Posljednji ADAM · 2019-03-26 · smio dovoditi u pitanje. Tajna koja je bila razotkrivena u prvom stoljeću je ponovo sakrivena u narednim stoljećima. Ujedno je otvorena stoljetna

2

______________________________

Posljednji ADAM PRVI ČOVJEK NOVOG SVJETSKOG PORETKA

_______________________________

Razotkrivanje tajne ponovnog stvaranja koja je bila sakrivena od postanja svijeta

Danijel Polanec

3

Nakladnik

Redak

Autor Danijel Polanec

Grafička priprema Danijel Polanec

Tisak

Redak

Knjiga je tiskana u aprilu 2016. godine.

www.webknjizara.hr

Copyright © 2016. Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvu obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

http://www.webknjizara.hr/

4

Posljednji ADAM

DANIJEL POLANEC

Split, 2016.

5

SADRŽAJ

Naslov strana

Predgovor …………………………………………………………………….…… 6 Isus Nazarećanin ……………………………………………………………… 11 Isusov identitet – kako i zašto je promijenjen …….……….. 45 Logos i Adam kristologija ………………………………….………..….. 50 Razvoj novih doktrina ………………………………..……………...….… 54 Isus gubi svoj identitet ………………………………….………………... 68 Sukob dvaju gledišta ……………………………….………………….…… 81 Gdje je nestao čovjek …………………………………..……………..….… 87 Inkarnacija ili rođenje ……………………………….………...…….….… 90 Isusov početak …………………………………………………...............….… 95 Jedan drugačiji čovjek ………………….………………………..………... 103 Čovjek s neba ………………….………………………………………....…….. 114 Nebeski čovjek ………………………………………………..……………….. 121 U početku bijaše 'riječ' ……………………………………………….....… 145 Proročanska 'riječ' …………………………………………………………... 149 Moćna 'riječ' stvaranja ………………………………………..…………. 152 Predpostojanje u 'riječi' ………………………………………..………… 161 Prvi Adam ……………………….………………………………….…….…….… 179 Pad prvog Adama …………………………………….…………………….… 181 Sličnost Isusa i Adama ……………………………..…….…………..….… 184 Posljednji Adam ………………...……………………………………….……. 190 Istina o Isusovom tijelu ……………...………..…………………….……. 192 Živio u smrtnom tijelu …………………………………………………..… 195 Smrt više nema vlast nad njim ………………..………………..……. 206 Poništio je smrtnu kaznu ………………………………………..………. 208 Prvi savršeni čovjek ………………………………………...………………. 211 Zajedništvo u 'beskvasnom kruhu' …..……….…………………… 218 Zajedništvo u 'nebeskom kruhu' …………….……………………… 222 Uskrsnuće i uznesenje ………………………………………………...….. 225 Što se desilo s Isusovim tijelom ……………………………………… 228 Da li se možemo pouzdati u čovjeka …………………………....… 236 Kraj stoljetne rasprave ………………………………..………………….. 243

6

PREDGOVOR

Jedna sporna misao ove knjige je uznemirila duhove unutar moje kršćanske zajednice i prije nego sam donio odluku da je javno objavim. Takav učinak bi vjerojatno imala i unutar drugih kršćanskih zajednica kada bi neki njihov vjernik pred svoje duhovno vodstvo iznio ono što sam im ja izjavio u jednom pismu. Naime, izjavio sam kako mi je žao što se i zajednica kojoj pripadam “još uvijek nije oslobodila krivog učenja o Kristu kojeg su nakon smrti apostola uveli rani crkveni oci iz aleksandrijske škole“. Zbog toga sam pozvan pred njihov pravni odbor na kojem sam objasnio da se krivo učenje ne odnosi na sve aspekte koji obilježavaju djelo i lik Isusa Krista, nego samo na njegov identitet. Dao sam im na uvid tekst ove knjige, ali mi niti jednom riječju nisu rekli da je moje drugačije gledište krivo ili lažno čime su samo prešutno prihvatili moje novo uvjerenje protiv kojeg nisu mogli iznijeti niti jedan argument, dok sam ja u ovoj knjizi iznio dovoljno biblijskih i drugih argumenata kojim u cijelosti dovodim u pitanje gledišta, ne samo svoje zajednice, nego i gledišta ostalih kršćanskih denominacija kojima je, po mom dubokom uvjerenju, još uvijek sakriven pravi identitet Isusa Krista, posljednjeg Adama.

Smatram da se u mnogim kršćanskim zajednicama podržava potpuno pogrešna slika o Isusovom identitetu pa svećenici, pastori i drugi kršćanski učitelji nesvjesno prihvaćaju i objavljuju “drugačijeg Isusa“, a ne onog kojeg su prihvatili apostoli i objavili ga prvim kršćanima (2.Korinćanima 11:4). U prvom stoljeću su kršćani pod vodstvom apostola vjerovali u onakvog Krista kakvog su unaprijed najavili proroci u Hebrejskim svetim spisima (Rimljanima 16:25).

Tajna o Kristu ili Mesiji, koja je “bila sakrivena tijekom proteklih vjekova“, bila je otkrivena u Isusu; u njegovom rođenju, životu, smrti, uskrsnuću i uznesenju. Ona je potpuno razotkrivena kroz Kršćanske grčke spise i na jednostavan način objavljena širom tadašnjeg svijeta (Kološanima 1:26; Matej 13:35). No, uskoro je nekim učiteljima i crkvenim ocima ta otkrivena istina bila previše jednostavna i manjkava pa su je već u drugom stoljeću obavili svojim misterijima kako bi Isusa uzdigli u nebesko božansko biće. To je bio rezultat onih “mudraca“ o kojima je govorio apostol Pavao, a kojima je bilo “ludost“ vjerovati u onakvog Krista kakvog su objavili apostoli (1.Korinćanima 1:22).

7

Njima je više odgovarao netko malo drugačiji, netko tko nije bio pravi čovjek nego jedno posebno uzvišeno biće iz nebeskog svijeta čime su uveli nekoliko varijacija na temu “drugačijeg Isusa“. S tim novim božanstvom u liku Isusa Krista su vrlo lako potisnuli sva druga božanstva grčko-rimskog svijeta i tako pridobili mase ljudi iz svih naroda koji su prihvaćali kršćanstvo. Zbog toga su u tom periodu potpuno nestali kršćani koji su pokušavali sačuvati izvornu istinu o Isusu. Oni su pod sve jačim autoritetom pojedinih teologa i crkvenih otaca, te kasnijim progonom od strane Crkve i kažnjavanjem svih koji drugačije misle, istinu o Isusu Kristu ponijeli sa sobom u grob. Tada je nastalo razdoblje nametnute institucionalne dogme koju nitko nije smio dovoditi u pitanje. Tajna koja je bila razotkrivena u prvom stoljeću je ponovo sakrivena u narednim stoljećima. Ujedno je otvorena stoljetna debata o Isusu koja još uvijek traje.

S ovom knjigom se ne želim pridružiti bilo kojoj debati jer će biti uvijek onih koji će više držati do svoje tradicije i onoga što kažu visokopozicionirani teološki 'mudraci', ali dajem priliku svakome da se pomoći Biblije kao najvišeg autoriteta uvjerava i vidi što je istina. Svaki od nas ima neki svoj duhovni dar pa nije za očekivati da će se svatko posvetiti dubljem istraživanju biblijske tematike. No, ja sam u sebi osjetio taj dar kojem sam se potpuno posvetio i želim ga podijeliti sa svima onima koji to znaju cijeniti. Zato vi ne morate prolaziti cijeli ovaj proces istraživanja nego uživajte u ponovnom razotkrivanju tajne koju su poznavali prvi kršćani. No, žalosna je činjenica da u nekim kršćanskim zajednicama još uvijek postoji inkvizicija (istražni sud) kojemu je važniji cilj održati doktrinarno jedinstvo umanjujući time jedinstvo duha kojeg su njegovali apostoli i prvi kršćani. No ja ne žalim što sam morao proći ono što su kroz cijelu povijest prolazili svi oni koji su autoritet Biblije držali iznad autoriteta crkvene institucije. Sretan sam što sam mogao prezentirati svoja nova i drugačija uvjerenja koja niti jedan od starješina moje zajednice nije ni pokušavao osporiti. Nisu mi se više osudili reći da sam u krivu jer bi to bilo protivno zdravom razumu i svim činjenicama koji su govorili da naša i druge zajednice zaista, uz sve biblijske istine, objavljuju i kriva gledišta koja umanjuju pravu istinu o Isusu i njegovom učenju. Međutim, strogo su mi zabranili da o ovoj i drugim spornim temama nikome ne govorim jer po njihovim pravilima svaka nova istina pa i ova o Isusu treba doći od vrha a ne od ljudi poput mene.

8

Sve to me podsjetilo na zabranu koju su članovi židovskog sudbenog vijeća izrekli dvojici apostola koje su doveli na saslušanje. Shvativši da ne mogu zanijekati autoritet i snagu istine s kojim su ta dvojica apostola odvažno govorila, oni su ih nakon ispitivanja pustili na slobodu ali su im strogo zabranili da nikome ne govore o Isusu kako se nepobitne činjenice o njemu ne bi i dalje širile među narodom (Djela apostolska 4:1-17).

Što sam ja u sličnoj situaciji trebao učiniti? Da li sam trebao šutjeti o svemu ovome što sam spoznao kroz samostalno i neovisno istraživanje ili sve to objaviti onima kojima je stalo do istine? Što su učinili apostoli? Oni su ipak svojoj braći i ostalom svijetu objavili istinu o Isusu unatoč zabrani. To je kasnije činio i apostol Pavle. Kad su u jednoj situaciji Židovi u Korintu počeli proturječiti onome što su Pavle i Barnaba govorili o Isusu Kristu, Pavle im je rekao: “Riječ Božju trebalo je najprije govoriti vama. No kako je vi odbacujete (…), evo, odlazimo neznabošcima.“ (Djela apostolska 13:46). Budući da starješine moje zajednice odbacuju svaku novu misao koja dolazi od običnih vjernika, a ujedno članove svih drugih kršćanskih zajednica službeno nazivaju 'neznabošcima', ja sam poput apostola Pavla odlučio da idem najprije k takvima i njima objavim ovu knjigu, a ne svojoj 'braći' s kojima sam cijeli svoj život dijelio duhovno zajedništvo. Od kad sam došao do novih spoznaja moji vidici su se povećali tako da svojom 'braćom' sada smatram sve prave kršćane koji se nalaze i u drugim kršćanskim zajednicama.

Ovu knjigu posvećujem njima i svima koji žele spoznati izvorne činjenice koje su dugo vremena bile nepotrebno sakrivene od svih nas. Članovima moje kršćanske zajednice nudim ovu knjigu na razmatranje ali samo na vlastitu odgovornost jer znam da im je strogo zabranjeno da čitaju tekstove svoje 'braće' koji iznose drugačija uvjerenja, pa makar ona bila istinita. No ova knjiga, protiv koje starješine nisu mogle naći razlog za krivovjerje, je dokaz da sam pred njih izašao s jednom cjelovitom istinom, pa je slobodno mogu čitati i Jehovini svjedoci ukoliko žele saznati ovu tajnu koja je još uvijek sakrivena od mnogih kršćana. Smatram da je tu tajnu o identitetu najvećeg čovjeka važno spoznati prije nego se on osobno ne objavi svijetu prilikom svog povratka na zemlju i stvaranja novog svjetskog poretka.

9

Iako su mnogi aspekti svete tajne o Kristu otkriveni svima nama kroz Božju Riječ, ona je još uvijek nepotpuna zbog objavljivanja 'drugačijeg Isusa'. Tko je onda pravi Isus? O tome možete čitati u ovoj knjizi pa ću citirati apostola Pavla koji je u svojoj poslanici Efežanima 3:4,5 napisao:

“Dakle, kad to čitate, možete proniknuti u moje razumijevanje svete tajne o Kristu. U prijašnjim naraštajima ta tajna nije bila obznanjena sinovima ljudskim kao što je sada duhom otkrivena njegovim svetim apostolima i prorocima… Ja sam postao sluga te tajne…“

Danijel Polanec

11

Isus Nazarećanin “A vi, što vi kažete, tko sam ja?”

(Matej 16:15)

KO je bio Isus - običan čovjek, utjelovljeni anđeo ili utjelovljeni Bog? Pitanje njegovog identiteta bilo je aktualno odmah nakon što je počeo

javno djelovati. Međutim, tada nitko nije dovodio u pitanje njegovu ljudsku prirodu nego samo njegovu mesijansku ulogu. Suprotno tome, njegova uloga nije upitna kršćanskim vjernicima, ali ga mnogi od njih više ne gledaju kao čovjeka nego kao nebesko božansko biće koje je samo nakratko odigralo ulogu čovjeka i zatim se vratilo na nebo. No, kakvo je bilo izvorno biblijsko i kršćansko gledište? Da li bi pogrešno gledište moglo umanjiti njegovu jedinstvenu ulogu? To pitanje je jako važno jer je njegov pravi identitet vezan uz “svetu tajnu koja je dugo bila sakrivena” (Rim 16:25). Razotkrivajući tu tajnu, apostol Pavle je Isusa vidio kao ‘posljednjeg Adama’ tj. drugog oca čovječanstva (1.Ko 15:45). Upravo takva prvobitna slika s kojom se Isusa dovodi u vezu sa prvim čovjekom Adamom se teško uklapa u doktrinarno gledište o njegovom predpostojanju koje je do danas prihvaćeno u mnogim kršćanskim zajednicama. Zato ćemo se u ovom razmatranju osloboditi bilo kojeg doktrinarnog gledišta i nastojati istinu o Isusu razumjeti u njenom izvornom kontekstu.

Isus je sam za sebe direktno i indirektno govorio da je ‘čovjek’ i to nitko tada nije dovodio u pitanje pa čak ni apostol Ivan koji je citirao Isusovu izjavu: “A sada želite ubiti mene, čovjeka…” (Iv 8:40). No kasnije je zbog nekoliko Isusovih spornih izjava to pitanje postalo diskutabilno pa su neki prevodioci iz tog citata izbacili riječ ‘čovjek’ kako bi lakše progurali jednu drugu sliku o Isusu, sliku koju su nametnuli crkveni oci odmah nakon smrti apostola. (vidi prijevod Jeruzalemska B., T.Dretar, NS …)

Isus se rodio, a zatim živio, umro i uskrsao kao ljudsko biće. Tu činjenicu nitko ne može osporiti. No, još je značajnije što ga se u Bibliji nakon uzašašća i dalje opisuje kao čovjeka, ali ne više kao smrtnog, nego kao prvog besmrtnog čovjeka, što je bio i smisao njegovog postojanja i životne misije kojom je ostalim ljudima otvorio put u život (Dj 17:31). Zato ne bi smjeli zanemariti činjenicu da je Isus (heb. Jehošua) bio i ostao ljudsko biće. Vidjet ćemo da Biblija ima dovoljno informacija koji eliminiraju bilo kakvu pomisao da ga se smatra nebeskim bićem jer takva bića mogu uzeti obličje čovjeka, ali ih se ne može smatrati ‘sinovima čovječjim’ ili ljudskim bićima.

T

12

Uzmimo u obzir da je Isus za sebe često koristio izraz “sin čovječji”, (heb. ben adham – sin ljudskog bića) izraz koji se koristio samo za ljude, a nikada za Boga i nebeska bića (vidi Ez 2:6; Da 8:17; 4.Mo 23:19). Proroci su taj izraz koristili kao sinonim za “smrtnog čovjeka”, sina Adamovog, što samo potvrđuje da je Isus samo čovjek “rođen od žene“ kojega je Bog postavio za svog glavnog zastupnika i glasnika (Iz 56:2; Gal 4:4; Iv 16:27; Lk

3:23-38). Isus je izraz ‘sin čovječji’ uvijek koristio za sebe kao pojam za ljudskog Mesiju čija je jedinstvena uloga pomazanog kralja bila unaprijed određena od Boga (Lk 18:31; Da 7:13). Kako bi se poistovjetio sa tim najistaknutijim čovjekom o kojem su pisali proroci, on je znao reći “ja sam (taj)” ('ἐγὼ εἰμί' - ego eimi; Iv 4:26; 8:58), a umjesto da u proročanskim izjavama vezanim za sebe kaže ‘ja’, koristio je naziv ‘sin čovječji’ tj. ‘on’, što možemo zapaziti iz slijedećih njegovih izjava:

ČOVJEK KOJI JE ŽIVIO I SLUŽIO MEĐU LJUDIMA

“Sin čovječji bit će izdan i predan u ruke ljudima. Oni će ga ubiti, ali on će treći dan uskrsnuti.” (Mt 17:22,23)

“Tako je određeno da i sin čovječji trpi od ruku njihovih.” (Mt 17:12)

“Evo, sin je čovječji izdan i predan u ruke grešnicima.” (Mk 14:41)

“Tako i sin čovječji nije došao da mu služe, nego da služi i da svoj život dade kao otkupninu.” (Mt 20:28)

ČOVJEK KOJI JE UMRO I USKRSAO

“Sin čovječji odlazi kao što je određeno ...” (Lk 22:22)

“Sin čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći.” (Mt 12:40)

“Nikome ne govorite o ovom viđenju dok sin čovječji ne ustane iz mrtvih!” (Mt 17:9)

ČOVJEK KOJI JE UZAŠAO NA NEBO

“... odsad će sin čovječji sjediti kraj moćne desnice Božje.” (Lk 22:69)

“Sin čovječji dolazi u čas kad se ne nadate!” (Mt 24:44)

“Tako će isto biti u dan kad se pojavi sin čovječji.” (Lk 17:30)

“… na svršetku ovoga poretka. sin čovječji poslat će anđele svoje ...” (Mt 13:40:41)

ČOVJEK KOJI ĆE VLADATI ZEMLJOM

“… prilikom ponovnog stvaranja, kad sin čovječji sjedne na svoje slavno prijestolje ...” (Mt 19:28)

“Kad sin čovječji stigne u slavi svojoj…, tada će sjesti na slavno prijestolje svoje.” (Mt 25:31)

13

Zanimljivo je da se u svim ovim izjavama ne koristi izraz ‘Sin Božji’ nego ‘sin čovječji’. No, budući da se za Isusa koriste oba izraza, onda nam oni daju jedinstvenu sliku jednog posebnog čovjeka s obzirom na njegovu ulogu u Božjem naumu. Zato je Isus govoreći: “ja sam (ego eimi) on“, stavljao naglasak na sebe kao sina čovječjeg ukazujući da je riječ o čovjeku koji je trebao biti prepoznat i prihvaćen kao ‘Sin Božji’. Pogledajmo dva primjera gdje se to posebno vidi. Prvi je vezan za događaj na gori gdje su trojica apostola vidjela njegovu buduću slavu. Tada se začuo Božji glas iz oblaka, koji je rekao:

“Ovo je Sin moj, ljubljeni, koji mi je po volji! Njega slušajte!”... I dok su silazili s gore, Isus im je zapovjedio: “Nikome ne govorite o ovom viđenju dok sin čovječji ne ustane iz mrtvih!” (Mt 17:5, 9)

Iako je ovdje Bog pred apostolima priznao Isusa za svog Sina, Isus ne kaže da će ‘Sin Božji’ ustati iz mrtvih, nego on - ‘sin čovječji’. Isto je tako postupio kada se našao pred sudom:

“Nato je ustao veliki svećenik i rekao mu (...): “Zaklinjem te živim Bogom da nam kažeš jesi li ti Krist, Sin Božji!” Tada mu je Isus rekao: “Sam si to rekao. Ali ja vam kažem: Odsada ćete gledati sina čovječjeg kako sjedi zdesna Silnome i dolazi na oblacima nebeskim” (Mt 26:62-64). “Veliki ga je svećenik opet upitao: “Jesi li ti Krist, Sin Blagoslovljenoga?” Tada je Isus rekao: “Jesam. I vidjet ćete sina čovječjeg kako sjedi zdesna Silnome i dolazi s oblacima nebeskim.” (Mk 14:61,62; Lk 22:70)

Isus i ovom prilikom, iako priznaje da je on ‘Sin Božji’, naglašava da će on, ‘sin čovječji’ sjediti s Božje desne strane. Desna ruka je bila simbol moći i autoriteta i označavala je uzvišen položaj. Sjediti ‘zdesna Bogu’ je značilo da je on taj čovjek koji je među Izraelcima, ‘sinovima Božjim’ (malo 's') uzdignut do Boga kao prvi ‘Sin’ (veliko 'S' - autoritet), ali koji još ne sjedi na svom prijestolju (Dj 5:31; 5.Mo 14:1). On će kao ‘sin Davidov’ sjediti na ‘Davidovom prijestolju’, a kao ‘Sin Božji’ na ‘Božjem prijestolju’ na zemlji tek kad stigne u svojoj slavi (Mt 12:23; 25:31; Mih 5:2; 1.Lje 28:5; 29:23). Međutim, do danas se razvilo nekoliko verzija Isusovog identiteta zbog naziva ‘Sin Božji’, pa treba ponovo istražiti i vidjeti kako je stekao taj naziv i zašto ga taj naziv nikako ne veže uz nebesku prirodu postojanja i preegzistenciju. Nikako se ne smije zanemariti činjenica da se izraz ‘sin Božji’ u Bibliji koristi za prvog čovjeka Adama, za Izraelske pomazane kraljeve, za cijeli narod Izrael i za sve izabrane ljude kao Božju djecu (Lk

3:38; 2.Mo 4:22; 2.Sa 7:14; Rim 8:14). Prvi čovjek Adam (sin Božji) je status Sina Božjeg stekao posvećenjem u Edenu kad ga je Bog postavio za oca čovječanstva, a Isus ga je u tom svojstvu zamijenio činom pomazanja.

14

Isus je potekao iz naroda kao što piše: “Narod koji je hodio u tami vidio je svjetlost veliku... Jer rodilo nam se dijete, sina smo dobili (od Boga)...” (Iz 9:2,6 usporedi 1.Mo 4:1,25, “dobih čovjeka od Gospoda” DK). Pripadnici Božjeg naroda mogu reći za njega: “sina smo dobili” od Boga, pa je Isus u tom smislu Sin (od) Boga ili Sin Božji koji je potekao i izdvojen iz naroda. Biblija ljude kao grupu naziva “sinovima ljudskim”, a Isus je čak unaprijed izdvojen iz tog ljudstva kao onaj istaknuti sin čovječji koji ih je trebao zastupati pred Bogom (Ps 4:2; 62:9; 90:3). Naime, kao sin čovječji Isus je trebao čovjeka zastupati pred Bogom, a kao Sin Božji je trebao Boga zastupati pred čovjekom. Zato ga je Bog Židovima postavio za kralja i svećenika, a sebi za Sina te se od njih očekivalo da tog izabranog sina čovječjeg prihvate za Mesiju (Krista, kralja), Sina Božjeg (Iv 20:31; 1.Iv 5:5).

U ovom razmatranju ćemo vidjeti da Isus nije bio nebeski Sin Božji koji je inkarnacijom postao sin čovječji nego da je bio sin čovječji koji je, kako Pavle kaže, “proglašen (prvorođenim) Sinom Božjim” (Rim 1:4). Isus je to istaknuto sinovstvo stekao kao zastupnik i pripadnik Božjeg naroda kojega je Bog u samim počecima nazvao svojim ‘prvorođenim Sinom’, a Izraelce ‘sinovima Božjim’ (2.Mo 4:22; 5.Mo 14:1). Kad je trebao biti rođen među zemaljskim ‘sinovima Božjim’, anđeo Gabrijel je navijestio njegovo rođenje, ali ga nije predstavio kao predpostojeću živu osobu već kao onoga koji tek dolazi u život, pa je rekao Mariji:

“Daj mu ime Isus! On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. (...) “Sveti duh doći će na tebe i sila Svevišnjega zasjenit će te. Zato će dijete koje rodiš biti sveto, Sin Božji.” (Lk 1:31,32,35)

Isus je kao prvorođenac, koji je otvorio maternicu, bio posvećen Bogu poput drugih Izraelaca (2.Mo 13:2; Su 13:5; Lk 1:12-16). Kad je prilikom pomazanja učinjen prvorođencem, Bog ga je uzeo sebi i darovao ljudima za kralja i svećenika (2.Mo 13:2,13; 4.Mo 3:45-47; Jk 1:17). To su unaprijed znali njegovi roditelji koji su ga, zbog načina njegovog dolaska na svijet, vjerojatno darovali Bogu za hramsku službu (poput dječaka Samuela), pa su mu još kao dječaku ukazivali da će i on jednog dana služiti u hramu (1.Sa 1:28; 2:11). Zato je jednom prilikom rekao svojim roditeljima: “Zar niste znali da moram biti u domu Oca svojega” (Lk 2:49). Oni su to očito znali pa ih je on tom prilikom samo podsjetio na to. Stoga je još tada, čitajući Psalme svoga praoca Davida, razvio ljubav prema Bogu i Božjem domu. Njegovi roditelji su ga poučavali i stalno usmjeravali na Boga i Božji dom u kojem je mogao još bolje upoznati Svete spise i razviti blizak odnos s Bogom kojega je već nazivao “svojim Ocem” kao što ga je nazivao i njegov praotac David koji je također kao mladić želio stalno biti u Božjem domu (Ps 89:20,26; Ps 27:4; 84:10; 1.Sa 2:21,26).

15

Isus je poput svih Izraelaca bio sin Božji, ali se, kao što je anđeo Gabrijel rekao, trebao i zvati “Sin Svevišnjega”, odnosno dobiti status prvog Sina, Božjeg prvog nasljednika, dok su ostala Božja djeca bili Kristovi sunasljednici (Rim 8:17). Zbog toga je s dodatnim razlogom često o Bogu govorio kao svojem Ocu a o sebi kao njegovom Sinu (Mt 11:27). Osim toga i samo saznanje o načinu kako je začet je dosta utjecalo na njega pa nije čudno što je njegov način izražavanja često ukazivao na njegovu bliskost sa Bogom, što su pojedini teolozi iskoristili kao dokaz njegovog predljudskog života na nebu. Međutim, nisu uopće razmišljali o tome da je prvi Adam na sličan način doživljavao svog nebeskog Oca, i da takav način izražavanja može razviti svaki čovjek koji poput Isusa “ljubi Jehovu, Boga svojega, svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim i svom snagom svojom!” (Mk 12:30).

Razvijanjem takve iskrene ljubavi je moguće postići po svetom duhu kao uzajamnoj duhovnoj vezi sa Bogom tako da se osim Isusa i drugi ljudi po svom nebeskom Ocu mogu “nazvati” i “biti sinovima Božjim” (Mt 5:9;

Lk 6:35). Taj službeni naziv ili status je Isus stekao kad je od samog Boga nakon krštenja u vodi bio pomazan i proglašen Sinom Božjim kao što piše u evanđeljima:

“I gle, otvorila su se nebesa i Ivan je vidio kako duh Božji silazi kao golub i dolazi na Isusa. I gle, čuo se glas s neba koji je rekao: “Ovo je Sin moj, ljubljeni, koji mi je po volji!” (Mt 3:16,17; Mk 1:10,11) ... “Ti si Sin moj, ljubljeni, ti si mi po volji!” (Lk 3:22, usporedi Heb 1:5)

Kad Bog kaže za Isusa da mu je on po volji i da ga s pravom smatra svojim ljubljenim Sinom, onda je to rekao u kontekstu jednog proročanstva u kojem stoji: “Evo sluge mojega, kojega podupirem, izabranika mojega, koji je po volji duše moje!” (Iz 42:1)

‘Izabranik’ je onaj koji je izabran između ostalih sinova Božjih, s tom razlikom što je samo Isus bio unaprijed određen i izabran da bude “prvorođeni sin” koji će ispuniti sve preduvjete za onog slugu koji će ostvariti Božji naum (Ps 89:19,20; Lk 9:35; 23:35). S jedne strane, mi koji prihvaćamo Isusa za Krista, Sina Božjeg, možemo ga smatrati, sinom čovječjim, jer smo dobili sina koji će nas zastupati pred Bogom, a s druge strane i sam Bog može Isusa smatrati svojim Sinom koji će ga zastupati pred ljudima jer ga je on začeo i doveo u postojanje sa tom svrhom (Lk

1:31; 2:21). Stoga su ljudi u Isusu trebali vidjeli Božjeg izabranika, Krista. Ivan Krstitelj je tada bio veliki Prorok i pomazanik (krist) Božji, ali sebe nije smatrao ni Prorokom (poput Mojsija) ni Kristom, kraljem (Iv 1:21,25). On je od Boga već dobio saznanje koji bi to čovjek mogao biti, te je bio svjedok njegovog pomazanja rekavši:

16

“Vidio sam kako duh kao golub silazi s neba i ostaje na njemu. Ni ja ga nisam znao (kao izabranika), ali onaj koji me poslao da krštavam vodom rekao mi je: ‘Na koga vidiš da duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti svetim duhom.’ Ja sam to vidio i svjedočim da je on Sin Božji.” (Iv 1:32-34)

Ivan Krstitelj je prvi javno ustvrdio da je Isus Sin Božji - Božji izabranik, ali ga nikad nije smatrao nebeskim bićem. On je znao da je Isus ljudsko biće jer mu je bio rođak. Vjerojatno je znao i za njegovo rođenje najavljeno po anđelu kao što je bio upoznat i sa svojim čudesnim rođenjem kojeg je objavio anđeo Gabrijel njegovom ocu Zahariji (Lk 1:8-13). Nakon što je krstio Isusa, postao je glavni svjedok trenutka njegovog pomazanja od samog Boga. Takvo pomazanje je mogao imati samo onaj čovjek kojega je Bog unaprijed izabrao i tim činom i službeno prihvatio za svog prvog Sina. Isus je čak ispunio proročansku sliku Izraela kao Božjeg sluge preko kojega je Bog trebao odvojiti pljevu od žita (vidi Iz 41:8-16).

Ivan je znao da je riječ o najistaknutijem Sinu Izraela, kojega je Bog izabrao za svog prvorođenog Sina, pa ga je svojim učenicima predstavio kao “Janjeta Božjeg”, rekavši im: “On će vas krstiti svetim duhom i vatrom. U ruci mu je vijača i očistit će gumno svoje i skupiti pšenicu svoju u žitnicu, a pljevu će spaliti vatrom neugasivom” (Mt 3:11,12; Iv 1:29). Pitanje je samo da li je Ivan bio siguran da će Isus biti onaj obećani Sin Božji u ulozi mesijanskog kralja. Tu je tajnu Isusova majka Marija jedno vrijeme sakrivala i od svoje djece koja u to vrijeme nisu znala da je Isus nastao začećem bez volje zemaljskog oca i da će jednog dana biti postavljen za kralja i svećenika (Iv 7:5; Mt 13:55). Isus je 40 dana nakon krštenja počeo javno propovijedati i krštavati poput Ivana Krstitelja. Međutim još nije krštavao svetim duhom, niti se predstavljao za kralja, nego je samo činio čuda pa je to možda bio razlog što ga neki nisu mogli odmah prepoznati kao Mesiju o kojem su govorili proroci. Čim je počeo propovijedati, oko njega su se skupljali učenici. Neke od njih je pozvao da ga slijede, kao što su prije toga slijedili Ivana. Drugi su ga samo poštivali jer su vidjeli da je Bog s njim. Ugledni svećenik Nikodem je bio jedan od takvih pa je rekao Isusu:

“Učitelju, znamo da si ti učitelj koji je došao od Boga, jer nitko ne može činiti čudesne znakove koje ti činiš ako Bog nije s njim.” (Iv 3:2; usporedi Dj 10:36-38)

Izraz “došao od Boga” za Nikodema nije značio da je Isus bio na nebu kod Boga odakle je došao. Taj izraz je koristio kako bi govorio o misiji ili poslanju od Boga (vidi Mt 11:18,19; Iv 8:42; 13:3). U tom smislu je i sam Isus jednom drugom prilikom rekao:

17

“...jer sam ja od Boga izašao i došao. Nisam sam od sebe došao, nego on me poslao.” (Iv 8:42, JB) “Izašao sam od Oca i došao u svijet.” (Iv 16:28)

Kao što je on “izašao od Oca” i “došao u svijet”, Biblija kaže da su i “lažni proroci izašli u svijet“ od Sotone, svog oca, bez da se time misli reći kako su oni ‘izašli’ tj. proizašli od nebeske supstance stvaranja i da su inkarnacijom došli s neba (1.Iv 4:1; Iv 8:44). Osim toga, Isus je činio velika i silna djela i mnogim ljudima je bilo jasno da ga je sam Bog “poslao u svijet” (1.Iv 4:9). No, izraz “poslao u svijet” se ne može niti smije zamijeniti izrazom “poslao na zemlju” jer u to vrijeme nije ni imala takvo značenje i bila bi izvan biblijskog konteksta, za razliku od danas kada Isusa mnogi doživljavaju kao nebesko biće koje je doslovno poslano s neba.

Kad su ljudi vidjeli da je Bog s Isusom, o njemu su počeli širiti razne glasine pa je Isus upitao svoje učenike:

“Što govore ljudi, tko je Sin čovječji?” (Mt 16:13)

Isus je to pitao da provjeri u kojoj ga ulozi oni vide, pa su mu apostoli rekli: “Neki kažu da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, a treći da si Jeremija ili jedan od proroka” (Mt 16:14; Lk 9:19). Očito je pitanje identiteta Krista bilo jako aktualno. Ljudi su u početku samo nagađali da je on jedan od velikih proroka koji uz Božju pomoć čini silna djela, kao i mnogi veliki proroci prije njega. Kad je Isus uskrsnuo jednog mladića, “sve je obuzeo strah te su slavili Boga, govoreći: “Velik prorok podignut je među nama” i “Bog se smilovao narodu svojemu” (Lk 7:16). Unatoč tome, još ga nisu vidjeli u ulozi proroka Mojsija, a samim time ni u ulozi Mesije kojeg su očekivali. Svima je bilo poznato kakva su čuda činili proroci, pa čuda koja je činio Isus još uvijek nisu mnogima bila dovoljna da u Isusu prepoznaju Mesiju, nego samo jednog od velikih proroka. Proroci su bili ljudi iz naroda koje je Bog pozvao u službu. Nisu bili pomazani uljem pomazanja od strane svećenika pa ih se nije službeno smatralo pomazanicima iako su bili pomazanici. Njihova služba je mogla trajati samo određeno vrijeme. No služba velikog svećenika i kralja je bila nešto više i njih se uvodilo u trajnu službu činom pomazanja. Zato su neki iz neznanja u Isusu vidjeli samo Proroka, a ne i Pomazanika u ulozi Sina Božjeg – Kralja.

U skladu s proročkom ulogom da poučava, u Isusu su vidjeli i velikog učitelja te ga zvali “Učitelju” (Mt 8:19; 12:38; 19:16 itd.). Kad su spoznali da Isus posreduje riječi vječnog života rekli su mu: “Mi smo povjerovali i spoznali da si ti svetac (Sin) Božji” (Iv 6:69). Time što su ga nazvali ‘svecem’, nisu ga željeli vidjeti kao jedinstveno nebesko biće koje je doslovno sišlo s neba, nego samo kao svetog čovjeka, poput Mojsija.

18

Naziv ‘svetac’ se u hebrejskim spisima koristio za jedinog i pravog Boga, pa je taj naziv mogao imati samo onaj čovjek koji je istinski zastupao Božju svetost među posvećenim narodom (Iz 43:3,15; 48:17; 1.Sa

2:2). Isus je bio svet u tom pogledu što je bio Božje “najdraže vlasništvo” kao što je to od samog posvajanja bio i Božji narod Izrael za kojeg Bog kaže: “Izrael je sin moj prvorođeni” (5.Mo 7:6; 2.Mo 4:22). Od svih pripadnika naroda se tražilo da udovolje zahtjevu svetosti jer im je rečeno: “Jer sam ja Jehova, Bog vaš. Posvetite se i budite sveti, jer sam ja svet”

(3.Mo 11:44,45; Iv 10:36). Nijedan čovjek u to vrijeme nije dokazivao riječima i djelima da je posvećen i svet u toj mjeri osim Isusa koji je došao na svijet kao prvi čovjek Izraelskog naroda.

Židovi su u Isusu trebali vidjeli onog Proroka o kojem je Mojsije govorio kad je rekao: “Proroka iz tvoje sredine, od braće tvoje, kao što sam ja, podignut će ti Jehova, Bog tvoj. Njega slušajte!” (5.Mo 18:15;

18:18,19). Nakon što je Mojsije umro, bilo je zapisano: “Ali u Izraelu se više nije pojavio prorok kao što je bio Mojsije” (5.Mo 34:10). Mojsije je bio Božji pomazanik u svojstvu proroka i vođe, pa su Židovi od Isusa očekivali da bude kao on – ljudski vođa koji će ih osloboditi od rimskog ugnjetavanja. “Kad su ljudi vidjeli čuda koja je učinio, govorili su: “Ovo je uistinu prorok (poput Mojsija) koji treba doći u svijet.” A Isus je znao da žele doći te ga uhvatiti i učiniti kraljem, pa se opet povukao u goru, posve sam” (Iv 6:14,15).

Isus očito nije pokazivao one znakove vođe koje su oni očekivali, tako da su mnogi Židovi gubili vjeru u njega i dalje očekivali jednog drugog čovjeka poput Mojsija koji će im biti kralj i vođa. Pogotovo su vjeru u njega izgubili kad je bio ubijen. Tako su dvojica učenika, nakon što je bio ubijen, rekla: “Ono s Isusom Nazarećaninom, koji je bio prorok silan u djelu i u riječi pred Bogom i svim narodom. Naši glavari svećenički i poglavari narodni predali su ga da bude osuđen na smrt te ga pribili na stup. A mi smo se nadali da je on onaj (čovjek poput Mojsija) koji će izbaviti Izraela” (Lk 24:19-21; Dj 7:22).

U početku je bilo jako malo onih koji su u Isusu vidjeli Krista (Proroka i Vođu). Tako su jedni govorili: “Ovo je uistinu Prorok.” Drugi su govorili: “To je Krist.” No neki su govorili: “Pa zar Krist dolazi iz Galileje? Ne kaže li Pismo da Krist dolazi iz potomstva Davidova i iz Betlehema, sela odakle je bio David?” Tako je zbog njega došlo do podjele u narodu” (Iv 7:40-43). Ova različita gledišta su pokazatelj da je Isus u to vrijeme za pojedine Židove i svoje sunarodnjake mogao biti samo jedan od tri moguća poslanika.

(vidi sliku 1)

19

S vremenom su pojedini ljudi koji su slijedili Isusa vidjeli da je on više od drugih proroka pa su ga počeli nazivati ‘Kristom’. U skladu s tim su za njega kao ‘čovjeka Božjega’ koristili naziv ‘Sin Božji’ bez da su u tom nazivu vidjeli inkarnaciju nebeskog bića. Čak su imali tu slobodu izražavanja da u duhu biblijskog gledišta koriste za njega i titulu ‘bog’ kao što se ta titula koristila i za Mojsija kojega je Bog “postavio za boga faraonu” (vidi 5.Mo 33:1; 1.Mo 21:22; 23:5,6; 2.Mo 7:1). Nakon što su apostoli vidjeli demonstraciju njegovih čuda, samo su rekli Isusu:

“Ti si uistinu Sin Božji!” (Mt 14:33)

Nakon što je čuo da ga ljudi smatraju jednim od velikih Proroka, Isus je upitao svoje apostole: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” Petar je rekao: “Ti si Krist, Sin Boga živoga.” Tada mu je Isus rekao: “Sretan si, Šimune, sine Jonin, jer to ti nisu otkrili tijelo i krv, nego Otac moj koji je na nebesima” (Mt 16:15-17). Ovdje je Petar napokon izjavio da Isus nije samo Prorok, nego i više od proroka, naime “Krist”, a kao pomazani kralj iz Davidove loze ujedno i “Sin Božji” (Lk 9:20). Za njega i druge apostole je Isus bio onaj koji je određen da bude kralj Božjeg kraljevstva (Iv 1:49). Tu činjenicu mu nisu otkrili tijelo i krv tj. ljudsko gledište kakvog su imali drugi koji su samo nagađali u skladu sa svojim viđenjima. On je u Isusu prepoznao kralja o kojem su govorili proroci, onoga kojemu će se “pokoravati svi narodi” (1.Mo 49:10; Iz 9:6; Ez 21:27).

Međutim, još uvijek ni Petar ni ostali apostoli nisu razumjeli da je on ujedno i onaj Božji sluga koji će se žrtvovati za njihove grijehe. Oni su naime u Isusu prepoznali samo onog Mesiju, a time i kralja iz Davidove loze koji će sjesti na Božje prijestolje u Jeruzalemu pa su oni i svi ostali učenici podsvjesno očekivali nekog drugog Krista, Božjeg slugu koji će biti veliki svećenik, a možda i trpjeti za ljude kako bi ispunio mesijansko proročanstvo (Iz 42:1-4; 49:5,6; 52:13,14; 53.pogl.). Tako se stvorilo više slika o tome tko je Isus. Time što su priznavali Isusa da je on Krist (Pomazanik), ne znači da su ga prihvatili sa svim mesijanskim ulogama.

I S U S SIN ČOVJEĆJI

Jedan od Proroka

(Pomazanik 1)

Prorok i Kralj

(Pomazanik 2)

Veliki Svećenik

(Pomazanik 3)

Slika 1 – Isus je na početku svoje službe za ljude bio jedan od tri moguća poslanika

20

Sjetimo se Ivana Krstitelja. Ni on u početku Isusove službe nije razumio sve oko Isusove uloge, pa je iz tamnice preko svojih učenika upitao Isusa: “Jesi li ti onaj koji ima doći ili da čekamo drugoga?” (Mt

11:3). Naime, Ivan je svojim učenicima Isusa predstavio kao “janjeta Božjega koje odnosi grijeh svijeta” (Iv 1:29). Iako je posvjedoćio da je Isus Božji Sin iz Judinog plemena, on je vjerojatno mislio da će doći još jedan iz Levijevog plemena kojega treba čekati u ulozi Velikog svećenika. Neki Ivanovi učenici nisu pošli za Isusom jer su vjerojatno očekivali da Ivan bude taj drugi Pomazanik budući da je bio iz Levijevog plemena i Aronove obitelji. Naime, najstariji spisi židovske Kumranske zajednice iz tog vremena pokazuju da su Židovi, prema Zaharijevom proročanstvu, očekivali dvojicu Pomazanika, jednog iz Davidove, a drugog iz Aronove loze, po uzoru iz prošlosti, tako da je tada Isus u mislima njegovih učenika mogao biti jedan od najmanje dva Krista, Sina Božja (Zah 4:14).

Ova situacija pokazuje da su Židovi naziv ‘Sin Božji’ koristili za svakog istaknutog čovjeka koji je u njihovoj povijesti bio izdvojen kao prvi Sin i poslan od Boga s nekom mesijanskom ulogom, a ne za neko jedinstveno nebesko biće koje se inkarniralo u čovjeka. Zato trebamo na izraz ‘Sin Božji’ gledati u njegovom izvornom obliku jer su ga u ono vrijeme čak i rabini izgovarali unutar njegovog hebrejskog značenja u povezanosti sa Pomazanikom (vidi Mt 26:63; Mk 14:61; Lk 22:67-70). Taj izraz u mislima spomenutih ljudi se nije odnosio na nebesko biće, niti su taj izraz koristili u smislu inkarnacije i predpostojanja. Ni Isus nije koristio taj izraz kako bi dokazivao da je on Sin Božji po prirodi nebeskog postojanja, nego samo da je Sin Božji po mesijanskoj ulozi.

I S U S SIN ČOVJEĆJI

K R I S T SIN BOŽJI

Kralj (1)

Veliki svećenik (2)

Slika 2 – Neki Židovi su očekivali dvojicu Mesija tj. dva Sina Božja

21

Kad su drugi priznavali da je on Sin Božji po mesijanskoj ulozi, Isus nikad nije nadopunjavao taj naziv kako bi im ukazao na njegovo drugačije značenje (kakvo je uvedeno desetljećima kasnije), pa je uvijek isticao da je on “čovjek” i “sin čovječji” čime je u duhu Svetih Pisama govorio o sebi kao o Jehovinom sluzi (Iv 8:28,40, IŠ,DK,JB)1. Prorok Izaija je istaknuo jednu važnu činjenicu o tom čovjeku koji za sebe kaže:

“Jehova me pozvao dok sam bio u utrobi majčinoj. Prije nego me majka rodila spomenuo je ime moje. (...). I sada mi Jehova, onaj koji me u utrobi majčinoj oblikovao da budem sluga njegov, govori da mu dovedem natrag Jakova, da bi se Izrael skupio k njemu. Ja ću se proslaviti u očima Jehovinim, Bog moj bit će snaga moja. Kazao je: “Nije malo to što si sluga moj koji će podići plemena Jakovljeva i dovesti natrag sačuvane sinove Izraelove. A postavio sam te i za svjetlo narodima, da spasenje moje dopre do kraja zemlje.” (Izaija 49:1,5,6)

Izak, Samson, Ivan Krstitelj i drugi su bili pozvani od Boga dok su bili u majčinoj utrobi (1.Mo 17:19; Su 13:2-5; Iz 44:28; Lk 1:13-15). Svi su oni na sličan način kao i Isus, postojali u Božjem umu kao jasno definirana riječ, a pojavili su se nakon rođenja kada su ispunili svoju ulogu koja im je unaprijed dana. No, u koje vrijeme je Bog pozvao Isusa za svog slugu? Ako bi tvrdili da je Isus prije svog rođenja postojao kao nebesko biće onda bi to značilo da je bio pozvan mnogo prije nego je začet što se protivi ovom proročanstvu po kojem je “pozvan dok je bio u utrobi majčinoj”, odnosno u trenutku kad je započeo njegov život, a život svakog čovjeka započinje začećem. Psalmista kaže da Bog vidi čovjeka dok je još “zametak” i s te točke gledišta on poziva to ljudsko biće kojemu je odredio ime a time i ulogu (Ps 139:16; Jr 1:5; Ri 9:11). Tako je i Isusov život započeo začećem a njegovo je ime spomenuto prije rođenja, što znači da mu je 'ime' tj. uloga određena mnogo prije začeća, dok je prilikom ‘začeća’, kad je počeo postojati u majčinoj utrobi posvećen a time i automatski pozvan da ispuni svoju mesijansku ulogu (Mt 1:21-23; Lk 1:31; 2:21; Iz 9:6). Ovo proročanstvo jasno dokazuje da Isus nije postojao prije začeća, pa ga Bog prije toga nije ni mogao pozvati da se inkarnira u ljudsko biće. Kada bi tvrdili da je Bog pozvao nebesko biće prije njegove inkarnacije i začeća, onda je Bog u spomenutom proročanstvu krivo predstavio svog Mesiju. No, ako ne želimo ispravljati Boga, onda moramo prihvatiti ovo proročanstvo o tom Božjem sluzi tj. o čovjeku koji prihvaća svoju ulogu Mesije, ulogu koja je određena prije njegovog postojanja i rođenja.

1 Prijevod: IŠ –'Ivan Šarić'; DK –'Daničić Karađić'; JB –'Jeruzalemska Biblija'

22

Ovo imajmo na umu kad budemo kasnije razmatrali neke Isusove zagonetne izjave koje neki tumače izvan ovog konteksta kako bi tvrdili da je on postojao na nebu prije rođenja. Vidjet ćemo što je Isus s time želio reći u skladu s činjenicom da u hebrejskim Svetim spisima nije postojala ideja o predpostojanju u doslovnom smislu riječi, nego samo u obliku proročanske riječi koja je jasno opisivala neku osobu prije njenog rođenja.

Zanimljivo je da su i nebeski anđeli u Isusu vidjeli samo čovjeka pa su ga sukladno time zvali “Isus Nazarećanin”, čime su isticali njegovo zemaljsko porijeklo povezano sa proročanstvom da će se on nazvati “Nazarećanin”, po mjestu svojih roditelja gdje je živio i odrastao (Lk

1:26,27; Mt 2:23; Mk 1:24; 10:47). “Čak su i nečisti duhovi, kad god bi ga vidjeli, padali ničice pred njim i vikali: “Ti si Sin Božji!” (Mk 3:11). Oni su znali da je Bog naumio suditi i njima preko čovjeka pa su već tada znali da je Bog odredio Isusa za tog suca (1.Ko 6:3; Ri 16:20; Mk 1:24-27). Zato su pred njim iskazivali strah, a svojim klanjanjem su samo priznavali njegovu ulogu Sina Božjeg preko kojega ih Bog može osuditi (Lk 4:33-37; 8:28;

usporedi 1.Kr 3:28; Jo 4:14). “Ali on ih je prekoravao i nije im dopuštao da govore, jer su znali da je on Krist” (Lk 4:41). Oni su “znali da je on Krist, Sin Božji”, odnosno čovjek koji se rodio u Betlehemu, a odrastao u Nazaretu. Mnogi ljudi to još nisu mogli povezati, pa nisu bili sigurni je li Isus Mesija ili samo veliki prorok.

Isusovi prvi učenici su također Isusa gledali samo kao čovjeka koji je na mnoge načine dokazivao da je Bog s njim i da ga je sam Bog ovlastio da propovijeda i čini silna djela. Samo su oni u Isusu vidjeli, ne samo proroka, nego i velikog Proroka i Vođu (kralja) poput Mojsija. Tako je Filip rekao Natanaelu:

“Našli smo onoga o kome su pisali Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.” Natanael, je kasnije rekao Isusu: “Učitelju, ti si Sin Božji, ti si kralj Izraelov!” (Iv 1:45,49)

Kralj – u odnosu na narod

Sin Božji – u odnosu na Boga

Kao što vidimo, Natanael, koji je dobro poznavao Pisma je zaključio da može Isusa zvati Sinom Božjim zbog njegove uloge kralja koja mu je dana od Boga (vidi 2.Sa 7:5,12-14). On iz Svetih Pisama nije mogao steći bilo kakvu predodžbu o tome da je Krist, Sin Božji, osoba koja je prije rođenja živjela na nebu, tako da on i drugi apostoli Isusovo porijeklo dovode u vezu sa čovjekom iz Nazareta. Isusovu ulogu kralja su prihvatili jer su spoznali njegovu kraljevsku liniju preko Josipa i Marije koja je vodila do kralja Davida.

23

Kad su spoznali da je Isus budući kralj, onda su povezali proročanstva o velikom Proroku i velikom Vođi, te su oni, za razliku od ostalih Židova, umjesto tri poslanika očekivali dva. Prvi čovjek je za njih bio Isus. Njegovo zemaljsko porijeklo su dovodili u vezu sa Davidovom lozom: “A sav se narod divio i govorio je: “Da nije ovo sin Davidov?” (Mt 12:23; 15:22). U Isusu su prepoznali obećanog Proroka i Kralja, ali još nisu vidjeli onog Božjeg slugu, Velikog svećenika koji će jednom zauvijek pokriti grijehe. Takvu predodžbu nije imala ni Marta koja je rekla Isusu:

“Znam da će (moj brat Lazar) ustati o uskrsnuću u posljednji dan.” Tada joj je Isus rekao: “Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, oživjet će. I svatko tko živi i vjeruje u mene, nikada neće umrijeti. Vjeruješ li to?” Odgovorila mu je: “Da, Gospodine, ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, onaj koji treba doći u svijet.” (Iv 11:24-27)

Isus je ovdje ukazao na svoju ulogu posrednika života, ali ni to nije bio razlog da ga Marta vidi kao nebesko biće, nego kao čovjeka s posebnim ovlastima od Boga. Znala je iz Pisama da je on onaj čovjek od Boga koji treba doći u svijet. No, pitanje je da li je u ovim riječima mogla spoznati da će Isus biti taj svetac Božji koji će umrijeti za narod. Isus je to nagovijestio kad je rekao da je on uskrsnuće, ali ni ona ni apostoli tada nisu razumjeli da on mora umrijeti i uskrsnuti kako bi Bog preko žrtve svog ljubljenog ‘prvorođenca’ omogućio uskrsnuće i posredovao život svima koji vjeruju u njega.

Isus je ipak bio uhapšen, osuđen i na kraju ubijen što je razočaralo i zbunilo njegove učenike vjerojatno zato što je o smrti i uskrsnuću sina čovječjeg govorio u trećem licu (Mt 17:12,22,23; 12:40). Oni tada još nisu prihvaćali činjenicu da je Isus taj koji će biti ubijen iako su čuli da on govori o sebi, a ne o nekom drugom sinu čovječjem. Za njih je taj drugi sin čovječji možda postojao kao još jedna opcija. Čak su se bojali pitati Isusa u vezi toga pa je i mogućnost njegove mučeničke smrti i uskrsnuća za njih bila potpuna nepoznanica (Lk 9:44,45). Na kraju su njegovu smrt prihvatili kao smrt čovjeka. Petar ga se čak prije toga odrekao tvrdeći: “Ne poznajem tog čovjeka” (Mt 26:71-74).

Dok su podsvjesno sa dozom sumnje očekivali njegovo uskrsnuće, ono ih je na kraju ipak iznenadilo jer je Isus mnogo toga govorio u zagonetkama. Tek su tada shvatili da sva mesijanska proročanstva govore o jednom čovjeku, sluzi Božjemu sa više mesijanskih uloga (Iz 53:8-12).

Razumjeli su da je Isus u sebi ujedinio sve proročanske slike, tako da nije bilo potrebno očekivati pojavu dvojicu Mesija, nego samo jednog.

24

Isus je bio jedan i jedini Mesija kojeg su Židovi trebali prihvatiti pa su to trebali saznati, ne samo oni nego i svi drugi narodi. Petar je na praznik Pedesetnice okupljenom mnoštvu rekao:

“Ljudi Izraelci, čujte ove riječi: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega je Bog pred vama potvrdio silnim djelima, znamenjem i čudesnim znakovima koje je posredstvom njega učinio među vama, kao što i sami znate, tog čovjeka, predanog neprijateljima da bi se ispunilo ono što je Bog čvrsto naumio i unaprijed znao, pribili ste na stup rukom bezakonika i ubili ga. Ali Bog ga je uskrsnuo oslobodivši ga okova smrti, jer nije bilo moguće da ga smrt zadrži (...) Stoga neka sav dom Izraelov pouzdano zna da je Bog [tog čovjeka] učinio i Gospodinom i Kristom, tog Isusa kojeg ste vi pribili na stup.” (Dj 2:22-24,36)

Petar ovdje ne mijenja svoju sliku o njemu. On ga i dalje smatra čovjekom, a ne inkarnacijom nebeskog bića (vidi Mt 26:71-74). Zato on pred mnoštvom ljudi svjedoči da je Bog tog svojeg slugu, čovjeka Isusa, prilikom pomazanja “učinio Gospodinom i Kristom”. Nekoliko dana kasnije su on i Ivan rekli mnoštvu ljudi koji su vidjelo čudo izlječenja:

“Bog praotaca naših, proslavio je Slugu svojega, Isusa, kojega ste vi predali i odrekli ga se pred licem Pilatovim (...) Ali Bog [je tog čovjeka] podignuo iz mrtvih, čemu smo mi svjedoci. (...) Bog je tako ispunio ono što je navijestio ustima svih proroka, da će njegov Krist (Mesija, Sin Božji) trpjeti.” (Dj 3:13-18)

K R I S T Sin Božji

Prorok Kralj Svećenik

ISUS Sin

čovječji

Slika 3: Isus Krist, Sin Božji i njegove tri mesijanske uloge.

25

Iz ovih riječi je jasno izražena misao da su Židovi ubili istaknutog čovjeka. Čak im je i Isus prije toga rekao: “A sada želite ubiti mene, čovjeka ...” (vidi Dj 5:28; Iv 8:40; DK, IŠ). No, uskrsnuće ‘tog čovjeka’ je bio najvažniji dokaz da je Isus bio Krist, Sin Božji.

Prema tome, iz svih ovih izjava prvih očevidaca doznajemo da su u Isusu vidjeli samo čovjeka kojeg se moglo smatrati Sinom Božjim jer je bio Božji sluga kojeg je Bog izabrao za svoje posebno djelo. Samo takvog čovjeka je Bog mogao smatrati, ne samo svojim slugom i sinom, jer je takvih u Izraelu moglo biti više, nego svojim ljubljenim tj. jedinorođenim Sinom i najdražim vlasništvom. On je tada Isusa, poput kralja Davida, učinio prvorođencem nacije, a to nije mogao biti bilo tko nego samo jedan poseban čovjek (Ps 89:26,27). Kao što je David učinjen Sinom prvorođencem kako bi kraljevao u Božje ime, tako je to trebao biti i njegov sin Salamun, pa je Bog Davidu rekao za njega: “Ja ću njemu biti Otac, a on će meni biti Sin” (2.Sa 7:14).

Biti Božji Sin je u to vrijeme značilo biti proglašen za prvorođenca tj. za prvog sina Izraela koji je zastupao Boga i Božju kuću te sjedio Bogu s desne strane na Božjem zemaljskom prijestolju (1.Lje 28:5; 29:23). No, pomazani kraljevi (Mesije) u Davidovoj lozi su od tada samo privremeno vladali tako da ti sinovi Božji nisu bilo određeni niti proglašeni za onog istaknutog kralja kojemu će Bog “utvrditi prijestolje kraljevstva njegova dovijeka” (2.Sa 7:16). Čak jedno vrijeme Izraelci nisu imali nijednog čovjeka iz Davidove loze koji bi sjedio na Božjem prijestolju tako da su željno očekivali onog sina, prvorođenca koji će zauvijek vladati. Zbog uskrsnuća tog čovjeka, mnogo Židova je povjerovalo u njega i prihvatilo ga za svog obećanog Mesiju, kralja.

Svi oni koji su u prvom stoljeću priznavali Isusa za sina Davidova su ujedno priznavali da je on Krist, Sin Božji – onaj kojeg je njegov Bog i Otac učinio svojim “prvorođencem” (Ps 89:27). Isus je govorio i postupao kao Božji zastupnik tako da su ljudi mogli osjetiti kao da je među njima sam Bog kojeg nisu mogli vidjeti (Iv 10:30). On je u svom imenu nosio Božje ime (heb. Jehošua – “Jehova je spasenje”) i ljudi su u njemu trebali vidjeti svoga Oca i Boga, pa su se njegovi učenici prema njemu ponašali sa dužnim poštovanjem. Njega su trebali slušati jer je on za njih bio vidljivo očitovanje Božje prisutnosti. U tom vremenu on je bio jedini čovjek koji je davao svjedočanstvo o sebi da je Mesija kojeg je Bog unaprijed odredio za vječnog Kralja i Svećenika (Heb 3:1). U to ime su mu se mogli klanjati i iskazivati čast kao kralju Davidu i velikom svećeniku Melkisedeku (1.Ljet 29:20; Ps 110:4). Međutim, mnogi ga nisu prihvatili jer su očekivali da njihov Mesija odmah sjedne na Davidovo prijestolje.

26

Isus je čak upozorio da će se pojaviti “lažni Kristi” koji će njemu pokušati oduzeti ulogu kralja. Naime, znajući da on neće odmah “sjesti na svoje slavno prijestolje” na zemlji, nego tek onda “kad stigne u svojoj slavi”, onda je najavio da će se u međuvremenu pojaviti oni koji će se predstavljati za Mesiju - pomazanog ‘kralja’, dok bi Isus u očima ljudi bio samo onaj Božji sluga koji je umro za grijehe. Postojala je opasnost da čak i izabrani ne prihvate Isusa kao kralja nego da čekaju drugog Mesiju, kralja (Mt 24:24; 25:31). Jedan od lažnih Mesija je bio Simeon Bar Kohba za kojeg je rabin Akiba ben Joseph 132. g. govorio ”Ovo je Kralj Mesija!“ On je također bio samo čovjek. Zato se moramo ponovo pitati: Da li su svi oni, koji su tada Isusa priznavali za Sina Božjeg, u svojim ga mislima zamišljali kao nebesko biće, jer se i za anđele u Bibliji govori kao o “sinovima pravoga Boga”? (1.Mo 6:1,2; Job 1:6). Ili je ‘Sin Božji’ u to vrijeme u duhu hebrejskih Pisama bio samo počasni naziv za čovjeka koga je Bog odabrao za svog istaknutog zemaljskog slugu; čovjeka kojemu je Bog dodijelio posebno mjesto između svih sinova Božjih?

Zaključak je na ovoj drugoj tvrdnji. To je često naglašavao i sam Isus. On nikada nije ukazivao da je kao sin Božji učinjen sinom čovječjim, nego da je kao sin čovječji učinjen Sinom Božjim, Kristom, što su kasnije potvrđivali i sami apostoli (Ri 1:4; Dj 2:36; 1.Ti 3:16; Iv 20:31; 1.Iv 5:5).

Židovima nije bilo sporno čovjeka smatrati “Mesijom, Sinom Božjim”, niti su mogli taj naziv smatrati bogohulnim jer je bio istoznačnica nazivu “Mesija, sin Davidov” (Mk 12:35; 14:61). Nekima od njih je zasmetalo to što je Isus izjavio da će upravo on “sjediti s desna Bogu i doći s oblacima nebeskim” čime se po njihovom mišljenju neovlašteno uzdigao na Božje (Davidovo) prijestolje (Iv 5:17-23; Mt 26:63,64; 1.Lje 28:5; 29:23; usporedi Iz

14:12-14). Još više im je bilo sporno kad im je rekao:

“Ja i Otac jedno smo.” Tada su Židovi opet pograbili kamenje da ga kamenuju. A Isus im je rekao: “Pokazao sam vam mnoga dobra djela Očeva. Za koje me od tih djela kamenujete?” Židovi su mu odgovorili: “Ne kamenujemo te zbog dobrog djela, nego zbog hule, zato što se ti, premda si čovjek, praviš bogom.” (Iv 10:30-33)

( titula ‘bog’ je bila istoznačnica tituli ‘Sin Božji’)

Za farizeje i pismoznance “praviti se bogom” nije značilo smatrati se Bogom, Stvoriteljem, nego smatrati se Sinom Božjim. Svi su oni bili ‘sinovi Božji’ ali je samo jedan mogao biti prvi do Boga, Oca. No, Isus je za njih bio običan čovjek, tesar bez ikakvog ugleda, pripadnik običnog naroda kojeg su oni duboko prezirali i proklinjali, nazivajući ih “narod zemlje”, heb. “am haarec” (Iv 7:47-49). On je za njih bio kršitelj Zakona, “onaj koji prima grešnike i jede s njima” što je njima bilo ispod časti (Lk 15:2).

27

Zbog ovakvog stava prema Isusu nije ni bilo čudno što su neki na njega gledali kao običnog čovjeka i grešnika koji sebe neovlašteno gradi bogom (sinom Božjim), pa se nisu htjeli takvom običnom čovjeku klanjali kao bogu u povezanosti s njihovim jedinim Bogom Jehovom (vidi 1.Ljet 29:20;

Iv 8:40, IŠ,DK). No, Isus je rekao da su u krivu jer je on zaista bio od Boga pomazan za njihovog budućeg kralja (tj. boga). Činio je djela Očeva pa se nije htio lažno predstaviti za Božjeg izabranog kralja i tako se po autoritetu prikazati lažnim bogom (Sinom Božjim), nego je kroz djela koja je činio u zajedništvu s Bogom dokazivao svoju posvećenu ulogu Sina Božjeg tj. boga postavljenog nad njima (Iv 10:34-39; usporedi 2.Mo 7:1).

Pobornici Isusovog predpostojanja poistovjećuju Isusa sa Božjom ‘mudrosti’ koja je u vječnosti s Bogom iako Pavle kaže da je Bog u pravom smislu riječi “jedini mudar” (Rim 16:27). U Bibliji je pisano kako ‘mudrost’ govori za sebe: “Po meni kraljevi kraljuju i vladari odlučuju po pravdi. Po meni knezovi vladaju ...” (Izr 8:15,16). Ako bi se tu ‘mudrost’ poistovjetilo s preegzistentnim Isusom, kao što to mnogi čine, onda se time ulazi u kontradiktornosti sa ovom situacijom. Naime, ako je Isus znao da je on u prošlosti bio ta personificirana ‘mudrost’ po kojoj Sotona i kraljevi vladaju s njegovim dopuštenjem, onda mu Sotona ne bi nudio ono što je dobio od njega. Zato je na Sotoninu kušnju, kad mu je on nudio da će mu dati sva kraljevstva ovoga svijeta, mogao s pravom reagirati dajući mu na znanje da je on iznad njega i da mu pripada puno više od onoga što mu on nudi (Mt

4:8-10). No, Isus nije tako reagirao jer se nije mogao pred Sotonom lažno predstavljati. Osim toga, ukoliko je Isus znao da mu pripadaju, ne samo sva kraljevstva, nego i cijeli svemir sa svim anđelima, onda bi to značilo da se prije silaska na zemlju odrekao svojeg prava koja su mu pripadala kao prvorođencu. No, ako se odrekao tog prava, onda ga njegov Otac ne bi prilikom krštenja nazvao svojim Sinom, niti bi apostol Pavle rekao da je Bog prilikom krštenja uveo u svijet “svojeg Prvorođenca” (Heb 1:6; Iv

10:36). Ali, ako ga je Bog (po teoriji inkarnacije) tom prilikom ipak ponovo priznao za svojega Prvorođenca, onda je Isus automatski ponovo postao suvlasnik svega i Sotona mu ne bi mogao nuditi nešto što mu je već pripadalo kao prvorođencu i nasljedniku svega. Kako bi riješili ovu kontradiktornost onda se pojavila jedna nova ideji po kojoj je on bio običan anđeo, ali je postao viši od ostalih jer je bio spreman postati čovjek i žrtvovati se. No vidjet ćemo da je jedina istina sadržana u činjenici da je on počeo postojati samo kao čovjek i da prije rođenja nije živio na nebu, a kamo li da je do tada bio prvi do Boga. Očito je da je Isus bio prvorođenac, prvi po važnosti svog postojanja, ali ne onaj koji je to postao prije postanka svijeta, nego tek prilikom pomazanja.

28

Sotona je znao istinu o Isusu, pa je bio slobodan da ga kuša u pokušaju da ga navede na krivu odluku. Kao istaknuti anđeo, kerubim, on se u početku pobunio protiv Boga, ali nije osporavao Božji suverenitet jer ga je priznao pred Isusom rekavši da mu je suvereni Bog predao vlast nad svim kraljevstvima (Lk 4:6). On je u početku samo napao prvog čovjeka Adama tako što mu je na prevaru uspio oduzeti pravo da vlada nad zemljom kao Božji sin i zastupa Boga kao vladara, čime bi uloga ovog kerubima vjerojatno bila umanjena. Bog je nakon toga Sotoni dozvolio da bude bog ovog svijeta i stekne svoje potomstvo od ljudi koje je organizirao u neovisne vlasti, ali mu je dao do znanja da će mu se u budućnosti suprotstaviti jedan drugi čovjek (heb. adham) koji će steći pravo da mu se preda vlast nad svom zemljom. Isus je neposredno prije ove Sotonine kušnje dobio od Boga saznanje da je on taj drugi Adam, Sin Božji.

Sotona je želio u Isusu izazvati sumnju i zato je čak dva puta rekao Isusu: “Ako si Sin Božji” učini to i to, kako bi dokazao da si zaista od Boga postavljen za njegovog prvog Sina. Da je Isus bio nebeski Sin Božji iz prapovijesti koji je na nebu stekao daleko veće ovlasti onda ne bi morao dokazivati tko je on i ovakve kušnje bi bile nepotrebne. Čak i kad bi tvrdili da nije imao veće ovlasti to ne dokazuje da je živio kao anđeo jer je ova kušnja bila usmjerena prema čovjeku koji je trebao biti siguran da je on taj prvi Sin kojemu se dane velike ovlasti (Lk 23:35). Sjetimo se primjera Mojsija i Gideona, koji su tražili od Boga neki dokaz da je Bog s njima tako što su tražili od Boga da učini neko nadnaravno čudo kako bi se u to uvjerili (2.Mo 4:1-9; Suci 6:36-40). Bog ih je u to uvjerio, ali Isus nije tražio da se u to uvjerava jer je u susretu s Bogom, koji ga je neposredno prije toga pozvao i poslao u svijet, stekao puni uvid u “svetu tajnu” i svoju ulogu u toj najvažnijoj misiji (Iz 7:10-12; Iv 5:37; 8:26; Ef. 1:8-10).

Da je Sotona njega zaista smatrao samo čovjekom, vidi se iz njihovog dijaloga. On je Isusu prije ovoga postavio izazovno pitanje: “Ako si Sin Božji, reci ovom kamenju da postane kruh!” Da je učinio ovo čudo radi vlastite časti, dokazujući time da je on taj sin Božji, postupio bi kao i Mojsije koji je iznevjerio Boga (4.Mo 20:9-12; 5.Mo 32:51). Međutim Isus mu je odvratio: “Pisano je: ‘Čovjek ne smije živjeti samo o kruhu, nego treba živjeti i o svakoj riječi koja izlazi iz usta Jehovinih’” (Mt 4:3,4). Kao i svaki čovjek, Isus je prije svega ovisio o svakoj Božjoj riječi, a ne samo o fizičkoj hrani. Zato je ovdje sebe predstavio kao ‘čovjeka’, a ne kao nebesko biće koje je, kao što neki uporno tvrde, postojao prije svog rođenja. Da je Isus bio to nebesko biće, onda bi Sotona na gornju izjavu reagirao ukazujući Isusu da on nije pravi čovjek pa se ne bi trebao izvlačiti na čovjeka i ljudsku ovisnost o Božjoj riječi.

29

U drugoj kušnji Sotona mu je rekao: “Ako si Sin Božji, baci se dolje! Jer pisano je: ‘Anđelima svojim on će zapovjediti za tebe i oni će te nositi na rukama svojim, da gdje ne udariš o kamen nogom svojom’” (Mt 4:6). Ono što je bitno ovdje zapaziti je to što je i ovaj izazov usmjeren prema čovjeku koji je trebao biti siguran da je Bog s njim i da će ga odsada spremno čuvati od smrti, kao što je u prošlosti čuvao svoje vjerne sluge (Ps

91:11,12). Sotona nije iskušavao njegovu nadnaravnu sposobnost da se poput anđela kreće po zraku, jer tu sposobnost nema niti jedan čovjek pa je nije imao ni Isus. On Isusa ovdje želi uvjeriti kako će ga anđeli nositi i tako sačuvati da ne pogine jer Bog, ukoliko ga je izabrao za Sina Božjeg, neće dozvoliti da pogine. Vidimo da je Sotona Isusa promatrao kao čovjeka koji je u kritičnim trenucima ovisio o zaštiti Božjih anđela, a ne o vlastitim natprirodnim sposobnostima (Mt 26:53).

Sada se ponovo vratimo na treću kušnju u kojoj je Sotona pokazao sva carstva svijeta te mu rekao: “Sve ću ti ovo dati ako padneš i pokloniš mi se” (Mt 4:8,9). Da je Isus bio najviše biće do Boga, Sotona ne bi mogao ni tražiti ni očekivati da mu se on pokloni i prizna za vladara svijeta. Znajući da je Isus samo čovjek koji je bio u toj situaciji da mu Bog u budućnosti dade svu vlast na zemlji, onda je to pokušao osujetiti. Isus nije rekao: “Ti se trebaš meni pokloniti, a ne ja tebi” jer još nije bio uzdignut na taj položaj vlasti. Zato je mogao samo reći: “Odlazi, Sotono! Jer pisano je: ‘Jehovu, Boga svojega, obožavaj i jedino njemu služi!” (Mt 4:10). Isus je time dao do znanja Sotoni da “Svevišnji vlada kraljevstvom ljudskim i da ga daje kome hoće i nad njim postavlja (tj. postavit će, ne najviše nebesko biće nego) najnižega od ljudi” (Da 4:17).

Sotona je znao da Bog namjerava tog drugog čovjeka (posljednjeg Adama), kojeg je proglasio svojim Sinom, postaviti nad svom zemljom. S druge strane, Sotona je na zemlji imao svoje sinove. Jednome od njih je Pavle rekao: “Sine Đavolov”, bez da je time mislio kako je taj čovjek inkarnacija nebeskog anđela (Dj 13:8-10). Tako i naziv “Sin Božji” nije nikakav dokaz da je Isus inkarnacija nebeskog bića.

Kad je Sotona tražio da mu se Isus pokloni (grč. proskuneo), onda je tražio od Isusa da on prizna njegov autoritet nad Zemljom kojeg mu je u početku dao sam Bog. Sotona je sebe smatrao bogom koji je vladao nad ljudima uz Božje dopuštenje, pa je želio da mu Isus iskaže doličnu čast (1.Mo 18:1-3; 2.Mo 34:8; Jo 5:13-15). Kako je Isus reagirao na tu činjenicu? Isus je priznao njegov autoritet nad svijetom nazivajući ga “vladarem ovoga svijeta”, ali mu se nije želio pokloniti kao zakonitom vladaru koji tu stoji s Božjim odobravanjem (Iv 8:44).

30

Pokloniti se Sotoni je značilo iskazivati mu čast, ne kao jedinom suverenom Bogu nego kao bogu ovog svijeta, jer je rekao Isusu: “Dat ću ti vlast nad svima njima i slavu njihovu, jer je meni predana (od Boga) i dajem je kome hoću” (Lk 4:6). Ovakvo klanjanje nije imalo smisao obožavanja koje pripada samo pravom Bogu, nego je imalo namjeru iskazivanja časti onome kojemu je čast vladanja dana od Boga. Sotona je to zloupotrijebio tražeći za sebe veće ovlasti od onih koje je dobio.

Isus je stoga, iako čovjek, dozvolio da mu se klanjaju (grč. proskuneo) i ljudi i anđeli. To nije bilo idolopoklonstvo nego čin kojim se priznavalo njegov autoritet kojeg je dobio od Boga (vidi 1.Mo 43:26-28; 2.Mo 4:29-31). Pokloniti se Isusu kao kralju je značilo pokloniti se samom Bogu, pa ga se moglo obožavati u vezi s Bogom, kao što su se Izraelci u sličnim situacijama “poklonili pred Jehovom i pred kraljem” (Mt 14:33; 1.Lje

29:20). Izraelci nisu vidjeli Boga, ali su se klanjali kralju kao Bogu jer je on sjedio na Božjem prijestolju. Nisu tim činom obožavali kralja nego Boga. Klanjajući se Isusu, prvi kršćani nisu Isusa smatrali Bogom niti su ga time željeli zamijeniti s Bogom, Ocem, kojemu jedinome pripada da ga ljudi obožavaju kao Suverena. Zato apostol Pavle kaže da Isus Krist ...

“...iako je bio u Božjem obličju, nije pomišljao na otimanje — da bude jednak Bogu. Naprotiv, odrekao se samoga sebe i uzeo obličje roba te postao sličan ljudima. Povrh toga, kad je obličjem postao čovjek, ponizio se i postao poslušan sve do smrti, i to smrti na mučeničkom stupu. Zato ga je Bog i uzvisio i podario mu ime koje je iznad svakog drugog imena, da se u Isusovo ime prigne svako koljeno onih koji su na nebu i onih koji su na zemlji i onih koji su pod zemljom i da svaki jezik javno prizna Isusa Krista za Gospodina na slavu Boga, Oca.” (Flp 2:5-11)

Isus je bio u Božjem obličju, ali ne kao anđeo, nego kao Adam. Bio je čovjek stvoren na sliku Božju i muškarac koji je po dodijeljenom autoritetu odražavao Božju slavu (1.Mo 1:26; 1.Ko 11:7). Silna djela koja je činio uz pomoć svetog duha su ga uzdizala kao jedinstvenog Sina Božjeg, kao najvećeg čovjeka u Božjem obličju. No, on nije želio oteti Božji autoritet kao što su to učinili Sotona i neki vladari. Spoznao je da je rođen da bude kralj (bog), ali nije postupio kao Adam i posegnuo za svojom slavom prije vremena nego se poslušno ponizio. Do tada su mnogi vladari riječima i djelima sebe izjednačavali s Bogom. To je u prvom stoljeću učinio i kralj Herod Agripa koji nije dao slavu Bogu nego ju je zadržao samo za sebe (Dj

12:21-23). Isus na to nije nikad pomišljao nego se potpuno podložio Bogu i uvijek mu davao slavu. Unatoč toj veličini i moći koju je dobio od Boga on se odrekao samog sebe i uzeo obličje roba. Zašto?

31

Za Mesiju je bilo prorečeno: “Nije lika dostojanstvena niti ga ljepota krasi, i kad ga se pogleda, to nije čovjek kakvog bismo željeli” (Iz 53:2). Ovo proročanstvo jasno govori o tome da su Židovi mogli za Mesiju očekivati samo čovjeka a ne nebesko biće koje bi odigralo ulogu ljudskog kralja. Umjesto da je pred tadašnjim Židovima uzeo lik dostojanstvenog kralja, Isus je uzeo lik običnog siromašnog roba. Židovi su očekivali drugačijeg čovjeka u ulozi slavnog kralja. Isus je čak i Pilatu priznao da se on rodio da bude kralj (Iv 18:37). No, ono što mnogi, pa čak i njegovi učenici nisu odmah znali je to da on mora najprije ići putem koji će završiti sramotnom smrću. On je stalno svojim apostolima davao do znanja da se on privremeno odrekao sebe i slave koja mu je pripadala kao izabranom kralju, te da se ponizio do te mjere da je uzeo mučenički stup i u svemu ‘postao sličan ljudima’, odnosno da je “u svemu morao postati poput svoje ‘braće’ da bude milosrdan i vjeran kao veliki svećenik u službi Božjoj, kako bi prinio pomirbenu žrtvu za grijehe naroda” (Heb 2:17; Rim 15:8; Mt 16:24).

Robovi su bili podanici svojih gospodara, pa je i Isus, iako pomazani kralj, kojemu je prilikom pomazanja trebala pripasti sva vlast i sve bogatstvo svijeta, postao taj rob poput svoje braće koja su u takvoj društvenoj situaciji trpjela u raznim nevoljama od strane nepravednih gospodara i vladara (Iz 14:10; 2.Ko 8:9; Mt 2:2; 8:20). Ljudi su ga čak htjeli postaviti za kralja, a on je, umjesto da je uživao kraljevsku slavu i bogatstvo, svjesno pristao da bude sličan njima, a ne slavnim kraljevima (Iv

6:14,15). To je najveći primjer odricanja samog sebe.

Sjetimo se Davida. Iako je bio pomazan za kralja, nije se borio za prijestolje nego se ponizio do te mjere da je živio kao sluga, a kasnije čak kao bjegunac u smrtnoj opasnosti od kralja Šaula. I on se odrekao samog sebe i uzeo obličje roba te postao sličan svojoj braći koji su mu se pridružili u progonstvu. U njemu su vidjeli budućeg kralja. Razlika je bila samo u tome što su oni njega kasnije postavili za kralja, dok je Isus najprije trebao umrijeti kako bi nakon uskrsnuća od Boga primio kraljevsku krunu (1.Sam

16:13; 22:1,2). Prema tome, da li je Isus uzeo obličje roba prilikom rođenja ili prilikom krštenja? Po teoriji inkarnacije Isus je iz višeg stupnja postojanja sišao u niže i u tom trenutku postao rob. Međutim, Biblija pokazuje da je to očito bilo u vrijeme kada je iz mladića stasao u čovjeka i to s 30 godina (4.Mo 4:3; 1.Lj 23:3; Lk 3:23). Tada je po židovskom zakonu postao punoljetan, odnosno postao je čovjek, a time i dovoljno zreo da na sebe preuzme odgovornosti u svezi svog poslanja. Naime, tek tada “kad je obličjem postao čovjek, ponizio se i postao poslušan sve do smrti.”

32

Netko bi se ovdje odmah uhvatio za riječi “postao čovjek” i tvrdio da Isus prije toga nije bio ljudsko biće jer je to postao rođenjem. No, da li bi ovaj izraz pobornicima inkarnacije mogao biti dovoljan dokaz Isusovog predpostojanja? S obzirom da je to izjavio apostol Pavle, pogledajmo što je on zaista mislio kad je to rekao. Pavle je u jednoj poslanici napisao za sebe: “Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, razmišljao kao dijete, rasuđivao kao dijete. A kad sam (obličjem) postao čovjek, odbacio sam ono što je djetinje” (1.Ko 13:11). Kad je Pavle postao čovjek, to nije značilo da prije toga nije bio ljudsko biće. Naime, on je bio ljudsko biće ali nije bio društveno priznati čovjek dok to nije obličjem postao. Postati obličjem čovjek je značilo postati fizički zrela osoba.

Ljudsko obličje razlikuje muškarca od žene, a također i dijete od odraslog čovjeka. Isus je prošao svoj razvoj od djeteta do čovjeka kao i svako drugo ljudsko biće. Bilo bi smješno kad bi pomislili kako se najveće biće u svemiru sa duhovnim i umnim sposobnostima iznad bilo kojeg čovjeka ponaša kao mala beba i dijete u kojoj se nalazi duša potpuno razvijene ličnosti. Kad danas čujemo izjave djece i ljudi koji tvrde da su nekad u prošlosti živjeli, onda se za to hvataju samo oni koji vjeruju u reinkarnaciju i besmrtnost duše, odnosno o seljenju duša iz jednog tijela u drugo tijelo. Činjenica je da Biblija ne podupire takvu nauku, niti dozvoljava pravim vjernicima da je prihvate, pa bi bilo čudno kad bi Isusa njegovi učenici smatrali reinkarnacijom čija je duša prilikom rođenja preselila u tijelo djeteta. No Sotona želi ljude uvjeriti u takve nauke o besmrtnosti duše koristeći čak i Bibliju iz koje se izvlače pojedini stavci za takve krive nauke. Prije nego su Isusa uzdigli u nebesko biće, neki su u drugom stoljeću počeli zastupati ideju da je on reinkarnacija prvog čovjeka Adama.

Nas se poučava da u tim slučajevima navodne reinkarnacije vidimo sotonsko djelo na način da on svojom manipulacijom u svijest takvih ljudi ubacuje neke slike iz prošlosti drugih ljudi kako bi ih uvjerio da su oni živjeli prije svog rođenja. Zato te mentalne slike ne mogu biti pravovaljani dokaz za podupiranje reinkarnacije. Da li bi onda Isus mogao sebi i drugima pomoću takvih slika iz svoje podsvijesti dokazivati da je živio u prošlosti, ako je znao da su takve slike moguća manipulacija? Očito ne. Nema dokaza da je Bog u Isusu aktivirao skrivene pretince mozga gdje se kriju slike iz prapovijesti kako bi mu dokazivao da je on živio na nebu i Isus bi imao pravo posumnjati u to. No, vidjeli smo iz Evanđelja da on to nije trebao dokazivati čak ni Sotoni jer ga ni on nije smatrao nebeskim sinom Božjim nego zemaljskim.

33

Ukoliko je Isus oduvijek živio na nebu onda bi se on morao poniziti prije inkarnacije. No, on se ponizio tek sa 30 godina svog života kada se prije krštenja zavjetovao Bogu. Takav zavjet je kao Izraelac morao dati u skladu sa Zakonom po kojem je živio (3.Mo 27:2-5; 4.Mo 6:2-8). Umjesto da ističe svoju kraljevsku ulogu koja mu je tom prilikom dodijeljena, on se najprije ponizio pokazavši poslušnost Bogu sve do mučeničke smrti. Bog je s njim sklopio savez za kraljevstvo po kojem se on odrekao sebe kako bi bio prinesen Bogu “kao žrtva paljenica” za službu velikog i vječnog svećenika, dok su do tada drugi veliki svećenici prinosili zamjensku žrtvu (2.Mo 13:2,13; Heb 7:11-25; primjer ‘žrtve’ Jiftahove kćerke Su 11:30-35,38,39).

Njegova se poniznost ne odnosi na transformaciju iz nebeskog u ljudsko tijelo ili iz višeg stupnja postojanja u niže. Zato možemo reći da je Bog, tek onda kad je Isus po židovskom zakonu obličjem postao čovjek i kad je krštenjem na sebe preuzeo odgovornost Božjeg sluge koji se ponizno stavlja u službu Bogu, ‘postao’ njegov Otac i u posebnom smislu, a to je potvrdio uskrsnuvši ga od mrtvih (Mk 1:11; Ps 2:7; Dj 13:33; 17:31).

Nakon uskrsnuća ga je Bog uzvisio iznad svakog imena i dozvolio da mu se u to ime svi klanjaju. Iznad Jehove (JHVH – JeHoVaH; JaHVeH) nema drugog Boga, ali ispod Njega mogu postojati bogovi u hijerarhiji u kojoj je Isus postao najveći i tu će biti sve do kraja svoje zemaljske vladavine (usp.

Da 11:36). Isus je kao “Prvorođenac” trebao privremeno zamijeniti Božju ulogu na zemlji i “umjesto Boga” biti Gospodar Božje kuće (2.Mo 4:12,16;

Heb 3:5,6). Zato je stalno isticao sebe kao sina čovječjeg u odnosu na Božju kuću (Izrael) i cijelo čovječanstvo. Taj sin čovječji je dobio od Boga najvišu vlast na zemlji i to su trebali vidjeti Židovi kako bi ga prihvatili za svog budućeg kralja. Isus im je zato objasnio rekavši: “Nije li zapisano u vašem Zakonu: ‘Ja sam rekao: “Bogovi ste”‘? Ako je ‘bogovima’ nazvao one protiv kojih je Bog govorio — a Pismo se ne može poništiti, kako onda vi onome kojega je Otac posvetio i poslao u svijet kažete: ‘Huliš’, zato što sam rekao: ‘Sin sam Božji’?” (Iv 10:34-36). On je citirao jedan Psalam u kojem je izmeđuostalog napisano slijedeće:

“Bogovi ste ... Sinovi Svevišnjega” (Ps 82:1-7).

Da je to bilo rečeno samo jednom od tih ljudskih dostojanstvenika, npr. kralju Davidu ili Salamunu, to bi onda bilo izrečeno na slijedeći način:

“Ti si bog (kralj i sudac), Sin Svevišnjega (Sin Božji).”

‘Bog’ je u ovakvom načinu izražavanja titula kao ekvivalent za istaknutog ‘sina Božjeg’.

‘bogovi’ = Sinovi Božji (množ.) ‘bog’ = Sin Božji (jedn.)

34

Tadašnjim Židovima nije bilo sporno što je Isus sebe nazivao ‘Sin Božji’, jer su hebrejska Pisma dozvoljavala takvo izražavanje u vezi s kraljevima Davidom i Salamunom koji su sjedili s desne strane Bogu na njegovom prijestolju u gradu Jeruzalemu (1.Lje 28:5; 29:23). Već smo rekli da su neprijateljski nastrojeni Židovi krivo zaključili da je Isus za sebe uzeo one ovlasti koje je Bog namjeravao dati samo pravom Kristu. Po njima je bilo neumjesno i hulno da jedan ‘običan čovjek’ i grešnik koji je za njih bio kršitelj Zakona, neovlašteno sebe uzdiže na Božje prijestolje kao ‘Sin Božji’ (Lk 6:7,8). Isus im je objasnio da kraljeve i suce Pismo naziva ‘bogovima’, što znači da su po ovlastima dobivenim od Boga zastupali Boga na zemlji i da su im se u to ime ljudi mogli klanjati i poštivati (1.Lje

29:20). On je njima dokazivao da je od Boga dobio puno veće ovlasti zbog kojih je mogao reći: “Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud povjerio Sinu, da bi svi poštovali Sina kao što poštuju Oca” (Iv 5:22,23).

Poštivati Oca je značilo slaviti ga u skladu sa njegovim imenom. Isto tako je i Isusa trebalo poštivati i slaviti u skladu s njegovim novim imenom i slavnom ulogom prvorođenog Sina koju je dobio od Boga (Iz 29:13; Mk

7:6: Ps 7:17; 86:9; Rim 3:23). Kao što je trebalo slušati Boga, tako je od sada trebalo slušati i Isusa kojega je Bog odredio za svog jedinog Zastupnika, a njihovog kralja, suca i spasitelja. Isus im je u tom smislu objasnio da on ima ovlasti i autoritet na zemlji veće od ostalih zemaljskih ‘bogova’. One ljude koje Pismo u psalmima naziva ‘bogovima’, se kaže da su samim tim i ‘Sinovi Najvišega’, pa nije bilo potrebe da napadaju Isusa što je za sebe govorio da je Sin Božji, tj. bog. To je bilo dozvoljeno izjednačavanje s Bogom, za razliku od ‘tirskog vođe’, ‘običnog čovjeka’ koji nije bio postavljen od Boga, ali je “svoje srce izjednačavao sa srcem Božjim” te govorio: “Ja sam bog i na prijestolju Božjem sjedim”. U tom smislu neprijateljski Židovi nisu htjeli Isusa prihvatiti za pomazanika, Sina Božjeg, jer su ga smatrali običnim čovjekom (Ez 28:1-9; 1.Ljet 29:20).

Budući da u to vrijeme nitko od ljudi nije imao takvo ovlaštenje, onda je bilo potrebno da ljudi Isusa prihvate, ne samo kao Božjeg sina nego i kao najvišeg od zemaljskih bogova. Apostoli su ga prihvatili kao kralja i suca, a samim tim i ‘kao boga’ pa je Toma, nakon što se uvjerio u njegovo uskrsnuće obratio Isusu rekavši: “Gospodin moj i Bog moj” (Iv 20:28). S obzirom da smo vidjeli da je izraz ‘bog’, može smatrati titulom koja se može odnositi na čovjeka kao Božjeg zastupnika i da se tim pojmom misli na istaknute ‘sinove Božje’, onda je Toma upravo to priznao za Isusa. On nije mogao reći: “Gospodin moj i [Sin Božji] moj”, jer se to gramatički nije moglo tako izraziti, nego je jednostavno rekao “... i bog moj” ('bog' = 'Sin Božji') bez da je time Isusa smatrao nebeskim Bogom (s velikim 'B').

35

Ovdje pojam ‘bog’ također ima isto značenje kao i ‘Sin Božji’. Kao drugo, Toma je bio prisutan kad je Filip rekao Isusu: “Pokaži nam Oca”, a Isus mu je rekao “Tko je vidio mene, vidio je i Oca” (Iv 14:8,9). Toma je ovom svojom izjavom mogao samo potvrditi da u Isusu sada vidi njegovog Oca, Boga, jer ga je on zastupao u pravom svjetlu. Kao treće, za Tomu je Isus mogao biti ‘bog’ na sličan način kao što je Mojsije bio ‘bog’ Faraonu (2.Mo 7:1). Samim tim što je sa uskrsnućem Bog potvrdio Isusa za svog Sina koji će vladati svijetom, onda je za Tomu bilo na mjestu da Isusa nazove ‘bogom’ jer će on u toj ulozi zamijeniti Sotonu kojega je Isus nazvao ‘bogom ovog svijeta’. Neki čak tvrde da je u ushićenju rekao: “Gospode moj i Bože moj”, ali da problem u prevođenju. U svakom slučaju Isus je shvatio što je Toma rekao i zato ga nije ispravljao. Isus za njega nije bio nebesko božanstvo nego vidljivi bog na zemlji, odnosno jedini čovjek koji je učinjen Gospodinom (čitaj: učinjen bogom) preko kojega će suvereni Bog vladati na zemlji (Ri 1:4; Dj 2:36; 1.Ti 3:16; Iv 20:31; 1.Iv 5:5).

Bez obzira koliko je bilo ljudskih bogova na zemlji, Isus je s tom titulom bio iznad svih njih i najistaknutiji među njima (Mt 9:6-8; 2.Sa 7:9).

Sve što je Isus radio i govorio je bilo ono što bi uradio ili rekao sam Bog jer je on bio Božji zastupnik. Sve što je objašnjavao se odnosilo na blisku vezu i zajedništvo koje je on kao čovjek razvio sa Bogom kojeg je s pravom smatrao svojim Ocem jer mu je Bog dodijelio ulogu prvorođenca. Osim toga, on je bio u posebno bliskom odnosu sa nebeskim Ocem pa je samim tim “jedinorođeni (grč. monogenēs – poseban, jedini, ljubljeni) sin” koji ima zakonsko pravo zastupati svog Oca umjesto Adama, kao što je Izak dobio tu čast umjesto prvorođenog Jišmaela (1.Iv 4:9; Mt 17:5; Heb 11:17; 1.Mo 16:15; 17:18-21; Gal 4:22,23).

Razne crkve koriste izraz ‘jedinorođeni’ samo za Isusa tvrdeći da se time želi reći kako je on jedini koji je rođen od Boga, dok su svi drugi stvoreni. No, takvo tumačenje nema biblijski oslonac jer se taj izraz koristio i za Izaka iako on nije bio jedini sin koji je rođen od Abrahama. Abraham je i prije i poslije rođenja Izaka imao i druge sinove (1.Mo 25:1,2). Stoga izraz ‘jedinorođeni’ ne može značiti da je Isus jedinstveni sin po prirodi svog postojanja i da se po tome razlikuje od drugih razumnih bića. Njegova priroda postojanja je ista kao i naša. On dijeli s nama ljudsku prirodu kao što su i Izak i njegova braća po zajedničkom ocu Abrahamu po prirodi postojanja bili ljudi i po tome slični jedni drugima. Kao što je Izak bio jedini od svih Abrahamovih sinova koji je rođen (jedinorođeni sin) po obećanju kako bi kroz njega potekao Božji narod, tako je i Isus bio jedini sin koji je rođen po obećanju da kroz njega Bog dovede u postojanje svoju obitelj na zemlji (Lk 10:22; Iv 16:15; Heb 1:2).

36

Položaj i autoritet ‘prvorođenog’ i ‘jedinorođenog’ sina omogućava mu da bude prvi od mnogih ljudskih sinova koje je Bog prihvatio u svoju obitelj, s tom razlikom da je on postao prvi Sin na pravnoj osnovi, a mi preko njega usvojeni sinovi – Božja djeca.

Isus je sebe vidio u tom jedinstvenom položaju koji je od svih ljudi dan samo njemu, tako da sve njegove izjave u tom kontekstu nisu mogle izgledati kao da se neovlašteno izjednačava s Bogom, niti su negirale njega kao ljudsko biće koje je bilo potpuno podložno Bogu. Dok su jedni u Isusu, u njegovim djelima i riječima vidjeli Boga kojeg je savršeno zastupao, Isusovi neprijatelji su sve Isusove izjave krivo protumačili, pa su zbog toga čak i naziv Sin Božji tumačili izvan njihovog pravog značenja. Prilikom suđenja su rekli Ponciju Pilatu: “Mi imamo zakon i po našem zakonu on treba umrijeti, jer je za sebe tvrdio da je Sin Božji (bog)” (Iv 19:7). Ovdje trebamo primijetiti da je sam naziv ‘Sin Božji’, koji Židovima nije trebao smetati, ipak postao trn u oku židovskih svećenika koji nisu htjeli da Isus sebe dovodi u vezu sa Bogom i njihovim mesijanskim kraljem. Oni su smatrali da je Isus svojim izjavama izašao izvan dozvoljenih zakonskih okvira jer je po njima izraz Sin Božji zloupotrijebio kako bi se neovlašteno pravio bogom tj. sucem i kraljem. Budući da je to moglo značiti samoinicijativno uzdizanje do Boga i lažno predstavljanje, onda je i sama njegova tvrdnja: “Ja sam Sin Božji (bog)”, u tom njihovom kontekstu podrazumijevala hulu koju je Mojsijev zakon kažnjavao (Mt 27:43; 3.Mo

24:16; 5.Mo 13:1-5). No, bili su u krivu. Isus nikad nije želio da njegovi učenici to misle ili da steknu takav dojam pa je stalno dokazivao svoje ovlaštenje (Iv 5:3,32; 8:14). Između dva izraza - sin čovječji i Sin Božji - je stalno nalazio prihvatljivu ravnotežu dajući naglasak na to da je on samo čovjek koji zastupa Boga u ulozi istaknutog Sina.

Pilat je odrastao u okruženju poganskih naroda koji bi Isusa u najmanju ruku mogli smatrati nebeskim božanstvom da su znali za njegovo nadnaravno djevičansko začeće jer bi oni takvo rođenje odmah povezali sa svojim mitološkim bogovima. Izgleda da su židovski rabini i svećenici zloupotrijebili izraz ‘Sin Božji’ jer su znali kako bi po rimskom zakonu Isus mogao biti optužen na političkoj osnovi budući da su sinovi Božji bili nasljednici rimskog prijestolja. Kad su oni s tom optužbom došli pred Pilata i “kad je Pilat čuo te riječi (da se Isus smatra Sinom Božjim tj. bogom), još se više uplašio, pa se vratio u palaču i rekao Isusu: “Odakle si ti?” (Iv 19:8,9). Pilat je znao da su nasljednici Julija Cezara smatrani sinovima Božjim. U to vrijeme je samo rimski Cezar nosio titulu “Sin Božji” ('divi filius').

37

Egipatska, a kasnije i Grčka i Rimska religija su uzdigle vladare u božanstva tako da se vjerovalo kako su oni potomci bogova koji su rođeni u ljudskom obličju. Isus nikad nije objavljivao jednu takvu mitološku sliku o sebi niti je dokazivao da je on više biće od čovjeka. U takvom mitološkom okruženju nije ni bilo čudno da je Pilat pitao Isusa: “Odakle si ti?” vjerojatno aludirajući da je možda on jedan od bogova koji su se spustili na zemlju u ljudskom obličju. Isus mu nije odgovorio na to pitanje jer mu je već ranije rekao: “Ja sam se zato rodio (da budem kralj) i zato sam došao u svijet da svjedočim za istinu” (Iv 18:37).

