osoba s invaliditetom“ i „osoba smanjene radne sposobnosti“, tj. defi nira se krug potencijalnih korisnika,

• propisuju se prava osoba s invaliditetom na profesionalnu rehabilitaciju,

• određuju se uvjeti zapošljavanja i rada osoba s invaliditetom na otvorenom tržištu te pod posebnim uvjetima,

• određuju se osnivanje, djelatnost te upravna i stručna tijela u ustanovama za profesionalnu rehabilitaciju te u specijaliziranim radnim jedinicama – zaštitnoj radionici i radnom centru,

7 Konvencija br. 159 o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, (NN – međunarodni ugovori 11/03), dostupno na http://www.unizg.hr/uredssi/images/datoteke/konvencija_prof_rehabilitacija.pdf 8 Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, (NN – Međunarodni dio 06/07), dostupno na http://narodne-novine.nn.hr/clanci/medunarodni/2007_06_6_80.html 9 Zagrebačka deklaracija donesena je na Europskoj konferenciji visoke razine o Akcijskom planu Vijeća Europe za osobe s invaliditetom 2006. – 2015.: Nacionalna provedba – od politike prema praksi, pod pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske., Tekst deklaracije dostupan je na http://www.mobms.hr/media/9215/zagrebacka%20deklaracija.pdf10 Uz Albaniju, Austriju, Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu, Bugarsku, Italiju, Moldaviju, Rumunjsku, Sloveniju, Srbiju, Tursku i Ukrajinu. 11 Rezolucije Vijeća ministara EU koje su utjecale na formiranje pravnoga i strateškoga okvira RH: Rezolucija Vijeća o jednakim mogućnostima zapošljavanja za osobe s invaliditetom (NN, 63/07); Rezolucija Vijeća o promicanju zapošljavanja i socijalne integracije osoba s invaliditetom (NN 63/07); Rezolucija Vijeća „Mogućnost pristupa“ kojom se poboljšava uključivanje osoba s invaliditetom u društvo temeljeno na znanju (NN 63/07); Rezolucija Vijeća o jednakim mogućnostima obrazovanja i izobrazbe za učenike i studente s invaliditetom (NN 63/07); Rezolucija Vijeća o dostupnosti kulturne infrastrukture i kulturnih aktivnosti osobama s invaliditetom (NN, 63/07)12 Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN 143/02, 33/05), dostupno na www.institutzasigurnost.hr/propisi/P-41.pdf



• navode se moguće vrste olakšica i poticaja pri zapošljavanju osoba s invaliditetom,

• najavljuje se osnivanje i defi niraju se uloga i način fi nanciranja Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom,

• predviđa se odgovornost za povrede odredaba Zakona u obliku novčane kazne.

U nastavku navodimo defi nicije pojmova „osoba s invaliditetom“ i „osoba smanjene radne sposobnosti“, preuzete iz Zakona:

1. „Osoba s invaliditetom je prema ovom Zakonu svaka osoba kod koje postoji tjelesno, osjetilno ili mentalno oštećenje koje za posljedicu ima trajnu ili na najmanje 12 mjeseci smanjenu mogućnost zadovoljavanja osobnih potreba u svakodnevnom životu.“

2. „Osoba s invaliditetom smanjenih radnih sposobnosti je osoba čiji invaliditet u odnosu na sposobnosti osobe bez invaliditeta jednake ili slične životne dobi, jednake ili slične naobrazbe, u jednakim ili sličnim uvjetima rada, na jednakim ili sličnim poslovima ima za posljedicu trajnu ili na najmanje 12 mjeseci smanjenu mogućnost radno se osposobiti i zaposliti i raditi na tržištu rada pod općim uvjetima.“

3. „Iznimno, osobom s invaliditetom smanjenih radnih sposobnosti može se smatrati i osoba s invaliditetom čiji je radni učinak u granicama očekivanog, ali se na temelju smanjenih stvarnih i procijenjenih općih sposobnosti takve osobe ocijeni da je to u interesu očuvanja njezinih tjelesnih, osjetilnih i mentalnih sposobnosti.“

„U smislu odredaba članka 2. ovoga Zakona, osoba s invaliditetom smanjenih radnih sposobnosti je:

• osoba s invaliditetom, korisnik novčane naknade do zaposlenja koja je to pravo na profesionalnu rehabilitaciju ostvarila na temelju propisa o socijalnoj skrbi,

• osoba s profesionalnom nesposobnošću za rad koja je pravo na profesionalnu rehabilitaciju ostvarila prema propisima o mirovinskom osiguranju,

• osoba koja je ostvarila pravo na profesionalnu rehabilitaciju prema propisima o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata,

• osoba koja je ostvarila pravo na profesionalnu rehabilitaciju prema propisima o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji,

• učenik s teškoćama u razvoju koji je pravo na profesionalnu rehabilitaciju ostvario i učenik s većim teškoćama u razvoju prema propisima o srednjem školstvu,

• osoba s invaliditetom starija od 21 godine koja pravo na profesionalnu rehabilitaciju ili rad ne može ostvariti prema propisima iz točke 1. do 4. ovoga članka.“

Osim u razvoju pravnog okvira, područje profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom prepoznato je i u strateškim dokumentima. Na temelju Zajedničkog memoranduma o prioritetima politike zapošljavanja Republike Hrvatske (Joint Assessment of the Employment Policy Priorities – JAP), pripremljenog u suradnji s Europskom komisijom, a u okviru Pretpristupne strategije Europske Unije za Republiku Hrvatsku na području zapošljavanja i socijalnog uključivanja, donesen je Nacionalni plan za poticanje zapošljavanja za 2009. i 2010. godinu. Njime se utvrđuju osnovna načela državne politike zapošljavanja, utvrđuju se odgovornosti te defi niraju zadaće nadležnih tijela državne uprave i javnih ustanova u provedbi Plana, uz poticanje međusobne suradnje. Intervencije unutar Nacionalnog plana za poticanje zapošljavanja, u smislu motiviranja, obrazovanja i sufi nanciranog zapošljavanja, usmjerene su izričito i prema osobama s invaliditetom koje se ističu



kao jedna od ranjivih skupina u pogledu razmatranja problematike dugotrajne nezaposlenosti. Određivanje osoba s invaliditetom kao rizične skupine u problematici zapošljavanja, prepoznato je i u Zajedničkome memorandumu o socijalnom uključivanju Republike Hrvatske (Joint Inclusion Memorandum – JIM) iz 2007. godine, kojim su Hrvatska i Europska komisija usuglasile ključne izazove što stoje na putu unaprjeđenja socijalne zaštite i socijalnoga uključivanja te prioritete, mjere i analize koje treba provesti. Iz tog razloga, ova dva memoranduma treba promatrati kao važnu podlogu u sektoru socijalne politike i zapošljavanja s relevantnošću za osobe s invaliditetom te sa snažnim utjecajem na određivanje i defi niranje nacionalnih smjernica razvoja.

Središnji strateški dokument u ostvarivanju prava osoba s invaliditetom jest Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom 2007. – 2015. godine13 koja je zamijenila raniju Nacionalnu strategiju jedinstvene politike za osobe s invaliditetom 2003. – 2006. Strategija je organizirana u 15 područja djelovanja14, a područje profesionalne rehabilitacije, zapošljavanja i rada čini jedno od njih. U razradi problema, osim stavljanja naglaska na rad i zapošljavanje osoba s invaliditetom kao na jedno od temeljnih ljudskih prava, Strategija naglašava ekonomsku isplativost aktivnog angažmana u ovom području s ciljem da osobe s invaliditetom pridonose, a ne samo koriste sredstva državnog proračuna. Strategija sadržava osam mjera u ovom području s istaknutim nositeljima provedbe, aktivnostima, rokovima i indikatorima provedbe za svaku od njih:

• evaluaciju primjene postojeće zakonske regulative i aktualne politike u području rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom koju će provesti nezavisno tijelo,

• osigurati mehanizme zaštite od diskriminacije u području zapošljavanja i rada osoba s invaliditetom,

• osnovati regionalne centre za profesionalnu rehabilitaciju,

• omogućiti pristup osoba s invaliditetom profesionalnom usmjeravanju (profesionalna orijentacija) bez obzira na životnu dob, obrazovanje i radni status,

• provoditi senzibilizaciju poslodavaca te ih poticati na zapošljavanje osoba s invaliditetom,

• osigurati učinkovite mjere za poticanje samozapošljavanja, odgovarajućih oblika zapošljavanja i zadržavanja zaposlenja osoba s invaliditetom na svim razinama,

• utvrditi modele pri zapošljavanju osoba s invaliditetom koje se ne mogu zaposliti na otvorenom tržištu rada bez potpore (agencije, zadruge, radionice udruga za osobe s invaliditetom, radni asistent) i osigurati mjere provođenja potpore pri zapošljavanju,

• poticati dodjelu državnih poticaja gospodarskim subjektima koji zapošljavaju osobe s invaliditetom.

Do sada su dostupna dva izvješća o provedbi Strategije, za 2007.15 i 2008. godinu16, a novo izvješće za 2009. godinu imat će izmijenjenu strukturu izvještavanja (s novim indikatorima provedbe) jer utvrđeno je kako izvještavanje po aktivnostima nije uvijek adekvatno.

Sukladno Nacionalnoj strategiji, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave dužne su,

13 Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom 2007. – 2015. godine (NN 63/07)14 1. obitelj, 2. život u zajednici, 3. odgoj i obrazovanje, 4. zdravstvena zaštita, 5. socijalna skrb i mirovinsko osiguranje, 6. stanovanje i mobilnost, 7. profesionalna rehabilitacija, zapošljavanje i rad, 8. pravna zaštita i zaštita od nasilja i zlostavljanja, 9. informiranje, komunikacija i podizanje razine svijesti, 10. sudjelovanje u kulturnom životu, 11. sudjelovanje u političkom i javnom životu, 12. istraživanje i razvoj, 13. rekreacija, razonoda i šport, 14. udruge osoba s invaliditetom u civilnom društvu te 15. međunarodna suradnja. 15 Izvješće o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine – u 2007. godini16 Izvješće o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine – u 2008. godini



iako bez naznačenog roka, izraditi lokalne strategije/programe u svrhu izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom. Lokalne su strategije do sada izradili gradovi Zagreb17, Velika Gorica18, Koprivnica19, Križevci20, Dubrovnik21, Cres, Slavonski Brod, Daruvar, Slatina, Đurđevci te Splitsko-dalmatinska i Krapinsko-zagorska županija. Vremenski rok od tri mjeseca nakon usvajanja utvrđen je samo za imenovanje koordinatora za provedbu Nacionalne strategije na nacionalnoj i lokalnoj razini.

Na kraju, u razradi postojećega nacionalnoga zakonodavnog okvira, potrebno je spomenuti i Odluku o osnivanju Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom22, čijim je osnutkom 2000. godine Vlada dobila savjetodavno i stručno tijelo sa zadaćom upućivanja prijedloga, mišljenja i stručnih obrazloženja u području stanja, zaštite i rehabilitacije osoba s invaliditetom i njihovih obitelji te provođenja aktivnosti usmjerenih na njihovu dobrobit. 2007. godine donesen je Zakon o pravobranitelju za osobe s invaliditetom23 kojim se uspostavlja pravobranitelj za osobe s invaliditetom24 s funkcijom zaštite, praćenja i promicanja prava i interesa osoba s invaliditetom na temelju Ustava Republike Hrvatske, međunarodnih ugovora i zakona.

Koordinacija provedbe regulatornog okvira i strateških dokumenata

Glavno koordinativno tijelo na području rada i zapošljavanja jest Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, odnosno Uprava za rad i tržište rada koja je ujedno koordinator provedbe Zajedničkog memoranduma o prioritetima politike zapošljavanja Republike Hrvatske (JAP). Nosivu ulogu u koordinaciji provedbe programa i mjera kojima se potiče zapošljavanje osoba s invaliditetom Ministarstvo dijeli s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje te s Fondom za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Određeni obol koordinaciji provedbe mjera rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom daje i Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti koje s Povjerenstvom Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom koordinira provedbu Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom 2007. – 2015. godine.

Na istoj horizontalnoj razini s Ministarstvom gospodarstva rada i poduzetništva te Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, u koordinaciju je uključeno i Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi koje koordinira provedbu Zajedničkog memoranduma o socijalnom uključivanju Republike Hrvatske (JIM), kao i rad relevantnih sustava – mirovinskog, zdravstvenog i sustava socijalne skrbi, u čijem se okružju odvija poticanje profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom. Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi, kao subordinirana tijela provedbe, priključeni su Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, kao i mreža centara za socijalnu skrb, a kao pružatelji usluga uključene su i ustanove koje se nalaze u sustavu socijalne skrbi te u kojima se, između ostalog, provodi i radno osposobljavanje osoba s umjerenim i težim intelektualnim teškoćama.

17 Zagrebačka strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom u razdoblju od 2007. godine do 2010. godine, dostupno na http://www.unizg.hr/uredssi/images/datoteke/zagrebacka_strategija_2007_2010.pdf 18 Strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom Grada Velike Gorice u razdoblju od 2009. do 2013. godine, dostupno na http://www.gorica.hr/dokumenti/StrategijaZaOsobesInvaliditetom.pdf 19 Nacionalna strategija Grada Koprivnice za osobe s invaliditetom 20 Križevačka strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom u razdoblju od 2007. godine do 2010. godine, dostupno na http://uik.hr/invalidi-strategija/ 21 Strategija jedinstvene politike za osobe s invaliditetom Grada Dubrovnika u razdoblju od 2009. do 2013. godine, dostupno na http://www.dubrovnik.hr/odjel_za_obrazovanje_sport.php?id=233 22 Odluka o osnivanju Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom (NN 102/00, 06/01, 167/03, 23/04)23 Zakon o pravobranitelju za osobe s invaliditetom (NN 107/07)24 Internet stranica Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom http://www.posi.hr/pravobraniteljica.php



Iz perspektive obuhvatne obrazovne politike, na koju se nadograđuje sustav profesionalnog osposobljavanja osoba s invaliditetom, u koordinacijskoj ulozi nalazi se i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, nadležno za nadzor i osiguranje smjernica za djelovanje obrazovnih ustanova u kojima se provodi osposobljavanje osoba s invaliditetom: ustanove za profesionalnu rehabilitaciju, srednje škole ili druge pravne osobe koje ispunjavaju uvjete za profesionalno osposobljavanje.

Osim nacionalnih nositelja zakonski odredbi i programskih mjera te njihovih direktnih provoditelja i pružatelja usluga, u poticanje profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom uključene su i jedinice područne (regionalne) i lokalne samouprave. Ova tijela javne vlasti imaju važnu ulogu u osiguranju provedbe Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom u lokalnim zajednicama, a dio njih usvojio je i provodi svoje lokalne strategije te djeluje kao poveznik poslovnoga, javnoga i neprofi tnoga sektora u osiguravanju poticajnoga lokalnoga okruženja. Tako u provedbi mjera nacionalne i lokalnih strategija, jedinice područne i lokalne samouprave osnivaju vlastite ustanove, uključujući i ustanove za rehabilitaciju, a najčešće se iz lokalnih proračuna fi nanciraju projekti i aktivnosti udruga usmjerenih integraciji osoba s invaliditetom.

Osim važne uloge u koordinaciji i provođenju mjera i programa poticanja rehabilitacije i zapošljavanja, sva gore nabrojena tijela javne vlasti pojavljuju se i kao ciljna skupina onih mjera koje se odnose na obvezu zapošljavanja, odnosno ispunjavanje propisanih kvota za zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Udruge osoba s invaliditetom i udruge koje programski djeluju u korist osoba s invaliditetom pojavljuju se često kao provoditelji komplementarnih ili kompenzirajućih programa, a njihovo djelovanje, osim iz lokalnih proračuna, kroz natječaje fi nanciraju nacionalni nositelji politika, EU ili drugi multilateralni ili bilateralni programi. Osim kao pružatelji usluga, udruge imaju važnu ulogu u artikuliranju interesa, potreba i mogućnosti osoba s invaliditetom kao korisnika ove politike, a pritom se posebno ističu krovne udruge, odnosno savezi. Udruge također često preuzimaju ulogu poveznika različitih aktera u zajednici te nositelja aktivnosti osvještavanja i educiranja javnosti i poslodavaca o važnosti integracije osoba invaliditetom na tržište rada. Osim toga, udruge koje su angažirane u području profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja često sudjeluju u osnivanju i provedbi programa zaštitnih radionica u formi zadruge, ustanove ili trgovačkog društva ili, s druge strane, u provedbi svojih aktivnosti same zapošljavaju osobe s invaliditetom.

Uz udruge koje primarno predstavljaju interese, prava i mogućnosti osoba s invaliditetom, važna su i udruženja koja predstavljaju interes poslovnog sektora. Privatni sektor istodobno je korisnik, ali i neformalan provoditelj politike profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom. Poslodavcima iz privatnog sektora tako je istodobno usmjeren niz poticajnih mjera i mjera potpore u zapošljavanju osoba s invaliditetom, a onima s više od 20 zaposlenih i obveza uplaćivanja posebnog doprinosa za poticanje zapošljavanja osoba s invaliditetom. S druge strane, ponekad poslodavci u privatnom sektoru, poput Grupe SELECTIO (portal MojPosao), i sami djeluju kao generatori ideja i poveznici različitih sektora.

Među akterima koji nisu uključeni u samu provedbu ove politike, ali imaju utjecaj, bitno je istaknuti Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom koji ima ulogu praćenja provedbe politika Republike Hrvatske te preuzetih međunarodnih dokumenata i propisa koji se odnose na osobe s invaliditetom. Iako pravobranitelj nema ovlasti sankcionirati kršenja prava, ima mogućnost upozoriti



na moguća kršenja, tražiti očitovanja nadležnih tijela, sudjelovati u procesu donošenja javnih politika, kao i preuzimati ulogu poveznika osoba s invaliditetom, civilnog društva i institucija. Tu ulogu pravobraniteljica primarno ispunjava sastavljanjem godišnjih izvješća u koja se integrira opis prakse njezina djelovanja pri javljanju pravnih i fi zičkih osoba za savjete i zaštitu prava.25 Uz Ured pravobraniteljice, ulogu praćenja provedbe imaju Hrvatski sabor i relevantni saborski odbori gdje zastupnici imaju na raspolaganju različite mehanizme s ciljem stavljanja problema na dnevni red i iniciranja rješenja. Neformalnu, a opet važnu ulogu u formuliranju i evaluaciji zakona i strategija, uz Ured pravobraniteljice i zastupnike, imaju i stručnjaci, često regrutirani iz redova akademske zajednice.

Na kraju, za problematiku izjednačavanja prava i mogućnosti osoba s invaliditetom, važnu ulogu imaju međunarodne organizacije koje pružaju potporu za provođenje programa formalnih nositelja i organizacija civilnog društva ili pak samostalno provode aktivnosti, najčešće istraživanja kojima se ukazuje na stanje provedbe zakona i strategija. Među njima se ističu Europska Unija, Program UN-a za razvoj – UNDP i Vijeće Europe.

25 Izvješće Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2009. godinu, dostupno na http://www.posi.hr/download/Izvjesce_2009.pdf i Izvješće Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2008. godinu, dostupno na http://www.posi.hr/download/Izvjesce_2008.pdf


Poticanje intenzivnijeg uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada - IZVJEŠĆE O STUDIJI

Grafi kon 1 - Pregled horizontalnih i vertikalnih aktera profesionalne rehabilitacije, rada i zapošljavanja osoba s invaliditetom

Mehanizmi horizontalne koordinacije

Horizontalna koordinacija aktera u kompleksnoj mreži regulative i strategija te uz njih vezanih aktera, kao što je slučaj u ovoj politici, preduvjet je za uspješnu provedbu predviđenih aktivnosti i ostvarenje zacrtanih ciljeva. Horizontalna koordinacija odnosi se na objedinjavanje djelovanja različitih sektora, programa i projekata unutar jedne razine vlasti te pretpostavlja suradnju među organizacijama i potporu u uklanjanju zapreka koje opterećuju efi kasnu interakciju sektorskih organa uprave. Dobra horizontalna koordinacija odlikuje se eliminacijom kontradiktornih smjernica i dupliciranja u korištenju resursa, a postiže se ustrojavanjem odjela za koordinaciju pri nadležnim Ministarstvima, uspostavom mehanizama za kvalitetnu i redovitu višesmjernu komunikaciju aktera uključenih u provedbu te uspostavom efi kasnog sustava konzultiranja s ostalim zainteresiranim formalnim i neformalnim akterima.

Pokušaj uspostave učinkovite forme za koordinaciju zbio se prilikom izrade stručne podloge na području unaprjeđenja prava osoba s invaliditetom krajem 2008. godine, a s obzirom na identifi cirane potrebe unaprjeđenja i standardizacije procesa vještačenja. Tada je osnovana međuresorna radna skupina kojom koordinira Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, a u čijem radu sudjeluju Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Hrvatski zavod za zapošljavanje te Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.



Konkretni zadaci radne skupine primarno se odnose na utvrđivanje jedinstvene liste oštećenja i uspostavljanje jedinstvenog tijela vještačenja. Osim tih zadataka, radna se skupina bavi i unaprjeđenjem provedbe profesionalne rehabilitacije. Koordinatorom za utvrđivanje opće liste oštećenja određeno je Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, a Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje koordinator je za uspostavljanje jedinstvenog tijela vještačenja za ocjenu radne sposobnosti. Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom koordinira procesom unaprjeđenja provedbe profesionalne rehabilitacije.

Uvidjevši potrebu uključivanja i drugih sudionika, 2009. godine u radnu su skupinu uključeni i drugi formalni akteri: Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Hrvatski zavod za javno zdravstvo te predstavnici civilnog društva – Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske, Hrvatski savez udruga za osobe s mentalnom retardacijom, Hrvatski savez gluhih i nagluhih, Hrvatska udruga paraplegičara i tetraplegičara, Hrvatska udruga invalida rada, Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba „Dodir“ i Udruga za promicanje inkluzije.

Ova radna skupina ukazuje na mogućnost zajedničkog djelovanja svih sunositelja mjera koje se odnose na profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje pri čemu je postignut značajan napredak, posebice s obzirom na utvrđivanje analize postojećeg stanja i smjera daljnjih aktivnosti.

Osim korištenja mehanizama poput međusektorskih radnih skupina i sastanaka te konzultiranja formalnih i neformalnih aktera u izradi strategija i programa, važan preduvjet koordinacije jest dvosmjerna i kontinuirana razmjena informacija. U provođenju javnih politika, tijela državne uprave koriste uvriježene metode komunikacije, a projekt „Usluge HZZ-a klijentima: Unaprjeđenje cjeloživotnog profesionalnog usmjeravanja i ICT podrška“, koji će provoditi Hrvatski zavod za zapošljavanje u sklopu Komponente IV Instrumenta pretpristupne pomoći (IPA), ima za cilj unaprijediti informacijsku komunikacijsku tehnologiju (IKT) hrvatskih javnih institucija i relevantnih nevladinih partnera iz područja zapošljavanja te uspostaviti razmjenu podataka.

Mehanizmi vertikalne koordinacije

Vertikalna koordinacija odnosi se na povezivanje ciljeva, struktura i resursa kako bi se dizajn politike i isporuka doveli u vezu s osnovnim namjerama koje su se htjele postići. U tome je važno davanje signala subordiniranim tijelima uprave ili nižim razinama vlasti. Stoga, u svrhu poticanja intenzivnijeg uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada, vertikalna koordinacija pretpostavlja osiguranje smjernica provedbe za sve agencije, ustanove, zavode i centre na nižim razinama. S obzirom na to, važnu ulogu u vertikalnom sustavu provedbe imaju upravo krajnji pružatelji usluga – prvenstveno područni uredi HZZ-a. Visoka razina dekoncentracije politike, kako u sustavu posredovanja pri zapošljavanju, tako i u obrazovnom, socijalnom te mirovinskom sustavu, mora osigurati ujednačene i standardizirane procedure unutar navedenih sustava, što kao krajnji cilj ima jednake mogućnosti ostvarenja prava i realizaciju potencijala svih osoba s invaliditetom, neovisno o mjestu njihova boravka.

S druge strane, uz nužnost osiguranja jednakih usluga u tijelima koja predstavljaju „produžene ruke“ nacionalnih nositelja, potrebno je svaku provedbu mjera aktivne politike prilagoditi lokalnom kontekstu u kojem se odvija potencijalno zapošljavanje. Upravo zato Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom 2007. – 2015. godine, koja zajedno s JAP-om i JIM-om predstavlja krovni dokument ove politike, jedinice područne i lokalne samouprave prepoznaje kao sunositelje u tri od osam mjera u području 2.7. – Profesionalna rehabilitacija i zapošljavanje. Te mjere prije svega uključuju osiguranje učinkovitih postupaka za poticanje samozapošljavanja, odgovarajućih oblika zapošljavanja i zadržavanja zaposlenja osoba s invaliditetom na svim razinama, osiguranje mehanizama zaštite od diskriminacije u području zapošljavanja i rada osoba s invaliditetom



te poticanje dodjele državnih poticaja gospodarskim subjektima koji zapošljavaju osobe s invaliditetom.

Također, usvajanje lokalnih strategija ili planova i, kako Nacionalna strategija predviđa, imenovanja lokalnih koordinatora za provedbu mjera Strategije predstavljaju bitan mehanizam za uspostavu prohodne i učinkovite vertikalne koordinacije te čine preduvjet ujednačene, a opet kontekstu prilagođene, primjene mjera Nacionalne strategije.

Upravo s ciljem unaprjeđenja vertikalne koordinacije u provedbi Nacionalne strategije, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u Hrvatskoj je tijekom ožujka i travnja 2010. godine, u suradnji s Programom Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP), organiziralo savjetodavne radionice s nositeljima i sunositeljima mjera te zainteresiranim dionicima Nacionalne strategije. Tijekom osam savjetodavnih radionica „Podrške u primjeni mehanizama praćenja i evaluacije mjera Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine“ s provoditeljima i zainteresiranim dionicima Nacionalne strategije na područnoj i lokalnoj razini, razmatrali su se mehanizmi za unaprjeđenje provedbe strategije te uspostave kvalitetnije koordinacije.

U okviru radionica prepoznate su dobre prakse, kao i izazovi u osiguranju vertikalne koordinacije. Kao učinkovit koordinacijski mehanizam na županijskoj razini, prepoznate su zajedničke koordinacije, povjerenstva, stalne stručne radne skupine i drugi slični organizacijski oblici koji osiguravaju partnerski pristup na lokalnoj razini.

U tom smjeru, HZZ je prepoznao kako je jedan od načina razvoja ljudskih potencijala na lokalnoj razini u sinergijskom djelovanju svih dionika na tržištu rada kroz lokalna partnerstva za zapošljavanje. Stoga se kroz CARDS 2002 i CARDS 2004 radilo na razvijanju partnerstva za zapošljavanje u osam županija u Republici Hrvatskoj koje su u vrijeme dizajniranja projekata imale razvijene regionalne operativne programe. U spomenutim županijama razvijena su Regionalna vijeća za razvoj ljudskih potencijala ili Tematske radne skupine za razvoj ljudskih potencijala koje okupljaju dionike tržišta rada na lokalnoj razini. Pritom se radilo na jačanju sposobnosti dionika u prepoznavanju prioriteta i kreiranju učinkovitih mjera aktivne politike zapošljavanja. Mehanizam koji je bio osmišljen u tu svrhu sastojao se od darovnica u sklopu kojih je potpisano deset ugovora čija je provedba završena u srpnju 2008. godine. Ciljevi programa darovnica bili su sljedeći: 1.) pružiti pomoć ciljanim skupinama u pristupu zapošljavanju (uključujući samozapošljavanje) na lokalnim tržištima rada; 2.) podržati i ojačati kapacitete lokalnih dionika za izradu i provedbu mjera i projekata prema potrebama lokalnih tržišta rada. U projektnim aktivnostima sudjelovalo je više od 400 nezaposlenih osoba koje su prošle kroz različite oblike treninga i edukacija. Tijekom i neposredno nakon provedbe projekata, zaposleno je više od 100 osoba koje su sudjelovale u projektnim aktivnostima.

Uz osnivanje regionalnih vijeća i osnaživanje nezaposlenih osoba, lokalna partnerstava usmjerila su se i na poslodavce te na njihovo spajanje s nezaposlenim osobama. Tijekom travnja 2008. godine, HZZ je na lokalnoj razini organizirao sajmove poslova u 22 grada u svim županijama u Republici Hrvatskoj. Svi su sajmovi održani uz potporu partnera na lokalnoj razini koji uključuju jedinice lokalne samouprave, Hrvatsku obrtničku komoru, Hrvatsku gospodarsku komoru, Hrvatsku udrugu poslodavaca, razvojne agencije, centre za poduzetništvo, škole, veleučilišta, škole za obrazovanje odraslih i druge.

Nastavak rada na razvoju lokalnih partnerstava provodi se u okviru projekta „Lokalna partnerstva za zapošljavanje – faza 3“ programa IPA koji se provodi pri HZZ-u, a koji treba omogućiti daljnji razvoj već uspostavljenih lokalnih partnerstava za zapošljavanje, ali i uspostaviti lokalna partnerstva za zapošljavanje u ostalih 13 županija gdje ona do sada nisu osnovana.



4.2. PROFESIONALNO USMJERAVANJE I OBRAZOVANJE OSOBA S INVALIDITETOM

4.2.1.Okvir za profesionalno usmjeravanje i obrazovanje osoba s teškoćama (institucionalni i zakonski)

Sustav obrazovanja jedan je od ključnih elemenata za analizu uspješnosti funkcioniranja tržišta rada upravo s obzirom na činjenicu da je jedan od osnovnih zadataka tog sustava osigurati ljudski potencijal koji tržište rada usmjerava u gospodarstvo. Kao što je u prethodnom dijelu studije predstavljena kompleksnost i isprepletenost legislativne regulative vezane za prava osoba s invaliditetom, isti se koncept, sukladno tome, može uočiti i u sustavu profesionalnog osposobljavanja. Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom svakoj osobi s invaliditetom osigurava pravo na profesionalnu rehabilitaciju, a mjere i aktivnosti iz Zakona, vezane uz profesionalnu rehabilitaciju, moguće je promatrati kroz tri ključne faze: profesionalno usmjeravanje, osposobljavanje za produktivan rad te zapošljavanje osoba s invaliditetom26. U kontekstu rada s osobama s invaliditetom, profesionalno usmjeravanje obuhvaća skup sljedećih aktivnosti:

procjena preostale radne mogućnosti osobe s invaliditetom, odnosno utvrđivanje psihofi zičkog statusa korisnika, te profesionalno informiranje i savjetovanje o odgovarajućim profesionalnim mogućnostima. Profesionalno informiranje (individualno ili grupno) i savjetovanje (individualno) provode se na temelju preostalih utvrđenih radnih mogućnosti osobe s invaliditetom, njezinih sklonosti i interesa te realnih mogućnosti obrazovnog sustava, odnosno sustava zapošljavanja, ili, točnije, potreba tržišta rada. Navedeni postupci provode se u odsjecima za profesionalno usmjeravanje, obrazovanje i selekciju koji djeluju u svakoj od 22 područne službe Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, a temelje se na timskom radu (psiholog, pedagog, savjetnik za zapošljavanje osoba s invaliditetom, liječnik – specijalist medicine rada te pravna služba koja se uključuje prema potrebi). Proces karakteriziraju jedinstven i standardiziran pristup u 22 područne službe, kontinuirano praćenje rezultata profesionalnog usmjeravanja, individualiziran pristup te intenzivna suradnja s ostalim akterima profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom na svim razinama.

Osposobljavanje za produktivan rad odnosi se na profesionalno i radno osposobljavanje te postupke prekvalifi kacije i dokvalifi kacije osoba s invaliditetom.

• Profesionalno osposobljavanje odnosi se na stjecanje određene stručne spreme, odnosno stjecanje znanja i vještina za obavljanje određenih poslova, a provodi se u okviru redovnoga srednjoškolskog ili pak specijaliziranog obrazovanja, bilo u redovnim obrazovnim ustanovama (gimnazije, strukovne i umjetničke škole koje su u nadležnosti Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa) prema redovnim, individualiziranim, prilagođenim ili posebnim programima, bilo u posebnim ustanovama (primjerice, centri za odgoj i obrazovanje koji su u nadležnosti Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi) i to u slučajevima kad, zbog vrste i stupnja oštećenja, učenici nisu u mogućnosti pohađati nastavu u redovnim obrazovnim

26 Profesionalna rehabilitacija nije prvi put uvedena ovim Zakonom, već ima i druga pravna uporišta s različitim naglaskom na neku od navedenih faza profesionalne rehabilitacije – Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07 i 35/08) (čl. 39.-51.), Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti (NN 80/08) (čl. 26.) te pripadajući Pravilnik o aktivnom traženju posla i raspoloživosti za rad (NN 39/09), Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (NN 174/04, 92/05, 2/07, 107/07, 65/09) (čl.23), Zakon o socijalnoj skrbi (NN 73/97, 27/01, 59/01, 82/01, 103/03, 44/06 i 79/07) (čl. 60 – koristeći termin “osposobljavanje za samostalan život i rad“) te pripadajući Pravilnik o uvjetima i načinu ostvarivanja prava na osposobljavanje za samostalan život i rad (NN 62/98), Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (NN 87/08).



ustanovama. Obrazovanje djece s teškoćama u razvoju regulirano je relevantnim propisima iz područja obrazovanja, među kojima središnju ulogu ima novi zakon iz 2008. godine – Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi27. Navedeni zakon propisuje donošenje Pravilnika o odgoju i obrazovanju te primjerenoj potpori učenicima s teškoćama u razvoju. Pravilnik je, sukladno zakonu, trebao biti donesen do 1. kolovoza 2009., no u trenutku pisanja ovog izvješća, isti još uvijek nije donesen što otežava provedbu obrazovnih procesa namijenjenih djeci s teškoćama u razvoju. Između ostalog, neki od ciljeva izrade novog Pravilnika jesu uspostavljanje sustava uvođenja asistenata u nastavu, kao i mobilnih timova za djecu s teškoćama u razvoju. U ovom trenutku, u pojedinim gradovima i županijama Republike Hrvatske, lokalna samouprava osigurava dostupnost i rad asistenata u nastavi, kao i mobilnih timova za djecu s teškoćama u razvoju, no pitanja potpore učenicima s teškoćama u razvoju tek će primjenom navedenog Pravilnika, dakle djelovanjem navedenih stručnjaka i tijela, biti u potpunosti regulirana na razini cijele Republike Hrvatske.

• Radno osposobljavanje odnosi se na osposobljavanje za obavljanje jednostavnih poslova i radnih zadataka ispod najniže razine stručne spreme. Provodi se u posebnim (osnovnoškolskim) ustanovama odgoja i obrazovanja te u ustanovama zdravstva i socijalne skrbi, a uglavnom je namijenjeno učenicima s umjerenim i većim intelektualnim teškoćama. Uz aktivnosti radnog osposobljavanja, u posebnima ustanovama odgoja i obrazovanja provode se i radno-okupacijske aktivnosti. Ustanove u kojima se provodi radno osposobljavanje ne dodjeljuju učenicima svjedodžbu o stečenom zanimanju, već samo potvrdu o osposobljenosti koja ne specifi cira poslove za koje se osoba osposobila.

Kao što je prethodno istaknuto, obrazovanje djece s teškoćama u razvoju provodi se unutar dva sustava, sustava obrazovanja (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa) te sustava zdravstva i socijalne skrbi (Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi). Njima se priključuju i sustavi u nadležnosti Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, Hrvatska obrtnička komora te Hrvatski zavod za zapošljavanje. Kao što je spomenuto, u kontekstu rada s učenicima, uloga Hrvatskog zavoda za zapošljavanja odnosi se prvenstveno na provedbu postupaka profesionalnog usmjeravanja, dok Hrvatska obrtnička komora ima izravnu ulogu u provedbi obrazovanja učenika za strukovna obrtnička zanimanja, tj. u provedbi naukovanja. Dok navedeni sustavi imaju defi nirane elemente specifi čnog pristupa za učenike s teškoćama, u sklopu Hrvatske obrtničke komore ne postoje posebne prilagodbe procesa koje bi učenicima s teškoćama osigurale integraciju i veću dostupnost naukovanju tijekom školovanja.

4.2.2. Profesionalno usmjeravanje

Profesionalno usmjeravanje uključuje proces procjene radnih sposobnosti te postupke profesionalnog informiranja i savjetovanja.

Procjena radnih sposobnosti

S obzirom na to da Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom nisu izravno propisani postupci za procjenu radne sposobnosti, u ovom se dijelu Zakon oslanja

27 Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (NN 87/08), dostupno na http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/340388.html



na druge propise. Kompleksnost međudjelovanja različitih sustava u kojima se potiče rehabilitacija i zapošljavanje osoba s invaliditetom najbolje je vidljiva u trenutačnoj praksi procjene radne

sposobnosti u svrhu ostvarivanja prava na profesionalnu rehabilitaciju, invalidsku naknadu te primanje poticaja kod zapošljavanja. Vještačenje u tu svrhu, prema postojećim propisima, odvojeno je regulirano unutar zdravstvenoga, mirovinskoga i obrazovnoga sustava te sustava socijalne skrbi. Stoga ovlaštena tijela vještačenja svakoga od tih sustava, i svaki za svoje potrebe, zasebno utvrđuju status osobe s invaliditetom.

Za potrebe školovanja, proces procjene teškoća u razvoju djece provodi se prije osnovnoškolskog obrazovanja (ali i tijekom njega) kako bi se odredio primjeren oblik obrazovanja za djecu s teškoćama, a za samo vještačenje nadležan je Ured državne uprave za obrazovanje na razini županija te Gradski ured za obrazovanje Grada Zagreba. Proces procjene sposobnosti i ograničenja (obrazovnih, radnih itd.) od ključne je važnosti kako za ostvarivanje prava i povlastica, tako i za prilagođavanje postupaka prema potrebama osoba s invaliditetom.

Dok procesi i standardi vještačenja unutar svakog područja predstavljaju zatvorene te, unutar sebe, koherentne i smislene cjeline koje odgovaraju pojedinačnim potrebama zdravstvenoga, mirovinskoga, socijalnoga i obrazovnoga sustava, na razini mreže sustava takav pristup stvara mogući rizik od fragmentiranoga, neujednačenoga i potencijalno diskriminatornoga pristupa koji se naposljetku može negativno odraziti na ishode radne i socijalne integracije osoba s invaliditetom u društvo.

Pristup koji osobu s invaliditetom promatra primarno iz pozicije realizacije propisanih prava unutar zatvorenih sustava usko je povezan s praksom usmjeravanja na određene, za taj sustav relevantne, potrebe i nedostatke, odnosno oštećenja. Problem dezintegriranosti procesa vještačenja, s opisanim posljedicama, refl ektira se na mnoga područja života osoba s invaliditetom, a ne samo na rehabilitaciju i zapošljavanje. Ovaj problem prepoznat je u Hrvatskoj, stoga je 2008. godine počeo proces formiranja jedinstvene liste oštećenja instrumenta ujednačavanja standarda za procjenu vrste i stupnja invaliditeta te radnih sposobnosti koju je Vlada Republike Hrvatske prihvatila u listopadu 2010. i tako je stavila u probnu primjenu.

Profesionalno informiranje i savjetovanje

Sukladno Odluci o elementima i kriterijima za izbor kandidata za upis u srednje škole Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, učenici s teškoćama imaju pravo na direktan upis u srednju školu. Učenici s težim zdravstvenim smetnjama imaju pravo na ostvarivanje prednosti pri upisu, što znači da se mogu upisati u odgovarajuću srednju školu s manjim brojem bodova, i to do deset posto manjim od broja bodova najniže rangiranoga kandidata na ljestvici poretka učenika koji su ostvarili pravo upisa. Učenici s osobito teškim zdravstvenim smetnjama mogu se upisati izravno, uz mišljenje Odsjeka za profesionalno usmjeravanje HZZ-a o najprikladnijem izboru programa.

