Suzanne Enoch

Ponoćni susret

Naslov izvornika

Meet Me At Midnight

Copyright © 2000 by Suzanne Enoch

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2013.

UrednicaMelita Redžić Savičić

Nakladnik Mozaik knjiga

Za nakladnika Bojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

Lektorica Ankica Tomić

Grafički urednik Ivica Jandrijević

Oblikovanje naslovnice Marija Morić

Fotografija na naslovnici © Arcangel images, Anna Mutwil

Tisak Denona, Zagreb, ožujak 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-1302-2CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 836479.

Suzanne Enoch

Ponoćni susretS engleskoga prevela

ZriNka BUdak

5

POGLavLje 1

Lady Victoria Fontaine zabacila je glavu unazad i glasno se smi-jala: – Brže, Marley!

Vrteći se ispod nje, vikont Marley čvršće ju je stisnuo oko nogu i zavrtio je još jače. Ostali su se plesači povukli prema krajevima plesne dvorane unatoč početnim taktovima kadrile, a njihovi su se zapanjeni pogledi, praćeni zavidnim šaptom, pretočili u nejasan vrtlog slike i zvukova. Ovo je, sasvim sigurno, posljednji put da su je roditelji prisilno zatvorili u kuću na tri dana. Oni bi nju naučili pristojnom i suzdržanom ponašanju – malo sutra! Jedva dolazeći do daha od smijeha, široko je ispružila ruke.

– Brže! – Vrti mi se u glavi, Vixen – dahtao je Marley, a riječi mu je

prigušila zgužvana zelena svila njezine haljine. Podigao ju je još više u zrak.

– Onda se počni okretati u suprotnom smjeru!– Vix… prokletstvo!Marley se odmaknuo u stranu, zateturao i oboje su pali na ula-

šteni pod plesne dvorane.– Ups – smijala se Vixen dok joj je krdo obožavatelja priskaka-

lo u pomoć i podizalo je na noge. Jadni se Marley morao dobro potruditi da ga ne pregaze. – Vau, ovo je bilo zabavno.

Zateturala je u stranu i treptala dok se soba nastavila vrtjeti. – Joj, Vixen – zacvrkutao je Lionel Parrish i uhvatio je za ruku.

– Zamalo si pokazala gaćice vojvodi od Hawlinga. Ne možemo dopustiti da ponovo padneš pa da jadnik doživi infarkt.

Suzanne Enoch

6

– Osjećam se kao zvrk, Lionele. Daj mi pomozi da sjednem.Kad se Vixen podigla na noge, nekoliko se pripadnika njezina

stada sažalilo nad Marleyjem i pomoglo mu ustati. Strovalio se na stolac pokraj nje kad su pronašli slobodna mjesta za sjedenje. – Dovraga, Vixen, sad sam dobio morsku bolest.

– Trebao bi biti malo čvršće građe – rekla je, smijući se i pokuša-vajući doći do daha. – Neka mi netko donese punča, molim vas.

U istom se trenutku polovica krda rastrčala oko stola s pićima dok je druga polovica veselo zauzela ispražnjena mjesta. Glazbe-nici su zasvirali početne taktove seoskog plesa. Dok se plesni po-dij punio plesačima, Lucy Havers sakrila se od majčina pogleda i požurila sjesti do Vixen.

– Bože moj! Jesi li se ozlijedila – upitala je i zgrabila Vixen za ruku.

Victoria stisne njezinu ruku. – Nisam. Spasio me Marley.On je znakovito pogleda. – Da si ti neka krupna žena, Vix, ja

bih sada bio mrtav.– Da sam ja neka krupna žena, ti mene ne bi podigao u zrak

kao vojničku zastavu.Smijuljeći se, usmjerila je ponovo pažnju na Lucy. – Izgleda li

mi kosa barem podnošljivo?– Donekle. Izgubila si jedan češljić.– Ja ga imam, Vixen – lord William Landry pobjedonosno je

objavio, držeći u zraku krhki komadić slonovače. – Vratit ću ti ga… u zamjenu za poljubac.