Isus mu je indirektno rekao da nije sa neba nego sa zemlje jer se ‘rodio’ kao i svaki drugi čovjek, ali sa unaprijed određenom vladajućom ulogom od Boga. Sama riječ ‘rodio’ u ovom kontekstu nije imalo značenje po rimskoj mitologiji po kojoj bi on bio bogo-čovjek, nego je označavala rođenje ljudskog bića. Njegovo rođenje koje je spomenuo Pilatu nije imala nikakvo drugo značenje osim što je time odbacio svaku pomisao da je on doslovno sišao s neba kao nebesko biće. Zato nije rekao da je “došao s neba”, kao što je to znao u simboličnom smislu reći Židovima, niti da je doslovno sišao na zemlju, nego da je “došao u svijet” kao i svi drugi Božji proroci prije njega (Iv 6:14; Iv 6:38-42). Pilat je tu činjenicu prihvatio i pred mnoštvom ljudi predstavio Isusa riječima: “Evo čovjeka!” (Iv 19:5). Očito nije imao razloga Isusa dovoditi u vezu sa mitološkim bogovima.

O toj temi piše evanđelist Luka. Kad je sa apostolom Pavlom bio na Malti, Pavla je ugrizla zmija otrovnica pa su svi mislili da će se srušiti mrtav. No kad se to nije desilo, stanovnici Malte su “nakon dugog čekanja, vidjeli da mu se nikakvo zlo nije dogodilo ... i stali govoriti da je on bog” (Dj 28:5,6). Jednom su došli u Listru gdje je Pavao izliječio hromog čovjeka. “Kad je mnoštvo vidjelo što je Pavao učinio, povikalo je na likaonskom jeziku: “Bogovi su u ljudskom obličju sišli k nama!” I Barnabu su nazvali Zeusom, a Pavla Hermesom, jer je on vodio riječ” (Dj

14:11,12). Ljudi su oduvijek bili skloni od slavnih ljudi stvarati bogove i izvanzemaljska bića jer i Biblija opisuje vrijeme prije potopa kad su se neki sinovi Božji (anđeli) utjelovljivali, te živjeli na zemlji kao ljudi stvarajući potomstvo Nefila. Vremenom su iz toga nastali mnogi mitovi koji su doveli do obožavanja tih vanzemaljskih bogova i njihovih moćnih sinova. Gore spomenuti ljudi su pod vodstvom svojih svećenika htjeli prinijeti žrtve Pavlu i Barnabi. “A kad su to čuli apostoli Barnaba i Pavao, razderali su haljine svoje i jurnuli među mnoštvo, vičući: “Ljudi, zašto to radite? I mi smo samo ljudi, kao i vi! Objavljujemo vam dobru vijest da biste se od tih ispraznosti obratili Bogu živome, koji je načinio nebo i zemlju i more i sve što je u njima” (Dj 14:14,15).

38

Zamislimo da se Isus našao u ovakvoj situaciji kao Pavle. Da li bi i on postupio na sličan način i rekao: “Ljudi zašto to radite? I ja sam samo čovjek, kao i vi!” S obzirom da on nikad nije tvrdio za sebe da je božansko biće s neba, onda bi on po svemu sudeći rekao tim ljudima da je on samo čovjek kao što je to rekao Ponciju Pilatu, a također i židovskim svećenicima (Iv 8:40, DK). Tu sliku o Isusu kao čovjeku je imao i sam Pavle. On nije iskoristio ovu priliku da kaže kako se Isus utjelovio i sišao na zemlju, te da je on pravo božanstvo kojemu treba odati čast umjesto mitološkom Zeusu i Hermesu. Umjesto toga, Pavle ove ljude odvraća od ispraznih mitoloških bogova prema jedinom živom Bogu koji je načinio nebo i zemlju, dok Isusa drži samo kao čovjeka preko kojega Bog ispunjava sva svoja obećanja o spasenju ljudskog roda.

Židovi su mogli pomazanog čovjeka smatrati Sinom Božjim, u okvirima svetih Pisama. U Judaizmu je to mogao biti onaj čovjek kojega je Bog osobno izabrao i pomazao za njihovog kralja. Po židovskom zakonu Isus je zbog hule trebao biti kamenovan kao Stjepan, ali je ipak ubijen razapinjanjem po rimskom zakonu jer su židovski svećenici ukazali da se Isus neovlašteno uzdigao, ne samo do njihovog Boga nego i do Cezara koji se po rimskom pravu jedini može smatrati Sinom Božjim – kraljem Rima. Zbog toga je Pilat bio primoran da se on ubije po rimskom zakonu, pa je zapovjedio da se na stup postavi natpis na kojem je pisalo za što je optužen: “Isus Nazarećanin, kralj židovski” (Iv 19:19; Mt 27:37; Dj 7:54-58). Kad su Isusa osudili i ubili, to je mnogima od njih bio dokaz da Isus, sin čovječji nije bio taj Krist, Sin Božji i kralj za kojeg se smatrao, pa su morali čekati drugog Mesiju. Uopće nisu razumjeli Pisma i sve ono što se trebalo ispuniti samo na jednom čovjeku. Dok je Isus umirao:

“...prolaznici su ga vrijeđali, podrugljivo odmahujući glavom i govoreći: “Ti koji razvaljuješ hram i gradiš ga za tri dana, spasi sam sebe! Ako si Sin Božji, siđi sa stupa!” ... Uzdao se u Boga, pa neka ga on sad izbavi ako mu je drag! Jer rekao je: ‘Ja sam Sin Božji.’” (Mt 27:39,40,43)

Kao što vidimo, i ovdje se može razabrati da je sin Božji za Židove mogao biti onaj čovjek koji je trebao dokazati da je Bog s njim, a ne netko tko bi svoju moć iskazao kao moćno nebesko biće. U tom smislu su “stotnik i oni koji su s njim čuvali Isusa vidjeli potres i ono što se događalo, silno su se uplašili i rekli: “[Ovaj čovjek] je zaista bio Sin Božji!” (Mt 27:54). Ovaj stotnik je čuo da Isusa smatraju Sinom Božjim, pa Luka piše da je u biti taj stotnik rekao: “Ovaj je čovjek zaista pravednik” (Lk 23:47). Iz tih izjava se vidi da su oni mogli samo potvrditi da je taj čovjek bio Sin Božji ili Mesija bez da su time aludirali na nebesko biće.

39

Pojmovi ‘Sin Božji’ i ‘Krist’ (Mesija) su definirali jedan drugoga. Židovi nikad nisu vjerovali da će njihov Mesija biti nebesko biće koje bi u ljudskom obličju sišlo s neba, pa nikad nisu u Isusu vidjeli svemogućeg Boga (kao što ga vide trinitarijanci) ili anđela (kao što ga vide neke druge kršćanske zajednice) iako je činio moćna djela. Čak mu se nikad nisu suprotstavili na toj osnovi. Naime, nikad mu nisu rekli: “Ti ne možeš biti sin Božji jer nisi nebesko biće koje je sišlo s neba. Ti si čovjek kao i svi mi.” Zato Isus nikad nije dolazio u situaciju da ga Židovi gledaju kroz inkarnaciju jer su oni u njegovim čudima prepoznali samo čovjeka Božjega s kojim Bog čini moćna djela kao što je ranije činio preko proroka Mojsija, Ilije, Elizeja itd. Nikad nije tvrdio da su čuda odraz njegove moćne i nadnaravne sile nego da su ona bila odraz Božjeg moćnog djelovanja preko njega (Iv 3:2; 5:36; 14:10). Prema tome, čak ni ta čuda nisu mogla dokazivati da je on moćno nebesko biće, nego samo smrtni čovjek koji u svemu sluša i zastupa Boga (Iz 56:2). Da je ta čuda vršio među drugim narodima, oni bi ga vjerojatno proglasili nebeskim božanstvom. Kao što je Pavle uspio objasniti Grcima za sebe i Barnabu da oni nisu nebeski bogovi, nego samo obični ljudi koji zastupaju jedinog i pravog Boga, tako je i Isus uspio sačuvati sliku o sebi kao čovjeku - Pomazaniku koji je unaprijed određen da Bog preko njega izvrši svoj plan spasenja.

Izgleda da je takvu jednostavnu sliku bilo teško očuvati u okruženju grčkih i rimskih mitova o raznim bogovima koji su sišli na zemlju i polubogovima rođenim na zemlji od kojih su neki čak prikrivali svoje božanstvo. Neki danas u tome vide sličnosti jer tvrde da je i Isus bio svjestan svog predpostojanja ali da je to prikrivao. Kroz poganske religije je Sotona uspio čovjeka izjednačiti sa Bogom i božanskim ovlastima, kao što je rekao Evi, a preko nje i Adamu, da će oni biti “kao Bog” ukoliko sami i neovisno o Bogu odlučuju o svom životu (1.Mo 3:1,2). Izgleda da je to želio učiniti i s Isusom, navodeći ga da iskušava Boga i da pod pritiskom bude bog sam sebi, a budući da u tome nije uspio, on je po svemu sudeći nastojao navoditi ljude na idolopoklonstvo tako da se Isusu klanjaju kao svemogućem Bogu i u tome je na kraju uspio.

Činjenica je da se kršćanstvo u svom kasnijem razvoju često oslanjalo na učenja i gledišta grčke i rimske religije iz kojih su preuzete filozofske špekulacije i ideje za tumačenje Biblije. Na tu veliku pogrešku je upozorio apostol Pavle. Znajući da su ljudi skloni da stvarnošću, koja ih ne zadovoljava u potpunosti, davati mitološku dimenziju rekao je: “I odvratit će uši od istine, a okrenut će se izmišljenim pričama” (1.Ti 1:4). “Kloni se izmišljenih priča koje skvrne što je sveto, priča svojstvenih starim ženama” (2.Tim 4:4).

40

Za pretpostaviti je da je u takvom okruženju postojala opasnost da se čovjeka Isusa učini božanskim bićem koje je sišlo na zemlju u ljudskom obličju, što je mnogima u to vrijeme bilo lako prihvatiti. Time bi bio idealna konkurencija svim mitskim bogovima grčke i rimske religije. I ne samo to, Isusa su kasnije kroz doktrinu o trojstvu uzdigli na mjesto Boga čime su od Isusa učinilo ono što on nije želio ni pomisliti. On za razliku od Adama, po pitanju dobra i zla, života i smrti, nije želio uzeti veću mjeru slobode odlučivanja i biti “kao Bog”. No, kad se već Isus nije htio u tom pogledu izjednačiti s Bogom, to su učinili neki njegovi sljedbenici jer je takav više odgovarao njihovoj predodžbi onoga koji je mogao otkupiti čovječanstvo od grijeha i smrti. Po njima smrtni čovjek to nije mogao nikako učiniti, pa je to morao biti netko puno veći od čovjeka. Po tvrdnji zastupnika Logos kristologije, bilo je potrebno da on bude prvi i najviši anđeo, pa čak i vječni Bog. No, obje teorije se oslanjaju na učenje o doslovnoj preegzistenciji i inkarnaciji, o čemu hebrejski starozavjetni spisi uopće ne govore.

S obzirom da su Židovi u svojim hebrejskim spisima o Mesiji dobili samo jednu sliku, sliku čovjeka kao potomka iz Davidove loze, onda bi u samim počecima kršćanstva ova druga slika o njegovom predljudskom postojanju trebala biti jedna od glavnih tema kako bi se postavio novi i potpuniji temelj vjere u Krista. Apostoli su trebali najprije židovske kršćane a kasnije i ostale uvjeravati u nešto što se nije moglo naći i dokazivati u hebrejskim spisima. Znamo da su u Bereji mnogi Židovi “primili riječ i svaki dan istraživali hebrejska pisma da vide je li to tako” (Dj 17:11). Kad su prihvatili vjeru u Isusa kao Mesiju, pitanje je da li su ga mogli na temelju svetih Pisama prihvatiti kao božansko biće koje je egzistiralo na nebu prije nego se spustio na zemlju u drugu nižu dimenziju. Po svemu sudeći, oni tako nešto nisu ni čuli od apostola niti su se u to mogli uvjeravati na temelju Pisama jer ona o tome nigdje ne govore. Da su neki učitelji tvrdili kako je sam Isus sebe predstavio kao nebesko biće koje je s neba došlo na Zemlju, Berejci bi to teško mogli povjerovati čak i onda kad bi iza takvih tvrdnji stajali apostoli. Svaka predodžba izvan hebrejskih svetih Pisama je mogla predstavljati mit koja bi svoje zajedničke slike vukla iz grčko-rimske mitologije o bogovima i polubogovima koji su se spustili na zemlju u ljudskom obličju. Isusa je trebalo gledati samo kao Božjeg najistaknutijeg čovjeka. Netko bi sada vjerojatno ukazao na proročanstvo proroka Miheja u kojem stoji:

“A ti, Betleheme Efrato, koji si premalen da budeš među tisućama Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će biti vladar u Izraelu, koji potječe iz davnine, iz dana pradavnih.” (Mih 5:2)

41

Ove riječi neki teolozi koriste kako bi dokazali da Isus prije svog rođenja potječe od davnih dana. No, u toj istoj knjizi se govori o zakletvi u vezi Mesije koju je Bog dao Abrahamu “još davnih dana” (Mih 7:20). Naime, kao što od davnih dana potječu obećanja o Mesiji, tako od davnih dana postoji i sama slika Mesije, vladara kojeg je Bog obećao dovesti u postojanje preko Davidove loze koja je iz prorokove vremenske točke gledišta još od davnih dana niknula u Betlehemu, odakle se trebao pojaviti novi ‘izdanak’. Kad su Herodu pismoznanci ukazali na ovo Mihejevo proročanstvo, onda u njemu nisu mogli zapaziti da je Davidov potomak prije svog rođenja živio na nebu, nego da je njegovo porijeklo još davnih dana čvrsto utemeljeno na Davidovoj lozi. Međutim, danas se te riječi ne čitaju u tom izvornom značenju pa dobivaju krivi smisao.

Židovi su u gornjim proročanskim riječima mogli samo da prepoznaju način na koji su se proroci izražavali u vezi s Mesijom. Proroci su govorili o njemu kao stvarnoj osobi koja će se pojaviti na zemlji. O njemu su mogli znati puno toga jer je bio određen iz pradavnih dana. Npr. kad bi neki vladar u Izraelu bio okrunjen od strane ljudi koji bi ga izabrali po mjerilima tadašnje političke situacije na zemlji, onda se ne bi moglo govoriti o njemu da potječe iz davnine. Međutim, Isusov izbor za kralja nije trebao biti uvjetovan ljudskim izborom i ljudskim mjerilima nego po univerzalnoj slici i mjerilima koja je Bog odredio od samih početaka ljudskog roda. Zato je njegov početak iz davnina. Prije nego je svijet nastao on je već bio određen da se pojavi na zemlji. Budući da je u Bibliji bio jasno definiran, Židovi su ga mogli iz tih povijesnih i proročanskih zapisa vidjeti i prepoznati. Stoga su svi čekali njegovo rođenje a ne utjelovljenje ili inkarnaciju (Lk 2:25-31). Tako su i astrolozi uznemirili Heroda sa viješću da se kralj Izraela već “rodio” (Mt 2:2). Njegova reakcija na tu vijest govori da je to dijete vidio samo kao ljudsko biće koje je došlo na svijet da bude kralj. Zato tadašnji Židovi i rani kršćani nisu mogli iskoristiti Mihejevo proročanstvo niti naći bilo koji starozavjetni pisani tekst koji bi govorio o Mesijinom doslovnom nebeskom predpostojanju.

“Djela apostolska”, koju je napisao Luka, opisuju širenje kršćanstva izvan Judeje sve do krajnjih granica rimskog carstva. Kršćani su svugdje prenosili svoju vjeru u Isusa Krista, smatrajući ga čovjekom kojega je Bog uskrsnuo u vječni život. O uskrsnuću ne bi imalo smisla propovijedati ako nije bilo riječ o uskrsnuću čovjeka, a ne nebeskog bića. On nije “uzašao na nebo” kao što to mogu učiniti anđeli, nego je uz njihovu pomoć “uzet na nebo”, “kojeg nebo mora zadržati do vremena obnove” (Dj 1:11; 3:21;

usporedi 1.Mo 5:24; 2.Kr 2:9-11). Prvi mučenik Stjepan je tako pred sudbenim vijećem rekao: “Evo, vidim nebesa otvorena i sina čovječjeg (ljudsko biće) kako stoji zdesna Bogu” (Dj 7:56).

42

Apostol Pavle je putovao po mnogim rimskim provincijama. Na javnim mjestima je govorio o Isusu Kristu pred mnogim Židovima, Grcima i Rimljanima. Svima se prilagođavao kako bi ih pridobio za Krista. Rekao je da je “Židovima bio kao Židov” a “onima bez zakona (Grcima) bio kao bez zakona” samo da ih pridobije (1.Ko 9:20-23). Da li je mogao pridobiti Židove govoreći da je Mesija najprije bio nebesko božansko biće koje je s neba sišlo na zemlju i rodio se kao čovjek Isus? Teško, jer to ne bi mogao potvrditi iz hebrejskih Pisama, pa je samo rekao da je Isus “rođen od žene” bez da je naglašavao njeno djevičanstvo, jer ga ni takvo čudesno rođenje nije ni moglo prikazati izvan ljudskih dimenzija (Gal 4:4). Židovi koji su povjerovali u Isusa su prihvatili činjenicu da je on samo bio najistaknutiji čovjek – Sin Božji, jer su takvog i očekivali.

S druge strane, kad je apostol Pavle došao u Atenu, centar grčke kulture i religije, vidio je da pogani obožavaju mnogo bogova. Vjerojatno je dobro poznavao njihovu kulturu i religiju s mnoštvo bogova u ljudskom obličju ali im ipak nije predstavio Isusa kao još jedno božanstvo u ljudskom obličju nego samo kao “čovjeka” kojeg je Bog upotrijebio za svoj naum (Dj 17:23-31). O tome čitamo:

“Pavao je uspio zainteresirati svoje slušatelje (u Ateni) tako što je upotrijebio ideje koje su oni mogli prihvatiti. Stoici su se s njim mogli složiti u tome da je Bog ljudima podario život, da svi ljudi pripadaju istom rodu, da Bog nije daleko od ljudi i da ljudski život ovisi o Bogu. Ovu zadnju misao Pavao je potvrdio citirajući djela stoičkih pjesnika Arata (Pojave) i Kleanta (Himna Zeusu). I epikurejci su mogli zaključiti da imaju puno toga zajedničkog s Pavlom — Bog je živ i može ga se spoznati, dovoljan je sam sebi i ništa ne treba od ljudi te ne živi u hramovima koji su načinjeni rukama.” (Stražarska kula, 1.12.2008. str. 20)

Ukoliko je Isus sišao na zemlju kao nebesko biće u ljudskom obličju, Pavao je mogao iskoristiti zajedničke ideje o tome kako bi im još više približio Isusa. Ideja o predpostojanju i inkarnaciji bi bila idealna podloga za pridobivanje pogana jer su oni imali dosta mitova na tu temu. No, Pavle to nikad nije spomenuo, a trebao je ukoliko je to bio temelj kršćanske vjere. Međutim, kasnije su neki drugi samozvani učitelji, pogotovo nakon smrti apostola, uz potporu grčke filozofije išli korak dalje i poganima približili Krista upravo na taj način, kao nebesko božanstvo u ljudskom obličju. Do četvrtog stoljeća su već razvili kristologiju po kojoj su Isusa uzdigli u nebesko biće i takav razvoj je bio omogućen zbog jake ideološke podloge tog vremena i religioznog okruženja. Isusa je tada bilo puno lakše zamijeniti nebeskim bićem nego ga u sadašnjem kršćanskom okruženju s tog položaja ponovo spustiti na razinu čovjeka.

43

Zaključak: Iz ovog razmatranja smo mogli vidjeti da je Isus bio ljudsko biće sa posebnom ulogom koja mu je unaprijed dana od Boga, odnosno sin čovječji u ulozi Božjeg sluge. Citirajući Psalme, apostol Pavle je izraz ‘sin čovječji’ poistovjetio sa izrazom “sin čovjeka smrtnog”, što ukazuje na sina Adamovog (vidi Ps 144:3; Heb 2:6; Lk 3:38). Isus je ujedno bio ‘Sin Božji’ koji je unaprijed određen i izdvojen između ostalih sinova Božjih (Izraelaca). Za razliku od drugih, on je bio posvećen i postavljen za prvog Sina još u utrobi majčinoj te je rođen kao prvorođenac u svojoj obitelji.

Svakog prvorođenca je trebalo posvetiti Bogu, a Bog bi ga smatrao svojim sinom jer je rekao Mojsiju: “Posveti mi svakoga prvorođenca, svakoga koji otvori maternicu među sinovima Izraelovim, ... jer meni pripada. (...) A otkupi i svakoga prvorođenca između sinova svojih” (2.Mo

13:2,13; 4.Mo 3:13). Preko tih prvorođenaca ili usvojenih sinova Božjih Izrael je smatran Božjim prvorođenim sinom (2.Mo 4:22). Čak ako netko od Izraelaca nije bio u tjelesnom smislu prvorođenac, Bog ga je mogao učiniti prvorođencem kao i Davida i na njega prenijeti sva prava prvorodstva pa je tako svaki čovjek kojega bi Bog izabrao i pomazao mogao biti smatran usvojenim Božjim sinom.

Svaki Izraelski prvorođenac je ‘pripadao Bogu’ i trebao je biti žrtvovan za hramsku službu kao svećenik, ali je po Božjoj naredbi izvršen otkup prvorođenaca na način da su Levitski muškarci preuzeli prvorodstvo svih Izraelovih sinova (2.Mo 13:2; 4.Mo 3:13,45). Isus nije pripadao svećeničkoj obitelji, ali je prilikom pomazanja učinjen ‘prvorođencem’ kao i David čime je poništen njegov otkup te je potpuno pripadao Bogu koji ga je postavio za ‘velikog svećenika’ i kao takvog darovao ljudima (Lk 2:22-24;

Heb 2:17). Isus je tako udovoljio svim zakonskim odredbama za prvorođenca nacije Izrael, te je bio pomazan kao onaj Sin Božji koji je poslan da spasi Izrael od njihovih grijeha te da se kao čovjek uzdigne iznad svih kako bi ga Bog postavio za vladara svih naroda (Mt 1:21). Njega su Židovi trebali prihvatiti, ne samo kao velikog Učitelja i Proroka, nego i kao Božjeg najistaknutijeg Sina – Kralja i Svećenika.

Hebrejski spisi su o Mesiji govorili samo kao o čovjeku, tako da su njegovi učenici i apostoli u njemu vidjeli samo čovjeka, a ne inkarnaciju nebeskog bića. Kad je u pitanju bio Isus, onda ćemo primijetiti da u evanđeljima pojam ‘Sin Božji’ definira pojam ‘Krist’ i obrnuto (vidi Lk

22:66,70). Ti izrazi su opisivali onoga kojega je Bog izabrao za kralja svog kraljevstva na zemlji. Takav božanski izbor je automatski u mislima Židova mogao značiti da je samo takav čovjek svojim pomazanjem od Boga smatran Sinom Božjim – prvorođencem, kao što se taj izraz mogao odnositi na Davida i njegovog sina Salamuna.

44

Riječ ‘pomazanik’ (krist, mesija) je općenito ukazivala na svakog čovjeka koji je mogao biti pomazan za određeno Božje djelo, ali u židovskom izričaju je ona ukazivala na Božjeg najistaknutijeg sina, Božjeg prvorođenca. Iako su takvi pomazanici mogli biti smatrani istaknutim sinovima Božjim, samo je jedan od njih trebao biti ‘prvorođenac’ koji je trebao zauvijek vladati. Kad su Isusa pitali “Jesi li ti Krist”, onda se podrazumijevalo da su time mislili na istaknutog Sina Božjeg, i obrnuto, kad su ga pitali “Je si li ti Sin Božji”, onda se podrazumijevalo da su mislili na ‘Božjeg prvorođenca’ (vidi Heb 1:6). Pogledajmo nekoliko takvih izjava:

“jesi li ti Krist (Pomazanik), Sin Božji (prvorođenac)!” (Mt 26:63)

“Ti si Krist (Pomazanik), Sin Boga živoga (prvorođenac)!” (Mt 16:16)

“Ti si Krist (Pomazanik).” (Mk 8:29)

“Ako si Krist (Pomazanik), reci nam!... Dakle, jesi li ti Sin Božji (prvorođenac).” (Lk 22:67; 70)

“Ako si sin Božji (prvorođenac), reci ovom kamenju da postane kruh!” (Mt 4:3)

Kao što izraz ‘sveti duh’ govori o duhu koji je sam po sebi svet jer dolazi od Boga, tako s jedne strane izraz ‘sin čovječji’ govori o sinu koji je sam po sebi čovjek jer je rođen od čovjeka, ali ga s druge strane naziv ‘Sin Božji’ dovodi u vezu sa sinom koji je rođen od Boga, pa se izraz sin čovječji i sin Božji može zajednički iskazati kao Sin (čovječji koji je rođen od) Boga.

SIN ČOVJEČJI DUH SVETI SIN [čovječji koji je rođen] OD BOGA DUH [sveti koji je došao] OD BOGA

SIN [od] BOGA DUH [od] BOGA

SIN BOŽJI DUH BOŽJI

Onog dana kada je uskrsnut, Isus je u biti potvrđen kao Sin Božji. Budući da se pojam ‘Sin Božji’ u današnjoj terminologiji koristi za njegovo nebesko sinovstvo onda neki, bez da su ispitali izvorno značenje tog termina, znaju reći kako kršćani, koji nisu prihvatili Isusa kao predpostojeće božansko biće (a takvih je najviše bilo u prva dva stoljeća), nisu vjerovali da je on ‘Sin Božji’, što nije točno. Oni su vjerovali da je on ‘Sin Božji’ ali samo u svom izvornom hebrejskom smislu kojeg se moglo koristiti za istaknutog čovjeka Božjeg, ali nisu vjerovali da je on ‘sin Božji’ po grčko-rimskoj terminologiji.

45

Isusov identitet – kako i zašto je promijenjen

A sam samo jedan od onih Isusovih sljedbenika koji je želio neovisno od svojih prijašnjih uvjerenja ispitati temelje svoje vjere i kršćansku

povijest isprepletenu raznim doktrinama i teorijama o Isusu. Želio sam vidjeti kako je do toga dolazilo i oko čega su se razni učitelji i teolozi kršćanstva sporili. Nisam vjerovao u Trojstvo i Isusovu preegzistenciju kao Boga, nego u učenje po kojem je Isus ipak imao svoje predljudsko postojanje kao prvo anđeosko stvorenje, kao što piše u izdanjima moje Zajednice:

“Prije nego što je živio na Zemlji, Božji Sin se, po svemu sudeći, zvao Mihael. Iz Danijelove knjige saznajemo da je (arhanđeo) Mihael bio knez izraelskog naroda.“ (Stražarska kula, 15.9.2010. str.21)

“Prije nego što se rodio u Betlehemu, Isus je živio kao duhovno biće na nebu. On je Božje prvo stvorenje. Budući da je Bog jedino njega izravno stvorio, s pravom ga se naziva Božjim jedinorođenim Sinom. Dok je bio na nebu, često je objavljivao Božju volju drugim stvorenjima i zato ga se u Bibliji naziva Riječ. On je surađivao s Bogom u stvaranju svega ostaloga. Vjekovima je živio s Bogom na nebu prije nego što su stvoreni prvi ljudi.“ (Stražarska kula, 1.12.2012. str.16)

Izgleda da se ovakvom tumačenju nije imalo što prigovoriti pa sam ga i ja zajedno sa mojom kršćanskom braćom olako prihvatio kao jedino razumno objašnjenje koje nisam namjeravao dovoditi u pitanje. Međutim, čitajući i istražujući Bibliju uvidio sam da se neki aspekti tog tumačenja ne podudaraju sa biblijskim kontekstom. Našao sam dovoljno dokaza da Isus nije bio arhanđeo Mihael i o tome sam dosta toga napisao u svojoj knjizi “Tajne nebeskog kraljevstva” prije nego sam počeo istraživati ovu temu. (Ovu knjigu od 20 svezaka nisam objavio, ali se može čitati na web portalu www.biblijske-tajne.com). Kasnije sam išao korak dalje i došao do zaključka da je Isus živio u smrtnom tijelu što se također nije slagalo sa učenjem moje Zajednice. O tome sam također dosta toga napisao i uključio u ovo razmatranje, o čemu će više biti riječi u nastavku. U tim tekstovima sam Isusa doveo u vezu sa Adamom i našao puno sličnosti koje su mi govorile da Isus ne može biti nebesko biće, ali to još uvijek nisam mogao prihvatiti zbog slijedećih izjava koje su upućivale na njegovo moguće predljudsko postojanje:

“U početku bila je riječ i riječ je bila kod Boga i riječ je bila bog. Ona je u početku bila kod Boga. Sve je postalo preko nje i bez nje nije postalo ništa...” (Iv 1:1-3)

J

46

“I riječ je postala tijelo i prebivala je među nama i gledali smo slavu njegovu, slavu koju je imao kao jedinorođenac od oca...” (Iv 1:14)

“Nitko nije uzašao na nebo osim onoga koji je sišao s neba, Sina čovječjega.” (Iv 3:13)

“Nisam sišao s neba da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao.” (Iv 6:38)

“Vi ste odozdo, a ja sam odozgo. Vi ste od ovoga svijeta, a ja nisam od ovoga svijeta.” (Iv 8:23)

“Izašao sam od Oca i došao u svijet. Sada napuštam svijet i odlazim k Ocu.” (Iv 16:68)

“A što ako ugledate Sina čovječjeg kako uzlazi onamo gdje je prije bio?” (Iv 6:61,62)

“Prije nego što se Abraham rodio, ja sam postojao (grč. ego eimi; ‘ja sam’)” (Iv 8:58)

“A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe slavom koju sam imao kod tebe prije nego je svijet postao.” (Iv 17:5)

“Oče ... jer si me ljubio prije postanka svijeta.” (Iv 17:24)

Uz ove Isusove izjave spomenut ću i onu koju je izrekao Ivan Krstitelj:

“ (...) To je onaj za kojega sam rekao: ‘Za mnom dolazi čovjek koji je ispred mene, jer je postojao prije mene.” (Iv 1:19-30)

Ovakve izjave, koje je u svom evanđelju zapisao apostol Ivan na kraju 1. stoljeća, su vjerojatno bile i u sastavu kršćanske usmene predaje i mogle su u različitom kontekstu dobiti različito značenje. No tada o tome nisam puno razmišljao pa sam u svojem traganju za točnom spoznajom o Isusu Kristu stao prije nego sam došao do samog cilja. Iako sam uvidio da se moje shvaćanje o Isusu u nekim detaljima ne slaže sa učenjem moje Zajednice, i dalje sam zadržao njeno vjerovanje o Isusovom predljudskom postojanju. Nešto mi je trebalo otvoriti oči da u ovim riječima vidim njihovo pravo značenje.

Pokušao sam sebi dokazivati da je Isusova savršena osobnost, koju je tisućljećima razvijao na nebu, mogla postati sastavni dio ljudskog smrtnog tijela, ali nikako nisam mogao razumjeti kako se Isus mogao razvijati kao čovjek ako je u svojoj svijesti i podsvijesti već imao slike svoje nebeske prošlosti. Zajednica me je učila da je Bog tek prilikom krštenja u njemu prouzročio da se sjeti svog predljudskog postojanja, ali mi ni to nije bilo dovoljno da shvatim što je to moglo značiti za njega koji nikad prije toga nije ni pomislio na tu mogućnost.

47

Danas neki vjeruju u reinkarnaciju po kojoj su sva živa bića nekad već živjela, pa mi je sama pomisao o Isusovoj preegzistenciji više sličila na to učenje koje je kroz inkarnaciju ušlo u tumačenje Biblije. Inkarnacija tj. utjelovljenje mi također nije moglo biti shvatljivo jer je to značilo da je (nebeski) sin Božji morao napustiti nebesko tijelo kako bi se onda njegova duša preselila u tijelo djeteta gdje je hibernirala (spavala). Zbog potisnutog sjećanja Isus je mogao razvijati svoje ljudsko samosvjesno ‘ja’. U tom slučaju je to nebesko biće i njegovo ‘ja’ bilo potpuno potisnuto, a tek nakon krštenja ponovo počelo živjeti kao samosvjesno biće, ali sa čovjekom koji je do tada potpuno razvio svoj neovisni ljudski ‘ja’. Tako su postojala dva bića u jednom tijelu.

Kao što ćemo kasnije vidjeti, jedni su još u prvom stoljeću s ovakvom idejom pokušali objasniti kao da su Isus i Krist dvije različite osobe, dok su drugi to pokušali objasniti kao postojanje dviju naravi u jednoj osobi, ali su i jedni i drugi samo zamaglili pravu istinu o Isusu. Javljala su mi se pitanja na koja nisam mogao odmah dobiti odgovor ali sam tokom svog istraživanja zapisao neke izjave u kojima sam nesvjesno podupirao tezu da je Isus bio samo čovjek. To je bio nagovještaj one sakrivene istine koju sam trebao tek spoznati. Tek kada sam uvidio da je Isus nakon uskrsnuća ostao postojati samo kao čovjek i da će on kao čovjek doći i suditi svijetu, onda sam išao u dublje razmatranje svih spornih izjava iz Biblije kako bi vidio njihovo izvorno značenje.

U nastavku ove knjige ću nastojati objasniti spomenute Isusove izjave u kontekstu hebrejskih pisama u kojem su te riječi iznesene, imajući u vidu da je Isus često koristio figurativne, pa čak i zagonetne izjave kako bi istaknuo njihovo preneseno značenje u povezanosti sa svojom mesijanskom ulogom i nebeskim stvarima koje su ljudima bile sakrivene (Ps 78:2; Mt

13:35; 1.Ko 2:13). Nama je ipak ostavljeno da to potpuno razumijemo u duhu biblijske tematike. Postoje dva načina kako tumačiti Isusove izjave. Jedan način je da ih nesvjesno ili pod utjecajem određenih predodžbi izdvojimo iz cjelokupne slike i tako stvorimo svoju sliku u koju želimo ugraditi te izjave kao potvrdu shvaćanja kojeg smo stekli od svojih vjerskih učitelja.

Drugi način je da najprije dobro upoznamo sliku koju nam je Bog dao kroz svoju Riječ i tako razumijemo dublje značenje svih Isusovih izjava koje bi mogle imati preneseno značenje. Pitanje je samo u kojem smislu je to Isus govorio, jer je činjenica da su hebrejski tekstovi dozvoljavali samo predpostojanje u smislu Božjeg nauma po kojemu je netko bio unaprijed jasno definiran u božanskom umu i planu prije nego ga je Bog godinama ili stoljećima kasnije pozvao i poslao na određeni zadatak.

48

Isusov simboličan i duhovan način izražavanja ima veze sa njegovom ulogom koja je unaprijed određena na nebu prije nego je svijet nastao. On se koristio pitanjima kako bi se moglo lakše naći odgovor u izjavama koje ljudi nisu odmah mogli razumjeti. To zahtijeva i od nas da za svaku izjavu, koja na prvi pogled može imati doslovno ili dvojako značenje, postavimo točno određeno pitanje kako bi našli odgovor u samom kontekstu u kojem je ta izjava izrečena i tako uvidjeli njeno pravo značenje. No to nije bio jedini put do istine o Isusu.

Da bi bio potpuno siguran išao sam u ispitivanje povijesti nastanka ovog učenja koje potječe još od aleksandrijskog prezbitera Arija (Arijan ili

Arius; od 256-336. g.n.e.) koji je tvrdio da je Isus prvo i najviše nebesko stvorenje. Uvidio sam da Arije nije bio prvi koji je to tvrdio jer se o tome raspravljalo još pred kraj 1. stoljeća nakon čega su nastale oprečne teorije o Isusovom stvarnom postojanju u tijelu. Samim tim što je Krist bio ‘u tijelu’ čovjeka, raspravljalo se o tome da li je mogao svoju ulogu ispuniti u tom smrtnom i raspadljivom tijelu ili je morao biti odvojen od ljudskog tijela.

Neka od tih oprečnih gledišta su iznosili “lažni učitelji” i “lažni apostoli koji su varali druge” i “propovijedali drugačijeg Isusa” (2.Pe 2:1;

2.Ko 11:4,13; 1.Tim 3:13). Njihove je privlačne nauke trebalo prepoznati i odbaciti jer su odudarale od apostolskog učenja o Isusovom identitetu. Uvidio sam da i arijevsko učenje o inkarnaciji anđela u čovjeka dovodi do nerješivih problema, a neki tekstovi do kojih sam došao su mi to samo potvrdili. Zaključio sam da inkarnacija nije biblijsko učenje iako postoje neke izjave i “teško razumljive misli” od samog Isusa i apostola koje “neupućeni” mogu izvrnuti što se zaista i dogodilo (2.Pe 3:16).

Kada sam shvatio da je Isus po pitanju tijela i svoje uloge morao biti samo čovjek onda sam malo pobliže išao u razmatranje gore spomenutih Isusovih izjava o njegovom navodnom nebeskom predljudskom postojanju. Kao u svim svojim istraživanjima, tako sam i u ovome najprije išao od činjenice da je Isus zaista bio samo čovjek i da prije svog rođenja nije postojao kao nebesko biće. Od te činjenice sam išao jer su upravo takvog Mesiju očekivali Židovi na temelju hebrejskih pisama i svega onoga što su o njemu govorili proroci (Iz 52:13 – 53:12).

U povijesti prije i poslije Isusa su se pojavljivali lažni Mesije i ljudi su ih slijedili do njihove smrti iako su bili samo ljudi, što pokazuje da su Židovi zaista Mesiju prihvaćali kao čovjeka rođenog od žene (Dj 5:36,37). Uvidio sam da su i Isusovi prvi učenici u Isusu vidjeli samo čovjeka. Čak je i sam Isus ukazao da je odlaskom na nebo trebao napustiti svoju kuću i otići u daleku zemlju tj. u tuđinu (Mk 13:34; Lk 19:12).

49

Da je Isus, s onim što je rekao, zaista mislio na svoju natprirodnu sposobnost života u dvije dimenzije, nebesku i zemaljsku, onda bi apostoli puno lakše prihvatili njegovu smrt u tijelu čovjeka znajući da time nisu izgubili onoga kojega smrt tijela ne može uništiti. No, oni su njegovu smrt doživjeli kao i svaku drugu smrt čovjeka; kao smrt jednog istaknutog pravednika, njihovog velikog Učitelja i vođu, što nam samo govori da su oni u svim njegovim spomenutim spornim izjavama vidjeli preneseno a ne doslovno značenje.

Pokušao sam vidjeti da li je takav ljudski Mesija mogao potpuno ispuniti svoju ulogu spasitelja, otkupitelja i budućeg zemaljskog kralja. Tu ideju sam želio zadržati sve dok ne naiđem na čvrste biblijske stavke koji se nikako drugačije ne bi mogle objasniti, nego samo kroz Isusov viši stupanj predljudskog postojanja. Tek u tom slučaju bi takvo nešto trebalo prihvatiti bez ikakve dvojbe. Međutim, istražujući Bibliju naišao sam na jednu čudnu situaciju. Činjenica je da nitko u povijesti Božjeg naroda nije dovodio u pitanje mogućnost da jedan čovjek sa posebnim Božjim ovlastima bude Kralj svih naroda, te njihov Spasitelj i Otkupitelj. Nisu očekivali da se na zemlju spusti neko nebesko biće koje će preuzeti te uloge. Osim toga, nijedno proročanstvo ne govori o potrebi da neko nebesko biće postane čovjekom kako bi otkupilo grešno čovječanstvo. Zato je bilo sasvim razumljivo da Isusove izjave, koje možda zvuče kao moguća preegzistencija, ipak malo bolje sagledam u duhu Pisma jer su one prije svega izrečene kako bi Isus bio doveden u izravnu vezu sa svim mesijanskim proročanstvima koje su unaprijed opisivale Mesiju kao stvarnu osobu koju se moglo vidjeti i čuti kroz sveta Pisma prije nego je bio rođen.

Primijetio sam da se u Bibliji Isusa najprije smatralo čovjekom koji je u sebi odražavao sva ona božanska svojstva i osobine koje su od samog Adama trebali ispolijevati svi ljudi stvoreni po Božjem obličju (Kol 3:10).

To ga nije činilo anđelom niti Bogom, već pravim čovjekom – drugim Adamom. U njemu je od samog začeća i rođenja postojala božanska priroda koja je kao i kod Adama trebala ispolijevati Božju sliku. Tu prvobitno biblijsko učenje možemo smatrati Adam kristologijom koju su utemeljili apostoli. Apostol Pavle je u Isusu prepoznao sliku Adama u čijem tijelu prebiva sva punina božanske naravi (Kol 1:19; 2:3,9; Iv 1:16). No, ubrzo je ta paralelna slika iskrivljena pa se Isusa počelo poistovjećivati sa prvim i najvišim nebeskim bićem kojeg je Bog stvorio ili doslovno rodio, a kasnije i sa jednim i jedinim Bogom u tri uloge ili jednom od tri božanske osobe trojednoga Boga. Pokrenuto je mnogo pitanja o njegovoj stvarnoj prirodi koja su vodila do prihvaćanja različitih doktrina.

50

Isusu se kao čovjeku pod svaku cijenu željelo nadodati još jednu dimenziju postojanja koja nadilazi čovjeka tako da je kršćanstvo do današnjeg dana razvilo ideju o njegovom predljudskom postojanju ili preegzistenciji prema kojoj Isus nije nastao začetkom tjelesne supstancije nego je kao Logos postojao i prije. Ta Logos kristologija je u nekim ključnim stvarima išla protiv Adam kristologije.

Logos i Adam kristologija

A bi odredili kako je započeo razvoj Logos kristologije trebamo se ponovo vratiti na Židovsko izvorno razumijevanje. Židovski

monoteizam, odnosno vjerovanje u jednog Boga im nije dozvolilo da Mesiju smatraju Bogom niti nekim drugim nebeskim bićem unatoč njegovih zastupničkih imena ‘Bog moćni’ i ‘Otac vječni’. Nema dokaza da su očekivali inkarnaciju anđela koji bi postao njihov Mesija. Čak ni apostoli nisu Isusa smatrali anđelom ni Bogom, nego smrtnim čovjekom koji je uzdignut iz smrtnog u besmrtno stanje kao prvina takvog uskrsnuća čime je omogućio pravovaljanu otkupninu. O tome su Pisma jasno govorila, pogotovo proročanstvo proroka Izaije (52:13 - 53:12).

Treba uzeti u obzir da su u to vrijeme neki rabini govorili o drugoj božanskoj sili na temelju vjerovanja u drugo božansko biće koje se očitovalo u interakciji sa ljudima kao anđeo Jehovin ili Božja “riječ” (aramejski: “memra”). Bog bi nešto rekao i to je bilo rečeno i izvršeno po njegovom Zastupniku – anđelu. Božja prisutnost se često u prošlosti očitovala kroz vatru, vjetar, oblak, šekino svjetlo, ali iza toga bi uvijek stajao njegov anđeo Zastupnik. Npr. u knjizi “Približi se Jehovi” piše:.

“Abrahamu su došla tri posjetioca, a on se jednome od njih obratio s ”Jehova“. Ti su posjetioci zapravo bili anđeli, no jedan od njih došao je u Jehovino ime i zastupao ga. Kad je taj anđeo nešto rekao ili učinio, to je takoreći govorio ili radio Jehova.“ (pogl. 20. str. 202)

Pretpostavlja se da Bog nikad nije izravno komunicirao s ljudima. Njegov anđeo bi izgovarao riječi na način kao da ih je izgovarao sam Bog, dok su se ljudi tim anđelima obraćali kao da razgovaraju sa samim Bogom (1.Mo

18:2,3; Su 2:1). Takav način izražavanja samo pokazuje da su Božjeg zastupnika u to vrijeme gledali kao Boga. Na sličan način je i Mojsije jednom prilikom razgovarao s Bogom preko anđeoskog zastupnika. Mojsije nije vidio lik nego samo nadnaravno viđenje iz kojeg je čuo glas koji je u Božje ime rekao: “Ja sam Bog oca tvojega Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev”, a Mojsije se tom anđelu, Božjem zastupniku obraćao kao pravom Bogu (2.Mo 3:2,6; Dj 7:30,31).

D

51

Onaj tko je zastupao Boga (čovjek ili anđeo) imao bi autoritet kao Bog kao što je Bog postavio Mojsija da bude ‘bog’ Faraonu (2.Mo 7:1,2). Ono što je namjeravao učiniti Bog, u njegovo je ime učinio izabrani zastupnik -čovjek ili anđeo, na način da se na kraju moglo konstatirati da je Bog to učinio a ne oni (1.Mo 19:1,13,14,18,24).

U Bibliji ima dosta primjera gdje su ljudi anđele poistovjećivali sa Jehovom jer su na njih gledali kao na Boga kojega su oni zastupali (1.Mo

24:40; 48:15,16). Prilikom izlaska Izraelaca iz Egipta, Bog je rekao Mojsiju “moj će anđeo ići pred tobom” tako da je “anđeo pravog Boga išao na čelu izraelskog tabora”. Kad im se taj anđeo obraćao preko proroka onda su ga trebali slušati kao Boga, ali ga nisu smjeli obožavati kao Boga (2.Mo

14:19; 32:34). U skladu s tim su neki židovski rabini to anđeosko stvorenje počeli smatrati drugom božanskom osobom kojeg su nazivali “memra” (Božja riječ), pa su ga s vremenom neki Židovi čak i obožavali kao božansko biće dostojno te časti (vidi Kol 2:18).

Međutim, pod utjecajem platonske filozofije, židovski je pisac i filozof Filon iz Aleksandrije (umro oko 50.g.) unosio učenja o toj ‘memri’ kao ‘logosu’. Treba uzeti u obzir da je učenje o logosu započelo od grčkog filozofa Heraklita oko 500 godina prije Krista. Da bi definirao tajni zakon harmonije po kojoj svijetom samo prividno vlada nered i kaos, Heraklit je – prvi u povijesti – upotrijebio pojam logosa, koji će obilježiti čitavu grčku filozofiju. Ovdje treba uzeti u obzir da je za Grke ‘logos’ bio božanski razum i kozmički princip koji djeluje u ljudima. Ono je do prvog stoljeća razrađeno od Platona i drugih filozofa, a Filon je tom logosu dao nebeski lik najistaknutijeg ‘anđela’ preko kojega je Bog stvarao svijet i komunicirao sa ljudima. Filon je preuzeo grčku filozofiju o kozmičkom principu stvaranja po logosu koje je bilo prisutno u cijelom stvarstvu i modificirao ga rabinskim učenjem o anđelu Božjem pišući o njemu kao o “prvorođenom sinu Božjem”.

Logos je po Filonovom shvaćanju bio prvi anđeo do Boga i jedini Božji posrednik i zastupnik. O njemu je u svojim spisima govorio kao o “drugom Bogu koji je bio izveden iz Vrhovnog Boga i podčinjen njegovoj volji”. Za njega i druge Židove ‘logos’ (heb. 'memra' – 'riječ') uopće nije bio sinonim za Mesiju pa nije bilo riječi o njegovoj inkarnaciji i predpostojanju. Budući da je o ‘Logosu’ govorio kao o drugom Bogu on je otvorio mogućnost da kršćanski teolozi lakše prilagode takvo židovsko shvaćanje sa učenjima grčko-rimskog svijeta gdje su već bile prisutne ideje o više različitih bogova i božanstava unutar nebeske hijerarhije. U brošuri Božansko ime koje je izdalo biblijsko Društvo Watch Tower stoji:

http://hr.wikipedia.org/wiki/Logos

52

“Na Židove je možda utjecala grčka filozofija. Na primjer na Fila, židovskog filozofa iz Aleksandrije, koji je bio otprilike suvremenik Isusov, uvelike je utjecao grčki filozof Platon, koji je naučavao da je božanski nadahnut. U Lexikon des Judentums (Leksikon judaizma) navodi se pod imenom “Filo“ da je on “ujedinio jezik i ideje grčke filozofije (Platonove) s otkrivenom vjerom Židova“ i da je to dovelo do “vidljivog utjecaja na kršćanske očeve crkve“. (Božansko ime, str. 14) “… silno se trudeći povezati Isusa i pojam logos iz grčke filozofije, u kojoj je bio usko povezan s Bogom, apologeti su, među njima i Tertulijan, u kršćanstvu pokrenuli ideje koje su utrle put učenju o Trojstvu.“ (Stražarska kula, 1.6.2012, str. 30)

Slično tome se može čitati na Wikipediji:

“Filon je rođen u bogatoj i utjecajnoj aleksandrijskoj židovskoj obitelji. Tražeći kompromis između židovske religije i helenističkog shvaćanja života i filozofije, a osobito svojim učenjem o logosu, pripremio je tlo za zbližavanje kršćanske teologije i grčke filozofije. Logos je posrednik između Boga i prirode, kao i između Boga i čovjeka.“ (Wikipedija)

Ako Jehovini svjedoci povezani s Društvom Watch Tower znaju da je platonska filozofija preko Filonovog učenja o Logosu utjecala na kršćanske očeve crkve, onda mi je čudno zašto nisu išli u preispitivanje svega onoga što je vuklo korijene iz te filozofije. Umjesto toga oni su prihvatili Filonove izjave u kojima izmeđuostalog stoji napisao:

"Slika Božja je Riječ, po kojoj je sve stvoreno". "Ovoj Riječi, njegovom glavnom poslaniku je Otac svega dao poseban prerogativ da stoji na granici i razdvaja stvorenje od Stvoritelja". "Logos je imenovan sudijom i posrednikom, koji se naziva `anđeo`. (...) (Logos je)... Božji prvorođeni koji ima starješinstvo među anđelima."

Filon uopće nije bio kršćanin, niti je iz hebrejskih spisa mogao zaključiti da bi se taj Logos (anđeo Božji) mogao inkarnirati u čovjeka, ali je zato svojom naukom pripremio put za zbližavanje kršćanske teologije i grčke filozofije. To znači da su se apostolski i crkveni oci jednim dijelom ili čak u cijelosti oslonili na njegovo objašnjenje ‘Logosa’ te ga poistovjetili sa pojmom ‘Riječ’ (grč. logos) iz Ivana 1:1.

Ono što je poznato iz njegovih djela je to da on nikad nije priznao Isusa za Mesiju (Krista), a umro je nekoliko godina nakon Isusovog pogubljenja. S obzirom da on u svojim djelima ne spominje Isusa iako je bio njegov suvremenik, može biti nekima dokaz da Isus nije ni postojao. No, prije bi se moglo reći da se Filon nije mogao složiti sa kršćanskim naučavanjem po kojem je Isus kao običan čovjek postao viši od anđela i glavni posrednik između Boga i ljudi.

http://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%8Covjek

53

Kršćansko gledište o Isusu koji je sjeo s desna Bogu se nije slagalo sa njegovom idejom o Logosu, drugom božanskom biću, koji je kroz cijelu povijest bio prvi do Boga. Zato nije neobično da u svojim djelima ne spominje Isusa što se može pripisati i zajedničkoj nevjeri koja je dovela do toga da židovski vjerski vođe Isusa ubiju i izbrišu iz svoje povijesti. U visokim rabinskim krugovima nije bilo mudro priznati Isusa za Krista, sina Božjeg. Čak i da su “povjerovali u njega, ali zbog farizeja to nisu priznavali, da ne bi bili izopćeni iz sinagoge, jer su više voljeli slavu koja dolazi od ljudi nego slavu koju daje Bog” (Iv 12:42,43). O tome čitamo:

“Vjerodostojnost svojim naukama književnici su pripisivali predajama i svojim očevima. Nijedna propovijed nekog književnika nije imala autoritet ili vrijednost bez [navođenja]: (...) “Rabini su posjedovali predaju“ ili (...) “Mudraci su rekli...“; ili (navođenja) nekog tradicionalnog nepogrešivog autoriteta te vrste. Hillel Veliki učio je odgovarajuće istini, ono što je obzirom na nešto određeno govorila predaja. ‘No, iako je čitav dan govorio o nečemu, nisu prihvaćali njegovu nauku, dok na kraju nije rekao: “To sam čuo od Šemaja i Abtaljona (autoriteta prije Hillela)’.“ (John Lightfoot, A Commentary on the New Testament From the Talmud and Hebraica) (Stražarska kula, Dodatak br-1 str. 50)

Nije ni čudno da su “pismoznanci” i drugi židovski učitelji bili Isusovi najveći protivnici jer ih je on javno označio kao licemjere i lažne učitelje (Mt 7:29; 15:1-3; 21:15; 23.pogl.). Kad su vidjeli da narod slijedi Isusa koji je govorio autoritetom kakav još nikada prije nisu vidjeli, to je bio udarac na njihov autoritet. Kao židovski učitelj i Filonov je autoritet bio napadnut jer je kršćanski pokret uzdigao čovjeka Isusa do Boga čime je obezvrjeđivao njegovo učenje o Logosu, drugom božanskom biću. Iako su Židovi znali da je čovjek poput Davida mogao biti Božji Sin - prvorođenac i sjediti zdesna na Božjem prijestolju, neki su farizeji vjerojatno prihvaćali Filonovo tumačenje Pisma o tom drugom božanstvu koje jedino ima pravo sjediti na nebu odmah do Boga, pa su po tom gledištu Isusovu izjavu, da će on kao čovjek biti taj koji će na nebu “sjediti zdesna Bogu i doći s oblacima nebeskim”, smatrali bogohulnom tvrdeći da se takvim i sličnim izjavama neovlašteno izjednačavao sa Bogom (Iv 5:17-23; Mt 26:64). No, Isus sebe nikada nije poistovjetio s nekim tko je u prošlom životu već bio prvi do Boga nego s onim koji će to u budućnosti tek biti kad mu Bog preda svoju vlast u ruke. Međutim, pod jakim utjecajem filozofskog gledišta, kasniji kršćanski učitelji su u svojim djelima poput knjige o Enohu i knjige o Ezri, Isusa poistovjetili sa nebeskim sinom Božjim na kojemu je Filon utemeljio svoju doktrinu o drugom božanskom biću i tako povezali svoju kristologiju s njegovim učenjem o Logosu.

54

Ono što je bilo zajedničko Filonu, začetniku židovske Logos teologije u 1.stoljeću, sa Arijem i Atanazijem koji su u 4. stoljeću razvili svoje nove doktrine na njegovom učenju, je grad Aleksandrija. Taj grad je u to vrijeme bio centar helenizma i platonizma. Upravo se tu razvila Logos kristologija koja je potisnula apostolsku Adam kristologiju. Iz evanđelja i poslanica pisanih u drugoj polovici 1.stoljeća je vidljivo da se kršćani nisu bavili dokazivanjem da je Isus inkarnirano tj. utjelovljeno nebesko biće jer je on u njihovim mislima i poimanjima bio samo istaknuti čovjek. Svoju vjeru su isticali i dokazivali činjenicom da je on od Boga izabrani Mesija u čijem je tijelu bila utjelovljena Božja riječ (memra, logos) s kojom u njemu “utjelovljena prebiva sva punina božanske naravi’ (Kol 1:19; 2:9). Zato nisu tvrdili da se on utjelovio nego da se u njemu utjelovila božanska narav. Povjesničari kršćanstva potvrđuju da je adopcionizam bio karakteristika rane kristologije pa čitamo u Wikipediji:

“Karakteristična crta rane kristologije je njen adopcionistički karakter. Rana zajednica (kršćana) je vjerovala u Isusa koji je rođen kao čovjek, te je postao »Mesija« i »Sin Božji« aktom Božje volje. Isus iz Nazareta je Mesija obećan od proroka. On je nakon smrti božanskim oživljavanjem postavljen s desne strane Boga i uskoro će se vratiti da osnuje carstvo na Zemlji. Ova rana kristologija se nadovezuje na judaistički pojam Mesije koji je izabran od Boga da bi uveo kraljevstvo pravednosti i ljubavi. Ova doktrina je nazvana “adopcionistička“ jer pretpostavlja akt adopcije - čovjek je uzdignut do Boga; on je usvojen od Boga. Ova najstarija doktrina o Isusu Kristu je kasnije potisnuta drugim, obuhvatnijim doktrinama.“

Razvoj novih doktrina VE dok se o Isusu Kristu govorilo samo kao o istaknutom čovjeku postojala je prepreka da se grčka filozofija usidri u kršćanski nauk o

Kristu. Tek pred kraj prvog stoljeća, kada je Jeruzalem opustošen i kada je bilo očito da Isus po njihovim očekivanjima nije uspostavio svoje zemaljsko kraljevstvo, došlo je do prihvaćanja ideja iz apokrifne knjige o Enohu i Ezri (napisane u to vrijeme) u kojima je Isus nebesko božansko biće čije kraljevstvo nije ovaj svijet. To je bila podloga i razlog što su neki kršćanski pravci počeli prihvaćati Filonova učenja u kojima su vidjeli mogućnost da je vjerojatno Jehošua (Isus) to drugo božansko biće, tako da je došlo do prihvaćanja novih pogleda o identitetu Isusa Krista. Stoga treba pratiti promjene koje su se najprije uvlačile među židovske kršćane u Judeji i izvan nje, a također i postepeno prihvaćanje ideja grčke filozofije od strane heleniziranih i nežidovskih kršćana koje su potpuno potisnule izvorno razumijevanje Isusove mesijanske uloge.

S

http://sh.wikipedia.org/wiki/Mesija

http://sh.wikipedia.org/wiki/Sin_Bo%C5%BEji

http://sh.wikipedia.org/wiki/Kristologija

http://sh.wikipedia.org/wiki/Judaizam

http://sh.wikipedia.org/wiki/Adopcija

55

Nakon Isusove smrti, njegovi učenici i apostoli su u Jeruzalemu formirali prvobitnu kršćansku skupštinu (grč. eklezija, zajednica). U početku su oni bili mali židovski vjerski pokret poznat kao sljedbenici ‘Puta’ koji je uskoro prerastao u kršćansku vjeru koju su prihvaćali mnogi Židovi a kasnije i ljudi iz drugih naroda. Sljedbenici Isusa iz Nazareta su se u Judeji nazivali Nazarenci, vjerojatno zato što su svog vođu zvali Isus Nazarećanin, da bi tek kasnije izvan Judeje stekli naziv “kršćani” (Dj 9:2;

11:26). Pavla su tako smatrali kolovođom “nazarećanske sljedbe” (Dj 24:5).

Ono što treba istaknuti je činjenica da među židovskim vjernicima prvih nekoliko desetljeća nije bilo spora oko identiteta Isusa Krista niti su se po tome razlikovali od gledišta kršćana iz drugih naroda. Svi su u početku bili jedinstveni u tome da je Isus bio najistaknutiji čovjek kojeg su prihvatili kao Božjeg izabranika i Pomazanika. Sasvim je razumljivo što su židovski kršćani takvo izvorno vjerovanje ponijeli sa sobom kada su nakon prve okupacije Jeruzalema 66. godine pobjegli iz Jeruzalema i Judeje u gorje Pelle u Transjordaniji gdje su osnovali svoju kršćansku zajednicu (Mt

24:15-18). Ostavili su sve svoje imanje kako bi izbjegli nevolju i spasili svoje živote. Povijesni izvori svjedoče da su ti kršćani bili poznati kao Nazareni (Nazoreji). Govorili su aramejskim jezikom i imali su svoje evanđelje. Bili su i dalje revni u držanju Zakona, ali nisu bili skloni prihvaćati nova i drugačija gledišta o Kristu koja su se u to vrijeme počela objavljivati od strane pojedinih učitelja tako da su ostali dosljedni ranom apostolskom učenju. Ne zna se točno jesu li svi prihvaćali Isusovo djevičansko rođenje, ali su svi vjerovali da je Krist bio samo čovjek.

Mnogi današnji teolozi to zanemaruju i olako prelaze preko te činjenice pa i dalje tvrde kako je izvorno kršćansko učenje u sebi sadržavalo elemente Kristovog božanstva, predpostojanja, inkarnacije i trojstva. No, činjenica je da apostoli nisu nikad Židove i svoje vjernike uvjeravali u drugačijeg Isusa, odnosno u Isusa koji je doslovno sišao s neba kako bi se rodio kao čovjek. O tome uopće nije bilo riječi niti ima dokaza da su oni ikoga uvjeravali u tu soluciju. Da su u to vjerovali i propovijedali onda bi ulazili u spor sa Židovima koji bi imali razloga prigovoriti takvom gledištu o Mesiji. No, takvog sporenja nije bilo što znači da su kršćani po pitanju ljudskog Mesije imali isto vjerovanje kao i ortodoksni Židovi. Zato nije ni čudno da su židovski kršćani to vjerovanje zadržali nakon svog bijega iz Jeruzalema i Judeje. Bilo bi zaista nemoguće zamisliti da su do tada vjerovali u nebeskog Mesiju, a da su se nakon izbavljenja iz velike nevolje svi zajedno bez prigovora odrekli takvog Mesije kako bi ga degradirali u čovjeka. To bi bilo nezamislivo.

56

Zar bi se oni tek tako, nakon što su u toj teškoj situaciji pokazali poslušnost i vjernost njegovim proročanskim riječima, svi odreda odrekli njegove slavne nebeske i božanske prirode i prihvatili gledište nevjernih Židova koji su ih mrzili i progonili? Činjenice pokazuju da su ti židovski kršćani sa sobom ponijeli samo onu spoznaju o Isusu u koju su ih uvjerili apostoli i to se gledište održalo među njima sve dok nisu bili potpuno potisnuti od strane Crkve koja je nametnula svoju drugačiju sliku o Isusu.

Smatra se da su od njih nastali ebioniti, dok drugi misle da su ebioniti bila zasebna grupa koja je također pobjegla iz Jeruzalema, a koja se protivila apostolu Pavlu smatrajući ga otpadnikom od Zakona. Naziv ‘ebioniti’ (ebion - siromašan) je vjerojatno prihvaćen na temelju Isusovih riječi: “Sretni su siromašni” (Mt 5:3). Možda su tim nazivom pokazali poštovanje prema Jakovu, Isusovom bratu, koji se brinuo za siromašne (vidi

Jk 2:1-9). Zbog razočarenja što se Isus još nije vratio neki su se od njih kasnije priklonili gnosticizmu, po kojem su u svoje učenje uveli jednu nadogradnju u poimanju Krista na osnovu apokrifnih djela. Pod utjecajem redovnika iz Kumrama koji su se ubacili među njih, zadržali su gledište da je Isus bio čovjek, ali su počeli zastupati gledište da je on, kao posvojeni sin Božji, prilikom krštenja bio sjedinjen sa nebeskim Kristom koji je bio iznad svih anđela. Takvo vjerovanje je bilo lako prihvatiti jer je i dalje Isus bio čovjek. U Bibliji su čak našli podlogu da razviju takvo gledište o Kristu kao drugoj tj. nebeskoj osobi koja je prilikom Isusova pomazanja preuzela njegovo tijelo, ali je pitanje koliko je ono moglo biti točno i što se s takvim učenjem pokušalo dokazati. To učenje je bilo lako prepoznati jer je u sebi sadržavalo gledišta židovskog filozofa Filona o drugom bogu (drugom moćnom biću) tako da su pod utjecajem svojih učitelja prihvatili to novo učenje u razumijevanju Isusove mesijanske uloge.

Po tom novom učenju Isus je zadržao svoju ljudsku prirodu jer se protiv toga nije moglo govoriti, ali je zato njegova mesijanska uloga dobila nebesku dimenziju po nebeskom vrhovnom Kristu – drugom biću, sinu Božjem koje je preuzelo njegovo tijelo. Isus je za njih i dalje bio najveći učitelj i pravednik, sin čovječji kojega je Bog posvojio u trenutku krštenja na Jordanu, tako da je uza sve počasti on za njih i dalje bio samo čovjek, ali ne i prirodni sin Božji po poganskom shvaćanju. O Isusu su govorili kao o novom Mojsiju i novom Adamu, u kojem je bila prisutna Božja slava, ali on i dalje za njih nije bio nebesko biće. Tvrdili su da je Krist, koji se uselio u njega, bio to nebesko biće, najveći od arhanđela, jedan od dva najviša bića koja je Bog stvorio (drugo je Sotona) između kojih je Bog podijelio vlast nad svijetom: Sotoni je dao vlast nad sadašnjim svijetom, a Kristu nad budućim (Ez 28:14). Takva nova učenja su širili i među poganima.

57

Ebioniti su se sa svoja dva različita gledišta održali sve do 4. stoljeća i u tom vremenu su nailazili na protivljenje onih koji su također uvodili nova i malo drugačija gledišta o Isusu. Crkveni oci od Irineja do Origena i, kasnije, od Epifanija do Jeronima su neumorno kritikovali ebionite i druge koji nisu prihvaćali njihovo poimanje Isusove nebeske prirode.

Pod utjecajem Filonove filozofije o Logosu su u to vrijeme i neke druge judeo-kršćanske grupe prihvatili nova gledišta o Kristu. Jedna od njih su bili Ceritinci od Cerinta kojeg se smatralo pseudoapostolom. On je bio obraćenik iz sekte zelota. Smatrali su ga prepredenim krivovjercem koji se trudio omesti apostolsko djelovanje, a apostoli su govorili protiv takvih samozvanih učitelja. O njemu i njegovoj kristologiji postoje neke informacije od tadašnjeg crkvenog oca Ireneja. Zna se da je naučavao kako Bog nije stvorio nesavršeni svijet, nego je stvaranje djelo njemu podređenog boga - Demijurga. On je odbacio Isusovo rođenje od djevice, kako bi se moglo lakše prihvatiti učenje o čovjeku na kojega je nakon krštenja po nebeskom Kristu sišla božanska narav, poslana od Oca i po kojoj Isusu pripada prvorodstvo.

Ceritinci su također poput nekih ebionita uveli vjerovanje da su čovjek Isus i božanski Krist dvije različite osobe. Vjerovali su da je Krist bio nebesko biće koje se kao duh spustilo na čovjeka Isusa prilikom krštenja i napustio ga prilikom smrti tako da nije umro nebeski Krist nego zemaljski Isus. Tvrdili su da je na mučeničkom stupu trpio čovjek Isus, dok Krist nije mogao trpjeti. Takvim gnostičkim učenjem su pokušali pomiriti činjenicu da je Isus bio sin čovječji u tijelu koje je samo po sebi grešno i smrtno, a ujedno i prihvatiti božanskog Krista koji je odvojen od takvog tijela. Smatrali su da je Isus umro i da nije uskrsnuo, a da je Krist napustio Isusovo tijelo, prikazivao se u ljudskom obličju i vratio se na nebo. Isusovo tijelo je nestalo jer ga je Bog navodno sakrio poput Mojsijevog. No, Pavle je upozorio kršćane na takve učitelje tražeći od njih “da ne prihvaćaju židovske bajke” (Tit 1:14).

Međutim, kasnije su slična gledišta prihvatili neki crkveni oci koji su smatrali da božanska narav nije podložna trpljenju nego ljudska te da je zemaljski Isus bio svjestan svog odvajanja od božanske prirode Krista kada je rekao: “Bože moj, zašto si me ostavio”! Oni su se također oslanjali na Isusovu izjavu “Razrušite ovaj hram i ja ću ga za tri dana podignuti” (Iv

2:9,21; Mt 27:46). Smatrali su da je On (nebeski Krist) dozvolio da ljudi unište njegov hram tj. tijelo kojeg je opet On (Krist) trećeg dana sam podignuo tj. uskrsnuo i u njega ponovno uselio, po čemu se takvo gledište ipak malo razlikovalo od ceritinskog i ebionitskog ali se održalo sve do danas.

58

U drugom stoljeću su još poznati elkesaiti koji su imali mnogo sličnosti s ebionitima. Prakticirali su određene židovske odredbe (obrezanje, držanje sabata i sl.), a odbacivali su apostola Pavla koji je umanjivao vrijednost držanja Zakona. Obožavali su jedinog Boga okrećući se u molitvi prema Jeruzalemu. Krista su poštivali kao proroka i držali ga čovjekom rođenim od djevice. Vjerovali su u Kristovu reinkarnaciju, od koje je Adam bio prva. Držali su se Tore i obrezivali su se.

Simahijanci su bili judeo-kršćanska sljedba koju spominju samo latinski kršćanski pisci. Proizišli su iz farizejske sljedbe. Ime dolazi od Simaha, prevoditelja Starog zavjeta na grčki jezik, za kojega se tvrdilo da je bio judeo-kršćanin sklon ebionizmu.

U svakom slučaju je važno zapaziti da su židovski kršćani vjerovali u to da je Isus bio samo čovjek. To je bilo njihovo izvorno gledište i razumijevanje koje su kasnije neke judeo-kršćanske sljedbe samo nadogradile novim učenjem o Kristu kao drugom biću. Budući da se apostol Ivan kao posljednji apostol pred kraj svog života osvrće na prodor drugačijih učenja o Kristu, onda to pokazuje da su ona već bila prihvaćena i među nekim kršćanima u Maloj Aziji. U Bibliji imamo dokaz da se on suprotstavio i onim kršćanima koji su bili obraćenici iz poganstva, a koji su također nijekali Kristovu ljudsku prirodu tvrdeći da nije imao stvarno tijelo. Zvali su se doceti. Činjenica je da su kršćansku skupštinu u maloj Aziji u to vrijeme podrivali doketisti koji su poricali da je Isus bio čovjek u stvarnom tijelu. Razloge nalazimo u popularnom filozofskom pravcu poznatom kao gnosticizam. Taj je pravac imao dosta pristaša koji su još u prvom stoljeću širili svoja učenja. O njima čitamo:

“Gnostici ... su smatrali da je sva materija zla te da stoga Isus nije došao u tijelu, već je njegovo ljudsko tijelo bilo samo privid. To vjerovanje naziva se doketizam.“ (Stražarska kula, 1.12.2006. str. 5)

Gnosticima je samo odgovarala slika Isusa kao nebeskog sina Božjeg koji je bio iznad čovjeka i postojao prije čovjeka i koji je u ljudskom obličju sišao na zemlju. Tu ideju su provlačili kroz svoja kršćanska apokrifna djela. Stoga su doketisti kroz svoja nova učenja poricali da je on ikada imao stvarno fizičko tijelo, pa su tvrdili da je on bio prividno ljudsko biće u prividnom tijelu kao što ga imaju anđeli kod silaska na zemlju te nije mogao trpjeti patnje. Po njima je materijalno tijelo bilo zlo i grešno, pa nisu mogli vjerovati da je, onaj koji je umro za naše grijehe te uzašao na nebo i sjeo s Božje desne strane, mogao biti pravo ljudsko biće u smrtnom ljudskom tijelu. Oslanjali su se na tekstove iz Lukinog evanđelja (4:30;

24:31), gdje se opisuje kako je Isus neprimjetno otišao između Židova i nestao ispred očiju dvojice učenika iz Emausa.

59

Izgleda da su pred kraj 1. stoljeća kršćanski učitelji filozofskog smjera već zauzeli svoja mjesta u nekim kršćanskim skupštinama i započeli sukobe oko Isusovog stvarnog identiteta. Pavle je čak i prije toga već bio prigovorio nekim kršćanima u Korintu da spremno podnose one učitelje i nadapostole koji su počeli “propovijedati drugačijeg Isusa” (2.Ko 11:4,5). Ti učitelji su bili obraćenici iz poganstva ili možda helenisti (Židovi grčkog obrazovanja) koja su sa sobom donijeli i neka filozofska gledišta. I jedni i drugi su vjernicima mogli škakljali uši Filonovom filozofijom o Logosu kao drugom bogu. To je dokaz da su u ono vrijeme neki kršćanski pravci potekli iz judaizma i poganstva zaista ljudsko ‘tijelo’ povezivali sa grijehom i zato su među kršćanima nastale rasprave o tome da li je Isus Krist postojao u takvom raspadljivom i smrtnom tijelu ili nije.

Tu činjenicu o ljudskom tijelu u kojem vladaju drugi zakoni koji se suprotstavljaju onome što je dobro, je često isticao i sam apostol Pavle, ali na jedan drugačiji način. Ono što je gnostički nastrojenim kršćanima vjerojatno smetalo je to što je i sam apostol Pavle propovijedao da je Isus kao poslanik došao u “obličju grešnog tijela” kojim je vladala smrt i raspadljivost (Ri 6:9; 8:3; Dj 13:34). Ta se činjenica nije mogla ničim pobiti, ali se ipak mogla modificirati prema principima Filonove filozofije o drugom božanskom biću koje je bilo odvojeno od tog ljudskog smrtnog tijela. Jedni su tako, poput ebionita, Krista mogli smatrati božanskim bićem, a Isusa čovjekom, dok su doketisti potpuno odbacili Isusovu ljudsku prirodu.

Treba uzeti u obzir da u svojim poslanicama apostol Ivan napada doketizam koje negira Isusa kao pravog čovjeka, zato što takvo tumačenje napada samu srž evanđelja: jer ako Krist nije bio pravi čovjek, nego nebesko biće u prividnom tijelu, tada ni za koga od nas nema nade jer smo još uvijek u svojim grijesima i izgubljeni. “Jer ako nema uskrsnuća mrtvih (ljudi), onda ni Isus (čovjek) nije uskrsnuo” (1.Ko 15:12-19). Apostol Ivan je pred kraj prvog stoljeća pokušao braniti izvorno apostolsko učenje o Isusu Kristu, sinu Božjem kao stvarnom ljudskom biću koji je po tijelu bio potomak Davidov; koji je živio, umro i uskrsao i u kojem “utjelovljena prebiva sva punina božanske naravi” (Kol 2:9; Rim 1:1-4; Heb 1:3).

Kad apostoli govore o božanskoj naravi, oni samo tvrde da svaki čovjek u sebi nosi Božju sliku i da poput Isusa može razviti božanska svojstva koja ga izjednačavaju s Božjim obličjem. Stoga su kršćani bili pozvani da se oblikuju po Isusu Kristu, odnosno po njegovoj božanskoj naravi koju je razvio. “Jer Božja je volja bila da sva punina prebiva u njemu” kako bi po njemu i mi izgradili Božje obličje po kojem smo stvoreni (Kol 1:19; 3:10; Rim 8:29; Ef 1:19,22,23; 3:19; 4:20-24; Ga 2:20).

60

To je ona punina života i slava postojanja u neraspadljivom obliku koju prvi čovjek Adam nije postigao. Međutim, neki kršćanski učitelji tog vremena su umjesto božanske naravi isticali Isusovu božansku prirodu koju Biblija nigdje ne spominje, a koju su pod utjecajem svojih novih učenja željeli odvojiti od njegovog postojanja u ljudskoj prirodi. Za njih je tijelo samo po sebi bilo nešto grešno i zlo. Tako su doketisti u Maloj Aziji Krista željeli prikazati kao nebesko biće s prividnim ljudskim tijelom, a ne kao stvarno ljudsko biće u stvarnom tijelu, pa je apostol Ivan bio primoran da istinu o Isusu Kristu sačuva od takvih krivih učenja (Iv 20:30,31). Pred kraj prvog stoljeća je morao napisati:

“Izjavu koju je nadahnuo Bog prepoznat ćete po ovome: svaku izjavu koja priznaje da je Isus Krist došao u (stvarnom) tijelu nadahnuo je Bog. No nijednu izjavu koja ne priznaje Isusa (kao stvarnog čovjeka koji je postao Krist) nije nadahnuo Bog. Takvu je izjavu nadahnuo antikrist” (...).“Jer mnogi su varalice izašli u svijet, oni koji ne priznaju da je Isus Krist (kao poslanik) došao u (stvarnom) tijelu.” (1.Iv 4:2,3; 2.Iv 7)

‘Isus’ i ‘Krist’ su dva naziva za jednu osobu. Prvi naziv je osobno ime, a drugi naziv je božanska uloga s kojom je živio, a ne prezime. Budući da su u to vrijeme neki judeo-kršćanski pravci (ceritinci i ebioniti) već počeli tvrdili da je Isus bio čovjek dok je Krist (nebesko biće) sišao s neba, onda je Ivan bio primoran da kaže kako je “Isus-Krist došao u tijelu”, odnosno da je Isus koji je postao Krist, bio stvarno ljudsko biće u svom ljudskom tijelu koje je dobilo od Boga kao i mi (1.Ko 6:19,20). Zato je rekao da treba “priznati Isusa” za Krista, a ne ga gledati odvojeno od Krista, kao neko drugo biće (1.Iv 2:22). Time je pobijao i doketiste koji su tvrdili je Isus Krist bio u prividnom tijelu čovjeka. Neki učitelji su na temelju Filonovih učenja o Logosu kao nebeskom biću došli na ideju da Krist (Mesija) nije “došao u tijelu” nego da je sišao s neba i tako došao u ljudsko tijelo u kojem se nastanio. No Ivan se protivio tim lažnim učiteljima te je jasno napisao da je “riječ (života) postala tijelo” a samim tim da je Isus Krist bio ljudsko biće koje je došlo od Boga, te da je u njemu Bog utjelovio svoju “riječ” s obzirom na život (Iv 1:14; usporedi 1.Iv 1:1; 4:2; Rim 8:2; Kol 2:9).

Vjernike koji nisu prihvatili činjenicu da je Isus Krist bio “u (stvarnom ljudskom) tijelu” kao i svaki drugi čovjek, Ivan je poistovjetio sa onima koji ne priznaju pravog Isusa i pravu istinu o njemu. Oni su za njega bili antikristi ili protivnici pravog Krista. Kad se nije moglo pobiti činjenicu da je Isus pravi čovjek, onda su neki išli u teoretiziranje tvrdeći da je on bio sjedinjen s nebeskim bićem ili da je imao dvojnu prirodu, čime su crkveni teolozi samo zakomplicirali svoju kristologiju.

61

Činjenica je da je Ivan branio Isusovu ljudsku prirodu a ne nebesku, govori o tome da je time automatski pobijao doketiste i druge u njihovom poimanju Krista kao nebeskog bića. Naime, da je Isus bio nebesko biće, Ivan bi u svojim poslanicama morao braniti i taj njegov nebeski status od nazarenaca i drugih koji su ga prihvatili samo kao čovjeka, a takvih je kršćana u to vrijeme bilo najviše. Međutim, nigdje ne saznajemo da je Ivan imao problema sa kršćanima koji su na Krista gledali samo kao čovjeka niti je imao potrebe da ih uvjerava u suprotno, tako da nije imao potrebu da napiše: “nijednu izjavu koja ne priznaje da je Isus Krist najprije bio nebesko biće nije nadahnuo Bog”. Nema nigdje naznake da se od bilo koga zahtijevalo da u to vjeruje.

Da su Židovi, kao čvrsti zagovornici ljudskog Mesije, negirali Isusovo predljudsko postojanje i inkarnaciju, onda bi apostoli tražili od njih da to priznaju prije krštenja. Ali za tim nije bilo potrebe jer su i apostoli zastupali samo izvorno hebrejsko gledište o ljudskom Mesiji. Tek sa pojavom heleniziranih učitelja koji su u Kristu željeli vidjeti božansko biće odvojeno od ljudskog grešnog tijela, Ivan dolazi u situaciju da brani Isusa Krista koji je prebivao “u tijelu” kao i svaki čovjek (vidi 2.Ko 5:6; 10:3; Fil 1:22). Za Ivana je postojala samo jedna nepobitna činjenica, a to je da je Isus kao apostol (poslanik od Boga) došao u stvarnom tijelu, a ne prividnom, odnosno da je on bio čovjek a ne nebesko biće. Tvrdio je da je njega Bog poslao kao čovjeka a ne kao nebesko biće. Bog sam kaže da je čovjek “tijelo”, odnosno ljudsko biće sa točno određenim ograničenjima koja je imao i sam Isus koji je prebivao u takvom tijelu (1.Mo 6:3). Pavle je za sebe također rekao da prebiva “u tijelu” tako da je i on kao apostol (poslanik od Krista) došao u tijelu (Flp 1:24).

Kad uzmemo u obzir činjenicu da su Ivanovo evanđelje i poslanice napisane tek pred kraj prvog stoljeća onda dolazimo do saznanja kako je on branio istinu o Isusovoj ljudskoj prirodi, boreći se protiv učenja kojima se u to vrijeme pokušavalo odvojiti Mesiju (Krista) od njegovog prvobitnog postojanja u ljudskom smrtnom tijelu. Stoga je u svom evanđelju dao zapisati upravo one Isusove izjave koje su se prenosile putem predaje, a kojima su vjerojatno neki učitelji davali doslovno značenje u povezanosti sa gnostičkim učenjima. No, on te izjave spominje bez da ih tumači jer u kontekstu u kojem su izrečene imaju preneseno i dublje značenje i bilo bi apsurdno da je s njima pokušao ići u prilog doketistima i nekim učiteljima koji su svoja učenja o Kristu zasnivali na Logosu, kad znamo da se protivio njihovom gnostičkom učenju o Kristu kao nebeskom prapovijesnom božanskom biću. No neki samozvani učitelji kao obraćenici iz židovstva i poganstva su našli načina da uvedu svoja helenizirana učenja.

62

Židovski kršćani su se oslanjali na hebrejske spise koji su dozvoljavali mogućnost da čovjeka obuzme nebesko biće kao duh ili anđeo Jehovin. Primjer toga vidimo u kralju Šaulu kojemu je prorok Samuel rekao: “Jehova te pomazao da budeš vođa nasljedstvu njegovu. (...). I duh Jehovin doći će na tebe pa ćeš zajedno s njima i ti tako proricati i postat ćeš drugi čovjek. Kad ti se ispune ti znakovi, onda učini što god budeš mogao, jer je pravi Bog s tobom. (...) I čim je Šaul okrenuo leđa da ode od Samuela, Bog mu je promijenio srce” (1.Sa 10:1-9). Postoje i negativni primjeri gdje pojedinci bivaju opsjednuti zlim duhom (zlim anđelom) koji također učini da netko promjeni srce i postane drugi čovjek. U ovakvim primjerima su vidjeli mogućnost da Bog upotrijebi nekog nebeskog anđela kao Krista, koji bi preko čovjeka izvršio određeni zadatak.

Etno-kršćani tj. obraćenici iz poganstva su lakše prihvatili drugu mogućnost. Oni su u svojoj religioznoj baštini imali mitove o bogovima koji su se utjelovljivali i spuštali na zemlju te su mogli imati svoje potomke sa ljudskim ženama. Jedan od primjera je vrhovni bog Zeus i njegovi sinovi rođeni od zemaljskih majki koji su se odlikovali raznim moćima i sposobnostima. Tih mitskih bogova je vremenom nestalo zajedno sa drugim poganskim vjerovanjima ali ih je zato potpuno zamijenila jedna nova i zanimljiva priča u liku utjelovljenog božanstva grčkog imena - Isus.

Izgleda da je u tom svijetu bilo teško održati religiju u kojoj je glavna ličnost bio običan čovjek niži od tih mitskih bogova i još Židov. Zato je kršćanska struja doketista nastala u poganstvu potpuno odbacila činjenicu o Isusu kao običnom čovjeku, tako da su božanskog Krista, kojeg su neki članovi judeo-kršćanske zajednice ebionita smatrali nebeskim bićem, povezali sa nebeskim Logosom u prividnom tijelu koji je samim tim imao predljudsko postojanje. Po njima Krist nije bio drugo biće odvojeno od Isusa, što je samo po sebi bila istina, ali je zato po njima to jedno biće bilo nebeske prirode a ne zemaljske, pa je samim tim po njihovoj ideji Isus svoj početak imao na nebu s kojeg je sišao, te nije ni mogao izvorno biti Židov.

U ovim filozofskim previranjima vidimo početke nauke o Kristovoj doslovnoj preegzistenciji. Protivnici ljudskog Mesije su svojim učenjima potisnuli izvornu biblijsku istinu o Isusovom stvarnom tijelu kojeg su smatrali samo po sebi zlim i grešnim i tako progurali svoju ideju kojom su Isusa putem inkarnacije odvojili od smrtnog tijela što su s vremenom prihvatili mnogi. Dodatni pritisak na razvoj Logos kristologije je vršio Rim koji se neprijateljski odnosio prema Židovima i kršćanima. Rimljani su kršćane progonili jer su slavili čovjeka koji je od Boga bio uzvišen iznad njihovog Cezara i svih ljudskih vladara. Takvo gledište je bilo suprotno Rimu koji je isticao svog čovjeka kroz kult cara.

63

Prvi rimski car Oktavijan August je bio posinak Julija Cezara kojeg su proglasili “božanskim Julijem” (“Divus Julius”), pa je mogao nositi naslov “Divi Filius” (sin Božji). Rimski Cezar je bio čovjek i za pogane nije bilo sporno smatrati ga božanstvom. S druge strane, Isus je također bio čovjek kojeg su kršćani također smatrali istaknutim sinom Božjim i tu se mogla nazirati opasnost po kršćane. Naime, Židovi su mogli obožavati svog jedinog Boga Jehovu (JHVH) i ujedno biti podložni rimskom vladaru - Cezaru. Mogli su nesmetano živjeti po rimskom carstvu i obožavati svog Boga bez da su time predstavljali opasnost za službenu religiju rimskog carstva. Rimska vlast nije mogla nijekati postojanje jednog takvog svemogućeg Boga kojeg su Židovi obožavali, ali su se suprotstavljali onim ljudima koji su kao ‘bogovi’ mogli parirati njihovom Cezaru.

Budući da se Cezar, iako čovjek, smatrao sinom Božjim tj. bogom koji u svojim rukama nosi svu vlast i moć koja mu je predana od bogova, onda mu je konkurencija bio čovjek Isus, a ne židovski nebeski Bog Jehova (Jahve). Službeni je Rim tada vidio opasnost od kršćana koji su uzdizali čovjeka Isusa kao svog jedinog kralja - sina Božjeg. Od kršćana se tražilo da na oltar Cezaru prinose tamjan kako bi njega priznali za svoje ljudsko božanstvo, a ne Isusa što su mnogi odbili učiniti po cijenu svog života. Za njih je Isus (čovjek) bio veći od Cezara (čovjeka) tako da je za kršćane bilo sasvim normalno Isusa, a ne Cezara smatrati svojim kraljem, a ujedno i bogom koji je od vrhovnog Boga dobio svu vlast i moć. Slaviti nekog kao sina Božjeg je za pogane imalo značenje slaviti čovjeka kao božanstvo, odnosno kao boga, pa su u tom smislu pogrešno tumačili kršćansko poimanje Isusa kao Sina Božjeg. Tada je Plinije, guverner Bitinije, napisao pismo Trajanu u vezi progona kršćana:

“Kršćani ... tvrdili su, međutim, da je sva njihova krivnja ili zabluda u tome što su se određenih dana sakupljali prije zore kako bi pjevali pjesme u Kristovu čast kao da je kakav Bog i obavezivali se zakletvom da neće činiti prijestupe, da će se suzdržavati od krađa, grabeži, preljuba itd...“ (Plinije Trajanu, Pisma 10.96-97, oko 111.g.)

Kršćani su odavali primjerenu čast Isusu bez da su ga obožavali kao Boga. No, kako je progonstvo Cezara protiv kršćana sve više raslo tako je rasla i slika Krista kao onoga koji je veći od Cezara. Činjenica je da su u to vrijeme protivnici kršćanstva uzdizali svoje mitske bogove i polubogove kao božanstva, pa je reakcija nekih kršćanskih učitelja bila da i oni uzdignu Isusa u božanstvo u čemu im je pomogla grčka Logos filozofija. Pod tim utjecajem su neki apostolski i crkveni oci prešli granicu stvarnosti i sve više umanjivali Isusovo ljudskost kako bi ga gledali kao utjelovljeno nebesko biće, pa čak i kao samog Boga.

64

Takvo novo i drugačije gledanje na Isusa nije moglo umanjiti vjeru u Mesiju pa su kršćani i pod takvim međusobno različitim uvjerenjima bili spremni na progonstvo. Za njih je Isus i dalje bio sin Božji, bez obzir ne različite teorije o njegovom pravom identitetu. Zbog toga je Celzo (umro

178. g.), kao platonistički filozof često kritizirao kršćanstvo pa je napisao:

“Kakav bog, kakav sin Božji, kad ga Otac (vrhovni Bog) nije mogao spasiti od kazne, a sam nije bio u stanju da je izbjegne? Ne, tvoje rođenje, tvoja djela, tvoj život pokazuje da si čovjek (...). Kakav je to bog kad nije znao podložiti sebi svoje učenike koji su ga izdali ili ga se odrekli.“

Titula ‘bog’ za najvišeg čovjeka je i kod pogana i kod Židova imala isto značenje, naime ‘Sin Božji’. Protivnici kršćanstva su Isusa smatrali običnim smrtnim čovjekom, kojeg se nije moglo smatrati Sinom Božjim jer je po njihovom shvaćanju, za razliku od hebrejskog, sin Božji mogao biti samo božansko biće. Umjesto da brane Isusovu ljudskost kao najistaknutijeg čovjeka Božjeg, kršćanski teolozi su ovdje prešli granicu hebrejskog gledišta te ga po poganskom gledištu uzdigli u najviše božanstvo kako bi ga lakše objavili poganskom svijetu. Umjesto da su uzdizali Isusa kao jedinog pravog čovjeka, drugog Adama, oni su ga počeli slaviti kao nebesko biće koje se spustilo na zemlju kako bi sebi i drugima dokazivali da je po tome ipak veći od svih ljudskih vladara i njihovih mitskih bogova. Nakon smrti apostola sve je više kršćanskih učitelja prihvaćalo mnoga poganska obilježja i obojili ih kršćanskim vjerovanjima, pa je i sam Isus Krist po njima dobio novu sliku koja je najviše odgovarala ljudima tog doba, a koja nije imala veze sa stvarnošću. Jedna slika je bila u liku najvišeg anđela u povezanosti sa nekim “židovskim bajkama”, a druga u liku poganskih “izmišljenih priča” o bogovima i polubogovima (Tit 1:14;

1.Ti 1:3,4). Ova spomenuta različita gledište su ostala do danas i lako ih je prepoznati u naukama različitih crkava kršćanstva.

U razvoju novih doktrina prepoznajemo dvije mogućnosti koje su se javile neovisno jedna od druge, a ovisno od religioznog i filozofskog okruženja u kojima su se razvijale. I jedna i druga su prihvatili inkarnaciju na kojoj su utemeljili svoju Logos kristologiju, dok su Adam kristologiju prihvaćali samo onoliko koliko su mogli kako ne bi narušili svoja nova filozofska gledišta. Kao što je poznato, apostoli nisu nikad išli u tumačenje i dokazivanje Isusove inkarnacije i predljudskog postojanja kao Logosa, niti je to bila službena apostolska nauka, pa su to kasnije učinili apologeti - kršćanski učitelji filozofskog smjera na temelju nekih dvojbenih izjava koji su u sebi sadržavale elemente za konstruiranje novih doktrina o Isusu kao najvišem anđelu ili drugom Bogu.

65

Treba vidjeti u kojem su kontekstu tumačili neke biblijske izjave i da li su zbog svog protivljenja judaizmu i židovskom neprijateljskom stavu prema kršćanima, svjesno zanemarili njihovo pravo hebrejsko značenje kako bi formulirali izvan-biblijske doktrine na grčkim filozofskim idejama koje su mogle proizaći iz određenih dvojbenih biblijskih pojmova. Iz ranih kršćanskih spisa je vidljivo da je među prvim kršćanima prevladavala Adam kristologija o kojoj je Pavle pisao godinama prije Ivanovog evanđelja, dok se iz Ivanovog evanđelja naknadno mogla izraditi doktrina Logos kristologije ali samo na temeljima tadašnjih Filonovih učenja o Logosu, a nikako ne na temelju hebrejskih svetih spisa i apostolskog vjerovanja. Apostol Pavle je bio svjestan negativnog utjecaja stoičke i platonske filozofije i stalno je upozoravao vjerne kršćane na njenu opasnost, kao što piše:

“Apostol Pavao je prorekao da će nakon smrti svih apostola u pravo kršćanstvo početi prodirati lažna učenja koja će ga iskvariti. (2.Solunjanima 2:3,7.) Među onima koji “nisu podnosili zdravo učenje” bili su i neki koji su imali odgovorne službe u skupštini (2.Timoteja 4:3). Pavao je upozorio starješine svog vremena: “Između vas samih dići će se ljudi koji će iznositi iskrivljena učenja da bi odvukli učenike za sobom.” (Djela apostolska 20:30)

U jednom priručniku navodi se važan razlog zašto su se pojavila iskrivljena učenja: “Kršćani koji su donekle bili upućeni u grčku filozofiju počeli su osjećati potrebu da svoju vjeru izražavaju pomoću filozofskih pojmova kako bi zadovoljili svoje intelektualne potrebe i preobratili obrazovane pogane na kršćanstvo” (The New Encyclopædia Britannica). Jedno od važnih učenja koje je bilo iskrivljeno poganskim idejama odnosilo se na identitet Isusa Krista.“ (Stražarska kula, 15.1.2012. str.6)

U daljnjem razvoju ove nauke o Isusu se vidi da je judeo-kršćanska gnostička ideja o dvije božanske osobe i dvije odvojene naravi (Isus čovjek i Krist arhanđeo) s vremenom izgubila bitku, te je prevladala ona druga ideja o jednoj božanskoj osobi kao prvom i najvišem nebeskom biću kojeg je vrhovni Bog stvorio na nebu i poslao na zemlju u obličju ljudskog tijela. Takva ideja je proizašla od nekih kršćanskih učitelja preobraćenih iz poganskog svijeta. Za prihvaćanje takvog gledišta su najviše doprinijeli apostolski oci, ali ne svi, nego samo neki od njih koji su joj dali početni zamah odmah nakon smrti Isusovih apostola. Oni su tada utemeljili ideju o Isusovom predljudskom životu na nebu, ali je veliko pitanje da li su time objasnili pravu istinu o Isusu Kristu ili su uveli vlastitu zabludu. O njima čitamo:

66

“Neki su apostolski oci pri tumačenju Biblije počeli odlaziti u krajnost, što ih je odvelo u posve krive vode.“ (...) “Neki apostolski oci su prihvatili pojedine apokrifne knjige kao nadahnute od Boga.“ (...) “U 2. stoljeću na temelju lažnih evanđelja širile su se izmišljene priče o Isusovom životu, a apostolski su ih oci često citirali pokazujući time da su ih prihvatili kao istinite.“ (...) “Neki] Apostolski oci su se služili mitovima, mističnim pričama i filozofijom kako bi objasnili kršćanska učenja, čime su omogućili prodiranje vjerskih zabluda u kršćanstvo.“ (Stražarska kula, 1.7.2009. str. 28)

Ako postoji i najmanja sumnja u to da su bar neki apostolski oci uveli svoja vlastita učenja, nalazeći u tome neke zajedničke crte s filozofijom i religijom onoga vremena, onda bi trebalo preispitati i vidjeti kako je do toga zaista došlo i da li su možda pri tome izmijenili neke detalje u Isusovom identitetu oko kojega su nastale prve polemike i rasprave. Ovdje treba istaknuti činjenicu da nisu svi apostolski oci zastupali Logos kristologiju nego samo oni koji su potpali pod utjecaj helenizma i gnosticizma.

Kako su se etno-kršćani distancirali od židovskih kršćana, sve je teže bilo dokazivati učenje o Isusu kao čovjeku pa je sve ostalo na teorijama koje su prevagnule na stranu ovih novih i ljudskom umu privlačnijih učenja o Isusovom predpostojanju kao božanskog bića, kako bi iz te pozicije lakše prihvatili Božju nedokučivost i Isusovu spasiteljsku i posredničku ulogu. Ta su gledišta najvjerojatnije nastala kao pogrešno shvaćanje duha Pisma jer su suprotna hebrejskim (starozavjetnim) proročanstvima i trima evanđeljima (Matej, Marko i Luka) koji pokazuju međusobni sklad i podudarnost, dok se oslanjaju na nekoliko figurativnih i dvojbenih izjava zapisanih u Ivanovom evanđelju, koje su iskoristili za stoljetni razvoj svoje doktrine o Isusovom predljudskom postojanju i inkarnaciji. Na Ivanovo evanđelje se po tom pitanju oslanjaju i Jehovini svjedoci kao što piše:

“Ivanovo Evanđelje skreće pažnju na Isusovo predljudsko postojanje, tijekom kojeg je služio kao Božja ”Riječ“ ili “Govornik.“ (Stražarska kula, 15.2.2000. str. 11)

Ne znam da li su se ikad vodeći ljudi ove Zajednice pokušali razmotriti i vidjeti da li se Isusove izjave u Ivanovom evanđelju odnose na doslovno ili figurativno predljudsko postojanje? Da li su njegov tekst ikad promatrali u širem biblijskom kontekstu koji tim riječima daje jedno preneseno i dublje značenje? Kako to da samo Ivanovo evanđelje skreće pažnju na Isusovo predljudsko postojanje i to tek na kraju 1. stoljeća? Zašto ostali evanđelisti ranije nisu u svoje tekstove ugurali te iste izjave kako bi Isusu dali puno veći status od čovjeka?

