ii

KANCELARIJA UJEDINJENIH NACIJA ZA BORBU PROTIV DROGE I KRIMINALA Regionalna programska kancelarija za Jugoistočnu Evropu

TRGOVINA LJUDIMA &

KRIJUMČARENJE MIGRANATA

Smjernice za međunarodnu saradnju

iii

Odricanje od prava Ovaj izvještaj nije imao zvaničnog redaktora. Sadržaj ove publikacije ne odražava nužno mišljenja ili politike UNODC-ja ili organizacija saradnika i ne podrazumijeva bilo kakvu podršku. Upotrijebljene oznake i prezentacija materijala u ovoj publikaciji ne impliciraju izražavanje bilo kog mišljenja UNODC-ja u pogledu pravnog statusa bilo koje zemlje, teritorije ili grada ili njihovih organa, niti se odnose na razgraničavanje njihovih spoljašnjih ili unutrašnjih granica.

iv

Copyright © UNODC - United Nations Office on Drugs and Crime, februar 2010. godine Zahvale Ove smjernice je pripremila Regionalna programska kancelarija UNODC-ja za Jugoistočnu Evropu (UNODC RPOSEE - Regional Programme Office for South Eastern Europe) preko svoje projektne kancelarije u Beogradu, Srbija, u okviru projekta UNODC XCE/S50: „Jačanje operativnog kapaciteta za istragu i ometanje aktivnosti trgovine ljudima na Zapadnom Balkanu”. UNODC RPOSEE je zahvalna svim kolegama iz tematskih grupa UNODC-ja u sjedištu u Beču, koji su dali svoje vrijedne doprinose i komentare, naročito uključujući Jedinicu za borbu protiv trgovine ljudima i krijumčarenje migranata, Jedinicu za borbu protiv organizovanog kriminala i krivično pravosuđe i Jedinicu za integrisano programiranje. UNODC RPOSEE posebno želi zahvaliti svim učesnicima projekta XCES50 - predstavnicima ministarstava pravde, sudijama, tužiocima, koordinatorima za borbu protiv trgovine ljudima i službenicima organa za sprovođenje zakona iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, BJR Makedonije, Crne Gore i Srbije, uključujući Kosovo, pod Rezolucijom UN-a 1244 - koji su, svojom neprekidnom podrškom i aktivnim učešćem, uveliko doprinijeli izradi ovih smjernica. Izvještajni tim Autori: Roger Britton, konsultant za pitanja sprovođenja zakona Almir Maljević, pravni konsultant Tehnička podrška: Ana Buha, UNODC RPOSEE Viktor Damjanović, bivši zaposleni u UNODC RPOSEE Koordinacija: Claudia Gioffre’, UNODC RPOSEE Sveukupni nadzor: Carla Ciavarella, UNODC Regionalni program koordinator za Jugoistočnu Evropu Autori, sa svoje strane, žele da potvrde opsežnu upotrebu publikacije Udruženja zemalja Jugoistočne Azije (ASEAN - Association of Southeast Asian Nations) pod nazivom „Trgovina ljudima: priručnik o međunarodnoj saradnji”, iz 2009. godine, koji je izradio UNODC uz podršku Vlade Australije. Takođe su konsultovane ostale publikacije UNODC-ja, od čega posebno treba spomenuti „Izvještaj Ekspertske radne grupe UNODC-ja o najboljoj praksi u slučajevima međunarodne pravne pomoći” iz 2001. godine. UNODC RPOSEE dalje želi da se zahvali EUROJUST-u, tačnije gdinu Steven Ryder-u, projektnom menadžeru za zajedničke istražne timove u okviru Pravne službe EUROJUST-a, zato što nam je obezbijedio Vodič o zakonodavstvu država članica EU za zajedničke istražne timove (2005) i Priručnik za zajedničke istražne timove (2009) koji su se pokazali kao najvažniji dokumenti za finalizaciju Smjernica o zajedničkim istražnim timovima. U pripremi ovog izvještaja koristili su se finansijski doprinosi Savezne Republike Njemačke kroz projekat UNDOC-ja XCE/S50 „Jačanje operativnog kapaciteta za istragu i ometanje aktivnosti trgovine ljudima na Zapadnom Balkanu”. Fotografije: © UNODC, Alessandro Scotti

v

SADRŽAJ:

Spisak Aneksa: ................................................................................................................................................viii Skraćenice i akronimi........................................................................................................................................ ix Uvod u Smjernice...............................................................................................................................................1

POGLAVLJE 1: Značenja termina trgovina ljudima i krijumčarenje migranata i važeći međunarodni/regionalni okvir .......................................................................................... 5

1.1. Značenja termina trgovina ljudima i krijumčarenje migranata............................................................. 5 1.1.1. Međunarodno priznate definicije .......................................................................................................... 5 1.1.2. Trgovina ljudima ................................................................................................................................... 6

Elementi slučaja trgovine ljudima.......................................................................................................... 6 Komponente trgovine ljudima ............................................................................................................... 7

1.1.3. Krijumčarenje migranata ...................................................................................................................... 8 1.1.4. Ključne razlike između trgovine ljudima i krijumčarenja migranata...................................................... 9

1.2. Pregled relevantnog međunarodnog pravnog okvira u vezi sa trgovinom ljudima........................... 9 1.2.1. Međunarodni ugovori............................................................................................................................ 9 1.2.2. Međunarodni ugovori o transnacionalnom organizovanom kriminalu, trgovini ljudima i krijumčarenju migranata......................................................................................................................................................10 1.2.3. Konvencija Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala (UNTOC) .............10 1.2.4. Protokol UN-a protiv trgovine ljudima.................................................................................................11 1.2.5. Protokol UN-a protiv krijumčarenja migranata ...................................................................................12 1.2.6. Odnos između UNTOC-a i Protokola UN-a protiv trgovine i krijumčarenja .......................................12 1.2.7. Regionalni ugovori koji se bave isključivo trgovinom ljudima/krijumčarenjem migranata..................13 1.2.8. Ugovori o ljudskim pravima ................................................................................................................13 1.2.9. Ugovori iz oblasti krivičnog prava/za kontrolu kriminala ....................................................................14 1.2.10. Neugovorni mehanizmi.....................................................................................................................15

POGLAVLJE 2: Pregled pitanja koja se odnose na međunarodnu saradnju u istrazi i krivičnom gonjenju trgovine ljudima i krijumčarenja migranata.................................16

2.1. Važnost međunarodne saradnje............................................................................................................16

2.2. Pitanje nadležnosti u slučajevima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata...............................17

2.3. Oblici međunarodne saradnje relevantni za slučajeve trgovine ljudima i krijumčarenja migranata.........................................................................................................................................................................18

2.3.1. Neformalna saradnja uključujući međunarodnu saradnju policijskih snaga.......................................18 2.3.2. Formalna saradnja: međunarodna pravna pomoć ............................................................................. 20 2.3.3. Formalna saradnja: izručenje ............................................................................................................. 20 2.3.4. Međusobna zavisnost instrumenata međunarodne saradnje ............................................................ 21

2.4. Pravna osnova za međunarodnu saradnju .......................................................................................... 21 2.4.1. Saradnja zasnovana za ugovoru........................................................................................................ 21

Bilateralni ugovori................................................................................................................................ 21 Multilateralni ugovori ........................................................................................................................... 22 Konvencija Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala .............................. 22 Protokol UN-a protiv trgovine ljudima ................................................................................................. 22 Protokol UN-a protiv krijumčarenja migranata .................................................................................... 23 Konvencija UN-a protiv korupcije........................................................................................................ 23

2.4.2. Aranžmani koji nijesu zasnovani na ugovorima............................................................................. 24 Saradnja zasnovana na domaćem pravu ........................................................................................... 24 Saradnja zasnovana na uzajamnosti .................................................................................................. 24

2.5. Suverenitet, zaštitne mjere i ljudska prava .......................................................................................... 24

vi

POGLAVLJE 3: Međunarodna pravna pomoć i upotreba UNODC-jevog sredstva za pisanje zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć........................................................ 26

3.1. Proces pružanja međunarodne pravne pomoći................................................................................... 26

3.2. Odnos između formalnih i neformalnih mehanizama saradnje ......................................................... 26

3.3. Pravni osnov za međunarodnu pravnu pomoć.................................................................................... 27 3.3.1. Domaće pravo .................................................................................................................................... 28 3.3.2. Uobičajeno načelo uzajamnosti.......................................................................................................... 28 3.3.3. Ugovori ............................................................................................................................................... 28

Bilateralni ugovori o međunarodnoj pravnoj pomoći........................................................................... 28 Multilateralni ugovori o međunarodnoj pravnoj pomoći ...................................................................... 28 Multilateralni ugovori: regionalni ......................................................................................................... 28 Multilateralni ugovori: međunarodni .................................................................................................... 29 Odabir odgovarajućeg mehanizma za saradnju ................................................................................. 31

3.4. Načela i uslovi korišćenja međunarodne pravne pomoći .................................................................. 32

3.5. Najbolja praksa iz rada na slučajevima međunarodne pravne pomoći............................................. 32 3.5.1. Jačanje efikasnosti centralnih organa ................................................................................................ 32

Osnivanje efikasnih centralnih organa................................................................................................ 32 Osiguravanje ažuriranja kontakt informacija centralnih organa.......................................................... 33 Osiguravanje neprekidne rapoloživosti ............................................................................................... 33 Konzistentnost centralnih organa za svrhe međunarodne pravne pomoći na osnovu različitih ugovora............................................................................................................................................................ 33 Smanjivanje zastoja ............................................................................................................................ 33

3.5.2. Osiguravanje svjesnosti o domaćim pravnim zahtjevima i najboljim praksama ................................ 34 Praktični vodič za domaći pravni okvir i prakse međunarodne pravne pomoći .................................. 34 Obuka osoblja koje učestvuje u procesu pružanja međunarodne pravne pomoći ............................. 34

3.5.3. Saradnja kroz korišćenje alternativa za formalne zahtjeve za međunarodnu pravnu pomoć............ 34 Vrijednost policijskih puteva kada formalne mjere nijesu potrebne .................................................... 34 Naročito kada su dokazi dobrovoljno dati ili javno dostupni ............................................................... 34 Ili, da se pomogne ubrzanje hitnih formalnih zahtjeva........................................................................ 34 Korišćenje zajedničkih istražnih timova .............................................................................................. 35

3.5.4. Maksimiziranje efikasnosti kroz lične kontakte................................................................................... 35 Održavanje direktnog kontakta tokom svih faza zahtjeva .................................................................. 35 Prednosti sudija, tužilaca i policajaca za vezu.................................................................................... 35

3.5.5. Priprema efikasnih zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć ........................................................... 35 3.5.6. Uklanjanje/smanjenje prepreka za izvršenje zahtjeva ....................................................................... 36

Fleksibilno tumačenje zakonskih zahtjeva.......................................................................................... 36 Svođenje osnova za odbijanje na minimum i njihova pažljiva upotreba............................................. 36 Smanjivanje ograničenja upotrebe ..................................................................................................... 36 Obezbjeđivanje tajnosti u odgovarajućim slučajevima ....................................................................... 36 Izvršenje zahtjeva u skladu s postupcima koje je odredila država molilja .......................................... 36 Važnost predviđanja pravnih i procesnih teškoća u zamoljenoj državi............................................... 37 Koordinacija u predmetima koji potpadaju pod više nadležnosti ........................................................ 37 Konsultacije prije odbijanja/odlaganja/uslovljavanja saradnje kako bi se utvrdila potreba................. 38