U završnim razredima osnovne škole, HZZ provodi anketu o profesionalnim namjerama učenika, informiranje te profesionalno savjetovanje. Profesionalno savjetovanje uključuje intervju savjetnika za profesionalno usmjeravanje s učenikom, roditeljima ili skrbnicima, prikupljanje podataka temeljem postojeće psiho-medicinske dokumentacije i sl. Prema potrebi, provodi se i psihologijsko testiranje sposobnosti, interesa i motivacije te provjera zdravstvenog stanja (specijalist medicine rada i dr. specijalisti). Prikupljanjem svih relevantnih podataka o psiho-socio-pedagoškom i zdravstvenom statusu učenika, obavlja se procjena mogućnosti daljnjeg školovanja i savjetuje o najprimjerenijem odabiru obrazovnog programa. S obzirom na dobivene rezultate psiho-pedagoške i medicinske obrade, ako postoje indikacije i sumnja na (veće) teškoće u razvoju, učenik se upućuje



na prvostupanjsko tijelo vještačenja ukoliko taj postupak nije ranije obavljen. Slijedom ovog procesa, Zavod izdaje mišljenje o najprimjerenijem odabiru obrazovnog programa i zanimanja koje omogućuje učeniku izravan upis ili prednost pri upisu u srednju školu. Stručno mišljenje, s jedne strane, uvažava potrebe tržišta rada i mogućnosti obrazovanja te, s druge strane, individualne potrebe i objektivne mogućnosti učenika.

Tako je 2009. godine u aktivnosti profesionalnog savjetovanja bilo uključeno ukupno 14.813 učenika osnovnih i srednjih škola, od čega 5.389 (36%) učenika s teškoćama u razvoju i kroničnim zdravstvenim smetnjama. U 2008. godini profesionalno je savjetovano njih 14.631, od čega 5.296 (36%) učenika s razvojnim ili zdravstvenim teškoćama28.

U sklopu potpore tijekom osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja, HZZ pruža i usluge profesionalnog informiranja kroz radionice i informativne resurse kojima se učenicima daje uvid u:

• programe obrazovanja,

• opise zanimanja,

• uvjete upisa pojedinih srednjih škola i fakulteta,

• podatke o školskim domovima,

• mogućnosti stipendiranja,

• mogućnosti zapošljavanja i stanje na tržištu rada.

Uz radionice, dostupni su i drugi resursi od kojih posebno treba istaknuti računalni program Moj izbor za profesionalno usmjeravanje, namijenjen korisnicima starijim od 13 godina: učenicima osnovnih i srednjih škola, studentima, nezaposlenim osobama, zaposlenim osobama koje razmišljaju o promjeni zanimanja i svima onima koji traže različite informacije o zanimanjima. Program pruža sljedeće mogućnosti: pretraživanje informacija o 300 različitih zanimanja, pretraživanje informacija o mogućnostima obrazovanja na području Republike Hrvatske te mogućnost testiranja interaktivnim upitnikom samoprocjene interesa. Trenutačno se predviđa izrada nove verzije programa što bi ga učinilo pristupačnijim i korisnijim za osobe s invaliditetom. Neki od noviteta jesu i on-line verzija programa, što će olakšati pristupačnost korisnicima s invaliditetom, te uvođenje medicinskih varijabli i vještina pri procjeni interesa, što bi rezultate preporuka dodatno prilagodilo uvjetima osoba s invaliditetom.

Također, Hrvatski zavod za zapošljavanje svake godine već tradicionalno tiska brošure o mogućnostima obrazovanja i zapošljavanja, namijenjene učenicima završnih razreda osnovnih i srednjih škola. Distribucija navedenih brošura prethodi postupcima intenzivnijeg informiranja i savjetovanja učeničke populacije. Do 2009. godine, svaka je od 22 područne službe tiskala vlastitu brošuru namijenjenu učenicima koji pripadaju području djelovanja određene područne službe prema svojem mjestu boravišta. Međutim, s ciljem sveobuhvatnog informiranja učenika i roditelja te stručnih suradnika u školama, od 2009. godine Zavod tiska 5 regionalnih brošura s mogućnostima obrazovanja, uvjetima upisa te karakteristikama tržišta rada u svakoj od 5 regija: Zagreb i središnja Hrvatska, sjeverozapadna Hrvatska, istočna Hrvatska, primorsko – goranska i dalmatinska regija.

Na kraju, uz aktivnosti koje se odnose na nezaposlene osobe s invaliditetom i učenike s teškoćama u razvoju i zdravstvenim teškoćama kao krajnje korisnike usluge profesionalnog usmjeravanja, predstavnici HZZ-a svake godine održavaju edukacije, radionice i predavanja za stručne

28 Izvješće HZZ-a za 2009. godinu pripremljeno za Izvješće o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine



suradnike škola s područja cijele Republike Hrvatske. Tijekom 2009. godine provedeno je ukupno 90 radionica za 1267, a prethodne godine za 1660 stručnih suradnika iz osnovnih i srednjih škola te drugih obrazovnih institucija.

4.2.3. Osposobljavanje za produktivan rad

Profesionalno osposobljavanje

Profesionalno osposobljavanje osigurava se u okviru redovnoga srednjeg (gimnazije, strukovne i umjetničke škole) ili specijaliziranoga obrazovnog sustava koji uključuje posebne ustanove što pružaju individualizirane, prilagođene ili posebne programe. Osnovni cilj profesionalnog osposobljavanja jest stjecanje određene stručne spreme, odnosno znanja i vještina za kasnije obavljanje zanimanja za koje se učenik školuje. U slučaju djece s teškoćama u razvoju, zakonska regulativa u Hrvatskoj predviđa osiguranje potpune ili djelomične integracije u sustav redovnog školstva, a planom mreža škola određuju se škole u kojima će se odvijati ova dva oblika integracije. U situacijama kada učenici zbog motoričkih smetnji i kroničnih bolesti nisu u mogućnosti pohađati školu, omogućena im je tzv. nastava u kući, koju organizira škola, ili nastava u zdravstvenoj ustanovi.

Redovno srednjoškolsko obrazovanje za učenike s teškoćama provodi se u gimnazijama, strukovnim školama (tehničke, industrijske i obrtničke) i umjetničkim školama koje su fi skalno djelomično u nadležnosti područne samouprave te djelomično u nadležnosti Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Unutar tih škola, učenici s teškoćama obrazuju se prema tri modela:

• integrirani model unutar redovnih razreda s individualnim pristupom,

• integrirani model unutar redovnih razreda s prilagođenim programom,

• model posebnih razrednih odjela za učenike s teškoćama unutar redovnih škola s posebnim programima (za pomoćna strukovna zanimanja, tzv. TES odjeljenja).

Trajanje obrazovanja u strukovnim školama ovisi o vrsti nastavnog plana i programa, a programi se dijele na:29

• programe četverogodišnjeg obrazovanja (tehnički programi),

• programe trogodišnjeg obrazovanja (obrtnički programi-JMO30 i industrijski programi),

• posebne ili programe obrazovanja za stjecanje srednje ili niže stručne spreme za učenike s teškoćama u razvoju,

• programe do dvogodišnjeg obrazovanja za stjecanje niže stručne spreme.

Osim redovnog obrazovanja, postoje i centri za odgoj i obrazovanje. Pod nadležnošću su Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi koje ih i fi nancira, a za verifi kaciju obrazovnih programa i nadzor provedbe nastave nadležno je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Osim pružanja obrazovnih programa, centri pružaju i cjelodnevni boravak za osobe s invaliditetom. U centrima se obrazuju djeca i mladi s težim vrstama i većim stupnjevima invaliditeta. U obrazovnoj ponudi centara dominantni su programi za pomoćna zanimanja (dvogodišnji i trogodišnji programi), dok su iznimke oni centri koji omogućavaju učenicima stjecanje punoga strukovnog zvanja.

29 www.mzos.hr30 za programe JMO (jedinstveni model obrazovanja) za provedbu naukovanja u sklopu strukovnog obrazovanja nadležna je Hrvatska obrtnička komora u suradnji sa strukovnom školom



Praktična nastava integralni je dio programa strukovnog obrazovanja za obrtnička zanimanja i naukovanje na otvorenom tržištu rada te predstavlja ključan element za tranziciju učenika na tržište rada po završetku školovanja. Praktična nastava za učenike s teškoćama obično je organizirana u radionicama u sklopu škole ili u radionicama drugih ustanova prilagođenih osobama s invaliditetom, dok se naukovanje za učenike s teškoćama provodi jednim dijelom kod poslodavaca na otvorenom tržištu rada (oko 60%), a drugim dijelom unutar škole.

U školskoj godini 2009./2010. programe za pomoćna zanimanja u redovnim strukovnim školama te centrima za odgoj i obrazovanje pohađalo je 440 učenika u prvom razredu, 432 u drugom razredu i 381 učenik u trećem razredu.

Tablica 1 - Popis pomoćnih zanimanja i upisanih učenika za školsku godinu 2009./2010.

Izvor: baza podataka „e-Matica“ MZOŠ-a o upisu u šk. godinu 2009./2010. kombinirana s podacima HZZ-a o zapošljavanju osoba s invaliditetom u 2009. godini

U praksi je, također, izražena potreba dodatne edukacije nastavnika ili stručnih suradnika

Pomoćni administrator 19 16 13 28Pomoćni bravar 13 14 25 12Pomoćni instalater grijanja i klimatizacije 9 14 19 6Pomoćni kuhar i slastičar 181 162 133 62Pomoćni kuhar 16 22 0Pomoćni konobar 8 9 1 6Pomoćni grafi čar za unos teksta 7 5 8 0Pomoćni pekar 9 13 6 0Pomoćni cvjećar 24 31 48 5Pomoćni stolar 37 17 20 19Pomoćni krojač 19 21 18 5Pomoćni soboslikar i ličilac 27 28 19 4Pomoćni keramičar-oblagač 0 0 0 0Pomoćni zidar 0 0 0 5Pomoćni autolimar 9 7 15 7Pomoćni vrtlar 10 14 8 6Pomoćni limar 0 0 0 0Pomoćni polagač keramičkih pločica 0 0 1 0Pomoćni vodoinstalater 14 8 8 0Pomoćni autolakirer 6 6 6 4Pomoćni obućar 0 0 1 0Pomoćni knjigoveža 14 14 10 4Pomoćni tapetar 3 9 7 0Pomoćni tesar 0 0 0 0Pomoćni kartonažer 8 12 10 0Pomoćni parketar 1 1 0 0Pomoćni galanterist 4 3 3 4Pomoćni pletač 2 6 2 0Ukupno: 440 432 381 177

Pomoćna zanimanja 2. razred 3. razred1. razred

Zaposleno osoba s invaliditetom u 2009. godini



za rad s djecom s teškoćama u razvoju, kao i problem nedostatnog broja stručnih suradnika i stručnjaka za rehabilitaciju u školama. Uz to, zbog neujednačenih prilika, u svim se jedinicama regionalne samouprave koje uz Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa fi nanciraju izgradnju te brinu o održavanju školskog prostora i opreme te o nabavi nastavnih sredstava i pomagala kao problem često javlja neprilagođenost prostora i opreme te neujednačena rasprostranjenost mreža ustanova. Također, velik je izazov osiguranje prilagođenih udžbenika primjerenih potrebama djece i mladih s različitim vrstama i stupnjevima oštećenja.

Prepoznajući navedene probleme, a sa svrhom razvoja ključnih provedbenih mehanizma na nacionalnoj i regionalnoj razini koji će učenicima s teškoćama omogućiti i olakšati pristup strukovnom obrazovanju i tržištu rada, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa od siječnja 2010. do rujna 2011. provodi projekt „Uključivanje učenika s teškoćama u obrazovanje za zapošljavanje“ unutar programa IPA, Komponente IV – Razvoj ljudskih potencijala, pri čemu surađuje i s HZZ-om. U okviru projekta radi se na osuvremenjivanju odabranih programa za strukovno obrazovanje učenika s teškoćama u sektorima turizma i ugostiteljstva te poljoprivrede, prehrane i veterine, zatim na stručnom usavršavanju nastavnika koji rade s učenicima s teškoćama u strukovnom obrazovanju te konačno na osposobljavanju poslodavaca za provedbu naukovanja i praktične nastave prilagođene učenicima s teškoćama.

Radno osposobljavanje

Radno osposobljavanje, kao druga forma osposobljavanja za produktivan rad, odnosi se na osposobljavanje za obavljanje jednostavnih poslova i radnih zadataka ispod najniže stručne spreme. Ono se provodi u posebnim osnovnoškolskim ustanovama prosvjete, zdravstva i socijalne skrbi i najčešće je namijenjeno učenicima s umjerenim i većim intelektualnim teškoćama. Uz aktivnosti radnog osposobljavanja, u posebnim ustanovama odgoja i obrazovanja provode se i radno-okupacijske aktivnosti. Ustanove u kojima se provodi radno osposobljavanje ne dodjeljuju učenicima svjedodžbu o zanimanju, već samo potvrdu o osposobljenosti koja ne specifi cira poslove za koje se osoba osposobila.

Obrazovanje odraslih

Sukladno Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, HZZ odlučuje o načinu ostvarivanja prava na profesionalnu rehabilitaciju u smislu prekvalifi kacije, dokvalifi kacije te održavanja i usavršavanja radnih i radno-socijalnih vještina i sposobnosti nezaposlenih osoba s invaliditetom, a organizira je i izvodi ustanova za profesionalnu rehabilitaciju, srednja škola ili druga pravna osoba koja ispunjava uvjete za osposobljavanje. Osim redovitoga početnoga strukovnog obrazovanja, strukovne škole i pučka otvorena učilišta samostalni su u donošenju programa za osposobljavanje odraslih. Troškove osposobljavanja za defi citarna zanimanja najčešće snosi Zavod za zapošljavanje, ali i poduzetnici za potrebe svoje tvrtke te sami polaznici ukoliko se ne radi o defi citarnim zanimanjima.

HZZ potiče profesionalno osposobljavanje u okviru provedbe godišnjih akcijskih planova za poticanje zapošljavanja koji, uza sufi nanciranje zapošljavanja, uključuju mjere sufi nanciranja obrazovanja i javnih radova. Tako je tijekom 2009. godine 157 osoba s invaliditetom bilo uključeno u neke od oblika obrazovanja putem mjera aktivne politike zapošljavanja, pri čemu je u obrazovanje prema potrebama tržišta rada uključeno 23, a u javne radove 107 osoba s invaliditetom. Osim mjerama iz Nacionalnog programa za poticanje zapošljavanja, tijekom 2009. godine 27 je osoba upućeno u



obrazovne programe putem lokalnih partnerstva31.

Od 2009. Hrvatski zavod za zapošljavanje započeo je, u partnerstvu s Gradom Zagrebom i Ustanovom za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (URIHO), projekt osnivanja i fi nanciranja prvoga Radnog centra u Republici Hrvatskoj. Radni centri uvedeni su Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom te su zamišljeni kao radno-socijalni trening za teže zapošljive osobe s invaliditetom, najčešće dugotrajno nezaposlene. Cilj je boravka u Radnom centru povećati zapošljivost nezaposlenih osoba s invaliditetom, što se postiže programom koji uključuje obnavljanje i unaprjeđenje stručnih kompetencija te razvoj i unaprjeđenje tzv. prenosivih, psihosocijalnih vještina. Proces osnivanja regionalnih radnih centara, što je predviđeno Nacionalnom strategijom izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom, vodi Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Temeljem Nacionalne strategije, osnivanje radnih centara planira se nakon završetka rada međuresorne radne skupine koja radi na prijedlogu jedinstvene liste oštećenja i jedinstvenog tijela vještačenja.

Trenutačno je u planu osnivanje četiri regionalna centra za profesionalnu rehabilitaciju, a Fond je 2009. godine pokrenuo dva projekta: „Utvrđivanje kriterija i modela za sufi nanciranje rada radnog centra od Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom“ te „Profesionalna rehabilitacija kao metoda integracije osoba s invaliditetom na hrvatskom tržištu rada“. Potonjim projektom Fond namjerava, u suradnji s BBRZ-om (Berufl iches Bildungs und Rehabilitationszentrum) iz Linza, udrugom OSVIT i ustanovom URIHO, osigurati preduvjete za sustavan razvoj modela profesionalne rehabilitacije za Hrvatsku u širem smislu, dok je projekt „Utvrđivanje kriterija i modela za sufi nanciranje rada radnog centra od Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom“ usmjeren upravo uspostavljanju temelja za osnivanje i rad radnih centara. Stoga su, kao rezultati projekta, predviđeni kreirani modeli i jasni kriteriji temeljem kojih će Fond sudjelovati u sufi nanciranju radnih centara, osmišljeni su mehanizmi za osiguranje transparentnosti sufi nanciranja te postavljeni kriteriji i smjernice za njihovo osnivanje.

Trenutačno u Hrvatskoj ne postoji mreža radnih centara zamišljenih prema Zakonu, već de facto postoje tri radna centra, od kojih je jedan samo formalno osnovan, ali ne radi (DES – Split), dok preostala dva imaju vrlo male kapacitete i malen broj korisnika u odnosu na potrebe osoba s invaliditetom (Udruga za promicanje inkluzije, Zagreb i zaštitna radionica URIHO-a, Zagreb).

Neosporno je da postoji potreba za radnim centrima u Hrvatskoj, međutim, zbog nedorečene zakonodavne regulative, u ovome se trenutku ne može pouzdano odrediti u kolikom bi omjeru država (putem Fonda) trebala participirati u sufi nanciranju takvih institucija. Upravo stoga, cilj je projekta da se kroz dvije korisničke institucije (URIHO i Udruga za promicanje inkluzije), koje imaju različite pravne oblike, a već provode djelatnosti radnog centra, u razdoblju od 6 mjeseci utvrdi na koji način radni centar funkcionira te u kojem omjeru i na koji način Fond treba sudjelovati u fi nanciranju takvog centra. Po završetku projekta, prijedlog o modelu i kriteriju načina sufi nanciranja radnih centara podnijet će se na očitovanje Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva, Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti te Ministarstvu fi nancija. Nakon provedenih konzultacija s navedenim ministarstvima, pristupit će se izradi akta kojim će Fond regulirati način sufi nanciranja rada radnog centra.

31 Izvješće HZZ-a za 2009. godinu pripremljeno za Izvješće o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine



Uza spomenute mjere aktivne politike zapošljavanja HZZ-a i Fonda, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti provodi mjere iz Programa stručnog osposobljavanja i zapošljavanja hrvatskih branitelja i djece smrtno stradalih, zatočenih ili nestalih hrvatskih branitelja gdje se, također, kao ciljna skupina pojavljuju i osobe s invaliditetom. U okviru tog programa provode se aktivnosti stručnog osposobljavanja na koje se onda nadograđuju mjere poticanja samozapošljavanja i zapošljavanja. Nadalje, sustav poticaja, koje dodjeljuje Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje, uključuje i jednokratna materijalna davanja koja se odnose na obrazovanje zaposlenih i nezaposlenih osoba s invaliditetom. Ovi poticaji dodjeljuju se poslodavcima ili osobama s invaliditetom koje se same zapošljavaju te je tako, od 13 zaprimljenih zahtjeva za obrazovanje u 2009. godini, Fond odobrio sredstva za njih 9.

Poveznica obrazovanja i tržišta rada

Prema novijim trendovima inkluzije, cilj je osobe s invaliditetom uključiti u redovite programe obrazovanja. To podrazumijeva prilagodbu metoda i pristupa mogućnostima djece s teškoćama u razvoju. Na taj bi način učenici s teškoćama u razvoju, pohađanjem nastave u tzv. integriranim razredima, bili u mogućnosti završavati redovite obrazovne programe, a gledajući šire to bi, s jedne strane, značilo njihovo intenzivnije uključivanje u širu društvenu zajednicu te bi se, s druge strane, senzibilizirali ostali učenici, njihovi roditelji i nastavnici.

Na prijelazu između osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, određeni broj osoba s invaliditetom nastavlja školovanje prema redovnom programu bez evidencije, stoga podaci ne uključuju uvijek realan broj mladih s teškoćama u sustavu obrazovanja. Iako je umjerena i djelomična integracija zakonima i provedbenim aktima kvalitetno regulirana, u njihovoj provedbi postoji niz praktičnih problema vezanih uz osiguranje mogućnosti zaposlenja osobama s invaliditetom po završetku obrazovanja u redovnom obrazovnom sustavu. Tako je, iako prisutan i na razini opće populacije, za osobe s invaliditetom posebno izražen izazov povezivanja programa srednjoškolskog obrazovanja s tržištem rada, kao i analize koja prethodi verifi kaciji obrazovnih programa i profi la zanimanja. Ovo se refl ektira na, u praksi prisutnu, sufi citarnost stečenih zvanja (tekstilna i grafi čka struka) koje učenici s teškoćama u razvoju uglavnom stječu tijekom svog obrazovanja. Zanimanja za koja se školuju ponekad više ne egzistiraju, primjerice, telefonist, i u pravilu se slabije traže na tržištu rada.

Podaci istraživanja provedenog u sklopu studije, koji se odnose na stavove i iskustva obrazovnih ustanova, ukazuju na to da obrazovne ustanove smatraju kako su zanimanja za koja se spremaju učenici s teškoćama u razvoju tražena na tržištu rada, ali i na to da priznaju kako se uvelike radi o sposobnosti svakog pojedinaca da nađe posao. U školama djeluju stručnjaci koji pružaju potporu u obliku profesionalnog savjetovanja i informiranja za tržište rada (često i sami nastavnici pružaju tu potporu). U 68% slučajeva, škole koje su sudjelovale u našem istraživanju mišljenja su da učenici po završenom obrazovanju imaju dovoljno znanja i da je sam program dovoljno kvalitetan te da priprema učenike za rad na otvorenom tržištu rada.



4.3. ZAPOŠLJAVANJE OSOBA S INVALIDITETOM

4.3.1. Institucionalni okvir za poticanje zapošljavanja osoba s invaliditetom

Zapošljavanje i rad osoba s invaliditetom ključne su komponente njihove profesionalne rehabilitacije, tj. predstavljaju sam cilj tog procesa. Zakon razlikuje zapošljavanje osobe s invaliditetom pod općim i pod posebnim uvjetima. Opći uvjeti zapošljavanja označavaju zapošljavanje na otvorenom tržištu rada. Važnu ulogu u tome imaju upravo mjere aktivne politike zapošljavanja te različite vrste i oblici poticaja za poslodavce koje primarno osiguravaju HZZ i Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Uz osiguranje poticaja, važan je i čitav niz aktivnosti relevantnih dionika koji putem kampanja, suradničkih projekata te informiranjem poslodavaca zajednički djeluju u stvaranju poticajnog okruženja za zapošljavanje osoba s invaliditetom. S druge strane, zapošljavanje pod posebnim uvjetima odnosi se na zapošljavanje u ustanovi ili trgovačkom društvu osnovanom radi zapošljavanja osoba s invaliditetom u situaciji kad se osoba s invaliditetom ne može zaposliti pod općim uvjetima ili ne može zadržati radno mjesto uz primjenu olakšica. Zakon razlikuje tri vrste radnih struktura za zapošljavanje osoba s invaliditetom: radnu jedinicu za zapošljavanje osobe s invaliditetom koju osniva poslodavac kao zasebnu obračunsku jedinicu s najmanje šest osoba s invaliditetom; zaštitnu radionicu u kojoj mora biti zaposleno najmanje 51% osoba s invaliditetom u odnosu na ukupni broj radnika te radni centar u kojem mora biti zaposleno najmanje 80% osoba s invaliditetom u odnosu na ukupan broj osoba u radnom odnosu u centru.

Sukladno Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN 143/02) te Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN 33/05), Hrvatski zavod za zapošljavanje odlučuje o načinu ostvarivanja prava nezaposlenih osoba s invaliditetom na profesionalnu rehabilitaciju. Ako promatramo s aspekta pripreme za zapošljavanje i samog zapošljavanja nezaposlenih osoba, profesionalna rehabilitacija uključuje sljedeće aktivnosti:

• utvrđivanje preostalih radnih i općih sposobnosti;

• profesionalno informiranje, savjetovanje i procjenu profesionalnih mogućnosti;

• analizu tržišta rada, mogućnosti zapošljavanja i uključenja u rad;

• procjenu mogućnosti izvođenja razvoja i usavršavanja programa profesionalnog osposobljavanja;

• radno osposobljavanje, dokvalifi kaciju, prekvalifi kaciju i programe za održavanje i usavršavanje radnih, radno-socijalnih vještina i sposobnosti u razdoblju do zapošljavanja;

• informiranje i savjetovanje o pomoćnoj tehnologiji u učenju i radu;

• pojedinačne i skupne programe za unaprjeđenje radno-socijalne uključenosti u zajednicu;

• savjetodavne prijedloge o primjeni različitih tehnologija i tehnika u učenju i radu uz procjenu mogućnosti primjene;

• predprofesionalno učenje, planiranje i primjena odabrane tehnologije;

• razvoj motivacije i osposobljavanje osobe s invaliditetom u korištenju odabrane tehnologije;

• tehničku pomoć, potporu, praćenje i procjenu rezultata;

• informiranje i podršku u izvorima fi nanciranja.



Potpora HZZ-a odnosi se na pripremu osoba s invaliditetom za ulazak na tržište rada i zapošljavanje. Nakon zapošljavanja, poticaje i potporu osigurava Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (u nastavku Fond) koji je osnovan 2003. godine Uredbom Vlade Republike Hrvatske o osnivanju Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom32. Prema Zakonu i Uredbi o osnivanju Fonda, Fond obavlja poslove:

• provođenja politike razvitka i unaprjeđivanja profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom,

• fi nanciranja ili sufi nanciranja ustanova za profesionalnu rehabilitaciju i radnih centara,

• isplate novčanog poticaja,

• fi nanciranja ili sufi nanciranja programa i projekata za poticanje zapošljavanja i za održavanje zaposlenosti osoba s invaliditetom,

• nadzora ostvarivanja prava na novčani poticaj i korištenja drugih sredstava Fonda,

• druge poslove predviđene Uredbom o osnivanju Fonda i statutom Fonda.

Uzimajući u obzir državne institucije u području zapošljavanja osoba s invaliditetom, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti ima komplementarnu ulogu. Naime, s jedne strane, Ministarstvo je nositelj Nacionalne strategije za izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom, a provedbom programa pristupačnosti javnim ustanovama Ministarstvo nastoji pridonijeti boljoj uključenosti osoba s invaliditetom u život zajednice, a time i mogućnosti zapošljavanja u javnim ustanovama koja za javni sektor u Hrvatskoj predstavlja obvezu.

Također, kako je zapošljavanje osoba s invaliditetom uvelike otežano faktorima poput najčešće niske obrazovne razine (osobito kod osoba s intelektualnim teškoćama koje se osposobljavaju za pomoćna zanimanja), nedostatka radnog iskustva te dugotrajne nezaposlenosti, prepoznata je potreba za uspostavljanjem i razvojem ograničenih i prijelaznih oblika zapošljavanja koji istodobno osiguravaju osposobljavanje i stjecanje radnog iskustva. Upravo stoga sve se više ističe buduća uloga Regionalnih centara za profesionalnu rehabilitaciju, ali i dalje se ne prepoznaje potencijal oblika zapošljavanja uz potporu koji je, iako rijetko, u praksi dostupan preko posebnih programa strukovnog obrazovanja u srednjoškolskim ustanovama. Senzibilizacija i edukacija poslodavaca, kao i šire javnosti, također je prepoznata kao neophodna, čemu u prilog govori i čitav niz aktivnosti neprofi tnog sektora koji intenzivno surađuje s nositeljima mjera rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom. Uloga neprofi tnog sektora izrazito je bitna, što dokazuju i dosadašnji primjeri koji će biti naknadno prikazani, a koji čine iskorak prema uvođenju novih i primjerenijih pristupa potpori zapošljavanju osoba s invaliditetom. No njihova uloga i udio u cjelokupnom sustavu još su uvijek na projektnoj razini što obično dovodi u pitanje održivost aktivnosti i usluga koje na taj način razvijaju.

Kvotni sustav

Čl. 10 Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom33 nalaže ispunjavanje kvota kod zapošljavanja osoba s invaliditetom u javnom sektoru. Do 31. prosinca 2011. godine na snazi je kvota sukladno kojoj tijelo javne vlasti mora imati zaposlenu jednu osobu s invaliditetom na svakih 35 zaposlenih, do kraja 2014. jednu osobu na svakih 25 zaposlenih te, konačno, do

32 Uredba Vlade Republike Hrvatske o osnivanju Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (NN 116/03)33 (NN 143/02 i 33/05)



kraja 2017. jednu osobu na svakih 20 zaposlenih. Službena evidencija o ispunjavanju ove obveze ne vodi se, što navodi i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom u svom izvješću za 2008. godinu34. Iako je za poslodavca iz javnog sektora koji nije ispunio obvezu zapošljavanja prema navedenim kvotama predviđena kazna, ona iznosi tek simboličnih 0,2% Posebnog doprinosa za poticanje zapošljavanja osoba s invaliditetom. Poseban doprinos dužni su plaćati i svi poslodavci koji zapošljavaju više od 20 osoba, a osnovica obračuna jednaka je osnovici koju poslodavac, prema Zakonu o doprinosima (čl. 16)35, plaća kao doprinos za zapošljavanje u iznosu 1,7%, od čega se 0,1% odnosi na Poseban doprinos.

Zaštitne radionice

Kao što je prethodno istaknuto, zaštitne radionice predstavljaju organizacijsku jedinicu za zapošljavanje osoba s invaliditetom pod posebnim uvjetima s obzirom na to da je udio zaposlenika osoba s invaliditetom u takvim radionicama viši od 51%. Za razliku od kvotnog sustava koji potiče zapošljavanje osobe s invaliditetom na otvorenom tržištu rada, zaštitne su radionice zatvoren tip zapošljavanja, prvenstveno namijenjen osobama s invaliditetom. Daljnji iskorak u takvom vidu zapošljavanja trebaju predstavljati budući regionalni radni centri.

Današnjih 6 zaštitnih radionica i 4 radne jedinice, koje s ukupno 560 zaposlenih podržava Fond, tek su sjena stanja od prije 20-ak godina kada je u Hrvatskoj bilo 39 radionica s 3500 zaposlenih. Dugogodišnja je praksa, naime, ukazala na izazove vezane uza zaštitne radionice uključujući segregacijske uvjete zapošljavanja osoba s invaliditetom i učinak nepoticanja uključivanja i zapošljavanja na otvorenom tržištu rada, unatoč tome što neke od njih provode program stjecanja vještina i osposobljavanje za prijelaz na otvoreno tržište rada. S druge strane, uz prepoznavanje ovih rizika i neupitne prednosti zapošljavanja na otvorenom tržištu rada, ipak je važno voditi računa o tome da određeni broj osoba s invaliditetom ne može, s obzirom na svoj invaliditet, ostvariti zapošljavanje na otvorenom tržištu rada, odnosno, određenom broju osoba s invaliditetom potrebno je, prije uključivanja na otvoreno tržište rada, pružiti potreban trening, vještine i potporu kroza zaštitno zaposlenje.

Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom stavljen je naglasak na zapošljavanje osoba s invaliditetom na otvorenom tržištu rada te su, posljedično, u ravnopravan položaj stavljeni i poslodavci na otvorenom tržištu rada i poslodavci koji zapošljavaju prema posebnim uvjetima. Time su zaštitne radionice potencijalno dovedene u nepovoljniji položaj, prvenstveno jer zapošljavaju daleko veći broj osoba s invaliditetom (preko 51% u odnosu na ukupan broj zaposlenih) pri čemu se, u većini slučajeva, radi o daleko težoj vrsti i većem stupnju invaliditeta u odnosu na osobe zaposlene na otvorenom tržištu rada. Usmjeravanje Zakona na otvoreno tržište rada prati međunarodne i europske trendove te potvrđuje u Hrvatskoj već prisutan trend smanjenja broja zaštitnih radionicaOsim navedenog, domaći i strani poslodavac može osnovati posebnu radnu jedinicu za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Radna jedinica za zapošljavanje osoba s invaliditetom ostvarit će status zaštitne radionice ako zapošljava najmanje 51% osoba s invaliditetom u odnosu na ukupan broj radnika u radnoj jedinici, a najmanje šest osoba s invaliditetom ako je aktom poslodavca osnovana kao posebna obračunska jedinica.

Prema istraživanju UNDP-a iz 2008. godine, koje je ispitivalo stavove osoba s invaliditetom o njihovoj zapošljivosti, 60% osoba s invaliditetom tvrdi da im je otvoreno tržište rada preferiran model

34 Izvješće Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2008. godinu, str. 66, dostupno na http://www.posi.hr/download/Izvjesce_2008.pdf 35 Zakon o doprinosima (NN 84/08), dostupno na http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/340315.html



zapošljavanja, a tek bi se njih 40% radije zaposlilo u zaštitnim radionicama. Kako je navedeno u istraživanju, to je povezano s razinom obrazovanja – osobe s višim obrazovanjem preferiraju otvoreno tržište rada. U istom istraživanju, 90% osoba s invaliditetom smatra da je kvotni sustav zapošljavanja koristan jer omogućava zaposlenost osobama s invaliditetom, a isto smatra i 80% poslodavaca (iako kod dijela poslodavaca postoji nezadovoljstvo tom odredbom jer ih prisiljava na zapošljavanje prema unaprijed određenom kriteriju – invaliditetu).

Socijalno poduzetništvo

Socijalno poduzetništvo predstavlja novu paradigmu u pristupu suvremenim socijalnim problemima. Tim se problemima pristupa na poduzetnički način. Većina se tradicionalnih socijalnih institucija u tim poslovima pokazala neučinkovitima i neodgovarajućima.

Očekuje se da će socijalno poduzetništvo, prožeto idejama civilnog društva, razviti nov model i pridonijeti svekolikom društvenom razvoju. Socijalno je poduzetništvo rezultat kolektivne dinamike koja uključuje ljude iz zajednice ili skupine koja dijeli određene interese i potrebe, služi lokalnoj zajednici ili specifi čnoj skupini ljudi te promovira smisao za odgovornost na razini zajednice36.

36 Bežovan, „Civilno društvo“, 2004.



Navest ćemo dva primjera socijalnog poduzetništva u kontekstu zapošljavanja osoba s invaliditetom.

Zadruga osoba s invaliditetom iz Pule Zadruga je dobrovoljno udruženje zadrugara u kojem svaki član sudjeluje neposredno i koje, zajedničkim poslovanjem prema načelu uzajamne pomoći, unaprjeđuje i zaštićuje svoj gospodarski i drugi profesionalni interes s ciljem ostvarenja osobne i zajedničke dobiti zadrugara u skladu sa zakonom i pravilima zadruge.Zadruga se 6. veljače 2009. sastojala od 362 zadrugara. Većina članova posluje za tvrtke koje se bave distribucijom promotivnog materijala na kućne adrese. Bave se ispitivanjem štetnih zračenja u prostoru ljudskog boravka i mnogim zanatskim uslugama invalida rada. Povremeni poslovi kojima se zadrugari bave značajan su dodatak skromnim mirovinskim primanjima kućnih budžeta (u 2008. prosjek ostvarenih predujmova dobiti bio je 1.640,00 kn).

Relax – zadruga osoba s invaliditetom, ZagrebOsobe s invaliditetom specijaliziraju se za masažu.Zadruga je registrirana pri Trgovačkom sudu u Slavonskom Brodu 22. listopada 2006. i otada bez prekida posluje u Zagrebu, Savska 19. Pravni oblik zadruge ili kooperative u sebi isključuje oblik iskorištavanja više pojedinaca nauštrb manjine: svi su jednakopravni s istim uvjetima početka rada i napretka, ovisno o poduzetnosti. Sam oblik i ideja kooperative nude dvojaku mogućnost rada:

• kao zaposlenik – prihvatljivo u uvjetima povećanog opsega posla, za početnike ili, općenito, za mlađe osobe s invaliditetom radi radnoga staža i moguće pomoći pomoćnika, • kao zadrugar – prihvatljivo za pojedinca kojemu ne treba radni staž, njegova plaća tada

ovisi samo o njegovu učinku, a ne i o drugima.Prednost je zadruge i u tome što može biti lako registrirana za mnoge oblike nelicencirane djelatnosti pa pruža raznovrsnost i dostupnost raznih proizvoda i usluga na jednome mjestu. Do sada su se prvenstveno bavili medicinskom masažom, a u zadnje vrijeme i prodajom suvenira te ekoproizvoda. U pripremi je proizvodnja i obrada drvnih proizvoda. Imaju deset zaposlenika, od kojih je sedam osoba s invaliditetom. Jezgru od deset zaposlenika čine petero onih koji su ujedno i osnivači zadruge te ostali koji su došli po preporuci ili preko prijatelja i poznanika. Zadrugari imaju i poslovnu odgovornost te su jedan dio upravljačkog mehanizma (mnogi kojima je zadruga kao pravni oblik strana i koji nisu upoznati s njenim funkcioniranjem, pokazivali su nevoljkost). Profi l dosadašnjih zadruga i zaposlenika jest zadovoljavajući, a osobe s invaliditetom izvrsno su se snašle na poslu te su pokazale veliku razinu odgovornosti.

Socijalno je poduzetništvo sve prisutniji trend u RH i svijetu. Značajno je to što je ono prepoznato od institucionalnih aktera (primjerice, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti pomaže rad zadruga vojnih invalida), a to je, također, model koji su strani donatori u RH spremni fi nancijski poduprijeti (primjerice, NESST). Ovaj model razvoja društva i zapošljavanja osoba s invaliditetom daje priliku skupinama kojima prijeti veća isključenost da osiguraju vlastitu egzistenciju. U Hrvatskoj je socijalno poduzetništvo još uvijek u povojima te postoje limitirajući faktori za daljnji razvoj: zakonodavstvo, kapaciteti, fi nancijska podrška i dr.



Samozapošljavanje osoba s invaliditetom

Samozapošljavanje je prepoznato kao jedan od pristupa osiguravanju zapošljavanja osoba s invaliditetom i u Nacionalnoj strategiji izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom te se podržava raznim mjerama HZZ-a i Fonda. Samozapošljavanjem osoba s invaliditetom smatra se:

• osnivanje obrta ili zadruge – djelatnost se upisuje u registar nadležnog tijela koje je izdalo odobrenje za obavljanje djelatnosti;

• osnivanje djelatnosti slobodnog zanimanja (profesionalne djelatnosti) – djelatnost se upisuje u registar nadležnog tijela koje je izdalo odobrenje za obavljanje djelatnosti;

• osnivanje djelatnosti poljoprivrede i šumarstva čiji je osnivač osoba s invaliditetom ili više osoba s invaliditetom – djelatnost se upisuje u Upisnik seljačkih gospodarstava ili obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava pri uredima državne uprave u jedinicama lokalne samouprave.

4.3.2. Aktivnosti i mjere potpore za zapošljavanje

Provedba mjera za poticanje zapošljavanja iz Nacionalnoga provedbenog plana za poticanje zapošljavanja u 2009./2010. godini, kao i osiguranje sredstava za djelovanje i poticaje Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, fi nanciraju se iz sredstava državnog proračuna. Dio mjera za sufi nanciranje zapošljavanja, koje u okviru realizacije Nacionalnoga provedbenog plana za poticanje zapošljavanja provodi HZZ, odnosi se na poticanje integracije osoba s invaliditetom u tržište rada.

Aktivnosti i mjere Hrvatskog zavoda za zapošljavanje

U sklopu redovitog rada savjetnika za posredovanje pri zapošljavanju, u svim područnim službama Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje (22 područne službe), posebna se pozornost posvećuje pružanju usluga pripreme i posredovanja pri zapošljavanju osobama s faktorima otežane zapošljivosti. S ciljem podizanja standarda i kvaliteta usluga te razvoja individualiziranog pristupa svakoj specifi čnoj skupini osoba s invaliditetom, osobito skupinama kojima prijeti diskriminacija i socijalna isključenost, ukazala se potreba vođenja evidencije i razvoja usluga za specifi čne skupine osoba s invaliditetom (iako ona još uvijek nije uspostavljena):

• žene s invaliditetom,

• žene s invaliditetom – žrtve nasilja,

• starije osobe s invaliditetom,

• mladi s invaliditetom,

• osobe s invaliditetom – pripadnici nacionalnih manjina,

• osobe s invaliditetom – migranti i tražitelji azila,

• osobe s invaliditetom – stradalnici od minskoeksplozivnih sredstava.

S obzirom na potrebe osoba s invaliditetom, individualan pristup osigurava pozitivne učinke pri njihovu zapošljavanju. Među ukupnom populacijom osoba s invaliditetom, postoje skupine koje su ranjivije na tržištu rada (moglo bi se reći, dvostruko diskriminirane).