Opa, ovo je iznenađenje. Pokušavajući zagladiti nestašne uvojke kose koji su se pojavili na jednoj strani lica, Victoria počasti tre-ćeg sina vojvode od Fenshirea zagonetnim osmijehom. – Samo za poljubac? To je moj najdraži češljić, znaš li?

– Možda bismo kasnije mogli pregovarati o nečem boljem, ali zasad poljubac je dovoljan.

Ponoćni susret

7

– Dobro. Lionele, poljubi lorda Williama za mene.– Ni za pet stotina funta.Svi su se nasmijali, a Victoria je uzdahnula. Što to dulje bude

odlagala, on će se sve više praviti važan i gnjaviti je da mu je nešto dužna – a, dovraga, to je ipak bio njezin najdraži češljić. Ustala je, izravnala rukom suknju i stala pred Williama Landryja. Dignu-la se na prste i okrznula njegov obraz svojim usnicama prije nego što ju je mogao uhvatiti i natjerati je na pravi poljubac. Zaudarao je na konjak, što nije bilo veliko iznenađenje.

– Moj češljić, molim – rekla je i ispružila ruku ne mogavši pri-kriti samozadovoljan izraz lica. On je to već do sada mogao nau-čiti; nitko nije nikad nadmudrio Vixen.*

– Ovo se ne broji – protestirao je William i namrštio se dok mu se ostatak društva smijao.

– Meni je to izgledalo kao poljubac – Marley je priskočio u pomoć.

– Pst – reče Lucy. – Lady Franton nas opet promatra.– Stara vještica – promrmljao je William i predao češljić. – Da

je samo malo ukočenija, bila bi dva metra ispod zemlje. – Možda bi nju trebalo malo zavrtjeti – predloži Lucy uz smijeh.

– Mogao bih predložiti nekoliko stvari koje bi njoj trebale – dodao je Marley grubo. – Ali, ja bih radije bio dva metra ispod zemlje nego joj dao bilo što od toga.

Lucy se zacrvenjela. Victoriji ovakvi otvoreni razgovori uop-će nisu smetali, ali ne bi joj bilo drago da otjeraju njezine uljuđe-nije prijateljice. Lepezom je udarila Marleyja po ručnom zglobu. – Prestani s tim.

– Jao! Opet braniš nemoćne, zar ne? – drugom je rukom protr-ljao zglob. – Lady Franton je ipak malo utjecajnija od onih prema kojima je inače usmjereno tvoje milosrđe.

* Vixen – lisica (op. p.)

Suzanne Enoch

8

– Ti loše utječeš na mene, Marley – rekla je, a cijela joj je stvar počela pomalo ići na živce. Bila je navikla na flert i uvrede na ra-čun svog ponašanja, ali činilo se da stalno premeću jedne te iste teme i da nikada nema novih zanimljivih tema za razgovor. – Mi-slim da ću prestati razgovarati s tobom.

– Hm, nemaš sreće Marley – rekao je Lionel Parrish. – Daj ma-lo mjesta drugima.

Hrpa obožavatelja istoga se trenutka počela boriti za trenutak njezine pažnje, a Victoria nije bila sasvim sigurna šale li se ili mi-sle ozbiljno. Očekivali su da će joj goditi sva ta pažnja, ali ona ju je zapravo sve više zamarala. Boravak iza zaključanih vrata u ku-ći Fontaine sada joj je čak izgledao znatno privlačnije. Zamalo. – Odlučila sam se zavjetovati – rekla je.

– Nadam se da se nećeš zavjetovati na čednost – odgovorio je lord William samozadovoljno.

Lionel Parrish namrštio se kroz smijeh i prišao korak bliže Lucy. – Ovo nikako nije pravo mjesto za takvu vrstu razgovora.

– Pazi na svoje zglobove, Williame – odgovorio je Marley i od-maknuo svoje ruke iz dohvata Victorijinih.

– Moj je zavjet loš i za vas, lorde Williame – odgovorila je Vic-toria. Hvala Bogu što su se njezini roditelji trenutno nalazili u ga-leriji lorda Frantona i divili se novim portretima koje je nedavno nabavio. William je večeras bio tek jedan od sedam razloga zbog kojih bi je roditelji mogli poslati ravno u samostan. – Od sada na-dalje odlučila sam razgovarati samo s finim ljudima.

