KLARA ASIŠKAPOHVALNA PJESAN

Pismo Generalnog ministrafra Giacoma Binija

Rim 2002

Grafica: JA per Ufficio Comunicazioni OFM - Roma

Impaginazione: JA/GPO

SADRŽAJ

UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5I. ZAJEDNIâKO POSLANJE

NA·IH BRATSTAVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9Îivjeti i svjedoãiti evandjelje . . . . . . . . . . . . 11Na putu kriÏa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13Za razmi‰ljanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18

II. UZAJAMNOST I NADOPUNJIVANJE . . . . . . 19Teocentriãna nadopuna . . . . . . . . . . . . . . . . 21Nadopuna izgradjena na BoÏjoj rijeãi . . . . 24Za razmi‰ljanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26

III. PRIDO·LICE I PUTNICI . . . . . . . . . . . . . . . 27“Tek se na svom svr‰etku spoznaje ãovjek” 29Ljepota poziva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32Za razmi‰ljanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36

IV. “SLIJEDITI SAVJETEGENERALNOGA MINISTRA” . . . . . . . . . . . 37

Samostalnost i odnosiu Ïivotu samostana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39Formacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43Za razmi‰ljanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46

V. IZAZOVI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47Formacija srca i stvarala‰tvo . . . . . . . . . . . . 49Biblijska, liturgijskai karizmatska duhovnost . . . . . . . . . . . . . . 51Osjeçaj pripadnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53Formacija za odnos . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54Za razmi‰ljanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55

ZAKLJUâAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57SADRÎAJ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63

63

“Ti, gospodine,budi blagoslovljen,ti koji si me stvorio!”

“Ti, gospodine,budi blagoslovljen,ti koji si me stvorio!”

podju u Galileju! Ondje çe me vidjeti!” (Mt 28,10).Idite! Podjimo odvaÏno i bez straha: Gospodin nasoãekuje. Recite odluãno: “Vidjela sam Gospodina!” (Iv20,18), pokaÏite nam ga svojim zanosnim Ïivotom zaGospodina, svjedoãite ga svojim “evandjeoskim pretje-rivanjem” ukorijenjenim u povjerenju u Njega, s obi-ljem Ïivota koji pr‰ti iz va‰e kenoze, iz va‰e ‰utnje kojamijenja i “mirisom ispunja” sav svijet: “I sva se kuçanapuni mirisom pomasti” (Iv 12,3). Na‰ Ïivot danastreba pronaçi odvaÏnost, “pretjerivanje”, preobiljemilosti koji se radjaju iz radosti ‰to smo na‰li “blago”koje povoljno ãini nejasnim izglede na‰ega Ïivljenja;trebamo “nadu koja ne postidjuje” (Rim 5,5).

Privilegium paupertatis ‰to ga je Klara toliko brani-la je radost da se slijedi i dijeli Isusov Ïivot, jamstvovjernosti na‰oj karizmi; podsjeçajte nas da çe brat ilisestra, koji nisu evandjeoski siroma‰ni i slobodni, bitiosudjeni da budu neplodni i Ïalosni (usp. Mk 10,22),unatoã veliãini djela i bogatstvu naslijedja.

“Radi svega toga prigibam svoja koljena predOcem Gospodina na‰ega Isusa Krista da sam Gospo-din - po zagovoru slavne Djevice svete Marije, majkenjegove, preblaÏenoga oca na‰ega Franje i svih sveta-ca - koji je dao dobar poãetak dade i porast i, takodjer,ustrajnost sve do kraja. Amen!” (OKl 77-78).

Gospodin bio uvijek s vamai neka uãini da vi uvijek budete s njim.

Rim, na blagdan sv. Klare11. kolovoza 2002.

Fra Giacomo Bini, ofmva‰ brat i ministar

60 UVOD

U ime Gospodnje!Vama, Siroma‰nim sestrama svete Klare,

Svima vama kontemplativkama koje se nadahnjujete na franjevaãko-klariskoj duhovnosti,

svoj braçi i sestramakoji ljube Klaru i Franju,

kao Ministar i posluÏitelj sviju, Ïelim“mir s neba i iskrenu ljubav u Gospodinu” (2P 1).

“Buduçi da ste po boÏanskom nadahnuçupostale kçerima i sluÏbenicama svevi‰njegavrhovnoga Kralja, Oca nebeskoga, i zaruãile seDuhu Svetomu, izabiruçi da Ïivite po savr‰eno-sti svetoga Evandjelja, hoçu i obeçajem u svojeime i u ime svoje braçe da çu za vas uvijek vodi-ti ljubaznu brigu i posebnu skrb”(PKl 6,3-4;usp. Fv)

5

Drage sestre, kao zakljuãak ove bratske i srdaãneporuke Ïelim jo‰ izreçi, u ime sve braçe Prvoga reda icijele Franjevaãke obitelji, iskrenu zahvalnost za va‰unazoãnost uz nas kao spomen i poticaj da s uvijekveçom dosljedno‰çu izraÏavamo ono ‰to jesmo, ono‰to smo obeçali, ono ‰to je nama obeçano i ‰to nasoãekuje. U ovom tako bolesnom svijetu, a ipak tolikoÏednom istinskog duhovnog iskustva, vi predstavljate“vr‰ak” franjevaãke karizme za na‰e nara‰taje.

“Htjeli bismo vidjeti Isusa”, traÏili su neki Grci Fili-pa (Iv 12,21). Toliki mu‰karci i Ïene danas postavlja-ju isto pitanje nama. Pomozite nam, po Klarinu pri-mjeru, da “odraÏavamo”, da prenosimo prema svije-tu ono ‰to kontempliramo, da pokazujemo onu Ïivuikonu izgradjenu rukama BoÏjim u na‰oj nutrini ikoja se izraÏava u skladnom jedinstvu Ïivljenom usvakida‰njici. “Jedino ‰to u ovim vremenima moÏemospasiti... jest mali dio Tebe u nama, BoÏe moj. ImoÏda takodjer moÏemo pridonijeti da te otkopamoiz opusto‰enih srdaca i da ti otvorimo put” (Etty Hille-sum). Da, veoma je vaÏno spasiti i osloboditi slikuBoÏju prisutnu u nama da je moÏemo pruÏiti drugi-ma, oslobodjenu nas samih, od sebiãnog i nametljivogja koje se gubi u tisuçu tjeskobnih zaokupljenosti,zaboravljajuçi Njegovu prisutnost. Trebamo “za‰titiBoga od nas samih” u svijetu tako podijeljenom,razlomljenom i izgubljenom, koji treba svjedoãanstvopruÏeno po na‰im bratskim odnosima kao “bogoobja-vljenje”, ljubazno oãitovanje prisutnosti Boga; trebananovo snaÏno navije‰tati svima da je jo‰ moguçevoljeti se i pronaçi na‰e jedinstvo u Kristu umrlom iuskrslom.

Usvajajuçi rijeãi Uskrsloga Ïenama neusiljeno midolazi da vam ponovim: “Idite, javite mojoj braçi da

59

U skladu i u poslu‰nosti tim rijeãima, kao brat va‰,usudjujem se obratiti se svima vama koje ãinite drago-cjenu zbilju medju onima koji Ïive duhovnu ba‰tinuFranje i Klare. Takodjer u ime braçe i sestara koji senadahnjuju na njihovu evandjeoskom programu, Ïeliobih prije svega izraziti duboku zahvalnost za kari-zmatsko duhovno bogatstvo koje predstavljate u na‰ojObitelji. Hvala za va‰e duboko zajedni‰tvo u Duhukoje nas podrÏava u na‰im apostolskim putovanjimapo svijetu; za va‰u ‰utljivu ulogu “jutarnjih straÏara”koji bdiju i u tami ljudskih dogadjanja istraÏuju oneznakove Ïivota koji veç poãinju izvirati na zemlji. Vinam pomaÏete razumjeti na‰ redovniãki poziv i rado-vati se zbog njega. Klara, na poãetku svoje Oporuke,kliãe u ovoj zahvali: “Medju drugim dobroãinstvimakoja smo primile i svaki dan primamo od na‰ega Dari-vatelja, Oca milosrdja, za koja smo duÏne Ïivo zahva-ljivati njemu slavnome Ocu Kristovu, je dobroãinstvona‰ega poziva. I koliko je ono veçe i savr‰enije, tolikosmo vi‰e njemu duÏne” (OKl 2-3). Dakle, duÏni smozajedno uvijek bolje upoznavati svoj poziv, ljubiti ga iodgovoriti mu vjerno i velikodu‰no.

Sljedeçe çemo godine slaviti 750. obljetnicu smrtina‰e majke i sestre Klare: to je zgodna prigoda, osobi-ta milost koja bi nam trebala pomoçi da obnovimoonu “zaruãniãku” ljubav koja je nadahnjivala cijelinjezin Ïivot. Dok vam pi‰em, razmi‰ljam i meditiramupravo o onim znakovima i onim rijeãima koje suobiljeÏile njezine posljednje dane prije njezina neopo-zivog izlaska. Siroma‰na i gola postelja u Sv. Damja-nu postala je mjestom odnosa i susreta obremenjenihdubokom ljudsko‰çu i duhovno‰çu.

I pismo moÏe postati mjestom zajedni‰tva, bra-tskog dijaloga da otkrijemo ono “ne‰to novo o Gospo-

7

dinu”, ‰to je Klara traÏila od Junipera, i ‰to na‰avremena i na‰i nara‰taji bez odlaganja opet oãekujuod nas.

U pohodima braçi u raznim dijelovima svijetauvijek sam imao milost susretati vas, slu‰ati vas,razgovarati i moliti s vama. Bio sam dirnut dubokimprijateljstvom koje vas povezuje s nama i s cijelomFranjevaãkom obitelji; goruçom Ïedji za Bogom kojaproÏima va‰e zajednice i koju biste s nama Ïeljelepodijeliti. I koliko bismo svi mi, braça i sestre kojiputujemo svijetom, imali nauãiti od va‰ega tako odlu-ãnog i potpunog mistiãnoga iskustva koje moÏerazumjeti ili nazrijeti samo onaj koga je Ljubav pobi-jedila.

Brat Rajnald, brat Leon, brat Andjeo, brat Juniperbijahu ondje, blizu Klari u posljednjim danima njezi-na Ïivota, da, u dubokom zajedni‰tvu, slu‰aju, dijelei oÏivljuju zanosno traÏenje Boga: to je takodjer i Ïeljaovoga pisma, kao nastavak u vremenu onoga prija-teljstva koje na zemaljskom putovanju od tadapodrÏava Manju braçu i Siroma‰ne sestre.

Ova su razmi‰ljanja upuçena izravno Sestramaklarisama u prigodi 750. obljetnice smrti sv. Klare: svise tekstovi odnose na nju; ipak Ïele biti i bratska poru-ka upuçena svim kontemplativnim sestrama franje-vkama razasutim po cijelome svijetu. Pi‰uçi sam i nanjih mislio; prijedlozi i poticaji mogu moÏda i njimabiti korisni.

Napokon, nadam se da çe ove retke proãitati braçai sestre cijele Franjevaãke obitelji, jer su nadopunji-vanje i uzajamnost zajedniãke zadaçe svima nama.