Aktivnosti i usluge koje HZZ provodi prvenstveno su usmjerene povezivanju ponude i potražnje na tržištu rada te se u tom kontekstu provode i aktivnosti pripreme za zapošljavanje i sam proces



zapošljavanja osoba s invaliditetom. Te mjere uglavnom provode savjetnici za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Njihov pristup i način rada prati standarde rada posredovanja pri zapošljavanju HZZ-a s time da je, u usporedbi s ostalom populacijom nezaposlenih, rad više individualiziran s obzirom na potrebe samih osoba s invaliditetom. Nakon procjene radne sposobnosti, kako bi se utvrdilo koje su poslove osobe s invaliditetom u mogućnosti obavljati te uz kakvu potporu, savjetnik za zapošljavanje osoba s invaliditetom identifi cira koja su radna mjesta slobodna te koja bi odgovarala samim posloprimcima s invaliditetom. Ukoliko savjetnici, s obzirom na prikupljene podatke o osobi s invaliditetom (znanja i vještine, motivacija, interesi i radne vrijednosti, zdravstveni status), smatraju da osobu s invaliditetom mogu uputiti izravno poslodavcu temeljem otvorenoga radnog mjesta, a uz adekvatnu pripremu koja uključuje informacije o radnome mjestu i uvjetima rada, osoba s invaliditetom upućuje se na razgovor s poslodavcem, a savjetnik kroz komunikaciju s poslodavcem analizira mogućnost i uvjete zapošljavanja osobe s invaliditetom. Ukoliko dođe do zapošljavanja upućene osobe s invaliditetom, savjetnik i dalje ostaje poslodavcu na raspolaganju radi eventualnih pitanja i pomoći u procesu integracije radnika u radnu sredinu, ali i senzibilizacije njegove radne okoline. Osoban i suradnički odnos savjetnika s poslodavcem važan je element zapošljavanja osoba s invaliditetom.

U slučajevima kada savjetnik procijeni da nezaposlena osoba s invaliditetom nije spremna za direktno upućivanje u proces zapošljavanja, osoba se upućuje na procjenu preostale radne sposobnosti. U tim slučajevima, savjetnici za posredovanje pri zapošljavanju osoba s invaliditetom, u suradnji sa savjetnicima za profesionalno usmjeravanje i liječnicima – specijalistima medicine rada, obavljaju procjenu radne sposobnosti nezaposlene osobe s invaliditetom koja pretpostavlja stručnu psihološko-medicinsku obradu. Svrha procjene preostalih radnih sposobnosti jest upućivanje u adekvatne oblike profesionalne rehabilitacije ili adekvatna ocjena o mogućnosti obavljanja posla za svakog pojedinog posloprimca s invaliditetom.

U upitniku pripremljenom za poslodavce u sklopu istraživanja za ovu studiju, poslodavci su se uvelike složili s time da nemaju dovoljno informacija o pripremi radne pozicije za osobe s invaliditetom (21%), kao i s time da im je problem pitanje sigurnosti na radnome mjestu (27%). Također, iz istih je podataka vidljivo da poslodavci smatraju kako većina poslova koje oni nude nije prikladna za osobe s invaliditetom. Upravo zbog nedostatka informacija i znanja o radnim i osobnim vrijednostima osoba s invaliditetom, potreban je znatan angažman u pružanju informacija i podrške poslodavcima.

Sukladno Nacionalnom planu za poticanje zapošljavanja za 2009. i 2010. godinu, Zavod provodi mjere aktivne politike zapošljavanja Vlade Republike Hrvatske. Mjere iz nadležnosti Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje jesu sljedeće:

• sufi nanciranje prvog zapošljavanja mladih osoba bez radnog staža,

• sufi nanciranje zapošljavanja dugotrajno nezaposlenih osoba,

• sufi nanciranje zapošljavanja osoba iznad 50 godina (iz evidencije nezaposlenih i radnika u otkaznom roku),

• sufi nanciranje zapošljavanja posebnih skupina nezaposlenih osoba (iz evidencije nezaposlenih i radnika u otkaznom roku),

• sufi nanciranje obrazovanja (zaposlenih osoba iznad 50 godina s ciljem zadržavanja radnog mjesta, novozaposlenih na poslovima za koje na tržištu rada nema kvalifi cirane radne snage, zaposlenih u uvjetima uvođenja novih tehnologija, viših standarda i promjene proizvodnog programa poslodavca) za poznatog poslodavca

• fi nanciranje obrazovanja nezaposlenih osoba prema potrebama tržišta rada

• sufi nanciranje zapošljavanja nezaposlenih osoba u javnom radu



Izdaci sustava zapošljavanja, posebno sustava aktivnih mjera zapošljavanja, ovise o ukupnom nacionalnom dohotku. Izdaci za mjere u posljednjih 10 godina prikazani su u tablici u nastavku.

Tablica 2 - Prikaz udjela izdataka za zapošljavanje i aktivne politike zapošljavanja u RH

Izvor: Teo Matković, „Prezentacija dosega politike fl eksigurnosti i aktivnog starenja u okvirima Hrvatske“ u sklopu DENS projekta, 2010.

Tablica s ukupnim podacima pokazuje da najveći dio budžeta HZZ-a odlazi na naknade nezaposlenima. Upitno je koliki se dio budžeta može prenamijeniti, ali aktivne bi mjere, s obzirom na strukturnu i dugotrajnu nezaposlenost, trebale biti ključan alat za povećanje zapošljivosti nezaposlene radne snage u RH.

Posebne skupine teže zapošljivih osoba, među kojima su i osobe s invaliditetom, mogu koristiti sve navedene mjere iz nadležnosti Zavoda s posebnim naglaskom na mjere posebno prilagođene navedenim ciljnim skupinama, a one su sljedeće:

sufi nanciranje zapošljavanja posebnih skupina nezaposlenih osoba,

• fi nanciranje obrazovanja nezaposlenih osoba prema potrebama tržišta rada,

• sufi nanciranje zapošljavanja nezaposlenih osoba u javnom radu.

Mjera 1: SUFINANCIRANJE ZAPOŠLJAVANJA POSEBNIH SKUPINA NEZAPOSLENIH OSOBAMjera subvencioniranja zapošljavanja posebnih skupina ima obilježja državne potpore za zapošljavanje i dostupna je poslodavcima koji djeluju profi tno, čime su isključeni poslodavci iz neprofi tnog sektora i proračunski korisnici. Poslodavac koji zapošljava osobu mora udovoljavati uvjetima koji su propisani Zakonom o državnim potporama te dokazati pozitivan fi nancijski bonitet i povećano zapošljavanje unazad 12 mjeseci, odnosno opravdano upražnjena radna mjesta (mirovina, otkaz na vlastiti zahtjev radnika, skrivljeno ponašanje radnika).Status poslodavca (mali, srednji ili veliki) te razina obrazovanja osobe koju poslodavac zapošljava uz potporu određuju iznos subvencije koji se isplaćuje poslodavcu. Ove mjere mogu koristiti osobe koje su prijavljene u evidenciju nezaposlenih i imaju potpisan profesionalni plan zapošljavanja ili zaposlene osobe koje su u otkaznom roku temeljem viška radnika. Poslodavac je u obvezi zadržati u radnom odnosu sufi nanciranu osobu najmanje 12 mjeseci. Napomena: osobe s invaliditetom mogu biti zaposlene uz potpore i ukoliko su bile uključene u program obrazovanja u tekućoj godini.

2000. 1 023 875 627 0,58% 0,07% 0,14% 0,37%2001. 965 106 964 0,51% 0,07% 0,06% 0,38%2002. 1 077 077 945 0,52% 0,06% 0,04% 0,41%2003. 1 247 309 579 0,56% 0,06% 0,17% 0,34%2004. 1 365 332 493 0,56% 0,06% 0,15% 0,35%2005. 1 315 669 235 0,50% 0,06% 0,11% 0,34%2006. 1 127 806 867 0,39% 0,05% 0,05% 0,28%2007. 1 123 336 304 0,36% 0,05% 0,07% 0,24%2008. 1 147 284 039 0,34% 0,05% 0,04% 0,24%

GodinaUkupni izdaci

sustava zapošljavanja(u HRK)

Ukupni izdaci sustava zapošljavanja

(kao % BDP-a)

Izdaci za usluge HZZ-a

Izdaci za aktivne

politike (kao % BDP-a)

Izdaci za naknade



Mjera 2: FINANCIRANJE OBRAZOVANJA NEZAPOSLENIH OSOBA PREMA POTREBAMA TRŽIŠTA RADA Mjera fi nanciranja obrazovanja usmjerena je na uključivanje u programe obrazovanja posebnih skupina nezaposlenih osobama s ciljem povećanja njihove zapošljivosti. Ove mjere mogu koristiti osobe koje su prijavljene u evidenciju nezaposlenih i imaju potpisan profesionalni plan zapošljavanja.Financira se:

• trošak obrazovanja obrazovnoj ustanovi,• nezaposlenoj se osobi s invaliditetom osiguravaju materijalna davanja – novčana pomoć

u mjesečnom iznosu neoporezivog dijela stipendije (sada 1 600 kuna), troškovi prijevoza, liječnički pregledi za zanimanja koja to uvjetuju i zaštitna odjeća.

O prethodnoj razini obrazovanja ovisi u koji će se program osoba upisati:• programi pomoćnih zanimanja, primjerice, pomoćni kuhar, konobar, zavarivač – potrebna

je završena osnovna škola• programi prekvalifi kacije, primjerice, kuhar, konobar, tesar, zidar – potrebna je završena

srednja škola u trogodišnjem ili četverogodišnjem trajanju• programi osposobljavanja po posebnim propisima, primjerice, zaštitari, pirotehničari –

potrebna je završena srednja škola u trogodišnjem ili četverogodišnjem trajanju• programi usavršavanja – potrebna je završena srednja škola, viša škola ili fakultet.

Mjera 3: SUFINANCIRANJE ZAPOŠLJAVANJA NEZAPOSLENIH OSOBA U JAVNOM RADUPrograme javnog rada organiziraju i provode jedinice lokalne samouprave i udruge civilnog društva. Uvjet korištenja ove mjere jest prijava nezaposlene osobe u evidenciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje u trajanju od najmanje 6 mjeseci.Iznos sufi nanciranja određuje se prema trajanju prijave u evidenciji nezaposlenih, a na bazi minimalne plaće koja iznosi 2.841,00 kn prema objavi Državnog zavoda za statistiku (NN 65/09) te koja je uvećana za doprinose na bruto plaću, što iznosi 3.300,82 kn i to:

• za nezaposlene osobe koje su u evidenciji nezaposlenih najmanje 6 mjeseci – 75% od 3.300,82 kn, što iznosi 2.475,61 kuna mjesečno, i trošak prijevoza od maksimalno 300 kuna po osobi

• za nezaposlene osobe koje su u evidenciji nezaposlenih duže od 36 mjeseci – fi nancira se ukupan trošak bruto plaće od 3.300,82 kuna mjesečno i trošak prijevoza od maksimalno 300 kuna po osobi

Djelatnosti u kojima se mogu provoditi javni radovi jesu sljedeće:• komunalne djelatnosti i zaštita okoliša,• obrazovne aktivnosti,• socijalna zaštita,• kulturne djelatnosti,• drugi programi.



Aktivnosti i mjere Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom

Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom osigurava poslodavcima čitav spektar poticaja uključujući sljedeće (pojedine su mjere detaljnije opisane u poglavlju 4.4.2 „Mjere potpore poslodavcima za zapošljavanje osoba s invaliditetom“):

Pregled mjera Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom:

• novčani poticaji (povrat doprinosa za osnovno zdravstveno osiguranje i doprinosa za zapošljavanje),

• naknada razlike smanjenoga radnog učinka osoba s invaliditetom,• sufi nanciranje troškova osobnog asistenta za osobu s invaliditetom,• jednokratna materijalna davanja za obrazovanje zaposlenih i nezaposlenih osoba s

invaliditetom,• prilagodba radnog mjesta osobama s invaliditetom,• prilagodba uvjeta rada osobama s invaliditetom,• sufi nanciranje dijela kamate namijenjene kupnji strojeva, alata ili pribora kreditnim

sredstvima, a za radna mjesta osoba s invaliditetom,• sufi nanciranje troška radnog terapeuta za radna mjesta osoba s invaliditetom.

Tijekom 2009. godine, Fond je u dva navrata mijenjao i dopunjavao Odluku o načinu ostvarivanja poticaja pri zapošljavanju osoba s invaliditetom37 koja je podzakonski akt Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom. Prva izmjena i dopuna Odluke bila je tehničke naravi i odnosila se na usklađivanje Odluke s izmijenjenim odredbama Statuta Fonda. S obzirom na to da su trima rebalansima Državnog proračuna sredstva Fonda značajno umanjena, Fond je drugom promjenom Odluke tijelima i pravnim osobama u javnom sektoru ograničio pravo na ostvarivanje poticaja na način da imaju pravo ostvarivati poticaje putem Fonda samo za nova zapošljavanja osoba s invaliditetom. Istom je izmjenom dodatno smanjena osnovica za izračun određenih vrsta poticaja za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Promjena Odluke u smjeru smanjenja udjela doprinosa za javni sektor odrazila se na povećan broj gospodarskih subjekata – poslodavaca koji su koristili poticaje pa ih je tako u 2008. godini bilo 306 (za 1924 osobe s invaliditetom), a u 2009. godini 391 (za 2437 osoba s invaliditetom).

Smanjenje sredstava Fonda odrazilo se i na zaštitne radionice. Od 2009. godine u Fondu je zatvoren program održavanja zaposlenosti u zaštitnim radionicama. Stoga je u drugoj izmjeni Odluke o načinu ostvarivanja poticaja pri zapošljavanju osoba s invaliditetom, koja je stupila na snagu 4. kolovoza 2009. godine, zaštitnim radionicama omogućeno da i dalje koriste sredstva Fonda za poticaje u opsegu u kojem su ih i dotad koristili. Tu je mogućnost Fond ograničio samo na one zaštitne radionice koje su osnovane do stupanja Odluke na snagu, a za sve zaštitne radionice, odnosno radne jedinice koje su se osnovale nakon 4. kolovoza 2009. godine, Fond će odlučiti mogu li ući u „povlašten“ položaj s obzirom na fi nancijska sredstva koja će mu biti na raspolaganju.

37 NN 20/09 i 96/09



Mjere i projekti drugih aktera na tržištu rada

Projekti udruga osoba s invaliditetom i udruga koje programski djeluju u korist osoba s invaliditetom idu u smjeru pružanja raznolikih oblika potpore kako osobama s invaliditetom, tako i poslodavcima i posrednicima na tržištu rada. S ciljem poticanja uključivanja osoba s invaliditetom u tržište rada, udruge provode različite, često inovativne aktivnosti koje su komplementarne djelovanju formalnih nositelja nadležnosti.

Centar za rehabilitaciju „Zagreb“, uz mentorstvo Udruge za promicanje inkluzije, osigurava zapošljavanje i radne aktivnosti svojim štićenicima, osobama s intelektualnim teškoćama koje su često pod skrbništvom. Rad se realizira u formi trostranih ugovora (poslodavac, ustanova i skrbnik – štićenik). Udruga za promicanje inkluzije također provodi programe edukacije zaposlenika u sustavu socijalne skrbi o zapošljavanju uz potporu. Program nudi osposobljavanje za radne mentore – asistente osobama koje su već zaposlene u ustanovama socijalne skrbi. Ista udruga nudi pomoć osobama s intelektualnim teškoćama u pronalaženju posla na otvorenom tržištu te promovira ideju samozapošljavanja kroz osnivanje malih poduzeća koje, uz potporu stručnjaka mentora, vode osobe s invaliditetom.

Centar za rehabilitaciju osoba s psihičkim smetnjama organiziran je u Psihijatrijskoj bolnici „Vrapče“ uz potporu i preporuku Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, a u svrhu poticanja izvanbolničkih programa liječenja osoba koje boluju od psihičkih poremećaja. Pretpostavka je da će program rehabilitacije omogućiti liječenje u zajednici i da će doći do pada korištenja bolničkog liječenja osoba koje se nalaze u programu. Program će biti povezan s bolničkim sistemom i izvanbolničkim službama važnim za njegovo ostvarenje, kao što su liječnici obiteljske medicine, centri za socijalnu skrb, službe za zapošljavanje i udruge korisnika usluga. Prema preporukama SZO-a, služba za mentalno zdravlje organizira se prema principima psihijatrije u zajednici što znači da se velik broj aktivnosti vezanih za liječenje treba odvijati u službama izvanbolničkog liječenja u zajednici; bolničko liječenje treba biti što kraće, a provodi se u psihijatrijskim odjelima općih bolnica.

Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske provela je 2008. godine projekt „Poticaj zapošljavanju i samozapošljavanju osoba s invaliditetom u lokalnoj zajednici“ s ciljem poticanja mladih osoba s invaliditetom na zapošljavanje i samozapošljavanje te poslodavaca na zapošljavanje tih osoba. Projekt je uključivao aktivnosti u Bjelovarsko-bilogorskoj i Ličko-senjskoj županiji koje su se, među ostalim, sastojale od održavanja Foruma poslodavaca te od procjene razine zapošljivosti osoba s invaliditetom, edukacije poslodavaca i mladih osoba s invaliditetom o pravima osoba s invaliditetom, mjera poticanja zapošljavanja i aktivnosti HZZ-a.

Institut za razvoj tržišta rada i HSUTI u 2009. godini proveli su projekt „Potpora poslodavcima i posloprimcima“ s ciljem podizanja razine svijesti i informiranosti o mogućnostima zapošljavanja osoba s invaliditetom, uz pomoć analize radnih mjesta, i njihove pogodnosti za zapošljavanje osoba s invaliditetom, provedene za poslodavce.



Senzibilizacija i edukacija poslodavaca, kao i šire javnosti, prepoznata je kao važna potreba, čemu u prilog govori i čitav niz aktivnosti neprofi tnog sektora koji u tome intenzivno surađuje s nositeljima mjera rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom.

Tako je Udruga za promicanje istih mogućnosti bila nositeljica nacionalne kampanje za poticanje zapošljavanja osoba s invaliditetom „Nama je kriza stalno“, a Udruga „Osvit“, kao dio već tradicionalne prakse, u suradnji s Fondom za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, organizira godišnji međunarodni stručni skup u Zadru s tematikom vezanom uz profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. U svibnju 2010. održan je 6. međunarodni skup na temu „Profesionalna rehabilitacija osoba s invaliditetom u Europi – vrata za ponovni ulazak na tržište rada“.

Od 2007. godine, tvrtka MojPosao, UNDP Hrvatska, HZZ i Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom partnerski provode projekt nagrade „Poslodavac godine za osobe s invaliditetom“ s ciljem senzibiliziranja društva u cijelosti, a ne samo poslodavaca, kako za potrebe osoba s invaliditetom, tako i za njihov radni potencijal. U sklopu projekta, svake se godine dodjeljuje nagrada za zapošljavanja osoba s invaliditetom u tri kategorije: javna poduzeća, velika poduzeća te mala i srednja poduzeća.

Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti vodi program osiguravanja osobnog asistenta osobama s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta u koji je u proteklom razdoblju uključeno 338 korisnika, a tijekom 2010. godine broj uključenih bit će znatno povećan. Osobama s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta osobni asistent omogućava obavljanje svakodnevnih radnih zadataka te je stoga važan faktor pri njihovu povratku na tržište rada. Isto tako, Ministarstvo provodi i program „Zajedno za pristupačnu Hrvatsku“ koji je započeo 2004. godine. Program je usmjeren isključivo javnim ustanovama, a od pokretanja programa u njega su se uključila 34 hrvatska grada, 3 općine i 6 županija.

Analize mjera za zapošljavanje osoba s invaliditetom

Revizija aktivnih mjera za zapošljavanje, provedena u sklopu programa PHARE 2005 i njegova projekta „Evaluacija, dizajn i preporuke, jačanje kapaciteta i upravljanje grant shemom u području aktivnih politika za zapošljavanje – Hrvatska“, odnosila se na reviziju postojećih mjera i referirala se na postojanje mjera koje se odnose na uključivanje marginaliziranih skupina, među kojima su osobe s invaliditetom, no bez konkretnih smjernica za daljnji razvoj.

U analizi „Siromaštvo, nezaposlenost i socijalna isključenost“, koju je 2006. godine proveo tim stručnjaka za UNDP, naglašeno je kako postoji velik broj korisnika socijalne pomoći, od kojih je gotovo polovica radno sposobna. Autori studije naglašavaju potrebu njihova zapošljavanja, odnosno ponovne integracije u svijet rada, uz pomoć mjera aktivne politike zapošljavanja koje će njima samima koristiti kako bi postali samostalni i koje će, s druge strane, smanjiti opterećenje državnog proračuna. No autori analize naglašavaju kako je zadaća svih mjera smanjiti priljev u dugotrajnu nezaposlenost, posebice pomaganjem dugotrajno nezaposlenima da nađu posao.38

U Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim bivšim socijalističkim zemljama, aktivne mjere na tržištu rada često su se primjenjivale s ciljem privremenog smanjivanja nezaposlenosti (primjerice, sufi nanciranjem zapošljavanja i javnim radovima), češće nego što se nezaposlenima pružala mogućnost stjecanja znanja i vještina te informacija potrebnih za pronalaženje posla.

38 „Siromaštvo, nezaposlenost i socijalna isključenost“, UNDP, 2006.



Tijekom istraživanja među poslodavcima, koje je provedeno u sklopu izrade ove studije, postavljeno je i pitanje o tome kakve bi mjere, sukladno njihovome mišljenju, bile učinkovite za povećanje prilika za zapošljavanje osoba s invaliditetom (grafi kon 2). Prva se odnosi na povećanje fi nancijske subvencije poslodavcima za zapošljavanje osoba s invaliditetom, što nije iznenađujuće, pri čemu 48% poslodavaca smatra da bi to povećanje imalo pozitivan, a 16% misli da bi imalo negativan utjecaj, dok preostalih 36% nije odgovorilo ili je dalo neutralan odgovor. Druga mjera koju su poslodavci istaknuli, i što poprilično iznenađuje, odnosi se na uvođenje obvezne kvote zapošljavanja osoba s invaliditetom za sve poslodavce s 50 ili više zaposlenih, uz uvjet da se osigura značajna fi nancijska pomoć za prilagodbu radnog mjesta. 48% poslodavaca smatra da bi takva mjera imala pozitivan utjecaj, njih 19% smatra da takva mjera ne bi bila učinkovita za povećanje zapošljavanja osoba s invaliditetom, dok je 33% neutralno ili bez odgovora.

Grafi kon 2 - Mišljenja poslodavaca o učinkovitim mjerama za zapošljavanje osoba s invaliditetom

veoma neučinkovito donekle neučinkovito donekle učinkovito veoma učinkovito bez odgovora niti učinkovito niti neučinkovito

0% 25% 50% 75% 100%

Obaveza poduzeća s 50 ili više zaposlenih zapošljavanja određenog postotka osoba s invaliditetom uz jaku javnu fi nancijsku potporu za prilagodbu radnog mjesta

Čitanje o iskustvima drugih poslodavaca

Vidjeti primjere uspješnih slučajeva kod drugih poslodavaca

Razgovarati s drugim poslodavcima koji su zaposlili osobe s invaliditetom

Povećanje fi nancijske subvencije za poslodavce koji zapošljavaju osobe s invaliditetom

Više informacija o nevladinim udrugama i što one nude

Kontakt agencija za zapošljavanje s kandidatima za zapošljavanje

Više informacija o tome što HZZ nudi vezano za os. s invaliditetom



4.3.3. Stanje i trendovi zapošljavanja osoba s invaliditetom

Stanje na tržištu rada

9. siječnja 2010. godine Središnja služba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) objavila je Izvješće o aktivnostima HZZ-a u području zapošljavanja osoba s invaliditetom za 2009. godinu39, što predstavlja detaljniji statistički uvid u strukturu zapošljavanja osoba s invaliditetom. Statistički podaci prezentirani su zasebno za zaposlene i nezaposlene osobe s invaliditetom kroz sljedeće statističke kategorije – po županijama, prema dobi, spolu, razini obrazovanja, duljini radnog staža, trajanju nezaposlenosti, vrsti invaliditeta te načinu stjecanja invaliditeta.

U evidenciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje, 31. prosinca 2009. godine bilo je registrirano 6215 nezaposlenih osoba s invaliditetom, što čini 2,13% ukupne populacije nezaposlenih osoba u Republici Hrvatskoj. Uzimajući u obzir ukupan broj nezaposlenih osoba s invaliditetom koje su se zaposlile u razdoblju od 2005. do 2009. godine, može se utvrditi kako je tijekom proteklih godina postojao pozitivan rastući trend u zapošljavanju ciljne skupine. Tijekom 2008. i 2009. godine došlo je do pada broja novozaposlenih osoba s invaliditetom iz evidencije Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje – u 2008. godini zaposleno je 1.267, a u 2009. ukupno 1.028 osoba s invaliditetom iz čega je vidljiva tendencija smanjenja zapošljavanja u usporedbi s 2007. godinom kada su zaposlene 1.423 osobe s invaliditetom iz evidencije Zavoda. Takav pad odražava kretanje ukupnog zapošljavanja u 2008. i 2009. godini koje je, također, bilo u padu.

Važno je napomenuti kako je zapošljavanja osoba s invaliditetom bilo i mimo HZZ-a. Međutim, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje evidentira zapošljavanje samo nekih kategorija invaliditeta, a ne svih. Slijedom toga, nitko ne raspolaže preciznim podacima o tome koliko je uistinu zaposleno osoba s invaliditetom te se, prema saznanjima Fonda, značajan dio osoba s invaliditetom prije zapošljavanja nije nalazio u evidencijama HZZ-a.

Valjani komparativni temelj za usporedbu trendova, vezanih uza zapošljavanje osoba s invaliditetom, uz prikaz apsolutnog broja novozaposlenih osoba s invaliditetom, mora sadržavati i odnos spram broja novozaposlenih osoba iz opće populacije. Na taj se način u prikaz statistike ugrađuju opća kretanja zapošljavanja unutar jedne godine te se izbjegava usporedba apsolutnih brojeva. Trend je predočen u sljedećoj tablici, izrađenoj kombiniranjem trenutačno dostupnih izvora statistike.

Tablica 3 - Usporedba novozaposlenih osoba s invaliditetom u općoj populaciji novozaposlenih (2000. – 2009. godine)

Izvor: Objedinjeni podaci prema Izvješću o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine – za 2007. i 2008. godinu te Izvješću o aktivnostima HZZ-a u području zapošljavanja osoba s invaliditetom za 2009. godinu

39 Dostupno na http://www.hzz.hr/default.aspx?id=6515

2000. godina 118 032 837 0,70%2005. godina 140 890 1 034 0,73%2006. godina 149 460 1 211 0,81%2007. godina 146 689 1 423 0,97%2008. godina 128 228 1 267 0,98%2009. godina 122 796 1 028 0,84%

RazdobljeBroj novozaposlenih osoba

iz evidencije HZZ-a

Broj novozaposlenih osoba s invaliditetom iz

evidencije HZZ-aOmjer



S obzirom na ukupan broj osoba s invaliditetom koje su se zaposlile u razdoblju od 2000. do 2009. godine, može se utvrditi kako je do 2009. godine postojao pozitivan rastući trend u zapošljavanju ciljne skupine. 2007. godine u apsolutnom je smislu zaposlen najveći broj osoba s invaliditetom (1423), a 2008. godine postignut je najbolji omjer zapošljavanja osoba s invaliditetom u odnosu na zapošljavanje opće populacije. Tijekom 2008. i 2009. godine, u apsolutnom je smislu došlo do pada broja novozaposlenih osoba s invaliditetom iz evidencije HZZ-a, što je u skladu s padom stope zapošljavanja u općoj populaciji u istom razdoblju. Međutim, 2009. godine ipak je narušen rastući omjer između zapošljavanja osoba s invaliditetom i zapošljavanja opće populacije te se vratio na vrijednosti bliske onima iz 2007. godine.

Općenito, u RH je u 2009. godini bilo novozaposleno 1028 osoba s invaliditetom. Najveći je registriran broj zaposlenih osoba s invaliditetom u Gradu Zagrebu te je, također, u Gradu Zagrebu i najveći registriran broj nezaposlenih osoba s invaliditetom. Ipak, gledano u omjeru, najveći je broj zaposlenih (s obzirom na ukupan broj osoba s invaliditetom) u Međimurskoj i Varaždinskoj županiji, a potom slijedi Šibensko-kninska županija.

Tablica 4 - Broj (ne)zaposlenih osoba s invaliditetom po županijama (2009.)

Međimurska 40 130 170 23,5Varaždinska 79 268 347 22,8Šibensko-kninska 15 57 72 20,8Krapinsko-zagorska 38 156 194 19,6Koprivničko-križevačka 45 186 231 19,5Dubrovačko-neretvanska 16 70 86 18,6Vukovarsko-srijemska 28 123 151 18,5Istarska 36 159 195 18,5Virovitičko-podravska 25 118 143 17,5Bjelovarsko-bilogorska 52 260 312 16,7Sisačko-moslavačka 65 334 399 16,3Zagrebačka 86 458 544 15,8Požeško-slavonska 20 113 133 15Zadarska 21 126 147 14,3Ličko-senjska 4 26 30 13,3Grad Zagreb 233 1710 1943 12Osječko-baranjska 86 674 760 11,3Splitsko-dalmatinska 49 429 478 10,3Primorsko-goranska 36 318 354 10,2Karlovačka 28 253 281 10Brodsko-posavska 26 247 273 9,5Ukupno: 1028 6215 7243 14,2

Županija Zaposleni Nezaposleni Ukupno%

zaposlenih



Sljedeći prikaz nudi omjer zaposlenih i nezaposlenih osoba s invaliditetom na otvorenom tržištu rada u općoj populaciji, ali s obzirom na razlike prema županijama.

Grafi kon 3 - Udio zaposlenih osoba s invaliditetom u općoj populaciji iz evidencije HZZ-a po županijama na dan 31. prosinca.

U 2009. godini najveći udio zaposlenih osoba s invaliditetom u odnosu na opću populaciju registriran je u Gradu Zagrebu (1,97%), istovjetno prošloj godini kada je udio zaposlenih osoba s invaliditetom u općoj zaposlenosti, prema evidenciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje, u Gradu Zagrebu ipak bio nešto viši (2,72%). U 2009. godini, jednako kao i u 2008. godini, najviši udjeli zaposlenih osoba s invaliditetom, u odnosu na opću populaciju zaposlenih iz evidencije Zavoda, registrirani su u sljedećim županijama: Grad Zagreb, Zagrebačka, Varaždinska, Koprivničko-križevačka i Krapinsko-zagorska županija. U navedenim županijama, udjeli zaposlenih osoba s invaliditetom, u odnosu na opću populaciju zaposlenih iz evidencije Zavoda, niži su u 2009. godini nego u 2008. godini. Isto tako, ukupan je udio zaposlenih osoba s invaliditetom u općoj populaciji zaposlenih iz evidencije Zavoda niži u 2009. godini (0,84%) u odnosu na 2008. godinu (0,98%).

Grafi kon 4 - Udio nezaposlenih osoba s invaliditetom u općoj populaciji iz evidencije Zavoda po županijama, na dan 31. prosinca



U 2009. godini najveći je udio nezaposlenih osoba s invaliditetom u odnosu na opću populaciju registriran u Gradu Zagrebu (5,01%), istovjetno prošloj godini kada je udio nezaposlenih osoba s invaliditetom u općoj nezaposlenosti, prema evidenciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje, u Gradu Zagrebu bio ipak nešto viši (6,31%). U 2009. godini, jednako kao i u 2008. godini, najviši udjeli nezaposlenih osoba s invaliditetom, u odnosu na opću populaciju nezaposlenih iz evidencije Zavoda, registrirani su u sljedećim županijama: Grad Zagreb, Zagrebačka, Varaždinska, Koprivničko-križevačka i Krapinsko-zagorska županija. Navedene županije, dakle, bilježe najveće udjele nezaposlenih, ali i zaposlenih osoba s invaliditetom u općoj populaciji nezaposlenih, odnosno zaposlenih osoba iz evidencije Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje. U navedenim županijama udjeli nezaposlenih osoba s invaliditetom, u odnosu na opću populaciju nezaposlenih iz evidencije Zavoda, nešto su niži u 2009. godini nego u 2008., kao što je ukupan udio nezaposlenih osoba s invaliditetom u općoj populaciji nezaposlenih iz evidencije Zavoda, također, niži u 2009. (2,13%) nego u 2008. godini (2,32%).

Prema sažetom pregledu Izvješća, u 2009. godini, kao što je već spomenuto, zaposleno je 1028 osoba s invaliditetom. Najveći broj zaposlenih osoba s invaliditetom pripada dobnoj skupini između 20 i 29 godina (50,8%), no u toj dobnoj skupini registrirane su i najveća zaposlenost i nezaposlenost iz čega proizlazi da je najviše osoba u toj dobi aktivno na tržištu rada. Najviše zaposlenih osoba s invaliditetom nalazi se u dobi od 20 do 24 godine.

Tablica 5 - Prikaz (ne)zaposlenosti s obzirom na dob osoba s invaliditetom (2009.)

S obzirom na stupanj obrazovanja, 84,34% čine osobe koje imaju završeno školovanje u trajanju do tri godine, trogodišnje ili četverogodišnje srednjoškolsko obrazovanje. Najveći je udio zaposlenih s višom i viskom spremom što pokazuje da je rad na obrazovanju ključan kako bi se došlo do većeg zapošljavanja osoba s invaliditetom.

15-19 70 298 368 19,020-24 292 975 1267 23,025-29 231 963 1194 19,330-34 150 737 887 16,935-39 88 683 771 11,440-44 83 715 798 10,445-49 56 645 701 8,050-54 35 657 692 5,155-59 19 435 454 4,260+ 4 107 111 3,6

Ukupno 1028 6215 7243

Dob Zaposleni Nezaposleni Ukupno%

zaposlenih



Tablica 6 - Razina obrazovanja zaposlenih i nezaposlenih osoba s invaliditetom (2009.)

Tablica pokazuje da je najveći broj zaposlenih, kao i nezaposlenih osoba, u populaciji „SŠ i do 3 god. KV i VKV“, dakle, radi se o osobama koje su završile srednjoškolske programe u trajanju do tri godine (najčešće su to pomoćna zanimanja) te trogodišnje srednje škole (obrtnička zanimanja koja se mogu samostalno obavljati).

Među nezaposlenima najviše je onih koji uopće nemaju radnog staža. Najveći broj osoba ima od 0 do 3 godine radnog staža (53,6%), dok je, s obzirom na duljinu trajanja nezaposlenosti prije zapošljavanja, najveći broj osoba u evidenciji HZZ-a bio do 3 mjeseca. Uzimajući u obzir broj prijavljenih nezaposlenih osoba s invaliditetom i broj zaposlenih iz iste populacije, pokazalo se da je najviše zaposlenih iz kategorije koja ima 2-3 godine radnog staža.

Tablica 7 - Duljina staža, iskustvo rada osoba s invaliditetom (2009.)

Među kategorijama osoba s invaliditetom koje su prijavljene u evidenciji HZZ-a, najveći udio u zaposlenosti (40%), kao i nezaposlenosti (32%), imaju osobe s intelektualnim teškoćama.

Tijekom 2009. godine, najveći broj zaposlenih osoba s invaliditetom bile su osobe s intelektualnim teškoćama (405 ili 39,40%), slijede ih osobe s višestrukim oštećenjima (206 ili 20,04%), a zatim osobe s tjelesnim invaliditetom (187 ili 18,19%).

Gledajući prema spolu, udio nezaposlenih žena s invaliditetom u ukupnom broju nezaposlenih osoba s invaliditetom za gotovo sve vrste oštećenja, slično kao i u populaciji zaposlenih osoba s invaliditetom, ne prelazi 50%, što ukazuje na prisutnost većeg broja nezaposlenih muških osoba s invaliditetom u evidenciji nezaposlenih osoba Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje.

bez škole i nezavršena škola 15 228 243 6,2završena OŠ 109 967 1076 10,1SŠ i do 3 god. KV i VKV 743 4022 4765 15,6SŠ od 4 god./gimnazija 124 861 985 12,6prvi stupanj fakulteta, viša 20 65 85 23,5fakultet, doktorat, akademija 17 72 89 19,1

Razina obrazovanja Zaposleni Nezaposleni UkupnoUdio

zaposlenih

0 2373 192 7,5 25650-1. 929 230 19,8 11591.-2. 482 129 21,1 6112.-3. 265 104 28,2 3693.-5. 318 98 23,6 4165.-10. 463 131 22,1 59410.-15. 348 56 13,9 40415.-20. 270 35 11,5 30520.-25. 236 25 9,6 26125.-30. 270 15 5,3 28530.-35. 204 13 6,0 21735.-40. 56 0,0 56

40+ 1 0,0 1

Duljina staža (god) Nezaposleni Zaposleni % zaposlenih Ukupno



Tablica 8 – udio muškaraca i žena u populaciji osoba s invaliditetom (2009.)

Tablica 9 - Vrsta invaliditeta (ne)zaposlenih osoba s invaliditetom (2009., u %)

U sljedeće dvije tablice detaljno su prikazane zaposlene osobe s invaliditetom tijekom 2009. godine prema djelatnostima, kao i prema pojedinim zanimanjima.

Tablica 10 - Zapošljavanje osoba s invaliditetom prema djelatnostima i spolu tijekom 2009. godine

muški 606 3537 4143ženski 422 2678 3100ukupno 1028 6215 7243udio žena (%) 41 43

Spol Zaposleni Nezaposleni Ukupno

tjelesni invaliditet 18 21psihičke i organske smetnje 3 7poremećaji glasovno-govorne komunikacije 3 3oštećenje vida 6 4oštećenje sluha 8 7kombinirane smetnje 20 21kronične bolesti 2 5intelektualne teškoće 40 32

Vrsta invaliditeta Zaposleni Nezaposleni

POLJOPRIVREDA, ŠUMARSTVO I RIBARSTVO 41 16RUDARSTVO I VAĐENJE 1PRERAĐIVAČKA INDUSTRIJA 191 71OPSKRBA ELEKTRIČNOM ENERGIJOM, PLINOM, PAROM I KLIMATIZACIJA 4 1OPSKRBA VODOM, UKLANJANJE OTPADNIH VODA, GOSPODARENJE OTPADOM TE DJELATNOSTI SANACIJE OKOLIŠA

37 6

GRAĐEVINARSTVO 93 4TRGOVINA NA VELIKO I NA MALO, POPRAVAK MOTORNIH VOZILA I MOTOCIKALA 118 45PRIJEVOZ I SKLADIŠTENJE 25 7DJELATNOSTI PRUŽANJA SMJEŠTAJA TE PRIPREME I USLUŽIVANJA HRANE 138 90INFORMACIJE I KOMUNIKACIJE 12 7FINANCIJSKE DJELATNOSTI I DJELATNOSTI OSIGURANJA 7 4POSLOVANJE NEKRETNINAMA 6 3STRUČNE, ZNANSTVENE I TEHNIČKE DJELATNOSTI 22 10ADMINISTRATIVNE I POMOĆNE USLUŽNE DJELATNOSTI 118 56JAVNA UPRAVA I OBRANA, OBVEZNO SOCIJALNO OSIGURANJE 84 22OBRAZOVANJE 30 22DJELATNOSTI ZDRAVSTVENE ZAŠTITE I SOCIJALNE SKRBI 47 29UMJETNOST, ZABAVA I REKREACIJA 13 8OSTALE USLUŽNE DJELATNOSTI 36 17DJELATNOSTI KUĆANSTAVA KAO POSLODAVACA, DJELATNOSTI KUĆANSTAVA ZA KOJA OSOBE S INVALIDITETOM PROIZVODE RAZLIČITU ROBU I OBAVLJAJU RAZLIČITE USLUGE ZA NJIHOVE VLASTITE POTREBE

4 3

DJELATNOSTI IZVANTERITORIJALNIH ORGANIZACIJA I TIJELA 1 1UKUPNO 1028 422

NKD 2007UKUPNO

Ukupno Žene



Tablica 11 - Zapošljavanje osoba s invaliditetom prema zanimanjima i spolu tijekom 2009.

