Popravci i održavanje materijala na malim plovilima - Josip Ostojić

SVEUČILIŠTE U DUBROVNIKU

POMORSKI ODJEL

Josip Ostojić

POPRAVCI I ODRŽAVANJE MATERIJALA NA MALIM

PLOVILIMA

DIPLOMSKI RAD

DUBROVNIK, LIPANJ 2013.

SVEUČILIŠTE U DUBROVNIKU

POMORSKI ODJEL

POPRAVCI I ODRŽAVANJE MATERIJALA NA MALIM

PLOVILIMA

DIPLOMSKI RAD

Mentor: Pristupnik:

dr. sc. Jadran Šundrica Josip Ostojić

DUBROVNIK, LIPANJ 2013.

1. UVOD...................................................................................................................................................1

2. STAKLOPLASTIKA I STAKLOPLASTIČNA PLOVILA................................................................................2

2.1. POPRAVCI STAKLOPLASTIKE.................................................................................................3

2.2. ''BOLESTI'' STAKLOPLASTIKE.................................................................................................8

2.2.1. OSMOZA...............................................................................................................9

2.2.2. CURENJE PALUBE...............................................................................................10

2.2.3. VODA IZMEĐU SLOJEVA STAKLOPLASTIKE.........................................................11

2.3. OJAČANJA STAKLOPLASTIKE..............................................................................................11

2.4. POPRAVCI ''GELCOATA''.....................................................................................................12

2.5. PLASTIFICIRANJE DIJELOVA NA STAKLOPLASTIČNOJ BRODICI...........................................15

2.6. BOJANJE STAKLOPLASTIKE.................................................................................................16

2.6.1. OBRADA I PRIPREMA ZA BOJANJE I LAKIRANJE..................................................16

2.6.2. PRORAČUN BOJE................................................................................................17

2.6.3. BOJANJE PIŠTOLJEM I DRUGIM ALATIMA..........................................................17

2.6.4. BOJANJE, LAKIRANJE I GREŠKE PRI BOJANJU.....................................................19

2.7. ANTIVEGETATIVNI PREMAZ – PRIPREMA I NANOŠENJE....................................................22

2.8. ČIŠĆENJE STAKLOPLASTIKE................................................................................................23

2.9. POLIRANJE STAKLOPLASTIKE..............................................................................................23

2.10. ČUVANJE STAKLOPLASTIČNE BRODICE I PRIPREMA ZA ČUVANJE....................................25

3. DRVO I DRVENE BRODICE.................................................................................................................26

3.1 POPRAVCI DRVENIH BRODOVA...........................................................................................26

3.1.1 ŠUPERENJE (KALAFATAVANJE)............................................................................26

3.1.2. POPRAVAK SLJUBNICE........................................................................................28

3.1.3. POPRAVAK PALUBE............................................................................................31

3.1.4. POPRAVAK REBRA..............................................................................................33

3.1.5. OŠTEĆENJE TRUPA OD ŠPERPLOČE....................................................................34

3.1.6. POPRAVAK OŠTEĆENE DRVENE OPLATE............................................................35

3.1.7. SUHO TRULJENJE DRVA......................................................................................36

3.2. PLASTIFICIRANJE DRVENIH POVRŠINA I DRVENOG BRODA...............................................37

3.3. PRIPREMA I BOJANJE DRVENOG BRODA...........................................................................41

3.4. BEZBOJNO LAKIRANJE DRVENOG BRODA I DRVENIH POVRŠINA.......................................43

3.5. ANTIVEGETATIVNI PREMAZ – PRIPREMA I NANOŠENJE NA DRVENE POVRŠINE...............45

3.6. ODRŽAVANJE I ČUVANJE DRVENOG BRODA I DRVENIH POVRŠINA...................................46

4. STAKLO I PLEKSIGLASS (AKRILNE PLOČE).........................................................................................47

4.1. KOROZIJA I DRUGA OŠTEĆENJA.........................................................................................47

4.2. POLIRANJE I ZAŠTITA POVRŠINA OD STAKLA I PLEKSIGLASSA...........................................48

5. KOVINE I KOROZIJA...........................................................................................................................49

5.1. KOROZIJA , OBRADA MATERIJALA I ZAŠTITA OD KOROZIJE..............................................49

5.2. BOJANJE MATERIJALA I ZAŠTITNI PREMAZI.......................................................................54

5.3 ODRŽAVANJE ELEMENATA OD NEHRĐAJUĆEG ČELIKA (INOX)...........................................54

6. GUMENJACI I ODRŽAVANJE..............................................................................................................56

7. POVRŠINE OD KARBONA (UGLJIČNIH VLAKANA).............................................................................58

7.1. POPRAVCI I ZAŠTITA POVRŠINA OD KARBONA (UGLJIČNIH VLAKANA).............................58

8. ZAKLJUČAK........................................................................................................................................60

LITERATURA..........................................................................................................................................61

1

1. UVOD

Imati plovilo za osobne potrebe često slovi kao najneisplativija investicija, koje bez

obzira od kojeg je konstrukcijskog materijala građeno, iziskiva gotovo stalna ulaganja.

Većina ulaganja se odnosi na samo održavanje stanja tog plovila. Vlasnici plovila koji su

skloniji radu s alatima mogu znatno umanjiti ta ulaganja jer im zapravo ostaje samo trošak

materijala, alata te mogući trošak prostora za rad, koji je često lako naći i u vlastitom

privatnom okruženju ako se radi o manjim plovilima. Razvojem znanosti i materijala, tako

se i mijenjaju materijali za gradnju plovila, pa od drva koje je tisućama godina bilo glavni

građevni materijal u pomorstvu, čelika i betona, pogotovo u 20. stoljeću, nailazimo i na

razvoj novih, kompozitnih materijala poput poliesterske smole, epoksidne smole,

staklenih i ugljičnih vlakana koje uvelike olakšavaju održavanje te produžuju radni vijek

plovila. Kupnja novog plovila uvelike ovisi o samom materijalu gradnje tog plovila jer svaki

materijal ima karakteristične prednosti i mane. Nije svejedno da li će neki dio na brodu bit

izrađen od običnog drva, plastificiranog drva ili od kompozita ugljičnih vlakana i epoksidne

smole. Gledajući statistiku, Hrvatska je zemlja s jako puno plovila, što je karakteristično za

pomorsku zemlju, ali može se reći da pomalo zaostaje za ostalim pomorskih zemljama po

novitetima u gradnji te održavanju plovila. Dok primjerice europske zemlje već tridesetak

godina poznaju epoksidnu smolu, u nas je, doduše i zbog velike cijene, dosta rijetka te se

plastificiranje uvelike danas radi sa poliesterskom smolom koja je znatno lošijih svojstava

ali i znatno jeftinija od epoksidne smole. Većina brodova, tj. plovila za osobne potrebe su i

dalje građena od drva ili stakloplastike pa se tako i ovaj rad bazirao na obradi, popravcima

i održavanju takvih plovila. Kad bi se razgovaralo sa majstorom kojemu je zanimanje

obrada, popravak i održavanje materijala na brodu, za svaki slučaj, tj. brod na kojemu je

radio dosad bi se moglo prikupiti materijala dovoljno za puno više stranica rada nego što

ovaj rad sadrži što pokazuje koliko je to kompleksan i opsežan proces. Glavna namjena

ovog rada je opće upoznavanje sa vrstama materijala koji se koriste na brodu u gradivne i

estetske svrhe te općenita pravila za rad s istim materijalima u svrhu lakšeg rada sa njima

te produživanja životnog vijeka vlastitog plovila.

2

2. STAKLOPLASTIKA I STAKLOPLASTIČNA PLOVILA

Za stakloplastiku se može slobodno reći da je jedan od najpogodnijih materijala

kada je riječ o malim plovilima. Što se tiče održavanja, procesa i cijena popravka, bez

sumnje spada u one manje zahtijevne. No, misliti da je to materijal koji se ne treba

održavati i da je brodica od stakloplastike gotovo neuništiva, pogrešno je. Prvobitni sjaj

brodica može zadržati neke 2 - 3 godine i tada se može činiti da na brodici ne treba ništa

raditi, no to se može itekako osvetiti koju godinu kasnije. Prvo će sjaj nestajati, a ubrzo i

boja izblijediti. Ako se nije postepeno ulagalo u brodicu, tj. osnovno održavanje, zaštitu i

poliranje, već nakon 6 – 7 godina će se izgled brodice itekako promijeniti i neće baš

obećavati neku dugovječnost. Sve nas to zapravo i ne bi trebalo posebno iznenađivati jer

uz postepeno djelovanje sunca, padalina i kolebanja temperatura treba pridodati i

agresivnu industrijsku prašinu, kemikalije u zagađenim lučkim vodama, gdje brodice

provode najveći dio godine, te povremene ogrebotine i oštećenja od udaraca, dolazi se do

zaključka da se tek uz redovno održavanje stakloplastični brod može smatrati

duguvječnim. Dakako, i uz redovno održavanje, stakloplastični brod, star 10-ak i više

godine, pokaziva potrebu za ponovnim bojanjem. Originalna boja, uz blijeđenje, dobije

očigledne znakove erozije, koji se najbolje očituju opipom. Postaje grublja i sve više

sličnija kućnoj fasadi a ne glatkoj stakloplastičnoj površini. Tada je i zaštitni gel sloj –

gelcoat na putu da postane porozan, a laminat stijenke (slojevi armaturnih

stakloplastičnih vlakana natopljeni poliesterskom smolom) može početi postepeno upijati

more ili vodu. To se ne smije nikako dozvoliti jer će takva voda ili more postepeno izazvati

razdvajanje – deliminaciju slojeva stakloplastike unutar trupa. Velike radove i znakove

potrebne sanacije dijelova broda uvelike odgađa čuvanje u zimskom periodu izvan mora i

pod krovom, ali takvo čuvanje nije uvijek moguće i ono samo jednim dijelom odgađa i

smanjuje opseg potrebnih radova koje brod zahtijeva nakon dužeg vremena.

3

2.1. POPRAVCI STAKLOPLASTIKE

Većina manjih ili površinskih oštećenja stakloplastike popravlja se redovnim

održavanjem, najbolje na kraju sezone. Ono što je uvršteno u tu grupu zapravo su

naprsline, ogrebotine ili rupe na gelcoatu, nastale od udaraca, ponekad i zbog

prenaprezanja, dok rupice od mjehurića, koje se navode u sljedećem grafikonu, zapravo

nastaju od zraka zaostalog u gelcoat sloju pri lijevanju u kalup. Njih ne smijemo zamijeniti

s osmozom, koja je prikazana u nastavku ovog rada. Za popravak tih manjih oštećenja,

dovoljni su poliesterski ili epoksidni kit i nekoliko kapljica boje ili s umješanim potrebnim

pigmentom (npr. RAL 9001) koju možemo i nanijeti kistom ili pinelom nakon što je

zakitovano mjesto osušeno i obrušeno papirom fine gradacije. Ako je potrebno, može se

prije nanošenja boje nanijeti i fini ''špric-kit'' zračnim pištoljem ili primer za plastiku

valjkom i također zračnim pištoljem. Takva površina se može umjesto kistom obojiti

također zračnim pištoljem te ako je potrebno lakirati bezbojnim dvokomponentim lakom

što je prikazano na slici 1.

Slika br. 1 – Grafikon oštećenja gel sloja (1-6) i nužni radovi za popravak1

Počinje se pranjem i odmašćivanjem, što će osigurati da se kit sigurno uhvati za

podlogu. Uske i strme ogrebotine, u grafikonu pod brojem 3, te rupice od mjehurića 6

prvo treba proširiti nekakvim alatom, npr. strugalom da bi se kit mogao utisnuti. Tamo

gdje su udubljenja veća, preporuča se kitati i više puta, u manjim debljinama slojeva da bi

se kit mogao osušiti kako treba u svim slojevima. Ukoliko je kod takvih dubokih oštećenja

1 Ivičević – Bakulić, M. (2003.) Održavanje trupa i palube drvenih i stakloplastičnih brodica. Diplomski rad. Dubrovnik, Sveučilište u Dubrovniku

4

laminat bio izložen vodi, najprije ga valja isušiti od vlage. Za tu potrebu može se

upotrijebiti nekakva grijalica ili sušilo, npr. sušilo za kosu, ali sa dovoljne udaljenosti. Ako

je dugo vremena laminat bio izložen morskoj vodi, potrebno ga je isprati slatkom vodom i

prebrisati acetonskim čistilom. Male i plitke ogrebotine (3) mogu se popraviti

zapunjavanjem s malo epoksi ili poliester smole ili poliesterskim kitom. Prije nego se kit

stvrdne, pokrije se komadićem aluminijske folije i poravna lopaticom. Folija se neće

zalijepiti pa se ostavi dok se kit ili smola ne osuše. Nakon toga brušenje brusnim papirom

nije potrebno, osim vrlo finim ako se nanosi boja. Poseban su slučaj naprsline nastale

prenaprezanjem, od sudara ili konstrukcijskih nedostataka (5). Izvana su nalik paukovoj

mreži, ali znaju biti douboke kroz cijeli gelcoat. Kako ih većinom ima mnogo, proširivanje

svake ne dolazi u obzir te je u tom slučaju najbolje izbrusiti gelcoat sloj po čitavoj površini

koja je zahvaćena te ga nadomjestiti namazima na bazi poliuretana. U postupcima I do III

prikazane su popravci probojnih oštećenja, obnavljanje manjeg dijela ljuske i veći

popravak. Prva dva opisana popravka mogu se lako samostalno izvesti služeći se

komadima mat ili roving tkanine staklene vune, dok je za treći popravak potrebno malo

više spretnosti i znanja.

5

Slika br. 2 – popravak tipičnih manjih probojnih oštećenja2

Postupak:

1. Izreže se oštećeni dio (isprekidana linija) i rubovi se izbruse u oštricu. Oko izreza se

brušenjem ohrapavi rub širine oko 3 cm. (1)

2. Izrezana rupa obloži se komadom izrezanog kartona ili šperploče na koju se još stavi i

komad PVC folije kako se smola nebi zalijepila za podlogu. Podloga se zatim učvrsti

ljepljivom vrpcom, stezalicama ili na neki drugi način. Izreže se komad tkanine prema

veličini rupe. U poliuretansku smolu dodaje se učvrščivač te se zatim mješa. Četkom se

nanosi dovoljno smole kako bi se natopilo platno koje je položeno na mjesto popravka.

Položeno platno treba zahvatiti izbrušene rubove (2).

3. Oblikuje se nešto deblji sloj u sredini jer će se smola malo stegnuti (3).


6

4. Nakon skrućivanja, skine se podloga, te se brusi i zglađiva tako da bude približno

jednaka susjednim površinama. Slijedi nanošenje primer boje te završni sloj poliuretanske

boje.

5. Ako nije moguće doprijeti do druge strane ljuske, npr. kod dvostruke stijenke ili gdje su

ugrađeni dijelovi unutrašnjosti, čitav popravak izvodi se samo s jedne strane. Kao podloga

može poslužiti komad ploče sa kukom u sredini koja se uvuče kao na crtežu i drži na

mjestu komadom uzice ili drvenom letvicom s vanjske strane. Podloga se ne premazuje

voštanim odjeljivačem i ne izolira PVC folijom, već se ostavi da se zalijepi (5).

6. Mali procjepi mogu se jednostvanije ispuniti bez ikakve podloge, npr. smjesom koja se

priprema tako da se u smolu umiješaju sitno narezani komadići mat tkanine dok se ne

dobije gusta masa. Učvrščivać se dodaje na kraju (6).

7. Jedan od načina je i da se komad pletene tkanine zaštiti smolom i kad se počne

skrućivati, ugura u otvor. Dobro se utisne iza izbrušenih rubova . Ovakav je kalup porozan,

ali je ipak dovoljno čvrst da posluži kao podloga za ostatak popravka (7).

8. Još jedan od načina za popravak mjesta gdje postoji unutrašnja stijenka je taj da se

prostor ispuni spužvastom pjenom za plastificiranje, ili izgužvanim papirom, koji će

poslužiti kao dobra podloga za prvi sloj popravka (8).

9. Tamo gdje su oštećeni dijelovi izašli iz ravnine, potrebno ih je vratiti u prvobitan

položaj. Napravi se jedna ili više stezalica od komadića drva i vijaka. Kad je popravak

završen, stezalice se uklone. Preostaje još da se popuni prostor na mjestima gdje su bile

stezalice (9).