8

ZAKLJUČAK

“Nije samo o nama preblaÏeni na‰ otac Franjoprorokovao te stvari, nego i o drugima koje çedoçi u sveti poziv u koji je Gospodin pozvao nas”(OKl 17)

57

ZAJEDNIČKO POSLANJENAŠIH BRATSTAVA

Svaki osobni odnos s Gospodinom, svaka redo-vniãka karizma ima dva nedjeljiva elementa:poziv i poslanje, “slijedi me” i “podjite”, svjedo-ãite pred ljudima ono ‰to ste vidjeli. Gospodinnas poziva da nas uãini svojim uãenicima i svje-docima u cijelome svijetu. Tako se u povijestukljuãujemo kao Ïivi spomen Evandjelja IsusaKrista, uvijek spremni da pronalazimo prikla-dnije oblike da svjedoãimo i navije‰tamo kralje-vstvo BoÏje veç prisutno medju nama. Kaosestre i braça Klare i Franje imamo veoma jasnoodredjenu poruku koju valja navije‰tati, iako narazliãite naãine; na‰a Pravila jasno pokazujuosnovne elemente koji oznaãavaju taj hod.

9

I

Za razmi‰ljanje

1. Samo “razumna” vjera, fides quaerens intelle-ctum, rasvijetljena, moÏe dati prikladan temeljizboru da se Ïivi po evandjelju. Koje zalaganjestavljamo i koja sredstva upotrebljavamo daprodubimo svoju vjeru? Jesmo li sposobni boljeiskoristiti darove i karizme svakoga, u ovomsluãaju i njegovu umnu spremu, za dobro cije-loga bratstva?

2. “Lectio divina u biblijskom tekstu vidi Ïivu rijeãkoja zahvaça, usmjerava, oblikuje Ïivljenje”(Ivan Pavao II., NMI 39). Kako se dopu‰tamo“oblikovati” Liturgijom ãasova, liturgijskimslavljima, molitvenim ãitanjem BoÏje rijeãi?

3. Koliko “ulaÏemo” da promiãemo biblijsku,liturgijsku i karizmatsku formaciju koja uklju-ãuje Ïivot u njegovoj cjelovitosti?

4. Koji prostor dajemo ljudskoj formaciji, vrje-dnovanju na‰e djelotvornosti u svakida‰njemÏivotu bratstva?

55

Formacija za odnos

“Ljubite uvijek Boga i svoje du‰e i du‰e svihsvojih sestara, i vodite uvijek brigu da opsluÏu-jete ‰to ste Gospodinu obeçale” (BsC 14).

Govoreçi o formaciji, danas je potrebno osobitoistaknuti sposobnost odnosa neke osobe: odnosa sasamim sobom, s vlastitom povije‰çu, s vlastitom osje-çajno‰çu, s vlastitim porazima, s vlastitim darovimakoje treba uzvratiti Gospodinu. To je osnova odnosa sdrugima i s Bogom. Osobito na‰a osjeçajna protegatreba biti prihvaçena bez tjeskobe; samo tako je mogu-çe postiçi duboku vedrinu i radjati nevjerojatno boga-tstvo Ïivota koje pomaÏe skladan razvoj neke osobno-sti. Ponekad nosimo redovniãko odijelo i mislimokako çe ostalo doçi samo od sebe. Kolike se dramei‰ãitavaju na nekim licima prikrivenim koprenom!Nerije‰ene drame koje postaju bezbrojne prigodenapetosti, u stanju da razore mir neke kuçe mjeseci-ma i godinama. Kakav “raj”, naprotiv, je ozraãjenekog bratstva u kojem se je nauãilo poznavati se,razgovarati sa samima sobom, s Bogom, s drugima.“Po ovom çe svi znati da ste moji uãenici: ako budeteimali ljubavi jedni za druge” (Iv 13, 35). Tu odgovo-rnost imamo kao kr‰çani i kao posveçeni; trebamodakle uloÏiti svoje sposobnosti da promiãemo forma-ciju za bratski odnos i za odnos s Bogom. Nemaolak‰avajuçih okolnosti: od tog nas zalaganja nemogu osloboditi ni dob, ni znaãaj, ni naslijedja.

54 Živjeti i svjedočiti evandjelje

“Diveçi se gledam kako, ponizno‰çu, snagomvjere i mi‰icama siroma‰tva, sebi privija‰neusporedivo blago, skriveno u njivi svijeta iljudskih srdaca, kojim se kupuje Onaj po komeje sve iz ni‰ta postalo. I, da se izrazim rijeãimasamoga Apostola, smatram te suradnicomsamoga Boga i podrÏavateljicom slabih i kleca-vih udova njegovog neizrecivog tijela ” (3PA 7-8)

Pravilo Ïivota zajedniãko cijeloj Franjevaãkojobitelji sastoji se u “Ïivjeti sveto Evandjelje Gospodi-na na‰ega Isusa Krista” (usp. PPr I,1; PrKl I,2;PrFSR 4), Ïeleçi iznad svega “imati Duh Gospodnji injegovo sveto djelovanje” (PPr X,8; PrKl X,9),imajuçi kao posvema‰nje prvenstvo molitvu ikontemplaciju (usp. PPr V,2; PrKl VII,2). Hod jejednako jedan i veoma odredjen: poniznost i siroma-‰tvo Gospodina na‰ega Isusa Krista i njegove siro-ma‰ne Majke. Klara izriãito kaÏe: “Sin je BoÏjipostao na‰im putom” (OKl 5). Siroma‰ni Ïivot Isusaiz Nazareta, od Betlehema do Kalvarije, kao obja-vljivanje Boga, postao je sveobuhvatno i prevratni-ãko duhovno iskustvo u Ïivotu Franje i Klare: taj ihÏar posvema suobliãuje Kristu, i sve do posljednjihgodina svoga Ïivota neçe dopustiti prilagodjavajuçami‰ljenja ili pojednostavljenja. Onomu koji mupredlaÏe druge naãine da sluÏi Gospodinu, druga veçproku‰ana i bolje ustojena pravila, Franjo odgovara:“Gospodin mi je objavio da je njegova volja da ja usvijetu budem nova budala kao On: to je znanostkojoj Bog hoçe da se posvetimo” (LPer 18). A Papi 11

koji je htio olak‰ati njezino siroma‰tvo, Klara,veoma nadilazeçi zavjet siroma‰tva, odgovara:“Sveti Oãe, nipo‰to i nikada, zanavijek, ne Ïelim bitioslobodjena od nasljedovanja Krista” (4âel 14).

To je, dakle, na‰ poziv, na‰a “znanost”, na‰esluÏenje: sve vi‰e postajati slu‰ateljima i vjernimizvr‰iteljima evandjeoske Rijeãi, kontemplirajuçi islijedeçi do kraja siroma‰noga Isusa. Iz tog jasnog istvarnog identiteta radjaju se razliãiti i nadopunju-juçi oblici evangelizacije, razliãita franjevaãko-klari-ska poslanja unutar Crkve BoÏje s obzirom na njego-vo kraljevstvo.

“Manja braça” raspr‰uju se svijetom koji postajenjihovim “klaustrom” (usp SvS 63), mjestom bratskihi kontemplativnih odnosa (usp. NPr XVI). “Zbog togavas je [Gospodin] razaslao po cijelom svijetu da rije-ãju i djelom svjedoãite za njegov glas, i da svimaobznanite da nema drugoga Svemoguçega osimnjega” (PBr 9).

“Siroma‰ne sestre”, polazeçi od “klaustra” svojenutrine, po Marijinom primjeru (usp. 3PA 19) postajuprihvaçanjem, prebivali‰tem i ikonom Boga ljubavi; ito se svjedoãenje “odraÏava” i prenosi na cijeli svijet.Klauzura se otvara cijelom svijetu i postaje mjestom iprostorom odnosa, kao ‰to se je uski prostor vrta Sv.Damjana pretvorio za Franju, patnika i gotovo slije-poga, u vidjenje i pjesmu cjelokupnoga stvorenja. Neide se u klauzuru kako bi se sklonilo ili pobjeglo odpote‰koça svijeta, nego prije svega da se Ïivi prihva-çanje, da se dublje sudjeluje u Ïivotu ljudi u njihovimnajtajnijim i najnepoznatijim teÏnjama, da se zalaÏeu izgradnji one ljudske povijesti po BoÏjem planu kojisamo sveci i proroci umiju naslutiti.

12 Osjećaj pripadnosti

“I molim vas, svoje gospodje, i savjetujem vamda u tom presvetom Ïivotu i siroma‰tvu uvijekÏivite, i da se pomno ãuvate da ne biste od njegadovijeka nikada odstupile ni po ãijem nauku ilisavjetu ” (PrKl VI, 8-9).

Komu pripadamo? MoÏda bi odgovor (nauãen napamet) mogao biti lagan. Ali upitajmo se jo‰: kamo suusmjerene na‰e Ïelje, na‰e skrbi, ‰to nam izazivapatnju, na ‰to stvarno tro‰imo snage i vrijeme? Sadaje odgovor malo teÏi! DrÏim kako se ãesto ne uspije-vamo usredotoãiti na bitno i gubimo se u onom ‰to jedrugotno, ‰to moÏe biti: spa‰avanje nekih ustroja,preÏivljavanje samostana, taÏenje novih zvanja podcijenu da ih dovedemo (na brzinu) s drugih kontine-nata, podruãna “ljubomora”…

Komu pripadamo? Duhu BoÏjemu koji svakidan “iznova pronalazi” na‰u suradnju, ili nekimadrugima? “Svakom razdoblju Ïivota Gospodin traÏinovi odgovor” (Pavao VI). I u toj Ïivotnosti da Boguu sebi stvaramo prostor prvenstvo trebamo datievandjelju, franjevaãko-klariskoj karizmi, Franje-vaãkoj obitelji, radije nego samostanu. Na‰e posla-nje ima ‰iroka obzorja! Nije to san, nego istinskaprotega na‰ega poziva koji zahtijeva kenozu i trajnoobraçenje. Upravo u tim prostorima Ïivota jasnije sevidi potreba da radimo zajedno, da se obraçamozajedno, da koraãamo zajedno: ne postajemo sveti-ma svatko za sebe, to postajemo ako se svi zajednopomaÏemo.

53

duha klauzure, ‰tovi‰e trebala bi “formirati” i sveçeni-ka koji slavi, kako sam mogao iskusiti u nekim samo-stanima. MoÏda smo se ograniãili na “uãena” preda-vanja o Bibliji ili o liturgiji, misleçi kako smo takoposlu‰ali Crkvu. Ali istina koja ne zagrijava srce i nemijenja Ïivot nije istinita spoznaja, nije prava forma-cija.

Ne trebamo pak zaboraviti da je svaka liturgija,kao ‰to i sam rjeãnik govori, sluÏenje cijelom BoÏjemnarodu; zbog toga je potrebno razmi‰ljati o liturgij-skom prihvaçanju vjernika svjetovnjaka koji se Ïeleujediniti u molitvu na‰ih zajednica. Svi samostaniklarisa na svijetu primaju zamolbe za molitvu koje imupuçuju mu‰karci i Ïene bliski i udaljeni; moÏda trebavi‰e pomoçi vjernike svjetovnjake, polazeçi od onihbliskih Franjevaãkoj obitelji, da dublje osjete liturgij-sku molitvu zajednica klarisa i franjevaca kao stvar-nost koja ih se tiãe i nije tudja njihovu pozivu.