(9132111) čistačica 86 85(9320131) radnik na proizvodnoj liniji 76 36(5122112) pomoćni kuhar 62 30(9132211) kuhinjski radnik 36 23(9330411) skladišni radnik 32 0(9312151) radnik niskogradnje 31 0(4190154) administrativni službenik 28 15(5220213) prodavač 25 17(9320111) ručni pakirer 21 14(9212111) šumski radnik 20 5(9211121) vrtlarski radnik 19 7(7422112) pomoćni stolar 19 1(9330421) trgovački radnik 18 10(9313151) radnik visokogradnje 15 0(6112153) vrtlar za parkove 14 5(5122123) kuhar 13 6(9132121) sobarica 12 12(7222412) pomoćni bravar 12 0(8322143) vozač lakoga dostavnog vozila 12 0(4223112) telefonist 11 4(7435163) krojitelj tekstila 11 11(9211421) poljoprivredni radnik 10 3(9320251) drvoprerađivački radnik 10 0(9320121) radnik u održavanju 8 2(5123133) konobar 8 3(8324113) vozač teretnog vozila 7 0(4113114) operator za unos podataka 7 4(4121214) ekonomski službenik 7 3(7436112) šivač tekstila 7 6(7213213) autolimar 7 0(5141414) maser 7 4(7412213) slastičar 7 4(7345153) knjigoveža 7 4(7345173) grafi čar za doradu 6 3(9142111) ručni perač automobila 6 0(7136213) instalater grijanja i klimatizacije 6 0(5220232) prodavač u kiosku i na tržnici 6 4(5123112) pomoćni konobar 6 4(6112123) vrtlar 6 1(9320411) tekstilni radnik 6 6(8334112) vozač viličara 6 0(9320261) grafi čki radnik 5 1(3122164) računalni operator 5 3(9162111) čistač ulica 5 0(7433113) krojač 5 5(8332823) rukovatelj građevinskim strojevima 5 0(6112312) pomoćni cvjećar 5 2(3119714) grafi čki tehničar 5 2(9151111) dostavljač 5 1(7122112) pomoćni zidar 5 0

ZANIMANJE Ukupno Žene



Na tržištu rada postoje „tražena zanimanja“ ili, kako se uobičajeno nazivaju u praksi, defi citarna zanimanja uslijed čije se pojave poslodavci suočavaju s problemima pronalaska radnika s odgovarajućim znanjima, vještinama, iskustvima i ostalim kompetencijama. S druge strane, što zbog globalne gospodarske situacije, što zbog ciklusa proizvodnje, određene su djelatnosti u silaznoj putanji i otpuštaju radnike. Također, zbog sezonskog zapošljavanja, postoje oscilacije u statistici ovisno o razdoblju analiziranja podataka, što objašnjava postojanje istih zanimanja u skupini defi citarnih i sufi citarnih zanimanja. No ispitivanja među poslodavcima ukazala su na njihove poteškoće u iznalaženju radnika koji u okviru određenog zanimanja posjeduju dodatna specifi čna, napredna stručna i tehnička znanja koja ne dobivaju unutar postojećega obrazovnog sustava, već su ih stekli tijekom prethodnog rada ili samostalnim učenjem, odnosno ulaganjem u vlastit profesionalni razvoj. Prema evidenciji HZZ-a za 2009. godinu, zaposleno je 120 osoba s invaliditetom sa zanimanjima koja pripadaju skupini defi citarnih, a najčešće su se zapošljavali na sljedećim poslovima: čistačice (86), kuhari (62) i radnici na proizvodnoj liniji (76).

Tablica 12 - Sufi citarna/defi citarna zanimanja (2009.)

Izvor: Anketa poslodavaca za 2010. godinu, HZZ

kuhar prodavačkonobar radnik visokogradnjeslastičar administrativni službenik/icasobarica radnik bez zanimanjakuhinjski radnik radnik na proizvodnoj linijibravar radnik niskogradnješivač čistačpekar vozač teretnog vozilaelektroinstalater konobarbrodomonter zidarkovinotokarzidarzaštitar

Defi citarna Sufi citarna

(5169312) čuvar objekata i okoliša 5 0(4112214) operator računala za tekst 4 1(7141122) pomoćni ličilac 4 0(8275372) poslužitelj/prerada voća i povrća 4 1(7141173) autolakirer 4 0(4131124) skladištar 4 0(8252122) rukovatelj/pomoćni knjigoveški stroj 4 2(8263332) rukovatelj/šivaći/kožna galanterija 4 3(9330131) transportni radnik 4 0(4121184) knjigovođa 4 4(7222423) bravar 4 0(7224112) brusač i čistač kovina 4 0(7141112) pomoćni soboslikar 4 0(9911111) radnik bez zanimanja 4 2Itd.......Ukupno 1028 422

ZANIMANJE Ukupno Žene



Osim posredovanja HZZ-a i potreba za zanimanjima koja se traže tim putem, dobro je istražiti i usporediti ostale načine zapošljavanja koji su dostupni osobama s invaliditetom.

Prema portalu MojPosao, tijekom 2009. godine najveći broj oglasa koji su pozivali i osobe s invaliditetom da se prijave na natječaj za slobodno radno mjesto (oglasi označeni ikonicom za osobe s invaliditetom) bio je u kategoriji „trgovina“ te u kategoriji „IT i komunikacije“. Također, u 2008. godini bilo je najviše oglasa za slobodna radna mjesta označena ikonicom u kategoriji „IT i telekomunikacije“ koja je, temeljem navedenog, konstantno defi citarna u Hrvatskoj. Ovaj podatak ukazuje na činjenicu da su upravo navedene kategorije mogući velik potencijal u okviru kojeg se otvaraju mogućnosti za usmjeravanje, obrazovanje i zapošljavanje osoba s invaliditetom. No još je važnija činjenica da su sami poslodavci, dobrovoljnim označavanjem navedene ikonice na oglasima, zapravo pokazali senzibilitet i svijest o osobama s invaliditetom kao jednako vrijednim članovima društva i radnicima koji mogu potpuno ravnopravno doprinijeti uspjehu njihovih poduzeća.

Iskorištenost mjera

Tijekom 2009. godine, mjerama iz Nacionalnog plana za poticanje zapošljavanja za 2009. i 2010. godinu obuhvaćeno je ukupno 6296 osoba iz evidencije nezaposlenih, od čega je ukupno 2915 žena (ili 46,3%). Dio mjera aktivne politike za sufi nanciranje zapošljavanja, koje provodi Hrvatski zavod za zapošljavanje, odnosi se na poticanje integracije na tržište rada osoba koje se nalaze u nepovoljnom položaju, tj. posebnih skupina nezaposlenih osoba, kao što su i osobe s invaliditetom (Mjera 4 – Sufi nanciranje zapošljavanja posebnih skupina nezaposlenih osoba). Osim mjera za sufi nanciranje zapošljavanja, Zavod potiče zapošljavanje i putem mjera za sufi nanciranje i fi nanciranje obrazovanja te mjera uključivanja u javne radove.

Tablica 13 - Iskorištenost aktivnih mjera za zapošljavanje za osobe s invaliditetom (2008. i 2009. godina)

Mjera sufi nanciranja novozaposlenih pokazuje se kao učestala mjera aktivne politike zapošljavanja, no postavlja se pitanje zadržavanja posla nakon isteka poticaja. Također, uslijed pada ukupne ekonomske djelatnosti i pada zapošljavanja, kao i uslijed smanjenih sredstava HZZ-a, broj od 88 novozaposlenih osoba s invaliditetom kroz sufi nanciranje zapošljavanja u 2008. godini pao je na 16 novozaposlenih osoba s invaliditetom u 2009. godini. Za usporedbu, u 2008. godini, od ukupno 3350 novozaposlenih osoba putem mjera aktivne politike, njih 2% bile su osobe s invaliditetom (88 osoba). Od tih 2% ukupno novozaposlenih osoba s invaliditetom, njih 92% bilo je zaposleno u okviru mjere sufi nanciranja zapošljavanja posebnih skupina nezaposlenih osoba. Zapošljavanje osoba s invaliditetom odvija se i kroz programe javnih radova koji su u 2009. godini bilježili porast udjela osoba s invaliditetom u ukupnoj ciljanoj skupini. Tako je tijekom 2008. godine javnim radovima zaposleno 715 osoba, od čega 6% (45) osoba s invaliditetom, a 2009. godine broj zaposlenih osoba

sufi nanciranje zapošljavanja 16 88obrazovanje za potrebe tržišta rada 23 33javni radovi 107 45ukupno: 146 166

Aktivne mjere za zapošljavanje(Mjera 4):

Broj uključenih osoba s invaliditetom (2009.)

Broj uključenih osoba s invaliditetom (2008.)



s invaliditetom na javnim radovima povećao se na 10740. Pomoću mjera iz Nacionalnog programa za poticanje zapošljavanja, 27 osoba s invaliditetom upućeno je u obrazovne programe putem lokalnih partnerstva tijekom 2009. godine.

S obzirom na potrebe na tržištu rada, Hrvatski zavod za zapošljavanje usmjerava posloprimce na dokvalifi kacije i prekvalifi kacije kako bi bili što konkurentniji na tržištu. Prekvalifi kacije se odnose na tečajeve osposobljavanja za određena zanimanja. Nezaposleni se, također, upućuju na profesionalno usmjeravanje, stjecanje vještina aktivnog traženja posla kroz djelovanje stručnih službi, različite tečajeve kao, primjerice, informatičke tečajeve, tečajeve stranih jezika, zatim na uključivanje u radne centre radi resocijalizacije itd.

Tablica 14 - Mjere Hrvatskog zavoda za povećanje zapošljivosti osoba s invaliditetom (2009.)

Prema evidenciji HZZ-a za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. kolovoza 2009. godine, od 291 nezaposlene osobe s invaliditetom, njih 51 osposobljavalo se za zanimanja u području ekonomije, prava i različitih administrativnih poslova, 50 za zanimanja u području informatike i računalstva, 18 za zanimanja ugostitelja i radnika u turizmu, 13 za zanimanja građevinara i geodeta, 4 za zanimanja vezana za usluge u kući, komunalne usluge i usluge zaštitara, 2 za zanimanja u zdravstvu, socijalnoj skrbi i njezi, jedna osoba za zanimanja strojara i brodograditelja te jedna za zanimanje grafi čara. Također, 2 osobe pohađale su tečajeve stranog jezika, a njih 126 informatičke tečajeve. Na kraju, 20 osoba osposobljavalo se u okviru aktivnosti radnog centra kao novog oblika osposobljavanja i radnog angažmana osoba s invaliditetom.

40 Izvješće o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine – za 2007. i 2008. godinu te Izvješće o aktivnostima HZZ-a u području zapošljavanja osoba s invaliditetom za 2009. godinu

profesionalno savjetovanje – ukupno 1644individualno 412grupno 1232radionice prilagođene osobama s invaliditetom 134obrazovanje/prekvalifi kacija 143 (1.1.2008. – 31.8.2009.)radni centar 20tečajevi stranog jezika 2informatički tečajevi 126

Mjere HZZ-a Broj uključenih osoba s invaliditetom



Tablica 15 - Programi osposobljavanja i prekvalifi kacija za osobe s invaliditetom (od 1. 1. 2008. do 31. 8. 2009.)

Dakle, najviše je osoba s invaliditetom usmjereno na različite oblike osposobljavanja, a sličan je broj pohađao i informatičke tečajeve.

Prema iskazima osoba s invaliditetom, njih 40% ne poznaje rad na računalu41. Istodobno, sukladno nalazima istraživanja, pokazalo se da postoji povezanost između stupnja obrazovanja osoba s

41 Zapošljivost nezaposlenih osoba s invaliditetom, UNDP, 2008.

osposobljavanje za zanimanja ekonomista, pravnika i administrativnih stručnjaka

knjigovodstveni operater 3knjigovođa/samostalni 4tečaj poduzetništva 1pomoćni administrator 33specijalist za poslovnu politiku 9poslovni tajnik / tajnica 1UKUPNO 51

osposobljavanje za zanimanja informatičara, računalnih stručnjaka i stručnjaka za internet

web dizajner 5računalni operater 14operater ECDL-a 21specijalist za poslovnu informatiku 4operater AutoCAD-a 5sistemski mrežni administrator 1UKUPNO 50

osposobljavanje za zanimanja ugostitelja i radnika u turizmu

hotelijersko-turistički tehničar 1kuhar 2pomoćni kuhar/kuharica 2pomoćni priprematelj glavnih jela 11priprematelj jednostavnih jela i slastica 1sobarica 1UKUPNO 18

osposobljavanje za zanimanja građevinara i geodeta

keramičar 1pomoćni keramičar 9podopolagač 1UKUPNO 13

osposobljavanje za zanimanja u zdravstvu, socijalnoj skrbi i njezi

njegovatelj 2

osposobljavanje za zanimanja strojara i brodograditelja zavarivač REL postupkom 1osposobljavanje za zanimanja obrađivača drva, proizvođača papira i grafi čara

grafi čki dizajner 1

osposobljavanje za zanimanja usluga u kući, ostalih usluga, komunalnih usluga i zaštitara

maser 2kozmetičar 1zaštitar 1UKUPNO 4

UKUPNO 143tečajevi stranog jezika 2informatički tečajevi 126radni centar 20radionice osnaživanja osoba s invaliditetom za uključivanje na tržište rada 433

Djelatnost Zanimanje Broj uključenih osoba



invaliditetom i vještine rada na računalu, odnosno što je veći stupanj obrazovanja osoba s invaliditetom, bolje je i njihovo poznavanje rada na računalu. Temeljem podataka iz prethodne tablice, a uzimajući u obzir otežano zapošljavanje osoba s invaliditetom s jedne strane i postojanje defi citarnih zanimanja s druge strane, posve je jasno postojanje prostora za njihovo usmjeravanje u područja informacijske tehnologije. Tim više što se analizom oglasa na internetskom portalu MojPosao pokazalo da poslodavci, koji oglašavaju slobodna radna mjesta za zanimanja iz IT područja, iskazuju spremnost na zapošljavanje osoba s invaliditetom. Također, i anketa HZZ-a, provedena među poslodavcima, istaknula je da poslodavcima i dalje nedostaju kadrovi s informatičkim znanjima.

U istraživanju, provedenom među savjetnicima HZZ-a u sklopu ove studije, njih 40 odgovorilo je na pitanje o najučinkovitijim mjerama za zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Tablica 16 - Najučinkovitije mjere za zapošljavanje osoba s invaliditetom prema procjeni savjetnika za zapošljavanje HZZ-a

Podaci u tablici 16 govore o tome da savjetnici, temeljem vlastitog profesionalnog iskustva u radu s osobama s invaliditetom, sufi nanciranje zapošljavanja smatraju najučinkovitijom mjerom.

U posljednje tri godine, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom bilježi porast broja poslodavaca i osoba s invaliditetom koji koriste poticaje za zapošljavanje. U 2008. godini, poticaje Fonda koristilo je 306 poslodavaca za ukupno 1924 osobe s invaliditetom te im je kroz navedene poticaje isplaćeno 51.480.022 kn. U usporedbi s podacima o broju poslodavaca koji su tijekom 2007. godine koristili poticaje, u 2008. godini evidentno je povećanje od 157%, odnosno, uzimajući u obzir broj osoba s invaliditetom za koje su korišteni poticaji u 2008. godini, uočeno je povećanje od 123% u odnosu na 2007. godinu42. U 2009. godini nastavlja se trend povećanja. Broj poslodavaca kojima su isplaćeni poticaji u 2009. godini bio je 391, broj osoba s invaliditetom za koje su isplaćeni poticaji 2437, pri čemu je jednak omjer žena i muškaraca u populaciji krajnjih korisnika. Tijekom 2009. godine, Fond je za sve poticaje poslodavcima isplatio 40.660.840,00 kn uključujući i dio prenijetih obveza iz 2008. godine (7.427.354,35 kn).

Od ukupno 2035 zaprimljenih zahtjeva, najveći broj, odnosno 66%, odnosio se na povrat doprinosa, 15% odnosilo se na sufi nanciranje troškova radnog asistenta i 12% na smanjen radni učinak. Od 2437 osoba s invaliditetom za koje su u 2009. godini isplaćeni poticaji, za 77 osoba s invaliditetom korišteni su poticaji za novo zapošljavanje, a za 2360 osoba korišteni su poticaji za održavanje

42 Izvješće o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine – za 2007.i 2008. godinu te Izvješće o aktivnostima HZZ-a u području zapošljavanja osoba s invaliditetom za 2009. godinu

sufi nanciranje zapošljavanja 92,50%individualno profesionalno usmjeravanje, informiranje i savjetovanje 82,50%osposobljavanje za rad, dodatno osposobljavanje i izobrazba 75,00%utvrđivanje radnih i općenitih sposobnosti 65,00%procjena profesionalnih sposobnosti 55,00%fi nanciranje obrazovanja za rad 52,50%analiza tržišta rada, mogućnosti zapošljavanja i uključivanja 42,50%procjena radnog učinka i programi profesionalnog osposobljavanja 37,50%uključivanje osoba s invaliditetom u centre za zapošljavanje 35,00%grupno profesionalno usmjeravanje, informiranje i savjetovanje 32,50%

Mjere za osobe s invaliditetom %



zaposlenosti. Od 391 poslodavca kojima su u 2009. godini isplaćeni poticaji za zapošljavanje osoba s invaliditetom, 90 poslodavaca prvi je put zatražilo poticaje Fonda, od čega je 16 dobilo poticaje za novo zapošljavanje, a 74 za održavanje zaposlenosti.

U korištenju poticaja zastupljene se sve jedinice regionalne samouprave u Hrvatskoj, pri čemu je vidljiva neravnomjerna zastupljenost apsorpcije sredstava Fonda.

Tablica 17 - Podjela poslodavaca i zaposlenih osoba s invaliditetom prema županijama korisnika poticaja Fonda

Osim za zaposlenje na otvorenom tržištu rada, Fond je osigurao poticaje za 6 zaštitnih radionica (Lada d.o.o., URIHO, DES, Teko Nova, Suvenir Arbor Vitae d.o.o. i Suvenir Nova) te za 4 radne jedinice za zapošljavanje osoba s invaliditetom (Srednja strukovna škola Varaždin, Centaroprema d.o.o., Bilokalnik IPA d.d. i Belišće d. d.). Poticaji su isplaćeni za 560 osoba s invaliditetom, od kojih je 29 novozaposlenih u 5 zaštitnih radionica i 1 radnoj jedinici za zapošljavanje osoba s invaliditetom43. Više detalja o korištenju pojedinih mjera Fonda nalazi se u poglavlju 4.4.3. „Trendovi i stavovi poslodavaca“.

Poštivanje kvotnog sustava

S obzirom na to da ne postoji mehanizam nadzora ispunjavanja zakonom defi niranih kvotnih obveze za zapošljavanje osoba s invaliditetom, ali i uslijed zaprimanja pritužbi oko kršenja ove odredbe

43 Izvješće Fonda za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine – za 2009. godinu

Zagrebačka 24 58 12Krapinsko-zagorska 12 90 65Sisačko-moslavačka 19 90 61

Karlovačka 8 43 11Varaždinska 10 81 48

Koprivničko-križevačka 24 213 86Bjelovarsko-bilogorska 20 68 39

Primorsko-goranska 28 81 32Ličko-senjska 2 4 0

Virovitičko-podravska 7 51 26Požeško-slavonska 15 69 36Brodsko-posavska 9 87 52

Zadarska 7 88 72Osječko-baranjska 17 142 41Šibensko-kninska 4 10 3

Vukovarsko-srijemska 2 2 1Splitsko-dalmatinska 20 151 78

Istarska 25 142 58Dubrovačko-neretvanska 8 13 5

Međimurska 14 33 14Grad Zagreb 116 921 490

UKUPNO: 391 2437 1230

Županija Broj poslodavaca Broj zaposlenih Zaposlenih žena



zakona, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom u svom je novom Izvješću za 2009. godinu44 zatražila očitovanje o primjeni ove odredbe od svih ministarstava, svih područnih službi HZZ-a, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje te ureda državne uprave pri županijama. U ovom trenutku, upravo navedeno Izvješće predstavlja jedini izvor podataka o provedbi Zakona u ovom području. Međutim, uslijed nejasnih ili nepotpunih odgovora pojedinih tijela te, što je još važnije, često nedostavljenog podatka o ukupnom broju zaposlenih u određenom tijelu javne vlasti, što je nužnost za utvrđivanje ispunjavanja kvote, prikupljene podatke teško je cjelovito interpretirati, kao što je teško i procjenjivati uspješnost provedbe kvotnog sustava zapošljavanja osoba s invaliditetom.

Moguće je izdvojiti odgovor Direkcije Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje kao primjer dobrog izvještavanja. Podaci koji su dostavljeni odnose se na zaposlene u Direkciji, ali i, što je vrlo važno, u područnim zavodima. Od ukupno 2486 zaposlenih, 125 su osobe s invaliditetom, čime je potvrđeno da se ispunjava, čak i premašuje, kvota. Središnja služba Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje izvijestila je da ispunjava kvotu, ali nije dostavila nikakve brojčane podatke. Konačno, Središnja služba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje dostavila je odgovor i napravila diferencijaciju zanimanja o kojima se radi, ali uz podatak o 14 zaposlenih osoba s invaliditetom nije ponuđen ukupan broj zaposlenih, stoga nije bilo moguće odrediti ispunjava li se kvota.

Slična je situacija i s odgovorima ministarstava, od čijeg su ukupnog broja, samo dva ministarstva dostavila i ukupan broj zaposlenih. Prema zaprimljenim odgovorima, moguće je utvrditi da Ministarstvo uprave ispunjava i premašuje kvotu (1/19), dok Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti ima zaposlenu jednu osobu s invaliditetom na 59 ostalih zaposlenih čime je daleko ispod propisane kvote. Ostala ministarstva nisu relevantna za ocjenu provedbe jer nije dostavljen broj ukupno zaposlenih u svakom od njih, a posebno iznenađuje podatak da Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva nema nijednu zaposlenu osobu s invaliditetom.

Na kraju, Izvješće pravobraniteljice sadržava i podatke o očitovanju ureda državne uprave po županijama. Temeljem raspoloživih i usporedivih podataka, pokazalo se da kvotu ispunjavaju i premašuju Požeško-slavonska (1/10), Virovitičko-podravska (1/13), Splitsko-dalmatinska (1/19), Međimurska (1/29) te Varaždinska županija (1/29). Zagrebačka županija dostavila je potpune podatke, ali ne ispunjava kvotu (1/49), dok ostali nisu dostavili ukupan broj zaposlenih pa nije moguće odrediti ispunjava li se kvota.

Istraživanje provedeno u sklopu ove studije pokazalo je da osobe s invaliditetom, ali i poslodavci, smatraju kvote modelom zapošljavanja koji će dati najveću sigurnost osobama s invaliditetom. Također, značajan je podatak da same osobe s invaliditetom kao primjereniji model zapošljavanja ocjenjuju zapošljavanje na otvorenom tržištu rada (60%) nego zapošljavanje u zaštitnim radionicama što govori da su voljne za potpunu radno-socijalnu integraciju.

Ove stavove potvrđuju i rezultati istog istraživanja, provedenog među savjetnicima za zapošljavanje HZZ-a. Prema njihovu iskustvu i percepciji, osobe s invaliditetom u 59% slučajeva radije će se uključiti u otvoreno tržište rada, pri čemu prednost daju zapošljavanju u javnom sektoru. Javni se sektor općenito u Hrvatskoj percipira kao sektor koji daje najveću sigurnost u zaposlenju pa je stoga ovo razumljiv rezultat.

U istraživanju UNDP-a iz 2008., čak 36% ispitanih nezaposlenih osoba s invaliditetom tvrdi da ne

44 Izvješće Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2009. godinu, str. 74-77, dostupno na http://www.posi.hr/download/Izvjesce_2009.pdf



traži aktivno posao jer smatra da osobe s invaliditetom nitko neće zaposliti. Nadalje, pokazalo se da osobe s invaliditetom često nemaju dovoljno mogućnosti ni motivacije za pohađanje dodatnih tečajeva koji bi povećali njihovu zapošljivost ili da čak imaju manjak resursa Slične stavove iskazuju i prema drugim mehanizmima aktivnog pristupa traženju posla, kao što su informiranje putem HZZ –a te korištenje drugih načina traženja odgovarajućeg posla.

Mirovine i naknade za osobe s invaliditetom

Osobe s invaliditetom imaju, između ostalog, pravo na državnu fi nancijsku potporu za koju se može reći da izravno utječe na motivaciju za aktivno traženje posla, dok neke vrste državnih potpora i destimuliraju:

• osobna invalidnina,

• naknada do zaposlenja,

• obiteljska mirovina.

Osobe koje, zbog tjelesnog ili mentalnog oštećenja ili psihičke bolesti, odnosno starosti, ne mogu samostalno udovoljavati osnovnim životnim potrebama, mogu ostvariti pravo na osobnu invalidninu. Ovo pravo mogu ostvariti samo osobe za koje je provedeno vještačenje pri prvostupanjskom tijelu vještačenja. Valja naglasiti da prvostupanjsko tijelo vještačenja ne utvrđuje postotak oštećenja zdravlja, već da je to u domeni liječničkih komisija iz sustava mirovinskog osiguranja.

Nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja, osobe s invaliditetom koje se prijave na Hrvatski zavod za zapošljavanje imaju pravo na naknadu do zaposlenja koju isplaćuje Centar za socijalnu skrb iz sredstava Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Općenito govoreći, zdravstvena se zaštita po završetku školovanja ostvaruje u okviru Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje za sve osobe koje nisu zasnovale radni odnos, neovisno o prijavi na Zavod za zapošljavanje. Donedavno, ukoliko su nezaposleni htjeli ostvariti pravo na naknadu do zaposlenja, morali su se registrirati u evidenciji Zavoda za zapošljavanje i aktivno tražiti posao. Na taj je način mjesečna naknada do zaposlenja na nezaposlene osobe s invaliditetom djelovala poticajno u smislu razvijanja svijesti o potrebi aktivnog pristupa traženju posla. No izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi u 2007. godini (NN 79/07), primatelji naknade oslobođeni su obveze prijavljivanja HZZ-u kako bi ostvarili to pravo. Takva je situacija dodatno pasivizirala nezaposlene osobe s invaliditetom jer ti primatelji naknade više nisu nužno obuhvaćeni aktivnostima HZZ-a. Osim toga, korisnici naknade do zaposlenja vještačeni su posljednji put u dječjoj ili mladenačkoj dobi i nitko nema saznanja o njihovoj razini radnih sposobnosti, znanja i vještina.

Prema procjeni savjetnika HZZ-a, temeljem istraživanja u sklopu ove studije, osobe s invaliditetom najčešće dolaze u evidenciju nezaposlenih na vlastitu inicijativu, zatim na inicijativu redovnih škola i centara za socijalnu skrb te posebnih obrazovnih ustanova.



Tablica 18 - Na čiju inicijativu/preporuku savjetnicima za zapošljavanje HZZ-a obično dolaze osobe s invaliditetom?

Nadalje, osobe s invaliditetom koje su ostvarile pravo na osobnu invalidninu45 u okviru sustava socijalne skrbi, na nju gube pravo ukoliko se zaposle, tj. ostvare prihod u jednakom ili većem iznosu od iznosa osobne invalidnine, dok se razlika do iznosa invalidnine isplaćuje ukoliko prihod bude manji od iznosa osobne invalidnine. Ukoliko osoba prestane primati prihod, primjerice, zbog prestanka zaposlenja, procedura ponovnog ostvarivanja prava u praksi traje i po 2 ili 3 mjeseca, a unutar nje osoba ostaje bez prihoda, osim eventualno naknade za nezaposlene HZZ-a ukoliko je osoba stekla pravo na nju. Osoba s intelektualnim poteškoćama koja završi srednju školu i profesionalno se osposobi, gubi pravo na obiteljsku mirovinu unatoč ograničenim mogućnostima da se stvarno zaposli. Nezaposlenom osobom u sustavu koji uređuje prava za vrijeme nezaposlenosti46 smatra se osoba sposobna ili djelomično sposobna za rad koja nije u radnom odnosu i ne ostvaruje mjesečni dohodak od povremene samostalne djelatnosti veći od najvišeg iznosa novčane naknade za nezaposlenost. Tako se osoba s invaliditetom, ako stekne pravo na osobnu invalidninu ili ostvari neko drugo pravo, makar jednokratno mjesečno primanje koje je veće od najvišeg iznosa novčane naknade, briše iz evidencije Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i više nije u mogućnosti stjecati prava na osnovu nezaposlenosti. Stoga nije iznenađujuće da osobe s invaliditetom ne žele riskirati da zbog često privremenog zaposlenja izgube pravo na, iako najčešće minimalna, ali ipak stalna, primanja po drugim osnovama.

45 Zakon o socijalnoj skrbi (NN 73/97, 27/01, 59/01, 82/01, 103/03, 44/06 i 79/07) i Pravilnik o sastavu i načinu rada tijela vještačenja u postupku ostvarivanja prava iz socijalne skrbi i drugih prava po posebnim propisima (NN, 64/02)46 Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti (NN 32/02, 86/02, 114/03)

na svoju vlastitu inicijativu 65,00%redovnih škola 47,50%posebnih obrazovnih ustanova 45,00%centara za socijalnu skrb 45,00%obitelji i rodbine 30,00%udruga civilnog društva 20,00%drugih 10,00%prijatelja 5,00%zdravstvenih ustanova 5,00%ustanova za obuku 2,50%

Broj ispitanika 40



4.3.4. Presjek stanja zapošljavanja osoba s invaliditetom u EU

Politike inkluzije među zemljama članicama

Zakonski okvir za promicanje zapošljavanja – Integracija ili reintegracija osoba s invaliditetom u tržište rada suočava se s nekoliko problema, no čini se da dosadašnje različite mjere imaju veoma opipljive rezultate. Važna je razlika između pristupa utemeljenog na ljudskim pravima i onog utemeljenog na obvezi zapošljavanja osoba s invaliditetom. U isto vrijeme, nedavni razvoj događaja ukazuje na to da različiti pristupi mogu biti manje suprotstavljeni negoli se čini na prvi pogled. Međutim, izgleda da obveza zapošljavanja pod određenim uvjetima ostaje najučinkovitija mjera za promicanje pristupa i zadržavanje posla osobama s invaliditetom.

Antidiskriminacija – U Ujedinjenom Kraljevstvu ova je politika utvrđena antidiskriminacijskim zakonima (koji slijede primjer Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Australije), usvojenim ranih 90-ih godina. Svi ovi zakoni sadrže specifi čna poglavlja koja zabranjuju diskriminaciju osoba s invaliditetom u svim aspektima zapošljavanja.

Antidiskriminacijski zakon iziskuje od poslodavaca da prilagode rad ili radno mjesto osobi s invaliditetom koja ispunjava kriterije za određeno radno mjesto, osim ukoliko ta obveza nema za nužnu posljedicu poteškoće ili neumjerene troškove (pogledati prethodno navedenu Direktivu EU 2000/78 u poglavlju 4.1.3).

U 90-im godinama, nekoliko je država članica EU također usvojilo nekolicinu općih zakona protiv diskriminacije (uključujući Švedsku u 1999. i Njemačku u 2002.), što je bio dodatak postojećim propisima, ali ne i poticaj stvaranja temelja za novu politiku zapošljavanja osoba s invaliditetom.

Ostale države članice unijele su klauzulu o općoj antidiskriminaciji (uključujući Austriju 1997.) koja je bila uglavnom simboličkog značenja, a ostali su usvojili antidiskriminacijske klauzule i u ostalim sektorima zakonodavstva (uključujući Španjolsku 1994.).

Direktiva Vijeća 2000/78 od 27. studenog 2000. godine utvrđuje opći okvir za jednakopravno postupanje u zapošljavanju i njezine se odredbe za osobe s invaliditetom mogu smatrati rezultatom Europske Unije, u smislu ovog trenda.

• Prenošenje ove Direktive u zakonodavstvo država članica učinilo je antidiskriminaciju ključnim elementom pristupa politikama zapošljavanja.

• Države članice koje primjenjuju kvote zapošljavanja, uz to uzimaju u obzir i antidiskriminaciju koja, međutim, ne zamjenjuje dosadašnje politike.

Kvote zapošljavanja – Uz izuzetak Ujedinjenog Kraljevstva, Švedske, Danske i do određenih razmjera Nizozemske, sve države članice temelje svoju politiku pristupa zapošljavanju osoba s invaliditetom na kvotama traženih poslova, obično propisanih posebnim zakonom o korištenju ili promicanju zapošljavanja osoba s invaliditetom.

Tako su, primjerice, sukladno propisima, poslodavci obvezni uključiti određeni postotak osoba s invaliditetom u svoju radnu snagu:

• 7% u Italiji,

• 6% u Francuskoj i Poljskoj,

• 5% u Njemačkoj,



• 4% u Austriji,

• 2% u Španjolskoj.

Samo se osobama s invaliditetom priznaje ispunjavanje kriterija navedenih u kvoti. U svim državama, ove se kvote primjenjuju pod istim uvjetima na javni i privatni sektor, osim u:

• Poljskoj gdje iznose 6% za privatni sektor i 2% za javni sektor,

• Belgiji (sa stopom od 2,5%) i Portugalu (sa stopom od 5%), uzima se u obzir samo javni sektor.

Kvotni se sustav provodi različito i s obzirom na ukupan broj radnika:

• poduzeća s više od 50 radnika u Španjolskoj i

• poduzeća od 15 do 25 radnika u drugim zemljama.

Usklađenost s kvotnim obvezama može izgledati relativno niska s obzirom na to da se kreće oko 50-70% u većini zemalja, a na puno je nižim razinama u Poljskoj i Španjolskoj. Međutim, u svim ovim državama, ta obveza kvotnog zapošljavanja smatra se važnom i učinkovitom. Zakonom iz 2005. godine, taj je sustav u Francuskoj uvelike poboljšan. Ova poboljšanja rezultiraju relativno visokom učinkovitošću u pristupu zapošljavanju osoba s invaliditetom.

U Ujedinjenom Kraljevstvu 1996. godine ukinuta je kvota koja je usvojena 40-ih godina jer naprosto se nije provodila i poštivala. U Nizozemskoj zakon odobrava nametanje sustava kvota kao posljednju od svih mogućnosti ukoliko se ostale mjere pokažu nedostatnima. Primijećeno je da su sve države članice, koje su usvojile sustav kvota, stavile u primjenu i sustav evidencije osoba s invaliditetom što je zanimljivo jer ova je evidencija neovisna o stvarnoj situaciji u odnosu na zapošljavanje. Ovaj sustav evidencije obično se koristi za utvrđivanje ispunjavanja kriterija za invalidske naknade (ponekad popraćene boljom zaštitom protiv otpuštanja zaposlenika s posla) ili on može, također, utvrditi prava na druge benefi cije ili usluge. Većina uspjeha sustava kvota sastoji se u tome što se kazne ili kompenzacijski nameti/porezi koriste za izravno fi nanciranje programa zapošljavanja potičući zapošljavanje osoba s invaliditetom putem kvota ili na drugi način (kroz programe zapošljavanja).

Ostali pristupi – U ostalim državama članicama, opće zakonodavstvo o radu i radnim uvjetima ima posebnu ulogu za osobe s invaliditetom. Ovo se poglavito odnosi na Švedsku, ali također i na Španjolsku, Belgiju, Francusku te, u novije vrijeme, i na Nizozemsku. Zakonodavstvo uređuje obveze poslodavaca koje mogu uključivati antidiskriminaciju u zapošljavanju ili obvezu razumne prilagodbe radnog mjesta, odnosno promicanja rehabilitacije u zapošljavanju radnika – osobe s invaliditetom. Konačno, u nekim se državama članicama ta politika oslanja prvenstveno na dobrovoljnost, što je prvenstveno slučaj u Danskoj, a manje u drugim zemljama.

Ovaj pristup može uključiti mjere periodične kampanje za podizanje svijesti što uključuju predstavljanje poslodavaca koji imaju dobru praksu, moguće uz opis i kritiku loših praksi, s ciljem da se razvije korištenje poticajnih instrumenata (kao što su darovnice za pripremu prostora na radnome mjestu).

Danska je osnažila svoju politiku uvođenjem dvaju temeljnih načela koja, također, odgovaraju antidiskriminaciji: načelo kompenzacije prema kojem tvrtka mora izvršiti fi nancijsku kompenzaciju osobama s invaliditetom kako bi im omogućila da koriste svoje vještine te načelo sektorske odgovornosti koje svaki sektor društva čini odgovornim za njihovo poštivanje propisa.

Bez obzira na to je li pristup poslodavcima utemeljen na pravima (antidiskriminacijskim zakonima),



usmjerenim prema obvezama (kvotama) ili poticajima (dobrovoljno), često se prvenstveno primjenjuje na zaposlenike koji pate od kroničnih bolesti, a koji dobivaju potporu.

Uistinu je teško za tražitelja posla dokazati da mu je zbog njegova invaliditeta uskraćeno zaposlenje s istim kvalifi kacijama. Slično, u državama gdje se primjenjuju kvote, obično je tako da zaposlenici koji postanu invalidi ostaju u mogućnosti zadržati svoj posao ili vratiti se natrag na posao.

Osim u slučaju Francuske, izgleda kako sustavi kvota pružaju ograničene poticaje za poslodavce pri zapošljavanju novih zaposlenika s invaliditetom. Francuska je situacija izuzetak zahvaljujući širokom izboru mogućnosti koje zainteresiranim poslodavcima stoje na raspolaganju u ispunjavanju obveza zapošljavanja osoba s invaliditetom, i uza snažnu fi nancijsku potporu za prilagodbu radnih mjesta.

Nasuprot tome, sustavi koji se oslanjaju na ugled/dobru volju poslodavaca osobito su neučinkoviti. U skandinavskim državama članicama i Ujedinjenom Kraljevstvu, prethodno spomenute nametnute obveze ne smatraju se primjerenima ili učinkovitima. Premda se ponekad percipiraju kao dvije vrste dijametralno suprotstavljene politike, prije se čini da su komplementarne kad su obje istodobno prisutne.

Posebni programi za zapošljavanje

Cijeli niz programa za zapošljavanje može osobama s invaliditetom pomoći da se zaposle: oni variraju u rasponu od zapošljavanja u zaštićenim radionicama do različitih oblika potpore za ulazak na tržište rada. Neki programi ili usluge osobito su važni za promicanje zapošljavanja osoba s invaliditetom koje nisu nikad radile.

Subvencionirani poslovi – poslodavci koji zaposle osobe s invaliditetom primaju subvenciju za djelomično kompenziranje troškova rada (nadnice ili plaće).

U nekoliko država članica, primjerice u Švedskoj (gotovo 11 na 1000) i Francuskoj (s više od 6 na 1000), također, u Austriji i Danskoj, razmjerno je velik udio onih među populacijom radno aktivne dobi koji koriste poticaje iz ove vrste programa. U Austriji i Švedskoj, subvencije mogu biti veoma visoke (do 100% izdataka za plaće u Austriji) i postupno se smanjuju tijekom razdoblja od nekoliko godina. U Švedskoj, taj je sustav fl eksibilan i visina subvencije varira ovisno o smanjenju radne sposobnosti i njezina razvoja tijekom vremena.

Nadalje, ova se subvencija može obustaviti ukoliko osoba pronađe nesubvencionirani posao i eventualno ponovno uspostaviti unutar roka od tri godine. Belgija, Danska, i Francuska jedine su zemlje koje osiguravaju trajne subvencije na plaće ili obnovljive na neograničeno vrijeme, ali njihov je iznos općenito niži (50% troškova rada u belgijskom sustavu koji se ravna prema kolektivnim ugovorima). U Danskoj, ta je subvencija povezana sa stupnjem smanjenja radne sposobnosti.

Potpomognuto zapošljavanje – Osim ovih već uspostavljenih sustava subvencija, vidljiv je velik raspon različitih programa potpomognutog zapošljavanja. Ove vrste programa pružaju važnu potporu osobama s invaliditetom na njihovom radnome mjestu, uključujući osobne asistente, a mogu ih osigurati poslodavac ili zajednica

U većini država, pojedinačne intenzivne potpore, poput subvencija na plaću, ograničenog su trajanja. Samo Danska pridaje veliku pažnju pojedinačnoj pomoći.

Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo nude pomoć ozbiljno pogođenim osobama s invaliditetom ili trajnu potporu. Austrija je, također, uspostavila sveobuhvatan program strukovnog vodstva kako bi omogućila



osobama s invaliditetom da kroz posredovanje pronađu zaposlenje na otvorenom tržištu rada. Njemačka je jedina zemlja koja je nedavno uspostavila pravo potpore u obliku pomoći na radnome mjestu za razdoblje do tri godine (fi nancirano od državnih tijela/agencija zaduženih za rehabilitaciju).

