Postani planinar!

Kako početi planinariti

Najlakše je početi planinarenje u sklopu nekog planinarskog društva ili kluba. Većina društava rado prima nove članove te im omogućuje da pod vodstvom iskusnijih planinara organizirano obiđu mnoge zanimljive planine i planinarska odredišta.

Veća planinarska društva i klubovi povremeno organiziraju planinarske škole u kojima se može steći solidno osnovno znanje o planinama i planinarstvu. Korisne upute za planinare mogu se pronaći u knjigama u izdanju HPS-a.

Zašto planinariti

Planinarenje nije besciljno lutanje po brdima i osvajanje već osvojenih vrhova s kojih ćemo ionako ubrzo morati sići; naprotiv, planinarstvo je način i stil života, čitav niz aktivnosti koje suvremenom čovjeku život čine ugodnijim, zanimljivijim i nadasve ljepšim. Biti planinar znači obilaziti i upoznavati ljepote Zemlje, uživati u prekrasnim gorskim vidicima, stjecati nove prijatelje. Odlazak u prirodu i kretanje na čistom gorskom zraku predstavlja aktivan način odmora, koji unatoč uloženom fizičkom naporu, čovjeka ispunjava novom snagom i zadovoljstvom.

Kako se učlaniti

Članom planinarske udruge postaje se učlanjenjem u bilo koje planinarsko društvo ili klub. Društva i klubovi postoje gotovo u svim gradovima, a i u mnogim manjim mjestima. Cjelovit adresar planinarskih udruga članica HPS-a dostupan je na stranici Članice HPS-a.

Planinarske škole

Oni koji počinju samostalno planinarenje najbolje je da u početku idu na lakše izlete u bliže planine, a zatim postupno šire popis svojih planinarskih odredišta i na udaljenije planine. Planinarsko iskustvo i vještina stječu se godinama i novi se planinari ne bi trebali nepripremljeni odvažiti na izlete kojima nisu dorasli jer se, precjenjujući svoje sposobnosti, lako mogu dovesti u opasnost.

U početku nije nužno nabaviti svu opremu. Oprema se nabavlja i upotpunjuje postupno, kao i planinarsko iskustvo.

Veća planinarska društva povremeno organiziraju opće planinarske škole, u kojima se na najjednostavniji i najorganiziraniji način mogu steći praktična iskustva i teoretska planinarska znanja. Program planinarskih škola usklađen je s programom školovanja HPS-a.

Osnove planinarstvaNa ovim stranicama dostupni su dijelovi planinarskog priručnika »Osnove planinarstva« autora Alana Čaplara. Priručnik je namijenjen planinarima početnicima, polaznicima planinarskih škola te svima koji žele obnoviti svoja planinarska znanja.

Što je planinarstvo?Planinarstvo je vrlo širok pojam koji obuhvaća gotovo sve čovjekove djelatnosti izravno i neizravno vezane uz kretanje i boravak u planinama. To nije besciljno lutanje po nepristupačnim zabitima i osvajanje vrhova s kojih će planinar ionako ubrzo morati sići, već način i stil života, čitav niz aktivnosti koje suvremenom čovjeku život čine zanimljivijim, zdravijim i nadasve ljepšim.

Odlazak u prirodu, druženje i kretanje na čistom planinskom zraku predstavlja aktivan oblik odmora koji planinara ispunjava osjećajem zadovoljstva i novim doživljajima. Premda planinarenje fizički iscrpljuje, ono nas istovremeno obogaćuje i osvježava novom emocionalnom energijom, koja nam je prijeko potrebna za život u ljudskoj zajednici i njenoj često suviše sivoj svakodnevici.

Bavljenje planinarenjem razvija mnoge dobre osobine: snalažljivost, hrabrost, požrtvovnost, prilagodljivost, fizičku izdržljivost, društvenost, smisao za razumijevanje ljudi i prirode, domoljublje. Planinarenje se temelji na zajedništvu, na uzajamnom djelovanju s ciljem svladavanja prirodnih, ali ujedno i vlastitih psihofizičkih »prepreka«. Prema tome, bavljenje planinarenjem poboljšava čovjekovo zdravlje, kako fizičko, tako i psihičko.

Pogrešna shvaćanja planinarstva

Kada prosječan čovjek zamišlja planinara obično pred sobom vidi čudnovatog jadnika koji se uznojen, opterećen naprtnjačom, penje na davno osvojene vrhove s kojih će ionako sići; ide u

nepristupačne, pa i opasne predjele daleko od svoje kuće, a sve to bez nekog njemu jasnog razloga. Međutim, planinar nipošto nije neki čudnovati mazohist, jer njemu, primjenjuje li stečena znanja, penjanje ne predstavlja muku. Fizička aktivnost je više sredstvo i metoda planinarenja nego cilj. Osnovni cilj i sadržaj planinarenja je uživanje, pri čemu se fizičko i duhovno izvrsno nadopunjuje.

Unatoč fizičkim naporima koje iziskuje i svrstavanju među športske djelatnosti, planinarstvo nije šport. Natjecateljska borba, koja je bitno obilježje svakog športa, strana je zdravom poimanju planinarstva. Protivnik planinaru nije drugi čovjek, a ni pobjeda jednoga čovjeka nije poraz drugoga. K tome, planinarstvo je usmjereno doživljavanju, a ne dokazivanju vlastite snage i spretnosti. Športu i planinarstvu dodirno je i zajedničko samo ono što nazivamo rekreacijom i fizičkom kulturom. Drugo je pitanje u kojoj je mjeri današnji šport kultura; sjetimo se samo boksa ili nereda na nogometnim stadionima.

Nažalost, čak i pojedinim planinarima svojstveno je nezdravo vrednovanje planinarskih podviga. Takvi obično jurišaju na Mont Blanc samo zato da bi se po povratku mogli hvalisati svojim uspjehom, a ne znaju ni nabrojati iduća tri najviša europska vrha. Ne umanjujući vrijednost njihovih podviga, treba istaknuti da nije vredniji planinar onaj koji se popeo na viši i teži vrh, već onaj koji iskreno voli i poštuje planine i planinarenje.

U nas ne postoji jasna granica planinarstva i izletništva, što često rezultira poistovjećivanjem izletnika i planinara, najčešće s argumentom da se i jedni i drugi kreću po prirodi željni užitka. No, za razliku od običnog izletnika, planinar vlada teoretskim i praktičnim znanjima o kretanju i boravku u planinama, a odlascima u planine pristupa organizirano, sustavno i osmišljeno. Formalno je planinar svatko tko ima važeću planinarsku iskaznicu, no u praksi je planinar onaj tko redovito ide u planine, čuva ih i štiti, te posjeduje određeno planinarsko iskustvo stečeno sudjelovanjem na planinarskim izletima.

Zašto planinari odlaze u planine?

Na pitanje zašto uopće planinari odlaze u planine nemoguće je dati jednostavan i jedinstven odgovor, ponajprije zato što svaki planinar ima svoje motive, ciljeve i svoj način shvaćanja planinarstva. Svatko izlete proživljava na svoj način i veseli se nečemu što drugima možda ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo. Ipak, svim je planinarima zajedničko da u planine idu jer to vole.

Planine pružaju nebrojene užitke svakome tko ima sposobnost da ih uoči, doživi i ponese u sebi. U njima će naći zadovoljstvo običan izletnik, penjač, istraživač, čovjek željan odmora, rekreacije, prirodnih ljepota, širokih vidika, mirisa cvijeća i šume i novih doživljaja. Planinarenjem se bave ljudi svih životnih dobi i najrazličitijih struka, a svatko izabire ciljeve koji mu odgovaraju po sklonostima, sposobnostima i drugim mogućnostima.

Može se reći da planinarske pobude uvelike proizlaze iz nagonskih čovjekovih potreba koje su suvremenim načinom života znatno potisnute. U prvom redu, to je potreba za upoznavanjem prostora u kojem živimo, zatim potreba za bliskim druženjem i upoznavanjem ljudi, te konačno najbitnija - potreba za srećom i zadovoljstvom.

Kako započeti s planinarenjem?

Većina ljudi koji započinju planinariti obično već posjeduje neka iskustva i predodžbe o planinarstvu stečene na lakšim izletima u bliže planine. Kada čovjek dobije volju da se odlascima u prirodu posveti organiziranije i poželi upoznati nove ljude, najbolje je da se uključi u neko planinarsko društvo. Pristup u planinarska društva je slobodan i u većini slučajeva novi su članovi rado primljeni. Međutim, nije se svima lako uklopiti, budući da u društvima u pravilu već postoje formirane družine. No, nakon sudjelovanja na nekoliko društvenih sastanaka, a zatim i nekoliko izleta obično razlika između starih i novih članova nestaje.