Na to je prijatelji šokirano pogledaše, sve dok se Stewart Had-dington nije počeo smijati. – Ali, koga ti uopće poznaješ osim lu-peža poput nas, Vixen?

– Hm – zamislila se pokušavajući povratiti ravnotežu i smisao za humor. Možda ju je Marley toliko zavrtio da je iskočila iz vla-stite kože. – U tome i jest problem. Marley, ti zasigurno poznaješ

Ponoćni susret

9

barem ponekog finog gospodina. Znaš, nekog od onih koje obič-no izbjegavaš.

– Sigurno poznajem pokoje raspadajuće truplo. Ali oni će ti biti tako dosadni da ćeš se rasplakati u trenutku.

Približio joj se, očito pokušavajući ponovo zauzeti svoje uobiča-jeno mjesto pokraj nje, ali ona se pravila da traži Lucy i odmakla se ustranu. Nije znala zašto, ali večeras se nije mogla oteti dojmu da joj je sve ovo poznato i da joj više ništa nije dovoljno zanimlji-vo. – Kako ti znaš da će meni biti dosadno?

– Fini ljudi su glupi, draga moja. Zato i jesi ovdje, sa mnom.– S nama – ispravio ga je lord William.Victoria se namrštila i pogledala ih obojicu. Nažalost, Marley

je bio u pravu. Pristojni muškarci jesu glupi – uštogljeni, ograni-čeni i zatucani. A njihov repertoar komplimenata njezinu izgledu i uvreda na račun njezinih stavova jednaki su kao i bilo čiji dru-gi. Barem se ovi razvratnici ne libe vrtjeti je na plesnom podiju. – Vas, draga gospodo, trpim iz jednog jedinog razloga, a taj je što nemate kamo drugamo otići – rekla je oholo.

– Žalosno, ali istinito – kimnuo je Lionel, ne kajući se zbog svo-jih djela. – Nas treba žaliti.

– Znam da vas ja već žalim – rekla je Lucy i zasmijuljila se, po-novo se zacrvenjevši.

Lionel joj poljubi ruku. – Zahvaljujem, draga moja.– Mi… Bože dragi – prosiktao je Marley, a pogled mu se zako-

vao za jednu točku na drugom kraju plesne dvorane. – Dovraga, ja ovo stvarno ne mogu vjerovati.

Victoria ga je već htjela ukoriti zbog psovki, ali tada je uočila ono, to jest onoga koji je privukao njegovu pažnju. – Tko je to? – izgovorila je uzdahnuvši, odjednom svjesna da joj se srce uzlupalo.

Lucy se okrenula da i ona pogleda o kome se radi. – Tko je… Oh, Bože! Vixen, on gleda ravno u tebe, zar ne?

Suzanne Enoch

10

– Nisam baš sigurna. – Srce joj je tuklo sve brže. – Misliš da me gleda?

– Gad jedan – zarežao je Marley u bradu.Izgledao joj je poznato, ali znala je da ga dotad nije vidjela. Ima-

la je snažan osjećaj da je grčki bog sišao s Olimpa i ušetao ravno u prepunu plesnu dvoranu lady Franton. Njegova profinjena ta-mnosiva odjeća i samouvjeren hod dok se kretao kroz gomilu da-vali su do znanja da je riječ o plemenitašu; ali način na koji je gle-dao u nju dok se pozdravljao s poznanicima govorio je da je riječ o ženskaru i razvratniku. Ali ona je znala baš svakog bludnika u Londonu i ni jedan od njih nikada nije učinio njezine živce tako napetima i tako rastrganima od iščekivanja. Ni zbog jednog od njih krv joj nije tako nezaustavljivo jurcala kroz vene.

– Utjelovljenje grijeha – izustio je lord William.– Althorpe – začula je Lionela kako objašnjava.Zatresla se od zaprepaštenja. – Althorpe? Thomasov brat?– Čuo sam da se razmetni sin vratio – dodao je Marley podi-

žući čašu madeira kave s konobareva pladnja. – Mora da je ostao bez love.