Slika br. 3 – prikaz popravka manjeg oštećenja3


7

Postupak:

1. Manje ili komplicirano oblikovane dijelove, npr. valnicu i rub brodice, najbolje je

popraviti tako da se uspuni oštećeni dio i zatim obrusi na potreban oblik. (1).

2. Komad pletene tkanine zaštiti se smolom i položi preko mjesta koje se popravlja, da

posluži kao podloga. Ostavi se da se dobro ukruti (2).

3. Zatim se nanosi sloj po sloj u debljini najviše 1 cm te se ostavlja da se svaki sloj ukruti

prije nanošenja sljedećeg (3).

4. Tamo gdje su potreban velika nagomilavanja materijala, može se uštedjeti ubacivanjem

spužvaste pjene za plastificiranje, zgužvanog papira, drvenih letvica i sličnog materijala u

sredinu (4).

5. Kad je oštećeno mjesto popravljeno i suho, preostaje još brušenje na potreban oblik i

bojenje. Brušenje je lakše ako se u posljednje slojeve smole umiješa 10 % talka prije

dodavanja učvrščivaća.

Slika br. 4 – Prikaz popravka većeg oštećenja trupa4


8

Postupak:

1. Tipično veće oštećenje pramca (1). Prvobitan oblik se ne vidi i treba ga najprije izraditi.

2. Napravi se podloga od žićane mreže i jače PVC folije (2).

3: Ispuni se do prvobitnog oblika gipsom i zagladi.

4. Gipsani model se premaže odjeljivačem na bazi voska i izradi tzv. ''ženski kalup'' od

nekoliko slojeva mata i jedne pletene tkanine, tj. rov platna. Kad se kalup osuši, skine se i

na njemu se napravi odjeljak (4).

5. Na odljevku i trupu po rubovima se napravi oštrica radi boljeg spajanja. Bolje je i ako

postoji mali procjep između rubova i odljevka i trupa, nego da su sasvim stisnuti, dakle

potrebno je da odljevak tijesno ulazi na svoje mjesto (5).

6. Slijedi polaganje veznih traka mat tkanine i natapanje smolom (6). Vanjska strana se na

kraju izbrusi fino i glatko, a unutrašnja ostavi onakvom kakva jest. Na kraju je najbolje

čitav trup obojiti kako bi bilo kakvi prijelazi boje i materijala bili nevidljivi.

2.2. ''BOLESTI'' STAKLOPLASTIKE

2.2.1. OSMOZA

Stakloplastična stijenka, gelcoat sloj i laminat propuštaju molekuke vode. Iako je

riječ o vrlo malim, gotovo neprimjetnim količinama, problem nastaje što se voda skuplja u

šupljinama ne većim od mjehurića iz gazirane vode, koji postoje u svakom laminatu. Tu

voda počinje rastvarati lakše topive dijelove laminata, zbog drugačije gustoće stvara se i

veći pritisak u šupljini što izaziva njeno povećanje i na kraju prskanje i probijanje gel sloja.

Više takvih mjehurića u različitoj fazi razvoja, raslojava i oslabljuje laminat, tj. slojeve

stakloplastike. Zapaženo je da se proces brže odvija u slatkoj i toplijoj, a sporije u slanoj i

hladnijoj vodi. Pokazalo se također da većina brodica ne pokazuje nikakve znakove

osmoze u prvih 10 godina postojanja, a navodno se i broj ''oboljelih'' brodica smanjio

otkako proizvođači za gelcoat sloj i prve slojeve laminata upotrebljavaju skuplju, ali zato 4

9

puta vodootoporniju smolu na bazi izoftal kiseline. No još uvijek je nepoznanica da li će i

nakon koliko vremena materijal propustiti vodu i stvoriti uvjete za osmozu.

Slika br. 5 – Prikaz nastanka osmoze5

Proces:

A – Mjehurić zraka veličine onog u gaziranom piću zaostao je u laminatu, ili je stvoren

djelovanjem hlapljivih sastojaka smole; B – Voda polako prolazi kroz gel sloj i skuplja se u

mjehuriću gdje počinje rastvarati lakše topljive dijelove laminata: C – s vremenom otopina

u mjehuriću postaje sve veća pa počinje podizati gel sloj. To je ujedno i prvi vidljivi znak da

se nekakva reakcija događa unutar laminata; D – Gel coat sloj je naprsnuo i voda ima

slobodan pristup do laminata. Staklena vuna kapilarno upija vodu, vlakna bubre i laminat

se postepeno raslojava. Čitav proces traje i po nekoliko godina, ali se porgresivno ubrzava

i sve više širi.

Na novom plovilu osmoza se pojavljuje najranije nakon godinu dana, iako najčešće nakon

pet – šest sezona kako je brodica provela u moru (vodi). Prvi znaci opažaju se kao sitna

uzdignuća gel sloja, a kasnije, kada prsnu, ostaju udubljenja i krateri. ''Bolest'' ne

napreduje brzo ali se nezaustavljivo širi i zahvaća sve veće površine. Doduše, potrebno

više godina da osmoza nagrize trup toliko da ga se mora otpisati ali je početak kraja kada

se pojavi krater. Staklena vuna laminata preko nastalih kratera upija vodu koja dalje

raslojava stijenku i postupno gubi svoju konstrukcijsku čvrstoću. Ipak, praktički, do toga ne

treba doći jer je ''liječenje'' moguće, osim u slučajevima kada je osmoza već znatno

zahvatila trup. Prava uzdignuća i krateri teško se zapaze jer ih prekriva podvodni otrovni


10

premaz. No, kada se brodica izvuče na obalu i opere, može se zapaziti da se na nekim

mjestima stari premaz sporije suši i kao da ostaju vlažne mrlje, ali na kraju i s tih mjesta

nestane vlaga. Ostruže li se premaz na takvim mjestima, uvidjet će se da se tu ima već

raspucalih kratera. Ovisno o tome da li su osmozom zahvaćena pojedinačna mjesta ili

čitave površine, razlikovat će se i ''liječenje'', tj. tretiranje površine. Pojedinačni krateri ili

uzdignuća ostružu se oštrim strugalom, brižljivo isperu slatkom vodom i ostave da se

dobro osuše. Nakon toga udubina se ispuni poliesterskim ili najbolje, dvokomponentim

kitom epoksidnog tipa, obrusi i dvaput premaže temeljnim premazom za stakloplastiku.

Za veće zahvaćene površine postupak je opsežniji. Brusnim papirom na električnom alatu

ili kutnom brusilicom obrusi se cijela površina zahvaćena osmozom. Obrusiti se treba čitav

gel sloj do početka laminata. Radi se pažjivo kako se brusilicom nebi oštetio laminat, jer bi

to kasnije izazvalo potrošnju više kita i više samog procesa ''kitovanja'' tj. ispune. Nakon

brušenja, trup se dobro opere vodom kako bi se odstranila prašina i čestice soli, te se

ostavi da se dobro osuši. To je i najvažnija faza ''liječenja''. U najpovoljnijim uvjetima, neki

majstori ostave i nekoliko mjeseci laminat da se oslobodi vlage. Proces se može ubrzati

korištenjem električnih grijača i sušila s toplim zrakom. Osušeni laminat ručno se prebrusi

srednje finim brusnim papirom te se počinju nanositi premazi, koji se proizvode baš za tu

svrhu, npr. International Yacht Paints ili Hempel. Na kraju, prije nego se brodica ponovno

spusti u more, nanese se uobičajeni antivegetativni premaz.

2.2.2. CURENJE PALUBE

Glavni i jedini uzroci propuštanja vode kroz palubu na stakloplastičnoj brodici su

učvrćenja nekih elemenata kod kojih je brtvilo popustilo ili se skrutilo od starosti. Tome su

osobito podložni opterećeni elementi kao što su razni okovi, bitve, jarbol, itd. Često je vrlo

teško otkriti mjesto kroz koje curi, jer voda može procuriti na sasvim drugom kraju,

prevaljujući dug put nezapaženo između stijenke i lamperije, ili nekog drugog elementa.

Posljednje što bi u tom slučaju trebalo učiniti je brtvljenje s unutrašnje strane. Bitno je

zaključiti gdje točno brod propušta što se može najjednostavnije utvrditi praćenjem

prilikom kiše ili pranja, ako se npr. radi o okovima prozora. Skinuti okov se dobro očisti od

nečistoća, ostataka starog brtvila i masnoće. Ukoliko je stijenka u ''sendvič'', tj. višeslojnoj

11

izvedbi, a jezgra vlažna, potrebno ju je najprije dobro osušiti i zatim je plastičnim kitom ili

smolom izolirati kako bi je se zatvorilo prema otvoru gdje prolaze vijci. Tek nakon toga

može se staviti nova brtvena masa i ugraditi okov. Treba staviti dovoljno brtvene mase i

bolje je da ona bude djelomično istisnuta kada se sam okov pritegne. Brtvila na bazi

polisulfida su se pokazala kao jedna od boljih jer duže vremena zadržavaju elastičnost.

2.2.3. VODA IZMEĐU SLOJEVA STAKLOPLASTIKE

Ukoliko je voda prodrla u sendvič sloj sa drvenom jezgrom, npr. od balze,

zatvaranje i brtvljenje mjesta gdje voda ulazi nije pravo riješenje. Voda se sama od sebe

neće isušiti. Ako je područje prodora veće, stakloplastika će se raslojavati, a konstrukcija

će slabiti. Ovakva mjesta mogu se zapaziti na neobojanim dijelovima ljuske jer su za

nijansu tamnija, ili po već odvojenoj stijenki koja se giba pod pritiskom drugačije od

zdravih dijelova, ili čak po razlici u zvuku dok se kucka po oplati. Što je površina takvih

mjesta veća, popravak je hitniji. Unutrašnju stranu stakloplastike treba obrusiti ili izrezati

preko cijelog dijela gdje jezgra namočena pa čak i malo više od toga, kako bi se sa

sigurnošću došlo do još suhih dijelova. Mokra jezgra zatim se izvadi i počinje se temeljitim

sušenjem druge, preostale stijenke i rubova jezgre, koji nisu izrezani jer su ocjenjeni kao

suhi. Nakon toga stijenka se opere acetonom, stavi se već pripremljen i izrezan komad

mat tkanine od staklene vune mase od 150 – 200 g/m2 te se natopi poliesterskom

smolom. Na tek želiranu smolu položi se nova jezgra i natopi se smolom, a zatim obnovi

čitava stijenka koja je ranije odrezana, s onoliko slojeva platna koliko je ocjenilo da je

prvobitno bilo. Nakon sušenja i finog brušenja, može se premazivati gel slojem ili

poliuretanskim bojama u željenoj nijansi.

2.3. OJAČANJA STAKLOPLASTIKE

Ugibanje i razna savijanja trupa ili dijelova trupa i palube pri normalnoj upotrebi

treba spriječiti postavljanjem ojačanja. Konstrukcijski gledano, ako se to događa,

proizvođač je morao planirati deblju stijenku ili ojačanja, što zbog štednje nije učinio.

Reklamacije su obično bezuspješne, pa je najbolje da sami izgradimo ojačanje, tim više što

12

to i nije tako teško napraviti. Očisti se i obrusi površina gdje se ojačanje planira postaviti,

pripreme se trake od mat tkanine i oblik se načini od kartona ili na praktičan način od

bužira kao na slici ispod.

Slika br. 6 – Prikaz ojačanja provenog poklopca s kalupom od bužira6

Oblik ojačanog dijela se može prilagoditi mjestu ugradnje, a ako se radi o malo

zahtjevnijim oblicima, uz pomoć kartona se može vrlo lako odraditi kalup za takvo

ojačanje. U pogledu promjera ojačanja, najbolje se orijentirati prema visini ojačanja koja

već postoje u trupu. Prvo se postavi donja traka na lagano izbrušenu površinu koja služi

kao podloga za postavljanje ojačanja, a kad je želiranje smole pri kraju te ona postaje

ljepljiva, postavi se karton i preko njega još 3 - 4 trake mata. Ukoliko je potrebno više

ojačanja, postavljaju se na razmaku od 30 – 40 cm.

2.4. POPRAVCI GELCOATA

Gelcoat je zapravo prvi sloj koji se nanosi prilikom izrade brodice ili jahte. Obično

se nanose dva sloja gelcoat-a te se nakon toga nastavlja ljepljenje staklenog mata i

rovinga na te prve slojeve. Gelcoat je jedna drugačija vrsta poliesterske smole koja želira i

skrutnjava se bez prisustva kisika što ga čini različitim od 99% drugih materijala koje

koristimo pri obradi stakloplastike. Da bi gelcoat skrutnuo potrebno je u zadnju ''ruku''

koju nanosite staviti parafinsko ulje. Parafinsko ulje zbog svoje gustoće "ispliva" na

6 Web izvor: http://forum.ribolovnamoru.com/viewtopic.php?f=8&t=4029 (Posjet: 10.01.2013.)

13

površinu i obavije parafinskim slojem gelcoat koji od ispod gubi kisik i tu nastaje

skrutnjavanje. Tako se zapravo i gelcoat ''popravlja'' kada se radi o procesu obnove i

saniranja trup i ta se samo koristi parafinsko ulje, tj. kada špricamo već gotovu brodicu.

24h nakon nanošenja zadnje ruke gelcoata, potrebno je skinuti sloj parafina. To se radi sa

acetonom. Nakon toga se gelcoat pobrusi sa vodobrusnim papirom i nakon toga se

ispolira. Namjena gelcoata prvenstveno je da se on postavlja u kalupe još dok se brodica

proizvodi, ali moguće je i naknadno nanošenje gelcoata sa špricom premda mnogo

majstora za velikim oprezom ulazi u taj proces. Špricanje gelcoata je specifičan posao i

kvaliteta ovisi o više čimbenika kao što su kvaliteta materijala, vrsta alata, temperatura

zraka, pravilan omjer mješanja te sam ljudski faktor. Što se tiče kvalitete materijala, ovdje

vrijedi pravilo da su skuplji materijali i kvalitetniji. Bitno je naglasiti da ovi materijali imaju

svoj vijek trajanja i gotovo su neupotrebljivi nakon isteka tog vijeka trajanja. Prilikom

nanošenja gelcoata na plovilo koriste se alati poput valjaka, kistova ili šprica. Kada se

gelcoat nanosi u kalup, može se nanijeti i sa sintetičkim valjkom za smolu, no, prilikom

nanošenja na vanjski trup, znači kada se rade popravci na gelcoatu tu je već druga priča.

Svaki alat ostavlja tragove. Zračni pištolj, tj. šprica je jedini pravi izbor za nanošenje

gelcoata prilikom popravaka jer pri korištenju valjka ostaju sitne rupice dok kod korištenja

kistova ostaju brazdice ili sitna udubljenja. Ovi tragovi su vidljivi samo kada se brodica

farba izvana, pri proizvodnji brodice u kalupima to nije bitno i možete ga nanijeti bez

problema sa valjkom i ona će biti savršeno glatka kada izađe iz kalupa. U cilju da posao

bude obavljen kvalitetno, najbolje je koristiti špricu jer šprica uvjek raspršuje sloj

ravnomjerno jednakom gustoćom po površini brodice. Temperatura zraka je osobito

važan čimbenik pri obavljanju ovog posla i bitno se držati pisanih pravila na ambalaži

pojedinog proizvođača. Kod visokih temperatura mogu nastati problemi sa prebrzim

skrutnjavanjem gelcoata. Ovo skrutnjavanje je dodatni problem za špricu jer se materijal

prebrzo skrutnjava i stvaraju se grudice koje ne mogu proći kroz diznu. Prilikom rada sa

gelcoatom, poželjno je ne pripremati velike količine zamješanog materijala da se nebi

skrutio prije samog nanošenja. Gelcoat je dosta specifična boja, tj. tip poliesterske smole

koja je otporna na veliki broj kemikalija, otapala i tvari, a isto tako na habanje i grebanje.

Da bi se zamješao gelcoat kako treba, mora se staviti odgovarajući postotak katalizatora

(aktivator za skrutnjavanje), razrijeđivača za gelcoat te na kraju na zadnju ruku bojanja

parafinsko ulje. Jako je bitno paziti na pravila omjer mješanja svih komponenti premaza.

14

Isto tako potrebno je koristiti baš komponente predviđene za tu najmenu. Postoji baš

originalan razrjeđivač za gelcoat koji je gotovo kao aceton ali u svom sastavu ima i stirena.