U početku nije nužno nabaviti svu opremu. Oprema se nabavlja i upotpunjuje postupno, kao i planinarsko iskustvo.

Razvitak planinarstva u svijetu i kod nas

Od prvih početaka čovjekova obitavanja na Zemlji, planine su vezane uz njegov život, doduše više iz egzistencijalnih razloga negoli iz planinarskih pobuda (život u špiljama, lov, zaštita). Ako izuzmemo rijetke istraživače, filozofe i pjesnike koji su zalazili u planine u potrazi za raznoraznim spoznajama, o organiziranom planinarstvu možemo govoriti tek od 18. stoljeća i J. J. Rousseaua, poznatog po idejama o »povratku prirodi«. U planine u to doba počinju zalaziti i prirodoslovci, a za njima i prvi alpinisti, kojima je glavni cilj bilo osvajanje još neosvojenih alpskih vrhova. Najviši vrh Europe, Mount Blanc, osvojen je među prvima, 1786. godine. Već početkom 19. stoljeća svi su najviši alpski vrhovi osvojeni, a to »klasično razdoblje« završava s krajem I. svjetskog rata, kada se počinju organizirati ekspedicije i u izvaneuropska gorja. Prva planinarska organizacija, Alpine Club u Londonu, osnovan je 1857. godine. Poslije niza manje uspješnih ekspedicija najviši vrh svijeta, Mont Everest su osvojili Edmund Hillary i Tensing Norgay Sherpa 1953. godine. U drugoj polovici 20. stoljeća planinarstvo se širi i omasovljuje, snažno se razvijaju sve planinarske specijalnosti kao i tehnička oprema, sve su češće ekspedicije u najnepristupačnije krajeve svijeta. Ipak, još postoje tisuće planinskih vrhova na koje nikada nije stupila ljudska noga!

Hrvatsko planinarstvo

Počeci organiziranog planinarenja u Hrvatskoj sežu u davnu 1874. kada je u Zagrebu osnovano Hrvatsko planinsko družtvo (HPD). Hrvati su tako bili deveti (!) narod svijeta koji je imao svoje planinarsko društvo, čak i prije brojnih »planinskih« naroda. Prvi izlet HPD-a bio je izlet 17. svibnja 1875. u Samoborsko gorje, na Oštrc i Plešivicu. HPD je prvobitno djelovao na znanstvenim pobudama, okupljajući u svojim redovima gotovo sve značajne znanstvenike i članove Akademije, s ciljem proučavanja planinskih predjela Hrvatske. Tadašnji su planinari utirali putove turizmu i zaštiti prirode, a dali su i značajan doprinos upoznavanju geografskih, geoloških, botaničkih i drugih osobitosti naših planina. S vremenom su se posvuda po Hrvatskoj stale osnivati podružnice HPD-a, a vodeću ulogu u planinarstvu prve polovice 20. stoljeća preuzelo je plemstvo i bogato građanstvo. Bavljenje planinarstvom bilo je tada stvar društvenog prestiža, a sve je manje bilo temeljeno na istraživačkim pobudama.

Godine 1945. zabranjeno je djelovanje planinarskih društava, pa su planinari neko vrijeme djelovali u sekcijama tzv. fiskulturnih društava. Drugo razdoblje našeg planinarstva počinje 1948. kada je osnovan PD »Zagreb«, a strelovito zatim i niz drugih društava. Od tada se snažno razvijaju alpinistička, speleološka (špiljarska) i druge planinarske specijalnosti. Planinarstvo ulazi u znatno šire društvene slojeve, planine postaju sve pristupačnije uslijed izgradnje cesta, žičara, domova i staza. Mnogo sporije počelo se razvijati i šire društveno razumijevanje za planinarstvo, tako da su zbog najezde velikog broja roštiljaša i drugih pajdaša, u prirodi danas prisutni i mnogi štetni tragovi civilizacije i »civiliziranog čovjeka«. Planinarstvo se u to doba smatralo važnim dijelom općenarodne obrane i zato uživalo priličnu režimsku podršku. S osamostaljenjem Hrvatske, došlo je do porasta broja društava i niza promjena u planinarskoj organizaciji. Hrvatski planinari ostvarili su mnogo značajnih uspjeha i postigli visok domet u stručnim djelatnostima. Valja istaknuti desetke ekspedicija u sva svjetska velegorja, na najviše vrhove svijeta i pojedinih kontinenata, zahtjevna speleološka istraživanja, uspješne spašavalačke i ekološke akcije i drugo. Splitski alpinist Stipe Božić popeo se na najviše vrhove svih kontinenata, od čega dvaput na vrh Mount Everesta.

U Hrvatskoj danas djeluje oko 27000 planinara organiziranih u više od 250 planinarskih društava i klubova. Djelovanje planinarskih organizacija širom Hrvatske koordinira Hrvatski planinarski savez (HPS). čije je sjedište u Kozarčevoj ulici 22 u Zagrebu.

HPS Info Planinarstvo

o Postani planinar! o Osnove planinarstva o Planinarska oprema o U slučaju nesreće o Iz prošlosti o Datumi o Dani hrvatskih planinara o Ekspedicije

Specijalističke djelatnosti Novosti Hrvatski planinar Web-trgovina Planinarski forum Web plsavez.hr

O planinama

Planine ili gore su u geografskom smislu uzdignuti dijelovi zemljine kore viši od 500 metara. Prema starosti i geološkoj građi dijelimo ih na stara i mlada gorja. Mlada su uglavnom strmija i viša, a stara blaža i niža. Planine nastaju i oblikuju se tektonskim procesima koje dijelimo na endogene ili unutarnje (seizmička i vulkanska aktivnost) i egzogene ili vanjske (erozija-odnošenje zemlje uzrokovano kretanjem voda, denudacija-ogoljivanje stijena zbog razlika temperatura i atmosferilija ili širenja korijena biljaka, korazija (ne korozija!) - mehaničko oblikovanje stijena i dr.).

Najveći planinski lanci svijeta su: Himalaja s najvišim vrhom svijeta Mount Everestom iliti Chomolungmom iliti Sagarmathom (8872 m) te još 13 vrhova viših od 8000 metara (K-2, Lhotse, Cho Oyu i dr.), Kordiljeri (Rocky Mountains), Ande s najvišim vrhom Aconcaguom, Alpe, Kavkaz, Kilimanjaro i dr. Europom dominiraju Alpe, čiji su najviši vrhovi Mont Blanc (4810 m), Monte Rosa, Matterhorn, Jungfrau, Grossglockner i dr. Među europskim planinskim lancima ističu se još Pirineji, Apenini, Karpati i Dinaridi.

Hrvatske planine

Hrvatska je srednjoeuropska i mediteranska zemlja, istovremeno i planinska i nizinska, primorska i kontinentalna, ljepotom jedinstvena, a svojim prirodnim bogatstvom jedna od najbogatijih u Europi. Većina naših planina pripada Dinarskom planinskom sustavu. Planine Dinarida građene su pretežno od vapnenca i karakterizira ih kraški reljef, dok su planine u unutrašnjosti (bivši otoci Panonskog mora) nešto niže, šumovitije, po postanku starije i općenito pristupačnije. Dinaridi se pružaju smjerom sjeverozapad-jugoistok, usporedno s jadranskom obalom.

Zahvaljujući blizini Zagreba, planinarski najpopularnije gore su Medvednica i Samoborsko gorje s obiljem staza, domova i drugih planinarskih ciljeva. Nešto dalje, ali ne manje zanimljivo je Žumberačko gorje i planine Hrvatskog zagorja (Kalnik, Ivanščica, Ravna gora, Strahinjščica, Kostelsko gorje, Cesargradska gora). Slavonske gore su Psunj, Papuk, Krndija, Požeška gora i Dilj.

Gorski kotar je prostrano planinsko područje s mnogo planinarskih ciljeva i prijelazno područje između Alpa i Dinarida. Velik dio Gorskog kotara zauzima Velika Kapela u kojoj se nalaze prave planinarske poslastice: Bijele stijene, Samarske stijene, Bjelolasica, Klek. Na zapadnom i sjevernom rubu Gorskog kotara ističu se Risnjak, Tuhobić, Bitoraj, Viševica, Kobiljak i Medviđak.