– Ili su ga možda protjerali iz Italije.Lord William mrko je gledao lorda Althorpea kako, ne skre-

ćući kroz gomilu, ide ravno prema njima.– Ja sam mislio da je pustošio po Španjolskoj.– A ja sam čuo da je to bilo u Prusiji.– Je li moguće nekoga protjerati s cijelog kontinenta? – zami-

šljeno je dodao William.Victoria je čula slična razmišljanja oko sebe, napeto, tiho mu-

mljanje koje se isprepletalo sa zvucima seoskog plesa. Samo je na-pola slušala o čemu se govori osjećajući se kao na rubu provalije – iako je ta zamisao bila potpuno smiješna. Ona je uvijek bila u središtu pozornosti razvratnih muškaraca. – Jako je sličan bratu

Ponoćni susret

11

– rekla je tiho, pokušavajući održati ravnotežu na nogama. – Ali Thomas je ipak bio malo svjetliji.

– Thomasova je duša bila svjetlija – uzvratio je lord William i istupio naprijed kad je tamnokosi posjetitelj stigao do njih. – Al-thorpe, iznenađenje je vidjeti te u Londonu. Markiz od Althorpea kimnu glavom. – Ja obožavam iznenađenja.

Victoria nije mogla skrenuti pogled s njega. Bez sumnje su svi ženski pogledi u prostoriji bili bespomoćno zakovani za njegovu vitku, okretnu figuru. Uza sve silne razvratnike koje je susrela, ni jedan joj nije izgledao tako… opasno. Njegov profinjeni sivi kaput visio je sa širokih ramena i naglašavao uske bokove, crne hlače ocrtavale su mišićava bedra. Novi je markiz zračio takvom snagom i moći da bi se moglo reći da je animalno privlačan.

Njegove oči, zlatno-smeđe boje finog konjaka, nisu se smijale dok su proučavale njezine obožavatelje. Na trenutak joj se učini kako on namjerava doći ravno do nje, uhvatiti je i prebaciti je pre-ko ramena te pobjeći s njom, ali se ipak zaustavio na dovoljno pri-stojnoj udaljenosti i pozdravio gospodu koja su okružila Lucy i nju.

Spori, duboki ton njegova glasa rezonirao je niz njezinu kraljež-nicu, a ona je taj osjećaj pokušala ignorirati – bez uspjeha. Pramen crne kose visio je preko jedne njegove obrve, a nju su prsti svrbje-li od snažne želje da skloni taj nestašni pramen s njegova prepla-nulog lica. Njegove su se senzualne usne iskrivile u blagi umor-ni osmijeh, a ona je sad bila sigurna da vrtoglavica koju upravo osjeća nema baš nikakve veze s time što ju je Marley usred plesne dvorane nekoliko trenutaka ranije vrtio po zraku.

– Vixen, Lucy, dopustite mi da vam predstavim Sinclaira Graf-tona, markiza od Althorpea – rekao je William. – Althorpe, ovo su lady Victoria Fontaine i gđica Lucy Havers.

Pogled boje jantara vratio se na njezino lice i počeo ga prouča-vati i procjenjivati. Primio je njezinu ruku u rukavici i naklonio joj se. – Lady Victoria.

Suzanne Enoch

12

Althorpe se okrenuo i na jednak način pozdravio i Lucy, a nju sasvim neočekivano probode neuobičajeni žalac ljubomore. To je bilo smiješno, ali nije imala namjeru ni s kim podijeliti to otkri-će. Ni s kim. – Lorde Althorpe, primite moju sućut zbog svojeg brata – rekla je, namjerno ga prekinuvši.

Njegova se pozornost ponovo usmjerila na nju. – Zahvaljujem, lady Victoria. Jeste li čuli, Marley, da…

– Molim lijepo. Ja bih vam ranije izrazila sućut, ali niste bili prisutni.Althorpe ju je cijelu odmjerio pogledom. – Da sam samo znao

da me vi čekate u Londonu kako biste me utješili, vratio bih se puno ranije – promumljao je.