Prilikom izrade nove brodice kada se gelcoat nanosi u kalupe, u gelcoat nije potrebno

stavljati razrjeđivač za gelcoat, razrjeđivač se stavlja samo onda kada ga želimo razrijediti,

a to je u slučaju kada ga farbamo ili špricamo izvana. U nastavku je dan primjer miješanja

komponenti gelcoata u količini od 0.5 litre. Na tu količnu ide: 10 ml katalizatora, 75 ml

razrjeđivača za gelcoat, i otprilike 20 ml parafinskog ulja. Ovaj recept bi bio za neku

normalnu temperaturu 24°C . Ako se radi po zimi na temperaturama oko 15°C može se

staviti 15-20 ml katalizatora na ovu količinu. Slojevi nanošenja moraju biti točno onakvi

kako su propisani na ambalaži. Mjesta na koje se nanosi gelcoat su deblja mjesta koja su

manje podložna stresovima, tj.savijanju jer uz sve svoje prednosti, gelcoat je podložan

pucanju prilikom dugotrajne izloženosti stresu pa je ta mjesta možda bolje tretirati

klasičnim dvokomponentnim poliuretanskim bojama jer su one dosta elastičnije.

Slika br. 7 – nanošenje gelcoata na kalup7

7 Web izvor: http://uputstva.org/barke/gelcoat.php (Posjet: 15.02.2013.)

http://uputstva.org/barke/gelcoat.php

15

2.5. PLASTIFICIRANJE DIJELOVA NA STAKLOPLASTIČNOJ BRODICI

Plastificiranje je proces ojačanja plastičnim vlaknima, epoksidnom ili poliesterskom

smolom nekog dijela brodice, bilo ono od stakloplastike, metala ili drva u svrhu zaštite od

korozije, očuvanja ili ojačanja. Proces je sličan kod svih materijala. Na potpuno suhu i

blago obrušenu površinu nanosi se sloj smole s katalizatorom. Na polusuhu želiranu

površinu nanose se slojevi stakloplastičnih vlakana u mat ili rov izvedbi koja se opet

premazuju smolom postepeno istiskujući mjehuriće zraka. Proces se ponavlja koliko je to

potrebno ponavljajući prethodne korake. Završni sloj smole se obrađuje brusnim papirom

i priprema za nanošenje gelcoata ili primer sloja za daljnje bojanje poliuretanskim bojama.

Na brodicama i jahtama često možemo susresti drvo kao materijal od kojeg su napravljeni

razni funkcionalni elementi brodice kao što su npr. sidrene platforme, platforme za ulaz i

izlaz iz mora, itd. Drvo prije svega ima estetski značaj, pogotovo plemenitije vrste kao što

su tikovina, mahagonij, iroko, ali zahtjeva puno više održavanja od stakloplastike. Ako se

ne održava pravilno, postepeno gubi na izgledu i čvrstoći tako da se vlasnici plovila često

odlučuju na plastificiranje takvog dijela broda. Na slici ispod je prikazana sidrena

platforma u procesu plastificiranja od vodootporne šperploče.

Slika br. 8 – Plastificiranje vodootporne šperploče poliesterskom smolom i staklenim vlaknima

16

2.6. BOJANJE STAKLOPLASTIKE

2.6.1. OBRADA I PRIPREMA ZA BOJANJE I LAKIRANJE

Kada su završeni svi grubi radovi na stakloplastičnoj brodici ili stakloplastičnoj

površini pristupa se pripremi za bojanje. Sve površine moraju biti zaglađene bez razlika u

visinama nakon popravaka oštećenja. To se postiglo upotrebom poliesterskog kita i

predviđenim brusnim papirima za određene faze popravka. U praksi se zadnja bruženja

rade za papirima gradacije 300 - 400. Prije nanošenja bilo kakvog premaza površina mora

biti oprana slatkom vodom da bi se iz najsitnijih pora isprale čestice prašine i soli. Nakon

sušenja, površina se pregledava te se acetonskim ili antisilikonskim čistilima skidaju i čiste

zaostali tragovi masnoće ili drugog onečišćenja. Za sam proces bojanja vrlo su bitni okolni

uvjeti te bi bilo poželjno da se sam proces obavlja u kontroliranim uvjetima, tj.

kontroliranoj atmosferi, npr. u termolakirnici. To često nije moguće pa se proces bojenja

izvodi na otvorenom. Vrijeme bi trebalo biti suho, bez vjetra, sa što manje vlage i u

rasponu temperatura od 18 do 25 stupnjeva celzijevih. Svaki od tih elemanata utječe na

završni proizvod, tj. izgled i kvalitetu obojane površine. Prije nanošenja boje, na površinu

se nanosi primer boja za plastiku, koja služi za popunjavanje malih oštećenja na površini

te bolje prianjanje boje na podlogu.

Slika br. 9 – Zaglađivanje kitovanih površina i priprema za nanošenje primera

17

2.6.2. PRORAČUN BOJE

Koliko je boje potrebno za bojenje dna brodice, nadvodnih stranica ili palube određuje

se prema površini u četvornim metrima, koju se namjerava bojati te izdašnosti 1 kg ili 1

litre boje. Izdašnost boje navedena je na ambalaži boje, a prosječni podatak o četvornim

metrima može se približno izračunati na slijedeći način:

- Podvodni dio trupa motorne jahte i jedrilice s dugačkom kobilicom, (u četvornim

metrima) = dužina na vodenoj liniji x (širina + gaz)

- Podvodni dio barke, lake jedrilice s uskom, perajastom kobilicom, ( u četvornim

metrima) = ¾ dužine na vodenoj liniji x (širina + gaz)

- Nadvođe trupa, ( u četvornim metrima) = 2 x (dužina preko svega + širina) x

srednja visina nadvođa,

- Paluba ( u četvornim metrima) = dužina preko svega x širina

Dobiveni proračun primjenjuje se na isti sljedeći način:

Potrebna količina boje = površini za bojenje : izdašnost boje. Npr. za površinu od 15 m

potrebno je 1,5 kg boje kojoj je izdašnost navedena kao 10 m2/kg. Podrazumijeva se da će

1,5 kg boje biti dovoljan da se jednom premaže spomenuta površina; ukoliko se

premaziva dva ili tri puta, potrebno je toliko puta više boje.

2.6.3. BOJANJE PIŠTOLJEM I DRUGIM ALATIMA

Izuzev većine otrovnih premaza, sve brodske boje osim četkom, četkom (pinelom)

i valjkom mogu se nanositi i prskanjem, i to svim postojećim postupcima: bezračnim,

zrakotlačnim i elektrostatskim. Većina proizvođača boje preporučuje mlaznice od 1,2 -1,5

mm. Od 0,35 – 0,55 mm s bezračnim s pritiskom od 3 – 5 bara. Viši pritisak povoljniji je za

završno lakiranje jer se na taj način izbjegava stvaranje curkova boje. No, namještenje

mlaznice na najmanji promjer smanjuje curenje. Pištoljem se uglavnom treba raditi

ukoliko su površine za bojenje velike. Prskati treba s udaljenosti od 25 – 30 cm, a pištolj

18

držati pod pravim kutom prema površini. Ukoliko je površina koju bojimo u vodoravnom

položaju, pištolj treba držati pod kutem od oko 45 stupnjeva. Radi se ''mokro na mokro'',

prolazeći pištoljem u križ i uvijek malo preko ruba.

Slika br. 10 – Smjer bojanja kod nanošenja boje u ''dvije ruke''8

Boju je potrebno prethodno razrijediti prema uputama proizvođača propisanim

razrijeđivačem. To znači da treba nanositi više dodatnih slojeva kako bi se dobila

odgovarajuća debljina suhog sloja. Kod bojenja četkom ili kistom (pinelom) koriste se

okrugle, plosnate i debele četke, tj. pineli. Okrugli su najprikladniji za temeljne premaze

preko velikih površina kao i za međupremaze. Plosnatim i debelim kistovima i četkama

postižu se bolji rezultati pri završnim premazima. Svi ti premazi mogu se nanijeti i valjkom,

ali je preporučljivo da se prvi, temeljni premaz uvijek nanosi četkom, tj. pinelom jer se

njime boja bolje ''umasira'' u podlogu i ne zaostaju prazne pore. Novi kistovi često

otpuštaju dlaku pri radu sa njiima. Stoga ih je prethodno poželjno dobro oprati u

razrijeđivaču i dobro istrljati po nekakvoj podlozi, najbolje komadu daske. Pri bojanju se

kist ili četka umače samo do polovice dlaka u boju, kako se nebi zahvatilo previše boje. U

ruci se drži približno pod pravim kutem prema površini koja se boji. Boja se prvo razmaže


19

u vodoravnom smjeru preko male površine, a zatim još jednom ali u okomitom smjeru. Na

kraju se prođe još jednom ali bez pritiskanja i s koso položenim kistom. Na taj način se

postiže sjajnija površina bez tragova od dlaka. S bojama koje se brže suše i onima

dvokomponentnog tipa lakše se radi ako penilo nije široko, najviše 5 do 7 cm, ali i ako se

odjednom premazuju manje površine. Valjak od krzna ili umjetne spužve umače se u boju

toliko da ona ne dođe do osovine držača. Nakon toga suvišna boja se cijedi preko

plastične rešetke, te se s njim prelazi preko površine koju se boji uz jednoličan pritisak.

Radi se također u križnim smjerovima. Kod rada sa dvokomponentim bojama koriste se

samo prirodni krzneni valjci, jer se oni od spužve mogu slijepiti i stisnuti. Za sva bojenja

trupa bilo jednokomponentnom ili dvokomponentnom bojom praktični su mali, desetak

centimetara široki valjci sa žičanom drškom. Nakon bojenja se sav alat pere u

razrijeđivaču koji preporuča proizvođač dotične boje.

2.6.4. BOJANJE, LAKIRANJE I GREŠKE PRI BOJANJU

Nakon nanošenja primera, može se pristupiti bojanju brodice. Primer u nekim

slučajevima nije ni potreban. Ukoliko je primer stavljen, nanošenju drugog namaza se

mora pričekati minimalno 6 sati. U ovisnosti o vremenskim uvjetima i materijalu, drugi

namaz se nekad nanosi i nakon 24 sata. Nakon sušenja, nanosi se boja, uz upotrebu

odgovarajućeg razrijeđivača, prskanjem, četkom ili krznenim valjkom. U pravilu se ovaj

proces obavlja zračnim pištoljem. U prethodnom poglavlju je točno opisan takav način

bojanja. Ukoliko se koristi dvokomponentna boja, potrebno je imati na umu da se ona,

kad je pripremljena, brzo skrućuje pri toplom vremenu. Ukoliko temperatura nije viša od

25 C, ima se vremena za nanijeti otprilike kanticu od jedne litre, dok se pri toplijem

vremenu treba umiješati samo pola litre boje. Ako se radi u kasno proljeće ili ljeto, možda

je bolje i odustati od dvokomponentne boje i upotrijebiti jednokomponentnu, jer se tada

posao može obaviti bez žurbe. Kada se prvi namaz poliuretanske boje skruti (6 – 24 sata

kasnije), može se ali se rijetko kad radi na popunjavanju zaostalih oštećenja poliesterskim

kitom. Takvo popravci se izravnaju brusnim papirom gradacije 600 – 800 na mokro. Kada

se površina osuši, odmasti se te je spremna za ponovno nanošenje boje. Nakon toga se

20

mogu nanositi 2 ili 3 premaza boje, zavisi koliko je potrebno. Nakon poslijednjeg premaza

sačeka se i do mjesec dana, te se prelazi finom polir pastom, odstranjuju se eventualni

tragovi penila ili valjda, a potom se premaže ''polišem'' i izglača do sjaja. U praksi se,

pogotovo za dijelove trupa iznad vodene linije koriste bezbojni lakovi za stakloplastiku,

tako da se nakon sušenja boje, cijela površina ponovno odmasti te se nanesu 2-3 ruke

bezbojnog laka kojim se postiže visoki sjaj materijala bez obzira na poliranje.

Slika br. 11 – Nanošenje boje valjkom

Greške pri bojanju:

- Ljuskanje boje:

o Bojenje preko još vlažne ili nečiste površine

o Miješanje različitog sustava

o Prekoračenje vremena upotrebe dvokomponentne boje

o Prevelik razmak između nanošenja temeljne i slijedeće boje; površinu je

prethodno trebalo ohrapaviti brušenjenjem

- Gubitak sjaja završne boje:

o Boja je nanošena za vlažnog vremena ili uz velika kolebanja temperature

o Bojenje je obavljeno u zatvorenoj prostoriji bez dovoljno ventilacije

- Pucanje boje:

o Pojava finog pucanja gornjeg sloja boje posljedica je nanošenja tvrdog tipa

boje preko mekanog tipa

21

o Prekratko vrijeme sušenja između dva premaza

o Za vrijeme rada naglo je pala temperatura

- Smežurana boja:

o Nanesen je predebeo sloj boje

o Zbog jakog sunca namaz se prebrzo osušio na površini

o Masna podloga

- Dugačke linije, površina nije glatka:

o Linije koje su od četke ili kista, na četki je bilo previše boje koja je prečvrsto

razmazivana

o Između nanošenja slojeva površina nije dino obrušena.

- Sporo sušenje boje:

o Preniske temperature

o Nedovoljna ventilacija prostorije

o Prethodni sloj nije dobro obrušen, samo površinski

o Bojenje preko drugačijeg tipa boje

- Jak obraštaj dna ubrzo nakon novog premaza:

o Prejako razrijeđivanje

o Premaz nije dobro promiješan

o Pretanak sloj

o Nakon premazivanja brodica je predugo bila izložena jakom suncu

o Premaz je nanošen po kiši ili jakoj vlazi

o Površina dna nije prethodno očišćena od prljavštine i masnoće

- Pojava mjehurića:

o Korišten je alat koji nakon pranja u vodi nije osušen

o Nedovoljno i prebrzo sušenje

o Predebeli slojevi nanošeni jedan na drugi

o Premazivanje po vlažnoj površini

o Prethodni dvokomponentni premaz se nije skrutio (kemijski)

22

2.7. ANTIVEGETATIVNI PREMAZ – PRIPREMA I NANOŠENJE

Znanstvena istraživanja su dokazala da se zametak algi uhvati na površinu trupa

već nakon nekoliko minuta nakon što je brodica spuštena u more (vodu), dok larve raznih

crva i školjke tri do četiri dana kasnije. Nakon toga, bujanje tih nametnika nemoguće je

zaustaviti. Oni usporavaju kretanje brodice kroz more (vodu) i povećavaju potrošnju

goriva. Jedino rješenje za spriječavanje pojave algi i drugih organizama na trupu uopće je

premazivanje trupa otrovnim sredstvima koja uništavaju mikroorganizme. Postoje razne

vrste antivegetativnih premaza, ali u ovom poglavlju ćemo obuhvatiti sam one koje se

nanose na stakloplastične površine. Ovi premazi kao što su otrovni za biološki svijet u

moru, tako su i otrovni za ljude pa se mora malo više obratiti pozornost pri rukovanju

njima. Bilo da se radi o drvenoj ili plastičnoj brodici, redoslijed radova je manje-više isti.

Podvodna površina se dobro opere slatkom vodom, a trave i školjke se ostrugaju vodom

pod jakim pritiskom, tvrdom četkom, limenom lopaticom ili strugalom (špatula). Slijedi

brušenje srednje grubim brusnim papirom. Prakticira se i samo brušenje na mokro kako

se nebi stvarala prašina od starog premaza. Kad je površina suha, prelazi se temeljnim

premazom preko svih dijelova gdje je raniji takav otpao ili nema ostataka starog premaza.

Kod nove brodice potrebno je premazati čitavu površinu. Za stakloplastične brodice

proizvodi se poseban nagrizni temeljni premaz za tu svrhu dok se na metalnim i

ferocementnim koriste oni s bitumenskom osnovom. U roku kojeg je propisao proizvođač

temeljnog premaza potrebno je nanijeti otrovni premaz. Ukoliko se to ipak radi kasnije

prethodno treba ponovno lagano prebrusiti površinu kako bi se osiguralo dobro

prianjanje. Kao što je već rečeno, otrovni premazi sadrže dovoljno otrovnih sastojaka da

naškode čovjeku. Treba izbjegavati udisanje prašine pri brušenju i uvijek raditi s maskom

preko ustiju i nosa. Onima osjetljivijima smetat će i dodir s kožom pa ruke treba što prije

oprati vodom i sapunom. Najbolje je raditi u rukavicama. Ukoliko otrovni premaz dospije

u oči, potrebno ga je ispirati jedno duže vrijeme mlakom vodom te potražiti pomoć

liječnika ukoliko se pojača nadražaj ili se oko upali. Što se tiče vrste antivegetativnih

premaza, tržište obiluje raznim vrstama, proizvođačima i cijenovnim ranzima. Među

najzastupljenijim proizvođačima su Hempel, Veneziani, Marine itd. Učinkovitost samog

premaza ovisi o samoj pogodnosti tog premaza za dotično plovilo. Bitan je materijal

podloge, brzina kretanja plovila te medij u kojem se kreće, tj. slanost vode te je bitno

23

proučiti sve što piše na ambalaži proizvoda prije odabira premaza za naše plovilo. U

pravilu, antivegetativni premazi se nanose valjkom, a mogu se nanositi i četkom i špricom,

tj. zračnim pištoljem u razrijeđenijem obliku.

