POREMEĆAJI U EMOCIONALNOM RAZVOJU

Emocionalni razvoj je jedan od najvažnijih procesa u razvoju ličnosti. Rezultat je međusobnog utjecaja bioloških značajki pojedinca i njegova socijalnog učenja. Taj je proces dio općeg procesa socijalizacije. Emocionali razvoj predškolskog djeteta diktiran je njegovim potrebama, koje su u ovoj dobi posebno naglašene kroz fiziološke, psihičke i socijalne potrebe (hranjenje, ugoda, zadovoljstvo, ljubav, prihvaćenost) što dijete može zadovoljiti jedino u interakciji sa drugima, posebno u obitelji, tj. s osobama koje se skrbe o djetetu od najranije dobi. Ukoliko se navedene djetetove potrebe ne ispune, javljaju se emocionalni šokovi, dugotrajna tuga, usamljenost, neuhranjenost, umor i sl., što dovodi do toga da djeca postaju plašljiva, nepovjerljiva, prkosna, ljubomorna, povlače se ili postaju agresivna. Čak i pretjerana skrb , strah za dijete, prevelika nježnost i dr., također nepovoljno djeluju na emocionalni razvoj pa se javlja strah, kasnije nesigurnost, zabrinutost, ljutnja, ljubomora, stid, razočarenje i zavist. Navedeni nepovoljni ishodi u emocionalnom životu djeteta nazivaju se poremećaji u emocionalnom razvoju i mi ih klasificiramo na slijedeći način:

a) strahb) plašljivostc) plačljivostd) depresijae) ljubomoraf) ljutnja

STRAHStrah je najčešće normalna, redovno prisutna pojava u doba djetinjstva, pa je upravo predškolska dob ispunjena različitim strahovima. Pojava i intenzitet straha ovisi o dobi djeteta, njegovom iskustvu, te intelektualnoj znanosti. Strah je normalna reakcija na određenu opasnost vezanu uz situacije ili objekte, koji su vanjski ili stvarni i u tom slučaju ima zaštitnu ulogu. Ipak, ukoliko strah nije razmjeran uzroku, niti u odnosu sa objektom straha ili ako prijeđe određenu mjeru, postaje bolesnim stanjem. Može se reći da je strah normalan ako je jačina straha jednaka intenzitetu opasnosti, dok je patološki strah onaj koji je veći od intenziteta opasnosti ili kada opasnost ne postoji. Dokazano je da je strah intenzivniji u ranoj dobi, da se odrastanjem smanjuje, ali se i veća djeca mogu bojati nečega čega se mlađi ne plaše ker se strah iskustvom konkretizira. Postoje različite vrste straha: anksioznost (tjeskoba, opći strah koji nije vezan uz određene situacije ili objekte), fobije (nerealni strahovi od određenih situacija, pojava, predmeta, osoba koji se stalno ponavlja), separacijski strah (strah od odvajanja, napuštanja), noćni strah.

Uzroci straha kod djece su također različiti, npr.: bol, zvukovi, mrak, smrt, napuštanje, doživljavanje neprijatnosti u određenim situacijama, prenošenje straha sa roditelja, imitacija odraslih za situacije u kojima još nema vlastito iskustvo. Različite mogu biti i reakcije na strah: plač, znojenje, gušenje, mokrenje, drhtanje, gubitak sna i teka. Intenzivno stanje straha djeluje ne fizičke i duševne funkcije, zbog čega odrasli moraju pokušati pronaći uzrok straha i djelovati na njega, kao i preventivno djelovati jačanjem sigurnosti, povjerenja i samopouzdanja kod djece.

PLAŠLJIVOSTTo je oblik ponašanja, opći stil funkcioniranja kod pojedine djece. Ona pokazuju plašljivost u različitim životnim situacijama, u odnosu prema osobama, pojavama i sl. Plašljivost je kao patološka pojava češća kod starije djece, a ukazuje na to da se dijete osjeća nesigurnim, ugroženim, bez samopouzdanja, bespomoćnim i tome se ne može samostalno oduprijeti. Kako plašljivost koči spontanost, ta su djeca obično neodlučna, ne usuđuju se natjecati sa drugima, pa ni uspjeh ne doživljavaju kao adekvatnu mogućnost. Kod plašljive su djece mogući i drugi poremećaji: mucanje, mokrenje i noćni strah. Uzroci za plašljivost kod djece su različiti, npr: autoritaran i strog odgoj temeljen na strahu, fizičko i duševno zlostavljanje, ali i pretjerano maženje i prezaštićenost, popustljivost, nedosljednost i nedovoljna emocionalna prihvaćenost od strane roditelja.