– A koje vas je dobro natjeralo u London? – upitao je Marley.Vikontov ton nije zvučao osobito prijateljski. Bez sumnje, nije

mu odgovarala dodatna konkurencija. Njezino je krdo obožava-telja razvilo određenu unutarnju hijerarhiju tijekom ove i pret-hodnih nekoliko sezona, a Marley je zauzimao mjesto na samom vrhu privilegiranih. Ona to nije previše cijenila, ali s obzirom na to joj ni jedan drugi obožavatelj nije bio nimalo zanimljiviji od bilo kojeg drugog, a na ovaj je način i mogućnost da dođe do sva-đa svedena na minimum, odlučila je da se neće previše protiviti Marleyjevoj prednosti nad ostalima.

Markiz rezignirano slegne ramenima. – Istina je da me nije du-go bilo, ali sad imam plemićku titulu pa mi se položaj poboljšao. Dakle, recite mi, Marl…

– Titulu imate već dvije godine, ako se dobro sjećam – Victoria ga ponovo prekine, ignorirajući Lucyn zapanjen pogled. Dovra-ga i sve, nije mogla dopustiti da sad odluta s Marleyjem na piće i krene s njime razgovarati o ženama i kartanju.

Ponovo ju je pogledao. U ovom je trenutku poželjela da nije tako sitne građe da mora u visokog plemića gledati kao u toranj. Vrh njezine glave jedva je dosezao do njegovih ramena.

Ponoćni susret

13

– Da, istina je – nešto je zatreperilo u njegovu pogledu, ali ta-ko je brzo iščezlo da nije mogla biti sigurna je li bilo stvarno. – Primjećujem li ja to kod vas osobni interes za moju titulu, moja gospo? – nastavio je u istom tonu, zatežući polagano dubokim glasom.

– Vaš brat mi je bio prijatelj.U ovome je trenutku bila sigurna da se njegov izraz lica naglo

uozbiljio. – Baš zanimljivo. Nisam znao da je moj uštogljeni stari brat uopće poznavao ikoga kome za kretanje nije neophodan štap.

Rečenica je zazvučala krajnje bezosjećajno i ona se zapitala iza-ziva li on nju namjerno. Nije imala ni najblažu ideju zašto, ali nije imala ni namjeru trpjeti takvo bezobrazno ponašanje – čak ni od rođenog brata pokojnog markiza. – Thomas nije bio…

– Možda bismo mogli o svemu ovome porazgovarati uz val-cer – rekao je i pogledao prema prostoriji upravo kad je orkestar zasvirao prve taktove valcera.

Ponovo je osjetila jezu pomiješanu s uzbuđenjem i počela je sumnjati da je jednostavno poludjela. – Ovaj sam ples obećala g. Parrishu – odgovorila je. Bez obzira na to što je bio neodoljivo zgodan, Sinclair Grafton je očito bio još jedan umišljeni razvrat-nik – a takvih joj je bilo navrh glave.

Althorpe se nije udostojao ni pogledati Lionela. – Vi nemate ništa protiv. Parrish, zar ne?

– Pa dobro. Nemam, ako se Vixen slaže – odgovorio je Lionel diplomatski.

– Ali ja imam nešto protiv – uskočio je Marley.– Vama nije obećala ovaj valcer.Althorpe je ispružio ruku. Ta gesta nikako nije značila molbu

ili prijedlog, već naredbu. – Lady Victoria?Izgledalo je da su njegovi maniri sasvim suprotni od njego-

va izgleda. Međutim, kako je večeras već priredila jednu scenu,

Suzanne Enoch

14

Victoria se zadovoljila time da stisne usta i namršti se u trenutku kad ju je obujmio oko pasa i povukao na plesni podij.

Dodir s njime još je više pojačao osjećaj snažnog privlačenja. Pitala se je li i on osjetio nešto slično. – To je bilo vrlo nepristojno, tako odrezati Lionela – prekorila ga je samo zato da odvuče pažnju s njegovih zagonetnih očiju i prestane zuriti u njih.