2.8. ČIŠĆENJE STAKLOPLASTIKE

Većina prljavštine na stakloplastici se može oprati vodom i spužvom, uz dodatak

malo sapunice ili specijalnog šampona. Mrlje od ulja i nafte lako se skidaju mješavinom od

2 dijela deterdženta i 1 dijela petroleja, smola također, dok deblju naslagu treba prvo

sastrugati komadom drva ili plastičnim strugalom pazeći da ne oštetimo podlogu. Za

čišćenje se mogu koristiti i deterdženti iz domaćinstva, glicerin, maslinovo i laneno ulje,

benzin, nafta i blaga industrijska čistila. Mogu se koristiti i abrazivna sredstva, npr. paste

za pranje ruke ili ostali deterdženti iz domaćinstva, npr. Arf, Cif ili slično. S takvim

sredstvima ne valja pretjerivati jer možemo vrlo lako oštetiti podlogu. Nakon primjene

takvih sredstava, mogu se koristiti još neka jača sredstva kao aceton, razrijeđivač za boje,

amonijak, blage kiseline, industrijski ocat, alkohol, metilni alkohol, toluen i ksilen.

Industrijski se proizvode i razna druga sredstva, namjenjena baš za pranje stakloplastike al

ona su nekad zbog svoje cijene drugi izbor, pogotovo jer se sličan učinak može postići

jeftinijim i dostupnijim sredstvima. Kod takvih sredstava se ipak daje prednost poznatijim

proizvođačima.

2.9. POLIRANJE STAKLOPLASTIKE

Poliranje je jedan on bitnijih radova na stakloplastičnoj brodici. ''Poliš'' pruža

zaštitu preko gel sloja i ispunjava sitne erodirane rupice u kojima se inače zadržava

prljavština i voda. Poliš se nanosi samo na očišćene i suhe površine, mekanom krpicom ili

vatom i zaglađiva se do sjaja. Nikako ga se ne smije nanositi preko zguljenog gel sloja ili

otvorenog laminata. Dijelovi palube po kojima se hoda ne premazuju se jer će postati

klizavi. Kvalitetna sredstva za poliranje su skupa ali tu ipak kvaliteta ovisi o cijeni . Sredstva

za poliranje se proizvode na bazi umjetnih i prirodnih voskova. Na prirodni bazi,

najpoznatiji je karnauba vosak koji tvori jedan od najotpornijih slojeva. Lako se skida

24

brisanjem za razliku od jeftinijeg poliša na bazi umjetnih smola, koji su žilaviji ali se skidaju

samo s otopinama. Postoje i abrazivni poliši, poput onih koji se koriste za automobile, ali

oni manje ili jače bruse površinu koja se polira. Dobri su za skidanje teško odstranjivih

mrlja, ali ih se ne smije pretjerano koristiti. Izblijedjela boja trupa se može jednokratno

vratiti opreznim poliranjem površine takvim abrazivnim sredstvima za poliranje. Poslije

toga se nanose neabrazivna sredstva da bi se postigao maksimalan sjaj površine. Polirati

se može strojno i ručno. Stroj olakšava i ubrzava sam proces ali završno poliranje se

gotovo uvijek izvodi ručno.

Slika br. 12 – Visoki sjaj gelcoata nakon poliranja9

9 Web izvor: http://www.detailingbliss.com/forum/compound-polishing/3525-boat-polishing-gel-coat.html (Posjet: 03.04.2013.)

25

2.10. ČUVANJE STAKLOPLASTIČNE BRODICE I PRIPREMA ZA ČUVANJE

Na kraju plovidbene sezone, brodicu je potrebno oprati čistom vodom, zatim

blagom sapunicom ili specijalnim šamponom za stakloplastiku te isplahnuti čistom

vodom. Moguće mrlje od masnoća se treba odstraniti, a ako postoje veća oštećenja

površine, njih je potrebno sanirati jer će se uvelike olakšati proces pripreme plovila za

iduću sezonu. Tek tada se brodica može premazati polišem da bi se bolje zaštitila sama

površina brodice. Što se tiče podvodnog dijela brodice, potrebno je skinuti sve slojeve

obraštanja, školjke i ostale organizme te se površina već može jednim dijelom obraditi

brusnim papirima. Podvodnom dijelu je jako bitno da se pažljivo ispere slatkom vodom.

Ako se plovilo ne skladišti u zatvorenom ili natkrivenom prostoru, ili se ne pokriva

zaštitnim pokrovima, poželjno je da se na njega nanese deblji sloj zaštitnog voska ili

neabrazivnog sredstav za poliranje te se takav sloj ne treba uoće zaglađivati. Kod biranja

zaštitnog pokrova, preporučljivo je koristiti materijale od pletenog materijala a ne

plastike jer se ispod plastike može kondenzirati vlaga koja se ne može osušitit te cijeli taj

čin postaje kontraproduktivan. Sam proces čuvanja na kopnu je bitan za samu

stakloplastiku jer je tada oslobađa vlage koju je upila armatura tijekom korištenja na

moru. Kod skladištenja stakloplastične brodice, pogotovo na duže vremena, posebno je

potrebno obratiti pozornost na podupirače na koje se oslanja brodica. Brodica se treba

čitavom svojom težinom oslanjati na kobilicu. Bočni potpornji služe samo da drže plovilo u

ravnoteži, što je opet važno jer ako nije težina pravilna raspoređena na lijevu i desnu

stranu, tijekom dugog stajanja sam trup može postat izobličen. Potpornje je potrebno

postaviti na mjestima gdje je ojačan sam trup brodice iznutra i time otklanjamo svaku

mogućnost oštećenja. Poželjno je da je plovilo nagnuto na stranu krme tj.inkrmano da

otklonimo mogućnosti skupljanja kišnice u proveni dio ili kabinu plovila. Mnogo plovila na

krmenom dijelu ima čep (Kingston) koji je tad poželjno ukloniti da bi nakupljena voda ili

kišnica mogla sama istjecati iz plovila.

26

3. DRVO I DRVENE BRODICE

Većina drvenih brodova i brodica sagrađena je na klasičan način, od iskrojenih

platica položenih jedna do druge, a mjesto dodira (sljubnica) ispunjeno je šuperivom radi

brtvljenja. Plovila za sport i rekreaciju, građena na takav način, ne uživaju veliku

popularnost zbog opsežnog održavanja iako im popravci nisu toliko komplicirani. Danas

većina novosagrađenih drvenih plovila je spajana ljepilom (lameliranjem). Održavanje im

je jednostvanije, ali je zato popravak kompliciraniji, u nekim slučajevima i neizvediv bez

zamjene dijela trupa ili palube. Ipak, suvremenim poliuretanskim i epoksidnim bojama te

sredstvima za impregnaciju koja su posljednjih godina postala dostupna nautičarima,

predstavljaju osjetna poboljšanja. Vodoodbojne su, praktično vodonepropusne pa je time

utjecaj vode (mora) na drvo sveden na najmanju mjeru, što je inače osnovni uzrok

izobličenja i kvarenja tog prirodnog materijala. Redovnom primjenom tih boja održavanje

će se znatno pojednostavniti, a plovila izrađena postupkom lameliranja po svojstvima

praktično izjednačiti s onima kod stakploplastičnog broda. Često se zna čuti, za razliku od

svih ostalih vrsta brodova, da drveni brodovi ''imaju dušu'', pogotovo oni koji nisu

plastificirani. Zbog ubrzanog načina života, iz godine u godinu je sve manje i manje

drvenih brodova koji ipak svoje mjesto ustupaju plovilima koji zahtjevaju manje vremena

za održavanje.

3.1 POPRAVCI DRVENIH BRODOVA

3.1.1 ŠUPERENJE (KALAFATAVANJE)

Trup građen dodirnim načinom treba jednom godišnje pažljivo pregledati, a sve

otvorene sljubnice, rubove, završetke platica zaštititi od mora (vode). Olabavljeno i

omekšano šuperivo pažljivo izvaditi, sljubnicu očistiti i staviti novo šuperivo. U kakvom je

stanju šuperivo najbolje se može ispitati udarajući po njemu nabijačem, pri čemu udarac

mora biti tvrd, a ne mekan. No, valja provjeritit da nije istodobno proguran na unutrašnju

stranu trupa. Naravno, taj se posao isplati samo ako su platice zdrave i dobro učvršćene,

pogotovo na krajevima i spojnim rubovima. Popravak boje ili stavljanje otrovnog premaza

može započeti tek nakon obnovljenog šuperiva. Kod dodirno izvedene oplate trupa

27

šuperivo ima dva podjednako važna zadatka: zabrtviti sljubnice i osigurati tvrdi pritisak

između svih dijelova oplate. Zbog toga neispravno, omekšalo šuperivo ne samo što

propušta vodu već remeti brtveni pritisak susjednih platica. Pretpostavka za uspješno

šuperenje je da su platice i lica sljubnica suhi i zdravi. Ako se namjerava zamijeniti svo

šuperivo brodicu treba pravovremeno, na jesen, izvaditi iz mora kako bi se preko zime

osušilo, te je potrebno ostrugati boju oko spojeva. Prije popravka sljubnice se očiste na

svim dijelovima gdje je brtvilo istrunulo ili osjetno omekšalo. Prepoznati se može po tome

što se teško suši i ostaje mokro. Preporučljivo je na takvim dijelovima izvaditi brtvilo u što

većoj dužini, pa i zdrave dijelove, jer obnova šuperiva i na najmanjim dijelovima sljubnice

znači krpanje koje neće dugo izdržati. Ukoliko se iznova šupari čitava sljubnica, brtvilo

ispod i iznad popravljenog mjesta treba brižljivo kontrolirati i dodatno nabiti. U protivnom

se ne dobiva jednaki pritisak između platica pa se šuperivo može razlabaviti. Pamuk u

snopićima ili pletenici uglavnom se koristi za šuperenje manjih i užih sljubnica, na primjer

na barkama i manjim brodicama (jahtama), dok se za veće brodove uzima kudjela u

snopovima, namočena u smolu ili uljnu boju. Od alata je potreban izbijač za vađenje

starog šuperiva, širilo kojim će se raširiti platice kada su previše stisnute i nabijač za

nabijanje šuperiva, odnosno točkalo za uguravanje pletenice. Širina nabijača treba

odgovarati sljubnici, dakle da ne bude veća od razmaka pletenica. Potreban je još i drveni

bat, tvrda četka ili kist. Udarati treba čvrsto ali ne i prejako, prava mjera brzo se nauči.

Prije šuperenja platice trebaju bitit suhe, a sljubice impregnirane lanenim uljem. Snopovi

kudjele ili pletenica trebaju biti dovoljno debeli da se mogu nabiti do sredine otvora, ali ne

i predebeli da se uslijed njihovog nabijanja platice ne bi iskrivile. Bez sumnje, ovdje je

potrebna izvjesna praksa da bi se ovladalo poslom. Koliko snažno treba nabiti šuperivo

ovisi i o debljini oplate. Počinje se od užeg kraja sljubnice i ide prema širim dijelovima.

Najprije se šupere okomiti spojevi i bez prekida prelaze u vodoravne, dok se spoj na

pramčanoj statvi načini u nastavku vodoravne sljubice. Kada se šuperivo nastavlja, spoj

treba izvesti pažljivo stanjujući mu krajeve koji se preklapaju. Nabijeno šuperivo dobro se

natopi mješavinom lanenog ulja i ''firnajza'' (verniša, firnis) koja se nanosi četkicom više

puta. Preostali slobodni dio sljubnice treba odmah zapuniti u podvodnom dijelu trupa

smolom ili odgovarajućim bitumenskim proizvodom, a u nadvodnom dijelu kit smjesom.

Ta se smjesa priprema od staklarskog kita, lanenog ulja i uljne boje. Razrijedi se toliko da

se može lagano nanositi a da ne ispadne. Nakon nekog vremena kit se osuši, ali se gubi na

28

elastičnosti, dok laneno ulje za dugo vremena konzervira šuperivo. Najbolje je sačekati

oko 4 tjedna i tada očistiti zauljena mjesta krpicom namočenom u terpentin, a potom

obojiti trup. To je bila stara metoda obrade sljubnice nakon nabijanja šuperiva. Zahtijeva

dosta posla i povremeno obnavljanje, no nisu rijetkost brodovi stari i po 80 godina koji su

šuperani na taj način potpuno vodonepropusni. Tek se u novije vrijeme umjesto kitova i

bitumena za zapunjavanje sljubnica koriste sintetski kitovi i ''tekuće gume''. Rezultati su

vrlo dobri, a trajnost višestruko veća. Na tržištu postoji već nekoliko vrsta tih kitova i

tekućih guma na bazi silikonskih materijala, polisulfida itd. No, njihova primjena na oplati

koja je ranije bila kitana tradicionalnim sredstvima nije jednostavna. Ove umjetne mase

prianjaju uz drvo platice samo ako su sljubnice očišćene od masnoća, zaostalih od lanenog

ulja i boje. Čišćenje je prilično teško jer je masnoća u većini slučajeva duboko prodrla u

drvo; potrebno je istrugati sloj drva u sljubnici i više puta prebrisati acetonom ili

trikloretilenom. Nakon toga, sljubnice i šuperivo se premazuju odgovarajućim temeljnim

premazom jedan do dva puta i zatvaraju umjetnom masom. Pritom je najbolje koristiti

tlačni pištolj. Dodatno palcem utiskuje se masa u sljubnicu gdje se to čini potrebno. Višak

kita kasnije se odstranjuje žiletom ili tankim oštrim nožem, iako treba nastojati da masa

dođe i malo dublje u sljubnicu jer će kasnije pritisak malo istisnuti.

3.1.2. POPRAVAK SLJUBNICE

Kod starijih brodova rubovi sljubnice mogu omekšati pa ne mogu pružiti otpor

potreban za brtvljenje, ili mogu istrunuti. Tada je najbolje izmjeniti tako oštećene platice

(nova platica iskroji se prema staroj i prikuca čavlima na isti način), ponekad ih je

jednostavnije popraviti, pogotovo ako nisu oštećene cijelom dužinom. Kako se to izvodi

zakrpom od bakrenog ili olovnog lima koja se prikuca čavlima, ili pokrivnom letvicom koja

se zakovicama ili vijcima učvrsti kroz oplatu za podlošku s unutrašnje strane, po

mogućnosti dodatno za jedno ili dva rebra, prikazano je na slici br 13.

29

Slika br. 13 – Zakrpa sljubnice10

Slika br. 14 – Obnova sljubnice11

Oštećena sljubica koja se više ne može normalno zabrtviti šuperivom popravlja se

pokrivnom letvicom koja se zakovicama ili vijcima učvrsti kroz oplatu za podlošku s

unutarnje strane. I tu je potrebno staviti šuperivom, a potom i dosta brtvene mase.

Ovakvi popravci možda ne izgledaju najljepše, pogotovo ako su na nadvodnom dijelu

trupa ali su trajni i djelotvorni. Uz to, može se brzo obavitit a i prištedjeti opsežan posao i

troškove zamjene čitavih oštećenih platica. Popravak sljubnice epoksidnim smolama s

ugušćenim punilom ili sitno nasjeckanim vlaknima staklene vune, također je dobar način.

Staro šuperivo i omekšale ili istrunule dijelove sljubnice treba najprije odstraniti, a zatim 10 Ivičević – Bakulić, M. (2003.) Održavanje trupa i palube drvenih i stakloplastičnih brodica. Diplomski rad. Dubrovnik, Sveučilište u Dubrovniku 11 Ivičević – Bakulić, M. (2003.) Održavanje trupa i palube drvenih i stakloplastičnih brodica. Diplomski rad. Dubrovnik, Sveučilište u Dubrovniku

30

lopaticom nanijeti smolu i ugurati klinastu letvicu. Ta letvica na jednom svom kraju treba

biti šira od sljubnice kako bi se čvrsto uglavila te se nabija dok ne postane tvrda na udarac.