Zapošljavanje u zaštićenoj radionici – Većina država članica osigurava primjenu posebnih pravila unutar zaštićenog okruženja, bez obzira na to je li riječ o zaštićenim radionicama, specijaliziranim tvrtkama ili zaštićenim područjima u običnim tvrtkama. Nizozemska i Poljska najviše su napredovale u smjeru zapošljavanja u zaštićenom okruženju, u oba slučaja radi se o 1% osoba s invaliditetom u radno aktivnoj dobi. Zapošljavanje u zaštićenim radionicama uobičajeno je u Švedskoj gdje je stopa oko 5 na 1000, iza koje slijede Austrija, Belgija, Francuska i Njemačka s 3 na 1000.

U većini država, većina ljudi koji rade u zaštićenim radionicama pati od teških intelektualnih oštećenja. Smatra se da zaštićene radionice ne odgovaraju velikom broju osoba s invaliditetom i da bi većina država članica željela da se one zamijene mjerama kao što je „potpomognuto zapošljavanje“. Postoji nekoliko pokušaja država članica da uvedu ovu aktivnost u zaštićeno područje uobičajenog poslovanja i učine ga konkurentnijim sa svrhom povećanja vjerojatnosti tranzicije na otvoreno područje poslovanja.

Nizozemska je jedan primjer: 1998. godine proveli su glavno preusmjeravanje programa kako bi povećali učinkovitost (uključujući prenošenje odgovornosti na općine i prilagodbu subvencija u odnosu na osobu, a ne više na uvjete poslovanja). U Ujedinjenom Kraljevstvu, usvajanjem sustava Workstep, postavljeni su ciljevi za postizanje napretka. U Španjolskoj zaštićene jedinice imaju od 1997. godine veću ugovornu fl eksibilnost te mogu otpustiti zaposlenike pod istim uvjetima, koristiti iste procedure koje se primjenjuju na ostale radnike izvan zaštićenih jedinica te mogu imati više fl eksibilnosti u odnosu na postotak zaposlenih bez invaliditeta.

Također, važno je primijetiti da zaštićena visina plaće na tim radnim mjestima značajno varira između različitih država, pa čak i unutar iste države. Iznosi se kreću od simbolične kompenzacije do minimalne plaće u sektoru s potpunim pokrićem socijalnog osiguranja (obično kroz dohodovne subvencije).

Pristup programima – Većina država s kvotama (Francuska, Njemačka, Italija, Poljska i Španjolska te, u manjem omjeru, Austrija i Belgija) praktično primjenjuje istu defi niciju za ispunjavanje uvjeta za programe zapošljavanja, kao i za uključivanje položaja u kvoti zapošljavanja. Tako se osigurava uglavnom konzistentan pristup svim programima. Ove države članice primjenjuju posebne procedure za procjenu invaliditeta premda neke skupine, kao što su žrtve rata ili ozlijeđeni radnici, također mogu ispuniti tražene uvjete. Kada je riječ o pristupu zaštićenim poslovima, često su nametnuti dodatni uvjeti.

Situacija je slična u nekoliko država članica koje nemaju sustav kvota, ali također zahtijevaju registraciju invaliditeta osobe i pravne nesposobnosti za rad kod nadležnog tijela (Nizozemska i Švedska). Ovaj pristup treba omogućiti dostupnost odgovarajućega punopravnog pristupa programima. Međutim, između ovih država postoje razlike u tome uzimaju li one u obzir posebne kategorije osoba s teškim invaliditetom pri ispunjavanju uvjeta za rad u zaštićenim radionicama i eventualnoj potpori.

Većina država članica, osim Ujedinjenog Kraljevstva, izradila je koherentne strukture za procjenu ispunjavanja uvjeta koje će osigurati osobama s invaliditetom najprimjereniji pristup programima. Moguća prednost sustava u Ujedinjenom Kraljevstvu, utemeljenoga uglavnom na natječaju za privatne pružatelje, jest ta što nudi bogatu raznolikost programa.

Uzimajući u obzir sve posebne programe za zapošljavanje osoba s invaliditetom, Francuska, Švedska i Austrija imaju najveći broj sudionika (15-20%) u usporedbi s brojem primatelja invalidnina. Ove se tri



države uglavnom usredotočuju na subvencije za zapošljavanje, a zaštićene radionice obuhvaćaju tek jednu trećinu sudionika. U Nizozemskoj, Poljskoj, Njemačkoj i Belgiji, otprilike jedna desetina ukupnog broja korisnika invalidnina sudjeluje u posebnim programima za zapošljavanje i većina je ovih ljudi ili poslova zaštićena. Danska primjenjuje uravnoteženiji pristup što ga čini mješavina subvencioniranih i zaštićenih poslova.

Ako se uzmu u obzir svi programi zapošljavanja, godišnji troškovi po glavi stanovnika općenito su niži od prosječne invalidnine. Ovaj omjer kreće se u prosjeku između 40 i 60%, a u Austriji je čak i niži. U Njemačkoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, ovi su troškovi mnogo bliži prosječnoj invalidnini, a u Belgiji, Portugalu i Švedskoj, oni su viši za otprilike jednu trećinu. Nizozemska je izuzetak zbog vrlo opsežnog programa zapošljavanja u okviru zaštićenih radionica, što je iznimno skupo. Zaštićene radionice ponekad su jeftinije, a ponekad stoje više nego potpomognuto zapošljavanje. Za većinu zemalja, troškovi programa potpomognutog zapošljavanja nisu osobito skupi per capita, oni su općenito niži od troškova koji se izdvajaju za subvencije za zapošljavanje. Ujedinjeno Kraljevstvo i do manjih razmjera, također, Danska u ovom smislu predstavljaju izuzetak.

Revizija aktivnih politika tržišta rada – Udio za zapošljavanje i rehabilitaciju osoba s invaliditetom u ukupnim javnim rashodima, u aktivnim i pasivnim mjerama na tržištu rada, postupno se povećava u svim državama članicama. Međutim, ovaj je udio još uvijek nizak u većini zemalja članica. Približava se 14% u Švedskoj i Danskoj, u Nizozemskoj se ovaj omjer otprilike kreće između 8-10% što odgovara troškovima zaštićenih područja. U Belgiji, Njemačkoj i Francuskoj udio je u aktivnoj potrošnji blizu 5%, dok je u nekim državama članica (UK, Italija, Španjolska) manji od 2%.

Opći programi obuke, posebno razredna nastava, nisu se pokazali učinkovitima, osobito za socijalno zapostavljene skupine (mlade i osobe sa slabim osnovnim obrazovanjem). Izgleda kako uspijevaju samo dobro usmjerene mjere, prilagođene potrebama i pojedinca i lokalnog tržišta rada.

Raščlamba aktivnog tržišta rada vodi do drugog važnog zaključka: subvencije za zapošljavanje imaju značajnu ukupnu težinu, kao i njihovo premještanje i zamjena. Ovi programi često rezultiraju niskim neto dobicima u zapošljavanju, a ponekad se mogu opravdati razmatranjima o pravednom osiguranju posla za najranjivije skupine, kao što su dugoročno nezaposleni, premda na račun kratkoročno nezaposlenih.

Argument pravednosti osobito vrijedi za ljude s najtežim oblicima invaliditeta. Izravno stvaranje radnih mjesta u javnom sektoru može pomoći nezaposlenima ili pak tome da nezaposleni stupe u kontakt, ili ostanu u kontaktu, s tržištem rada stvarajući ili održavajući svoju razinu motivacije i vještina. Raščlamba revizije aktivnih politika tržišta rada također pokazuje, međutim, upravo iz ovog razloga, da ova vrsta intervencije treba biti kratkotrajna, a ne postati prikriven oblik stalnog zapošljavanja.

Zaštićeno zapošljavanje poseban je oblik izravnog stvaranja radnog mjesta. Međutim, sve države članice dobrovoljno su odabrale osigurati osobama s invaliditetom stalne poslove, napose u ovom sektoru. Zapravo, najveći broj osoba s invaliditetom koje imaju posao jesu zaštićene kao stalni zaposlenici premda ovo može predmnijevati sukcesivno obnavljanje njihovih ugovora. Za određene skupine ljudi s veoma ograničenom mobilnošću, ovo može biti savršeno opravdano. Za one koji imaju viši stupanj radne sposobnosti, naprotiv, to često predstavlja neželjenu posljedicu široko rasprostranjenog trenda prema više zaštićenim komercijalnim pogonima.

Ponekad je teško opravdati subvencije koje se plaćaju poslodavcu za angažiranje nezaposlenih osoba, što se odnosi i na dohodovne subvencije kod zapošljavanja osoba s invaliditetom. Pri tome razlikujemo privremene ili stalne subvencije, dok se ova druga vrsta subvencija nakon početnog razdoblja može



preinačiti u zajam.

Utjecaj mirovina i naknada na proces zapošljavanja

Broj korisnika invalidnina stalno raste dosežući između 4 i 6,5% stanovnika radno-aktivne dobi u većini zemalja. Taj broj iznosi 8-9% u nekim državama u kojima je obuhvaćena cjelokupna populacija, a gdje su razine povlastica, kroz osiguranje u slučaju nesposobnosti za rad, visoke.

Treba napomenuti da se 1990-ih povećala stopa korisnika invalidnina gotovo u svim državama, osim u Italiji, Španjolskog i Portugalu koje se imale značajan rast 1980-ih te pad 1990-ih. Najveći porast u relativnom smislu dogodio se u Ujedinjenom Kraljevstvu sa 60% rasta 1990-ih.

Izgleda da je najveći problem invalidskih sustava ispravno procijeniti status podnositelja zahtjeva za invalidninom. Empirijski dokazi navode na zaključak kako su pogreške uvrštenja, kao i izuzeća, prilično važne u, zapravo, svim državama.

Problem „izlazne stope“ – Razlog za velik i rastući broj korisnika jest taj što su invalidnine općenito trajne ili gotovo trajne. Izlazni rezultati (eng. output) ranog umirovljenja u zamjenu za posao jesu, gotovo po defi niciji, nula. Isto, zapravo, vrijedi i za invalidnine kad je invalidska mirovina već dodijeljena: taj se korisnik rijetko vraća na tržište rada. Izlazni rezultati praktično su nula čak i u državama u kojima se invalidske mirovine u većini slučajeva, ako ne i u svim, službeno dodjeljuju – privremeno ili u državama u kojima veliki dio korisnika dobiva djelomične benefi cije. U državama za koje su raspoloživi podaci (Austrija, Njemačka, Portugal, Švedska) svake je godine samo oko 1% korisnika izašlo iz programa invalidskih benefi cija jer bili su izliječeni i mogli su se vratiti na posao. Ovaj niski izlazni rezultat pojavljuje se u germanskim i skandinavskim državama u kojima su poduzeti napori, kroz rehabilitaciju i stručnu/strukovnu obuku, kako bi se spriječio ulaz u te programe. Osim uobičajenih slučajeva u Nizozemskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, godišnji izlazni rezultat je 3%, odnosno 5%, što se može jednostavno objasniti.

Za Nizozemsku, izlazna je stopa viša zbog mlađe populacije korisnika, potrebne niske razine smanjenja osobne sposobnosti/sposobnosti stjecanja zarade (15%) i činjenice da opći program za osobe s invaliditetom, također, pokriva nesretne slučajeve. Visoka izlazna stopa od 7% koju je imala ova zemlja sredinom 90-ih nastala je, također, radi obvezne revizije statusa svih korisnika mlađih od 45 godina, što je rezultiralo ukidanjem obveze za izvjesni broj značajnih korisnika parcijalnih invalidnina. Revizija, započeta 1994. i privedena kraju 1998., dovela je do ponovnih klasifi kacija ili čak do gubitka benefi cija – u 30% slučajeva. Visoka stopa u Ujedinjenom Kraljevstvu potkrijepljena je, također, kombinacijom više čimbenika uključujući relativno niske razine mirovina i programe razborito strogih medicinskih pregleda (opetovane procjene osobnih sposobnosti bez posebnoga vremenskog razdoblja).

Niske stope opoziva prava na benefi cije mogu se također objasniti, zapravo, ograničenim pravima na revizije postupka. U Danskoj i Španjolskoj pacijenti mogu primati mirovinu ukoliko rehabilitacija nije uspjela, pri čemu neuspjeh pretpostavlja pomanjkanje mogućnosti kasnije reintegracije. U Belgiji se, primjerice, benefi cije dodjeljuju na neodređeno vrijeme, uz fl eksibilno provođenje pregleda, što u praksi znači da se u mnogim slučajevima provodi nekoliko pregleda prije nego što mirovina postane trajna, obično nakon tri godine. Slično je u Portugalu, gdje su mirovine „trajne“, ali revizije koje provode povjerenstva za vještačenje/invalidske komisije moguće su u bilo koje vrijeme, obično nakon tri godine bolovanja.

U trećoj skupini zemalja, ti su revizijski postupci mnogo stroži ili su postali stroži posljednjih godina. Formalno, barem u tim državama, mirovine se uvijek daju na privremenoj osnovi. Učestale su revizije obično nakon 2-3 godine (Austrija, Njemačka i Italija), ili u razdoblju do 5 godina (Nizozemska),



ili je to fl eksibilnija procjena osobnih sposobnosti, kao u Francuskoj ili Ujedinjenom Kraljevstvu. U većini slučajeva, trajanje ovisi o izgledima za poboljšanje tako da se trajne mirovine općenito mogu propisati ukoliko je utvrđeno 100% invaliditeta. Općenito, mirovine mogu postati trajne nakon jedne ili dvije revizije – u Italiji je to još uvijek slučaj nakon šest godina, što znači nakon druge revizije.

Razredi mirovina i kompenzacijska stupica – Stupica se odnosi na situaciju kada dohodak iz rada premašuje prihod od benefi cije malo ili ništa tako da nema stvarnoga neposrednoga fi nancijskog poticaja za rad. Da bi ispravio ovu situaciju, određeni broj zemalja dopušta određivanje faza mirovanja mirovina na nekoliko godina.

U Nizozemskoj i Švedskoj to je moguće do tri godine, u Ujedinjenom Kraljevstvu do godinu dana, do šest mjeseci u Njemačkoj i u Belgiji do tri mjeseca. Nadalje, nekoliko je zemalja posebno za umirovljenike uvelo poticaje za rad. U Danskoj, primjerice, ljudi koji imaju smanjenu radnu sposobnost primaju poseban dodatak na zarađen prihod ukoliko se odreknu invalidske mirovine.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, starijim osobama s invaliditetom pripada pravo na porezni kredit za osobe s invaliditetom koji omogućava razuman minimalan prihod za rad od najmanje 16 sati tjedno. U Nizozemskoj se isplata mirovina zadržava tijekom probnog razdoblja za šest, odnosno devet mjeseci.

Općenito, ovi poticaji ne polučuju uspjeh. Niske stope izlaznih rezultata u svim državama, neovisno o tome postoje li takva pravila ili ne, također odražavaju ograničenu uporabu različitih poticaja za rad, ali i pomanjkanje mogućnosti kvalitetnog zapošljavanja.

Problem „razine ulaska“ – Visoka razina izdataka za invalidske mirovine može biti takva zbog činjenice da mnogi ljudi, koji na nju ne bi trebali imati pravo, primaju istu (pogreška uvrštenja), kao što su i neki ljudi, koji bi na nju trebali imati pravo, vjerojatno isključeni (pogreška izuzeća). Ovo je prvenstveno zbog toga što je teško utvrditi što predstavlja invaliditet (potpuni i djelomični) i nesposobnost.

Kriterij udovoljavanju uvjetima razlikuje se među državama. Većina njih uzima u obzir smanjenje radne sposobnosti, ostale upućuju na smanjenje sposobnosti zarađivanja ili, specifi čno, sposobnosti zarađivanja u uobičajenom zanimanju (Belgija, Portugal i, do manje mjere, Francuska).

Pritom nema korelacije odabira kriterija i promatranih stopa korisnika. U svim državama smanjenje sposobnosti zarađivanja ili rada mora biti uzrokovano bolešću ili psihičkim invaliditetom, psihološkim ili mentalnim. Također, postoje značajne razlike, kao što je potreban stupanj smanjenja sposobnosti za rad ili zarađivanje. Države članice koje imaju sustav parcijalnih mirovina sklone su kriteriju niske ulazne stope za one koji udovoljavaju uvjetima za parcijalnu mirovinu. No često za ispunjavanje uvjeta za punu mirovinu imaju relativno visok standard stjecanja statusa invaliditeta, uglavnom do 100%.

U velikom broju država članica, tu medicinsku procjenu sada rade medicinski specijalisti (što je pod ingerencijom sustava za zdravstveno osiguranje). Relevantnost medicinskih svjedodžbi koje izdaju liječnici nije svugdje ista. U Austriji se, primjerice, svjedodžba ili mišljenje liječnika ne uzimaju u obzir pri procjeni invaliditeta. U drugim državama, poput Njemačke ili Švedske, liječničke svjedodžbe mogu utjecati na procjenu jer odluka se uvijek temelji na medicinskim evidencijama bez daljnjeg ocjenjivanja. U Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje je pristup mješovit, liječnik je zadužen za medicinske podatke, ali tako su i specijalisti ugovorno angažirani da izvrše specifi čne ocjene osobnih sposobnosti.

Rastuća zahtjevnost medicinske procjene, koja predmnijeva uključivanje specijalista kao što su



psiholozi ili psihijatri, u rastućem broju slučajeva pridonosi povećanim troškovima i duljini procesa evaluacije. Izgleda da države članice u kojima liječnik ima važnu ulogu jesu među onima u kojima su se stope korisnika nedavno povećale ili se nastavljaju povećavati. Ovo upućuje na to da poznati problemi uključivanja liječnika u proces dodjeljivanja mirovina (posebno zato što su često previše bliski s pacijentima da bi imali neutralnu procjenu, čak i ako su bolje informirani o svim njihovim zdravstvenim problemima, i zato što ne poznaju uvijek zakonom propisane uvjete glede invaliditeta ili radne uvjete podnositelja zahtjeva) sve više i više uzrokuju povećanje korisnika. Konačnu odluku o kompenzaciji obično donosi jedna osoba odgovorna za sustav osiguranja, u Italiji i Francuskoj odluku donosi tim stručnjaka, često multidisciplinaran. U većini država članica, donositelji odluka nisu liječnici, ali postoje razlike između zemalja, kao to da stručnjaci iz struke potencijalnog korisnika mirovine sudjeluju u ocjenjivanju i odlučivanju.

Neke su države osnovale posebna povjerenstva/komisije za donošenja rješenja o mirovinama. Ovo se odnosi na liječničke komisije u središnjoj Belgiji, portugalsku komisiju za reviziju (koja se sastoji od tri tehnički neovisna stručnjaka i jednog stručnjaka iz privrede) i timove za procjenu stupnja invaliditeta u Španjolskoj (koji predstavljaju posebno tijelo u sustavu zdravstvenog osiguranja). Ove više formalne strukture uspostavile su se kako bi općenito pojačale objektivnost odluka, cilj kojem se teži u drugim državama uključivanjem tima odgovornog za osiguranje. Nedavno su se u Poljskoj dogodili zanimljivi događaji u suprotnome smjeru premda temeljem istog rezoniranja. U ovoj državi, odgovornost za odlučivanje nedavno je prenesena s jednog tima na jednog voditelja, odgovornog za sustav osiguranja, kako bi imenovanjem jedne odgovorne osobe odluke bile strože.

Problem mentalnih bolesti – Izgleda da ocjena invaliditeta i radne sposobnosti postaje teža kad su u pitanju mentalne bolesti. Procjena stupnja invaliditeta koji je posljedica mentalnih bolesti, kao i ocjenjivanje utjecaja istog na radnu sposobnost i predviđanje njegova daljnjeg tijeka, vrlo je problematična. Povećani omjer ljudi s mentalnim bolestima među korisničkom populacijom najveći je problem u mnogim europskim državama i u svim industrijaliziranim državama. Danas mentalni problemi čine oko jedne četvrtine ili čak trećine ukupnog broja i protoka korisnika invalidskih mirovina u većini država članica koje imaju takve podatke. Što je mlađa korisnička populacija, općenito je snažniji omjer korisnika s mentalnim bolestima.

Jedno objašnjenje za tako velik broj mladih korisnika invalidskih mirovina u većini država članica jest to da je taj dio populacije danas spremniji nego prije tražiti pomoć u ovom području, gdje takvi problemi tendiraju biti skriveniji i manje prepoznati. Ovome su dodane nove dijagnostičke tehnike pomoću kojih se mogu prepoznati mentalne bolesti. Ostala objašnjenja mogu se potražiti u radnom okruženju. Novi uvjeti složenijeg i otežavajućeg tržišta rada mogu dovesti do većeg broja mentalnih oboljenja, a to danas ide do čak viših dugotrajnih stopa.



4.4. POSLODAVCI OSOBA S INVALIDITETOM

4.4.1. Zakonodavni i institucionalni okvir za potporu poslodavcima osoba s invaliditetom

S ciljem pružanja potpore aktivnijem zapošljavanju osoba s invaliditetom, 2005. godine osnovan je Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Sukladno Statutu, između ostalih aktivnosti, Fond aktivno surađuje i pruža stručnu i fi nancijsku potporu poslodavcima tijekom i nakon zapošljavanja osoba s invaliditetom. Naime, jedna od temeljnih zadaća Fonda jest dodjela novčanih poticaja poslodavcima. Tijekom godina, zamijećen je porast broja poslodavaca koji podnose zahtjeve za dobivanje poticajnih sredstava. U 2009. godini ukupan proračun Fonda je iznosio 40.660.480,00 kn. Posredovanje HZZ-a (ali i drugih aktera) pri zapošljavanju nezaposlenih osoba, pa tako i osoba s invaliditetom, temelji se na zapošljavanju na osnovi usporedbe zahtjeva potencijalnoga radnog mjesta s jedne strane i kompetencija budućih radnika s druge strane. To bi značilo da savjetnici za zapošljavanje, pri zapošljavanju radnika s invaliditetom, u suradnji s poslodavcem procjenjuju hoće li osoba s invaliditetom (uz početnu potporu i potrebne prilagodbe radnog okruženja) moći, i u kojoj mjeri, udovoljiti zahtjevima radnog mjesta. Pri tome poticajna sredstva imaju ulogu nadgradnje i stvaranja uvjeta za lakši ulazak radnika s invaliditetom u radno okruženje, kao i ulogu adekvatnog oblika pružanja stručne i fi nancijske potpore poslodavcu u slučajevima potrebne prilagodbe radnog mjesta, osiguravanja asistenta ili eventualno naknade sredstava uslijed smanjenog radnog učinka radnika s invaliditetom.

4.4.2. Mjere potpore poslodavcima za zapošljavanje osoba s invaliditetom

Dodjelu poticajnih sredstava Fond vrši temeljem kriterija sadržanih u Odluci o načinu ostvarivanja poticaja pri zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN 141/05, 72/07, 8/08, 68/09, 96/09).

REDOVNI POTICAJI

Mjera 1: NOVČANI POTICAJI – NAKNADA U VISINI UPLAĆENOG DOPRINOSA ZA OSNOVNO ZDRAVSTVENO OSIGURANJE I DOPRINOSA ZA ZAPOŠLJAVANJE (članak 3. – 7.)Poslodavcu koji zapošljava osobu s invaliditetom određuje se za tu osobu novčani poticaj u visini uplaćenog doprinosa za osnovno zdravstveno osiguranje i doprinosa za zapošljavanje. Osobi koja se samozapošljava određuje se novčani poticaj u visini za nju uplaćenog doprinosa za osnovno zdravstveno osiguranje.

Mjera 2: NAKNADA RAZLIKE ZBOG SMANJENOG RADNOG UČINKA (članak 8. – 13.)Poslodavac prilikom zapošljavanja osobe s invaliditetom, koja zbog svog invaliditeta ne može obavljati količinski opseg posla kao i zdravi radnik, ima za tu osobu pravo na naknadu razlike plaće zbog njezina smanjenoga radnog učinka. Količinski opseg posla utvrđuje se prema prosječnim mogućnostima zdravih radnika.



Mjera 3: SUFINANCIRANJE TROŠKOVA OSOBNOG ASISTENTA – POMAGAČA U RADU (članak 14. – 19.)Poslodavac, odnosno osoba koja se samozapošljava, ima pravo na sufi nanciranje dijela troškova druge osobe – osobnog asistenta, koja privremeno ili trajno pomaže osobi s invaliditetom u obavljanju određenih aktivnosti koje zbog vrste ili stupnja invaliditeta osoba s invaliditetom ne može samostalno izvoditi.

POSEBNI POTICAJI

Mjera 4: JEDNOKRATNA MATERIJALNA DAVANJA – OBRAZOVANJE OSOBA S INVALIDITETOM

A) Obrazovanje zaposlenih osoba s invaliditetom (članak 21. – 24.)Osoba koja je samozaposlena, odnosno poslodavac koji kod sebe zaposlenu osobu s invaliditetom uputi na obrazovanje, ili ako sam provodi obrazovanje, ima pravo na nadoknadu 60% iznosa utrošenih sredstava na školovanje osobe s invaliditetom.

B) Obrazovanje nezaposlenih osoba s invaliditetom s ciljem zapošljavanja (članak 25. – 28.)Poslodavac koji prije sklapanja ugovora o radu uputi nezaposlenu osobu s invaliditetom na obrazovanje ima pravo na 60% iznosa troškova obrazovanja. Ako je poslodavac prije stupanja u radni odnos uputio osobu s invaliditetom na obrazovanje, u roku od 60 dana po završetku školovanja obvezan je zaključiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme.Također, nezaposlena osoba s invaliditetom koja u tijeku pripreme za samozapošljavanje nastavi obrazovanje ima pravo na 60% iznosa troškova obrazovanja. Osoba koja se samozapošljava dužna je u roku 90 dana od završetka školovanja pokrenuti poslovnu aktivnost.

Mjera 5: SREDSTVA ZA PRILAGODBU RADNOG MJESTA – ARHITEKTONSKAPRILAGODBA (članak 29. – 33.)Poslodavac koji u radni odnos zaposli osobu s invaliditetom, odnosno osoba koja se samozapošljava, kojoj je zbog vrste i težine invaliditeta potrebno prilagoditi radno mjesto u smislu uklanjanja arhitektonskih barijera, ima pravo na naknadu troškova prilagodbe radnog mjesta i uvjeta rada za tu osobu.

Mjera 6: SREDSTVA ZA PRILAGODBU UVJETA RADA – TEHNIČKA PRILAGODBA (članak 34. – 38.)Poslodavac koji u radni odnos zaposli osobu s invaliditetom, odnosno osoba koja se samozapošljava, kojoj je zbog vrste i težine invaliditeta potrebno prilagoditi uvjete rada u smislu tehničke prilagodbe radnog mjesta, ima pravo na naknadu troškova prilagodbe radnog mjesta i uvjeta rada za tu osobu.



Mjera 7: KREDITNA SREDSTVA PO POVOLJNIJIM UVJETIMA NAMIJENJENA KUPNJI STROJEVA, OPREME, ALATA ILI PRIBORA POTREBNOG ZA ZAPOŠLJAVANJE OSOBE S INVALIDITETOM (članak 39. – 42.)Poslodavac, odnosno osoba koja se samozapošljava korisnik namjenskog kredita za kupnju strojeva, opreme, alata ili pribora potrebnog za samozapošljavanje, odnosno zapošljavanje osobe s invaliditetom, ima pravo na subvencioniranje kamata najviše do 70% ugovorne kamatne stope sukladno ugovoru o kreditu s poslovnom bankom. Subvencioniranje kamata traje do otplate kredita, samo pod uvjetom da na kupljenom stroju, opremi, alatu ili priboru radi osoba s invaliditetom, odnosno osoba koja se samozapošljava.

Mjera 8: SUFINANCIRANJE TROŠKOVA RADNOG TERAPEUTA (članak 43. – 47.)Poslodavac, odnosno osoba koja se samozapošljava ima pravo na sufi nanciranje dijela troškova druge osobe koja osobi s invaliditetom pomaže u savladavanju radnog procesa i to najduže za razdoblje do 4 mjeseca od dana zaključenja ugovora o radu.

Osnovica za obračun naknade smanjenoga radnog učinka, sufi nanciranja troškova osobnog asistenta, prilagodbe mjesta rada, prilagodbe uvjeta rada te sufi nanciranja troškova radnog terapeuta iznosi 80% (2.160,48kn) mjesečne osnovice za obračun doprinosa za obvezna osiguranja, utvrđene naredbom ministra fi nancija, koja za 2010. godinu iznosi 2.700,60 kn (NN 141/09). Naknada u visini doprinosa za osnovno zdravstveno osiguranje i doprinosa za zapošljavanje isplaćuje se temeljem odobrenja za isplatu, a za sve se ostale poticaje sklapaju posebni ugovori temeljem kojih se vrši isplata.

Zahtjev za redovne poticaje poslodavac, odnosno osoba koja se samozapošljava, podnosi Fondu u pisanom obliku i to u roku 30 dana od dana isplate zadnje plaće u prethodnom tromjesečju za koje se traži poticaj, odnosno u roku 30 dana od dana uplate doprinosa za zdravstveno osiguranje kada su u pitanju osobe koje se samozapošljavaju. Zahtjevi za prilagodbu radnog mjesta i prilagodbu uvjeta rada podnose se svake godine u razdoblju od 1. travnja do 30. lipnja tekuće godine za narednu godinu.

Pri podnošenju prvog zahtjeva, potrebno je priložiti sljedeću dokumentaciju:

• ugovor o radu,

• dokaz o prijavi na mirovinsko i zdravstveno osiguranje,

• dokaz o invaliditetu,

• kopiju Rješenja o upisu tvrtke u registar Trgovačkog suda, odnosno kopiju Obrtnice,

• popis osoba s invaliditetom,

• tablicu obračuna poticaja koja je propisana Odlukom,

• dokaz da su za sve radnike uplaćeni doprinosi,

• dokaz da je osobi s invaliditetom isplaćena plaća.

Mjere iz nadležnosti Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje jesu sljedeće (detaljniji opis mjera se nalazi u poglavlju 4.3.2 „Aktivnosti i mjere potpore za zapošljavanje“):

• sufi nanciranje prvog zapošljavanja mladih osoba bez radnog staža,

• sufi nanciranje zapošljavanja dugotrajno nezaposlenih osoba,



• sufi nanciranje zapošljavanja osoba iznad 50 godina (iz evidencije nezaposlenih i radnika u otkaznom roku),

• sufi nanciranje zapošljavanja posebnih skupina nezaposlenih osoba (iz evidencije nezaposlenih i radnika u otkaznom roku),

• sufi nanciranje obrazovanja za poznatog poslodavca (zaposlenih osoba iznad 50 godina s ciljem zadržavanja radnog mjesta, novozaposlenih na poslovima za koje na tržištu rada nema kvalifi cirane radne snage, zaposlenih u uvjetima uvođenja novih tehnologija, viših standarda i promjene proizvodnog programa poslodavca)

• fi nanciranje obrazovanja nezaposlenih osoba prema potrebama tržišta rada,

• sufi nanciranje zapošljavanja nezaposlenih osoba u javnom radu.



4.4.3.Trendovi i stavovi poslodavaca

U okviru provođenja mjera aktivne politike zapošljavanja HZZ, u suradnji s partnerima: Hrvatskom gospodarskom komorom, Hrvatskom obrtničkom komorom i Hrvatskom udrugom poslodavaca, svake godine provodi Anketu poslodavaca, tj. istraživanje o potrebama na tržištu rada. Cilj ovog istraživanja jest prikupiti informacije o zapošljavanju i promjenama u zaposlenosti u poduzećima tijekom prethodne godine, kao i o planovima zapošljavanja, potencijalnim viškovima te potrebama za dodatnim obrazovanjem radnika u godini koja slijedi. Rezultati Ankete za 2010. godinu pokazali su da su poslodavci imali namjeru zaposliti 77 osoba s invaliditetom, što je činilo 0,1% ukupnoga prognoziranog zapošljavanja. Veći broj tih radnika planirali su zaposliti poslodavci iz privatnog sektora (njih 41 ili 52,3%), dok su poduzeća iz državnog ili javnog sektora iskazala plan za zapošljavanje 32 osobe s invaliditetom.

Korištenje dostupnih mjera

Tijekom 2009. godine, previđena sredstva za prethodno navedene mjere koje provodi Fond raspoređena su u najvećoj mjeri za subvencioniranje doprinosa za zdravstveno osiguranje i doprinosa za zapošljavanje, što iznosi 62,14% proračuna.

Tablica 19 - Korištenje mjera Fonda od poslodavaca (2009.)

NAKNADA U VISINI UPLAĆENOG DOPRINOSA ZA OSNOVNO ZDRAVSTVENO OSIGURANJE I DOPRINOSA ZA ZAPOŠLJAVANJE

62,14 391

NAKNADA RAZLIKE ZBOG SMANJENOG RADNOG UČINKA 17,54 70SUFINANCIRANJE TROŠKOVA OSOBNOG ASISTENTA 12,32 88OBRAZOVANJE OSOBA S INVALIDITETOM 0,33 9SREDSTVA ZA PRILAGODBU RADNOG MJESTA 2,15 7SREDSTVA ZA PRILAGODBU UVJETA RADAKREDITNA SREDSTVA 0,49 53SUFINANCIRANJE TROŠKOVA RADNOG TERAPEUTA 1,49 37

Mjera Fonda%

ukupnog proračunaBroj poslodavaca

korisnika



Tablica 20 - Podjela poslodavaca i zaposlenih osoba s invaliditetom prema županijama korisnika poticaja Fonda

Tijekom 2009. godine, 580.000 kuna bilo je namijenjeno održavanju zaposlenosti u zaštitnim radionicama, međutim, isto nije ostvareno zbog mjera racionalizacije i štednje. Nadalje, 318.885,00 kn korišteno je za sufi nanciranje dva radna centra (URIHO i Udruga za promicanje inkluzije).

Tablica 21 - Zaprimljeni i obrađeni zahtjevi poslodavaca za poticaje upućeni Fondu

Izvor: Izvještaj Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom za 2009. godinu

Opći stavovi poslodavaca

Rezultati istraživanja „Stavovi poslodavaca prema zapošljavanju osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj“ iz 2005. godine (Kiš-Glavaš, L. i suradnici) govore o tome da poslodavci percipiraju potrebu prilagodbe radnog mjesta i potrebu za osiguranjem pomoći drugih radnika kao najveće

Zagrebačka 24 58 12Krapinsko-zagorska 12 90 65Sisačko-moslavačka 19 90 61

Karlovačka 8 43 11Varaždinska 10 81 48

Koprivničko-križevačka 24 213 86Bjelovarsko-bilogorska 20 68 39

Primorsko-goranska 28 81 32Ličko-senjska 2 4 0

Virovitičko-podravska 7 51 26Požeško-slavonska 15 69 36Brodsko-posavska 9 87 52

Zadarska 7 88 72Osječko-baranjska 17 142 41Šibensko-kninska 4 10 3

Vukovarsko-srijemska 2 2 1Splitsko-dalmatinska 20 151 78

Istarska 25 142 58Dubrovačko-neretvanska 8 13 5

Međimurska 14 33 14Grad Zagreb 116 921 490

UKUPNO: 391 2437 1230

Broj zaposlenih Zaposlenih ženaŽupanija Broj poslodavaca

povrat doprinosa 1344smanjen radni učinak 252osobni asistent 312obrazovanje 13prilagodba radnog mjesta 10prilagodba uvjeta rada 21sufi nanciranje kamata 9radni terapeut 74UKUPNO 2035

Poticaj Broj zaprimljenih i obrađenih zahtjeva



prepreke pri zapošljavanju osoba s invaliditetom. Navedene teškoće poslodavci u najvećoj mjeri povezuju uza zapošljavanje osoba s intelektualnim teškoćama, kao i osoba s oštećenjima vida i sluha te tjelesnim invaliditetom. Po pitanju očekivane uspješnosti radnika, a uzimajući u obzir vrstu oštećenja, poslodavci procjenjuju da bi najuspješniji radnici u njihovim poduzećima bile osobe s kroničnim bolestima i tjelesnom invalidnošću. Najlošije procjenjuju moguću uspješnost radnika s intelektualnim teškoćama i oštećenjima vida. Indikativno je da najlošije procjenjuju upravo ratne vojne invalide s kojima imaju i najviše iskustava, vjerojatno stoga što je njihovo zapošljavanje u našoj državi poslodavcima nametnuto kao obveza, ali i zbog činjenice da se uz pojam ratnih vojnih invalida vrlo često vežu posttraumatski stresni poremećaj, loši socijalni uvjeti, obiteljski problemi, alkoholizam, ovisnosti i sl. (što, također, ukazuje i na predrasude poslodavaca).

Sukladno istraživanju autorice Kiš-Glavaš L. iz 2003. godine, pokazalo se da je poslodavcima zapošljavanje, uz osiguravanje radnog asistenta ili pomagača u radu, najmanje prihvatljiv model potpore pri zapošljavanju zbog fi nancijskog opterećenja (iako se ovaj model sufi nancira). Međutim, činjenica je da su u tom razdoblju poslodavci morali pojedinog radnika iz svog poduzeća staviti u ulogu radnog asistenta zaposlenoj osobi s invaliditetom. Iako su dijelom sufi nancirani troškovi radnog asistenta, poslodavcima to nije bilo isplativo s obzirom na činjenicu da u razdoblju pomaganja navedeni radnik – pomagač nije mogao obavljati svoje redovite radne zadaće.

Usprkos navedenom, a zahvaljujući sve intenzivnijem radu s poslodavcima u području zapošljavanja osoba s invaliditetom te dugogodišnjim naporima uloženim u informiranje i senzibilizaciju poslodavaca i širega okruženja, valjalo bi očekivati da će poslodavci u većoj mjeri iskazivati interes i za navedene oblike potpore koja podrazumijeva korištenje sredstava Fonda za sufi nanciranje troškova radnog asistenta i prilagodbu radnog mjesta (iako je samo oko 2% sredstava Fonda utrošeno za prilagodbu radnog mjesta).

Prema istraživanju provedenom na poslodavcima u sklopu ovog projekta, poslodavci smatraju da bi bilo učinkovito da su poduzeća s 50 ili više zaposlenih (srednja i velika poduzeća) obvezna zaposliti određeni postotak osoba s invaliditetom, uz jaku javnu fi nancijsku potporu za prilagodbu radnog mjesta. Dakle, poslodavci sami smatraju da je kvotni sustav, kao neka vrsta obveze, najsigurniji, najučinkovitiji način zapošljavanja osoba s invaliditetom. Uza samu obvezu kvotnog sustava, poslodavci su pozitivno ocijenili i fi nancijske poticaje za zapošljavanje. No kvote predstavljaju dvostruko opterećenje za poslodavca i za očekivati je da će, u trenutačnim uvjetima, on radije plaćati kazne negoli ulaziti u rizik za koji smatra da ga može donijeti zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Ovi stavovi poslodavaca potvrđuju rezultate istraživanja „Zapošljivost nezaposlenih osoba s invaliditetom“ (Kiš-Glavaš, L. i suradnici), koje je 2008. godine proveo UNDP, a prema njima same nezaposlene osobe s invaliditetom smatraju da fi nancijski poticaji, odnosno olakšice koje pruža država, u najvećoj mjeri motiviraju poslodavce na zapošljavanje.

Također, u istom istraživanju, 88% ispitanika osoba s invaliditetom navodi kako smatra da je obveza zapošljavanja temeljena na kvotnom sustavu korisna jer omogućava njihovu zaposlenost, dok je 11,9% ispitanika mišljenja da navedeni sustav zapošljavanja nije dobar jer nameće zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Prema rezultatima i odgovorima poslodavaca, koji su 2008. sudjelovali u Nagradi za poslodavca godine za osobe s invaliditetom, mogu se, također, prepoznati neki stavovi prema zapošljavanju osoba s invaliditetom. Važno je naglasiti kako su njihovi odgovori bili informativnog



karaktera te da navedeni uzorak nije reprezentativan, kao i to da se radi o selekcioniranom uzorku poslodavaca koji imaju iskustvo zapošljavanja i rada s osobama s invaliditetom.

U svojim su odgovorima poslodavci (50% uzorka) iskazali postojanje određenih teškoća pri praćenju rezultata rada osoba s invaliditetom.

Grafi kon 5 - Odgovori poslodavaca na pitanje: postoje li određene teškoće pri praćenju rezultata rada osoba s invaliditetom?