3.5.7. Korišćenje moderne tehnologije kako bi se ubrzalo slanje zahtjeva.................................................. 38 3.5.8. Korišćenje najmodernijih mehanizama za pružanje međunarodne pravne pomoći........................... 38 3.5.9. Maksimizovanje dostupnosti i upotrebe resursa ................................................................................ 38

Pružanje odgovarajućih resursa centralnim organima........................................................................ 38 Dobijanje pomoći od države molilje .................................................................................................... 38 Podjela imovine................................................................................................................................... 38 Optimizovanje jezičke sposobnosti ..................................................................................................... 39

3.6. Priprema efikasnih zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć........................................................... 39 3.6.1. Karakteristike/prednosti sredstva za pisanje zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć ................... 39 3.6.2. Dostupnost instrumenta UNODC-ja za pisanje zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć i drugih pravnih instrumenata UNODC-ja.................................................................................................................. 40

vii

Poglavlje 4: Zajedničke istrage i zajednički istražni timovi ......................................... 41

4.1. Uvod ......................................................................................................................................................... 41

4.2. Koncepti zajedničkih istraga ................................................................................................................. 41 4.2.1. Zajedničke (paralelne) istrage ............................................................................................................ 41 4.2.2. Zajednički istražni timovi .................................................................................................................... 42 4.2.3. Zajednički istražni organi.................................................................................................................... 42

4.3. Koje su koristi od zajedničkih istražnih timova?................................................................................. 43

4.4. Međunarodni pravni okvir za zajedničke istražne timove .................................................................. 43 4.4.1. Ujedinjene nacije ................................................................................................................................ 44 4.4.2. Savjet Evrope ..................................................................................................................................... 44 4.4.3. Evropska unija .................................................................................................................................... 45 4.4.4. Jugoistočna Evropa............................................................................................................................ 47

4.5. Komentar pravnog okvira ...................................................................................................................... 51 4.5.1. Kada se zajednički istražni tim može formirati? ................................................................................. 52 4.5.2. Kakva može/treba biti struktura zajedničkog istražnog tima?............................................................ 53

Tim ...................................................................................................................................................... 53 Vođa zajedničkog istražnog tima ........................................................................................................ 53 ,Članovi’ i ,delegirani članovi’ i ,učesnici’ u zajedničkom istražnom timu ........................................... 54 Ostali učesnici zajedničkog istražnog tima ......................................................................................... 54

4.5.3. Operativna ovlašćenja zajedničkog istražnog tima ............................................................................ 55 4.5.4. Istrage zajedničkih istražnih timova u drugim zemljama bez zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć ........................................................................................................................................................... 55 4.5.5. Neposredna razmjena informacija između članova zajedničkih istražnih timova .............................. 55 4.5.6. Sporazum o zajedničkim istražnim timovima ..................................................................................... 56

4.6. Specifične smjernice vezane za zajedničke istražne timove.............................................................. 56 4.6.1. Smjernice u odnosu na Sporazum o zajedničkim istražnim timovima (pogledati Aneks B)............... 56 4.6.2. Smjernice u odnosu na domaće eksperte za zajednički istražni tim/kontakt tačke ........................... 57

Osnovne informacije ........................................................................................................................... 57 Što bi mreža učinila/trebala da učini? ................................................................................................. 58 Smjernice za imenovanje domaćih eksperata za zajedničke istražne timove.................................... 58

viii

Spisak Aneksa:

ANEKS A: Opšti kontrolni spisak za traženje međunarodne pravne pomoći, plus

dopunski kontrolni spiskovi za određene vrste zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć – naime: pretres i zaplijenu, dostavljanje dokumenata, uzimanje izjava svjedoka/dokaznog materijala, privremeni transfer zatvorenika radi davanja iskaza i zaplijenu/zamrzavanje prije presude ili konfiskaciju poslije presude.

ANEKS B: Model sporazuma o zajedničkom istražnom timu. ANEKS C: Nacionalne/lokalne partnerske institucije projekta XCES50

ix

Skraćenice i akronimi ASEAN Association of Southeast Asian Nations – Udruženje zemalja Jugoistočne Azije BiH Bosna i Hercegovina FYROM Former Yugoslav Republic of Macedonia (Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija) JIT Joint Investigation Team - zajednički istražni tim JPI Joint Parallel Investigation – zajednička paralelna istraga JIB Joint Investigative Body – zajednički istražni organ MLA Mutual Legal Assistance – međunarodna pravna pomoć OFP Operational Focal Point – operativna kontakt tačka RCA Representative Criminal Analyst – predstavnik kriminalističkih analitičara SOM Smuggling of Migrants – krijumčarenje migranata TIP Trafficking in Persons – trgovina ljudima Protokol UN-a o krijumčarenju migranata Protokol protiv krijumčarenja migranata

kopnom, morem i vazduhom, dopuna Konvencije Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala

Protokol UN-a o trgovini ljudima Protokol o prevenciji, suzbijanju i kažnjavanju

trgovine ljudima, naročito ženama i djecom, dopuna Konvencije Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala

UNCAC - United Nations Convention against Corruption - Konvencija Ujedinjenih nacija

protiv korupcije UNODC - United Nations Office on Drugs and Crime - Kancelarija Ujedinjenih nacija za

borbu protiv droge i kriminala

UNTOC - United Nations Convention against Transnational Organized Crime - Konvencija Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala

1

Uvod u Smjernice 1. Osnovne informacije o projektu Sveukupni cilj projekta Kancelarije Ujedinjenih nacija za borbu protiv droge i kriminala (UNODC) pod nazivom „Jačanje operativnog kapaciteta za istragu i ometanje aktivnosti trgovine ljudima (TIP) i krijumčarenja migranata (SOM) na Zapadnom Balkanu" je da se unaprijedi sposobnost službenika organa za sprovođenje zakona u regionu za borbu protiv tih krivičnih djela, kroz unaprijeđivanje regionalne saradnje organa za sprovođenje zakona i pravosudnih organa. Sadašnji projekat je druga faza projekta UNODC-ja koja je tekla od jula 2007. do februara 2009. godine, a uključuje sljedeće aktivnosti:

■ Imenovanje operativnih kontakt tačaka (OFPs), biranih iz specijalizovanih jedinica policije za borbu protiv trgovine ljudima/krijumčarenje i predstavnika kriminalističkih analitičara (RCAs) iz svake zemlje učesnice;

■ Organizacija dva regionalna operativna sastanka operativnih kontakt tačaka i predstavnika kriminalističkih analitičara;

■ Organizacija dodatnih regionalnih sastanaka, uključujući i sudije i tužioce zadužene za predmete trgovine ljudima (TIP) i krijumčarenja migranata (SOM) i predstavnike različitih međunarodnih i regionalnih organizacija uključenih u predmete trgovine ljudima i krijumčarenja migranata. Neriješena pitanja.

■ Izrada Priručnika za obuku organa za sprovođenje zakona o istragama slučajeva trgovine ljudima, na engleskom, albanskom, makedonskom i srpskom;

■ Nabavka tehničke opreme za poboljšanje operativnih sposobnosti; ■ Organizacija dvonedjeljnog trening kursa za službenike organa za sprovođenje

zakona, plus dodatna sedmica specijalizovane obuke o istragama slučajeva trgovine ljudima;

■ Obuka o kriminalističko obavještajnoj analizi za predstavnike kriminalističkih analitičara.

Konkretni cilj Faze II projekta je da se pomogne zemljama Zapadnog Balkana - Albaniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, BJR Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji (uključujući Kosovo pod Rezolucijom SB UN 1244) - u jačanju reakcija krivičnog pravosuđa na trgovinu ljudima i krijumčarenje migranata u razvoju regionalnog okvira saradnje. Očekivani ishod ove faze projekta je uspostavljanje zajedničkih radnih praksa koje omogućavaju institucijama krivičnog pravosuđa svake od ciljnih zemalja da uspostave zajedničke i koordinisane mehanizme istrage, krivičnog gonjenja i osuđivanja u slučajevima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata, kroz jačanje kapaciteta multidisciplinarnih timova (organa za provođenje zakona i pravosuđa) koji se formiraju na ad hoc osnovi, za borbu protiv tih oblika kriminala. U tom smislu, jedan od glavnih ishoda ove faze je:

• Izrada Regionalnih smjernica za unaprijeđenje pravosudne saradnje između država/entiteta u oblasti trgovine ljudima i krijumčarenja migranata, naročito kroz poboljšanje upotrebe mehanizama međunarodne pravne saradnje.

2

Sadržaj ovih Smjernica proishodi direktno iz primljenih povratnih informacija od delegacija (uključujući službenike organa za sprovođenje zakona, tužioce, sudije, predstavnike odnosnih ministarstava pravde, te nacionalne koordinatore za borbu protiv trgovine ljudima) iz zemalja/teritorija učesnica sa dvije regionalne radionice (Budva, 1-3 oktobra 2009. i Beograd, 24-26. novembra 2009. godine), kao i sa terenskih posjeta svim zemljama/teritorijama korisnicama projekta koje su održane pod pokroviteljstvom projekta u oktobru i novembru 2009. godine. Nadajmo se da je takav pristup, tj. direktni proces konsultacija, osigurao da su Smjernice prilagođene da zadovolje specifične potrebe i zahtjeve profesionalaca krivičnog pravosuđa u regionu za poboljšanje međunarodne saradnje u istragama i krivičnim gonjenjima slučajeva trgovine ljudima i krijumčarenja migranata. 2. Izazov koji predstavlja međunarodna saradnja

Krivična djela trgovine ljudima i krijumčarenja migranata su često transnacionalna i po načinu počinjavanja i dejstvu koje imaju. Nasuprot tome, odgovori krivičnog pravosuđa na trgovinu ljudima (krivična prava, agencije za sprovođenje zakona, službe zadužene za krivično gonjenje i sudovi) su u pravilu strukturirani i često funkcionišu samo unutar nacionalnih granica. Ova dihotomija predstavlja značajan izazov za sposobnost zemalja da efikasno istraže i krivično gone slučajeve trgovine ljudima i krijumčarenja migranata.

Postoje brojni praktični i politički faktori koji mogu ugroziti međunarodnu saradnju u krivičnim istragama i gonjenjima. Među njima su izazovi komuniciranja s kolegama koji govore različitim jezikom, razlike u pravnim, političkim i kulturnim tradicijama, politički razlozi, pa čak i strah oko saradnje s kolegama u drugoj zemlji. Međutim, iako postoje mnogi izazovi, tu su i važne prilike.

Kroz domaće zakone i međunarodne sporazume, većina zemalja sprovela je niz instrumenata koje mogu koristiti agencije krivičnog pravosuđa za olakšavanje prekogranične saradnje u krivičnim stvarima. Među njima su instrumenti međunarodne pravne pomoći (MLA) - uključujući i povraćaj prihoda stečenih kriminalom - i izručenje. Tu su i praktični načini putem kojih službenici organa za sprovođenje zakona, tužioci i sudije iz različitih zemalja mogu raditi zajedno, razmjenjujući informacije i kriminalističko obavještajne podatke i uz sprovođenje zajedničkih istraga.