Taj izazov, ta preobrazba u kojoj su mnogi samo-stani veç zaloÏeni, bit çe pravi kopernikanski prevratkoji çe kontemplaciji jamãiti njezin plodni identitet.“Na‰e zajednice trebaju postati istinske ‰kole molitve” (Ivan Pavao II., NMI 33).

âesto pruÏamo dojam kako svoj poziv smatramodato‰çu ostvarenom jednom za svagda, zaboravljaju-çi da karizma nije smo primljena ba‰tina, nego jeosobito odgovornost traÏenja pred Bogom i predna‰im svijetom. Kako uspijevamo prilagoditi ili stvo-riti nove oblike molitve, da ih uãinimo “primjerom izrcalom” (OKl 19) evangelizacije i poslanja u na‰emokruÏju?

52 Klarina klauzura, zadobivajuçi sveopçu protegu,Ïivljena je i preobraÏena po duhovnoj pokretljivostikoja nema granica. Prije bolesti ona je snaÏno ku‰a-na da podje ãak u Maroko, gdje su prvi franjevcisvoju vjeru ispovjedili “muãeni‰tvom” (usp. ProcVI,6); u posljednjih 30 godina, po“muãeni‰tvu”svoje bolesti, Ïivjet çe nevjerojatnumnogovrsnost odnosa prijateljstva: prima posjetepapa, kardinala, franjevaca, poniznih osoba i onihvaÏnih… Oganj ljubavi je onaj koji gori u njezinu“klaustru” i koji uÏiÏe svaku vrstu odnosa (usp. CV15), iznad svih ograniãenja naloÏenih klauzurom.Klara je prava “mistiãarka”: gori jedinstvenimÏarom koji ju suobliãuje Kristu. Sve ostalo postaje“djelomiãno” i usredotoãujuçe na to “sredi‰te”.

Koliko se gubi snage i “dobre volje” u nekim samo-stanima, kad se sve sile ne usmjeruju na traÏenjejedinstva, prema Bitnome. “Îenski genij” svijetli usvom bogatstvu upravo kad nasluçuje bitno i kaduspijeva dati pravu vrijednost drugotnome.

Na putu križa

“Bude‰ li s njim trpjela, s njime çe‰ su-kralje-vati; bude‰ li s njim suosjeçala, s njim çe‰ se isu-radovati; bude‰ li s njim su-umirala na kriÏupatnje, s njim istim çe‰ posjedovati nebeskestanove u sjaju svetaca” (2PA 21)

“Kad budem uzdignut sa zemlje, sve çu privuçi ksebi” (Iv 12,32): s visine kriÏa Isus je postao ponu-dom spasenja svim ljudima. Slijedeçi Franju nanjegovu misijskom hodu, dolazimo do stigmata naLa Verni; slijedeçi Klaru u njezinoj klauzuri, dolazi- 13

mo do postelje trpljenja, bolesti koja zapoãinje uvrijeme stigmata Siroma‰ka i produÏuje se krozgotovo polovinu njezina Ïivota. Jo‰ jednom otkriva-mo iznenadjujuçu nadopunu karizme: dva putajednako “misijska”, put pokretljivosti i onaj klauzu-re, koji dovode do istovjetnog odredi‰ta, do kriÏa.Ljubitelj hoçe ostati blizu Ljubljenome, ne samo naputu siroma‰tva, nego i na onom trpljenja (usp. 2PA19), da u vlastitom tijelu nadopuni ono ‰to nedosta-je patnjama Kristovim (usp. Kol 1,24). Nije dovo-ljno slu‰ati i sluÏiti, potrebno je dijeliti Isusov usud iusvojiti njegov kriÏ (usp. Lk 9,23-24).

Evandjeoska logika slabosti, skrivenosti, nevidlji-vih ishoda uvijek je uznemirujuça: bila je to za Isuso-ve uãenike i bit çe za svakoga vjernika na ovomzemaljskom proputovanju. Svijet tu logiku ne moÏeprihvatiti: na‰ je svijet utemeljen upravo na djelotvo-rnosti koja, polazeçi s te osnove, stvara niz “psihoza”uãinka, “ãinjenja”, veliãanstvenosti, osiguranja zasebe sada‰njosti i buduçnosti, uspjeha na svim razi-nama: u radu, u osjeçajima, u poslovima, u glasovi-tosti… Te nam psihoze, naÏalost, nisu strane: vrijedionaj tko je sposoban vi‰e proizvesti. Dok je “ãudo”Klare i Franje, vjernih Evandjelju, u velikom prepu-‰tanju Onomu koji nastavlja hraniti nevjerojatnopouzdanje u odnosu na nas. Oni su odgovorili nazanosan naãin na BoÏju gorljivost prema ãovjeku;odvaÏno su Ïivjeli izazov posvema‰njeg siroma‰tvakoje nuÏno dovodi na kriÏ, u bespomoçnost kaoÏivotni put. Svako çe misijsko djelovanje dakle bitipodloÏeno logici sjemena koje treba umrijeti kako bidonijelo plod.

Franjina “misionarska” djelotvornost dostiÏe svojvrhunac u posljednjem razdoblju njegova Ïivota, u

14 talent: zadovoljavamo se da ga sakrijemo i oãuvamo(usp. Mt 25,18). Otpor promjenama moÏe znaãitiotpor obraçenju, otpor da nas Duh vodi nepoznatimputovima koje çemo otkrivati koraãajuçi njima (usp.Heb 11,8). Sve nas to obvezuje da premislimo svojsvakida‰nji Ïivot, svoj stil Ïivota, svoje nacrte, ãak isvoj dnevni red koji, ako je previ‰e usitnjen, moÏeprijeãiti kontemplativnu protegu kojoj je potrebnovi‰e prostora osobnog dijaloga i ‰utnje s Gospodinom,kako bismo bolje vrjednovali zajedniãku molitvu.Ozbiljna i stvaralaãka priprava liturgijskih prostora,zajedniãkih, i onih za odmor promiãe trajnu formaci-ju za odnos s Bogom i s drugima. Osobito istinitostãina, rijeãi, skladno dozrelih u ‰utnji i u potrebnomvremenu, pomaÏe da se izgradjuje prava, slobodna,vedra i za druge otvorena osobnost. To çe duhovnostvarala‰tvo moçi nastaviti i kad tijelo oslabi ili serazboli: Klarin nas primjer, i u toj toãki, treba pouãitida ostanemo Ïivi u ljubavi i da se nikada ne preda-mo, da ne pribjegnemo uhodanosti koja, neizbjeÏno,uspavljuje i koãi svaki duh poduzetnosti.

Biblijska, liturgijskai karizmatska duhovnost

Uvjeren sam kako ne treba puno govoriti o tolikimdokumentima Crkve i Reda koji – veç preko 40 godi-na – govore o vaÏnosti solidne biblijske i liturgijskeformacije, osobito za posveçene osobe i, na posebannaãin za kontemplativke. Ali koji su odjek imali uÎIVOTU na‰ih zajednica? ProduÏeni odnos s BoÏjomrijeãi ne moÏe a da ne preobrazi odredjene “ãine pobo-Ïnosti” koje potjeãu iz pro‰lih stoljeça i jo‰ uvijekprisutnih u nekom (rijetkom) samostanu. Îiva, dobropripravljena liturgija u kojoj se sudjeluje ne ide protiv 51

nadilaziti na‰a oãekivanja, pro‰irivati obzorja na‰egpostojanja. Bog nas iznenadjuje jer ima povjerenja unas i traÏi uvijek novu raspoloÏivost. Mi smo se sklo-ni stalno povoditi za onim “uvijek se tako ãinilo”, Duhnas, naprotiv, potiãe da traÏimo ono ‰to “danas treba-mo ãiniti”, ‰to nam u novim prilikama postojanjapredlaÏe. Otpor obraçenju poglavito dolazi iz Ïeljeoãuvanja naslijedja u samom sebi, iz nisko postavlje-ne uravnoteÏenosti koja ãesto izraÏava prianjanje uzvlastite nacrte i odbijanje da se obnovi, vi‰e nego izvrjednovanja onoga ‰to smo primili. Evandjeoska jevjernost uvijek izvorom odvaÏnosti i stvarala‰tva,stvarala‰tva koje ne znaãi odbacivanje pro‰losti ilibogatstva ‰to smo ga primili od svojih svetaca; neznaãi razoriti potpuno svoje postojanje: nemoguçe jeÏivjeti bez ustroja i bez ukljuãivanja u neku povijest.Stvarala‰tvo znaãi uliti “novo vino u nove mje‰ine”(Mk 2,22), prilagoditi ustroje novom Ïivotu koji se unama oãituje iz dana u dan, uãiniti ih sukladnijima iizraÏajnijima s obzirom na znakove vremena u koje-mu Ïivimo. To je poslanje povjereno svakom nara‰ta-ju, svakom razdoblju, da Ïivim i oÏivljujuçim uãinievandjeosku poruku.

Danas Ïivimo u kulturi koja promiãe identitetusredotoãen na umnu spoznaju ili na psiholo‰ke iliosjeçajne izraÏaje vi‰e nego na formaciju srca kojeBiblija oznaãava sredi‰tem Ïivota novoga ãovjeka,“sredi‰tem povezivanja, otvorenosti i nadilaÏenjacijelog ljudskoga biça”. Otvrdnulo srce – na grãkom“sklerokardia” – je kao otvrdnuçe sposobnosti imoguçnosti da se ljubi, da se otvori povjerenju uBoga; novost Duha, naprotiv, nas iznenadjuje i sprje-ãava svaki oblik tvrdoglave okrenutosti nama sami-ma, sklonima da upravljamo iskljuãivo kako seuvijek ãinilo iz straha da ne izgubimo primljeni

50 razdoblju suobliãavanja Kristu na La Verni: svojeduhovno iskustvo polaÏe u krilo Crkve, uz kriÏ, vraçaevandjeosku pustolovinu Ocu i prinosi je kao misio-narski “dar” tolikoj braçi i sestrama koje çe ga, oãara-ni njegovim primjerom, kroz stoljeça slijediti. To jesloboda pronadjena upravo u vremenu “velike ku-‰nje”, kad vi‰e ne zna ‰to ãiniti: tada odluãuje Boguvratiti evandjeoski projekt razradjen za sav Ïivot, i zakoji sada otkriva da nije njegov; vratiti mu braçu kojanisu njegova, Ïivot, koji nije njegov...

·to reçi o Klari, o godinama njezine bolesti, “besko-risnih” po mjerilima uspje‰nosti, ali tako bogatih iznaãajnih pred Bogom! Upravo kad je Franjo, veomabrzo, poãeo nedostajati franjevcima i sestrama, nazo-ãnost Klare dobra zdravlja, sa svim njezinim snaga-ma, mogla je, po nama, “toliko uãiniti” za Franjeva-ãku obitelj poãetaka; mogla je osnovati tolike drugesamostane, poticati tolike druge sestre... Ipak, Gospo-din je “toliko uãinio” po njezinom siroma‰tvu, ponjezinoj nemoçi, po njezinoj nepoduzetnosti! U onimprvim godinama Ïivota Reda druge çe sestre, poslanepo njoj i po Franji, poçi.