S nekoliko drugih klinova ili čavala se pridržava uglavljena na mjestu dok se epoksidna

smola ne ukruti. Nakon toga se višak letvice može izbljanjati ili izbrusiti.

Slika br. 15 – Punjenje sljubnice epoksidnom smolom s punilom i klinastom letvicom12

Na takav način mogu se uspješno popravljati sljubnice i na podvodnom dijelu

trupa. Prethodno treba dobro očistiti drvo u sljubnici ili ga jednostavno malo odrezati

kutnom brusilicom. Na isti način sljubnica se može i proširiti ako je preuska da bi se u nju

ugurala klinasta letvica. Održavanje preklopno i letvičasto održavane oplate ne razlikuje se

od opisanog za dodirmo izvedenu oplatu, osim dijela koji se odnosi na šuperenje, kojeg

kod ovih tipova nema. Brtvljenje između platica ovdje je postignuto vrlo tijesnim spojem

koji održavaju ljepilo, brtvena podloga i zakovice, odnosno čavli kod letvičaste oplate.

Održavanje je zbog toga jednostavnije, ali samo dok je drvo zdravo. Kada jednom takve

oplate zahvati truljenje ili budu jače oštećene od udarca, popravak je znatno složeniji jer

prvo treba odvojiti zakovice ili čavle koji spajaju zdravi i oštećeni dio platica. Zakovice se

mogu jedna po jedna raskovati pazeći da se ne rašire stare rupe jer će na to mjesto

ponovno doći zakovice. Kod letvičaste izvedbe čavle treba rezati tako da se list pile ugura

između zdrave i ištećene letvice. U pravilu, novopostavljene letvice više nije moguće

čavlima spojiti s ostalim dijelom oplate, pa krojenje i ljepljenje mora biti precizno.

Preporučljivo je na dijelovima gdje se spajaju stara i nova oplata, s unutrašnje strane,

postaviti i podložne letvice, koje se treba zalijepititi preko spoja i dodatno učvrstiti s 12 Ivičević – Bakulić, M. (2003.) Održavanje trupa i palube drvenih i stakloplastičnih brodica. Diplomski rad. Dubrovnik, Sveučilište u Dubrovniku

31

nekoliko vijaka za drvo. Stari način križne gradnje s trakama od punog drva i pamučnim

platnom između njih, radi boljeg brtvljenja, vrlo je teško dobro popraviti na isti način kako

je izvedena oplata, a ako su u pitanju veće površine možda i nemoguće. U takvom slučaju

se koriste drugi materijali, furnir i tanja šperploča, koje treba u slojevima ljepiti

epoksidnim ljepilom preko postojećih ili privremeno postavljenih rebara i dužnica. Spoj sa

starom oplatom može se dobro izvesti, rubove zdravog dijela treba ukoso izbrusiti u širini

od 8 – 10 debljina oplate, a zakrpe od furnira stepenasto iskrojiti kako se to radi pri

popravku oplate od vodootporne šperploče.

3.1.3. POPRAVAK PALUBE

Prema iskustvima brodograditelja, prosječan vijek trajnosti brtvila i najbolje

izrađene letvičaste palube iznosi oko desetak godina. Kad se brtvilo počne povećano

odljepljivati najbolje je obnoviti ga na čitavoj palubi. To je opsežan posao, ali ga može

obavitit i spretniji amater ako želi uštedjeti dosta novca; od cijene za koju bi za posao

platio stručnjaku na materijal otpada tek oko 15 %. Najčešći kvar je mjestimično

odljepljivanje mase od ruba sljubnice. Takva mjesta zapaze se po tome što okolno drvo

ostaje duže vlažno zbog vode koja se skuplja ispod brtvila. Na sumnjivom mjestu potrebno

je izvući djelić brtvila i provjeriti da li se duboko u sljubnici zadržava voda i prljavština. Ako

se u dnu nalazi pamučna vrpca, dovoljno je provjeriti da li je pamuk mokar. Sve su to

znakovi propuštanja brtvene mase. Obloga tikovih letvica na stakloplastičnoj palubi

ponegdje završava uz okomitu stijenu nadgrađene kabine ili kormilarnice. Tu se rado

stvaraju džepovi u kojima se skuplja voda koja katkad procuri ispod obloge. Potrebno je

pronaći takva mjesta i dobro ih obložiti brtvenom masom, ali masu nanositi samo na

očišćena i suha mjesta. Ako je stijena palube na stakloplastičnoj brodici izvedena kao

sendvič s jezgrom, događa se da voda prodre i u sendvič. Udaranjem manjim čekićem po

donjoj, unutrašnjoj strani palube, otkrivaju se ''rane'' i tu se umjesto punog i tvrdog zvuka

čuje ''šuplji'' i ''meki'' zvuk. Popravak palube s već raslojenom sendvič jezgrom velik je

posao i za profesionalca. Prosječan nautičar može ipak uspješno sanirati pojedine dijelove

i otkloniti slaba mjesta prije nego što su uzrokovala veću štetu. Sljubnice treba očistiti od

starog brtvila i temeljito oprati acetonom i trikloretilenom. Preporučljivo je skinuti ograde

i dr. jer brtvilo treba obnoviti i na mjestima koja pokriva takva oprema. Kao alat za

32

iskopavanje stare brtvene mase može se upotrijebiti bilo kakav alat zaobljenog

naoštrenog vrha. Vrh takvog alata se pažljivo ugura u staru brtvenu masu ali tako da dođe

između mase i rubne površine drva. Potrebno je iskrivljeni dio nakositi prema drvu tako

da struže, ali ne i da se zareže u površinu. Struganje treba nastaviti dok se stara masa

potpuno ne odstrani. Činjenica je da je za ovakve radove poželjna određena praksa s

ovakvim tipom poslova. Tamo gdje je pronađena prljavštvina na stranicama ili na dnu

sljubnice, masa ne drži dobro i treba je iskopati. Kad se dođe do zdravog dijela, potrebno

je iskopati još malo zbog sigurnijeg povezivanja stare i nove brtvene mase koja će se

dodati. Kad se prašina od prethdonog rada temeljito očisti,stavljamo zaštitnu traku na

sam rub sljubnice s jedne i druge strane da ne zamažemo drvo masom. Prije nove brtvene

mase se može staviti primer, jednokomponentan ili dvokomponentan, ovisno o uvjetima

rada. Dvokomponentnu brtvenu masu potrebno je dobro izmješati prije upotrebe. U

slučaju da je pregusta da bi se ulijevala u sljubnicu potrebno ju je unositi lopaticom. Rjeđa

masa može se naliti u kašeticu, namjestiti u pištolj i tako utiskivati. Jednokomponentne

mase se obično isporučuju u tubama s vrškom. Vrh tube je potrebno lijepo odrezati i

oblikovati da liježe u sljubnicu. Pri ulijevanju mase nastoji se da masa ide od dna sljubnice

prema gore. Pištolj ili tube se povlače što jednoličnije kako se nebi stvarali zračni

mjehurići. U pravilu se uvijek nanosi malo više mase jer se ona slegne ili stisne. Nanesenu

masu je najbolje ostaviti nekolioko dana pa se tek onda čisti i skida višak oštrim strugačem

ili dlijetom. Ukoliko se nema dovoljno vremena, površina se može odmah poravnati

lopaticom pritiskajući masu u sljubnicu. Nakon izravnavanja mase skida se maskirna vrpca.

Letvice koje su naprsnule zbog naprezanja ili lošeg materijala najbolje je odmah

zamijeniti. Naprslina obično ne prolazi cijelom dužinom i lako se može utvrditi također po

tome što takvo mjesto ostaje vlažno i kad je paluba suha. Dovoljno je izrezati oštećeni dio,

na način da se prvo izvade vijci na dijelu gdje se planira popravak, a potom se dlijetom

pažljivo izdubi i izbije oštećeni dio. Paluba se očisti od starog ljepila i brtvila, poravna se

odstranjeni dio te se potom zalijepio iskrojena nova letvica, zaviju vijci, čepovi, novo

brtvilo i sve se zagladi brušenjem. Ovakva izmjena dijela letvice je brub, ali neizbježan

postupak jer ako se ne napravi voda će ulaziti ispod letvica i s vremenom pričiniti mnogo

veću štetu. Na letvičastoj palubi ponekad ispadne drveni čep iznad glave vijka ili pak po

dužem zadržavanju vode može se zaključiti da nije vodonepropusan. I kod ovakvih

situacija preporuča se čim prije popraviti oštećeno mjesto jer će voda prolazeći uz viijak

33

doći do sendvič sloja ili oplate. Kitanje, zapunjavanje smolama i ljepilima, čemu se često

pribjegava kod ranije opisanog naprsnuća letvica i oštećenog čepa, može biti samo

privremeno, ali nikako i trajno rješenje. Ponekad u manjim slučajevima to i uspije, ali to ne

treba smatrati uobičajenom praksom. Izmjena čepa je jednostavna; izvadi se vijak, izbuši

rupa nekoliko milimetara dublje te se vijak ponovno uvrne. Zatim se očiste stranice rupe

gdje dolazi čep, izradi se novi te se zalijepi na svoje mjesto s malo epoksidnog ljepila. Bolje

je da se čep ne nabija prečvrsto jer će kasnije od vode nabubriti. Prije nego se ljepilo

skruti, dlijetom se odbije višak čepa i poravna se brušenjem. Na taj način se u rubove oko

čepa ugura i malo piljevine, koja će se izmiješati s ljepilom i poravnati eventualno neravne

rubove.

3.1.4. POPRAVAK REBRA

Napuklo drveno rebro koje se lako uočava već i po sljubnicama koje ''zijevaju'' jače

od ostalih, ne zamjenjuje se s novim rebrom već popravlja ugradnjom dodatnog, tzv.

''slijepog'' rebra na oštećenom dijelu. Dobro je da se to dodatno rebro ispili lisnatom

pilom, kako je to to prikazano na crtežu, te nakon toga ugradi. Po potrebi može se

prethodno i kuhati zbog boljeg savijanja. Prorez olakšava savijanje i umanjuje naprezanja

kojima je staro rebro bilo izloženo. Učvršćuje se zakovicama, koje ponovno povlače

platice, a neprirodno veliki zijev sljubnice se gubi. Dodatno se rebro ne učvršćuje za staro.

Slika br. 16 – Popravak napuklog rebra u drvenoj brodici13


34

3.1.5. OŠTEĆENJE TRUPA OD ŠPERPLOČE

Dublja i veća oštećenja na oplati trupa ne smiju se popravljati kitom, kao ona

manja, površinska, gdje dubina oštećenja ne prelazi 1/3 debljine oplate. Ukoliko su

potrebni veći zahvati, treba izrezati čitav dio u kvadratni ili ovalni oblik. Odrezani rub se

zatim brušenjem nakosi u dužini koja odgovara zbroju 10 debljina; npr. kod oplate od 10

mm skošenje treba iznositi 10 cm. Naravno, pri ovom je poslu potrebno malo vještine i

strpljivosti. Što je površina kosine ravnija i manje grbava ljepljenje će biti bolje. Zatim

slijedi izrada istog takvog skošenja na zakrpi, komadu ploče iste debljine izrađene u

veličini oštećenja koje treba zakrpati i kosine na oplati dobivene brušenje. Potrebno je

pripaziti da ploča lijepo prilegne na pripremljeni otvor. Tek nakon toga slijedi ljepljenje

vodootopornim ljepilom. Dok se ljepilo suši treba osigurati i pritisak na ploču zakrpe.

Umjesto ploče mogu se koristiti furniri ili tanje šperploče, stepenasto iskrojene i ljepljene

jedna na drugu.

Slika br. 17 – Zakrpa šperploče14


35

Ovakav način popravka preporuča se i za laminiranu križnu izvedbu oplate. Pokušaj

da se izbjegne dugotrajan posao košenja, a zakrpa samo plastificira s obje strane, moguć

je, ali ne i pouzdan. Nikad ga ne treba primjenjivati na podvodnom dijelu trupu. Slično je i

sa zakrpom koju podupire veća ploča s unutrašnje strane, gdje to raspored rebara

dozvoljava, i gdje se uz ljepilo obavezno koriste zakovice kroz oba sloja šperploče (oplatu i

podmetnute ploče). I ovakav način je uputnije primjenjivati samo na nadvodnim

dijelovima, iako je jači od onoga sa slojevima stakloplastike. Opisani način popravka

šperploče primjenjuje se i za popravak lameliranih oplata furnirima ili tanjom šperpločom,

s istim materijalom i tipom ljepila. Komadi furnira ili tanke šperploče iskroje se u raznim

veličinama kako bi se postupno pokrivali izbrušeni dio zdravog dijela trupa. Dobro

popravljeno mjesto kasnije se uopće ne primjećuje.

3.1.6. POPRAVAK OŠTEĆENE DRVENE OPLATE

Primjer oštećenja drvene oplate:

Slika br. 18 – Popravak oštećene drvene oplate15


36

1. Oštećenje na platici oplate, iako možda zahvaća čitavu dužinu između dva rebra, ne

smije se popravljati na rebrima.

2. Oštećeni dio se reže dalje, između dva rebra. Zatim se izbuše rupe kroz koje može ući

uska lisnata pila.

3. Prvo se montiraju podloške i učvrste zakovica. Podloška mora biti dovoljno velika,

približno kako je to vidljivo na slici iznad.

4. Novi dio se iskroji prema izrezanom i zatim se učvrsti na podloške također zakovicama,

te na rebra kako je to bilo i ranije. Sljubnice se na kraju ispunjaju šuperivom, ali i rubovi

gdje se okomito sastaju stara i nova platica kakos e more ne bi uvuklo ispod šuperiva.

3.1.7. SUHO TRULJENJE DRVA

To je gljivično oboljenje drva, prisutno na mnogim starijim drvenim brodicama.

Ono je ograničeno na dijelove koji nisu stalno u vodi već su samo djelomično vlažni uz

prisustvo kisika. Znači na mjestima iznad vodene linije koja su izložena prskanju. To

oboljenje napreduje polako, ali sigurno. Mjesta koja su počela truliti na takav način mogu

se prepoznati po smeđoj boji. Sredstva koja se koriste protiv takvih oboljenja većinom su

otrovi, ali nisu uvijek djelotvorni pa čak i kada se oboljela mjesta redovno natapaju. Veći

uspjeh u suzbijanju imaju tek impregniranje i zasićenje oboljelih mjesta epokisdnom

smolom, koja štiti ta mjesta od gljivica a i samog doticaja kisika. Dijelovi koji se žele

obraditi na takav način trebaju se najprije dobro osušiti, a tamo gdje su gljivice zahvatile i

u dubinu, preporuča se izbušitit rupe promjera 2 – 3 mm na svakih 2 cm zbog boljeg

sušenja. Nakon sušenja, drvo se nekoliko puta treba dobro premazati epoksidnom

smolom, npr. West 105 – 206. Ovakva liječenja treba primjenjivati samo na dijelovima koji

se mogu zamijenitit novima (kobilica i rebra trupa), što je ipak sigurniji način. Uz rebro

koje se ''liječi'' dobro je ugraditi i jedno zdravo, tzv. ''slijepo'' rebro, za slučaj da liječeno

istrune. Ponekad se oboljeli i istrunuli dijelovi mogu potpuno izrezati te se saniraju na

37

način opisan u prethodnim odlomcima ovog rada. Nakon toga površina se ostavi da se

dobro osuši, te se od zdravog drva oblikuje komad kojim će se nakon sušenja zakrpati

izrezano mjesto. Osušene površine se dobro natope epoksidnom smolom, zakrpa također

te se zatim ulijepi u izrezani dio.