PLAČLJIVOSTPlač se javlja rano u razvoju djeteta, a prema nekim pokazateljima, ta se djeca smatraju teže odgojivima. To su iritabilna djeca. Riječ je o djeci koja često plaču, uz što se vežu i drugi problemi (hranjenje, spavanje), što izaziva napetost u porodici i utječe na ponašanja drugih prema tom djetetu. Odrastanjem se plač diferencira, pa se razlikuje plač zbog gladi, straha i sl. Smatra se da djeca plačem izražavaju negativna stanja, npr. strah, gnjev, ljubomoru, dok drugi smatraju da dijete pomoću plača uspostavlja vlast nad odraslima i provodi svoju volju, odnosno plačem dominira svojom okruženjem i tako pribavlja povlastice za sebe.

DEPRESIJA (POTIŠTENOST)Ako se potištenost javlja kao povremena pojava, ako je kratkotrajna i prolazna, to je obično normalno stanje i s dobi se smanjuje. Međutim, tzv. hronična potištenost obično je posljedica mučnih životnih iskustava i znak je nepravilnog razvoja djeteta. Kako i odrasli, i djeca mogu biti depresivna, ali to ne iskazuju na isti način jer reagiraju emocionalno, a ne misaono. Simptomi ovise o dobi, a ne uzroku. Depresivna stanje djece su češće reaktivna, a rjeđe iz unutarnjeg razloga. Depresivna su stanje kod predškolske djece rijetka pojava, a

manifestirati se mogu kroz tugu, potištenost i povučenost, ali i kao nemir, impulzivnost i hiperaktivnost, u vezi sa hranjenjem i spavanjem.

LJUBOMORALjubomora se u predškolskoj dobi iskazuje na vrlo buran način, bez prikrivanja, a vrhunac obično doseže između treće i četvrte godine. Međutim, lako se događa, pogotovo kod mažene i prezaštićene djece, da se takav oblik ponašanja zadrži i kasnije te utječe na određeni stil ponašanja, što je zank emocionalne nezrelosti. Ljubomora se može iskazivati otvoreno ili prikriveno (u ovom se slučaju teže prepoznaje). Manifestni oblik ljubomore izražava se uvredama, durenjem, plačem, agresijom, regresijom. Ljubomora se može pojaviti kao reakcija na mogući ili stvarni gubitak ljubavi. Djeca koja su razmažena, sebična i nesigurna u sebe pokazuju ljubomoru češće nego ostala djeca, a i javlja se češće kod djevojčica nego kod dječaka. Ljubomora je složena emocija, a sastoji se iz straha, srdžbe, boli samosažaljenja, potištenosti i zabrinutosti. U prevenciji te pojave potrebno je razvijati pozitivne emocije i osobine ličnosti djeteta, samopouzdanje i sl., ali i izbjegavati situacije koje mogu biti izravan povod takvom ponašanju.

LJUTNJA (GNJEV, BIJES)Ljutnja je u predškolskoj dobi najuobičajenija emocija, zbog toga jer ima mnogo provocirajućih situacija, a djelomično i zato jer dijete brzo uči da je korištenje ljutnje lak i brz put do onoga što želi. Situacije koje u ovoj dobi lako provociraju ljutnju jesu konflikti zbog igračaka, oko održavanja higijene i odijevanja, nagrada, zanimljivih aktivnosti koje se brane i sl. U mlađoj se dobi ljutnja iskazuje plačem, vikom, bacanjem po podu, a kasnije ljutnja traje kraće, ali se javlja mrzovolja i plačljivost. Smatra se da u predškolskoj dobi dječaci imaju češće ispade bijesa nego djevojčiće. Durenje je posebna vrsta ljutnje- kada dijete treba napraviti nešto što ne voli, kad time želi postići da ga se zapazi, da izbori posebne povlastice za sebe. Gnjev je oblik ponašanja djece kad ih se vrijeđa, neopravdano kažnjava, ismijava i sprječava. Uvažavanje ličnoti djeteta, afirmativan pristup, usmjeravanje interesa na druge aktivnosti i sl. sprječava nepovoljan emocionalni razvoj predškolskog djeteta.