3. Specifična pitanja koja utiču na međunarodnu saradnju u istragama slučajeva trgovine ljudima i krijumčarenja migranata na Zapadnom Balkanu

Postoje određene istorijske i geografske karakteristike Zapadnog Balkana koji zaista mogu pomoći kako bi se olakšala međunarodna saradnja na način koji nije slučaj u drugim regionima. Jasno, zemlje bivše Jugoslavije dijele slične jezike i slične pravne sisteme - što ima jasne prednosti za komunikaciju i prikupljanje/razmjenu dokaza. Iako je albanski potpuno drugačiji jezik – opet, njihov pravni sistem je sličan onome koji je postojao u bivšoj Jugoslaviji.

Osim toga, bez obzira na činjenicu da sve zemlje/teritorije u regionu prilagođavaju svoja zakonodavstva radi usklađivanja sa promjenama u kriminalitetu, tehnologiji i pojedinim nacionalnim politikama, pa i radi usklađivanja sa međunarodnim konvencijama i protokolima, zajednički cilj svih zemalja/teritorija, pristupanje Evropskoj uniji i učestvovanje u širim evropskim integracijama, doveo je ili vodi do većim dijelom usklađenog i kompatibilnog zakonodavstva u regionu.

U smislu specifičnih pitanja utvrđenih tokom regionalnih sastanaka i posjeta zemljama učesnicama - slijede neka od najčešće izraženih:

3

■ ponekad je teško pronaći kontakte u drugim zemljama u regionu za razmjenu zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć i za neformalnu razmjenu kriminalističko obavještajnih podataka;

■ može doći do značajnih kašnjenja u odgovorima na zahtjeve za međunarodnu pravnu pomoć, od kojih neki mogu biti uzrokovani nedostacima ili nesporazumima u odnosu na same zamolnice;

■ ponekad se događa da dokazi prikupljeni u skladu sa zakonom jedne zemlje/teritorije u regionu nijesu prihvatljivi u drugoj;

■ Potreban je pregled međunarodnog pravnog okvira relevantnog za borbu protiv trgovine ljudima i krijumčarenja migranata na lokalnim jezicima;

■ izuzetno su važni lični kontakti između kontakt tačaka i drugih predstavnika organa za sprovođenje zakona i pravosudnih organa u zemljama u regionu, ali može biti teško održati radne odnose kada se dogode kadrovske promjene;

■ Neformalnu razmjenu kriminalističko obavještajnih podataka ponekad koče neizvjesnosti u pogledu pravne osnove za tu razmjenu;

■ Premda je bilo nekih uspješnih zajedničkih (koordinisanih) istraga slučajeva trgovine ljudima i krijumčarenja migranata u regionu, postoji nedostatak znanja o međunarodnom pravnom okviru i praksama vezanim za zajedničke istražne timove (JITs).

4. Opseg i organizacija Smjernica

Ove Smjernice namijenjene su da profesionalcima krivičnog pravosuđa u zemljama Zapadnog Balkana budu vodič koji je prijatan za upotrebu, na svakom lokalnom jeziku (tj. albanski, bosanski, hrvatski, makedonski, crnogorski i srpski), o određenim ključnim aspektima međunarodne saradnje u oblasti trgovine ljudima i krijumčarenja migranata na Zapadnom Balkanu. Detalji o upotrebi međunarodne pravne pomoći za povraćaj prihoda stečenih kriminalom ili načela i procesi koji su uključeni u izručenje ne potpadaju pod opseg ovih Smjernica. Ti aspekti su obuhvaćeni drugim publikacijama UN-a.11 Međutim, u cilju rješavanja pitanja koja otežavaju međunarodnu saradnju u regionu, kako je navedeno kroz proces konsultacija, ove Smjernice razmatraju međunarodni zakonodavni okvir za formalnu i neformalnu saradnju, uključujući načela i preduslove za međunarodnu pravnu pomoć i pripremu zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć, uključujući korišćenje UNODC-jevog sredstva za pisanje zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć (UNODC MLA writer tool). Pored ovih Smjernica, dio aktivnosti projekta je i samo sredstvo UNODC-ja za pisanje zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć koje je prevedeno na lokalne jezike. Odgovarajućem osoblju će se pružiti potrebni pristup za korišćenje UNODC-jevih on line sadržaja za međunarodnu pravnu pomoć, kao i obuka o njegovoj upotrebi. Pored pravnih i logističkih elemenata međunarodne saradnje u slučajevima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata, ove smjernice takođe u glavim crtama izlažu funkcionisanje i međunarodni pravni okvir za neformalnu razmjenu kriminalističko obavještajnih podataka i informacija, i način na koji policija i tužioci iz različitih zemalja mogu raditi zajedno, sa specifičnim osvrtom na formiranje zajedničkih istražnih timova. Konkretnije, Smjernice su podijeljene u četiri poglavlja: Poglavlje 1: ukratko izlaže definicije i distinkcije između trgovine ljudima i krijumčarenja migranata i daje pregled međunarodnog pravnog okvira u odnosu na ove kriminalne aktivnosti, s posebnim naglaskom na one mehanizme koji se najdirektnije odnose na međunarodnu saradnju.

1 U primjere publikacija UNODC-ja koje pokrivaju ova pitanja spadaju: ■ Publikacija Udruženja zemalja Jugoistočne Azije (ASEAN): Trgovina ljudima: priručnik o međunarodnoj saradnji. ■ Skup alata UNODC-ja za borbu protiv trgovine ljudima.

4

Poglavlje 2: daje uvod za konkretno pitanje međunarodne saradnje u istrazi i gonjenju slučajeva trgovine ljudima i krijumčarenja migranata. Objašnjava važnost te saradnje; identifikuje glavne oblike saradnje; pruža i pregled njenih zakonskih osnova. Takođe razmatra konkretni okvir za međunarodnu saradnju u regionu.

Poglavlje 3: razmatra međunarodnu pravnu pomoć kao instrument međunarodne saradnje. Započinje od kratkog izlaganja procesa i pravnog osnova za međunarodnu pravnu pomoć i izlaže u glavnim crtama međunarodni i regionalni pravni okvir, uključujući njegovo povezivanje sa konkretnim krivičnim djelima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata. Onda identifikuje razna načela i uslove za međunarodnu pravnu pomoć, te daje preporuke za najbolje prakse u sprovođenju procesa međunarodne pravne pomoći. Završava se razmatranjem pripreme zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć, sa posebnim osvrtom na korišćenje sredstva UNODC-ja za pisanje zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć. Poglavlje 4: bavi se zajedničkim istragama i zajedničkim istražnim timovima. U glavim crtama izlaže razliku između zajedničkih (paralelnih ili koordinisanih) istraga, zajedničkih (pasivnih) i zajedničkih (aktivnih) istražnih timova, razmatra međunarodni pravni okvir za sprovođenje takvih aktivnosti i sugeriše kako se najbolje mogu formirati u specifičnom zakonodavnom okruženju Zapadnog Balkana.

Ove Smjernice takođe sadrže više ANEKSA, a u tekstu iznad nalaze se detaljnije informacije o njima. 5. Ciljna publika Smjernice su osmišljene kako bi pomogle službenicima organa krivičnog pravosuđa unutar Zapadnog Balkana u istragama i gonjenju prekograničnih aktivnosti trgovine ljudima i krijumčarenja migranata u regionu. Jačanje spremnosti i sposobnosti za saradnju preko granica će pomoći zemljama u regionu u praktičnijem ispunjavanju njihovih obaveza saradnje, kao što je navedeno u međunarodnim, regionalnim i bilateralnim sporazumima, kao i u domaćim zakonima. Nadamo se da će time Smjernice dati svoj doprinos u uklanjanju nivoa nekažnjivosti koji trenutno uživaju počinioci. Kao takve, ove Smjernice namijenjene su službenicima organa za sprovođenje zakona, tužiocima, sudijama, pravnicima iz centralnog organa i drugim pravnim profesionalcima koji mogu biti uključeni u istragu i krivično gonjenje slučajeva trgovine ljudima i/ili krijumčarenja migranata, odnosno u obradu ili razmatranje zahtjeva za pomoć preko granica. Iako su namijenjene prvenstveno za region Zapadnog Balkana, Smjernice se bave pitanjima koja su relevantna za sve zemlje uključene u borbu protiv trgovine ljudima i krijumčarenje migranata kroz efikasniji transnacionalni odgovor krivičnog pravosuđa.

5

POGLAVLJE 1: Značenja termina trgovina ljudima i krijumčarenje migranata i važeći međunarodni/regionalni okvir

1.1. Značenja termina trgovina ljudima i krijumčarenje migranata Važno je razlikovati trgovinu ljudima od krijumčarenja migranata iz dva razloga:

■ sastavni elementi predmetnih djela su različiti; i ■ odgovor tražen od vaših organa će se razlikovati, u zavisnosti od krivičnog djela.

1.1.1. Međunarodno priznate definicije Definicije trgovine ljudima i krijumčarenja migranata nalaze se u Protokolu Ujedinjenih nacija o prevenciji, suzbijanju i kažnjavanju trgovine ljudima, naročito ženama i djecom (Protokol o trgovini) i Protokolu UN-a protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i vazduhom (Protokol o krijumčarenju). Protokol protiv trgovine, član 3(a) „Trgovina ljudima” znači vrbovanje, prevoženje, prebacivanje, sakrivanje ili prihvat ljudi, pod prijetnjom, prisilom, ili nekim drugim oblikom prinude, otmicom, prevarom, obmanom, zloupotrebom vlasti ili eksploatacijom slabijih osoba, davanje ili primanje novca ili neke druge povlastice da bi se došlo do pristanka osobe koja kontroliše neku drugu osobu, u svrhu eksploatacije. Eksploatacija minimalno uključuje korišćenje drugih osoba u prostituciji ili druge oblike seksualnog eksploatacije, prisilan rad ili usluge, ropstvo ili postupke slične ropstvu, položaj ropske zavisnosti ili uklanjanje organa. Protokol protiv kijumčarenja, član 3(a) „Krijumčarenje migranata” znači obezbjeđivanje nelegalnog ulaska u državu ugovornicu lica koje nije njen državljanin ili lice sa stalnim boravkom, a u cilju sticanja, na neposredan ili posredan način, finansijske ili druge materijalne koristi.

Valja napomenuti, međutim, da u praksi razliku između trgovine ljudima i krijumčarenja migranata i nije uvijek lako odrediti i održavati. Na primjer, mnogi ljudi koji su bile žrtve trgovine, muškarci kao i žene, počinju svoje putovanje kao krijumčareni migranti – pošto su angažovali pojedinca ili grupu kako bi pomogli njihovo nelegalno kretanje u zamjenu za finansijsku korist. U klasičnoj situaciji krijumčarenja migranata, odnos između migranta i krijumčara je dobrovoljan, kratkoročan – završava se kada migrant dođe u zemlju odredišta. Međutim, neki krijumčareni migranti primorani su nastaviti ovaj odnos, kako bi otplatili velike transportne troškove. U ovoj kasnoj fazi postaju očigledne krajnje svrhe trgovine ljudima (dužničko ropstvo, iznuda, upotreba sile, prisilni rad, prisilno vršenje kriminalnih aktivnosti, prisilna prostitucija).