Uz more se nalaze naše najviše i najljepše planine; Učka i Ćićarija u Istri, Obruč i Snježnik u Hrvatskom primorju, te planine Dalmacije (Kozjak, Mosor, Omiška Dinara, Biokovo). Nešto dalje od mora dižu se Svilaja, Promina, Kamešnica te Dinara, čiji je vrh Sinjal najviši u Hrvatskoj (1831 m). Veličinom, ljepotom i bogatstvom zanimljivosti posebno mjesto među hrvatskim planinama zauzima Velebit. Velebit je ujedno i najduža hrvatska planina (od Senja do Zrmanje proteže se u dužinu više od 140 km).

Otočne planine nisu odveć visoke, ali su zbog vidika na more i priobalne planine zanimljive kao planinarski ciljevi (vrhovi Brača, Cresa, Lošinja, Hvara, Visa, Krka, Paga, Raba, Kornata i dr.). Najviši otočni vrh Hrvatske je Vidova gora na Braču.

Za upoznavanje naših planina i izbor ciljeva u njima planinarima su na raspolaganju knjige: Alan Čaplar: »Planinarski vodič po Hrvatskoj«, Željko Poljak: »Hrvatske planine« (planinarsko-turistički vodič) te Zlatko Smerke: »Hrvatske planine« (fotomonografija).

Kako se pripremiti za planinarski izletPlanirajući izlet u planine najprije odabiremo konkretne ciljeve našega izleta i trasu puta. Ciljevi mogu biti prirodne i kulturne znamenitosti, primjerice vrhovi, slapovi, jezera, kanjoni, klanci, zanimljivi predjeli i putovi. Premda planirane trase često ovise o rasporedu planinarskih kuća, one ne bi trebale biti glavni cilj izleta, jer one nisu ni prirodna ni kulturna znamenitost, već ponajprije odmorište i baza za daljnje kretanje.

Duljina dnevne ture treba biti odabrana prema mogućnostima skupine. Mlađi planinari lako mogu hodati 5-6 sati, više od toga samo s dobrom kondicijom i u manjim skupinama. Starijim planinarima uglavnom odgovaraju izleti od 4-5 sati lakšeg hoda, a planinarima-seniorima oko 2-3 sata. Planirajući izlet, kretanje i boravak u planini treba usmjeriti na ostvarivanje zadovoljstva i relaksacije, a ne na iscrpljivanje sudionika pod pritiskom ostvarenja preopsežnog plana, jer se forsiranjem ne može uvećati, nego samo umanjiti zadovoljstvo, koje je zapravo glavni cilj izleta. Ako je moguće, u planu treba ostaviti određenu rezervu vremena i razmisliti o odstupnim varijantama u slučaju nepovoljnih okolnosti. Ako se planira noćenje u planinarskom domu ili nekom drugom objektu, na vrijeme treba dogovoriti smještaj i provjeriti hoće li dom uopće biti otvoren.

Unutar plana izleta važno mjesto ima prijevoz do polazišta i povratak, jer trasa kojom će se hodati veoma ovisi o prilaznim prometnim mogućnostima. Vlakom se koristimo za pristup planinama koje su u blizini željezničke pruge. Prigradski javni autobusi omogućavaju izlete u bližu okolicu. Koristimo li se javnim prijevozom, na vrijeme valja proučiti vozne redove. Unajmljeni autobusi omogućavaju najveću pokretljivost tijekom izleta, ali zahtijevaju mnogo organizacijske vještine, a kretanje skupine od 50 ljudi je uvijek otežano. Automobili su vrlo praktični za male skupine i najviše se koriste za akcije koje zahtijevaju puno opreme i za izlete zatvorenog tipa. Izleti zatvorenog tipa (skupina po

međusobnom dogovoru) su kompaktniji za vođenje i organizaciju, bolji za postizanje zahtjevnijih ciljeva i druženje, dok su izleti otvorenog tipa (oglašeni izleti kojima se može pridružiti svaki planinar) teži za vođenje, ali bolji za promidžbu planinarstva i uključivanje novih članova.

Prije polaska organizator izleta sudionike treba informirati o ciljevima, odmorištima, duljini hoda, poteškoćama, opskrbljenosti domova i sl. Dobra informacija je ona koja se ne svodi na puko reklamiranje i obećavanje brda i dolina, već ona koja upozorava na moguće poteškoće, nužnu opremu i druge važne pojedinosti. Zainteresirane se može obavijestiti usmeno na sastancima u planinarskom društvu, telefonom, e-mailom, putem letaka, preko tiska i radija i slično.

Naprtnjaču i hranu za izlet spremi dan prije izleta. Stvari spremaj sam, jer ćeš tako znati gdje je što, i što uopće imaš, a k tome težina naprtnjače će biti minimalna. Svoju obitelj obavijesti kuda ideš i koliko se planiraš zadržati. Pokušaj ih naučiti da ne budu previše zabrinuti za tebe, odnosno uvjeri ih da ćeš se znati snaći ako dođe do nevolje i da imaš prijatelje koji će ti u nevolji znati, moći i htjeti pomoći.

Višednevni izleti i noćenje u planini

Višednevni izleti su organizacijski, fizički i financijski zahtjevniji, pa njihovoj pripremi i ostvarenju valja pristupati ozbiljnije i temeljitije. Oni uz višednevno pješačenje obuhvaćaju i noćenje u planini, za koje se također valja pripremiti i ponijeti potrebnu opremu.

Najčešće se na višednevnim izletima noći u planinarskim kućama. U Hrvatskoj se planinarske kuće razvrstavaju u tri tipa: domove, kuće i skloništa. Domovi su u pravilu redovno otvoreni vikendom (barem u ljetno doba godine). Za razliku od toga, planinarske kuće (u užem smislu) otvorene su povremeno, obično po dogovoru i najavi. Za razliku od domova i kuća, planinarska skloništa pružaju privremen i manje komforan smještaj, a otvorena su stalno (vrata nisu zaključana). Neke kuće imaju i tzv. zimsku sobu koja služi kao sklonište u vrijeme kada je kuća zatvorena.

O opskrbljenosti planinarskih domova i kuća, kao i o tome jesu li otvorene odnosno gdje se posuđuje ključ, treba se pravovremeno i na pravom mjestu informirati, te najaviti svoj dolazak. Svima koji se noću nađu u domu, opskrbnik je dužan osigurati mjesto za spavanje.

Za noćenje u šatorima bitno je znati gdje (i kako) razapeti šator. Primjerice, šatori se ne postavljaju u udubinama (mrazištima), pod osamljenim drvećem, na vlažnim ili vjetrovitim mjestima - najbolje ih je postavljati na blago nagnutom, povišenom terenu.

U slučaju da izlet neplanirano postane višednevni, odnosno da stjecajem okolnosti moramo nepripremljeni zanoćiti na otvorenom, u ljetno doba godine treba se smjestiti među zaklonjenim kamenim blokovima ili izraditi improvizirani zaklon od granja i trave koji će

sačuvati tjelesnu toplinu. Treba se dobro najesti, a onda spavati jer se u snu troši najmanje energije. U zimskim uvjetima treba napraviti iglu ili se dobro ukopati u snijegu (iako je hladan, snijeg je izvrstan toplinski izolator!). U zimskim uvjetima čovjek se ne smije prepustiti snu na otvorenom jer bi mu se tijelo u snu pothladilo i smrznulo (»bijela smrt«)!

Kretanje i boravak u planini

Već na samom početku uspona svaki neiskusni hodač čini istu pogrešku. Osjećajući se odmoran i pun snage krenut će brzim tempom, sve dok vrlo skoro ne stane, iscrpljen i zapuhan, hvatajući zrak. »Planinarske muke« su izvor najvećeg nerazumijevanja za planinarstvo u neplaninara..

Znojenje služi termoregulaciji, kako bi se tijelo riješilo viška topline. Prema tome, znojenje je korisno, osim kada znoj curi u kapljicama, iz jednostavnog razloga što se tako gube sol i tjelesna tekućina. Sol i tekućinu treba pravovremeno nadoknađivati jer će u protivnom zatajiti termoregulacija, tvoj će se »motor« »pregrijati«, a ti ćeš biti oznojen i prekomjerno iscrpljen.

Da bi mogao podnijeti dugotrajno pješačenje i ostale planinarske napore, planinar treba biti u što boljoj fizičkoj kondiciji. Ako se obično na usponu zapušeš prije nego te noge počnu konstantno boljeti, trebaš poraditi na kondiciji ili skidanju viška kilograma, a dotada ne idi na zahtjevnije izlete. Ako te noge zabole prije pluća, znači da si u dobroj kondiciji. U oba slučaja treba na vrijeme smanjiti tempo, pa neće biti nikakvih bolova ni muka.