Također, poslodavci se slažu da oni sami ne posjeduju dovoljnu ekspertizu u zapošljavanju osoba s invaliditetom.

Grafi kon 6 - Odgovori poslodavaca na pitanje: nedostaje li Vam dovoljna ekspertiza u zapošljavanju osoba s invaliditetom?

38% poslodavaca iznosi kako ova tema (zapošljavanje osoba s invaliditetom) zahtijeva dodatno vrijeme koje oni nemaju na raspolaganju.

Nadalje, poslodavci su jasno iskazali interes za informacije o mogućnosti zapošljavanja osoba s invaliditetom putem mjera Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.

6%

50%

25%

19%

uopće se ne slažem

ne slažem se

slažem se

potpuno se slažem


ne slažem se

slažem se

potpuno se slažem

56%

13%6%

25%



Grafi kon 7 - Odgovori poslodavaca na pitanje: od koga očekujete informacije o mogućnostima zapošljavanja osoba s invaliditetom?

Većina poslodavaca slaže se s tvrdnjom da osobe s invaliditetom imaju potrebna znanja i ostale vještine da bi se bavile svojim poslom.

Grafi kon 8 - Odgovori poslodavaca na pitanje: imaju li osobe s invaliditetom potrebna znanja i druge vještine za obavljanje posla?

Poslodavci također iznose sljedeće:

• osobe s invaliditetom ne moraju nužno imati smanjenu produktivnosti,

• na bolovanje i druge razloge izbivanja s posla ne troše više vremena od ostalih, bolovanja troše uglavnom jednako,

• osobe s invaliditetom mogu se sasvim normalno uklopiti u radnu sredinu, odnosno nemaju problema s tim,

• uklanjanje prostornih barijera za njihovo zapošljavanje nije pretjerano skupo,

• osobe s invaliditetom pouzdani su radnici,

• radnici s invaliditetom trude se dostići i veću razinu produktivnosti nego ostali radnici – u prosjeku radnici s invaliditetom uspijevaju pratiti razinu produktivnosti ostalih radnika,

81%

50%

50%

13%

6%

od Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom

od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje

od Ministarstva Gospodarstva, rada i poduzetništva

od udruga koje se bave zapošljavanjem osoba s invaliditetom

od Hrvatske udruge poslodavaca


ne slažem se

slažem se56%

13%

31%



• osobe s invaliditetom zahtijevaju potporu kolega u jednakoj mjeri kao i svi ostali radnici.

Očito je da poslodavci koji zapošljavaju osobe s invaliditetom imaju pozitivniji stav prema njihovim kompetencijama i mogućnostima rada. Ovaj je zaključak u skladu s rezultatima prethodno navedenog istraživanja autorice Kiš-Glavaš koji su pokazali da poslodavci, koji imaju iskustvo zapošljavanja i rada s osobama s invaliditetom, imaju otvoreniji stav prema ovoj populaciji u odnosu na poslodavce koji nikad nisu zapošljavali osobe s invaliditetom. Iz navedenog proizlazi da je i dalje potrebno intenzivno i sveobuhvatno raditi na podizanju razine svijesti poslodavaca o mogućnostima osoba s invaliditetom, a najbolji nositelji aktivnosti senzibilizacije poslodavaca bili bi upravo oni poslodavci koji zapošljavaju osobe s invaliditetom.

U istraživanju na uzorku od 133 poslodavca, provedenom u sklopu studije, pokazalo se ipak da su oni poslodavci koji su zaposlili osobe s invaliditetom, to učinili ne stoga što su toliko vjerovali u njihove vještine, već stoga što su osobe s invaliditetom doista imale adekvatno znanje za određeno radno mjesto.

Regrutacija i selekcija osoba s invaliditetom

Pri otvaranju novih radnih mjesta, poslodavci dolaze do radnika, pa tako i do radnika s invaliditetom, na različite načine: samoinicijativno, posredovanjem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, putem drugih agencija za posredovanje pri zapošljavanju te, također, direktnim kontaktom s udrugama ili samim osobama s invaliditetom koje traže posao.

Prema rezultatima istraživanja provedenog u sklopu ove studije, poslodavci najčešće zapošljavaju osobe s invaliditetom koje se dolaze samoinicijativno predstaviti i tražiti posao (41%). Na drugom je mjestu zapošljavanje posredovanjem HZZ-a, zatim slijedi model preporuka unutar tvrtke (kada postojeći zaposlenici preporuče novoga kolegu/kolegicu) te posredovanjem agencija za privremeno zapošljavanje, kao i djelovanjem udruga koje, također, mogu biti relevantan kanal.

Također, osim potražnje radnika putem HZZ-a, poslodavci mogu tražiti radnike i putem job siteova kao što je MojPosao. Upravo je job site MojPosao 2006. godine uveo uslugu kojom poslodavci mogu, pri postavljanju oglasa, uz određeno radno mjesto staviti ikonicu „pristupačno i za osobe s invaliditetom“, što bi osobe s invaliditetom trebalo potaknuti da se prijave za radno mjesto. Korištenost je ikonice s godinama jako porasla. Praćenje uspješnosti navedene usluge pokazalo je sljedeće rezultate: tijekom 2006. bilo je svega 30-ak oglasa s ikonicom, dok je u 2007. godini, Europskoj godini osoba s invaliditetom, kada je MojPosao s drugim partnerima pokrenuo projekt „Nagrada za poslodavca godine za osobe s invaliditetom“, broj ikonica porastao deseterostruko i bio blizu gotovo 400 ikonica. Tijekom 2008. broj označenih ikonica bio je 859, odnosno 3,2% svih oglasa. U 2009. godini broj ikonica bio je 544 (uslijed općeg pada broja ponuda poslova zbog gospodarske krize, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu). Međutim, važno je naglasiti kako u ukupnom postotku taj broj iznosi oko 4% svih oglasa. U prvom tromjesečju 2010. godine bilo je 6,1% oglasa s ikonicama, a najviše u područjima djelatnosti „zdravstvo i socijalni rad“, „ljudski resursi i marketing“, „odnosi s javnošću i mediji“.

Prema pitanjima i iskustvima poslodavaca koji sudjeluju u Nagradi za poslodavca godine za osobe s invaliditetom, uočeno je da poslodavci, u skladu s modernom praksom, imaju vlastitu bazu životopisa u kojoj su se nalazile i osobe s invaliditetom koje su potom bile i zaposlene.

Također, čest je primjer i da poslodavci surađuju s udrugama pri zapošljavanju osoba s invaliditetom, a udruge su često, u tom slučaju, poveznica posloprimca i poslodavca. Udruge su prepoznate kao



akteri koji mogu pružiti adekvatnu potporu u pronalasku osobe s invaliditetom s odgovarajućim kompetencijama, dok neke osiguravaju i uvođenje u posao aspekt koji je poslodavcima vrlo bitan.

S obzirom na nedavno provedeno istraživanje o diskriminaciji Instituta Ivo Pilar u sklopu projekta PROGRESS „Ravnopravnost na hrvatskom tržištu rada“, koji provodi Hrvatski zavod za zapošljavanje, pokazalo se da su upravo osobe s invaliditetom najčešće podložne diskriminaciji. No, kako je pokazalo istraživanje, hrvatski poslodavci nisu dovoljno educirani o zabrani diskriminacije, stoga uglavnom nisu svjesni pogrešaka koje se događaju već u selekcijskom procesu. Naime, većina poslodavaca u Hrvatskoj jesu mali i srednji poslodavci koji često sami obavljaju i regrutaciju i selekciju kandidata, a da pritom nisu dodatno educirani o efi kasnoj selekciji. Također, hrvatska poduzeća u velikoj mjeri nemaju deklarirane politike jednakih mogućnosti – kao pismene, jasne, deklarirane vrijednosti.

U sklopu istraživanja provedenog za potrebe ove analize, poslodavci su odgovarali na pitanje: postoji li službeni stav tvrtke prema zapošljavanju osoba s invaliditetom? Temeljem rezultata pokazalo se da manje od 1% ispitanih poslodavaca ima jasno defi niranu politiku jednakih mogućnosti. Za 6% poslodavaca ta je obveza navedena u kolektivnim ugovorima, a njih gotovo 65% nema po tom pitanju nikakvu politiku. Također, poslodavci su iznijeli da nemaju određen stav ni politiku prema zapošljavanju, a ni prema neprimanju osoba s invaliditetom u radni odnos.

Ipak, kad su poslodavci bili primorani odabrati segment u kojem najviše prepoznaju potrebe osoba s invaliditetom, odnosno segment u koji su u najvećoj mjeri uključene osobe s invaliditetom, odabrali su zapošljavanje. Također, važno je naglasiti kako je kod poduzeća naglašena briga o osobama s invaliditetom, odnosno o zaposlenicima koji steknu invaliditet kod poslodavca i koje se on trudi zadržati.

Profesionalna selekcija jest stručni postupak odabira radnika, temeljen na procjeni kompetencija kandidata u odnosu na zahtjeve posla. Ovaj postupak temelji se na primjeni znanstveno utemeljenog i objektivnog instrumentarija te na primjeni ostalih visokostručnih standardiziranih postupaka. Navedene postupke provode stručnjaci unutar HZZ-a, nadalje, stručnjaci unutar sektora zapošljavanja velikih kompanija i agencije koje se bave posredovanjem pri zapošljavanju. Odabir koji poslodavac provodi samostalno, najčešće se temelji na podacima o kandidatu prikupljenim iz pisanih izvora (dokumenti kandidata) i provedenog razgovora, uz eventualnu radnu probu. Ovakav odabir nije stručan selekcijski postupak i u velikoj se mjeri temelji na subjektivnoj procjeni poslodavca, stoga je preporuka poslodavcima da pri zapošljavanju radnika, a time i osoba s invaliditetom, koriste usluge stručnjaka ili timova stručnjaka koji će kvalitetno izvršiti procjenu usklađenosti zahtjeva radnog mjesta i postojećih kompetencija, kao i mogućih potencijala svakog kandidata.

Iako je „Konvencijom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom“ navedeno da je politika jednakih mogućnosti nužnost za zapošljavanje osoba s invaliditetom, nije utvrđeno da postoji uobičajena praksa kojom poslodavci u privatnom sektoru defi niraju tu politiku. Selekcijski proces trebao bi biti organiziran tako da se osobi s invaliditetom osigura mogućnost da iskaže svoje realne kapacitete bez obzira na invaliditet, što bi značilo da je potrebno izvršiti prilagodbu samog postupka. Kako bi se to osiguralo, važno je uključiti stručne osobe i službe za provedbu selekcijskog postupka čime bi se osigurali uvjeti jednakih mogućnosti za osobe s invaliditetom. Često, međutim, poslodavci pristupaju zapošljavanju prilično neosviješteno čime se šanse za zapošljavanje osoba s invaliditetom prilično umanjuju. Primjerice, sama je pristupačnost zgradama upitna, no konkretne sudske prakse koja bi teretila poslodavce po pitanju diskriminacije osoba s invaliditetom, izravne ili neizravne, zasad nema.



4.4.4. Obveze poslodavaca u primjerima zemalja EU

Politike koje se oslanjaju na obvezne kvote zapošljavanja mogu predmnijevati manje (do određene mjere Austrija) ili značajne obveze poslodavaca (uključujući Italiju i, do manjih razmjera, Njemačku). Posebne odredbe koje se odnose na zapošljavanje u antidiskriminacijskom se kontekstu obično tumače većom društvenom osjetljivošću poslodavca od prosječne, i to obično rasporedom opreme, pristupačnošću pomagalima i prostorima, kao i planiranjem radnih sati. Osim važnosti procjenjivanja ovih obveza, postoje i dva druga aspekta u određivanju stvarne razine pristupačnosti. Važno je, naime, i postojanje ili nepostojanje odgovarajućih kazni za poslodavce koji ne ispunjavaju svoje obveze te odgovarajućih instrumenata za provođenje ovih sankcija. Inspektorat rada ovdje ima veoma važnu ulogu.

Postojanje ovih dvaju elemenata osigurava da poslodavci ispunjavaju svoje obveze, bilo prema antidiskriminacijskim zakonima, bilo prema kvoti za zapošljavanje.

Pravi razmjer obveza, nametnutih poslodavcu antidiskriminacijskim zakonima, na kraju sasvim ovisi o tumačenju „prekomjernog opterećenja“, koje samo po sebi ovisi o veličini tvrtke i njezinome gospodarskom pozicioniranju, kao i o rasponu sankcija.

Glavna poteškoća u praksi jest to što su pritužbe protiv poslodavca, ili potencijalnog poslodavca, najveća prepreka u većini kultura i to što je zapaženo da su ti postupci ograničeni.

Za sustave utemeljene na kvotama, učinkovito provođenje ovisi o tome koliko je učinkovit tržišni inspektorat i koliko on prepoznaje razine kvota, posebno prilagođenih određenoj tvrtki, što mu treba omogućiti da ispuni i ponovno odmjeri kaznu za poslodavca.

U praksi su kazne gotovo apsolutno odsutne u Španjolskoj, niske su kazne (što, zapravo, odgovara dodatnih otprilike 0,5% od propisanog dohotka) zapriječene u većini država članica, a kazne su relativno oštre u samo tri države: Italiji, Francuskoj i Poljskoj.

Italija je nedavno uvela značajne kazne za nepridržavanje zakona, čak više za neočitovanje o usklađenosti s kvotama premda je ovo kvalifi cirano propisom prema kojem se samo ne može osporiti „odgovarajući kandidat“. U Francuskoj ustrajno nepridržavanje kvote može dovesti do kazne od 13 300 eura godišnje, umnoženo s brojem zahtijevanih poslova. U Poljskoj su kazne visoke, ali ove su sankcije uvedene tek nedavno.

Srž problema u mnogim je državama članicama općenito pomanjkanje kazni ili su to poteškoće na koje nailazi inspektorat rada u njihovu provođenju.

Ostaje ipak da su najučinkovitije one politike (Francuska, Švedska) gdje zakoni predviđaju posebne obveze za poslodavce, za postojeće osoblje i za moguće novozaposlene.

Politike koje se oslanjaju na dobrovoljnu aktivnost poslodavaca moraju osigurati fi nancijsku i tehničku pomoć, posebice važnu u poštivanju prilagodbi koje je potrebno načiniti na radnome mjestu.

Naravno, od svih ovih politika, najučinkovitije su one kombinirane, kao u Francuskoj gdje se obveze učinkovito kontroliraju, prekršitelji kažnjavaju i fi nancijski podupiru dionici kojima se pruža tehnička pomoć kako bi se olakšala usklađenost propisa.



4.5. INTEGRACIJA U TRŽIŠTE RADA I RADNU OKOLINU

Nakon zapošljavanja, osobe s invaliditetom najviše teškoća očekuju u komunikaciji sa suradnicima i u samoj realizaciji zadataka. Unatoč tome, kod poslodavaca je izražena bojazan (62,1%) da je potrebna dodatna potpora kod zapošljavanja osoba s invaliditetom i to predstavlja važnu prepreku njihovom većem zapošljavanju. Same osobe s invaliditetom, njih 49%, procjenjuju da će im takva pomoć biti potrebna manje nego što to poslodavci očekuju. Kvalitetniji protok informacija i aktivnija komunikacija između osoba s invaliditetom i poslodavaca sigurno bi vodila boljem razumijevanju međusobnih potreba.47

Prilikom prvog zapošljavanja izuzeto važnu ulogu ima uvođenje u posao. Poslodavci u Hrvatskoj koji imaju organizirano mentorstvo prilikom prvog zapošljavanja, vrlo su rijetki. No za osobe s invaliditetom, to je ključan element zapošljavanja. Postoje organizacije koje to izuzetno rade i to tako da osobi s invaliditetom osiguraju praksu u svakom odjelu tvrtke i promatraju gdje će se ona najbolje snaći (primjerice, Centaroprema d.o.o. koja je ujedno i centar za profesionalnu rehabilitaciju).

Također, primjer koji to potkrepljuje, i koji predstavlja dugoročan element zapošljavanja osobe s invaliditetom, jest slučaj osoba s intelektualnim teškoćama koje se zapošljavaju putem ugovora o radnoj aktivnosti. Ovakav model vrlo uspješno provodi Udruga „Inkluzija“ čiji stručnjaci, nakon razgovora s poslodavcem, među svojim članovima pronalaze radnika koji će prema svojim karakteristikama najbolje odgovoriti potrebama radnog mjesta. Udruga osigurava uvođenje u posao, ali vodi računa i o tome da se radnik što bolje snađe na novome radnome mjestu. Nakon prvobitnog uvođenja, dovoljna je minimalna potpora kolega da bi osoba s invaliditetom posao mogla obavljati redovito i uspješno.

4.5.1. Pristupačnost do radnog mjesta i mobilnost

Pristupačnost i privatni prijevozU posljednje vrijeme vidljivi su pomaci u prilagođavanju prostora osobama s otežanom pokretljivošću, kao i u osiguranju boljih uvjeta za pristupačnost.

Unutar sustava stanovanja i prostorne mobilnosti razlikujemo sljedeća prava:

• pristupačnost,

• dobivanja znaka pristupačnosti,

• povlastice u unutarnjem putničkom prometu,

• oslobađanje od plaćanja godišnje naknade za uporabu javnih cesta i cestarine48,

• osiguranje vozila.

Odredba za oslobađanje plaćanja cestarine za uporabu autocesta i objekata s naplatom (most, tunel, vijadukt i sl.), slijedom antirecesijskih mjera, promijenjena je početkom 2010. godine te se oslobođenje odnosi samo na osobe s 80% ili više tjelesnog oštećenja, i to samo na osobe kod kojih je utvrđeno tjelesno oštećenje koje ima za posljedicu nesposobnost donjih ekstremiteta.

Pravo se može ostvariti samo:

• na jedan automobil u vlasništvu,

• u jednoj kalendarskoj godini,

• ukoliko je auto pravilno označen,

• ako njime upravlja osoba s invaliditetom,

47 „Zapošljivost nezaposlenih osoba s invaliditetom“, UNDP, 2008.48Prema Pravilniku o postupku i načinu ostvarivanja prava na oslobađanje plaćanja godišnje naknade za uporabu javnih cesta i cestarine (Narodne novine, broj 143/06 i 66/07) koja se plaća prilikom registracije vozila.



• ako se osoba s invaliditetom nalazi u automobilu koji je u njenom vlasništvu.

Da bi se ostvarila gore navedena prava, potrebno je podnijeti pisani zahtjev Upravi cestovnog prometa pri Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture (Zagreb) za izdavanje rješenja za oslobađanje plaćanja godišnje naknade za uporabu javnih cesta i cestarine za osobe s invaliditetom.

Kod pitanja prijevoza važno je naglasiti da i neke udruge nabavljaju vozila za prijevoz svojih članova. Primjerice, Udruga studenata s tjelesnim invaliditetom osigurava prijevoz studentima smještenim u Domu „Cvjetno naselje“ u Zagrebu. Također, neki poslodavci osiguravaju prijevoz za svoje radnike, a među njima tada mogu biti i radnici s invaliditetom (primjerice, Kuehne Nagel).

Javni prijevoz

Lokalni javni prijevoz nalazi se u nadležnosti lokalne samouprave. Pitanje prijevoza osoba s invaliditetom nije regulirano zakonski, već ono predstavlja dodatan iskorak za prijevozna poduzeća.

Na inicijativu udruga osoba s invaliditetom, 1994. godine u ZET-u (Zagrebački električni tramvaj) jednim je kombijem započeo s radom Odjel za prijevoz osoba s invaliditetom. U Gradu Zagrebu postoji posebno organizirana ZET-ova jedinica koja se bavi prijevozom osoba s invaliditetom. Osobe se mogu javiti u telefonski centar i naručiti za vožnju. Vožnja je previđena za odlazak u školu i na posao, a moguće je naručiti posebnu vožnju ZET-a za odlazak na rehabilitaciju i sl. – što se dodatno i posebno naplaćuje.

U navedenom odjelu ZET-a danas rade 23 vozača i pet pratitelja u prijevozu djece. Deset vozača i pratitelji posebno su educirani za prijevoz djece s teškoćama u razvoju. Prijevoz odraslih osoba s invaliditetom obavlja se pomoću ukupno deset vozila, a prijevoz djece s teškoćama u razvoju pomoću sedam specijaliziranih vozila.

Zakonom o povlasticama u unutarnjem putničkom prometu (Narodne novine, broj 97/00 i 101/00) i Pravilnikom o postupku za ostvarivanje prava na korištenje povlastica u unutarnjem putničkom prometu (Narodne novine, broj 14/01) utvrđeno je pravo na povlasticu osoba s invaliditetom.

Pravo na ove povlastice imaju:

• slijepe osobe koje imaju 10% sposobnosti vida,

• gluhe i gluhoslijepe osobe,

• osobe s mentalnom retardacijom (težom i teškom),

• tjelesno invalidne osobe s oštećenjem organa za kretanje od najmanje 70%,

• kronični bubrežni bolesnici na hemodijalizi,

• osobe koje po posebnim propisima ostvaruju pravo na doplatak za pomoć i njegu druge osobe, invalidna djeca čiji roditelji ostvaruju pravo na dopust do sedme godine djetetova života,

• roditelji koji imaju pravo na rad s polovicom punoga radnog vremena zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju,

• vojni i civilni invalidi rata.

Radi se o povlastici u iznosu 75% od cijene vozne karte i to za četiri putovanja željeznicom ili brodom godišnje, a koristi se na temelju objave koju izdaje Ured za rad, zdravstvo i socijalnu skrb nadležne županije prema mjestu boravišta osobe s invaliditetom.



4.5.2. Profesionalna rehabilitacija invalida rada

Iz perspektive integracije osoba s invaliditetom na radnome mjestu, posebno je važan slučaj invalida rada, tj. osoba koje steknu invaliditet tijekom radnog vijeka.Profesionalna rehabilitacija za invalide rada skup je aktivnosti (praktično stjecanje i primjena znanja, vještina i navika) radi osposobljavanja osoba s invaliditetom za rad, uz očuvanje njihove preostale radne i opće sposobnosti. Profesionalnom rehabilitacijom smatra se i prilagođavanje invalida rada za rad na poslu gdje će biti premješten, odnosno upućen nakon završene profesionalne rehabilitacije radi postizanja normalnoga radnog učinka uz normalan napor. Za provedbu profesionalne rehabilitacije za invalide rada nadležan je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje.

Profesionalna rehabilitacija uključuje postupke:

• prekvalifi kacije – osposobljavanja za bitno drugačije poslove od onih koje je osoba s invaliditetom obavljala,

• dokvalifi kacije – dopunsko osposobljavanje za obavljanje poslova prema preostaloj radnoj sposobnosti,

• prilagođavanja za rad – postupno adaptiranje i postizanje normalnoga radnog učinka, uz normalan napor.

O načinu ostvarivanja prava nezaposlenih osoba s invaliditetom na profesionalnu rehabilitaciju odlučuje u prvom stupnju područna služba Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje u kojoj je osoba s invaliditetom prijavljena kao nezaposlena. Postupak ostvarivanja prava pokreće se na zahtjev osobe s invaliditetom, njezinih roditelja, zakonskog zastupnika, skrbnika, izabranog liječnika primarne zdravstvene zaštite, socijalnog radnika ili defektologa. Zahtjevu se prilaže dokaz o utvrđenom invaliditetu i smanjenoj radnoj sposobnosti.

Pravo na profesionalnu rehabilitaciju ima:

• osiguranik Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (čla nak 10. stavak 1., članak 11. i 13. i osiguranik iz članka 18. do 20. Zakona o mirovinskom osiguranju – ZOMO) kod kojeg je nastala invalidnost (profesionalna nesposobnost za rad) i kod kojeg postoji preostala radna sposobnost,

• osiguranik ili invalid rada kod kojega nastane invalidnost prije navršene 50. godine života ako se s obzirom na preostalu radnu sposobnost može osposobiti za rad na drugom poslu s punim radnim vremenom,

• osiguranik kod kojega je invalidnost i preostala radna sposobnost nastala zbog ozljede izvan rada ili bolesti ako ispunjava uvjete mirovinskog staža za stjecanje prava na invalidsku mirovinu,

• osiguranik kod kojega je invalidnost i preostala radna sposobnost nastala zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti, bez obzira na dužinu mirovinskog staža.

Pravo na profesionalnu rehabilitaciju utvrđuje se rješenjem nakon ocjene radne sposobnosti (nalaz i mišljenje o invalidnosti), a utvrđuje ga nadležna ustrojstvena jedinica Zavod za mirovinsko osiguranje na osnovi nalaza i mišljenja ovlaštenih vještaka.



Invalid rada koji je stekao pravo na profesionalnu rehabilitaciju, a ima stručnu spremu za posao na kojemu je radio prije nastanka invalidnosti, osposobljava se za rad na drugom poslu za koji se traži isti stupanj stručne spreme. Ako takva mogućnost ne postoji, invalid rada može se osposobljavati i za poslove za koje se traži neposredno niži stupanj stručne spreme. Osigurana osoba iz članka 18. ZOMO-a, koja stekne pravo na profesionalnu rehabilitaciju, osposobljava se za rad na poslovima za koje se traži stupanj stručne spreme koji odgovara stupnju stručne spreme koji bi stekla ili je stekla školovanjem prije nastanka invalidnosti. Uvjeti i način provedbe profesionalne rehabilitacije invalida rada uređuju se ugovorom koji sklapa Zavod s poslodavcem.

Invalida rada s pravom na profesionalnu rehabilitaciju, koji nije u roku šest mjeseci od dana pravomoćnosti rješenja o priznanju prava u pućen na profesionalnu rehabilitaciju, Zavod upućuje na pregled ovlaštenom vještaku radi ponovne ocjene preostale radne sposobnosti. Na pregled radi ponovne ocjene preostale radne sposobnosti uputit će se i korisnik prava na profesionalnu rehabilitaciju kada Zavod ocijeni da se invalid rada s pravom na profesionalnu rehabilitaciju neće moći osposobiti za rad na određenom poslu.

Naknada plaće za vrijeme profesionalne rehabilitacije isplaćuje se:

• za vrijeme čekanja na profesionalnu rehabilitaciju,

• za vrijeme trajanja profes ionalne rehabilitacije,

• za vrijeme čekanja zaposlenja nakon završene profesionalne rehabilitacije.

Invalid rada, koji je stekao pravo na profesionalnu rehabilitaciju zbog ozljede izvan rada ili bolesti, ima pravo na naknadu plaće:

• u visini invalidske mirovine za slučaj profesionalne nesposobnosti za rad od dana nastanka invalidnosti do dana početka profesionalne rehabilitacije i od dana završetka profesionalne rehabilitacije do zaposlenja na odgovarajućem radnome mjestu,

• u visini invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti – za vrijeme profesionalne rehabilitacije.

Invalid rada koji je stekao pravo na profesionalnu rehabilitaciju, gubi to pravo ako se njime ne koristi u određenom roku, a nije u tome spriječen razlozima koj i su protiv njegove volje i to:

• ako ne stupi na profesionalnu rehabilitaciju u roku mjesec dana od dana upućivanja na profesionalnu rehabilitaciju,

• ako tijekom trajanja profesionalne rehabilitacije prekine započetu profesionalnu rehabilitaciju ili ako ne obavlja dužnost u svezi s profesionalnom rehabilitacijom.

U bazi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje 4580 osoba ima rješenje o stečenom invaliditetu u radnom procesu (ozljeda na radu, profesionalna bolest) u periodu 1. 1. 2007. – 1. 3. 2010. Od toga je 4277 muških i 304 ženskih osoba. Od navedenih 4580 osoba, njih 164 (3,6%) ostvaruje pravo na mirovinu temeljem ozljede na radu i profesionalne bolesti te se nalazi u radnom odnosu, dok su svi ostali umirovljeni i ne rade.



Tablica 22 - BROJ KORISNIKA INVALIDSKIH MIROVINA I PROSJEČNE MJESEČNE MIROVINE za ožujak 2010. (isplata u travnju 2010.)49

Izvor: Statističke informacije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, godina VIII., broj 1/2010.

Najčešće posljedice ozljeda na radu i profesionalnih bolesti jesu one iz skupine tjelesnih invaliditeta i duševnih poremećaja. Tijekom 2009. godine u evidenciji HZZ-a bila su ukupno 442 invalida rada.

Tablica 23 - Osobe s invaliditetom u evidenciji HZZ-a prema načinu stjecanja invalidnosti

Poslodavci, anketirani u sklopu našeg istraživanja, vrlo su skloni zapošljavanju, odnosnu pronalasku adekvatnog posla za osobe koje steknu invaliditet tijekom rada kod njih. Također, značajno je da Fond poslodavcima osigurava kontinuirane poticaje za zapošljavanje osoba s invaliditetom (bilo da se radi o smanjenom radnom učinku, bilo da se radi o naknadi za zdravstveno osiguranje). Na taj se način potiče zadržavanje radnika s invaliditetom jer ti poticaji poslodavcu olakšavaju zadržavanje zaposlenika.

49 umanjena za porez, prirez i poseban porez

Invalidska mirovina zbog opće nesposobnosti za rad (mirovinski faktor 1,0) 176284 2.090,52Invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad 17,54 70(mirovinski faktor 0,8) 68494 1.691,17Invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad koja se isplaćuje osiguraniku za vrijeme zaposlenja, odnosno obavljanja samostalne djelatnosti (mirovinski faktor 0,3333 i 0,5)

3738 958,58

Invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad koja se isplaćuje osiguraniku za vrijeme zaposlenja, odnosno obavljanja samostalne djelatnosti – kumulirani uzrok invalidnosti nastao poslije 18. prosinca 2002. (mirovinski fak-tor 0,3334-0,4999 i 0,5001-0,6666)

108 1.362,09

Invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad, uzrokovane ozlje-dom na radu ili profesionalnom bolešću, koja se isplaćuje osiguraniku za vri-jeme zaposlenja ili obavljanja samostalne djelatnosti (mirovinski faktor 0,6667)

262 1.591,54

Invalidska mirovina prijašnjem korisniku prava na raspoređivanje, odnosno zaposlenje na drugom poslu za vrijeme zaposlenja (mirovinski faktor 0,1667)

4652 324,42

UKUPNO 253538 1.932,71

Vrsta invalidske mirovine – ZOMOBroj

korisnikaProsječnamirovina49

invalidi Domovinskog rata 382 368 14invalidi rada 442 293 149kategorizirana omladina 3.826 1.916 1.910ostali invalidi 1.400 824 576vojni invalidi 165 136 29sveukupan zbroj 6.215 3.537 2.678

Muškarci ŽeneNačin stjecanja invalidnosti Ukupno



5. ZAKLJUČCIZaključci predstavljeni u ovoj studiji temelje se jednim dijelom na analizi prethodno provedenih studija, analiza i istraživanja u Hrvatskoj i EU u području zapošljavanja osoba s invaliditetom. Također, na zaključke su utjecali i rezultati provedenog istraživanja, kao i doprinos stručnjaka angažiranih za izradu studije, ali i širega projektnog tima.

5.1. Politike i zakonodavni okvir

EU perspektiva

Iako je slijedom globalne krize sam proces usporen na nekoliko godina, to ne znači kraj cijele socijalne Europe. Očekivanja su europskih građana od Europe u ovom području i dalje velika, posebice u ova krizna vremena.

EU treba poticati zemlje članice na poduzimanje individualnih koraka u ovom području (konsolidacija programa socijalne zaštite, uspostavljanje mehanizama za ponovno zapošljavanje, ambiciozne platne politike). Međutim, ukoliko se trenutačni zastoj nastavi, treba razmotriti proširenje nekoliko područja, putem mehanizma bliže suradnje zainteresiranih država članica i mogućnosti priključivanja drugih država članica u budućnosti, po sličnom principu kao što je to bilo uvođenje schengenskoga graničnog režima ili uvođenje eura.

U svakom slučaju, važno je sjetiti se da EU u socijalnim pitanjima ne može intervenirati u nacionalne socijalne politike jer uloga je EU ovdje supsidijarna ulozi država članica. Stoga je nužno dobro razmotriti kakva bi mogla biti socijalna Europa i ne očekivati od EU da izlazi iz okvira svog mandata ili nadoknađuje nedostatke socijalnih politika svojih država članica.

Europska komisija smatra da se sustavi socijalnog uključivanja i socijalne zaštite mogu prilagoditi, s ciljem jačanja perspektive zapošljavanja osoba s invaliditetom. Kako bi se u tome uspjelo, potreban je individualan pristup s uslugama prilagođenima individualnim potrebama.

Fleksibilni radni aranžmani, strategije cjeloživotnog učenja, pružanje osobne asistencije i određene prilagodbe na radnome mjestu neophodni su kako bi se osobama s invaliditetom pomoglo da pronađu i zadrže posao. Osim toga, Komisija također želi suradnju pružatelja usluga i poslodavaca, s ciljem dizajniranja programa stručnog obrazovanja i rehabilitacijskih usluga kako bi se zadovoljile potrebe osoba s invaliditetom. Naposljetku, pružanje konzistentnije pomoći mladima s invaliditetom, kako bi mogli lakše savladati prijelaz iz obrazovanja u zaposlenje, treba biti ključan prioritet u budućnosti.

Komisija također prepoznaje činjenicu da zakonski okvir sam po sebi nije dovoljan za sprečavanje diskriminacije i za poticanje jednakosti. Osiguranje ispravne primjene i poštivanja zakonskih propisa, u kombinaciji s nizom komplementarnih mjera na nacionalnoj razini i razni zajednice, ključ je za smanjenje diskriminacije temeljem invaliditeta.

Prenošenje Direktive Vijeća 2000/78/EZ u zakonodavstva zemalja članica se može općenito smatrati uspješnim jer sve su države članice donijele zakone protiv diskriminacije, koji pokrivaju sve mogućnosti diskriminacije što ih obuhvaća Direktiva, i to u mnogim novim područjima za znatan broj zemalja.

U većini država članica, pravni se okvir može smatrati zadovoljavajućim, no glavni je problem stupanj implementacije Direktive. Poseban problem koji se pojavljuje jest poštivanje zakonskih propisa koji



zabranjuju diskriminaciju. U tom su pogledu prebacivanje tereta dokazivanja pred sudom, sankcije za odvraćanje i postojanje potpornih institucija, posebice organizacija koje se bore za jednakost i koje su u potpunosti kvalifi cirane za ispunjavanje svojih zadataka, elementi za uspostavljanje propisnoga antidiskriminacijskog okvira. Sama Direktiva daje zemljama članicama zadatak podupiranja Akcijskog plana za osobe s invaliditetom (DAP) razvijanjem politika i inicijativa koje će pomoći osobama s invaliditetom da se probiju i napreduju u svijetu rada.

Ti procesi su od posebne važnosti za Hrvatsku, s obzirom na to da će pristupanjem u EU preuzeti tu obvezu na sebe. Stoga je razumijevanje tih procesa i novih koncepata, kao i analiza iskustava zemalja članica od iznimne važnosti za Hrvatsku kako bi se kvalitetno pripremili, krenuvši od države pa do svih ostalih bitnih dionika (udruga, socijalnih partnera i nevladinih organizacija).

Hrvatska perspektiva – nacionalna razina

Ostvarenje prava na profesionalnu rehabilitaciju, rad i zapošljavanje osoba s invaliditetom nalazi se u središtu složene mreže različitih sektorskih politika koja uključuje već po sebi kompleksnu politiku prema osobama s invaliditetom, kao krovnu politiku izjednačavanja prava i mogućnosti osoba s invaliditetom. Profesionalna rehabilitacija i zapošljavanje osoba s invaliditetom odvija se stoga u suodnosu obuhvatne politike poticanja zapošljavanja, politike socijalnog uključivanja, zdravstvenoga, obrazovnoga i mirovinskoga sustava te sustava socijalne skrbi. Posljedica takve složenosti problemskog područja visoki su zahtjevi kompleksnog usuglašavanja zakonskih rješenja te ciljeva i instrumenata strateških dokumenata u svrhu osiguranja njihove koherentnosti.

Kao područja u kojima je identifi cirana potreba uspostavljanja koherentnosti, posebno se ističu:

• usklađivanje i objedinjavanje sustava procjene radnih sposobnosti,

• usklađivanja prava za naknade i mirovine kako bi se u tom pogledu poticalo zapošljavanje osoba s invaliditetom, a ne pasivizaciju,

• usmjeravanje procesa profesionalne rehabilitacije invalida rada na njihov ostanak u radnom odnosu te usklađivanje relevantnih propisa kako bi se taj učinak postigao.

S obzirom na opisane izazove ističe se potreba unaprjeđenja koherentnosti i integriranosti različitih sektorskih politika i za njih vezanih zakona, podzakonskih akata, kao i strategija te programa. Osim već spomenute jedinstvene liste oštećenja , važan poticaj usuglašavanju regulative i djelovanju različitih sektora dolazi iz Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom 2007. – 2015. godine koja objedinjuje djelovanje različitih sektora i aktera u različitim područjima života i prepoznaje potrebu usklađivanja propisa na području rehabilitacije i zapošljavanja50. Također, smjernice za uspostavljenje koherentnoga regulatornog okvira sadržane su u Zajedničkom memorandumu o prioritetima politike zapošljavanja (JAP) i Zajedničkom memorandumu o socijalnom uključivanju (JIM) koji u relevantnim dijelovima sadrže istovjetne ciljeve i prioritete, kao i provedbene planove i aktivnosti.

Na kraju, pristup koji prepoznaje ulogu koherentnosti kao preduvjeta za uspješno ostvarenje postavljenih ciljeva očituje se i u Nacionalnom planu za poticanje zapošljavanja 2009. – 2010., koji obuhvaća prioritete utvrđene u JAP-u, a koji se u potpunosti podudaraju s prioritetima Operativnog programa za razvoj ljudskih potencijala – osnove za povlačenje sredstava Europske Unije u okviru

50 Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom 2007. – 2015. godine (NN 63/07), Mjera 2. 7. 1.: Provesti evaluaciju primjene postojeće zakonske regulative i aktualne politike u području rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom od nezavisnog tijela.



Komponente IV Instrumenta pretpristupne pomoći (IPA-e). Financijskim instrumentom IPA-e u sljedeće je tri godine osigurano 38 milijuna eura za provedbu projekata koji se temelje na Nacionalnom planu za poticanje zapošljavanja, što potencira važnost usklađivanja dokumenta i djelovanja u ovom području.

Prikazana kompleksnost zakonske regulative, strategija i sustava refl ektira se i na složenost i obuhvat zajednice aktera uključenih u njezinu provedbu. Tako su u proces poticanja intenzivnijeg uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada uključeni formalni akteri obrazovanja, zapošljavanja te zdravstvenog, socijalnog i mirovinskog sustava (na nacionalnoj i lokalnoj razini), nadzorna tijela, nevladin sektor zainteresiran za ostvarenje prava osoba s invaliditetom te razne međunarodne organizacije. Navedena mreža aktera treba stoga koordinirati svoje djelovanje želi li osigurati uspjeh provedbe predviđenih mjera i donijeti konkretne pozitivne promjene u kvaliteti života osoba s invaliditetom.

Hrvatska perspektiva – lokalna razina

Lokalna provedba Nacionalne strategije za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom 2007. – 2015. – S obzirom na to da je za djelotvornu provedbu rehabilitacije i poticanja zapošljavanja nužno usluge, ali i informacije o uslugama, što više približiti posrednim korisnicima, poslodavcima i krajnjim korisnicima (osobama s invaliditetom), važnu ulogu u vertikalnom sustavu provedbe imaju upravo krajnji pružatelji usluga – prvenstveno područni uredi HZZ-a. Visoka razina dekoncentracije politike kako u sustavu posredovanja pri zapošljavanju, tako i u obrazovnom, socijalnom te mirovinskom sustavu mora osigurati ujednačene i standardizirane procedure unutar navedenih sustava, što kao krajnji cilj ima ostvarenje jednakih mogućnosti ostvarenja prava i realizaciju potencijala svih osoba s invaliditetom, neovisno o mjestu njihova boravka.

S druge strane, uz nužnost osiguranja jednakih usluga u tijelima koja predstavljaju „produžene ruke“ nacionalnih nositelja, potrebno je svaku provedbu mjera aktive politike prilagoditi lokalnom kontekstu u kojem se odvija potencijalno zapošljavanje.