67

Činjenica je da je učenje o Isusu kao čovjeku bilo vrlo brzo potisnuto samim tim što su kasniji teolozi Isusa doživljavali kao biće koje se od svog uznesenja nalazi na nebu. Po nekoj logici je nebo Bog odredio za nebeska bića, a zemlju za ljudska bića (Ps 115:16). No, to ne mora biti strogo pravilo. Činjenica je da su anđeli silazili na zemlju i prividno oblačili zemaljska tijela koja nisu poništila njihovu nebesku prirodu (vidi 1.Mo 3:24). Zašto onda Isus kao čovjek po zadatku ne bi mogao biti uznesen u tijelu na nebo i prividno obući nebesko tijelo koje ne bi poništilo njegovu ljudsku prirodu? Međutim, moguće je da se i dalje nalazi u ljudskom tijelu tako da ne možemo znati da li se on sada nalazi u materijalnom ili nematerijalnom nebu. U jednom proročanstvu ga vidimo kao sina čovječjeg kojemu je, očito nakon nekoliko stoljeća čekanja bilo:

“… dopušteno da (na oblacima nebeskim) pristupi Pradavnome, pa su ga doveli pred njega. Njemu je bila predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici.” (Da 7:13,14)

Izgleda da je jedino Isusu kao čovjeku najprije bilo dopušteno da bude ‘uzet’ između ljudi i ode na ‘nebo’ gdje dobiva priznanje tako što je uzdignut na najviši položaj čekajući vrijeme svog povratka na Zemlju. Čak i apostol Pavle u jednoj svojoj izjavi dopušta mogućnost da se čovjek “u tijelu” može naći na trećem nebu (2.Ko 12:2). Gdje je Isus sada i što radi prije svog povratka, to ne znamo. No, on možda nije u nematerijalnom nebu jer će ga anđeli u skoroj budućnosti ‘na oblacima’ podignuti i dovesti pred Boga koji će mu predati vlast nad cijelim svijetom (Dj 1:11; Flp 2:9).

Prema tome, Bog je mogao učiniti da jedan čovjek po zadatku ode izvan zemlje, pa ga to ne čini izvorno nebeskim bićem, nego samo Božjim slugom. To nam potvrđuje jedna od najranijih izjava kršćanske vjere koja se nalazi u poznatoj knjizi Didathe, ili Nauk dvanaestorice apostola. Neki povjesničari je datiraju prije ili oko godine 100. n.e. Izmeđuostalog u svom 10. poglavlju ona uključuje ispovijed vjere u obliku molitve koja glasi:

”Zahvaljujemo ti, Sveti Oče, za tvoje sveto Ime koje si nastanio u našim srcima; i za spoznaju i vjeru i besmrtnost koju si nam obznanio kroz Isusa tvog Slugu. Slava tebi zauvijek! Ti si, Svemogući Gospodaru, stvorio sve zbog svog Imena (...) A nama si dobrostivo dao duhovnu hranu i piće, i život vječni kroz Isusa tvog Slugu.“

U tekstu se spominje Isus, a to je ime čovjeka kojeg su prvi kršćani smatrali Božjim slugom, Kristom. On je za njih bio čovjek, a ne sustvoritelj neba i zemlje. Zato u tim najranijim tekstovima nema nikakve naznake da je Isus bio biće koje je s Bogom sve stvaralo, jer su apostoli svojim učenjem podupirali proročanstvo koje govori o onome koji na svijet dolazi rođenjem od žene. To su potvrđivali i neki apostolski oci.

68

Isus gubi svoj identitet

POSTOLSKI oci su bili suvremenici Isusovih apostola i nastojali su se boriti protiv prodiranje krivih učenja s kojima se najviše suočio

apostol Ivan pred kraj svog života. On je bio zadnji apostol i za razliku od ostalih je umro prirodnom smrću dok su svi ostali apostoli bili ubijeni od strane rimske i židovske vlasti.

Njegov suvremenik je bio Klement Rimski (umro oko 100. godine). On je bio jedan od onih apostolskih otaca koji je zastupao izvorno apostolsko učenje o Isusu kao čovjeku i Božjem sluzi. Neki smatraju da je bio Pavlov pomoćnik iako to nije moguće potvrditi (Flp 4:3). Smatra se da je bio židovskog podrijetla i da je došao iz judeo-kršćanstva. Izmeđuostalog je napisao u svojoj poslanici:

“Bog je povrh svega svojim svetim i neporočnim rukama stvorio najodličnije i najviše biće, čovjeka, otisak svoje slike.“ (33:4)

“Iz Jakova su svećenici i leviti, službenici Božjega žrtvenika. Od njega (Jakova) je Gospodin Isus po tijelu.“ (32:2)

“Krist je od Boga, apostoli od Krista. Jedno se i drugo zbilo dobro raspoređeno po Božjoj volji.“ (42:2)

“Sve je postalo po riječi njegova veličanstva (Boga) i to može riječju nestati. “Tko će mu reći što si učinio ili tko će se oduprijeti snazi njegove moći’’? Bog sve čini kada hoće i kako hoće i ništa ne prolazi mimo njega od onoga što je odredio.“ (27:4,5)

“To je da se (Bože) ufamo u tvoje ime, počelo svega stvorenja. Otvorio si oči našega srca da upoznamo tebe jedinoga Svevišnjega na visinama,... umnožitelj naroda na zemlji i od svih odabiratelj onih koji te ljube po Isusu Kristu, tvome ljubljenome Sluzi, po kome si nas odgojio, posvetio i cijenio.“ (59:3)

”Neka svi narodi spoznaju da si ti jedini Bog, da je Isus Krist tvoj Sluga.“ (59:4)

“Neka Bog, koji sve vidi, i koji je Vladar svakog duha i Gospodin svakog tijela — koji je izabrao našeg Gospodina Isusa Krista i nas kroz Njega da budemo poseban narod — dodijeli svakoj duši koja zaziva Njegovo slavno i sveto Ime, vjeru, strah, mir, strpljivost, dugotrpljivost.“

”Budući da on (uskrsnuli čovjek Isus) odražava Božji sjaj, on je nadmoćan anđelima jer je njegova titula mnogo slavnija od njihove.“ (36:2)

“Zar nam nije Bog jedan, Krist jedan i jedan Duh milosti, izliven na nas, i jedan poziv u Kristu’?“ (46:6)

A

69

Kao što vidimo, Klement je spomenuo ‘riječ’ (logos) po kojoj je sve postalo, ali se u njegovim izjavama vidi da je ta ‘riječ’ u sastavu Boga kao njegova volja protiv koje se nitko ne može suprotstaviti. ‘Počelo’ stvaranja za njega nije bio Isus nego Bog i njegovo ime, što podrazumijeva njegovu volju iz koje proizlazi ‘riječ’ iz koje je sve nastalo. Otac je jedan i jedini Bog na nebu, što znači da Klement Isusa ne vidi kao nebesko božansko biće. I Krist je jedan, ali u svom sinovskom položaju, s tim da je on samo čovjek, izabran da Bog preko njega spasi svoj narod te da sjedne na zemaljski položaj koji je po tituli nadmoćan svim anđelima. Klement nije niti jednom napisao da je Isus nebesko biće jer ga je smatrao čovjekom kao i velika većina kršćana u to vrijeme. Čak kaže da je čovjek stvoren kao najodličnije i najviše biće, pa nije bilo potrebno da Isusa uzdiže više od toga, jer je iznad toga bio samo Bog. Isus je svojom potpunom podložnošću Bogu uzdigao sebe a time i čovjeka na njegov prvobitni položaj koji mu je Bog unaprijed bio odredio.

Izgleda da je različita slika o čovjeku bila ključna u prihvaćanju ili odbacivanju Isusovog pravog identiteta. Činjenica je da je u to vrijeme slika o čovjeku i njegovom tijelu bila pod utjecajem grčke filozofije gnosticizma za koju je čovjek samo smrtno biće koje živi u zlom i grešnom tijelu kao rob tjelesnosti, tako da je prava slika čovjeka obezvrijeđena do te mjere da se Isusa nije ni htjelo gledati kao stvarno ljudsko biće koje je svoj početak imalo rođenjem po tijelu. Prema tome, postojala su dva gledišta o čovjeku. Jedno je bilo u duhu Božje mudrosti koja je filozofima bila ludost, a drugo u duhu ljudske mudrosti koja je Bogu bila ludost. Kršćanski učitelji koji su na čovjeka gledali u duhu Božje Riječi nisu bili opterećeni činjenicom da je Isus prije uskrsnuća bio smrtni čovjek. No, oni koji su na čovjeka gledali očima grčkih mudraca i mislilaca su umanjili njegovu prvobitnu sliku, pa su po svojoj mudrosti bili prisiljeni Isusu dati drugačiju stvarnost kako bi ga uzdigli iznad ljudske dimenzije. No, što kaže Pismo:

“Jer pisano je: “Uništit ću mudrost mudraca i odbacit ću umnost umnih.” Gdje su mudraci ovoga svijeta? Gdje su pismoznanci? Gdje su oni što vole rasprave? Nije li Bog mudrost svijeta pretvorio u ludost? Jer Božja se mudrost očituje u ovome: svijet svojom mudrošću nije upoznao Boga, ali Bog je odlučio da ludošću onoga što se propovijeda spasi one koji vjeruju. Jer Židovi traže čudesne znakove i Grci traže mudrost, a mi propovijedamo Krista (čovjeka) pribijenog na stup, koji je Židovima kamen spoticanja, a neznabošcima ludost, ali pozvanima — i Židovima i Grcima — Krista, koji je Božja sila i Božja mudrost. Jer Božja je “ludost” mudrija od ljudi i Božja je “slabost” jača od ljudi.” (1.Kor 1:19-25)

70

Ova ‘slabost’ u liku čovjeka je bila ludost koju mnogi tada nisu mogli prihvatiti zbog jakog utjecaja gnosticizma. No, Bog je očitovao svoju ‘silu’ i svoju ‘mudrost’ u Isusu, čovjeku koji je po tijelu bio slab (Iz 11:1,2). “Istina, bio je pribijen na stup zbog slabosti (tijela), ali je živ po snazi Božjoj” (2.Ko 13:4). Slabost je obličje ili tijelo u kojem čovjek živi pod teretom smrtnosti (1.Mo 6:3; Ps 78:39). Isus je u svom tijelu nosio takvu slabost jer je bio prirodno vezan za ljudsku obitelj koja je robovala smrti. Pavle je slabost tijela istakao kao obilježje svakog čovjeka koji robuje grijehu i smrti, ali koji svojim biranjem poslušnost Bogu postaje rob pravednosti, što vodi u svetost (Ri 6:19). Isus je, iako slab po tijelu, izabrao put svetosti i tako nama dao primjer da i mi možemo postići vječni život po njemu. Time je pokazao da je Božja slabost očitovana u ljudskom tijelu jača od ljudi i jača od tijela.

To nam daje na znanje da je Bog ipak svoju snagu duha pokazao kroz pravog čovjeka. Da je to bilo učinjeno preko nekog nebeskog savršenog bića koji je samo imao ljudsko obličje, onda bi ljudi ostali bez prave nade i pravog poticaja. Oni bi se mogli obavezati na poslušnost, ali bez da bi bili sigurni u svoj uspjeh jer je Isusov uspjeh, po spomenutoj teoriji, najviše ovisio o njegovom predljudskom postojanju kada je bio toliko iskustveno savršen u umu i srcu da se mogao obavezati na potpunu poslušnost Bogu. Ljudi ne bi mogli biti sljedbenici takvog bića koje je potpuno različito od njihovog zemaljskog života u smrtnom i grešnom tijelu. Upravo oni kršćanski učitelji koji su u ono vrijeme po svojoj ljudskoj mudrosti čovjeka smatrali toliko nižim bićem od anđela, da su ga potpuno obezvrijedili, su bili dovedeni u opasnost da Isusa proglase onim nebeskim bićem dovoljno jakim da umjesto palog čovjeka pobjedi slabost tijela, grijeh i smrt. Gdje je tu onda Božja ‘slabost’ kojim se Bog može pohvaliti? Nema je jer je unaprijed izmanipulirana i proračunata.

Isusa su njegovi prvi sljedbenici biblijskim rječnikom s pravom nazivali ‘bogom’, ali su ga prije svega smatrali velikim čovjekom koji ima pravo nositi tu titulu. Apostolski otac Ignacije (umro kao mučenik 107. g.) je Isusa nazivao ‘bogom’, ali ne da bi ga smatrao nebeskim Bogom, niti moćnim anđelom nego samo moćnim čovjekom, tj. bogom, dok pobornici trojstva njegov izraz ‘bog’ prevode i pišu velikim slovom. On piše:

“Jedan je Bog koji se objavio kroz Isusa Krista, svog Sina, koji je njegova riječ koja je nastala iz tišine, i u svakom pogledu ugodan njemu [Bogu] koji ga je poslao. (...) Isus Krist je podložan Ocu.“

“Boga našega Isusa Krista, od Davidova sjemena, i Duha svetoga, po Božjoj je rasporedbi u utrobi nosila Marija. On se rodio i krstio da mukom očisti vodu.“

71

"Samo je jedan liječnik, tjelesan i duhovan, rođen i nerođen, bog u tijelu, pravi život u smrti, rođen od Marije i od Boga, najprije sposoban trpjeti, a onda (nakon uskrsnuća) nepodložan trpnji, Isus Krist, naš Gospodin."

“Kad se u ljudskom obličju pojavio bog, novinom vječnog života, razvrgla se svaka magija i raskinula se svaka spona zloće; ... započelo je ono što Bog bijaše pripravio.“

“... protumačit ću vam spomenutu rasporedbu za novog čovjeka Isusa Krista, koji se sastoji u njegovoj vjeri i njegovoj ljubavi, u njegovoj smrti i uskrsnuću.“

“Budite gluhi kad vam netko govori nešto što je izvan Isusa Krista, onoga koji je iz roda Davidova, onoga koji je iz Marije, koji se odistinski rodio, jeo i pio….“

Ovaj apostolski otac je branio kršćanski nauk osobito u Aziji protiv gnostičke sekte doketa i nekih učitelja koji su tvrdili da Isus nije odistinski rođen kao čovjek nego je kao nebesko biće samo prošao kroz Mariju koja ga je donijela na svijet. Kad je rekao da je Isus kao Sin Božji “tjelesan i duhovan, rođen i nerođen”, onda ga je povezao sa ostalim kršćanima – ‘djeci Božjoj’ - koji su tjelesni jer su rođeni tijelom kao i on, a duhovni po duhu kao i on jer su nerođeni tj. “nisu rođeni od krvi i volje tjelesne nego od Boga” (Iv 1:13). U Ignacijevim zapisima nema naznake da se Isusa trebalo gledati kao nebesko biće, nego samo kao “novog čovjeka” (ili novog Adama), rođenog najprije od žene od Davidova sjemena, a zatim od Boga činom pomazanja po svetom duhu. Zastupnik trojstva i teolog Millard Erickson priznaje da je u ono vrijeme postojao jak utjecaj Filona na postnovozavjetno religijsko mišljenje i tvrdi da “Ignacijeva tvrdnja da Isusovo sinovstvo nastaje začećem u Marijinoj utrobi treba jednostavno smatrati uobičajenom upotrebom teologije prije Origena” jer je to očito bila prvobitna apostolska kristologija.

Za Ignacija je Isus bio ‘Božja riječ’ nastala iz tišine. Tišina je prestala onog trenutka kada se svemogući Bog u 1. stoljeću objavio kroz njega, odnosno kada se riječ ‘Krist, Sin Božji’ (‘drugi Adam’, ‘Janje Božje’, ‘Spasitelj’, ‘Otkupitelj’ itd.) kao Božja prvobitna zamisao u svojoj punini utjelovila u Isusu – sinu čovječjem. Tada je započelo ono što je Bog u svojoj namjeri pripravio. On je time suglasan s apostolom Pavlom koji je rekao da nam se Bog obratio preko Sina u ovo posljednje vrijeme, a ne prije njegovog rođenja (Heb 1:2). Ignacije je također govorio o jednom pravom Bogu, a ne o dva. Svima, pa i njemu su bile jako dobro poznate Isusove riječi koje je uputio jednom pismoznancu koji ga je upitao: “Koja je zapovijed prva od svih?” Isus je odgovorio: “Prva je: ‘Čuj, Izraele, [Jehova], Bog naš, jedan je [Jehova]...” (Mk 12:28,29)

http://hr.wikipedia.org/wiki/Gnosticizam

72

Već smo utvrdili da su Židovi i Rimljani koristili titulu ‘bog’ kao istoznačnicu nazivu ‘sin Božji’. Osim toga, Isus je u njegovim tekstovima nazvan ‘bogom u tijelu’ tj. u ljudskom obličju jer je u sebi nosio autoritet i duhovnu sliku Boga koji se po njemu objavio ljudima. Ljudi su u njemu mogli vidjeti svog Oca, Boga. On je služio kao zastupnik Boga i zato ga je Ignacije nazivao ‘bogom’ u metaforičnom smislu. S obzirom da je na takav način gledao na Isusa onda je na sličan način zastupao gledište kako skupštinu treba predvoditi jedan biskup koji bi, kako on kaže u jednoj od svojih poslanica, služio “namjesto Boga”. Očito je mislio na božanski autoritet kojeg čovjek može dobiti od Boga. Onaj koji je “umjesto Boga” na neki način nosi autoritet Boga pa ga se u ono vrijeme moglo poistovjetiti s bogom na zemlji kao što je bio slučaj s Mojsijem (vidi 2.Mo

4:16). Filon je o Mojsiju napisao:

“Zar nije Mojsije, koji je uživao još veće partnerstvo sa Ocem i Stvoriteljem univerzuma, bio vrijedan te titule? Zbog toga je nazvan bogom i kraljem cijele nacije.“

( bog – naziv i titula koju je mogao nositi čovjek kojeg je Bog postavio za kralja)

U duhu judaizma je Isus također bio vrijedan te titule. Međutim, kad ga se danas smatra bogom, onda to ima jedan sasvim drugačiji prizvuk i značaj od onog u počecima kršćanstva zbog općeprihvaćene ideje da je Isus nebeski Bog kao i njegov Otac, odnosno da su i Otac i Sin u sastavu jednog Boga. Zato neki teolozi pogrešno citiraju zapise apostolskih otaca u korist dvojstva i trojstva tvrdeći kako su oni Isusa smatrali drugim nebeskim bogom. Činjenica da su prvi kršćani Isusa gledali ‘kao na Boga’, ali ne kao nebeskog Boga, nego kao titulu koju je s pravom mogao nositi samo jedan najveći čovjek s obzirom na najviši položaj zemaljskog kralja i suca koji je dobio od Boga. Zato su u to vrijeme bile razumljive izjave nekih apostolskih otaca koji su Isusa nazivali ‘bogom’ u tom obliku koji čak ni za židovske kršćane nije bio bogohulan, a kamoli za kršćane iz drugih naroda gdje se izraz ‘bog’ u smislu ‘sina Božjeg’ koristio za Julija Cezara i druge svjetske vladare. Npr. Klement je napisao:

“Braćo, o Isusu Kristu valja nam misliti kao o bogu, kao o sucu živih i mrtvih, i ne smijemo slabo cijeniti svoje spasenje.“ (Drugo Klementovo pismo Korinćanima 1:1)

Ovo je samo prilika da ponovimo ono što smo već ustvrdili iz dosadašnjeg istraživanja pojma ‘bog’. Saznali smo da je Psalmista ljudske suce nazvao “bogovima” pa nije ništa čudno da su neki kršćani o Isusu Kristu mogli slobodno misliti i govoriti “kao o Bogu” (Ps 82:1-7). Apostol Ivan Isusa naziva ‘jedinorođenim bogom’ (tj. jedinorođenim sinom Božjim) (Iv 1:18; 1.Iv 4:9; usporedi Heb 11:17).

73

Kada je Isusu bila dodijeljena moć i autoritet od Boga, Oca, on kao ‘Sin’ se s pravom mogao nazvati ‘silni’ (theós) što u osnovi znači ‘bog’ (Mt

28:18; 1.Ko 8:6; Heb 1:2). ‘Bog’ je bila titula s kojom se označavalo moć i autoritet, a Isusu je dana sva vlast i moć (Mt 28:18). Pavle je rekao da: “postoji samo jedan Bog. Naime, iako ima onih koje se naziva “bogovima”, bilo na nebu bilo na zemlji, jer ima mnogo “bogova” i mnogo “gospodina”, za nas postoji jedan Bog, Otac, koji je sve stvorio i za kojega mi živimo...” (1.Ko 8:4-6). Ljudski suci su bili bogovi, a doći pred suce je bilo kao doći pred Boga. Budući da će Bog suditi cijelom svijetu “preko čovjeka”, onda će ljudi dolaziti pred Boga kojega će Isus zastupati u ulozi “suca živima i mrtvima” (Dj 10:42; 17:31; Iv 5:27).

Kao što se za vrhovnog Boga kaže da je “iznad svih drugih bogova”, tako se može reći i za Isusa u usporedbi sa ljudskim vladarima (Ps 97:9; Iv

16:27). S obzirom da je Isus uzdignut iznad svih ljudskih vladara koje su ljudi smatrali bogovima, njega su neki njegovi sljedbenici nazivali bogom nasuprot Cezaru, kako bi istakli njegovu uzvišenost kao jedinog ljudskog Gospodara cijelog svijeta. On je za njih bio Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, a samim tim i Boga bogova (usporedi Ps 95:3). Naravno, iznad Jehove nema drugog Boga koji bi bio njemu ravan, ali ispod Njega mogu postojati bogovi sa onolikom moći i vlasti koju im je On dodijelio.

Bog je od Izraelaca tražio da ne obožavaju druge bogove koje su ljudi sami postavili jer je on “Bog koji zahtijeva da se odanost iskazuje isključivo njemu” (2.Mo 20:5). Zbog toga se kaže da je on Bog ljubomorni; Bog koji ne podnosi da mu itko bude suparnik. Biti suparnik znači biti u istoj razini, no budući da Isus sebe nije stavljao u istu razinu sa svojim Ocem, a ipak je od njega dobio veliku vlast i moć nad svim ljudima, onda jedini pravi Bog tu ne može nikako biti ljubomoran ukoliko se Isusu iskazuje dolično poštovanje i čast koju mu je Bog odmjerio. Prvi kršćani su Isusa slavili ‘kao boga’, nasuprot rimskom Cezaru (bogu), ali u mjeri koja nije označavala idolopoklonstvo kojim bi se davala isključiva odanost čovjeku a ne Bogu. U tom je smislu i Ignacije Isusa smatrao bogom bez da je time želio eliminirati činjenicu da je Otac Jehova jedini Bog. Samim tim što je Isusa smatrao bogom donekle ima sličnosti sa Logosom kojega je Filon prikazao kao drugog boga. Međutim razlika je u tome što je za Ignacija Sin Božji imao svoj početak na zemlji, dok je Filonov Logos bio vrhovni anđeo koji je sa Bogom od samog početka. Ta mala razlika je veoma lako izbrisana time što se Isusa poistovjetilo sa pojmom ‘riječ’ (grč. logos) iz Ivana 1:1. U brisanju te razlike su najveći utjecaj imali apologeti koji su poistovjetili Isusa sa Filonovim Logosom (najvišim anđelom).

74

Apologeti su bili učeni pogani obraćeni na kršćanstvo, te su postali prvi teolozi. Oni su u kontaktu s helenskom kulturom, započeli filozofsko izlaganje kršćanskih istina tako što su u ime razuma oblikovati teološke principe. Upustili su se u teološka promišljanja kojima su pokušavali pomiriti dvije naoko nepomirljive stvarnosti između nedokučivog Boga i kozmosa, a spona koja im je to omogućavala je Logos. Stoicizam i platonizam su im pružili sliku Logosa kao razumnog principa koji uređuje i održava svemir u postojanju. Kao što smo utvrdili, prije toga je Filon, težeći pomirenju židovskog obrasca vjere i grčke filozofije, poistovjetio kozmičku stvarateljsku silu i božansku ‘riječ’ s bićem ne baš određenih obilježja, ali kojega ipak naziva “prvorođenim sinom Božjim”.

Krećući se ovim njegovim smjerom promišljanja apologeti su Logosa priznali kao kozmičkog Objavitelja prije utjelovljenja i kao Isusa Krista Spasitelja nakon utjelovljenja čime su objedinili u njemu različite funkcije. Oni su se koristili samom Biblijom koja im je donekle omogućila ovakvo gledište. Naime, u njenim tekstovima su mogli čitati kako Božja ‘riječ’ stvara, jer stoji napisano: “Riječju Jehovinom nebesa su sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova... Jer on je rekao i nastalo je, on je zapovjedio i postalo je” (Ps 33:6,9). Ovu ‘riječ’ koja je proizišla iz Božjih usta oni su poistovjetili sa preegzistirajućom mudrošću, tj. božanskim bićem kojeg je Bog rodio na nebu u funkciji stvaranja (Izr 8:12,22).

U konačnici je Logos zauzeo mjesto koje je u filozofskom okruženju 2. stoljeća imao “drugi bog”. Taj Logos je u njihovom poimanju rođen iz Oca, a mogao je biti spoznatljiv samo u Sinu. Postojao je prije svakog stvorenja. Bio je izgovoren i na taj način je proizišao ili ‘izašao od Oca’. On je imao ulogu posrednika. U punini vremena je taj Logos došao na Zemlju. Ova nauka o Logosu je zanimljiva kao nauk u kojem su se apologeti susretali s poganskom filozofijom i tražili zajedničku nit sa njima, tražeći njezine greške da bi ih ispravili i okrenuli ih kršćanstvu.

Iako se Isusa moglo u biblijskom kontekstu gledati samo kao čovjeka sa posebnim Božjim ovlastima, u 2. stoljeću je nakon smrti apostola ipak prevladalo gledište da je on, kao Sin Božji, biće uzvišenog nebeskog anđeoskog svijeta koje je učinjeno sinom čovječjim, čemu je pridonijelo i nekoliko krivo shvaćenih izjava zapisanih u Ivanovom evanđelju. Apostolski otac Hermas je o tome pisao u prvoj polovici drugog stoljeća. Izmeđuostalog je napisao:

”Sin Božji stariji je od svih svojih stvorenja.“

U svojoj knjizi Early Christian Doctrines, J. N. D. Kelly piše o gledištu Hermasa obzirom na Sina Božjeg:

75

”U brojnim odlomcima čitamo o anđelu koji je nadmoćan šestorici anđela koji čine Božji unutarnji savjet, i koji se redovito opisuje kao ‘najdostojniji’, ‘sveti’ i ‘slavni’. Tom anđelu dano je ime Mihael, i teško je izbjeći zaključak da je Hermas u njemu vidio Sina Božjeg i da ga je izjednačio sa arhanđelom Mihaelom.“ (...). ”Postoje i dokazi (...) nastojanja da se Krista protumači kao neku vrstu nadmoćnog anđela.“

Iako Hermas nikad nije rekao da je Isus arhanđeo Mihael, moglo bi se zaključiti da je upravo na to mislio. Čak i da nije na to mislio, drugi su mogli to zaključiti iz njegovih spisa i prihvatiti jednu takvu ideju kao moguću stvarnost.

To je bilo vrijeme kada se na čovjeka gledalo samo kao dosta niže biće od anđela pa su neki učitelji po logici stvari smatrali da Bog tako uzvišenu ulogu Spasitelja nije namijenio nekom čovjeku nego nekome tko je Bogu mnogo bliži. Tako je Isus bio ‘stariji’ od svih stvorenja, ne samo po vertikali autoriteta, nego i po horizontalnoj vremenskoj crti. Među rane zapise spada i apokrifna Barnabina poslanica koju je u pred kraj 1.stoljeća napisao nepoznati autor. U njoj se iznosi da je taj Sin Božji bio prisutan kod stvaranja prvog čovjeka. S obzirom da je Barnaba bio Pavlov suputnik, netko bi pomislio da je on takvo shvaćanje dobio od apostola Pavla. No, poslanicu je napisao vjerojatno neki aleksandrijski kršćanin u vrijeme kada se pred kraj 1. stoljeća u Aleksandriji i drugim centrima grčke filozofije već počelo govoriti o Kristu kao drugom bogu koji je bio najviši od svih nebeskih stvorenja. Apologeti su u to vrijeme nastavili tumačiti određene biblijske stavke samo u tom smjeru čak i prije nego je nastala ideja o Isusu kao vječnom biću u sastavu Trojstva.

Justin Mučenik (110 - 165. g.) je najpoznatiji od svih tadašnjih apologeta jer je vrlo obilno koristio grčku filozofiju koju je smatrao istinitom, ali nepotpunom. Po njemu je sva istina koja je postojala u različitim filozofskim sistemima pripadala kršćanima koji su je posjedovali u punini, jer su oni spoznali ‘Riječ’ (Logos), dok su ga filozofi spoznali na nejasan način u stvaranju. Justin je rođen u poganstvu i odgojen u kulturi svoga vremena te je pohađao razne filozofske škole. Prihvatio je kršćanstvo oko 130. g. U Rimu je oko 140. godine osnovao vlastitu školu u kojoj je uvodio učenike u kršćansku vjeru. Iako se borio protiv gnostika, prihvatio je Filonovo poimanje Logosa po kojoj je Logos u početku bio nebeski sin, dajući personificiranoj mudrosti (u Izrekama 8:22-30) lik Isusa Krista koji je “rođen od Oca prije svega što je stvoreno”.

U svom djelu “Razgovor sa Židovskim rabinom Trifunom” možemo pratiti njihov dijalog u kojem izmeđuostalog piše:

76

“TRIFUN: Jer reći kao što ti (Justine) činiš, da je taj Krist prije vjekova postojao kao (drugi) Bog, zatim da je prihvatio roditi se i postati čovjek te da nije čovjek rođen od čovjeka, to mi izgleda ne samo čudno, nego čak ludo.“

JUSTIN: Na to rekoh (Trifunu): “Svjestan sam da rečeno izgleda čudno, posebno ljudima vašeg roda, koji nikada nisu htjeli razumjeti ni vršiti ono što je Božje, nego samo ono što uče vaši učitelji, kao što i sam Bog potvrđuje. Unatoč tome, Trifune“, nastavih, “to ne znači da ovaj nije Božji Krist-Pomazanik, makar nisam u stanju dokazati da je prije postojao kao Sin onoga koji je sve stvorio, jer je i sam Bog, ni da je kao čovjek rođen od djevice. Međutim, budući da je pokazano da je on Božji Pomazanik, po onome što jest, pa ako i ne uspijevam pokazati da je postojao prije te da je po Očevoj volji prihvatio roditi se kao čovjek u tijelu s našim ograničenostima, samo se s obzirom na to može reći da sam u zabludi, a ne i nijekati da je on Krist, premda izgleda kao čovjek rođen od ljudi i makar se pokazalo da je Krist postao po izabranju. Ima nekih u našem rodu, prijatelji“, nastavih, “koji priznaju da je on Krist, ali tvrde da je čovjek rođen od ljudi; s njima se ne slažem, niti bi većina njih koji se sa mnom slažu to izjavila jer nam je sam Krist zapovjedio da ne vjerujemo ljudskim učenjima, nego onima koja su naviještali blaženi proroci i koja je sam on predao.“

U ovoj izjavi primjećujemo da je u ono vrijeme zaista bilo kršćana koji su još uvijek vjerovali da je Isus Krist samo čovjek te da nije prije toga postojao na nebu. Oni su odbijali priznati da je Logos osoba jer su (prema nekim tekstovima) smatrali da se božanska ‘riječ’ (Logos) neznatno razlikuje od Boga, kao što se ‘svjetlost’ razlikuje od Sunca. S tom se naukom Justin nije mogao složiti iako ne daje razloge za takvo neslaganje. Očito je nauka o Kristu kao čovjeku bila toliko jednostavna da nije zahtijevala filozofske rasprave i mogla se prihvatiti od svakog laika. No, za Trifuna je Justinovo učenje o Kristu djelovalo kao čisti paradoks ako ne i glupost.

Zanimljivo je da je jednostavno istinsko učenje o Isusu kao čovjeku veoma brzo ali neprimjetno postalo ‘krivo učenje’, dok je krivo učenje postalo ‘istinito’ jer se moglo objasniti platonskim jezikom koji nije bio jezik običnih ljudi. Cilj takve filozofije je dokazati ono što obični neuki ljudi bez potrebnih teoloških škola ne mogu ničim dokazati. No, takvo dokazivanje u visokoobrazovanim krugovima je nailazilo na različite interpretacije pa se Justin očito nije slagao ni sa onim učiteljima koji su vjerovali da je Isus postojao u prividnom tijelu. No, iako je i svoju nauku smatrao čudnom, ona je bila prihvatljivom za njega i druge koji su vjerovali da je Isus postojao na nebu kao Sin-Bog, ali da se ipak rodio kao čovjek u stvarnom tijelu.

77

Justin nije mogao dokazati Isusovo predpostojanje ali je pristao uz one koji su smatrali da su njihovo učenje naviještali starozavjetni proroci, što je samo po sebi bilo nedosljedno jer su proroci naviještali rođenje čovjeka s božanskim ovlastima, a ne bogo-čovjeka. Iako smatra da je sam Isus svojim učenicima predao učenje o sebi kao bogo-čovjeku, to može biti samo plod filozofskih tumačenja određenih biblijskih stavaka. U skladu sa svojom spoznajom koju je stekao u raznim filozofskim školama on je govorio o stvarnom predpostojanju Isusa kao druge osobe do Boga, a ne o izvornom predpostojanju neosobne ‘riječi’ preko koje je sve stvoreno. Justin je modificirao Filonovo učenje o Logosu tako da je sada on Isusa zamijenio sa njegovim Logosom i drugim Bogom te je napisao:

”Postoji (...) drugi Bog i Gospodin podložan Tvorcu svega, koji je također nazvan Anđelom, jer On objavljuje ljudima sve što im Tvorac svega — iznad koga nema drugog Boga — želi objaviti. (...)“

“I Njega [Boga] i Sina (koji je došao od Njega i poučio nas ovim stvarima, i mnoštvo drugih dobrih anđela koji ga slijede i koji su načinjeni poput Njega) i proročki Duh, mi obožavamo i štujemo.“

“Dokazat ćemo da [Isusa] obožavamo s razlogom; jer smo naučili da je on Sin samog istinitog Boga, da ima drugo mjesto i da je Duh proroštva treći. Zbog toga nas optužuju za ludost, govore da pridajemo raspetom čovjeku drugo mjesto do nepromjenjivog i vječnog Boga, Stvoritelja svih stvari, no oni ne poznaju otajstvo koje u tome počiva."

“[Sin] je različit od Onoga koji je sve načinio — brojčano, hoću reći, ne [različit] u volji.“ (Prva apologija 13,5-6 [a.d. 151.])

Justin govori o dva Boga, iako i sam zna i potvrđuje da postoji samo jedan jedini vrhovni Bog, Tvorac svega i Krist, njegov prvi Sin koji je načinjen poput anđela. To nam samo govori kako se u to vrijeme Isusa moglo smatrati drugim Bogom bez da se time misli na njegovu istobitnost sa jedinim Bogom. Međutim, Isus za Justina i druge nije bio čovjek (s titulom ‘bog’) rođen od čovjeka nego prvo anđeosko biće (Logos-bog) koji je postao čovjek. To gledište su s vremenom prihvatili i drugi kršćanski učitelji u prvim stoljećima kršćanstva, a u novije vrijeme i neke kršćanske zajednice poput Svjedoka koji su to tumačenje prihvatili od Adventista. Kad Justin za Tvorca kaže da iznad njega nema drugog Boga, onda on dozvoljava da ispod njega ima drugog Boga koji je samo niži jer je, kao najviši anđeo – Bog, u službi svog Oca. Tu je vidljiv utjecaj Filona i aleksandrijske škole o Logosu koja je preko njega u židovstvo uvela obožavanje anđela a time i Isusa kao božanskog bića, što se kasnije provlačilo i kroz kršćanstvo (Kol 2:18). Zato tadašnji pojam ‘bog’ trijadolozi prevode i pišu velikim slovom kako bi se Isusa gledalo kao nebeskog Boga.

78

Justin se suprotstavljao Židovima i onim kršćanima koji su u to vrijeme Isusa i dalje gledali kao čovjeka. Učio je da je božanski logos posrednik između Boga i svijeta čime je učenje o Logosu duboko usadio u kršćanski nauk. Tvrdio je da je logos prije početka bio jedno s Bogom, ali je prije stvaranja svijeta proizišao od Boga. U samom početku je prebivao u Bogu kao sila, ali je malo prije stvaranja svijeta ‘izašao’ ili proizišao iz Boga, te je on stvorio svijet. Logos je tako postao božanska osoba, ali podređena Ocu.

Također je tvrdio da Bog nije direktno komunicirao sa svijetom, nego samo po svom posredniku. Logos je bio čovjekov učitelj i vodič koji je vodio Bogu. Tvrdio je da se u starozavjetnim teofanijama Logos javljao Mojsiju, Abrahamu i prorocima, što je suprotno izjavi zapisanoj u Hebrejima 1:1,2, a ujedno dokaz o neprimjetnom mijenjanju izvornog apostolskog učenja. Justin je tako pomoću svoje nauke o Logosu mislio uspostaviti most između kršćanstva i poganske filozofije ali je time samo pogodovao ljudima iz poganstva da lakše prihvate Krista kao svog utjelovljenog nebeskog Boga koji nije običan čovjek.

Neki su išli još dalje pa im je smetalo Isusa smatrati drugim i nižim Bogom, kao što je Justin pokušao dokazivati, jer je Bog samo jedan, što je dokaz da je teologija grčko-rimskog promišljanja u to vrijeme sama po sebi stvarala sukobe na svojoj razini, dok je istovremeno odbacivala biblijsku jednostavnost oko koje se prvi kršćani nisu prepirali. Osim toga Justinova struja je išla prema smjeru kojim je obožavala, ne samo Boga, nego i Sina i anđele dok je jedna nova struja imala razloga isticati da treba obožavati Sina, ali samo ukoliko je u sastavu jednog Boga. Tu novu struju su kasnije zastupali neki crkveni oci. Oni su prihvatili Justinova gledišta ali su ih malo modificirali što je dovelo do razvoja nauke o Trojstvu koja je također svoj razvitak zahvalila filozofiji toga vremena. Sve te struje su pokretali vjerski učitelji koji su pohađali teološke škole pod utjecajem grčke filozofije, dok je izvorna kršćanska struja ostala među običnim ljudima koji se nisu uzdizali u tom društvu po znanju niti su pohađali takve škole kako bi izučavali teologiju Svetog Pisma. Izgleda da je s vremenom jako malo kršćana ostalo vjernima izvornoj jednostavnosti apostolskog učenja koju nije trebalo izučavati u posebnim školama te je to bio jedan od razloga zašto je izvorna doktrina o Isusu kao čovjeku bila toliko potisnuta da se o njoj više nisu ni vodile rasprave na filozofskom nivou.

U drugoj polovici 2. stoljeća su se pojavile grupe kršćana pod vodstvom Montana koji su po njemu nazvani montanisti. Oni su željeli obnoviti rano kršćanstvo i kršćanski duh koji je zbog neispunjenih očekivanja u to vrijeme gubio snagu Božjeg duha.

79

Montan je sebe smatrao utjelovljenjem svetog duha i to uspoređivao sa utjelovljenjem Božje riječi u Isusu, pa iz toga proizlazi da on nije prihvaćao Isusovo predpostojanje, kao što ni on sam nije postojao prije nego što se po njegovim riječima svetih duh utjelovio u njemu. Poznato je da oni nisu bili gnostici, doketisti pa samim tim ni zagovornici Isusovog predpostojanja. Oni nisu unosili nikakve nove sadržaje u kršćanski nauk niti su se uključivali u filozofske rasprave oko Logos kristologije niti su tome davali previše važnosti.

Suprotno njima, druge su kršćanske struje u to vrijeme isticale svoju ideju da je Isus ‘sin Božji’ koji je prije stvaranja najprije živio na nebu kao nebesko biće i da je silaskom na zemlju ‘učinjen sinom čovječjim’. Na veliku žalost svih istinskih kršćana, s vremenom je pod autoritetom crkvenih otaca prava slika o Isusu Kristu bila djelomično iskrivljena. U svom istraživanju sam naišao na još neke pisane dokaze koji pokazuju da je u 2. i 3. stoljeću još uvijek bilo onih kršćana koji su vjerovali da je Isus bio samo ‘sin čovječji’ koji je ‘učinjen Sinom Božjim’. Jedna takva grupa kršćana je dobila naziv pavlićani po Pavlu iz Samozate koji je bio biskup Antiohije (od 260. do 272. god.). On je također zastupao gledište da je Isus rođen kao čovjek, koji prilikom krštenja biva pomazan od svetog duha i postaje Krist (Pomazanik). Učio je da je Isus sebe usavršio svojim ponašanjem i tako postao nalik Bogu, sa kojim se nalazio u bliskom odnosu. On je svoje učenje smatrao pravovjernim. No, takvo učenje je već odavno bilo potisnuto pa je osuđeno kao krivovjerje 264. i 269. godine na temeljima Logos kristologije. S vremenom je i pavlićane i montaniste rimska crkva potpuno istrijebila kao i nazarence i ebionite.

Logos kristologija se izučavala u Aleksandrijskoj školi i bila je važna podloga za prihvaćanje Isusovog predpostojanja u ‘riječi’ koja je bila u Bogu pa je za jedne Isus imao početak jer je nastao iz ‘riječi’, dok je za druge on sam bio ta ‘Riječ’ a time i bez početka, budući da je ona po njihovom shvaćanju bila sastavni dio Boga. Najglasnije struje su oko toga vodile žestoke rasprave, posebno u 3. i 4. stoljeću. Tako je Klement Aleksandrijski (umro 215. g.) rekao da je ‘sin Božji’ oduvijek s Bogom:

“Bilo je tada, Riječ je ušla u vječnost bez početka, kako je i sama Riječ, tj. Sin Božji, koji je, prema jednakosti biti, jedno s Ocem, vječan i nestvoren." (Klement, Dio I, Odjeljak III, 190)

S druge strane, Tertulijan (160 - 230. g.) se s time nije potpuno slagao. On je rekao da je Bog bio sam te da je Logos tj. Razum kao vlastita misao ili svijest bila vječno s njim dok je Sin s vremenom nastao od Oca, pa je napisao:

http://sh.wikipedia.org/wiki/Pomazanik

http://sh.wikipedia.org/wiki/269.

80

"Bilo je vrijeme kad Sin još nije postojao... Prije nego je sve stvoreno, Bog je bio sam – bio je u sebi i za sebe svemir, i prostor, i sve stvari. Osim toga, bio je sam, jer nije bilo ništa izvan njega. Ali čak ni tada On nije bio sam. Jer imao je sa sobom ono što je posjedovao u Sebi, to jest, Njegov vlastiti Razum. Jer Bog je racionalan, a razum je bio prvo u njemu; i tako su sve stvari po Njemu. Ovaj Razum je Njegova vlastita misao, koju Grci nazivaju Logos, po kojoj smo mi također odredili termin Riječ ili Govor i stoga je sada uobičajeno među našim ljudima, da kažu da je Riječ na početku bila s Bogom." (Tertulijan, Protiv Prakseja, 216. g.)

Koristeći se pojmovima ‘logosa’ koji je korišten u grčkoj filozofiji, on je ustvrdio da je ta ‘Riječ na početku bila s Bogom’, ali je pitanje, o kojem su se vodile rasprave, kada je ta ‘Riječ’ postala Sin Božji - da li prije stvaranja svijeta ili tek prilikom Isusovog pomazanja. Isus je jednom izjavio: “Zato je i rekla mudrost Božja: ‘Poslat ću k njima proroke i apostole, a neke će od njih ubiti i progoniti...” (Lk 11:49).

Ova mudrost je Božji razum, a ne Isus jer je gornje proročanstvo rekao Bog u svojoj mudrosti (Rim 16:27). Isus je bio prorok kojega je Bog po svojoj mudrosti poslao tom zadnjem naraštaju Židova na koje je pala krivica za sve ubijene proroke. Biblija jasno kaže da je Bog govorio preko proroka koje je slao u prošlosti, a da se tek u posljednje dane obratio preko Isusa Krista kojeg je poslao nakon njih kao svoju posljednju ‘riječ’ čovječanstvu prije nego uspostavi svoje kraljevstvo na zemlji (2.Lje 24:19;

Jr 7:25; 25:4; Heb 1:1,2). O tome važnom dokazu će biti riječi nešto kasnije. Isus je tek nakon svog pomazanja zastupao Božju mudrost pa je u skladu s njom i on dobio ovlaštenje da ljudima šalje proroke i apostole koje je on izabrao. Tako je i Klement u svojoj poslanici Korinćanima napisao: “Krist je od Boga, apostoli od Krista.” (42:2)

Origen (185. – 253. g.) je u svoje vrijeme bio najveći tumač svetih Pisama te je napisao brojna djela. Zauzeo se za Isusovo izjednačavanje s Bogom pa je teologiju “Isus je stvorenje”, a koju su zastupali drugi vjerski učitelji, nazvao heretičkom:

"Mi ne držimo do onoga što krivovjerci zamišljaju: da se neki dio Božjeg bića pretvorio u Sina i da je Otac stvorio Sina iz ničega, to jest, iz bića koje je izvan njega samog, tako da je (po njima) postojalo vrijeme kada [Sina] nije bilo." (Temeljne istine, 4,4,1 [a.d. 225.])

"…budući je Otac nazvan svemoguć, nitko ne bi trebao biti uvrijeđen da je Sin Božji nazvan svemoguć." (Origen, Temeljne istine, O Kristu, BK 1, poglavlje 2)

"Mi obožavamo jednoga Boga, Oca i Sina." (Origen, Protiv Celsusa, knjiga VIII, poglavlje 12) - (op. Origen govori o dvojstvu a ne trojstvu)

81

Origen je ukazivao na krivovjerce u odnosu na njegovo gledište iako su i njegove tvrdnje bile krivovjerne u odnosu na druga gledišta. Međutim njega katolička crkva prihvaća jer je u svojim izjavama još uvijek bio izvan heretičkih konotacija onog vremena kada je nauka o trojstvu bila u razvoju. Origen je učio o božanstvu Logosa (Krista) i Duha Svetoga, ali ih nije izjednačavao po božanstvu. Učio je da je Sin po svojoj biti jednak Ocu i da je od iskona, ali je samo Otac “Bog od sebe”, dok je Logos “drugi Bog”, a Duh Sveti još manji od Sina. On je dakle učio da je Sin Bog, ali ne u potpunosti jednak Ocu, nego nekako manji.

Sukob dvaju gledišta

VDJE smo do sada opisali razvoj kristologije u dva smjera. Kao stvorenje Isus je za prve kršćane, po Adam kristologiji, svoj početak

imao rođenjem na zemlji, a za kršćane 2. i 3. stoljeća, po Logos kristologiji, rođenjem na nebu prije stvaranja kozmosa. Kada je Adam kristologija potisnuta onda su se tumačenja o Isusu Kristu kretala ka ekstremnim shvaćanjima Logos kristologije koja je imala svoj razvoj u dva pravca. S jedne strane, Krista se stavlja na nivo nebeskog stvorenja, a s druge strane se u potpunosti izjednačava s Ocem.

Naime, kada se ‘riječ’ (grč. logos) iz Ivana 1:1, počelo tumačiti kao na predpostojeće nebesko biće, automatski je Logos kristologija postala premosnica između apostolskog nauka s jedne strane te grčke teologije koju su zastupali neki apostolski i prednicejski crkveni oci s druge strane. Kao što je Pavle predvidio, oni su time samo “zavodili druge, a i sami su bili zavedeni” vlastitim učenjem (1.Tim 3:13). Jedni su tražili da se Isusa prihvati kao utjelovljeno nebesko stvorenje koji je imao svoj početak na nebu, a drugi kao utjelovljenog Boga koji nije imao početak. Po svemu sudeći, treći i najstariji kršćanski pravac koji je tvrdio da je ‘riječ’ (grč. logos) bila utjelovljena tek u Isusu kao čovjeku, je do tada bio potpuno marginaliziran i odbačen pa nije bilo puno onih koji bi ga branili u teološkim krugovima jer je u tadašnjem filozofskom okruženju zvučao kao ‘ludost’ (1.Ko 1:18; Dj 17:18).

U razvoju Logos kristologije su se u svojim filozofskim gledištima najviše isticale dvije teološke struje koju su u 4. stoljeću predvodili Arije i Atanazije. Mircea Eliade (umro 1987.g.), autor The Encyclopedia of Religion (Enciklopedija religije) objašnjava kako Arijanska teologija - da je Isus prvo i jedino direktno stvoreno biće od Boga - nije bila izvorna apostolska nauka, nego je imala svoj razvoj. To se isto može reći za Atanazijevu teologiju pa je u 4. stoljeću došlo do sukoba među njima.

O

82

Taj sukob je mogao do temelja razjediniti kršćanstvo. Svjestan toga, rimski car Konstantin je 325. godine sazvao sabor u Niceji na koji se odazvalo oko 300 biskupa, odnosno jedna manjina od 1800 biskupa tog vremena. Ne zna se da li je među prisutnima bilo onih biskupa koji su naučavali da je Isus bio samo čovjek jer su se žestoke rasprave vodile samo između dvije spomenute struje koje su to učenje u startu odbacivale. Snagom autoriteta iza kojeg je stajao car Konstantin donesen je slijedeći zaključak:

"Ali oni koji kažu, "Sin nije uvijek postojao", i "Nije postojao prije rođenja", i "Pošto je stvoren iz ničega, on je ili drugačije naravi ili drugačijeg duha", te oni koji kažu da je "Bog, Sin Božji promjenjiv i nepostojan"; takve Katolička Crkva izopćava." (I. Nicejski sabor, dodatak Nicejskom vjerovanju [325.god.])

Iz ovog zaključka je razvidno da se na saboru govorilo o onim kršćanima (nazarencima, ebionitima i drugima) koji su zastupali učenje da Isus “nije postojao prije rođenja”, što znači da je Isus za takve kršćane i dalje bio samo čovjek. Tada je njihovo i arijansko gledište službeno proglašeno herezom od strane trećeg gledišta koje nije bilo većinsko ali je iza sebe imalo snagu autoriteta samog cara Konstantina. Na saboru je većina neodlučnih biskupa pod tim pritiskom išla protiv arijevskog gledišta koje je Isusa smatralo prvim i najvišim nebeskim stvorenjem, te je prihvaćeno stajalište biskupa Atanazija koji je tvrdio da je Isus na određeni način jednak Bogu i da nema početak. Konstantin je pred kraj svog života ipak stao na stranu Arija.

Kada je Crkva ubrzo nakon ovog sabora postala institucija Rimske države, ona je snagom svog autoriteta potisnula svaku drugačiju nauku kako bi podržala ono što je smatrala temeljem kršćanske vjere utemeljene na Nicejskom saboru. Izgleda da je sve bilo usmjereno k tome da se Isusa promatra izvan njegovog stvarnog ljudskog postojanja. Danas skoro sve crkve - katolička, pravoslavna i većina protestantskih - tvrde ono što se smatra Atanazijskim vjerovanjem:

”Otac je Bog, Sin je Bog i Sveti Duh je Bog. A ipak nisu tri Boga, nego samo jedan Bog.“

Vjeruje se da ovo vjerovanje nije definirao sam biskup Atanazije nego je definicija nastala mnogo kasnije. Tako danas mnoge kršćanske crkve tvrde da je Isus sastavni dio vječnog (dvojednog ili trojednog) božanstva te da je dolaskom na zemlju bio puno više od čovjeka. Po svemu sudeći, to je učenje heretičko u odnosu na apostolsko učenje po kojem je Isus bio samo čovjek koji je kao i svaki drugi čovjek svoj život započeo rođenjem ovdje na zemlji, a postao ‘Krist, Sin Božji’, činom pomazanja svetim duhom.

83

Inkarnacija Isusa je za sobom povlačila pitanje o njegovom stvarnom tijelu. Da li je ono bilo potpuno slično smrtnom tijelu ili je suprotno tome u sebi imalo sve predispozicije da bude drugačije od ljudskog smrtnog tijela? Da bi se Isusa kao božansko biće po ovoj pobjedničkoj Atanazijevskoj verziji odvojilo od smrtnog tijela, išlo se kasnije u samu bit nastanka njegovog zemaljskog tijela te se govorilo o Kristovoj bezgrešnosti kao posljedici njegovog djevičanskog začeća.

Biskup Ambrozije (337-397. g.) je uspostavio uzročno-posljedični odnos između Kristovog djevičanskog začeća i njegove bezgrešnosti čime se željela izbjeći mogućnost prenošenja istočnog grijeha putem spolnog sjedinjavanja. Takvo gledište je očito nastalo pod utjecajem gnosticizma po kojem je tijelo samo po sebi zlo i grešno. Kako bi bio slobodan od grijeha, Isus je po tom gledištu morao biti odvojen od uobičajenog načina začeća. Uzeo je u obzir i Psalam 51:5: “u prijestupu sam rođen, u grijehu me začela majka moja.” Krista se po njemu moglo nazvati istinskim pravednikom samo zato “što nije ni na koji način bio vezan odredbama protiv grešnog načina rađanja.” Spajajući Psalam 51:5 s tekstualnom varijantom Ivana 1:13, Ambrozije je sažeto izrazio odnos između grijeha i Kristova rođenja od djevice na slijedeći način:

“Unatoč tome što je on uzeo naravnu supstanciju našeg pravoga tijela, on nije bio začet u zlu, niti je pak rođen u grijehu – on koji nije bio rođen od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego po Duhu Svetome od djevice.“

Povlastica rođenja od djevice je po ovom tumačenju značila da se Krist razlikovao od svih drugih ljudi zahvaljujući tome što je bio zaštićen od “naravne mrlje” grijeha. Iz toga se moglo zaključiti da su oni, koji su bili začeti i rođeni na uobičajeni način, bili podložni takvoj mrlji, te da nisu mogli biti oslobođeni od nje, osim po Kristu, koji je bio rođen od djevice. To je predstavljalo jedan jednostavan i neizbježan logički zaključak. Međutim, začeće u Bibliji ima samo jedno značenje – dovesti u postojanje. Vidjet ćemo u kasnijem razmatranju da je Isusovo postojanje s jedne strane prouzročeno zbog stvaranja drugog čovjeka nalik Adamu, a s druge strane da na svoje tijelo preuzme Adamovu kaznu i poništi je u tijelu kako bi Bog kroz čovjeka “pomirio svijet sa sobom” (2.Ko 5:19).

Augustin (354 – 430. g.), učenik Ambrozija, je prvi upotrijebio izraz ‘istočni grijeh’ te je izložio genetički model kako bi objasnio prenošenje istočnog grijeha na sve ljude putem začeća. Očito se željelo univerzalni iskonski grijeh povezati sa spolnim sjedinjenjem kojeg se smatralo prijenosnikom grijeha na začeto dijete.

84

Biti začet u grijehu je izraz koji ukazuje da se grijeh putem začeća automatski ugradio u dijete. Međutim, kako je moguće zamisliti da se taj grijeh nalazi samo u muškoj spolnoj stanici, a ne i u ženskoj. Ukoliko se grijeh prenosi začećem, onda je i ženska stanica prilikom nadnaravnog začeća sadržavala mrlju. Stoga ukoliko se čisto spoji s nečistim, onda se nečistoća ne može eliminirati niti se može reći da Isusovo tijelo nije bilo vezano odredbama protiv grešnog načina rođenja. Ovakva genetska verzija u počecima kršćanstva nije mogla zadovoljiti one koji su Krista željeli vidjeti potpuno odvojenog od stvarnog tj. grešnog tijela koje je bilo svojstveno samo za obične smrtnike. Tako su i kršćani poznati kao Albigenzi, u 12. st. poricali da je Isus imao ljudsko tijelo.

Kasnije su neki teolozi, koji su prihvaćali činjenicu da je Isus došao u stvarnom tijelu, ipak pokušali Isusovo tijelo u potpunosti odvojiti od Adamovog grijeha, pa su stvorili dogmu o bezgrešnom začeću njegove majke Marije koja je posebnom milošću i povlasticom bila izuzeta od istočnog grijeha, tako da je Isus na taj način, po svojoj zemaljskoj majci, koja nije bila okaljana Adamovim grijehom, ipak rođen u bezgrešnom tijelu. Takva dogma je uzimala u obzir činjenicu da je ‘svaki čovjek rođen od žene kratka vijeka’ odnosno smrtan, kao i činjenicu da je ‘nemoguće čisto izvaditi iz nečistoga’ (Job 14:1,4). Zato je po njima jedina mogućnost bila da se i sama Marija začela i rodila bezgrešnim putem. No, takva dogma je prekršila osnovno pravilo eliminiranja grijeha putem otkupnine, jer Mariji zbog bezgrešnog začeća ono nije bila potrebno. Zašto je onda Isus pomazan za otkupitelja kad je Bog mogao svakom čovjeku prilikom rođenja podariti milost i time ga očistiti od mrlje grijeha?

Dokazujući da je takvo bezgrešno rođenje uvjetovalo savršeno tijelo koje nije bilo smrtno, uvedena je dogma o Marijinom uznesenju u tijelu jer ona navodno nije umrla. Takvo učenje je tvrdilo da je Isus morao imati bezgrešno a time i različito tijelo od Adama kako bi bio odgovarajuća otkupnina. No, postoje i druge slične teorije o Kristovom prividno grešnom ‘tijelu’. Jedna od njih je zastupljena u nauci koje Društvo Watch Tower promovira preko svojih publikacija, kao što piše:

“Je li dijete koje je na taj način začeto u nesavršenoj ženi moglo u fizičkom pogledu biti savršeno i bez grijeha? Kako funkcioniraju zakoni nasljeđivanja kad se spoji savršeno sa nesavršenim? Ne zaboravi da je Bog koristio sveti duh kako bi prenio savršenu životnu silu svog Sina i prouzročio začeće. Tako je bila poništena svaka nesavršenost koja je postojala u Marijinom jajašcu i od samog početka stvoren savršen genetski nacrt.“ (Stražarska kula, 15.3.2002. str. 19)

85

Ovdje se pokušava objasniti da je Isusova majka Marija bila u grešnom (smrtnom) tijelu, ali da je sveti duh u njenoj utrobi zaštitio Isusovo tijelo od mrlje koju je mogao naslijediti od nje. Poanta je u tome, da mnoge kršćanske zajednice pa tako i Jehovini svjedoci, tvrde da Isus nije rođen u stvarnom grešnom tijelu i na taj način žele objasniti Pavlove riječi kad je on napisao da je “Bog poslao svojeg Sina u obličju sličnom grešnom tijelu” (Ri 8:3). Zato treba vidjeti i ispitati da li izraz ‘slično’ znači da je kao poslanik “došao u (stvarnom) grešnom tijelu” ili možda znači da je “došao u (prividno) grešnom tijelu”, o čemu će biti riječi kasnije. Apostol Ivan je one koji su učili da Isus "nije došao u (stvarnom) tijelu”, smatrao prijetnjom istinskoj vjeri i zato je jako važno ispitati što su apostoli tvrdili i vjerovali.

Sva učenja, pa makar ona bila i kriva su suglasna sa činjenicom da je Isus bio čovjek, bar dok je bio na zemlji i oko toga nije bilo velike rasprave u 1. stoljeću, osim što ga neki nisu smatrali Kristom u pravom smislu riječi, jer je za njih Krist bio nebesko biće koje je samo koristilo Isusovo zemaljsko tijelo od krštenja do smrti. No, najveće rasprave su nastale kada se samog Isusa, Božjeg slugu, zbog nekih izjava poistovjetilo sa nebeskim bićem, tako da je to dalo prostora različitim tumačenjima koja su se međusobno pobijala i proturječila.

Zaključak: Tokom prvih stoljeća kršćanstva, vjerovanja o Isusu su pretrpjela znatne promjene, što se može nazvati kristološkim razvojem. Razvoj kristologije je imao svoj slijed uzdizanja Isusa od čovjeka preko anđela do Boga. Odlučujući element bila je promjena od ideje o čovjeku koji postaje bog (titula) u ideju o nebeskom biću koji postaje čovjek. Takvim razvojem kristologije Isus više nije bio čovjek uzvišen do Boga, već anđeo ili Bog koji je postao čovjek. Uvođenje kristologije Logosa u apologetskom razdoblju je transformiralo kršćanstvo u doktrinu sa grčkim filozofskim učenjima i zamijenilo pravog Isusa sa zamišljenim Kristom kojeg se može dokučiti samo filozofskim promišljanjem.

Činjenica je da su u najranijoj fazi kršćanstva apostoli o Isusu govorili kao o čovjeku koji je svoj početak imao rođenjem po kraljevskoj liniji. Zatim su neki kršćanski učitelji Isusovoj ljudskoj prirodi dodali drugu osobu u liku Krista koji se nastanio u Isusovom tijelu, dok su drugi učitelji odbacili Isusovu ljudsku prirodu tvrdeći da je on u cijelosti kao jedinka bio nebesko biće u ljudskom prividnom tijelu. I jedni i drugi su Krista (Isusa) stavili na mjesto drugog Boga kojega je Filon ranije opisao kao Božjeg prvorođenog sina u svojstvu Logosa. Aleksandrijski teolozi su takve teorije prihvatili kao temelj svoje kristologije s tim što su Isusa prihvatili kao čovjeka ali su mu dali i božansku prirodu u ulozi Logosa.

http://sh.wikipedia.org/wiki/Bog

http://sh.wikipedia.org/wiki/Logos

86

Za njih je Logos bio prvo i najviše biće koje je proizašlo od Boga te su mu dali obilježje Božjeg prvog i najvišeg stvorenja. To je uskoro dovelo do suparništva s onim teolozima koji su Logosu davali obilježje istovjetnosti prirode sa Bogom s kojim dijeli vječno postojanje tako da su odbacivali pomisao da je Isus stvorenje.

Pobornici Trojstva tvrde da je prezbiter Arije tek u 4. stoljeću uveo krivovjerje, kako bi naglasili kako je njihovo učenje starije a time i pravovjerno. No prije Arija su Tertulijan, kojega Katolička i Pravoslavna crkva smatraju jednim od crkvenih otaca, pa čak i Justin Mučenik, kojega smatraju svecem, tvrdili da je Isus stvorenje i da je imao svoj početak. Kad su u nicejskom saboru neki biskupi stali u obranu Atanazijevskog shvaćanja o Isusovoj jednakosti s Bogom, oni su samo napali Arijevsko učenje kojim se Isusa smatralo stvorenim i najvišim anđelom. Arijevsko učenje, da “Sin nije uvijek postojao” nego da je stvoren kao najviši anđeo, te Atanazijevsko učenje da “Sin nije stvorenje i da nema početak” čime ga se uzdiže i izjednačava s Bogom, su se razvili u duhu tadašnje filozofske klime i raznih struja koje su zanemarile pravi smisao djevičanskog rođenja čovjeka koji je stvoren od praha zemaljskoga direktnom Božjom intervencijom kako bi na svijet došao drugi Adam – sin Božji.

Ovaj spor oko Isusa Krista i njegovog predljudskog postojanja nisu pokrenuli apostoli nego neki drugi kršćanski učitelji pod utjecajem tadašnje filozofije platonizma, stoicizma i gnosticizma. Ivan takve izjave nije smatrao nadahnutim od Boga nego od antikrista tj. od protivnika pravog Krista (1.Iv 4:2,3). Nakon smrti apostola više nije bilo onih koji su mogli snagom svog autoriteta obraniti izvorno hebrejsko učenje o Isusu Kristu kao čovjeku. Ako ih je i bilo, oni su ostali jedna manjina koja nije imala jak utjecaj u takvom jednom religioznom i filozofskom okruženju u kojem je slika čovjeka ostala na razini smrtnika.

Jedan od najvećih događaja tog vremena je bio potpuno izbrisan iz povijesti čovječanstva. Isus je bio prvi čovjek kojega je Bog podigao iz smrtnog stanja u vječni i neraspadljivi život, o čemu je odjekivala dobra vijest prvog stoljeća i stvorena čvrsta nada u ostvarenja Božjeg nauma u vezi čovjeka. No, ubrzo se tadašnjim svijetom, zbog neispunjenih očekivanja o Isusovom dolasku, širilo neko drugo evanđelje po kojem Isus nije bio izvorno čovjek, što je donekle umanjilo snagu dobre vijesti koja je govorila o pobjedi nad grijehom i smrću koju je izvojevao jedan čovjek, čovjek kojega je Bog izabrao za novog oca čovječanstva. Kad se sve to uzme u obzir, onda se iz Biblije i povijesnih zapisa može izvesti slijedeći razvoj kristologije:

87

Redoslijed nastanka pojedinih gledišta o Isusovom identitetu

G L E D I Š T E

ISUS

KRIST

I ČOVJEK apostoli, nazareni i apostolski oci (od početka 1. st.)

II ANĐEO

(DRUGI BOG) obraćenici iz poganstva, doketisti (od kraja 1. st.)

III ČOVJEK - ISUS

ANĐEO - KRIST neki judeokršćani, ebioniti, ceritinci… (od kraja 1. st.)

IV STVORENI

SIN-BOG crkveni oci (od sredine 2. st.)

V NESTVORENI

SIN-BOG crkveni oci (od 3. st.)

Slika 4: Razvoj kristologije u prvim stoljećima

Gdje je nestao čovjek

ROZ povijest su se pojavljivali neki pojedinci i grupe koji su nastojali objavljivati izvorno evanđelje o Isusu Kristu, ali su uvijek bivali

potiskivani od strane Crkve. Jedan od njih je bio Miguel Serveto. Serveto se nije slagao sa nekim učenjima katoličke i protestantske crkve pa je sam išao u potragu za biblijskom istinom te je stekao mnogo protivnika s jedne i druge strane. Napisao je djelo “Obnova kršćanstva” koje je bilo objavljeno 1533. godine. Te iste godine je bio pogubljen spaljivanjem na lomači, a u spisak optužbi protiv njega Jean Calvin je uključio i to što je Serveto tvrdio da je Isus bio samo čovjek kojeg je Bog stvorio u utrobi žene Marije i to što je on smatrao netočnim vjerovanje da je anđeo Jehovin koji se spominje u Starom zavjetu, zapravo preegzistentni Krist. Serveto je takvim tvrdnjama pobijao, ne samo doktrinu Trojstva, nego i svih drugih učenja koja su se zasnivala na Isusovoj preegzistenciji i inkarnaciji. Pogledajmo što o tome čitamo u izdanju Društva Watch Tower:

“Istražujući Bibliju i povijesne činjenice, Serveto je došao do zaključka da se kršćanstvo iskvarilo u prva tri stoljeća poslije Krista. Saznao je da su Konstantin i njegovi nasljednici počeli širiti kriva učenja koja su s vremenom dovela do toga da je nauk o Trojstvu prihvaćen kao službena crkvena doktrina. Serveto je s 20 godina objavio djelo De Trinitatis Erroribus (Zablude o Trojstvu). Zbog tog se djela našao na udaru inkvizicije. Serveto je ... napisao: ”Boga ne upoznajemo preko naših gordih filozofskih učenja, nego preko Krista.“ (Probudite se, 1.5.2006. str. 19)

K

88

U ovom članku, Jehovini svjedoci njega uzimaju kao primjer iskrenog izučavatelja Biblije koji je pobijao nauku o Trojstvu, ali uopće ne spominju da je on pobijao i učenje o Kristu koje su oni prihvatili, a koje je on također smatrao krivim. U izdanjima Društva sam našao još jedan podatak o anabaptistima socinijancima iz 16. st. koji su željeli obnoviti pravo kršćanstvo. Oni također nisu vjerovali u Isusovo predpostojanje što je u tom časopisu istaknuto kao doktrinarna pogreška (Probudite se, 8.10.1989.

str.23). Međutim, ja smatram da njihov časopis zastupa doktrinarnu pogrešku koja je iznikla iz arijanizma, odnosno iz aleksandrijske škole koja se oslanjala na Filonova učenja o Logosu. Samim tim je čudno što vodeće tijelo Jehovinih svjedoka podupire tu nauku iako su i sami napisali da je “Filo ujedinio jezik i ideje grčke filozofije (Platonove) s otkrivenom vjerom Židova“ i “da je to dovelo do vidljivog utjecaja na kršćanske očeve crkve.”

Kao što smo vidjeli, najprije su Isusovi neprijatelji u prvom stoljeću u njegovim riječima, koje nisu ispravno razumjeli u duhu svetih Pisama, nalazili razlog da ga optuže za bogohulstvo, dok su s druge strane neki Isusovi sljedbenici u tim istim riječima, koje također nisu ispravno razumjeli, nalazili razlog da ga uzdignu u nebesko anđeosko i božansko biće.

Jehovini svjedoci npr. mogu drugima ukazivati da Isus nikad nije za sebe govorio da je Bog ili dio Trojstva, ali trebaju prihvatiti činjenicu da također nikad nije govorio da je nebeski anđeo. No uvijek je govorio da je čovjek ili sin čovječji, pa je i sam apostol Pavle mogao zaključiti da je on samo prilikom svog krštenja “proglašen Sinom Božjim”. Isus je tada po Petrovim riječima “učinjen i Gospodinom i Kristom” (Ri 1:4; Dj 2:36). Kao i mnogi drugi ljudi i Isus je “proglašen pravednim” što također govori o njegovom zemaljskom porijeklu koje je imalo svoj fizički i duhovni razvoj do potpune slike čovjeka koji je bio po Božjoj volji (1.Ti 3:16; Jk 2:21,24). Naime, kako bi netko mogao biti proglašen pravednikom ako je već bio pravednik? Kako bi netko mogao biti učinjen Gospodinom (heb. ‘adoni’) ako je u nebeskoj hijerarhiji već bio prvi do Boga a time i Gospodin ili Gospodar svega?

Najvažniji razlog zašto se tvrdi da je Isus Bog ili pak Božji anđeo je taj što se smatra da smrt jednog čovjeka ne bi bila dovoljna da plati kaznu za grijehe čitavog svijeta. Za njih je čovjek sam po sebi bio smrtan i grešan, pa takav nije mogao biti dostojan zadatka kojeg je trebao izvršiti Krist (Mesija). No, po Božjoj pravednosti je bilo dovoljno da to ipak učini jedan čovjek, ali ne bilo koji, nego samo onaj izabrani koji bi na temelju saveza preuzeo na sebe odgovornost koju je Bog dao Adamu (Rim 5:14).

89

Da bi se pojavio takav novi čovjek bilo je dovoljno da dođe na svijet po Božjem stvaralačkom duhu što je i učinjeno u maternici njegove majke, tako da njegovo tijelo kao i Adamovo nije nastalo po čovječjoj volji nego po Bogu, uzročniku njegovog postojanja čime ga je Bog kao njegov “otkupitelj” imao pravo otkupiti od palog čovječanstva koje je dao na smrt (Iz 43:4; 44:24). Isus je stoga imao isti početak kao i Adam jer je bio izvan kazne, što je bilo dovoljno da upravo takav jedinstveni čovjek na sebe putem svoga tijela po Davidovoj obiteljskoj lozi preuzme odgovornost za kaznu koja je po Adamu pala na cijelo njegovo potomstvo.

Kada su crkveni oci odbacili takvog čovjeka onda je slika jednog i jedinog do tada savršenog čovjeka stalno gubila bitku pa je tu pobjedu nad grijehom i smrću po njima izvojevao netko tko nije bio izvorno čovjek nego savršeno nebesko božansko biće. Tako je čovjek i dalje bio u položaju koji je najviše odgovarao Sotoni, jer je on od samog početka želio degradirati čovjeka pred Bogom, navodeći ljude da odbace Isusa kao čovjeka a time i činjenicu da je Bog - kako je rekao Klement - “stvorio najodličnije i najviše biće, čovjeka.”

Sotona kao nebesko biće visokog položaja je izgubio bitku pred čovjekom Isusom, a taj gubitak je umanjen kasnijim učenjem da Isus u biti i nije bio izvorno čovjek nego puno moćnije biće od Sotone, pa samim tim i Sotonin poraz više nije bio neki naročiti poraz. Poraz je puno više bolio Sotonu kad se među prvim kršćanima govorilo da ga je pobijedio čovjek. Isus je toga bio svjestan pa je rekao svojim učenicima: “Gledao sam Sotonu kako je kao munja pao s neba” (Lk 10:18). Sotona je Isusovom pobjedom pao pod noge čovjeka pa je Isus u nastavku rekao da se ne čude što im se “duhovi pokoravaju” jer: “Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i škorpionima i da nadvladate svu silu neprijateljsku, i ništa vam neće nauditi” (Lk 10:19,20). Na ovaj način Sotona je pao i izgubio bitku od čovjeka. Taj isti čovjek Isus Krist će ga zbaciti zauvijek sa njegovog trona kojim još uvijek vlada svijetom.

Danas je možda teško zastupati neka gledišta koja su drugačija od onoga što su kršćanski teolozi kroz povijest nametnuli kao doktrinarnu istinu o Kristu. Ljudi teško mijenjaju svoje mišljenje pa uglavnom teže tome da u Bibliji nađu ono u što misle da tu piše kako bi potkrijepili svoje dosadašnje vjerovanje koje im je prihvatljivo do te mjere da automatski bez preispitivanja odbacuju drugačije gledište. Isti problem su imali i neki ljudi pred kraj 1. stoljeća, a posebno kasnije kada su Isusa već proglasili nebeskim Bogom. Oni koji su željeli Isusa vidjeti kao anđela ili božanstvo odvojeno od ljudskog smrtnog tijela nisu ni htjeli čuti one koji su tvrdili da je Isus bio i ostao samo čovjek jer je to gledište za njih bilo ludost.

90

Reformacija je u svojem nastanku imala za cilj vratiti se na izvorno kršćansko učenje i praksu ali je i sama zanemarila neke važne činjenice o Isusu tako da je stala na pola puta i proizvela nove podjele. Zanimljivo je da su skoro sve novonastale kršćanske zajednice i dalje zadržale nauku o Isusovom predljudskom postojanju s tim da su većina njih ostala vjerna Atanazijevskoj dogmi o Trojstvu, dok je samo nekoliko zajednica prihvatilo Arijevsku dogmu o Isusu kao prvom i najvišem stvorenom božanskom biću, čime su svi oni svojim učenjem nastavili propovijedati drugačijeg Isusa. No, danas još uvijek postoje pojedinci i grupe kršćana koji ne vjeruju u Trojstvo niti u Isusovu inkarnaciju, a time ni u njegovo predljudsko postojanje. Pogledajmo neke od razloga.

Inkarnacija ili rođenje

NKARNACIJA ne može odgovoriti na mnoga pitanja nego samo stvara zabunu i zabludu u koju mogu povjerovati samo oni koji nisu dobro

upućeni u Pisma. Npr. kako netko tko je prije postojao kao nebesko biće može potpuno prestati postojati u tom obliku i postati ljudsko biće u punom smislu riječi kojega svi, pa čak i njegova majka i braća vide samo kao čovjeka?

Naime, kad bi se neki čovjek inkarnirao ili obukao u životinju, on bi i dalje bio ljudsko biće, a ne životinjsko. Samo bi izgledom tijela bio nalik na životinju. To je moguće samo u bajkama i basnama pa čovjek takvu interpretaciju ne prihvaća sa zbiljom. Pavle je prve kršćane upozorio da ne prihvaćaju bajke koje odvraćaju od istine (Tit 1:14; 1.Tim 1:3,4).

Da li je onda Isus mogao biti u potpunosti čovjek ako se samo rođenjem inkarnirao i obukao u ljudsko tijelo? Da li je rođenjem mogao potpuno napustiti sebe kao božansku osobu i formirati se kao sasvim nova osoba, odnosno kao čovjek? Tada bi taj sin Božji imao dva početka i dvije različite osobnosti, a samim tim bi u povijesti postojala dva različita Božja sina – nebeski kojeg u trenutku inkarnacije više nije bilo i zemaljski koji je putem inkarnacije zauzeo njegovo mjesto. Taj zemaljski je trebao biti potpuno ljudsko biće odvojeno od svog ranijeg života. To se pokušava pomiriti učenjem da je Isus imao dvije naravi koje je stopio u jednu. Naime, imao je jednu postojeću narav i nju je nadogradio životom u ljudskom obličju. Ali opet to ne govori o Isusu kao čovjeku, nego kao o nebeskom biću višeg stupnja koje je samo imalo ljudsko obličje sa nadograđenim ljudskim iskustvom koje je utjecalo na razvoj njegove osobnosti. To bi značilo da je Isus bio nebesko biće u ulozi čovjeka ali ne i čovjek u punom smislu te riječi.

I

91

Zamislimo ovu situaciju. Bog odluči da se neki vrhovni anđeo inkarnira u čovjeka i odigra jednu važnu ulogu. No da bi to mogao, Bog odluči da on prestane postojati na nebu i da njegovu dušu ugradi u tijelo djeteta s kojom će se on roditi na zemlji. Nakon rođenja to se biće ne sjeća svog prvobitnog života i na zemlji živi u krivom uvjerenju da je on čovjek kao i svaki drugi, lažući sebe i druge. Zar ovo ne podsjeća na neku bajku?

Bog kasnije u njegovom umu naknadno aktivira sva ona sjećanja koja je stekao na nebu prije inkarnacije i u jednom trenutku mu omogući da se počinje sjećati svog drugog ‘ja’ povezanog sa svojim prijašnjim životom. Do kojeg zaključka bi on mogao doći da je u tom trenutku postao potpuno svjestan svoga pravoga ‘ja’ kao anđela. Tada bi vjerojatno pomislio i rekao: “Znači, ja nisam čovjek nego anđeo! U biti, ja sada živim životom čovjeka, ali ja sam u stvarnosti anđeo koji je zarobljen u ljudskom tijelu.”

Teško bi se ovdje govorilo o ljudskom biću koje je potpuno čovjek ako je njegov početak bio na nebu gdje je stekao i razvio svoju pravu osobnost. Tijelo u kojem se našao samo po sebi ne mijenja činjenicu da je on bio nebesko biće, ali sadašnje ‘ja’ ga je činilo i čovjekom. Život u zemaljskom tijelu ga više nije moglo učiniti pravim čovjekom jer je postojao kao anđeo prije svog zemaljskog života. Čovjek je mogao biti samo po tijelu i tjelesnim potrebama, no budući da je njegova osobnost razvijena u ulozi anđela i kao takva postala njegovo dominantno ‘ja’, onda bi se on teško mogao smatrati čovjekom ili sinom čovječjim. Zaista zamršena slika inkarnacije. Kako je onda moguće Isusa smatrati čovjekom ako se tvrdi da to nije bila njegova prava priroda postojanja? Za Isusa bi se tada moglo samo govoriti kao o nebeskom biću u ljudskom tijelu, a ne kao o čovjeku u punom smislu te riječi.

Inkarnacija sa sobom povlači još neke probleme. Tvrdi se da je Isus imao svoj novi početak preko žene koja ga je rodila. Imati svoj početak znači imati svoje ‘ja’ koje je svoju osobnost započelo razvijati od rođenja do smrti. Da li je Bog u takvog čovjeka sa svojim ‘ja’ mogao naknadno ugraditi i ‘ja’ predpostojećeg bića koje je svoju osobnost već potpuno razvilo. Siječanja na prijašnji život samo po sebi ne može promijeniti sadašnje ‘ja’, nego ga može samo poremetiti do te mjere da osoba živi s podvojenom ličnošću. On sebe može jedno vrijeme doživljavati samo kao čovjeka dok slike iz prijašnjeg nebeskog života mogu u njemu buditi osjećaje i znanja koja je nekada imao kao anđeo. No, pitanje je da li se on može smatrati čovjekom ili anđelom? Takav poremećaj identiteta, kako ga definiraju psiholozi, je obilježen promjenama osjećaja identiteta, njegova pamćenja ili svijesti.

http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Indentet&action=edit&redlink=1

92

Osoba s tim poremećajem može zaboraviti bitne događaje iz svoje prošlosti, ili pak privremeno zaboraviti tko je, ili čak poprimiti novi identitet. Da li je Božji sin morao izgubiti pamćenje iz prijašnjeg života kako ga to ne bi omelo u stjecanju ljudskog iskustva i pune ljudskosti? Poznato je da osobe s takvim poremećajem često nisu u stanju prisjetiti se bitnih osobnih podataka, obično nakon neke stresne epizode. Gubitak pamćenja najčešće se odnosi na sve događaje tijekom jednog kraćeg ili dužeg razdoblja nakon nekog traumatskog iskustva. Nešto rjeđe, amnezija se odnosi samo na odabrane događaje tijekom ograničenog razdoblja stresa te se nastavlja neprekinuto od traumatskog događaja do sadašnjice; ili je potpuna ili obuhvaća cijeli njegov život.

Ako je Isus prošao jedan takav traumatski događaj kao što je inkarnacija tj. prijelaz iz jedne više sfere života u drugu nižu, onda bi to za neke moglo biti rješenje zagonetke u vezi njega i njegovog života na zemlji i odgovor zašto nije govorio o svom predljudskom postojanju.

Tijekom trajanja amnezije, kažu psiholozi, ponašanje osobe ne pokazuje neke značajne promjene, osim što zbog gubitka pamćenja može doći do određene dezorijentacije i besciljnog lutanja. U slučaju potpune amnezije, bolesnik ne prepoznaje rođake, prijatelje, no i dalje može razgovarati, čitati, razmišljati, a vjerojatno zadržava i nadarenosti i prethodno stečena znanja o svijetu i snalaženju u njemu. Epizoda amnezije, kako kažu psiholozi, može trajati nekoliko sati ili čak nekoliko godina, a obično se gubi podjednako naglo i iznenadno kao što se i pojavila, s potpunim oporavkom i vrlo malim izgledima za ponovno pojavljivanje.

To bi značilo da je Božji sin potpuno zaboravio tko je on i tko mu je pravi otac. Time što je rođen od žene doveden je u zabludu pa je o sebi mislio samo kao o čovjeku bez da se sjećao svog nebeskog života. Mogao je u sebi otkrivati neka stečena znanja iz prošlosti što bi se moglo samo pripisati nadarenosti. Ako je sve to bilo tako s namjerom da Isus bude i u duhovnom i duševnom pogledu potpuno čovjek onda je takva epizoda amnezije trajala sve do njegovog krštenja kada je spoznao tko je i zašto se rodio kao čovjek. Sada kad je povratio sjećanje mogao je imati slike koje su mu nametale druge osjećaje i znanja kojima je nadilazio ono do sada stečeno kroz ljudsko iskustvo. No, da li je na ovakav način moguće objasniti cjelokupni život Isusa Krista? Da li je moguće imati ljudskost sa preegzistencijom nebeskog bića? Teško, jer bi to značilo da je Isus samo uzeo ljudsku prirodu tijela, ali da nije bio stvarno čovjek. No, po onome što možemo iščitati iz evanđelja je razvidno da je i dalje sebe smatrao čovjekom čak i pred anđelima pa izgleda da se on ni tada nije sjećao svoje predpostojeće prošlosti.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Stres

http://hr.wikipedia.org/wiki/Amnezija

93

Poznato je da nebeska bića, kao što su anđeli, spadaju u kategoriju koja je različita od ljudskih bića upravo zbog njihovog drugačijeg porijekla i stupnja postojanja. Zato bi i nebeski sin Božji svojim ulaskom u ljudsku rasu kroz Mariju i dalje pripadao kategoriji bića koja su veoma različita od ostatka ljudske rase. Čak ni djevičansko rođenje po ženi ne bi moglo eliminirati tu činjenicu niti dokazati da bi takva osoba, čija je duša prenesena u ljudsko tijelo, mogla biti pravi čovjek. On bi i dalje bio nebesko biće u ljudskom tijelu. No, ljudsko tijelo bez ljudskog bića nema onu vrijednost koja je bila potrebna da bi Bog mogao ostvariti svoj vječni naum sa čovjekom.

Čovjek je trebao biti najveličanstvenije biće u svemiru. Trebao je posjedovati slavu koja bi se očitovala na mnogo više načina nego što je posjeduju anđeli. Naime, čovjek ne mora imati ona svojstva koja imaju anđeli da bi bio veći od njih. Npr. razne životinje su puno veće i snažnije od čovjeka, brže su od njega; mogu živjeti pod vodom, letjeti, mogu imati puno bolji vid, sluh, njuh, instinkt itd. ali to ih ne čini većim od čovjeka kao razumnog bića.

Čovjek ima sposobnosti kojima može oponašati svojega Stvoritelja i za svoje potrebe stvoriti uređaje s kojima mogu postići sve što naume i tako nadmašiti životinje koje i dalje imaju svrhu da služe čovjeku. Isto tako i anđeli. Za razliku od životinja, oni su razumna i inteligentna bića kao čovjek. Imaju neke veličanstvene sposobnosti koje čovjek nema, npr. mogu se utjelovljavati u ljudska tijela i kretati se svemirom, ali su i oni stvoreni da služe čovjeku. U Bibliji stoji da su “po snazi i moći veći od“ čovjeka (2.Pe 2:11). No, kad čovjek dostigne svoju slavu i svrhu svog postojanja, on će moći nadmašiti sposobnosti koje imaju anđeli i uz Božje dopuštenje i uz pomoć stvaralačkog svetog duha će ih moći koristit u granicama koje naš sadašnji um ne može dokučiti. Isus kao čovjek te sposobnosti već ima i zato je po nekim sposobnostima poput anđela. On je prvi čovjek koji je postigao savršenstvo, a po imenu koje je dobio je veći od njih.

Ono što možemo sada dokučiti je Isusov stvarni početak bez obzira što je začet natprirodnim putem bez volje svog tjelesnog oca. To samo po sebi više nije čudo jer je danas umjetnu oplodnju moguće postići. Znanstvenici su čak uspjeli stvoriti ženku miša bez prirodnog začeća, odnosno bez oplodnje jajašca iz kojeg je začeta na način da su genetski materijal iz nerazvijenog jajašca prenijeli u zrelo jajašce koje je posjedovalo vlastite kromosome. Tu metodu još uvijek ne žele primijeniti na čovjeku iako su zaključili da se uz neznatnu i jednostavnu genetsku modifikaciju mogu razvili embriji bez uloge oca. Ta metoda je inače prisutna kod nekih bića i poznata je pod nazivom partenogeneza ili samozačeće.

94

Bog je kao veličanstveni Stvoritelj mogao prouzročiti Isusovo začeće u maternici uz pomoć kromosoma njegove majke i stvorenog genskog materijala u kromosomu koji odgovara očevoj genetici i tako kao Stvoritelj imati zakonsko pravo da ga po rođenju smatra svojim zemaljskim sinom kao što je smatrao i prvog čovjeka Adama. Stvaranje čovjeka na natprirodan način je Božje čudo stvaranja. Npr. Adam je stvoren od elemenata zemlje po kojima je nazvan ‘čovjek’. Njegovo ime, obraća našu pažnju na ono iz čega je bio stvoren, jer glasi ‘adhám’. Hebrejska riječ ‘adham’ znači “čovjek”, “zemljani (čovjek)”. Zemlja ili zemljino tlo iz kojeg je načinjen zove se ‘adhamáh. Prema tome, može se reći da osobno ime prvog čovjeka — Adam — znači “zemaljski čovjek”.

Eva je stvorena isto od elemenata zemlje, ali posredstvom Adamovog tijela od kojega je Bog uzeo “jedno rebro” ili jedan par rebara (1.Mo

2:21,22). Kad je Adamu rečeno i objašnjeno kako je ona stvorena, rekao je: “Evo napokon kost od kostiju mojih i meso od mesa mojega. Ženom neka se zove, jer od čovjeka je uzeta!” (1.Mo 2:23). Naziv ‘žena’ u korijenu hebrejske riječi znači doslovno ‘čovječica’ (čovjek – iš; čovječica – išša). Ona je po tijelu nastala od muških autosomih kromosoma, ali je Bog u njeno tijelo ugradio ženski spolni kromosom po kojem se razlikovala od Adama. Eva je svoje postojanje mogla zahvaliti Bogu i sebe smatrati Božjom kćeri kao što se Adam smatrao Božjim sinom. Iako je Jehova Bog bio njen otac ona je nastala od čovjeka, od njegovih kostiju i mesa. Isus je također nastao od čovjeka, u utrobi čovječice. Bog ga je stvorio od mesa i kostiju po Davidovoj genetici, koji su bili temelj njegovog fizičkog tijela. Iako je njegovo tijelo moglo putem samozačeća nastati samo od autosomih kromosoma njegove majke, od kojih bi ženski spolni kromosom xx bio izmijenjen u muški xy, Bog je mogao od Josipa uzeti genski materijal i prouzročiti začeće bez volje oca i majke. Svojim rođenjem Isus je počeo živjeti kao jedno sasvim novo biće i to je bio njegov stvarni početak.

Kao i svaki razumni čovjek i Isus se mogao pitati: Zašto sam došao na svijet? Koja je moja uloga i smisao postojanja? Odgovore na ta pitanja je dobio od svog nebeskog Oca kad je bio pozvan da preuzme ulogu drugog Adama. Tada je vjerojatno saznao istinu o svom rođenju što mu je majka mogla samo potvrditi. Kad je shvatio smisao svog postojanja onda je prihvatio živjeti ulogu koju mu je Bog, njegov nebeski Otac, unaprijed odredio. Stoga bi se o Isusovom predljudskom postojanju na puno jednostavniji način trebalo govori u izvornom biblijskom smislu, odnosno kao o njegovom postojanju u Božjem naumu od samih početaka kada se u Božjem umu rodila misao o čovjeku. To je bio početak čovjeka prije nego je nastao stvarni svijet.

95

Isusov početak

EĆ na samom početku Bog izriče proročanstvo te kaže kerubinu koji je napao Božji naum s čovjekom: “I ja ću zametnuti neprijateljstvo

između tebe i žene, i između potomstva tvojega i potomstva njezina” (1.Mo

3:15). Za sve ljude i za svakog muškarca se u Bibliji kaže da su “rođeni od žene”, odnosno da su došli na svijet posredstvom “žene” (Job 14:1; 1.Ko

11:12; Gal 4:4). Eva je bila prva žena i predstavlja sve žene sa ulogom rađanja zemaljskog potomstva. Ona je donijela na svijet čovjeka preko kojega se vodila linija sve do Krista, a također i čovjeka preko kojega je Sotona stekao na zemlji svoje potomstvo. Samo neke žene su imale prednost da na svijet rađaju Bogu sinove koje su ulazili u savezni odnos s Bogom. Te izabrane žene zajedno predstavljaju ovu ‘ženu’ koja će rađati Bogu njegove ‘sinove’, od kojih će samo jedan od njih biti onaj izabrani koji će stati na glavu Sotone.

Neke od tih žena su imale čast da budu dio stabla iz kojeg je došao taj istaknuti čovjek. Te žene su ujedno bile zastupnice Božje simbolične žene nazvane “gornji Jeruzalem” (Gal 4:26). Stoga je Bog na Izrael gledao, ne samo kao na svoju simboličnu “ženu”, nego i kao na svog “sina prvorođenca”, ovisno o statusu i ulozi kojeg su pojedini Izraelci imali pred Bogom (Iz 54:5; Jr 3:14; Ho 2:16; 2.Mo 4:22). Budući da je od samog početka postojala linija koja je trebala dovesti do rođenja najistaknutijeg Božjeg čovjeka, onda je on od početka bio ljudsko biće i ništa drugo. Proročanstvo je ukazivalo da će on biti potomak žene kao posrednice u stvaranju čovjeka od Davidovog sjemena, što je otvorilo mogućnost da njegov uzročnik postojanja ne bude čovjek nego Bog. Ali, kao što smo vidjeli, takvo ga rođenje bez tjelesne volje oca i majke nije trebalo dovoditi u vezu sa nebeskim bićem nego sa jedinstvenim Adamom – sinom Božjim.

Kršćanski učenik i evanđelist Luka svoj prvi izvještaj o Isusu Kristu započinje riječima:

“Mnogi su nastojali sastaviti izvještaj o događajima u koje smo se uvjerili — onako kako su nam ih prenijeli oni koji su od početka bili očevici tih događaja i objavitelji poruke (o Kristu) — pa sam i ja, časni Teofile, pomno ispitavši sve od početka, odlučio napisati tebi sve po redu, da se osvjedočiš u pouzdanost pouke koju si slušao.” (Lk 1:1-4)

Luka je imao namjeru sastaviti izvještaj o Isusu na temelju onoga što su Isusova majka Marija, njegova braća i apostoli svjedočili kao očevici pa je iznio mnogo važnih detalja i događaja koji su trebali biti temelj spoznaje i vjere u Mesiju.

V

96

Njegov izvještaj je napisan s ciljem da se časni i ugledni Teofil koji je kasnije vjerojatno postao kršćanin, osvjedoči u pouzdanost onoga što je čuo i slušao o Isusu. Što su Teofil i drugi ljudi u to najranije doba kršćanstva mogli čuti o Isusu? Ako su od apostola i drugih čuli da je Isus bio nebesko biće prije svog rođenja, onda bi Luka i to morao ispitati i dokazati. No, o tome Luka uopće nije pisao čak ni u svom drugom izvještaju koji prati događaje nakon Isusovog uskrsnuća. Stoga svaki čitalac njegovih tekstova može promatrati Isusa kao ljudsko biće koje se od drugih ljudi razlikuje samo po natprirodnom biološkom začeću. Isti zaključak se može dobiti i čitajući i druga evanđelja u kojima vidimo da je začeće po svetom duhu bio početak života jednog čovjeka kojega se smatralo istaknutim sinom Božjim, kao što piše:

“Evo, zatrudnjet ćeš i rodit ćeš sina. Daj mu ime Isus! On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Jehova Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova, i on će kraljevati nad domom Jakovljevim zauvijek i kraljevstvu njegovu neće biti kraja.” A Marija je rekla anđelu: “Kako će to biti, kad još nisam legla s muškarcem?” Anđeo joj je odgovorio: “Sveti duh doći će na tebe i sila Svevišnjega zasjenit će te. Zato će (tj. kao produkt tog začeća) dijete koje rodiš biti sveto, Sin Božji.” (Lk 1:31-35; Mt 1:20)

Ovakvo rođenje Isusa nije predstavilo kao vanzemaljsko biće niti u ovim riječima postoji naznaka inkarnacije tj. prijelaza iz jedne dimenzije u drugu. Jedino što je iz ovih riječi Marija mogla zaključiti je da je Isus u potpunosti trebao biti čovjek rođen kao i svako drugo biće. Mariji nije bilo rečeno da će roditi inkarnirano biće nego da će to dijete biti njen sin koji će se u određenom smislu nazvati Sinom Božjim. Ona je trebala biti njegova majka, a David (po njoj i Josipu) njegov otac. Anđeo joj je rekao da će on biti Božji Sin zato što će još u njenoj utrobi biti posvećen za Njegovog Sina, kao i Salamun (Krist, Sin Božji) po kojem se Isus trebao roditi u kraljevskoj lozi kako bi sjedio na Davidovom prijestolju (1.Ljet 22:9,10). U Gabrijelovim riječima nema nikakve indicije o nekom vanzemaljskom biću koje će vladati s neba jer je Božji princip oduvijek bio da zemljom i ljudskim društvom upravljaju ljudi a ne anđeli (Mt 25:31; vidi Mih 5:2).

Tokom svog života na zemlji Isus se od djeteta razvio u zrelu odraslu osobu koja je u potpunosti bila podložna svim uvjetima ljudskog postojanja. On je poput Samuela “rastao, napredovao u mudrosti i uživao sve veću naklonost Boga i ljudi” (Lk 2:52; usporedi 1.Sa 2:26; Da 2:20,23). U sebi nije imao već formiranu mudrost i spoznaju, nego je kroz učenje i zapažanje napredovao u mjeri koja je bila svima primjetna. Njegova braća, rodbina i susjedi ga nisu smatrali sveznajućim nebeskim bićem.

97

U najmanju ruku Isus je mogao biti genijalac u nekim područjima znanja i vještina; mogao je imati izrazito naglašenu produhovljenost, ali tako nešto je moguće i kod druge djece sa visokim kvocijentom umne i emotivne inteligencije i duhovnosti. Njegova braća i sestre su ga smatrali svojim bratom od kojega se nisu previše razlikovali. Kad je napustio svoj dom i tesarski posao te počeo javno propovijedati, onda su njegovi rođaci, najvjerojatnije njegova braća, došli po njega da ga odvedu kući jer su govorili: “Sišao je s uma” (Mk 3:20,21). Za njih je on bio samo ljudsko biće tako da ga ni njegova braća Juda i Jakov u svojim poslanicama ne prikazuju kao nebesko biće. Prema tome, njegovi najbliži članovi obitelji nisu imali povoda da na njega gledaju izvan ljudskih dimenzija.

Kad se Isus rodio, Sotona ga je želio ubiti preko kralja Heroda (Mt 2:1-

16). Sotona može usmrtiti čovjeka i time onemogućiti da on postane Mesija. No, kad bi Isus bio neko božansko biće u ljudskom obličju, onda bi svaki pokušaj bio uzaludan jer on ne može usmrtiti nekoga tko ima neuništiv život. Možda bi mogao usmrtiti njegovo zemaljsko tijelo, ali njega ne bi usmrtio jer bi se Isus automatski mogao vratiti u svoje nebesko tijelo, kao što je (po teoriji inkarnacije) prešao u zemaljsko tijelo. Sjetimo se da su u potopu anđeli napustili ljudska tijela i nisu izginuli, za razliku od Nefila (zemaljskih bića) rođenih od žena (2.Pe 2:4). Nefili nisu bili inkarnacija nebeskih bića iako su im očevi bili anđeli, nego su po rođenju od smrtne žene bili samo smrtni ljudi nad kojima je smrt imala vlast. Prema tome, kada se kasnije saznalo da je Isus rođen natprirodnim začećem bez tjelesne volje oca i majke, na njega se također moglo gledati kao na smrtnog čovjeka iako je uzročnik njegova začeća bio nebeski Bog. Zato je mogao umrijeti i biti usmrćen u tijelu kao i svaki drugi čovjek.