– Zar stvarno?Ruka kojom joj je obuhvatio struk privukla ju je još bliže. – Ja

pak mislim da sam samo iskoristio priliku koja mi se pružila.– A s kojim ciljem?– Vi ste moj cilj – odgovorio je bez oklijevanja. – Zar mi je po-

treban neki drugi cilj?Uzdahnula je razočarano. Još jedan razvratnik s istim starim,

otrcanim frazama. – Dakle, od svih ovdje prisutnih dama – od-govorila mu je čudeći se što se uopće trudi razgovarati s njim – vi ste odlučili plesati valcer baš sa mnom.

– Imam besprijekoran ukus.– Ili je svima drugima predobro poznat vaš ugled pa su vas od-

bile? – uzvratila je.Ponovo se pojavi neki čudan tračak u njegovu pogledu. – Ali, i

vama je dobro poznat moj ugled pa ste ipak pristali plesati sa mnom.– Niste mi dopustili nikakav izbor.– To bi bilo sasvim neproduktivno. Kao što vidite, ja sam

uspješni razvratnik.Napućila je usnice. – Koliko je produktivan jedan valcer?Odjednom, kao da se malo zabrinuo. – Što se mene tiče, val-

cer je tek početak.Njezino se tijelo savilo prema njegovu, bokovi su im se na tre-

nutak očešali i ponovo je osjetila vrtoglavicu sličnu onoj kad ga je prvi put ugledala, ali još jaču. Možda ju je Marley ipak previše energično zavrtio pa joj se nešto pomaknulo u tijelu.

Ponoćni susret

15

Ali, svi prsti na nogama i rukama ne bi bili dovoljni kad bi po-kušala nabrojati sve one pokušaje iskusnih bludnika koji su se tru-dili zavesti je, a u tome nisu uspjeli. Znala je sve njihove zavodnič-ke fraze, a ipak, nije osjećala ni najmanju želju da pobjegne sada kad je lord Althorpe pokušavao učiniti isto to.

– Dakle, vi gospodine, imate daljnje planove u koje biste me željeli uključiti?

– Trebao bih biti budala ili tri mjeseca star mrtvac kad ne bih imao daljnje planove u koje bih vas želio uključiti, lady Victoria – gotovo je zarežao, senzualno i nadasve sigurno u sebe.

Unatoč njezinoj prirodi, mali trnci iščekivanja proletjeli su joj niz kralježnicu. – Nećete me uspjeti šokirati, znate li to?

U njegovim se žuto-smeđim očima mogao vidjeti tračak smi-jeha. – Ja bih se kladio da vas zasigurno mogu šokirati. Okreta-nje u zraku ne bi se nikako moglo smatrati istinski skandaloznim ponašanjem. A znajte da me ne zovu Sin* bez razloga.

Nije bila svjesna koliko je dugo bio prisutan na Fratonovu ba-lu – a osjećala je da je to trebala znati. Trebala je osjetiti njegovu opojnu, opasnu prisutnost istoga trenutka kad je ušao u dvoranu. – Onda me šokirajte, lorde Althorpe.

Njegov se pogled spustio na njezina usta. – Počet ćemo onda s poljupcima. Onim dubokima, polaganima, onima koji traju zau-vijek, od kojih ćete se rastopiti.

Bože, bio je jako dobar – ali ovdje on nije bio jedini koji je imao pameti. – Možda biste mi mogli, prije svega, objasniti zašto biste me željeli poljubiti, lorde Althorpe, s obzirom na činjenicu da ste prije pet minuta bili više zainteresirani za razgovor s Marleyjem nego za ples sa mnom?

Iznenada je osjetila da ima njegovu potpunu pozornost. Ništa se nije promijenilo; ni njegov izraz lica, ni način na koji ju je držao,

* Skraćenica od imena Sinclair u engleskom jeziku znači – grijeh. (op. p.)

Suzanne Enoch

16

ni njegovi graciozni koraci, ali odjednom je bila svjesna zašto je uhvatio njezin pogled s drugog kraja plesne dvorane lady Fran-ton. On je upravo to želio.

– Morate mi dopustiti da popravim dojam koji sam ostavio, to jest da ispravim vaš osjećaj da sam vas na neki način previdio – re-kao je dubokim, povjerljivim glasom i osvrnuo se oko sebe. – Znate li možda za neko intimnije mjesto gdje bih vam se mogao ispričati?