Ali kako nam je te‰ko usvojiti te vrijednosti kad“svijet” oko nas govori drugim jezikom i nuka nas daprihvatimo njegove zavodljivosti. Znamo dobro da jena‰a djelotvornost povezana s boÏanskom plodno‰çu;da na‰a sluÏenja, ustroji, apostolske djelatnosti treba-ju biti u sluÏbi na‰ega poziva da budemo Ïivi spomenevandjelja Isusa Krista. To je prvo sluÏenje koje dugu-jemo Crkvi i svijetu, prije svake druge djelatnosti: to jevrsnoça na‰ega Ïivota koja daje smisao mno‰tvuna‰ih zalaganja, koja se trebaju odnositi na tu Ïivo-tnu protegu u kojoj se svi nalazimo “misionarima,poslanima”, bilo da smo u samostanu, bilo da kora-

15

ãamo putovima svijeta; bilo da molimo bilo da propo-vijedamo; bilo da smo zdravi, bilo da smo bolesni.

U svom çu srcu zauvijek oãuvati tolika zraãeça licamladih i starih sestara koje sam susreo u razliãitimpohodima, lica koja, kao Ïiva rijeã, prosijavaju posve-ma‰nost BoÏju koja ih ispunja; bolesnih sestara koje,oãi‰çene trpljenjem poput Klare, kao Ïive ikone sliãneRaspetome iz Sv. Damjana, izraÏavaju patniãku lju-dskost, ali veç preobraÏenu i slavnu: postale su podrh-tavajuçim i‰ãekivanjem Zaruãnika koji dolazi, doknjihovo tijelo, ãista prozirna ovojnica, dopu‰ta nazri-jeti oslobadjajuçu prisutnost Boga. Kakvo je to ãude-sno poslanje!

Podsjeçam na primjer jedne klarise iz 15. stoljeça,sv. Katarine Bolonjske: na kraju Ïivota, trpeçi mnogo,u vidjenju je primila naredbu da svira violu. Katarinanije svirala otkako je, kao mladica, napustila dvor uBologni i uni‰la u samostan: ali pred BoÏjom nare-dbom zatraÏila je da joj se donese viola i ona je samaskladala mali himan, s tekstom iz proroka Izaije:“Slava çe se njegova na tebi oãitovati”. Tako je sestra-ma pokazala da se slava Svemoguçega oãituje i uslabosti Ïene patnice. Viola, saãuvana do danas usamostanu Corpus Domini (Tijela Gospodinova) uBologni, nas podsjeça da Ïivot svakoga od nas, usvojoj slabosti, moÏe postati sredstvom da se opjevaveliãina BoÏja.

Drage sestre, moÏda nam jo‰ moÏete pomoçi daponovno pronadjemo duboki smisao na‰ega poslanja,“djelomiãnu” vrijednost svih na‰ih djelatnosti, znaju-çi da se neka osoba moÏe ostvariti samo ako ponovnootkrije svoje pravo lice “zrcaleçi se” u Isusu iz Naza-reta, u njegovu evandjelju, u kontemplaciji kao prve-

16 To Franjino povoljno prikazivanje s obzirom nabuduçnost Damjanita, ohrabruje i nas da pro‰irimopogled preko sada‰njeg obzora da istraÏujemo jo‰neizraÏene evandjeoske moguçnosti i da za sutra‰nji-cu Ïivahno izgradjujemo istinsku kontemplativnuprotegu sve dublju i vi‰e evangelizatorsku. Tu potrebusnaÏno zamjeçuje na‰ svijet, zbog pojave globalizaci-je usredotoãen na kulturu vanj‰tine i privida. Konte-mplativne osobe mogu pruÏiti moguçnost drugaãijekulture nutrine i dubokog duhovnog iskustva tenastanjene samoçe koja nije izdvajanje. Dobro znamokako istinska kontemplativna protega, ukorijenjena utrinitarni odnos, ima jasnu prosudbenu ulogu premalaÏnoj religioznosti koja vi‰e sliãi religioznoj potro‰nji,nekom kr‰çanstvu “uradi sam”, nego li pravomtraÏenju Boga. Suvremeni se ãovjek sve vi‰e otkriva“religioznim” i sve manje vjernikom!

Govoreçi o izazovima, o ozbiljnim i neodgodivimzadaçama koje Duh stavlja pred nas, lista je uvijekdjelomiãna i, osobito, pristrana. Veç smo dotaknulitemu od Ïivotne vaÏnosti kao ‰to je BoÏja rijeã, forma-cija, evandjeosko vr‰enje vlasti... Sad u ovom zadnjemdijelu Ïelim naglasiti druga gledi‰ta koja smatramosnovnim izazovima i, na neki naãin, jezgrovitima.

Formacija srca i stvaralaštvo

Uskrsli Krist predbacuje uãenicima “tvrdoçu srca”(usp. Mk 16, 14; Lk 24,25), tj. stav zatvaranja u samesebe, zarobljenosti vlastitim nacrtima koje drÏimodobro utemeljenima, nesposobni, naprotiv, da se otvo-rimo BoÏjoj novosti.

Najveça napast onoga koji traÏi Boga jest uvijek daga se zatvori u vlastito i‰ãekivanje, dok Bog voli 49

nstvu. U traÏenju na‰ega identiteta, ãesto smo sklonigledati na pro‰lost - i u opasnosti smo da se svi vi‰ezatvaramo – umjesto na buduçnost prema kojoj smousmjereni. Zaokupljenost za preÏivljavanjem moÏerazoriti nadu, stvarala‰tvo i otvorenost Duhu Gospo-dinovu.

I sama starost nije uvijek i samo ograniãenje, negoi svjedoãenje duhovnog i odnosnog spoja, smirenoÏivljenog sklada vrijednosti; i to razdoblje Ïivota trebaevangelizirati i pratiti kako bi, kao svako siroma‰tvo,postalo oãitovanje Boga.

Zatvaranje nekog samostana prihvaçeno u smire-nosti (nismo vjeãni!): i to je svjedoãenje zrele vjere iÏive nade.

17

Za razmi‰ljanje

1. Koje su osnovne evandjeoske vrijednosti iliteÏnje u osnovama na‰ega unutarnjeg jedinstvai izbora bratstva? Jesmo li doista spremni zalo-Ïiti se? Promijeniti, ‰to? Kako? S kim?

2. Postoji li svijest da ste vi same na prvom mjestuza evandjeosko navije‰tanje, pozvane svjedoãitijedna drugoj Radosnu vijest u stvarnosti svaki-da‰njih ãina?

3. BoÏanska plodnost na‰ega postojanja sjaji se iu ljudskoj nemoçi, kao ‰to je starost i bolest,koje nas ãine jasnim znakom nade koja nasispunja. Kako se pripravljamo za to “misionar-sko” razdoblje tako vaÏno i odluãujuçe?

4. Vi ste, sestre, zajedno s nama bratstvo-u-poslan-ju u kontemplativnoj ‰utnji. Navje‰taj ste ÏiveRijeãi u svakom razdoblju svoga Ïivota, u Ïaruza evandjeljem koje vas suobliãuje Kristu. Kakoto iskustvo, zajedno s cijelom Franjevaãkomobitelji, moÏemo stvarno prevesti i navije‰tati?

18

IZAZOVI

“Popev‰i se, naime, u to vrijeme na zid spome-nute crkve, [Franjo] je govorio jakim glasom nafrancuskom jeziku nekim siromasima koji su seupravo tu na‰li: ‘Dodjite i pomozite mi u ovojgradnji samostana Sv. Damjana jer çe tu prebi-vati gospodje ãiji çe glasovit Ïivot i sveto pona-‰anje proslaviti na‰eg nebeskog Oca po ãitavojCrkvi’” (OKl 12-14).

47

V

Za razmi‰ljanje

1. “Mi smo kontemplativno bratstvo sa osobitimposlanjem u svijetu koji se mijenja”. Kako Ïivje-ti stvaralaãku vjernost na‰oj karizmi nadopu-njujuçih Redova?

2. Jamãiti izvornost na‰e franjevaãko-klariskeduhovnosti je plod zalaganja ‰to ga braçe isestre u uzajamnom povjerenju prihvaçaju.Kako ga ozbiljiti u zemlji ili u kraju u kojemÏivimo? Kako moÏemo danas poslu‰ati molbuRaspetoga u Sv. Damjanu: “Idi, popravi mojukuçu”?

3. Kako pomoçi samostanima u pote‰koçama ionima previ‰e “samodostatnima” da se vi‰estave u oslu‰kivanje Duha, istinitog formatora,i znakova vremena?

4. Formacija çe, da bude vjerodostojna, trebatimijenjati na‰ stil Ïivota, ukorjenjujuçi se uteoretsko i praktiãno traÏenje lica BoÏjega. ·tosmo u posljednjim godinama uãinili, i koji planformacije imamo za buduçnost? Za ‰to seformiramo?

46

UZAJAMNOST INADOPUNJIVANJE

“Osjeçajuçi Gospodina blizu i gotovo navratima, [Klara] je htjela da uz nju budusveçenici i duhovna braça da joj ãitaju MukuGospodinovu i svete rijeãi. Kad se medju njimapojavio brat Juniper, ãudesni BoÏji trubadur,koji je ãesto u Ïaru klicao rijeãi Gospodinove,Klara se ispuni obnovljenom rado‰çu i zatraÏiod njega ima li pri ruci ‰togod nova o Gospodi-nu. I on je, otvarajuçi usta, s ognji‰ta svogaÏarkoga srca sipao svjetlucajuçe iskre rijeãi, i iznjegovih prispodoba je BoÏja djevica doÏivjelaveliko olak‰anje ” (4âel 45).

19

II

zadrÏani kakvi jesu, ali neke treba redovito preuredji-vati, dok druge jo‰ valja stvoriti da s vjerodostojno‰çuodgovorimo na svoj poziv. Napetost izmedju ustroja ivrijednosti pratit çe nas sve do smrti, ali trebamonjome znati upravljati i usmjeravati je s mudro‰çu istrpljivo‰çu. Tko, na primjer, ne vidi potrebu da setrajno formira za bratsko vr‰enje vlasti? “UstrojDrugoga reda, kao i ona Prvoga, nije piramidalan i nestvara benediktinsku skupinu okupljenu oko opata iliopatice kao nekog alter Christus, nego je evandjeoska.Pozornost sviju – opatice i sestara – usredotoãuje se naEvandjelje i njega slu‰aju”.