Sotona je također znao da je prorečeni potomak samo čovjek – drugi Adam i da se protiv njega može pokušati boriti. Kad već nije uspio osujetiti njegovo rođenje i odrastanje, ostalo mu je da ga iskuša i navede da i on poput Adama posumnja u Božje riječi te da dovede u pitanje Božju zapovijed čime bi izgubio Božje povjerenje i da poput Adama ostane samo smrtno biće bez mogućnosti da za sebe i čovječanstvo stekne vječni život. On je tako po drugi put pokušao osujetiti, ne Božju suverenost, nego Božji naum po kojem bi čovjeku bila dana veća mjera vlasti nad zemljom od one koju je prije Adama dobio on kao Božji sin, kerubin (Lk 4:6; Ez 28:12-15). Po svemu sudeći Sotona je od samog početka želio drugačije postaviti stvari od Boga, a to je da on i njegovi anđeli vladaju nad čovjekom i Božjim djelima stvaranja po nekom njegovom modelu, dok u Bibliji vidimo da su anđeli postavljeni da budu sluge čovjeku (Heb 1:14; Ot 22:8,9). Tako je taj kerubim trebao služiti Adamu, a ne da vlada nad njim.

98

Nakon što je uspio navesti čovjeka da izgubi Božje povjerenje i prvo zastupničko mjesto, onda je kasnije pred Bogom stalno optuživao ljude, želeći dokazati Bogu da bilo koji čovjek ne zaslužuje da mu se podari besmrtnost i da mu se vjeruje, a kamo li da nad zemljom i njenim stvarstvom ima autoritet veći od istaknutih anđela (Job 1:9-11; Zah 3:1; Ot

12:10). Međutim, u Bibliji jasno stoji:

“Jer nije anđelima podložio budući svijet o kojem govorimo (nego čovjeku). A netko je negdje posvjedočio: “Što je čovjek da misliš na njega ili sin čovječji da se za njega brineš?“ Učinio si ga malo nižim od anđela, slavom i čašću okrunio si ga i postavio si ga nad djelima ruku svojih. Sve si podložio pod noge njegove. No sada još ne vidimo da mu je sve podloženo.” (Heb 2:5-8)

Čovjek je bio i ostao malo niži od anđela jer nije dostigao potpunu savršenost. Zbog Adama je ostao na razini smrtnih bića. No kad postane besmrtan “kao anđeli”, o čemu je Isus govorio, onda će se neke stvari promijeniti jer će po tome biti izjednačen s anđelima (Mt 22:30). Osim toga, anđelima nije dano da vladaju nad čovjekom. Po službi su bili na razini proroka (Ot 22:8,9). Da je Adam ostao podložan Bogu, tada bi Bog njemu i njegovom potomstvu mogao podložiti, ne samo zemlju, nego i cijeli materijalni svemir jer izraz “budući svijet” se odnosi na novo ljudsko društvo kao materijalna bića koja mogu naseljavati i živjeti na svim egzoplanetima. Pavle čak kaže “da ćemo suditi anđelima”, a “suditi” uključuje i vladanje nad njima preko ovlaštenih ljudi kao što je Isus (1.Ko

6:3; Mt 19:28). Sotoni se očito nije svidjelo da Bog toliko visoko uzdigne čovjeka niti je želio da u cijeloj toj priči čovjek dobije toliku vlast koja bi umanjila njegovu nebesku poziciju, pa je u svom lukavom planu uspio degradirati čovjeka koji je izgubio svoj prvobitni status i ostao u poziciji smrtnog bića. Zato je stalno optuživao čovjeka pred Bogom. Ako je Bog naumio djela svojih ruku podložiti pod čovječje noge, onda bi išao protiv svog nauma ukoliko bi Isus kao drugi Adam bio nebesko biće.

Kad je rečeno da je Bog sve podložio pod čovječje noge, a još uvijek ne vidimo da je to učinjeno, onda je ta misao ukazivala na Božji prvobitni naum koji će se ostvariti u budućnosti. Adam je trebao biti taj čovjek kojemu je sve podloženo. Zato se slobodno može reći da je Bog prije Isusovog rođenja i prije njegovog preuzimanja Adamove uloge, pod njegove noge već ‘sve podložio’. No, sada ‘još ne vidimo’ da mu je sve podloženo jer se to još nije ostvarilo. Kad na ovakav način razmišljamo onda ćemo razumjeti kako je i sam Isus mogao za sebe reći da je on već na neki način postojao i da mu je sve bilo podloženo iako se još nije ni rodio niti je mogao imati tu vlast. No o tome će biti riječi malo kasnije.

99

Da bi opravdao čovjeka kojega je stvorio, Bog je doveo u postojanje novog čovjeka – drugog Adama kako bi ostvario svoj naum. Znajući da je Isus samo čovjek sa slobodnom voljom, Sotona ga je, kad mu se ukazala prilika...

“... poveo na goru vrlo visoku i pokazao mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu i rekao mu: “Sve ću ti ovo dati ako padneš i pokloniš mi se.” Tada mu je Isus rekao: “Odlazi, Sotono! Jer pisano je: ‘Jehovu, Boga svojega, obožavaj i jedino njemu služi!’” Tada ga je Ðavo ostavio. I gle, došli su anđeli i počeli mu služiti.” (Mt 4:8-11)

Sotona je oduvijek želio biti iznad čovjeka, ali nije uspio navesti Isusa, sina čovječjeg, glavnog predstavnika ljudi, da mu se pokloni. Umjesto toga doživio je udarac jer su anđeli, koji su po svojoj poziciji tada još uvijek bili malo viši od ljudi, došli i počeli služiti čovjeku, Isusu. Vjerojatno su mu se i poklonili u znak svoje podložnosti autoritetu koju je tada dobio od Boga, kao što piše:

“A o vremenu kad uvodi svojega Prvorođenca u svijet kaže: “Neka mu se poklone svi anđeli Božji!” (Heb 1:6)

U trenutku Isusovog odbijanja da prihvati Sotoninu ponudu i kada su se Isusu došli pokloniti neki anđeli, Sotona je izgubio najveću bitku protiv čovjeka čime je zadobio udarac “u glavu”, ali i prilika da uzvrati Isusu ugrizom “u njegovu petu”. Još ga je više zaboljelo kad je vidio da se i demoni klanjaju Isusu kao Kristu (Mk 3:11; 1.Mo 3:15). Zato je Isus rekao da je vidio “Sotonu kako je kao munja pao s neba” (Lk 10:18). On ga je pobijedio jer je kao čovjek ostao vjeran do smrti te je...

“...sjeo je zdesna Veličanstvu na visinama. I postao je toliko veći od anđela koliko je ime koje je naslijedio uzvišenije od njihovih imena.” (Heb 1:3,4)

Ono protiv čega se Sotona stalno borio i što nikako nije želio da se ostvari po prvom čovjeku Adamu, počelo se ostvarivati po drugom čovjeku nalik Adamu. Isus je nakon svog, do tada jedinstvenog uskrsnuća, po slavi učinjen većim od anđela, što znači da prije toga nije bio veći od njih jer je poput njih bio samo Božji sluga (usporedi Ot 22:8,9). On je u odnosu na anđele bio u istoj razini kao i prvi Adam, pa sada, kada je ostao vjeran do smrti, dobivši ime kojim je postao veći od anđela,

“...vidimo Isusa, koji je (kao Adam) bio učinjen malo nižim od anđela, (a sada) okrunjenoga slavom i čašću zbog toga što je pretrpio smrt, da bi time po Božjoj nezasluženoj dobroti za svakoga okusio smrt.” (Heb 2:8b,9)

100

Da li to što je Isus “učinjen malo nižim od anđela” značilo da je prije svog rođenja bio viši od njih, odnosno da li je prije toga na nebu bio njihov nadređeni anđeo ili Bog. Ne, jer smo ranije čitali da je Bog čovjeka (Adama) “učinio malo nižim od anđela” bez da bi to značilo kako je Adam prije toga doslovno živio na nebu i bio viši od njih. U tom kontekstu znači da je Isus poput Adama učinjen tj. stvoren kao čovjek, a ne kao nebesko biće. Da je Isus živio prije toga na nebu, te da je u sebi, tj. u svom zemaljskom tijelu imao predpostojeći život koji određuje njegovo prvobitno ‘ja’, onda bi on kao biće kojeg određuje prvobitno ‘ime’, bio veći od anđela. Međutim, Isus je tek nakon uskrsnuća postao veći od anđela čime je samo vratio povijest unazad u vrijeme kada je Adam, da je sačuvao odanost, mogao dobiti od Boga ovlaštenje, vlast i moć koja nisu bila dana niti jednom anđelu. No, sada se stvari ponovo vračaju na početak te su se anđeli poklonili čovjeku koji je zaslužio da “sjedi s desna Bogu”, na mjestu koje nikad nije bilo određeno za nijednog anđela, pa ni za Lucifera (Heb 1:13). Ono je bilo određeno samo za jednog čovjeka.

Isus je odmah u početku, kao i Adam kod svog stvaranja, učinjen smrtnim, a time i malo nižim od anđela, ali je za razliku od Adama išao do kraja svog puta i stekao besmrtnost te okrunjen slavom i čašću. Tada je po pitanju besmrtnosti bio izjednačen s anđelima. Da bi dobio tu slavu veću od anđela, Isus je trebao do kraja ostati podložan i poslušan Bogu. On je morao čak umrijeti mučeničkom smrti, no Adam je, da bi dobio i uživao neraspadljivu slavu, trebao bit i ostati samo poslušan do kraja perioda kušnje. Zbog njegovog grijeha protiv zakona života, koje je čovječanstvo odvelo u smrt, Bog je želio ipak ostvariti svoj naum i uzdići čovjeka na njegovo pravo mjesto koje mu od početka pripada i to ponovo preko jednog drugog čovjeka, a ne preko nebeskog bića.

Da je Bog svoj prvobitni naum pokušao ostvarit preko savršenog i moćnog nebeskog bića, on bi time samo priznao poraz pred Sotonom. Zato je Isus bio taj čovjek za kojega je unaprijed određeno i uvedeno posebno mjesto vlasti i to samo privremeno jer će Isus kao čovjek...

“...na kraju, nakon što uništi svaku upravu i svaku vlast i silu, predati kraljevstvo svojem Bogu i Ocu. Jer on (kao čovjek) treba kraljevati sve dok Bog ne položi sve neprijatelje pod noge njegove. Kao posljednji neprijatelj bit će uništena smrt. Jer Bog je “sve podložio pod noge njegove”. A kad kaže da je ‘sve podloženo’, jasno je da je podloženo sve osim onoga koji mu je sve podložio. A kad mu sve bude podloženo, tada će se i sam Sin podložiti onome koji mu je sve podložio, da Bog bude sve svima.” (1.Ko 15:24-28)

101

Nigdje u Bibliji ne nalazimo neku definiranu misao o tome kako je Isus Krist nakon uskrsnuća prestao postojati kao čovjek te da se navodno vratio u prvobitnu nebesku prirodu postojanja kojega je oduvijek činila različitim od ljudi. Umjesto toga, na njega se i nakon uskrsnuća gledalo kao na čovjeka i sina čovječjeg. Tako apostol Pavle piše za Isusa:

“Jer jedan je Bog i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek, Krist Isus.” (1.Ti 2:5)

Posrednik nije bio arhanđeo Mihael ili neko drugo nebesko biće, nego netko tko je i nakon uskrsnuća u potpunosti bio čovjek. Tako je apostol Pavle rekao Grcima u Ateni:

“Jer je [Bog] odredio dan u koji je naumio suditi svemu svijetu po pravdi, preko čovjeka kojega je za to odredio, što je potvrdio pred svim ljudima uskrsnuvši ga od mrtvih.” (Dj 17:31)

U Pavlovim mislima Isus je bio i ostao samo čovjek jer je Bog odredio da će čovjek suditi svijetu, a ne neko nebesko biće. Isus je sam konstatirao da mu je Bog dao vlast da sudi samo zato što je on “sin čovječji” koji je učinjen “sinom Božjim” (Iv 5:22,27). Prije nego je bio uznesen, on je apostolima dosta govorio o kraljevstvu Božjem pa su ga nakon njegovog uskrsnuća upitali: “Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu obnoviti kraljevstvo?” (Dj 1:3,6). To ga ne bi pitali da nisu spoznali da je on čovjek kojemu je Bog odredio da sjedi na Davidovom prijestolju ovdje na zemlji. Iako im je najavio da će ih napustiti i otići na nebo, to za njih nije bilo nešto strano jer im je bilo poznato kako je i Ilija bio privremeno odnesen na nebo. Oni su mislili da će se Isus brzo vratiti i sjesti na svoje prijestolje kako bi obnovio Božje kraljevstvo na zemlji (Mt 25:31; Mih 5:2).

Prema biblijskoj terminologiji, čovjek je pripadnik čovječanstva, sastavljen od kemijskih elemenata zemlje (heb. ‘adham’). Čovjek je nazvan i hebrejskom riječju “basar” (tijelo) i označava njegovu fizičku krhkost (1.Mo 6:3 Ps 78:39). To tijelo, iako smrtno, moglo je biti posvećeno i uzdignuto u vječni život. Isus Krist je kao čovjek mogao Božjom intervencijom biti uzdignut na nebo u ljudskom tijelu, tako da je i dalje ostao čovjek koji je čvrsto vezan za svoje zemaljske korijene s obzirom da izrazi ‘čovjek’ i ‘sin čovječji’ označavaju osobu koja svoje postojanje započinje kao ljudsko materijalno biće. Za pretpostaviti je da je njegovom zemaljskom tijelu omogućena transformacija za ulazak u duhovno područje neba kako bi mogao privremeno živjeti u uvjetima u kojima žive nebeska bića, ali to ne može poništiti njegovu ljudsku prirodu postojanja kao što transformacija u ljudsko tijelo ne može nekog anđela dovesti u situaciju da on izgubi svoju anđeosku prirodu postojanja.

102

Sve ovo sam istakao kako bi naglasio činjenicu o veličanstvenoj ulozi čovjeka u Božjem naumu. Božji naum je privremeno odgođen i to s očitim razlogom da se umjesto Adama na zemlji pojavi novi čovjek koji će uspješno završiti veličanstvenu ulogu koja je bila započeta prije više od 6000 godina. Da bi ta uloga bila nastavljena tamo gdje je stala, na zemlji se morao pojaviti čovjek sličan Adamu budući da je “Adam nalik onome koji je trebao doći” kao zamjena (Rim 5:14). Isus nije bio nalik na Adama po crtama lica nego po svrsi svog postojanja. Obojica su stvorena na zemlji, a svoj početak su imali u Božjem naumu prije nego je svijet postao. Prvi čovjek je sagriješio, a drugi sličan njemu je nastao u Božjem naumu kao rezervni plan po kojemu je trebao zamijeniti prvog čovjeka uzimajući na sebe svu odgovornost koju je imao kao otac čovječanstva.

Npr. kad je neki čovjek pogriješi i izgubi svoj položaj i zadatak koji mu je Bog dao, Bog na njegovo mjesto stavlja drugog čovjeka, a ne anđela jer se anđeo ne može izjednačiti sa čovjekom (primjer kralja Šaula kojeg je zamijenio David). Kad bi anđeo ili sam Bog morao na sebe preuzeti odgovornost za ljudski neuspjeh, onda se time čovjeka dovodi u nezavidnu situaciju iz koje bi bilo vidljivo da čovjek ne može dostići Božje obličje i puninu savršenstva. Adam se odmah mogao pokajati za svoj grijeh, ali njegovo pokajanje nije moglo imati snagu pokrića od kazne. Stoga je samo jedan drugi čovjek, čovjek sličan Adamu, koji je načinom svog nastanka i postojanja, a koji nije učinio grijeh sličan njemu, mogao stati na njegovo mjesto i na sebe preuzeti punu odgovornost za nastalu situaciju. Bog je zato u skladu sa svojim vječnim naumom pripremio i prorekao rođenje takvog čovjeka na zemlji, a ne inkarnaciju nekog vanzemaljskog bića.

Netko bi sada mogao reći da jedan čovjek nikako ne može drugog čovjeka spasiti i otkupiti iz grijeha i kazne koja je pala na cijelo čovječanstvo. Za tu tvrdnju se može citirati psalam u kojem stoji: “Ne uzdajte se u dostojanstvenike, niti u kojega drugog čovjeka zemaljskog, od kojega nema spasenja! Duh njegov iziđe, a on se u prah svoj vraća — u taj dan propadnu misli njegove” (Ps 146:3,4). Da, točno je da smrtan čovjek ne može spasiti drugog čovjeka od vječne smrti, ali Isus je otkupljen od kazne i proglašen pravednikom koji se nije vratio u prah, nego je uskrsnuo u besmrtni život i zato je “Isus Nazarećanin” taj jedini čovjek koji nas je mogao otkupiti od grijeha i spasiti od smrti koju je pobijedio u svom tijelu

(1.Ti 3:16; Jk 2:21,24; Dj 4:10-12). Adam je zbog svoje velike pogreške izgubio Božje povjerenje i vječni život te je na kraju umro, no evanđelja uz sve druge povijesne činjenice dokazuju da je Isus umro i uskrsnuo te uznesen na nebo kao čovjek od povjerenja – kao drugi Adam koji će biti naš novi otac. O tome će biti više riječi na kraju knjige.

103

Jedan drugačiji čovjek

IDOVI nisu očekivali nebeskog Mesiju nego posvećenog čovjeka koji je mogao biti iz Aronove ili Davidove loze. Zato su neki u Isusu vidjeli

uskrsnulog proroka Iliju, Jeremiju i Ivana Krstitelja koji su bili iz Aronove svećeničke obitelji (Mt 16:14). Drugi koji su znali da je on iz Davidove loze su mogli doći na pomisao da je on David koji je u svojim psalmima napisao: “Kazat ću odredbu Jehovinu, on mi je rekao: “Ti si Sin moj, ja sam danas postao Otac tvoj. Traži od mene i dat ću ti narode u nasljedstvo i krajeve zemaljske u posjed. Razbit ćeš ih žezlom željeznim, kao posudu lončarsku satrt ćeš ih.” Zato, kraljevi, postupite razborito! Prihvatite ukor, suci zemaljski! Služite Jehovi sa strahom i radujte se s drhtanjem! Pozdravite Sina...” (Ps 2:7-12). Preko proroka Jeremije Bog je rekao Izraelcima: “Služit će Jehovi, Bogu svojemu, i Davidu, kralju svojemu, kojega ću im podignuti” (Jr 30:9). Zatim je prorok Ezehijel prorekao: “Podignut ću im jednoga pastira koji će ih pasti, slugu svojega Davida. On će ih pasti, on će im biti pastir. Ja, Jehova, bit ću Bog njihov, a sluga moj David bit će poglavar među njima. Ja, Jehova, tako sam rekao” (Ez

34:23,24). David je kao Pomazanik smatran Sinom Božjim kao i njegov sin Salamun jer su sjedili na Božjem prijestolju. Stoga je sve ukazivalo da će na Davidovo prijestolje sjesti jedan istaknuti čovjek kojeg se dovodi u vezu sa Davidom, Sinom Božjim. To ne bi trebao biti sam David, nego netko tko će preuzeti njegovu ulogu Sina Božjeg, kralja. ( David – Krist, Sin Božji)

Kad su neki Židovi u Isusu prepoznali tog Sina Božjeg, bilo je za očekivati da su mogli misliti da je riječ o uskrsnulom Davidu. No, apostol Petar im je rekao: “Ljudi, braćo, dopustite da vam otvoreno govorim o praocu Davidu, da je umro i bio pokopan i da je njegov grob (koji nije prazan) među nama sve do dana današnjega. Dakle, budući da je bio prorok i da je znao da mu se Bog zakletvom zakleo da će potomka njegova posjesti na prijestolje njegovo, on je unaprijed vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo, da on neće biti ostavljen u grobu niti će tijelo njegovo vidjeti raspadanje. Tog je Isusa Bog uskrsnuo (i njegov grob je prazan), čemu smo svi mi svjedoci. Dakle, budući da ga je Bog, Otac, uzvisio i dao mu da sjedi njemu zdesna i da je od njega primio obećani sveti duh, izlio je na nas taj duh, kao što vidite i čujete. Jer David nije uzašao na nebo, nego sam kaže (te citira njegov psalam): ‘Jehova je rekao Gospodinu mojemu: “Sjedi meni zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!” ‘Stoga neka sav dom Izraelov pouzdano zna da je Bog njega (kao i Davida) učinio i Gospodinom i Kristom (svojim Sinom), tog Isusa kojeg ste vi pribili na stup.” (Dj 2:29-36)

Ž

104

Ovom prilikom je Petar objasnio prisutnim Židovima da Mesija ne može biti David. Židovi su u Danijelovom proročanstvu mogli promatrati viziju u kojoj se vidi kako anđeli jednog sina čovječjeg dovode na nebo pred Boga gdje mu Bog predaje vlast, ali nisu bili sigurni koji će to čovjek biti (Da 7:13,14). Mogli su iz Pisma samo nagađati da bi to mogao biti uskrsnuli David. No, Petar je ovdje objasnio da David nije uskrsao niti je uzašao na nebo jer je njegovo tijelo u grobu. Objasnio je da je riječ o Davidovom potomku Isusu kojega je Bog uskrsnuo u tijelu i podigao na nebo kao nasljednika Davidovog prijestolja. Da li su prisutni iz ovog Petrovog izlaganja mogli zaključiti da je Isus prije svog života na zemlji već živio na nebu? Ne, jer Petar kaže da je Isus čovjek, Davidov potomak. On nije imao potrebu da kaže kako David nije uzašao na nebo samo zato što je bio čovjek. To ne bi bio dokaz jer su oni znali da čovjek uz Božju intervenciju može u tijelu uzaći na nebo kao Ilija. Petar im je samo ukazao na pravo značenje Božjih mesijanskih proročanstava gdje je kralj David, kao Sin Božji bio samo asocijacija za čovjeka, Sina Božjeg koji će biti uzdignut na Davidovo prijestolje. U skladu s tim, prvi su kršćani Isusa prihvatili kao čovjeka iz Davidove loze kojega je, prema Petrovim riječima, njihov Bog “uzvisio” i “učinio Gospodinom i Kristom”, a time i Sinom Božjim - kraljem.

Izraz ‘Sin Božji’ nikako nije mogao poništiti činjenicu da je Isus ‘sin čovječji’ a ne utjelovljeno nebesko biće. Budući da su i anđeli nazvani sinovima Božjim to nije moglo Isusa izjednačiti s njima jer su oni bili nebeska bića i po tome su se razlikovali od sinova ljudskih (Job 38:7). Isus je ubrojen među ljudske sinove Božje koje je Bog “unaprijed odredio da budu oblikovani po slici njegova Sina, da on bude prvorođenac (ili prvi) među mnogom braćom” (Ri 8:29). Pravednici su se mogli smatrati djecom Božjom i sinovima Božjim jer Pavle kaže: “Jer svi (ljudi) koje vodi Božji duh sinovi su Božji” (Ri 8:14-16). Isus je bio najistaknutiji među njima. “Jer dolikovalo je onome radi kojega je sve i po kojemu je sve da, dovodeći mnoge sinove u slavu, patnjama učini savršenim Glavnog Zastupnika njihova spasenja. Jer i posvetitelj i oni koje on posvećuje — svi su od istoga oca. Zato se on ne stidi zvati ih braćom” (Heb 2:10,11). Božji sin Isus i sva Božja djeca po svetom duhu potječu od jednoga – od Boga (Heb 2:11). Svaki od njih pojedinačno je čovjek i sin Božji. Pavle stoga izjednačava Isusa kao sina Božjeg sa ostalim ljudima koji po Bogu postaju Božja djeca, s tim da Bog Isusa kao najistaknutijeg čovjeka ovlašćuje kao glavnog Zastupnika njihovog spasenja tj. kao Sina prvorođenca. Od mnogih sinova Božjih koji su zemaljskog porijekla Isus je prvi i najistaknutiji. Zato nosi titulu i naziv ‘Sin Božji’.

105

Prema tome, i apostol Petar je u tom kontekstu spomenuo izraz ‘sin Božji’ misleći na poseban odnos kojeg može imati neki izabrani čovjek kojega je Bog prije svog rođenja unaprijed odredio te najavio i poslao u svijet. Budući da ga je Bog pomazao i “učinio Gospodinom i Kristom”, on ga je tim činom učinio svojim Sinom (Dj 2:36). Takav sinovlji odnos su imali i Izraelci koje je Bog priznao kao svog sina jer je rekao: “Izrael je sin moj prvorođeni” – prvi među narodima (2.Mo 4:22). David je također učinjen prvorođencem, samo što on nije bio određen za vječnog kralja (Ps

89:27; 2.Sa 5:12). Taj 89. psalam se u konačnici odnosi na Isusa koji je učinjen prvorođencem. Petar je mogao zaključiti da je samo Isus mogao biti Sin Božji u jednom višem stupnju od Davida i ostalih istaknutih članova Božjeg izabranog naroda jer je njegovo začeće po svetom duhu samo njega kao čovjeka moglo izjednačiti sa Adamom kojega se smatra prvim Božjim sinom (Lk 3:38). Zbog svog jedinstvenog početka su samo Adam i Isus mogli Boga smatrati svojim stvoriteljem - Ocem.

Adam je bio prvi a Isus drugi čovjek koji su nastali direktnom Božjom intervencijom, s tim da je Isus i posljednji Adam jer se s njim zauvijek ostvaruje Božji naum sa čovjekom. On je preuzeo prvorodstvo od prvog čovjeka. Jedina je razlika što je prvi čovjek nastao od elemenata zemlje van maternice žene, dok je drugi nastao od elemenata zemlje u utrobi žene kako bi ga se po tijelu moglo povezati sa pretkom Davidom (1.Mo 3:19; Pr 3:20).

Razlika je i u tome što je Adam ponižen, a Isus uzvišen. Zbog tih sličnosti i razlika, dolazi do izražaja činjenica da Isus nije trebao nositi kaznu odvojenosti od vječnog života, ali je rođenjem u Davidovoj lozi ipak postao dio ljudske obitelji koja se nalazi pod kaznom. Njemu nije trebao otkupitelj jer ga je Bog kao njegov Stvoritelj imao pravo osobno otkupiti iz grešnog čovječanstva (Iz 44:24). Bog ga je stoga mogao nagraditi vječnim životom kao i Adama bez potrebe da umre jer nije sagriješio protiv Božjeg zakona, pa je jedino on mogao biti žrtvovan Bogu kao otkupitelj ljudi. Ako ovakva slika objašnjava sve, onda se postavlja pitanje, da li je bilo potrebno Isusu filozofskim i drugim špekulacijama pripisivati nebesko predpostojanje i inkarnaciju nebeskog bića u čovjeka.

Isusovi apostoli i prvi učenici su o Kristu mogli govoriti kao o Sinu Božjem bez da su time ukazivali kako se taj izraz odnosi na njegovo predpostojanje u prapovijesti jer su i drugi nosili to istaknuto ime. Oni su u skladu sa Pismima vjerovali samo ono što su proroci pokušavali otkriti o zadnjem i najistaknutijem Mesiji o kojem su pisali. “Istraživali su na koje je ili na kakvo vrijeme duh u njima ukazivao s obzirom na Krista kad je svjedočio o patnjama koje su očekivale Krista i o svemu slavnom što dolazi poslije njih.” (1.Pe 1:10,11)

106

Proroci nisu pisali i otkrivali o Mesiji nešto prije njegovog rođenja, nego samo ono što je povezano s njim kao čovjekom koji je nakon rođenja, službe, patnje i smrti trebao steći slavu kakvu do tada nije imao niti jedan čovjek. Da je njihov Mesija bio živa osoba na nebu koja će se inkarnirati u čovjeka, onda bi nam Bog preko njih otkrio tu važnu činjenicu. No, umjesto toga, apostol Petar je pred okupljenim mnoštvom Židova na Pedesetnicu Isusa predstavio kao čovjeka, rekavši im:

“Ljudi Izraelci, čujte ove riječi: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega je Bog pred vama potvrdio silnim djelima, znamenjem i čudesnim znakovima koje je posredstvom njega učinio među vama, kao što i sami znate, tog čovjeka, predanog neprijateljima da bi se ispunilo ono što je Bog čvrsto naumio i unaprijed znao, pribili ste na stup rukom bezakonika i ubili ga. Ali Bog ga je uskrsnuo oslobodivši ga okova smrti, jer nije bilo moguće da ga smrt zadrži.” (Dj 2:22-24)

Zašto bi Petar ovom prilikom prešutio činjenicu da je Isus nekad živio na nebu kao božansko biće ako bi to bilo temelj vjere u Krista? Možda bi netko pomislio da njemu i drugim apostolima Isus to još nije otkrio jer im je rekao: “Još vam imam mnogo toga reći, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on, duh istine, uputit će vas u svu istinu...” (Iv 16:12,13). Da li je to bio razlog što apostoli tada možda nisu spoznali istinu o Isusovom predpostojanju. Ako da, onda je ta istina u prvim danima osnivanja kršćanske skupštine ipak trebala biti temelj apostolske nauke o otkupnini. Zamislimo reakciju kad bi netko od apostola tek kasnije objavio tim istim ljudima da Isus nije bio pravi čovjek nego nebesko biće u ljudskom obličju. Takva naknadna objava bi posebno uzdrmala Židove koji su ubili Isusa, ali ne nalazimo izvještaj da su Židovi progonili kršćane zbog takvog učenja o Mesiji (vidi Dj 5:28). Osim toga, apostol Petar bi to novo otkriće posebno naglasio u svojim poslanicama. No, jedina istina o Isusu koju je godinama kasnije iznio izražena je riječima:

“Istina, on je bio određen prije postanka svijeta, ali se pojavio na kraju vremenâ radi vas.” (1.Pe 1:20)

Petar nakon trideset godina u svojoj poslanici ne spominje činjenicu da mu je sveti duh otkrio nešto novo o Isusu. Zato nije rekao da je Isus živio prije postanka svijeta, nego je u duhu svetih Pisama rekao da se on pojavio u svoje vrijeme koje je Bog unaprijed odredio za njega. Prije postanka svijeta Bog je odredio da se na zemlji pojavi novi čovjek, drugi Adam, što samo po sebi isključuje pomisao da je Isus već postojao kao osoba prije svog rođenja.

107

Bog je unaprijed odredio i neke druge ljude prije njihova rođenja da izvrše neki određeni zadatak u korist njegovog izabranog naroda. Da je Isus postojao prije, Petar bi upravo to i rekao a ne samo da je bio određen prije nego se pojavio. Slično se izražava i apostol Pavle kad kaže da je Bog nas ljude “prije postanka svijeta izabrao … i unaprijed odredio da nas preko Isusa Krista usvoji kao sinove” te da je pravednike “unaprijed odredio da budu oblikovani po slici njegova Sina” (Ri 8:29; vidi Ef 1:4,5). Petar o tim pravednicima, među kojima su bili i oni kojima je pisao poslanice, kaže da su “izabrani po onome što je Bog unaprijed znao” i odredio (1.Pe 1:1,2). Budući da u ovim stihovima koristi iste riječi i pojmove kao i za Isusa, onda je lako zaključiti kako u tom istom smislu tumači i Isusovo postojanje u Bogu prije postanka svijeta.

Prema tome, Petar o Isusu ne govori da je doslovno postojao prije svih drugih ljudi nego da ga je Bog unaprijed imao u svojem umu i svojem planu jer ga je unaprijed odredio tj. predodredio prije postanka svijeta da bude Krist, Sin Božji – drugi Adam, a time i novi otac čovječanstva. Takva misao se uklapa u ono što je napisao apostol Ivan koji Kristovu ulogu i postojanje povezuje sa pojmom ‘riječ života’ koja je bila kod Boga u početku, a koja je trebala biti poslana u vidljivom tjelesnom obličju po Isusu (Jehošui), najvećem čovjeku i proroku (Iv 1:1; 1.Iv 1:1,2; vidi 5.Mo 18:18; Dj 10:36).

Biblija je jasna u određivanju Isusovog mjesta u Božjem naumu i njegovog pravog identiteta. Ona sama ruši sve ljudske ideje koje se ne uklapaju u biblijski tekst i kontekst. Dovoljno je da prihvatimo samo jednu njenu misao koja pravi jasnu razliku između Isusa Krista i božanske ‘riječi’. Naime ukoliko je ‘riječ’ iz Ivana 1:1, bila ta druga osoba do Boga i kao takva se odnosila na Božjeg prvog glasnogovornika preko kojeg je Bog ljudima na zemlji objavljivao sve svoje namjere i zapovijedi, onda je Isus morao biti taj prvi nebeski glasnik koji je Božje riječi prenosio ljudima preko nadahnutih proroka.

Poznato je da oni koji žele vidjeti Isusa na nebu prije njegovog stvarnog pojavljivanja na zemlji, tvrde i pretpostavljaju da je Isus bio onaj anđeo Božji ili možda arhanđeo Mihael koji je vodio Božji narod kroz cijelu njegovu povijest te da se više puta spuštao na zemlju kao Božji glavni zastupnik koji je govorio u Božje ime preko proroka.

Takvu, na prvi pogled zanimljivu ideju je iznosio Justin Mučenik koji je tvrdio da se taj Glasnogovornik prvo obratio grčkim filozofima mnogo prije nego je kao sin Božji došao na zemlju kao Isus. Sličnu ideju o Isusu kao prvom i najistaknutijem anđelu – Glasnogovorniku - su prihvatili i Jehovini svjedoci pa o tome pišu slijedeće:

108

“Zašto je Isus nazvan “Riječ”, odnosno Logos? Ta titula ukazuje na ulogu koju on izvršava otkako su stvorena druga inteligentna stvorenja. Jehova je preko svog Sina prenosio informacije i pouke drugim duhovnim sinovima, a preko njega je i ljudima na Zemlji prenosio svoje poruke. Činjenicu da je Isus Krist Riječ, odnosno Božji govornik, potvrđuje ono što je sam jednom prilikom rekao Židovima koji su ga slušali: “Ono što naučavam nije moje, nego dolazi od onoga koji me poslao. Ako tko želi vršiti njegovu volju, on će znati je li to učenje od Boga ili ja govorim sam od sebe” (Ivan 7:16,17). Isus i nakon što se vratio u nebesku slavu nosi titulu “Riječ Božja” (Otkr. 19:11,13,16).“ (Stražarska kula, 15.12.2008.)

Ovakvo tumačenje ima smisla samo ako je Isus zaista živio na nebu prije svog rođenja. Odnosno, ukoliko je on bio nebeski Božji sin i najveći od svih anđela i ako je služio kao Božji zastupnik u ulozi “Riječi Božje”, onda je on trebao od Boga dobivati sve riječi tj. zakone i zapovijedi i posredovati ih prorocima, a preko njih ostalim ljudima. No, apostol Ivan, koji je rekao da je u početku kod Boga bila ‘riječ’, nije vjerovao u to niti je to tvrdio. Upravo suprotno. U tom istom poglavlju je rekao:

“Jer Zakon je bio dan preko Mojsija, a nezaslužena dobrota i istina došle su preko Isusa Krista.” (Iv 1:17)

On ovdje opisuje nekoliko važnih stvari. Kao prvo, Isus i Mojsije su bili ljudi postavljeni za proroke. Oni su bili posrednici Božje ‘riječi’ a ne ta ‘riječ’. Kao drugo, Zakon kojeg je Bog dao naciji Izrael je bio posredovan preko anđela. Tako je mučenik Stjepan pred židovskim sudom spomenuo Isusa kojeg su ubili, ali nije rekao da su Zakon primili preko njega nego “preko anđela” (Dj 7:52,53). Ukoliko je Ivan spomenuo Isusa Krista kao posrednika nezaslužene dobrote tj. posrednika ‘riječi života’, zašto ga i on nije spomenuo kao posrednika Zakona? Apostol Pavao je o tome pisao: “Šta će dakle Zakon? Radi grijeha dodade se, dokle dođe sjeme (‘potomak’) kojemu se obeća, i postavili su ga anđeli (množ.) rukom posrednika” (Ga 3:19). Posrednici između ljudi i Boga su bili anđeli i proroci. Zakon je ljudima tada prenesen po liniji komunikacije:

Bog Anđeo Prorok (Mojsije)

Gdje je tada bio Isus i zašto ga nitko ne spominje kao Božjeg glavnog glasnogovornika? Zar bi Bog njega tek tako preskočio ukoliko je bio prvi glasnogovornik u toj liniji posredničke komunikacije. Pavle u spomenutom stavku kaže da je Isus do tada bio najavljeni “potomak” koji je trebao doći (roditi se), što znači da nije postojao prije toga niti je mogao biti prvi posrednik u davanju Božjih zakona i zapovijedi ljudima. Takvu tvrdnju još jednom potvrđuje jer piše:

109

“Bog, koji je u prošlosti mnogo puta i na mnogo načina (po anđelima) govorio našim praocima preko svojih proroka, u ove posljednje dane obratio se nama preko Sina…” (Heb 1:1-2a)

Ovdje je jasno razlučena prošlost od sadašnjosti kao i način posredovanja Božjih poruka ljudima. Apostol Pavle ne daje niti malo prostora Isusovom predpostojanju jer jasno kaže da se Bog obratio ljudima i progovorio preko svojega zemaljskog Sina tek nakon svih starozavjetnih proroka. Time ukazuje da Isus prije svog rođenja nije bio moćna riječ (moćni, silni = grč.

theós, ‘bog’) u liku nebeskog bića tako da se izraz Sin Božji i ovdje odnosi na jedinstvenog čovjeka koji se pojavio poslije svih nadahnutih proroka, a koji tek nakon proslavljenja podržava sve moćnom tj. Božjom riječi. Budući da su anđeli služili i Kristu kao proroku onda su oni bili u liniji komunikacije:

Bog Anđeo Prorok (Isus)

Isusa se kao Sina očito ne može dovoditi u vezu sa prošlim vremenima jer je Bog tada svoju riječ prenosio preko proroka, a njima su te poruke posredovali anđeli. No, od prvog stoljeća, kada je Isus uzašao na nebo kao besmrtni čovjek, na sebe je preuzeo ulogu glasnogovornika Božje riječi tako da je on od tada postavljen u toj posredničkoj liniji iznad anđela. To se najbolje vidi iz posljednje proročanske knjige koju je napisao Ivan koja započinje riječima: “Otkrivenje Isusa Krista, koje mu je dao Bog, da pokaže robovima svojim ono što će se uskoro dogoditi. I poslao je anđela svojega i po njemu ga je u znakovima pokazao robu (proroku) svojemu Ivanu” (Ot 1:1). Prema tome, tek od tada Božja riječ ide po liniji komunikacije:

Bog Krist Isus Anđeo Prorok

‘Riječ’ kao takva označava točno osmišljeni i potpuno smisleni plan prije njegovog realiziranja tako da je ta ‘riječ’ (koja sama po sebi nije biće nego duh Božjeg uma) svoj novi početak imala kad je postala ‘tijelo’ u Isusu koji se pojavio na kraju vremena. Bog je još prije njegova rođenja pod njegove noge podložio cijeli svijet iako u stvarnosti to još ne vidimo, pa ni sam Isus još nije postojao u stvarnosti nego samo u Božjem naumu. Ako Isus Krist nije postojao prije nastanka svijeta, kako je onda Pavle u nastavku mogao reći za Isusa:

“… kojega je [Bog] postavio za nasljednika svega i preko kojega je načinio sav svijet (vjekove - eone). On je odraz njegove slave i točna slika njegova bića te sve podržava moćnom riječi…” (Heb 1:2b-3a)

110

Grčka riječ svijet može značiti eoni vremena, društveni poredak, vijek, razdoblje. Bog je uspostavio eone i granice vremenskih razdoblja u kojima je čovjek igrao najvažniju ulogu Božjeg nauma (Dj 17:26,31; 5.Mo 32:8). Preko Adama je trebao biti načinjen i uređen sav svijet. Budući da Bog ne poznaje poraz onda se može reći da je ipak preko čovjeka, ali drugog Adama načinjen sav svijet. Naime, Pavle kaže da je “sav svijet uređen riječju Božjom”, pa je Isusu dano da bude njegov stvaralac jer je Bog predao “sve [sav svijet] u ruke njegove” kako bi ga on oblikovao po Božjoj volji (Heb 11:3; Iv 3:35). Božji naum sa Adamom je utjecao na mnoga zbivanja kroz cijelu povijest čovječanstva, a također će utjecati i na budućnost. Bog je u ostvarivanju tog svog nauma skidao i postavljao kraljeve te dopuštao razvoj svjetske scene do vrhunca koji je trebao obilježiti Mesijinu vlast pa se može reći da je preko tog čovjeka, svog prvorođenca, Bog načinio svijet koji će na kraju ipak ostvariti Božji naum.

Osim toga, vjekovi tj. eoni vremena se odnose na početak stvaranja svemira jer vrijeme kakvo poznajemo može teći tek s nastankom materijalnog svemira, a ono svoje postojanje duguje prvom čovjeku zbog kojega je stvorena Zemlja i sav svemir. Naime, kako bi to bilo kad bi Bog najprije stvorio planetu Zemlju, a tek onda počeo razmišljati o nekom biću koje bi moglo tu živjeti? Ne, Bog je najprije osmislio čovjeka tako da je preko njega i po njegovoj mjeri nastalo sve ostalo što je trebalo biti za njega i podređeno njemu. Cijeli svemir je od materije, a jedno razumno biće od te iste materije je po vrijednosti samo po sebi iznad tog svemira.

Osim toga, u riječima: “Sina (čovječjeg) je postavio za nasljednika svega i preko kojega je načinio sav svijet” – možemo prepoznati isti način izražavanja kao i u riječima “čovjeku je sve podložio iako to još ne vidimo”. Kao što primjećujemo, Pavle najprije kaže da je Bog Sina “postavio za nasljednika svega”, a to se desilo tek nakon uzašašća, a zatim kaže da je “preko Sina načinio (i uredio) sav svijet” što govori da je riječ o nečemu naknadnome što još ne vidimo jer se u stvarnosti to još nije desilo. Isus je trebao biti početak jednog novog svijeta i novog doba. Sin (drugi Adam) je u Božjem naumu već bio postavljen za nasljednika svega prije nego se pojavio na sceni kao što mu je prije postanka svijeta već bilo sve podloženo iako se u stvarnosti to trebalo desiti tek u nekom budućem vremenu (usporedi Ef 1:4,5). Isusa kao drugog Adama možemo smatrati posrednikom u određivanju eona tj. svih vremena i razdoblja ljudskog življenja koja su mu prethodila, a posebno onog novog razdoblja koje će označiti njegovu vladavinu nad Zemljom. Po prvom čovjeku Adamu je načinjen svijet grešnih i smrtnih ljudi te točno određena vremenska razdoblja u kojima su oni trebali živjeti do dolaska novog doba.

111

Svojim pojavljivanjem i postavljanjem u ulogu drugog Adama Isus je poništio sve što je nastalo preko prvog Adama. Božja je namjera bila da preko Adama načini i uredi svijet kao savršeni društveni poredak koji će kroz sva vremenska razdoblja (eone) odražavati Božju slavu. To se nije desilo po njemu pa je trebalo sve ono što je nastalo po prvom čovjeku poništiti i to zauvijek. Isus je umjesto Adama postavljen za nasljednika svega, a time i za nasljednika svijeta. Zato je i sam Isus svojim učenicima govorio o “ponovnom stvaranju (ili novom uređenju svijeta) kad sin čovječji sjedne na svoje slavno prijestolje.” (Mt 19:28)

On je već tada omogućio ljudima da postanu “nova stvorenja”. Prilikom ulaženja u savez sa Kristom - kako Pavle kaže - “ono što je staro prošlo je, i gle, novo je nastalo” a to će se pokazati tek u Kraljevstvu, kada će po njemu biti načinjen sav svijet (2.Kor 5:17; Ef 4:24). Apostol Ivan je u viziji vidio “novo nebo i novu zemlju, jer su prijašnje nebo i prijašnja zemlja nestali” (Ot 21:1). Biblija nam očito govori o Isusu (drugom Adamu) preko kojega je Bog stvorio vjekove ljudskog življenja onakvog kakvog je zamislio u samom početku i to će zauvijek tako biti jer je sve ono što je nastalo po prvom čovjeku poništeno ‘polaganjem novog temelja’: “Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju.” – kaže Bog – “Ono što je prije bilo neće u sjećanje dolaziti niti će se u srcu javljati. Nego, radujte se i veselite se dovijeka zbog onoga što stvaram!” (Iz 65:17,18; 51:16). Prema tome, u riječima: “preko Sina je načinio sav svijet”, možemo vidjeti ostvarenje Božjeg nauma o stvaranju novog svijeta kojim će se poništiti djela starog svijeta. Riječ je o savršenom ljudskom društvu koje će za sva vremena postojati preko Krista (Adama), iako to još ne vidimo.

Jedan je svećenik u 2. stoljeću iz Male Azije u svojoj knjizi “Pavlova djela”, iz ljubavi prema Pavlu želio sačuvati spomen na njegova misionarska putovanja i njegovo mučeništvo. Napisao je da Pavlovo mučeništvo nije bilo izazvano propovijedanjem čistoće, nego navještajem Krista kao vladara eonâ, radi čega je Neron smatrao ugroženom svoju vlast te ga je zbog toga dao pogubiti odsijecanjem glave. Neron je bio čovjek kojega su ljudi častili kao božanstvo. Ljubomorno je čuvao svoju istaknutu poziciju najvećeg čovjeka po kojoj je imao pravo na titulu Sina Božjeg koju je osporavao Isusu. Po njemu su rimski carevi trebali biti vladari eona, a ne Isus. No Pavle je govorio da pravi vladar eonâ može biti samo onaj koji je postavljen za vladara nad živima i mrtvima, tj. vladar nad svim ljudima koji su od postanka svijeta živjeli i onima koji će živjeti u budućnosti. Isus nije mogao biti vladar eonâ sve dok nije stekao besmrtnost i uzašao na nebo gdje mu je Bog trebao predati vlast.

112

Neron je vjerovao da postoji jedan božanski princip po kojem je sve stvoreno. Židovi u njegovom carstvu su vjerovali da je Bog jedan jedini, što se podudaralo s filozofskom sviješću poganske kulture koja je došla do spoznaje da božanski princip može biti samo jedan. On se zato nije protivio židovskom vjerovanju nego kršćanskom koje je čovjeka Isusa stavilo nasuprot ljudskim vladarima (bogovima). Stoga mu je jedan takav čovjek, Sin Božji, o kojemu je Pavle propovijedao mogao zauvijek ugroziti vlast, ali ne samo njemu nego i samom rimskom carstvu što ga je navelo da ubije Pavla i zamrzi Kristove sljedbenike. Kad se Isus pojavio među ljudima kao Mesija i izabrani vladar, svojim je mislima, riječima i djelima dokazivao da je “odraz Božje slave i točna slika njegova bića”. Tu je slavu održao u sebi sve do kraja svog života i time položio temelj za svoju jedinstvenu i slavnu ulogu novog oca čovječanstva.

“Nakon što nas je očistio od grijeha, sjeo je zdesna Veličanstvu na visinama. I [on kao čovjek] postao je toliko veći od anđela koliko je ime koje je naslijedio uzvišenije od njihovih imena. Jer kojemu je od anđela Bog ikada rekao: “Ti si sin moj (prvorođeni), ja sam danas postao otac tvoj”? (To Bog nije rekao nijednom anđelu nego samo

čovjeku – Mesiji). I još: “Ja ću [tom čovjeku] biti otac, a on (sin čovječji) će meni biti sin?” (Heb 1:3-5)

Da je Isus bio Božji Sin prije rođenja, onda bi Bog njega nazvao svojim Sinom daleko prije nego što ga je “uveo u svijet” (Heb 1:6). Međutim, to što je Bog to izjavio tek “nakon” pomazanja, pokazuje da taj Sin nije postojao na nebu prije svog rođenja na zemlji. Ono što je Isus učinio i postigao za čovječanstvo se ne može mjeriti sa niti jednim velikim položajem ili imenom nekog od anđela. Ono što je objavio i ostvario je veće od onog što su oni objavili ljudima, pa je u tom smislu on, iako čovjek, postao veći od njih (Heb 2:2-4). S obzirom da je svoj početak imao kao jedan od ljudi, koji su po svojem trenutnom statusu bili manji od anđela, on je nakon uskrsnuća postao veći od njih kroz ime koje je naslijedio, a koje je uzvišenije od njihovog. Višim od anđela ga je učinilo ime koje je dobio u nasljedstvo, a ne priroda postojanja. Anđeli su stvoreni prije čovjeka, ali ni jedan od njih nije dobio tu čast da postane Prvorođenac nečega u smislu da bude nasljednik materijalnog svijeta, a time i cijelog svemira. Zamislimo, Bog nije nijednom “od anđela ikada rekao: “Ti si Sin moj” iako su anđeli Božji sinovi. Nikome od njih nije rekao: “Sjedi meni zdesna”. Zašto? Zato što nijedan od njih nema ulogu prvog sina, tj. sina prvorođenca, jer prvi anđeli kao arhanđeli upravljaju Nebom kao viječe anđela, tako da niti jedan anđeo nije prvorođenac niti najviši ili prvi do Boga, dok je Isusu dano da bude na Zemlji prvi i jedini kralj “umjesto Boga” (Heb 1:13; 2.Mo 4:16).

113

Neki ljudi su se pokušali u tom smislu “izjednačiti sa Svevišnjim”, ali nijedan od njih to nije uspio jer je Bog unaprijed odredio čovjeka koji će u njegovo ime iz Izraela vladati “kraljevstvom ljudskim” (Iz 14:12-14; Da 4:17;

Ot 1:5; Mih 5:2). To što je jedan čovjek, kao manji od anđela dobio tu čast prvorođenca, a ne neki od istaknutih anđela, još više govori o čovjeku i njegovoj veličanstvenoj ulozi u Božjem naumu. To znači da je Isus zaista i nakon uzašašća na nebo i dalje ostao čovjek i tu stvarnost nije trebalo mijenjati s obzirom da su anđeli trebali služiti čovjeku u ostvarenju Božjeg nauma. U vezi toga Pavle nastavlja:

“I još (Bog proriče za tog čovjeka): “Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin”? A o vremenu kad uvodi svojega Prvorođenca u svijet kaže: “Neka mu se poklone svi anđeli Božji!” Za anđele (Pismo) kaže: “Anđele svoje duhovima čini, a sluge svoje plamenom ognjenim.” A za Sina (prvorođenca) kaže: “Bog je prijestolje tvoje u svu vječnost i žezlo kraljevstva tvojega žezlo je pravičnosti. Ljubio si pravednost i mrzio bezakonje. Zato te bože (moćni vladaru), Bog tvoj, pomazao uljem radosti više nego drugove tvoje.” (Heb 1:5-9)

Anđeli su trebali biti duhovna bića sa svrhom da služe Bogu i ljudima, a ne da vladaju svijetom. Adamu je rečeno da vlada svim stvarstvom na zemlji i da cijelu zemlju podloži sebi (1.Mo 1:28). Da bi mogao vladati nad zemljom dobio je od Boga potrebno ovlaštenje. Ovlaštenje koje se dobiva od Boga je istovjetno pomazanju kao činu po kojem Bog nekoga ovlašćuje da ga zastupa kao vladara. Zato je on bio prvi Pomazanik tj. Krist, Sin Božji. Adam je izgubio to ovlaštenje ali su on i njegovi potomci imali određenu mjeru vlast nad Božjim stvarstvom, a pojedini ljudi čak i ovlaštenje od Boga da ga zastupaju kao vladari i suci (bogovi). Od svih ovlaštenih ljudi samo je Isus bio pomazan u mjeri koja je nadilazila njegove drugove tj. kraljeve u Davidovoj lozi koji su kao prvorođenci također nosili naslov Sin Božji. Kao što smo ustvrdili, tu je čast trebao imati prvi čovjek - Adam.

Adam je promašio svrhu svojeg postojanja kao prvorođenac, ali Bog je već tada imao u mislima jednog drugog čovjeka kojeg je namjeravao učiniti prvorođencem jer ga je navijestio Adamu (1.Mo 3:15). Ta Božja misao je ujedno bila jasno definirana ‘riječ’ koja se provlačila kroz mesijansko obećanje. Apostol Pavle stoga spominje posljednje vrijeme kad Jehova Bog ponovo, ali sada zadnji put “uvodi svojeg Prvorođenca u svijet” (Heb 1:6). Umjesto Adama koji je pred očima Boga i anđela otkazao poslušnost Bogu, Isus je kao drugi Adam i posljednji Mesija zaslužio mjesto onog “Prvorođenca” kojemu se trebaju u to ime “podložiti” i “pokloniti svi anđeli Božji” (1.Pe 3:22; Heb 1:6).

114

Iz Pavlove poslanice Hebrejima tj. Židovima i židovskim kršćanima iz koje smo uzeli one najvažnije detalje vidimo da Pavle očito ne vjeruje u Isusovo predljudsko postojanje, niti želi Židove u to uvjeriti, jer u gornjoj izjavi nije tvrdio da je Isus već bio Božji sin prije rođenja, nego ističe Božje proročanske riječi gdje on kaže: “Ja ću njemu (tj. Isusu, obećanom potomku, odsada pa nadalje) biti Otac, a on će meni biti Sin”. Taj je odnos između Boga i Isusa trebao biti vječan a započinje od trenutka kada je Isus bio kršten i “posvećen” (vidi Iv 10:36).

Čovjek s neba

SUS je znao da će umrijeti i uskrsnuti, ali nije govorio da će time izgubiti svoju ljudsko obilježje, niti da će ga zauvijek odbaciti. Židovima je

rekao: “Zaista, zaista, kažem vam, vidjet ćete nebo otvoreno i anđele Božje kako uzlaze i silaze k Sinu čovječjem” (Iv 1:51). On je ovdje rekao da će i dalje biti čovjek, a ne bivši čovjek. Znači, bio je i ostao čovjek. Kad kaže da će anđeli silaziti k njemu, onda on sebe ne vidi samo na nebu nego i na zemlji kojom će vladati kao čovjek – sin čovječji. Na nebo je otišao da mu tamo pred svim anđelima Bog preda svu vlast neposredno prije svog silaska na zemlju. Naime, on je morao napustiti zemlju i negdje na nebu (materijalnom ili nematerijalnom) čekati svoje vrijeme. Da je ostao na zemlji do današnjeg dana, bio bi pod stalnim pritiskom ljudi koji bi od njega napravili živo božanstvo. Očito je prije svog preuzimanja vlasti nad ovim svijetom morao živjeti izvan naše planete dovoljno dugo da obavi neki novi zahtjevan zadatak koji će ga osposobiti za uspješnog zemaljskog vladara. Kad se pojavi, on će i dalje biti čovjek. Ta činjenica pomaže u razumijevanju nekih figurativnih izjava koje na prvi pogled mogu biti krivo shvaćene. Razmotrimo neke takve dvojbene izjave koje smo već citirali. Ivan je u svom evanđelju zabilježio jednu Isusovu izjavu kad je svojim slušateljima rekao:

“Vi ste odozdo, a ja sam odozgo. Vi ste od ovoga svijeta, a ja nisam od ovoga svijeta.” (Iv 8:23)

Ako bi ova rečenica imala doslovno značenje onda bi ona glasila ovako: “Vi ste zemaljska bića, a ja sam nebesko biće. Vi ste ljudska bića, a ja nisam ljudsko biće.” Ovakvo doslovno značenje njegove izjave bi bilo kontraproduktivno i zbunjujuće s obzirom na ljudsku prirodu Mesije kakvog su Židovi očekivali. Da je ova izjava imala doslovno značenje onda bi doketi i drugi gnostici bili u pravu kad su tvrdili da je Isus živio u prividnom a ne u stvarnom tijelu čovjeka buduću da nije bio stvarno ljudsko biće.

I

115

S obzirom da se apostol Ivan suprotstavljao doketistima onda je i sam bio svjestan da ova Isusova izjava, koju je zapisao u svom evanđelju, nije imala doslovno značenje. Zato, kad uđemo u samu bit konteksta ove izjave onda moramo razmotriti kako je ta izjava mogla zvučati slušateljima u skladu sa riječima koje je tom prilikom također rekao. Naime, on je nakon toga rekao: “Kad jednom podignete (prihvatite i uzvisite) Sina čovječjega (koji je došao od Boga), tada ćete znati da sam ja ono što kažem da jesam” – Mesija, Sin Božji (8:28). (op. “ego eimi” – “ja sam” on - Mesija)

Isus im je tada govorio o onome koji ga je pomazao i poslao, ali je činjenica, kako piše u tom izvještaju, da oni “nisu shvatili da im govori o Ocu” (8:26,27). Očito onda nisu shvatili ni što znači “odozgo”. Međutim, na kraju ove debate sa Židovima “dok je on to govorio, mnogi su povjerovali u njega” (8:30). Ukoliko uzmemo u obzir da ga apostoli i oni koji su u njega tada povjerovali, nisu počeli gledali kao nebesko biće, nego samo kao svog Mesiju koji je ‘odozgo’ tj. ‘od Boga’, onda ćemo morati priznati da je Isus zaista izrekao misli koje su imale preneseno značenje. Da bi to shvatili pogledamo i konstrukciju njegove rečenice u kojoj primjećujemo hebrejski ritmički stil kojim su se koristili neki biblijski pisci.

“Ljepota i izražajnost takvog stila mogu se zahvaliti upravo toj ritmičnosti misli. Bilo da su misli istog ili suprotnog značenja, paralelizam im daje snagu i dubinu, proširuje ih i razjašnjava njihovo značenje.“ (Sve pismo, str. 107. odl. 7)

Misao iz prvog stiha često se proširuje u drugom, sa određenim slikama i detaljima. Takav način izražavanja ukazuje da je Isus u drugom dijelu rečenice objasnio prvi dio tako da je izraz “odozdo” ukazivao na “ovaj svijet” koji je “pod vlašću Zloga”, a ne na planetu Zemlju (1.Iv 5:19). Time je sebe i svoju mesijansku poziciju želio odvojiti i staviti nasuprot onim Židovima kojima se tom prilikom suprotstavio, tako da se njegove riječi “vi ste odozdo” nisu odnosile na njegove učenike nego samo na nevjernike kojima je rekao: “Vi ste od ovoga svijeta, a ja nisam od ovoga svijeta. Zato sam vam rekao da ćete umrijeti u svojim grijesima” (Iv 8:21-24). Isus očito samo takvima koji nisu vjerovali u njega kaže da su “odozdo” tj. od Sotone ili zemaljski (Mt 23:13; Iv 8:44). On se nije razlikovao od svojih slušatelja po doslovnom mjestu prebivanja, kao što se nebo razlikuje od zemlje, nego na jedan drugi način. Naime, kad je rekao da on “nije od ovoga svijeta”, onda nije s tim mislio reći da on nije ljudsko biće. On je koristio tu duhovnu razliku između sebe i njih, da njima, koji su “od ovoga svijeta”, ukaže da kao grešnici ne mogu doći Bogu da bi dobili život. Oni su trebali shvatiti da je on “svjetlo svijeta”, a samim tim odozgor (Iv 8:12; Mt 4:16).

116

Isus nije jedini koji je odozgor jer je i svojim učenicima rekao: “Vi ste svjetlo svijeta” (Mt 5:14). Svojim učenicima koji su u njega povjerovali je rekao: “Kad biste bili dio svijeta (koji je odozdo), svijet bi vas ljubio jer biste bili njegovi (od ovoga svijeta). Ali budući da niste dio svijeta (niste odozdo), nego sam vas ja izabrao (i uzeo) iz svijeta, zato vas svijet mrzi” (Iv 15:19; vidi 1.Iv 4:5: Lk 16:8). Isus Krist i oni “nisu dio ovog svijeta” kao što ni njegovo “kraljevstvo nije dio ovog svijeta” (Iv 18:36). Kao što je njegovo zemaljsko kraljevstvo odozgor ili nebesko, tako su i oni, iako zemaljski, odozgor ili nebeski (vidi 1.Ko 15:48,49). Oni su poput njega bili odozgor, tj. od Boga jer je njihovo “građanstvo (kraljevstvo) nebesko” (1.Ko 15:47,48; Flp 3:20). Možemo govoriti da su odozgor jer prakticiraju “mudrost odozgor”, a ne onu odozdo - zemaljsku (Jk 3:15,17; Flp 3:18,19). Oni ne mogu doći na nebo pred Boga poput Isusa, ali mogu doći tamo gdje je Isus trebao prvi otići, a to je Božje (tj. nebesko) kraljevstvo (Iv 8:21;

13:33). Isus će ih primiti jer je rekao: “Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj sluga.” Zatim je molio Oca: “Oče, želim da i oni koje si mi dao budu sa mnom, tamo gdje sam ja” (Iv 12:26; 14:3,4; 17:24; Iv 6:37).

Gore spomenuti način izražavanja su često koristili Isus i apostoli kako bi naglasili razliku između nebeskih i zemaljskih stvari. (npr. Božji tj.

nebeski sin; Božja tj. nebeska djeca; Božja tj. nebeska mudrost itd.). U skladu s tim pogledajmo do kojeg je zaključak došao sam apostol Ivan:

“Tko je sa zemlje (odozdo), taj je zemaljski i govori o onom što je zemaljsko. Tko dolazi [od] neba (odozgo, od Boga), taj je iznad svih ostalih (taj je nebeski).” (Iv 3:31)

Da li Ivan ovdje govori o razlici između nebeskih i zemaljskih bića? Ne. Znamo da i Sotona dolazi odozgo ali ono što govori nije nebesko nego demonsko, dok neki ljudi, iako su zemaljska bića mogu ispoljavati nebesku mudrost i tako biti nebeski jer pripadaju nebu tj. Bogu (Jk 3:15). Ivan stoga u gornjoj izjavi pravi razliku između onih učitelja koji govore o onome što je zemaljsko i onih proroka koji svjedoče o nebeskim stvarima koje su vidjeli i čuli (3:32,33). Ivan Krstitelj je također kao i Isus Krist došao (poslan) od neba i “svjedočio” o onome što je vidio i čuo od Boga (Iv

1:7,34; 3:26). Evo kakav zaključak se može iz toga izvući:

“... njihovo postavljanje potjecalo je odozgo, od samog Boga.“ (Stražarska kula, 1.10.1992. str.7)

Jakov je napisao: “Svaki dobar dar i svaki savršen poklon odozgo je, jer silazi od Oca nebeskih svjetlila” (Jk 1:17). Svaki dobar dar koji dolazi od Boga dolazi s neba, ne doslovno nego u prenesenom smislu. Proroci su darovi u ljudima poslani od Boga pa su samim tim došli s neba.

117

Isus je najveći poklon kojeg je Bog dao ljudima, ali to ne znači da je Isus doslovno sišao odozgor kao što ni ostali proroci kao darovi nisu doslovno sišli s neba. To nam otkriva i sam uži i širi kontekst. U ovom izvještaju je nekoliko rečenica prije naveden Ivan Krstitelj koji je svojim učenicima rekao za Isusa: “Ne može (taj i bilo koji drugi) čovjek ništa primiti ako mu nije dano s neba (odozgo)” (Iv 3:27). Ivan ovdje Isusa identificira kao čovjeka. Što je to Isusu bilo dano odozgo? Isto ono što i Ivanu Krstitelju, jer je ova misao navedena nakon što su Ivanu njegovi učenici rekli: “Učitelju, onaj (čovjek) koji je s tobom bio s one strane Jordana, za kojega ti svjedočiš, eno, on krsti i svi idu k njemu” (Iv 3:26). Isus je potvrdio da je Ivanovo krštenje bilo dano s neba kad je pitao: “Odakle je bilo krštenje kojim je Ivan krstio? S neba (odozgo) ili od ljudi (odozdo)?” (Mt 21:25)

Ivan Krstitelj je bio svjestan svog nebeskog pozvanja. Njegova veličina je bila umanjena pojavom Isusa, no i dalje je bio veći od drugih proroka jer je bio najveći od svih prijašnjih proroka (Mt 11:11). Budući da je i Ivanu i Isusu ovlaštenje da krštavaju bilo dano s neba, od Boga, onda se moglo reći da su i oni darovi odozgor i da su sišli od Boga - s neba (vidi Mt

11:18,19; Iv 8:42; 13:3). Apostol Ivan je u svojoj poslanici objasnio tu razliku između onih proroka koji su zemaljski jer govore ono što je zemaljsko i onih proroka koji su uzdignuti iznad svih ostalih jer im je s neba dano da zastupaju i govore ono što su vidjeli i čuli od Boga. Zato je ovu misao proširio govoreći: “Vi potječete od Boga (vi ste odozgo), dječice, i pobijedili ste te ljude (koji su odozdo), jer onaj koji je uz vas veći je od onoga koji je uz svijet. Oni potječu od svijeta (tj. odozdo), i zato govore ono što dolazi od svijeta i svijet ih sluša. Mi potječemo od Boga (tj. mi smo odozgo). Tko pozna Boga, sluša nas, a tko ne potječe od Boga, ne sluša nas. Po tome prepoznajemo je li neka izjava nadahnuta istinom ili zabludom.“ (1.Iv 4:4-6)

Bog je mogao poslati anđele s neba, ali je uvijek govorio preko svojih zemaljskih zastupnika. Proročka uloga poistovjećuje proroka s onim što govori, pa se može reći da on dolazi odozgo, sa neba, odnosno da potječe i dolazi od samog Boga koji ga je poslao. Apostol Ivan nije mislio samo na Isusa koji dolazi ili potječe s neba od Boga nego i na sve proroke koje je Bog u prošlosti slao svom narodu. Oni su poput Mojsija po svojem zadatku bili iznad svih ljudi, pa čak i iznad svih kraljeva, ali je Isus na kraju bio najveći od svih njih. Kad je Isus za sebe rekao da je s neba, onda je sa takvom figurativnom izjavom samo želio potvrditi svoju mesijansku ulogu koju je unaprijed odredio sam Bog koji ga je poslao.

118

Svaku izjavu ili misao u kojoj Isus spominje nebo i nebeske stvari treba sagledavati u kontekstu u kojem se on poistovjetio sa svojom mesijanskom ulogom dobivenom s neba od Boga. Kad u njegovim riječima vidimo da spominje nebo i zemlju, ono što je odozgor i ono što je odozdo, onda moramo vidjeti što je s time želio reći, pogotovo ako je koristio i druge riječi prenesenog značenja. On nikad nije želio kod svojih slušatelja stvoriti dojam da je on nebesko biće koje se razlikuje od njih, nego nebeski glasnik, tj. onaj čovjek koji govori ono što mu je dano s neba. Pogledajmo kako se u tu njegovu sliku mogu uklopiti slijedeće Pavlove riječi:

“Prvi čovjek, Adam, postao je živa duša.” Posljednji Adam postao je duh koji daje život. No nije prvo duhovno, nego tjelesno, pa onda duhovno. Prvi čovjek [je od] zemlje i načinjen je od praha zemaljskoga, a drugi čovjek s neba. Kakav je onaj koji je načinjen od praha (zemaljski), takvi su i drugi koji su načinjeni od praha (zemaljski), a kakav je onaj [čovjek] koji je nebeski (onaj koji je postao besmrtan), takvi su i drugi [ljudi] koji su nebeski. I kao što nosimo obličje (zemaljsku raspadljivu supstancu) onoga koji je načinjen od praha, nosit ćemo i obličje (nebesku neraspadljivu supstancu) onoga [čovjeka] koji je nebeski.” (1.Ko 15:45-49; NS,JB)

Neki bi mogli pomisliti da Pavle ovdje govori o Isusovom predpostojanju u nebeskom tijelu. No, ove riječi u kontekstu biblijske terminologije i tematike dobivaju jedno drugačije i potpunije značenje. S ovih par rečenica se može objasniti cijeli Božji naum sa čovjekom. S obzirom da je prvi čovjek trebao biti temelj svim ljudima da dobiju pristup vječnom životu, a to nije ispunio, onda je tu njegovu ulogu ispunio drugi čovjek. Pavle za oba čovjeka postavlja jedan te isti princip postojanja u zemaljskom tijelu koji ih je trebao voditi prema božanskoj prirodi.

1. faza postojanja TJELESNO OBLIČJE život u znaku smrti

2. faza postojanja DUHOVNO OBLIČJE život u znaku života

Po tom principu prva faza života je bilo ‘tjelesno obličje’ nastalo od zemaljske raspadljive supstance. Takav raspadljiv život je odvojen od vječnog života te je Adam kao ‘živa duša’ najprije imao život u znaku smrti. Da bi u punom smislu riječi bio Božje dijete i Božji (tj. nebeski) sin koji odražava u sebi božanski neraspadljivi život kao božansku prirodu života, Adam je trebao imati neraskidivi pristup Božjem životnom duhu kao izvoru života. Time bi vjerojatno za svoje potomstvo postao i ‘duh koji daje život’ jer “Duh je onaj koji daje život, tijelo ne koristi ništa.” (Iv 6:63)

119

Da bi mogao živjeti vječno i time biti Božji sin koji odražava Božju prirodu života, Bog je Adamu podario i ‘duhovno obličje’ načinjeno od nebeske neraspadljive supstance. Tu vezu sa izvorom vječnog života je mogao ostvariti samo na takav način. Po tome se trebao razlikovati od ostalih živih duša nižeg razreda koja su bila fizički savršena ali sa zemaljskim obilježjem raspadljivog života u znaku smrti. Duhovno obličje, kako Pavle kaže, dolazi nakon tjelesnog nastanka, odnosno u drugoj višoj fazi života. Adam je po tom principu najprije imao

(1) život unutar tjelesnog obličja

a zatim

(2) život unutar duhovnog obličja

Adamovo duhovno obličje je profunkcioniralo njegovim ulaskom u Eden gdje je imao pristup ‘drvetu života’. Tada je u jednom trenutku prešao iz smrtne prirode u besmrtnu. Tjelesno obličje je održavao sa zemaljskim elementima, a duhovno sa nebeskim. Dok je imao pristup drvetu života on je na neki način održavao svoje duhovno obličje u stanju “neuništivog života” (Heb 7:16). No, on je zbog grijeha koji ga je odvojio od izvora života izgubio život duhovnog tijela. Tog istog momenta je umro s obzirom na duhovno obličje koje po Božjem duhu daje takav neuništiv život, te se vratio u život u znaku raspadljivosti i smrti. Prešao je iz neuništivog života u smrt tj. u smrtnu prirodu uništivog života u kojoj se prije nalazio, te je čovječanstvu u naslijeđe ostavio samo život tjelesnog raspadljivog obličja – život u znaku smrti s kojim je bio stvoren.

Da je Adam odmah stvoren kao besmrtno biće, on bi tog istog dana kad je sagriješio i fizički umro jer mu je Bog rekao: “U onaj dan u koji okusiš s njega, sigurno ćeš umrijeti” (1.Mo 2:17). Budući da tog dana nije umro nego je nastavio živjeti u fizičkom obliku, dokazuje da je tog dana u njemu ipak umrlo nešto drugo, nešto što je naknadno dobio na dar, a to je božanski princip vječnog života duhovnog tijela kojeg je održavao u Edenskom vrtu. Nakon svog grijeha, koji ga je odvojio od izvora života, on je odmah umro po svom duhovnom tijelu, ali je i dalje postojao samo u obličju u kojem je stvoren kao smrtno biće sve dok na kraju nije i fizički umro.

Isus Krist je kao ‘drugi čovjek’ imao isti princip postojanja u tijelu i isti početak kao prvi Adam, najprije sa tjelesnim obilježjem života u smrtnosti, a zatim sa duhovnim besmrtnim obilježjem. Naime, apostol Pavle u gornjim stavcima ne pravi nikakvu razliku između Adama i Isusa Krista tako da za Isusa nije postavio neki drugi i drugačiji princip postojanja, što također dokazuje da je Isus bio samo čovjek.

120

Za Isusovo postojanje u tijelu Pavle nije rekao:

(1) prvo duhovno,

(2) zatim tjelesno,

(3) pa na kraju opet duhovno.

Čak je naglasio: “nije prvo duhovno, nego tjelesno, pa onda duhovno”, tako da i za Isusa vrijedi isti princip života kojeg je imao Adam. To ujedno znači da duhovno tijelo nije doslovno nebesko tijelo, nego da ono označava duhovni princip vječnog neraspadljivog života. Taj isti princip će po Kristu (drugom Adamu) imati svi pravedni ljudi. Za razliku od nepravednih koji će tokom Kristove vladavine i dalje ostati postojati samo sa zemaljskim obilježjem smrtnog tijela, pravednici će u jednom trenutku dobiti duhovno obilježje s kojim će im se omogućiti vječni život.

Uskrsnuće se smatra ponovnim stvaranjem ili ponovnim životom. Taj ponovni život Isus nije imao u raspadljivosti i smrtnosti koju je dobio rođenjem već u neraspadljivosti vječnog života nakon uskrsnuća u novi potpuniji život kao ‘prvi čovjek’ sa tim božanskim obilježjima života u znaku neraspadljivosti i vječnosti (Dj 26:23; Kol 1:18). Time je dobio onu slavu koju je prvi čovjek izgubio. Bio je prvi takav besmrtni čovjek, ali tek nakon uskrsnuća “Jer znamo da Krist, nakon što je ustao iz mrtvih, više ne umire, smrt više nema vlast nad njim” (Rim 6:9). Svi ostali ljudi koji su čudom uskrsnuli su na kraju opet umrli jer nisu dobili duhovno obličje vječnog neraspadljivog života. Isus je bio prvi. U trenutku uskrsnuća Isus je imao fizičko tijelo jer je uskrsnuo u svom tijelu, ali je s njim oživjelo i duhovno tijelo kao obilježje vječnog neraspadljivog života. Nasuprot Adamu koji je u onaj dan umro po “zakonu grijeha i smrti”, Isus je u taj dan oživio po “zakonu duha koji daje život” (Ri 8:2,6). On je postigao konačni ili viši stupanj života kojeg Adam nije održao u kušnji.

Adam je imao pristup drvetu života s kojim je održavao na životu svoje duhovno obličje, ali to nije bila garancija vječnog života jer nije mogao automatski dobiti vječni život kao neraskidivi dar bez udovoljavanja uvjetima saveza između njega i Boga. Da bi ga Bog ovlastio za svog prvorođenog sina koji bi bio otac čovječanstva, On je u njega trebao steći potpuno povjerenje kroz određenu kušnju kako bi savez između neba i zemlje imao čvrst temelj. Na kušnji je bio, ne samo njegov vječni život, nego i vječni život cijelog čovječanstva. Isus je na sličan način imao pristup vječnom životu po svetom duhu nakon krštenja kada je “živio po Ocu” po kojem je “imao život u sebi” (Iv 6:57; 5:26). On je tada “prešao iz smrti u život”, a takav pristup vječnom životu imaju i njegovi sljedbenici za koje je rekao da su također po Božjem duhu “prešli iz smrti u život” (Iv 5:24; 6:53,54; 1.Iv 3:14; Rim 8:1,2).

121

Da bi za sebe i sve druge ljude pribavio život bez smrti tj. besmrtnost, Isus je morao proći jednu sličnu kušnju kao i prvi Adam i tek onda steći neraskidivu vezu sa izvorom vječnog života. S obzirom da je do kraja kušnje dokazao svoju potpunu podložnost Bogu, dobio je ovlaštenje da umjesto prvog Adama bude posrednik vječnog života svim pravednim ljudima. Svi ostali ljudi koji su dobili pristup vječnom životu po svetom duhu se mogu smatrati Božjom djecom po Kristu koju čeka taj dar vječnog života tek u Božjem kraljevstvu jer se svijet u kojem dokazuju svoju vjernost do tada nalazi u periodu ispitivanja i kušnje.

Apostol Ivan o njima kaže da su od Isusa dobili “pravo da postanu djeca Božja, jer su vjerovali u njegovo ime. Oni nisu rođeni od krvi ni od volje tjelesne ni od volje čovječje, nego od Boga” (Iv 1:12,13). U biti, oni jesu rođeni najprije u tjelesnom obličju, ali to ih ne čini Božjom djecom nego ih to čini rođenje po duhu kojim dobivaju drugo tj. duhovno obličje s kojim imaju pristup vječnom životu prije nego uskrsnu ili se preobraze u neraspadljiv život. Čak i fizička smrt ne raskida to duhovno zajedništvo s Bogom - izvorom vječnog života, tako da će automatski poput Isusa po “zakonu duha koji daje život” uskrsnuti u neraspadljiv život (Ri 8:2; Tit 3:4-

7). Isus je posrednik tog životnog duha kojim je postao duh koji daje život.

Duhovno tijelo dobiveno ponovnim rođenjem koje sada imaju kao zalog, ne poništava tjelesno nego ga posvećuje za Boga koji će njihovom fizičkom tijelu prilikom uskrsnuća ili preobraženja podariti duhovno obličje neraspadljivog života. Za razliku od Isusa koji je je uskrsnuo trećeg dana, kako bi preuzeo svoju posredničku ulogu, svi ostali ljudi koji su “prešli iz smrti u život”, ali su umrli u Kristu, moraju i dalje čekati vrijeme uskrsnuća na život vječni kad Isus dobije svoju potpunu vlast nad Zemljom, dok će ostali koji budu na životu u to vrijeme doživjeti preobrazbu iz smrtnosti i raspadljivosti u život i neraspadljivost. Taj proces preobrazbe će biti suprotan od onog kojeg je doživio Adam kada je prešao iz stanja neraspadljivosti u raspadljivost.

Nebeski čovjek

AVLE u svojoj poslanici, u stavcima koje smo citirali (1.Ko 15:45-49), kaže da drugi čovjek potječe s neba. Kako to možemo razumjeti? Kao

prvo, čovjek ne može doslovno potjecati s neba jer nitko tko je nastao na nebu ne može biti čovjek, već samo nebesko biće poput anđela. Kao drugo, čovjek može nastati samo na zemlji od zemaljske supstance, ali može u simboličnom smislu potjecati s neba samo ukoliko je njegovo postojanje vezano za Božji naum i nebeske stvari.

P

122

Odmah nakon Isusovog uzašašća, apostol Petar je govorio Židovima da će im Bog “poslati Krista (pomazanog čovjeka) kojeg nebo treba zadržati do vremena obnove” (Dj 3:19-21). Budući da je naša nada u budućnost utemeljena na Isusovom uskrsnuću u besmrtni život, on je od tada u ljudskom obličju “postao duh koji daje život” bez da je odbacio materijalno obilježje svog ljudskog tijela. Od tada se kao čovjek nalazi na nebu kao svom privremenom boravištu, a budući da će doći s neba onda je razumljivo da je on za nas čovjek kojeg očekujemo s neba pa u tom metaforičnom smislu potječe s neba. Zato se Pavle u svojim poslanicama ne osvrće previše na prošlost nego uglavnom na budućnost s kojom je povezana naša nada u ono što dolazi s neba, pa iz te pozicije promatra Isusa koji je sada na nebu da bi potvrđivao našu nadu po čovjeku koji potječe s neba jer s neba potječe i vječni život kojeg je Isus dobio i kojeg će posredovati svim pravednim ljudima. Prema tome, Isus kao čovjek nije doslovno došao s neba, ali može potjecati sa neba jer njegovo pravo na život potječe s neba koje je kasnije postalo njegov privremeni dom.

Kad je rekao da drugi čovjek potječe s neba, onda Pavle nije želio reći kako je Isus nebesko biće koje je doslovno sišao s neba i inkarnirao se u čovjeka. Zašto to možemo tvrditi? Pa iz jednostavnog razloga zato što on u istu poziciju dovodi i druge ljude za koje kaže: “kakav je onaj (Isus) koji je nebeski (tj. Božji) takvi su i drugi (ljudi) koji su nebeski (tj. Božji)”. Znači, Isus je nebeski u istom smislu kao i neki ljudi koji su poput njega “rođeni od Boga” krštenjem po svetom duhu (Iv 1:13). Pavle očito ne govori da su ljudi koji su nebeski doslovno sišli s neba, nego govori o nebeskom (blagoslovljenom) stanju u kojem se oni nalaze ovdje na zemlji nakon što ih je Bog priznao za svoju djecu. Kao što se za Božje kraljevstvo na zemlji kaže da je nebesko, tako se i za Božju djecu na zemlji može reći da su nebeska jer jedno i drugo ima svoje ishodište na nebu tj. od Boga.

Pravednici su zalogom svetog duha sebi osigurali nebeski stan (šator) koji predstavlja duhovno obličje vječnog života. Duhovno tijelo o kojem je Pavle govorio ne nastaje iz zemaljskog raspadljivog “sjemena” jer je njegovo porijeklo nebesko (1.Pe 1:23). Ono će progutati naše materijalno tijelo i tako ga obući u besmrtnost. U tom smislu, samo oni koji imaju taj nebeski dar ili zalog vječnog života u sebi, mogu poput Isusa biti nebeski (tj. Božji) (2.Ko 5:1-5; Heb 6:4). “Svaki dobar dar i svaki savršen poklon odozgo je, jer silazi od Oca nebeskih svjetlila” (Jk 1:17: Mt 6:1). Toga su bili svjesni Židovi kojima je Bog rekao da će im “otvoriti ustave nebeske” (Mal

3:10). Blagoslove koje su mogli uživati nisu doslovno silazili s neba, nego su se očitovale kroz plodnu zemlju koja im je rađala kruh života.

123

Za taj “kruh s neba” su mogli govoriti da je nebeski kruh kao i za mānu koju su dobivali u pustinji jer je iza tih darova stajao nebeski Bog (Iv 6:31-

33). Sve što je povezano sa budućim blagoslovima na zemlji je unaprijed pripremljeno na nebu. To su nebeske stvari o kojima je Isus govorio (Iv

3:22). Kraljevstvo koje će vladati zemljom je nebesko jer je, kako kaže Isus, “pripremljeno za nas od postanka svijeta” od Boga koji je na nebesima (Mt

25:34). Zato se može reći da je duhovno rođenje nebeske prirode i da su oni koji su rođeni od Boga samim tim nebeski jer takav darovani život svoje izvorište može imati samo na nebu ‘od Boga’.

Božja djeca već imaju svoje duhovno tijelo povezano s vječnim životom koje je za njih pripremljeno od Boga na nebu. Oni ga s neba dobivaju po svetom duhu kao zalog ili “jamstvo njihovog nasljedstva” pa se o njima može slobodno govoriti kao o ljudima s neba, a o Isusu kao o čovjeku s neba jer su po prirodi duhovnog obličja svi oni nebeski (Ef

1:13,14; 2.Ko 1:22). Zato i drugi ljudi koji su nebeski potječu s neba kao i Isus jer su rođeni od Boga, samo što je Isus jedini od ljudi učinjen prvorođenim sinom poput Adama i sa posebnim ovlastima koje samo njemu pripadaju sve dok Bog preko njega ne uništi smrt koja je ušla u svijet po prvom čovjeku. Prema tome, oni koji su nebeski nisu doslovno živjeli na nebu kao preegzistentne duše koje su se prilikom začeća preselile s neba na zemlju u ljudsko tijelo. Tu nauku o preegzistenciji duša je uveo Origen u 3. stoljeću i nije opće prihvaćena u crkvenim krugovima, ali je na neki način prihvaćena kroz učenju o predpostojanju Isusove duše koja se preselila u ljudsko tijelo.

S obzirom da je vječni život bio određen za sve ljude, svi bi oni trebali imati, ne samo zemaljsku nego i nebesku prirodu po slici koja je namijenjena Adamu. Naime, prije svih ljudi je unaprijed bio određen prvi čovjek – Adam. On je trebao biti, ne samo zemaljski, nego istovremeno i nebeski. No, ostao je samo zemaljski, jer je nebeski neraspadljivi život izgubio. S obzirom da je Adam izgubio nebeski neraspadljivi život, te ostao postojati samo sa zemaljskim obilježjem života u znaku smrti koja imaju niža bića, onda su i svi njegovi potomci naslijedili samo to obilježje zemaljskog smrtnog bića. Da bi mogli postati nebeski, trebali su poput Isusa imati drugog Oca po kojemu će u svom zemaljskom tijelu dobiti nebesko obilježje neraspadljivog života. Zato je Isus po svemu trebao biti zemaljske prirode i naš brat kako bi zajedno sa nama zamijenio Adamovu djecu jer je Bog tako ‘odredio’ (Dj 17:31). Stoga nije bilo potrebno da taj drugi Adam ima u sebi nešto što umanjuje ljudsko obilježje. Naime, da je Isus nebesko biće, on bi samim tim u sebi umanjio vrijednost ljudskog bića.

124

Ukoliko je drugi Adam bio nebesko biće, onda bi se moglo zaključiti da je prvi čovjek Adam bio već u startu manjkav te da je za uspješnost ostvarivanja Božjeg nauma ipak trebalo Adama najprije stvoriti na nebu kao nebesko biće gdje bi stekao puninu duhovne i neraskidive veze sa Bogom, te da je tek tada trebao sići na Zemlju u materijalnom obličju gdje bi stvorio ljudsko potomstvo. No, Biblija pobija tu mogućnost jer govori o anđelima koji su se odmetnuli od Boga tako da nebesko predljudsko postojanje ne daje nikakvu garanciju. Prema tome, drugi Adam je po svemu trebao biti samo čovjek koji započinje svoj jedinstveni život na zemlji i tako dokazati da Bog nije pogriješio kad stvaranja prvog čovjeka. Pripisivati Isusu savršeni život i ljubav prema Bogu i čovjeku koju je prethodno stekao na nebu, umanjuje njegovu čovječnost i ljudsku žrtvu. No, Biblija nam otkriva da se za ljude nije žrtvovao nebeski anđeo niti Bog, nego čovjek – Božji zemaljski Sin (Iv 3:16; 15:13; Ef 5:2; Mt 17:5).

Bog je kroz povijest dozvolio ljudima da steknu nebeska obilježja života i postanu nebeski sa izgledom na vječni život. Takav život se nije mogao ostvariti prije pojave drugog čovjeka – posljednjeg Adama. Isus je u toj ulozi zemaljskog Oca trebao biti prvi a ujedno i posljednji čovjek nakon Adama koji bi za sebe i čovječanstvo stekao pravo na vječni tj. besmrtni život. Time što je uskrsnuo u duhovnom obličju nije moglo ukinuti njegovo zemaljsko obličje jer je on uskrsnuo kao čovjek u zemaljskom tijelu sa obilježjima duhovnog (nebeskog) neraspadljivog života. Oni koji tvrde da Isus nije uskrsnuo u materijalnom tijelu (među njima i Jehovini svjedoci), dovode u pitanje uskrsnuće zemaljskog tijela jer se onda po njima nije ni desila preobrazba tijela iz raspadljivog u neraspadljivo stanje, niti je Isus bio prvina uskrsnulih ljudi.

Prvina je prvi dio cjelokupne žetve uskrsnuća, a Isus je trebao biti prvi od ljudi koji su određeni od Boga da uskrsnu u neraspadljivom fizičkom tijelu. Samo tako su pravi kršćani mogli biti potpuno uvjereni da će se ostvariti njihova nada u uskrsnuće tijela. Prema tome, kad Pavle kaže da “nije prvo duhovno nego tjelesno, pa onda duhovno”, to znači da je duhovno obličje nadodano na tjelesno, a ne da je zamijenilo tjelesno obličje. To je kao kad bi rekli da nije najprije nastalo nebo (atmosfera) nego zemlja, pa onda nebo. Nebeska atmosfera, poput “platna šatorskog” je nastala kako bi omogućila život Zemlji i održala je u vječnom postojanju (Ps 104:2). Kada bi nestalo to nebo ili zemljino nebesko obilježje, Zemlja bi postala mrtav planet kao i druge planete koje nemaju svoje nebesko obilježje ili atmosferu. Tako je i kod čovjeka, a time i kod Adama i Isusa najprije nastalo tjelesno obličje, a zatim nebesko tj. duhovno.

125

Prvi Adam je duhovno (ili nebesko) obličje izgubio i izložio se smrtnosti dok je Isus – drugi Adam, zadržao pravo na duhovno tijelo u kojem je uskrsnuo tako da je njegovo tjelesno obličje preko duhovnog tijela bilo zauvijek zaštićeno od smrti i imalo je neraskidivi pristup nebeskom neraspadljivom životu od Boga. Pavle se stoga o kršćanima izražava sa sličnim pojmovima koji su se mogli pripisati Isusu jer su oni pošli putem koji je on zacrtao te su svojim krštenjem u svetom duhu postali nebeski kao i on. I oni će poput Krista dobiti vječni život kroz supstancu duhovnog tj. nebeskog tijela bez da moraju napustiti fizičko tijelo. Nosit će i zemaljsko i nebesko obličje kao što piše: “I kao što nosimo obličje onoga koji je načinjen od praha, nosit ćemo i obličje onoga koji je nebeski” (1.Ko 15:49 – naglasak na 'i').

Prvi kršćani nisu gajili nadu niti čežnju da će napustiti svoje fizičko tijelo i inkarnirati se u nebesko. To je apostol Pavle najbolje izrazio kad je u svojoj poslanici Korinćanima rekao: “Jer u ovome (fizičkom) tijelu uzdišemo, čeznući da obučemo svoje nebesko (duhovno) tijelo, da se, kad ga obučemo, ne nađemo goli. Naime, mi koji smo u ovom (fizičkom) šatoru uzdišemo opterećeni, jer nam nije želja svući ovaj (zemaljski šator), nego obući drugi (nebeski), da život (duhovnog tijela) proguta ono što je smrtno” (2.Ko 5:2-4). Kada je velika riba progutala Jonu, on nije izgubio svoje fizičko smrtno obilježje već je bio zaštićen od smrti u dubinama mora. Tako će i duhovno tijelo u koje ćemo se obući, progutati, a time i zaštititi naše fizičko tijelo od smrti i raspadljivosti. Tome su se nadali prvi kršćani čime nauka o odlasku pravednika na nebo gubi smisao.

Ovo je samo jedan od mnogih primjera gdje se neki pojmovi prenesenog značenja kao što je čovjek s neba, nebesko ili duhovno tijelo mogu objasniti u biblijskom kontekstu bez da se tim pojmovima daje bukvalno jednostrano značenje kojim se izlazi iz biblijskog konteksta. Izlaskom iz biblijskog konteksta se više pogodovalo ljudima pod utjecajem grčke filozofije i poganske religije kojima je više odgovarao Isus kao nebesko i božansko biće, a ne kao čovjek.

U nastavku ovog razmatranja pogledajmo kako se izraz “čovjek s neba” (nebeski čovjek) može objasniti s izrazom “kruh s neba” (nebeski kruh) kojeg smo maloprije spomenuli. Taj izraz je zabilježio apostol Ivan u razgovoru između Isusa i Židova kad su oni rekli:

“Naši su praoci jeli manu u pustinji, kao što je napisano: ‘Kruh s neba (ili nebeski kruh) dao im je da jedu.’” A Isus im je rekao: “Zaista, zaista, kažem vam, nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego vam Otac moj daje pravi kruh s neba.” (Iv 6:31-32)

126

Kruh koji su Izraelci dobili za vrijeme boravka u pustinji nije doslovno sišao s neba, niti je stvoren daleko izvan svemira, niti je kao takav postojalo na nebu. On je stvoren na zemlji od zemaljske supstance koja se spuštala na zemlju zajedno s rosom (2.Mo 16:14,15; 4.Mo 11:9). Taj kruh je silazio s neba, tako da nebo u ovom smislu ukazuje na božanski izvor tog kruha koji je Izraelcima u tom trenutku značio život. Isus je također na taj način sišao s neba rekavši:

“Jer kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu. Na to su mu rekli: “Gospodine, daj nam uvijek taj kruh!” A Isus im je rekao: “Ja sam kruh života ...” (Iv 6:33-35)

Isus ovdje najprije spominje “onaj Božji kruh” (3.lice) koji silazi s neba, a zatim ga poistovjećuje sa sobom jer kaže “ja sam (1.lice) kruh života”. To pokazuje da se Isus samo poistovjetio s tim kruhom koji silazi s neba. Glagol “silazi” (glagol trajne radnje) ovdje nema značenje fizičkog prelaska iz više sfere postojanja u nižu, nego o radnji kojom Bog svakodnevno izlijeva svoj blagoslov s neba na zemlju. Međutim, Isusovi slušatelji tome nisu obratili pažnju pa su:

“... počeli gunđati protiv njega jer je rekao: “Ja sam kruh koji je sišao s neba.” I govorili su: “Nije li to Isus, sin Josipov, kojemu poznajemo oca i majku? Kako on sada kaže: ‘Sišao sam s neba’?” (Iv 6:41,42)

Po logici stvari, onaj koji je rođen na zemlji nije mogao sići s neba, niti je mogao živjeti prije svog rođenja. Isus se uopće ne suprotstavlja toj njihovoj logici niti je pokušava opovrgnuti, ali im je tu simboliku indirektno već objasnio kad je izraz “sišao” povezao s činjenicom da ga je njegov nebeski Otac “poslao” kako bi po njemu živjeli. On im je tako u samoj izjavi dao i odgovor rekavši:

“… jer nisam sišao s neba da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao.” (Iv 6:38; sišao s neba = poslan od Boga; Iv 6:44,57)

On uopće nije govorio da je on doslovno sišao s neba nego da je on taj nebeski kruh od Boga i da u sebi nosi riječ života koja svakodnevno silazi s neba. U nastavku Isus upravo to spominje i kaže: “Duh je onaj koji daje život, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su” (Iv 6:63). Isusovo tijelo samo po sebi nije moglo dati život svijetu nego duh koji je sišao s neba od Boga. Taj duh Božje riječi je bio u Isusu, a samim tim i u Isusovom tijelu koje je bilo posvećeno tim duhom. Taj isti “duh koji daje život” (“kruh”) možemo i mi primiti po Isusu našem posredniku koji će u slučaju smrti po tom duhu oživit i “[naša] smrtna tijela svojim duhom koji prebiva u [nama]” (Rim 8:9-11).

127

Zbog svoje posredničke uloge, Isus je mogao sebe poistovjetiti s tim kruhom i govoriti: “Ja sam kruh života”. S obzirom da se u njegovom tijelu nalazio duh koji daje život svijetu tj. duh koji dolazi od Boga, Isus je tim istim ljudima rekao:

“Ovo (riječ života koju objavljujem) je kruh koji silazi s neba, da čovjek jede od njega i da ne umre.” (...) A kruh koji ću ja dati tijelo je moje koje ću dati za život svijeta.” (Iv 6:50,51)

Isus ovdje najprije kaže: “kruh je Božji onaj koji silazi s neba”, a sada taj “kruh” koji silazi s neba poistovjećuje i sa svojim “tijelom”, pa bi se doslovnim tumačenjem ovih riječi došlo do zaključka kako je Isusovo fizičko ‘tijelo’ sišlo s neba. No, da li je njegovo tijelo sišlo s neba? Ne, jer Biblija jasno pokazuje da je ono nastalo na zemlji. Samim tim ni Isus nije doslovno sišao s neba jer je i on nastao na zemlji zajedno sa svojim tijelom. Ono što je došlo s neba je Božji duh koji se prilikom pomazanja ušao u Isusa i posvetio ga čemu je svjedočio Ivan rekavši: “Vidio sam kako duh kao golub silazi s neba i ostaje na njemu” (Iv 1:32). Slično je doživio i David kad je bio pomazan za kralja (1.Sa 16:13). Isus je svoje pomazanje potvrdio rekavši: “Duh je Gospodinov na meni” (Lk 4:18; Iz 11:1,2). Zato je on sebe poistovjetio s tim duhom (ili kruhom) koji silazi s neba i daje život svijetu pa je u tom smislu on, koji predstavlja kruh života, sišao s neba. Taj duh je u sebi nosio točno određenu duhovnu sliku i ulogu čovjeka s kojim se Isus trebao poistovjetiti. Isus je primio taj duh i tako postao drugi čovjek, drugi Adam.

Da su tadašnji Židovi željeli razumjeti Isusove riječi prenesenog značenja, shvatili bi, kao što su to shvatili apostoli, da on nije govorio kako je doslovno sišao s neba. Danas sa sigurnošću možemo znati kako je Isus nastao jer nam je dovoljno to što ga se uspoređuje sa prvim čovjekom Adamom. On je prema tome stvoren od praha zemaljskoga te je isto kao i Adam “postao duša živa” nakon što mu je udahnut duh života (1.Ko 15:45;

1.Mo 2:7). Adam je trebao primiti još jedan duh, a to je duh vječnog života. Primio ga je kad je uveden u Eden, ali ga je na kraju izgubio. Isus, drugi Adam je prilikom pomazanja primio taj duh života i zadržao ga sve do smrti koja je bila najveća kušnja, te je s njim uskrsao u vječni život. Tada je potvrđeno da je kao “posljednji Adam (u tijelu) postao duh (kruh) koji daje život” (1.Ko 15:45). Usporedimo to:

“Kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu“ (Iv 6:33)

(kruh = riječ života)

“Duh je [Božji] onaj koji [silazi s neba i] daje život [svijetu]“ (Iv 6:63)

(duh = riječ života)

128

Do svog pomazanja i posvećenja Isus nije mogao nikome pružiti život pa do tada nije ni bio taj ‘duh’ ili ‘kruh života’. Kada ga je Bog pomazao svetim duhom i dao mu riječ života, on je primio duh koji daje život i tako “postao duh” (‘kruh’) koji daje život. Zato je Petar mogao reći Isusu: “Ti imaš riječi vječnog života” (Iv 6:68). Isus nam posreduje tu riječ a samim tim i život koji je očitovan u njemu. Zato on predstavlja ‘život’ ili ‘kruh života’ koji neprestano silazi od Boga i svatko tko se hrani tim ‘kruhom’ koji je sišao po njemu od Boga, živjet će vječno.