Tempo skupine se u pravilu prilagođava najsporijem članu skupine, da bi sporiji pješaci mogli pratiti skupinu s raketnim motorima. To humano pravilo u praksi se baš i ne primjenjuje, ali ako si spor, ne dozvoli da ti jači i brži nametne svoj tempo! Čini li ti se da hodaš prebrzo i da ne možeš više? Uspori ili se odmori! Čini li ti se da hodaš presporo i da bi mogao brže? Ne žuri: štedi energiju!

Na čelu i začelju većih skupina uvijek treba biti po jedan iskusan planinar. Vodič pazi na markacije i brine za tempo hoda skupine, a zadnji (tzv. metla ili gonič) brine za one koji su zaostali u napredovanju. Velike skupine, zbog razlike u kondiciji i stilu te brzini hodanja, uputno je ponekad razdvojiti na više manjih skupina, ali to treba činiti dogovorno i pravovremeno - prije nego što se kolona rastegne. Članovi svake skupine moraju se držati zajedno (ne baš za ručice, ali može i tako).

Hodanje po planinarskim stazama

Promatraj stazu ispred i ispod sebe kako se ne bi dogodilo da zapneš za korijen drveta, upadneš u neku rupu ili blato, posklizneš se na klizav kamen ili zapneš za nisku granu. Izbjegavaj naslage starog lišća jer nikad ne znaš što je ispod njih. Želiš li nešto pogledati, zastani, pogledaj, fotografiraj, ali ne skreći sa staze i ne odvajaj se od skupine!

Na strminama, gdje se to može, treba se penjati u zavojima, ne krateći stazu, jer tako bolje održavamo ravnotežu i manje se umaramo. Na mjestima gdje možeš birati između dvije staze, računaj na to da je kraća ujedno i strmija.

Na uskim grebenskim i osiguranim stazama svaki tvoj korak neka bude promišljen i stabilan. Na svim stazama, a pogotovo na njihovim strmijim dijelovima, drži dovoljan razmak kako ne bi došlo do domino-efekta i kako ne bi morao na nespretnom mjestu zastati u raskoraku.

U visokim planinama na vrh se polazi noću, prije svitanja, kada je tlo još smrznuto, pa je opasnost od lavina i poskliznuća manja. U nižim planinama gdje nema te opasnosti, izbjegavaj hodanje noću.

Izbjegavaj hodanje po cesti. Za razliku od zemljanih staza ceste ne ublažavaju udarce nogu o tlo, pa tako više umaraju i nabijaju stopala. Uz to, na prometnim cestama umjesto čistog zraka udišemo nečisti, a nepažljivi vozači mogu naletjeti na pješake. U slučaju da ipak moraš hodati cestom, onda idi lijevom stranom, nasuprot kretanju vozila. Za veće skupine vrijedi suprotno pravilo: hodati treba desnom stranom, u koloni.

Dugotrajno hodanje u nerazgaženim ili premalenim gojzericama ili s nedovoljnim brojem čarapa (najmanje dva para!) na nogama može izazvati žuljeve. U slučaju žulja, još prije nego se pojavi mjehur treba zalijepiti flaster i po potrebi obući još čarapa. Nove gojzerice treba razgaziti na kraćim izletima.

Pri hodanju dosta pomažu hodački (teleskopski) štapovi, jer te svakim korakom rasterećuju 5-6 kg, dakle za jedan dan 6-8 tona. Eto efikasnog načina mršavljenja! Kada hodačke štapove ne koristimo, treba ih pričvrstiti na naprtnjaču tako da ne prijete ubodom planinarima u našoj blizini.

Kako bismo se u slučaju pada mogli spretno dočekati, za vrijeme hodanja ruke trebaju biti slobodne (izuzetak su štapovi). Doći ćeš možda u napast da prazne ruke gurneš u prazne

džepove, ali ako nemaš i praznu glavu na ramenima, sjetit ćeš se da je to, iz istog razloga, još opasnije.

Ako ti gojzerice propuštaju vodu, na noge preko čarapa navuci obične PVC-vrećice, kako bi ti noge ostale suhe. U naprtnjači ponesi rezervne čarape. Neki planinari gojzerice špricaju sprejem za impregnaciju kože, kako bi koža duže zadržala svoja svojstva. Treba, međutim, znati da gojzerice obično najprije popuste i promoče na šavovima, a ne kroz kožu.

Kočenje pri silasku poseban je napor za noge i lako se dogode padovi i ozljede. Zato se kaže da je silaz teži od uspona. Ne samo da se tako kaže, nego je uistinu tako! Naime, poslije dugotrajnog i napornog uspona umorni smo i opušteni pa nam silaz teško pada, a zaboravljamo da smo uspevši se na vrh svladali tek pola puta. Usredotoči se i pazi kako hodaš pri silasku. Imaj na umu da su na silasku posebno opterećena koljena i hrskavice u njima (trajno oštećenje zove se artroza, a to znači kraj planinarske karijere) i mišići (grčevi!). Pogotovo izbjegavaj trčanje nizbrdo!

Odmor

Kod uspona otprilike svakih sat vremena treba učiniti kraći odmor (najviše nekoliko minuta, kako se ne bi ohladio, a potom prehladio). Prvu takvu stanku iskoristi za zatezanje vezica na cipelama i prilagođavanje naprtnjače. Veći odmor potreban je svakih 2-3 sata hoda, najbolje u nekom čvrstom objektu. Veći odmor planiraj za vrijeme najveće podnevne žege. Čim dođeš na odmorište na kojem se namjeravaš duže zadržati, presvuci se u rezervnu odjeću i, ako je hladno, odmah zagrni vjetrovkom. Premda ti to naizgled godi, na odmorištima izbjegavaj sunčanje tj. izležavanje na suncu, jer ono uzrokuje tromost i umor, a užitak pretvara u mučenje! Ako smo duže vremena izloženi suncu, treba zaštititi glavu, zatiljak i ramena.

U trenucima kada se osjećamo slabo i iscrpljeno, za oporavljanje koristimo autotransfuziju. To nije transfuzija krvi za automobile već položaj tijela u kojem su glava i noge blago povišene. Tako se postiže gravitacijsko slijevanje krvi prema srcu i ostalim životnim organima. Takav način odmora osobito je koristan za obnovu energije izgubljene dugotrajnim hodanjem.

Planinarski putovi i markacije

Ako želimo sigurno planinariti, u planini se treba kretati isključivo po označenim planinarskim putovima, jer oni služe da se njima sigurno i sa što manje teškoća dođe do određenog cilja. Pješačiti po neoznačenim putovima mogu samo oni koji ih dobro poznaju.

Planinarske putove razvrstavamo u tri kategorije:

1. lagani (slo. lahka pot) je onaj na kojem se ne treba pomagati rukama; 2. srednje teški (slo. zahtevna pot) - na težim mjestima moramo se pomagati rukama; i3. teški put (slo. zelo zahtevna pot) - onaj na kojemu je upotreba ruku neophodna. One putove,

koje za lakše i sigurnije kretanje imaju na kritičnim mjestima ugrađene metalne sajle i klinove, zovemo još i osiguranim putovima. Na takve putove treba ići samo ako smo spremni za kretanje po njima.

Crveno-bijele oznake zvane markacije na stablima, stijenama, zidovima, ogradama i kolcima uz planinarsku stazu jamče da ona nekuda vodi (ne jamči da vodi baš onamo kamo želiš stići-to jamče putokazi, ali samo ako su ispravno okrenuti). Plavo-bijele markacije označavaju pristupe špiljama i jamama. Na većim plohama markacije imaju oblik kruga: o, a na tankim stablima postavljaju se tri usporedne crte: =. Križanja putova označavaju se znakom X ispod markacije, pedesetak metara prije samog raskrižja, a putokazima, strelicama i savinutim crtama označavaju se skretanja. Oznake se u pravilu postavljaju tako da se stojeći kod jedne može vidjeti sljedeća.

O održavanju markacija i putova brinu se planinarska društva, obično ona koja imaju svoj dom u planini. Nažalost, markacije nakon nekoliko godine izblijede, a putokazi često stradavaju pod vremenskim utjecajima i pod djelovanjem nesavjesnih izletnika i drvosječa.

Markiranjem planinarskih putova bave se planinari markacisti.