Vjerujem kako svi moÏemo potpisati to razmi-‰ljanje neke klarise; ali kako se, u mnogim samosta-nima, Ïivi vr‰enje vlasti? Koja je pozornost sa straneopatica posveçena formaciji za odgovornost? Praviformativni hod biva nemoguçim bez pravog bratskogdijaloga unutar samostana, medju samostanima i uFederacijama. Nisu rijetki, naprotiv, sluãajevi samo-stana koji misle kako ne trebaju pomoç drugih…

Suradnja medju na‰a dva Reda, na tom podruãju,ovisi o razliãitim zemljopisnim podruãjima: postojimnoga, tolika razliãitost! U stvarnosti je sve prepu‰tenodobroj volji i poduzetnosti – manje vi‰e skrivenoj –opatica, provincijalnih ministara, predsjednica federaci-ja, iako u Konstitucijama ne nedostaju odredjeni opçe-niti poticaji i preporuke koje pozivaju na suradnju. Beznano‰enja ‰tete samostalnosti pojedinoga samostana, iizbjegavajuçi ãak i opasnost ovisnosti o franjevcima,neodgodivo je bolje odrediti taj tako vaÏan odnos ‰to suga Klara i Franjo htjeli kako bi zajamãili i produbili na‰franjevaãko-klariski identitet. Pozvani smo Ïivjeti svoju“jedinstvenost” unutar iskrenog odnosa, u uzajamnostii nadopunjivanja u svrhu Kraljevstva.

45

Treba odgajati za korjenito izvla‰tenje. Po Klari iFranji opsluÏivati sveto Evandjelje znaãi Ïivjeti “u poslu-‰nosti, bez i‰ta vlastitoga i u ãistoçi” (PPr 1,1; PrKl 1,2).VaÏno je zapaziti da se ne upotrebljava izriãaj “siroma-‰tvo”, nego izriãaj ”bez vlasni‰tva”. Nije rijeã samo otome da imamo uravnoteÏen odnos sa stvarima, negosmo pred stavom koji treba oznaãavati u dubinu identi-tet Siroma‰nih sestara i Manje braçe: Ïivjeti “bez vlasni-‰tva” znaãi odreçi se da skupljamo prava na osobe, nasluÏbe koje nam se povjeravaju, na samoga Boga i naNjegovu rijeã... Sve smo primili od Boga i pozvani smosve vraçati, ako ne Ïelimo postati “tatima” dobara kojenam je Gospodin besplatno udijelio. Taj stav korjenitogizvla‰tenja, dara smoga sebe uvjerenog i bez kajanja,zahtjeva trajno obraçanje i treba svakodnevno biti obna-vljano, polazeçi od kontemplacije osupnute onim ‰to jesam Bog uãinio za nas: “Pogledajte, braço, poniznostBoÏju... Ni‰ta svoga ne zadrÏite za sebe!” (PBr 28-29;usp. 4PA 15.19-23). To je veliki zadatak formacije! I putje to koji nije li‰en zapreka: najteÏa opasnost je samo-dostatnost, sigurnost da se je na pravom putu, strah dase suoãi s drugima, lijenost u traÏenju.

Nastavlja se po odredjenim nacrtima koji sesmatraju valjanima jednom zauvijek, vjerni odredje-nim ustrojima primljenim u ba‰tinu i smatranimanepromjenjivima za vjekove. Sv. Ivan od KriÏa pi‰e:“Dobrodo‰la svaka promjena, Gospodine BoÏe, da seuãvrstimo u Tebi”. Svaka promjena moÏe izgledati iliprijetnjom koja radja strahom, ili izlaskom, nadomza buduçnost koju valja graditi s Duhom. âesto sepla‰imo poçi novim stazama, osobito ako je bilo nekoproma‰eno iskustvo, kao da i ta iskustva ne bi moglapostati oãitovanje Boga i ãiniti trenutke rasta. Ili sezaboravljamo povremeno pitati promiãu li na‰i ustro-ji kontemplaciju: doista, neki ustroji mogu biti

44 Teocentrična nadopuna

“Naime, kad je isti Svetac, dok jo‰ nije imao nibraçe ni drugova, gotovo odmah nakon svogaobraçenja, kad je zidao crkvu Svetog Damjanai kad je, posve obuzet boÏanskom utjehom, bionagnan sasvim napustiti svijet, tada je s velikimveseljem i rasvjetljenjem Duha prorokovao onama ono ‰to je Gospodin kasnije ispunio”(OKl 9-11).

To je duboko znakovita slika koja, upravo na krajuKlarina Ïivota, veoma dobro izraÏava duhovni vezkoji u kontemplaciji Boga sjedinjuje manju braçu i“siroma‰ne gospodje”. Evandjeoski put Franje iKlare, njihove dvije povijesti, su medjuovisne. Ako ses jedne strane Klara oznaãava Franjinom “biljãicom”,on se, po drevnoj predaji, u najteÏim trenutcimasvoga Ïivota obraça njoj i daje se voditi, povjerava jojdvojbe i zaokupljenosti, ponekad joj ‰alje i svoju braçu(usp. Proc II,15). Franjo je u zaãetku poziva Klare injezinih sestara; Klara traÏi nazoãnost i potporu fran-jevaca, prosvjedujuçi i pred Grgurom IX. kad je onhtio zabraniti svim franjevcima da bez njegova dopu-‰tenja ulaze u samostane klarisa (usp. 4 âel 37).

Klara sa zadovoljstvom biljeÏi da je kontemplacijaSiroma‰nih gospodja izvorni dio karizme, dok Franjo“jo‰ nije imao ni braçe ni drugova” (OKl 9); i poslijeFranjine smrti, braça su u Klari nalazili ãuvara izvo-rnoga evandjeoskoga projekta, jer je “jedan te isti Duhbraçu i one siroma‰ne gospodje izveo iz ovoga svijeta”(2 âel 204). Franjo tvori nadahniteljski trenutakzajedniãkoga poziva; Klara u svojoj vjernosti jamãinastavak Franjinoga poãetnoga projekta Ïivota. Ona i

21

njezine sestre, iz klauzure Sv. Damjana, podrÏavaju ipotiãu sljedbenike franjevaãkog naãina Ïivota.

U ovim smo godinama, poãev‰i od obnove ‰to jupromiãe Drugi vatikanski sabor, povratili mnogo odbogatstva toga odnosa ‰to smatram prijeko potrebnimza na‰ karizmatski identitet.

Îari‰te toga odnosa su “svete rijeãi”, ili “govor oBogu”, po ãudesnom izriãaju Cvjetiça (usp. CV 15).Rijeã je o “ekstatiãkom” priopçavanju koje nas vodiizvan nas samih, sa sredi‰tem prema “visinama”:odatle se radja nadopuna i uzajamnost koje daju lju-dsku i boÏansku puninu na‰emu pozivu. Iskustvotoga zajedni‰tva nas obvezuje da nadilazimo svaku“osjeçanu naknadu”: ne pribliÏavamo se zbog “pasto-ralno-pozivnih vje‰tina” ili zbog potrebe da se “osloni-mo” jedni na druge, da se “lijepo osjeçamo” jedni krajdrugih. PribliÏavamo se da si priopçimo “ne‰to nova sobzirom na Gospodina”, da ubrzamo korak premanjemu. To je, sa strepnjom i iskreno, zajedniãkotraÏenje onoga koji je na poãetku na‰e pustolovine.Na‰e rijeãi, dakle, neçe biti samo Ïeljom da si uzaja-mno reknemo, nego prije svega izlijevanje “svjetluca-vih iskri”, koje naviru iz srca koje je postalo “ognji-‰tem” ljubavi BoÏje. Bog je koji govori u nama i ponama kako bi od svakog na‰ega razgovora uãinioteofaniju, bogoobjavljivanje, sve jasnije oãitovanjesvoje prisutnosti i volje.

Uzor je vrlo visok, a postignuçe nije uvijek zaja-mãeno! U Pravilu Franjo upozorava svoju braçu namoguça zastranjenja koja su se, moÏda, veç oãitova-la (usp. PPr 11,1-2). MoÏda je pretvrdo tumaãenjetoga odlomka izazvalo odgovor Klare koja je htjelapod svaku cijenu spasiti tu nadopunu u suoãenju s

22 Formacija

“Klara je Ïarku o‰tricu unutra‰nje Ïelje veçsasvim usmjerila prema Svjetlu, a jer se uzdiglaiznad promjenjivosti zemaljskih stvari, svoje jesrce jo‰ veçma otvarala ki‰ama milosti” (4 âel19).

Ljudska je osoba biçe koje u svom srcu nosi tajnuveçu od samoga sebe: sve je u tome da ga se zamijeti,da se “usmjeri pogled”, kao Klara, na dar-tajnu da sesusretne onoga s kojim se moÏe Ïivjeti u punini. To“usmjerenje pogleda” u Svjetlo koje ispunja nekosvr‰eno stvorenje rastuçe se preobraÏava u Ïelju zaBogom i u cjelokupno zalaganje osobe da mu sepripravi prostor, da se ukloni svaka zapreka sjedi-njenju, da se taj odnos svaki dan Ïivi u dubini.

Rijeã je o tome da formiramo i da sebe formiramou poslu‰nosti Duhu. Po Franji i Klari “ono ‰to [braça isestre] trebaju Ïeljeti iznad svake stvari je da imajuDuh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje” (PPr X, 8;PrKl X,9). Duh Sveti nas podsjeça na rijeãi Isusove ion nam daje spoznati sveopçe oãinstvo Boga ‰to ãinimoguçim na‰e Ïivljenje kao braça i sestre. “DuhGospodnji koji prebiva u svojim vjernicima” (OP 1,12) nam pomaÏe da razluãujemo dan za danomzahtjeve svoga poziva, i daje nam odvaÏnosti da Ïivi-mo u korjenitoj i uzajamnoj poslu‰nosti. Nije, dakle,rijeã da se odgaja za vanjsko po‰tivanje prema mini-strima ili opaticama, nego je rijeã o podlaganju svijuDuhu, o dubokom stavu odgovornosti. Svaki ljudskiodnos, svaki dogadjaj Ïivota, kad ih ãitamo u svjetluDuha, postaju za nas prigoda “poslu‰nosti”, razluãi-vanja volje BoÏje i prihvaçanja njegova plana o nama.

43

Odbaciti taj dijalog znaãi li‰iti se bogatstva, nijekatiuzajamno dijeljenje dara koji nam je predan i povje-ren za sve. “Ni‰ta, dakle svoga ne zadrÏite za sebe …”(PBr 29).

U skoroj buduçnosti, barem u nekim narodima, bitçemo prisiljeni na promjenu i na smanjenje samosta-na, kao i drugih oblika franjevaãke i klariske prisu-tnosti. Neophodna je, stoga, pomoç medju samostani-ma i izmedju Prvoga i Drugoga reda u ovim osobitote‰kim trenucima; bratstvo Ïivljeno medju nama svedrinom moÏe pridonijeti da se nadvladaju razornenapetosti ili neopravdani osjeçaji krivice zbog nekogzatvaranja samostana, kao da bi to bio proma‰aj.Crkva nas ohrabruje i govori nam da “pravi porazposveçenoga Ïivota nije u opadanju broja (takodjer isamostana), nego u nedostatku duhovnoga pristaja-nja uz Gospodina i uz vlastiti poziv i poslanje” (VC63). Ovo su tri osnovna podruãja provjere na putubratstva nekog samostana: prianjanje uz Gospodina,vjernost vlastitom pozivu i dosljednost u vlastitomposlanju. Za to smo malo odgojeni; takodjer i iskustvoFederacija je jo‰ na poãetku. PreÏivljavanje pod svakucijenu, bez ozbiljnosti razluãivanja zvanja, je izdajavlastitoga duhovnoga poslanja. Treba slijediti drugamjerila: svaki samostan mora moçi promicati ozbiljanrast zvanja, a nisu svi samostani sposobni to ãiniti,‰tovi‰e neki ne mogu prihvatiti nova zvanja. Drugi putonaj tko ima zvanja i novãanih sredstava razmi‰lja onaãinu Ïivota koji je jo‰ neovisniji, brka samostalnostsa samodostatno‰çu, sa samoupravljanjem i samo-odluãivanjem, smatrajuçi se gotovo opravdanim ‰tose ne zanima za Federaciju i ‰to ne skrbi za hod Reda.Takvi su stavovi jamaãno protiv duha bratstva koje bitrebalo biti srcem na‰ega poziva.