Nije joj bila namjera pobjeći nakon ovako odvažne izjave da ne bi pomislio kako je uspio uplašiti Vixen Fontaine, nitko u tome nikada nije uspio. Nadalje, nikako ga još nije bila spremna pusti-ti od sebe. – Sigurna sam da je lady Franton zaključala vrata svih izdvojenih prostorija.

– Prokletstvo – namršteno je pogledao ostatak njezine druži-ne. – Onda ćemo morati napraviti…

– Osim vrata njezina čuvenog zimskog vrta – završila je misao. Eto. Razotkrila je njegov blef. Sad on mora biti taj koji će uzma-knuti pred izazovom.

Umjesto da smisli izgovor kako bi ostali zaštićeni na javnome mjestu, on joj je uputio – donekle prijateljski, ali prije svega naj-opasniji osmijeh koji je ikada vidjela. – Zimski vrt. Mogu li vam se onda ispričati u vrtu, lady Victoria?

O-ho… Nije bilo govora o tome da bi ga sad mogla odbiti kad je to bio njezin prijedlog. – Nije mi potrebna isprika – odgovorila je nonšalantno, nadajući se da ne zvuči sasvim poremećeno – ali mogli biste mi dati objašnjenje, ako želite.

Već su se bili približili toj strani plesne dvorane i bilo je jedno-stavno provući se kroz poluotvorene prozore na istočnom zidu prostorije. Egzotični je vrt lady Franton godinama osvajao na-grade za najljepše uređen vrt u Engleskoj, pa je Victoria srećom bila jako dobro upoznata s njegovim rasporedom jer bi se inače zacijelo izgubila u njemu već na nekoliko metara udaljenosti od

Ponoćni susret

17

glavne zgrade. Dobro raspoređene baklje prigušeno su osvjetlja-vale kamene puteljke koji su vodili kroz biljke i spajali se u putić koji je okruživao maleno jezerce u središtu vrta.

Sad kad su uspješno pobjegli iz plesne dvorane, očekivala je da će Althorpe nastaviti s njihovom malom predstavom. Najvjero-jatnije uopće nije očekivao da bi mu se ona stvarno mogla pridru-žiti i vjerojatno je njegov flert bio samo najobičnije zadirkivanje. Nitko nije tako odvažan da na javnome mjestu odvlači grofovske kćeri iz plesne dvorane samo da bi ih zaveo.

Ipak, na neki se način ipak nadala da neće biti tako. Njezina je dosada odjednom nestala; željela se utopiti u njega, željela je da je obujmi njegov dodir na isti način na koji su to već napravile nje-gove riječi i njegov glas.

– Dakle, vaše objašnjenje, gospodine? – upitala je. Ako se na-mjeravao povući, željela je da to učini istoga časa kako bi je pre-stao mamiti svojom prisutnošću.

– Nismo još došli na dovoljno izdvojeno mjesto.Markizove ruke kliznule su ispod njezinih laktova, primakle je

još bliže njemu i povele je uz vijugavi putić do jezerca.Od neizvjesnog joj je iščekivanja postalo vruće. Stisak lorda Al-

thorpea bio je vrlo nježan, ali osjetila je nekakvu snagu, dovolj-nu da shvati kako joj se neće biti lagano izvući iz njega ako pože-li. Nije bila riječ o tome da ju je to plašilo, on ju je uzbuđivao na način na koji je još nikada ni jedan muškarac nije uspio uzbuditi. Zapitala se kakav bi mogao biti okus njegovih usana, kako bi bilo osjetiti njihov pritisak na sebi.

Zaustavili su se ispod ljubičastog cvata glicinije koja se nadvila nad njima, miris cvijeća plutao je oko njih i okruživao ih svojom ljetnom slatkoćom. – Sada – promumljao je, gledajući je u oči, a dlan ruke još uvijek mu je bio na njezinu laktu – gdje smo ono stali? Aha, da. Trebao sam vam dati… objašnjenje.