6

MATRICA DEFINICIJA Trgovina ljudima

(odrasli) Trgovina ljudima (djeca)

Krijumčarenje migranata

Starost žrtve: Iznad 18 Ispod 18 Nije relevantno Mentalni element Umišljaj Umišljaj Umišljaj Materijalni element:

• Činjenje • Sredstvo • Eksploatacijska

svrha

• Činjenje • Eksploatacijska

svrha

• Činjenje: Obezbjeđivanje nezakonitog ulaska

• Svrha: finansijska ili druga materijalna korist

Saglasnost trafikovanog ili krijumčarenog lica:

Nije relevantno kada se utvrde sredstva.

Nije relevantno. Sredstva ne moraju da budu utvrđena.

Krijumčareno lice pristane na krijumčarenje.

Transnacionalnost Nije potrebna Nije potrebna Potrebna Uključenost organizovane kriminalne grupe

Nije potrebna Nije potrebna Nije potrebna

1.1.2. Trgovina ljudima Član 3 Protokola o trgovini ljudima pojašnjava da trgovina ljudima ima tri sastavna elementa: (1) činjenje (ono što se radi); (2) sredstva (kako se to radi); i (3) eksploatacijsku svrhu (zašto se to radi). Član 5 dalje zahtijeva da zemlje osiguraju da ponašanje sadržano u članu 3 bude inkriminisano u domaćem zakonodavstvu. Važno je zapamtiti da definicija sadržana u Protokolu o trgovini ljudima ima za cilj da osigura jedan nivo dosljednosti i konsenzusa iz cijelog svijeta u pogledu fenomena trgovine ljudima; domaće zakonodavstvo, međutim, ne treba da slijedi precizne formulacije iz Protokola o trgovini ljudima. Umjesto toga, domaće zakonodavstvo treba prilagoditi u skladu sa domaćim pravnim sistemima i uključiti značenje i koncepte sadržane u Protokolu o trgovini ljudima.

Elementi slučaja trgovine ljudima Protokol o trgovini ljudima zahtijeva da krivično djelo trgovine ljudima bude definisano kroz kombinaciju tri sastavna elementa, a ne pojedinih komponenti, iako će u nekim slučajevima ti pojedini elementi nezavisno činiti krivična djela. Na primjer, čin otmice ili nekonsenzualne primjene sile (napad) vjerovatno će predstavljati odvojena krivična djela prema domaćem krivičnom zakonodavstvu. 1. Krivično djelo mora sadržati bilo koji od sljedećih procesa: • vrbovanje; • prevoz; • prebacivanje;

7

• skrivanje; • ili prihvat lica. Neki ili svi od ovih uslova vjerovatno će imati jasno definisano značenje u vašem domaćem pravnom sistemu. 2. Takođe mora sadržati barem jedno od sljedećih djela: • upotrebu sile; • prijetnju silom; • prinudu; • otmicu; • prevaru; • obmanu; • zloupotrebu vlasti ili teškog položaja; ili • davanje ili primanje povlastica. 3. Treći sastavni element u slučaju trgovine ljudima je da je osoba počinila materijalno(a)

činjenje(a) s umišljajem da žrtva bude „iskorišćena” (kako je predviđeno u domaćem zakonodavstvu predmetne zemlje za borbu protiv trgovine ljudima).

• Protokol o trgovini ljudima ne definiše eksploataciju, ali daje kraći spisak oblika

eksploatacije:

„Eksploatacija obuhvata, kao minimum, iskorišćavanje prostitucije drugih lica ili druge oblike seksualne eksploatacije, prinudni rad ili službu, ropstvo ili odnos sličan ropstvu, položaj ropske zavisnosti ili uklanjanje organa.”

Opet, važno je zapamtiti da obaveza iz Protokola o trgovini ljudima da se inkriminiše trgovina ljudima ne zahtijeva da domaće zakonodavstvo koristi preciznu formulaciju sadržanu u definiciji trgovine ljudima. Umjesto toga, domaće zakonodavstvo treba biti izrađeno na način koji je u skladu s domaćim pravnim okvirom, pod uslovom da sadrži kombinaciju sastavnih elemenata sadržanih u definiciji. Krivično djelo trgovine ljudima ne treba da zahtijeva da stvarno dođe do eksploatacije. Jasno je iz Protokola o trgovini ljudima da stvarna eksploatacija ne mora da se dogodi. Sve što je potrebno je da je okrivljeno lice počinilo jedno od sastavnih činjenja, koristilo jedno od navedenih sredstava u svrhu ili, drugim riječima, s umišljajem eksploatacije pojedinca. Mentalni element može se dokazati na više načina. Valja napomenuti da Protokol o trgovini ljudima zahtijeva da zemlje inkriminišu trgovinu ljudima samo kada se namjerno vrši u skladu sa članom 5(1).Međutim, zemlje imaju slobodu da uspostave taj zahtjev na nižem standardu, tj. preko nemara, nesavjesnog postupanja ili čak i krivičnog nehata, u zavisnosti od zahtjeva domaćeg pravnog sistema.

Komponente trgovine ljudima Krivično djelo trgovine ljudima sastoji se od geografskih, strukturalnih i komercijalnih komponenti. U slučaju prekogranične trgovine ljudima, geografske i strukturalne komponente mogu se izraziti na sljedeći način:

8

• Zemlja porijekla (vrbovanje i izvoz); • Zemlja tranzita (prevoz); • Zemlja odredišta (uvoz i prihvat). Unutar te tri oblasti, komercijalne karakteristike svojstvene ovoj vrsti kriminala znače da su trafikanti primorani da se uključe u jednu ili više sljedećih aktivnosti: • oglašavanje (kao dio procesa vrbovanja ili eksploatacije), • iznajmljivanje prostorija (sigurne kuće, bordeli, izrabljivačke radionice2, fabrike itd.), • prevoz (identifikaciona dokumenta i putne isprave i proces tranzita), • komunikacija (organizovanje vrbovanja i eksploatacije), • finansijske transakcije (odnosi se na sve gore navedeno). Dokazni materijal može postojati u bilo kojoj od tih faza u procesu trgovine ljudima i istražitelji moraju pronaći načine da iskoriste u potpunosti te dokazne prilike i time osiguraju spašavanje žrtava i lišenje slobode i osudu trafikanata i konfiksaciju njihove imovine stečene kriminalom.

Napomena: Naravno, svi ovi procesi mogu takođe da se dogode u jednoj zemlji ili na

jednom lokalitetu.

1.1.3. Krijumčarenje migranata Članom 3 Protokola o krijumčarenju migranata utvrđeno je da se krijumčarenje migranata sastoji od sljedećih elemenata: • obezbjeđivanje nezakonitog ulaska druge osobe; • u drugu državu; • u svrhu sticanja finansijske ili materijalne koristi.

2 Prim. prev.: engleski termin sweatshop označava radionicu u kojoj rade bijedno plaćeni radnici u izrazito lošim radnim uslovima.

• Oglašavanje • Izajmljivanje prostorija • Prevoz • Komunikacije • Finanskijske transakcije

Komercijalne komponente

Zemlja porijekla Zemlja tranzita

Zemlja odredišta

Geografske komponente

Trgovna ljudima

Strukturalne komponente

9

Član 3(b) dodatno definiše „nezakoniti ulazak”, kao i prelazak (međunarodnih) granica bez poštovanja potrebnih uslova za zakonit ulazak u državu primaoca. Član 6 Protokola o krijumčarenju migranata zahtijeva, između ostalog, inkriminisanje krivičnog djela krijumčarenja migranata.

1.1.4. Ključne razlike između trgovine ljudima i krijumčarenja migranata Kao prvo, u praksi može biti teško razlikovati ta dva krivična djela. U mnogim slučajevima, žrtve trgovine ljudima prvo mogu biti krijumčareni migranti. Prema tome, u istraživanju slučajeva trgovine ljudima, ponekad može biti potrebno oslanjanje na mjere protiv krijumčarenja. Presudno je, međutim, da oni koji istražuju slučajeve krijumčarenja budu upoznati s krivičnim djelom trgovine ljudima jer posljedice postupanja sa slučajem trgovine ljudima kao i sa krijumčarenjem migranata mogu biti teške za žrtvu. Potpunije definicije oba djela i detaljnije razmatranje razlika među njima nalaze se u Poglavlju 1 Trening priručnika za istrage slučajeva trgovine ljudima, izrađenog maja 2008. godine u sklopu faze I ovog projekta. Ovaj Priručnik je preveden na srpski, makedonski i albanski (kao i engleski).

1.2. Pregled relevantnog međunarodnog pravnog okvira u vezi sa trgovinom ljudima

U ovom odjeljku nastojimo dati pregled međunarodnog pravnog okvira u vezi trgovine ljudima i krijumčarenja migranata.

1.2.1. Međunarodni ugovori

Ugovor je sporazum, gotovo uvijek između dvije ili više država koji stvara obavezujuća prava i obaveze u međunarodnom pravu. Ugovori mogu biti univerzalni (otvoreni za onoliko država koliko želi da se pridruži) ili ograničeni na manju grupu od dvije ili više država. Ugovor se može nazivati mnogim različitim nazivima, kao što su „konvencija”, „pakt” i „protokol”. Obaveze sadržane u ugovoru su zasnovane na pristanku. Države su obavezane, jer su saglasne da budu. Države koje su se saglasile da budu obavezane ugovorom poznate su kao „države ugovornice” tog ugovora. Postajući strane potpisnice ugovora, države preuzimaju punovažne obaveze u međunarodnom pravu. U slučaju većine ugovora relevantnih za trgovinu ljudima ili krijumčarenje migranata, to znači da se države ugovornice obavezuju da osiguraju da njihovo domaće zakonodavstvo, pravila ili prakse zadovoljavaju zahtjeve ugovora, te da su u skladu sa njegovim standardima.

U zavisnosti od njihovog izvora, te obaveze mogu biti primjenjive pred međunarodnim sudovima i tribunalima koji imaju odgovarajuću nadležnost, kao što je Međunarodni sud pravde, Međunarodni krivični sud, odnosno Evropski sud za ljudska prava. Da li su obaveze primjenjive pred domaćim sudovima je odvojeno pitanje, koje će se odrediti u domaćem pravu. U nekim zemljama, zakonodavstvo mora da uključi ugovore u domaće pravo, dok u drugim zemljama, Ustav propisuje da ugovori automatski imaju status domaćeg zakona.

10

Većina multilateralnih ugovora (koji uključuju više od samo nekoliko država) zaključuju se pod pokroviteljstvom međunarodnih organizacija kao što su Ujedinjene nacije (UN) ili regionalnih organizacija, kao što su Savjet Evrope (CoE) ili Evropska unija (EU) ili na primjer, Udruženje zemalja Jugoistočne Azije (ASEAN). Bilateralni ugovori ili oni koji se izrađuju između manjih grupa država uglavnom se dogovaraju putem relevantnih ministarstava inostranih poslova, bez uključivanja eksterne ili agencije fasilitatora kao što je UN.

1.2.2. Međunarodni ugovori o transnacionalnom organizovanom kriminalu, trgovini ljudima i krijumčarenju migranata Tri glavna međunarodna ugovora koji su direktno važni za trgovinu ljudima i krijumčarenje migranata u širem kontekstu transnacionalnog organizovanog kriminala su Konvencija Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala (UNTOC), Protokol UN-a o trgovini ljudima i Protokol UN-a o krijumčarenju migranata, svi zaključeni u decembru 2000. godine. Glavni elementi njihovih najbitnijih odredbi detaljno su navedeni u nastavku. Imajte na umu da su dodatne informacije o aspektima međunarodne pravne saradnje tih mehanizama navedene u kasnijim poglavljima.