42 Papom (usp. 4 âel 37). Îivjeti tu vrstu odnosa uvijekje izazov, zahtijeva ãvrstu uravnoteÏenost, ljudsku iduhovnu mudrost, solidnu formaciju s jedne i sadruge strane; ali zbog toga ga se ne moÏemo odreçi: toje oãita volja Klare i Franje.

Medju svjedoãanstvima u postupku Klarine kano-nizacije ãitamo: “Buduçi da je od nesanice oslabioneki brat Reda manje braçe, koji se zvao Stjepan,Franjo ga je poslao u samostan Sveti Damjan daKlara nad njim uãini znak kriÏa. Kad je to uãinila,brat je malo odspavao na mjestu gdje je sveta Majkaobiãavala moliti; kasnije, kad se probudio, malo jepojeo i oti‰ao oslobodjen” (Proc II,15). Ta je pripovi-jest potvrdjena i drugim izvorima (usp. BolsC 18; ProcIII,12; 4 âel 32) i izraÏava kako je suradnja izmedjudvoje svetaca i izmedju dva Reda itekako vaÏna:Franjo s povjerenjem ‰alje Klari onu braçu koja su uposebnim pote‰koçama koje je moÏda samo onamogla ponovno ozdraviti; sam Franjo je to iskusio ute‰kim trenutcima svoga postojanja. Taj duhovnizahtjev “ãini djelomiãnim” sve redovite ustroje, kaoozdraviteljski san fra Stjepana u Klarinu oratoriju. Imi smo danas Ïrtve napetosti, “stresa”, poti‰tenostikoje prijete na‰em duhovnom “zdravlju”. MoÏda bidanas jedna od zadaça sestara sv. Klare mogla bitiona da nam pomognu pronaçi sklad franjevaãko-klariskih vrijednosti, velikodu‰nu dareÏljivost i ljepotusvoga Ïivota, bez oãekivanja djelotvornosti. Lako jebiti iskori‰ten kao sredstvo od neposrednih potreba iizgubiti vidjenje sveukupnosti, sposobnost da razliku-jemo ono ‰to je neodgodivo od onoga ‰to je potrebno;skrbimo za tolike projekte koje programiramo ili kojenam predlaÏe potro‰aãki svijet u kojemu Ïivimo, idolazimo u opasnost da zaboravimo prvotni zadatakda budemo “projekt BoÏji”. Vjerujem da je danas

23

prijeko potrebno obnoviti i nastaviti suradnju izmedjuKlare i Franje da izbjegnemo svaki oblik “nesanice”,“shizofrenije” koja razara sam posveçeni Ïivot.

Zahvaljujem Gospodinu za sve prigode kad sam,upravo uz neki samostan, veç kao mladi franjevac,zahvaljujuçi pomoçi sestara klarisa, mogao imatiiskustvo ”ozdravljenja”, skladno uredjujuçi evandje-oske vrijednosti svoga poziva i poslanje. Toliko samputa traÏio gostoprimstvo u njihovim samostanimakako bih ponovno vratio duhovno raspoloÏenje svoje-mu Ïivotu. Hvala svima vama, sestre klarise, za tu“terapeutsku” sluÏbu, tako vaÏnu za hod pozivaposveçene osobe.

Nadopuna izgradjena na Božjoj riječi

“[Klara] se brinula da kçerima po poboÏnimpropovjednicima pruÏa hranu rijeãi BoÏje, odkoje i sebi pridrÏava ne mali dio” (4 âel 37).

“Franjo nije nikada bio “gluhi slu‰atelj Rijeãi” (1âel 22); kad je o njoj rijeã “Klara je veoma uÏivalaslu‰ajuçi BoÏju rijeã” (Proc X,8), Ïivi je, u njoj se“zrcali”, daje da je ona preobraÏava i odsijeva je nasestre i na svijet, svjesna da je to vlastito poslanje Siro-ma‰nih gospodja (usp. OKl 21).

Franjo i Klara su umjetnici duhovnosti izgradje-na na slu‰anju i neposrednoj poslu‰nosti Rijeãi.Daju se iznenaditi, razoruÏani, od te Rijeãi; dopu-‰taju da ih “poremeti” kako bi poduzeli uvijek noveputove, kao Abraham, bez znanja kamo çe ih dove-sti (usp. Heb 11,8). Daju se privuçi (ad-trahere),oblikovati od Rijeãi da se suobliãe njezinim zahtje-

24 U ovim smo posljednjim godinama uãinili dobarput, ali ostaje jo‰ toliko puta ‰to ga valja prijeçi. Iakosestre klarise nemaju jasno odredjene pravne veza sPrvim redom, kao ‰to je sluãaj s drugim velikim duho-vnim obiteljima (dominikanke, karmeliçanke…),ipak, duhovno i karizmatski, Ïivimo istu evandjeoskupustolovinu u malenosti, i odveç stavljamo na kockuako zanemarimo duboko nadopunjivanje koje nassjedinjuje a da ni‰ta ne oduzima od samostalnostipojedinoga samostana. Ispravna samostalnost, pak,ne moÏe se shvatiti kao teÏnja da se ostvaruje “izdvo-jeni” hod, potpuno neovisan ili gotovo “samodosta-tan”. Niti je dovoljna nazoãnost nekog franjevca zapastoralno sakramentalno sluÏenje kako bi bila zaja-mãena franjevaãko-klariska duhovnost. Franjo, nakraju Ïivota, obeçava da “çe voditi marljivu skrb”(usp. PrKl VI,4; 2 âel 204) o sestrama klarisama: toje ne‰to puno ‰ire. Klara sa svoje strane potkrjepljuje:“Preporuãujem i ostavljam na skrbi svoje sestre, kojesu sada i koje çe doçi, nasljedniku preblaÏenoga ocana‰ega Franje i cijelome Redu, da nam budu napomoçi u napredovanju u sluÏenju Bogu, a osobito uobdrÏavanju presvetoga siroma‰tva” (OKl 50-51).MoÏe se takodjer dogoditi da se neki samostan osjeti“na mjestu” jer je postao upori‰tem nekom od suvre-menih karizmatskih pokreta, od kojih je moÏda dobioi nova zvanja; to moÏe pomoçi boljem unutarnjemozraãju samostana, ali karizmatski identitet moÏedoçi u opasnost da se “rastvori” ili da bude zamije-njen drugim duhovnostima koje Franjo i Klara ne biprepoznali kao vlastite (usp. LP 18; 2PA 16).

Sve ustanove posveçenoga Ïivota, kontemplativneili one djelatnog Ïivota, danas teÏe za promjenomkoja çe promicati snaÏniju suradnju; to zahtijeva samÏivot Crkve shvaçen kao zajedni‰tvo karizmi.

41

vnosti Siroma‰nih gospodja. Na poãetku smo, moÏe-mo jo‰ rast s uzajamnim doprinosom i pomoçu, poti-ãuçi doprinos samih sestara.

Svi se danas Klari pribliÏavamo ne kao jednosta-vnom “odljevku” Franje, nego kao osobnosti bogatoju samoj sebi, u trajnom odnosu s Franjom u kari-zmatiãkoj uzajamnosti i nadopunjivanju. Franjo jebio Ïiva evandjeoska rijeã koja ju je nadahnula i prati-la kroz cijeli njezin Ïivot; ali Klara ãuva svoju izvor-nost, ne moÏe je se svesti na samoga Franju. Tajodnos “poistovjeçivanja-razlikovanja” jamãi nadahni-teljski identitet karizme.

Poslije BoÏje rijeãi, po Klari, ona Franjina ili onogatko ga je naslijedio na ãelu Reda treba se pretpostavi-ti svakoj drugoj. Znamo s kojom je snagom ta zami-sao izraÏena u drugom pismu Janji Pra‰koj i u Pravi-lu, i znamo na koga smjera kad govori o “bilo kogadrugoga”; takodjer znamo da Ilija zasigurno nije biopreslika sv. Franje! Ipak dva Reda ne trebaju bitiodijeljeni, ãak i pod cijenu “‰trajka gladju” sa stranesestara u Sv. Damjanu (usp. 4 âel 27).

Pohodi koje sam imao milost uãiniti u ovim godi-nama u razliãitim Federacijama, i isprepleteni odnosis pojedinim samostanima u razliãitim dijelovimasvijeta, utvrdili su me u uvjerenju da postoji veomasnaÏan odnos izmedju dva Reda; zajedniãki i uvjerenosjeçaj pripadnosti istoj Obitelji oãito podrÏava tonadopunjivanje. Postoji snaÏna Ïelja da se rastezajedno u toj uzajamnoj pomoçi. Gdje nedostaje tasvijest, opasnost je ponekad pogubna: ili gubitakkontemplativne protege medju braçom Prvoga reda,ili karizmatsko i duhovno nesnalaÏenje kod klauzu-rnih sestara.

40 vima, a da se ne daju niãim rastresti (dis-trahere);napokon postaju oni sami Ïivom proroãkom rijeãiza svijet u kojemu Ïive.

Jedan od najoãitijih znakova ovih godina nakonSabora je zasigurno ponovno otkriçe sredi‰njosti rijeãiBoÏje za duhovno iskustvo koje se hoçe nazivatikr‰çanskim. Crkva nas neprestano potiãe da unidje-mo u to bogatstvo, i poziva nas da se oblikujemo iobnavljamo na tom izvoru Ïive vode. “Primat svetostii molitve nije shvatljiv bez polaska od obnovljenogslu‰anja BoÏje rijeãi” (Ivan Pavao II. NMI 39). Vje-rnici svjetovnjaci, pokreti osobito mladih, nove redo-vniãke zajednice nastale ovih posljednjih godina,stavili su kao osnovnu gradju svoga Ïivota slu‰anje isuãeljavanje s BoÏjom rijeãi. Za nas bi trebao bitipovratak na na‰e poãetke: “hranjeno” tom Rijeãi srcebi postalo “uÏarenim ognji‰tem” kao ono brata Juni-pera, i na‰e rijeãi bi ponovno zadobile “zapaljivu”snagu. Rijeã BoÏja izaziva uvijek neku novu osobnuduhovnu promjenu: obvezuje nas da provjerimo svojenavike, svoje nacrte; stvara pokretljivost traÏenja iprianjanja koja mijenja na‰ stil Ïivota u Duhu, kakose dogodilo u Franji i Klari. MoÏda je zbog toga, ãesto,moguçe u na‰im sredinama zamijetiti odredjeniotpor, i tako se nastavlja navika, smrt svakog zanosa.Bojimo se da Bog ne bi traÏio previ‰e, sve! Bojimo seda ne izgubimo odredjene ustroje “sigurnosti” i ondakad su nam smetnjom na na‰em kontemplativnomputu. Vi‰e volimo oãuvanje, nego li kontemplaciju!Nastavljamo se oslanjati na uobiãajena, najneposre-dnija sredstva, a da se ne pitamo trebaju li novi duh.To je podruãje na kojemu bi uzajamna pomoç izme-dju braçe i sestara mogla ponovno dati Ïivotnost,zanos na‰emu Ïivotu i osobito ponovno oÏivjeti onuÏelju traÏenja i prianjanja Gospodinu ‰to ga samo

25

duboka biblijska duhovnost moÏe pruÏiti. Prihvatiti,zaãeti, ãuvati Rijeã, po Marijinu primjeru, to su prije-ko potrebni elementi za posveçen Ïivot Ïivljen u dubi-ni i vjerodostojnosti.