Orijentacija u prirodi

Orijentacija je snalaženje na terenu. Spretnost u korištenju orijentacije omogućuje nam relativno sigurno kretanje po nepoznatim predjelima. Da bismo se uopće mogli orijentirati, treba najprije na zemljovidu i na terenu odrediti strane svijeta. Kada se okreneš prema sjeveru, jug će biti iza tebe, zapad lijevo, a istok desno. Zemljovid ćeš usjeveriti tako da se smjer sjevera na njemu poklopi sa smjerom sjevera na terenu. Smjer sjevera na karti pokazuje strelica sa slovom N (eng. north, sjever), a ako te strelice nema, podrazumijeva se da je sjever na karti gore. Ako na karti koju si usjeverio vidiš da tvoj put ide udesno i ti moraš (s)krenuti udesno.

Zemljovid ili geografska karta je grafički prikaz određenog terena. Svaka karta ima na sebi naznačeno mjerilo koje služi za očitavanje zračne udaljenosti i olakšava praćenje vlastitog kretanja na karti. Najčešće se koriste planinarski zemljovidi mjerila M=1:50000, M=1:25000 i sl. Mjerilo M=1:50000 znači da jedan centimetar na karti obuhvaća 50000 centimetara tj. 500 metara na terenu.

Druga važna značajka zemljovida jesu izohipse (po domaćem: slojnice). To su crte koje povezuju točke iste nadmorske visine (u planini ih ne možeš primijetiti, već samo na zemljovidu). Tamo gdje su izohipse zgusnute, padina je strmija, a tamo gdje su razmaknute, blaža. Grebenske karte služe za opću predodžbu pružanja istaknutih grebena i razmještaja objekata. One nisu toliko dobre za orijentaciju, upravo stoga što nemaju ucrtane izohipse. Nekad ćeš možda čuti da se netko hvali kako ima specijalku. To ne znači da je djevojka dotičnoga pripadnica specijalne policije, već da ima preciznu kartu malog mjerila.

Postoji više načina za određivanje strana svijeta na terenu, među kojima je svakako najbolja i najpreporučljivija orijentacija pomoću kompasa. Označena magnetska igla kompasa uvijek pokazuje smjer sjevera (ili bi barem trebala). Orijentacija prema suncu moguća je samo ako ima sunca, a bazira se na činjenici da je sunce ujutro na istoku, u podne na jugu i uvečer na zapadu. U orijentaciji s pomoću ručnog sata na kazaljke i sunca smjer sjever-jug određuje se tako da nađemo simetralu kuta između linije 12-6 h i male kazaljke usmjerene prema suncu. Pažnja; u ljetnom računanju vremena Sunce je na jugu kada sat pokazuje 13 sati! U noćnoj orijentaciji cilj je pronaći zvijezdu Sjevernjaču, najlakše pomoću nebeskih medvjeda (Velikog i Malog), ali može i na druge načine. Orijentacija pomoću godova na panjevima, mravinjaka i mahovina nije pouzdana.

Azimut je kut koji smjer promatranog objekta zatvara sa smjerom sjevera. Mjeri se od sjevera u smjeru kretanja kazaljke na satu. Primjerice, azimut zapada je 270°, a jugoistoka 135°. Azimut se najlakše određuje pomoću kompasa, koji također ima podjelu od 360°. Određivanje azimuta koristi nam kada treba najkraćim putem stići do određenog cilja ili za određivanje mjesta gdje se nalazimo. Odredimo li azimut barem triju istaknutih objekata u okolici, možemo i na karti odrediti tri pravca, u čijem se sjecištu mi nalazimo.

Korisne stvarčice za kretanje planinom još su pedometar i kurvimetar. Pedometar mjeri prijeđeni put brojanjem tvojih koraka (udaraca u tlo), a kurvimetrom (nije to što misliš) možemo mjeriti duljine zakrivljenih putova na zemljovidu.

Planinarska opremaPlaninarsku opremu valja prilagoditi planini, vremenskim prilikama i trajanju puta. Za jednodnevne izlete u bližu okolicu bit će dovoljna mala naprtnjača s rezervnom preobukom, hranom i pićem, dok veći izleti u udaljenije predjele zahtijevaju da se bolje opremimo, a visokogorski i zimski uvjeti nameću potrebu za još više opreme.

PLANINARSKE CIPELE (GOJZERICE) su prvi dio opreme koji treba nabaviti onaj tko se želi ozbiljnije baviti planinarenjem. Tenisice i gradske cipele nepodobne su i neudobne za planinarenje. Pri kupnji gojzerica svakako izaberi jedan do dva broja veće od svoje redovne veličine, tako da u njima ima mjesta za nogu s bar dvije čarape. U protivnom, problemi s ozeblinama i žuljevima su gotovo neizbježni. Kvalitetnije su gojzerice od kože, a u pravilu dulje traju one koji imaju što manje šavova. Za đon gojzerica posebno je važno da se ne oštećuje i ne skliže na kamenu. Jedan od poznatijih tipova đona za gojzerice zove se »vibram«, a prepoznaje se po žutoj osmerokutnoj oznaci.

ČARAPE - jedan par običnih pamučnih i bar jedan par debljih vunenih čarapa (ne paraj čarapu da dobiješ par čarapa!). Dva ili tri para čarapa ne nose se samo zbog hladnoće, nego i za zaštitu noge od žuljeva.

HLAČE - najpraktičnije su tzv. »pumperice« (lastex, samt). To su hlače koje sežu malo ispod koljena, pa se ne moraju nakon svakog izleta čistiti od blata. U novije vrijeme planinarima su na raspolaganju i kvalitetne hlače od posebnih materijala koji se malo znoje, a dobro griju.

KOŠULJA, MAJICA KRATKIH RUKAVA GAĆE I POTKOŠULJA - prilikom izbora rublja izbjegavaj sintetiku, jer o vrsti materijala ovisi

koliko ćeš se uznojiti na usponu! Za planinarenje je posebno pogodno rublje od materijala koji dobro upijaju znoj i koji se lako i brzo suše.

VJETROVKA ili JAKNA za zaštitu od vjetra i hladnoće. Spremajući naprtnjaču računaj s time da je u planinama temperatura obično niža nego pod njima. Također, imaj na umu da se toplina tijela bolje čuva većim brojem tanjih slojeva osjeće negoli malim brojem debljih slojeva (bolje pet majica jedna preko druge nego jedna jakna na potkošulju). U novije vrijeme mogu se nabaviti i jakne od materijala koji omogućuju da tijelo »diše«, a izvana ne propuštaju vodu.

Sadržaj naprtnjače

NAPRTNJAČA (RUKSAK) služi za nošenje stvari na leđima. Bitno je da dobro prianja uz leđa, a dobro je da ima više džepova i pretinaca. Veličina naprtnjače treba odgovarati duljini i karakteru izleta. Za jednodnevne izlete dovoljne su naprtnjače veličine 15-30 litara, a za višednevne se obično koriste one 35 do 50 litara. Na višednevnim izletima s bazom u nekom domu pogodno je kombinirati dvije naprtnjače; manju za dnevne izlete, i veću koja stoji u domu. Stvari treba u naprtnjaču stavljati umotane u vrećicu, kako se ne bi smočile u slučaju kiše ili u slučaju havarije boce s tekućinom u naprtnjači. Dakako, treba voditi računa i o tome da naprtnjača bude što lakša za nošenje.

HRANA dovoljna za duljinu izleta i malo rezervne. O izboru hrane vidi pobliže u poglavlju o ishrani, te prikupljaj vlastita i tuđa iskustva.

PLASTIČNA BOCA, čuturica ili zimi termos-boca sa zaslađenim čajem, izotoničnim napitkom, CD-vitom ili običnom vodom.

REZERVNA POTKOŠULJA, KOŠULJA I ČARAPE - odjeća u koju ćeš se presvući kad budeš mokar od znoja, kiše ili neželjenog kupanja u potoku.

KIŠOBRAN ILI KABANICA za zaštitu od kiše i snijega. Kišobran je često nepraktičan za nošenje, a pri vjetrovitom vremenu ne štiti mnogo, dok kabanica dobro štiti od kiše, ali se pod njom tijelo pojačano znoji, pa je nakon nekog vremena opet mokro. Kod nabavke kišobrana, izbjegavajte jeftine kišobrane, koji se unište čim zapnu za prvu granu.