Pokušajmo povezati Isusov način izražavanja s činjenicom da je on bio najveći Učitelj. Često je upotrebljavao usporedbe i druge govorne izraze koje su imale dublje i preneseno duhovno značenje. Nitko od takvog učitelja ne bi očekivao da govori nepovezano i da usred teme ubacuje neargumentirane činjenice i ideje koje se nije moglo biblijski dokazati a koje bi samo zbunile slušaoce i dovele u pitanje njegovo poslanje i njegovo učenje. Međutim ukoliko bi ta izjava imala preneseno značenje onda bi dala tu duhovnu dimenziju koja bi toj temi dala dublji smisao i to samo onima koji žele razumjeti (Ps 78:2; Mt 13:10-15; 35). Pogledajmo to iz jednog primjera.

Zamislimo da smo prisutni na nekom seminaru nove medicine na kojem se nalaze razni liječnici, studenti medicine i ostali znatiželjni slušaoci. Predavanje održava najpoznatiji liječnik i profesor medicine s našeg područja kojega svi poznaju, ne samo po imenu nego i po mnogim priznanjima. On je postao autoritet na području te nove medicine. U jednom trenutku usred svog govora kaže: “jer nisam došao iz Kine da ljude liječim klasičnom medicinom nego onom kojom me je poučio moj otac koji me poslao”. Kako bi ga slušaoci mogli razumjeti? Možda bi se jedni pitali: “Nije li to onaj kojemu poznajemo oca i majku? Kako on sad kaže: “Došao sam iz Kine” i “moj je otac liječnik i on me poslao.”

Takva misao bi ih očito zbunila. Drugi bi ipak shvatili da je tom izjavom želio u prenesenom smislu nešto drugo reći. Razumjeli bi da govori o znanju kojeg je stekao od jednog najvećeg učitelja iz Kine kojeg smatra ocem nove medicine a time i svojim duhovnim ocem jer je njegovo znanje poteklo od tog Učitelja čije je knjige dobro proučio i od kojeg je dobio ovlaštenje da govori ljudima o toj novoj medicini koja liječi svaku duhovnu, duševnu i fizičku bolest. Da je taj liječnik usred te teme o medicini mislio ljudima jednom kratkom ubačenom izjavom predstaviti sebe kao Kineza koji je došao iz Kine, onda bi bio svjestan da bi time izazvao veliki problem i raspravu jer zna da ga ljudi poznaju samo kao njihovog sunarodnjaka.

129

Zar bi jednom takvom nepovezanom izjavom želio dovesti u pitanje temu o kojoj je govorio? Kao pravi učitelj trebao bi takvo nešto reći u samom uvodu kod svog predstavljanja kako bi kasnije izbjegao da iz jedne ubačene izjave stvori veliki upitnik koji bi odjednom prekinuo tijek životovažnih misli. U uvodu je trebao reći nešto više o sebi i svom životu u Kini i kako je dospio u Hrvatsku, i zašto se smatra Kinezom iako je rođen ovdje. Tek tada bi njegova izjava, bez obzira kad bi je izgovorio u toku izlaganja, bila prihvatljiva i ne bi izazvala nepotrebnu raspravu i dilemu. No, ukoliko postoje sve pretpostavke da ga ljudi prihvate, na kao običnog čovjeka, nego kao vrhunskog liječnika, onda može sebi dozvoliti tu malu slobodu u izražavanju da koristi riječi prenesenog značenja kojima bi omogućio ljudima da ga prihvate i priznaju kao ovlaštenog liječnika nove kineske medicine, a ne kao Kineza koji je doslovno došao iz Kine. Prema tome, ukoliko je tu izjavu, da je došao iz Kine, odakle je poslan, rekao u skladu sa svojim govorom o kineskoj medicini, onda takva izjava ne bi imala bukvalno ili doslovno značenje nego preneseno.

Ako analiziramo Isusove riječi i sam tijek razgovora, vidjet ćemo da on usred teme kaže: “jer nisam došao s neba da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me je poslao”. Ova misao, ako je imala doslovno značenje, pretpostavlja da je Isus kao dobar Učitelj prije toga već ljudima rekao da je on doslovno sišao s neba, ali takve izjave u uvodnim riječima uopće nema pa je ona očito imala preneseno značenje. Zar bi Isus kao najveći Učitelj ljude nepotrebno doveo u dilemu tako što bi im, ‘s neba pa u rebra’ tek tako rekao da je doslovno “došao s neba”? Kao pravi učitelj takva izjava uopće ne bi imala smisla iz dva razloga.

Prvo, njegovi slušaoci su dobro poznavali Hebrejske spise koji su govorili o ljudskom Mesiji koji je trebao doći iz Davidovog plemena, a ne doslovno s neba, pa takva doslovna izjava izlazi iz okvira Biblije. U Luki 24:27 stoji: “Počevši od Mojsija i svih Proroka, protumačio im je ono što se odnosilo na njega u svim Pismima.” Da li postoji ijedan pisani navod koji bi se odnosio na njegovu nebesku preegzistenciju? Ne. Zašto bi onda ljudima ubacio misao koju se nije mogao potkrijepiti Biblijom i tako sebe doveo u vezu sa lažnim učiteljima? Kao drugo, njega su mnogi ljudi poznavali. Znali su da je on njihov sunarodnjak Izraelac koji se rodio među njima u gradu Betlehemu te da je živio u Nazaretu. Ako je mislio reći nešto što se ne može biblijski potkrijepiti i što bi odjekivalo u duhu bajke i mitologije, onda bi kao pravi Učitelj trebao u samom uvodu najprije razjasniti sve nepoznanice o svom stvarnom porijeklu kako ne bi jedna izjava bukvalnog značenja stvorila problem za slušaoce.

130

Ako je njegova (sporna) izjava, da je došao s neba, imala doslovno značenje, trebao je prije svoje propovijedi, najprije apostolima a kasnije i ostalima, objasniti da je on u pravom smislu riječi nebesko biće; da je živio na nebu s Bogom i zajedno s njim stvarao; da je zastupao Boga sve dok se nije inkarnirao u čovjeka tj. u dijete kojega je rodila njegova majka. Tek tada bi ta izjava mogla sjesti u ljudske umove, ali i izazvati mnoga znatiželjna pitanja koja bi se ticala njegovog života na nebu jer bi to prije svega najviše zanimalo njegove apostole. No budući da je ta izjava rečena u toku jedne druge teme prenesenog značenja, ona je mogla čudno zvučati samo nekima koji nisu razumjeli tematiku, dok bi ostali ipak shvatili da je time želio naglasiti jednu misao koja je ključna u razumijevanju njegovog nebeskog poslanja. Izgleda da su apostoli shvatili preneseno značenje njegove izjave (‘došao s neba’ = došao od Boga), jer nisu ni bili navedeni da ga iz znatiželje bilo kada pitaju o njegovom navodnom predljudskom postojanju.

Istaknuo bih ono što Isus nikada pa ni u ovoj prilici nije rekao, a trebao je ukoliko je prije živio na nebu. Naime nije rekao da je “sišao s neba u ljudskom obličju”, čime bi izraz “sišao s neba” imao samo doslovno značenje. Za Pavla i Barnabu su neki ljudi rekli upravo to: “Bogovi su u ljudskom obličju sišli k nama” (Dj 14:11). To je bilo doslovno izražavanje, a kod Isusove izjave da je “sišao s neba”, uočavamo figurativno značenje u kojem se ne navodi transformacija u “ljudsko obličje”, tako da i ljudi koji su ga slušali nisu u njemu automatski vidjeli utjelovljeno nebesko biće koje se spustilo na zemlju u ljudskom obličju. Ljudi koji su slušali ove Isusove izjave nisu ih ni trebali doslovno shvatiti jer su izgovorene u kontekstu spomenutog nebeskog kruha koje je imalo preneseno značenje. Da su to trebali doslovno shvatiti vjerojatno bi odmah pomislili da Isus sebe prikazuje kao nebesko biće, budući da su anđeli Božji u biblijskoj povijesti silazili na zemlju i uzimali ljudsko obličje.

Iz daljnjeg teksta vidimo da ga nakon ovoga nitko nije gledao kao nebesko biće, pa čak ni apostoli, niti je o tome među apostolima ikada nastala rasprava. Shvatili su da njegove riječi imaju dublje i preneseno značenje. Budući da su znali da je on rođen ovdje na zemlji i da je kao i svi ljudi nastao od zemaljske supstance, onda su u Isusovim riječima trebali naći pravo značenje kako bi shvatili što je on mislio kada je rekao da je “sišao s neba”. Nikodem bi znao da to znači “došao od Boga” (Iv 3:2).

Tvrditi da je to značilo kako je on prije svog rođenja i pomazanja stvarno živio na nebu s kojega je sišao, bi bilo izvan onoga što je ovdje zaista bilo rečeno.

131

Ovom prilikom su neki slušaoci Isusove riječi shvaćali doslovno tako da su tom prilikom, kad je u nastavku rekao da treba jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv, bili sablažnjeni (Iv 6:60; usporedi izraz “hram” Iv 2:19; Mt

27:40). No, sve, pa i to da je sišao s neba, je bilo simbolično izražavanje s prenesenim značenjem. Isus je vidio reakciju svojih učenika pa im je rekao:

“Zar vas to sablažnjava? A što ako ugledate Sina čovječjeg kako uzlazi onamo gdje je prije bio?” (Iv 6:61,62)

On se ovdje ne obraća svim prisutnima nego samo svojim učenicima koji su poznavali osnovne činjenice u vez s njim. Nikad im nije govorio da je živio na nebu, pa nisu ni mogli misliti da je rekao kako će ga vidjeti da uzlazi na nebo jer oni takvu misao ne bi mogli povezati sa određenim činjenicama njegovog života. Osim toga prednost da vide kako uzlazi na nebo su vidjeli samo apostoli a ne ovi učenici s kojima je ovom prilikom razgovarao čime otpada misao da je riječ o nebu (Lk 24:44-52; Dj 1:9-12). U nekim prijevodima je umjesto riječ “onamo” ubačena riječ “gore” kako bi se ukazalo da Isus “uzlazi ili odlazi gore”. Takav način prevođenja nije pogrešan, samo što neki prevodioci i čitaoci taj izraz - “gore” - dovode u vezu sa doslovnim nebom gdje je Isus navodno prije bio (vidi prijevod ‘Ivan

Šarić’, ‘Daničić-Karađić’). No, da li je Isus mislio na doslovno nebo ili na neko drugo mjesto gdje je prije bio? Ovisi o tome kako su ga ljudi gledali, kao čovjeka ili kao nebesko biće.

Zamislimo da se vi izražavate na isti način i kažete nekome da će te uzaći ili se popeti onamo gdje ste ranije bili. Budući da vas drugi gledaju kao čovjeka onda bi se to moglo odnositi ili na neko doslovno visoko mjesto gdje će te se ponovo uspeti ili bi se odnosilo na položaj u društvu koji ste ranije imali i na koji će te se ponovo popeti. Da bi uopće mogli ispravno postaviti stvari u vezi Isusove izjave trebamo uzeti u obzir da on ovdje koristi pojam ‘sin čovječji’ pa time govori o sebi kao čovjeku.

Ustvrdili smo da čovjek nije stvoren od zemaljske supstance na nebu nego na zemlji, pa samim tim sin čovječji prije svog rođenja nije ni mogao doslovno biti na nebu nego na nekom drugom visokom mjestu na koje je trebao ponovo uzaći ili se popeti na vrhuncu svoje službe. Zato bi već u startu trebali eliminirati bilo kakvu pomisao na doslovno nebo jer je ljudima moguće uzaći i na neka druga mjesta koja su im od posebnog značaja. Npr. Jeruzalem sa hramom na Sionu i brdo Sinaj se u Bibliji dovode u vezu s ‘nebom’ (Ne 9:13; Iz 14:12-14; Ps 132:13). Kad je Isus rekao da ide onamo gdje je prije bio, najprije treba definirati gdje je to bio a da su to znali njegovi učenici, a zatim vidjeti što znači da će ponovo uzaći na to isto mjesto. Prije nego definiramo to mjesto gdje je Isus bio, pogledajmo značenje grčkih riječi koje se koriste u ovoj izjavi.

132

Grčka riječ ἀναβαίνω (anabainó) znači: ići gore, penjati se, uspeti se, a definira se u smislu penjanja na neko više mjesto. Može imati doslovno ili preneseno značenje. Isus se tako više puta “popeo” ili “uzašao na goru” (vidi Mt 5:1, Lk 9:28, Mk 3:13). Za Mojsija piše da je “uzašao na goru” pred Boga (2.Mo 24:18; JB). U nekim izjavama se ova riječ (ἀναβαίνω) čak ni ne mora koristiti jer se iz konteksta podrazumijeva da se to mjesto o kojem je riječ nalazi na visini ili brdu, kao npr. Jeruzalem i njegov hram (Iz 10:32).

Jeruzalem je smješten na brežuljcima koji su dio judejskog središnjeg planinskog lanca. Središnji dio grada se nalazi na vrhu gore Siona, oko kojega je sagrađeno gradsko naselje. Nedaleko od Siona je brdo Morija na kojem se nalazio Božji hram. Isus je tako sa svojim apostolima “putovao” i “išao u Jeruzalem” (Mt 20:17 Mk 10:32; 11:11). U tim citatima se ne koristi misao u usponu ili penjanju u grad i hram ali se to podrazumijevalo i lako se može razumjeti iz konteksta.

Npr. jedan Etiopljanin je zamolio Filipa da se “popne do njega” što je iz konteksta podrazumijevalo da je riječ o ‘kolima’ na koja se trebao popeti (Dj 8:31). Kad u evanđelju po Marku 8:30 piše da se “narod popeo gore” onda je kontekst ukazivao na mjesto u gradu gdje se nalazila ‘palača’ guvernera. Za Pavla piše da je “otišao gore” što podrazumijeva da je otišao u Jeruzalem (Dj 18:22; vidi fusnotu). Isto tako u spomenutoj izjavi koju razmatramo, Isus nije spomenuo mjesto na koje je trebao uzaći pa su njegovi učenici morali znati kontekst kako bi znali na što je mislio. Da li je to bio Jeruzalem, jer onaj tko je išao onamo se morao popeti ili uzaći gore? Npr. za Elizeja piše: “Odatle je uzašao u Betel” (2.Kr 2:23, JB). Betel se nalazio na brdu pa je Abraham tako s jedne uzvisine kraj Betela mogao promatrati cijelu Jordansku dolinu. Isus je također morao ‘uzaći’ gore u Jeruzalem koji se nalazio za nekoliko stotina metara na višoj nadmorskoj razini jer je spomenute riječi izgovorio na obali Galilejskog mora. To nas dovodi do druge grčke riječi koja ukazuje na mjesto gdje je Isus već ranije bio i u koje je trebao uskoro popeti ili uzaći.

Grčka riječ πρότερον (proteron) znači: prije, ranije. Da li je Isus ranije bio u Jeruzalemu? Da, jer u prethodnim stavcima piše da je “Isus otišao u Jeruzalem” po drugi put gdje se građanima toga grada predstavio za Mesiju (Iv 2:13; 5:1). Njegovi učenici su svjedočili tim događajima, pogotovo kad je iz hramskog dvorišta istjerao trgovce kojima je rekao: “Ne činite od doma Oca mojega kuću trgovačku!” čime je izazvao bijes i mržnju mnogih svećenika, farizeja i saduceja (Iv 2:16). Zato su oni mogli pomisliti da on misli upravo na to značajno mjesto u kojem je ranije bio i u kojem su se u vezi Mesije trebali odigrati značajni događaji. No, nitko nije očekivao da će njihov Mesija biti ubijen u tom gradu.

133

Isus je trebao na vrhuncu svoje službe otići u Jeruzalem treći i zadnji put. Njegovi učenici su znali da je odlazak u taj grad za njega bilo poput izazivanja smrti jer samo nekoliko redaka kasnije piše: “Nakon toga Isus je putovao po Galileji, jer nije htio ići u Judeju, zato što su Židovi tražili priliku da ga ubiju” (Iv 7:1). S druge strane, Mesija je u Jeruzalemu trebao biti okrunjen za kralja, pa je svaki događaj koji ne bi vodio do očekivane krunidbe bio za neke toliko sablažnjavajući da bi ga ostavili. Isus je to znao pa je rekao prisutnim učenicima: “A što ako ugledate Sina čovječjeg kako uzlazi onamo gdje je [ranije] bio?” (Iv 6:62)

Način na koji je ovo rekao bi mogao ukazivati na dva različita ishoda. Ili će to što ide tamo biti također za njih sablažnjavajuće kad bude u Jeruzalemu ubijen sramotnom smrću ili će tek tada shvatiti značenje njegova tijela i krvi. Iako im tom prilikom nije rekao što će uskoro biti s njim kad uzađe onamo gdje je ranije bio, ali zbog sablažnjavajućih riječi koje su već ranije čuli, Ivan piše: “Zbog toga su se mnogi od učenika njegovih vratili onome što su ostavili i više nisu išli s njim.” (Iv 6:66)

Apostoli su ostali s svojim Učiteljem do kraja, a on im je otada “počeo objašnjavati … da mora ići (uzaći) u Jeruzalem i mnogo pretrpjeti od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca te biti ubijen i treći dan uskrsnuti” (Mt 16:21). To je čak nagovijestio kad je prvi put bio u Jeruzalemu i ukazao na svoje tijelo kao hram kojeg će neprijatelji uništiti a kojeg će on nakon tri dana podići (Iv 2:17-19). Da su ostali učenici htjeli razumjeti Isusove riječi, one ih ne bi sablaznile nego bi bili među onim Židovima koji su Isusa dočekali u Jeruzalemu s hvalospjevima. “A to se dogodilo da bi se ispunilo što je bilo rečeno preko proroka: “Recite kćeri sionskoj (Jeruzalemu): ‘Gle, dolazi ti Kralj tvoj, blag je i sjedi na magarcu, na magaretu, mladuncu magaričinu.’” (Mt 21:4,5). Sion je bilo to brdo ili uzvišeno mjesto pa je samim tim Isus na magaretu ‘uzašao’ u Jeruzalem kao Kralj i tada su ga zaista mnogi vidjeli a ne samo apostoli. Stoga je očito Jeruzalem bio mjesto u kojem je Isus ranije bio i nagovijestio ono što će se s njim desiti kad tamo uskoro ponovo ode jer je to mjesto trebalo biti usko vezano za njegovo tijelo za koje je rekao: “A kruh koji ću ja dati tijelo je moje koje ću dati za život svijeta” (Iv 6:51). Da bi mogao dati svoje tijelo, morao je “uzaći” gore u Jeruzalem.

Kad je uskoro došlo vrijeme da po zadnji put ode tamo čitamo: “Dok je išao (gore) u Jeruzalem, Isus je uzeo dvanaestoricu učenika nasamo i putem im rekao: “Evo, idemo (gore) u Jeruzalem (gdje sam ranije bio). Sin čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima, a oni će ga osuditi na smrt i predati ga neznabošcima da mu se izruguju i da ga bičuju i pribiju na stup, a on će treći dan uskrsnuti.” (Mt 20:17-19)

134

Ukoliko neki zanemaruju sve ovo oko Jeruzalema i dalje žele tvrditi da je Isus mislio na uzlazak na ‘nebo’ gdje je prije bio, onda bi takvu tvrdnju opet trebalo razmotriti u biblijskom kontekstu. Prije svega treba uzeti u obzir da Isus u toj (spornoj) izjavi ne spominje doslovno nebo jer je u prethodnim stavcima govorio o simboličnom ‘kruhu’ ili Božjoj riječi života koje stalno silazi s neba, a koje je bilo utjelovljeno u njemu kad je na sebe primio ovlaštenje da predstavlja taj kruh života. Zato im je tom prilikom rekao: “Nemojte raditi za hranu koja propada, nego za hranu koja ostaje za život vječni, koju će vam dati sin čovječji, jer je njega Otac, Bog, za to ovlastio” (Iv 6:27). Kao što nebeski kruh ili kruh s neba ne dolazi doslovno s neba tako ni Isus kao taj nebeski čovjek nije doslovno došao s neba. Stoga zanemarimo gornje objašnjenje i pretpostavimo da je Isus zaista mislio na ‘nebo’ kao na mjesto gdje je ranije bio. U tom slučaju treba primijetiti da on u toj izjavi ne definira točno vrijeme kad je tamo bio; da li prije rođenja kao što neki misle ili nakon toga. Čak ne definira da li je riječ o stvarnom boravku na nebu ili o prividnom boravku. O tim stvarima nikad nije govorio. Zato, ako je riječ o nebu, onda u tom slučaju ne treba unaprijed zaključivati da je riječ o doslovnom nebu sve dok se u Bibliji može vidjeti kako je čovjeku moguće biti na nebu a da ne napusti zemlju.

Da bi prihvatio svoju ulogu i zadaću od Boga, Isus je zaista bio na nebu gdje je imao slično nebesko iskustvo kakvog je imao i Mojsije u pustinji na brdu Sinaj kada se “popeo k Jehovi (na nebo)” gdje je postavljen za Proroka i Vođu (2.Mo 32:30; Lk 4:1). Isus je zaista imao takvo iskustvo pa je rekao Židovima: “Otac koji me poslao sam je posvjedočio o meni. Vi nikada niste čuli glas njegov niti ste vidjeli lik njegov” (Iv 5:37). Očito je Isus, za razliku od njih, doživio da čuje Božji glas i vidi njegov lik, kao i Mojsije. Mogao je tada doživjeti preobraženje i jasno vidjeti gdje će doći nakon što uskrsne. Bog mu je morao dati mogućnost da vidi i doživi svoju budućnost kako bi to za njega mogla biti stvarnost za koju je trebao živjeti i umrijeti. Dokaz za to su bile vizije budućih događaja koje je detaljno opisivao svojim apostolima (Mt 26:64; 24:29-31; Lk 17:22-30).

To nadnaravno iskustvo, o kojem ćemo kasnije nešto više reći, mu je moglo dati razloga da o sebi govori kao čovjeku koji je već bio uzašao na nebo i doživio susret sa svojim Ocem kojeg njegovi sunarodnjaci nisu doživjeli. Njima o tome nije govorio ali je zato mogao iz te perspektive također reći da ide tamo gdje je već bio. Gledajući iz proročanske perspektive, sin čovječji je već bio na nebu i Židovi su ga mogli tamo vidjeti u jednoj viziji. Naime, u toj viziji koju je opisao prorok Danijel, je bio prikazan kako dolazi pred Boga iako se to još nije desilo, tako da je za Isusa bilo unaprijed određeno da uzađe na nebo gdje je viđen (Da 7:13,14).

135

Uzmimo u obzir da niti jedna proročanska izjava pa ni ova proročanska vizija nije prikazivala Sina Božjeg koji je najprije sišao s neba na zemlju pa se onda tamo vratio. Ne, ova vizija opisuje samo događaj gdje anđeli jednog čovjeka dovode pred Boga. Ono što je trebalo biti u budućnosti u Bibliji je opisano “kao da se već dogodilo” tako da je Isus i u tom proročanskom smislu već bio tamo gdje je sada u stvarnosti trebao doći (Rim 4:17). Svi koji su tada čitali ovo proročanstvo su vidjeli da jedan čovjek ide pred Boga, ali nitko nije znao tko je taj čovjek. Čak ni neki Isusovi učenici nisu bili sigurni da se ta vizija odnosi na njega. Zato im je Isus tom prilikom rekao: “Ali ima nekih među vama koji ne vjeruju” (Iv 6:64).

Postoji mogućnost da je Isus još na jedan način bio na nebu iako prije toga nije nikad živio na nebu. Biblija nam daje rješenje kako je to bilo moguće. On nije morao živjeti niti doslovno boraviti na nebu da bi tamo bio. Ako je Bog za sebe rekao da je “sišao” na zemlju iako se to nikad nije doslovno dogodilo, onda je i Isus moglo reći za sebe da se “popeo na nebo” i “sišao s neba” bez da je morao doslovno biti tamo (2.Mo 3:2,8;

19:18,20; 33:9; 34:5; Iz 64:3). Treba samo razmotriti kako je to bilo moguće. Što je Isus za vrijeme tog svog nebeskog iskustva doživio? Činjenica je da je prije i poslije krštenja doživio nešto nadnaravno jer upravo to iskustvo objašnjava sve ono što je Isus kasnije objavljivao sa čvrstom sigurnošću u svoju unaprijed određenu ulogu koju je tada potpuno spoznao. O tome čitamo u evanđelju po Ivanu 13:3:

“Isus je, znajući da mu je Otac sve dao u ruke te da je došao od Boga i da ide k Bogu.”

Isus je došao od Boga nakon što je saznao da je unaprijed određen za Mesiju jer mu je Bog unaprijed odredio ulogu koja ga je trebala proslaviti. Potpuno se podredio Bogu i ulozi za koju je bio određen jer je rečeno: “Jednu zamisao (Bog) ima, i tko mu se usprotiviti može? Što duša njegova želi, to će učiniti. Izvršit će sve što mi je odredio, a još mnogo toga sličnog ima u njega” (Job 23:13,14; usporedi Dj 9:15). Isus je toliko bio privučen svom Bogu kroz ljubav koju je On iskazao prema njemu i cijelom čovječanstvu da nije ni pomišljao da mu se suprotstavi nego mu se pokorio sve do svoje mučeničke smrti. Pokazao je stav kao i njegova majka koja je rekla: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po [Božjoj] riječi!” (Lk

1:38, JB; Mt 26:39). Tako je Božja ‘riječ’ u Isusu ispunila svoju svrhu. On je saznao što Bog želi postići preko njega, a i sam je to želio postići, čime se samo pokazalo točnim ono što je Bog rekao: “tako će se ispuniti riječ moja što izlazi iz usta mojih. Neće se vratiti k meni bez ploda, nego će učiniti ono što želim i izvršit će ono zbog čega sam je poslao.” (Iz 55:11)

136

Isus je izašao između svoje braće poput Mojsija i postavljen za proroka i glavnog zastupnika Božje riječi. Kao što je za židovskog filozofa Filona, Mojsije bio utjelovljenje Zakona tako je i Isus mogao za Ivana biti utjelovljenje Božje riječi jer je Isus za sebe rekao: “Jer ja nisam govorio sam od sebe, nego mi je sam Otac koji me poslao dao zapovijed (ili riječ) što da kažem i što da govorim” (Iv 12:49; 5.Mo 18:18; Iv 5:37). On je morao doživjeti nešto nadnaravno da bi mogao spoznati sve u vezi Božjeg nauma s Adamom kojeg je zamijenio pa čak i jasno vidjeti svoju budućnost. Morao je uzaći u duhu na nebo gdje je kasnije trebao doći. Bog mu je morao na taj upečatljiv način omogućiti da jasno vidi i doživi svoju ulogu i razlog svog poslanja. Za Isusa je to trebala biti stvarnost, slična onoj koju je doživio Mojsije koji je s Bogom razgovarao licem u lice (2.Mo 33.11;

4.Mo 12:8; Iv 5:37). Ovo nebesko iskustvo koje je po svemu sudeći Isus imao, nije objašnjenje Ivana 6:62, nego samo opis jedne druge situacije u kojoj je on također mogao reći da će uzaći tamo gdje je prije bio.

Sjetimo se da je sam Mojsije rekao da će izabrani prorok biti poput njega, te je rekao narodu: “Proroka iz tvoje sredine, od braće tvoje, kao što sam ja, podignut će ti Jehova, Bog tvoj. Njega slušajte” (5.Mo 18:15,18). Poanta je u tome što je Isus nije bio jedini takav prorok kojeg je trebalo slušati, ali je morao biti prorok poput Mojsija. Židovi su očekivali ‘većeg Mojsiju’ koji će biti podignut između njihove braće, što podrazumijeva da je on trebao biti ljudsko biće kao i on, a ne simbioza nebeskog i zemaljskog bića (Dj 3:19-22; Ot 15:3a). Sličnost je i u tome što je Isus svoju službu započeo poput Mojsija kada ga je Bog pozvao. Mojsije se popeo na brdo Sinaj koja je predstavljala nebo, kao što piše: “Na goru Sinaj sišao si i s neba im govorio” (Ne 9:13). Vidimo da izraz ‘s neba’ znači ‘s gore Sinaj’. Na toj gori koja je predstavljala nebo je Bog postavio Mojsija u službu a kasnije je na toj gori sklopio savez sa Izraelom (5.Mo 5:2). Možda je na toj gori ili gori Hebron (mogućoj gori preobraženja) Isus boravio u Božjoj prisutnosti gdje ga je Bog postavio u službu i s njim sklopio “savez za kraljevstvo” (Lk 22:29). Nakon što je Isus otišao do Ivana da ga krsti, Bog ga je pomazao i postavio za svog Sina te ga 40 dana vodio po pustinji gdje je poput Mojsija mogao imati dodatno nebesko iskustvo (Lk 4:1). U Bibliji čitamo o toj mogućoj sličnosti: “I Mojsije je ušao u oblak i popeo se na goru (“Pod njegovim je nogama bilo nešto kao podnožje od kamena safira, po čistoći nalik samom nebu”). I ostao je na gori (na nebu) četrdeset dana i četrdeset noći” (2.Mo 24:10,16-18). Kada se vratio ‘s neba’, Mojsije je u gnjevu razbio ploče zakona jer je narod sagriješio. Nakon toga je rekao: “Sada ću se (ponovo) popeti k Jehovi (na nebo). Možda pribavim oproštenje za vaš grijeh.” I tako se Mojsije vratio Jehovi (na nebo).” (2.Mo 32:30,31)

137

Prema tome, kad se Mojsije po drugi put penjao na goru Sinaj gdje je imao susret sa Bogom onda je mogao reći narodu da će se popeti (na nebo) k Jehovi gdje je prije bio. Mojsije se tada obratio Bogu i rekao mu: “Molim te, pokaži mi slavu svoju!” A on mu je odgovorio: “Učinit ću da sva moja dobrota prođe ispred lica tvojega (...).” Zatim je dodao: “Ali ne možeš vidjeti lica mojega, jer ne može čovjek mene vidjeti i ostati živ.” (...) “Dok moja slava bude prolazila, stavit ću te u šupljinu stijene i zakloniti te rukom svojom dok ne prođem. Potom ću maknuti ruku svoju, pa ćeš me vidjeti s leđa. Ali moje se lice ne može vidjeti.” (2.Mo 33:18-23). Kad je kasnije ulazio u tabernakul “Jehova bi razgovarao s Mojsijem licem u lice, kao što čovjek razgovara s bližnjim svojim” (2.Mo 33:11). Kao brdo Sinaj tako je i tabernakul predstavljao nebesko područje u kojem prebiva Bog sa svojim anđelima tako da je Mojsije u tom smislu ulazio u nebo pred Boga jer je “Jehova (po svom zastupniku) silazio u stupu od oblaka” i ulazio u tabernakul (4.Mo 12:5).

Ivan je rekao za Isusa da je on kao “jedinorođeni bog (sin) Ocu najbliži”, pa je za očekivati da je Isus na isti način poput Mojsija razgovarao sa svojim Ocem kojega je vidio u nebeskoj pojavi i to na svetom mjestu (nebu) koje je Bog odredio za taj poseban susret. Za taj susret je Bog ponovno spustio nebo na zemlju tako da je Isus uzašao na nebo bez da je morao doslovno napustiti samu planetu. Isus se na neki način našao tamo gdje je trebao uzaći tek nakon uskrsnuća. To nam najbolje oslikava preobraženje kada se pred trojicom apostola preobrazio u nebesku slavu. Isus je prije toga rekao apostolima: “Zaista, kažem vam, neki od onih koji ovdje stoje neće okusiti smrti dok ne vide Sina čovječjeg kako dolazi (s neba) kao kralj” (Mt 16:28).

Petar je bio jedan od njih pa je u svojoj prvoj poslanici spomenuo što su njih trojica vidjela i čula kad su bili sa Kristom koji je tom prilikom došao s neba i to prije nego je otišao na nebo (2.Pe 1:16-18). Oni su se na toj gori sreli s Gospodinom koji je došao iz budućnosti i vidjeli njegovu slavu prije nego ju je dobio. Na koji način? Naime, Isusu se “promijenio izgled lica njegovog, a odjeća mu je postala blistavo bijela.” Što su tada doživjeli ta trojica apostola? Tada se “stvorio oblak i zasjenio ih. Kad su ušli u oblak, uplašili su se” (Lk 9:34; Mk 9:7; Mt 17:5). Ova trojica apostola se nisu popeli u zračni prostor da bi se susreli s Kristom koji je tada na neki način došao s neba, iako se u stvarnosti to još nije dogodilo jer nije ni uzašao na nebo. Oni su tada ušli u oblak bez da su morali napustiti planetu Zemlju. Odnosno oni su se samo ‘popeli na goru’ (Lk 9:28; usporedi 2.Mo 24:18). Tada su se našli u oblaku tako što ih je oblak zasjenio i pokrio.

138

S obzirom da je tu riječ o oblaku koji je bio ispunjen nadnaravnim svjetlom, oni su se mogli osjetiti kao da su ‘u zraku’, jer nisu mogli vidjeti ništa izvan oblaka. Možemo reći da su se našli u oblaku u prisutnosti samog Isusa u dalekoj budućnosti kada će imati stvarni susret s njim prilikom njegovog silaska na zemlju. Doživjeli su nešto slično kao i izabrani starješine koji su se s Mojsijem popeli na goru Sinaj. Oni su tada iz svoje neposredne blizine “vidjeli Boga Izraelova (tj. njegovu slavu). Pod njegovim je nogama bilo nešto kao podnožje od kamena safira, po čistoći nalik samom nebu” (2.Mo 24:9,10; Ne 9:13). Ovaj prizor pokazuje da je u očima ljudi zemaljska površina svete gore izgledala ‘kao nebo kad je vedro’ (prijevod DK, NS bi2-C), tj. kao da se nebo spustilo na zemlju. Kad se Mojsije kasnije sam popeo malo više na goru, oblak ga je pokrio tako da se našao u području koje je bilo ispunjeno tim istim svjetlosnim efektom

(2.Mo 24:15). Hodao je po površini koja je iz niže perspektive imala izgled ‘neba’ koje je bilo pod njegovim nogama (2.Mo 24:15-18). Kad se vratio sa gore njegovo je lice isijavalo svjetlost (2.Mo 34:29).

Isus se isto tako mogao nalaziti ‘na nebu’ prije i tokom boravka u pustinji i tu boraviti u prisutnosti svog nebeskog Oca, kao i Mojsije, tako da je kasnije očekivao svoj uzlazak na nebo gdje je već bio. To je poput ambasade. Možeš biti na tlu druge države a da nikad ne napustiš granice svoje zemlje. Isus se popeo na nebo iako je ono za tu priliku bilo na zemlji. Nakon uskrsnuća je uzašao tamo gdje je prije bio, s tim što to mjesto više nije nebeska ambasada nego stvarno nebo. Činjenica je da su apostoli vidjeli Isusa u nebeskoj slavi prije nego je ona stvarno dana Isusu, govori da je i sam Isus mogao biti na nebu prije nego je tamo uzašao, pa je i u vezi s tim mogao reći da će uzaći onamo gdje je prije bio (Mt 17:1-13). Ova trojica apostola su također mogli ostalim apostolima reći da će uzaći i biti s Kristom tamo gdje su prije bili. Svi ostali to ne bi mogli reći jer nisu imali to nebesko iskustvo pa će taj stvarni susret ‘u zraku’ svi zajedno imati po prvi put tek kad Isus stvarno siđe s neba (1.Sol 4:17). Osim toga, ova trojica apostola, su mogli reći da će ponovno biti s Mojsijem i Ilijom na svetoj gori, što bi drugima bilo čudno jer su ti proroci već stoljećima bili mrtvi.

Pavle je također boravio na nebu jer je bio u duhu odnesen do trećeg neba o kojem nije smio govoriti. Rekao je da je bio odnesen u raj, pa je i on mogao reći da će otići tamo gdje je prije bio (2.Ko 12:2,3). Nadnaravno iskustvo koje su imali neki apostoli, dokazuje da se Isusa očito moglo vidjeti na nebu u ulozi kralja prije nego je u stvarnosti postao kralj. Ovaj događaj preobraženja u kojem Isus dolazi s neba kao kralj, dokazuje da je Isus prije svoje misije mogao doživjeti svoju buduću slavu i naći se na nebu prije nego je tamo stvarno došao.

139

Očito uži i širi kontekst određuje značenje svih Isusovih riječi pa bi bilo pogrešno doslovno ih shvaćati jer bi time izgubili iz vida ono što je bilo vezano uz njega, a što mu vjerojatno (poput apostola Pavla) “nije bilo dopušteno govoriti” u javnosti (2.Ko 12:2,4). On bi te važne misli spomenuo u skrivenom značenju, a svojim učenicima je dao mogućnost da ih shvate pomoću svetog duha koji njegove riječi povezuje sa mesijanskim i proročanskim slikama i događajima. Stoga je Ivan mogao razumjeti da Isus nikad nije govorio o svom doslovnom predpostojanju. Prema tome, iz Isusovih izjava se ne može kategorički tvrditi da je on prije svog rođenja doslovno bio na nebu. On je (prema Ivanu 6:62), govorio da je ranije bio gore u Jeruzalemu i da će opet uzaći gore. Osim toga on je po svemu sudeći neposredno prije i nakon pomazanja bio u prisutnosti svog Oca ovdje na zemlji, a ne doslovno na nebu (Lk 4:1,14). Ono što je tada vidio i doživio za njega je bila stvarnost koja ga čeka pa je mogao reći:

“Uzlazim k Ocu svojemu i Ocu vašemu, Bogu svojemu i Bogu vašemu.” (Iv 20:17)

U ovim riječima neki žele vidjeti razliku između Isusa i ljudi jer Isus nije rekao da ide Bogu našemu, pa tvrde da Isus sebe odvaja od ljudi jer kao božansko biće ima drugačiji status od njih. Međutim, Isus ovakvim načinom izražavanja sebe izdvaja kao prvorođenog sina Božjega, zbog čega su ga neki Židovi htjeli ubiti (Ps 89:26,27; vidi Iv 5:17-23). Npr. u patrijarhalnoj obitelji prvorođenac je zastupao dom svog oca ispred svoje braće. Imao je veće ovlasti i prava od ostale braće jer je bio gospodar kuće. Zato nije neobično da on pred svojom braćom govori o njihovom zajedničkom ocu kao o svom i njihovom ocu pogotovo ako je za razliku od njih bio po volji svog oca (vidi 1.Mo 44:16,24). U tom smislu možemo razumjeti zašto je Isus pred Židovima govorio o Bogu kao o svom Ocu, a ne našem Ocu. Kad je Isus stvarno uzašao svom Ocu na nebo, mnogi učenici su postali svjesni Isusove vječne slave. Trojica apostola su do uskrsnuća šutjela o tome, a sada su ostalima svjedočili o onome što su vidjeli i doživjeli na gori preobraženja kada su bili s Isusom u vremenu njegove buduće slave. Tamo gdje su prividno bili, tamo će se u stvarnosti ponovo naći s Kristom tek u budućnosti. Isus je i u tom smislu otišao na nebo koje je prije toga vidio i doživio. Stoga je rekao svojim učenicima:

“... vjerovali ste da sam ja izašao kao Očev zastupnik. Izašao sam od Oca i došao u svijet. Sada napuštam svijet i odlazim k Ocu.” (Iv 16:27,28) 2

2 Značajno je da Isus ovdje ne kaže da se 'vraća svom Ocu' nego da 'odlazi k Ocu' što također može biti indicija i dodatni dokaz da nije nikad prije bio na nebu.

140

Isus je ‘izašao’ od Boga kao Očev zastupnik prilikom svog pomazanja kada je učinjen Kristom. Prije toga je rođen kao čovjek sa točno pripremljenom ulogom koja je isplanirana na nebu. Zato je rekao Ponciju Pilatu: “Ja sam se zato rodio i zato sam došao u svijet da svjedočim za istinu” (Iv 18:37). Kao i svaki čovjek Isus je došao “na svijet” rođenjem, a “u svijet” je kao poslanik došao ili ušao svojim pomazanjem (Iz 45:10; Iv

16:21; 10:36; Heb 10:5-9). Tek tada je mogao zastupati Boga kao prorok. “Kad su ljudi vidjeli čuda koja je učinio, govorili su: “Ovo je uistinu prorok koji treba doći u svijet” među nas (Iv 6:14). Svijet je ljudsko društveno uređenje. Isus je živio u tom svijetu među grešnim ljudima i kad je došlo vrijeme Bog ga je “poslao u svijet” da mu svjedoči za istinu (Iv

3:17). Isus nije poslan u ovaj svijet kroz inkarnaciju jer izraz “poslan”, kao što smo već ustvrdili, govori o poslanju ili ovlaštenju kojeg Boga daje izabranom čovjeku u trenutku pomazanja i poslanja (Iv 1:6; Mt 23:37).

Apostol Ivan kaže: “Pravo svjetlo koje svijetli svim vrstama ljudi trebalo je doći u svijet” (Iv 1:9; 3:19). To svjetlo nije došlo Isusovim rođenjem, nego njegovim pomazanjem jer je tek tada ono preko njegovih riječi i djela počelo svijetliti ljudima. U svemu ovome vidimo pravo značenje izraza “došao u svijet” jer Ivan time nije rekao kako je Isus kao svjetlo živio izvan planete Zemlje i da je onda sišao i došao u svijet. Kao Očev zastupnik Isus je došao u svijet da svjedoči za istinu, nakon čega je trebao napustiti svijet. Izraz “napustiti ovaj svijet” može značiti umrijeti, ali Isus nije samo na to mislio (Iv 13:1). On je svijet napustio kada je njegov zadatak s obzirom na svijet bio potpuno izvršen. Nije se trebao vratiti na nebo jer prije svog rođenja nije ni bio na nebu, nego je trebao “otići k Ocu” ali samo na jedno određeno vrijeme (Iv 7:33). Isus je i Pilatu želio reći da nije uzalud došao, odnosno da se nije uzalud rodio (Pr 6:4). Samim tim ni ‘riječ’ u povezanosti sa Isusovom mesijanskom ulogom, koja je u početku bila kod Boga, nije se Bogu vratila neobavljena posla.

Apostol Petar kaže: “Poslao je riječ svoju sinovima Izraelovim da im objavi dobru vijest mira preko Isusa Krista, koji je Gospodar sviju” (Dj

10:36). Bog je stoga rekao Mojsiju: “I stavit ću riječi svoje u usta njegova da im govori sve što mu zapovjedim” (5.Mo 18:18). Ta ‘riječ’ je po Isusu Kristu, bila oživotvorena i objavljena Izraelu i cijelom svijetu. Kad Isusove riječi stavimo u ove biblijske okvire onda je lako prihvatiti činjenicu da on nije doslovno želio reći da je ‘došao’ i ‘sišao s neba’ kao nebesko biće. Isus to nikad nije ni želio dokazati nego je stalno isticao kako je Božja ‘riječ’ sišla s neba i da Bog preko njega kao Božjeg glasnika progovara riječima koje znače život. U tom smislu su ga razumjeli apostoli i drugi učenici.

141

Nikodem je bio jedan od onih koji su se željeli uvjeriti u njegovo poslanje. Kad se susreo s Isusom rekao je: “Znamo da si ti učitelj koji je došao od Boga jer nitko ne može činiti čudesne znakove koje ti činiš ako Bog nije s njim” (Iv 3:2). No, mnogi su proroci do tada dolazili od Boga i neki su činili čudesne znakove, ali nitko od njih nije bio onaj zadnji prorečeni vođa i prorok, osim Isusa (5.Mo 18:15,18). Nikodem je kao učitelj u Izraelu mogao u Danijelovom proročanstvu vidjeti sina čovječjeg na nebu ali nije bio siguran da je to onaj čovjek s kojim je upravo razgovarao, odnosno da će Isus biti taj zadnji Mesija (Krist, Sin Božji) koji će otići na nebo pred Boga. Isus je stoga želio Nikodemu reći da je pred njim netko veći od prethodnih Pomazanika i da čudesni znakovi koje čini potvrđuju da je on onaj o kojemu su proroci pisali da će doći. Da bi ukazao na svoju prorečenu ulogu rekao je Nikodemu:

“Nitko nije uzašao na nebo osim onoga koji je sišao s neba, sina čovječjega.” (Iv 3:13)

Netko bi odmah pomislio da je Isus ovom prilikom rekao Nikodemu kako je on doslovno sišao s neba. Međutim, Isus je i ovdje rekao da je s neba sišao sin čovječji, odnosno čovjek od mesa i krvi. Da je sin čovječji doslovno sišao s neba, onda bi to značilo da je on kao čovjek najprije stvoren na nebu i da je onda sišao s neba. Očito je Isus Krist i ovdje govorio u prenesenom smislu jer izraz sin čovječji određuje pravo značenje pojmova “uzašao” i “sišao s neba”. Osim toga, konstrukcija ove rečenice pokazuje da je do tada samo Isus ‘uzašao na nebo’ tj. uzvišen do neba i kao sin čovječji ‘sišao s neba’ tj. došao od Boga kao obećani Mesija (usp. Mt

11:23). On nije doslovno uzašao na nebo iako nam prvi dio rečenice govori da se to dogodilo. To se ipak nije moglo dogoditi u doslovnom smislu budući da je kasnije rekao: “jer još nisam uzašao (na nebo) k Ocu” (Iv

20:17). Očito je ovdje riječ o zagonetki koja u sebi krije jedno drugo značenje.

Isus prije ovoga Nikodemu objašnjava stvari koje on nije mogao razumjeti u duhu Božje riječi kad je govorio o ponovnom rođenju. Zatim mu kaže: “Zaista, zaista, kažem ti, govorimo (množ.) ono što znamo i svjedočimo o onome što smo vidjeli, ali vi ne primate naše svjedočanstvo” (Iv 3:11). On ovdje ne spominje samo sebe nego uključuje i druge mesijanske proroke prije njega koji su vidjeli i čuli ono što je trebalo poslužiti kao svjedočanstvo drugima da prihvate mesijanska proročanstva. Isus zatim kaže: “Ako ne vjerujete kad vam govorim (jedn.) o onom što je zemaljsko, kako ćete vjerovati ako vam budem govorio o onom što je nebesko?” (Iv 3:12). Sada Isus govori u jednini jer je on zadnji mesijanski prorok koji ima objaviti Božju konačnu riječ.

142

Isus ne želi Nikodema uvjeriti da je sin čovječji božansko biće koje poznaje sve nebeske stvari. On je samo koristio figurativne riječi “uzašao na nebo” i “sišao s neba”. Nikodem je poznavao taj figurativni jezik kojim Bog za neke ljude koji su se “popeli na nebo” kaže da su “pali s neba”. Tako je za kralja babilonskog rekao: “S neba si pao, ti što svijetliš, sine zorin! Na zemlju si oboren, ti što si gazio narode! Ti si govorio u srcu svojemu: ‘Do nebesa ću se uzdići. Iznad zvijezda Božjih podignut ću prijestolje svoje i sjest ću na zbornoj gori na krajnjem sjeveru. Uzdići ću se iznad visina oblačnih (na nebo). Izjednačit ću se sa Svevišnjim’” (Iz 14:12-

14). Mnogi vladari svijeta su se pokušali popeti tako visoko na nebo i vladati svijetom kao najviši bog (vidi Ez 28:1-9). Neki su to samo djelomično postigli vladajući većim dijelom čovječanstva. S Mesijom je trebalo biti drugačije.

Mesija kojeg su Židovi očekivali je trebao biti najuzvišeniji čovjek koji je ikad vladao zemljom. Za njega je bilo rečeno: “Svevišnji vlada kraljevstvom ljudskim i daje ga kome hoće i nad njim postavlja najnižega od ljudi” (Da 2:21; 4:17). Jedino onaj koji je u prenesenom smislu sišao s neba kao nebeski “dar” ljudima i dobio ovlaštenje od samog Boga, se mogao popeti tako visoko na nebo i biti vječni vladar, s tim da je on po ovom proročanstvu trebao biti ljudsko biće (Jk 1:17; Iv 6:27). Ovo proročanstvo, kao i sva druga, koja su se ispunila na Isusu ukazuju da on nije bio arhanđeo niti je određen da bude vladar anđela, nego da je on čovjek koji je određen da u Božje ime vlada “kraljevstvom ljudskim”, što je samo po sebi ime ili položaj kojeg nije dobio niti jedan anđeo nego samo on kao čovjek. Zato je njegovo “ime” kojeg je trebao dobiti postalo veće od njihovog (Heb 1:3-5; Da 4:17). Samim tim je i on kao ljudsko biće trebao po časti postati veći od anđela.

Isus tada nije mogao doslovno uzaći, a u skladu s tim ni sići s neba, nego samo u prenesenom smislu. Budući da je sišao s neba, tj. bio poslan od Boga, onda to znači da je prije toga samo on uzašao na nebo pred Boga kako bi od Boga primio ovlaštenje za svoju misiju koju je Bog najavio. To nije bilo iskustvo slično Pavlovom koji nije bio siguran da li je “u tijelu ili izvan tijela bio odnesen do trećeg neba” (2.Ko 12:2). Isus je za razliku od Pavla bio siguran kako je uzašao na nebo kao što je toga bio svjestan i Mojsije koji je uzašao na goru Sinaj koja je predstavljala nebo. On je zasigurno imao doslovno nebesko iskustvo, o kojem sam ranije pisao, tako što je poput Mojsija samo on vidio slavu svog nebeskog Oca na gori i u pustinji (Iv 5:37). S tim se nebeskim iskustvom “vratio u snazi duha” te donio ljudima svjetlo i Božju ‘riječ’ koja je od tada bila utjelovljena u njemu (Lk 4:1,14; 5.Mo 18:18).

143

Isus Krist je u ono vrijeme mogao s Božjim ovlaštenjem i autoritetom govoriti ljudima nešto što nije mogao niti jedan drugi čovjek izjaviti. Naime, jednom prilikom je izjavio: “I znam da njegova zapovijed znači vječni život. Stoga ono što ja govorim, govorim onako kako mi je rekao Otac” (Iv 12:50; 5.Mo 18:18).

Taj razgovor između Isusa i Boga nije zabilježen u Bibliji niti je Isus ikome pričao o tom svom nebeskom iskustvu. Ali sve ono što je rekao nije govorio iz svoje zemaljske perspektive, nego iz Božje. Kao što je nakon uskrsnuća svojim učenicima citirao Pisma “I počevši od Mojsija i svih Proroka, protumačio im je ono što je pisano o njemu u svim Pismima”, tako je i njemu njegov Otac u tom razgovoru otvorio um da vidi sebe u svim tim proročanskim i mesijanskim slikama (Lk 24:26,27,44). On je tada spoznao sve ono što proroci prije njega nisu mogli znati iako su to istraživali. U to saznanje su i anđeli željeli zaviriti (1.Pe 1:10-12). Kada je od Boga dobio ovlaštenja da govori velike stvari i čini silna djela i kada je progovorio o tim stvarima koja nije mogao spoznati sam od sebe, mogao je u očima nekih ljudi izgledati da se stavlja na mjesto Boga.

Npr. samo Bog može opraštati grijehe a ne čovjek. Samo u Boga treba vjerovati, a ne u čovjeka. No, kad je Isus rekao ljudima: “No znajte da sin čovječji ima vlast (ovlaštenje) na zemlji opraštati grijehe!” onda su ti ljudi “slavili Boga koji je dao tu veliku vlast čovjeku” (Mt 9:6-8). Ovo je važno spomenuti jer pobornici Isusovog predpostojanja tvrde da Isus nije bio čovjek jer kao takav nije mogao otkupiti ljude od grijeha. No, ovdje vidimo da Židovima nije bilo ni sporno ni bogohulno vidjeti čovjeka u toj ulozi jer su spoznali da je Bog tu veliku vlast dao Isusu.

Isto tako je i s vjerom. Vjerovati u njega, nije značilo vjerovati u njega kao svemogućeg Boga jer bi to bilo idolopoklonstvo, nego je značilo “vjerovati u njegovo ime” ili ulogu po kojoj ljudi mogu imati vjeru u samog Boga koji mu je dao to veliko ‘ime’ (Iv 8:24; Dj 3:16). U početku mnogi, pa čak i njegovi najbliži članovi obitelji “nisu htjeli vjerovati u njega”, odnosno nisu vjerovali da je on Krist, Sin Božji (Iv 7:5; Mt 13:57; Iv

6:35,40; 11:25,26). Prema tome, Isus je jedini od ljudi dobio ovlaštenja po kojima je mogao opraštati grijehe kao veliki svećenik i tražiti od ljudi da u njega vjeruju, odnosno da vjeruju u njegovu zastupničku ulogu kako bi po njemu dobili oproštenje grijeha i vječni život. On je znao da on nije izvor vječnog života nego da je to njegov Otac koji mu je samo “dao da ima život u sebi” (Iv 5:26). Kada sa ovim povežemo Ivanove riječi (Ivan 1:4) u kojem stoji da je u njoj tj. “u riječi bio život”, onda vidimo da je to izvedeno iz onoga što je Isus rekao o “Božjoj zapovijedi (riječi) koja znači vječni život.” (Iv 12:50)

144

Postoji još jedno logično objašnjenje kako je Isus sišao s neba a da se na njega nije doslovno popeo. Isus je Nikodemu rekao da je sin čovječji uzašao na nebo, kao da se to već dogodilo čime je ukazao da će biti podignut za spasenje čovječanstva. Zato je u nastavku nadodao: “I kao što je Mojsije u pustinji podignuo zmiju na stup, tako i sin čovječji mora biti podignut, da bi svatko tko vjeruje u njega imao vječni život” (Iv 3:14,15). Po tom Božjem principu samo onaj sin čovječji koji je sišao s neba, odnosno koji je došao od Boga da bude spasitelj, mora biti ‘podignut’ u visinu (na nebo) da bi ga ljudi mogli gledati kao sredstvo spasenja. I kad Božji princip stavimo u prave vremenske okvire, mogli bi parafrazirati Isusovu izjavu i reći: “Nitko nije uzašao na nebo (pred Boga ili uzvišen do neba da bi ljudima pribavio spasenje) osim onoga koji je sišao s neba (došao od Boga), sina čovječjega koji mora biti podignut (uzvišen kao kralj).” Isus je sebe već vidio u toj zastupničkoj ulozi, pa je za njega to bilo kao gotova stvar. Samo je on uzašao na nebo pred Boga jer je samo za njega bilo određeno da bude kralj novog svjetskog poretka i samo je on sišao s neba tj. poslan od Boga s tim ovlaštenjem (Lk 4:1).

Izraelcima je također u prošlosti dolazilo spasenje s neba i to preko ljudi koji su zastupali Boga. Bog je za sebe znao reći da je sišao na zemlju. “Zato sam sišao da ih izbavim iz ruke egipatske” (2.Mo 3:8). Bog je sišao na zemlju preko Mojsija. Izraelci su u Mojsija trebali vidjeti boga tj. onoga koji je sišao s neba jer je došao od Boga koji ga je na gori Sinaj postavio za svog zastupnika. Samo se on figurativno popeo na nebo i došao pred Boga da primi svoju ulogu spasitelja Izraela. Nitko drugi se do tada nije u tom smislu popeo na nebo osim njega. Mojsije je sišao sa svete gore, odnosno sa neba, gdje je vidio Božju slavu i gdje je ranije dobio zapovijed da izbavi Izraelce. No, on se nije rodio na toj gori da bi se moglo reći da je sišao s nje. On je rođen među Izraelcima i kad je došlo vrijeme on se popeo na svetu goru. Tako i Isus. On se nije doslovno rodio na nebu da bi se moglo reći da je sišao s neba, nego se u duhu popeo na visinu koja je predstavljala nebo gdje je Bog s njim sklopio savez za kraljevstvo koji je uključivao izbavljenje ljudskog roda iz ropstva grijeha i smrti. Jedino je on sišao s neba kao spasitelj u Božje ime i postao bog ljudima.

Činjenica je da do tada nitko od ljudi nije doslovno uzašao na nebo da primi vlast od Boga, pa čak ni Isus (Dj 2:29-36). On je na neki simboličan način uzašao na nebo dok je prvi put imao susret sa Bogom od kojega je prihvatio svoju ulogu Mesije, Sina Božjeg. Zatim je sišao s neba kao Božji poslanik i Božji dar čovječanstvu što je potvrdio svojim krštenjem nakon čega je ponovo imao nebesko iskustvo u pustinji (Lk 4:1).

145

Evanđelja nam ne daju taj opis Isusovog susreta s Bogom, ali to ne znači da se on nije dogodio jer bi bilo nelogično da je npr. Mojsije imao taj bliski susret s Bogom na brdu Horeb, a Isus ne. Stoga Isusove izjave s prenesenim značenjem treba promatrati i tumačiti u skladu sa njegovom ulogom većeg Mojsija i drugog Adama. Da li je onda Isus Krist postojao prije svog rođenja? Koristeći se biblijskom terminologijom, moglo bi se reći da je on zaista postojao prije svog zemaljskog života, ali ne kao živo biće nego kao slika drugog čovjeka u Božjem planu koji će zamijeniti Adama. Hebrejski spisi u sebi sadrže pozadinu i kontekst za ovakvo razumijevanje pa se može reći da su sva evanđelja i poslanice napisana u duhu i okruženju takvog razumijevanja.

U početku bijaše ‘riječ’

VANĐELJE apostola Ivana (pisano oko 98. g.) je također nastalo pod ovakvim razumijevanjem. No, kad su se neki učitelji odvojili od

hebrejskog poimanja Mesije onda se o Isusu počelo govoriti kao o osobi koja je doslovno postojala na nebu prije svog rođenja na Zemlji. Zato se i dalje zadržimo na Ivanovom evanđelju jer, kao što smo vidjeli, samo u njemu nailazimo neke sporne izjave oko kojih se može raspravljati uzimajući u obzir stil i duh izražavanja hebrejskih spisa. Jedna od tih izjava je zapisana u uvodu njegovog evanđelja (stavci 1 i 14) gdje stoji:

“U početku bijaše riječ i riječ je bila kod Boga i riječ je bila bog. (...) I riječ je postala tijelo.”

Pitanje je što je ‘riječ’ – da li je to pojam ili stvarna osoba? Na neki način smo već odgovorili na ovo pitanje. Prvo što svakom čovjeku, koji nije opterećen dogmom o Isusovom predpostojanju, dolazi na um kad čita ovu izjavu je da se ‘riječ’ odnosi na Božju jasno definiranu misao i volju. Takav zaključak se nameće svakome tko raspoznaje duh Pisma. Naime, kad kažemo neku riječ, u ovom slučaju imenicu, ona mora u našem umu imati neki oblik koji je definira. Npr. riječ ‘čovjek’ je u Božjem umu već bila jasno definirana i čovjek je kao takav već postojao u Bogu prije postanka svijeta. Samo ta riječ, ako bi je željeli potpuno opisati, bi mogla ispuniti mnoštvo enciklopedija. Bog je mogao vidjeti tog prvog čovjeka, a samim tim i Isusa, drugog čovjeka, puno prije nego su oni bili stvoreni i dovedeni u život (Ps 139:16). Vidjeli smo kako su trojica apostola u viziji preobraženja vidjeli Isusa koji je došao iz budućnosti. Zar onda Bog nije mogao sebi stvoriti takve vizije budućnosti i vidjeti čovjeka kojeg je namjeravao stvoriti? Čak ga je mogao ljubiti kao samog sebe.

E

146

Poznavajući pozadinu onoga što je Ivan znao u vezi Isusa, onda nije ni mogao doslovno reći da je prije nastanka svijeta kod Boga bio Isus Krist kao stvarna osoba, nego da je kod Boga postojala ‘riječ’. Ta ‘riječ’ je bila bog, odnosno imala je božanski autoritet jer je iza nje stajao Bog. Npr. netko može reći za Jehovu:

“On je Zakon“ ili “Njegova riječ je zakon“

“On je Alfa i Omega“ ili “Njegova riječ je alfa i omega“

“On je Svjetlo“ ili “Njegova riječ je svjetlo“

“On je Bog“ ili “Njegova riječ je bog“

Prema tome, njegova “riječ je bog”. Riječ nije neka druga osoba ili drugo biće do Boga. Ona nije drugi Bog - Logos kojeg je u židovsko poimanje uveo Filon Aleksandrijski. Čak ni on nije mogao ‘riječ’ (heb. memra; grč. logos) poistovjetiti s Mesijom kojeg su najavljivali proroci. Međutim, razni prevodioci koji podržavaju Logos kristologiju, ovu ‘Riječ’ pišu velikom slovom i identificiraju je sa Isusom. Tako u prijevodu ‘Novi svijet’ kojeg je izdalo biblijsko Društvo Watch Tower, za Ivana 1:2,3 umjesto originalne lične zamjenice ženskog roda, ‘ona’, (za ‘riječ’) stoji napisano slijedeće:

“On je u početku bio kod Boga. Sve je postalo preko njega.”

U fusnoti za te stavke u vezi te promjene piše:

“Zamjenica “on” odnosi se na “Riječ”, spomenutu u 1. retku. Iako je na hrvatskom “Riječ” ženskog gramatičkog roda, ovdje je upotrijebljena zamjenica muškog roda, budući da se grčki izraz Logos (Riječ) odnosi na Isusa.“

Ovakvim se oblikovanjem rečenice sa zamjenskim riječima automatski nameće čitaocu misao da u Ivanovoj izjavi vidi dvije osobe a ne jednu. Drugu osobu vide u pojmu ‘riječ’ koju poistovjećuju sa Isusom i koji je po njihovom tumačenju postojao prije nastanka svijeta kao ‘Riječ’ tj. Logos. Međutim, realno je zaključiti da Ivan to nije želio reći niti je želio podupirati takvu ideju. Ivan se, naime, borio protiv onih koji su tvrdili da je Logos bio Krist koji je sišao s neba i ušao u Isusa. Borio se i protiv doketista koji su tvrdili da Krist nije bio pravi čovjek u stvarnom ljudskom tijelu nego utjelovljeno nebesko biće u prividnom tijelu. Bilo bi čudno da Ivan svojom izjavom: “u početku je bila riječ” podupire njihove tvrdnje dajući im za pravo da je ta ‘riječ’ bila drugo božansko biće. Nigdje se u Bibliji pojam ‘riječ’ ne odnosi na osobu. ‘Riječ’ je pojam za Božji vječni naum s čovjekom kojega je trebao ostvariti preko Adama, pa je Isus kao drugi Adam tek nakon proslavljenja po tome dobio ime “Božja Riječ” (Ot 19:13).

147

Mnogi prevodioci u svojim prijevodima pišu da je “Riječ bila kod Boga” a ne “u Bogu”. Veliko slovo “R” i izraz “kod Boga” također nagovještavaju postojanje druge osobe kod Boga, dok izraz “u Bogu” prvenstveno ukazuje na Božju misao ili “svetu tajnu” koja se može nalaziti u Božjem umu (Ef 3:9). Razlika je nazire. Što je onda Ivan mislio reći?

Čak kada netko njegovu izjavu prevodi s “Riječ je bila kod Boga” ne može kategorički tvrditi da se tu radi o nekoj drugoj osobi jer se i za proroka Elizeja moglo reći: “Riječ Jehovina je s njim”, bez da se time mislilo kako je Božja riječ neka druga osoba koja je bila s njim ili kod njega (2.Kr 3:12). Na isti način “istina” može biti “u nama”, a također može biti i “s nama” kao što piše apostol Ivan: “Ljubimo vas zbog istine koja ostaje u svima nama i koja će s nama (ili kod nas) biti zauvijek” (2.Iv

2). Istina koja je kod nas nije druga osoba nego duh Božje riječi u nama. Riječ koja je prije postanka svijeta bila u Bogu je imala svoju manifestaciju izvan Boga. Da bi to razumjeli u kontekstu Ivanovog shvaćanja trebamo tu njegovu izjavu iz evanđelja (1:1-9) povezati sa izjavom iz njegove prve poslanice (1:1:2), kako bi razumjeli što je Ivan stvarno mislio pod pojmom “riječ” (logos).

Ivan 1:1-4,9 1. Ivanova 1:1-5 (NS, JB)

“U početku je bila RIJEČ i RIJEČ je bila kod (u) Boga i RIJEČ je bila bog.

ONA je u početku bila kod (u) Boga.

Sve je postalo preko NJE i bez NJE nije postalo ništa.

Ono što je postalo preko NJE bio je ŽIVOT i ŽIVOT je bio svjetlo ljudima.

I svjetlo (RIJEČ ŽIVOTA) sja u tami i tama ga nije nadjačala. (...)

Pravo svjetlo koje svijetli svim vrstama ljudi trebalo je doći u svijet (preko Isusa Krista).“

“ONO što je bilo od početka, što smo čuli, što smo očima svojim vidjeli, što smo promatrali i što su ruke naše opipale, s obzirom na RIJEČ ŽIVOTA (da, ŽIVOT je objavljen (preko Krista), i vidjeli smo i svjedočimo i navješćujemo vam VJEČNI ŽIVOT koji bješe kod (u) Oca i koji nam je objavljen), ONO što smo vidjeli i čuli javljamo i vama, da biste i vi bili u zajedništvu s nama.

A to naše zajedništvo je zajedništvo i s Ocem i s njegovim Sinom Isusom Kristom. Ovo pišemo da naša radost bude potpuna.

A ovo je PORUKA koju smo čuli od njega i koju vam objavljujemo: Bog je svjetlo i u njega nema nikakve tame.

Bog je ‘riječ života’ ‘svjetlo’ Bog je ‘svjetlo’ ‘riječ života’

148

Ovdje vidimo da pojam ‘riječ’ (logos) Ivan ne zamišlja kao drugu osobu koja je bila kod Boga. Ona je bila bog u Bogu (grč. ‘theós’ – ‘moćni’) jer je imala božansku moć stvaranja tako da je sve postalo preko nje. U početku, tj. prije nego je Bog počeo stvarati, ona je bila u Bogu da bi kasnije imala svoj učinak izvan Boga.

Ivan stoga očito misli na ‘riječ života’ koja je kao takva bila od samog početka kod Oca jer vječni život potječe od Oca, a ne od Isusa. Isus je samo posrednik kao što je sam rekao: “Tko odbacuje mene i ne prima ono što ja kažem, ima suca svojega. Riječ koju sam govorio — ona će mu suditi u posljednji dan. Jer ja nisam govorio sam od sebe (jer ja nisam “riječ”), nego mi je sam Otac koji me poslao dao zapovijed što da kažem i što da govorim. I znam da njegova zapovijed (“riječ”) znači vječni život.” (Iv 12:48-50; usporedi 5.Mo 18:18,19)

Bog je ta ‘riječ života’ jer je ona u njemu. Ivan je rekao da je preko te riječi nastao život koji je u tami ovog svijeta oduvijek bio ‘svjetlo’ ljudima i prije nego je Isus došao u svijet, kao što piše u psalmu: “Riječ je tvoja svjetiljka nozi mojoj i svjetlo stazi mojoj” i “Bog moj tamu moju rasvjetljuje” (Iv 1:3-5; Ps 119:105; 18:28). “Bog je svjetlo” te je naumio to svjetlo utjeloviti u Isusu kako bi ljudima pružio novi životni put kojeg je otvorio po drugom Adamu (1.Iv 1:5). Isus je stoga proizašao iz te ‘riječi’ kao i Adam.

Apostol Ivan u svojim poslanicama često koristi riječ “početak” za različite vremenske okvire koje je spomenuo (1.Iv 2:24; 3:11; 2.Iv 6). Jedan od tih početaka je Isusovo postavljanje za onoga koji je donosio “riječ života”. Ono što je bilo od početka s obzirom na život bila je “riječ” (Ivan

1:1) ili poruka života (1.Iv 1:1,5). Tu “riječ” ili poruku života koja je u početku bila sakrivena “u Bogu” su apostoli čuli u početku Isusove službe te su je oni objavili svijetu (Iv 1:1; 1.Iv 2:24; Ef 3:9). Poruka je glasila: “Bog je svjetlo” i “Bog je riječ”. Njegova riječ i svjetlo, koji su bili kod njega, su došli na svijet preko Isusa koji je postao “svjetlo svijeta” (Iv 8:12)..

Isus je primio “riječ” i “svjetlo” od Boga i zato je nakon uskrsnuća bio “odraz njegove slave i točna slika njegova bića te sve podržava moćnom riječi” (Heb 1:3; theós = bog - božanska riječ, moćni – moćna riječ). Kao odraz Božje slave, riječ života je po njemu postala vidljiva. Isus nije bio ta “riječ” nego ju je samo predstavljao. Isus nije bio “život” nego “zastupnik života” kojeg je objavio kroz svoje uskrsnuće (Dj 3:15). Iako je rekao: “Ja sam svjetlo”, on nije bio izvor svjetla nego Bog. On je samo predstavljao to Božje svjetlo. Na isti način piše da je vino Isusova krv, a kruh njegovo tijelo, u smislu onoga što ti simboli predstavljaju (Mt 26:26-28; JB, NS).

149

Kao čovjek, Isus je prvi uskrsnuo u vječni život, pa je Ivan s pravom rekao da je zajedno sa drugim apostolima mogao u Isusu vidjeti i opipati ono što je bilo u početku s obzirom na riječ života. Oni su tako nakon Isusovog uskrsnuća vidjeli i opipali moćnu riječ tj. ‘vječni život’ jer je taj neuništivi život po prvi puta bio objavljen preko čovjeka na takav vidljiv i opipljiv način (Dj 10:36-40). U tom smislu je on bio to pravo svjetlo koje je svjetlilo svim ljudima s obzirom na život. Život nije nastao preko njega nego preko svemogućeg Boga i Božje moćne riječi. On je samo bio vidljiva manifestacija te riječi života koju je zastupao, objavljujući time i sam vječni život po svom uskrsnuću. Božja riječ je bila objavljena svijetu po njemu koji ju je potpuno oživotvorio i utjelovio u sebi. Zato je on taj posrednik, drugi Adam, koji je Božju riječ i svjetlo, a time i vječni život posredovao ljudima (1.Iv 5:11,20; Iv 10:28; 12:50; 17:2; Ri 5:21; 6:23; Heb 5:9). Taj život kojeg je Isus objavio se može dobiti i održati samo držanjem Božjih zakona i zapovjedi.

Proročanska ‘riječ’

POSTOL Ivan je u početku svog evanđelja u samo nekoliko stihova objasnio sadržaj Božje riječi ili svete tajne o vječnom životu koja se

provlačila kroz hebrejske spise čiji se temelj zasnivao na proročanstvu kojeg je Bog izrekao u Edenu. Bog se tada obratio svom nebeskom Sinu koji se odmetnuo te mu je rekao:

“I ja ću zametnuti neprijateljstvo između tebe i žene, i između potomstva tvojega i potomstva njezina. On(o) će ti zdrobiti glavu, a ti ćeš mu raniti petu.” (1.Mo 3:15)

Ovo je prva proročanska riječ u povezanosti sa moćnom riječi na kojoj su se temeljila sva druga mesijanska proročanstva. Kao što potomstvo Zmije nije jedan čovjek (antikrist), tako i potomstvo žene nije jedan od Boga pomazani čovjek (Krist, Mesija) nego više njih od kojih će onaj zadnji Krist nositi snagu vječnog života kojom će zadati smrtni udarac Zmiji. S tom snagom dobivenom od Boga će uništiti smrt koja je nastupila kao rezultat Sotonine akcije protiv prvog čovjeka. Imajući ovu proročansku “riječ” u mislima, a koja se ispunila u Isusu, Ivan je zapisao:

“U početku bijaše riječ...” (Iv 1:1a)

U početku tj. prije nego je nastao svijet, Stvoritelj je u Edenu izrekao proročanstvo o dolasku drugog čovjeka. Prije nego je Isus rođen i postao Mesija postojala je samo “riječ života” u obliku proročanstva ili svete tajne koja je bila u Bogu (Ef 3:9; Ri 16:25). Cijelo to vrijeme …

“ ...riječ je bila kod Boga (u Bogu)...” (Iv 1:1b)

A

150

Riječ tj. sveta tajna o Kristu je bila u Bogu (Ef 1:8-10; Kol 1:25,26). Bog je činio sve da se ona ostvari tako što je kontrolirao određene događaje koji su vodili do rođenja onog zadnjeg potomka žene koji će stati na glavu zmije. Zmija je predstavljala boga ovog svijeta, a onaj čovjek koji će je pobijediti je trebao biti moćniji od nje, a samim tim i “bog” (grč. theós - moćni). Tu moć je mogao postići, ne po vlastitoj sili, nego po Božjoj moćnoj riječi života koju je podržavao u sebi. Zato Ivan konstatira:

“... i riječ je bila bog.” (Iv 1:1c)

Riječ koju je u početku osmislio i izgovorio Bog je potekla od njega samog. Njeno porijeklo je božansko. Ona je u figurativnom smislu bog jer predstavlja 1) Boga kao svog vlasnika i 2) čovjeka kojeg je Bog odredio da ispuni tu proročansku riječ u kojoj će biti manifestirana moćna riječ života. U sebi je sadržavala glavnu karakteristiku Mesije, a to je njegova moć od Boga da uništi Sotonu i njegova djela - grijeh i smrt. Stoga je proročka riječ o Mesiji bila toliko moćna da se o njoj moglo govoriti kao o bogu, a Isusa gledati kao boga koji je u sebi utjelovio tu proročansku riječ. Tako je pomazanjem Isusa putem svetog duha ‘riječ’ uselila u tijelo, odnosno:

“...riječ je postala tijelo.” (Iv 1:14)

U hebrejskim svetim spisima pojam ‘riječ’ se uvijek dovodio u vezi sa Bogom i njegovim umom iz kojeg proizlazi stvaranje svega što je naumio. Nikad se ta ‘riječ’ nije povezivala sa nekom drugom božanskom osobom već sa samim Bogom i svetom tajnom koja je bila sakrivena u njemu dok se nije očitovala ili utjelovila u Isusu. Dok je čitao i istraživao sveta Pisma apostol Ivan je ‘riječ’ mogao samo tako doživljavati jer stoji napisano:

“Riječju Jehovinom nebesa su sazdana i dahom (doslovno: duhom) usta njegovih sva vojska njihova” (Ps 33:6). “Jer on je rekao (“riječ”) i nastalo je, on je zapovjedio i postalo je.” (Ps 33:9)

Božji dah je ovdje u doslovnom smislu povezan sa Božjim duhom, a time i njegovim umom. ‘Riječ’ je poprimila svoje obilježje sa onim što je izgovoreno kroz dah, a što je odražavalo Božji duh tj. Božju misao, zamisao, plan koji je nastao u njegovom umu. Na značenje pojma ‘riječ’ iz hebrejskih spisa su se oslanjali i pisci grčkih spisa pa su apostol Pavle i Petar zapisali:

“Vjerom shvaćamo da je sav svijet uređen riječju Božjom, te je ono vidljivo nastalo iz nevidljivoga.” (Heb 11:3)

“Jer (podrugljivci i rugači) namjerno previđaju da su davno postojala nebesa i da je zemlja stajala iznad vode i usred vode po riječi Božjoj.” (2. Pet 3:5)

151

Po riječi Božjoj, odnosno po Bogu, a ne po nekoj drugoj osobi, je sve nastalo, pa apostol Ivan također nadopunjava takav uvid u stvaranje time što je zapisao o njoj:

“Sve je postalo preko nje ... Ono što je postalo preko nje bio je život.” (Iv 1:3,4)

Božja ‘riječ’ je čista, ispravna, pouzdana ali i moćna. Ona je odraz njega samog (Ps 33:4). Ona je samim tim bog jer se o njoj govori kao o Božjoj moćnoj riječi (theós - moćni, bog) koja je bila uzročnik svega što je stvoreno, kako nevidljivog tako i vidljivog svemira i života u njemu. Preko ove ‘moćne riječi’ je sve nastalo i preko nje je nastao život. Preko te ‘riječi’ su pojedini anđeli i ljudi izvršavali određene zadatke i tako svojom ulogom podržavali Božju volju i Božji naum. Stoga je ‘riječ’ u hebrejskim spisima uvijek ukazivala na Božju misao ili tajnu koju je namjeravao ostvariti i otkriti u određenom vremenu kao što kaže:

“…tako će se ispuniti riječ moja (Božja riječ) što izlazi iz usta mojih. Neće se vratiti k meni bez ploda, nego će učiniti ono što želim i izvršit će ono zbog čega sam je poslao.” (Iz 55:11)

Božja riječ u ovom stihu nije osoba, ali može biti poslana i izvršena preko izabranih zastupnika, bilo nebeskih ili zemaljskih. No, od svih bića na nebu i zemlji, Isus je kao čovjek dobio ovlaštenje da bude prvi zastupnik i da kroz svoju mesijansku ulogu “sve podržava moćnom riječi” (Heb 1:3a). Isus u svojoj ulozi savršenog čovjeka povezuje nebo i zemlju i za razliku od Adama, njegovim postizanjem cilja se može podržati sve što je Bog naumio stvoriti i dovesti u postojanje preko čovjeka. Stoga se o Isusu koji je zamijenio Adama moglo reći:

“On je (umjesto Adama) odraz njegove slave i točna slika njegova bića te sve podržava moćnom riječi. Nakon što nas je očistio od grijeha, sjeo je zdesna Veličanstvu na visinama.” (Heb 1:3)

I ovdje vidimo da je on kao osoba sjeo s desna tek nakon izvršenog zadatka na zemlji povezanog s Božjom proročanskom riječju. Nigdje se ne podržava misao da je on sjedio s desna prije toga i da je samim tim bio Božja desna ruka kod stvaranja (usporedi 1.Mo 1:1; Iz 44:24). On je po toj riječi objavljen kao novi početak stvaranja čovječanstva, jer “u početku bijaše sveta tajna i sveta tajna je bila (sakrivena) u Bogu i ona je bila (prorečeni) bog (Sin Božji, Krist)”. To zajedništvo čovjeka i Boga je vidljivo po slici po kojoj Bog svojim duhom prebiva u čovjeku kako bi ga oblikovao, a isto tako i čovjek kao savršeno biće po Božjem duhu prebiva u Bogu po kojem je stvoren. Stoga je Isus umjesto Adama bio ta slika Božja koju su mogli promatrati njegovi učenici pa je rekao:

152

“Da ste upoznali mene (Sina - zastupnika Oca), upoznali biste i Oca mojega. Odsad ga poznajete i vidjeli ste ga.” A Filip mu je rekao: “Gospodine, pokaži nam Oca i to nam je dovoljno!” Isus mu je odvratio: “Već sam toliko vremena s vama, a ti me, Filipe, još nisi upoznao? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Zar ne vjeruješ da sam ja u zajedništvu s Ocem i da je Otac u zajedništvu sa mnom?” (Iv 14:6-10)

Znajući da Isus ima tu sliku Božju u sebi, Filip je tražio od Isusa da mu pokaže Oca, ali ne da ga doslovno vidi, jer je to nemoguće, nego da ga iskustveno doživi. Vjerojatno je imao u mislima Jobove riječi: “(Bože) ušima slušah o tebi, a sada te oko moje vidi” (Job 42:5). Filip je želio svoju vjeru osigurati jednim osobnim iskustvom po kojem bi još bolje vidio tj. upoznao svog Oca kao što ga je upoznao Isus. No, Isus je rekao da je dovoljno to što su Boga mogli vidjeti tj. upoznati kroz njega koji ga je objavio riječima i djelima. To bi i nama trebalo biti dovoljno da bi se potpuno oblikovali po slici Božjoj.

Moćna ‘riječ’ stvaranja

AZMOTRIMO sada malo opširnije neke izjave koje treba odgonetnuti u skladu sa Pismom i njenom simbolikom. Prve dvije, koje ću citirati,

napisao je apostol Ivan, a treću apostol Pavle:

1) “Sve je postalo preko nje ... Ono što je postalo preko nje bio je život.” (Iv 1:3,4)

2) “…svijet je postao preko njega.” (Iv 1:10)

3) “On je ... prvorođenac svega što je stvoreno ... preko njega je sve stvoreno.” (Kol 1:14-17)

(1) Prva izjava govori o Božjoj moćnoj riječi koja je bila uzročnik svega što je stvoreno, kako nevidljivog tako i vidljivog svemira i života u njemu (vidi Ps 33:6,9; Heb 11:3; 2.Pet 3:5). O tome smo već govorili, ali to nije sve.

“Sve je postalo preko nje (Božje riječi)... Ono što je postalo preko nje bio je život i život je bio svjetlo ljudima.” (Iv 1:3,4)

Ovdje s jedne strane vidimo riječ života, a s druge strane život koji je nastao od te riječi. S obzirom da je život bio svjetlo ljudima, a “svjetlo svijeta“ sam Isus, onda je Isus postao od te riječi koja je u Bogu (1.Tim

6:13; Iv 8:12). On nije ta riječ, ali je nakon svojeg proslavljenja dobio ovlaštenje da “sve podržava moćnom riječi” (Heb 1:3a; Iv 6:27). Ivan stoga ovdje opisuje Božju jasno definiranu misao kao plan svega onoga što je Bog namjeravao stvoriti. Bog je prvo naumio i rekao pa onda stvorio.

R

153

Poznato nam je da čovjek u sebi može imati najprije jasno definiranu riječ. Npr. onaj koji želi stvoriti neki proizvod kao što je auto, avion, robota, kuću i slično mora svoju zamisao prenijeti na papir ili u kompjutor pomoću 3D animacije. Može napraviti i maketu onoga što misli stvoriti, a u novije vrijeme i hologram. Tada je njegova riječ (zamisao) koja je bila u njemu sada pred njegovim očima ili kod njega prije nego pristupi stvaranju. Kao što su u čovjeka mudrost i moć sastavni dio osobnosti kako bi oživotvorio svoju kreativnost tako su “u Boga mudrost i moć” koji ga prate u svim njegovim zamislima i stvaralaštvu (Job 12:13; Da 2:20; Ri 16:27).

Apostol Ivan je vjerojatno koristio izvještaj iz knjige Izreka koji govorio o Božjoj mudrosti jer je znao da je Bog “jedini mudar” (Ri 16:27). Njegova mudrost je opisana kao personificirano biće koje za sebe kaže: “Gospod me je imao [posjedovao] u početku puta svojega, prije djela svojih, prije svakoga vremena. Prije vjekova postavljena sam, prije početka, prije postanja zemlje. (Izr 8:22,23 DK). Hebrejsku riječ 'kanani' koja znači 'posjedovati', 'imati', neki prevode sa 'stvoriti' (hebr. 'bara') čime se gubi misao o tome da je 'mudrost' sastavni dio Boga, a ne odvojeno biće.

Pisac u cijelom ovom 8. poglavlju govori o univerzalnom principu Božje mudrosti po kojoj je sve stvoreno. Ovdje mudrost dobiva osobnost pa ona sama sebe predstavlja kao da je riječ o osobi iako se podrazumijeva iz samog teksta da tu nije riječ o jednom drugom živom biću do Boga koje drži cijeli svemir u svojim rukama. Na isti bi način mogli personificirati i druge Božje osobine. Tako mi je jedan moj brat i prijatelj skrenuo pažnju da se u tim stihovima kaže kako ta “mudrost boravi s oštroumnošću”, pa ako je ona bila drugi Bog ili prvi anđeo, tko je onda bila ta “oštroumnost” (Izr 8:12).

Izgleda da bi mogli nabrajati mnoge Božje osobine i za svaku reći da je osoba koja je bila u početku u Bogu i došla do izražaja stvaranjem. Ali to nema smisla. Čak se i Sotonina mudrost temeljena na laži može opisati na personificiran način. On je “otac laži” pa je “laž” u tom istom smislu “rođena” po njemu (Iv 8:44; vidi Ps 7:14; Jk 1:15). I personificirana ‘laž’ može reći kako ju je njen otac posjedovao u početku njegovog neovisnog puta, od prije nego je nastao svijet. Naravno, njegova mudrost može biti utjelovljena u ljudima koji se suprotstavljaju Bogu, a svoje konačno utjelovljenje ona ima u “čovjeku bezakonja” koji predstavlja antikrista. O tom bezakoniku se u prvom stoljeću govorilo kao o “tajni koja već djeluje ali se još nije otkrila u svijetu” (2.So 2:3,7). Na sličan način je i Isus, sin čovječji, djelovao u svijetu prije nego se jasno otkrio kao Krist, Sin Božji. Kad je u pitanju Sotonin plan, onda je riječ o tajnom planu stvaranja antikrista koji bi trebao na zemlji predstavljati Krista.

154

Sotona je sam po sebi bog ovog svijeta i antikrist, ali niti se on, a niti neki njegov anđeo ne moraju utjeloviti ili materijalizirati u ljudsko biće da bi glumili čovjeka bezakonja koji će se u Božjoj kući prikazivati bogom (2.So 2:3,4). ‘Čovjek bezakonja’ nije postojao na nebu niti se treba utjeloviti na zemlji u ljudsko biće koje bi jedno vrijeme sakrivalo svoj pravi identitet dok se ne očituje svijetu kad sjedne u hram Božji. Dovoljno je da Sotonina lažna riječ ili zamisao bude utjelovljena u ljudima, a posebno u onom čovjeku kojega on namjerava iskoristiti za svoj veliki i konačan plan ostvarenja pokvarenog nauma o svom novom svjetskom poretku. Tako je i sa Božjom mudrosti koja je izvor Božjeg stvaralačkog puta kod ostvarenja njegovog vječnog nauma sa čovjekom i njegovim novim svjetskim poretkom.

Kad pisac kaže za mudrost da ju je Bog doveo u postojanje rođenjem, onda to ne možemo bukvalno prihvatiti jer ona ne može biti stvorena budući da je ona temelj za stvaranje i početak svakog stvaralaštva. Npr. “strah [prema Bogu] je početak mudrosti“ (Izr 9:19). Čovjek je biće ljubavi, ali se ljubav u njemu može roditi u određenom trenutku. Prema tome, Bog je sam po sebi mudar i ta njegova mudrost postoji u njemu u svu vječnost, ali njen početak se može pratiti od nastanka njegovog nauma s čovjekom jer je tada bila oživotvorena. Ona je mogla biti rođena (stvorena) i dobiti svoje obličje samo kroz Božji naum. Naum može nastati u umu ili biti rođen u umu a samim tim i stvoren u umu. Za Isusa se može reći da je rođen od Boga, jer je nastao u Božjem umu. U umu se može roditi neka ideja ili zamisao koju se s vremenom potpuno oblikuje. Npr. kad netko želi nešto stvoriti, on najprije stvara nacrt koji može biti u obliku jedne projektne knjige. Ta knjiga je odraz njegove mudrosti, pa je samim tim ta mudrost oživotvorena i oblikovna u toj knjizi. Ona je s knjigom dovedena u postojanje i od tada je vidljiva kroz stvaranje svega što je već definirano u tom idejnom projektu. Budući da je naum potpuni odraz Božje mudrosti, onda je ta mudrost kroz taj naum dobila svoj oblik i bila oživotvorena kroz svoje djelovanje prilikom stvaranja i održavanja Božjeg stvarstva (Iz 44:24). Isus je tako rođen u Bogu, odnosno u Božjem umu. Bio je stvaran prije nego je došlo vrijeme da se rodi na zemlji. Stoga se pisac nadovezuje na personificiranu mudrost i kaže za “riječ”: “Ona je u početku bila kod Boga (u Bogu). Sve je postalo preko nje i bez nje nije postalo ništa” (Iv 1:2,3).

Prema tome, apostoli su mogli iz Isusovih riječi zaključiti da je Božja riječ oduvijek bila s Bogom kao sastavni dio njegove mudrosti iz koje je sve nastalo, dok je Isus dobio od Boga ovlaštenje da tu moćnu riječ života od svog pomazanja podržava u sebi i prenosi ljudima kao svjetlo koje su trebali primiti po svetom duhu (Izr 2:1; 11:2; Da 2:20,23; Iz 11:1,2).

155

Slično tome “mudrost svijeta” čiji je kreator Sotona nije osoba nego zamisao koja je stvorila ovakav nepravedni svijet i sve što je na njemu. Sve što je u povijesti čovječanstva vezano za zlo, laž i nepravdu je nastalo preko nje i bez nje nije ništa postalo jer je Sotona planer, graditelj i bog svog svijeta (Ez 28:12-17; 1.Ko 1:20).

Kad je Ivan rekao da je sve “postalo preko Božje riječi” onda je mislio na samog Stvoritelja u kojemu je prisutna njegova “riječ” po kojoj je sve stvoreno. Time se sigurno nadovezao na gledište apostola Pavla koji je godinama prije njegove izjave zapisao o Bogu: “jer sve je od njega i po njemu i za njega... ” (Rim 11:36). Također je napisao: “onome (Bogu) radi kojega je sve i po kojemu je sve” (Heb 2:10). Ove riječi treba uzeti u obzir jer one govore o samom Bogu po kojemu je sve stvoreno od njega i za njega. No, kad Pavle i Ivan ukazuju na Isusa po kojemu je nastao svijet i za kojega je sve stvoreno onda to ima jednu drugu dimenziju povezanu s novim stvaranjem. Razmotrimo stoga njihove izjave u toj drugoj dimenziji.

(2) Druga izjava koju smo naveli govori o Isusu. Naime, Ivan (u st. 9) najprije spominje Božje “svjetlo” koje je došlo na svijet preko Isusa pa u tom kontekstu kaže:

“On je bio u svijetu i svijet je postao [po njemu], ali svijet ga nije upoznao.” (Iv 1:10, NS, IŠ)

Riječ i svjetlo koji su bili u Bogu sada su bili u Isusu (posredniku) pa su njegovi učenici njega kao Božjeg zastupnika smatrali bogom. Isus je s ulogom Adama postavio pravi temelj za život, pa je nakon uzašašća tom moćnom riječju mogao podržavati (održavati u postojanju) sve što je stvoreno. Zato je Ivan u drugoj izjavi mogao napisati da je “svijet postao po njemu” jer je on preuzeo na sebe tu riječ života preko koje je svijet postao (Heb 1:3). Kad kaže da je svijet postao po njemu, onda misli na ljudsko društvo koje je nastalo po prvom čovjeku Adamu. Isus je zamijenio Adama pa je time preuzeo na sebe sav svijet. Svima koji preko njega dobiju život, bez obzira što su na vremenskoj crti živjeli prije njega, on postaje “Otac vječni” ili “duh koji daje život” (Iz 9:6; 1.Ko 15:45; Tit 3:4-7). Onima koji ga prihvate daje “pravo da postanu djeca Božja” (Iv 1:12). U konačnici svi će oni biti nova stvorenja prilikom ponovnog stvaranja tako da je on zaista “početak, prvi koji je [dobio vječni život]” i po njemu će nastati budući tj. novi svijet, novo ljudsko društvo (Mt 19:28; 2.Ko 5:17; Gal 6:15; Ef

2:10; Kol 1:18; Heb 2:5). Početak čovječanstva će na kraju biti potvrđen u Kristu, drugom Adamu. Zato je u tom smislu Isus Krist za sebe rekao da je on potvrda Božjeg nauma s obzirom na Božja nova stvorenja tj. da je on “Amen,…početak Božjeg stvorenja” (Ot 3:14; IŠ, JB, DK).

156

Da drugi Adam (Krist) nije bio u Božjem planu, svijet ne bi ni postojao. No, svijet postoji zahvaljujući njemu koji je dao svoj život za njega, što je Bog unaprijed predvidio i odredio. Sve što je Isus govorio o sebi u povezanosti sa nebom i Bogom je imalo povezanosti sa događajima koji su unaprijed odredili njegovo mjesto u Božjem naumu prije nego je stvarno postojao kao osoba.

(3) Treća izjava se također odnosi na Isusa i donekle je slična drugoj izjavi apostola Ivana a izrekao ju je apostol Pavle kad je zapisao:

“[u njemu (Isusu) imamo otkupljenje krvlju njegovom, oproštenje grijeha]. On [kao čovjek] je slika nevidljivog Boga, [prvorođenac svakog stvorenja]. Jer [u njemu] je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja bilo uprave bilo vrhovništva bilo vlasti. Sve je stvoreno [po njemu] i za njega. On je prije svega i [sve postoji u njemu].” (Kol 1:14-17, NS, IŠ)

Budući da je u ranijim poslanicama Korinćanima, Efežanima i Galaćanima Pavle pisao o novom stvaranju koje se počelo odigravati po Kristu po kojem smo nanovo stvoreni, onda je to bila pozadina gornjih riječi Kološanima koji su ranije čitali te spomenute poslanice (Kol 4:16). Pavle stoga ne spominje prvo stvaranje svemira i čovjeka koje je nastalo po Bogu i za Boga, nego novo stvaranje svijeta kojeg Bog stvara “po Isusu” i “za njega”, jer “mi (nova stvorenja) smo stvoreni u Kristu Isusu” (Ef 2:10; 2.Ko

5:17). On je bio unaprijed određen za predvodnika novog stvaranja pa je Bog “po njemu” stvorio sve što je povezano s Kraljevstvom na zemlji u što su uključena prijestolja, uprave, vrhovništva i vlasti. Sve to je Bog stvorio i uredio “za njega” koji je bio unaprijed određen da bude prvi nosilac vlasti tog zemaljskog kraljevstva. S obzirom da je on “prvorođenac svakog stvorenja” onda je on po autoritetu prvi među svim novim stvorenjima.

Do Isusove smrti sve je bilo uređeno po Adamu na jedan način koji je zahtijevao promjenu, a kada je Isus uzašao na nebo i sjeo zdesna Bogu, onda je tada Bog počeo sve novo stvarati po njemu. Pavle je to izrazio kao gotovu činjenicu kao da je to već stvoreno iako to još ne vidimo. On u vezi tog stvaranja opisuje zastupnička mjesta u Božjoj vladavini koja su dana izabranim ljudima i anđelima preko kojih Isus sada upravlja svojom skupštinom, koja je njegovo “kraljevstvo” (Kol 1:13). Službenici tog kraljevstva koji se pokažu vjernima i razboritima će u budućnosti dobiti nove i veće ovlasti kad on sjedne na svoje zemaljsko prijestolje (Mt 25:31). No, ako želimo doslovno reći da je Bog po Kristu sve stvorio onda ni ta misao ne mora značiti da je Isus morao postojati da bi po njemu bilo sve stvoreno.

157

Od samog stvaranja su nebeski anđeli dobili ulogu da služe čovjeku za kojega je sve stvoreno. Oni su stoga postali svjesni da svoje postojanje zaslužuju tom čovjeku, pa se u tom smislu može govoriti kako su čak i oni stvoreni po čovjeku i za čovjeka. Čovjek je bio glavni uzrok stvaranja pa je na neki način morao postojati prije svega ostalog da bi po njegovoj mjeri i za njega sve bilo stvoreno. Bog je dao do znanja da je broj “144” (12 x 12) “mjera čovjekova koja je i anđelova” (Ot 21:17). Anđeoski svijet je uređen po istoj mjeri po kojoj je Bog namjeravao urediti čovječanstvo, što će se na kraju ostvariti po Kristu i 144000 onih koji će učestvovati u stvaranju i organiziranju novog svjetskog poretka (Ot 7:4; 14:1).

Bog nije morao najprije doslovno stvoriti čovjeka na nebu da bi po njegovoj mjeri stvorio nebo, zemlju i sve drugo što je potrebno. Čovjek je rođen ili nastao prije svega ostalog na jedan poseban način kao mjera po kojem su nastali preduvjeti za njegovo pojavljivanje u što spada i anđeoski svijet jer su i oni bili preduvjet za stvaranje čovjeka kojemu će služiti. Naime čovjek je rođen po Bogu koji ga je doveo u postojanje. Biblija kaže da su očevi uzročnici začeća kojim rađaju svoje sinove (vidi 5.Mo 32:18; Izr

23:22, TD). Bog je tako rodio ili doveo u postojanje Adama, a zatim i Isusa (Job 15:7).

Isus Krist je odigrao zamjensku ulogu tako da nije mogao doslovno postojati prije Adama, a kamoli prije svega ostalog. No, on je postojao u Bogu. Adam i Isus predstavljaju tog Božjeg jedinstvenog čovjeka, Božjeg Sina koji je nastao u Božjem umu prije drugih bića jer je taj čovjek bio glavni razlog zbog kojeg je sve nastalo. Za Isusa se tu može govoriti da je bio početak Božjeg stvaranja ali samo ako ga se gleda kao zamjenskog Adama. Bog je Adama imao u početku prije nego je stvoren i prije nego je svijet po njemu nastao. Prije nego je stvoren sve je već bilo stvoreno za njega i sve njegove potomke.

To što je čovjek stvoren zadnji, ne znači da je bio najniže biće podređeno da služi anđelima. Ne, čovjek je stvoren zadnji kao onaj zbog kojega je sve nastalo, pa izgleda da je sve što je do tada stvoreno na nebu i zemlji bilo zbog čovjeka i za čovjeka. Budući da je bio u Božjem planu prije stvaranja onda se također može reći da je on “prije svega” što je stvoreno. U tom smislu Bog bez ičije pomoći “sve čini” ali je “po [Sinu Božjem, po njegovoj mjeri] sve stvoreno i po [njemu, po njegovoj punini] mi živimo” (1.Ko 8:6; Iz 44:24; 45:12; Ef 4:13).