Za razmi‰ljanje

1. Godine 1991., u pripravi za 800. obljetnicurodjenja sv. Klare (1993. g.), generalni ministri,obraçajuçi se franjevaãkim sestrama u klauzu-ri, napisali su: “Nikakva paternalistiãka za‰titasa strane franjevaca, nego uzajamno sluÏenje umalenosti i istinskom bratstvu koje obogaçujejedne i druge... Za‰to ne pojaãati informativnei formativne odnose sa strane sestara premabraçi, kao ‰to je ãinio sam Franjo veç od poãe-tka svoga evandjeoskoga poziva?” (KlaraAsi‰ka, nova Ïena 51). Koji smo put uãinili uovim posljednjim godinama?

2. Je li na poseban naãin Rijeã, evandjelje, mjeri-lo razluãivanja i odgovora na izazove, na prili-ke, na promjene svakida‰njega zajedniãkogaÏivota?

3. Kako uspijevamo uskladiti napetosti izmedjuvrijednosti i ustroja? I koja sredstva upotreblja-vamo, osobno i u bratstvu, da provjerimo prije-djeni put?

26 U ovom dijelu na‰ega zajedniãkog razmi‰ljanjaÏelio bih se zadrÏati na nekim toãkama koje Ïele bitiprilikama traÏenja, dijaloga unutar odnosa medjuna‰a dva Reda i Franjevaãke obitelji. Namjeravamposebno produbiti dvije teme: 1) suradnju medju poje-dinim samostanima i u Federaciji; 2) formaciju iosobiti odnos ‰to su ga Klara i Franjo Ïeljeli izmedjuprvoga i drugoga Reda. Rijeã je o pogledima koje çetrebati razviti i ponovno se njima pozabaviti u skladus usmjerenjima Crkve i u povezanosti s veç ostvare-nim svrhama. Nadam se kako to moÏe postati poãe-tkom razmi‰ljanja koje bi moglo otvoriti nove naãinesuradnje na korist svih. Poznajemo pothvate koji veçposvuda povoljno niãu: programi formacije za opati-ce, za odgojiteljice, za mlade zavjetovanice; zajedni-ãki novicijati u Federacijama, itd… Sve je to pogodo-valo rastu poziva u ljudskim, kr‰çanskim i karizmati-ãkim obuhvatima. Jasno je kako sve to treba nastavi-ti. Bez dvojbe bismo mogli dodati formaciju braçe izPrvoga reda i, osobito, asistenata federacija u produ-bljivanju spoznaje duhovnoga iskustva Klare i klarisa.Na tom se podruãju nije mnogo uãinilo, a ipak je toprijeko potreban put kako bi se, u svrhu istinskogevandjeoskoga odnosa i nadopune, moglo razgovara-ti sa sestrama kontemplativkama bez osjeçaja supe-riornosti ili manje vrijednosti, i kako bi se izbjegaosvaki izraÏaj paternalizma.

Samostalnost i odnosiu životu samostana

Nedavno smo vidjeli, osobito poslije proslave 800.obljetnice rodjenja sv. Klare (1993), porast struãnihstudija klariskih spisa i franjevaãkih izvora ‰to jedovelo do nepristranije spoznaje Klarina lika i duho- 39

PRIDOŠLICE I PUTNICI

Susret Boga s ãovjekom u Isusu iz Nazaretaãini nam se kao neki izlazak: Rijeã napu‰taOãevo krilo da dodje na svijet; i napu‰ta svijetda se vrati Ocu poslije svoje smrti i uskrsnuça.

Mi smo svjedoci i glavni junaci toga propu-tovanja prema kuçi Oãevoj ‰to ga je zapoãeoIsus; po daru Duha, Uskrsli nas je ukljuãio u tupokretljivost. Îivimo izazov da budemo “putni-ci i prido‰lice” upravo onda kad smo, osloba-djajuçi se svakog ropstva prisvajanja, spremnivratiti Bogu sve, smatrajuçi Ïivot ne kao potro-‰no dobro, nego kao dar koji valja vratiti: “I svasvoja dobra vraçajmo Gospodinu Bogu svevi-‰njemu i vrhovnomu, i priznajmo da su svadobra njegova, i za sva mu zahvaljujmo, jer odnjega sva proizlaze” (NPr XVII, 17).

Posveçena osoba, ako nije korjenito izvla‰te-na, gubi proroãku protegu koja je samo srcena‰ega posveçenoga Ïivota.

27

III

“SLIJEDITI SAVJETEGENERALNOGA MINISTRA”

“I ne vjeruj nikomu i ne dopusti se zavesti ni odkoga koji bi te htio odvratiti od te odluke ili tistavljati zapreke na taj put… Da bi sigurnijamogla stupati putem boÏanskih zapovijedi, slije-di savjete ãasnog oca na‰ega fra Ilije, general-noga ministra, i pretpostavi ih savjetima bilokoga drugoga, i smatraj ga dragocjenijim za teod bilo kojega dara” (2PA 14-16).

37

IV

Za razmi‰ljanje

1. Bogati mladiç iz Evandjelja “ode Ïalostan jerima‰e velik imetak” (Mt 19, 22). Znamo li “suÏitkom ku‰ati” ljepotu franjevaãko-klariskejednostavnosti kao plod proãi‰çenja od suvi-‰noga?

2. “[I Bog] bija‰e u njeÏnom glasu ti‰ine” (usp.1Re 19,12). Kako uspijevamo ãuvati, Ïivjeti,nastavati kontemplativnu ‰utnju? Znamo li umolitvi, u bratskim odnosima “zaodjenuti”dubokom i vedrom smireno‰çu na‰e rijeãi kakobi bile Ïive i oÏivljavajuçe?

3. “Zdravo, palaão njegova,zdravo, njegovo svetohrani‰te,zdravo, kuço njegova.Zdravo, odjeço njegova,Zdravo, njegova sluÏbenice,Zdravo, Majko njegova” (PMB 4-5).I mi smo “palaãa, svetohrani‰te, kuça, odjeça,sluÏbenice, majke”. Kako Ïivimo tu stvarnost?Kako uspijevamo uskladjivati svakida‰njeustroje (dnevni red, mjesta, vremena...) i uãinitida budu okrenute prema “kontemplativnoj stra-sti” koja nas ispunja?

4. ·utnja, vanjska i unutarnja, ãuva i promiãe na‰unutarnji Ïivot. Kako te vrijednosti uskladjuje-mo s “vanjskim” (telefon, tisak, internet, TV,razgovornica…)? Uspijevamo li ta sredstvaupotrebljavati tako da ne dovode u pitanje na‰uosobnu i zajedniãku kontemplaciju?

36 “Tek se na svomsvršetku spoznaje čovjek”( Sir 11,28)

“Takodjer je rekla ta svjedokinja da je, kad jegore reãena gospodja i sveta Majka bila predsmrçu, jedne veãeri u noçi po suboti, ta blaÏenaMajka poãela zboriti, govoreçi ovako: ‘Podjisigurna u miru, jer imat çe‰ dobru pratnju: jeronaj koji te je stvorio jo‰ vi‰e te je posvetio; inakon ‰to te je stvorio, ulio je u tebe DuhaSvetoga i uvijek te je gledao kao majka svojeãedo koje ljubi’. I nadoda: ‘Ti, Gospodine, budiblagoslovljen, ti koji si me stvorio’” (Proc III,20;usp. 4 âel 46).

Polazeçi od tih rijeãi koje Klara ‰utljivo govorisvojoj du‰i, navedenih po svjedokinjama za njezinpostupak kanonizacije, postaje moguçe ponovnopronaçi pravu osobnost Klare, njezinu duboku duho-vnost, gotovo spoj njezina duhovnoga hoda. “Podji”bez straha, govori samoj sebi; podji kao one noçi kadsi otvorila vrata mrtvih oãinske kuçe; podji i niãim sene uznemiruj; ako Papa jo‰ nije htio potvrditi tvojepravilo, podji smireno, nije vaÏno; podji s onom veli-kom slobodom koju si ãuvala s rado‰çu i snagom u“Privilegium paupertatis – Povlasticu siroma‰tva”, uiskustvu povjerljivog prepu‰tanja Gospodinu kojiuvijek stostruko uzvraça. Podji, “imajuçi na umusvoju odluku… brzim trkom, lakim korakom, nezapri-jeãenom nogom da ni pra‰ini ne dopusti‰ da usporikoraãanje, paÏljivo napreduj puna povjerenja, rado-sna i briÏna na putu blaÏenstva … I ne vjeruj i nepristaj uz ikoga tko bi te htio odvratiti od te odluke”(2PA 11-14).

29

Iz posljednjih Klarinih rijeãi prije smrti ponovnose istiãe trinitarna oznaãnica njezine duhovnosti:dobra pratnja Gospodina Isusa, “na‰ega Puta”;zahvala Onom koji ju je stvorio i posvetio; Duh Svetikoji ju ãuvao samom briÏno‰çu majke. Osim toga,taj poziv da se hitro zaputi je stvarni prijevod izborada se Ïivi kao “putnici i prido‰lice” u ovome svijetu(usp. PrKl 8,2; PPr 6,2), ‰to su ga Klara i Franjouãinili sve od prvih koraka svoga obraçenja. Njihov jeÏivot uvijek bio potican Ïeljom da ponovno zapoãnu,bez straha i bez oklijevanja. Klara je morala doÏivje-ti – izravno ili neizravno – nasilni i simboliãki prizorFranje koji na trgu u Asizu, pred svojim sugradjani-ma, biskupom i pred svojom obitelji, gol zapoãinjesvoj hod slobode, uzdajuçi se jedino u Oca: “Ostao jegol da bi nasljedovao golog raspetoga Gospodinakoga je toliko ljubio” (LM II, 4). Isto tako je, bezdvojbe, Klara od braçe doznala Franjinu posljednjuÏelju prije nego je umro: biti poloÏen gol na goluzemlju, u Porcijunkuli. Nalazimo se pred skladnim,sliãnim “izlaskom” tih dvoje svetaca koji od svogaÏivota ãine posvema‰nje “predanje” Bogu, onomBogu koji im je do‰ao ususret i kojeg su oni ne‰tedi-mice ljubili. Smrt uvijek stra‰i i ulijeva strah jer naspotpuno izvla‰çuje od svega i od svih; ali misticimase ona preobraÏava u vrhunac zahvalnosti i blaÏe-nstva: Klara i Franjo Ïive to iskustvo. Umire se kao‰to se i Ïivi: cijeli njihov Ïivot je Ïivot “vraçanja”(usp. NPr XVII,17-18), rastuçeg oslobadjanja darazgovor s Ljubljenim ne bi nimalo bio zaprijeãen ilipotamnjen bilo kakvim oblikom prisvajanja (usp.PPr VI,1-2; PrKl VIII,1-2), ponovnog zatvaranja usame sebe. Svaki oblik zatvorenosti, samodostatnostiprijeãi odnos, i prema tome zajedni‰tvo. MistiãniÏivot opravdava i usmjerava asketski Ïivot sa svimnjegovim propisima. I sami zavjeti, ‰utnja brda kao

30 neki san: to je ostvariva moguçnost. Svetost se nesastoji u mno‰tvu “dobrih djela”, nego u kakvoçiljubavi koja se svakodnevno Ïivi. Kontemplacija,klanjanje, vi‰e nego neki ãin je naãin kako se posta-vlja pred Boga u molitvi i u Ïivotu. Ljepota se sastojiupravo u tome da dopustimo da nas Bog gleda:“BoÏe, ako me ti gleda‰, onda postajem lijepom”(Gabriela Mistral, FSR).