KAPA - ljeti za zaštitu glave od utjecaja sunca, a u zimskim uvjetima za zaštitu od vjetra i hladnoće (zimska kapa s »coflekom« ili bez njega)

NOVČANIK (S NOVCIMA), OSOBNA I PLANINARSKA ISKAZNICA. Ako se upućuješ u inozemstvo, na vrijeme pribavi novac zemlje u koju ideš. Planinarska iskaznica bit će ti posebno korisna u slučaju noćenja u planinarskim domovima i kućama, budući da s njom u Hrvatskoj i Sloveniji imaš 50% popusta na cijenu noćenja.

ZEMLJOVID, KOMPAS, SAT, PLANINARSKI VODIČ s opisom kraja i puteva koje obilaziš. KUTIJA ILI VREĆICA SA SITNICAMA »KOJE ŽIVOT ZNAČE« - kompletić sa stvarčima koje nam

mogu zatrebati na svakom izletu. Držimo li takve stvarčice zajedno, vjerojatnije je da ih nećemo zaboraviti ponijeti i da ćemo ih u kaosu naprtnjače uspjeti naći! U takvoj kutiji neka bude: NOŽ (švicarski nož i nožić za jelo), ŽLICA, OTVARAČ ZA KONZERVE, BATERIJSKA SVJETILJKA (koja svijetli), ZVIŽDALJKA, kemijska olovka, papir za pisanje, TOALET-PAPIR, TELEFONSKA KARTICA, NOVINSKI PAPIR, malo konopca, TABLETE PROTIV BOLOVA, KOMPAS i sl.

MOBITEL je danas nužan dio opreme planinara. U pravilu, signal je dostupan svuda odakle se vide naselja, posebno u pristupačnijim planinama i na vrhovima. U Hrvatskoj signala nema u dobrom dijelu Gorskog kotara, a na Velebitu na mjestima odakle se ne vide ni more ni Lika. Treba računati i s time da se baterija brže troši kad je mobitel u pokretu i podalje od odašiljača.

NAOČALE ZA ČITANJE, spremljene u čvrstom etuiju. Planinarima slabijeg vida to je važno za čitanje vodiča i proučavanje zemljovida.

HODAČKI ŠTAPOVI - »teleskopski« tj. složivi ili skijaški štapovi. Oslanjajući se na štapove pri usponu čuvaš svoja voljena koljena.

PRIBOR ZA PRVU POMOĆ - slična takva kutija u kojoj se nalaze sterilni zavoji, gaza, »mikropor«-flaster, sredstva za dezinfekciju i protiv bolova te drugi lijekovi.

ASTROFOLIJA - zaštitna folija za očuvanje tjelesne topline u slučaju nesreće i dugotrajnog mirovanja na otvorenom.

Dodatna oprema za zimske i visokogorske uvjete

GAMAŠE (GLEŽNJACI) štite noge od upadanja snijega, vode i blata u gojzerice. Ako nemaš gamaše, nogu od vode i snijega mogu zaštititi i obične plastične vreće između čarape i cipele - važno je da noga ostane suha!

ŽABICE, DEREZE - metalni zupci za gojzerice koji olakšavaju hodanje po poledici i smrznutom snijegu. Žabice su manje i praktičnije za nošenje u ruksaku, a dereze bolje za dugotrajno hodanje.

CEPIN služi pri visokogorskom planinarenju za lakše uspinjanje padinom, za kopanje stepenica u snijegu i ledu te za osiguranje ili zaustavljanje kod poskliznuća.

SUNČANE ILI LEDENJAČKE NAOČALE (»GLEČERICE«) služe za zaštitu od sunčanog sljepila. Neopohodno moraju imati UV-zaštitu, bez toga su štetne!

OPREMA ZA OSIGURANJE OD POSLJEDICA PADA; kratko uže (»zamka«) I DVA KARABINERA

Opasnosti planinarenja

Čega se treba, a čega ne treba bojati pri planinarenju?

Baš kao i svaka ljudska djelatnost i planinarenje nosi svoje opasnosti. Opasnosti u planini mogli bismo razdijeliti na objektivne i subjektivne. Dok objektivne opasnosti NE ovise o nama, subjektivne se događaju zbog krivih procjena, neispravne opreme, nedovoljne pripremljenosti ili nepažnje, pa se mogu i spriječiti. Ne treba biti zaplašen opasnostima, jer to nepotrebno otežava normalan život, ali treba biti svjestan svega što nam prijeti i učiniti potrebne mjere zaštite. Predosjećaš li opasnost, ne srljaj u nju! U planinu nikad ne idi sam, jer ti u slučaju nesreće nema tko pružiti pomoć! Planinarenje je društvena, a ne individualna aktivnost; samo je doživljavanje individualno. Krajnji cilj svakog tvog izleta neka bude sretan povratak kući!

Vremenske (ne)prilike čest su uzrok nevolja u planinama, bilo da se radi o kiši, snježnoj mećavi, tuči, orkanskom vjetru ili magli. U slučaju nevremena treba se što prije domoći najbližeg zaklona i u njemu ostati dok nevrijeme ne posustane. Valja pritom znati da pred grmljavinskim nevremenom osamljeno drveće, uski grebeni, vrhovi, stijene i druga mjesta izložena munjama nisu dobar zaklon. Međutim, domogavši se konačno kakvog-takvog zaklona, ljudi se obično osjećaju spašenima, a zaboravljaju da je bitno sačuvati tjelesnu toplinu i spriječiti pothlađivanje odnosno smrzavanje! Smrzavanje je, uz poskliznuća, najčešći uzrok stradavanja u planinama, a zapravo je posljedica neznanja ili neopremljenosti, odnosno može se spriječiti. Toplina tijela najbolje se čuva kretanjem, a u mirovanju tako da tijelo pokrijemo astrofolijom ili većim brojem slojeva odjeće (toplinu čuva zrak između slojeva!).

Osim nepovoljnih atmosferilija, treba se čuvati i od sunca, a pogotovo od vrućine i prevelike količine UV-zraka. Zatiljak, glavu, ramena i oči zaštiti od sunca i izbjegavaj uspone za najvećih podnevnih vrućina!

Kamen ili lavina koja pada brzo postiže veliku brzinu i dobiva strahovitu snagu, koja lako može ubiti čovjeka ako joj se nađe na putu. U slučaju odrona iznad tebe treba reagirati strelovito; pogledati odakle dolazi kamen i naglo odskočiti u stranu. Hodajući treba paziti gdje stajemo i izbjegavati nestabilno kamenje, koje bi se moglo odroniti

na nekoga ispod (uostalom, ni tebi nije svejedno hoćeš li se strmoglaviti niz padinu). Izbjegavaj kršljive stijene i prenapučene staze!

Kretanje preko sipara, po snijegu, ledu, bljuzgi i blatu zahtijeva povećan oprez, jer je tlo nestabilno i veoma sklisko, pa se lako može dogoditi pad i poskliznuće niz padinu. Svaki korak mora biti promišljen i stabilan!

U proljeće se javlja opasnost od krpelja koja traje do sredine jeseni. Poslije svakog izleta se otuširaj (korisno za ispiranje znoja i opuštanje mišića) i pritom pogledaj da slučajno nemaš slijepog putnika na tijelu. Imaš li, uhvati ga čistom, plamenom opaljenom pincetom što bliže rilcu i povlačeći olabavi njegov prihvat, a zatim izvuci iz kože tako da nijedan njegov dio ne ostane na tebi. Ako to ne ide, omami ga alkoholom na vati, pa pokušaj ponovno. Za utjehu, većina ih nije zaražena.

Strah od napada životinja mnogo je veći no što bi trebao biti s obzirom na stvarnu opasnost. U kraškim predjelima, gdje ima zmija, nije loše malo više pripaziti gdje stajemo i za što se primamo, međutim nije poznat primjer u povijesti našeg planinarstva da je netko umro od »ugriza« zmije. Neosnovano je velik i strah od medvjeda i vukova. Iako su zabilježeni bliski i vrlo dojmljivi susreti, nije poznat slučaj da su neizazvani napali ljude u planini. Pri susretu sa životinjama treba nadvladati instinktivnu želju za trčanjem i mirno se udaljiti! Treba biti relativno glasan, tako da nas životinje mogu rano uočiti i udaljiti se; sve zdrave životinje su plašljive i povlače se pred čovjekom, osim ako se osjete napadnute, a tek tada uzvraćaju napad. U planini je znatno veća opasnost od napada grabežljivog homosapiensa, no osobna je sigurnost još uvijek veća nego u gradu!