1.2.3. Konvencija Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala (UNTOC) Ova Konvencija je središnji mehanizam u paketu ugovora izrađenih radi borbe protiv transnacionalnog organizovanog kriminala. Međutim, individualni Protokoli u prilogu UNTOC-a posebno se bave trgovinom ljudima, krijumčarenjem migranata i trgovinom lakim naoružanjem. Odredbe Konvencije primjenjuju se na sva tri oblika kriminala. Svrha UNTOC-a je promocija međudržavne saradnje u cilju efikasnije borbe protiv transnacionalnog organizovanog kriminala. Promovišući usvajanje osnovnih minimalnih mjera, UNTOC nastoji eliminisati ‚utočišta’, gdje se mogu odvijati organizovane kriminalne aktivnosti ili prikrivanje dokaza ili profita.

Postoje dvije glavne pretpostavke za primjenu UNTOC-a. Prvo, relevantno krivično djelo mora biti „teško” i imati neku vrstu transnacionalnog aspekta. Drugo, mora uključivati organizovanu kriminalnu grupu. Oba elementa su definisana vrlo široko. ‚Teški kriminal’ se definiše na takav način da uključuje sva značajna krivična djela. Kao rezultat toga, države mogu da koriste Konvenciju za rješavanje širokog spektra modernih kriminalnih aktivnosti, uključujući trgovinu ljudima i krijumčarenje migranata. To je posebno važno imajući u vidu činjenicu da države mogu postati strane potpisnice Konvencije, bez potrebe da ratifikuju bilo koji ili sve Protokole, kao i da ratifikacija Konvencije mora prethoditi ratifikaciji bilo kog Protokola.

Primarna obaveza Konvencije odnosi se na inkriminisanje određenih ponašanja. Države ugovornice imaju obavezu da inkriminišu:

■ učestvovanje u organizovanoj kriminalnoj grupi; ■ pranje prihoda stečenih kriminalom; ■ korupciju u javnom sektoru; i ■ ometanje pravde.

Ta djela takođe moraju podlijegati odgovarajućim sankcijama.

Jedna od glavnih prepreka za efikasno djelovanje protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, uključujući trgovinu ljudima, je nedostatak komunikacije i saradnje između nacionalnih organa krivičnog pravosuđa. UNTOC postavlja niz mjera koje treba da usvoje države ugovornice za poboljšanje efikasne saradnje organa za sprovođenje zakona. Praktična primjena ovih odredbi vjerovatno će se poboljšati uključivanjem detaljnog pravnog okvira o

11

međunarodnoj pravnoj pomoći u istragama, krivičnim gonjenjima i sudskim postupcima u odnosu na odgovarajuća krivična djela.

Države ugovornice mogu da koriste Konvenciju da traže međunarodnu pravnu pomoć za niz svrha, uključujući:

■ uzimanje dokaza; ■ uručivanje sudskih dokumenata; ■ izvršenje pretresa; ■ identifikaciju prihoda stečenih kriminalom; ■ dostavljanje informacija i dokumentacije.

Države ugovornice se takođe podstiču da:

■ formiraju zajedničke istražne organe; ■ sklope formalne sporazume o korišćenju specijalnih istražnih tehnika; ■ razmotre prenos krivičnog postupka; ■ razmotre transfer osuđenih lica; ■ olakšaju postupak izručenja za djela na koja se primjenjuje; ■ unaprijede i, kada je to potrebno, uspostave puteve komunikacije kako bi se olakšala sigurna i brza razmjena informacija.

1.2.4. Protokol UN-a protiv trgovine ljudima

Protokol Ujedinjenih nacija o prevenciji, suzbijanju i kažnjavanju trgovine ljudima, naročito ženama i djecom, dopuna Konvencije Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, najvažniji je od svih međunarodnih ugovora o trgovini ljudima. Protokol je stupio na snagu 2003. godine, a 1. januara 2009. godine imao je više od 124 države ugovornice. Zahtijeva od država da inkriminišu trgovinu ljudima kao što je predviđeno u tom mehanizmu, kao i srodna krivična djela.

Svrhe Protokola su:

■ spriječiti trgovinu ljudima i boriti se protiv nje, s osobitom pažnjom prema trgovini ženama i djecom;

■ pomoći žrtvama te trgovine uz puno poštovanje njihovih ljudskih prava; i ■ unaprijediti saradnju između država ugovornica da bi se postigli ti ciljevi.

Glavne obaveze država ugovornica Protokola su sljedeće:

■ Inkriminisati ‚trgovinu ljudima’ kao što je određeno u Protokolu i nametnuti kazne koje uzimaju u obzir tešku prirodu tog krivičnog djela.

■ Zaštititi, koliko je to moguće prema domaćem zakonu, privatnost i identitet žrtava trgovine ljudima i razmotriti pružanje niza socijalnih usluga kako bi im se omogućio oporavak od traume uzrokovane njihovim iskustvima.

■ Osigurati da zakonski sistem sadrži mjere koje žrtvama trgovine ljudima nude mogućnost dobijanja nadoknade.

■ Jačati kontrole granica koje bi mogle biti potrebne za sprječavanje trgovine ljudima, ne dovodeći u pitanje druge međunarodne obaveze koje omogućavaju slobodno kretanje ljudi.

■ Osigurati integritet nacionalnih putnih ili identifikacionih isprava i reagovati brzo kada se dostave zahtjevi za provjeru tih isprava.

■ Jačati, prema potrebi, saradnju sa drugim državama u razmjeni informacija u vezi identiteta, korišćenja lažnih isprava i sredstava i metoda koje koriste trafikanti. Takođe je potrebno pružati i/ili unaprijeđivati obuku službenika za prepoznavanje i sprječavanje

12

trgovine ljudima, uključujući i obuke za podizanje svijesti o ljudskim pravima. ■ Razmotriti mogućnost da se žrtvama dozvoli da ostanu na njihovoj teritoriji, bilo

privremeno ili trajno, uzimajući u obzir humanitarne i faktore samilosti. ■ Prihvatati povratak svih žrtava trgovine ljudima koji su njeni državljani, ili koji su imali

prebivalište na njihovoj teritoriji u vrijeme ulaska u državu primaoca. Pri povratku žrtve, dužna pažnja mora se posvetiti njihovoj sigurnosti, uz dobrovoljni povratak, po mogućnosti.

1.2.5. Protokol UN-a protiv krijumčarenja migranata

Svrhe Protokola Ujedinjenih nacija protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i vazduhom, koji dopunjava Konvenciju Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, su:

■ da spriječi krijumčarenje migranata i da se bori protiv istog, kao i da u tom cilju unapređuje saradnju između država ugovornica.

Glavne obaveze država ugovornica Protokola su sljedeće:

■ Inkriminisanje ‚krijumčarenja migranata’, korišćenja lažnih putnih ili identifikacionih isprava (u svrhe krijumčarenja) i olakšavanja krijumčarenim migranatima da ostanu nelegalno u državi - istovremeno prepoznajući da migracija sama po sebi nije krivično djelo.

■ Promovisanje međunarodne saradnje za sprječavanje krijumčarenja migranata, te pronalaženje i krivično gonjenje krijumčara.

■ Usvajanje zakonodavnih i drugih mjera koje mogu biti potrebne kako bi se olakšalo teže kažnjavanje, kada aktivnosti krijumčara ugrožavaju, ili će vjerovatno ugroziti, živote ili sigurnost dotičnih migranata; ili povlače za sobom nečovječno ili ponižavajuće postupanje, uključujući i eksploataciju, tih migranata.

■ Međusobna razmjena, u skladu sa njihovim domaćim pravnim i administrativnim sistemima, relevantnih informacija o pitanjima koja se odnose na rute, modus operandije i identitet organizovanih kriminalnih bandi uključenih u krijumčarenje migranata, kao i zakonodavnih iskustva i praksi, te naučnih i tehničkih iskustava korisnih za organe za sprovođenje zakona kako bi se poboljšala sposobnost za sprječavanje, otkrivanje, istraživanje takvih aktivnosti i krivično gonjenje počinilaca;

■ Jačanje kontrole granica koje mogu biti potrebne za sprječavanje i otkrivanje krijumčarenja migranata, ne dovodeći u pitanje međunarodne obaveze u odnosu na slobodno kretanje ljudi.

1.2.6. Odnos između UNTOC-a i Protokola UN-a protiv trgovine i krijumčarenja Ovo su glavni principi koji uređuju odnos između UNTOC-a i Protokola UN-a protiv trgovine ljudima i krijumčarenja migranata:

■ Kako Protokoli nisu namijenjeni da budu nezavisni ugovori, države moraju ratifikovati UNTOC prije ratifikacije jednog ili bilo kog od njenih protokola.

■ Protokoli UN-a protiv trgovine i krijumčarenja moraju se tumačiti zajedno sa UNTOC-om. U tumačenju Protokola, u obzir se mora uzeti njihova navedena svrha, što može dovesti do promjene smisla primjenjenog na UNTOC.

■ Odredbe UNTOC-a primjenjuju se, mutatis mutandis, na Protokole. To znači da u primjeni Konvencije na Protokole, izmjene tumačenja ili primjene samo treba izvršiti kada je to neophodno i u mjeri u kojoj je to potrebno.

13

Krivična djela utvrđena Protokolima treba da se smatraju djelima utvrđenim UNTOC-om. To znači da kad država ratifikuje neki od navedenih Protokola, njene obaveze prema tom mehanizmu u odnosu na trgovinu ljudima ili krijumčarenje migranata su dopunjene opštim obavezama navedenim u Konvenciji. Na primjer, ratifikacija Protokola će rezultirati time da država takođe mora primjenjivati odredbe Konvencije o međunarodnoj pravnoj pomoći, izručenju, zaštiti svjedoka i pranju novca za krivična djela trgovine ljudima ili krijumčarenja migranata.

1.2.7. Regionalni ugovori koji se bave isključivo trgovinom ljudima/krijumčarenjem migranata

Međunarodni pravni okvir u vezi sa trgovinom ljudima uključuje specijalizovane ugovore koji su sklopljeni između regionalnih grupa država. Jedan vrlo značajan primjer je Konvencija Savjeta Evrope iz 2005. godine o suzbijanju trgovine ljudima (Evropska konvencija o trgovini ljudima), koja je stupila na snagu februara 2008. godine. Ova Konvencija ima potencijal da obaveže više od četrdeset zemalja Zapadne, Srednje i Istočne Evrope mnogo višim nivoom obaveze, naročito u pogledu zaštite žrtava, od onoga koji zahtijeva Protokol UN-a protiv trgovine ljudima.

Sve zemlje učesnice su sprovele Konvenciju - Albanija, Bosna i Hercegovina (BiH), Hrvatska i Crna Gora u 2008. godini i Srbija i Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija u 2009. godini.

Nema specifičnog regionalnog sporazuma koji se odnosi na krijumčarenje migranata. Međutim, Konvencija o policijskoj saradnji u Jugoistočnoj Evropi (PCC - Police Cooperation Convention for South East Europe) pokriva sve aspekte međunarodne saradnje između organa za sprovođenje zakona, u vezi sa svim oblicima kriminala – uključujući trgovinu ljudima i krijumčarenje migranata. PCC su ratifikovale sve zemlje učesnice, uz izuzetak Hrvatske, zajedno sa Bugarskom, Moldavijom i Rumunijom. U različitim je fazama implementacije kod ugovornih strana. Konvencijom se obavezuju ugovorne strane na jačanje međusobne saradnje u pogledu borbe protiv prijetnji javnoj bezbjednosti i/ili redu, kao i u odnosu na sprječavanje, otkrivanje i policijsku istragu krivičnih djela.