Ljepota na‰ega poziva radja se iz toga skladnogaduhovnoga izgradjivanja u kojemu sve nalazi svojemjesto jer sve - vrijeme, prostor, rad, odmor, ‰utnja,rijeã - se oslanja i povezuje na zaruãniãki odnos sGospodinom. Kontemplacija je upravo sklad kojegatreba svaki dan izgradjivati osobito unutar nas samihgdje nas oãekuje onaj koji u nama prebiva. Sv. Augu-stin je govorio: “Noli foras ire”: ne idi van, Boga çe‰susresti u svojoj nutrini. MoÏe‰ izaçi prema drugome,prema svijetu samo s cijelim sobom, onim koji jepomiren i kojeg Bog prati. Tada ni napetosti, kojihnikada neçe nedostajati - izmedju “unutra” i “izvan”,izmedju karizme i ustroja, izmedju du‰e i tijela, izme-dju klauzure i svijeta, izmedju osobnog i bratskogaÏivota – neçe remetiti sklad i duboku vedrinu jer çekontemplativka uvijek pronalaziti stazu koja vodiprema Apsolutnome, stazu mira a ne uznemirenosti,tjeskobe ili zaokupljenosti.

35

kontemplativnom klauzurnom Ïivotu vrjednovatimjesta. Ima neka ãudesna ljepota u franjevaãkojjednostavnosti koja oblikuje i pomaÏe odnos; ima”kontemplativni” sklad u redu, u ãi‰çenju i ure‰ava-nju prostora samostana. Istodobno, tko Ïivi zajedni-‰tvo postaje stvaralaãkim u pripremanju mjesta iprostora za susret s Ljubavlju i s drugima.

Isto tako vaÏnom postaje rijeã. Za neku konte-mplativku sama ‰utnja postaje Ïivom rijeãju koja“informira” i preobraÏava promjenljivost svakida‰njihãina. Kad je rijeã zaãeta i oblikovana ‰utnjom, obli-kuje srce i preobraÏava Ïivot.

Tako vrijeme u kojemu jesmo postaje prijekopotrebnim elementom za izgradjivanje skladnogaÏivota: zahvaljujuçi utjelovljenju veç Ïivimo u vreme-nu BoÏjem, i pi‰emo svoju malu povijest u ovom“nastanjenom” vremenu; ne moÏemo ga prisvojiti,nego ga samo Ïivjeti kao milost, hvatajuçi u njemuPrisutnost i vraçajuçi ga onom koji nam ga je darovao.Îivjeti taj vedri ritam vremena znaãi Ïivjeti u dubo-kom udisaju Boga, bez Ïurbe ili prenagljenosti, bezÏaljenja ili bijega u ãinjenje, a da ga pohlepno ne“tro‰imo” ili se ne damo od njega tro‰iti, pregaziti i“uãiniti preoptereçenima”. Îivjeti u BoÏjem vremenu,zahvaçajuçi njegovo oãitovanje u svakom malomdogadjaju, u svakom svakida‰njem ãinu, moÏe posta-ti istinitom vjeÏbom kontemplacije, istinskim progla-som oslobodjenja pred svijetom koji je Ïrtva sebiãnogvidjenja vremena, koje ãovjeka gura u tjeskobu ili ubijeg u prazninu. Kontemplativka svjedoãi da vrijemenije novac, nego odnos!

Koliko dana‰nji ãovjek treba milost i ljepotu Ïivlje-nja u BoÏjem vremenu. Nije to neostvariva zamisao,

34 i ona klauzure, apostolski rad i onaj skroviti, i poni-zni u kuçi, sve treba biti okrenuto prema Rijeãi kojuvalja usvojiti, prema sjedinjenju s Bogom i premabratskoj ljubavi.

Velika je opasnost u koju se stalno upada to ‰to se‘apsolutizira’ ono ‰to je samo ‘relativno’, ono ‰to bitrebalo postojati samo u sluÏbi bitnoga: tada se gubiljepota i sklad cjelokupne duhovne izgradnje. Pasto-ralna ili karitativna djelatnost za braçu ne moÏepostati zadnjom svrhom posveçenoga Ïivota; ‰utnja,klauzura, skroviti rad u samostanu trebaju biti proÏe-ti i preobraÏeni jednom Prisutno‰çu, unutarnjim dija-logom koji je razlog svemu. MoÏe se takodjer dogodi-ti da izvanjska ‰utnja, strogo obdrÏavanje klauzure,samo ãuvaju strah, umiruju savjest koja je prestalatraÏiti, Ïeljeti, ljubiti.

Kolika se tuga i patnja osjeçaju kad susretnemozajednice ukoãene u ãisto zakonskoj strogoçi, kojanema ni‰ta zajedniãko s evandjeoskom odluãno‰çukoja je izvor radosti, ma‰te i odvaÏnosti. Zajednicesestara tuÏnoga pogleda i lica obuzetog dosadom ibezvoljna, jer su prestale sanjati, vjerovati ono ‰to imje obeçano.

Duhovno “oslobadjajuçe” iskustvo Klare i Franjenas poziva da stvaramo “siroma‰ne” prostoreunutarnje ‰utnje kroz cijeli dan da dopustimo da naspreobraÏava ono ‰to kontempliramo, da dadnemoBogu moguçnost da nas nanovo stvara novima svakidan. Tada Euharistija, liturgija ãasova, razliãiti obli-ci molitve nisu vi‰e “obveze”, nego Ïeljeni trenutcisusreta, odnosa ljubavi. ·tovi‰e, mi sami postajemo“Euharistija”, “liturgija” u svim pokretima na‰egaÏivota.

31

Ljepota poziva

“Ti, Gospodine, budi blagoslovljen, Ti koji si mestvorio” (usp. Proc III,20).

Pogled BoÏji na neko stvorenje koje dopu‰ta da galjubi i koje s raspoloÏivo‰çu odgovara uvijek je ãudesandogadjaj. Taj Klarin uzvik pohvale, na kraju njezinihdana, je spoj njezina duhovnoga bogatstva, njezinogpostojanja prihvaçenog u svim njezinim povoljnim inepovoljnim vidovima koje vraça Gospodinu bezÏaljenja. U tom je Franjo razliãit od Klare: osjeça sepred Bogom vi‰e nedostojnim da ga hvali. Klara jeneusiljenija: gledajuçi u buduçnosti sav svoj Ïivotodmah ga shvaça kao BoÏje stvaranje, kao neku svetupovijest, neku lijepu, potvrdnu povijest. “Zajedni‰tvouvijek proizvodi ljepotu”. Klara je posve pomirena sasobom, sa svojom pro‰lo‰çu, sa svojim ograniãenjima,i sve prinosi Gospodinu sa smireno‰çu i slobodom. Sve‰to je tvorilo njezino postojanje je plod njeÏnosti iljubavi BoÏje prema njoj; ona je postala “zrcalom” datu boÏansku ljepotu odsijeva na sve ‰to je uz nju;postala je ikonom za svijet kako bi svi mogli motritistrpljivu skrb Boga za njegova stvorenja. “Potpunoljubi onoga koji se je, radi tvoje ljubavi, sav darovao”(3PA 3,15), pi‰e Agnezi odjekujuçi poticajem Franje,zaãudjenog i gotovo u nevjerici pred ponizno‰çu Boga:“Ni‰ta, dakle, svoga ne pridrÏite za sebe, da vas cijeleprimi onaj koji se vama cio predaje” (PBr 29).

Sav Klarin Ïivot postaje himnom pohvale i zahva-ljivanja onomu koji ju je stvorio, vodio i ãuvao. “Zrca-lila” se u Ljubljenomu, na‰la se je preobraÏenom uonoga koga je kontemplirala i veç sada ku‰a slastvjeãnosti. Klara ne osjeça potrebu da traÏi opro‰tenje

32 od brata tijela, kao Franjo: ona je u ovu pjesan hvalesjedinila i tijelo, ono tijelo koje je strpljivo trpjelo krozduge godine bolesti, i ono je predmet hvale, jer je pre-dmet ljubavi sa strane Oca: “Ti, Gospodine, budiblagoslovljen, Ti koji si me stvorio!”. I strogo siroma-‰tvo obdrÏavano kroz cijeli Ïivot ima svoju teÏinu uizgradjivanju te ljepote, jer je stvorilo unutarnji prostorkako bi se moglo ugostiti Ljubljenoga.

Michelangelo je ljepotu opisao kao proãi‰çavanjeod suvi‰noga. Klarin je Ïivot bio proglasom ljepote:njezin je put bio putom proãi‰çavanja, “rezbarenja”da na najjasniji moguçi naãin istakne sliku Boga kojusvatko od nas u sebi nosi. Kad religiozno iskustvopostupno postaje iskustvom “susreta” sve se preobra-Ïava, sve postaje sakramentom ljepote, znakom iorudjem odnosa koji ukljuãuje du‰u i tijelo: “Kad ju jebrat Rajnald, ãovjek ugladjen, poticao na strpljivost utako dugom muãeni‰tvu tolikih bolesti, jasnim mu jeglasom odgovorila: ‘Po‰to sam spoznala milostGospodina moga Isusa Krista, po njegovom sluziFranji, predragi brate, nijedna mi muka nije bilanesnosna, nijedna pokora te‰ka i nijedna bolest stra-‰na” (4 âel 44). “Ono ‰to mi se ãinja‰e gorkim,pretvori mi se u slast du‰e i tijela” (OR 3). Nema vi‰epotrebe da se prezire, nego samo da ponizno vrjednu-je i ljubi: “Lak‰e je, nego li se to misli, mrziti samesebe. Milost je zaboraviti se. Ali ako bi u nama umrosvaki ponos, milost nad milostima bila bi poniznoljubiti same sebe, kao bilo koji trpeçi ud tijela Kristo-va ” (G. Bernanos).

Kako danas moÏemo uãiniti da na‰ Ïivot postanelijepim? Vrjednujuçi prostore: tijesni prostori klauzuremogu postati mjesta slavlja, a ne pokore, ako su ras-vijetljeni i zagrijani Prisutno‰çu. Koliko je vaÏno u

33