Suzanne Enoch

18

Victorijin se pogled susreo s njegovim, sa zlatnim pogledom koji je pod prigušenim svjetlom izgledao poput mačkina. Bila je potpuno svjesna jačine njegova baršunastog stiska; izdvojene tišine koju su kvarili tek tihi zvuci glasova i violine u pozadini, bila je svjesna šuštanja vjetra i načina na koji je stajao ispod grana glicinije, njegova vitkog, čvrstog tijela – oni su bili dvije jednako nepomične jedinke.

Što god bilo, on je nešto želio. Nešto od nje. – Mislim da sam učinila nekakvu pogrešku – rekla je, trudeći se zvučati opušteno. Sin je bio, bez dvojbe, velika napast.

Njegov se pogled krenuo spuštati niz njezinu haljinu i vratio se na njezino lice. – Kakvu pogrešku?

– Kad sam vas prvi put vidjela, mislila sam da ste slični bratu. Sad vidim da niste.

Prstom jedne ruke dotaknuo je pramen njezine kose koji je ne-stašno visio i odmaknuo joj ga s lica. – Koliko ste dobro pozna-vali staru budalu?

Od njegova kao pero laganog dodira krenuli su trnci niz Vic-torijinu kralježnicu. Taj ju je neočekivani osjećaj zabrinuo, a nje-gove grube riječi su je uvrijedile. – Markiz od Althorpea bio je vrlo cijenjen.

Njegovi prsti dotaknuli su joj obraze. – A ja nisam? To baš i nije neka novost.

Bože dragi, počela je drhtati zbog njega. – Nije mi jasno zašto ta-ko loše govorite o vlastitom bratu – odgovorila je, pokušavajući održati glas mirnim – pogotovo s obzirom na to da su mu se svi drugi divili.

Proučavao je njezino lice u treperavom odsjaju svjetlosti baklji, a ona je odjednom imala dojam da se ovdje radi još o nečemu, nije bila riječ samo o flertu. – Očito je da mu se nisu baš svi divili – proturječio je. – Netko mu je ipak metkom prosvirao glavu.

Ponoćni susret

19

Victoria se ukočila. – Zar vas uopće nije briga što je mrtav?Althorpe slegne ramenima. – Mrtav je mrtav.Prstima joj ovlaš dotakne uho. – Jesam li dobro čuo da vas Mar-

ley zove Vixen?Odjednom je sve imalo smisla. – Zar je cilj cijelog ovog raz-

govora taj da navabite Vixen Fontaine u vrt, kako biste se mogli hvaliti time pred svojim prijateljima?

Markiz se na trenutak smrzne, a zatim poče nježno palcem mi-lovati kutak njezinih usta. – Što ako jest?

Njegove su se senzualne usne nakrivile u blagi osmijeh od kojeg joj je zastao dah. – Ali ja nemam ni jednog prijatelja. Samo rivale.

– Dakle, vi me želite poljubiti.– To vas zacijelo ne iznenađuje. – Nagnuo je glavu, a pogled

mu se spustio na njezine usnice. – Bez sumnje su vas već ljubili. Možda Marley?

Njezine su usnice postale suhe, ali je odoljela porivu da ih obli-že. – Bezbroj puta. I nije me ljubio samo Marley.

– Ali ja nisam nikada.I tada su se njegove usne spojile s njezinima.Niz tijelo joj krene pulsirajuća vrućina. Bila je navikla ima-

ti potpunu kontrolu – i nad svojim osjećajima i nad susretima s muškarcima. Ali kad su se njegove usne počele kretati po njezini-ma, izazivajući je i hraneći se njima, osjećala je sve osim kontrole. Njezin um, njezino srce, svi osjeti su se vrtjeli – puno žešće nego kad ju je Marley vrtio u plesnoj dvorani.

Althorpe joj je dlanovima obuhvatio lice dok ju je ljubio. Victo-ria je ispustila uzdah bez uzimanja zraka, taj zvuk joj je bio sasvim nepoznat, i obuhvatila njegova ramena privlačeći ga bliže k sebi.

On ju je polagano nagnuo nazad, sve dok se nije naslonila na kvr-gavo deblo stabla. Topli, samouvjereni prsti krenuli su niz njezina ramena, zastali da bi joj milovali struk, pa zatim bokove, spuštajući