3.2. PLASTIFICIRANJE DRVENIH POVRŠINA I DRVENOG BRODA

Plastificirati brod je jedna od diskutabilnijih tema kada se priča o drvenim

brodovima. Drveni brod u svom izvornom obliku je, mnogi će reći: ''brod koji ima dušu'',

koji postaje nešto sasvim drugo kada se plastificira, no drveni brod koji nije plastificiran

troši puno više vremena vlasniku ako se on misli brinuti oko njega baš kako treba. Može

se diskutirati i o samom značenju što znači plastificirati drvo, a što zaštiti ga. Kada se

spomene plastificiranje, prvo na um pada poliesterska smola koja se u kombinaciji sa

stakloplastičnim mat i rov vlaknima, u više ''ruku'' nanosi na trup broda. Bitno je naglasiti

da je ta metoda zastarjela, a i nije toliko učinkovita. Brod je sustav od puno drvenih

elemenata, čak i više vrsta drva koje svako ima dilataciju te pod utjecajem vlage, sunca,

mora, poliesterska ''košulja'' nije dugog vijeka. Sama po sebi, poliesterska smola je kruta,

a i sklona je osmotskom upijanju vlage. Ako cijeli proces nije pravilno odrađen, pogotovo

ako drvo nije dovoljno suho, plastificiranje takvog broda je kratkoročno te će se nakon 5 –

6 sezona imati veći problem koji nosi više održavanja i novca nego na samome početku.

Bilo da se radi zaštita ili plastificiranje različitim vrstama smola, najbitnija stvar je da je

vlaga u drvetu što manja. Neki majstori detaljno prate vlagometrom vlagu, te se na takav

posao odlučuju tek kad je vlaga ispod 8 %. To se može postići jedino dugim sušenjem

drveta i to podrazumijeva da je brod duže vremena izvan mora. Druga najbitnija stvar je

da su svi drveni elementi, tj. cijeli brod od zdravih elemenata, bez tragova truljenja,

masnoće ili ostalih oboljenja i onečišćenja, te svaki element mora biti obrušen do zdravog

drva. Najbolje rješenje je rastavljanje gotovo svih konstruktivnih elemenata da bi se

moglo pristupiti svim površinama sa svih strana. Kada se uzme u obzir da treba mijenjati

neke dijelove trupa, oplate ili cijeli niz konstrukcijskih elemenata, dolazimo do pitanja

koliko je uopće potrebno takav brod dalje plastificirati te trošiti novac na materijal. Tu se

38

radi o pronalaženju nekakvog kompromisa između novca kojeg je potrebno uložiti i

vremenu koji smo spremni odvojiti za održavanje kroz idućih 10ak godina. Golo drvo bez

plastificiranja iziskiva svako par godina preglede trupa, šuperenje, mijenjanje propalih

dijelova dok dobro plastificiran brod, uz neko osnovno održavanje može trajati

desetljećima bez nekih velikih popravaka. Uz dugo sušenje, pojavljuju se pukotine i

razmaci među površinama koje je potrebno ispuniti. To se najbolje radi sa epoksidnim

smolama te miješanjem u tu smjesu drvenog praha (ostaci od brušenja te obrade drva koji

smo ugradili na brod) ili za to predviđenog punila. To nikako nije preporučljivo raditi sa

poliesterskom smolom i kitovima jer kao što smo već spomenuli, smole na bazi poliestera

su kruće, ne dozvoljavaju dilataciju drva i površina te se nikako ne slažu s vlagom. Brod se

okreće kobilicom gore, a prije se skidaju svi dijelovi koji bi tome mogli smetati, npr. kabina

ili slično. Nakon krpanja i brušenja neravnina, površina je spremna za nanošenje platna i

smole koje je prethodno potrebno izmjeriti i izrezati po dijelovim broda da bi se olakšao

proces plastificiranja i smanjila mogućnost greške. Cijela površina se prelazi sa

epoksidnom smolom na koju se polaže platno. Platna koja se koriste kod plastificiranja sa

epoksidnom smolom su lakša i tanja od onih za plastificiranje sa poliesterskom smolom,

oko 80 gramska, koja su čak i poslije premazivanja slojem epoksi smole skoro pa prozirna.

Kod međupremaza je potrebno pratiti vrijeme sušenja i koliko je vremena maksimalno

dozvoljeno do nanošenja drugog međupremaza, što se može iščitati sa ambalaže

proizvoda. Površine se kitaju mješavinom epoksi smole i punila koje se može kupiti u

trgovini (npr. microsilica od Veneziania) ili se u smolu može staviti drvena prašina

potrebne gradacije. Kod plastificiranja sa epoksi smolom nije potrebno dodavati puno

slojeva platna kao što je to slušaj sa poliesterskom smolom jer epoksi smolu karakterizira

puno veća čvrstoća i otpornost. Na vanjski trup i kobilicu se stavlja više slojeva platna

nego na unutarnje površine. Brod se uspravlja te se cijeli postupak krpljenja, brtvljenja,

kitanja i brušanja ponavlja i izvodi na toj strani broda. Nakon toga se nanose slojevi smole

i platna. Potrebno je nekad i dignuti više konstrukcijskih elemenata da bi se moglo

pristupiti svim površinama broda. Kod polaganja platna najbitnije je da je sav zrak istisnut

a to se postiže dugotrajnim tapkanjem pinelom kod manjih površina ili za to predviđenim

valjcima. Samo polaganje vlakana i slojeva plastike se ponavlja u za to predviđenim

vremenskim intervalima kako piše na ambalaži proizvoda, te se ponavlja koliko je puta

potrebno. Kao što je već naglašeno, potrebno je puno manje slojeva epoksidne smole i

39

vlakana nego kada se radi poliesterskom smolom. Potrebne rupice i frakture se po

potrebi jos kitaju i bruse te je površina spremna za bojanje ili lakiranje. Jedina mana

epoksidne smole je to da nije otporna na sunčeve UV zrake te je lakiranje ili bojanje

obavezno bojama ili premazima koji su UV otporni. Površine koje su plastificirane jednim

slojem tankog platna i premazane smolom su ostale prozirne te se one mogu premazati s

više ruka bezbojnog dvokomponentnog laka. Površine koje su kitane više puta i koje se

bojaju u željenu boju također je potrebno premazati više puta i između ruka, nakon

sušenja prethodnog namaza površine zagladiti finim brusnim papirima. Na kraju, i

obojana površina se može izlakirati bezbojnim lakom da bi se postigao visoki sjaj površine.

Slika br. 19 – Polaganje prvog sloja platna na drveni trup16

Neki brodovi u konačnici, računajući sve nanešene slojeve, bilo smole ili boje,

imaju i do 20 slojeva premaza na površinama. Cijeli proces plastificiranja se može obaviti i

poliesterskom smolom koja je višestruko jeftinija, ali puno kraćeg vijeka zbog svojih

svojstava. Dobro plastificiran brod poliesterskom smolom zahtjeva uz održavanje neke

16 Web izvor: http://forum.ribolovnamoru.com/viewtopic.php?f=7&t=1343&start=135 (Posjet: 01.04.2013.)

40

popravke na plastificiranim površinama već nakon par sezona dok dobro plastificiran brod

epoksidnim smolama ne zahtjeva popravke na površinama i do 10-ak sezona. Sve ovisi o

dobroj pripremi i pravilnoj proceduri. Kad bi se pravila statistika i analiziralo kojim se

materijalima plastificira općenito, Hrvatska jos malo zaostaje po, može se reći, svjetskim

trendovima te se uvelike jos rabi poliesterska smola, baš zbog velike razlike u cijeni

materijala.

Slika br. 20 – Impregniranje drvenih elemenata epoksidnom smolom

Bitno je naglasiti jednu stvar, koja je također jedna od diskutabilnijih tema, a to je

da li je plastificiran brod teži od onoga koji nije plastificiran. To je stvar čiste matematike u

koju se sada neće ulaziti, ali bitno je reći da je je suhi, pravilno plastificiran brod puno lakši

od drvenog broda jer se količina, tj. težina smole i vlakana nikada nemože približiti težini

vode koju u sebe ''povuče'' drveni neplastificiran brod. Za polemizirati je i da li se brod

mora plastificirati iznutra i izvana; zagovaratelji teorije da se brod plastificira samo izvana

kažu da se mora ostaviti jedna strana neplastificirana da bi drvo moglo disati jer će i

najmanji postotak vlage utjecati na to da ce tijekom vremena ''zatvoreno'' drvo istrunuti,

ali to se vrlo jednostavno može objasniti. Proces truljenja je proces oksidacije, a pošto je

41

drvo plastificirano za svih strana i plastificira se samo suho drvo, proces oksidacije je

onemogućen.

3.3. PRIPREMA I BOJANJE DRVENOG BRODA

Kod bojanja, osnovno je da se postigne dovoljno debeo i zdrav sloj boje koji će

izdržati cijelu i više sezona. Ako je posao obavljen dobro od početka, dakle od gole

površine drva i upotrijebljena kvalitetna boja (temeljna, međupremazna i emajl boja na

kraju), nekoliko sezona može proći bez gotovo ikakvih zahvata, osim eventualnih

popravaka od udaraca i ogrebotina. Naravno, pretpostavka je da trup prije bojenja bude

pažljivo pripremljen, a šuperivo u sljubnicama zdravo i čisto. Za mjestimičan popravak

boje prvo je potrebno lopaticom odstraniti sve oljuštene dijelove ili one koje se ne drže

čvrsto za drvo, a zatim na suho odgovarajućim brusnim papirima obrusiti najmanje čitav

namaz boje. Obrušenu površinu treba očistiti i zatim nanijeti završnu emajl boju. Nakon

nanošenja međupremaza, ako je to potrebno, kitom i lopaticom se poravnava

popravljeno mjesto, kako bi se ujednačilo s okolnom površinom. Ukoliko je oštećeno

mjesto moralo biti očišćeno do drva, potrebno ga je osušiti i zatim obraditi brušenjem te

temeljnim premazom. Ako se stara boja uvelike ljušti , izgubljena je na mnogo mjesta ili

ponegdje treba popraviti šuperenje – često od brojnih popravaka površina više nije glatka

i izgleda grubo – čitav sloj boje potrebno je spaliti plamenikom i rastopljenu boju odignuti

od površine drva metalnom lopaticom. Bitno je da se plamenik ili puhalo ne drži predugo

na jednom mjestu, kako bi se izbjeglo spaljivanje drva, već samo koliko je potrebno da sloj

boje ''zakuha'' i pojave se mjehurići. Ovaj posao se uvijek radi duž gotova drva, a ne

poprijeko. Nakon toga strugalom se očisti gdje je to potrebno, a čitav trup se prebrusi

grubim brusnim papirom. Prašina se očisti gdje je to potrebno, a čitav trup se prebrusi

grubim brusnim papirom. Prašina se očisti suhom četkom i čistom krpom te se potom

nanosi primer za drvo. Ovaj dio se radi istog dana kako kiša nebi zatekla goli trup. Kada je

primer suh, nanosi se još jedan namaz (sloj) te se pregledava šuperivo. Potrebno je

popraviti ili obnoviti sva mekana mjesta te kitati gdje je to potrebno. Nakon toga se obrusi

na suho čitav trup te ponovno kita gdje je to potrebno. Zatim se brusi srednje grubim ili

42

finim brusnim papirom – ovisno o vrsti drva: tvrđe drvo finijim brusnim papirom. Brusi se

vibracionom busilicom ili ručno (brusni papir preko četvrtastog komada drva). Tamo gdje

se pojavi golo drvo prestaje se brusiti, premaže se primerom, pričeka da se osuši te

ponovno brusi sve dok se ne prestanu pojavljivati gola mjesta. Na taj način dobiva se

dobra vodootporna osnova i glatka površina. Što i jest pretpostavka za dobar ''emajl

finish''. Nakon toga na nadvodni dio trupa nanose se dva premaza temeljne boje za drvo i

prvi međupremazne boje, uz obavezno brušenje finim brusnim papirom između svakog

sloja. Slijedi prvi namaz emajl boje koja se posvuda polagano nanosi. Kada je premaz suh,

potrebno je obrusiti finim brusnim papirom i pažljivo isprašiti. Na kraju dolazi drugi,

posljednji namaz emajl boje. Za podvodni dio trupa odabere se temeljna boja prema

preporuci proizvođača antivegetativnog premaza koji će se kasnije upotrijebiti. Nanose se

najmanje dva premaza temeljne boje s brušenjem između svakog kako bi se osigurala

vodonepropusnost. Otrovni, antivegetativni premazi nisu vodonepropusni. Za bojanje

drva najpogodnije su jednokomponentne poliuretanske boje (dvokomponentne boje su

prekrute i brzo pucaju), slabije, ali zato i jeftinije, tzv. boje za vanjske radove na uljnoj ili

sintetskoj osnovi. Preporučljivo je uvijek koristiti čitavu paletu istog proizvođača, od

primera i temeljne boje do završnog emajla. Najprikladnije je penilo (četka) širine 5-6 cm,

koje se prije upotrebe treba dobro očistiti od neučvršćenih dlaka. Za toplog vremena boja

se se brzo skrućuje. Radi li se dvokomponentnim bojama potrebno ih je brzo nanositi da

bi se tokom rada održao tzv.''mokri rub''. To znači da se završni dio mora stopiti sa

sljedećim. Ukoliko je rub već postao ljepljiv, ostat će uzdignuti trag na površini, to znači da

treba raditi u manjiim dijelovima ako se boja brzo stvrdnjava. Koliko se boje treba

pripremiti najbolje se utvrdi tokom bojenja. Radi se po suhom i mirnom danu bez vjetra.

Boju prije upotrebe treba dobro promiješati, a povremeno i tokom bojenja s tim da je

nakon jačeg mješanja treba ostaviti da miruje nekoliko minuta kako bi mjehurići isplivali

na površinu. Bojati treba samo suhe, čiste i od prašine očišćene površine. Brusi se i

premazuje sljedeći namaz (sloj) samo kad je prethodni potpuno suh.

43

3.4. BEZBOJNO LAKIRANJE DRVENOG BRODA I DRVENIH POVRŠINA

Ovaj se postupak sve češće izvodi raznim impregnirajućim lazurnim materijalima. Na ovaj

način se radi brže i jednostavnije nego bezbojnim lakom, ali je i s najkvalitetnijim

sredstvom trajnost premaza manja – obnavljati se treba svake sezone – a po završnoj

ljepoti sjaja ne može se usporediti s lakom. Za nanošenje lazurnog sredstva najšešće je

dovoljno očistiti površinu brušenjem (ako je prije toga bio korišten bezbojni lak, potrebno

ga je potpuno ukloniti), isprašiti i premazati najmanje tri puta. Ovisno o vrsti lazure

sušenje između premaza traje od 12 – 24 sata. Impregnirajuća sredstva su praktična za

drve dijelove izložene stalnom habanju i potrebno ih je svake godine ponovno lakirati,

npr. podne rešetke kabine ili kad se nema vremena stavljati lak. No, debljina i čvrstoća

sloja nisu dovoljne da bi se zaštitilo drvo na duže vrijeme. Premazi bezbojnog laka, za

razliku od lazura, čine debeo sloj i ako spriječimo grubo mehaničko oštećenje lakirano

drvo će ostati dugo vremena efektno zaštićeno od djelovanja mora, vode i sunca.

Slika br. 21 – Drvene podnice – ''pajoli'' spremni za impregnaciju lanenim uljem i lakiranjem

Mjestimična oštećenja mogu se uspješno popraviti tako da se skinu svi dijelovi

sloja koji se ne drže čvrsto za drvo. Skinuti treba i dijelove koji su pobijelili i postali

neprozirni ( što znači da su se odvojili od drva). Potrebno je dobro izbrusiti brusnim

papirom kako bi se dobila čista površina, odnosno njena prirodna boja na mjestima koja

su potamnila ili pobijelila od mora, vode ili sunca. Nakon toga slijedi nanošenje bezbojnog

laka. Suprotno čestim tvrdnjama, bezbojni lak namijenjen vanjskim radovima izdrži više

sezona i na mjestima gdje je preko cijele sezone izložen djelovanju mora, vode i sunca, uz

uvjet da je pravilno nanesen i da je na dobro pripremljenoj površini. Osnovno je brušenje

44

finim brusnim papirom između svakog sloja i stavljanje idućeg tek kad je prethodni

potpuno suh.

Drvene površine koje se namjeravaju obojiti lakom valja najprije temeljito očistiti i

prebrusiti srednje grubim brusnim papirom (na suho). Osim brušenjem stari lak se može

skinuti i odstranjivačem laka i metalnom strugalicom. Odstranjivač se ne smije ostavljati

duže od jednog sata, a dovoljno je 5 do 10 minuta. Treba paziti da odstranjivač ne dođe u

doticaj sa stakloplastikom jer će je nagristi. Nakon rada s odstranjivačem, površine drva se

isperu slabom otopinom amonijačne vode ili sredstvom koje navodi proizvođač. Nakon

toga obrusi se srednje grubim brusnim papirom. Treba paziti da drvo bude suho, ako su

veće površine bile ogoljene sigurno su preko zime upile dosta vode pa je potrebno

nekoliko uzastopnih sunčanih dana da bi se dobila odgovarajuća suhoća drva. Obrušena i

očišćena površina ispraši se suhom četkom. Zatim se namoči čista krpa u razrijeđivač i

lagano prebriše. Prvi, tanki namaz (sloj) blago se razrijedi s 10 – 15 % razrijeđivača kako bi

se lakše upio u drvo. Ako je vrijeme hladno, malo se zagrije kantica s pripremljenim

lakom.