Usvajanje županijskih i gradskih te, u manjoj mjeri, općinskih strategija ili planova i, kako Nacionalna strategija predviđa, imenovanja lokalnih koordinatora za provedbu mjera strategije stoga predstavljaju nužan mehanizam za uspostavu prohodne i učinkovite vertikalne koordinacije sustavnog pristupa profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju te čine preduvjet ujednačene, a opet kontekstu prilagođene, primjene mjera Nacionalne strategije.

Lokalne su strategije je sada izradilo nekoliko gradova i županija (ukupno njih devet), a razlog ovako malom broju do sada razvijenih strategija može se naći u nedostatku vremenskog roka defi niranog Nacionalnom strategijom.

Lokalna partnerstva za zapošljavanje – Ključno je, za uspjeh nastojanja lokalne prilagodbe i provedbe mjera za osobe s invaliditetom, njihovo povezivanje i integriranje u strukture koje se odnose na razvoj lokalnog tržišta rada te da pitanje profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom bude prožeto kroz sve mjere i ciljano za specifi čne skupine (mlade, žene, starije itd.). Iz tog je razloga jako bitno uključivanje u trenutačni projekt uspostave i daljnjeg razvoja lokalnih partnerstava za zapošljavanje na županijskoj razini koji se provodi u sklopu Komponente IV programa IPA. Forma i mehanizmi koji se uspostavljaju tim projektom predstavljaju važan resurs za razvoj funkcionalnih koordinacijskih oblika, u svrhu efi kasnijeg poticanja uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada. Istodobno, projektom se razvijaju nove (za 12 županija i Grad Zagreb) i revidiraju postojeće (za 8 županija) županijske strategije razvoja ljudskih potencijala. Te strategije trebaju biti



temelj za lokalno prilagođene mjere i projekte nacionalnih i, prije svega, lokalnih aktera za razvoj ljudskoga kapitala i većeg zapošljavanja. Ova partnerstva, također, trebaju biti temelj za defi niranje i uspostavu sustava koji će, u provedbi mjera i projekata, kao ključne aktere prepoznati udruge civilnog društva, kako one koje zastupaju osobe s invaliditetom, tako i one koje djeluju u njihovu korist. Te udruge već imaju određenu ulogu u posredovanju između osoba s invaliditetom i drugih aktera na tržištu rada (poslodavaca, institucija) te tu ulogu treba ojačati i integrirati u sustav potpore.

Bitan element uspješnosti lokalnih partnerstava, te mjera i aktivnosti koje su iz njih proizašle, bila su dostupna fi nancijska sredstva za provedbu tih projekata koja su osigurana u sklopu shema bespovratnih sredstava (darovnica) kroz pretpristupne fondove EU: CARDS i PHARE. Iako su projekti provedeni tim programima uveli inovativne usluge i potporu profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, njihova je održivost bila na vrlo niskoj razini. Ti primjeri ukazuju na potrebu uvođenja jedne dugoročnije perspektive mogućnosti fi nanciranja takvih usluga i programa kroz darovnice, kako bi potencijalni pružatelji mogli kvalitetno pripremiti aktivnosti te ih provoditi i dulje od samo jednoga projektnog ciklusa.



5.2. Profesionalno usmjeravanje i obrazovanje

Profesionalno usmjeravanje

Kao što je ukazano na nekoliko mjesta, procjena radne sposobnosti u svrhu ostvarivanja prava na profesionalnu rehabilitaciju, invalidsku naknadu te primanje poticaja kod zapošljavanja od ključne je važnosti kako za ostvarivanje prava i povlastica, tako i za prilagođavanje postupaka prema potrebama osoba s invaliditetom. Naime, odvojeno reguliranje, različiti standardi vještačenja, neujednačene defi nicije i kategorije invaliditeta rezultiraju fragmentacijom truda i angažmana u osiguravanju prava osoba s invaliditetom. U dezintegriranim sustavima pružanja usluga, pažnja se, umjesto na korisnika i njegove/njezine potrebe i resurse, usmjerava na institucije i sustave unutar kojih se pružaju usluge. Na taj se način, umjesto prilagođavanja mreže sustava osobama s invaliditetom, u ostvarivanju prava u različitim područjima, osobe prilagođavaju institucionalnom i regulatornom aranžmanu pojedinog sustava te su često primorane same djelovati kao poveznici dezintegriranog sustava.

Uspostava jedinstvene liste oštećenja neće sama po sebi osigurati koherentnost pojedinih sustava, tj. promjenu fokusa s administrativnih zahtjeva na osobu s invaliditetom kao klijenta. Iako je u sklopu istog procesa predviđeno defi niranje jedinstvenog tijela vještačenja, ni ta činjenica ne znači skoro unaprjeđenje sustava. Izvjesno je da se okončanje tog procesa ne može očekivati u umjerenom roku s obzirom na to da je, za uspostavu jedinstvenog tijela vještačenja koje bi bilo nadležno, potrebno značajno prestrukturiranje sustava. Kako je procjena osoba s invaliditetom, temeljena na pozitivnom pristupu, tj. defi niranju njihovih sposobnosti, od izrazite važnosti za područje obrazovanja i zapošljavanja, nužno je potaknuti trenutačne, odvojene sustave procjene na međusobnu koordinaciju, posebice nakon uspostave jedinstvene liste oštećenja.

U području profesionalnog informiranja i savjetovanja, koje primarno provodi Hrvatski zavod za zapošljavanje, postoji značajan iskorak prema osobama s invaliditetom počevši već od učeničke dobi. Tomu u prilog ide i postojanje posebnih savjetnika za osobe s invaliditetom na područnoj razini djelovanja HZZ-a. Aktivnosti koje se provode u sklopu informiranja i savjetovanja mogle bi se dodatno proširiti uključivanjem drugih lokalnih aktera (prvenstveno udruga i poslodavaca) u njihovu izvedbu kako bi se jednim dijelom rasteretili operativni resursi HZZ-a. Uz predavanja, radionice i edukacije, tu su i drugi kanali, kao što je Sajam poslova i računalni program Moj izbor, koji predstavljaju izvore informacija i savjeta za osobe s invaliditetom, no bilo bi potrebno u njih ugraditi dodatne elemente koji su posebice usmjereni na potrebe osoba s invaliditetom. Jedna skupina koja ima bitan utjecaj na tijek profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja mladih s invaliditetom jesu roditelji kod kojih je često prisutna praksa da svoju djecu pokušavaju „na silu“ integrirati u redovne obrazovne programe unatoč preporukama stručnjaka za potrebom posebnog pristupa. Motivi su obično strah od buduće diskriminacije njihove djece, no za djecu su mnogo štetniji učinci takvog djelovanja. Rad na osvještavanju roditelja o koristi prilagođenog pristupa njihovoj djeci iznimno je važan.

Osposobljavanje za produktivan rad

Provedba obrazovanja učenika s teškoćama raspodijeljena je između Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa i Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, što dovodi do niza praktičnih problema, ali i razlika u kvaliteti izvedbe. Sama činjenica da se obrazovanje u centrima za odgoj i obrazovanje smatra dijelom sustava socijalne skrbi ukazuje na to da, na formalnoj razini, obrazovanje dolazi u drugi plan, što se u krajnosti refl ektira i na mogućnosti koje se učenicima otvaraju nakon takvog obrazovanja. S jedne strane, obrazovanje u centrima za odgoj i obrazovanje (MZSS) pruža



kvalitetnije uvjete u smislu pristupačnosti i stručnosti osoblja za rad s učenicima s teškoćama. Kvaliteta i raznolikost obrazovnih programa i njihova usmjerenost na mogućnosti zaposlenja manje su izraženi, velikim dijelom zbog ograničenog fi nanciranja. Dok je u sklopu redovnih škola (MZOŠ) učenicima omogućeno obrazovanje za veći broj zanimanja, s kojima postoje veće vjerojatnosti za zaposlenje, u takvim je školama još uvijek generalno niska razina pristupačnosti, ali i nedostatak nastavnika obrazovanih za rad s učenicima s teškoćama. Takva situacija u redovnim školama onemogućava značajnom broju učenika bez intelektualnih teškoća da se školuju u redovnim školama pa su oni primorani pohađati centre za odgoj i obrazovanje.

Donošenje Pravilnika o odgoju i obrazovanju te primjerenoj potpori učenicima s teškoćama u razvoju kasni skoro godinu dana te će obrazovanje učenika s teškoćama već dvije školske godine biti provođeno u nedostatku suvremenih procedura i potpora. Donošenje pravilnika treba biti ključan prioritet po pitanju obrazovanja učenika s teškoćama, što će biti i dodatna potpora aktivnostima na lokalnoj razini gdje su gradovi i županije, slijedom nedostatka jasnih nacionalnih pravila, sami pokrenuli nužne potporne programe za obrazovanje učenika s teškoćama.

Iako je dio obrazovne politike obrazovanja učenika s teškoćama njihova intenzivna integracija u redovno obrazovanje, uvjeti još uvijek nisu zadovoljavajući za omogućavanje njihove kvalitetne integracije. Postoji niz praktičnih problema vezanih uz osiguranje mogućnosti zaposlenja osoba s invaliditetom po završetku osposobljavanja putem redovitoga osnovnoškolskog odgoja i obrazovanja.

U populaciji osoba s invaliditetom sa srednjom stručnom spremom najviše je zaposlenih, kao i nezaposlenih. Ono što može biti problematično, a ponovno se vezuje na sustav obrazovanja, jest činjenica da obrazovanje, koje obično završavaju osobe s invaliditetom, traje do tri godine, i to za pomoćna zanimanja, dok se u redovnom strukovnom obrazovanju učenici školuju za zanimanja koja mogu samostalno obavljati (primjerice, pomoćni bravar nasuprot zanimanju KV bravara).

Ovo se refl ektira na, u praksi prisutnu, sufi citarnost stečenih zvanja (tekstilna i grafi čka struka) koja učenici s teškoćama uglavnom stječu tijekom svog obrazovanja. Zanimanja za koja se školuju ponekad više ne postoje, primjerice telefonist, a ostala se zanimanja za koja se obrazuju u pravilu slabije traže na tržištu rada. Ova situacija predstavlja određeni paradoks jer sustav obrazovanja postavlja one koji su, zbog svojih osobnih karakteristika (stanje određenog invaliditeta), teško zapošljivi na dodatnu marginu obrazovanjem za zanimanja s kojima ne postoji objektivna mogućnosti za zaposlenje.

Uz ograničenost raspoloživih obrazovnih programa za učenike s teškoćama, dodatni otežavajući faktor u njihovu budućem prijelazu na tržište rada jest tijekom školovanja neujednačen pristup stjecanju praktičnog iskustva tijekom školovanja, na otvorenom tržištu rada, tj. kod poslodavaca. U nedostatku jasnih smjernica za provođenje praktične nastave i naukovanja za učenike s teškoćama, u praksi postoje različiti pristupi pojedinih škola s dosta različitim učincima.

Poseban vid osposobljavanja predstavlja radno osposobljavanje, namijenjeno osobama s težim stupnjem mentalnog oštećenja koje ne mogu steći ni najnižu razinu stručne spreme.Postavlja se pitanje kvalitete osposobljavanja s obzirom na to da se u praksi njihovo obrazovanje često svodi na „radnu okupaciju“ ili radnu terapiju. Također, iskoristivost potvrde koja se stječe ovakvim obrazovanjem na tržištu rada vrlo je ograničena.

Obrazovanje odraslih predstavlja najdinamičniji element sustava obrazovanja koji se može najbrže prilagoditi potrebama na tržištu rada. Upravo zbog toga, obrazovanje odraslih može do određene mjere neutralizirati nedostatke u srednjoškolskom obrazovanju osoba s invaliditetom. No, u sustavu obrazovanja odraslih, potrebno je učiniti dodatne napore kako bi se programi i njihova izvedba prilagodili specifi čnim potrebama osoba s invaliditetom.



5.3. Zapošljavanje osoba s invaliditetom

Aktivne mjere za zapošljavanje

S ciljem povećanja zapošljivosti osoba s invaliditetom, bilo bi poželjno povećati mogućnost rada u radnim centrima i drugim oblicima zaposlenja jer time bi se značajno povećale ne samo mogućnosti zadržavanja postojećih i stjecanja novih vještina već bi se u velikoj mjeri ostvarile i pretpostavke za njihovu radno-socijalnu integraciju, što je optimalan model podizanja razine kvalitete življenja. U tu je svrhu jako bitno značajnije povezivanje sa sustavom obrazovanja odraslih, posebice na lokalnoj razini. S lokalnim pružateljima programa obrazovanja odraslih treba partnerski raditi na prilagodbi programa i tečajeva, kako bi oni bili pristupačni osobama s invaliditetom, te im pri tome pružiti kvalitetnu stručnu i fi nancijsku potporu. Lokalni akteri sustava obrazovanja i zapošljavanja trebaju defi nirati područja obrazovanja odraslih u kojima bi se u kratkoročnom i srednjoročnom periodu mogle ravnopravno obrazovati i osobe s invaliditetom (kao i posebne podskupine unutar njih), a sve temeljem procjena potreba lokalnih poslodavaca.

Mjera sufi nanciranja novozaposlenih pokazuje se kao učestala mjera aktivne politike zapošljavanja, no postavlja se pitanje zadržavanja posla nakon isteka poticaja. Također, uslijed pada ukupne ekonomske djelatnosti i pada zapošljavanja, kao i uslijed smanjenih sredstava HZZ-a, broj od 88 novozaposlenih u 2008. godini kroz sufi nanciranje zapošljavanja pao je na 16 novozaposlenih osoba s invaliditetom u 2009. godini. Upravo ova situacija ukazuje na stvarne razloge zbog kojih poslodavci koriste fi nancijske mjere nauštrb dugoročnog zapošljavanja osoba s invaliditetom.

Iako su izdvajanja za aktivne politike tržišta rada u Hrvatskoj povećana, postoje ozbiljne primjedbe na njihovu učinkovitost, a problemi su vezani uz njihovo kratko trajanje i relativno nisku konzistentnost. Započeti su različiti programi koji su dali bolje rezultate od očekivanih, ali koji su prekinuti, najčešće zbog nedostatka novca. Ujedno, veća se pozornost i fi nancijska potpora davala sufi nanciranju zapošljavanja nego poboljšanju znanja i stručnosti osoba koje traže posao.

U nedostatku fi nancijskih sredstava za proširenje aktivnih mjera, ali i bez obzira na tu trenutačnu okolnost, značajniju ulogu trebalo bi dati i drugim akterima u posredovanju na tržištu rada, i to kao sunositeljima mjera. Posebice se to odnosi na aktivne mjere koje se mogu defi nirati na lokalnoj razini, u skladu s lokalnim potrebama i strategijama (primjerice, sa strategijama razvoja ljudskih potencijala ili sa strategijama izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom). Teret za implementaciju tih lokalnih mjera treba rasporediti među lokalnim dionicima, a za provedbu tih mjera treba se osloniti se na njihove stručne resurse. S obzirom na to da su, primjerice, udrugama, poslodavcima i obrazovnim institucijama dostupna i druga sredstva fi nanciranja, a ne samo državni ili lokalni proračuni, njima se za aktivne mjere mogu osigurati dodatna sredstva. Za ostvarenje ovakvog pristupa nužna je kvalitetna koordinacija, razmjena informacija i defi niranje odgovornosti, a kvalitetan temelj mogu biti lokalna partnerstva za zapošljavanja.

Kvotni sustav

Pri defi niranju kvotnog sustava u Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom51 zakonodavac nije odredio tijelo nadležno za nadzor kvote te se stoga službena evidencija o ispunjavanju ove obveze ne vodi, što u biti onemogućava praćenje ispunjenja zakona

51 (NN 143/02 i 33/05)



i procjenu učinkovitosti. Iako je Fond istaknuo da želi kontrolirati kvotu, bit će potrebna dopuna Zakona u smislu određivanja nadležnosti.

Kada bi praćenje bilo javno, odnosno kada bi javna tijela polugodišnje ili godišnje izvještavala koliko ispunjavaju kvotu, omogućilo bi se i samim osobama s invaliditetom da bolje prepoznaju gdje imaju veće šanse za zapošljavanje jer kvote nisu ispunjene.

S druge strane, istraživanje je, provedeno na poslodavcima u sklopu ovog projekta, ukazalo na to da poslodavci sami smatraju da je kvotni sustav, kao neka vrsta obveze, najsigurniji i najučinkovitiji način zapošljavanja osoba s invaliditetom. Uza samu obvezu kvotnog sustava, poslodavci su pozitivnom ocijenili i fi nancijske poticaje za zapošljavanje.

Ovi rezultati pokazuju veliku podudarnost odgovora, odnosno poklapanje stavova poslodavaca i posloprimaca s invaliditetom, kroz nekoliko istraživanja. Kvotni bi sustav trebao biti samo poticaj kako bi se dugoročno prepoznali potencijali osoba s invaliditetom. Ako se sustav bude dugoročno temeljio na kvotama (i to samo za javni sektor), stvorit će se opasnost doživljavanja osoba s invaliditetom kao opterećenja ili svojevrsnog tereta za poslodavca, a ne potencijala koji može doprinijeti radu i razvoju poduzeća. S obzirom na to da su osobe s invaliditetom svjesne kako njihovo zapošljavanje ovisi o kvotama, to im zasigurno ne daje željenu sigurnost da će pronaći posao i biti cijenjeni na svom radnome mjestu. Štoviše, ovo samo potvrđuje njihov osjećaj nedostatka samopouzdanja i ravnopravnosti s ostalim članovima društva. Stoga je bitno uspostaviti sustav koji će osigurati zapošljavanje osoba s invaliditetom kroz kvote, ali koji će istodobno biti fl eksibilan i poticajan za poslodavce, kako bi osobe s invaliditetom unatoč kvotama bile prepoznate kao kvalitetni zaposlenici.

Utjecaj invalidnina i naknada za osobe s invaliditetom

Problem suodnosa, odnosno (ne)koherentnosti, različitih sustava, ciljeva i instrumenata očituje se u nizu praktičnih ishoda koji ukazuju na to da pojedina zakonska rješenja ne potiču aktivan pristup traženju posla, zapošljavanju i ostvarenju u društvu, već potiču radnu pasivnost osoba s invaliditetom i razvoj ovisnosti o fi nancijskim transferima.

Problem negativnih ishoda suodnosa regulative iz različitih područja, koji u svom Izvješću za 2009. godinu ističe i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom52, pojavljuje se prilikom izbora između profesionalne rehabilitacije ili odlaska u invalidsku mirovinu. Prema sustavu mirovinskog osiguranja53, invalid rada koji je stekao pravo na profesionalnu rehabilitaciju zbog ozljede izvan rada ili bolesti, kao i zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti, ima pravo na naknadu plaće u visini invalidske mirovine za slučaj profesionalne nesposobnosti za rad. U oba slučaja, osoba naknadu može primati od nastanka invalidnosti do dana početka rehabilitacije te od dana završetka profesionalne rehabilitacije do zaposlenja na odgovarajućem radnome mjestu.

Po isteku tih rokova, invalid rada ostaje bez novčane naknade, a Zakon o mirovinskom osiguranju prepušta reguliranje daljnjega radnog odnosa osobe koja je završila rehabilitaciju prema Zakonu o radu ili Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju. Upravo zbog ove nesigurnosti ishoda, invalidi rada će češće odabrati opciju invalidske mirovine nego profesionalne rehabilitacije.

Drugi problem se očituje u odnosu na naknadu do zaposlenja i poticanja za aktivno traženje

52 Izvješće Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2009. godinu53 Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 102/98, 127/2000, 59/01, 109/01, 147/02,117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07 i 35/08), članak 47. i 48.



zaposlenja. Kako nezaposlene osobe s invaliditetom imaju zdravstveno osiguranje neovisno o prijavi na HZZ, ne znači da će se one odmah po završetku srednje škole prijaviti na Zavod i tražiti posao. Nadalje, fi nancijske transakcije (socijalna davanja) koje omogućuje Centar za socijalnu skrb, primjerice, naknadu do zaposlenja, ne zahtijevaju da osobe s invaliditetom budu aktivni tražitelji posla kako bi dobile mjesečnu naknadu, koja je u ovom slučaju 350 kuna. Iznos naknade gotovo je simboličan i ne omogućuje normalan život, ali upitno je to je li naknada sama po sebi doista poticajna za traženje posla/zapošljavanje ili ima upravo suprotan učinak.



5.4. Poslodavci osoba s invaliditetom

Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom stavljen je naglasak na zapošljavanje osoba s invaliditetom na otvorenom tržištu rada te su, posljedično, u ravnopravan položaj stavljeni i poslodavci na otvorenom tržištu rada i poslodavci koji zapošljavaju po posebnim uvjetima. Time su zaštitne radionice potencijalno dovedene u nepovoljniji položaj, prvenstveno jer zapošljavaju daleko veći broj osoba s invaliditetom (preko 51% u odnosu na ukupan broj zaposlenih), pri čemu se u većini slučajeva radi o daleko težoj vrsti i većem stupnju invaliditeta u odnosu na osobe s invaliditetom zaposlene na otvorenom tržištu rada. Formalno smanjenje zaštitnih uvjeta rada, nažalost, ne prati proporcionalno zapošljavanje na otvorenom tržištu rada, što je rezultiralo velikim brojem nezaposlenih i neaktivnih osoba s invaliditetom.Takvo stanje prvenstveno proizlazi iz nedostatne informiranosti poslodavaca o radnim i osobnim potencijalima osoba s invaliditetom te o utjecaju njihova invaliditeta na radni učinak i, s druge strane, iz nepoznavanja svih dostupnih potpornih mjera čiji je cilj olakšati zaposlenje i kasniji rad osobe s invaliditetom. Upravo zbog manjka informacija i znanja, potreban je znatan angažman posrednika pri zapošljavanju, naravno, u najvećoj mjeri savjetnika HZZ-a, ali i drugih aktera uključenih u usluge zapošljavanja. Iako neki projekti, poput „Nagrade za poslodavca godine za osobe s invaliditetom“, idu k tome da se istaknu poslodavci s pozitivnim i kvalitetnim praksama, takve poslodavce treba istaknuti i na lokalnoj razini kako bi se intenzivnije utjecalo na podizanje razine svijesti svih poslodavaca o mogućnostima rada osoba s invaliditetom.

Jedan vid povećanja osviještenosti poslodavaca (posebice u situaciji gdje ne postoji obveza zapošljavanja osoba s invaliditetom) jest njihovo poticanje na dobrovoljno artikuliranja stavova i procedura za zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Nadovezujući se na artikuliranje tih procedura, treba napomenuti i pitanje diskriminacije. Posebno treba naglasiti potencijal zabrane neizravne diskriminacije koja od poslodavaca traži da opravdaju i ona pravila, ili praksu zapošljavanja, koja nisu neposredno uvjetovana nečijom pripadnošću određenoj društvenoj skupini, ali svejedno mogu djelovati negativno na tu skupinu.

Bitno područje odnosa poslodavaca i osoba s invaliditetom odnosi se na situacije upućivanja radnika u proces profesionalne rehabilitacije. Ni Zakonom o radu, a ni Zakonom o mirovinskom osiguranju nije propisana obveza poslodavca da nakon profesionalne rehabilitacije radnika vrati na posao. Obveza poslodavca da poduzme sve da radniku osigura odgovarajući posao nakon povratka s profesionalne rehabilitacije propisana je Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom54 koji upućuje na Zakon o radu i proširuje primjenu odredbi, koje se odnose na radnike s profesionalnom nesposobnošću za rad i neposrednom opasnošću od nastanka invaliditeta, na osobe koje su pravo na rehabilitaciju ostvarile prema propisima mirovinskog osiguranja. Ovdje je bitno naglasiti da osobe s rješenjima o neposrednoj opasnosti od nastanka invalidnosti, donesenima nakon 1. siječnja 1999., nemaju status invalida rada (prema izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju).

Posljedica opisane rascjepkanosti pravnih normi kojima je regulirana profesionalna rehabilitacija, kao i nedovoljne informiranosti poslodavaca o vlastitim obvezama koje proizlaze iz različitih Zakona, najčešće se očituje u odluci poslodavaca da po završetku rehabilitacije ne prime navedene radnike nazad u radni odnos. Na taj način, radnici često dobiju poslovno uvjetovan otkaz uz obrazloženje da

54 Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN br. 143/02, 33/05) koji u članku 13. stavku 2. kaže: „Odredbe Zakona o radu koje se odnose na radnike s profesionalnom nesposobnošću za rad i neposrednom opa-snošću od nastanka invalidnosti primjenjuju se i na sve druge osobe s invaliditetom iz članka 3. ovog Zakona“.



poslodavac nema radnog mjesta na koje bi radnika mogao raspodijeliti s obzirom na poslove koje radnik nakon prekvalifi kacije, odnosno dokvalifi kacije, može obavljati.

U slučaju kada osobe s invaliditetom imaju uvjete za invalidsku mirovinu, rijetko izaberu opciju profesionalne rehabilitacije i radije odlaze u invalidsku mirovinu vjerojatno da bi izbjegli rizik od moguće nezaposlenosti. Na taj način, one se de facto dobrovoljno isključuju s tržišta rada, što je identičan ishod opisanom izboru isključivoga korištenja invalidnine ili naknade za nezaposlenost naspram povremenog zapošljavanja koje je zakonskim odredbama zapravo destimulirano. Različita regulativa i djelovanje u okviru izoliranih sustava zapravo rezultiraju poticanjem pasivnosti i često preuranjenim izlaskom osoba s invaliditetom iz radno aktivne populacije, što je u suprotnosti s primarnim ciljem svih politika i mjera koje direktno ili posredno uređuju rehabilitaciju i zapošljavanje – poticanje intenzivnijeg uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada.

Po pitanju fi nancijskih poticaja, Fond daje poticaje za održavanje zapošljavanja i novo zapošljavanje. Oko 80% proračuna Fonda troši se na naknade za doprinose i za smanjeni radni učinak, dok na prilagodbu radnog mjesta i uvjeta rada otpada tek oko 2%, a samo 0,33% na obrazovanje osoba s invaliditetom. Tu je jasno da se kroz fi nancijsku potporu najmanje ulaže u održive i trajne elemente zapošljavanja osoba s invaliditetom, a najviše u tekuće troškove poslovanja, tj. troškove rada. Ono što nedostaje poslodavcima, a što bi pomoglo u zapošljavanju osoba s invaliditetom, jest potpora u procesu uvođenja novog zaposlenika u posao, kao i drugi oblici potpore i eventualne tranzicije dok se ne zaposli radni asistent.

S obzirom na to da HZZ u najvećoj mjeri provodi usluge profesionalne selekcije za poslodavce, nužno je sagledati kako je zapošljavanje osoba s invaliditetom integrirano u taj proces. Ta se integracija mora dogoditi unutar procesa HZZ-a te je u tu svrhu nužna koordinacija savjetnika koji rade s poslodavcima i savjetnika koji rade s osobama s invaliditetom. No ta integracija treba biti usmjerena na one osobe koje se mogu relativno ravnopravno natjecati za radna mjesta. U slučaju osoba s težim oštećenjima, potrebna je značajnija uloga savjetnika u njihovom posredovanju prema potencijalnom poslodavcu, što i jest trenutačna praksa u HZZ-u.

S ciljem podizanja standarda i kvaliteta usluga te razvoja individualiziranog pristupa svakoj specifi čnoj skupini osoba s invaliditetom, osobito skupinama kojima prijeti diskriminacija i socijalna isključenost i po nekoj drugoj osnovi osim po invaliditetu, ukazala se potreba vođenja evidencije i razvoja usluga za specifi čne skupine osoba s invaliditetom koje je predložio HZZ:

• žene s invaliditetom,

• žene s invaliditetom – žrtve nasilja,

• starije osobe s invaliditetom,

• mladi s invaliditetom,

• osobe s invaliditetom – pripadnici nacionalnih manjina,

• osobe s invaliditetom – migranti i tražitelji azila,

• osobe s invaliditetom – stradalnici od minskoeksplozivnih sredstava.

HZZ provodi izrazito individualiziran pristup u radu s nezaposlenim osobama s invaliditetom, s ciljem prikladnijeg udovoljavanja njihovim potrebama i potpunijoj realizaciji njihovih mogućnosti. Ovakav pristup dokazano daje pozitivnije učinke na njihovo zapošljavanje. Istu diversifi kaciju pristupa treba ugraditi i u druge elemente sustava potpore (obrazovanje, socijalna skrb, ali i potpora zapošljavanja koju pružaju drugi dionici – lokalna vlast, udruge, agencije).



U Hrvatskoj nema pravne osnove po kojoj bi se zapošljavanje uz potporu koristilo kao oblik zaposlenja osoba s intelektualnim teškoćama. Ipak, kroz pilot-programe koji provode, udruge nastoje uvjeriti dionike da su osobe s intelektualnim teškoćama sposobne i voljne raditi na otvorenom tržištu rada. Također, primjer koji to potkrepljuje i predstavlja dugoročan element zapošljavanja osoba s invaliditetom jest slučaj osoba s intelektualnim teškoćama i oblik njihova zapošljavanja putem ugovora o radnoj aktivnosti.

Vrlo je pozitivan primjer Udruge za promicanje inkluzije koji je ukazao na samo neke mogućnosti, no za intenzivnije zapošljavanje ovih osoba potrebno je kvalitetnije urediti radno-pravne uvjete jer korištenje ugovora o radnoj aktivnosti ne može se smatrati kvalitetnim rješenjem s obzirom na ograničenja koja postavlja, kao i s obzirom nedostatak zaštite.



5.5. Integracija u radnu okolinu

Istraživanja ukazuju na podatak da osobe s invaliditetom nakon zapošljavanja u najmanjoj mjeri očekuju teškoće u komunikaciji sa suradnicima (27,4%) i u samoj realizaciji zadatka (33,9%), dok je kod poslodavaca u većoj mjeri izražena bojazan (61%) da je potrebna dodatna potpora kod zapošljavanja osoba s invaliditetom i to predstavlja važnu prepreku njihovom većem zapošljavanju. S druge strane, same osobe s invaliditetom, njih 49%, procjenjuju da će im takva pomoć biti potrebna. Dakle, osobe s invaliditetom, u manjoj mjeri nego poslodavci, procjenjuju da će im biti potrebna dodatna pomoć pri radu. Ovaj podatak govori o tome da osobe s invaliditetom vjeruju u svoje radne kapacitete, ali i o činjenici da poslodavci nisu dovoljno upoznati s radnim mogućnostima osoba s invaliditetom. Kvalitetniji protok informacija i aktivnija komunikacija između osoba s invaliditetom i poslodavaca sigurno bi vodila boljem razumijevanju međusobnih potreba55. Upravo takvi stavovi dolaze do izražaja u slučaju stjecanja invaliditeta tijekom radnog odnosa s poslodavcem, tj. kada se posloprimac treba uputiti na profesionalnu rehabilitaciju. Problem izbora između profesionalne rehabilitacije ili odlaska u invalidsku mirovinu nastaje uslijed rascjepkanosti pravnih normi (Zakon o socijalnoj skrbi, Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti, Zakon o radu, Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, Zakon o mirovinskom osiguranju) kojima je regulirana profesionalna rehabilitacija, kao i uslijed neinformiranosti poslodavaca o vlastitim obvezama koje proizlaze iz različitih Zakona te se očituje u čestoj odluci poslodavca da ne prime nazad radnike koji su završili proces rehabilitacije. Stoga u slučaju kada osobe s invaliditetom imaju uvjete za invalidsku mirovinu, rijetko izaberu opciju profesionalne rehabilitacije i radije odlaze u invalidsku mirovinu. Na taj način one se de facto dobrovoljno isključuju s tržišta rada, što je identičan ishod opisanom izboru isključivoga korištenja invalidnine ili naknade za nezaposlenost naspram povremenog zapošljavanja koje je zakonskim odredbama zapravo destimulirano.

Drugi aspekt integracije jest pristupačnost do radnog mjesta, kao i na radnome mjestu. Općenita pristupačnost u arhitektonskom i komunikacijskom smislu u Hrvatskoj je još uvijek nerazvijena, kako iz perspektive radnika s invaliditetom, tako i iz njihove perspektive kao klijenata, bilo u javnim ustanovama ili u tvrtkama. U tom području nužno je razviti dodatne programe koji bi potaknuli ili pokrili investicije u osiguravanju pristupačnosti za osobe s invaliditetom. Dosadašnja politika i praksa govore drugačije, a o tome svjedoči podatak da je dosadašnje korištenje sredstava Fonda u području prilagodbe radnog mjesta bila minimalno.

U tom kontekstu problematična je činjenica da su poslodavci prepušteni sami sebi, tj. oni sami trebaju osmisliti prilagodbu, kako uvjeta rada, tako i arhitektonsku. Danas poslodavci često ne razumiju što je to razumna prilagodba koja se spominje u zakonskim i podzakonskim aktima. Pri tome je Fond u određenim slučajevima prisiljen odbijati neke zahtjeve za prilagodbu radnog mjesta, a koji se uglavnom odnose na opremanje radnog mjesta ili uređenje prostora za rad, kao što je to, primjerice, uređenje krovišta.

Drugi aspekt pristupačnosti jest dostupnost javnog prijevoza, kako lokalnog, tako i međugradskog. Primjeri organiziranih službi za prijevoz osoba s invaliditetom jesu rijetkost, a najistaknutiji je primjer ZET u Gradu Zagrebu. Iako uspostavljanje ovakve zasebne službe zahtijeva značajna fi nancijska sredstva, postoje i drugi modeli na kojima bi se takva javna usluga mogla zasnivati, primjerice, u suradnji sa sanitetskim službama ili taksi prijevoznicima.

55„Zapošljivost nezaposlenih osoba s invaliditetom“, UNDP, 2008.



6. PREPORUKEKao prve preporuke koje proizlaze iz ove studije, navest ćemo one koje se temelje na analizi i zaključcima o politikama zemalja članica EU i njihovim iskustvima u primjeni istih. Ove preporuke predstavljaju jedan širi i dugoročniji okvir za daljnji razvoj pristupa zapošljavanju i integraciji osoba s invaliditetom u Europi, ali i u Hrvatskoj s obzirom na nužnost prilagodbe praksama i regulativama EU u skoroj budućnosti.

Daljnje preporuke, koje su proizašle iz analiza pojedinih segmenata sustava profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom, temeljene su na uočenim izazovima i nedostacima trenutačnih praksi te ih stoga možemo gledati kroz jednu kratkoročnu, ali i žurnu listu potrebnih promjena. Te su preporuke usmjerene na sljedeće aspekte profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja:

• profesionalno usmjeravanje i osposobljavanje za rad,

• zapošljavanje,

• potpora poslodavcima,

• integracija na radno mjesto.

Ove preporuke su nadalje podijeljene prema poželjnom vremenskom okviru njihove provedbe (srednjoročno ili dugoročno), što općenito može označiti i prioritete za njihovu provedbu unutar objektivno zadanih uvjeta.

6.1. Politike i zakonodavni okvir

EU perspektiva za Hrvatsku

Kako bi se na europskoj razini pospješilo postizanje visoke razine suglasnosti oko razvoja socijalnih politika zemalja članica, u tom bi kontekstu bilo korisno:

• Poboljšati funkcioniranje otvorene metode koordinacije, posebice uvođenjem više poticaja i sankcija kako bi se države članice potakle i ohrabrile na ostvarivanje ciljeva;

• Promicati raspravu socijalnih partnera na europskoj razini kako bi se nadišle poteškoće u usuglašavanju država članica. Obnova socijalnog dijaloga na sektorskoj razini mogla bi, također, biti prikladna u kontekstu karakteriziranom širenjem gospodarskog restrukturiranja unutar EU;

• Optimizirati korištenje fi nancijskih alata, primjerice, podizanjem stope fi nanciranja iz socijalnog fonda kako bi se povećao broj dopustivih projekata.

Globalni konsenzus između industrijaliziranih zemalja s razvijenim socijalnim sustavom preporučuje:

• da se samo osobe s teškim invaliditetom, uglavnom mentalnim bolestima, zbrinjavaju u obiteljskom okruženju, specijaliziranim agencijama ili prilagođenim radnim mjestima kao što su radionice. Nasuprot tome, sve mogućnosti i kapaciteti zapošljavanja (identifi cirani, procijenjeni i razvijeni tijekom osnovnog i strukovnog obrazovanja) trebaju pronaći odgovor za zapošljavanje u okviru otvorenih struktura tržišta rada (poduzeće ili slobodna zanimanja), uz osiguranje strogog poštivanja principa jednakog tretmana i nediskriminacije,



• glavni prioriteti javnih politika za osobe s invaliditetom (stručno osposobljavanje, obrazovanje, zapošljavanje, prijevoz, izgradnja, socijalna i zdravstvena skrb) trebaju biti odlučno usmjereni na osiguravanje pristupa i zadržavanje osoba s invaliditetom unutar tržišnoga gospodarstva i tržišta rada.

Preporuke za politike vezane uz profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, temeljem nalaza i preporuka dokumenata iz EU i zemalja članica, mogu se sažeti u sljedećih nekoliko točaka:

• uvjet primanja (uvjet ostvarivanja, iznos, trajanje) invalidskih mirovina i naknada vezan je uz uložene napore za zapošljavanje,

• priznati status invaliditeta, neovisno o situaciji vezanoj za zaposlenje i prihod,

• osmisliti alate za provođenje individualiziranog obrazovanja i zapošljavanja osoba s invaliditetom,

• promicati ranu intervenciju,

• uključivati poslodavce u većoj mjeri ,

• prilagoditi obvezu zapošljavanja stvarnoj gospodarskoj situaciji u kojoj se nalazi poslodavac,

• razviti snažnu potporu glede prilagodbe radnog mjesta,

• modernizirati upravljanje programima i ostvarivanja prava (One Stop Shop – jedna prijamna točka/jedan pult),

• osigurati koordinaciju različitih platnih doznaka (bolovanje, invaliditet, povreda na radu, nezaposlenost, prijevremena mirovina i socijalna pomoć) u svrhu ostvarenja ili zadržavanja zaposlenja.

U kontekstu skorog priključenja Hrvatske EU te prenošenja obveza i navedenih preporuka u zakonodavstvo i praksu, nužno je napraviti analizu i model usklađivanja svih postojećih zakonskih i podzakonskih akata koji uređuju prava osoba s invaliditetom, ali i same provedbe istih – što je prepoznato i u Nacionalnoj strategiji izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom.

Hrvatska perspektiva prema lokalnoj razini

Za uspješnu provedbu Nacionalne strategije za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom 2007. – 2015. na lokalnoj razini, nužno je stvaranje poticajnog okruženja za integraciju osoba s invaliditetom na tržište rada. Ono će biti moguće samo uz partnersko djelovanje svih relevantnih aktera, s naglaskom na one koji djeluju na regionalnoj i lokalnoj razini.

S obzirom na izazove u osiguranju vertikalne koordinacije provedbe politike profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja, uz osiguranje koordinatora provedbe i lokalnih planova provedbe, uočene su potrebe za daljnjim koracima, kao što su:

• defi niranje usuglašenih smjernica za provedbu na nacionalnoj i županijskoj razini, tj. lokalno razvijenih i prihvaćenih akcijskih planova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom koji bi, među ostalim, uključivali (srednjoročno):

o učinkovite mjere za poticanje samozapošljavanja,

o potporu za odgovarajuće oblike zapošljavanja i zadržavanja zaposlenja osoba s invaliditetom,

o mehanizme zaštite od diskriminacije u području zapošljavanja i rada osoba s



invaliditetom,

o dodjele lokalnih poticaja gospodarskim subjektima koji zapošljavaju osobe s invaliditetom te razvoj njima usmjerenih programa potpore,

o povezivanje lokalnih obrazovnih ustanova i njihovih programa s potrebama lokalnih/regionalnih tržišta rada,

• osnivanje povjerenstva ili drugog tijela za praćenje provedbe mjera strategija na lokalnoj razini (srednjoročno).

• osnivanje zajedničkih koordinacija, povjerenstava, stalnih stručnih radnih skupina i drugih sličnih organizacijskih oblika koji osiguravaju partnerski pristup na lokalnoj razini i predstavljaju učinkovit koordinacijski mehanizam na županijskoj razini (srednjoročno).

• provedba najširega konzultativnog procesa na lokalnoj (županijskoj) razini i izrada lokalnih strategija/programa izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom (dugoročno).