Npr. kad se začne dijete pa čak i prije toga, roditelji prije njegovog rođenja naprave sve za njegov dolazak. Pripreme krov nad glavom, urede njegovu sobu i osiguraju svu potrebnu odjeću, hranu a time i njegov život i njegovu budućnost. Iako se to dijete još nije rodilo moglo bi se reći da je

158

ono planirano i da je po njemu i za njega sve učinjeno i pripremljeno, odnosno da je sve stvoreno po njegovoj mjeri i potrebi. Rođenje označava samo početak razumnog bića koje je prije toga planirano, a kasnije i definirano genomom svojih roditelja. Bog je mogao imati čovjeka u svom umu kao rezultat njegove neizmjerne mudrosti i gledati stvarnost prije nego ju je stvorio. Čovjeka je zamislio kao svoje dijete kojega će on odgajati i osposobljavati za mnoge stvaralačke zadatke te je sve što je stvorio podredio njemu koji je trebao doći na zemlju. Adam je imao svoj početak prije svega što je stvoreno jer je potpuno definiran u Bogu kao prvorođenac svega što je stvoreno. Iako još nije postojao kao živa slika nevidljivog Boga, Bog ga je “ljubio kao samog sebe” jer je u njegovim očima bio živ u toj mjeri da je sve stvoreno po njemu i za njega (Mt 22:39).

Zaključak: U ovom prethodnom dijelu smo mogli spoznati da su prije čovjeka stvoreni anđeli koji su trebali služiti Bogu i čovjeku. U njihovoj hijerarhiji su samo neki od njih zauzimali mjesto odmah do Boga kao što su kerubini opisani sa četiri glavne osobine - ljubav, pravda, mudrost i moć. Njih u jednoj biblijskoj viziji vidimo gdje stoje oko Božjeg prijestolja pa ih možemo smatrati prvim po autoritetu u nebeskom vijeću. Nitko od njih nije veći od drugih nego zajedno čine vijeće s kojim Bog komunicira prilikom odlučivanja. Bog je, kad je došlo vrijeme stvaranja čovjeka, mogao samo njima reći: “Načinimo čovjeka na sliku svoju, nama sličnog...” (1.Mo 1:26). Ta mogućnost je bila i ostala u mislima svih Židova jer oni u Svetim spisima nisu nikad vidjeli neku drugu mogućnost pa je izraz “načinimo”, koji je naveden u množini, mogao ukazivati da je Bog razgovarao sa nekima od istaknutih anđela, a ne sa jednim bićem koje je u slučaju neuspjeha trebalo postati čovjek i doći kao Mesija. Da je npr. Isus bio taj sustvoritelj s kojim je Bog stvarao, onda je imao priliku da to kaže, ali to nikad nije rekao jer po njemu nije ni nastao čovjek. Umjesto toga on je rekao Židovima: “Zar niste čitali da ih je stvoritelj njihov (Otac Jehova) u početku načinio kao muško i žensko” (Mt 19:4).

Apostoli nisu nikad Isusa smatrali nebeskim sustvoriteljem, pa ga nisu ni pitali za ove i mnoge druge nebeske stvari u kojima su učestvovali samo anđeli, a budući da su ga smatrali čovjekom, njihova pitanja su bila samo u okviru onoga što je mogao znati po Božjoj objavi, a ne po onome što bi on mogao znati kao nebesko biće iz daleke prošlosti. I njegovi odgovori su bili samo u okviru onih svetih “tajni” koja mu je Bog otkrio, a ne što bi mogao sam po sebi znati (Iv 12:49; Mt 24:36; Am 3:7). Njegovo osobno znanje i umne sposobnosti su bile na razini čovjeka. Njegovo stvarno životno iskustvo je obuhvaćalo samo vrijeme od rođenja, a ne vrijeme prije toga.

159

Isus je zastupao Božju mudrost i Božju riječ. Bog mu je kod prvog susreta (“licem u lice”) dao zapovijed što da kaže ljudima tako da su njegove riječi bile u Bogu prije nego je svijet nastao. On nije govorio ono što je mogao reći iz svoje zemaljske perspektive već samo ono što je spoznao od Boga i što je nadilazilo njegovo znanje. Činio je čuda koja su nadilazila njegovu moć, jer su ona bila odraz Božjeg djelovanja preko njega (Iv 3:2; 5:36; 14:10). Kad je rekao da mu je Bog dao što da govori, to je prisutne moglo asocirati na Zakon i zapovjedi koje je Bog dao ljudima preko Mojsija, a koje je Mojsije izgovorio pred ljudima.

Mojsije je, kako kaže izvještaj, “ušao u oblak i popeo se na goru. I ostao je na gori četrdeset dana i četrdeset noći”. Također kaže da se on “popeo k pravome Bogu” te je nakon 40 dana sišao sa brda Sinaja i ljudima “izložio sve što mu je Bog zapovjedio” (2.Mo 19:3-7; 24:18). Isus je također 40 dana bio s Bogom nakon čega je sve Božje zapovijedi izložio ljudima. Da li je Isus tada vidio Boga? Isus kaže da ga je vidio, pa je rekao svojim učenicima: “U Prorocima je napisano: ‘Svi će biti poučeni od Jehove.’ Svatko tko sluša Oca i uči od njega, dolazi k meni. To ne znači da je itko vidio Oca, osim onoga koji je od Boga, on je vidio Oca” (Iv 6:45,46). Kako je on to mogao vidjeti Boga ako je sam Bog jasno rekao da ga čovjek ne može vidjeti i ostati živ?

Nijedan čovjek do tada nije vidio Boga, pa tako ni Isus. Zašto je onda on rekao da je vidio Oca i zašto ta izjava nije nikoga uznemirila? Kad je patrijarh Jakov rekao: “Vidio sam Boga licem u lice”, on je znao da je vidio samo anđela Božjeg koji je zastupao Boga (1.Mo 32:30; Su 6:22). Isto je tako i Isus mogao vidjeti samo Božjeg zastupnika, a samim tim i svog Boga jer je taj zastupnik bio s njim umjesto Boga. Međutim, kad analiziramo Isusove riječi u kontekstu, onda vidimo da je želio reći ipak nešto drugo.

Isus kaže da onaj tko sluša Oca ne znači da ga je i doslovno vidio. Riječ “vidjeti” znači upoznati ga onakvim kakav jeste. U tom smislu ga je vidio tj. upoznao samo onaj koji je došao od Boga. Isus je tada bio jedini čovjek koji je svetim duhom stvoren a kasnije i duhovno rođen direktno od Boga. Jedini je imao posebno iskustvo u kojem je razgovarao s svojim Ocem pa je samim tim bio jedini koji ga je blisko upoznao. Blizak susret sa svojim Ocem je imao neposredno prije i nakon krštenja, ali ga vjerojatno nije doslovno vidio jer čovjeku nije moguće vidjeti Boga i ostati živ. On je poput Mojsija vidio njegovu slavu i “razgovarao s njim licem u lice” o svemu a prije svega o načinu kako će Otac preko njega omogućiti ljudima oslobađanje od grijeha i smrti (2.Mo 32:30; 33:11).

160

Izraz “licem u lice” ukazuje na prisnost u razgovoru. Tada je Isus upoznao svog nebeskog Oca na način na koji je samo on mogao jer je samo on dobio prednost da ga zastupa kao prvorođeni sin. Ivan je to potvrdio rekavši:

“Nijedan čovjek nikada nije vidio Boga. Jedinorođeni bog (Sin Božji, čovjek Isus Krist) koji je Ocu najbliži, on ga je obznanio.” (Iv 1:18)

U ovoj izjavi se ne kaže da je Isus doslovno vidio Oca, nego da ga je obznanio, što znači da ga je vidio u smislu poznavanja. Da je Isus samo vidio lik svog Oca, to ne bi nužno značilo da bi ga time dobro upoznao, pa ga ne bi ni mogao objaviti svijetu. No on ga je objavio jer ga je upoznao kao osobu. Isus je izraz “vidjeti” upotrijebio u tom simboličnom smislu samo par rečenica prije kada je rekao: “Jer volja je Oca mojega da svatko tko vidi Sina i vjeruje u njega ima vječni život” (Iv 6:40). Velika većina ljudi nisu bili u mogućnosti doslovno vidjeli Sina, niti je to uvjet da netko dobije vječni život. Apostol Petar je rekao kršćanima: “Iako [Isusa] nikada niste vidjeli, vi ga ljubite” (1.Pet 1:8). Mi ga nismo doslovno vidjeli ali ga možemo vidjeti svojim duhovnim očima samo ako ga ljubimo onako kao što je Isus Krist ljubio svog Oca. Prisna ljubav je jedini način dobrog upoznavanja, kako našeg Boga tako i njegovog Sina, Isusa Krista.

Da bi netko vidio Sina, a preko njega i nebeskog Oca, trebao je ljubiti i upoznati te dvije osobe kao što je to Isus kasnije rekao svom Ocu u molitvi: “A da bi dobili vječni život, trebaju dobro upoznati (vidjeti) tebe, jedinog pravog Boga, i onoga (čovjeka) koga si poslao, Isusa Krista” (Iv 17:3). Isus Krist je kroz svete spise a posebno prije svog pozvanja dobro upoznao svog Oca, tako da je mogao za sebe govoriti da su on i Otac u zajedništvu. Mogao je reći da je vidjeti (tj. upoznati) njega kao sina čovječjeg isto što i vidjeti (tj. upoznati) i njegovog i našeg Oca. Mnogi su Židovi u prvom stoljeću vidjeli Isusa ali ga nisu upoznali jer ga nisu ni ljubili. Doslovno viđenje nema nikakvog utjecaja na pouku, nego se naš um oblikuje zbog upoznavanje Božjih osobina koje se prvenstveno kriju u Božjoj riječi i njegovim zapovijedima i zakonima.

Isus je odrastao u bogobojaznoj obitelji gdje je kroz Božju riječ upoznao svog Oca kao i svi drugi Izraelci. No on je jedini koji je Boga upoznao odnosno vidio na puno prisniji način jer ga je ljubio. Bilo mu je dovoljno 40 dana da ga još bolje upozna dok ga je On vodio po pustinji (Lk

4:1). Bog mu je tada dao svoju riječ, zakone i zapovjedi. Sklopio je s njim savez za kraljevstvo i zato trebamo doći k Isusu da bi bili poučeni od Boga (Lk 22:29).

161

Ivan je Isusa nazvao jedinorođeni sin, a također i jedinorođeni bog (od Boga izabrani kralj, sudac) jer je jedino kroz tog posebnog Sina određeno da potekne vječni život od Boga za sve ljude. Napisao je: “Bog je ... Sinu dao da ima život u sebi. I dao mu je vlast da sudi, jer je sin čovječji” (Iv

5:26,27). Jedino on ima pravo dijeliti s Bogom sve što je njegov Otac stvorio u povezanosti sa čovjekom (1.Iv 4:9; Iv 1:18; Heb 11:17).

Imenica “bog” ima svoju primjenu kod osoba koji zastupaju Boga, njegovu riječ, njegovu moć i njegov autoritet. Tako je Bog rekao proroku Mojsiju: “Evo, postavljam te za boga faraonu... Ti ćeš govoriti sve što ti zapovjedim” (2.Mo 7:1,2). Mojsije je zastupao Jehovu kao Boga i Spasitelja. Sve ono što je Mojsije rekao i činio imalo je autoritet u Bogu. U tom trenutku na Zemlji nije bilo većeg čovjeka od Mojsija. Čak ni faraon, koji je bio vladar jednog velikog svjetskog carstva, nije bio veći od Mojsija. Samo je Bog bio iznad Mojsija. Mojsije sam po sebi nije bio Bog, nego je ono što je govorio i činio bilo od Boga. On je na Zemlji bio “umjesto Boga” (2.Mo 4:12,16). Faraon je u njemu samo vidio fizičku manifestaciju Boga. Zato je Mojsije mogao biti bog faraonu jer je iza njega stajao autoritet veći od faraona.

Na isti način je i Isus postavljen da “umjesto Boga” bude bog svim ljudima jer je kroz njega Bog očitovao svoj autoritet i svoju moć. Samo je Bog iznad njega. Isus je također govorio kao onaj tko ima autoritet Boga. “Narod je bio zadivljen njegovim učenjem, jer ih je učio kao onaj iza čijih riječi stoji Bog” (Mt 7:28,29).

Predpostojanje u ‘riječi’

ITKO od Židova i prvih kršćana nije odbacivao predpostojanje Mesije kroz Božju riječ, jer je on postojao u Bogu i u njegovoj riječi prije

nego je svijet nastao. Zato stoji napisano da nas je Bog “spasio (...) zbog svojega nauma i nezaslužene dobrote, koja nam je još u davno doba dana u Kristu Isusu” (2.Ti 1:9). Pavle ne kaže da je Isus Krist postojao u davno doba, nego da nam je Bog u svom naumu predstavio Krista preko kojega će nas spasiti od ropstva grijeha i smrti. Bog je Krista u davno doba već objavio Adamu tako da su i prvi Adamovi sinovi znali da će taj izbavitelj biti jedan od ljudi. U tom smislu se moglo govoriti o Isusovom predpostojanju jer je bio posvećen i postavljen kao ličnost prije nego je svijet nastao, kao što su prije svog rođenja bili postavljeni i neki proroci. Oni su postojali prije svog rođenja ali samo u Božjem naumu, a nakon rođenja su poslani u svijet među narod.

N

162

Problem je nastao kada su neki samozvani kršćanski učitelji tu ‘riječ’ utjelovili na nebu prije zemaljskog utjelovljenja. Takvo tumačenje kao i sva druga koja se zasnivaju na Isusovom predljudskom postojanju nailaze na probleme i kontradiktornosti. Npr. kad Ivan piše: “Riječ je postala tijelo”, onda to pretpostavlja da prije toga riječ nikad nije bila tijelo. Da li je onda Isus mogao postojati prije svog rođenja ako u tom smislu nije imao tijelo?

Apostol Pavle je napisao: “Nije svako tijelo isto tijelo: drugačije je tijelo čovječje, a drugačije tijelo stoke, drugačije pak tijelo ptičje, a drugačije riblje. I ima nebeskih tijela i zemaljskih tijela...” (1.Ko 15:39,40). Općenito govoreći tijelo je nešto što se odnosi na neko živo biće, u ovom slučaju na čovjeka. Poznato je da anđeli kao nebeska bića imaju nebesko tijelo koje je nematerijalne prirode. Ako Ivan kaže da je riječ utjelovljena tek u Isusovom ljudskom obličju, onda je prije svog utjelovljenja postojala u izvantjelesnom obliku, što znači da nije bila osoba jer nije imala tijelo.

Prema tome, ako se tvrdi da je ta riječ (logos) prije toga prebivala u tijelu nebeskog bića onda se time zaobilazi činjenica da je ona prvi put bila utjelovljena u Isusu na zemlji, a ne na nebu u nekom nebeskom biću. Također se zanemaruje činjenica da je Isusa tek nakon uskrsnuća Bog “uzvisio i podario ime -“Riječ Božja” - koje je iznad svakog drugog imena” (Ot 19:13; Flp 2:9; Dj 2:33).

Oni koji vjeruju u Isusovu preegzistenciju moraju zatvoriti oči i zanemariti ono što je Ivan zapisao i onda protivno tome tvrditi da je ‘logos’ božanska osoba u svom nebeskom tijelu, čime Ivanova izjava “Riječ je postala tijelo” gubi svoj pravi smisao. Ako je Isus već imao nebesko tijelo, onda se mogao samo materijalizirati i to bi bilo prividno, a ne stvarno ljudsko tijelo. No, Isus je od samog početka bio ljudsko tijelo u kojem je prilikom pomazanja utjelovljena Božja riječ. Ona je u njemu bila utjelovljena jer je Isus tada svjesno i dobrovoljno na sebe preuzeo tu riječ koja ga je vodila najprije u mučeničku smrt, a poslije uskrsnuća u neraspadljivu slavu vječnog života.

Da je Isus postojao u nebeskom tijelu, onda je njegovo nebesko tijelo moralo najprije umrijeti na nebu, nakon čega bi Bog premjestio njegovu dušu u tijelo začetog djeteta gdje bi nastavio živjeti, ali na način da bi Bog u mozgu tog ljudskog bića potisnuo sva njegova prijašnja sjećanja na nebeski život jer bi bilo čudno da dijete odmah zna sve tajne svijeta i da progovori ljudskim i anđeoskim jezikom. Bilo bi čudno da potpuno formirana osoba živi u tijelu djeteta i da se ponaša djetinjasto kako bi prikrio svoje pravo lice.

163

Što bi se u međuvremenu dešavalo sa nebeskim tijelom dok Isus boravi u ljudskom tijelu? Bilo bi mrtvo jer je tijelo bez duha mrtvo (Jk 2:26). I što bi bilo sa Isusovim zemaljskim tijelom ako je on prilikom uskrsnuća prešao u nebesko tijelo? Opet bi se moglo reći da je ono ostalo mrtvo pa bi se time poništio sam temelj vjere u uskrsnuće ljudskog tijela. S druge strane, ako je uskrsnulo nebesko tijelo koje je preko 30 godina bilo mrtvo, onda to nije ono uskrsnuće čovjeka o kojem Biblija govori nego uskrsnuće nebeskog bića, pa Isus ne bi bio prvina od uskrsnulih ljudi (1.Ko 15:20). Na sve to nisu računali oni koji su htjeli utjeloviti ‘riječ’ prije utjelovljenja čime su zanemarili pozadinu pojedinih izjava koje je napisao apostol Ivan.

Božja ‘riječ’ je široki i rastezljiv pojam. Ne odnosi se samo na ime koje je dobio Isus, nego i na Božji naum kao svetu tajnu koja je bila povezana s njim. Pokušajmo zamisliti neki pojam. Iako ga ne izgovaramo, on je u nama već oblikovana riječ, odnosno riječ sa svojim značenjem. Ukoliko se pojam odnosi na nešto što ćemo uraditi ili stvoriti, onda ona u sebi nosi sve značajke naše osobnosti. Tako je i sa ‘riječju’ koja je bila u Bogu. Sastavni i najvažniji dio te Božje riječi bio je čovjek. On je u početku bio samo slika u Božjem umu. Po toj prvoj slici čovjeka, koja je bila u Bogu prije nastanka svijeta, trebalo se oblikovati cijelo čovječanstvo. Ta prvobitna slika je bio ‘Adam’, no trebamo uzeti u obzir da su njegovu ulogu imale dvije osobe koje su na jedinstven način nastale i živjele na zemlji – prvi i posljednji Adam. Isus je mogao kao čovjek postojati i prije svog rođenja ali ne kao stvarna osoba nego kao zamišljena ličnost i slika čovjeka koji je bio potpuno definiran u Božjem umu prije nastanka svijeta. On je kao takav bio opisan u biblijskim proročanskim slikama kao onaj koji će biti poslan u svijet i to se desilo u točno određenom trenutku povijesti kada je ta riječ - ‘drugi Adam’ - postala tijelo ili ljudsko biće.

Prvi Adam je kao osoba bio unaprijed određen da bude čovjek pa je kao takav svoj početak imao na nebu kod Boga kao točno definirana ‘riječ’. Po svojoj definiciji Adam je bio čovjek još na nebu i prije nego je stvarno postojao kao osoba, pa se može slobodno reći da je za Boga bio živ prije nego je stvoren na Zemlji. Može se reći da je začet u Božjem umu i da je proizašao ili rođen od Boga kao izraz Božje neizmjerne mudrosti i da je sam po sebi sin Božji koji je bio u Božjem obličju. On je trebao biti Božje prvorođeno zemaljsko dijete – sin prvorođenac. Nakon što je prvi Adam zakazao, drugi je čovjek trebao doći na njegovo mjesto i biti ta savršena slika po kojoj su se ljudi trebali oblikovati. Taj drugi čovjek je mogao biti Isus, jer je samo on unaprijed određen za tu ulogu (Ri 8:29).

164

Kao što je prvi Adam potekao s neba, tako se moglo reći i za drugog Adama, pa izgleda da je mnogo toga u vezi Isusa moguće razumjeti i objasniti na ovakav jednostavan način. Zato ove misli često provlačim kroz ovu knjigu kako bi stavio naglasak na tu svetu tajnu koja je bila sakrivena kroz vjekove.

Prvi i drugi Adam su svoje postojanje imali u Bogu, u njegovom umu i mudrosti prije nego su stvoreni na zemlji. Adam je bio prvorođenac i u fizičkom smislu jer je prvi doveden u postojanje stvaranjem od praha zemaljskog. Bio je na vremenskoj crti stariji od Isusa – drugog Adama. No on je prokockao svoje prvorodstvo, koje je kasnije po vremenskoj horizontalnoj crti pripalo drugom istovjetnom čovjeku po redu - Isusu Kristu. Sjetimo se primjera, kojeg smo već spomenuli, kad je patrijarh Jakov preuzeo prvorodstvo svog starijeg brata Ezava (1.Mo 25:32,33). Slično se desilo sa Jakovljevim sinom Rubenom za kojega kaže: “Sinovi Rubena, prvorođenca Izraelova (naime, on je bio prvorođenac, ali je oskvrnuo postelju očevu, pa je njegovo pravo prvorodstva bilo dano sinovima Josipa, sina Izraelova, tako da on nije bio upisan u rodoslovlje kao prvorođenac…)” (1.Lje 5:1). Kad imamo u mislima tu pozadinu, a time i cijelu priču oko Adama i Isusa onda bi mogli odmah razumjeti što je Isus mislio kad je izjavio:

“...prije nego što se Abraham rodio, ja sam postojao.” (Iv 8:58)

Isus ovdje opet nije jasno definirao svoju misao pa se ne može odmah tvrditi jedno a potpuno zanemariti drugo mišljenje. Izraz ‘postojao’ čak i ne postoji u izvornom tekstu nego samo “ja sam“ (‘ego eimi’), pa je lako zaključiti na što je mislio jer su ga neposredno prije toga pitali: “Za koga se ti izdaješ?” (8:53). Ovo pitanje su postavili jer je za sebe koristio riječi koje nitko do tada nije izgovorio tako da im je neizravno rekao: “prije nego se Abraham rodio, ja sam (on, obećani Mesija)”. Ova rečenica, kada je gledamo u kontekstu, u sebi krije zagonetku oko njegovog identiteta. On je naime znao za svoju zamjensku ulogu, odnosno da je doveden u postojanje umjesto Adama, pa je u tom smislu postojao (u Bogu) kao Mesija prije Abrahamovog rođenja. Da bi to lakše prihvatili, moramo uzeti u obzir neke slične izjave. Naime, i apostol Pavle je u tim Isusovim riječima mogao vidjeti Isusa kao drugog Adama jer je i sam koristio takav način izražavanja. Npr. on je za sebe rekao: “Ustvari, ja sam bio živ dok nije bilo zakona, ali kad je stigla zapovijed, grijeh je oživio, a ja sam umro” (Ri

7:9). Pogledajmo kako se njegove riječi mogu protumačiti:

“Pavao je (...) ”nekoć živio kad nije bilo Zakona“. Kad je to bilo? Pa, kad je bio u Abrahamovim bedrima prije nego što je Jehova dao Zakon.“ (Stražarska kula, 1.9.1991. str. 31)

165

Iz ovog jednostavnog zaključka koji se sam po sebi nameće, proizlazi da je Pavao koristio jedan sličan model izražavanja kao i Isus. Iz te perspektive je mogao postojati prije Mojsija, tako da je živio i umro prije nego je stvarno postojao. Naravno, on se još nije rodio ali se samo koristio određenim načinom izražavanja kako bi objasnio neke važne istine i događaje u koje je i sam bio izravno ili neizravno uključen prije svog rođenja. Na isti način je i Isus mogao koristiti takav način izražavanja. Prema tome, način na koji su se izražavali Isus i apostol Pavle i drugi nadahnuti pisci govori o njihovom rječniku kojeg se moglo razumjeti samo ako se određena misao gleda iz nebeske perspektive i poveže sa cijelim biblijskim kontekstom. Kao što je Pavle u tom smislu mogao živjeti i umrijeti stoljećima prije nego se stvarno rodio, čak i prije nego je uveden Zakon, tako je i Isus mogao biti Mesija prije Abrahama, pa čak i prije nego je nastao svijet. Njega se kroz Božju Riječ moglo promatrati kao živu osobu prije nego je krštenjem stupio na zemaljsku scenu kao Mesija (pomazanik) jer je čak, kako piše Ivan, i umro kao janje prije nego je svijet nastao (Ot 13:8).

U hebrejskim spisima pisci u 1.licu pišu ono što je Isus mogao reći i doživjeti tek stoljećima kasnije, tako da su čak i Židovi prije Isusovog rođenja mogli u Pismima doživjeti Krista kao živu osobu koja misli, govori i postupa po Božjoj volji. Isus je bio živ i prije nego je rođen jer je bio oživotvoren kroz Božju proročku Riječ koju su po predaji i Pismu čuli mnogi naraštaji Židova. “Riječ je Božja živa”, pa je i Mesija u tom smislu bio živ puno prije nego je došao na svijet (Heb 4:12). Mnogi su ga u Božjoj Riječi mogli iz daleka vidjeti i čuti. Sam Isus Krist je u tim proročanskim zapisima mogao vidjeti sebe. Svi oni vjerni Božji sluge - Noa, Izak, Jakov, Josip, Mojsije, David i drugi - koji su u sebi nosili jedan dio njegove mesijanske ličnosti, su živjeli stotinama godina prije njegovog rođenja i po njima je on i tada bio živ jer su bili djelomična slika onoga što je Isusa trebalo činiti Mesijom.

U Božjem naumu su mnogi proroci i drugi pravednici bili živi prije nego su se rodili. Npr. Bog je rekao proroku Jeremiji: “Prije nego što sam te oblikovao u utrobi majke tvoje, poznavao sam te. Prije nego što si iz utrobe njezine izišao, posvetio sam te. Za proroka narodima postavio sam te” (Jr 1:5). Iako su postojali u Božjem planu, za njih se nije čulo sve dok nisu počeli svoju službu. Međutim, za Mesiju su znali sve pojedinosti. Iako se još nije rodio, njega su mnogi mogli poznavati (tj. vidjeti) jer ga je Bog objavio svijetu. Zato je on već bio posvećen i postavljen u službu kao Mesija, ne samo prije svog rođenja, nego prije svih Božjih slugu koji su trebali pripremiti put za njegov dolazak.

166

U tom smislu je Isus rekao da je njegova uloga Mesije (Krista) bila unaprijed određena, čak prije nego se Abraham rodio tako da tu ulogu nije mogao dobiti bilo tko. Po tome je postojao prije Abrahama. Da bi u Isusu prepoznali tog Krista koji je na stranicama Božje Riječi bio živ prije nego se rodio, Isus se mogao koristiti tim istim rječnikom govoreći o sebi iz te nebeske perspektive. On je u Pismu već vidio svoju patnju, smrt i uskrsnuće. Vidio je sebe na nebu i želio je da ga i drugi vide u toj slavi koja mu je bila unaprijed namijenjena. On je stoga postojao od samog početka, od trenutka kada je Adam bio potpuno definiran u Bogu jer ga je on zamijenio. Naime, kad se želi nešto reći u povezanosti sa Božjim vječnim naumom, onda je moguće koristiti način izražavanja koji može biti nerazumljiv samo nekima koji ga doslovno shvaćaju. No, Isus je stvari promatrao iz Božje perspektive pa je Židovima prije toga rekao:

“Vaš otac Abraham veoma se radovao u nadi da će vidjeti moj dan. I vidio ga je i obradovao se.” Nato su mu Židovi rekli: “Nemaš još ni pedeset godina, a vidio si Abrahama?” (Iv 8:56,57)

Za njih Isus nije mogao biti suvremenik s Abrahamom jer je rođen daleko poslije njega. No, da su se koristili rječnikom kojim su se koristili nadahnuti biblijski pisci, onda bi razumjeli što je Isus mislio reći. Kao što je Abraham u Božjim obećanjima mogao vidjeti Isusa kao Mesiju iako se Isus još nije ni rodio, tako je i Isus u tim istim proročanskim riječima mogao vidjeti sebe u ulozi Mesije prije nego se Abraham rodio, jer je bio određen za tu ulogu daleko prije nego je Abraham postojao.

U prethodnom razmatranju smo spomenuli događaj kada su trojica apostola na gori preobraženja vidjela Isusa u budućnosti kada je razgovarao sa Mojsijem i Ilijom. Oni su vidjeli njegov dan tj. vrijeme njegovog dolaska u slavi. Tako je i Abraham mogao vidjeti Isusov dan. Mogao je vidjeti budućnost. Kad ju je vidio, ta je budućnost prikazivala Mesijinu slavu. Samim tim je vidio Isusa iako on još nije bio rođen kao njegov potomak. Iz te perspektive Isus je tada bio oživotvoren pred njegovim očima pa je Isus samo konstatirao da je njega Abraham mogao vidjeti kao da gleda stvarnost onoga što će tek biti u budućnosti. U tom smislu je Isus postojao prije nego se Abraham rodio.

Za mnoge Židove je bilo nemoguće shvatiti ovakve Isusove riječi jer su na Isusa i ono što je govorio gledali zemaljskim očima. Sličan problem je imao i Nikodem koji je na Isusove riječi o ponovnom rođenju rekao: “Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?” (Iv 3:4). Isus mu je rekao: “nemoj se čuditi što sam ti to rekao... Ti su učitelj u Izraelu, a to ne znaš!” (Iv 3:7,10)

167

Isus se kao veliki učitelj koristio biblijskim figurativnim načinom izražavanja i to su trebali razumjeti židovski učitelji. To što nisu razumjeli smisao Isusovih riječi samo govori da nisu dobro poznavali duh Pisama pa ih je Isus iskušavao “davnim zagonetkama” i usporedbama kako bi im u prenesenom smislu “objavio ono što je bilo sakriveno od postanka svijeta” (Ps 78:2; Mt 13:35). On ih je tako navodio da u njegovim zagonetnim riječima prepoznaju Mesiju jer je samo on mogao na takav način govoriti o sebi i sebe identificirati kroz Božju riječ. Međutim, samo su ga pojedinci poput Nikodema znali pitati za razumijevanje onoga što je govorio u usporedbama i zagonetkama, dok u primjeru kojeg smo naveli, a gdje Isus kaže da je postojao prije Abrahama, ovi farizeji i pismoznanci uopće ne traže objašnjenje nego su odmah bacili na njega kamenje da ga ubiju (Iv

8:59). To ne znači da smo sada i mi ostali uskraćeni za odgovor jer njega nalazimo u duhu hebrejskih pisama. Npr. da je Isus Nikodemu rekao kako je on kao sin čovječji bio postavljen za Mesiju prije nego se Abraham rodio, Nikodem bi vjerojatno pitao: “Kako je to moguće? Zar čovjek može postojati prije svog rođenja?” Isus bi mu opet rekao: “Nemoj se čuditi. Ti si učitelj u Izraelu a to ne znaš!” Kao što smo vidjeli, Pavle kao nekadašnji farizej je razumio takav način izražavanja pa ga je i koristio u svom poučavanju dubljih istina.

U ovom izvještaju je Židovima zasmetalo što je Isus rekao kako je patrijarh Abraham vidio njega i njegov dan. To bi značilo da je Isus imao oko 2000 godina a nije imao ni pedeset. S obzirom da su za Mesiju već imali jasnu sliku da će se pojaviti nakon Abrahama i nakon Davida, onda ovom prilikom u Isus nisu ni mogli vidjeti tog Mesiju kojeg su čekali, jer je kontradiktorno da je Mesija postojao prije Abrahama a ne poslije njega i Davida kao njihov potomak.

Ono što ih je posebno zasmetalo je Isusova tvrdnja da “nitko tko drži njegovu riječ neće vidjeti smrti.” Za njih je to bilo nepojmljivo jer su Abraham i svi proroci umrli pa im je to zvučalo kao da se on gradi “veći od Abrahama”. Takvu zagonetku nisu mogli razumjeti pa su ga pitali: “Za koga se ti izdaješ?” (Iv 8:51-53). On se nije izdavao za božanstvo ili anđela niti bi to mogao biti jedini logičan način na koji bi oni mogli shvatiti da je on Mesija. Oni su sami trebali doći do zaključka tko je on kroz dobro poznavanje svetih Pisama i onoga što je on zastupao u riječima i djelima kojima je davao čast i hvalu svom i njihovom Bogu. No iz cijelog ovog razgovora je lako zaključiti što je Isus govorio. Kao što izraz “neće vidjeti smrti” nije doslovan jer je Isus znao da će čak i apostoli koji drže njegovu riječ umrijeti, onda ni izraz kako je Abraham “vidio njegov dan” nema doslovno značenje.

168

Izraz “neće vidjeti smrt” nema značenje doslovne fizičke prirodne smrti po kojoj ljudi svakodnevno umiru. Isus je ovdje mislio na vječnu smrt, jer nakon što ljudi budu otkupljeni od smrtne kazne, oni koji pokažu vjeru mogu umrijeti samo kao smrtna bića, ali pri tome neće vidjeti ni doživjeti osudu na vječnu smrt. Oni prelaze iz smrti u život tako da žive i umiru bez smrtne kazne koja je poništena, te uskrsavaju na život, a ne na sud (Iv 5:24).

Isto tako je Isus govorio o sebi i Abrahamu s jednim dubljim i skrivenim značenjem kroz proročanske slike koje su nadilaze vremenske i prostorne granice, što je ujedno bilo prepreka nekima da shvate njihov pravi smisao.

Kao što smo već konstatirali, prije nego se Abraham rodio, Isus je postojao kroz obećanog Mesiju iako se još nije rodio. Za Abrahama je on bio stvaran kao da već postoji i čeka da se pojavi u budućnosti. To je potvrdio i apostol Pavle kad je rekao da je David: “unaprijed vidio” Isusovo uskrsnuće u slavi (Dj 2:31). Tako je i Abraham unaprijed vidio Isusa. U biti, Isusa su mogli vidjeti mnogi vjerni ljudi od vremena Abela sina Adamovog. “Svi su oni umrli u vjeri, a da nisu primili ono što im je bilo obećano, nego su to vidjeli izdaleka” (Heb 11:13). Naravno, oni njega i njegovo kraljevstvo nisu doslovno vidjeli jer se on još nije ni rodio niti primio vlast. Zato je Isus ovim ljudima svog vremena želio reći da je ono što su Abraham i drugi vidjeli izdaleka sada nakon toliko godina i stoljeća postalo stvarnost jer je on taj Mesija kojega su vidjeli i očekivali. Samim tim, Isus je mogao reći da je postojao prije Abrahama jer da nije postojao u Božjem naumu, nitko ga u prošlim vremenima ne bi ni vidio niti očekivao, pa čak ni Abraham.

Činjenica je da je Abraham više puta imao susret s Božjim anđelom, ali svom potomstvu nije progurao ideju da je u njemu vidio Krista i da će se taj anđeo – Božji zastupnik, kojeg je čak oslovio s “Jehova” jednog dana u budućnosti inkarnirati u čovjeka i roditi se kao njegov potomak (1.Mo

18:3,22). Osim toga, ni taj anđeo se njemu nije predstavio kao njegov budući potomak. On stoga nije očekivao Krista kao nebesko biće nego kao svog ljudskog potomka.

Stoga, kad je Abraham svojim očima vjere vidio svog potomka koji će se pojaviti u njegovoj lozi, on je vidio samo čovjeka, odnosno onog čovjeka koji se nalazi u njegovim bedrima, a ne nekoga koji je na nebu već postojao prije njega. Zato i Isus ne želi doslovno reći da je postojao prije nego se Abraham rodio, nego da je u Božjim i u Abrahamovim očima on već bio živ i to od vremena kada je Bog obećao Adamu da će taj “potomak” zdrobiti glavu Božjem neprijatelju (1.Mo 3:15). Abraham je vidio stvarnost iako ona još nije bila oživotvorena na zemaljskoj sceni. Pogledajmo jedan primjer koji to najbolje oslikava.

169

Bog je preko proroka Izaije prorekao pojavu kralja Kira. Za Kira je pripremio krunu i preko njega je izbavio svoj narod iz babilonskog zarobljeništva. Kad se Kir osvjedočio da je prorok Izaija o njemu pisao čak 200 godina ranije i to na način kao da je u to vrijeme već bio živ, onda je i Kir mogao reći da je na neki poseban način ‘postojao’ u ulozi kralja prije svog rođenja, odnosno čak i prije babilonskog kralja Nabukodonosora koji je na vremenskoj crti živio prije njega (Iz 44:28; 45:1; 2.Lje 36:22,23).

U Bibliji imamo još jednu sličnu scenu. Što mislimo, da li je Jakovljev sin Levi postojao prije svog pradjeda Abrahama, odnosno da li postojao prije svog rođenja? Svaki će reći da je to nemoguće. No, ukoliko se želi istaknuti njegova svećenička uloga koja je po Bogu bila unaprijed određena, onda je on ipak postojao jer mu je ta uloga dana prije rođenja. Pogledajmo kako je to opisano u Bibliji.

Kad je Abraham dao prilog svećeniku Melkisedeku, onda Pavle u tome iz Božje perspektive vidio jednu drugu sliku. On piše: “I moglo bi se reći da je i Levi, koji prima desetine, preko Abrahama platio desetine (Melkisedeku), jer se još nije bio rodio svojemu praocu Abrahamu kad mu je Melkisedek izašao u susret” (Heb 7:9,10). Levi se nije ni rodio, a već je platio desetinu Melkisedeku koji mu je izašao u susret. Pavle tu objašnjava da je Melkisedek predstavljao puno veću svećeničku službu od Levitskog svećenstva te da samim tim predstavlja Krista koji je trebao biti učinjen velikim svećenikom. Moglo bi se reći da je Levi (koji se još nije ni rodio) preko patrijarha Abrahama platio desetine Isusu Kristu (koji se također još nije rodio) i time pokazao da je Levitsko tj. Aronsko svećenstvo utemeljeno na savezu bilo manje od Kristovog i da je bilo samo privremeno u odnosu na Kristovo koje je trebalo biti utemeljeno na vječnom savezu (Heb 7:11-

17). Zato se za unaprijed određenog Mesiju koji se tek u 1. stoljeću pojavio na sceni moglo reći da je postojao prije Abrahama te da je Bog u tom proteklom vremenu umjesto Isusa – velikog svećenika, imao Levitske svećenike kao privremenu zamjenu preko kojih je prihvaćao žrtve za grijeh. Drugim riječima, Mesija je bio na neki način živ preko mesijanske uloge velikog svećenika koja mu je bila unaprijed određena.

On je od samog Edena bio jasno definiran preko Božje ‘riječi’ kao istaknuti Mesija (Krist). Preko njega, koji se još nije pojavio na zemaljskoj sceni, Bog je postavio Levijevo pleme u svećeničku službu. I sve drugo što je Bog pripremao za ostvarenje svog nauma je postalo preko Isusa Krista iako se on još nije bio rodio. Njegova unaprijed određena uloga je bila temelj svega što je Bog stvarao bez obzira što on kao čovjek još nije stvarno postojao.

170

Kad ovo uzmemo kao pozadinu mesijanske uloge, onda je Isus mogao biti uzročnik stvaranja iako još nije ni postojao. Isto tako je mogao biti uzročnik i svog uskrsnuća dok je bio mrtav. To se najbolje vidi kad Isus kaže nekim Židovima: “Razrušite ovaj hram i ja ću ga za tri dana podignuti.” A Židovi su odvratili: “Ovaj se hram gradio četrdeset i šest godina, a ti ćeš ga podignuti za tri dana?” No hram o kojem je govorio bilo je njegovo tijelo” (Iv 2:19-21). Kako je bilo moguće da Isus sam sebe uskrsne ako mrtav čovjek to nikako ne može? Očito neke stvari treba gledati iz Božje perspektive.

Kao što je Levi (koji tada još nije postojao) platio desetine Melkisedeku preko Abrahama, tako je i Isus (koji je bio mrtav) uskrsnuo tj. podignuo svoje tijelo preko Boga. Naime, kao što je Abraham platio desetinu, a ne Levi, tako je i Bog uskrsnuo Isusa, a ne Isus sam sebe. Neki teolozi su pokušali u ovim riječima vidjeti Isusa kao Boga jer ne vjeruju da je Isus stvarno umro, nego da je njegova duša napustila tijelo u koje je on sam ponovno ušao i oživio ga. Zato su još u prvom stoljeću neki došli na ideju da se u Isusa prilikom pomazanja uselio arhanđeo Krist, a koji je napustio Isusovo tijelo prilikom smrti. Isus je po njima umro a Krist ga je uskrsnuo. Drugi su tvrdili da Isus nije nikad uskrsnuo nego se Krist pojavljivao u prividnom tijelu dok se nije vratio na nebo. No, Pavle nije govorio da se Krist vratio na nebo nego da je “otišao na nebo” (1.Pe 3:22; usporedi s Isusovim riječima Iv 7:33).

Vidjeli smo da su to bili prvi pokušaji da se Kristu dade nebesku dimenziju i da ga se odvoji od ljudskog smrtnog tijela. Možda su na to utjecale i neke Isusove figurativne izjave koje smo već naveli, a koje su neki učitelji doslovno tumačili i to izvan hebrejskog načina razmišljanja. Prihvaćajući filozofska razmišljanja onog vremena oni su se potpuno udaljili od duha svetog Pisma samo da bi podupirali svoja viđenja o Bogu i Isusovom predpostojanju kao Božjeg sina. Stoga, kad je Isus rekao da je bio prije Abrahama, onda su Židovi u tim riječima trebali prepoznati njihov dublji i proročanski smisao u duhu tadašnjeg rabinskog shvaćanja mesijanskih tekstova koji su Mesiji davali poseban značaj u Božjem vječnom naumu. Mesija je djelomično bio oživotvoren kroz ljude iz davne prošlosti koji su za vrijeme svog života odigrali neke mesijanske uloge. Neki od njih kao što su Abel i Noa su živjeli prije Abrahama. Adam je također započeo u svom životu nešto što se na kraju trebalo ispuniti na Isusu, drugom Adamu. Čak i da sve to zanemarimo, Isus je kao savršena slika čovjeka na poseban način bio rođen u Bogu. Bio je živ u Božjem umu i planu prije postanka svijeta.

171

Već smo spomenuli da je on čak i umro žrtvenom smrću prije postanka svijeta. Kad tako piše u Bibliji onda to nije ništa čudno jer smo i mi postali Božja djeca prije postanka svijeta (Ef 1:4,5). Apostol Ivan tako u jednoj viziji piše: “I poklonit će joj se (zvijeri) svi koji žive na zemlji. Od postanka svijeta nikome od njih ime nije zapisano u svitku života Janjeta koje je bilo zaklano” (Ot 13:8; 5:12). Ako od postanka svijeta postoji “svitak života Janjeta koje je bilo zaklano”, onda je još od Abela bilo važno prihvatiti Krista kao žrtveno Janje. Ono je do 1. stoljeća postojalo samo u proročanskoj slici a ne u stvarnosti. Prorok Izaija o tom događaju koji se još nije odigrao također piše kao da se već dogodio u prošlosti jer piše: “Odveli su ga kao janje na klanje. Kao ovca, nijema pred onima što je strigu, nije otvorio usta svoja” (Iz 53:7).

Prema tome, Isus je sebe također vidio “prije postanka svijeta” pa je mogao reći da ga je Bog “ljubio prije postanka svijeta” (Iv 17:24). Bog je također “ljubio svijet” prije nego su se prvi ljudi rodili po Adamu i zato je omogućio da se na zemlji pojavi onaj koji će mu biti najdraža svojina (Iv

3:16; 1.Iv 4:10). Prije nego je umro za ljude, Isus je vidio sebe kao Janje koje je bilo zaklano još prije postanka svijeta, pa je u tom smislu i postojao prije Abrahama, ali samo u Božjem naumu i riječi koje su svoju manifestaciju imale u stvarnosti tek u Isusovom stvarnom životu. Apostol Petar nikad nije rekao da je Isus postojao prije rođenja nego samo kaže da je “on bio određen prije postanka svijeta, ali se pojavio na kraju vremenâ” (1.Pe 1:20). Ono što je bilo unaprijed određeno je postojalo u Bogu kao njegova namjera. On je imao volju i želju da sve ono što je naumio dovede u postojanje u vrijeme koje je on unaprijed odredio (Ot 4:11).

Isus je svoj početak imao na Zemlji. Zato prije toga nije mogao doslovno biti s Ocem na nebu i sjediti do njega. Sudbenom vijeću i svećenicima je rekao:

“Odsada ćete gledati sina čovječjeg kako sjedi zdesna Silnome i dolazi na oblacima nebeskim.” (Mt 26:64). “Ali odsad će sin čovječji sjediti kraj moćne desnice Božje.” (Lk 22:69)

Oni koji Isusa smatraju vječnim Bogom ili pak anđelom Božjim tvrde da je Isus oduvijek sjedio s Božje desne strane kao njegov glavni Zastupnik. Točno je da je postojao jedan anđeo ili više njih koji su u prošlosti zastupali Boga pred ljudima. U Bibliji se spominje anđeo Jehovin, ali to nije bio Isus. Naime, u Isusovim riječima jasno vidimo kako u prošlosti nitko nije mogao njega vidjeti u ulozi tog anđela Božjega. To nije rekao ni mučenik Stjepan iako je spomenuo tog anđela koji se pojavio Mojsiju i Abrahamu (Dj 7:1,35).

172

Da je Isus bio taj anđeo Jehovin koji je bio prvi do Boga, onda je mogao dati težinu svojim riječima i reći tim Židovima kako će on “odsada ponovo sjediti kraj moćne Božje desnice”. Mogao je reći da je on onaj koji je sišao na Zemlju u oblacima; onaj koji je razgovarao s Mojsijem i Abrahamom i onaj koji je vodio Izraelce kroz pustinju. No Isus to nikad nije rekao ali je zato jasno dao na znanje da njegovo vrijeme nastupa tek ‘odsada’. “Odsada” tj. od njegovog uznesenja Isus sjeda s desne strane Bogu i tek od tada ga se moglo gledati kao Božjeg glavnog Zastupnika koji se zauzima za ljude a ne za anđele (Heb 2:16). Do tada na nebu nitko nije sjedio s desne strane jer je postojalo viječe anđela, a ne jedan koji bi bio glavni (Da 7:9; Ot 4:4-6). Stoga svaka druga izjava koja se odnosi na prošlo vrijeme u sebi nosi proročansku sliku jednog posebnog čovjeka koji je postojao u Božjem vječnom naumu. Iako se na vremenskoj crti pojavio u točno određeno vrijeme on je postojao prije svih Božjih slugu.

Npr. Abraham je mogao živjeti i umrijeti kao i svaki drugi čovjek. No, Bog ga je unaprijed izabrao kako bi preko njega došao Spasitelj ljudskog roda. Iako je Abraham dobio prvo istaknuto mjesto među ljudima kao otac nacije Izrael u kojem će se blagosloviti svi narodi na zemlji, ipak je taj Mesija, zbog kojeg je izabran, već tada bio veći od njega iako se još nije rodio. Budući da je Bog unaprijed određivao koga će koristiti u svojim planovima, onda je i Abraham bio u Božjim mislima prije nego se rodio. No Isus je po toj vremenskoj odrednici bio u Božjem planu prije Abrahama jer su svi Božji sluge pa i sam Abraham izabirani zbog Mesije.

Da niste nikad na ovakav način proučavali Bibliju i kad bi vas se pitalo, da li je Levi živio prije svog djeda Abrahama, vi bi rekli da to nije moguće, iako je to rekao apostol Pavle. Kad bi vas se pitalo da li je apostol Pavle živio prije Mojsija, opet bi rekli da to nikako ne može biti istina iako je on to neizravno rekao. No kad bi vas se pitalo da li je Isus Krist živio prije Abrahama i prije Mojsija, pa čak i prije postanka svijeta, što bi rekli? Ukoliko nikad niste čitali Bibliju u njenom užem i širem kontekstu niti ste preispitivali stvarne činjenice o kojima govori Biblija, nego ste s jednom dozom uvjerenja prihvatili učenja koja govore o njegovom predpostojanju i inkarnaciji, onda bi ste odmah rekli da je on živio prije svog rođenja jer je sam on rekao nešto u tom smislu. Sada, nakon ovoga ste vjerojatno u dilemi. No, to nije sve. Bog je preko proroka Izaije navijestio još nešto što nam govori o vremenskoj crti u duhovnom smislu. Za Mesiju je prorekao: “U taj dan pojavit će se korijen Jišajev, koji će ustati kao zborni znak narodima. Od njega (Mesije) će narodi savjet tražiti, i prebivalište će njegovo biti slavno” (Iz 11:10). Budući da je Isus potjecao i od Jeseja i od Davida, zašto je nazvan “korijenom” svojih predaka Jeseja i Davida?

173

Na ovo pitanje svi daju sličan odgovor jer se nastoje držati logike u duhu Pisma. Pogledajmo jedan takav odgovor:

“Normalno je da razmišljaš o korijenu nekog drveta ili biljke kao o nečemu što dolazi prije debla ili grana. Zato bi moglo izgledati da se o Jeseju (ili o njegovom sinu Davidu) govori kao o korijenu iz kojeg je konačno proizašao Isus. Pa ipak, Izaija 11:10 proriče da će dolazeći Mesija biti ”korijen Jesejev“, a u Rimljanima 15:12 to se proročanstvo primijenilo na Isusa Krista. Kasnije ga se u Otkrivenju 5:5 naziva ”lav, koji je od koljena Judina, korijen Davidov“. Postoje razlozi za takvo označavanje. (...)

Iz Izaije 37:31 i Malahije 4:1 proizlazi činjenica da grane (i plod na granama) dobivaju život iz korijena. To je ključ za razumijevanje kako je Isus ”korijen Jesejev“ i ”korijen Davidov“. U tjelesnom su smislu Jesej i David bili Isusovi preci; oni su bili korijenje, a on izdanak ili grana. U Izaiji 11:1 stoji o dolazećem Mesiji: ”Ali će izaći šibljika iz stabla Jesejeva, i izdanak iz korijena njegova izniknuće.“ Slično tome, u Otkrivenju 22:16, Isus sebe naziva ”rod Davidov“. Ali, označava se i kao ”korijen Davidov“. Zašto? (...).

Isus je opunomoćen kao Sudac. Tijekom dolazećeg milenija, koristi Isusove otkupnine proširit će se i na Jeseja i Davida. Tada će njihov život na Zemlji ovisiti o Isusu, koji će služiti kao njihov ”otac vječni“ (Izaija 9:6). Prema tome, iako je Isus proizašao iz Jesejeve i Davidove loze, ono što je postao i što će još učiniti označava ga sposobnim da se naziva ”korijen Jesejev“ i ”korijen Davidov“. (Stražarska kula, 15.8.1994. str. 31)

Židovi su trebali na Mesiju gledati na ova dva načina – i kao Davidova potomka i kao Davidova oca; kao na korijen i kao na izdanak. Ivan Krstitelj je toga bio posebno svjestan. Kad su ga pitali: “Tko si ti?” A on je priznao, nije zatajio, nego je priznao: “Ja nisam Krist.” (...). A ti koji su bili poslani bili su od farizejâ. I upitali su ga: “Zašto onda krstiš ako nisi Krist...?” Ivan im je odgovorio: “Ja krstim vodom. Među vama stoji jedan kojeg vi ne poznajete, onaj koji za mnom dolazi, a kome ja nisam dostojan odvezati remenje na sandalama.” (“onaj koji dolazi iza mene jači je od mene” - Mt

3:11). Sutradan je ugledao Isusa kako dolazi k njemu i rekao je: “Evo Janjeta Božjeg koje odnosi grijeh svijeta! To je onaj za kojega sam rekao:

“Za mnom dolazi čovjek koji je ispred mene, jer je postojao prije mene.” (Iv 1:19-30)

Doslovan prijevod glasi:

“Iza mene dolazi čovjek koji je došao da bude ispred mene, jer je bio prije mene.”

174

Čitaoci koji vjeruju u Isusovo predljudsko postojanje ne sagledavaju kontekst niti razmišljaju o pravom značenju ove izjave misleći da ona dokazuje kako je Isus postojao prije Ivana a time i prije svih ljudi. Međutim, ukoliko se razmotri kontekst onda će se vidjeti da Ivan Krstitelj ovdje daje naglasak na Isusovu mesijansku ulogu a ne na njegov navodni život prije rođenja. Zato treba razmotriti cijeli kontekst i pravi smisao Ivanovih riječi koje očito nisu zbunile tadašnje slušaoce.

Ova izjava prije svega govori o dolasku Proroka iz Judinog plemena koji je po važnosti bio iznad Ivana Krstitelja – Proroka iz Levijevog plemena. Ivan je došao da krštava u vodi ali onaj koji dolazi za njim je daleko prije njega najavljen da će doći sa puno većim ovlaštenjem. Stoga Ivan dokazuje da postoji jedan drugi čovjek koji “dolazi iza njega” i koji je veći od njega. Da li bi Ivan mogao dokazati veličinu tog čovjeka ako bi tvrdio da je to onaj koji je rođen prije njega, odnosno onaj koji je na vremenskoj crti došao u postojanje prije njega? Ne, jer je Ivan bio stariji budući da je rođen šest mjeseci prije Isusa. Što je onda Ivan mislio reći? Da je mislio reći kako je taj što dolazi po godinama stariji od njega time ništa ne bi postigao. Da je mislio reći (a to nije rekao) da je taj postojao prije njega stotinama i tisućama godina, opet ne bi ništa postigao jer takav besmrtni čovjek nije postojao među njima niti su Pisma o tome govorila, pa bi takvom neutemeljenom tvrdnjom sam sebe diskreditirao kao proroka. Osim toga, Ivan nije Mesiju identificirao kao nebeskog anđela nego kao ‘čovjeka’ koji je ispred njega, a time i prvi. Npr. iako su mnogi umrli prije Isusa, za njega se kaže da je “prvina (prvi među ljudima) koji su umrli” što samo ukazuje na njegovu veličinu i važnost u smrti (1.Ko 15:20). Očito veličina i snaga nekog čovjeka ne ovisi od toga što je doslovno postojao u vremenu prije nekog drugog čovjeka, nego što je postavljen ispred drugih kao ‘prvi’ po važnosti.

Ivan je znao da je prethodni Jošua (Isus, sin Josadakov iz Levijevog plemena) nakon izlaska iz Babilona postavljen za kralja, ali je morao ostaviti krunu u hramu za slijedećeg Mesiju iz Judinog plemena (Zah 6:14). Zato je Jošua (Isus, sin Josipov) u tom smislu već bio prije Ivana, jer je Davidova obitelj, koju je zastupao Isus, od samog početka bila stavljena ispred Levijeve obitelji iz koje je potekao Ivan. Znajući to, Ivan Židovima kaže da za njim dolazi onaj čovjek koji je po važnosti ispred njega, što Levijevu obitelj nakon nekoliko stoljeća ponovo vraća u drugu poziciju, pa se sada ta namjerna greška iz prošlosti ispravila jer je Jošua (Isus) sin Josipov iz Judinog plemena, stavljen ispred Ivana, sina Zaharijinog iz Levijevog plemena (Mt 3:11). Isus je stoga došao iz Judinog plemena da sada bude ispred Ivana iz Levijevog plemena.

175

To je vidljivo u situaciji kad je Jakov blagoslovio Josipove sinove Efraima i Manašea. Iako je Manašea bio stariji, Jakov je desnu ruku prvenstva stavio na glavu mlađem Efraimu pa je rekao Josipu: “njegov će mlađi brat ipak biti veći od njega”. Izvještaj završava riječima: “Tako je stavio Efrajima ispred Manašea” (1.Mo 48:17-20). Tako je i Isus bio stavljen “ispred Ivana” iako je Ivan po doslovnom rođenju bio stariji od Isusa. Naime, da bi netko bio veći od drugoga onda nije ni važno tko je prije postojao u vremenu i prostoru ili tko je prvi rođen. Da bi pozicije dvojice tadašnjih proroka dobile svoje prvobitno mjesto, Ivan je rekao svojim učenicima: “On mora rasti, a ja se moram umanjivati” (Iv 3:30).

Riječi “ispred mene” i “prije mene” ovdje ne moraju značiti prvi u vremenu, nego prvi po važnosti u Božjim očima. Da je u pitanju bilo doslovno izražavanje, onda bi Ivan rekao da je taj koji dolazi postojao prije svih nas (množ.). No, kad kaže da je taj što dolazi za njim prije njega (jedn.), onda je time istaknuo samo svoju proročku ulogu koja je po važnosti bila manja od Isusove mesijanske uloge. Ivan je očito govorio o veličini i ulozi onoga koji je od samog početka već bio najavljen od Boga da bude ispred njega. Isus je po toj istaknutoj ulozi Mesije bio ispred njega ili prije njega. Naime, kad je Ivan svojim učenicima pokazao na Isusa, onda je izjavio: “To je onaj za koga sam rekao...” (Iv 1:30a). Što je to Ivan ranije rekao o Isusu da se moglo reći kako je Isus bio prije njega?

Ivan je svojim učenicima prije ovoga govorio o tome kako je Isus jači tj. veći od njega jer će on krštavati svetim duhom što je puno značajnije i jače od krštenja vodom. To je mogao samo onaj koji je po Božjem planu postavljen ispred njega tj. koji je prvi po važnosti. Drugim riječima, on je rekao: “Ja nisam taj Krist – kralj, nego je to Isus, jer je on prije mene (ispred mene; veći od mene)”. Ivan je toga bio svjestan kao i njegova majka Elizabeta kada je rekla Mariji koja je tada bila trudna: “Otkud meni ta čast da majka Gospodina mojega dođe k meni” (Lk 1:43). Elizabeta ga je još kao nerođeno dijete smatrala svojim Gospodinom, što je ukazivalo na njegov visoki položaj kralja koji mu je unaprijed bio određen od Boga. Takvim ga je smatrao i Ivan bez da je morao zamišljati kako je autoritet Gospodina vezan za njegovo predljudsko postojanje. Biblija jasno kaže da je Bog Isusa prilikom krštenja “učinio Gospodinom i Kristom”, ali se na njega i prije toga moglo gledati kao Gospodina s obzirom da je bio unaprijed određen za tu ulogu (Dj 2:36). Prema tome, Židovi su u Isusu trebali prepoznati mesijanskog kralja iz Davidove obiteljska loze i na njega gledati kao na prvog čovjeka koji je po važnosti svojeg kraljevskog porijekla u Božjoj riječi već bio postavljen ispred Ivana iz Levitske obitelji.

176

U ovom smislu je Ivan mogao reći da je Isus prije njega, ali i ispred svih koji ga smatraju svojim Gospodinom. Isus je želio da i ostali Židovi shvate tu važnu činjenicu pa im je rekao:

“Kako to da pismoznanci kažu da je Krist sin Davidov? Sam je David po svetom duhu rekao: ‘[Jehova] je rekao Gospodinu mojemu: “Sjedi meni zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje pod noge tvoje!”‘ Sam ga David naziva ‘Gospodinom’, pa kako mu je onda sin?” (Mk 12:35-37)

Isus je želio tom prilikom reći za sebe da je on zaista sin Davidov i da je u tom smislu generacijama mlađi od svog oca Davida, ali da ga je Bog učinio Gospodinom ili gospodarem kojemu će se i sam David podložiti po principu “stariji će služiti mlađemu” (1.Mo 25:23; usporedi 24:27). Zbog takvog odnosa je Isus, iako mlađi u vremenu, po važnosti postao stariji i od svog oca Davida. Bog je taj koji je Isusa učinio Kristom, a samim tim i svojim Sinom. David može Isusa kao svog potomka samo zvati svojim sinom, ali svojim Sinom ne može zvati njega kao svog Gospodina (Mesiju) jer je ‘Krist, Sin Božji’ titula po kojoj je Isus ‘Gospodin’ svakom čovjeku pa tako i Davidu. Isto tako, Isus fizički nije doslovno postojao prije Davida, ali je njegova uloga mesijanskog kralja postojala prije svih proroka koji su kasnije pozvani da najave njegov dolazak.

Zbog tog Mesije (Krista) kojega je Bog u samom početku imao u svom planu, Ivan je pozvan za proroka i poslan u svijet. Svi proroci koji su proricali za Mesiju su pozvani u službu zbog tog Krista koji je već bio jasno definiran u Božjem planu kao novi čovjek preko kojega će Bog ostvariti svoj naum. Zato je on postojao u Bogu prije njih, a oni su postojali u svom praocu Abrahamu kao Levi i svi ostali Izraelci. Prema tome, Ivan Krstitelj nije svojim učenicima želio reći da je Isus postojao prije njega u fizičkom smislu jer time ne bi istaknuo Isusovo mesijanstvo. Veličina se mjerila po važnosti nečijeg poslanja. U ovom slučaju onaj koji je potekao iz kraljevske loze i počeo djelovati poslije Ivana iz svećeničke loze, već je unaprijed postavljen za njegovog Gospodina te je kao takav bio prije Ivana, odnosno po važnosti stariji od njega. Ivan je očekivao da Isus kao Krist, Sin Božji bude postavljen za kralja, ali nije bio siguran da li će on biti onaj zadnji mesijanski Kralj dok mu Isus to nije potvrdio (Mt 11:4-6).

U kontekstu svega ovoga bi i mi trebali Isusa gledati kao drugog Adama i iz te perspektive sagledavati cijeli Božji naum sa Isusom. Adam je trebao biti otac svih nas i po tome prije svih ljudi. Kad bi na Isusa gledali samo po njegovom zemaljskom porijeklu onda su mnogi bili prije njega, ali kad ga gledamo kao drugog Adama, dobivamo onu sliku koju je Bog imao u svom naumu prije nego je svijet nastao.

177

U svjetlu ovoga razmatranja trebamo razumjeti i slijedeće Isusove riječi koje je spomenuo u svojoj molitvi:

“A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe slavom koju sam imao [u tebi] prije nego je svijet postao.” (Iv 17:5; NS, DK, IŠ)

Ove bi riječi, ako ih izvučemo iz konteksta, također nekima zvučale kao da je Isus doslovno postojao na nebu prije svog rođenja. No, pogledajmo kontekst u kojem otkrivamo što je Isus tim načinom izražavanja mislio reći. Prije svega, Isus u ovoj izjavi koristi misao o vremenu kada svijet još nije postojao. Svijet se odnosi na čovječanstvo poteklo od Adama. Prije nego je svijet nastao, Adam je uživao slavu koju nije poslije njega imao niti jedan njegov potomak, a Isus se ovdje poistovjećuje sa Adamom jer očekuje da ga Bog proslavi tom slavom koju je kao zamjenski čovjek imao u Adamu. Isus je stoga o sebi govorio kao o Adamu čiju je slavu trebao dobiti, a koju je u početku imao samo Adam. Kao drugo, Isus ne govori o toj slavi nakon nastanka svijeta jer je ta slava bila poništena Adamovim grijehom. Prema tome, riječ je o neraspadljivoj slavi vječnog života kojeg je uživao Adam prije nego je svijet postao. Ona je poništena do vremena drugog čovjeka pa Isus, koji zna što mu je Bog namijenio, traži od Oca, (ne da ga, po teoriji inkarnacije, vrati u nebesko tijelo nego) da ga sada, na kraju svog životnog puta, proslavi tom slavom koju je ‘imao u Bogu’ kao njegov novi Sin – drugi Adam.

Tu vječnu i neprolaznu slavu sinova Božjih je Bog namijenio i cijelom čovječanstvu ali sada preko njega. Riječ je o neraspadljivom vijencu slave – vječnom životu koju mogu uživati samo djeca Božja (1.Ko 9:25; 2.Ti 4:8;

1.Pe 5:4; Jk 1:12). Zato u nastavku svoje molitve Isus svome Ocu ukazuje na sve one koji povjeruju i kaže: “I dao sam im slavu koju si ti dao (omogućio) meni” (Iv 17:22). Ova slava podrazumijeva savršeno jedinstvo u zajedništvo s Bogom kojeg je Adam izgubio za sebe i svoje potomstvo (Iv

17:23). Isus je tada čak i nama koji se u to vrijeme nismo ni rodili već dao (mogućnost da poput njega uživamo) tu slavu i da se zovemo djecom Božjom (1.Iv 3:1).

Međutim, još uvijek nitko od ljudi nije dobio tu slavu jer će je dobiti tek u budućnosti, ali po Isusovim riječima mi smo je već ‘imali u Bogu’ kao i on, prije nego smo postojali jer smo “prije postanka svijeta” usvojeni od Boga kao njegova djeca (vidi Ef 1:4,5). Budući da smo tu slavu unaprijed dobili, mi možemo u molitvi također sada tražiti od Boga da nas proslavi tom slavom koju smo ‘imali u njemu’ prije nego je svijet postao. Isus je očekivao tu slavu od Boga koja ga je unaprijed čekala. Ako je Isus imao tu slavu kod Boga prije nego je svijet nastao, onda su tu slavu prije postanka svijeta trebali imati i svi ljudi, ali je nisu dobili po prvom Adamu.

178

Očito je slava na koju je Isus mislio bila ona koja je trebala pripasti Adamu i cijelom njegovom potomstvu jer je riječ o istoj slavi koju smo i mi imali u početku kao i Isus i koju sada čekamo. Isus ju je prvi dobio, a mi još ne. Ona je unaprijed određena svima nama preko prvog čovjeka. Kao takva ona već postoji u Bogu jer je za čovjeka pripremljena prije nego je nastao svijet (Mt 5:12). Isus nam je dao ili omogućio tu slavu jer je ona trebala poteći preko njega kao novog Adama.

Sada kada nam je Isus omogućio tu neraspadljivu slavu, onda ćemo mi u Božjem kraljevstvu, u kojem ćemo uživati tu slavu, moći govoriti da smo primili onu slavu koju smo imali kod Boga prije nego je nastao novi svijet. Apostol Pavle o toj slavi govori vjernicima: “…da vam Bog našega Gospodina Isusa Krista, Otac slave, dade duh mudrosti i razumijevanja nebeskih objava kako biste ga dobro upoznali. Budući da vam je prosvijetlio oči srca, molim se da spoznate kakva je to nada na koju vas je pozvao, kakvo je to slavno bogatstvo koje čuva kao nasljedstvo za svete” (Ef 1:17,18). Slava besmrtnosti koja nam je unaprijed određena kao takva već postoji na nebu kao neraspadljivi građevni elementi za našu vječnu kuća u kojoj ćemo stanovati (2.Ko 5:1,2). Ta slava vječnog života se za nas čuva od samog početka stvaranja. Mi je imamo kod Boga ali je još ne uživamo kao što je ni Isus nije uživao do svog uskrsnuća. Na nju sada gledamo kao na živu nadu koja će se ostvariti u budućnosti. To je, kako Pavle kaže, “nada da ćemo s njim (Isusom) dijeliti njegovu slavu” kao što su Adamovu slavu vječnog života trebali dijeliti svi njegovi potomci (Kol

1:27). Kada na Isusa gledamo kao na čovjeka, drugog Adama, a na nas kao na njegovu posvojenu djecu, onda razumijemo da je riječ o vječnom životu iz kojeg proizlazi slavno bogatstvo koje ćemo dijeliti sa Isusom. Ono se još uvijek čuva za sve pravedne, a Isus je tu slavu već dobio uskrsnuvši iz mrtvih u život nad kojim “smrt više nema vlast” (Ri 6:9).

Isus je stekao slavno tijelo u kojem prebiva vječni život. Time je postigao onu razinu postojanja koju je Adam izgubio za sebe i svoje potomke. Stoga mi sada gledamo na Isusa kao svog vječnog oca “željno očekujemo spasitelja, Gospodina Isusa Krista (čovjeka – posljednjeg Adama), koji će naše poniženo tijelo preoblikovati da bude poput njegovog slavnog tijela, silom kojom može sve podložiti sebi” (Flp 3:20,21). Prema tome, Isus prije svoje smrti još nije uživao tu slavu koju je uživao njegov prethodnik Adam, ali ju je ‘imao’ kod Boga prije nego je svijet postao. Tu slavu je omogućio i dao nama po sili svetog duha koju je dobio od Boga. Mi je također sada ‘imamo’ ali je još ne uživamo. Stoga željno čekamo “kraljevstvo koje je pripremljeno za nas od postanka svijeta” (Mt 25:34; 1.Pe 1:4).

179

Prvi Adam

SUSA i njegovu ulogu u Božjem naumu možemo promatrati iz samo jedne polazišne točke, a to je Adam. Razlog Isusovog postojanja je

Adam. Da Adam nije izabrao pogrešan put do svoje slave, Isus se ne bi rodio i pojavio kao Mesija. Apostol Pavle je spoznao svetu tajnu Božjeg nauma, pa je Isusa smatrao Adamom jer je rekao:

“Prvi čovjek, Adam, postao je živa duša.” Posljednji Adam postao je duh koji daje život.” (1.Ko 15:45)

(1) Adam je u prvoj fazi stvoren iz elemenata zemlje u simbiozi sa dušom. Tada je on bio samo mrtav čovjek. Naime, Kad je stvoreno Adamovo tijelo, u njegov mozak je bila ugrađena osobnost razumnog bića sa svim sposobnostima koje su ga trebale razlikovati od nižih životnih vrsta. Ta je duša u besvjesnom stanju spavala u tek stvorenom tijelu koje je bilo neaktivno (mrtvo) i trebalo ga je aktivirati i pokrenuti.

(2) U drugoj fazi je u Adama, tj. u njegovo tijelo, udahnut dah života te je oživio i postao živa duša. Prvi otkucaj srca je pokrenuo krv koja je prenosila životnu energiju, te je mozak probuđen a sa njim i svjesnost postojanja jednog razumnog bića s materijalnim tijelom. Tada je oživjelo i tijelo i duša, tako da se moglo reći da je čovjek, koji je u prvoj fazi bio mrtva duša, u drugoj fazi “postao duša živa” koja je oživjela zajedno s tijelom (1.Mo 2:7). Adam kao čovjek nije dobio dušu jer je sam čovjek ‘duša’ sa svojim karakteristikama razumnog bića unutar ljudskog fizičkog ‘tijela’ kojeg Biblija opisuje kao našu ‘kuću’ u kojoj prebivamo (1.Ko 5:1-

4). Znači, on nije dobio dušu, nego je on kao unaprijed definirana razumna duša, dobio savršeno materijalno tijelo kao ‘kuću’ u kojem je trebao odražavati Božju sliku razumnog bića. Njegov Stvoritelj je odredio i odabrao sve fizičke karakteristike njegovog tijela. Od raznih mogućnosti Bog je odabrao izgled lica, boju očiju, boju kose, visinu, oblik tijela i sl. Da je odabrao bilo koju drugu varijantu ljudskog tijela, Adam bi po duši bio onakav kakvim ga je zamislio Bog prije stvaranja.

Kao što je čovjek nerazdvojno vezan za zemlju na kojoj živi, tako je i njegova duša nerazdvojno vezana za tijelo u kojem živi. Drugim riječima, Adam kao ljudska duša se nalazio u svom tijelu koje je nastalo stvaranjem iz elemenata zemlje, dok se svi ostali ljudi, odnosno njihove duše rađaju s tijelom koje nastaje začećem. Duša bez tijela je kao softver bez hardvera. Svaka duša mora biti dio nekog tijela, bilo zemaljskog ili nebeskog.

I

180

Prije stvaranja tih razumnih bića, Bog je njihova tijela podredio određenim zakonitostima, kako prirodnim tako i natprirodnim. Npr. anđeo je vezan za svoje nebesko tijelo, a čovjek je vezan uz materijalno tijelo. Bog je stvorio zakonitosti po kojima se nebesko tijelo može materijalizirati, dok se ljudsko tijelo vjerojatno može dematerijalizirati i to samo uz Božje dopuštenje kako bi se moglo nešto postići na toj drugoj razini. Kad je stvoren, Adam je u fizičkom pogledu bio potpun i savršen kao i sva druga zemaljska bića prije njega. No, za razliku od nižih bića, on je stvoren s predispozicijom za vječni život jer je u njegove tjelesne stanice ugrađen mehanizam za održavanje besmrtnosti.

“Zbog sposobnosti obnavljanja, svaka ljudska stanica nosi u sebi klicu besmrtnosti’’, kazao je znanstvenik Miroslav Radman, član HAZU i član Francuske akademske znanosti. Somatid je najmanja čestica žive materije i nalazi se u svemu, u ljudima, životinjama i biljkama. Somatidi žive sami od sebe i može se reći da su besmrtni i neuništivi. Nalaze se u ljudskoj krvi gdje pretvaraju materiju u energiju. Čovjek je stoga i dalje fizički savršen jer ima predispoziciju za dugovječnost pa čak i za vječni život, ali ne može takav život ostvariti bez pristupa izvoru vječnog života. Npr. čovjek može kupiti punjivu bateriju za neki uređaj, ali kakva korist od toga ako živi na mjestu gdje nema električne struje za punjenje te baterije. Uređaj koji se pokreće takvom baterijom će raditi jedno vrijeme sve dok se baterija ne istroši, a dalje od toga ne može iako u sebi ima bateriju koja bi je mogla pokretati ukoliko bi se stalno punila.

Starenje tijela se dovodi u vezu sa prirodnom korozijom, odnosno oksidacijom proteina – molekula, nosilaca svih životnih funkcija, koja s vremenom uništava njihove funkcije i rezultira deregulacijom staničnih aktivnosti. To se ne može izbjeći zbog podložnosti materije prirodnom zakonu raspadljivosti, samo je pitanje vremena i brzine kojom se ta raspadljivost dešava pod određenim okolnostima. Adam je, iako fizički savršen, u početku ipak bio smrtan, a time i nepotpun jer je zakon materije imao vlast nad njegovim životom kao što je imao i nad drugim zemaljskim stvorenjima. On je stvoren u smrtnom tijelu i mogao je znati da materijalna bića imaju svoj kraj. Takva situacija nije bila Božja kazna već nešto samo po sebi razumljivo. No, ono po čemu se čovjek razlikovao od nižih bića je činjenica da je Bog tu želju za vječnošću usadio u ljudsko srce i um, a koja se mogla ostvariti samo izvan zakona materije. U vezi s tim je mudri Salamun napisao: “Sve je [Bog] učinio da je lijepo u svoje vrijeme. Čak je i vječnost stavio ljudima u srce, da ne mogu u potpunosti dokučiti djela koja pravi Bog čini” (Pr 3:11).

181

Za razumno biće koje može dokučiti smisao života i mogućnosti koje život nosi sa sobom je prirodno da želi vječno živjeti. Kazna za njega bi bila onemogućavanje te želje. Božja namjera je bila da Adama zauvijek veže za zakon i izvor života. Stoga je učinio jednu pripremu koja je čovjeka trebala fizički povezati s izvorom vječnosti. Riječ je o ‘stablu života’ koje je bilo utemeljeno na zakonu neraspadljivog života. Prije nego je dobio prednost da kuša sa tog stabla on je morao shvatiti da je smrtan i da je vječni život Božji dar s kojim može odražavati slavu i sliku Božju. Samim tim je u njemu probuđena njegova želja za vječnošću.

(3) U trećoj fazi Adam je doveden u Edenski vrt koji se vjerojatno razlikovao od ostalog područja planete. U vrtu se nalazilo spomenuto “drvo života” (1.Mo 2:8,9,15-17). Tek je tada, kada je dobio pristup tom drvetu s kojeg je kušao njegov plod, postao potpun, jer se preko tog ploda i duhovno vezao uz Božji zakon života koji je trebao štititi njegovo tijelo od oksidacije i raspadljivosti. Na jedan upečatljiv način je postao svjestan svrhe svog postojanja kao Božji sin i član Božje obitelji. Mogli bi slobodno reći da je tada doživio preobrazbu iz smrtnog stanja u besmrtno. Slično iskustvo preobrazbe će imati i svi koji budu na životu prilikom uspostave Božjeg kraljevstva na zemlji (1.Ko 15:52). Preobrazba se najvjerojatnije dešava u krvi koja je temelj materijalnog života.

(4) U četvrtoj fazi se Adam svojom greškom vratio u smrtno stanje u kojem je stvoren. Budući da je jeo plod s zabranjenog ‘drveta spoznaje dobra i zla’ (drveta sa zakonom smrti), u njegovom tijelu se poništilo djelovanje zakona života (1.Mo 2:9,16,17). Svojom krivom odlukom on je izigrao Božji zakon života i izgubio mogućnost da u svom tijelu živi vječno. Tog dana Adam je doživio jednu drugu preobrazbu tako što prešao iz života u smrt te je izbačen iz Edenskog vrta, a time i iz Božje obitelji. Za razliku od stvaranja u smrtnom tijelu nakon kojeg je dobio pristup vječnom životu, ovo je za Adama bila kazna jer se odvojio od Boga i izvora života. Odvajanjem od izvora i zakona vječnog života dozvolio je da zakon materije ponovno preuzme vlast nad njim i njegovim tijelom.

Pad prvog Adama

DAM je svojim grijehom protiv Boga, sebe i svoje potomstvo odvojio od Boga - izvora života, te je vječni život postao nedostupan za njega i

sve njegove potomke. Tako je čovjek, Adamov potomak, iako nije morao griješiti protiv Boga, po zakonu tijela (p)ostao smrtan kao i sva ostala niža zemaljska bića.

A

182

Bog je prvog čovjeka najprije podigao u stanje neraspadljivosti, a taj isti čovjek je pao iz tog višeg stupnja postojanja u niži stupanj. David je napisao za sebe: “u grijehu me začela majka moja” (Ps 51:5). To bi mogli i svi mi reći jer živimo u stanju odvojenosti od vječnog života koji započinje začećem. To je sasvim nešto drugo od činjenja grijeha. Sklonost da griješimo nismo naslijedili od Adama, jer bi onda mogli reći da je i on imao sklonost koju je naslijedio od Boga koji ga je stvorio. Smrtno tijelo ne čini čovjeka otuđenim od Boga jer naša osobnost može takvo tijelo posvetiti Bogu i učiniti ga svetim.

Grijeh po Adamu je promašaj našeg postojanja u tijelu koje se ne pokorava Božjem univerzalnom zakonu života tako da starimo i umiremo po zakonitostima raspadljive materije. Težnja tijela prema raspadljivosti i smrti je suprotno onome čemu ljudska duša teži, pa je takvo stanje za čovjeka potpuno neprihvatljivo i neprirodno. Ono što je neprirodno je protivno prirodi, odnosno protivno prirodnom zakonu vječnog života, a tijelo koje se protivi tom zakonu možemo slobodno smatrati ‘grešnim’. Tijelo ima svoje prirodne zakone raspadljivosti koji se ne mogu pokoravati Božjem zakonu besmrtnosti, pa se samim tim čovjek koji stanuje u takvom tijelu nalazi u nepovoljnom položaju sve dok ne dobije pristup vječnom životu.

Još uvijek nemamo vlast nad prirodnim procesom koji završava smrću. Unatoč tome, sve dok smo podložni Božjem moralnom zakonu mi možemo imati vlast nad grijehom koji vodi u vječnu smrt. Pavle kaže: “Zato ne dajte da grijeh kraljuje u vašem smrtnom tijelu” (Rim 6:12). Osobni grijeh i smrtno tj. grešno tijelo su dvije odvojene stvari. Smrtno tijelo je samo po sebi grešno jer bez naše volje promašuje svrhu svog postojanja te umire prirodnom smrću. Ono je smrtno kao posljedica kazne odvojenosti od Boga koju Adamovi potomci nose u svom tijelu kao znak. U takvom tijelu raspadljivost i smrt kraljuju nad nama i našim životima. U tom tijelu ne moramo počiniti smrtni grijeh da bi umrli, jer umiremo i kao pravednici.

Očito smo u pravnom pogledu grešnici od samog rođenja jer je rođenjem po Adamu promašen cilj ili svrha našeg postojanja u tijelu. Adam je trebao biti otac i začetnik savršenog ljudskog roda, a da bi to mogao, trebao je i sam biti primjer podložnosti Božjem zakonu života. No, njegovo potomstvo nije u njemu moglo imati takvog zemaljskog Oca, pa je izgubilo priliku da ih on vodi prema Bogu – izvoru života. Bog ga je kaznio životom u smrtnom tijelu u kojem je stvoren i dopustio da takvo nesavršeno i smrtno stanje jedno određeno vrijeme vlada nad njegovim potomstvom dok se ne pojavi drugi Adam.

183

Drugi Adam je prema Božjem naumu trebao čovječanstvo usmjeriti prema vječnom životu i povezati ga sa Bogom – izvorom života. Biti odvojen od izvora neraspadljivog života je poput života pod kaznom. Naime, kao razumno biće, čovjek je stvoren po duhovnoj slici božanskog bića koje teži vječnošću, ali njegovo materijalno tijelo u kojem stanuje podliježe zakonima raspadljivosti kao i kod svih drugih zemaljskih bića.

Adam je stvoren po Božjoj riječi ali nas je usmjerio u suprotnom pravcu od života. Dok se duša nastoji pokoravati Božjem zakonu, tijelo to ne može. Duša se s vremenom može usavršavati prema Božjoj slici dok tijelo u isto vrijeme ide u suprotnom smjeru. U pravnom smislu, mi se osobno ne protivimo Božjem zakonu ukoliko ne činimo grijeh kakvog je počinio Adam, ali mu se naše tijelo ne pokorava. Stoga mi živimo u tom tijelu preko kojeg uzdišemo i živimo u strahu od smrti. U tom smislu nosimo Adamov grijeh kao da smo i sami sagriješili pa se može konstatirati da “su svi sagriješili i ne održavaju slavu Božju” (Rim 3:23).

Koliko god se trudili živjeti po Božjem zakonu mi živimo u stanju koje je određeno za smrtnike, a ne za sinove Božje. U tom raspadljivom stanju, koje je bilo određeno samo za niža bića, mi ne odražavamo Božju slavu, tj. slavu besmrtnosti. Taj grijeh tj. odvojenost od pravog života, vlada našim tijelom i ne možemo ga sami nikako suzbiti. Jednostavno rečeno, mi smo samo odvojeni od Boga, izvora života. Pokušajmo to prikazati jednom situacijom.

Zbog svog prijestupa su neki ljudi u prošlosti bili protjerani iz svojih domova na izolirana mjesta daleko od ostatka svijeta kao što je Sibir. Oni su živjeli kao robovi pod stalnim nadzorom stražara zbog koje nisu mogli osjetiti pravi život u slobodi. Bilo im je čak dozvoljeno osnovati svoju obitelj. Njihova djeca su živjela prividno normalnim životom, ali su ipak bila u zatočeništvu jer su živjeli u istim okolnostima kao i njihovi roditelji. Ta djeca su znala da postoji pravi život koji su uživali njihovi roditelji prije nego su protjerani, ali ga sami nisu mogli uživati sve dok su živjeli na tom mjestu s kojeg se nije moglo pobjeći. Prema tome, sva djeca koja su se rodila u zatočeništvu, u svom tijelu nisu nosila nasljedni genetsku mrlju svojih roditelja, nego nasljeđuju stanje koje je bilo uvjetovano kaznom njihovih roditelja iako sami nisu sagriješili. Živeći u zatočeništvu oni su i sami bili pod kaznom jer u svom tijelu trpe istu nevolju odvojenosti od pravog života u slobodi.

S ovim primjerom želim dokazati činjenicu da ljudsko tijelo ne nosi nikakvu mrlju koja se začećem i rođenjem prenosi iz generacije u generaciju.

184

Tijelo koje se opire našoj usađenoj želji za vječnim životom je nepobitan dokaz našeg pada u razinu nižih živih bića koja su podređena zakonitostima raspadljive materije. Mi se kao ljudi od postanka svijeta rađamo i živimo u tom stanju, odnosno u grešnom tijelu u kojem ne možemo ispuniti zakon života jer mu se naše tijelo suprotstavlja. Da li je onda Isus začet u grijehu poput Davida i svih nas kao što sam već više puta spomenuo? Mnogi kažu da nije jer ga ne mogu zamisliti u grešnom i smrtnom tijelu.

Sličnost Isusa i Adama

AVLE kaže da je “Adam (…) nalik onomu koji je trebao doći” (Ri 5:14).

Adam nije bio inkarnacija nebeskog bića nego utjelovljenje Božjeg plana zvanog “čovjek” koji je potpuno definiran u Božjem umu prije stvaranja. Misija koja je započela po prvom čovjeku, a koja je prekinuta već u startu, bit će završena po drugom čovjeku, ‘posljednjem Adamu’, koji je također definiran prije nastanka svijeta. Zbog ta dva čovjeka koja su nalik jedan drugome, definirana je naša prošlost, sadašnjost i budućnost koje možemo sagledavati u jednom sasvim novom svjetlu. Zato pogledajmo u kojem je smislu prvi Adam nalik posljednjem Adamu.

(1) Jedan i drugi Adam su stvoreni od Boga sa statusom istaknutog ili prvog “sina Božjeg”. Svoj život su započeli tako što su unaprijed bili određeni i posvećeni kao očevi čovječanstva. Po pitanju tijela su bili potpuno izjednačeni s tom razlikom što je Adam bio stvoren a Isus rođen.

Adam je proizašao direktno iz kemijskih elemenata zemlje, tako da je zemlja bila njegova majka, dok je Isus proizašao od te iste materije na način što se njegovo tijelo stvaralo u maternici žene Marije koja je bila njegova majka i posrednica građevnih elemenata od kojih je stvoren njegov organizam. Budući da Adam nije rođen od roditelja kombinacijom gena (22+22 autosomi + xy gonosomi), on je po nekoj logici mogao imati samo 22 autosoma kromosoma koji određuje fizičke karakteristike, i dva spolna kromosoma tj. gonosoma (xy) koji određuje muški spol, ukupno 24 kromosoma (22+xy=24) umjesto 46. Na isti način su i Isusove stanice tijela u sebi mogle imati samo 22 autosoma kromosoma i dva spolna kromosoma (xy) kojim je određen njegov muški spol. To je samo pretpostavka koja bi imala smisla samo ako Isus nije imao autosome gene zemaljskog oca.

Ako je ovo bio Božji model stvaranja prvog čovjeka onda je ženska jajna stanica poslužila za stvaranje Isusove fizičke povezanosti sa ljudskim rodom jer se dijete ne može razviti ako nema autosome kromosome svoje majke koji određuju sva tjelesna svojstva.

P

185

Međutim, takav genetski model se može postići uz određene gene njegovog zemaljskog oca na način da je jedan x kromosom oblikovan u y kromosom tako što je Bog uzeo ili stvorio Josipov y kromosom kojim je zamijenio jedan x kromosom. Tako je Isusova majka prilikom natprirodnog začeća dala svoja 22 autosoma kromosoma i jedan x spolni kromosom koji su potjecali od Davidove loze, dok je njen drugi x kromosom modificiran u y spolni kromosom od strane samog Boga kako bi se rodilo muško dijete po Josipovoj genetskoj liniji unutar Davidove loze, a životna sila od Boga po svetom duhu je izvršila začeće. Sveti duh je samo pokrenuo proces razvoja embrija od kromosoma ženske spolne stanice i od Boga stvorenog y kromosoma koji je mogao potjecati od Josipa. Naime, kao što je Bog uzeo genetski materijal od Adamovog rebra (mesa i krvi) uz modifikaciju spolnog genoma, tako je mogao uzeti genetski materijal od Josipa.

Marijino dijete je na taj način imalo kombinaciju gena od njene i Josipove obitelji koje su potjecale od Davidove loze tako da je Isusovo tijelo bilo određeno zajedničkim genima oca i majke. Zanimljivo je da u Bibliji se Josip smatra Isusovim ocem i nitko to nije pokušao osporiti, pa čak ni sam Isus bez obzira što je riječ o djevičanskom rođenju (Iv 1:45).3

Po genetskoj građi Isus je rođen u savršenom fizičkom tijelu bez ikakvih tjelesnih nedostataka ili mana. Bez obzira što je sam Bog prouzročio njegovo začeće, njegovo tijelo je ipak bilo smrtno i podložno raspadljivosti čak i onda kada je prilikom pomazanja svetim duhom dobio zalog vječnog života. Trebamo ponovno imati u mislima da je prvi čovjek Adam stvoren fizički savršen kao i sva druga zemaljska bića prije njega. Bio je najprije smrtno biće u tijelu koje je bilo podložno raspadljivosti i smrti. No, da ne bi bio izjednačen sa životinjama, Bog mu je omogućio da spozna da može vječno živjeti time što ga je doveo u Edenski vrt gdje je imao pristup svetom mjestu i ‘drvetu života’ (1.Mo 2:7-9).

3 Navodno je arheolog Ron Wyatt ispod mjesta gdje je Isus bio ubijen pronašao pećinu pod zemljom u kojoj je bio sakriven kovčeg saveza. Na kovčeg je kroz stijenu koja je uslijed potresa pukla, kroz procjep od 6 metara potekla Isusova krv i pomazala poklopac kovčega čime se ispunilo Danijelovo proročanstvo o sedamdeset godišnjih tjedana. Kovčeg se još naziva “kovčeg svjedočanstva“ pa se smatra da on pruža svjedočanstvo Isusove krvi koja je prolivena tog dana kada je njom pomazan poklopac Božjeg zemaljskog prijestolja (2.Mo 26:34; 30:26; Iv 19:34; 1.Iv 5:6-8; Heb 9:19). Krv je navodno odnesena na analizu i ustanovljeno je da je ona još uvijek živa te da u njoj postoji samo 24 kromosoma što potvrđuje da je riječ o Isusu koji je na svijet došao djevičanskim rođenjem prouzročenog od Boga. Spomenuti arheolog tvrdi da mu nije bilo dozvoljeno da sa svojim otkrićima ide u javnost pa smatra da će se ona ipak objaviti na samom kraju ovog svijeta. Ovu informaciju je za sada teško provjeriti.

186

Kao što smo već rekli, da je Adam stvoren kao besmrtno biće, onda u Edenskom vrtu ne bi bio potrebno ‘drvo života’ koje mu je omogućavalo da ‘živi vječno’. No, kad je dozvolio da jede s tog drveta, Bog mu je na jedan upečatljiv način dao do znanja da mu je fizičko raspadljivo i smrtno tijelo tom prilikom preobrazio ili obukao u nebesko tj. duhovno tijelo kojim vlada ‘neraspadljivost’ i ‘besmrtnost’. To nebesko tijelo je morao čuvati kao najvrjedniji dar sve dok vječni život ne bude potvrđen u njemu. No, on je taj nebeski dar kao zalog vječnog života izgubio na način da je, uzimajući plod sa zabranjenog ‘drveta smrti’, poništio djelovanje ‘drveta života’ u sebi, čime je umrlo njegovo nebesko tijelo u kojem se nalazio vječni život. Kaznom istjerivanja iz Edenskog vrta u kojem se nalazilo drvo života, koja je bila izvršena na njemu, bili su pogođeni on i njegovi potomci koji više nisu imali pristup vječnom životu (1.Mo 3:22-24; 2.Ko 5:2,3).

Na isti način je Isus kao drugi Adam stvoren u savršenom tijelu bez ikakvih fizičkih nedostataka, ali nije automatski svojim rođenjem dobio besmrtnost i neraspadljivost. On je taj dar života za sebe i Adamovo potomstvo pribavio tek nakon pomazanja dobivši po svetom duhu zalog ili jamstvo vječnog života, nakon čega je poslušnošću do u smrt pobijedio smrt i bio potpuno oslobođen zakona smrtnosti. Prije svoje smrti je imao neograničen pristup vječnom životu preko svetog duha po kojem se u periodu kušnje trebao suprotstaviti zakonu smrti. Po zadatku koji je za njega bio unaprijed određen, on je trebao do kraja sačuvati u sebi taj zalog vječnog života kroz savršenu poslušnost Božjim zakonima i vršenju njegove volje.

Za Boga nije ni bilo potrebno da Isus u svojem tijelu od rođenja ima dar besmrtnosti i neraspadljivosti kako bi bio odgovarajuća otkupnina. To nije bio uvjet. U pitanju je bilo nešto mnogo važnije od njegova tijela a to je njegov ‘duh’ ili njegova besprijekorna osobnost koja je nadilazila njegovo ‘smrtno tijelo’.

(2) Isus je isto kao i Adam doveden u područje Božje zemlje koju je Bog odabrao i koja je bila “poput vrta edenskoga” (Ez 36:35; 1.Mo 13:10). U tom području Izraela su vladali Božji zakoni života i smrti koje je Bog dao preko Mojsija. Isus je trebao udovoljiti tim zakonima kako bi na sebe preuzeo ulogu drugog oca. Stoljećima prije toga Bog je prvog čovjeka Adama doveo u Edenski vrt gdje su također postojali zakoni života i smrti upisani Božjim duhom u dva stabla. Ta dva stabla su bila tu postavljena kako bi Bog prije postanka svijeta u um i srce prvih ljudi postavio temeljna načela u vezi vječnog života. Ta visoka načela su trebala uspostaviti savezni odnos između neba i zemlje kako bi se ispunio Božji naum u vezi s čovječanstvom.

187

(3) Ono po čemu je Isus također bio sličan Adamu je to što su obojica bila stavljeni pred sličan izbor. S ‘drveta života’ Adam je mogao slobodno jesti (1.Mo 2:9,16,17). To je drvo Adamu davalo do znanja da može vječno živjeti samo u zajedništvu sa svojim Ocem, izvorom života. Drugo stablo je bilo ‘drvo spoznaje dobra i zla’, s kojeg mu je Bog zabranio jesti. Tako je Bog i pred Adama stavio Zakon kako bi se grijeh mogao uračunati. Da nije bilo zakona u vezi ‘života i smrti’ tada bi Adam griješio u odnosu prema Božjem naumu bez da bi mu se to moglo uračunati u grijeh. Pavle kaže da čovjek “ne bi shvatio što je grijeh da nije bilo Zakona” (Ri 7:7). Adam ne bi shvatio načelo smrti i života da Bog nije izdao zapovjedi da ‘ne smije jesti’ s ‘drveta spoznaje dobra i zla’. On je trebao biti poslušan Božjem zakonu u korist svih ljudi. Bog nije postavio Zakon kako bi se vidjelo da li Adam ima savršeno tijelo ili ne, već da bi se vidjelo da li će se njegova osobnost u kušnji pokazati savršena.

Takav zakon života je Bog postavio i pred Isusa. Naime, Zakon saveza dan Izraelcima je u sebi sadržavalo ‘život i smrt’, ‘blagoslov i prokletstvo’. Bog je ‘Izraelu, sinu svom prvorođenom’ dao zakon zapovjedi u kojem su se mogli blagosloviti svi narodi (2.Mo 4:22). Rekao mu je: “Evo, danas stavljam pred tebe život i dobro, smrt i zlo (…) Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju, da stavljam pred vas život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Zato izaberi život (…) ti i potomstvo tvoje” (5.Mo 30:15,19). Stoga je pred Isusom, prvorođencem nacije stajao isti izbor kao i pred Adamom. On je imao pristup vječnom životu po svetom duhu u mjeri koja mu je omogućavala da nikad ne umre, ali je poput Adama i dalje bio vezan zakonom materije dok ne završi period kušnje.

Onog dana kada je Adam okusio plod s zabranjenog drveta, on je u biti okusio grijeh i smrt. Tako je automatski u sebi poništio djelovanje zaloga vječnog života koji je bio posredovan putem ‘drveta života’, što je prouzročilo da raspadljivost preuzmu vlast nad njegovim materijalnim tijelom (1.Mo 2:9,16,17; 3:22). Time je umro s obzirom na vječni život i ponovno se vratio u ono stanje raspadljivosti s kojim je stvoren. Budući da mu je onemogućen pristup drvetu života, on je svojom neposlušnošću osudio svoje još nerođeno potomstvo na odvojenost od vječnog života a time i na raspadljivost i smrt. Zato je, kako kaže Pavle, “smrt kraljevala (…) i nad onima koji nisu počinili grijeh sličan prijestupu što ga je počinio Adam” (Ri 5:14). Bog je pred drugog čovjeka ponovno postavio sličan izbor – simbolično ‘drvo života i drvo smrti’. Ono je u pravnom smislu bilo sastavni dio Zakona kojeg je Bog stavio pred tog čovjeka. Zakon je prije svega služio kako bi se živjelo u skladu sa onim načelima koji su ugrađeni u nas. S druge strane je trebao pokazati što je grijeh pred Bogom.

188

O Zakonu stoji napisano: “Jer do Zakona grijeh je bio u svijetu, ali nikoga se ne tereti za grijeh kad nema zakona (…) A Zakon je došao kasnije kako bi se prijestup još jasnije pokazao” (Ri 5:13,20). I ovaj Zakon je trebao osuditi, ne smrtno i raspadljivo tijelo, već samo grijeh u tijelu. Onaj tko je mogao u potpunosti živjeti po tom Zakonu, taj ne bi griješio protiv Boga pa bi vjerojatno mogao u sebi imati vrijednost života kojeg bi Bog upotrijebio za otkup čovječanstva. No, čak i da je netko uspijevao držati sav Zakon, njegov život bi imao otkupnu vrijednost samo ako bi Bog s tim čovjekom sklopio savez za tu posebnu svrhu kao i sa Adamom te ga otkupio iz čovječanstva. Zato su Izraelci trebali očekivali Mesiju koji će po tom pitanju biti izdvojen iz naroda kao savršeni tvorac Zakona. Stoga je Isus kao prvorođenac nacije stavljen pred sličan izbor kao i Adam pa je mogao za sebe reći da je došao ispuniti Zakon, kako bi preko njega bili blagoslovljeni svi ljudi (Mt 5:17). Židovi su ga često pokušavali uhvatiti gdje griješi protiv Zakona. No, on nije prekršio Zakon niti u jednoj stvari. To je bilo kao da nije prekršio Božju zapovijed u vezi zabranjenog drveta. Nije okusio grijeh u tom smislu što je za razliku od Adama bio poslušan.

Isus se kao i svaki muškarac trebao podrediti Bogu jer po pitanju autoriteta muškarci odražavaju “Božju sliku i slavu” (1.Ko 11:7). Za razliku od Adama koji je posegnuo da se izjednači s Bogom, Isus je, “iako je bio u Božjem obličju (poput Adama), nije pomišljao na otimanje — da bude jednak Bogu” (Flp 2:6). Nije želio poput Adama uzeti autoritet Boga i sam određivati što je dobro a što zlo. Potpuno se podredio Božjoj volji (Iv 5:19; usporedi Iz 14:12-14).