Subjektivne opasnosti

Subjektivne opasnosti nastaju zbog »ljudskog faktora«, krivih procjena i planova, nedovoljne pripremljenosti ili neispravnosti opreme, najčešće kao posljedica nezdravog shvaćanja i precjenjivanja svojih mogućnosti. One se mogu predvidjeti i gotovo sasvim izbjeći.

Prije polaska na izlet racionalno procijeni svoju psihofizičku spremnost i opremljenost. Ako si bolestan ili se ne osjećaš dobro, odustani od odlaska u planinu. Sve potencijalno opasne radnje (ukopčavanje karabinera, pravljenje čvorova i sl.) dobro uvježbaj na neopasnom mjestu. Radnje čini pažljivo i s provjerom.

Čest uzrok opasnosti, koji može biti preduhitren dobrim planom, nepredviđeno je zadržavanje u planini nakon spuštanja mraka. Mrak je posebno neugodan u zimsko doba godine kada su dani kraći i hladniji. Uvijek treba paziti da se do naseljenih mjesta ili prenoćišta stigne za dana!

Razmjerno često se u planini dogodi da zalutamo i izgubimo put ili markaciju. Lutanje se može spriječiti dobrim vođenjem grupe, poznavanjem puta ili znalačkim korištenjem orijentacije. Hodajući planinom stalno treba na karti pratiti gdje se otprilike nalazimo.

Što kada se dogodi nesreća u planini?Kada se opasnost »ostvari«, onda je to nesreća. Srećom, nesreće se događaju rijetko, ali kada se dogode moraš se znati snaći na najbolji mogući način i pomoći sebi i drugima. Ako ima unesrećenih, dužan si im bez oklijevanja u okviru svojih mogućnosti i znanja pružiti pomoć.

Prije nego što panično pokušamo pozvati Gorsku službu spašavanja, ozlijeđenima trebamo sami pružiti prvu pomoć. Najprije pregledaj ozljede unesrećenog i, ako je pri svijesti, pitaj ga što osjeća. Čak i ako sa sobom nemamo sredstava za prvu pomoć, pružanje pomoći ne smije se odgađati već se treba snaći s onime što imamo.

Ako je unesrećeni pri svijesti, treba mu dati zaslađene tekućine. Alkohol se NE smije davati premda tobože »grije«. Naime, on samo prividno zagrijava, a zapravo uzrokuje širenje žila i ohlađivanje tijela. Kad je čovjeku već loše, ne treba ga još omamljivati, jer će mu tada, logično, biti još gore!

Nasreću, postoje anđeli čuvari koji brzo i kvalitetno pomažu stradalima u planini. To su članovi Gorske službe spašavanja (u Sloveniji Gorska reševalna služba, GRS), koja je sastavni dio planinarske organizacije. Osnovni cilj i zadatak GSS-a je spašavanje i pružanje pomoći unesrećenima u planini i na ostalim nepristupačnim terenima. Ge-es-es-ovci moraju biti spretni alpinisti i speleolozi, moraju izvrsno poznavati prvu pomoć i biti u odličnoj fizičkoj spremi, a svoj humani posao obavljaju dobrovoljno i besplatno.

Gorsku službu spašavanja pozivamo kada ne možemo sami pružiti pomoć, ako je potrebno napraviti cjelovitu akciju spašavanja na terenu gdje unesrećenome ne možemo prići ili ga treba transportirati po teškom terenu.

U slučaju da se netko ozbiljno zagubi u planini poduzima se cjelovita potraga.

Kada se obavještava GSS, treba reći svoje ime i prezime, tko je unesrećeni, kakve su ozljede, gdje se nalazi unesrećeni, kakve su vremenske prilike na mjestu nesreće, što je već poduzeto i tko je još obaviješten.

Gorska služba spašavanja može se pozvati preko obavještajnih točaka u planinama (planinarski domovi s telekomunikacijama), preko policije (92), Centra za obavješćivanje (112) te Hrvatskog planinarskog saveza (01/48-24-142, 01/48-23-624).

Osmišljavanje vlastitog planinarskog djelovanja

Počneš li se baviti planinarstvom, kako tvoja ljubav prema planinama i planinarenju ne bi s vremenom splasnula, dobro je njegovati planinarske uspomene i svojem djelovanju dati smisao, bilo kroz bavljenje planinarskim specijalnostima ili kroz vođenje izleta, kroz društveni rad, obilazak obilaznica ili na druge načine. Odaberi i posveti se onome što te zanima i veseli. Radost neće izostati!

Za planinare koji žele doprinijeti planinarstvu i svojemu društvu širok je izbor raznih aktivnosti kojima se mogu baviti. Većina planinara uglavnom je zainteresirana samo za planinarenje, ali ne i za neki doprinos zajedništvu i planinarskom radu u svom društvu. Drugima je pak društveni rad veliko zadovoljstvo i prilika da svoju ljubav prema planinarenju podijele s drugima. Uspjeh u takvom radu odličan je poticaj za daljnje djelovanje.

Vjerno zapisane uspomene s izleta najbolje možemo ponijeti fotografijom. Za kvalitetnu fotografiju nije neophodno imati velik i skup foto-aparat, već treba poznavati u dušu sve njegove mogućnosti i nedostatke. Fotografska pomagala (teleobjektiv, polarizator, UV-filtri) su korisna, ali nisu nužna. Da bi fotografija bila dobra, ona mora imati svoju ideju i smisao. Dok dokumentarna fotografija bilježi sudionike i trenutke s izleta te osobitosti pojedinih predjela, umjetničkoj je cilj pronaći i istaknuti ljepotu u planinama i prirodi. Pažnju pri fotografiranju treba posvetiti izboru kadra, položaju sunca kao izvora svjetlosti (igri svjetla i sjene, protusvjetlo), planovima (što više planova), dinamici fotografije. Iako se čini trivijalno, pripazi da fotografski film u aparat namjestiš ispravno, jer su razočaranja u pravilu bolna. Sa sobom treba imati dovoljno rezervnih filmova jer će se neponovljivi prizori, po Murphyevu zakonu, pojaviti točno onda kada ostaneš bez filmova. Suvremeni digitalni aparati omogućuju stotine snimaka na jednom izletu, ali za kvalitetne snimke zahtijevaju veću rezoluciju (1200 x 800 ili više). Po izradi slika na poleđinu svake napiši, pazeći da ih ne razmrljaš tintom kemijske olovke, datum, mjesto gdje je snimljena, eventualno neki naziv ili opasku. Ako želiš većem krugu ljudi pokazati svoje slike i ako te oni hoće slušati, tada treba slikati dia-pozitive (kupuje se pozitiv-film). Svoje predavanje pažljivo pripremi, ali ravnajući se prema pravilu: Dobro predavanje je ono koje iscrpi temu, a ne slušatelje.

Obilazak planinarskih obilaznica

Obilaznica je planinarski put koji povezuje niz odabranih ciljeva neke planine ili regije. Većina obilaznica ima svoj vodič u kojem su opisane staze i ciljevi koji pripadaju obilaznici te dnevnik koji se ispunjava žigovima kontrolnih točaka (KT). Za ispunjen dnevnik organizator obilaznice dodjeljuje obilazniku priznanje obilaznice i upisuje ga u knjigu obilaznika.

Smisao obilaznica je upoznavanje odabranih predjela u nekom planinskom području (ne zaobilaženje takvih predjela). Planinarenje po obilaznicama bilo je vrlo popularno prošlih desetljeća, a i danas je najsustavniji način izbora zanimljivih ciljeva u odabranim planinama.

Obilaznice se razlikuju po težini i trajanju. Najkraće među njima mogu se obići za pola dana, a za najduže treba i godinu dana. Središnja hrvatska obilaznica je Hrvatska planinarska obilaznica sa 151 KT i šest stupnjeva priznanja. Brončana značka može se steći već za desetak izleta s 25 KT. Druga obilaznica nacionalnog značaja je obilaznica Hrvatske planinarske kuće (KT su svi domovi, kuće i skloništa), koju održava HPD »Željezničar« iz Zagreba. Najpoznatija i najljepša obilaznica je Velebitski planinarski put (VPP) koji ima 20 KT duž cijeloga Velebita.

HPS Info Planinarstvo

o Postani planinar! o Osnove planinarstva o Planinarska oprema o U slučaju nesreće o Iz prošlosti o Datumi o Dani hrvatskih planinara o Ekspedicije

Specijalističke djelatnosti Novosti Hrvatski planinar Web-trgovina Planinarski forum Web plsavez.hr

Planinarska oprema

Izbor opreme ovisi o karakteru planinarskog izleta, očekivanim teškoćama i okolnostima te o osobnim potrebama pojedinog planinara. Ovdje donosimo popis uobičajene opreme koji možete koristiti kao praktičan podsjetnik prilikom priprema za izlete.