Iako regionalni ugovori samo nameću obaveze državama koje su im strane potpisnice, mogu pružiti svim zemljama koristan uvid u standarde u razvoju. Oni takođe mogu doprinijeti razvoju međunarodnog običajnog prava o određenom pitanju ili oblasti.

1.2.8. Ugovori o ljudskim pravima

Međunarodni ugovori o ljudskim pravima čine važan dio mjerodavnog pravnog okvira u odnosu na trgovinu ljudima. Dva od glavnih međunarodnih ugovora o ljudskim pravima sadrže konkretna pozivanja na trgovinu ljudima i povezanu eksploataciju:

■ Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW): Član 6 izričito zabranjuje trgovinu ljudima i eksploataciju prostitucije žena.

■ Konvencija o pravima djeteta (CRC): zabranjuje trgovinu djecom, kao i seksualnu eksploataciju djece i prisilni rad ili rad sa ciljem eksploatacije. Ova Konvencija takođe sadrži važne zaštite za trafikovanu djecu.

14

Ostali ugovori o ljudskim pravima3 zabranjuju određena ponašanja i prakse koji su povezani sa trgovinom ljudima, uključujući: etničku, rasnu i diskriminaciju na osnovu pola; ropstvo; prinudni rad i položaj ropske zavisnosti; seksualnu eksploataciju djece; prisilni brak; mučenje i nečovječno postupanje i kažnjavanje; i proizvoljni pritvor.

Međunarodni ugovori o ljudskim pravima takođe identifikuju i štite određena prava koja su posebno važna u kontekstu trgovine ljudima, kao što su: pravo na posjedovanje i nasljeđivanje imovine; pravo na obrazovanje; pravo na priliku da se zaradi za život kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad; i pravo na pravni lijek. Pravo na pošteno suđenje je suštinsko ljudsko pravo koje je posebno važno u kontekstu međunarodne saradnje, uključujući međunarodnu pravnu pomoć i izručenje.

Iako ima manje direktnog pozivanja na krijumčarenje migranata u međunarodnim ugovorima o ljudskim pravima, neka od prava iz teksta iznad takođe su relevantna za krivično djelo krijumčarenja migranata, te je prihvaćena činjenica da ljudska prava migranata mogu biti povrijeđena u toku procesa krijumčarenja, te da značajan broj gubi njih svoje živote od ruke krijumčara koji žele profit. Jedna potencijalna kategorija krijumčarenog migranta čija su prava izričito navedena u međunarodnim ugovorima je kategorija izbjeglica, od kojih je najvažnija: Konvencija UN-a o statusu izbjeglica iz 1951. godine: član 31 kaže da „Države ugovornice neće nametati kazne na račun nezakonitog ulaska ili boravka onim izbjeglicama koji dolazeći direktno sa teritorije gdje su njihov život ili sloboda bili ugroženi u smislu člana 1, neovlašćeno uđu ili se nađu na njihovoj teritoriji, pod uslovom da se bez odlaganja prijave vlastima i izlože im valjane razloge za svoj bespravni ulazak ili prisustvo.”

1.2.9. Ugovori iz oblasti krivičnog prava/za kontrolu kriminala

Tokom posljednjih deset godina, usvojeno je više međunarodnih ugovora koji se bave krivičnim stvarima (kako uopšteno, tako i konkretno u odnosu na individualnu krivičnu odgovornost). Oni najrelevantniji za trgovinu ljudima i krijumčarenje migranata su prethodno spomenuti Protokoli uz UNTOC.

Kompleksna mreža mehanizama krivičnog prava/za kontrolu kriminala koji su izrađeni na bilateralnom i regionalnom nivou za rješavanje određenih pitanja, kao što su međunarodna pravna pomoć i izručenje, razmatra se u sljedećim Poglavljima.

3 U primjere međunarodnih ugovora o ljudskim pravima spadaju: ■ Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (ICCPR - International Covenant on Civil and Political Rights). ■ Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR - International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights). ■ Konvencija o uklanjanju rasne diskriminacije (CERD - Convention on the Elimination of Racial Discrimination). ■ Konvencija protiv mučenja i drugog okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja (Konvencija

protiv mučenja). ■ Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihovih porodica (Konvencija o radnicima

migrantima).

15

1.2.10. Neugovorni mehanizmi

Svi međunarodni mehanizmi relevantni za trgovinu ljudima ili krijumčarenje migranata (ili za specifičnu materiju međunarodne saradnje) nijesu punovažni ugovori. Bilateralne ili multilateralne deklaracije, kodeksi, memorandumi o razumijevanju, ‚sporazumi’ i rezolucije Ujedinjenih nacija, sve su to važni izvori smjernica u formulisanju strateški koordinisane akcije protiv počinilaca tih krivičnih djela. Kao ‚meko pravo' ti mehanizmi mogu takođe pomoći u razvoju novih pravnih normi i standarda.

U oblasti trgovine ljudima, najvažniji nepravni međunarodni mehanizam su Preporučena načela i smjernice o ljudskim pravima i trgovini ljudima Ujedinjenih nacija iz 2002. godine (Načela i smjernice o trgovini ljudima). Mnogi aspekti Načela i smjernica o trgovini ljudima zasnovani su na međunarodnom ugovornom pravu. Međutim, djelovi ovog dokumenta idu dalje: korišćenje prihvaćenih međunarodnih pravnih standarda za izradu konkretnijeg i detaljnijeg uputstva za države u oblastima kao što su zakonodavstvo, reakcije krivičnog pravosuđa, međunarodna saradnja, pritvaranje žrtava trgovine i zaštita žrtava i podrška. Nedavno, Fond Ujedinjenih nacija za djecu objavio je set Smjernica za zaštitu djece žrtava trgovine ljudima (Smjernice UNICEF-a) koje pružaju dodatno usmjeravanje o konkretnom pitanju djece žrtava.

Takođe su na regionalnom nivou izrađeni važni kvazi - pravni i nepravni mehanizmi. Kao i kod njihovih međunarodnih ekvivalenata, ovi mehanizmi često ponavljaju i proširuju postojeća pravna načela, a ponekad prevazilaze ono što je formalno dogovoreno između država. U potonjem slučaju međutim, oni mogu pomoći da se utvrdi smjer u kojem se kreće međunarodno pravo u odnosu na određeno pitanje.

16

POGLAVLJE 2: Pregled pitanja koja se odnose na međunarodnu saradnju u istrazi i krivičnom gonjenju trgovine ljudima i krijumčarenja migranata

2.1. Važnost međunarodne saradnje

Moguće je za sve elemente krivičnog djela trgovine ljudima da se odvijaju unutar državnih granica i da se počinioci krivičnih djela, žrtve i dokazi nalaze unutar iste zemlje. Međutim, slučajevi trgovine su obično složeniji od ovoga. Navodni počinioci, žrtve i dokazi mogu se nalaziti u dvije ili više zemalja, što može dovesti do krivičnih istraga i krivičnih gonjenja u više jurisdikcija. Po svojoj prirodi, krijumčarenje migranata je uvijek transnacionalni kriminal. Transnacionalnost tih krivičnih pojava stoga zahtijeva razne oblike međunarodne saradnje, kao što je međunarodna saradnja policijskih snaga, kao i formalniji pravni instrumenti kao što su međunarodna pravna saradnja ili izručenje, vitalni za uspješne transnacionalne istrage, krivična gonjenja i izricanje kazne.

Važnost međunarodne saradnje prepoznata je na međunarodnom nivou (kao i na regionalnom nivou, uključujući unutar Jugoistočne Evrope). Primjeri uključuju sljedeće:

■ međunarodna saradnja u sprečavanju i borbi protiv transnacionalnog organizovanog kriminala je primarni cilj Konvencije Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala.

■ Jedna od tri osnovne svrhe Protokola Ujedinjenih nacija o prevenciji, suzbijanju i kažnjavanju trgovine ljudima, naročito ženama i djecom, koji dopunjuje Konvenciju Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala je promovisanje međunarodne saradnje u sprečavanju, suzbijanju i kažnjavanju trgovine ljudima.

■ Deklarisani cilj Protokola protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i vazduhom, koji dopunjuje Konvenciju Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala je sprječavanje i borba protiv krijumčarenja migranata, kao i podsticanje saradnje među državama ugovornicama u tu svrhu, uz zaštitu prava krijumčarenih migranata. U Konvenciju je uključena izjava da djelotvorna akcija za sprječavanje i borbu protiv krijumčarenja migranata ..... zahtijeva sveobuhvatan međunarodni pristup, uključujući saradnju, razmjenu informacija i druge odgovarajuće mjere.

■ Ostali ključni međunarodni mehanizmi, uključujući Konvenciju Ujedinjenih nacija protiv korupcije (UNCAC), ističu centralnu važnost međunarodne saradnje kao presudnog sredstva za otklanjanje sigurnih utočišta za kriminalce.

■ Evropske konvencije o međunarodnoj pomoći u krivičnim stvarima i ekstadiciji, i njihovi Protokoli svoje potpisnice obavezuju da usvoje zajedničke zakone u oblastima međunarodne pravne pomoći i izručenja.

■ Konvencija o policijskoj saradnji u Jugoistočnoj Evropi navodi da će strane potpisnice ojačati saradnju ugovornih strana u pogledu borbe protiv prijetnji javnoj bezbjednosti i/ili redu, kao i u odnosu na sprječavanje, otkrivanje i policijsku istragu krivičnih djela.

Sve zemlje Zapadnog Balkana potpisale su i ratifikovale sve gore navedene ugovore, s izuzetkom Hrvatske, koja nije (u vrijeme objavljivanja) potpisala Konvenciju o policijskoj saradnji u Jugoistočnoj Evropi.

17

2.2. Pitanje nadležnosti u slučajevima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata

Pravila vezana za vršenje krivične nadležnosti su važan aspekt međunarodne saradnje. Ova pravila utvrđuju okolnosti pod kojima država može, ili je dužna da dokaže svoje ovlašćenje na osnovu krivičnog pravosuđa nad posebnom situacijom. Primjena ovih pravila na trgovinu ljudima i krijumčarenje migranata može biti komplikovanija nego za mnoga druga krivična djela zbog činjenice da često uključujuju sticaj krivičnih djela u dvije ili više zemalja, pri čemu navodni počinioci ili žrtve nisu građani iste zemlje.

Međunarodna pravna pravila o nadležnosti u situacijama trgovine ljudima i krijumčarenja migranata navedena su u značajnijim međunarodnim i regionalnim ugovorima. Njihov cilj je da smanje ili eliminišu pravna utočišta za trafikante tako što osiguravaju da svi djelovi krivičnog djela mogu biti kažnjeni gjde god da se dogode. Drugi problem je da se osigura da su mehanizmi koordinacije efikasni u slučajevima kada više od jedne zemlje može imati razloga da ostvari nadležnost. Glavna pravila iz glavnih ugovora o trgovini ljudima i krijumčarenju migranata su sljedeća:

■ Država ima obavezu da utvrdi nadležnost nad krivičnim djelima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata kada je krivično djelo počinjeno na teritoriji te države ili na plovilu koje plovi pod njenom zastavom ili na letjelici registrovanoj pod njenim zakonima (načelo teritorijalnosti).