Kako bi strategije u sklopu lokalnih partnerstava za zapošljavanje mogle biti temelj za lokalno prilagođene mjere i projekte nacionalnih i, prije svega, lokalnih aktera za razvoj ljudskoga kapitala i većeg zapošljavanja osoba s invaliditetom, nužno je:

• integrirati pitanja osoba s invaliditetom unutar svih ciljanih skupina, ali i izdvojeno za pitanja koja su specifi čna za cjelokupnu populaciju te, temeljem toga, predložiti odgovarajuće mjere i projekte za provedbu na lokalnoj razini (srednjoročno).

• koristiti prihvaćene strategije, kao temelj za lobiranje prema lokalnim i nacionalnim izvorima fi nanciranja za mjere i projekte profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom, te u tu svrhu dalje provoditi sheme bespovratnih sredstava (darovnica). Za osiguravanje dugoročnog djelovanja, nužno je imati dugoročniju perspektivu planiranja (i produženje „vidljivosti“ budućih izvora s trenutačnih 1-2 godine na barem 3-4 godine) takvih programa fi nanciranja i darovnica, kako bi potencijalni pružatelji usluga mogli kvalitetno planirati aktivnosti te osigurati njihov kontinuitet kroz nekoliko uzastopnih projektnih ciklusa. Također, treba osigurati povlašten pristup sredstvima i onim projektima koji su se prethodno, temeljem objektivnih mjerila, pokazali uspješnima. Ovakav je pristup izrazito bitan kod budućega korištenja sredstava Europskoga socijalnog fonda s obzirom na višestruko veće iznose sredstava koji će biti dostupni. S obzirom na nužno sufi nanciranje tih projekata, ovakve će projekcije omogućavati lokalnim tijelima da u svojim proračunima osiguraju sredstva (srednjoročno).

• prepoznati i integrirati u strategije i provedbene instrumente sve lokalne dionike (posebice udruge osoba s invaliditetom te udruge koje djeluju u njihovu korist) sustava pružanja potpore za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom te istodobno osigurati prostor i potporu za razvoj kvalitete i kontinuirano pružanje tih usluga (dugoročno).integrirati u strategije postojeće mjere na nacionalnoj razini, u prilagođenom obliku prema specifi čnim potrebama županije, ali napraviti i iskorak prema mjerama koje ne postoje na nacionalnoj razini (dugoročno).



6.2. Profesionalno usmjeravanje i obrazovanje

Profesionalno usmjeravanje

Preporuke u ovom području prvenstveno se odnose na proces procjene obrazovnih i radnih sposobnosti:

• U izvedbu procesa profesionalnog informiranja i savjetovanja na lokalnoj razini, poželjno je i dalje u uključivati lokalne aktere (udruge, poslodavce) kako bi se proširio opseg dostupnosti takvih usluga, ali i rasteretili resursi HZZ-a. Proširenje dosega treba osigurati, što je jednim dijelom i planirao HZZ, i u aktivnostima kao što su godišnji sajmovi poslova i daljnje unapređenje mogućnosti računalnog programa Moj izbor (srednjoročno).

• Nužan je dodatan iskorak u osvještavanju roditelja učenika s teškoćama, posebice u trenutku upisa u srednju školu, kako bi se razbile predrasude prema prilagođenim obrazovnim pristupima djeci s teškoćama. U ovom je području iznimno korisna suradnja s udrugama roditelja djece s invaliditetom te bi takve aktivnosti trebalo dalje razvijati. Bitnu ulogu pri odabiru zanimanja i upisu u školu, ali i tijekom školovanja, mogu imati obiteljski centri na razini svake županije, i to upravo u uspostavljanju komunikacije između škole, HZZ-a i roditelja (srednjoročno).

• Ujednačavanje kriterija te kvalitetnija koordinacija u povezivanju i razmjeni podataka između pojedinih sustava koji vrše procjenu sposobnosti kako bi se umanjile mogućnosti nejednakog odnosa i tretmana osoba s invaliditetom u okviru različitih sustava. Navedene aktivnosti mogu se provoditi do uspostave jedinstvenog sustava vještačenja, a moguća platforma koja bi mogla poslužiti za njihovu provedbu jest baza podataka „Hrvatski registar osoba s invaliditetom“ pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo (dugoročno).

Osposobljavanje za produktivan rad

U području usmjeravanja škola i obrazovnog sustava za zapošljavanje njihovih učenika ističu se sljedeće preporuke:

• Pružati potporu nastavnicima koji rade s učenicima s teškoćama i osvijestiti važnost njihove uloge u stvaranju uvjeta za veću buduću zapošljivost učenika te obvezati škole da učenicima tijekom obrazovanja omoguće iskustven dodir sa stvarnim tržištem rada. Cilj omogućavanja zapošljivosti treba jasno postaviti kao cilj obrazovnog procesa te se njime treba voditi tijekom cjelokupnog obrazovanja (srednjoročno).

• S obzirom na relativno dugotrajnu proceduru uvođenja novih kurikuluma, nužno je mladima s invaliditetom, koji su stekli zvanja za tržišno sufi citarna ili nepostojeća zanimanja, odmah po završetku škole omogućiti daljnje obrazovanje kroz sustav obrazovanja odraslih. Upravo je ponuda programa obrazovanja za odrasle zbog svoje fl eksibilnosti dobar signal potreba na tržištu rada (primarno lokalnom) te je stoga nužno u što ranijoj fazi usmjeriti mlade na daljnje usavršavanje ili prekvalifi kaciju. S obzirom na trenutačno stanje neprilagođenosti sustava obrazovanja odraslih za potrebe osoba s invaliditetom (uz nekoliko manjih iznimki), nužno je uložiti u prilagodbu tog sustava s ciljem osiguranja njegove bolje dostupnosti osobama s invaliditetom. S jedne strane, to uključuje obuku nastavnog osoblja za rad s osobama s invaliditetom te osiguravanje prilagođenih nastavnih materijala i metoda. S druge strane, treba uložiti u fi zičku pristupačnost ustanova za obrazovanje odraslih. U početnoj fazi



moguće je uspostaviti osnovnu regionalnu mrežu od nekoliko postojećih ustanova kojima bi se pružila potpora u razvoju prethodno spomenutih nedostataka (srednjoročno).

• Posebno područje u koje je nužno dalje usmjeriti osobe s invaliditetom jest obrazovanje za korištenje računala i računalnih programa i, s druge strane, za zanimanja koja se odnose na informacijsku tehnologiju. Upravo su ta zanimanja i te vještine među onima koje poslodavci kontinuirano označavaju nedovoljno razvijenima (srednjoročno).

• Sustav praktične nastave kod poslodavaca treba dalje razvijati i poticati s obzirom na to da upravo takvo iskustvo najviše pomaže u tome da učenik s teškoćama dobije posao nakon mature. Pritom, nužno je prekinuti praksu prema kojoj se glavnina praktične nastave provodi unutar škola te treba intenzivirati napore škola da osiguraju provedbu praktične nastave i naukovanja kod poslodavaca. Kako bi se, također, umanjile nedoumice poslodavaca kod primanja učenika s teškoćama na praksu, nužno je posebnu pažnju posvetiti sigurnosti na radnom mjestu te uvesti mehanizme osiguravanja prevencije ozljeda. Moderno naukovanje moglo bi postići izuzetno pozitivne učinke u situacijama kvalitetnije pripremljenosti poslodavca kod kojeg se naukovanje provodi. Naime, naukovanje bi se u određenim okolnostima moglo urediti kao jedan od oblika zapošljavanja (umjesto da isključivo bude dijelom obrazovnog programa) koji bi omogućio osobama s invaliditetom stjecanje radnog iskustva. Poslodavac bi u tom slučaju mogao primati određene poticaje za sufi nanciranje troška plaće i prilagodbe radnog mjesta čime bi imao i mogućnost procjene učinka osobe s invaliditetom u procesu naukovanja, što bi moglo rezultirati njenim kasnijim trajnijim zapošljavanjem. Iako je predviđeno da bi u budućnosti radni centri, čije je uspostavljanje planirano, trebali u ovom području imati određenu ulogu, fokus treba biti na pružanju praktične nastave i naukovanja u realnim uvjetima, na otvorenom tržištu rada, a minimalno u zaštićenim uvjetima (dugoročno).

• Osigurati aktivan pristup škola lokalnim poslodavcima, promovirati uspješne primjere suradnje s drugim školama na lokalnoj razini i uspostaviti međuškolske koordinacije za pripremu zapošljavanja učenika s teškoćama (dugoročno).

• Osigurati uvijek dostupnu potporu stručnog tima (psiholog, rehabilitator, logoped, pedagog) koji će intenzivno raditi s učenicima, njihovim roditeljima te kontinuirano pružati potporu nastavnicima u smislu dodatnog informiranja, savjetovanja, uvođenja novih metoda i postupaka prilagođenih radu s djecom s teškoćama u razvoju (dugoročno).

• Nužno je većoj mjeri voditi računa o stanju na lokalnom tržištu rada te, u suradnji s relevantnim institucijama i drugim partnerima, kontinuirano raditi na uvođenju kurikuluma, adekvatnih mogućnostima djece s teškoćama, koji će omogućiti njihovu kasniju zapošljivost i lakši ulazak na tržište rada (dugoročno).

• Programe radnog osposobljavanja nužno je uskladiti s, primjerice, programima osposobljavanja i daljnjeg usavršavanja, kakvi se nude u sustavu cjeloživotnog obrazovanja, i u izvedbi ih prilagoditi osobama s određenom vrstom invaliditeta. Cilj treba biti da te osobe steknu vještine i znanja koje imaju čak i minimalnu ekonomsku vrijednost, tj. da im pruže mogućnost potencijalnog zaposlenja, te da certifi kati o osposobljenosti jasno ukazuju na stečena znanja i vještine (dugoročno).

Preporuke za podizanje kvalitete integracije učenika s teškoćama u redovnim školama jesu sljedeće:

• S obzirom na čestu pojavu toga da roditelji zatajuju dokumentaciju i informacije pri upisu učenika s teškoćama u srednju školu kako bi izbjegli da se njihova djeca obrazuju prema



posebnom programu, treba osigurati automatsku razmjenu informacija o učeniku s teškoćama između osnovnih i srednjih škola. Usporedno s ovim pitanjem, nužno je roditelje prije kraja osnovnoškolskog obrazovanja dodatno osvijestiti o koristima i važnosti primjerenog oblika obrazovanja, pri čemu obiteljski centri na županijskoj razini mogu imati vrlo važnu ulogu, no potrebno ih je bolje povezati sa školama (srednjoročno).

• Pružiti veću ponudu programa stručnog i pedagoškog usavršavanja nastavnika za rad s učenicima s teškoćama, dok bi osnovni modul takvih edukacija trebao biti obvezan za nastavnike koji rade s učenicima s teškoćama u integriranim ili posebnim razredima. U tom bi području aktivnosti HZZ-a na obrazovanju stručnih suradnika i nastavnika u školama i obrazovnim ustanovama trebalo dodatno proširiti tako da se usklade/povežu s programima stručnog usavršavanja nastavnika Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih, kako bi se ovim obrazovanjem obuhvatio što veći broj nastavnog osoblja. Ovaj se aspekt izravno nadovezuje na podizanje zapošljivosti učenika ili odraslih s invaliditetom (srednjoročno).

• Potporu nastavnicima tijekom nastave (posebice s učenicima integriranim u redovne razrede) nužno je osigurati pomoću asistenata u nastavi koji bi nastavnicima pružali izravnu potporu u izvedbi nastave za učenike s teškoćama. Iako naznačeno u Zakonu, uvođenje tih asistenata trebalo bi biti detaljno razrađeno Pravilnikom koji se očekuje, no kao što je bio slučaj i s osobnim asistentima, lokalna tijela mogu samoinicijativno i primjerom voditi praksu slijedom postojećega regulatornog vakuuma (srednjoročno).

• Kako opremljenost/prilagođenost škola za učenike s teškoćama uvelike određuje mogućnosti obrazovanja koje im se nude, lokalne zajednice trebaju osigurati da škole mogu biti dostupne što većem broju učenika s teškoćama. S obzirom na konstantno prisutan argument ograničenih fi nancijskih sredstava, bilo bi poželjno defi nirati različite razine pristupačnosti koje bi škole mogle postupno postići, s različitim razredima nužnih fi nancijskih sredstava. Svaki napredak po pitanju pristupačnosti nužno je podijeliti s nadležnima koji utječu na odabir školovanja učenika s teškoćama na lokalnoj razini, ali i sa širom zajednicom (dugoročno).



6.3. Zapošljavanje osoba s invaliditetom

Aktivne mjere za zapošljavanje

Iako su fi nancijske mjere sufi nanciranja najpoželjnije iz perspektive poslodavaca, nužno je uvesti određenu fl eksibilnost i diversifi kaciju tih mjera i to u sljedećim područjima:

• Određene mjere sufi nanciranja trebale bi uzimati u obzir težinu/vrstu invaliditeta, odnosno razinu preostale radne sposobnosti, te posebice stimulirati i razraditi programe zapošljavanja teže zapošljivih skupina među osobama s invaliditetom (primjerice, osoba s intelektualnim teškoćama) (srednjoročno).

• Treba potaknuti defi niranje i provedbu lokalno temeljenih aktivnih mjera za zapošljavanje (na županijskoj ili regionalnoj razini) te u njihovu provedbu, ali i fi nanciranje, uključiti lokalne dionike (lokalna i područna samouprava, udruge, posrednici na tržištu rada, poslodavci). U ovom kontekstu izrazito je bitna usklađenost s procesom izrade ili revizije strategija za razvoj ljudskih potencijala u županijama, kao i strategija za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom, i akcijskih planova za zapošljavanje osoba s invaliditetom (srednjoročno).

• Nastaviti s višegodišnjim planiranjem mjera, tj. Nacionalnog plana za poticanje zapošljavanja. Aktualno dvogodišnje planiranje prioriteta zapošljavanja omogućuje veću iskorištenost mjera od jednogodišnjih planova. No plan je nužno donijeti prije početka perioda provedbe istog, kako bi se i svi vezani sustavi mogli kvalitetno pripremiti (srednjoročno).

• Uključiti potpore uspostavljanja i poslovanja socijalnih poduzeća u aktivne mjere (u započinjanju/planiranju poslovanja, kao i kasnije potpore poslodavcima). S obzirom na to da su socijalni poduzetnici osvješteniji o položaju marginaliziranih skupina, za očekivati je da bi potpora njima rezultirala i povećanjem zapošljavanja tih skupina (srednjoročno).

• Potpore za samozapošljavanje trebaju, osim fi nancijskih subvencija, uključivati intenzivno stručno savjetovanje i potporu tijekom početka poslovanja kako bi se povećala vjerojatnost uspjeha poduzetničkog poduhvata (srednjoročno).

• Uvesti kvalitativno analiziranje iskorištenosti i korisnosti aktivnih mjera svake dvije godine. Osim praćenja uspješnosti aktivnih mjera, jednim se ovakvim praćenjem mogu kvantitativno i kvalitativno utvrđivati potrebe poslodavaca, kao i nezaposlenih u aktivnoj potrazi za poslom (dugoročno).

• Povećanje udjela sredstava HZZ-a za aktivne mjere – prvenstveno za obrazovne aktivnosti i ulaganje u daljnje mjere koje osiguravaju dugotrajnu zapošljivost (dugoročno).

• Izlazne strategije za smanjenje isplata sufi nanciranja trebaju biti postupne kako bi se osigurao duži ostanak osobe s invaliditetom u zaposlenju, a mjere je potrebno usmjeriti od sufi nanciranja tekućih troškova (trošak rada) prema većem ulaganju u okruženje pogodno za osobe s invaliditetom (prilagodba radnog mjesta, pristupačnost – arhitektonska i komunikacijska) (dugoročno).

Kvotni sustav

Prvi dio preporuka u ovom se dijelu odnosi na trenutačno stanje sustava te na funkcioniranje Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom:

• Ključno je uspostaviti sustav nadzora i kažnjavanja (ne)ispunjavanja trenutačnih zakonskih



obveza zapošljavanja osoba s invaliditetom, pri čemu Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom može, temeljem izmjene zakona, zauzeti tu funkciju (srednjoročno).

• Za potrebe nadzora, ali i analize te planiranja mjera Fonda, nužno je uspostaviti jasno praćenje fi nancijskog tijeka uplata doprinosa i eventualnih kazni u Fond, a ne u središnji državni proračun, te iskorištenost tih sredstava za daljnje poticanje zapošljavanja osoba s invaliditetom (dugoročno).

Drugi dio preporuka temelji se na europskim iskustvima. Uspješnost funkcioniranja kvotnih sustava u zemljama EU značajno oscilira od jedne do druge zemlje, a kod onih koje su uspješne, upravo su elementi koji se nalaze u sljedećim preporukama ključni za postizanje tog uspjeha:

1. Ne postupati drukčije prema poslodavcu u javnom sektoru u odnosu na poslodavca u privatnom sektoru glede njihova odnosa prema osobama s invaliditetom (srednjoročno):

o obveze poslodavca trebaju biti konkretno navedene i defi nirane zakonom/podzakonskim aktom,

o jasno defi niranje sankcija – ukoliko ih nema dolazi do ignorancije,

o pružanje pomoći za ispunjavanje tih obveza (darovnice/namjenska sredstva za prilagodbu radnih mjesta, javne kampanje i kampanje za podizanje svijesti među građanima).

2. Osigurati da je obveza zapošljavanja osoba s invaliditetom (u nastavku OZOI) u skladu s gospodarskom stvarnošću i obvezama uključenih poslovnih subjekata te da nudi druge načine koji omogućuju njezino potpuno ili djelomično ispunjavanje u slučaju da se pokaže nedovoljan broj zaposlenih osoba s invaliditetom iz perspektive ispunjavanja OZOI-a (srednjoročno):

o Sklapanjem sporazuma između poslovnih subjekata, institucija ili skupina iz različitih područja kako bi se uspostavio „godišnji ili višegodišnji program u korist osoba s invaliditetom“ koji bi podlijegao odobrenju ministra uključujući, primjerice:

o “Plan za inkluziju i obuku osoba s invaliditetom”,

o “Plan prilagodbe vezan uz tehničke preinake”,

o “Plan zadržavanja na radnom mjestu u slučaju otpuštanja unutar tvrtke”.

o Prihvaćanjem osoba s invaliditetom na probni rok, unutar određene granice postotka defi niranog OZOI-om.

o Promjenama iznosa kaznenog poreza ovisno o broju radnih mjesta koja iziskuju određene vještine. Primjerice, na lokalnoj se razini temeljem dogovora može defi nirati manja obveza zapošljavanja u sektorima gdje su potrebne osobe viših kvalifi kacija, kao što su sektor istraživanja i razvoja, medicina i sl. I dalje bi postojala obveza zapošljavanja, ali za manji broj više kvalifi ciranih osoba.

o Smanjenjem kaznenog poreza temeljem određenih dodatnih troškova poslovnog subjekta, uglavnom u okviru konteksta razumne prilagodbe koja treba omogućiti prijam, uključivanje i zadržavanje osoba s invaliditetom.

o Primjenama koefi cijenta kako bi se potakli napori poslovnog subjekta i uzele obzir



te specifi čne gospodarske okolnosti. Primjerice, takav se koefi cijent može izračunati kako slijedi:

0,5 po zaposlenju prve osobe s invaliditetom u prvoj godini uspostave poslovnog subjekta,

0,5 za zapošljavanje ili zadržavanje zaposlene osobe s invaliditetom u dobi do 25 godina ili preko 50 godina,

1 za zapošljavanje ili zadržavanje zaposlenika s većim stupnjem invaliditeta,

1 za zapošljavanje dugotrajno nezaposlene osobe s invaliditetom (nezaposleni duže od 12 mjeseci) za prvu godinu zaposlenja,

1 za zapošljavanje osobe s invaliditetom koja dolazi iz zaštitne radionice,

1 za uzimanje u obzir radnog mjesta koje iziskuje posebne vještine za rad (primjerice, slučaj slijepih osoba s invaliditetom).

o Modularnim pristupom koji bi bio u ovisnosti s veličinom poduzeća, kako se ne bi obeshrabrili napori malih i srednjih poduzeća.

o U okviru granica postotka dospjeloga kaznenog poreza, odbitkom izdataka koji premašuju razumne potrebe prilagodbe sa svrhom da se pospješi prijam, uključivanje i zadržavanje osoba s invaliditetom, kao što su:

prilagođena prijevozna sredstva,

troškovi ponovne profesionalne prekvalifi kacije,

pomoć za smještaj u blizini radnog mjesta,

pomoć kod otvaranja vlastite djelatnosti/poduzeća,

osmišljavanje i izrada inovativnih prilagođenih materijala.

o Povećanjem iznosa kaznenog poreza za poslovne subjekte koji ne učine nikakav napor za primjenu OZOI-a.

3. Postaviti mjerila za procjenu OZOI-a i izračun kaznenog poreza kako bi se pospješilo da poslovni subjekti izvrše ove obveze, a da bi se osigurala uspješnost provjere od inspekcijskih službi ograničavajući mogućnosti za žalbu ili pravni spor te istodobno osiguravajući jednako postupanje prema poduzećima u vezi ispunjenja uvjeta iz OZOI-a (srednjoročno).

o Preciznim defi niranjem krajnjih korisnika OZOI-a, pri čemu bi to uključilo sljedeće:

onesposobljene osobe uslijed stradanja na radnom mjestu ili profesionalnih oboljenja te defi niranje njihove situacije iz perspektive socijalnog osiguranja,

nositelje invalidskih mirovina te, ovisno o stupnju oštećenja, njihovu sposobnosti da rade i ostvaruju prihod od rada,

vojne umirovljenike,

njihove bračne drugove,

ostale kategorije čija je situacija slična onoj osoba s invaliditetom te koji su priznati kao takvi.

o Preciznim defi niranjem ciljanih poslovnih subjekata za OZOI.

postavljanjem datuma od kojeg broj zaposlenog osoblja premašuje prag utvrđen zakonom,



defi niranjem posebnog statusa glede obveza (kroz pregovore sa socijalnim partnerima) zapošljavanja osoba s invaliditetom kod sljedećih poslodavaca:

• Agencija za privremeno zapošljavanje (iz onih koje su trajno uspostavljene),

• poslovni subjekti s uglavnom sezonskom aktivnošću (turizam, poljoprivreda),

• poslovni subjekti koji se tek uspostavljaju ili povećavaju broj zaposlenika, a koristilo bi im izuzeće na 1 ili 2 godine,

• poslovni subjekti s više poslovnih jedinica (ili prema jedinici ili globalno).

o Defi niranjem izračuna ukupnog broja osoblja u poslovnom subjektu.

korištenjem koncepta proporcionalnosti stvarnog trajanja rada s punim radnim vremenom,

postavljanjem uvjeta minimalne prisutnosti u poslovnom subjektu kako bi ta osoba mogla biti ubrojena u broj osoblja (primjerice, 6 mjeseci),

odnos prema novoregistriranim korisnicima „ugovora za pomoć/sufi nanciranje“.

o Povlaštenim položajem nabave iz zaštitnih radionica, radnih jedinica ili centara pri nabavi, čime se u određenoj mjeri može umanjiti OZOI za poslodavca koji vrši takvu nabavu.

postavljanjem najvećega mogućeg postotka smanjenja obveze – povlaštena nabava ne može u potpunosti otkloniti obvezu iz OZOI-a za određenog poslodavca,

defi niranjem udjela OZOI-a u sklopu ugovora o nabavi (primjerice, cijena bez poreza, neto cijena sirovina, proizvoda i materijala; izdaci za potrošnju i prodaju dijele se prema satnici – iznosu minimalnog rasta plaća na snazi nadnevka te nabave)

defi niranjem udjela OZOI-a u sklopu ugovora o pružanju usluga (primjerice, cijena bez pristojbi usluga dijeli se prema satnici – iznosu minimalnog rasta plaća na snazi nadnevka te isporuke)

4. Osnaživanjem kontrolnih mehanizama Inspektorata rada ili Fonda (ovisno o nadležnosti) kako bi se osigurala usklađenost s OZOI-em (srednjoročno).

5. Povezivanjem OZOI-a i kaznenog poreza s mjerama za kompenzaciju troškova pristupa zapošljavanju osoba s invaliditetom i prilagodbe radnog mjesta. Za provedbu takvih mjera mogu se uspostaviti strukture udruživanjem/povezivanjem glavnih javnih dionika (iz područja zapošljavanja, socijalne skrbi, obrazovanja, strukovne obuke itd.), predstavničkih udruženja osoba s invaliditetom i udruga poslodavaca ili sindikalnih organizacija. Financiranjem, uglavnom od cijelog prihoda kaznenog poreza, ta bi struktura bila nadležna za (dugoročno):

o dodjelu fi nancijske pomoći za adaptaciju radnih mjesta,

o savjetovanje poduzeća glede ispunjavanja OZOI obveza,

o produbljivanja znanja aktivnog pučanstva s invaliditetom,



o izradu komunikacijskih strategija, usmjerenih prema poslodavcima i javnom mnijenju, glede učinkovitog uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada.

6. Osigurati da su posebni programi zapošljavanja (subvencionirano zapošljavanje, potpomognuto zapošljavanje, zaštićeno zapošljavanje) strogo rezervirani za osobe s invaliditetom kojima invaliditet utječe na pristup zapošljavanju (dugoročno).

Invalidnine i naknade za zaposlenje

Najveći izazov glede benefi cija za invaliditet jest pronaći pravu mjeru kako bi se minimalizirale greška ekskluzije (odnosno uskraćivanja benefi cija potrebitim osobama) i greška inkluzije (odnosno odobravanja benefi cija osobama kojima one nisu potrebne). Navedene su preporuke prenesene iz primjera zemalja EU, a mogu se izravno povezati s problemima vezanim za benefi cije koje u Hrvatskoj imaju osobe s invaliditetom.

1. Osigurati da je invalidska naknada/doplatak ili radna olakšica usklađena s pristupom zapošljavanju ili nastavkom zapošljavanja. U svim slučajevima, kumulativan zbroj te djelomičan ili smanjen iznos između naknade i proizvoda rada (plaća i poslovnih prihoda) trebali bi pomoći da se izbjegne kompenzacijska stupica (srednjoročno).

2. Osigurati da iznos te naknade ne destimulira traženje zaposlenja, ponovnog zaposlenja ili djelatnosti. Zakonom ili kolektivnim ugovorom propisana najniža plaća može biti temelj ili osnova za defi niranje iznosa (srednjoročno).

3. Osigurati da trajanje isplate invalidskih naknada ne obeshrabri traženje posla ili povratak na posao ili u djelatnost. Uz izuzetak onih s najtežim stanjima i u slučajevima gdje je dokazano da se na smije obavljati nikakva aktivnosti, takva kompenzacijska naknada nikada ne treba biti neograničena u trajanju ili bez da se povremeno nadzire njezin legitimitet (srednjoročno).

4. Osigurati poseban položaj ratnih veterana. Zakonodavstvo koje regulira pitanja ratnih invalida svakako predmnijeva iznalaženje naknade za invalidninu te, također, izražava priznanje države za izuzetne žrtve prouzročene ratom. Međutim, ova specifi čnost ne treba veteranima uskratiti pravo na pristup mjerama koje olakšavaju pristup i povratak zaposlenju (srednjoročno).

5. Osigurati podudarnost invalidnina (u smislu udovoljavanja uvjetima/apsolutnog prava, iznosa, trajanja i mogućih protustranaka) dok se isplaćuju za (dugoročno):

o invaliditet,

o bolest,

o nesreću,

o nesreću na radu i profesionalnu bolest (bolest stečenu na radnom mjestu),

o prijevremenu mirovinu.

6. Uspostaviti, zajedno s tijelima lokalne vlasti, socijalnim partnerima, NVO-ima i važnim javnim službama (koje su zadužene za obrazovanje, socijalnu skrb, strukovno obrazovanje,



potpomognuto zapošljavanje), jedan „One Stop Shop – jedinstveni šalter“ na lokalnoj razini (u Hrvatskoj na županijskoj razini) koji bi bio odgovoran za (dugoročno):

o primanje, informiranje i savjetovanje osoba s invaliditetom, njihovih obitelji te udruga,

o informiranje poslodavaca o njihovim obvezama i pružanje potpore u cilju ispunjenja navedenih obveza,

o podizanje svijesti o pitanjima invaliditeta i oslanjanje na lokalne, nacionalne kampanje.

Svrha ovoga „jedinstvenog šaltera“ nije stvaranje paralelne strukture uz postojeće, već on treba služiti kao integrator pojedinih struktura na lokalnoj razini koje su vezane za prava osoba s invaliditetom. Stoga je potrebno unutar ovoga „jedinstvenog šaltera“ utvrditi određeni multidisciplinarni tim koji donosi (i povremeno revidira) odluke o pravima osoba s invaliditetom kako bi se poštivalo sljedeće:

o uvažavanje invaliditeta,

o benefi cije i kompenzacije,

o strukovno usmjeravanje (zajedno sa zaduženim tijelom za obrazovanje ili osposobljavanje),

o usmjeravanje u zapošljavanju

„redovno“ (u suradnji s tijelom zaduženim za zapošljavanje)

srednje „zaštićeno“ (s tijelom koje je zaduženo za socijalnu skrb i s tijelom zaduženim za zapošljavanje).

Prednost je ovakvoga „jedinstvenog šaltera“, također, u pitanju osiguravanja pristupačnosti, kako fi zičke, tako i komunikacije za ostvarivanje pojedinih prava ili dostupnosti informacija.

Procesi zapošljavanja

Kako bi se ova potpora u profesionalnoj selekciji dodatno pospješila, potrebno je potaknuti sljedeće aktivnosti:

• Daljnje osnaživanje savjetnika za zapošljavanje HZZ-a koji rade s poslodavcima, kao i savjetnike koji rade s osobama s invaliditetom u području komunikacijskih, prezentacijskih, savjetodavnih i pregovaračkih vještina, poznavanje cjelovitoga formalno-pravnog okvira u području rada s osobama s invaliditetom uključujući pravne akte iz područja obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi te, naravno, zapošljavanja i rada. Temeljem navedenog, jasna je potreba daljnjeg ulaganja u razvoj kompetencija HZZ-ovih savjetnika za rad s ciljanom skupinom, ali i stručnjaka u suradničkim institucijama (srednjoročno).

• U cilju daljnjeg unapređenja rada s nezaposlenim osobama s invaliditetom, potrebno je izvršiti mjerenje kvalitete procesa koordinacije između savjetnika za poslodavce i savjetnika za osobe s invaliditetom te, na temelju navedenog, izvršiti izmjene u prethodno standardiziranim procesima. Također, potrebno je proširiti krug stručnjaka, i ostalih osoba u okruženju pojedine nezaposlene osobe s invaliditetom, u proces potpore pri pronalasku zaposlenja, prema principima case managementa. Pritom, potrebno je defi nirati i standardizirati postupke uključivanja različitih skupina nezaposlenih osoba s invaliditetom u proces profesionalne selekcije vodeći se prije svega stručnim načelima provođenja selekcijskog postupka te uzimajući u obzir mogućnosti osoba s invaliditetom i uvažavajući potrebe poslodavca (srednjoročno).

• U nedostatku regulativnih struktura po pitanju diskriminacije (izravne i neizravne), prvenstveno savjetnici HZZ-a, ali i drugi akteri na tržištu rada, mogu djelovati kao antidiskriminacijski



agenti. Stoga treba, sustavnom edukacijom i stvaranjem mreže antidiskriminacijskih agenata na tržištu rada, djelovati preventivno i osvješćujuće, ali i reagirati na otkrivene slučajeve diskriminacije (srednjoročno).

• Potaknuti poslodavce na defi niranje barem osnovnih vrijednosti i procedura u odnosu na zapošljavanje ranjivih skupina na tržištu rada, među kojima su i osobe s invaliditetom, te takve primjere podijeliti s javnošću na lokalnoj razini (dugoročno).

• Ulaganje sredstava u promotivnu kampanju koja govori o zapošljavanju na otvorenom tržištu rada, temeljenom na kompetencijama, primjerima dobre prakse uspješno zaposlenih radnika s invaliditetom (dugoročno).

6.4. Poslodavci osoba s invaliditetom

Preporuke u kontekstu poslodavaca odnose se na njihovo poticanje i osvještavanje u svezi zapošljavanja i rada osoba s invaliditetom, ali i na razvoj usluga koje bi ih podupirale u tom procesu:

• Potaknuti na korištenje mjera za ulaganje u pristupačnost i prilagodbu radnog mjesta te, javnim kampanjama osvještavanja, posebice istaknuti pozitivne primjere (srednjoročno).

• Provesti analizu trenutačnog stanja prilagodbe radnih mjesta kod poslodavaca te potrebe za budućim prilagodbama na razini županija – koja bi bila u korelaciji s radno aktivnom populacijom osoba s invaliditetom. Slijedom te analize nužno je defi nirati postoje li stručni resursi za provedbu prilagodbi i pružanje potpore u njihovoj provedbi te potaknuti obrazovanje stručnjaka za procjenu potreba prilagodbe (srednjoročno).

• Pružiti poslodavcu potporu u procesu odabira radnika u slučaju kada se na natječaj za otvoreno radno mjesto javi osoba s invaliditetom. U tom bi se kontekstu mogli razviti mobilni timovi koji bi pružali potporu poslodavcima u pojedinim slučajevima, kako u procjeni, tako i u samoj komunikaciji (srednjoročno).

• Pružanjem javno dostupnih informacijskih resursa, smanjiti nedovoljnu informiranost i nedostatak znanja poslodavaca o specifi čnim utjecajima pojedinih vrsta i stupnjeva invaliditeta na sposobnost rada na određenom radnom mjestu, kako bi se izbjegla opća stereotipizacija osoba s invaliditetom (srednjoročno).

• Potaknuti poslodavce i pružiti im stručnu potporu u artikuliranju stavova i internih politika vezanih općenito za upravljanje raznolikošću (diversity management), a posebice procedura vezanih za procese zapošljavanja, uvođenja na radno mjesto i prilagodbe radnog mjesta za osobe s invaliditetom (dugoročno).

• Nužno je razviti pravni okvir za kvalitetno zapošljavanje osoba s intelektualnim teškoćama uz potporu, kako bi im se osigurali kvalitetni radni uvjeti te kako bi bili pravno zaštićeni (dugoročno).

6.5. Integracija na radno mjesto

Bitni oblici potpore i unaprjeđenja integracije i pristupačnosti do radnog mjesta te adekvatne opremljenosti samoga radnog mjesta mogu se postići sljedećim pristupima:

• Kvalitetnija potpora u integraciji osoba s invaliditetom na radno mjesto pomoću mobilnih



timova potpore. Ti timovi, koji imaju ulogu pružanja potpore poslodavcima, važan su segment uključivanja osoba s invaliditetom na radno mjesto. Ovu potporu mogu pružati HZZ, predstavnici udruga ili netko treći, tko ima adekvatna stručna znanja. Njihova je uloga ključna kod uvođenja u posao, no s vremenom se smanjuje i radnik postaje sve samostalniji. Radni se asistenti mogu uključiti u rad mobilnih timova (tamo gdje je potrebna značajnija potpora) u cilju jačanje potpore osobi s invaliditetom (srednjoročno).

• Provesti relevantno istraživanje o pristupačnosti javnih prostora, prijevoza i sl. te pripremiti preporuke za poboljšanje usluga pristupačnosti i prijevoza za osobe s invaliditetom na lokalnoj razini. Kako je prijevoz pitanje u nadležnosti lokalne samouprave, nužno je osigurati kvalitetne uvjete za pristup radnim mjestima dostupnošću javnog prijevoza za osobe s invaliditetom, kako u gradovima, tako i ruralnim područjima gdje je i redovan javni prijevoznedostupan (srednjoročno).



7. BIBLIOGRAFIJAZapošljivost nezaposlenih osoba s invaliditetom (UNDP, 2008.)

Izvješće Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2009. godinu (2009.)

Izvješće Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2008. godinu (2008.)

Siromaštvo, nezaposlenost i socijalna isključenost (UNDP, 2006.)

Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom 2007. – 2015. godine

Izvješće Fonda za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine – za 2009. godinu (2009.)

Izvješće o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine – za 2007. i 2008. godinu

Izvješće o aktivnostima HZZ-a u području zapošljavanja osoba s invaliditetom za 2009. godinu (HZZ, 2009.)

„Civilno društvo“ (Bežovan, 2004.)

Izvješće HZZ-a pripremljeno za Izvješće o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine – za 2009. godinu (HZZ, 2009.)

The Employment Report in Europe 2005

EU Labour Force surveys (Eurostat 2001 and 2004)

Study on Policies for Involving the Social Partners in the Integration of People at a Disadvantage in the Labour Market (DG Employment and Social Affairs and Equal Opportunities of the European Commission 2006)

Impression of Supported Employment (Work Research Institute 2007)

Employment guidance services for people with disabilities (European Foundation for the Improvement of Living and Working Conditions 2006)

Employment of Disabled People in Europe in 2002 (Statistics in Focus 2003)

The Employment situation of people with disabilities in the European Union (DG Employment and Social Affairs and Equal Opportunities of the European Commission 2001)

Active Labour Market Policies for People with Disabilities (DG Employment and Social Affairs and Equal Opportunities of the European Commission-ODEP EU-US Seminar 2003)

Situation of disabled people in the European Union: The European Action Plan 2008-2009 (EU Commission Staff Working Document 2007)

Report on the employment of disabled people in European countries (Academic Network of European Disability experts (ANED), Human European Consultancy, University of Leeds 2009)

Sickness, Disability, Work-Breaking the Barriers (OECD Vol 1 Norway, Poland, Swiss)

Sickness, Disability, Work-Breaking the Barriers (OECD Vol 2 Australia, Spain, Luxembourg, United Kingdom)

Sickness, Disability, Work-Breaking the Barriers (OECD Vol 3 Denmark, Finland, Ireland, Netherlands)

Reforming disability policies to improve work incentives (OECD)

Disability Work (OECD Colloque Stockholm 2009)



ILO Code of Practice Managing Disability in the Workplaces

Guidelines on the Reasonable Accommodation at the Workplace with a view to facilitating the professional integration of disabled persons (Twinning Light RO 2007/IB/OT)

Guide des accords d’entreprise en faveur des personnes handicapées (Ministère de l’Emploi 2006)

Guide de la négociation collective en faveur des personnes handicapées (Ministère de l’Emploi 2006)

Loi du 11 Février 2005 pour l’égalité des droits et des chances, la participation et la citoyenneté des personnes handicapées

Guide pratique de l’emploi des personnes handicapées (Ministère de l’Emploi, Ministère du Travail 2008)

Plan Autisme 2008-2010 (Ministère du Travail, Ministère de la Santé 2007)

Le handicapé mental dans l’entreprise (Ministère de l’Emploi 2006)

Plan en faveur des personnes sourdes en malentendantes (Ministère du Travail 2010)

L’accueil et l’accompagnement des personnes en situation de handicap (AGEFIPH 2008)

Les besoins des personnes défi cientes visuelles (Ministère de l’Emploi 2006)

Guide de la formation des personnes handicapées (OPCALIA AGEFIPH 2009)

Guide de l’accueil de l’étudiant handicapé (Conférence des Présidents d’Université 2008)

Guide pratique de l’accessibilité et du spectacle vivant (Ministère de la Culture 2005)

Emploi et formation des travailleurs handicapés (Ministère de l’Emploi 2006)

Guide pratique de l’accessibilité en faveur des personnes en situation de handicap mental (UNAPEI 2009)

L’accueil et l’accompagnement des personnes en situation de handicap psychique (ANAFAM, CNSA, UNCCAS, UNA 2008)

Catalogue des aides de l’AGEFIPH (AGEFIPH 2005)

La Politique en faveur des personnes handicapées dans la Fonction publique territoriale (Observatoire de l’emploi, des métiers et des compétences de la Fonction publique territoriale 2009)

Le recrutement des personnes handicapées dans la Fonction publique d’Etat (Direction Générale de l’Administration et de la Fonction publique 2006)

Bilan de 20 ans d’obligation d’emploi (DARES Premières synthèses 2008)

Rapport sur l’appropriation du Guide d’évaluation des besoins de compensation des personnes handicapées-GEVA (Caisse Nationale de Solidarité pour l’Autonomie 2007)

L’emploi: Un droit à faire vivre pour tous; Evaluer la situation des personnes handicapées au regard de l’emploi, prévenir la désinsertion socioprofessionnelle. (Rapport au Ministre du Travail, 2009)

Vivre ensemble; Guide des civilités à l’usage des gens ordinaires (Ministère délégué aux handicapés 2008)

Documents

Poticanje intenzivnijeg uključ STUDIJA