Osnovna osobna oprema

novčanik s dovoljno novca, osobnom i planinarskom iskaznicom mobitel naočale planinarske cipele (gojzerice) planinarski dnevnik hodački štapovi

Redovna odjeća za oblačenje i dovoljna količina rezervne u ruksaku

hlače – kratke/duge čarape gaće brzosušeća majica ili obična potkošulja majica / košulja grudnjaci (žene) flis vjetrovka ili jakna

Hrana i piće

hrana za put slatko i fino za krizne situacije plastična boca/boce s vodom ili nekim drugim osvježavajućim napitkom nož, žlica, otvarač za konzerve

Oprema u ruksaku za dnevno planinarenje

zaštitna krema za sunce kišobran ili kabanica brzosušeća majica fotoaparat i dovoljno memorijskih kartica rezervne baterije za fotoaparat planinarski dnevnik dnevnici planinarskih obilaznica jastučić natopljen tintom za otiskivanje žigova

zemljovidi područja kompas, GPS uređaj maramice – suhe i vlažne kutija ili vrećica sa sitnicama »koje život znače«: zviždaljka, kemijska olovka, toalet-papir,

prepaid bonovi za mobitel, novinski papir lijekovi (za bolove, za temperaturu, za ugrize…) pribor za prvu pomoć (gaze, flasteri, zavoji, sredstvo za dezinficiranje rana)

Oprema za višednevne planinarske izlete

baterijska svjetiljka vreća za spavanje prostirka (»karimat«) za spavanje ili sjedenje na tvrdoj podlozi i po potrebi posteljina (plahta,

jastučnica...) čiste tenisice ili papuče za kretanje po planinarskom domu pribor za higijenu – četkica i pasta za pranje zuba, sapun, češalj, pribor za brijanje, ručnici i sl. svijeća, šibice/upaljač putno plinsko kuhalo s kartušom lončić za pripremanje hrane tablete za dezinfekciju vode vrećice (za smeće i za prljavo rublje) šator punjači za mobitel, fotoaparat i baterije čepići za uši (najučinkovitija zaštita sna od hrkanja u skupnim spavaonicama)

Dodatna oprema za zahtjevnije izlete

kaciga "zamka" - vodičko uže penjački pojas nekoliko karabinera

Dodatna oprema za ljetne uvjete

ljetna kapa sunčane naočale kupaće gaće / kostim sandale za plažu i ulazak u vodu

Dodatna oprema za zimske uvjete

zimska kapa šal rukavice gamaše dereze sunčane/ledenjačke naočale cepin

Dodaci za putovanja u inozemstvo

važeća putovnica (provjeriti valjanost) novac države u koju se putuje polica putnog osiguranja

HPS Info Planinarstvo

o Postani planinar! o Osnove planinarstva o Planinarska oprema o U slučaju nesreće o Iz prošlosti o Datumi o Dani hrvatskih planinara o Ekspedicije

Specijalističke djelatnosti Novosti Hrvatski planinar Web-trgovina Planinarski forum Web plsavez.hr

Upute HGSS-a za postupanje u slučaju nesrećeU slučaju nesreće:

Sačuvajte prisebnost, smirite sebe i druge Zaštitite unesrećenog i sebe od neposredne opasnosti Pružite unesrećenom prvu pomoć u okviru svog znanja i mogućnosti Označite mjesto nesreće ili mjesto gdje se unesrećeni nalazi (osobito zimi) Hitno o nesreći obavijestite Hrvatsku gorsku službu spašavanja

Obavijest o nesreći u planini ili drugom teško pristupačnom terenu gdje je potrebna pomoć Hrvatske gorske službe spašavanja može se predati:

Preko Jedinstvenog operativno-komunikacijskog centra - tel. 112 Preko pozivnih telefona stanica HGSS-a Bilo kojem pripadniku HGSS-a Na obavještajnim točkama HGSS-a; to su obično opskrbljeni planinarski domovi vidno

označeni natpisom i znakom HGSS-a Putem policije Preko stanica hitne medicinske pomoći

Obavijest o nesreći treba sadržavati sljedeće podatke:

Tko javlja (ime, prezime, telefon) Odakle javlja i kako je saznao za nesreću (kao očevidac ili posrednik) Mjesto nesreće (precizan opis) Tko je unesrećeni (prezime, ime, dob, adresa) Što se dogodilo (uzrok i vrste ozljeda) Što je dosad poduzeto (vrsta pružene prve pomoći, tko je sve obaviješten) Vremenske prilike na mjestu nesreće Kakav je prilazni put do mjesta nesreće

Poziv za pomoć

Poziv za pomoć u planini ili stijeni daje se svjetlosnim ili zvučnim znacima. Poziv i odziv treba ponavljati do uspostavljanja čvrste i razgovijetne veze. Znakovi za poziv daju se šest puta u minuti svake druge minute, a odziv istim znacima tri puta svake druge minute. Ispaljivanje crvene svjetleće rakete također je znak da je potrebna pomoć.

Ako se u spasilačkoj operaciji koristi helikopter, postavljanjem tijela u položaj slova Y (Yes), daje se signal daje pomoć potrebna. Jednako je važno, kako posada i spašavatelji ne bi nepotrebno gubili vrijeme, signalizirati i da pomoć nije potrebna. To se radi postavljanjem tijela u položaj slova N (No).

Hrvatska gorska služba spašavanja

Podrobnije informacije o HGSS-u pročitajte na stranici Hrvatska gorska služba spašavanja.

HPS Info Planinarstvo

o Postani planinar! o Osnove planinarstva o Planinarska oprema o U slučaju nesreće o Iz prošlosti o Datumi o Dani hrvatskih planinara o Ekspedicije

Specijalističke djelatnosti Novosti Hrvatski planinar Web-trgovina Planinarski forum Web plsavez.hr

Dani hrvatskih planinaraDani hrvatskih planinara su središnje godišnje okupljanje planinara. Svake godine organizira ih HPS u suradnji s nekim planinarskim društvom - domaćinom. Popis sadrži dosad održane akcije pod naslovom »Dani hrvatskih planinara« (ne sadrži druge velike akcije - sletove, susrete, pohode).

HPS Info Planinarstvo

o Postani planinar! o Osnove planinarstva o Planinarska oprema o U slučaju nesreće o Iz prošlosti o Datumi o Dani hrvatskih planinara o Ekspedicije

Specijalističke djelatnosti Novosti Hrvatski planinar Web-trgovina Planinarski forum Web plsavez.hr

Hrvatske planinarske i alpinističke ekspedicijeKorijen riječi ekspedicija je u latinskom jeziku (ex pes, ped - na noge, expedire - otići, isporučiti), a od 15. stoljeća u doba istraživanja dalekih krajeva postao je pojam za duga putovanja gdje su čovjek ili skupina odvojeni od ostalog svijeta, a sve potrebno za preživljavanje, djelovanje i ostvarenja cilja moraju imati sa sobom. Većinom se koristio kao naziv za vojna, znanstvena, istraživalačka i sl. putovanja. U planinarstvu (alpinizmu/penjanju) koristi se od kraja 19. st. kada su u teško dostupna svjetska velegorja krenule skupine penjača s namjerom uspona na vrhove visokih planina.

Alpinističke ekspedicije su:

Odlazak u neko velegorje sa ciljem koji danas* u svjetskim mjerilima podrazumjeva taj pojam. Sudionici su u dužem razdoblju (od više tjedana do više mjeseci) odvojeni od uobičajnih

standarda prehrane i noćenja (sami pripremaju hranu iz svojih zaliha, ne postoje čvrsti objekti za odmor i spavanje).

U većem djelu uspona i silaza upotrebljavaju alpinističku opremu i tehniku (penju se) te koriste vlastitu logistiku za ostvarenje cilja (određuju smjer uspona, mjesta noćenja - bivakiranja ili visinskih logora, snabdjevaju ih, po svom planu izmjenjuju momčad u njima i sl.).

* Pojedina područja, posebice najmanje teški usponi na Kilimanjaro i Aconcaguu vremenom su izgubili neke od ekspedicijskih karakteristika zbog izgrađenih čvrstih objekta u podnožju ili na nekim djelovima puta, odnosno zbog malog udjela penjanja u kojoj se koristi penjačka tehnika te znatnim djelom utabanih i vidljivih staza prema vrhu