■ Država može biti nadležna za krivična djela trgovine ljudima i krijumčarenja migranata kada su ta djela počinjena izvan mjesne nadležnosti te države protiv jednog od njenih državljana (načelo pasivne ličnosti).

■ Država može biti nadležna za krivična djela trgovine ljudima i krijumčarenja migranata kada su ta djela počinjena izvan mjesne nadležnosti te države od strane jednog od njenih državljana (načelo državljanstva).

■ Država može biti nadležna za krivična djela trgovine ljudima i krijumčarenja migranata kada su počinjena izvan mjesne nadležnosti te države, ali su povezana s teškim krivičnim djelima i pranjem novca čije se vršenje planira na teritoriji te države.

■ Država mora uspostaviti nadležnost nad krivičnim djelima trgovine ljudima i

krijumčarenja migranata kad je počinilac prisutan na teritoriji države a država ne izručuje počinioca na osnovu državljanstva (načelo: ‚izručenje ili krivično gonjenje’).

Vodeći računa o transnacionalnosti fenomena trgovine ljudima i krijumčarenja migranata, moguće je da će više od jedne zemlje biti u poziciji da ostvari nadležnost nad određenim slučajem trgovine ljudima. Konsultacije i saradnja su važni od samog početka, kako bi se koordinisale akcije, i tačnije, utvrdila najprikladnija jurisdikcija za krivično gonjenje određenog slučaja. U nekim slučajevima, biće najefikasnije za jednu državu da krivično goni sve počinioce, prima podršku i pomoć od drugih uključenih zemalja. U drugim slučajevima može biti poželjno za jednu državu da krivično goni neke učesnike, a jedna ili više drugih država da goni preostale. Pitanja kao što su: državljanstvo; lokacija svjedoka; mjerodavni pravni okvir; dostupnost resursa; i lokacija počinilaca prilikom lišenja slobode, moraće se uzeti u razmatranje. UNTOC propisuje da kada je uključeno više jurisdikcija, države ugovornice treba da razmotre prenos slučaja najboljem sudu u ‚interesima pravilnog sprovođenja pravde’ i ‚s ciljem centralizovanja krivičnog gonjenja.

18

2.3. Oblici međunarodne saradnje relevantni za slučajeve trgovine ljudima i krijumčarenja migranata

Postoje razni oblici međunarodne saradnje. Obuhvataju neformalne procese kao što su međunarodna saradnja policijskih snaga i formalne procese kao što su međunarodna pravna pomoć i izručenje. Ove Smjernice koncentrišu se na određene aspekte međunarodne saradnje, kao što je gore navedeno, i relevantnost tih aspekata na slučajeve trgovine ljudima i krijumčarenja migranata, kao što je ukratko prikazano u tekstu ispod. Detaljniji opis i analiza međunarodne pravne pomoći dati su u Poglavlju 3.

2.3.1. Neformalna saradnja uključujući međunarodnu saradnju policijskih snaga

Termin ‚neformalna saradnja’ kada se koristi u ovom kontekstu odnosi se na razmjenu informacija koja se događa direktno između organa za sprovođenje zakona i regulatornih agencija sa njihovim kolegama iz inostranstva. Ponekad se naziva i međusobna pomoć policijskih snaga ili međusobna pomoć agencija.

Neformalna saradnja je posebni instrument za borbu protiv međunarodnog kriminala, manje ograničen pravilima i dostupan izvan formalnog režima međunarodne pravne pomoći. Neformalna saradnja omogućava agencijama za sprovođenje zakona i regulatornim agencijama (kao što su poreski organi; preduzeća i regulatori finansijskih usluga) da direktno razmjenjuju informacije i obavještajne podatke sa svojim inostranim kolegama bez potrebe da se preda formalni zahtjev za međunarodnu pravnu pomoć. U tom smislu, neformalna saradnja dopunjuje režime međunarodne pravne pomoći. Ovaj instrument međunarodne saradnje može se koristiti prije nego što istraga postane zvanična i prije početka sudskog postupka, na primjer, za obavljanje nadzora, uzimanje dobrovoljnih izjava svjedoka ili provjeru obavještajnih baza podataka. U okolnostima u kojima prisilne mjere nisu potrebne, obično je brže, jeftinije i lakše dobiti informacije ili obavještajne podatke na neformalnoj osnovi nego preko formalnih puteva međunarodne pravne pomoći.

Razni međunarodni i regionalni mehanizmi predviđaju ‚neformalnu saradnju’ i razmjenu informacija između agencija bez formalnih ‚pismenih zahtjeva’ u slučajevima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata.

Konvencija UN-a protiv transnacionalnog organizovanog kriminala navodi, inter alia:

UNTOC, član 27 (Saradnja organa za sprovođenje zakona) 1. Države ugovornice blisko će međusobno sarađivati, u skladu sa svojim domaćim pravnim i administrativnim sistemima, da bi poboljšale djelotvornost akcija organa za sprovođenje zakona u borbi protiv krivičnih djela obuhvaćenih ovom konvencijom. Svaka država ugovornica naročito će usvojiti efikasne mjere za: (a) unaprijeđivanje, i tamo gde je neophodno, uspostavljanje puteva komunikacije između svojih nadležnih organa, agencija i službi da bi olakšala sigurnu i brzu razmjenu informacija koje se odnose na sve aspekte krivičnih djela obuhvaćenih ovom konvencijom, uključujući, ako odnosne države ugovornice procijene da je to cjelishodno, veze sa drugim kriminalnim aktivnostima; (b) saradnju sa drugim državama ugovornicama u sprovođenju istraga u vezi sa krivičnim djelima obuhvaćenim ovom konvencijom, koje se odnose na: (i) identitet, mjesto gdje se trenutno nalaze i aktivnosti lica osumnjičenih da su umiješana u takva krivična djela ili pronalaženje drugih lica s tim u vezi; (ii) kretanje imovine, opreme ili drugih sredstava koja su upotrebljavana ili čija je upotreba namjeravana za izvršenje tih krivičnih djela; ……………….

19

2. U cilju primjene ove konvencije, države ugovornice razmotriće potrebu zaključivanja bilateralnih ili multilateralnih sporazuma ili aranžmana o direktnoj saradnji između svojih organa za sprovođenje zakona, a u slučajevima kada takvi sporazumi ili aranžmani već postoje, potrebu njihove izmjene i dopune. Ako nema takvih sporazuma ili aranžmana između dotičnih država ugovornica, one mogu da smatraju ovu konvenciju osnovom za međunarodnu saradnju organa za sprovođenje zakona u vezi sa krivičnim djelima obuhvaćenim ovom konvencijom. Kad god je to cjelishodno, države ugovornice u punoj mjeri koriste sporazume ili aranžmane, uključujući međunarodne ili regionalne organizacije, za unapređivanje saradnje između njihovih organa za sprovođenje zakona.

Protokol protiv trgovine ljudima, dopuna Konvencije UN-a, navodi, inter alia:

Protokol protiv trgovine ljudima, kojim se dopunjuje Konvencija UN-a, član 10 (Razmjena informacija i obuka ) 1. Organi zaduženi za sprovođenje zakona, za poslove imigracije i drugi relevantni organi država ugovornica će, po potrebi, međusobno sarađivati putem razmjene informacija, u skladu sa njihovim domaćim pravom, da bi na taj način mogli da utvrde: (a) da li su pojedinci koji prelaze ili koji pokušavaju da pređu međunarodnu granicu sa putnim ispravama koje pripadaju drugim licima, ili bez putnih isprava, počinioci ili žrtve trgovine ljudima; (b) koje vrste putnih isprava su pojedinci koristili ili pokušali da koriste da bi prešli međunarodnu granicu sa putnim ispravama koje pripadaju drugim licima ili bez putnih isprava radi obavljanja nelegalne trgovine ljudima; i (c) sredstva i metode koje koriste organizovane kriminalne grupe radi obavljanja trgovine ljudima uključujući vrbovanje i prevoz žrtava, puteve i veze između pojedinaca i grupa uključenih u ovu nelegalnu trgovinu i moguće mjere za njihovo otkrivanje.

Protokol protiv krijumčarenja migranata, kojim se dopunjuje Konvencija UN-a navodi, inter alia: Protokol protiv krijumčarenja migranata, član 10 (Informacije) 1. Ne dovodeći u pitanje čl. 27. i 28. Konvencije, države ugovornice, naročito one sa zajedničkim granicama ili one koje su locirane na putevima kojima se migranti krijumčare, u cilju postizanja ciljeva ovog protokola, razmjenjivaće međusobno, u skladu sa njihovim domaćim pravnim i administrativnim sistemima, relevantne informacije o pitanjima kao što su: ………………….. (b) identitet i metodi organizacija ili organizovanih kriminalnih grupa za koje se zna ili za koje se sumnja da se bave radnjama iznijetim u članu 6 ovog protokola; (c) tačke ukrcavanja i odredišta, kao i rute, prevoznici i sredstva prevoza, za koje se zna ili sumnja da ih koristi neka organizovana kriminalna grupa koja se bavi radnjama iznijetim u članu 6 ovog protokola. Drugi dodatni protokol uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima (ECMA) navodi, inter alia: ECMA, II Dodatni protokol, član 11 (Neposredne informacije) 1. Nadležni organi jedne strane potpisnice mogu, ne dovodeći u pitanje sopstvene istrage ili postupke i bez prethodno upućenog zahtjeva, dostaviti nadležnim organima druge strane potpisnice informacije do kojih su došli u okviru sopstvenih istraga, ukoliko smatraju da bi takve informacije pomogle primaocu u pokretanju ili sprovođenju istraga ili postupaka, ili bi mogle dovesti

20

do upućivanja zahtjeva od strane te stane potpisnice, shodno odredbama ove konvencije ili njenih dodatnih protokola.

Konvencija o policijskoj saradnji u Jugoistočnoj Evropi (PCC SEE) navodi, inter alia:

PCC SEE, član 5.1(a) Opseg razmjene informacija 1. Tokom saradnje u cilju prevencije, otkrivanja i istrage krivičnih djela, naročito u oblasti organizovanog kriminala, organi za sprovođenje zakona ugovornih strana po zahtjevu razmjenjuju sljedeće informacije: a) podatke o pojedincima umiješanim u organizovani kriminal, obavještajne podatke o vezama između osumnjičenih i lica pod sumnjom ili osumnjičenih grupa i grupa pod sumnjom, informacije o krivičnim djelima u pripremi, u pokušaju ili izvršenim krivičnim djelima, posebno o vremenu, mjestu i vrsti krivičnog djela, detalje o žrtvama ili oštećenoj imovini, obavještajne podatke o posebnim okolnostima i o relevantnim zakonskim odredbama, ukoliko je to neophodno radi prevencije, otkrivanja i istrage krivičnih djela, ……….. Član 6 Razmjena informacija bez zahtjeva U određenim slučajevima, organi za sprovođenje zakona ugovornih strana pružaju jedni drugima informacije bez upućenog zahtjeva, ukoliko, na osnovu dokazanih činjenica, postoji razlog za pretpostavku da su te informacija neophodne za borb protiv konkretnih prijetnji po javni red i/ili bezbjednost, ili radi prevencije, otkrivanja i istrage krivičnih djela.