Slika br. 22 – Impregnirana i lakirana drvena ukrasna tabla

Kada se namaz osuši obrusi se finim brusnim papirom te se poravnaju eventualno

zaostale izbočine. Prašina se pažljivo odstrani suhom četkom. Idući premazi nanose se bez

razrijeđivanja i ako je moguće svaki novi sloj nanosi se novim kistom ili dobro očišenim od

prethodnog lakiranja. Svaki novi sloj nanosi se tanko, razmazujući lak na kraju uvijek u

smjeru godova drva te se pazi da se to ne radi na vjetru. Najbolje je nanijeti četiri tanka

premaza, ne računajući prvi razrijeđeni, te se brusi najfinijim brusnim papirom prije

45

svakog novog premaza. Dvokomponentni poliuretanski lak sigurno je najtvrđa i na more

najotpornija vrsta laka koja postoji na tržištu, no odlični rezultati postižu se i

jednokomponentnim poliuretanskim lakom. Uz pažljiv rad, mogu se ostvariti vrlo dobri

rezultati i bezbojnim lakovima na bazi prirodnih smola, koje posjeduju čak bolju

elastičnost od poliuretanskih, a uz to su obično i jeftiniji.

3.5. ANTIVEGETATIVNI PREMAZ – PRIPREMA I NANOŠENJE NA DRVENE

POVRŠINE

Podvodni dio trupa je potrebno obojati za to predviđenim antivegetativnim

premazima. Kao što je i mnogo puta dosad navedeno, najbitnija je priprema površine za

bojanje. Fino izbrušena, kitovana i osušena površina se prvo treba tretirati primerom za

drvo koji se nanosi u više slojeva, 2 ili 3. Ako je potrebno još popraviti neka oštećenja to se

izvodi opet kitovanjem i brušenjem finim brusnim papirima. Za podvodne dijelove trupa

se koriste malo drugačiji antivegetativni premazi nego su to kao kod stakloplastičnog

trupa. Oni su po svojem obliku malo mekši i pomalo drugačijeg kemijskog sastava. Glavni

nedostatak tih premaza je da oni nisu vodonepropusni i zato je potrebno prije nanošenja

svakog antivegetativnog premaza površinu premazati za više ruka temeljne boje koja je

kompatibilna sa tim antivegetativnim premazom. Jedna od bitnijih stvari je da se treba

točno odabrati tip premaza koji odgovara dotičnom plovilu, uzimajući u obzir slanost

vode, temperaturu te najbitnije, brzinu plovidbe i po tim faktorima odabrati odrgovarajući

tip premaza za naše plovilo. U narodu se često čuje izraz ''koper'' koji je zapravo proizašao

iz naziva antivegetativnog premaza za drvo koji se tradicionalno koristio – ''cooperpainta''

od proizvođača Hempel. U sebi sadržava velike količine bakrenog oksida i po tome je i

dobio naziv i nije prikladan za sve vrste materijala. Karakterizira ga velika topivost te ga je,

kao kod i svih drugih premaza, poželjno nanositi u više slojeva u skladu sa vremenom

sušenja prethodnog sloja. Takvi, mekši i topljiviji premazi pogodni su za povila koja ne

premašuju brzinu od 15 čvorova. Jedan od modernih inačica antivegetativnog premaza za

drvo, koji se koristi i za druge materijale je Hempelov Hard racing koji spada u

samopolirajuće tipove premaza koji se tijekom plovile sami zaglađuju. Takvi premazi

46

koriste se za plovila koja postižu brzine veće od 15 čvorova. I drugi proizvođači imaju

slične tipove premaza sa sličnim karakteristikama, ali pod drugim imenima.

3.6. ODRŽAVANJE I ČUVANJE DRVENOG BRODA I DRVENIH POVRŠINA

Održavanje drvenog broda čine svi radovi koji su navedeni u prethodnim

poglavljima rada, ali kada se zapravo govori o održavanju, to se odnosi na samo

produljenje vijeka trajanja materijala na drvenom brodu, znači, manji popravci oštećenih

djelova te produljivanje trajanja zdravih dijelova. To se radi kada je god moguće. Kao i

svaki, drveni brod je potrebno zaštiti od samog utjecaja vode te spriječavanje njenog

prodiranja u sam materijal. To se odnosi na popravke na oštećenim mjestima, tj,popravke

boje i premaza. Tu se boja oljuštila, odigla od podloge, ispucala ili je odbijena udarcem.

Takvo oštećeno mjesto treba očistiti, osušitit i ohrapaviti brusnim papirom, a ukoliko se

okolni sloj boje ne drži uz podlogu treba ga oljuštiti. Za ponovno bojenje je najbolje

primjeniti ranije korištene materijale. Nanose se istim redoslijedom, a eventualno kitanje

radi izravnanja izvodi se nakon impregnacije ili temeljnog naliča. Boju na većoj površini

nadvodnog dijela najčešće je nemoguće nemprimjetno popraviti jer su okolne površine

oksidiranjem izmjenile prvobitnu nijansu. U takvom slučaju jedino je riješenje sve

prebrusiti dok površina ne postane hrapava i zatim se posvuda nanijeti sloj – dva završne

emajl boje. U podvodnom dijelu trupa otrgnuti ili uzdignuti sloj boje, odnosno

bitumenskog ili temeljnog premaza, treba također obnoviti istim sredstvima prije

nanošenja otrovnog, antivegetativnog premaza17. Bez obzira na vrstu sredstava, podloga

na koju se nanosi zaštitni premaz mora biti suha i čista. Kitanje radi izravnavanja, npr. kod

lamelirane gradnje, najbolje je izbjegavati pošto će more ili voda najvjerojatnije omekšati

kit nakon nekog vremena. Drvenom brodu boja je osnovna i jedina zaštita od štetnog

djelovanja mora (vode) pa ne treba propustiti da se svaka otvorena površina osuši i

ponovno prekrije bojom. Jedino se na taj način mogu spriječiti veće štete. Kante s bojom,

17 Web izvor: file://localhost/C:/Users/Josip/Desktop/Magistarski%20rad/WEST%20SYSTEM%20_%20Projects%20-%20Boat%20Repair.mht (Posjet: 15.04.2013.)

47

četke, kistovi nerazdvojni su pratilac drvenog broda. Ako duže vremena boravi na kopnu,

drveni brod je u opasnosti da se razasuši, pogotovo ako je na otvorenom gdje je na

direktnom utjecaju sunca. Kod odlaganja, procedura je ista kao kod stakloplastičnih

brodova, što je opisano ranije u radu. Težina mora biti pravilno raspoređena na kobilici te

bočni potpornji na mjestima gdje su rebra broda.

4. STAKLO I PLEKSIGLASS (AKRILNE PLOČE)

4.1. KOROZIJA I DRUGA OŠTEĆENJA

Kod brodova, staklene ili površine od pleksiglasa najčešće susrećemo na prozorima,

raznim predgradama i na otvorima. Staklo samo po sebi spada u jedne od najotpornijih

materijala, ali dugotrajna okruženost morem, suncem, vlagom i za staklo predstavlja

''opasnu'' sredinu. Što se tiče otpornosti, staklo je jako otporan materijal, ali ipak ima svoj

vijek trajanja. Staklo je otporno na kiseline, soli i njihove rastvore i kratkotrajno

djelovanje. Međutim, vlaga i voda prilikom neprikladnog skladištenja mogu izazvati

koroziju i to od 8 μm godišnje, što se očituje povećanom grubosti površine. Na

površinama se formira prvo sivkasti film, a zatim film bijele boje, koji se teško uklanja.

Slika br. 23 – Akrilne ploče se na tržištu mogu naći u različitim bojama

48

Promjena u kemijskoj strukturi gotovo i da ne nema, ali zato su itekako vidljive.

Pleksiglass (akrilne ploče) je materijal sličnih vizualnih svojstava kao staklo koji se sve više

koristi u brodskoj industriji. U svom izvornom obliku je proziran i bezbojan, i od stakla

znatno lakši. Što se tiče termičke otpornosti, pleksiglass je manje otporan od stakla na

visoke temperature i to se itekako vidi nakon duže izloženosti suncu. Kako je mekši,

pleksiglass je tako i manje otporan na struganje i habanje. Na manjim brodovima i

brodicama ćemo zasigurno češće susresti pleksiglass od stakla, dok su na većim

brodovima česte izvedbe stakla na prozorima u ''sendvič'' izvedbi koje u takvoj izvedbi

ima dobra izolacijska svojstva. Često se susreće i borosilikatno staklo koje je još otpornije

na kemijske utjecaje od običnog stakla. Može se zaključiti da su zapravo sve promjene na

ovim materijalima površinske, bile da su zbog ogrebotina ili temperaturne izloženosti.

Veliki dio tih oštećenja se može popraviti poliranjem.

4.2. POLIRANJE I ZAŠTITA POVRŠINA OD STAKLA I PLEKSIGLASSA

Kao što je rečeno, oštećenja na staklu i pleksiglassu su površinska oštećenja,

mikronske dubine. Dublja oštećenja koja ugrožavaju cijelu formu, tj.čvrstoću staklne

površine se ne mogu nikako tretirati te je potrebno zamijeniti cijelu staklenu plohu.

Polirati se može opet pastama i brusnim papirima fine gradacije. Koriste se jako fini brusni

papiri i paste za poliranje. Pleksiglass je mekši materijal pa sa njim treba biti puno

oprezniji. Kao početnu gradaciju koriste se brusni papiri od 1000 pa na više te se završno

poliranje vrši sa finom pastom za poliranje bez abrazivnih čestica. Postoje metode

zaglađivanja pleksiglassa sa malim plamenikom koji ima veću temperaturu gorenja te se

rastapa površinski sloj pleksiglassa te se sam zaglađuje. Na tržištu su prisutni i premazi te

nano preparati za poliranje koji u sebi sadrže sitne čestice koje su manje nego kod

klasičnih abrazivnih sredstava te usput i odbijaju nečistoće i vodu, tj. hidrofobna su. S

takvim sredstvima se mogu mazati i zaštićivati stakla od kabina te uvelike olakšavaju samu

plovidbu kod kišnog vremena.

49

5. KOVINE I KOROZIJA

5.1. KOROZIJA, OBRADA MATERIJALA I ZAŠTITA OD KOROZIJE

Korozija je štetno i nepoželjno trošenje različitih konstrukcijskih materijala

(osobito kovina) kemijskim djelovanjem plinova, para ili kapljevina iz okoliša. Očituje se

najčešće nagrizanjem i razaranjem površine, čime se mijenjaju svojstva materijala, te

uporabna svojstva uređaja i tehničkih sustava koji su od njih izrađeni. U užem smislu,

korozija je trošenje kovina, a može biti kemijska (korozija u neelektrolitima) i

elektrokemijska (korozija u elektrolitima). Plovilo je, može se slobodno reći, u najgorem

mogućem okruženju što se tiče pružanja mogućnosti za koroziju. Vrste metala te načini

kombiniranja vrsta metala pružaju ''najplodnije tlo'' za razvoj korozije na brodu koje

direktno ili indirektno dovode brod u gubitke te u veliku opasnost ako se radi o bitnim

strukturalnim oštećenjima na oplati, tj.trupu ili dijelovima stroja ili kormilarskih uređaja.

Kod malih plovila, naglasak je na očuvanju strojnih i kormilo uređaja jer su trupovi manje

više izrađeni od stakloplastike ili drva, ali slučajevi aluminijskog ili čeličnog trupa, npr. kod

plovila za big-game fishing nisu iznimka te zaštita i popravak korozije predstavljaju veoma

bitnu i složenu cjelinu kada se govori o manjim plovilima. Prema mehanizmu odvijanja,

korozijski procesi se dijele na kemijske i elektrokemijske. Kemijska korozija uzrokovana je

neposrednim djelovanjem kemikalija na kovine (kao npr.: reakcija klora s kositrom i

magnezijem, oksidacija željeza kisikom iz zraka) koja kod plovila nije toliko prisutna.

Elektrokemijska korozija je uzrokovana elektrokemijskim reakcijama koje se zbivaju zbog

stvaranja galvanskih članaka na kovini ili slitini. Ovisno o materijalu koji treba zaštititi te

uvjetima u kojima se materijal nalazi, provodi se antikorozijska zaštita dodavanjem

inhibitora korozije, nanošenjem zaštitnih prevlaka (sloj otpornije kovine, kovinskoga

oksida, emajla, boje i sl.), katodnom ili anodnom zaštitom, itd. Što se tiče čimbenika,

postoje vanjski i unutarnji čimbenici korozije. Vanjski su: prisutnost kisika, prisutnost

aniona, temperatura, kretanje materijala, a unutarnji čimbenik je standardni elektrodni

redukcijski potencijal.

Načini zaštite od korozije kod plovila:

- Elektrokemijske metode zaštite: Elektrokemijskim metodama zaštite metal se

održava ili u pasivnom stanju u području potencijala pasivacije ili u imunom stanju

50

pri potencijalima nižim od ravnotežnih kada ne korodira, s tehnološkog stajališta

prihvatljivom brzinom.

- Anodna zaštita: Anodna polarizacija ili kontakt s plemenitijim metalom može

osnovni metal prevesti u pasivno stanje. Održavanjem pasivnog sloja osnovni je

metal zaštićen od daljnjeg razvoja korozijskog procesa.

- Katodna zaštita: Katodna zaštita je najučestalija metoda zaštite kod malih plovila.

To je tehnika zaštite metala od korozije čiji je osnovni princip polarizacija metalne

konstrukcije na potencijal kod kojeg proces otapanja metala prestaje ili se odvija

prihvatljivo malenom brzinom. Može se provesti na dva načina: pomoću vanjskog

izvora i pomoću protektora. Katodna zaštita se može provesti na dva načina:

Potencijal metala pomoću vanjskog izvora, povezanog za inertnu elektrodu,

održava se na potencijalu nižem od ravnotežnog, tj. pri uvjetima kod kojih ne

dolazi do njegova otapanja. Metal koji se štiti dovede se u kontakt sa metalom

nižeg potencijala (protektorom) koji će se u članku vladati kao anoda.

Katodna zaštita je djelotvorna jedino ako je materijal između protektora, odnosno

inertne protuelektrode, i objekta što se štiti vodljiv. Katodna zaštita se obično

koristi kao sekundarni zaštitni sustav.

- Zaštita prevlakama i premazima: Metalne i nemetalne zaštitne prevlake i premazi

su najčešći oblik zaštite od korozije. Metalne prevlake mogu imati galvansko

djelovanje ili su otpornije na koroziju od osnovnog materijala pa djeluje kao

barijera prema utjecajima okoliša. Nemetalne prevlake mogu biti oksidi, npr.

aluminij, netopljive soli na željezu i čeliku te keramike i organski premazi.

Komponente zaštitnog premaza su: vezivi, otapalo, pigmenti (daje boju i

neprozirnost), punila i ostalo. Razvrstavanje premaza može se provesti prema:

broju komponenata, trajnosti, načinu sušenja, generičkim tipovima, itd. Premazi

mogu biti jednokomponentni ili dvokomponentni. Obzirom na način sušenja

premaza možemo ih podijeliti na: Konvertibilne premaze- premazi koji se suše

oksidacijom ili polimerizacijom. Nekonvertibilne premaze- premazi koji se suše

isparavanjem otapala i koji nakon nanošenja ne prolaze kroz neke znatnije

kemijske promjene. Prevlakama i premazima razdvaja se konstrukcijski materijal

od agresivnog djelovanja okoliša.