(4) Isus je kao i Adam imao jednaku odgovornost koja je bila stavljena pred njih, a to je stvoriti savršeno potomstvo ljudi koji će odgovarati Božjoj volji. Adam je zbog neposlušnosti izgubio pravo na ‘vječni život’ te je njegovo tijelo potpalo pod utjecaj smrti, a Isus je svojom poslušnošću stekao pravo na ‘vječni život’, a budući da je bio ljudsko biće genetski vezano za sve ljude, on je time stekao pravo i za sve njih kojima će Bog dati nov početak i vječni život po novom ocu. No, da bi mogao otkupiti čovječanstvo, on je morao najprije pribaviti vječni život za sebe, a onda umrijeti kao žrtva pomirnica za sve ljude (Ri 6:10). Svojom žrtvom je Isus vratio ljudima nadu i mogućnost da ponovno dobiju pristup zemaljskom raju i ‘drvetu života’ (Ot 2:7). Dok je Adam onemogućio svoje potomstvo da imaju pristup vječnom izvoru života, Isus je svojom žrtvom omogućio svima nama da budemo sudionici vječnog života. Tako će naše tijelo koje je po zakonima prirode sklono raspadljivosti i smrti, imati mogućnost da se zakonom neraspadljivosti i besmrtnosti stalno ‘obnavlja’ kao i naš unutarnji čovjek (2.Ko 4:16).

189

U početku je čovjek stvoren na sliku Božju u pravednosti i istinskoj svetosti, kao dobro i pravedno biće. Isusov savršeni život u odnosu na Zakon je odgovarao savršenom čovjeku Adamu, te je mogao stati na vagu pravde. To je bila ‘odgovarajuća otkupnina’ jer je Isus bio “poslušan sve do smrti, i to smrti na mučeničkom stupu” čime je stekao pravo na vječni život kojeg je Adam izgubio za sebe i svoju djecu (Flp 2:8; 1.Ti 2:6).

Slika 4 – Jedan čovjek u ljudsko tijelo unosi smrt a drugi život

Adam je izgubio pravo da se smatra prvorođenim, pa je to pravo na sebe preuzeo drugi Adam. Isus je u tom smislu kao ‘posljednji Adam’ stekao pravo da umjesto prvog Adama bude ‘Otac’ svima koji vjeruju u vrijednost njegove žrtvene smrti i da im putem neraspadljivog duhovnog tijela posreduje savršeni ‘vječni život’ (1.Ko 15:45-47). Na osnovu toga će biti omogućeno da ljudi putem uskrsnuća ili preobrazbe budu stvoreni po njegovom ‘obličju’, a time i po Božjem ‘obličju’ kojim će se potpuno eliminirati grijeh i smrt (1.Mo 1:26,27). Kako bi bili dio Božjeg novog kraljevstva, moramo se roditi od Boga po svetom duhu. Moramo doživjeti novo rođenje i postati novo stvorenje (Ri 8:19-23; 2.Ko 5:17).

Svi smo prirodno rođeni kao sinovi prvog Adama, ali moramo biti ponovno rođeni i kao sinovi drugog Adama. Sveto Pismo kaže: “I kao što nosimo [raspadljivo] obličje onoga koji je načinjen od praha, nosit ćemo i [neraspadljivo] obličje onoga koji je nebeski” (1.Ko 15:49). Kao Adamova djeca mi smo podložni smrti i raspadljivosti. S obzirom da Isusovo tijelo nakon uskrsnuća više nije bilo podložno raspadljivosti tako ćemo uskoro i mi imati neraspadljivo obličje Isusa Krista jer ćemo biti njegova zakonita djeca.

ADAM

VJEČNI ŽIVOT neraspadljivost

SMRT raspadljivost

ADAM je ljudsko tijelo podložio

SMRTI i raspadljivosti čime je poništio

VJEČNI ŽIVOT

ISUS

ISUS je u ljudsko

tijelo unio

ŽIVOT i neraspadljivost čime je poništio

SMRT

190

Posljednji Adam (Isus) je bio prvi čovjek koji je uskrsnuo na način da smrt i raspadljivost više nisu vladali njegovim tijelom (2.Ko 5:1-5; 1.Ko

15:20; Ot 1:18). Tako ćemo i mi kao materijalna bića nositi, ne samo materijalno obličje po kojem smo stvoreni, nego ‘i obličje onoga koji je nebeski’ jer ćemo po Isusu, našem novom Ocu, dobiti ‘i’ neraspadljivo obličje vječnog života u kojeg ćemo se obući i zaštititi od raspadljivosti.

Posljednji Adam

SUS postoji zbog Adama i njegova uloga se odnosi na ulogu Adama. Da Adam nije sagriješio Isus kao spasitelj svijeta ne bi postojao jer je bio

rezervni plan. “Prvi čovjek, Adam, postao je živa duša.” Posljednji Adam postao je duh koji daje život” (1.Ko 15:45). Isus za sebe kaže: “Ja sam Prvi i Posljednji” (Ot 1:17). On je ‘Prvi’ jer je uskrsnućem u vječni život zamijenio prvog čovjeka. On je i ‘Posljednji’ jer poslije njega više ne može postojati niti jedan drugi čovjek koji bi ostvario Božji naum (Ot 2:8).

Da bi mogli razumjeti smisao Isusovog nadnaravnog rođenja moramo ga gledati kao posljednjeg Adama preko kojeg Bog dovršava svoj naum, i razumjeti osnovne stvari povezane s prvim Adamom, upravo onako kako ih je razumio apostol Pavle koji je u Poslanici Rimljanima 5:12-21 napisao:

“Zato, kao što je preko jednog čovjeka grijeh ušao u svijet i preko grijeha smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili...

Jer ako su zbog prijestupa jednog čovjeka mnogi umrli, Božja nezaslužena dobrota i njegov dar — koji je s nezasluženom dobrotom dan preko jednog čovjeka, Isusa Krista — u izobilju su darovani mnogima. A s darom nije kao s posljedicama grijeha jednog čovjeka. ...

Jer ako je zbog prijestupa jednog čovjeka smrt kraljevala preko tog jednog čovjeka, koliko li će više oni koji primaju obilje nezaslužene dobrote i dara pravednosti živjeti i kraljevati preko jednoga (čovjeka), Isusa Krista.

Jer kao što su neposlušnošću jednog čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i poslušnošću jednoga (čovjeka) mnogi postati pravedni.”

Svatko će u ovim riječima uvidjeti da je taj drugi čovjek trebao stati kao protuteža prvom čovjeku kako bi mogao biti njegova adekvatna zamjena. Zašto bi onda Bog na to mjesto postavio inkarnaciju nebeskog bića, ako je jedan čovjek bio dovoljan da poništi Adamov prijestup?

I

191

Uzimajući u obzir ono što se desilo s Adamom, bilo bi nerazumno da je Bog rekao Sotoni: “Evo, osujetio si moj naum jer je Adam bio samo čovjek, ali zato ti za neprijatelja dajem nekoga tko je moćniji od tebe. On dobro poznaje mene i tebe i bit će spreman da postane čovjek i umre za mene, pa ćeš vidjeti kako je čovjek iz ljubavi prema meni spreman mene slušati i meni se potpuno podložiti.”

Da li bi Sotona i ostala nebeska bića uvidjela kako je ovakav plan sam po sebi nedosljedan. Zašto bi neko drugo biće, koje je po rangu uzvišenije od čovjeka, na sebe preuzeo odgovornost koja je ležala na čovjeku? Zar ne bi Bog takvim prijedlogom pokazao da ne vjeruje čovjeku, što bi samo bio dokaz da je Sotona bio u pravu kad je želio čovjeka prikazati kao manje vrijedno biće koje nije dostojno slave koju mu je bila unaprijed pripremljena. Sotona je svojom prijevarom zametnuo nepovjerenje između Boga i čovjeka i to je povjerenje trebao povratiti samo čovjek. Bilo bi sasvim nelegalno da umjesto čovjeka to obavi nebesko biće i onda tu zaslugu pripiše čovjeku. Apostol Pavle takvo nešto nikad ne bi prihvatio jer je u poslanici Korinćanima 15:20-22, napisao:

“Ali činjenica je da je Krist uskrsnuo od mrtvih, on je prvina [ljudi] koji su umrli. Jer budući da je smrt došla po čovjeku (ljudskom biću), i uskrsnuće mrtvih dolazi po čovjeku. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu (drugom Adamu) svi oživjeti.”

Prema tome, jedino razumno, pravedno i prihvatljivo rješenje je bilo stvaranje drugog čovjeka koji bi u sličnoj situaciji postupio sasvim drugačije i tako za čovječanstvo otvorio put života koji je bio zatvoren po prvom čovjeku koji je otkazao poslušnost Bogu. Kao što je neposlušnošću prvog čovjeka u svijet ušao grijeh i smrt, tako je poslušnošću drugog čovjeka trebalo u svijet ući život. Taj život je mogao ući samo pobjedom nad smrću, a nju je trebalo pobijediti u tijelu čovjeka koje je trebalo biti usmrćeno, a zatim uskrsnuto u vječni život. Time bi se čovječanstvu povratilo ono što je izgubljeno po prvom čovjeku, a to je slavni život u zajedništvu sa Bogom.

Božji prvobitni naum je bio stvaranje čovjeka, koji je trebao odražavati njegovu slavu te je cijeli proces stvaranja, od materijalnog svemira do nebeskih bića, podredio tom naumu. Na kraju, kad je sve pripremio, stvorio je i čovjeka – biće koje je svojom sposobnošću moglo pretvoriti zemlju, pa čak i cijeli svemir u mjesto kojim će prevladavati život u najpotpunijem smislu riječi. Možemo slobodno reći da je Adam u samom početku postojao u Božjem umu kao ‘riječ’ ili zamisao koju je trebalo oživotvoriti i utjeloviti, te da je sve bilo podređeno njegovom dolasku.

192

Istina o Isusovom tijelu

JERNICI koji se u užem kontekstu orijentiraju samo na Isusovu smrt dolaze u situaciju da učenje o otkupnini mogu prihvatiti samo ako

Isusa vide kao nebesko biće, a njegovo zemaljsko tijelo odvojeno od grešnog tijela u kojem prebiva uzročno-posljedični zakon smrti i grijeha. Oni znaju da su Adamovim grijehom svi oni kao njegovi potomci mogli naslijediti samo raspadljivost i smrtnost. Zato je za njih nepojmljivo da je Isus imao takvo tijelo koje je potpuno slično smrtnom čovjeku. Međutim, oni kršćani koji gledaju širi kontekst Isusovog života i smrti shvaćaju zašto je on morao biti samo čovjek i živjeti s grešnim (smrtnim) tijelom koje je umrlo s njim na mučeničkom stupu. Apostoli su vidjeli Isusa u tom širem kontekstu pa su se suprotstavljali onima koji su još u ono vrijeme htjeli obezvrijediti istinu o Isusu i njegovom tijelu.

Samozvani učitelji, koje Ivan naziva varalicama, su mogli čak u najboljoj namjeri obezvrijediti činjenicu da je Mesija (Krist) zaista morao biti čovjek u stvarnom grešnom tijelu jer Biblija uči da je u samo takvom tijelu mogao pobijediti smrt i time usmrtiti grijeh kako bi pružio smrtnim ljudima nadu u preobrazbu u život. Kršćani su trebali imati sliku o toj preobrazbi iz stanja smrti i raspadljivosti u stanje neraspadljivog i neuništivog života, čime bi Isus bio ‘prvi čovjek koji je na takav način uskrsnuo od mrtvih’ i dobio besmrtni život. Na tom, do tada jedinstvenom ‘primjeru su apostoli propovijedali uskrsnuće’ tijela i pružali svim vjernicima nadu u vječni život na zemlji (vidi Dj 4:2; 26:23).

Zašto onda današnji kršćanski učitelji u svojim zajednicama još uvijek pokušavaju opravdavati tradicionalno gledište o Isusovom bezgrešnom začeću i bezgrešnom tijelu? Možda nisu svjesni da izvor tog njihovog vjerovanja potječe od nekih ranih učitelja koji pod utjecajem tadašnjih gledišta o ljudskom tijelu nisu mogli prihvatiti pravu istinu o Isusovom stvarnom tijelu. Zato treba prihvatiti savjet apostola Ivana koji je rekao: “ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego ispitajte potječu li takve izjave od Boga, jer su mnogi lažni proroci izašli u svijet!” (Iv 4:1). To je posebno važno danas kako bi vidjeli tko je u prošlosti nadahnuo određene izjave o Kristu, da li ih je nadahnuo Bog ili čovjek.

Koliko god neke kršćanske zajednice bile uvjerene da imaju pravu istinu, možda nesvjesno podupiru izjave koje nije nadahnuo Bog. Kršćani bi ipak trebali prihvatiti svu istinu o Isusu a ne samo neke činjenice. Oni koji se drže samo izdvojenih činjenica, dolaze u situaciju da ne mogu objasniti sve što je u Bibliji zapisano o Isusu pa posežu za izvan-biblijskim tumačenjima.

V

193

Ukoliko netko ne prihvati činjenicu da je Isus rođen s grešnim tijelom, tada ne može objasniti niti razumjeti neke biblijske stavke tj. nadahnute izjave samih apostola i drugih učitelja koji su vjerovali da je Krist postojao, ne samo u materijalnom tijelu, nego i u tijelu koje je bilo smrtno i raspadljivo, a koje je tek po uskrsnuću oslobođeno raspadljivosti. Naime, kako kaže apostol Ivan:

“Svaku izjavu koja priznaje da je Isus Krist (kao poslanik) došao u (ljudskom smrtnom) tijelu nadahnuo je Bog.” (1.Iv 4:2)

Također je rekao: “Ne pišem vam zato što ne znate istinu, nego zato što je znate i zato što nikakva laž ne potječe od istine” (1.Iv 2:21). Što je onda prava istina o Isusovom tijelu? Da li je bio ljudsko biće i samim tim živio u raspadljivosti i smrtnosti materijalnog tijela ili je po gnostičkom gledištu bio nebesko biće u privremenom i prividno ljudskom tijelu odvojenom od raspadljivosti? Kako bi dobili odgovor na ta pitanja pokušajmo najprije razumjeti gornju Ivanovu izjavu u kontekstu u kojem je izrečena.

Treba zapaziti da se u Bibliji riječ ‘tijelo’ uvijek koristi za ‘grešno’ stanje ljudskog tijela koje je podložno zakonu raspadljivosti i smrti. Hebrejska riječju ‘basar’ (tijelo) označava fizičku krhkost i smrtnost (1.Mo

6:3 Ps 78:39). Pavle čak tvrdi da “se tijelo ne pokorava Božjem zakonu (života), a i ne može” (Ri 8:7). Zbog toga ljudi u svakom trenutku svog života mogu biti svjesni svoje smrtnosti koja ih navodi na patnju jer u “svojem tijelu” moraju nositi posljedice smrtne kazne.

Apostol Pavle kaže: “Jer mi koji smo živi uvijek se nalazimo u smrtnoj opasnosti radi Isusa, da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu” (2.Ko 4:10,11). Ovdje se spominje smrtnost tijela, ali čak i onda kad se ne spominje smrtnost, ona se podrazumijeva. Pavle čak i našu ‘krv i tijelo’ prikazuje u tom negativnom smislu, jer uzima u obzir ‘grešno’ stanje kakvog smo svojim rođenjem naslijedili po Adamu. Zato je rekao da takvo smrtno i “raspadljivo... tijelo i krv ne mogu naslijediti (neraspadljivo) kraljevstvo Božje” (1.Ko 15:50). S druge strane Isus ukazuje da će njegovi sljedbenici ipak u tijelu “naslijediti kraljevstvo Božje”, ali tek onda kad se poput njega oslobode ropstva raspadljivosti (Mt 25:34).

Apostol Ivan i drugi kršćanski pisci u svojim izjavama nigdje ne naglašavaju da je Isus imao posebno ‘tijelo’ po kojem bi se razlikovao od smrtnih ljudi. To bi sigurno pisci trebali naglasiti kako bi u svojim izjavama dali na znanje da je riječ o ‘ljudskom tijelu’ koje nije bilo podložno bolesti, starosti i smrti (Kol 1:22). Stoga se ‘tijelo’ i u povezanosti sa Isusom dovodilo u vezu sa zakonom raspadljive materije iako je on imao pristup vječnom životu koji je trebao biti potvrđen po uskrsnuću u život.

194

Budući da se izraz ‘tijelo’ u njihovim mislima uglavnom odnosilo na stanje koje je zbog Adamova grijeha (p)ostalo smrtno i raspadljivo, onda bi Ivanova gornja izjava morala biti izrečena na način kojim bi se dalo do znanja da kršćani trebaju priznati da je Isus došao u “slavnom tijelu”, što bi podrazumijevalo stanje besmrtnosti i neraspadljivosti prije smrti, a ne samo poslije uskrsnuća (Flp 3:21). U tom slučaju su apostol Ivan i Pavle trebali koristiti izraz ‘tijelo’ u jednom proširenom smislu kako bi istaknuli razliku. Morali bi koristiti prikladne izraze kao što su ‘bezgrešno’, ‘besmrtno’ i ‘neraspadljivo’. Ivan bi tako trebao napisati: “Svaku izjavu koja priznaje da je Isus Krist došao u (bezgrešnom, neraspadljivom) tijelu nadahnuo je Bog.” No, Ivan to nije istaknuo, tako da se izraz ‘tijelo’ može odnositi samo na (nama slično) ljudsko tijelo u kojem prebiva zakon raspadljivosti.

O danima Isusovog života pa sve do njegove smrti se nigdje ne govori kao o periodu u kojem je svojim tijelom bio potpuno odvojen od grešnih ljudi, nego se govori o ‘danima dok je bio u [grešnom] tijelu’, isto kao što se taj izraz spominje u povezanosti s ostalim ljudima koji također ‘žive u [grešnom] tijelu ali koji ne žive po ljudskim željama nego po volji Božjoj’ kao i Isus (He 5:7; 1.Ti 3:16; usporedi 2.Ko 10:3; 1.Pe 4:2). Ovdje sam namjerno umetnuo riječ [grešnom] kako bi ukazao da se ona u oba slučaja, i za Isusa i za ostale ljude, podrazumijevala čak i onda kada se ne spominje u rečenici.

Zamislimo da su apostoli vjerovali i učili da je Isusovo tijelo prije smrti bilo različito od ostalih ljudi tj. da je bilo besmrtno i neraspadljivo. Oni bi prije svega morali objasniti kako je to bilo moguće usprkos rođenju od smrtne žene. Tada bi izraz ‘tijelo’ u kontekstu u kojem su oni govorili i pisali imalo to prošireno značenje. Čak bi morali često koristiti različite pojmove kako ne bi dolazilo do zabune vezano za to što su mislili s izrazom ‘tijelo’. No, nema niti jedne izjave koja bi Isusovo tijelo opisalo u tom drugačijem kontekstu od onoga u kojem su oni spominjali ljudsko tijelo, bez obzira da li se radilo o Isusu ili drugim ljudima.

Ivan su suprotstavio samo onima samozvanim učiteljima koji su tvrdili da Krist nije došao u stvarnom tijelu budući da je za njih tijelo samo po sebi bilo grešno i smrtno. On nije ni pokušao negirati njihovu tvrdnju da je ljudsko tijelo grešno, nego je čak potvrđuje govoreći da je Isus ‘došao u tijelu’, odnosno da je bio ljudski poslanik izdvojen između ljudi, a ne nebesko biće odvojeno od ljudskog tijela kako su to tvrdili gnostici. Drugi kršćanski učitelji, pod utjecajem gnosticizma, očito nisu željeli prihvatiti pravu istinu o Isusu, pa su čak počeli nametati ideju da je savršeni Krist bio arhanđeo koji je kao duh sišao na Isusa, smrtnog čovjeka i onda ga prilikom njegove smrti napustio. Takva ideja nije potjecala od apostola.

195

Za apostole je Isus bio čovjek tj. tijelo koji je živio u smrtnom tijelu poput njih. Ivan u svom evanđelju jednostavnim i razumljivim jezikom kaže: “Riječ (života) je (po Isusu) postala tijelo” (Iv 1:14; 1.Iv 1:1,2). Niti jednom riječju ne proširuje tu misao kako bi rekao da se ‘riječ života’ nastanila u neraspadljivom tijelu. Ne, on to ne tvrdi. Isus je živio pod tim zakonom grešnog tijela, ali je u sebi imao zakon duha kojim se borio kako ne bi postao rob tijela. Unatoč tom ljudskom grešnom tijelu, Isusovo je tijelo ipak bilo savršeno. Na koji način? Biblija nas upućuje u činjenicu da je Isus imao ‘tijelo’ koje je bilo ‘bez mane’ a time i savršeno po mjerilima Božjeg Zakona. Naime, kao ‘Božje Janje’ koje se trebalo žrtvovati, Isus nije imao nikakvu “tjelesnu manu” ili “nedostatak” (3.Mo 21:17-23; 22:21-

25; 2.Mo 12:5; Iv 1:29; vidi 1.Pe 1:19; Jak 1:4). Samo u tom je smislu njegovo fizičko tijelo bilo ‘savršeno’, bez mane i genetskih nedostatka.

Biblija nigdje ne uči da se rođenjem od smrtne žene može genetskim putem stvoriti dijete koje nema nikakvu vezu sa ljudskim tijelom u kojem vladaju zakoni smrti i raspadljivosti, pa je bilo logično da su neki pokušali osporiti čak i rođenje po ženi koja je u svom tijelu nosila zakon smrti, kako bi nametnuli ideju da Isus nije došao u ‘smrtnom tijelu’. U svakom slučaju još uvijek postoje tvrdnje da je Isus došao u prividnom, a ne stvarnom smrtnom tijelu. Drugi poput Jehovinih svjedoka tvrde da je njegovo tijelo bilo stvarno, ali ipak prividno grešno.

Živio u smrtnom tijelu SUS za sebe nije nikad tvrdio da je po pitanju ‘fizičkog tijela’ bio drugačiji od ljudi. Zato svoju mesijansku ulogu nije dokazivao kroz

tijelo, nego kroz djela koja su bila učinjena u skladu sa njegovim i Božjim duhom (Iv 10:36-38,41). Biblija kaže da se On kao Božji poslanik “pojavio u tijelu” i da je to tijelo bilo smrtno. Možda neki ne mogu tek tako prihvatiti tu činjenicu, jer su drugačije poučeni? Što bi onda rekli za Pavla? On je napisao:

“Naime, budući da je Zakon bio nemoćan, jer je zbog tijela bio slab, Bog je, poslavši svojega Sina u obličju sličnom grešnom tijelu da ukloni grijeh, osudio grijeh u tijelu.” (Rim 8:3)

Pavle ovdje kaže da je Bog poslao Isusa “u obličju sličnom grešnom tijelu” čime je istakao da je to obličje bilo slično grešnom tijelu ili kako neki prijevodi kažu da ga je Bog poslao:

... u obličju grešnoga tijela (JB)

... u obličju tijela grješnoga (IŠ)

... u obličju tijela grjehovnoga (DK)

I

196

Kako možemo razumjeti ovu izjavu a da ipak ne dovedemo u pitanje Isusovu mesijansku ulogu otkupitelja? U kom je smislu Isusovo tijelo bilo ‘slično’ grešnom tijelu? Ako je bilo potrebno da se izraz “grešno tijelo” ipak ne dovede u vezu sa ljudskom grešnom i smrtnom prirodom, onda je Pavle trebao reći da je Isus došao u obličju neraspadljivog i bezgrešnog tijela. No, on nije imao potrebe da kaže više od onoga što je rekao. On je gornje riječi spomenuo u kontekstu 7. do 9. poglavlja u kojima izraz “tijelo” dovodi u vezu sa stanjem koje čovjek trpi zbog smrtnosti tijela. U vrijeme kad je ovo izjavio Pavle je znao da je Isus rođen nadnaravnim putem, ali je ustvrdio da ga to samo po sebi ne razlikuje od ostalih ljudi jer je kao i svi mi rođen od žene pa je njegovo tijelo po obiteljskoj lozi bilo slično našem sve do uskrsnuća (Gal 4:4).

Kada bi rekli da je Isus zbog prirode svog začeća imao tijelo koje je samo bilo slično čovječjem, da li bi to značilo da to tijelo po prirodi nije bilo čovječje nego mu je samo prividno sličilo? Nipošto. Isto tako, kada bi rekli da je Isus po prirodi svog začeća imao tijelo slično grešnom tijelu, da li bi to značilo da to tijelo nije bilo grešno nego da mu je samo prividno sličilo? Ne, jer ukoliko njegovo tijelo nije bilo grešno onda Isus o sebi ne bi mogao govoriti kao sinu čovječjem jer su se sinovi čovječji do tada rađali samo u smrtnom tijelu. Kao što je sličnost sa ljudskim tijelom, unatoč nadnaravnom začeću, značilo da je imao ljudsko tijelo, tako je i sličnost sa grešnim tijelom značila da je imao smrtno tijelo. Isus je bio u obličju grešnog tijela što znači da je njegovo smrtno obličje kao jedinke bilo slično ili istovjetno smrtnom obličju grešnog tijela svih ostalih jedinki. Pavle nije govorio o vanjskom izgledu i obličju prepoznavanja jer smo po tome svi različiti, nego o jednoj jedinstvenoj sličnosti koju je Isus dijelio sa svim ljudima, a to je stanje života u smrtnom tijelu.

Izraz “sin čovječji” ukazuje na “čovjeka” rođenog od žene a time i na “sina smrtnog čovjeka” (usporedi Ps 144:3; Iz 56:2; Heb 2:6). Izraz “čovjek” od samog postanka svijeta ima samo jedno značenje u povezanosti sa zakonom raspadljive materije pa je u jednom drugom kontekstu Pavle to čak i naglasio rekavši da su ljudi “slavu neraspadljivog Boga zamijenili likovima načinjenim po obličju raspadljivog čovjeka” (Rim 1:23). Čak i da Pavle u ovoj rečenici, uz imenicu ‘čovjek’ nije spomenuo pridjev ‘raspadljiv’, mi bi to shvatili jer se ono samo po sebi podrazumijeva kao što se ta misao podrazumijeva i uz imenicu ‘tijelo’. No, u gornjoj izjavi je jasno izražena suprotnost između Boga koji je sam po sebi ‘neraspadljiv’ i čovjeka koji je sam po sebi ‘raspadljiv’. Isus se stoga rodio sa ‘obličjem raspadljivog čovjeka’ pa se može u tom smislu reći da je došao u ‘obličju koje je u svakom pogledu sličnom grešnom tijelu’ ostalih ljudi.

197

Riječ ‘obličje’ ukazuje na Isusovo stvarno stanje ili obilježje fizičkog tijela koje je po fizičkim karakteristikama bilo podložno raspadljivosti i smrti i tako potpuno ‘slično’ ljudskom ‘grešnom tijelu’. Biti sličan znači ‘nalikovati na koga ili što, biti poput koga ili čega’. Isusovo tijelo je bilo nalik našemu grešnom tijelu. Kao što je čovjek po duhovnoj ‘slici’ trebao biti ‘sličan’ Bogu i odražavati njegova božanska svojstva, tako je i Isus po tjelesnoj slici i tjelesnom ‘obličju’ sve do svoje smrti trebao bio ‘sličan’ ili nalik smrtnom čovjeku, odražavajući u svom tijelu ljudsku smrtnu prirodu koja je bila poput naše. Njegovo tijelo je tek nakon uskrsnuća oslobođeno smrti i više nije slično našem grešnom tijelu, ali se zato svi mi nadamo da ćemo dobiti tijelo slično njegovom ili – kako kaže Pavle - “poput njegova” (Flp 3:21).

Za razliku od ostalih ljudi, Isus je imao mogućnost priječi iz smrti u život bez da umre kao i Adam, ali se toga odrekao pa je i u tom smislu “uzeo obličje (stanje ili obilježje) roba i postao sličan ljudima” kojima je bilo “određeno jednom umrijeti” (Flp 2:7; Heb 9:27). Bog je prilikom sklapanja saveza s Isusom mogao reći: “Ja sam te stvorio i kao tvoj otac imam potpuno pravo na tebe. Imam te pravo otkupiti iz smrtnog stanja i omogućiti da prijeđeš iz smrti u život po svetom duhu. Na tebi je da život kojeg ti dajem u zalog zadržiš u sebi tokom kušnje. No za razliku od tvog starijeg brata Adama, koji je tu mogućnost prokockao bez da je morao umrijeti, ti bi na sebe trebao preuzeti Adamovo mjesto i umrijeti za ljude koji su pod kaznom smrti kako bi uskrsnućem u život poništio okove smrti. S time ćeš ukinuti postojeću kaznu u tijelu i preuzeti svu Adamovu djecu na sebe i omogućiti im otkupljenje iz smrti.” Isus je prihvatio taj uvjet jer je ljubio svog Oca i ljude koje mu je Bog dao te je dragovoljno otišao u smrt kao žrtva za grijeh (Iv 10:17,18). Na taj način se ponizio i odrekao sebe kako bi ustupio mjesto Božjem načinu da preko njegovog tijela pribavi ljudima spasenje od smrti. Zato nije od Oca tražio mogućnost da dobije vječni život bez da umre, jer bi time pogodovao samo sebi. Čak i onda kad je tražio da ga mimoiđe ta “čaša”, on ju je spremno ispio do kraja, ostajući vjeran svom Ocu sve do mučeničke smrti (Mt 26:39).

Pavle o Isusu govori iz perspektive Židova koji su očekivali dolazak Mesije čije je vlast trebala biti vječna što podrazumijeva čovjeka koji će biti oslobođen ropstva smrti i raspadljivosti (Iz 53:10-12). On se po tome mogao razlikovati od ostalih ljudi i dobiti vječni život od Boga jer bi to bio dar sličan onome kojega je očekivao Adam bez da je morao umrijeti. No, Božji naum je uključivao njegovu vječnu slavu, ali tek nakon smrti i uskrsnuća i tome se Isus potpuno i ponizno podredio. Isus se stoga po zemaljskoj slavi nije mogao razlikovati od drugih sve do svoje smrti.

198

Kao što je Mojsije mogao uživati bogatstvo i slavu poput egipatskih moćnika koje su ljudi uzdizali kao besmrtne bogove, a ipak se toga odrekao te je postao poput svoje braće, tako je i Isus “uzeo” ili preuzeo obličje roba i postao sličan ljudima koja su trpjela pod vlašću smrtnih i grešnih ljudi. Iako je trebao biti slavan kao kralj nad kraljevima kojemu nitko ne bi trebao proturječiti, on se toga privremeno odrekao kako bi bio običan “rob” nad kojima drugi kraljevi imaju vlast. Tu je činjenicu dao do znanja Pilatu kad mu je rekao: “Ne bi imao nikakvu vlast nada mnom da ti nije dano odozgo” (Iv 19:11). Na isti način je Bog dao vlast ljudima da vladaju i nad ostalim pravednicima sve dok ne dođe Božje kraljevstvo. Isus nije trebao biti podređen drugima, ali je zbog prirode svog zadatka postao sličan ljudima koji imaju obličje (ili stanje) roba.

Isusova sličnost s ljudima je posebno izražena zbog činjenice da ga Bog nije preobrazio i poslao u neraspadljivom slavnom tijelu koje bi odražavalo viši stupanj postojanja kakvog Adama nije stekao. Ne, Bog ga je najprije poslao u ‘obličju grešnog tijela’ koje je bilo slično ostalim ljudima s kojima se trebao poistovjetiti. Poput svih ljudi i on je ‘robovao’ zakonima tijela zbog čega je njegovo tijelo bilo ‘slabo’ kao i naše. Slabost tijela je apostol Pavle doveo u vezu sa malaksalošću, bolešću i smrću kao normalnim stanjima kojima podliježemo po tijelu. Pavle je čak rekao: “mi smo slabi kao što je [Isus] bio”, ali nas je također ohrabrio govoreći: “Duh je, istina, voljan, ali tijelo je slabo” (2.Ko 13:4; usporedi Mt 26:41; 1.Ko 11:30).

Isusovo tijelo je bilo podložno slabosti, ali je zato njegov duh nadilazio tu slabost tijela čime nam je dao primjer kojeg bi trebali slijediti u želji da ugodimo Bogu. Isus po ‘obličju’ nije bio prividno ‘sličan ljudima’, nego je ‘u svakom pogledu’ bio izjednačen s ljudima ‘obličjem’ ili stanjem koje je bilo potpuno ‘slično grešnom tijelu’. S pravnog je gledišta bilo ‘pravedno’ da se Isus rodi i do svoje smrti živi sa grešnim tijelom koje je imalo fizičku povezanost s svim ostalim ljudima.

Njegovu liniju predaka možemo pratiti iz rodoslovne linije koja ide unazad preko Davida pa sve do Adama (2.Ti 2:8; Mt 1:1-16; Lk 3:23-38; Mt

3:13-15). Tako je Isus proizašao iz ljudske linije koja je ‘po tijelu’ potekla od Adama, prvog zemaljskog sina Božjeg (Ri 9:5). Da bi se s pravnog aspekta zadovoljilo sve norme, obećani Krist je morao biti čovjek a ne nebesko biće. To je zato što Bog nije mogao zadovoljiti pravdu na neki drugi način. On se putem Saveza obavezao Abrahamu omogućiti ‘potomstvo’ preko kojega će se blagosloviti svi narodi (1.Mo 22:18; Ga 3:16). To je podrazumijevalo da će se obećani potomak kojeg je Bog najavio još Adamu, roditi u Abrahamovoj lozi.

199

Bog je kasnije rekao kralju Davidu da će nakon njega “podignuti potomka” i učiniti ga svojim Sinom koji će vladati dovijeka (2.Sa 7:12,13;

Ps 89:3; Iz 11:10; 2.Ti 2:8). Budući da je “nemoguće da laže Bog”, onda moramo prihvatiti činjenicu koju je On naumio u vezi svog novog sina ‘Prvorođenca’ koji je zamijenio prvog čovjeka Adama (Heb 6:18). Kristovo tijelo je trebalo biti genetski vezano uz ljude koji su bili pod kaznom robovanja zakonu raspadljivosti kako bi ih on mogao smatrati sličnima sebi. Da bi Bog to potvrdio, Isusa je morala roditi žena koja je bila pod Zakonom. Zato “kad se navršilo vrijeme, Bog je (Isusa postavio za svojeg Sina te je) poslao svojega Sina, rođenog od žene i podložnog zakonu” (Ga

4:4). Tako se i on ‘rodio pod zakonom’ života i smrti, “da kupi i oslobodi one koji su pod zakonom, kako bi nas Bog usvojio kao sinove” (Ga 4:5; 5:18).

Unatoč ovakvom uvidu u Pisma, mnogi tvrde da je Isus rođen u tijelu koje nije bilo podložno raspadljivosti i smrti. No Biblija ima svoju istinu. Kao prvo, sveti duh je mogao tijelo djeteta u majčinoj utrobi zaštititi da ne bude okaljano bilo kojom genetskom deformacijom ili nasljednom bolesti koja bi se mogla tim putem prenijeti s majke na djeteta. Isus je tako mogao imati savršeni genetski nacrt, ali to ne znači da je time njegovo tijelo automatski bilo neraspadljivo. Zar Samson i Ivan Krstitelj nisu također bili pod zaštitom svetog duha još od majčine utrobe (Su 13:3-5; Lk 1:13-15). Isus je fizički zaista bio potpuno savršen kao i Adam. Čak i smrtni ljudi mogu u tom pogledu imati ‘savršeno’ tijelo sve dok se u njemu ne očituje bolest i starost koji narušavaju tu ravnotežu.

Hebrejska riječ “tamim” koju prevodimo sa “savršen” se koristi kako bi se npr. opisalo janje bez fizičke mane. Osim toga, Adam je bio savršeno stvoren ali nije automatski prilikom oživljavanja njegovog tijela dobio vječni život na dar. Vječni život je dobio na dar kad je doveden u Edenski vrt gdje je kušao plod sa ‘drveta života’, ali vječni život još nije bio potvrđen u njemu sve dok je trajalo vrijeme kušnje. Zato, iako fizički savršeno, tijelo je po zakonu materije bio raspadljivo.4

4 Kad govorimo o ‘savršenom čovjeku’ onda uglavnom mislimo i na tijelo koje, uz činjenicu da je stvoreno od raspadljive materije, u sebi nosi snagu vječnog života koja čuva tijelo od prirodnog kruga života koji završava smrću. Iz te točke gledišta ljudsko tijelo, iako može biti 'savršeno' u ispunjavanju svoje prirodne uloge za vrijeme života, ono je ‘nesavršeno’, odnosno manjkavo jer ne može udovoljiti svojoj svrsi da podržava božansku prirodu vječnog života. Stoga ‘grijeh’, kojeg od vremena Adama nosimo u tijelu, nije sklonost da činimo grijehe, nego osuda koja nas onemogućava da živimo vječno i da tako ispunimo svoj cilj za koji smo stvoreni. Tu je osudu Isus preuzeo na sebe kako bi je poništio svojom žrtvenom smrću u korist svih koji vjeruju.

200

Samim tim što je u svom tijelu nosio nasljedna obilježja svoje majke koja je rođena po Adamu, Isus je u svom tijelu po zakonu naslijeđa dobio obilježja tjelesno savršenog ali ipak smrtnog čovjeka u raspadljivom tijelu. Pavlove riječi služe kao argument takvoj tvrdnji po kojoj je Isus bio u ‘ropstvu raspadljivosti’. Naime, Pavle za Isusa kaže da ga je “Bog uskrsnuo od mrtvih te da se više neće vratiti u raspadljivost” (Dj 13:34). Isus se očito više nije trebao ‘vratiti’ u stanje ‘raspadljivosti’ pod kojim je živio do svoje smrti. Za razliku od njega, njegov prijatelj Lazar se nakon uskrsnuća ‘vratio’ u stanje ‘raspadljivosti’ zbog koje je morao ponovno umrijeti. To je razlika i dokaz da je Isus, odnosno njegovo tijelo, tek nakon uskrsnuća dospjelo u stanje ‘neraspadljivosti’ nad kojim smrt više nije imala vlast. Pogledajmo što je ‘raspadljivost’ i ‘raspadanje’?

Zajednica Jehovinih svjedoka priznaje da je Isus bio u ‘raspadljivom’ tijelu, ali tvrdi da to tijelo nije bilo grešno ni podložno smrti, nego savršeno jer je, za razliku od nesavršenih ljudi, moglo živjeti vječno. U tom smislu tumači da je tijelo čovjeka i anđela samo po sebi ‘raspadljivo’, bez obzira da li je savršeno ili nesavršeno, dok je ‘neraspadljivo’ tijelo samo ono tijelo koje dobije ili stekne besmrtnost kakvu posjeduje samo Bog. Takvo gledište je opisano na slijedeći način:

“Ljudsko je tijelo podložno raspadljivosti, čak i onda kad je savršeno. Ono može umrijeti. Na primjer, Pavao je rekao da se uskrsnuli Isus ‘više ne vraća u truljenje’ (Djela apostolska 13:34). On se više nikada neće vratiti u život u raspadljivom ljudskom tijelu, premda bi ono bilo savršeno.“ (Stražarska kula, 1.7.1998. str. 20. st.7) “Čak ni anđeli nisu stvoreni besmrtnima, premda su duhovna stvorenja. Na to ukazuje činjenica da će duhovna stvorenja koja su se pridružila Sotoni u njegovoj pobuni biti uništena (Matej 25:41). S druge strane, Isusovi suvladari dobivaju besmrtnost, što je dokaz da Jehova nimalo ne sumnja u njihovu vjernost.“ (Stražarska kula, 1.10.2006. str. 6)

Raspadljivost obilježje ljudskog života

u znaku smrti

Raspadanje proces nakon smrti

tjelesnih stanica

Raspadljivost (Dj 13:34; Ri 1:23; Ri 8:21; 1.Ko 15:42,52,53) Raspadanje (Dj 13:36,37; Pr 3:20 ; Job 33:21; 2.Ko 4:16)

201

Ovakve tvrdnje ne mogu biti točne i idu u prilog teoriji da će se samo izabrani ljudi poput Isusa obući u ‘neraspadljivost’ i ‘besmrtnost’ jer će poput Boga živjeti u tijelu koje ‘ne može istrunuti i umrijeti’, dok će ostali ljudi pa čak i anđeli i dalje živjeti u ‘raspadljivosti’ svoga tijela, bez obzira što će vječno živjeti u svojim savršenim tijelima. Na ovakav način se želi prihvatiti nepobitna činjenica da je Isus od svog početka postojanja ipak živio u raspadljivom tijelu, ali se zato daje prostora tvrdnji da je to tijelo bilo savršeno u tom smislu što nije bilo podložno smrti kao u slučaju ostalih ljudi i da je zato ono bilo odgovarajuće za otkupninu.

Takvo tumačenje je nedosljedno jer pretpostavlja da će zemaljska i nebeska tijela, tj. ljudi i anđeli zauvijek biti u stanju ‘raspadljivosti’, odnosno da će u Božjem kraljevstvu biti u stanju ‘truljenja’ kako bi mogli umrijeti ukoliko bi kršili Božje zakone, dok samo izabrani pojedinci od ljudi koji dobiju nebeska neraspadljiva tijela neće nikad moći umrijeti poput Boga jer se podrazumijeva da će biti savršeno poslušni i vjerni Bogu. Iz ovakvog tumačenja proizlazi da je Isus živio u stanju truljenja i raspadljivosti čak i prije nego se inkarnirao u čovjeka sve dok nije umro na zemlji kao čovjek, te da je besmrtnost i neraspadljivost dobio na dar zbog poslušnosti. U vezi takvog tumačenja možemo čitati:

Prva osoba kojoj je Jehova dao besmrtnost bio je Isus Krist. Apostol Pavao objašnjava: “Krist, nakon što je ustao iz mrtvih, više ne umire, smrt više nema vlast nad njim” (Rimljanima 6:9). Pavao je uskrsnulog Isusa usporedio sa zemaljskim vladarima i zaključio da je jedino on besmrtan. Isus ‘živi zauvijek’. Njegov je život “neuništiv” (Hebrejima 7:15-17, 23-25; 1. Timoteju 6:15,16). Isus nije jedini koji je primio taj dar. Duhom pomazani kršćani izabrani da vladaju kao kraljevi u nebeskoj slavi uskrsavaju na isti način kao i Isus (Rimljanima 6:5). Apostol Ivan objasnio je da taj dar dobiva 144 000 osoba (Otkrivenje 14:1). I oni dobivaju besmrtnost. (Stražarska kula, 1.10.2006. str. 5)

Da bi se podržalo ovakvo gledište, koje očito nije nadahnuto od Boga, onda se ide dalje od onoga što piše u Bibliji, pa se tvrdi da Isus, budući da se neće vratiti u raspadljivost, nije ni uskrsao u zemaljskom tijelu, niti da će se više ikad pojaviti u ljudskom tijelu jer bi to značilo vratiti se u raspadljivost. Time obezvrjeđuju samo uskrsnuće u tijelu budući da je Isus trebao biti prvi od ljudi koji je doživio takvo uskrsnuće tijela i prijelaz iz raspadljivosti u neraspadljivost. Kad bi Isus i 144000 bili jedini u stanju neraspadljivosti, kao što se tvrdi, onda ostali poslušni ljudi i anđeli ne bi bili sastavni dio Božjeg kraljevstva jer “raspadljivost ne može naslijediti neraspadljivost” (1.Ko 15:50). Očito se takvim tumačenjem ne može razumjeti tajna ponovnog stvaranja svijeta.

202

Biblija jasno kaže da je Isus živio u raspadljivom ljudskom tijelu, a da je to fizičko tijelo nakon uskrsnuća bilo oslobođeno zakona raspadljivosti i da je ono sada neraspadljivo budući da u njemu prevladava zakon života. Pod njegovom vladavinom svi će se vjerni ljudi također radovati toj ‘slobodi’ jer će njihovo tijelo biti ‘oslobođeno robovanja raspadljivosti’, i ‘nikad neće moći umrijeti’ (Ri 8:21; Iv 11:26; Lk 20:36; Dj 4:2). Kao što je ‘robovanje’ suprotno ‘slobodi’, tako je i ‘raspadljivost’ suprotna ‘neraspadljivosti’. Ne može se tvrditi da će se čovjek radovati ‘slobodi od raspadljivosti’ ako će i dalje biti u tijelu koje je u ‘ropstvu raspadljivosti’. Prema tome, ako je Isus živio u raspadljivom tijelu onda je to tijelo bilo smrtno i moglo je ostarjeti i umrijeti. ‘Raspadljivost’ je vezana za ‘grešno tijelo’ koje je podložno starenju i smrti, a ‘neraspadljivost’ za ljudsko ‘savršeno tijelo’ koje će biti oslobođeno starosti i smrti. To možemo najbolje razumjeti ako neke izraze stavimo jedne nasuprot drugima:

Izrazi suprotnosti koji se povezuju sa

ZEMALJSKIM TIJELOM

SMRT ŽIVOT

SMRTNO BESMRTNO

RASPADLJIVO NERASPADLJIVO

ROBOVANJE SLOBODA

PONIŽENO SLAVNO

SRAMOTA SLAVA

SLABOST SNAGA

NESAVRŠENO SAVRŠENO

‘Raspadljivost’ je izraz kojeg apostol Pavle koristi samo u negativnom smislu kako bi opisao naše ‘poniženo i smrtno tijelo’ koje smo naslijedili po Adamu. Izraz ‘poniženo tijelo’ ukazuje na tijelo koje je zbog Adamovog grijeha izgubilo svoju slavu i (p)ostalo smrtno, a time i potpuno istovjetno ili slično tijelima nižih zemaljskih stvorenja (Ri 1:23; Pr 3:18-20). Ako će Isus ‘preoblikovati naše poniženo tijelo’ da bude poput ‘njegovog slavnog tijela’ u kojem je uskrsnuo i u kojem je poništio smrt, onda se podrazumijeva da će ta preobrazba imati smisla samo onda kad se naše fizičko ‘raspadljivo tijelo’ preobrazi u ‘neraspadljivo tijelo’, a ne u nebesko (Flp 3:21; vidi 1.Iv 1:1,2; 5:11).

203

Pavle uvijek ima u mislima tu činjenicu i zato kaže da je naše tijelo još uvijek ‘raspadljivo’, a samim tim i ‘smrtno’ jer je ono ‘rob raspadljivosti’ (1Ko 15:53,54; Ri 8:21). Suprotno životu u tom smrtnom izdanju, on spominje stanje ‘neraspadljivosti’ kojeg povezuje s vječnim životom (vidi

Ri 2:6,7). Nigdje se u Bibliji ‘raspadljivost’ ne koristi u povezanosti s vječnim životom. To je proces odumiranja tjelesnih stanica u toj mjeri da one vremenom gube moć za obnovom i održavanjem fizičkog tijela u stanju kojim se može održavati vitalnost i vječni život, dok istovremeno proces raspadanja preuzima moć nad ljudskim tijelom. To je slučaj i kod ostalog živog i neživog stvarstva. Zato Biblija raspadljivog i ‘smrtnog čovjeka’ često uspoređuje sa ‘travom’ koja se suši i vene i ‘cvijetom’ koji otpada (Iz 40:6; 51:12; Ps 37:2; 103:15,16; 1.Pe 1:24). U članku “Antički sportovi…” se kaže slijedeće:

“Na Olimpijskim igrama pobjednik je dobio vijenac od lišća divlje masline, na Istamskim od borovih grančica, na Pitijskim od lovorovog lišća, na Nemejskim od lišća divljeg celera… Pobjednik u ovim panhelenskim igrama dobio je posve simboličnu nagradu — vijenac od lišća. Pavao ga je nazvao ‘raspadljivom krunom’ (1.Ko 9:25).“ (Stražarska kula, 1.5.2004. str. 29)

Apostol Pavle taj ‘raspadljivi vijenac’ koji poput čovjeka vene, umire i završava uništenjem tijela, spominje kao suprotnost ‘neraspadljivosti’ jer kaže: “A svaki se natjecatelj svladava u svemu. Oni to čine da bi dobili raspadljivi vijenac, a mi neraspadljivi” (1.Ko 9:25). Zato se ‘neraspadljivi vijenac’ ne dovodi u vezu s besmrtnim tijelom kakvog ima Bog već sa neraspadljivim zemaljskim tijelom koje će stalno biti u ‘cvijetu mladosti’ (1.Ko 7:36). Očito je da svi kršćani trebaju gajiti “živu nadu, (…), za nasljedstvo koje je neraspadljivo i neokaljano i koje ne vene. Ono je sačuvano na nebesima za nas” (1.Pe 1:4). Takav dar vječnog života može doći samo sa neba i ono se tamo čuva za nas. Mi sa čvrstom vjerom željno čekamo da dobijemo ono što se za nas čuva na nebesima (od Boga) još od vremena prije nego je nastao svijet.

‘Neraspadljivost’ nosi misao o stalnoj i neprekidnoj obnovi ljudskih stanica u toj mjeri da one imaju moć održavati fizičko tijelo u stalnoj aktivnosti, a da ne dolazi do obolijevanja, starenja, a samim tim ni do smrti tijela. Čak i pod tim novim okolnostima, neke stanice tijela će se, kao i do sada, morati redovito obnavljati jer će i tada dolaziti do prirodnog odumiranja i raspadanja samo onih potrošnih stanica i mijenjanja istih s novim stanicama koje će preuzeti njihovu ulogu. No, ta prirodna izmjena i obnova stanica nije isto što i ‘raspadljivost’ jer ona pomlađuje tijelo i drži ga u vitalnosti.

204

Kad Pavle kaže da je Isus bio u ‘raspadljivosti’, onda je očito mislio da je preko svog fizičkog tijela ‘robovao raspadljivosti’ kao i svi mi. On se nije mogao sam osloboditi tog stanja nego samo uz Božje djelovanje. Božja volja je bila da ga on tek nakon smrti i uskrsnuća oslobodi ‘raspadljivosti’. U tom smislu je on za vrijeme svog života bio sudionik ‘raspadljivosti’ u koje se više neće nikad vratiti jer je u svom ljudskom tijelu poništio ‘raspadljivost i smrt’ i time dao nama nadu u ‘oslobođenje od robovanja raspadljivosti’ (Ot 2:7,11; 21:4,7). Isus se stoga nije oslobodio svog zemaljskog tijela nego je u njemu uskrsnuo tako da je u tom, sada neraspadljivom tijelu, bio privremeno uznesen na nebo. Kao takav će imati mogućnost doći na zemlju u tom istom tijelu koje je oslobođeno zakona smrti. Kad se prvi put pojavio kao Mesija tada je to bilo ‘u obličju grešnog tijela’ kako bi ‘uklonio grijeh u tijelu’. No, “kad se drugi put pokaže” svijetu, onda će doći u tijelu oslobođenom zakona smrti tj. u obličju bezgrešnog i neraspadljivog tijela (Ri 8:3; He 9:28).

Iz ovog razmatranja smo mogli zaključiti da je Isusovo fizičko tijelo bilo podložno raspadljivosti. To podrazumijeva da je on bio podložan i smrti jer je rođen prije nego je vječni život očitovan u njegovom tijelu (Ri 5:12-14). On je trebao biti prvi od ljudi koji će od Boga dobiti vječni život i neraspadljivost, ali ne rođenjem od žene, nego kao dar od Boga. Taj dar je stekao nakon uskrsnuća i nitko ga rođenjem ne može dobiti. Pavle je na to mislio kad je rekao: “Jer znamo da Krist (…) više ne umire, smrt više nema vlast nad njim” (Ri 6:9). Kad je izrekao ove riječi Isus je već jedno vrijeme nakon uskrsnuća živio na nebu. Od dana kad je uskrsnuo i dobio ‘besmrtnost’ on ‘više ne umire’ (1.Ti 6:16; Ot 1:18). ‘Umirati’ je proces koji je povezan s raspadljivošću tijela i završava smrću. Stoga se ove riječi ne odnose na samu smrt koju je Isus doživio kad je umro, nego na stanje smrtnosti u kojem se nalazio do samog kraja svog života. To potvrđuju i izjave koje se u tom smislu koriste za Adama. Pogledajmo:

“Istina je da su živjeli još nekoliko stotina godina, no ‘u onaj dan’ u koji su sagriješili počeli su fizički slabiti i propadati (umirati), kao što se grana koja se odreže sa stabla suši i propada.“ (Probudite se, 1.6.2006. str. 29)

“Na dan kad su počinili grijeh, Adam i Eva su polako, ali sigurno, počeli umirati“ (Što se događa kad umremo, str. 21)

Isus nije morao umirati (propadati) kao ni Adam. Mogao je poput Adama prijeći iz smrti u život kao dar zbog poslušnosti i odanosti svom Ocu. No, time se ne bi ostvario Božji naum sa ostalim ljudima. Zato je dobrovoljno prihvatio biti u takvom smrtnom tijelu sve do svoje mučeničke smrti.

205

Kada je nakon uskrsnuća dobio ‘besmrtno’ i ‘neraspadljivo’ tijelo, ‘smrt više nema vlast nad njim’, niti više može umrijeti (Lk 20:36). Očito je ‘smrt’ imala vlast nad njegovim fizičkim tijelom sve dok nije umro na stupu kao što i u simboličnom smislu ‘grešno tijelo ima vlast nad nama’ sve dok ga ne ‘pribijemo na stup’ (Ri 6:6; usporedi 6:9). U tom kontekstu je Pavle govorio o preobrazbi koju će doživjeti svi ljudi koji su ujedinjeni s Isusom u smrti i uskrsnuću sličnu njegovoj (Ri 6:3-7). Preobrazba će biti suprotna onoj koju je Adam doživio. Adam se nakon učinjenog grijeha našao ‘gol’ jer je ostao bez nebeskog neraspadljivog ogrtača besmrtnosti (1.Mo 3:7; 2.Ko 5:3). U vezi toga je Tacijan napisao:

“Uvjereni da će nebeski duh zajedno s dušom steći besmrtnost, [proroci] propovijedahu ono što drugim dušama bijaše nepoznato. Tko god je gol, može se odjenuti tom svečanom odjećom i vratiti se starom dostojanstvu.”

Iako su podložni raspadljivosti i smrti, poslušni ljudi nakon svog uskrsnuća više neće umrijeti jer smrt više neće imati vlast nad njima. Isus je prvi čovjek koji je prošao taj proces od raspadljivosti i smrtnosti ka neraspadljivosti i besmrtnosti čime je ljudsko tijelo odjenuo u slavu koja je ljudima bila namijenjena od samog početka (Kol 1:27; Rim 8:18). Budući da se Isus oslobodio svog ‘grešnog tijela’, jer je Bog iz njegovog tijela ‘uklonio grijeh’, odnosno zakon po kojem je Adamov grijeh uvjetovao smrt njegovih potomaka, onda Pavle taj događaj koristi kako bi nam simbolično prikazao da se i mi već sada možemo osloboditi našeg ‘grešnog tijela’ simboličnim umiranjem i uskrsnućem koje je povezano s našim krštenjem u Krista (Kol 2:11,12; Ri 8:3). Time svetim duhom dobivamo zalog ili jamstvo života jer pokazujemo da svim srcem želimo okusiti i doslovno ‘oslobađanje od ropstva raspadljivosti’ kada ćemo poput Krista, našeg Vječnog oca, moći živjeti vječno.

Isus je, živeći u početku u ‘smrtnom tijelu’, okusio što znači živjeti kao ‘rob raspadljivosti’ nad kojim ‘smrt vlada kao kralj’ (Ri 5:21). On je to neizravno i priznao kad je jednom prilikom rekao da ljudi ‘neće moći umrijeti’ jer će biti kao ‘anđeli’ nad kojima smrt nema vlast. Naime, da smrt nije imala vlast nad njegovim tijelom, onda je slobodno mogao spomenuti sebe kao primjer, a ne anđele (Lk 20:35,36; Iv 11:26). No, iako podložan smrti kao i svaki čovjek, on nije trebao umrijeti, ni prirodnom smrću, a niti prisilnom smrću. Mogao je dobiti dar vječnog života kao Adam. No, zbog prirode svoje vječne uloge morao je najprije umrijeti žrtvenom smrću i to je prihvatio. Bog ga je čuvao od prisilne smrti sve dok nije došlo vrijeme da dragovoljno ‘položi svoj život’ (Iv 10:17,18).

206

Kad je bio ubijen tada više nije bio samo ‘u vlasti smrti’ nego i ‘zatvorenik’ smrti jer je dospio u ‘okove smrti’ koja ga je držala jedno kratko vrijeme (Dj 2:24). On nije pobijedio smrt svojim krštenjem, nego ju je pobijedio svojom savršenom pobožnošću koja je rezultirala zemaljskim uskrsnućem, nakon čega se moglo reći da Isus otada “zauvijek živi” (Heb

7:24; Ot 1:18). Tako je on bio prvi čovjek koji je oslobođen smrti i raspadljivosti (1.Ko 15:20-23). Taj dokaz su vidjeli, promatrali i rukom opipali apostoli koji su ‘na Isusovu primjeru objavljivalo uskrsnuće od mrtvih’ (1.Iv 1:1,2; 5:11; Lk 24:39; Dj 4:2). Apostoli su Isusov primjer zemaljskog uskrsnuća koristili kako bi ljudima dali nadu da će se i oni osloboditi ropstva i okova smrti. Da su na njegovom primjeru objavljivali da će ljudi nakon uskrsnuća odlaziti na nebo, onda bi oni objavljivali ‘uzašašće’, a toga uopće nema u poruci dobre vijesti, niti ima dokaza da se o tome propovijedalo u prvom stoljeću. Naravno, i tu postoje neke izjave koje su izvan konteksta tumačene u tom smjeru.

Smrt više nama vlast nad njim SUS je bio smrtan čovjek i smrt je imala vlast nad njim jer se odrekao postizanja vječnog života bez da je morao umrijeti. On je po svetom

duhu dobio jamstvo vječnog života tako da je mogao taj život dobiti na dar od Oca kao i Adam koji nije trebao okusiti smrt. No zbog grešnika je bilo neminovno da on umre i da zakon smrti putem njegova uskrsnuća bude eliminiran u njegovom tijelu. Smrću je zauvijek uklonio snagu grijeha, a uskrsnućem u neraspadljivost otvorio drugima put u život. Sve to je opisao Pavle u poslanici Rimljanima 6:9,10, kad je napisao:

“Jer znamo da Krist, nakon što je ustao iz mrtvih, više ne umire, smrt više nema vlast nad njim. Jer smrću kojom je umro, umro je jednom zauvijek da ukloni grijeh, a životom koji živi, Bogu živi.”

Smrt od tada više nije imala vlast samo nad jednim čovjekom. Isus je “prvi” koji je na takav način ustao iz mrtvih, ali ne i posljednji jer je time samo pobijedio smrt u tijelu i otvorio tu istu mogućnost drugim ljudima (Dj 26:23; Kol 1:18). Prilikom smrti, njegovo ljudsko tijelo i krv su postale svjedočanstvo savršene žrtve pa je Bog zaštitio njegovo tijelo i krv od raspadljivosti kao što je u kovčegu saveza zaštitio ‘manu’ od raspadanja (2.Mo 16:31-34; Heb 9:4). Nakon smrti tijela, krv u tijelu i dalje ostaje živa jako dugo, nekad i više sati. Ona je i dalje živa unutar tijela samo jedno kraće vrijeme. Kad ona prestane teći tijelo umire, ali u njoj se i dalje kreću krvne stanice pa se takvu krv smatra živom.

I

207

U svakoj pa i u njegovoj krvi su se nalazili somatidi koji su besmrtni i neuništivi. Oni su izvor energije. Isusova krv je ostala živa cijelo vrijeme smrti sve do uskrsnuća jer je Bog zaštitio njegovu krv od umiranja i raspadanja. Isus je u sebi nosio jamstvo vječnog života tako da smrt tijela nije mogla poništiti taj neraspadljivi život od Boga. Bog je trećeg dana svojim duhom samo udahnuo dah života i tako ponovo pokrenuo krvotok kojim je oživjelo tijelo. Smrt je tako bila pobijeđena najprije u krvi, a zatim u tijelu. Ovim je načinom Isus u svom tijelu doživio dvije stvari: preobrazbu i uskrsnuće.

Preobrazbu iz stanja raspadljivosti u stanje neraspadljivosti je doživio kroz tijelo koje unatoč smrti nije doživjelo raspadanje. Bez obzira na smrt tijela krv je ostala živa i unutar nje se dogodila preobrazba iz smrtnog stanja života u besmrtno. To novo stanje je čuvalo krv i tijelo od raspadanja.

Uskrsnuće tijela je doživio kad je mu Bog u nosnice udahnuo dah života i pokrenuo krvotok kojim je oživjelo njegovo tijelo.

Po Isusovom primjeru će svi ljudi koji u sebi imaju jamstvo vječnog života, a umru do vremena obnove, oživjeti neraspadljivi, dok će oni koji ostanu na životu doživjeti preobraženje unutar tijela i krvi (Ef 1:13,14; 2.Ko

1:22). Pavle je u vezi toga napisao: “Nećemo svi spavati u smrtnome snu, ali svi (koji budemo na životu) ćemo se preobraziti, u jednom trenutku, u tren oka, na zvuk posljednje trube. Jer truba će zatrubiti i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, i mi (živi) ćemo se preobraziti” (1.Ko 15:51,52). Niti jedan drugi čovjek nije mogao stvoriti temelj za uskrsnuće i preobrazbu. To nije moglo učiniti ni bilo koje nebesko biće jer bi onda temelj za dobivanje vječnog života bila inkarnacija, a ne uskrsnuće i preobrazba. Naime, da je Isus bio inkarnirano nebesko biće koje je svoje savršenstvo moglo zahvaliti usavršavanjem njegove osobnosti na nebu i zemlji, onda bi čovjek po tom principu inkarnacije, nakon smrti trebao živjeti kao duša na nebu do Boga gdje bi se usavršio, a tek onda uskrsnuti u tijelu u kojem bi mogao pokazivati potpunu poslušnost.

Naša nada u vječni život se ne temelje na inkarnaciji ili životu u nebeskom tijelu. Stoga Biblija ne podržava inkarnaciju nebeskog bića u ljudsko, nego uskrsnuće čovjeka kao ljudskog bića iz smrti u život i preobrazbu iz raspadljivog u neraspadljivo stanje. Takvu pobjedu nad smrću je mogao učiniti samo čovjek, ali ne bilo koji čovjek, nego netko tko je unaprijed određen za takvu ulogu koja je uključivala odredbe, prava i odgovornosti vezane uz savez za kraljevstvo kojeg je Bog trebao sklopiti sa jednim takvim čovjekom.

208

Poništio je smrtnu kaznu

OG je mogao stvoriti drugog Adama na isti način kao i prvog bez zemaljskih roditelja i to bi bio stvarni dokaz potpune odvojenosti od

smrtne kazne po Adamu. Međutim, Bog ga je ipak stvorio unutar obitelji koja je bila pod kaznom odvojenosti od vječnog života. Isus se rodio pod Zakonom pod kojem je sav svijet potpao “pod kaznu Božju” (Rim 3:19; Ga

4:4). No, kad ga je njegov Stvoritelj doveo u postojanje začećem u utrobi žene koja je i sama bila Adamov potomak, onda je to, pravno gledajući, bio dovoljan dokaz da ga je Bog najprije podredio smrtnom stanju po Adamu jer u Bibliji stoji da je čovjek ‘rođen od žene’ smrtan i “kratka je vijeka” (Job 14:1).

Ta činjenica na prvi pogled može smetati one vjernike koji ne vide svrhu Isusovog života u smrtnom tijelu. Druge smeta to što smatraju da je smrtno tijelo samo po sebi okaljano grijehom, odnosno da u sebi nosi nasljednu mrlju koja nas čini smrtnicima. No, vidjeli smo da se genetskim putem ne prenosi nikakva grešna mrlja nego svojim rođenjem nasljeđujemo stanje odvojenosti od vječnog života, a to stanje je samo po sebi u Božjim očima grešno jer nije usklađeno sa njegovim zakonom vječnog i neuništivog života.

Da je stvoren kao i prvi Adam, onda Isus ne bi pravno gledajući postao član ljudske obitelji jer bi svojim tijelom bio potpuno neovisno ljudsko stvorenje. Ovako je rođen u tijelu koje je imalo nešto zajedničko sa svim ljudima rođenim kao Adamovom djecom, a to su zajednički geni koje je Stvoritelj ugradio u prvog čovjeka. Samo tako je Isus i u genetskom pogledu mogao postati zemaljski otac svih ljudi nakon što ih prisvoji za svoju djecu u pravnom i duhovnom smislu.

Adamov grijeh nije mogao poništiti Božju namjeru da čovjek živi vječno, pa je ‘riječ’ kao temelj njegovog vječnog nauma, po drugi puta postala tijelo kad se na zemlji pojavio drugi Adam. Da bi nas mogao usmjeriti u pravcu života Bog je morao na zemlji stvoriti novi početak po tom drugom čovjeku. Taj početak je bio isti te je Isus svoj život započeo kao Adam koji je svoj život započeo u smrtnom tijelu. Rođen je kao smrtan čovjek koji je trebao svojom poslušnošću dobiti trajni pristup vječnom životu, ali tek nakon smrti kojom bi trebao poništiti kaznu za sve ljude. Bio je potpuno svjestan da njegova odluka može za njega i ljude značiti smrt ili život. No, on u tom smrtnom tijelu ‘nikad nije zgriješio’ niti je takvo ‘grešno tijelo imalo vlast nad njim’ budući da je on ‘svakodnevno nosio svoj mučenički stup’ kako bi bio svjestan da mora biti ustrajan do kraja (2.Ko 5:21; Ri 6:6; Lk 9:23; vidi 2.Sa 19:12).

B

209

S obzirom da ga je Bog osobno stvorio i prouzročio njegovo rođenje, onda je kao jedini Otac imao puno pravo da ga otkupi od smrti i postavi izvan osude koju su trpjela druga Adamova djeca (Ps 49:15; Job 33:28). Prije nego je nastao svijet po Adamu Bog je njegovo potomstvo dao u smrt kao otkupninu za život drugog Adama, Sina Božjeg, kako bi istakao njegovu otkupnu vrijednost, kao što je to učinio za svog prvorođenog Sina – 'Izrael' preko kojeg je trebao blagosloviti sve narode rekavši: “Jer [Sine moj] dragocjen si u očima mojim, vrijedan si i ja te ljubim. Stoga i dajem ljude [za otkupninu tvoju] i narode za život tvoj” (Iz 43:3,4; 2.Mo 4:22). Isus je otkupljen kada ga je Bog pomazao i učinio svojim Sinom rekavši: “Ti si Sin moj, ljubljeni, ti si mi po volji!” (Mk 1:11). Od tada on više nije bio pod “zakonom grijeha i smrti” (Gal 5:18; Ri 8:1,2). Stoga je tog trenutka bio otkupljen od svog Oca te je ujedno s tim pomazanjem stekao pristup vječnom životu (Iz 44:24). Po zakonu tijela Isus je bio smrtan, ali po zakonu duha, Bog ga je izdvojio iz tog stanja učinivši ga “svojim Prvorođencem” (Heb 1:6). Kao takav je njegov život posjedovao odgovarajuću otkupnu vrijednost za sve ljude. Od tog trenutka je imao slobodan pristup vječnom životu po svetom duhu uz uvjet da ne učini grijeh poput Adama, nakon čega bi bio proslavljen besmrtnošću. No, to je trebalo i potvrditi poslušnošću prema svim odredbama Zakona koje su stavljene pred njega.

Naime, on je po svetom duhu u sebi nosio jamstvo vječnog života koje je moglo biti potvrđeno njegovom poslušnošću. On bi time za sebe stekao vječni život, ali time ne bi postigao ništa u korist ljudi. Stoga je morala pod točno određenim uvjetima saveza između Boga i Isusa nastupiti smrt tog Isusovog tijela i njegovo uskrsnuće u neraspadljivosti kojim bi se otvorio put u život. No, svrha njegovog postojanja je uključivala sve ljude, a kao dokaz poslušnosti Božjoj volji, morao se prije toga odreći samog sebe i biti spreman da se žrtvuje kao “žrtva paljenica” (1.Mo 22:2; Heb 10:5-7; Iv 17:5). “Zato, ulazeći u svijet, on kaže (Bogu): “‘Žrtvu i prinos nisi htio, nego si mi tijelo pripremio. Nisu ti bile po volji žrtve paljenice i žrtve za grijeh.’ Tada sam rekao: ‘Evo, došao sam — u svitku knjige napisano je o meni — vršiti volju tvoju, Bože’” (Heb 10:5-7).

Sve ovo što je Isus rekao Bogu je dio “saveza za kraljevstvo” kojeg je Bog s njim sklopio neposredno prije nego je poslan u svijet, što govori u prilog tome da se takav razgovor s Bogom nije odigrao prije njegovog rođenja, a što također dokazuje da prije toga nije živio na nebu (Lk 22:29). Njegov Otac mu je tada vjerojatno predočio pravi smisao njegovog rođenja i pozvanja dok ga je svojim duhom vodio 40 dana po pustinji. Kao što znamo, Isus se “odrekao samoga sebe (...), ponizio se i postao poslušan sve do smrti, i to smrti na mučeničkom stupu” (Flp 2:7,8).

210

Isus je razumio da na sebe treba preuzeti grešno čovječanstvo i da njihov grijeh potpuno eliminira sa žrtvenom smrću kojom će ljudi pripadati Bogu kao njegova djeca. Možemo samo zamisliti kako se Isus osjećao u toj situaciji. Mogao je za sebe, poput Adama, pribaviti vječni život, a da nikad ne umre ili na sebe preuzeti teret kazne cijelog svijeta i umrijeti mučeničkom smrću kao pravednik, nakon čega bi oslobodio kazne sve ljude. On je bio svjestan te kazne koju su ljudi trpjeli zbog Adama, a koja je morala biti poništena njegovom smrću. Treba istaknuti činjenicu da je on na sebe trebao svjesno preuzeti njihovu kaznu, bez da mu je ona nametnuta. U tu svrhu “on je (svjesno) bolesti naše ponio, boli naše na sebe je uzeo. (…) Kazna je na njemu bila radi mira našega…” (Iz 53:4,5; 2.Ko 5:21). On je dozvolio da ljudi simbolično na njegovu glavu – glavu Janjeta Božjeg - polože svoje ruke i na njega prenesu svoj grijeh (vidi 3.Mo 1:2-4; 4:13-15).

Na takav način je postupio potpuno ljudski, pa se takva žrtva ne bi trebala pripisivati nebeskom biću nego samopožrtvovnom čovjeku.

Prihvaćanjem svoje uloge novog oca čovječanstva, on se potpuno odrekao samog sebe te je automatski dobrovoljno na sebe preuzeo njihov grijeh i kaznu. Pošao je putem kojim je to bilo jedino moguće, znajući da ide putem žrtvene smrti kojom je trebao umrijeti za sve ljude. Za razliku od prvog čovjeka Adama koji je mogao dobiti vječni život bez da je prethodno morao umrijeti, Isus je preuzimanjem na sebe njegove kazne, morao najprije umrijeti i to ne prirodnom smrću nego žrtvenom, kako bi njegova smrt mogla biti iskorištena za poništenje kazne cijelom čovječanstvu. Stoga se trudio da bude poslušan Božjem Zakonu kako bi imao ‘čisto tijelo’ pripremljeno za žrtvu pomirnicu (Heb 9:13; 10:5-10; Ri 6:9). Njegovo je tijelo Bog posvetio, otkupio i pripremio za vječni život, na način da uz njegovo svjesno i dobrovoljno prihvaćanje, žrtvuje to njegovo posvećeno tijelo u korist svih ljudi. Isus se potpuno podredio toj Božjoj volji tako da su njegovom smrću svi ljudi umrli kao Adamova djeca, te su njegovim uskrsnućem dobili mogućnost da budu djeca uskrsnuća, djeca drugog Adama jer je on “ukinuo smrt” s kojom su bili vezani (2.Ti 1:10).

Treba uzeti u obzir da Adam, čak i da je ostao vjeran Bogu, ne bi mogao genetskim putem na svoje potomstvo prenijeti vječni život ili besmrtnost. To nije mogao ni Isus svojom žrtvenom smrti. To je dar od Boga, a ne od čovjeka. Čovjek nije Bog pa samim time nije ni trebao biti gospodar i darovatelj vječnog života. Čovjek može putem začeća prenositi iskru života i genetsku predispoziciju za održavanjem dugovječnosti, ali ne može prenijeti vječni život. Zato je u knjizi Otkrivenje opisana situacija u kojoj svaki pojedini čovjek ima pristup ‘stablu života’ preko Isusa (Adama) - zastupničkog posrednika (Ot 2:7; 22:1,14).

211

Prvi savršeni čovjek

SUS je mogao samo kao čovjek ispuniti još jedan važan zahtjev, a to je da bude postavljen za velikog svećenika. “Zakon, naime, za velike

svećenike postavlja ljude koji imaju slabosti, a riječ zakletve, koja je dana nakon Zakona, postavlja Sina (Božjeg), koji je zauvijek učinjen savršenim” (Heb 7:28; Ps 110:4). Zbog slabosti tijela veliki svećenici su umirali i svoju službu ostavljali svojim nasljednicima. Isus je također bio ‘ovlašten za službu’ velikog svećenika dok je bio u smrtnom tijelu, ali je nakon uskrsnuća “učinjen savršenim, (i) postao je donositelj vječnog spasenja svima koji su mu poslušni…” (Heb 5:9,10; Flp 3:12). Da bi njegovo tijelo imalo savršenu vrijednost trebalo je poništiti ili ‘ukloniti grijeh u tijelu’. On ga ne bi mogao ‘ukloniti’ da ga prethodno nije i sam imao u svom tijelu s kojim je rođen. Stoga je dobrovoljno žrtvovao svoje ‘grešno (tj. smrtno) tijelo’ u kojem je nosio osudu svih ljudi (1.Pe 2:24).

To znači da do svoje smrti nije mogao biti potpuno ‘savršen’ jer ‘u tijelu’ koje je bilo podložno raspadljivosti i slabosti nije mogao u potpunosti ispuniti svoju vječnu ulogu kao ni Adam. Isus je tako postao prvi čovjek koji je ‘učinjen savršenim’ jer je prvi dobio besmrtan tj. vječni život pa nije trebao imati nasljednika svoje službe (Heb 5:9,10; 7:23,24; Flp

3:12). Iako je uzašao na nebo, on je ostao ono što je i bio na zemlji, sin čovječji koji je učinjen Sinom Božjim - kraljem i svećenikom.

Njegovo “tijelo i krv” su od uskrsnuća pod zakonom neraspadljivosti i kao takav je mogao prvi naslijediti Božje (neraspadljivo) kraljevstvo. Budući da je bio ‘prvi’ čovjek koji je nakon uskrsnuća ‘oslobođen raspadljivosti’ i ‘smrti’ postao je ‘prvina onih koji su umrli’ i ‘ustali iz mrtvih’ u tom novom smislu (1.Ko 15:20; Kol 1:18; Dj 4:1,2). Time je njegova mesijanska uloga ispunila svoju svrhu jer je potpuno ispunio pravni zahtjev vječnog života kojeg je mogao posredovati drugim ljudima. Veliki svećenici su u Izraelu svaki dan morali prinosili žrtve “najprije za svoje grijehe a onda za grijehe naroda”. Ali Isus kao veliki svećenik to nije morao ponavljati …“jer kad je prinio samog sebe učinio je to jednom zauvijek” (Heb 7:26-28). Izraz “to” pokazuje da se ta žrtva odnosila za oba grijeha, za vlastiti grijeh i za grijeh naroda. Pavle kaže: “Otkad je sve to tako načinjeno, svećenici stalno ulaze u prvu prostoriju šatora da vrše službu Božju. A u drugu prostoriju ulazi samo veliki svećenik jednom godišnje, i to ne bez krvi, koju prinosi za sebe i za grijehe naroda počinjene u neznanju.” (Heb 9:6,7)

I

212

Da li je Isus morao prinijeti krv za sebe? Ne, jer on nije zgriješio pa mu nije bila potrebna žrtva za grijehe (Iv 8:46). “Jer naš veliki svećenik nije netko tko ne može suosjećati s nama u našim slabostima, nego netko tko je poput nas iskušan u svemu, ali nije zgriješio” (Heb 4:15). No, bez obzira da li je prvosvećenik učinio grijeh ili ne, on je morao prinijeti krv za sebe. Tako i Isus. Kad je čitao 19. psalam mogao je na sebe primijeniti riječi: “Ali tko će prepoznati pogreške svoje? Očisti me od grijeha kojih nisam svjestan!” (Ps 19:12). Budući da je bio čovjek kao i svi mi, bilo bi pogrešno kad bi on bio toliko samouvjeren da misli drugačije od Davida. Pogreške su uvijek moguće ali one nisu onečistile Isusovu savjest pred Bogom.

Bog je Isusa otkupio i očistio do te mjere da ga se moglo smatrati posvećenim i neokaljanim. “Jer ako krv jaraca i junaca i pepeo od junice posvećuje onečišćene koji su time poškropljeni, te im tijelo postaje čisto, koliko će više krv Krista, koji je po vječnom duhu samoga sebe neokaljana prinio Bogu, očistiti našu savjest od mrtvih djela kako bismo služili” (Heb

9:13,14). Da bi samog sebe dobrovoljno prinio Bogu, morao je prihvatiti odredbe saveza s Bogom koji je to od njega zahtijevao, jer takvo nešto Bog nije tražio ni od jednog velikog svećenika prije njega iako je njihov život i grijeh imao ekvivalentnu vrijednost života i grijeha cijelog naroda (3.Mo

4:3; 4.Mo 35:25). Zato su oni morali svake godine prinašati zamjensku životinjsku žrtvu kojom su otkupljivali sebe i pokrivali grijehe naroda.

Izak, po kojemu je trebalo nastati Abrahamovo potomstvo je također bio otkupljen zamjenskom životinjskom žrtvom (1.Mo 22:2-13). Prilikom izlaska iz egipatskog ropstva su zamjenskom žrtvom otkupljeni svi prvorođenci, pa su nakon toga po toj uredbi trebali biti 'žrtvovani' ali otkupljeni po određenoj cijeni svi prvorođenci pa tako i Isus (2.Mo

13:1,2,15; 4.Mo 3:41). Očito je Bog vrednovao ljudsku žrtvu koja bi trebala imati trajnu i veću vrijednost od životinjske, ali je za takvu žrtvu odredio samo jednog čovjeka po kojemu je mogao otkupiti sve ljude od grijeha kako bi pripadali njemu kao Božja djeca. Isus se stoga odrekao svog otkupa prvorođenca kako bi kao veliki svećenik mogao sebe predati na žrtvu i umrijeti za narod. Bio je potpuno čist i neokaljan zahvaljujući ceremonijalnim odredbama Zakona kojima se podložio. Budući da je umro bez učinjenog grijeha koji bi ga odvojio od Boga, on nije morao krvlju pokrivati svoje prijestupe, ali je zato vrijednost njegove prolivene krvi imala ekvivalentnu i trajnu vrijednost za sve ljude (vidi str. 209).

Njegova žrtva je omogućila pravomoćnost novog saveza koji je omogućavao vječno nasljedstvo, što nije bilo moguće po prethodnom savezu u kojem je pravomoćnost uslijedila po krvi posvećene životinje koja je zamijenila smrt ljudskog posrednika (Heb 9:15-17).

213

Snaga Isusove posredničke smrti je i u tome što je ona poništila ‘grijeh u tijelu’ silom neuništivog života. Time je ‘jednom zauvijek’ najprije poništio nasljednu odredbu u svom tijelu u kojem je rođen kao Adamov potomak, te je s uskrsnućem oslobođen smrti i raspadljivosti. Od tada ljudi žive i umiru oslobođeni kazne koju su nosili kao Adamova djeca, tako da drugu (vječnu) smrt mogu zaslužiti samo vlastitim grijehom protiv Boga. Bog je tako promijenio pravnu odredbu po kojoj su ljudi umirali zbog Adamovog grijeha. Ujedno nam je svima pružena mogućnost da nam tijelo bude oslobođeno smrti i raspadljivosti (Flp 3:21). Očito je Isusovo posvećeno ‘grešno tijelo’ koje još nije bilo učinjeno savršenim moglo otkupiti čovječanstvo od grijeha kako bi imali pristup vječnom životu.

Treba uzeti u obzir da je “tijelo bez duha mrtvo” (Jk 2:26). Isus, iako savršen duhom, do svoje smrti nije mogao nikome posredovati vječni život. Ono što tijelu daje vrijednost je ‘duh života’, a posebno ‘svetost’ bezgrešnog i savršenog života koji se nalazi ‘u krvi’. Pavle raspravlja o tom pitanju i kaže: “… jer krv junaca i jaraca ne može odnijeti grijehe. Zato ulazeći u svijet [Isus] kaže: “‘Žrtvu i prinos nisi htio, nego si mi tijelo pripremio (očistio i posvetio). Nisu ti bile po volji žrtve paljenice i žrtve za grijeh’. Tada sam rekao: ‘Evo, došao sam - u svitku knjige napisano je o meni - vršiti volju tvoju, Bože’ (…) On ukida prvo da bi uspostavio drugo. Po toj smo ‘volji’ posvećeni prinošenjem tijela Isusa Krista jednom zauvijek” (Heb 10:4-10).

Pavle kaže da je “Zakon imao sjenu budućih stvari, a ne samu bit stvari” i da se zato nije moglo žrtvama propisanim po Zakonu “učiniti savršenim one koji pristupaju” Bogu (Heb 10:1). Prema tome, životinjske žrtve su bile bezgrešne jer životinje ne mogu pogriješiti protiv Boga i Božjeg zakona, ali su imale ograničenu vrijednost samim tim što su životinje manje vrijedne od čovjeka kao razumnog bića. Iznad tih životinja je bio čovjek, a iznad čovjeka sveti anđeli. Da je Bog preskočio čovjeka i otkupninu izvršio preko nebeskog bića koje bi obuklo ljudsko tijelo, onda otkupnina ne bi bila pravovaljana nego proračunata.

Kristova krv je bila ‘poput krvi janjeta’, jer janje, nije moglo biti okaljano grijehom. Janje je poput Krista bilo smrtno i raspadljivo, ali ‘neokaljano i bez mane’ (1.Pe 1:19). Razlika je samo u tome što je tijelo janjeta ipak imalo manju vrijednost od Isusovog ‘tijela’ koje je također bilo podložno raspadljivosti i smrti. Janje nije trebalo uskrsnuti niti vječno živjeti jer to ljudima ne bi dalo pravu utemeljenu nadu u uskrsnuće i vječni život kao ni smrt i uskrsnuće nekog utjelovljenog anđela. Isusova vrijednost žrtve je u tome što je on za razliku od janjeta i anđela bio čovjek koji je svjesno i dobrovoljno dao sebe na žrtvu u korist grešnih ljudi.

214

Prema tome, njegova žrtva jednom zauvijek pokriva naše grijehe, a njegov nov život dobiven nakon uskrsnuća “može u potpunosti spasiti one koji preko njega pristupaju Bogu (izvoru života), jer je uvijek živ da se za njih zauzima” (Heb 7:24,25). Prije uskrsnuća je njegov život bio vezan uz odredbu smrti i raspadljivosti tijela ali je njegova smrt kao otkupljenog pravednika imala vrijednost kojom se moglo zauvijek pokriti grijeh svih ljudi. Međutim, sam vječni život kojeg je Adam izgubio je omogućen Isusovim uskrsnućem u život, jer je vječni život dar od Boga, kako za Isusa tako i nas koji taj život dobivamo posredstvom njega. Zato Isus nije trebao biti nebesko savršeno biće nego čovjek koji je otkupljen iz svijeta.

Po svojoj ulozi on je bio “uskrsnuće i život”, ali dok je živio u tom smrtnom tijelu nije mogao nikome pružiti oslobođenje od grijeha i smrti jer je i sam bio podložan smrti (Iv 5:26; 6:40; 11:25). Bog ga je, poput žrtvenog janjeta, ‘učinio grijehom za nas’, a time i “žrtvom za [naše] grijehe” (2.Ko

5:21). Tako je Bog preko njegovog ‘grešnog tijela’ jednom zauvijek ‘osudio grijeh u tijelu’ kao što kaže apostol Pavle: “Naime, budući da je Zakon bio nemoćan, jer je zbog tijela bio slab, Bog je, poslavši svojega Sina u obličju sličnom grešnom tijelu da ukloni grijeh, osudio grijeh u tijelu” (Ri 8:3). Da Isus nije imao ‘grešno tijelo’ odnosno smrtno tijelo slično ostalim ljudima, Bog ne bi mogao ‘osuditi grijeh u tijelu’, što znači da je Isus morao u svom tijelu nositi grijeh tj. zakon smrti kako bi ga Bog njegovom žrtvenom smrču poništio i ‘uklonio’ iz ljudskog tijela. Preko svog ‘tijela’ on je dobrovoljno na sebe preuzeo sve ljude i njihov grijeh koji je njegovom smrću izgubio snagu (Ri 6:10).

Unatoč svom ‘grešnom tijelu’ Isus je bio bez grijeha, jer nije griješio protiv zakona života. Njegovo ‘grešno tijelo’ je bilo posvećeno njegovom savršenom osobnošću. Ako je Isus bio savršen duhom i ‘svet’ onda je i njegovo tijelo bilo ‘sveto’ (vidi Ri 11:16; usporedi 1.Ko 7:14). Njegovo je tijelo po prirodi bilo ‘slabo’, ali on nije bio slabić duhom. Dok je Pavle za sebe mogao reći kako ‘u njegovom tijelu ne stanuje ništa dobro’, to se nije moglo reći za Isusa, koji je snagom duha mogao ‘zauzdati tijelo’ jer se “naučio poslušnosti” (Ri 7:18; Jk 3:2; Heb 5:8).

Pavle Isusa uspoređuje sa ‘svećenicima’ koji ‘mogu suosjećati s onima koji griješe u neznanju jer su i sami podložni vlastitoj slabosti’. Da Isus nije poput ljudi, zbog ‘slabosti tijela’, bio “podložan vlastitoj slabosti”, tada ne bi mogao “suosjećati s nama u našim slabostima” niti bi mogao “poput nas” biti “iskušan u svemu” (Heb 4:15-5:2; Flp 2:7). Da nije tako, onda Pavle ne bi mogao reći: “i mi smo slabi kao što je on bio” (2.Ko 13:4). Budući da je prije smrti živio u ‘grešnom tijelu’, koje je bilo pod zakonom smrti, mogao je iz iskustva reći da je ‘tijelo slabo’ (Mt 26:41).

215

Njegovo je ‘tijelo’, iako je smrtno i ‘slabo’, bilo boravište ili ‘stan’ njegove savršene osobnosti koju je razvio u svom zajedništvu sa Bogom. Ono što je trebalo poništiti Adamov grijeh i zakon smrti koji je nastao zbog neposlušnosti, bila je Isusova ‘poslušnost’ a ne njegovo ljudsko ‘tijelo’. Pavle ističe tu činjenicu i kaže: “kao što su neposlušnošću [prijestupom] jednog čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i poslušnošću [činom opravdanja] jednoga mnogi postati pravednima” (Ri 5:18,19; vidi 6:16). Isus je, po ovim riječima, kao drugi Adam, mogao stati na vagu pravde jer je ispunio sve Božje pravedne zahtjeve koje su bile postavljene pred njega kao izdvojenog i otkupljenog sina Božjeg.

Prorok Izaija je prorekao da će obećani Mesija svojom smrću dati odgovarajuću otkupninu kad je rekao: “Ali Jehovi bi volja da ga bije i dade ga na muke; [da] položi dušu svoju u prinos za grijeh” (Iz 53:10, NS). Ni jedno proročanstvo nije ukazivalo da će Mesija kao otkupitelj imati besmrtno i neraspadljivo tijelo koje bi trebalo položiti na oltar, jer to nije imao ni Adam, koji je samo dobio pristup drvetu života, ali život nije bio potvrđen u njemu. Isus je mogao dobiti vječni život kao dar od Boga bez da umre kao i Adam, ali se toga odrekao u korist grešnog čovječanstva, tako da je vječni život dobio na dar tek nakon smrti i uskrsnuća. Ono što je on trebao dati u prinos za grijeh bila je njegova bezgrešna ‘duša’ u kojoj se po svetom duhu nalazilo “jamstvo” vječnog života (Ef 1:13,14; 2.Ko 5:5). Ona se nalazila u ‘krvi’ i u smrtnom ‘tijelu’ (1.Mo 9:4).

Isusova ‘krv’ kojom je tekao život, kao jamstvo kojeg je dobio od Boga po svetom duhu, je imala vezu sa unutarnjim neraspadljivim čovjekom, a njegovo ‘tijelo’ sa vanjskim raspadljivim čovjekom. Za razliku od njegovog, po prirodi smrtnog tijela, njegova je ‘duša’ bila savršena, a time i odgovarajuća za otkupninu naših ‘duša’. Krv je po Zakonu bila namijenjena za oltar i za očišćenje. “Da, po Zakonu se skoro sve čisti krvlju i bez prolijevanja krvi nema oproštenja” (Heb 9:19-22; 3.Mo 17:11,14;

Iz 53:5b). Njegova ‘krv’ je stoga predstavljala vječni život kojeg je dobio kao zalog ili jamstvo od Boga, po čemu je bio izjednačen s Adamom koji je okusio vječni život pristupom stablu života. Kao takav nije trebao umrijeti ukoliko dokaže poslušnost.

Bog je Adamu omogućio da svoje tijelo obuće u neraspadljivost koju je trebalo potvrditi kušnjom. No, Adam je svojom neposlušnošću dozvolio da u njegovom tijelu pobijedi zakon smrti i raspadljivosti koji su po prirodnom zakonu materije naslijeđem prešli na sve ljude, a Isus je to smrtno i raspadljivo ‘tijelo’ s kojim je rođen posvetio svojom žrtvenom krvlju koja je putem zakona života po svetom duhu pobijedila i oslobodila njegovo ljudsko tijelo od zakona smrti i raspadljivosti (Heb 9:13).

216

Ono što je stalo na vagu pravde je bio Isusov ‘savršeni život’ što je dalo vrijednost i njegovom smrtnom tijelu. Njegovo tijelo je bilo posvećeno njegovim savršenim životom. Pravda je bila zadovoljena time što je njegovo smrtno tijelo u sebi imalo ‘savršeni život’ kakav je imao i Adam dok nije zgriješio. Bog je zato mogao i na početku i na kraju reći Isusu: “Ti si Sin moj, ljubljeni; ti si mi po volji” (Lk 3:22). Adam nije bio po Božjoj volji čime je izgubio priznanje koje više nije mogao ničim povratiti bez obzira što se kasnije mogao svim srcem kajati. Isus je stao na njegovo mjesto i svojom žrtvom poništio smrt kao kaznu za grijeh. No, grijeh je i dalje bio sastavni dio ljudske prirode. Samo oni koji namjerno griješe dokazuju da ne cijene Isusa i njegovu žrtvu pa za njih nema oproštenja. Oni od tada, iako su otkupljeni od Adamove kazne, moraju sami snositi vlastitu kaznu koja ih vodi u vječnu smrt tako da neće imati udjela sa velikim svećenikom u objedu zajedništva za Božjim stolom. Isusova uloga velikog svećenika će omogućiti oproštenje od grijeha samo onima koji se podlože Bogu i njegovim zahtjevima za vječni život.

Biblija nas uči da ljudi poput Isusa, prilikom krštenja vodom i svetim duhom, primaju duh posinjenja, ali će tek u kraljevstvu biti posinjeni tj. proglašeni ili objavljeni sinovima Božjim nakon čega će se radovati oslobađanju od robovanja raspadljivosti i smrti (Rim 8:15,16, 18-23). Isus je prvi to okusio i nama ljudima ucrtao put prema Bogu i vječnom životu kojeg možemo dobiti slijedeći njega kao svog novog zemaljskog 'oca'. On je trebao čovječanstvo vratiti iz smrti u život, a to je mogao samo preko svojega tijela koje je moralo umrijeti u znaku smrtnosti, a uskrsnuti u znaku besmrtnosti. To znači da je na zemlji morao biti stvoren jedan takav čovjek koji bi imao sve odlike Adama. Morao je biti stvoren s namjerom da bude otac čovječanstva. No da bi to postigao za sebe i svoje potomstvo morao je pokazati potpunu poslušnost i podložnost svom nebeskom Ocu čime je opet pokazao jednu ljudsku osobinu koju bi trebali svi mi gajiti.

Isus je to pokazao i mogao je biti nagrađen vječnim životom bez da je morao umrijeti. Naime, Isus je bio spreman ići u smrt poput Abrahamovog ‘jedinorođenog’ i ‘prvorođenog’ sina Izaka koji je spremno položio svoje tijelo na oltar. Bog je mogao u tom trenutku otkupiti Isusa i zaustaviti proces žrtvovanja kao što je otkupio Izaka i zaustavio Abrahama da ne žrtvuje svog sina, jer je za Boga bilo dovoljno vidjeti tu potpunu podložnost njegovoj volji. No, da je Isus na takav način stekao pravo na vječni život tada bi korist imao samo on, a ne svi ljudi. Isus je čak dva puta molio svog Oca da ga mimoiđe ta čaša nakon čega se prepustio Božjoj volji te je išao do kraja (Mt 26:39,42).

217

To što je Isus zatražio da ga zaobiđe žrtvena smrt pokazuje da je u njegovim mislima vjerojatno postojala mogućnost da Bog prihvati njegovu spremnost da umre kao da je to već gotova stvar i da ga otkupi od smrti kao Izaka (1.Mo 22:9-13). To je bila normalna ljudska reakcija. No, znao je i da će uskrsnuti ukoliko umre pa je bio potpuno spreman umrijeti kao i Izak, ali ono što ga je očekivalo nije bila bezbolna smrt nego mučenička. Pod tim mukama je trebao ustrajati do kraja. Zato ga Bog “nije poštedio” najtežih muka i same smrti jer je to bio jedini način da Isus postane vječni Svećenik u čijem će tijelu zakon smrti biti zauvijek poništen u korist svih koji budu pristupili Bogu preko njega (Rim 8:32; Heb 7:11-25). To je bio jedini način da s Isusom Kristom umru svi ljudi i tako budu oslobođeni Adamovog grijeha i kazne koju su nosili kao njegovi potomci.

Svi moramo poći putem kojim je Isus pošao. On je žrtvovao svoje ‘poniženo tijelo’ koje je, bez obzira što je bilo smrtno, ipak imalo svoju savršenu vrijednost jer je bilo ‘sveto’ (Lk 1:35). Mi svoju žrtvu donosimo pred njega u svom tijelu. Pavle kaže: “Zato vas, braćo, usrdno molim samilošću Božjom da date svoja tijela kao žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu, da služite Bogu koristeći svoj razum” (Ri 12:1). To znači da naša tijela, iako podložna raspadljivosti, mogu u sebi sadržavati vrijednost života kakvog je imao Isus. To je za prve kršćane bila gotova stvar iako su morali čekati ostvarenje svoje nade pa Pavle kaže: “Zato mi odsad nikoga ne poznajemo po tijelu. Ako smo Krista i poznavali po tijelu, sada ga tako više ne poznajemo“ (2.Ko 5:16).

Pavle ovdje ne govori o svim ljudima nego samo o onima koji su u zajedništvu sa Kristom (st.17). Poznavati nekoga po tijelu znači poznavati ga kao osobu koja “u ovom tijelu uzdiše“ jer je u ropstvu grijeha i smrti (st.2,4; usporedi Ri 8:22). Samo ljude koji nisu oslobođeni tog stanja možemo poznavati po (takvom) smrtnom tijelu. Iz konteksta se može razumjeti da je i Isus bio u tom grešnom tijelu i da su ga njegovi učenici “poznavali po tijelu“ koje je bilo smrtno. No, od kada je Isus u svom tijelu pobijedio smrt i uskrsao u život vječni, onda ga više ne poznajemo kao smrtnog čovjeka nego kao prvog koji je uskrsnuo besmrtan (Dj 2:24,31,32; 4:2). Isus je prvi čovjek koji je oživio u besmrtnom tijelu i zato ga više ne poznajemo po tijelu, odnosno više ga ne poznajemo po grešnom i smrtnom tijelu.

Budući da je on umro u zamjenu za sve druge ljude Pavle zaključuje da su tim činom “svi umrli“ (st.14). Ako su umrli u zajedništvu s Kristom onda ih više ne trebamo poznavati po grešnom i smrtnom tijelu u kojem su rođeni, nego kao nova stvorenja. “Ono što je staro (grešno i smrtno tijelo) prošlo je, i gle, novo je nastalo.“ (st.17)

218

Kad netko svojim krštenjem u Krista umire i ne živi više za sebe, onda se na njega može gledati kao na novo stvorenje, kao nekoga koji je već pobijedio smrt i uskrsnuo u tijelu koje je oslobođeno smrti poput Krista (Ri

6:13). Naravno, to će biti potvrđeno kad stanemo “pred Kristovu sudačku stolicu, da svatko dobije plaću za ono što je u tijelu zaslužio, po onome što je učinio, bilo dobro bilo zlo“ (st.10). Do tada nova stvorenja umiru s Kristom pa u sebi nose jamstvo ili zalog života koji je “skriven“ u njima (Kol 3:3). Za razliku od onih koji su oslobođeni smrtne osude i koje više ne poznajemo po tom smrtnom tijelu, svi ostali koji nisu u zajedništvu s Kristom i dalje nose u svom tijelu smrtnu osudu. Kristovom smrću su i oni umrli, ali ne mogu oživjeti kao nova stvorenja, tako da će ono što je staro, a to je grešno tijelo, uskrsnuti s njima prilikom uskrsnuća nepravednih. Bit će i dalje stara stvorenja koju će se poznavati po tijelu u kojem će i dalje nositi osudu. U tom smislu se može razumjeti da je Pavle rekao:

“Zato mi odsad, (od kad je Isus umro za sve), nikoga (tko je u zajedništvu sa Kristom) ne poznajemo po tijelu (u kojem nosi smrtnu osudu jer je Isus umro za njega). Ako smo Krista i poznavali po (smrtnom) tijelu, sada ga tako više ne poznajemo (jer je u svom ljudskom tijelu pobijedio smrt i nama dao dokaz neraspadljivog vječnog života kojemu se i mi nadamo).“

Zanimljivo je da je Isusovo tijelo prije smrti bilo uspoređeno sa beskvasnim kruhom, ali ne samo njegovo nego i naše čime je njegovo tijelo zaista bilo slično poput našeg smrtnog tijela. Razmotrimo tu činjenicu.

Zajedništvo u ‘beskvasnom kruhu’

SUS je za sebe rekao da je on “kruh života” po kojem će ljudima dati vječni život u periodu uskrsnuća (Iv 6:35). Međutim, taj kruh života nije

usporedio sa ‘beskvasnim kruhom’ kojeg su zadnjeg dana njegovog života jeli na dan Pashe nego s nebeskim kruhom ili ‘mānom’ koju su Izraelci dobivali tokom lutanja u pustinji. Tada im je ‘Bog dao da jedu kruh s neba’. U vezi toga im je Isus rekao: “Otac moj daje [vam] pravi kruh s neba. Jer kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu” (Iv 6:31-

33). Kada uzmemo u obzir sličnosti i razlike onda bi mogli reći kako ovaj kruh s neba ili nebeski kruh nije isto što i beskvasni kruh koji se jeo prilikom proslave Pashe i posljednje večere. Prilikom uspostave spomen svečanosti Isus je uzeo “beskvasni kruh” i rekao da ono ‘predstavlja njegovo tijelo’ (Mt 26:26). Taj kruh su apostoli uzeli i jeli prije nego je Isus umro i uskrsnuo, odnosno prije nego je njegovo tijelo bilo oslobođeno raspadljivosti i smrti pa se u tome razlikuje od nebeskog kruha tj. māne.

I

219

Ako je Isusovo tijelo bilo raspadljivo i smrtno, da li ga možemo usporediti s ‘beskvasnim kruhom’? Očito da možemo jer ‘beskvasni kruh’ nije predstavljao Isusovo tijelo koje je bilo oslobođeno raspadljivosti i smrti, nego smrtno tijelo u kojem nije bilo ‘kvasca’ u obliku osobnog grijeha. Beskvasni kruh nastaje od pšeničnog brašna i vode, bez ikakvih drugih dodataka. Pšenica raste iz zemlje i vode tako da sadrži zemaljsku raspadljivu supstancu. Na isti način je i Isusovo tijelo kao i svako drugo nastalo od zemaljske raspadljive supstance. Kao što su Izraelci pripravili beskvasni kruh – “kruh nevoljnički” – u dan spasenja iz ropstva, Bog je tako na dan smrti svog prvorođenca pripravio Isusovo bezgrešno tijelo za spasenje svijeta koji trpi nevolju zbog ropstva smrti (Heb 10:5; 5.Mo 16:3). Što onda možemo reći o ‘beskvasnom kruhu’? O njemu čitamo:

“Takav kruh je prikladan jer ne sadrži kvasac, kojim se u Bibliji predstavlja iskvarenost ili grijeh (...). Beskvasni kruh je prikladan simbol Isusovog ljudskog tijela, jer je bio ”lojalan, bezazlen, neokaljan, odvojen od grešnika” (Heb 7:26).“ (Stražarska kula, 1.3.1990. str.17)

Beskvasni kruh u sebi nema kvasac i simbolizira tijelo bez grijeha. Koju vrstu grijeha kvasac predstavlja? Naime, postoje tri oblika grijeha.

grijeh kao život u znaku smrti – odvojenost od vječnog života

grijeh u obliku nepravednih djela – učinjeni grijeh

grijeh u srcu – grešne misli i namjere

Apostol Pavle je svojoj braći rekao: “Ne znate li da malo kvasca ukvasa cijelo tijesto? Odstranite stari kvasac da budete novo tijesto, jer trebate biti beskvasni [ili bez kvasca]. Jer Krist, naša pashalna žrtva već je žrtvovan. Zato svetkujmo blagdan, ali ne sa starim kvascem, niti sa kvascem pokvarenosti i zloće, nego s beskvasnim kruhom iskrenosti i istine” (1.Ko

5:6-8). Vidimo da Pavle čak i kršćane kao smrtne ljude uspoređuje s ‘tijestom bez kvasca’ odnosno s ‘beskvasnim kruhom’, što znači da je Isusovo tijelo zaista bilo smrtno i time u potpunosti izjednačeno s ljudima. O njemu Pavle kaže: “A budući da su ta ‘djeca’ ljudi od krvi i mesa i on je [sudjelovao u istim stvarima] da svojom smrću uništi onoga koji ima moć prouzročiti smrt. (...) Stoga je u svemu [bio dužan biti] poput svoje “braće”, da bude milosrdan i vjeran kao veliki svećenik u službi Božjoj, kako bi prinio pomirbenu žrtvu za grijehe naroda” (Heb 2:14,17).5 Kršćani su trebali biti svjesni da je Isus bio kao i oni, čovjek od krvi i mesa.

5 U uglatim zagradama je doslovan prijevod grčkog teksta, dok u Novi svijet prijevodu stoji tekst: “postao čovjek od krvi i mesa“ (st.14) i “postao“(st.17) čime se čitaoca želi uvjeriti da je Isus postao čovjek inkarnacijom, što je očiti primjer još jednog izvrtanja teksta i prilagođavanje doktrini koja nema temelja u Bibliji.

220

Budući da još uvijek žive u svojim smrtnim tijelima kršćani trebaju biti tijesto bez kvasca, odnosno ‘beskvasni kruh’ kao i Isus. To znači da se po pitanju tijela nisu razlikovali od njega te su mogli u svom smrtnom tijelu biti očišćeni od grijeha i biti poput njega koji nije počinio grijeh. Njegovo je tijelo od rođenja do smrti bili potpuno izjednačeno sa ostalim ljudima. Bilo je smrtno i raspadljivo. Što onda predočava ‘tijesto bez kvasca’?

‘Tijesto’ predstavlja ‘ljudsko tijelo’ u kojem postoji zalog vječnog života po kojem možemo imati zajedništvo s Bogom, ali takvo tijelo još uvijek grešno ili nesavršeno jer je podložno raspadljivosti i smrti.

‘Kvasac’ ne predočava raspadljivost i smrt s kojim se čovjek rađa, nego ‘vlastiti grijeh’. Taj grijeh Pavle povezuje sa zloćom i pokvarenošću. ‘Kvasac’ je u Bibliji uspoređen i s lažnim učenjem i licemjerstvom (Mt 16:12; Lk 12:1). Dok ljudsko tijelo sadrži taj kvasac, ono u sebi ne može sadržavati zalog života pa je osuđeno na smrtno stanje.

Prema tome tijesto bez kvasca predstavlja život ljudskih bića koji u svom tijelu nemaju snagu grijeha koje bi to tijelo činilo nepodobnim za zalog vječnog života. Isus se svojim krštenjem u vodi predstavio svom Ocu kao onaj koji želi vršiti njegovu volju, što je uključivalo svaku odvojenost od grijeha koji bi ga mogli uprljati. On je tim činom krštenja ujedno pokazao da je u vodi po Božjoj volji preuzeo na sebe grijehe svih ljudi koje je ponio u svom smrtnom tijelu (Lk 4:1; 3.Mo 16:21). Iako je živio u ‘grešnom tijelu’, on “nije grijeha počinio, niti se prijevara našla u ustima njegovim” (1.Pe

2:22; Iz 53:9). Kao sin čovječji imao je udjela u grešnom tj. smrtnom tijelu, ali “nije poznavao grijeh [kvasac]” što znači da nije imao udjela u grijehu koje onečišćuje tijelo (kruh). Po tom pitanju je bio ‘neokaljan’ i u duhu ‘savršen’ (Ri 6:12; 2.Ko 5:21; Heb 9:14; Jk 3:2). Nije bio rob grijeha pa u sebi nije imao ‘kvasca’ koje bi ovladalo njegovim smrtnim tijelom. Zato je njegovo tijelo, iako smrtno, predočeno s ‘beskvasnim kruhom’, što znači da je bilo ‘sveto’ neokaljano ili bezgrešno (Lk 1:35).

Isusovi učenici se krste u vodi, nakon čega nastoje biti bez kvasca ili ‘neokaljani’ (Ot 14:5). Tim činom krštenja svi mi dolazimo pred Boga s našim ‘beskvasnim kruhom iskrenosti i istine’. Time je, “naša stara osobnost (…) pribijena na stup, kako bi naše grešno tijelo (poput Isusovog) izgubilo vlast nad nama, da više ne robujemo grijehu” (Ri 6:2,6). Zato svi kršćani mogu imati udjela u uzimanju simbola beskvasnog kruha kako bi imali zajedništvo u Isusovoj smrti i žrtvi zajedništva. “Zar čaša zahvalnosti za koju zahvaljujemo ne predstavlja zajedništvo u krvi Kristovoj? Zar kruh koji lomimo ne predstavlja zajedništvo u tijelu Kristovu? Budući da je jedan kruh, mi smo jedno tijelo, iako nas je mnogo, jer svi jedemo taj jedan kruh.” (1.Ko 10:16,17)

221

Kristova skupština je jedno ‘tijelo’ ili jedan ‘beskvasni kruh’, pa samim tim Isus poziva da svi oni koji pristupaju Bogu s ‘beskvasnim kruhom iskrenosti i istine’, svetkuju blagdan uzimanjem simbola kruha. Prvi kršćani su imali tu slobodu da pristupaju tom stolu duhovnog zajedništva pa su aktivno učestvovali u tome uzimajući kruh i vino, dokazujući time da su dostojni biti Kristovi. S tim činom nisu nikad dokazivali da pripadaju posebnoj klasi kršćana koja će vladati nad nižom klasom kršćana, niti su učili da će se nakon njih pojaviti ta niža klasa koja neće biti dostojna sjediti s njima za istim stolom zajedništva. To samo dokazuje da prednost uzimanja simbola kruha i vina nikad nije bila dana samo onima koji bi se smatrali dostojnima da ih Isus postavi na prijestolja u njegovom kraljevstvu, nego je dana svim vjernim kršćanima za koje je Isus umro, a koji se smatraju dostojnima da kroz svoju vjeru u njega budu dio njegovog ‘tijela’, preko koga postaju Božja djeca. Oni tada u svom životu prihvaćaju, ne samo Kristov život pod Božjim zakonom, nego i otkupninu kao odgovarajuću cijenu koju je Isus platio za njih kako bi ih otkupio od grijeha i poniženog stanja tijela koji završava smrću.

Dok Isus ne dođe mi bi trebali živjeti beskvasnim životom i kao takvi to javno obznanjivati uzimanjem beskvasnog kruha kojim objavljujemo svoje zajedništvo s (beskvasnim) Kristom i (beskvasnim) kršćanima. Do tada svi mi koji smo takoreći beskvasni možemo slobodno pristupati stolu zajedništva i uzimanjem kruha i vina dokazivati sebi i drugima da smo dostojni. “Jer kad god jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu, smrt Gospodinovu objavljujete, dok on ne dođe” (1.Ko 11:26). No, kad on uskoro dođe onda ćemo uzimanjem nebeskog kruha ili ‘māne’ u povezanosti sa “novim vinom” objavljivati Gospodinov vječni život (Mt 26:29).

BESKVASNI KRUH

I VINO blagujemo

dok on ne dođe objavljujemo Isusovu smrt

SKRIVENA MANA

I NOVO VINO blagujemo

kad on dođe objavljujemo Isusov život

Za sada još uvijek nismo oslobođeni stanja smrti pa ne možemo konzumirati ‘mānu’ i ‘novo vino’ koji simboliziraju vječni i neraspadljivi život, jer je Isus obećao da će tu duhovnu hranu dati vjernim ljudima tek u svom kraljevstvu rekavši: “Onome tko pobijedi dat ću od skrivene māne” (Ot 2:17). Kad on dođe i oslobodi nas stanja smrti i raspadljivosti onda će nam dati da njemu u spomen jedemo od skrivene māne koja predstavlja njegovo tijelo oslobođeno stanja raspadljivosti i smrti.

222

Zajedništvo u ‘nebeskom kruhu’

OJSIJE je rekao Izraelcima za ‘mānu’: “to je kruh koji vam Jehova daje za hranu” (2.Mo 16:15,31; Ps 78:24). Hrana s neba koju je Bog

davao Izraelcima u pustinji je predstavljala Krista. Za razliku od tog kruha kojeg su Izraelci jeli u pustinji, Isus je za sebe rekao: “Ja sam živi kruh koji je sišao s neba (koji je poslan od Boga). Ako tko jede od ovog kruha, živjet će vječno. A kruh koji ću ja dati tijelo je moje koje ću dati za život svijeta” (Iv 6:51). Isus je stoljećima prije svog rođenja bio određen da bude taj živi kruh. No, prije nego je postao taj živi kruh, on je trebao žrtvovati svoje tijelo predočeno beskvasnim kruhom. Isusovo ‘tijelo’ je u trenutku smrti bilo ‘beskvasni kruh’ koje je dao ‘za život svijeta’. Međutim, smrt je samo prouzročila kraj života pod vlašću smrti, dok je uskrsnuće označilo početak života nad kojim smrt više nije imala vlast. Nakon uskrsnuća Isus je postao ‘živi kruh koji silazi s neba’ (Iv 6:48-51). Uskoro će biti moguće blagovati taj živi kruh predočen s ‘mānom’.

Ima nešto zanimljivo u vezi s ‘mānom’. Ona je bila raspadljiva, odnosno trajala je samo jedan dan, dovoljno dugo da Izraelci mogu od nje napraviti svoj svakodnevni kruh. Ono što se ne bi skupilo tokom jutra, čim bi sunce ogrijalo, māna bi se rastapala. Kad bi ono što se skupilo u posude ostalo za sutrašnji dan, tada bi se māna ucrvala i usmrdjela (2.Mo 16:16-21).

To znači da je māna od koje se spravljalo tijesto bila načinjena od zemaljske supstance, odnosno od biljke poput pšenice. Bog je svojom stvaralačkom silom doveo u postojanje tu mānu ili “žito nebesko” od koje se spravljao kruh (Ps 78:24). Međutim, Bog je nekim čudom prouzročio da se za vrijeme sabata ona ne pokvari. Mogla je trajati dva dana. Ono što je također zanimljivo u vezi s ‘mānom’ je to što je po Božjoj zapovjedi prvosvećenik Aron zlatnu posudu napunio ‘mānom’ i sakrio je od očiju javnosti. Ta ‘skrivena māna’ koja se držala u kovčegu saveza se nekim čudom nije nikad pokvarila ili raspala. Nešto ju je štitilo od zakona raspadljivosti materije.

Bog je nakon nekog vremena prestao davati ‘mānu’, ali je ipak u kovčeg saveza ostavio ‘mānu’ da bude svjedočanstvo svim Izraelcima (2.Mo 16:33,34; Heb 9:4). Iako je bila sakrivena u kovčegu, ona je ipak ostavljena u svom prirodnom obliku tako da su je potomci svećenika mogli ‘vidjeti iz naraštaja u naraštaj’ (2.Mo 16:22-24,32). Isus je mislio upravo na tu skrivenu neraspadljivu ‘mānu’ i usporedio je sa svojim uskrsnulim tijelom u kojem se od tada nalazi njegov vječni i neuništiv život.

M

223

U skladu s tim, Isusovo tijelo nije ostalo u grobu da bi doživjelo prirodno raspadanje, već je tokom boravka u grobu sačuvano od raspadanja poput ‘māne’. Naime, ‘māna’ je nastala Božjom intervencijom kao i Isusovo tijelo koje je Bog stvorio u utrobi njegove majke. I māna i tijelo imaju nešto zajedničko a to su elementi zemlje od kojih su načinjeni. Ona je po svojoj zemaljskoj prirodi bila raspadljiva ali je uz djelovanje Božjeg zakona života postala neraspadljiva. Po tom istom zakonu vječnog života Isusovo raspadljivo i bezgrešno tijelo, uspoređeno s ‘beskvasnim kruhom’, je umrlo a zatim uskrsnuto i preobraženo u neraspadljivo tijelo uspoređeno sa skrivenom ‘mānom’ u kojem je život čime je postao novo stvorenje. Isusovo ljudsko tijelo je nakon te preobrazbe u svom prirodnom fizičkom obliku uzeto na nebo gdje služi kao svjedočanstvo o neraspadljivosti zemaljskog tijela u kojem vlada zakon života (Dj 1:11; 2:31; vidi 2.Ko 12:2).

Taj neraspadljivi život je skriven od ljudskih očiju i povezan je sa ‘mānom’ koja se nalazi u nebeskom kovčegu saveza. Zato je Ivan na nebu vidio “svetište nebeskog hrama Božjeg i pokazao se u [njemu] kovčeg saveza Božjega” (Ot 11:19). Što je u tom kovčegu?

Isus kaže da će “onome tko pobjedi dati od skrivene māne …” (Ot 2:17). Skrivena māna očito predstavlja tijelo s duhovnom supstancom koja može preoblikovati naše poniženo tijelo da bude poput Isusovog fizičkog tijela u kojem je ugrađen vječni život čime i mi postajemo nova stvorenja. Ona je poput supstance u plodovima koji su rasli na ‘drvetu života’, a koji su Adamu i Evi omogućavali da po njima imaju zajedništvo sa svojim nebeskim Ocem koji je bio izvor njihovog vječnog života. Zato ‘skrivena mana’ predstavlja Isusovo duhovno neraspadljivo tijelo a time i puno više od beskvasnog kruha kojeg do Isusovog dolaska mogu uzimati svi koji su kršteni u Krista (Ot 22:2).

Zaključak: Sve ovo je važno utvrditi kako bi smo shvatili zašto je bilo dovoljno da Isus Krist bude čovjek a ne neko nebesko božansko biće. Do sada smo mogli vidjeti i nazirati kakve sve probleme uključuje nauka o Isusovom doslovnom predpostojanju. Sve ovo što smo do sada naveli u vezi Isusove vječne uloge bi bilo zamagljeno i poništeno inkarnacijom te ne bi imalo svoju pravnu vrijednost. Biblija nigdje ne spominje bezgrešno začeće kojim se ono tumači u crkvenim i teološkim krugovima. Mnogi su pokušali raznim teorijama skinuti sa Isusa ljagu koju je mogao dobiti rođenjem po ženi. Istočni grijeh su smatrali nasljednom genetskom mrljom pa su djevičansko rođenje vidjeli kao logičan način da se ono izbjegne. Uopće nisu htjeli uzeti u obzir da je djevičansko rođenje trebalo Isusa dovesti u vezu sa drugim Adamom koji je stvoren smrtan i kojemu je dar vječnog života ponuđen kao izbor.

224

Drugi također smatraju da se mrlja nesavršenosti nasljeđuje putem začeća, jer je činjenica da je grijeh u obliku smrtnosti ušao u sve ljude pa uče da je Bog na neki način morao sačuvati Isusov zametak od te mrlje. Takvo shvaćanje bi značilo da je Bog izvršio intervenciju na ljudskom genomu na način da je na Adamovom genomu namjerno učinio grešku kojom je kažnjen kako ne bi vječno živio, a koja se prenosi začećem i dovodi do bolesti i smrti. No, Biblija to ne kaže. Bog nije imao potrebu osakatiti ljudski genom. Ono što je razvidno iz Biblije je činjenica da ljudski genom nije okaljan Adamovim grijehom. Adamovo tijelo je ostalo isto onakvo kakvog je imao prilikom stvaranja. Ljudsko tijelo je bilo savršeno ali je pod zakonima raspadljive materije moglo živjeti samo određeno vrijeme a ne vječno. U početku je to bilo i po nekoliko stotina godina, a kasnije je to smanjeno do nekih sto godina zbog nepovoljnih atmosferskih uvjeta koje dovode do brže oksidacije tjelesnih stanica. Adamov grijeh nije uzrokovao degradaciju tjelesnih stanica nego je uzrokovao gubitak zaloga vječnog života kojeg je dobio na dar. Adam je tada izgubio mogućnost da naslijedi Edenski vrt i da u svom tijelu održava vječni život čime je izložio svoje tijelo raznoraznim negativnim uzrocima koji su mogli narušiti njegovo fizičko zdravlje. Tu mogućnost održavanja zdravlja i života je zajedno s njim privremeno izgubilo cjelokupno “Božje potomstvo” koje se po Adamu trebalo roditi na zemlji (Dj 17:29).

Gubitak vječnog života i istjerivanjem iz Edenskog vrta, čovječanstvo je u nasljedstvo dobilo samo što je bilo vezano uz zakon tijela, a to je raspadljivost i smrt. Stoga svi ljudi svojim rođenjem nasljeđuju samo ono što im je Adam mogao dati, a to je život izvan granica raja i izvan dosega života. Takvo tijelo je odvojeno od zakona vječnog života i ta odvojenost je kazna koju su na sebi nosili Adamovi potomci. I Isus se rodio izvan Edenskog vrta (Božjeg kraljevstva) ali sa jedinstvenim zadatkom da svojim životom i smrću omogući ulazak u njega sebi i drugima.

Imajući sve ovo u vidu, moramo prihvatiti tu jednostavnu istinu o Isusu koji je bio samo čovjek kao i mi, samo što je rođen čudom stvaranja u utrobi njegove majke. Očito se treba osloboditi svih unaprijed stvorenih gledišta koja su nastala s razvojem kršćanstva pod utjecajem raznih filozofskog gledišta i pokušaja da se o Isusu govori na više različitih načina. Temeljno znanje o Mesiji su imali Židovi. Znali su da sva Pisma govore o njemu kao o čovjeku. Ali ono što čak i apostoli nisu mogli odmah razumjeti i prihvatiti je njegova smrt. Tek su kasnije shvatili da je to bilo povezano s uskrsnućem i uznesenjem na nebo kako bi ih pred Bogom oslobodio ropstva smrti i vratio se s neba kao proslavljeni kralj sa svim nebeskim ovlastima.

225

Uskrsnuće i uznesenje

SKRSNUĆE je samo potvrdilo činjenicu da je Isus bio i ostao sin čovječji. Njega se nakon uskrsnuća nije trebalo gledati izvan te

ljudske dimenzije, jer se ni prije rođenja o njemu nije govorilo kao nebeskom biću. Kad je uskrsnuo to je bio novi temelj za vjeru u Isusa i njegovo kraljevstvo. Čak su apostoli i drugi učenici očekivali da Isus, nakon što je postao besmrtan čovjek odmah preuzme stvari u svoje ruke pa su ga pitali: “Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu obnoviti kraljevstvo?” (Dj 1:6). No, morali su čekati. Za to vrijeme čekanja su trebali svjedočiti o njemu i u ljude ugrađivati vjeru u njega i nadu u oslobođenje od smrti. Temelj za vjeru je bilo Isusovo uskrsnuće i uznesenje. Način na koji su apostoli objavljivali uskrsnuće dokazuje da se radilo o uskrsnuću čovjeka a ne utjelovljenog nebeskog bića (vidi Dj 25:19).

Proročanstvo je govorilo kako će “Krist trpjeti i da će, kao prvi (čovjek) koji bude uskrsnuo od mrtvih, objaviti svjetlo i ovom narodu i neznabošcima” (Dj 26:23). To se proročanstvo u potpunosti ispunilo tako da je “On početak, prvi (čovjek) koji je ustao iz mrtvih, da u svemu bude prvi” (Kol 1:18). Da bi Isus mogao biti prvi u uskrsnuću i u svemu drugome što se tiče čovjeka, morao je biti potpuno čovjek – drugi Adam. Da je Isus bio nebesko biće, a ne pravi čovjek, onda apostoli ne bi mogli imati temelj da na njegovom primjeru objavljuju uskrsnuće ljudi u vječni život. Budući da su Isusa prihvatili kao čovjeka onda su oni, kao što Luka piše, upravo “na Isusovu primjeru objavljivali uskrsnuće od mrtvih” (Dj 4:2; 25:19). Isus je bio čovjek i prilikom uskrsnuća nije imao nikakvu transformaciju iz ljudskog u nebesko biće. “Onaj koji je sišao (u podzemlje) isti je onaj koji je i uzašao (na nebo)” (Ef 4:10). Isus nije uzašao na nebo poput anđela koji po prirodi zadatka mogu samostalno uzlaziti na nebo i silaziti na zemlju. Njega je kao čovjeka trebalo nadnaravnim putem uzdići i odnijeti na nebo uz pomoć anđela (1.Ti 3:16; primjer 2.Kr 2:11; Ez 3:12-15; 11:22-25; 2.Ko 12:2).

Apostol Petar je mnoštvu ljudi na dan Duhova govorio o Isusu kao potomku kralja Davida i rekao: “Ali Bog je [tog čovjeka] uskrsnuo oslobodivši ga okova smrti, jer nije bilo moguće da ga smrt zadrži. (...) Tog je Isusa Bog uskrsnuo, čemu smo svi mi svjedoci” (Dj 2:22,24). Kasnije su o tome Petar i ostali apostoli svjedočili pred sudbenim vijećem. Petar im je rekao: “Bog naših praotaca uskrsnuo je [tog čovjeka] Isusa, kojeg ste vi ubili objesivši ga na stup. Njega je Bog uzvisio sebi zdesna kao Vođu i Spasitelja, da bi se Izrael mogao pokajati i dobiti oproštenje grijeha.” (Dj 5:30,31)

U

226

Apostol Petar je tada dao do znanja da je Isusova smrt bila potrebna radi oproštenja grijeha i uopće nije dovodio u pitanje Isusovu ljudsku prirodu života u smrtnom tijelu. Za apostole je Isusovo uskrsnuće i uznesenje bio dokaz da je Bog ispunio svoje obećanje o tome da će na zemlji imati jednog čovjeka preko kojega će otkupiti čovječanstvo od Adamove kazne i pokriti njihov grijeh kako bi bili “proglašeni pravednima” i dobili novi početak za vječni život (Ri 4:24,25). Pavle je jednom rekao: “A Bog je Isusa] uskrsnuo, a i nas će uskrsnuti silom svojom” (1.Ko 6:14). U ovim riječima vidimo da je na Isusa gledao kao na čovjeka. Ako je Bog uskrsnuo čovjeka Isusa, onda će uskrsnuti i sve ljude jer su on i oni dio jedne te iste zemaljske obitelji.

S druge strane: “ako nema uskrsnuća (mrtvih ljudi), onda ni Krist nije uskrsnuo. Jer ako mrtvi (ljudi) ne uskrsavaju, ni Krist nije uskrsnuo” (1.Ko

15:13,16). Da se na Isusa gledalo kao na nebesko biće koje je po zadatku samo postalo čovjek i vraćeno nazad na nebo, onda bi njegova smrt i uskrsnuće bili samo iluzije i prividno stanje. Mesija je morao biti potpuno čovjek kako bi ga se moglo poistovjećivati sa ostalim ljudima u životu, smrti i uskrsnuću. Zato su apostoli od samog početka prihvatili činjenicu da je Isus bio samo čovjek i samo ta činjenica je bila temelj za vjeru u uskrsnuće ljudi pa je Pavle nadodao: “Ali činjenica je da je Krist (pomazani čovjek Božji) uskrsnuo od mrtvih, on je prvina (od ljudi) koji su umrli” (1.Ko 15:20). Isus je umro kao čovjek i to je bila jedina istina koju su ljudi trebali prihvatiti. Ona je još jednom potvrđena riječima: “Jer budući da je smrt došla po čovjeku, i uskrsnuće mrtvih dolazi po čovjeku” što dokazuje da je Isusovom slučaju uskrsao čovjek (1.Ko 15:21).

Prema tome, apostoli nikada nisu vjerovali u Isusovo predljudsko postojanje kao nebeskog bića koje je sišlo na zemlju niti su druge uvjeravali u to. Svi proroci su govorili o Mesijinom životu, smrti i slavi od njegovog rođenja a ne prije toga. Isto tako i Pavle u jednoj poslanici piše samo o vremenu koje se odnosi na Isusovo stvarno postojanje od vremena rođenja. On citira jedan psalam i kaže: “Kad je uzašao na visinu, odveo je zarobljenike, dao je ljude na dar.” A to što kaže “uzašao je”, što drugo znači nego da je najprije sišao u donje krajeve, na zemlju? Onaj koji je sišao isti je onaj koji je i uzašao daleko iznad svih nebesa, da sve ispuni” (Ef 4:7-10, NS). Iz ovog i sličnih prijevoda, kao što su ‘Jeruzalemska Biblija’, prijevod ‘Tomislav-Dretar’ i drugi, se može dobiti krivi dojam da je Isus najprije ‘sišao na zemlju’, a zatim uzašao na nebo, odnosno da je uzaći na nebo značilo da je on najprije morao sići s neba. Kad bi se koristili takvom logikom onda je i prorok Ilija uzašao na nebo nakon što je sišao s njega, što očito ne bi imalo smisla (2.Kr 2:11).

227

I ovdje su neki prevodioci Biblije pod utjecajem doktrinarnog učenja o Isusovom predpostojanju na nebu izmijenili prijevod kako bi sa svojim krivim izborom i razmještajem riječi podupirali Isusovu preegzistenciju. No, pravilan prijevod grčkog teksta glasi da je Isus sišao, ne na zemlju, nego “u donje dijelove zemlje” ili “najdonja mjesta zemlje” (vidi Interlinearni prijevod sa grčkog na engleski kao i prijevode ‘Ivan Šarić’ i ‘Daničić-Karađić’). Prema onome što je apostol Pavle rekao o Isusu, sići u ‘donje krajeve’ se nije odnosilo na njegov silazak s neba na zemlju, nego na njegov silazak u podzemlje u kojem se svaki umrli čovjek nalazi u okovima smrti. Isus je do kraja svog života stvorio sve preduvjete za vječni život. No da bi stvorio temelj za sve ljude morao je umrijeti i sići u donje dijelove zemlje gdje je razvrgnuo okove smrti koju je pobijedio u svom tijelu, a Bog je to potvrdio uskrsnuvši ga u slavnom neraspadljivom tijelu s kojim je uzašao na nebo.

U hebrejskim spisima vidimo kako su se Židovi izražavali po pitanju smrti. Patrijarh Josip je rekao da želi “počiniti kod svojih otaca” (1.Mo

47:30). Grob (heb. ‘sheol’) se u nekim prijevodima prevodi kao “jama”, “tišina” ili carstvo mrtvih (Ps 115:17; Iz 38:18). Nakon što je u donjim krajevima boravio tri kalendarska dana, Isus je uskrsnuo, a nakon toga uzašao daleko iznad svih nebesa. Nigdje nemamo apostolsku izjavu da je Isus doslovno najprije sišao s neba na zemlju, a zatim u podzemlje. Čovjek koji je uzašao na nebo je isti onaj čovjek koji je prije toga umro i sišao u donje krajeve (podzemlje). Isus je i dalje ostao čovjek nakon uzašašća i kao takav će se vratiti na zemlju.

Budući da je tajna u vezi slavnog Mesije (Krista) bila dugo skrivana, a djelomično otkrivena u hebrejskim spisima, onda su Židovi čekali, ne samo vrijeme kada će se taj Mesija pojaviti, nego i sve ono što će biti povezano s njegovim dolaskom. “I nema sumnje, velika je sveta tajna odanosti Bogu: ‘On se [objavio] u (smrtnom) tijelu, bio je proglašen pravednim u duhu, pokazao se anđelima, o njemu se propovijedalo među narodima, u svijetu su povjerovali u njega, bio je uznesen na nebo u slavi.’” (1.Ti 3:16)

Isus se svojim rođenjem nije mogao objaviti u besmrtnom tijelu, jer je stvoren u smrtnom tijelu u kojem je živio kao i svi ljudi, ali je na kraju proglašen pravednim zbog svog bogobojaznog načina života, što znači da je njegov život bio pod povećalom Božjeg suda. On nije imao neki drugi život prije ovog zemaljskog niti je prije toga već stekao svoju ljubav i odanost prema Bogu i ljudima. Da bi bio potpuno sličan Adamu, svoj početak je imao na zemlji u smrtnom tijelu. Od Boga je dobio zakon i zapovjedi kao i Adam ali i zadatak da bude novi otac čovječanstva.

228

Drugi Adam je imao iste duhovne i tjelesne potrebe kao i prvi Adam. Imao je slobodnu volju da donosi životovažne odluke. Mogao je čak nesvjesno pogriješiti i iskreno se pokajati jer je Bog za to odredio žrtve po Zakonu koje su omogućavale njegovom narodu da budu čisti u duhovnom i moralnom pogledu. Imao je slobodan pristup nebeskom Ocu kojemu se obraćao u molitvi. U duhovnom pogledu se morao razvijati do točke zrelosti kada je na sebe preuzeo veliku ulogu. Bog ga je unaprijed odredio za svog Sina i dao mu zadatak kojeg je trebao vjerno izvršiti pod raznim kušnjama. Sve što čini njegovu veličinu je stekao u tom jednom i jedinom zemaljskom životu. On je tako prošao jedan životni ciklus od rođenja do smrti. “Iako je bio Sin Božji (Božji ljubljeni sin - ljubimac), iz onoga što je pretrpio naučio se poslušnosti. Kad je bio učinjen savršenim, postao je donositelj vječnoga spasenja svima koji su mu poslušni,... ” (Heb 5:7-9)

Isusov život stoga ima nekoliko vremenskih faza:

1) Rodio se i živio na Zemlji te izvršio zadatak na koji je bio poslan.

2) Umro je i sišao u donje krajeve zemlje – podzemlje.

3) Uskrsnuo je u tijelu i ponovo se pojavio na Zemlji.

4) Uzašao je na Nebo.

5) Ponovo će se vratiti na Zemlju.

Što se desilo s Isusovim tijelom

dosadašnjem dijelu smo mogli vidjeti i razumjeti sve u vezi Isusovog fizičkog tijela. No, mnoge kršćanske zajednice su stvorile svoju sliku

o Isusu i njegovom predljudskom postojanju po kojoj je Isus, kao savršeno nebesko biće mogao na zemlji biti samo u savršenom tijelu nad kojim smrt nije imala vlast. Budući da Biblija ipak govori da je Isus bio u raspadljivom tijelu u koje se više neće vratiti, onda su glavni učitelji zajednice Jehovinih svjedoka zaključili da to znači kako se Isus neće vratiti u ljudsko tijelo koje je samo po sebi raspadljivo (Dj 13:34). Uopće nisu razmotrili mogućnost da Biblija govori i o ljudskom tijelu u stanju neraspadljivosti pa je tako zaključeno da je Isus uskrsao u nekom drugom i drugačijem tijelu a ne u onom ljudskom u kojem je živio. On je po njihovom tumačenju zauvijek napustio to svoje ljudsko tijelo u kojem je umro i prešao živjeti u svoje nebesko tijelo koje je napustio prilikom inkarnacije. Zatim su zaključili da Isusu više ne treba fizičko tijelo koje je umrlo, niti ga više može uzeti nazad. Da bi to nekako potvrdili onda su ustvrdili da je Bog zauvijek uklonio i odstranio ili sakrio Isusovo fizičko tijelo.

U

229

Ovakva tvrdnja se zasniva na nekoj njihovoj logici prema kojoj Isus nije mogao nakon uskrsnuća uzeti svoje ljudsko tijelo koje je žrtvovao za ljude, jer bi time bila potpuno poništena vrijednost njegove otkupne žrtve koju je dao u korist svijeta. Pogledajmo kojom se logikom izvlači takav zaključak:

“Ako neki čovjek plati dug svog prijatelja, a zatim taj novac odmah uzme natrag, prijateljev dug ostaje neplaćen. Isto tako, da je Isus nakon svog uskrsnuća uzeo natrag svoje tijelo od krvi i mesa koje je imao kao čovjek i koje je žrtvovao da bi platio otkupninu, bi li onda otkupnina doista bila plaćena i bi li ljudi vjerni Bogu doista mogli biti oslobođeni grijeha? (Raspravljanje, str.128 odl.5)

Ovakvo prikazivanje Kristove žrtve kojom on odbacuje svoje ljudsko tijelo nema smisla. Isus nije bio dužan ljudima dati svoj život i tijelo da oni s njim raspolažu kao da je ono njihovo vlasništvo. Riječ je o pravnoj stvari na kojoj je utemeljena Božja pravda. Ta pravda je zadovoljena Isusovom žrtvenom smrću. Isus u tom pravnom procesu nije dao samo svoje tijelo na smrt nego i svoj život. Da li je onda svoj život i tijelo koje je dao za život svijeta mogao uzeti nazad? Pogledajmo što kaže Božja riječ.

Isus je rekao da je sin čovječji došao “da svoj život dade kao otkupninu za mnoge” (Mt 20:28). Apostol Pavle je napisao da je Isus “sebe dao kao odgovarajuću otkupninu za sve” (1.Ti 2:6). Ako je Isus dao sebe i svoj život “položio za svoje ovce”, onda po spomenutoj logici on uopće nije smio uskrsnuti jer bi time njemu bio vraćen ‘život’ kojeg je žrtvovao (Iv 10:15). Međutim, Isus je ipak uskrsnuo i time ponovo primio u posjed svoj život s kojim ponovo raspolaže. Kad su se žrtvovale životinje, one su zauvijek ostale mrtve. No, Isus nije ostao zauvijek mrtav. Kad je žrtvovao svoj ‘život’, to je bio trenutak koji je zadovoljio božansku pravdu i tom žrtvom je jednom zauvijek izvršena otkupnina za grijehe i uklonjena zapreka prema vječnom životu. No kad je nakon toga uskrsnuo, da li je time poništio vrijednost svoje žrtve. On je sam rekao: “jer ja polažem svoj život da bih ga opet primio. (…) Imam vlas položiti ga i imam vlast opet ga primiti.” (Iv 10:17,18)

Isus Krist nije izgubio pravo na život kojeg je položio na smrt. Samim tim nije izgubio ni pravo na svoje zemaljsko tijelo kojeg je položio na smrt. Ako je imao vlast položiti svoje tijelo na smrt, onda je imao ovlaštenje opet ga primiti. Prema tome, on se nije trebao probuditi iz smrtnog sna u nekom drugom tijelu nego samo u onom tijelu kojeg je žrtvovao, jer se upravo u tom tijelu desila preobrazba tako što je ono bilo oslobođeno smrti čime je pružen dokaz o pobjedi nad smrću i dokaz o uskrsnuću tijela kojeg će po njegovom primjeru doživjeti svi koji se nalaze na putu života.

230

Razumno je zaključiti da Isus nije primio nazad ono smrtno stanje tijela u kojem je nosio kaznu, nego je u svom uskrsnulom tijelu primio život oslobođen smrtnosti i raspadljivosti. To je bilo njegovo tijelo s kojim se rodio, umro i uskrsnuo. Budući da zajednica Jehovinih svjedoka ustraje na svom učenju o Isusovom predljudskom postojanju, gdje je ljudsko tijelo bilo samo privremeno boravište Božjeg sina, onda je donijela još jedan zaključak o Isusovom tijelu koji nema biblijskog temelja. Pogledajmo kako je to objašnjeno:

“A što se dogodilo s Isusovim čovječjim tijelom? Nisu li učenici našli prazan grob? Da, jer je Bog odstranio Isusovo tijelo. Zašto je Bog to učinio? Da se ispuni ono što je napisano u Bibliji (Psalam 16:10; Djela ap. 2:31). Stoga je Jehova smatrao prikladnim odstraniti Isusovo tijelo, što je učinio ranije i sa Mojsijevim tijelom (5. Mojsijeva 34:5, 6). Osim toga, da je tijelo ostalo u grobu, Isusovi učenici ne bi mogli razumjeti da je uskrsnuo iz mrtvih, jer u to vrijeme nisu u potpunosti razumjeli duhovne stvari.“ (Vječno živjeti, str.144 st.8)

Ova Zajednica smatra da je Bog odstranio iz postojanja Isusovo tijelo kao i Mojsijevo, ali Mojsije će uskrsnuti u tijelu. Također tvrdi da ga je odstranio kako bi ispunio svoju riječ koja je zapisana u Psalmu gdje piše: “A tijelo će moje spokojno počivati (u nadi). Jer dušu moju nećeš ostaviti u grobu. Nećeš dopustiti da tvoj sluga vjerni jamu gleda” (Ps 16:9,10). Međutim, apostol Petar je objasnio da su se te riječi zaista ispunile na Isusu pa je rekao da je time psalmista David: “unaprijed vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo, da on neće biti ostavljen u grobu niti će tijelo njegovo vidjeti raspadanje” (Dj 2:26,27,31). Da bi objasnio da Mesija nije uskrsnuli David, Petar je Židovima dao dokaz o praznom grobu. Isusovo tijelo je uskrsnulo, a Davidovo nije jer je “njegov grob” i dalje u sebi sadržavalo njegove posmrtne ostatke (Dj 2:29). Da li je onda moguće iz ovih izjava zaključiti da je Bog odlučio odstraniti Isusovo tijelo kako ne bi doživjelo raspadanje? Ili one govore nešto sasvim suprotno tome?

Kao što vidimo, Petar koristi Davidove riječi kojima je opisivao svoju nadu u uskrsnuće tijela, kako bi objasnio da su se one ispunile na Isusu koji je uskrsnuo u tijelu. Naime, u gornjim citiranim riječima se spominje Isus kao osoba (“dušu moju”; “on”) koja neće biti ostavljena u grobu, a također se spominje tijelo (“tijelo će moje”; “tijelo njegovo”) koje će počivati u nadi i koje neće doživjeti raspadanje kao tijela ostalih umrlih ljudi. Sve to govori da je u navedenim stavcima riječ o doslovnom, a ne prividnom “Kristovom uskrsnuću”. Isusovo fizičko tijelo je počivalo u grobu manje od 40 sati, tako da nije ni moglo doživjeti raspadanje pogotovo jer je u tom vremenu njegova krv još uvijek bila ‘živa’ i zatićena od raspadanja kao ‘māna’ u kovčegu.

231

Da je Petar naknadno tvrdio Židovima kako je Bog odstranio Isusovo tijelo, onda bi oni najprije pomislili da Isus uopće nije uskrsnuo u tijelu, nego da je njegova duša napustila tijelo i da se kao utjelovljeni duh prikazivao pred drugim ljudima u prividnom tijelu (Lk 24:37-39). Time bi podupirao ideju o besmrtnosti duše koja se polako uvlačila u židovstvo. To bi više ličilo na situaciju kada je Šaul imao priliku razgovarati sa umrlim Samuelom preko jedne vračare koja je dozivala mrtve (1.Sa 28:11-15).

Možemo samo zamisliti kakve su se teorije i rasprave mogle razviti da su apostoli najprije mislili kako je Isus doslovno uskrsnuo u tijelu i to objavljivali svijetu, a da su kasnije shvatili da to nije bio slučaj budući da je njegovo beživotno tijelo bilo odstranjeno. Zašto bi ih Bog doveo u takvu situaciju i bez njihovog znanja odstranio Isusovo tijelo kako bi ih držao u zabludi jer navodno ne bi mogli shvatiti istinu?

Navodno bi bilo čudno vidjeti Isusa živog, a njegovo tijelo mrtvo pa ga je Bog, po njihovom zaključku, morao odstraniti kako ne bi zbunio apostole koji navodno još nisu mogli potpuno razumjeti da je Isus bio nebesko biće. Ako je moralo biti tako, onda ih je Isus na to trebao ranije upozoriti kao što im je ukazivao i na svoju smrt, kako ne bi bili dovedeni u zabludu misleći da je uskrslo njegovo ljudsko tijelo i time objavljivali lažnu sliku o njegovom uskrsnuću. Očito takva teorija nema svoje uporište u Bibliji jer je nemoguće dokazivati uskrsnuće čovjeka bez njegova tijela.

Nestanak Isusovog tijela samo po sebi ne bi bio dokaz da ono nije doživjelo raspadanje. Jedini dokaz kojeg su apostoli mogli prihvatiti je uskrsnuće tog tijela. Da su s vremenom promijenili svoje prvo uvjerenje i počeli govorili da su razgovarali sa Isusom čije fizičko tijelo nije uskrsnulo, onda bi već u samim počecima potkopali vjeru u Krista i njegovo uskrsnuće i dali razloga farizejima i saducejima da čak na temelju Pisma dokazuju prevaru Isusovih učenika, jer tvrditi da su ga vidjeli živog a da njegovo tijelo nije oživjelo i još govoriti da oni nisu ukrali njegovo tijelo nego da ga je Bog odstranio, bi bilo samo po sebi razlog za sumnju i prevaru.

Takva teorija sama po sebi ne bi bila dokaz Isusovog uskrsnuća jer bi imala sve sličnosti sa mogućnošću koji nudi spiritizam i nauka o besmrtnosti duše u koju su vjerovali pojedini rabini, a po kojem bi se, kao što smo vidjeli, moglo putem medija razgovarati s umrlim prorokom Samuelom, a time i sa Isusom iako njihovo tijelo nije oživjelo. Jedina bi razlika bila to što je Samuelovo tijelo doživjelo raspadanje, a Isusovo navodno nije jer je prije toga netragom nestalo. Međutim, to tada više ne bi imalo nikakvog značaja jer je ključno to što su oba tijela po toj teoriji bila mrtva, a oni navodno živi.

232

Netko bi sada rekao da razlika ipak postoji jer Samuela nitko nije mogao vidjeti živog, jer je to bila prevara od strane demona, dok su Isusa ljudi mogli vidjeti i doživjeti kao stvarnu osobu sa tijelom koje je bilo samo prividno ljudsko, odnosno da je Isus uskrsnuo u nebeskom tijelu, a da se u tom periodu materijalizirao i prikazivao u prividno ljudskom tijelu poput anđela. Kod mnogih Židova takva priča ne bi prošla jer bi više dokazivala teoriju o ukradenom tijelu nego o uskrsnuću (Mt 27:62-64). Uvijek bi postojala sumnja u to tko se prikazivao u liku umrlog Isusa.

Treba uzeti u obzir da postoje natprirodni zakoni po kojima je Bog omogućio anđelima da se materijaliziraju i dematerijaliziraju tako da su ih ljudi ponekad mogli vidjeti i s njima razgovarati licem u lice. Svojom materijalizacijom oni nisu poništili svoje postojanje u nematerijalnom tijelu. Bog je stvorio te prirodne i natprirodne zakonitosti pa je lako zaključiti da je na tim zakonitostima bilo omogućeno i Isusu da se do svog uzašašća kreće među ljudima na način da je bio vidljiv samo onima kojima se želio pokazati.

Apostoli nam nisu objasnili da li je Bog nekim ljudima spriječio da ga vide iako je bio među njima ili je u pitanju bila stvarna dematerijalizacija koja nije poništila Isusovo postojanje u ljudskom tijelu. U vezi s tim imamo jedan izvještaj u kojem je uskrsnuli Isus prišao dvojici učenika koji su išli za Emaus: “Dok su tako razgovarali i raspravljali, pristupio im je sam Isus i pošao s njima. Ali njihovim očima nije bilo dano da ga prepoznaju” (Lk

24:15,16). Očito im Bog na neki način nije dao da ga prepoznaju, što znači da se Isusa ipak moglo prepoznati jer nije promijenio svoj vanjski izgled. To znači da su oni vidjeli Isusovo lice ali ga njihove oči nisu bile u mogućnosti raspoznati. O tome, kako se Isusa nije moglo prepoznati ne možemo govoriti jer ne znamo. No, Isus se očito nije trebao prerušavati i maskirati. Mogao je silom svetog duha djelovati na umove ljudi i hodati među njima kao neki stranac tako da ga ni njegovi prijatelji i neprijatelji nisu mogli prepoznati.

Kad je Isus želio da se nađe sa svojim apostolima njima je dano da ga prepoznaju, ali im to u početku nije bilo dovoljno da bi povjerovali u njegovo stvarno uskrsnuće. Kad je tako došao među njih “oni su, uplašeni i puni straha, pomislili da vide duha. Ali on im je rekao: “Zašto ste se prepali? Zašto se sumnje javljaju u srcima vašim? Pogledajte ruke moje i noge moje! To sam ja! Opipajte me i vidjet ćete, jer duh nema meso i kosti kao što vidite da ja imam.” [Rekavši to, pokazao im je ruke i noge.] I dok od radosti još nisu vjerovali, nego su se čudili, upitao ih je: “Imate li ovdje što za jelo?” Pružili su mu komad pečene ribe i on ga je uzeo i pojeo pred njihovim očima.” (Lk 24:36-43)

233

Isusove ruke i noge su i dalje imale ožiljke od čavala, što znači da su rane zacijelile ali su na tim mjestima ostali vidljivi ožiljci. To ide u prilog činjenici da je Isusova krv bila živa cijelo vrijeme njegove smrti i da je proces zacjeljivanja bio moguć dok je ležao mrtav u grobu. Poznato je da nakon smrti ljudima i dalje rastu nokti, kosa i dlaka na licu sve dok je krv živa. Osim toga, Isusove rane se nisu mogle brzo zatvoriti i zacijeliti pa je bilo potrebno nadnaravno djelovanje Božje životne sile unutar krvi u kojoj je bio prisutan život na razini krvnih stanica. O tome govore čuda izlječenja koja je Isus činio kada su ljudi sa usahlom rukom doživjeli da je ona postala prirodna nadnaravnom brzinom (Mk 3:1,5). U pitanju je bilo nadnaravno djelovanje krvi i njenih stanica na bolesno tijelo. Riječ “čudo” se definira kao nešto što se događa mimo očekivanja, predviđenog toka ili prirodnih zakona.

Prema tome, da li je Bog mogao uvjeriti Židove u Isusovo uskrsnuće ako njegovo tijelo nije uskrsnulo? Teško da bi to bilo dovoljno uvjerljivo jer bi u mislima ljudi uvijek bila sumnja. Naime, ako bi se vidjelo da dotična osoba koja se predstavlja za Isusa, nije duh, a kasnije se sazna da je njegovo tijelo ostalo mrtvo, onda bi se moglo špekulirati o prijevari nekog anđela koji je tu stvar prešutio kako bi se on mogao prikazivati u liku uskrsnulog Isusa. Teško da bi apostoli mogli s takvom interpretacijom uvjeravati Židove da je Isus stvarno uskrsao i da njegovo tijelo nije ukradeno. Upravo suprotno, tvrditi da njegovo tijelo nije uskrsnulo, nego odstranjeno bi bio dokaz da je po srijedi prijevara i išla bi u prilog farizejima i svećeničkim glavarima (Mt 27:62-64).

Isus, kakvog su poznavali apostoli nije ‘ostavljen u hadu [grobu] niti je tijelo njegovo vidjelo raspadanje’ (Dj 2:26,27,31; 4:2). Toga je bio svjestan i apostol Ivan kojeg smo ovdje često citirali zbog nekih Isusovih spornih izjava po kojima su neki kristolozi počeli ukazivati na njegovo stvarno predpostojanje kao osobe iz prapovijesti. On je zabilježio jednu Isusovu izjavu koja ne dozvoljava mogućnost da je Isus živio prije svog rođenja niti da je uskrsnuo bez svog tijela. Isus se tada obratio Židovima koji su od njega tražili čudesni znak te im je odgovorio: “Razrušite ovaj hram i ja ću ga za tri dana podignuti.” A Židovi su odvratili: “Ovaj se hram gradio četrdeset i šest godina, a ti ćeš ga podignuti za tri dana?” No hram o kojem je govorio bilo je njegovo tijelo. Kad je ustao iz mrtvih, njegovi su se učenici sjetili da je to govorio te su povjerovali Pismu i riječi koju je Isus rekao” (Iv 2:19-22). Što su mogli iz ovih riječi zaključiti Isusovi učenici kad su ga vidjeli živog nakon uskrsnuća? Što bi ti zaključio? Da li je Isus uskrsao u tijelu u kojem je umro?

234

Budući da su i apostoli povjerovali Isusovim riječima po kojima će uskrsnuti u svom tijelu koje će biti podvrgnuto smrti, onda ni mi ne bi smjeli slušati one koji tvrde drugačije, a koji očito ne vjeruju Isusovim riječima po kojima je njegovo ‘razrušeno’ fizičko tijelo (hram) trebalo biti ‘podignuto’ za tri dana. Oni koji su u prvom stoljeću tvrdili da nema uskrsnuća tijela su bili samozvani kršćanski učitelji i teolozi koji su se prilagođavali razmišljanjima grčkih filozofa. Takvi učitelji nisu prihvatili Mesiju kao čovjeka pa su ga, pod utjecajem helenizma, željeli odvojiti od ljudskog tijela tvrdeći da je Krist božansko biće koje je zaposjelo tuđe tj. Isusovo tijelo. Po njima je Isus umro i nije uskrsao, dok je Krist tom prilikom napustio Isusovo tijelo. Po drugim učiteljima je Isus uskrsao u prividnom a ne u stvarnom ljudskom tijelu. Ovakvo učenje je donekle slično učenju Jehovinih svjedoka. Apostol Pavle bi s pravom prigovorio i jednima i drugima. On je naime već bio suočen sa takvim lažnim tvrdnjama pa je već prigovorio, ne samo tadašnjim krivim učiteljima nego i onima koji će to tvrditi u bilo koje buduće vrijeme rekavši:

“A ako se propovijeda da je Krist uskrsnuo od mrtvih, kako to da neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih (uskrsnuće tijela)? Jer ako nema uskrsnuća mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo (u tijelu). A ako Krist nije uskrsnuo (u tijelu), naše je propovijedanje doista uzaludno i naša je vjera uzaludna.” (1.Ko 15:12-14)

Za razliku od spomenutih krivih učitelja prvog stoljeća, neki današnji učitelji (kao Jehovini svjedoci) vjeruju u uskrsnuće mrtvih u njihovim fizičkim tijelima, ali ne i to da je Isus uskrsao kao čovjek u svom ljudskom tijelu čime se opiru apostolskoj nauci. Apsurdno je da to pokušavaju nametnuti kršćanima katoličke vjere smatrajući da katolici i u tom pogledu ne znaju pravu istinu. Međutim, na portalu “Glasa koncila” sam naišao na ispravno tumačenje jer tu piše:

“Katekizam Katoličke Crkve izričito navodi: »Izričaj ‘tijelo’ (doslovno ‘put’, meso) označuje čovjeka u stanju slaboće i smrtnosti. ‘Uskrsnuće tijela’ znači da poslije smrti neće živjeti samo duša, nego da će i naša ‘smrtna tijela’ (Rim 8,11) oživjeti.« Drugim riječima, kad doživimo uskrsnuće svoga tijela, doživjet ćemo odnosno iskusit ćemo vječni život, i to kao osobe sa svojim specifičnim i vlastitim identitetom. Katekizam zatim podsjeća da je Kristovo uskrsnuće model našega uskrsnuća, a o Kristovu uskrsnuću imamo u Evanđeljima zabilježeno iskustvo susreta s uskrsnulim Kristom. Prema tim zabilježenim iskustvima, Isus je nakon smrti i uskrsnuća imao prepoznatljivi lik svoga predsmrtnog ljudskog tijela. Imao je i rane na svome tijelu koje je zadobio u muci - te je apostolima i, posebno, nevjernome Tomi pokazao rane od čavala i ranu od probodenoga boka.

235

Na susretima s apostolima Isus je i jeo - dakle imao je u stanovitom smislu tijelo s nama poznatim fizičkim svojstvima, ali isto tako, a to je zabilježeno na više mjesta u Evanđeljima, njegovo uskrslo tijelo nije bilo više podložno poznatim fizičkim zakonima jer je među učenike dolazio kroz zatvorena vrata.

Zbog tih iskustava o svojstvima Isusova uskrsla tijela, govori se o »proslavljenom«, »slavnom« ili - kao Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima - »duhovnom tijelu«. I Katekizam Katoličke Crkve jasno kaže navodeći učenje IV. lateranskog koncila: »Tako će isto u njemu (Kristu, op. ur.) ‘svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima koja sada imaju’, samo će to tijelo biti preobraženo u slavno tijelo, u ‘tijelo duhovno’ (l Kor 15,44).«

Dakle, nećemo u uskrsnuću doživjeti oživljavanje svoga mrtvog tijela poput Lazara, koji je nakon što ga je Isus uskrisio od mrtvih živio određeno vrijeme u ovozemaljskom, raspadljivom tijelu, tijelu koje je potpadalo pod sve poznate fizičke zakone i koje se u smrti ponovno ugasilo, nego oživljavanje svoga vlastitog tijela u jedan posve nov život, kvalitativno drugačiji, savršeniji, u kojemu više nema raspadljivosti ni smrtnoga gašenja tijela.…“

Ovdje se ne objašnjava što je to ‘duhovno tijelo’, koja ćemo i mi imati poput Isusa, ali je zato otvorena mogućnost da je riječ o fizičkom tijelu u višem stupnju postojanja koje se nalazi pod zakonitostima duhovnog neraspadljivog tijela o kojem je Pavle pisao, a o čemu smo već govorili (vidi str 118-121). Činjenica je da je Isus u svom proslavljenom tijelu mogao koristiti neke natprirodne zakone koje mi još ne poznajemo, ali to ne mora nužno značiti da će svi ljudi trebati funkcionirati na taj način nego samo oni kojima će to biti dano i omogućeno od Boga zbog specifičnosti njihovih ovlaštenja i zadataka. Znamo da je samo Isus do sada bio ovlašten za jednu posebnu specifičnu ulogu zbog koje mu je dano da koristi nadnaravne zakonitosti.

Na isti način funkcioniraju i anđeli. Samo oni anđeli kojima je Bog dao da izvrše određeni zadatak na zemlji su dobili mogućnost da se materijaliziraju u ljudska tijela i koriste fizikalne zakone kojima podliježu ljudi. Nažalost, neki anđeli su u početku ljudskog roda zloupotrijebili to ovlaštenje pa u Bibliji stoji da “nisu zadržali svoj prvobitni položaj, nego su napustili svoje pravo obitavalište” zbog čega su sada pod kaznom izvan područja gdje žive ostali anđeli u prisutnosti samog Boga i ne mogu se više materijalizirati (Ju 6). Vjerni anđeli sada imaju prilike biti s Isusom, čovjekom koji je uzet sa zemlje i “kojeg nebo mora zadržati do vremena obnove svega o čemu je Bog govorio preko svojih svetih proroka iz staroga doba!” (Dj 3:20,21)

236

Da li se možemo pouzdati u čovjeka

JERSKI autoritet je kroz povijest kršćanstva Isusovim sljedbenicima nametnuo svoje doktrinarne istine o Isusovom predpostojanju kao

nebeskog bića koje su dovodile do međusobnih podjela i sukoba. Pravi kršćani su već zasićeni teološkim mudrovanjem kojima su razni teolozi uspjeli sakriti pravu istinu o Bogu i Kristu tvrdeći da obični vjernici i ne moraju razbijati glavu o stvarima za koje treba teološka naobrazba. Od vjernika se traži bespogovorno prihvaćanje onakvog Isusa kakvog su crkveni oci i religiozne vođe ugradili u kršćansko vjerovanje. Vidjeli smo da takve doktrine imaju dosta čudnih detalja. Sjetimo se Justina Mučenika. Njegova tvrdnja da je Isus postojao prije svog rođenja je bila čudna jednom Židovu koji se držao svog izvornog gledišta o ljudskom Mesiji, dok je svoju tvrdnju smatrao prihvatljivom iako je ničim nije mogao dokazati. Rekao je:

“… to ne znači da ovaj (Isus) nije Božji Krist-Pomazanik, makar nisam u stanju dokazati da je prije postojao kao Sin onoga koji je sve stvorio, jer je i sam Bog, ni da je kao čovjek rođen od djevice. Međutim, budući da je pokazano da je on Božji Pomazanik, po onome što jest, pa ako i ne uspijevam pokazati da je postojao prije te da je po Očevoj volji prihvatio roditi se kao čovjek u tijelu s našim ograničenostima, samo se s obzirom na to može reći da sam u zabludi, a ne i nijekati da je on Krist, premda izgleda kao čovjek rođen od ljudi i makar se pokazalo da je Krist postao po izabranju.“

Justin nije imao biblijskih dokaza za svoju tvrdnju ali nije želio ni čuti za tvrdnju onih koji su Isusa smatrali samo čovjekom iako su oni tu svoju tvrdnju mogli dokazivati iz Pisma. To je bilo svjesno zatvaranje očiju pred stvarnim činjenicama koje su za njega bile previše jednostavne da bi bile prihvatljive. Da li je onda danas moguće uvjeriti teologe i njihove vjernike u to da je Isus bio samo čovjek? Prihvatiti Isusa kao Krista, Sina Božjega je temelj kršćanske vjere, ali bez ikakvih biblijskih dokaza tvrditi da je postojao na nebu prije rođenja je samo dodavanje nebiblijske ideje onoj jednostavnoj istini koja je bila dovoljna za vjeru u Božjeg izabranika kao spasitelja i otkupitelja.

U prvim stoljećima je postojala podloga koja je omogućila da se Isusa kao čovjeka uzdigne u anđela i Boga. No, danas kada se Isusa svuda po svijetu slavi kao Boga i Tvorca je teško očekivati da mu se oduzme božanstvo i predljudsko postojanje. Pravi Isus, koji nije ni arhanđeo niti Bog nego samo čovjek, ne bi odgovarao mnogima.

V

237

Ako se vratimo u vrijeme kada su Židovi očekivali svog Mesiju, a na kraju ga većina njih odbacila jer nije odgovarao njihovom viđenju kojeg su im nametnuli vjerski vođe, onda je za očekivati da većina današnjih kršćana pod vodstvom svojih religioznih vođa, unatoč jasnim biblijskim činjenicama, neće prihvatiti pravu sliku o Isusu Kristu jer ne odgovara njihovoj tradicionalnoj predodžbi. Osim toga, kako je moguće prihvatiti Isusa kao čovjeka ako u Bibliju piše: “Ne uzdajte se u dostojanstvenike, niti u kojega drugog čovjeka zemaljskog, od kojega nema spasenja!” (Ps

146:3). “Proklet bio čovjek koji se uzda u čovjeka zemaljskog i čovjeka smatra mišicom svojom, a srce mu se odvraća od Jehove!” (Jr 17:5). Točno je da se ne bi trebali uzdati u čovjeka zemaljskoga kao vođu ali samo onda ukoliko bi to značilo “odvratiti se od Jehove”.

Za razliku od Boga koji je sam po sebi besmrtan, čovjek je smrtan jer “duh njegov iziđe, a on se u prah svoj vraća — u taj dan propadnu misli njegove” (Ps 146:4). Međutim, kao što smo vidjeli, Isus se nije vratio u prah nego i dalje zastupa Boga i njegovu riječ. On je dostigao savršenstvo i od tog trenutka postao besmrtan jer od tada smrt nema vlast nad njim. Stoga se zaista možemo potpuno pouzdati u tog i takvog čovjeka – Božjeg zastupnika i našeg vođu preko kojega očito ima spasenja.

Bog je i prije tražio od svog naroda da se uzdaju u onog čovjeka kojega je on postavio za svog zastupnika. Tog zastupnika su oni morali slušati i slijediti. Mojsije je rekao narodu: “Proroka iz tvoje sredine, od braće tvoje, kao što sam ja, podignut će ti Jehova, Bog tvoj. Njega slušajte!” (5.Mo

18:15; 18:18,19). Slušati tog čovjeka je bilo isto što i slušati samog Boga. Osim toga, Bog je svom narodu podizao spasitelje koji su ih izbavljali od neprijatelja i narod je trebao pokazati svoje pouzdanje i u njih znajući da iza njih stoje nebeski anđeli. Oni su dolazili u ime samog Boga (Ps 118:26). Pouzdati se u njih je značilo pouzdati se u samog Boga. Takvo pouzdanje i strahopoštovanje su Izraelci imali najprije prema Mojsiju jer stoji: “Vidio je Izrael i silnu ruku kojom se Jehova poslužio protiv Egipćana. I narod se stao bojati Jehove i povjerovao je Jehovi i sluzi njegovu Mojsiju” (2.Mo

14:31). Kad je Mojsije umro “toga je dana Jehova uzvisio Jošuu u očima svega Izraela, i oni su ga se počeli bojati kao što su se bojali i Mojsija u sve dane života njegova.” (Jo 4:14)

Božji se narod trebao prije svega bojati Jehove Boga i na takav način mu iskazivati svoju isključivu odanost i svoje strahopoštovanje. Međutim, ukoliko je neki čovjek zastupao na ispravan način Božji autoritet, onda se narod trebao na isti način bojati i njega. Tako se narod “bojao” kralja Salamuna jer su “vidjeli da je u njemu mudrost Božja da izriče pravdu” (1.Kr 3:28).

238

U Bibliji stoji: “Sine moj, boj se Jehove i (pomazanog) kralja” (Izr

24:21). Time je Božji narod Izrael trebao iskazivati čast i strahopoštovanje i prema Bogu i prema svome kralju koji je bio pomazan od Boga. Tako u Bibliji imamo jedan izvještaj o Davidu u kojem stoji: “Tada je David rekao svoj zajednici: “Blagoslivljajte sada Jehovu, Boga svojega!” I sva je zajednica blagoslivljala Jehovu, Boga praotaca svojih, te su se poklonili i pali ničice pred Jehovom i pred kraljem” (1.Ljet 29:20). Klanjati se kralju je ovdje moglo imati značenje klanjati se ujedno i Bogu kojeg je on zastupao na svom prijestolju. Zato su ljudi na kralja često gledali kao na Boga. Od svih zemaljskih kraljeva samo Isus zaslužuje da ga se bojimo kao Boga jer on u potpunosti zastupa Boga i njegov autoritet (Ps 89:27). Kršćani su u ono vrijeme imali tu slobodu Isusa gledati kao Boga, kao što se moglo istaknute ljude, vladare i suce smatrati bogovima (Da 2:46-48). To je bilo čak i biblijsko gledište izraženo izrazom “Bog nad bogovima” kojeg je koristio i sam Božji anđeo (Da 11:36). Jehova je živi Bog nad svim živim bogovima a time i iznad Isusa kojeg možemo gledati kao boga. Isto tako Isus kao Sin Božji koji sjedi s desne strane Bogu je iznad svih drugih bogova koji imaju “veliko ime” i vladajući autoritet nad ljudima (usporedi s Davidom - 2.Sa 7:9; 1.Lj 14:2,17).

Bog je u povijesti Božjeg naroda bio njihov Otac, Pastir, Vođa, Kralj, Izbavitelj, Otkupitelj. Bio je sve ono što im je bilo potrebno od njega da bi bili pod stalnim duhovnim vodstvom i zaštitom. To je ujedno i značenje njegovog imena Jehova ili Jahve (JHVH). Bog je te svoje uloge u povezanosti sa svojim imenom često manifestirao preko ljudi koji su ga na zemlji zastupali kao Boga. Kao što je Bog posvetio hram da bi njegovo ime u njemu prebivalo, tako je posvetio i samog Isusa kako bi u njemu tj. u njegovom tijelu kao hramu prebivalo Božje ime (2.Lje 7:16). Isus je trebao zastupati Boga u svim spomenutim ulogama pa je s pravom jedino on mogao biti posrednik između čovjeka i Boga. Zato su kršćani na njega kao Krista gledali kao na Boga jer je on, iako čovjek, bio vidljiva manifestacija Boga i Božjeg imena. Takvo gledište je bilo nešto sasvim novo jer do tada niti jedan čovjek nije bio toliko uzvišen u Božjim očima. Međutim, u to vrijeme je nekim učiteljima bilo teško prihvatiti činjenicu da se jedan čovjek može toliko visoko uzdići do Boga, pa su još za vrijeme apostola počeli sumnjati da je Isus pravi čovjek. Počeli su propovijedati drugačijeg Isusa koji je više odgovarao predodžbi o božanstvu koje se spustilo na zemlju i uzelo ljudski lik. No takvo učenje u vrijeme apostola nije bilo općeprihvaćeno, ali je bilo u začetku, te je nakon smrti apostola prevladalo u tadašnjem filozofskom okruženju.

239

Tokom prvih stoljeća kršćanstva, vjerovanja o Isusu pretrpjela su neznatne ali ipak značajne promjene i mogli smo vidjeti da je odlučujući element bila promjena učenja o čovjeku koji postaje ‘Sin Božji’ u doktrinu o sinu Božjem koji postaje čovjek. To je bio tipičan proces pretvaranja čovjeka u božansko biće i samog Boga koji je već bio viđen u povijesti. Naime, Nojev praunuk Nimrod je bio osnivač prvog političko-religioznog carstva na zemlji. Njega su ljudi prihvatili kao Boga. Iako u Bibliji imamo šture informacije o njemu, povjesničari iz različitih izvora donose priču kako se on oženio svojom majkom Semiramidom. Nakon njegove iznenadne smrti njegova je majka počela propagirati doktrinu po kojoj je Nimrod navodno preživio smrt tako što je postao duh koji ju je oplodio te je ona dobila sina Tamuza. Nimrod je tako postao Bog Ball, Semiramida babilonska ‘carica nebeska’, a Tamuz, ‘nebeski božanski sin’. Od tada su oni glavni predmeti obožavanja u tom lažnom babilonskom sistemu, a sam kult proširio se po cijelome svijetu.

U različitim zemljama i na različitim jezicima ‘majka i sin’ nose različita imena što je dokaz o zajedničkoj religioznoj ideji koja je u sebi nosila božansku simboliku. U starom Egiptu su bili poznati kao Izida i Oziris, u Aziji kao Cibela i Dijus, a u poganskom Rimu kao Fortuna i Jupiter. Stoga nije ni čudno što je u tom smjeru išla i kršćanska doktrina o Isusu kojega su nakon njegove smrti, uskrsnuća i uzašašća sve više kršćana pod utjecajem sličnih doktrina uzdigli do nebeskog božanstva – u dijete Boga u naručju Božje majke. To se nije dogodilo preko noći jer su do tada već neke kršćanske struje polako i neprimjetno pod utjecajem grčke filozofije Krista odvojili od stvarnog čovjeka. Iako su se apostoli tome suprotstavljali sve više je bilo onih učitelja koji se ljudima govorili ono što je godilo njihovim ušima u skladu sa suvremenijim heleniziranim gledištima (2.Ti 4:3,4). Smrću apostola je nestalo onih koji su do tada uspijevali sprječavati prodor krivih učenja te su nastavljene rasprave o Isusovom identitetu i to uglavnom između onih koji su počeli tvrditi da je Krist najuzvišenije nebesko biće koje se inkarniralo u čovjeka.

Bog se nikad ne mijenja. On je potpun oduvijek. Po učenju Trojstva, Bog se ipak promijenio jer je uz božansku narav u sebe ugradio ljudsku narav, tako da njihov Bog (Otac-Sin-Sveti Duh) sada ima dvije naravi, božansku i ljudsku. Izgleda da je trojedni Bog tek sa Isusom postao potpun jer mu je do tada nedostajala ljudska priroda. Ako je do tada Bog bio nepotpun onda je bio nesavršen. To bi onda značilo da je Bog unaprijed stvorio sebi pravni osnov da Adam sagriješi kako bi Sin pod tim izgovorom postao čovjek i stekao ljudsku narav koja je Bogu nedostajala. Ovakvim se čudnim učenjem nesvjesno obezvrjeđuje Boga i čovjeka.

240

Isto vrijedi i za one koji tvrde da je Isus prvo Božje nebesko stvorenje jer i oni nesvjesno odbacuju pravu istinu o Isusu kao čovjeku. Npr. Jehovini svjedoci tvrde da je Isus kao nebesko biće, tek nakon silaska na zemlju, tj. nakon smrti i uskrsnuća postao prvo besmrtno stvorenje, što znači da nije bio besmrtan prije silaska na zemlju (Stražarska kula 1.10.2006.

str. 5). Isus bi tako mogao zahvaliti Adamu koji je svojim grijehom otvorio potrebu da on u ljudskom tijelu umre žrtvenom smrću i pobijedi smrt i tako napokon postane besmrtan kao i sam Bog, tako da i ovo učenje miriše na teoriju zavjere protiv čovjeka kako bi se netko na nebu okoristio njegovim palim stanjem i izjednačio s Bogom.

Očito krive nauke sa sobom povlače ovakve i druge krive predodžbe koje odvlače ljude od prave istine. Jedna od njih je spomenuta nauka o Trojstvu koja se zasniva na Isusovoj izjavi o krštenju “u ime Oca, i Sina i svetog duha” (Mt 28:19,20). No, da li je to dokaz da su u pojmu Bog tri osobe, ili je riječ o zajedništvu Oca i Sina u povezanosti sa svetim duhom? Biblija to jasno opisuje kao zajedništvo dvaju jako važnih osoba neba i zemlje povezanih svetim duhom. To nam otkriva Pavle govoreći: “Naime, iako ima onih koje se naziva “bogovima”, bilo na nebu bilo na zemlji, jer ima mnogo “bogova” i mnogo “gospodina”, za nas postoji jedan Bog (nad bogovima), Otac, koji je sve stvorio i za kojega mi živimo, i jedan Gospodin, Isus Krist (nazvan Sinom Božjim tj. bogom), po kojemu je sve (novo) stvoreno i po kojemu mi (nova stvorenja) živimo.” (1.Ko 8:5,6)

Jehova je jedan i jedini Bog u pravom smislu riječi, dok Isus kao Sin Božji samo može nositi titulu ‘bog’ koja određuje njegovu ulogu Božjeg zastupnika, vladara i suca preko kojeg Bog ostvaruje svoj naum i svoju volju na zemlji u povezanosti sa nebom. Čovjek je prvo i posljednje Božje djelo. Prvo je jer ga je Bog osmislio u samom početku svog nauma kao krunu stvarstva, a posljednje jer je posljednji stvoren nakon što je sve bilo pripremljeno za njegovu vječnu misiju. Iako je posljednji stvoren on je bio začetnik stvarstva jer je po njemu i zbog njega sve stvoreno. On je u sebi trebao održavati Božju sliku koja bi bila čvrsta veza između neba i zemlje. U samom početku je postojala ta duhovna veza neba i zemlje koju su zastupali Jehova Bog kao Otac na nebu s jedne strane i Adam kao njegov Sin na zemlji s druge strane. Ta veza neba i zemlje je bila moguća samo pod savezom između Oca i Sina koja bi se održavala svetim duhom. Sveti duh je imao ulogu neraskidivog zajedništva. No, Adam je svojim grijehom prekinuo tu vezu. To je i razlog da se u hebrejskim spisima ona ne spominje u smislu zajedništva Oca na nebu i Sina na zemlji kao što se spominje od pojave Isusa Krista koji je tu vezu ponovno uspostavio.

241

Do prvog stoljeća je ona bila tajna koju su pokušali mnogi otkriti. O svetoj tajni Božje volje je progovorio apostol Pavle rekavši: “Ta je sveta tajna u skladu s onim što [Bog] želi, s njegovim naumom da se sve uredi kad se navrši vrijeme, naime da se sve ponovno sastavi u Kristu (drugom Adamu) — ono što je na nebesima i ono što je na zemlji — u njemu” (Ef

1:2,3,8-10). Ono što je postojalo u početku, a šta je prekinuto je trebalo ponovo sastaviti po drugom čovjeku. Kad Pavle koristi riječ “ponovo”, on time samo potvrđuje Isusov pravi identitet čovjeka, Sina Božjeg, drugog Adama, u kojemu se trebaju ponovo sastaviti ono što je po prvom čovjeku bilo raskinuto. Stoga se u uvodu svih poslanicama često spominje zajedništvo Oca i Sina, po svetom duhu (Ri 1:7; 1.Ko 1:3; Gal 1:3 itd.)

Preko Isusa Krista, Sina Božjeg sva nova stvorenja mogu ući u to zajedništvo s Bogom Ocem po svetom duhu pa je ta tajna, koja je dugo bila sakrivena, bila otkrivena u Isusovoj zapovjedi da se vjernici kao nova stvorenja krštavaju u njegovo ime kako bi preko njega ušli u to zajedništvo. Apostol Pavle je Bogu zahvalio što je omogućio ponovnu jedinstvenu vezu neba i zemlje pa je rekao: “Stoga prigibam koljena pred Ocem, kojemu svaka obitelj na nebu i na zemlji duguje svoje ime” (Ef 3:14,15). Jehova Bog je Otac svih stvorenja na nebu i na zemlji, ali je na zemlji to mogao postići samo preko savršenog čovjeka koji bi ga predstavljao u ulozi njegovog Sina čime bi obitelj na zemlji bila povezana s obitelji na nebu. Adam je prije postanka svijeta to onemogućio jer je izgubio svoj status prvorođenog Sina Božjeg. Na njegovo mjesto je došao drugi čovjek u ulozi Sina, pa Pavle kaže: “Zato ga je Bog i uzvisio i podario mu ime koje je iznad svakog drugog imena, da se u Isusovo ime prigne svako koljeno onih koji su na nebu (gospodari) i onih koji su na zemlji (slobodni) i onih koji su pod zemljom (pod jarmom; robovi) i da svaki (ljudski) jezik javno prizna Isusa Krista za Gospodina na slavu Boga, Oca” (Flp 2:9-11; vidi Ef 6:8; 1.Ti 6:1). Svaka obitelj na nebu i na zemlji …

svoje ime duguje Bogu, Ocu koji je sve stvorio

svoje postojanje duguje Kristu, Sinu zbog kojega je sve ponovo stvoreno

svoje zajedništvo postiže po svetom duhu s kojim je sve stvoreno

Prema tome, mi trebamo prigibati svoja koljena pred Ocem, našim nebeskim Bogom i pred Sinom, našim Gospodinom što je u prošlosti bilo samo preslikano u jednoj maloj mjeri kad je “sva zajednica blagoslivljala Jehovu, Boga praotaca svojih, te su se poklonili i pali ničice pred Jehovom (Bogom) i pred kraljem (čovjekom)” (1.Lje 29:20). U to ‘ime’ se Isusu Kristu klanjaju čak i svi nebeski anđeli, bez obzira što on nije određen da kraljuje nad njima nego samo nad “kraljevstvom zemaljskim” čime mu samo iskazuju dolično poštovanje koje je dobio od Boga (Da 4:17; Ot 1:5).

242

Njega je Bog “posjeo sebi zdesna na nebesima, daleko iznad svakog vrhovništva i vlasti i sile i uprave (zemaljskog kraljevstva) i svakog imena (tj. položaja) koje je dano, ne samo u ovom poretku nego i u onom koji treba doći.” (Ef 1:20-22)

Isusa se blisko veže uz Jehovu, njegovog Oca. Tako izraz ‘Sin’ dobiva jednu posebnu veličinu koju mnogi krivo poistovjećuju sa božanstvom ili nebeskim bićem. Npr. Bog ljudima kaže: “ovo je Sin moj ljubljeni, njega slušajte” (Mt 17:5). Apostol Pavle spominje dobru vijest: “koju je Bog unaprijed obećao preko svojih proroka u svetim Pismima, o Sinu svojemu” (Rim 1:1-3). No, kao što smo vidjeli, ovaj pojam ‘Sin’ treba promatrati iz Božje perspektive i u kontekstu Biblije. Kroz Bibliju se Jehova (JHVH) otkriva kao svemogući Bog, Stvoritelj i Otac koji prema odanom čovjeku ima jedan poseban odnos. Tako je On pred anđelima rekao Sotoni: “Je si li zapazio slugu mojega Joba” (Job 1:8).

Isto tako, u vrijeme kada je na zemlji postojao samo jedan čovjek, Adam, Bog je mogao pred anđelima govoriti o njemu kao o svome Sinu. Naime, kad je na kraju stvorio Zemlju i na njoj prvog čovjeka, anđeli su “uzvikivali radosno” (Job 38:7). Tu radost su iskazali znajući da je čovjek veličanstveno biće kojemu će oni pomagati u ostvarenju Božjeg nauma. Ali i Bog je svoju radost mogao pred svojim anđelima izrazit riječima: “Ovo je Sin moj zbog kojega sam sve stvorio, njemu služite”. Kao što smo vidjeli, jednom od istaknutih kerubina nije bilo po volji da se izjednači s čovjekom i još da mu služi, pa je učinio sve da čovjeka degradira u Božjim očima, što se također da iščitati iz primjera vjernog Joba kojemu je pred Bogom pripisivao krive poticaje (Job 1:9-11).

Isus je bio “Božji sluga”, ali je po načinu stvaranja izvorno bio Božji sin kao i Adam te postavljen za prvorođenog Sina. Za razliku od Adama pokazao je vjernost Bogu pa je na kraju “proglašen Božjim Sinom” (Rim

1:4; Iz 53:11-13). To je bilo počasno ime ili titula koju Adam nije zavrijedio tako da je ona svoje ispunjenje imala na drugom Adamu. Prvi kršćani su na temelju hebrejskih spisa to mogli potvrditi, dok su drugi izvan njenih stranica uzimali u obzir tadašnje filozofsko poimanje Boga, Sina Božjeg, Božje riječi (logos), čovjeka, grešnog tijela te života i smrti, čime su izvan-biblijskim tumačenjem sakrili Isusov pravi identitet. No, kad se kroz ono što je bilo sakriveno u Božjoj riječi, na ovakav način otkrije i tako spozna Isusov pravi identitet, onda više nema potrebe ulaziti u sporove oko dokazivanja Isusovog predpostojanja i dokazivanja njegove uloge druge božanske osobe u Trojstvu ili uloge prvog nebeskog anđela kao nebeskog sina Božjeg. Jedna i druga kristologija gube svoj smisao kad se Isusa vidi u njegovoj izvornoj ulozi čovjeka – drugog Adama.

243

Kraj stoljetne rasprave

ANAS još uvije postoje rasprave između Židova i muslimana s jedne strane koji Isusa vide samo kao čovjeka, te onih kršćanskih učitelja i

teologa s druge strane koji žele dokazivati da je on oduvijek bio nebesko božansko biće kao anđeo Jehovin ili kao Bog u Trojstvu. Tako se na portalu You tube može pronaći video gdje predavač koji vjeruje u Isusovo vječno božanstvo, želi pomoći svojim slušateljima pobiti učenje Jehovinih svjedoka koji tvrde da je Isus stvoren od Boga kao anđeo. Pogledajmo kako on to objašnjava koristeći Evanđelje po Ivanu 1:1-3:

“Ako vam Jehovin svjedok ili musliman, a obojica su arijanci, ikada kažu:

“Riječ bijaše Bog“ je krivi prijevod; morate vidjeti naš prijevod ‘Novi svijet’“ ili “Prava verzija je zakopana u Hramu ispod ruševina Jeruzalema“; krivo ste to preveli; ispravno je prevesti: “Riječ je bila bog“ (“slična Bogu ili “bila je bog“; ‘veliki Prorok’, veliki Anđeo kojega je Bog koristio za velike stvari). Vidiš, u grčkom izvorniku ovdje nema određenog člana, itd“.

Evo kako bi ste trebali odgovoriti. Postoji način da dokažete da je to krivo, a da uopće ne znate grčki! Ali jako sam svjestan što će vam predbaciti ako prihvatite ove riječi i štujete Isusa (kao Boga). Jer Jehovini svjedoci vjeruju da je Isus stvoreni anđeo. Možete znati da to nije istina na temelju 3. retka. Pokažite im 3. redak. U 3. retku najprije kaže:

“Sve je postalo po njoj.“

Možda ćeš misliti da je to dovoljan dokaz. On je stvorio stvorenja. Zar to nije dovoljan dokaz? SVE je stvoreno po njemu! ... Ali oni će ti sigurno reći:

“Ne baš. Jer kad kaže da je sve stvoreno po njemu, naravno, onaj koji je stvorio ‘sve stvari’ je isključen iz ‘svih stvari’ i zbog toga on sam je – stvoren.“ Ti možeš reći: “Meni to nije očito da on nije onaj koji stvara sve stvoreno nego da je navodno dio ‘svih stvorenih stvari’. Ne izgleda da je dio ‘svih stvorenih stvari’. On je stvorio sve što je stvoreno.“ ...

Ako ostanete samo na tome, još ih nećete uvjeriti. Ivan tu nije stao. Još je napisao: “I ništa što je postalo, bez nje nije postalo.“

Zašto je to napisao? Zašto ga je Bog nadahnuo da se ponovi i onda doda: Bez njega nije nastalo ništa što je u kategoriji stvorenoga. Ako bi On bio u kategoriji stvorenoga, onda bi morao stvoriti sebe samoga. Ako ne postojiš, ne možeš sam sebe stvoriti. Mislim da za ovo ne treba poznavati grčki jezik. Ne moraš spominjati Tomu kako bi i to pomoglo. Mogli bi pomoći i Hebreji 1, Rimljani 9, Kološani 2. Božanstvo Isusa Krista prožima cijeli Novi zavjet. Ali ono što trebaš je bit uporan s tumačenjem Ivana 1:3 i kazati:

“Mislim da način na koji je sastavljen 3.redak: “Bez njega nije stvoreno ništa što je stvoreno.“ Sve što je u kategoriji stvorenoga: anđeli i ostalo - on je stvorio. I zbog toga ne može biti u kategoriji stvorenoga. Kraj rasprave!!!“

D

244

Ovako izgledaju rasprave kada jedna i druga strana koristi jedne a zanemaruje druge argumente. Iako bi ovo moglo biti kraj jedne rasprave, vidimo da ona s jedne strane pokušava pobiti tvrdnju da je Isus stvoren kao čovjek ili anđeo, ali s druge strane još uvijek ne može potvrditi tvrdnju da je on vječni Bog i Stvoritelj. Jehovini svjedoci se slažu sa zagovornicima Trojstva da Isus nije bio izvorno ljudsko biće. To im je zajednička točka s kojom su jedni i drugi, kao zagovornici Arija i Atanazija iz 4. st. otišli u dva pravca tumačenja Isusovog predpostojanja. Činjenica je da jedni i drugi, pojam “riječ” (grč. ‘logos’), kao što se vidi iz gornje rasprave, mijenjaju sa zamjenicom “on”, “njemu”, “njega”, aludirajući pri tome na ‘Isusa’ koji je po njima bio ta “riječ”. No, takvom asocijacijom daju sasvim drugačiji smisao Ivanovim riječima kako bi podupirali svoje nebiblijske ideje o Isusovom identitetu iako znaju da Isus za sebe nikad nije rekao da je po prirodi nebesko božansko biće. Da bi se moglo razumjeti ovu i druge Ivanove izjave, zaista ne treba biti teolog i poznavalac grčkog jezika, nego treba biti poznavalac konteksta cijele Biblije i hebrejskog izražavanja kojeg su koristili on i drugi nadahnuti pisci. Ova knjiga to dokazuje jer njen autor nema nikakvu teološku i jezičnu izobrazbu nego je kao običan vjernik imao slobodan pristup izučavanju Biblije.

I da zaključimo. Božja “riječ” nije stvorena, niti je ona drugo božansko biće. Ona je oduvijek u Bogu kao njegov naum, zakon i riječ života. Ona je sastavni dio Božjeg uma iz kojeg proizlazi Božja volja i namjera u vezi svega što želi dovesti u postojanje. Ona je uvijek početak nečega što se ima ostvariti. Po njoj je ‘čovjek’ trebao biti kruna Božjeg stvarstva tako da je on glavna i središnja tema Božjeg vječnog nauma. Iz te “riječi” je proizašao ‘čovjek’ – prvi Adam. Tog ‘čovjeka’ koji je trebao biti početak i konačno ostvarenje Božjeg nauma, je zbog njegove pogrešne odluke trebao zamijeniti ‘drugi čovjek’ koji je bio u istom značenju te “riječi”. Budući da je Isus u potpunosti ispunio Božju volju, nazvan je ‘posljednji Adam’ jer se s njim u konačnici ostvaruje Božji vječni naum sa čovjekom.

Sve ovo što je Isus trebao biti nama kako bi upoznali našeg nebeskog Oca, to je Adam trebao biti za cijelo čovječanstvo. No, sada bi trebali biti svjesni da je Isus naš novi Otac jer je bio jedinstveni ‘čovjek’ koji je živio i umro za nas, ali i prvi koji je od ljudi uskrsnuo u besmrtni život kako bi mi po njemu dobili život putem novog rođenja po svetom duhu. On je početak novog stvaranja čovječanstva i ostvarivanja Božjeg nauma po mjeri savršenog čovjeka. Da bi preko njega Bog ostvario svoj naum i doveo čovječanstvo do savršenstva, on je trebao biti uzdignut više od Adama, ali samo privremeno.

245

Naime, za razliku od Adama, Isus je po zadatku trebao otići na nebo i vratiti se kao kralj kojemu će se trebati pokoriti svi narodi.6 Morao je biti veliki svećenik preko kojega će se očistiti i poništiti grijeh svih ljudi. Adam nije imao te uloge i ovlaštenja, ali Isus ih je morao za jedno određeno vrijeme dobiti kako bi se ostvario Božji naum. O tome čitamo:

“Jer on treba kraljevati (ljudskim kraljevstvom) sve dok Bog ne položi sve neprijatelje pod noge njegove. Kao posljednji neprijatelj bit će uništena smrt. Jer Bog je “sve podložio pod noge njegove”. A kad kaže da je ‘sve podloženo’, jasno je da je podloženo sve osim onoga koji mu je sve podložio. A kad mu sve bude podloženo, tada će se i sam Sin podložiti onome koji mu je sve podložio, da Bog bude sve svima.” (1.Ko 15:25-28; vidi Da 7:14)

Nebesko kraljevstvo koje je Isus objavljivao je vlast u rukama Jehove Boga, ali suverenitet nad zemljom je njegovo zemaljsko ili “ljudsko kraljevstvo” nad kojim postavlja “najnižeg od ljudi” tj. svog zemaljskog Sina, Isusa Krista, koji se ponizio do te mjere da mu je s pravom pripala “vlast nad narodima” (Da 4:17; Ot 1:5; 2:26,27). Bog je vladar cijelog svemira i ima svoju nebesku upravu i organizaciju anđela koja je njemu podložna. Isus nije postavljen da zamjeni Boga na nebu i da se njemu, sinu čovječjem podloži Božja nebeska uprava kojom je od samih početaka upravljao Bog. On će kao “Vladar kraljeva zemaljskih” sa svojim zemaljskim suvladarima stajati “pred prijestoljem i pred četiri bića i pred (24) starješine” koji čine nebesko viječe (Ot 14:1,3; 2:26,27). No, sve stvari vezane za zemlju, pa čak i oni anđeli sa svojom upravom, koji će pomagati Isusu tokom vremena obnove, će biti podložni njemu jer će on na zemlji biti postavljen “umjesto Boga” nad cijelom kućom Božjom (2.Mo 4:12,16; Heb 3:5,6).

6 Gdje je Isus sada i što radi? Nije sporno da je na nebu, ali nebo je široki pojam. Ovo što ću napisati je samo plod moje mašte, a ne istina koja se može i treba dokazivati. Naime, to što “sjedi s desne strane Bogu“ ne mora značiti da cijelo ovo vrijeme na nebu sjedi na nekom prijestolju do Boga i čeka svoj povratak. U Bibliji se čak u vizijama koja je vidio apostol Ivan nigdje ne spominje Isusovo prijestolje nego samo Božje. Međutim, to bi moglo značiti da se on ne nalazi doslovno na nebu s anđelima, nego da on zastupa Boga kao vladar na nekoj drugoj planeti gdje ga je Bog smjestio, kao što je smjestio prvog Adama na ovoj planeti. On je ipak čovjek od krvi i mesa, drugi Adam sa slavom koju je imao prvi Adam (vidi Iv 17:24). Od njegovog je rebra Bog mogao stvoriti ženu s kojom je on mogao dovesti u postojanje svoje savršeno potomstvo. U zadnjih dvije tisuća godina se na toj planeti mogao namnožiti veliki narod s kojim je upravljao i kojeg je od samog početka uspješno usmjeravao prema Bogu, tako da je u toj situaciji mogao steći dodatno iskustvo kojeg nije do tada imao, a koje će mu vjerojatno trebati kad se vrati na Zemlju. U tom slučaju bi on, kad dođe vrijeme, svoj autoritet na toj planeti predao svojim najbližim suradnicima, a zatim bi se vratitio na Zemlju gdje bi primijenio svoje stečeno iskustvo kako bi uspješno vladao i upravljao novim svjetskim poretkom…

246

Iako je Isus kao Sin Božji po svojem predodređenju uvijek podložan svom Ocu i njegovoj nebeskoj upravi, on će se na kraju vremena obnove podložiti svom Bogu i Ocu u tom smislu što će se odreći svoje zastupničke uloge vrhovnog kralja i svećenika i ponovo vratiti u ulogu prvog čovjeka s onom prvobitnom mjerom autoriteta koju je trebao imati prvi Adam. Svi ljudi će pred Bogom biti jednaki, tako da će Bog biti sve svima. No Isusa ćemo i dalje poštivati kao našeg zemaljskog Oca po kojem smo dobili život vječni i to je ono što će ga uvijek uzdizati iznad svih drugih ljudi. Mi možemo biti usvojeni u Božju obitelj kao Božja djeca i stalno dokazivati da smo u zajedništvu s Isusom kao svojim novim Ocem kako bi po njemu postali nova stvorenja i dobili vječni život u Božjem kraljevstvu kojeg čekamo.

Tko je onda bio Isus – čovjek, anđeo ili Bog? Isus je po prirodi bio i ostao čovjek, sin čovječji ili ljudsko biće, a to je i sam tvrdio čime se ubraja među “ljude koji su stvoreni sličnima Bogu” (Jk 3:9). Nikad nije tvrdio da je inkarnacija Boga ili anđela. On je ujedno postao Božji anđeo (grč. ‘angelos’ - glasnik) preko kojega se Bog u ove posljednje dane objavio i obratio nama kako bi nam razotkrio svetu tajnu koja je bila sakrivena od postanka svijeta. Bog ga je osobno stvorio te pomazao za kralja i suca, pa u tom smislu kao Sin Božji zastupa Boga kao 'bog' postavljen nad ljudima.

To je ono izvorno kršćansko vjerovanje u ‘Isusa Krista’ koje je do nas došlo s jednom malom izmjenom obilježenoj terminologijom grčko-rimske religije i kulture zbog koje je termin Sin Božji izgubio hebrejsko a poprimio značenje kojeg su u ono vrijeme promicali samo poganski narodi. Unatoč različitim gledištima, osnova kršćanske vjere jest to da vjerovati u Sina Božjega znači vjerovati u čovjeka Isusa iz Nazareta preko kojega je vrhovni Bog objavio sebe i svoj naum. On je cijelim svojim životom, u svim svojim govorima i postupcima manifestirao i objavljivao Božju riječ tako da je ona u njemu primila ljudski lik s kojom je skinuo koprenu s Božjeg lica. Svatko tko u svom životu prihvati tu istinu za koju je Isus apsolutno mjerilo vrijednosti, može se u punom smislu smatrati kršćaninom i živjeti u nadi njegovog skorog dolaska kada će vladati novim svjetskim poretkom u kojem će svi ljudi moći živjeti pravim životom, onakvim kakvim ga je Bog zamislio prije postanka svijeta po prvom i posljednjem Adamu.

Da li je ovo kraj jedne stoljećima duge rasprave, zaključite sami!?

247

Kratice za biblijske knjige:

Hebrejski spisi Grčki spisi

Stari zavjet Novi zavjet

Postanak 1.Mo Matej Mt Izlazak 2.Mo Marko Mk Levitski zakonik 3.Mo Luka Lk Brojevi 4.Mo Ivan Iv Ponovljeni zakon 5.Mo Djela apostolska Dj Jošua Jo Rimljanima Rim Suci Su 1. Korinćanima 1.Ko 1. Samuelova 1.Sa 2. Korinćanima 2.Ko 2. Samuelova 2.Sa Galaćnima Gal 1. Kraljevima 1.Kr Efežanima Ef 2. Kraljevima 2.Kr Filipljanima Flp 1. Ljetopisa 1.Lje Kološanima Kol 2. Ljetopisa 2.Lje 1. Solunjanima 1.So Nehemija Ne 2. Solunjanima 2.So Job Job 1. Timoteju 1.Tim Psalmi Ps 2. Timoteju 2.Tim Mudre izreke Izr Titu Tit Propovjednik Pr Filemonu Flm Izaija Iz Hebrejima Heb Jeremija Jr Jakovljeva Jk Ezekiel Eze 1. Petrova 1.Pe Daniel Da 2. Petrova 2.Pe Hošea Ho 1. Ivanova 1.Iv Amos Am 2. Ivanova 2.Iv Mihej Mi 3. Ivanova 3.Iv Zaharija Zah Judina Jd Malahija Mal Otkrivenje Ot

Ukoliko nije drugačije naznačeno,

biblijski citati su uzeti iz suvremenog prijevoda 'Novi svijet'

Documents

Posljednji ADAM · 2019-03-26 · smio dovoditi u pitanje. Tajna koja je bila razotkrivena u prvom stoljeću je ponovo sakrivena u narednim stoljećima. Ujedno je otvorena stoljetna