51

Uz zaštitu premazima, katodna zaštita je najčešća metoda zaštite od korozije na

plovilima. Najbolje rezultate daje u kombinaciji sa sustavima premaza, gdje zaštitni

sloj prevlake ( npr. kod plovila trupa građenog od metala i kovina), odvaja materijal od

okoline, a katodna zaštita smanjiva sam proces korozijskih procesa. Da bi katodna

zaštita bila djelotvorna, mora obavezno postojati vodljivi medij između anode i

konstrukcije koja se štiti. Već je spomenuto da postoje dva tipa katodne zaštite, a to

su katodna zaštita pomoću vanjskog izvora, tj. narinutom strujom, te katodna zaštita

žrtvovanim anodama. Postupak katodne zaštite materijala se temelji na privođenju

elektrona metalu, bilo iz negativnog pola istosmjerne struje (narinuta struja) ili iz

neplemenitijeg metala (protektor = žrtvovana anoda), sve dok potencijal objekta ne

padne ispod zaštitne vrijednosti jednake ravnotežnom potencijalu anode korozijskoga

članka, čime nestaje afinitet za koroziju, tj. štićeni komad metala postaje imun.

Slika br. 24 – Općeniti prikaz zaštite konstrukcije narinutim strujom tj. ispravljačem u moru

52

Slika br. 25 – Općeniti prikaz zaštite konstrukcije od korozije žrtvovanom anodom18

U praksi se, što se tiče malih plovila za sport i rekreaciju čiji trup nije izrađen od

metala i legura najčešće susreće zaštita premazima i žrtvovanim anodama koje se

postavljaju na osovinski vod, na list kormila, ako je izrađen od neke legure, na bloku

motora te na kućištu vanjskog motora i na uronjenim nosivim dijelovima vanbrodskog

motora. Kod vanbrodskog motora se mogu i susresti na sustavima hlađenja koji se

nalaze iznad same površine, tj. na dijelovima gdje prolazi more ako je riječ o morskom

hlađenju. Kod malo većih plovila za sport i rekreaciju, trup je često izgrađen od čelika

ili aluminija gdje se često može susresti katodna zaštita narinutom strujom. Kod takve

zaštite, brodski trup je spojen preko regulatora na minus pol izvora struje (20 V), dok

su na plus pol spojene anode koje se zbog mogućih oštećenja ugrađuju u oplatu

broda. Anode se izrađuju od plemenitih postojanih materijala (platina, grafit, vodljivi

poliplasti, itd.) Ova metoda se gotovo i ne koristi kod plovila u slatkim vodama zbog

slabe provodljivosti samog medija.

18 Juraga, I. Katodna zaštita brodskih konstrukcija žrtvovanim anodama, FSB, Zagreb, 2008

53

Slika br. 26 – Prikaz zaštite narinutom strujom

Materijali od kojega se izrađuju žrtvovane anode na plovilima:

Cink – lako se pasivira korozijskim produktima, što bitno smanjuje zaštitnu struju. Zato

se kao protektor rabi rafinirani Zn ili njegove legure s malo Al ili Mg. Sadržaj željeza u

Zn protektoru mora biti ispod 0.0014 % pa se stoga čelična šipka na koju je cink

protektor pričvršćen obično vruće cinča da čelik nebi utjecao na anodu. Zn anode se

ne mogu primijeniti ako je radna temperatura iznad 60 C.

Aluminij – materijal previše sklon pasivizaciji tako da su protektori obično njegove

legure aktivirane dodatkom Zn, Cd, Hg. One su, slično cinku, primjenjive za zaštitu

čelika u vrlo vodljivim sredinama.

Magnezij – previše se troši vlastitom korozijom, pa je povoljnije koristiti se

protektorima od Mg legura (npr. sa 6% Al i 3 % Zn). Zbog visokog pogonskog napona,

Mg – anode se mogu koristiti na katodnom zaštitom u slabo vodljivim sredinama, npr.

rijekama ili jezerima.

Značajke katodne zaštite žrtvovanim anodama:

- Jednostavnost metode zaštite od korozije

- Spada u jeftinije tehnologije zaštite

- Anode su ograničenog trajanja i teško im je točno predvidjeti vijek trajanja

- Učinkovitost ovisi o vodljivosti elektrolita

54

5.2. BOJANJE MATERIJALA I ZAŠTITNI PREMAZI

O ulozi zaštitnih premaza kod zaštite od korozije je bilo govora u prethodnom

odlomku. Zaštitni premazi također služe za zaštitu kod obraštanja te se oni nanose na sve

podvodne dijelove. To su tipični antivegetativni premazi namijenjeni baš za kovine i

metale te površine kao što su propeleri, listovi kormila, otvori za usise i ispuste. Prilikom

održavanja takvih dijelova, svi tragovi obraštanja i korozije se skidaju (u ovisnosti o

zahvaćenosti površine korozijom) te se površina tretira za to predvišenim primerom ili

polimerom koji spriječava daljnju oksidaciju. Postupak se ponavlja više puta te se primer

kao na svim drugim površinama brusi i izglađiva odgovarajućim brusnim papirima i

gradacijama. Nakon toga se nanosi za to odgovarajući antivegetativni premaz koji služi

kao dvostruka zaštita. Kod nadvodnih metalnih površina koji se tretiraju zaštitnim

premazima postupak je gotovo isti. Korozija se tretira raznim alatima i premazima da se

spriječi daljnje širenje te odjeljivama polimerima ili drugim premazima od pristupa kisiku.

Zatim se nanosi primer za metal, izglađuje te se nanose jednokomponentne ili

dvokomponentne boje, po potrebi u više slojeva. Neke boje već u sebi imaju

antikorozivne, tj. antioksidacijske elemente (polimere) koji služe kao početni i gotovi

premaz koji se nanosi na korodiranu površinu.

5.3 ODRŽAVANJE ELEMENATA OD NEHRĐAJUĆEG ČELIKA (INOX)

Nosači tendi, bitve, okviri prozora, elementi konzola su elementi koji se na

brodovima većinom izrađuju od nehrđajućeg čelika – inoxa. Dugogodišnjim

neodržavanjem može se zapaziti da i ti elementi pokazuju nekakve znakove korozije, koja

je zapravo jako slaba jer je inox po svom kemijskom sastavu gotovo potpuno otporan na

koroziju. Ta korozija, ako se ne radi o većim mehaničkim oštećenjima samo površine

očituje se gubitkom sjaja materijala i pojavom tamnih točaka i mrlja različite boje. Tu se

zapravo radi o jako plitkim korozivnim oštećenjima. Često je slučaj da se na inox

površinama nađe željezna prašina ili neki drugi korodirajući materijal koji korodira te na

toj površini ostavi trag. To se sve zapravo rješava pranjem i poliranjem. Za početno pranje

se koriste abrazivni deterdženti kojih susrećemo i u domaćinstvu (npr. Arf, Cif) s kojima

treba i oprezno postupati jer prekomjernim korištenjem mogu ocrtati inox površinu.

55

Nakon pranja s abrazivnim sredstvima koriste se paste za poliranje za abrazivnim zrncima

manje gradacije koje vraćaju sjaj površini. Za kraj se koriste paste za poliranje bez

abrazivnih sredstava koi pospješuju sjaj površine te štite samu površinu. Takvi premazi su

često na bazi silikona.

56

6. GUMENJACI I ODRŽAVANJE

Po moru se sve češće susreću plovila od gumenog trupa ili u raznim

kombinacijama materijala zajedno s gumom. Njihova prednost je maloj ukupnoj težini,

stoga se koriste kao plovila za radnje u kojima je bitno skratiti samo vrijeme putovanja te

se često i susreću kao pomoćna plovila na jedrilicama, jahtama i slično gdje je otežan ili

onemogućen normalan pristup kopnu ili drugom plovilu. U pravilu postoje dva osnovna

materijala od kojih se rade gumenjaci, to su hypalon i PVC, premda postoje razne druge

izvedbe i kombinacije materijala. Danas postoje i gumenjaci sa ojačanjima i elementima

od karbonskih (ugljičnih) vlakana. Hypalon i PVC se razlikuju u nekoliko stvari koje se

''izdaleka'' nemogu tako lako uočiti. Kod krpljenja bitno je poznavati razliku ta dva

materijala da bi radnja u potpunosti bila uspješna. Gumenjaci zahtijevaju jako malo

održavanja, ako je održavanje rađeno kako treba i redovno. Dijelovi trupa od

stakloplastike, obično dno, podnice i ostalo se tretiraju na načine opisane u dijelovima

rada o stakloplastici, a gumenim djelovima trupa se treba posvetiti malo pažljivije. Kod

redovnog održavanja, gumene podvodne dijelove trupa je bitno isprati slatkom vodom.

Ako je trup obrastao prvo se treba poprskati otopinom klora i vode te isprati, ako je

moguće strojem za pranje pod pritiskom. Bitno je ne dolaziti strojem blizu rubova i šavova

na gumenom dijelu. Ako su na trupu još ostali pričvršćeni razni organizmi, površine se

tretiraju plastičnim strugalima, tzv. Špatulama, dok površina nije u potpunosti očišćena.

Na tržištu postoje razni antivegetativni premazi za gumene podvodne dijelove trupe koji

se i nisu pokazali toliko uspješni. Najveći problem je prionjivost takvih preparata na gumu

koja pod stresom, tj. naprezanjima mijenja oblik. Kao i kod ostalih premaza, postoji primer

koji se nanosi prije samog nanošenja antivegetativnog premaza. Jedan od poznatijih

takvih premaza je ''Gummipaint'' premaz od proizvođača ''Veneziani''. Isto tako, postoje

boje za nadvodni dio gumenog trupa. U praksi se pokazala dobrom mješavina ljepila tipa

Neostik, tj. ljepila na bazi polikloroprenskih kaučuka sa poliuretanskim bojama koja i

nakon dugo vremena ostaje postojana na površini gume. Za krpljenje gumenjaka koriste

se zakrpe od materijala istog ili sličnoj podlozi.

57

Slika br. 27 – Set za krpljenje gumenjaka

Baza i zakrpa moraju biti lagano obrušene radi boljeg prianjanja te se na obje

površine nanosi ljepilo koje je obično dvokomponentno na bazama sličnim

polikloroprenskih kaučuka te se nakon desetak minuta pod pritiskom površine spajaju.

Gumenjak prije krpljenja ne smije biti previše napuhan, tek toliko da površina zadržava

osnovnu predvišenu formu. Redovno čišćenje gumenjaka se obavlja sredstvima za to

predviđenim a ako se radi o većim zaprljanjima koriste se razna abrazivna sredstva. U

praksi su se također dobrim pokazala sredstva iz domaćinstva tipa Arf ili Cif. Poslije

čišćenja je potrebno trup isprati slatkom vodom te se može premazati sredstvima za

poliranje neabrazivnog tipa tj.polišima i voskovima predviđenim za gumeni trup koji sam

trup šitit o d negativnog utjecaja UV zraka te ostalih utjecaja okoline. Preko neaktivnog

dijela godine, gumenjak je poželjno držati na kopnu, pokrivenog ili natkrivenog,

napumpanog dovoljno da drži formu.

58

7. POVRŠINE OD KARBONA (UGLJIČNIH VLAKANA)

7.1. POPRAVCI I ZAŠTITA POVRŠINA OD KARBONA (UGLJIČNIH VLAKANA)

U novije vrijeme na plovilima za sport i rekreaciju, sve prisutnije su površine

građene od ugljičnih vlakana, posebice na onima građenih za natjecateljske sportove .

Takvo građene površine, kontrukcijski ili dijelovi bitni za formu plovila su visoke čvrstoće,

ali jako male težine. Potopljena u epoksidnu smolu, ugljična vlakna čvrste kompozite,

laganije i čvršće od čelika. Premda su takve površine uvelike otpornije na grebanja i

oštećenja, i na takvim površinama oni mogu nastati. Na tržištu se mogu naći ugljična

vlakna raznih načina pletenja, težine i debljine ali najčešća su dva tipa, istog naziva kao

staklena vuna, mat i rov platna ugljičnih vlakana. Ona se potapaju u epoksidnu smolu, na

isti način kao staklena vuna u poliestersku smolu. Ako se radi o krpljenju karbonskih

površina bitno je površinu ohrapaviti brusnim papirom, nanijeti sloj epoksidne smole te

na nju prinijeti sloj ugljičnih vlakan istog načina pletenja kao što je pletenje podloge. Bitno

je paziti na pravac vlakana u sloju podloge i zakrpe radi vizualnog dojma jer se rijetko kad

karbonske površine bojaju.

Slika br. 28 – Ugljična vlakna u roving izvedbi pletenja za estetske svrhe– epoksirane te pripremljene za

ugradnju19

Nakon nanošenja ugljičnih vlakana i određenog vremena sušenja nanosi se konačni

sloj epoksidne smole. Ako se radi o nosivim i konstrukcijskim dijelovima nekog plovila, taj

postupak se ponavlja bez nekog posebno obzira na samu estetiku konačnog proizvoda.

19 Web izvor: http://www.prlog.org/ (Posjet: 20.05.2013.)

59

Ako se radi od dijelovima na trupu, ukrasnim tablama, estetika je dosta bitna te se mora

velika pozornost obraćati na samo postavljanje ugljičnih vlakana. Nakon sušenja

epoksidne smole površina se može lakirati bezbojnim lakom i polirati do visokog sjaja. Ako

je potrebno rezati i bušiti površine od karbona, za to je potreban poseban alat i vještina

jer površine od ugljičnih vlakana odlikuje velika čvrstoća te ako se tretiraju neprikladnim

alatima, često budu ''pogubne'' za alat, posebice stvrdla, rezne ploče i ostalo.

60

8. ZAKLJUČAK

Dugogodišnjem vlasniku plovila je opće poznato koliko sam brod iziskiva truda,

vremena i novaca. Boljim poznavanjem materijala, alata i načina rada, vlasnik plovila

uvelike može smanjiti svoje troškove održavanja broda i produžiti sam životni vijek istoga.

Ako je vlasniku plovila poznat i cjelokupni proces obavljanja nekog popravka ili

održavanja određenog materijala ili cjelokupnog plovila, bolje može organizirati svoje

vrijeme te u pravo vrijeme obaviti taj popravak ili održavanje. To je zapravo i svrha ovog

rada – bolje upoznavanje vlasnika plovila sa cjelokupnim procesom vezanim za održavanje

i popravke malih plovila. Kod plovila je nažalost poznato da ako se neki posao odgađa,

donosi tijekom vremena sa sobom nove probleme i naravno, troškove. Tržište obiluje

cijelom paletom proizvoda za obradu materijala koji se nalaze na brodu te je i cijenovni

rang dosta širok. Onaj najskuplji proizvod nekad i nije najbolji te je potrebno točno znati

šta je plovilu potrebno, koliko smo spremni uložiti, te naravno, sama namjena tog plovila.

Na odluku o samostalnom obavljanju poslova održavanja i popravaka površina na

plovilima, ide u prilog činjenica da postoji velik broj specijaliziranih servisa za plovila, koja

kad se uzmu svi troškovi u obzir, od prijevoza do konačnog proizvoda nisu jeftini. Njihov

rad većinom slučajeva zadovolji potrebe vlasnika broda, ali se isto tako zbog opsežnosti

posla i složenosti samoga, znaju neki dijelovi posla obaviti nedovoljno dobro, što

predstavlja veliku potencijalu opasnost za samog vlasnika jer se brod nalazi u vrlo

opasnom okruženju te bilo kakva mogućnost oštećenja trupa ili nekog drugog bitnog

dijela, u konačnici, može biti vrlo pogibeljna. Bavljenje održavanjem broda i popravcima te

rad na poboljšavanju nekih komponenti ne predstavlja uvijek nešto što je negativno, teško

ili trošak. Konačni proizvod, te završetak bilo kakvog takvog procesa, za vlasnika plovila

također predstavlja jednu vrstu zadovoljstva te se na taj način takvo osobno plovilo, može

na takav način učiniti ''još osobnijim''.

61

LITERATURA

[1] Dugi Z. Tehnologija zaštite od korozije, Školska knjiga Zagreb.1990.

[2] Stupnišek-Lisac E. Korozija i zaštita konstrukcijskih materijala, FKIT, Zagreb, 2007

[3] Halsey C. Herreshoff, The sailor's hanbook

[4] Turnšek W. Održavanje i Popravak malih brodova, ZINA, 1996.

[5] Ivičević – Bakulić, M. Održavanje trupa i palube drvenih i stakloplastičnih brodica,

Diplomski rad. Dubrovnik, 2003.

[6] http://www.forum.ribolovnamoru.com

[7] http://www.prlog.org

[8] http://www.PlanetAdria.com

[9] http://greben.hr

[10] http://morsko-prase.hr

[11] http://www.westsystem.com/ss/

[12] http://www.hempel.com

[13] http://www.riteh.uniri.hr/

[14] http://www.yachtpaint.com/default.aspx

[15] http://www.venezianiyacht.it/

Documents

Popravci i održavanje materijala na malim plovilima - Josip Ostojić