2.3.2. Formalna saradnja: međunarodna pravna pomoć

Međunarodna pravna pomoć, koja se ponekad naziva međusobna pomoć ili pravosudna pomoć je proces koji države koriste da formalno traže drugim državama da dostave informacije i dokazni materijal radi istrage ili krivičnog gonjenja. Međunarodna pravna pomoć je instrument vrlo formalne saradnje jer generalno podrazumijeva jednu državu koja traži od druge države da koristi prinudna ovlašćenja u njeno ime, i/ili preduzima korake kako bi dobila dokaze koji moraju biti prihvatljivi u krivičnom postupku. Iz tih razloga, funkcioniše pod različitim i mnogo strožijim pravilima od onih koja se odnose na manje formalnu međusobu saradnju agencija i policijskih snaga. Načela i uslovi koje podrazumijeva međunarodna pravna pomoć opisani su u Poglavlju 3.

2.3.3. Formalna saradnja: izručenje

Izručenje je formalni naziv za proces u kojem jedna država (država molilja) traži od druge države (zamoljena država) da vrati pojedinca radi krivičnog gonjenja ili služenja kazne u državi molilji. Zbog prirode procesa trgovine ljudima i krijumčarenja migranata, osumnjičena lica tražena radi krivičnog gonjenja u jednoj državi često će biti prisutna u drugoj državi. To može biti jer su oni državljani te druge države ili zato što su namjerno preduzeli korake kako bi izbjegli krivično gonjenje ili izricanje kazne bježanjem u drugu državu. Izručenje će stoga ponekad biti od ključne važnosti za uspješno krivično gonjenje slučajeva trgovine ljudima i krijumčarenja migranata. Ukoliko želite detaljan opis načela i procesa izručenja, molimo Vas da konsultujete UNODC-jev ASEAN Priručnik o međunarodnoj saradnji u slučajevima trgovine ljudima.

21

2.3.4. Međusobna zavisnost instrumenata međunarodne saradnje

Razna neformalna i formalna sredstva međunarodne saradnje u krivičnim predmetima su međuzavisna. Istražitelji, tužioci i pravnici iz centralnog organa treba da razmotre njihove komplementarne uloge i upotrebe, na primjer:

■ Neformalna pomoć može postaviti osnove za naknadne formalne zahtjeve za međunarodnu pravnu pomoć.

■ Formalna međunarodna pravna pomoć i neformalna međusobna pomoć agencija mogu istovremeno da se vrše.

■ Međunarodna pravna pomoć se često javlja nakon direktne međusobne pomoći agencija.

■ Međunarodna pravna pomoć može upotpuniti izručenje, kada su i navodni počinilac i dokazni materijal krivičnog djela u stranoj zemlji.

■ Međunarodna pravna pomoć može se koristiti za dobijanje dokaza u korist slučaja kada je moguće da se podnese zahtjev za izručenje.

■ U situacijama kada zamoljena država odbije izručiti lice (na primjer, jer je to lice državljanin zamoljene države), država molilja naknadno može pružiti podršku za međunarodnu pravnu pomoć zamoljenoj državi kako bi joj omogućila istragu ili krivično gonjenje traženog lica.

Saradnja je jednako način razmišljanja i rada kao što je zbirka ‚instrumenata#’ ili procesa. Države koje su posvećene saradnji generalno nalaze cijeli niz mogućnosti, mehanizama i resursa da pomognu jedna drugoj u istrazi i gonjenju krivičnih djela trgovine ljudima.

2.4. Pravna osnova za međunarodnu saradnju

Bitno je utvrditi pravnu osnovu za međunarodnu saradnju. Uspostavljenjem pravne osnove akcije ili namjeravane akcije, službeno lice krivičnog pravosuđa može biti sigurno da se ovlašćenje vrši pravilno i da se rezultati saradnje mogu koristiti na način za koji su namijenjeni. Provjera pravne osnove takođe će obično dati važne informacije o opsegu i prirodi relevantnog instrumenta saradnje.

2.4.1. Saradnja zasnovana za ugovoru

Države i grupe država koje rade kroz međuvladine organizacije stvorile su složenu mrežu bilateralnih i multilateralnih ugovora koji pružaju pravnu osnovu za međunarodnu saradnju. Tu su praktične i strateške prednosti saradnje zasnovane na ugovorima. Prvo, ugovor obavezuje zamoljenu državu da sarađuje na osnovu međunarodnog prava. Drugo, ugovori obično sadrže detaljne odredbe o postupku i parametrima saradnje, a time i osiguravaju veću sigurnost i jasnoću od većine aranžmana koji nijesu zasnovani na ugovorima. Konačno, ugovori mogu isto tako predvidjeti oblike saradnje koji su inače nedostupni.

Bilateralni ugovori

Države mogu pregovarati o bilateralnim ekstradicionim i/ili ugovorima o međunarodnoj pravnoj pomoći. Bilateralni ugovori mogu biti vrlo korisni jer se mogu prilagoditi kako bi tačno odražavali pravne sisteme i specifične potrebe dvije zemlje. Njih je takođe lakše izmijeniti i dopuniti u susret budućim zahtjevima. Međutim, pregovaranje o bilateralnim ugovorima može vremenski da traje i da zahtijeva dosta resursa. Država može morati da zaključi mnogo takvih ugovora kako bi osigurala dovoljnu pokrivenost svojih potencijalnih interesa.

22

Multilateralni ugovori

Multilateralni ugovori uvijek su bili važni u kontekstu međunarodne pravne saradnje. Međutim, u protekloj deceniji međunarodna zajednica sve je više naglašavala razvoj multilateralnih okvira saradnje u odnosu na pitanja od globalnog interesa. Primjeri uključuju terorizam, trgovinu drogom, korupciju, trgovinu, životnu sredinu i transnacionalni kriminal. Glavni međunarodni i regionalni ugovori koji stvaraju obaveze za države u pogledu međunarodne saradnje na slučajevima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata opisani su ukratko u nastavku.

Konvencija Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala

UNTOC priznaje potrebu za promovisanje i poboljšanje bliske međunarodne saradnje kako bi se rješavali problemi transnacionalnog organizovanog kriminala. Države ugovornice Konvencije obavezuju se na preduzimanje niza mjera protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, uključujući inkriminisanje: učestvovanja u organizovanoj kriminalnoj grupi; pranja novca; i korupcije i ometanja pravde. Države ugovornice takođe se obavezuju na izradu novih i detaljnih okvira za izručenje, međunarodnu pravnu pomoć i saradnju organa za sprovođenje zakona. U nastavku slijedi spisak pitanja međunarodne saradnje koje pokriva UNTOC:

■ Međunarodna saradnja u cilju konfiskacije. ■ Jurisdikcija. ■ Izručenje. Transfer osuđenih lica. ■ Međunarodna pravna pomoć. ■ Zajedničke istrage. ■ Specijalne istražne tehnike. ■ Transfer krivičnog postupka. ■ Uspostavljanje kaznene evidencije. ■ Saradnja organa za sprovođenje zakona. ■ Prikupljanje, razmjena i analiza informacija o prirodi organizovanog kriminala.

UNTOC stvara punovažne obaveze između država ugovornica za saradnju u tim pitanjima, dok ostavlja prostora za nastavak funkcionisanja postojećih bilateralnih ugovora i aranžmana.

Protokol UN-a protiv trgovine ljudima

Protokol UN-a protiv trgovine ljudima je sveobuhvatan međunarodni sporazum za rješavanje krivičnih djela trgovine ljudima, naročito ženama i djecom, na transnacionalnom nivou. Protokol uspostavlja okvir unutar kojeg države mogu preuzimati zakonodavne, političke i praktične mjere za pomoć žrtvama trgovine ljudima, lišenje slobode, krivično gonjenje and kažnjavanje onih koji su odgovorni za trgovinu ljudima, i spriječavanje buduće trgovine ljudima. Protokol takođe uspostavlja parametre pravosudne saradnje i razmjene informacija između zemalja.

Osim UNTOC odredbi o međunarodnoj saradnji, koje se mutatis mutandis primijenjuju na Protokol UN-a protiv trgovine ljudima, Protokol detaljno nabraja više specifičnih oblika saradnje za koje se smatra da posebno odgovaraju slučajevima trgovine ljudima. Oni uključuju:

■ neformalnu saradnju i razmjenu informacija između organa za sprovođenje zakona, imigracionih i ostalih relevantnih organa za niz svrha, uključujući i identifikaciju žrtava i počinilaca;

■ saradnja za pomoć u uspostavljanju informacija i uvida u sredstva i metode koje

23

koriste organizovane kriminalne grupe za potrebe trgovine ljudima; ■ pojačanu saradnju između agencija za nadzor granice, uključujući putem

uspostavljanja i održavanja direktnih puteva komunikacije; ■ saradnju u provjeri putnih i identifikacionih isprava; i ■ saradnja kako bi se olakšala konfiskacija prihoda stečenih kriminalom, imovine,

opreme ili drugih sredstava kriminala.

Protokol UN-a protiv krijumčarenja migranata

Osim odredbi UNTOC-a o međunarodnoj saradnji, koje se mutatis mutandis primjenjuju na Protokol UN-a protiv krijumčarenja migranata, Protokol takođe detaljno navodi oblike saradnje koji su posebno korisni u slučajevima krijumčarenja migranata. Oni uključuju: ■ Razmjenu informacija o sumnjivim krijumčarima i bandama krijumčara; ■ Razmjenu informacija o rutama, prevoznicima i sredstvima prevoza koja koriste

krijumčari; ■ Razmjenu informacija o zloupotrebi putnih isprava; ■ Razmjenu informacija o sredstvima i metodama prikrivanja i prevoza osoba, ■ Vezu za, i razmjenu zakonodavnih iskustava i praksi i mjera za sprječavanje i

suzbijanje krijumčarenja migranata; ■ Razmjenu naučnih i tehnoloških informacija korisnih za organe za sprovođenje

zakona, kako bi se poboljšala sposobnost za spriječavanje, otkrivanje i istragu krijumčarenja migranata;

■ Jačanje saradnje između agencija zaduženih za graničnu kontrolu, između ostalog, putem uspostavljanja i održavanja direktnih puteva komunikacije.

Konvencija UN-a protiv korupcije Konvencija Ujedinjenih nacija protiv korupcije (UNCAC), koja je stupila na snagu 2005. godine, nastoji podsticati i jačati mjere za borbu protiv korupcije u javnom i privatnom sektoru na domaćem i međunarodnom nivou. Predstavlja široki međunarodni konsenzus o tome šta je potrebno u odnosu na prevenciju i inkriminisanje korupcije, kao i međunarodnu saradnju i povraćaj imovine. Primjenjuje se na nekoliko oblika korupcije, kao i saučesništvo u korupciji. Države ugovornice treba da uspostave određena krivična djela vezana za korupciju uključujući: podmićivanje domaćih i stranih javnih službenika; pronevjeru fondova; zloupotrebu službenog položaja; protivzakonito posredovanje i prikrivanje i ‚pranje' prihoda stečenih krivičnim djelima utvrđenim u skladu sa UNCAC-om. Države ugovornice takođe su u obavezi da uspostave ometanje pravde u odnosu na počinjavanje krivičnih djela na osnovu UNCAC-a kao krivično djelo i da uspostave niz preventivnih mjera usmjerenih i na javni i privatni sektor.

UNCAC ima za cilj promovisati snažnu međunarodnu saradnju. Države ugovornice su u obavezi da sarađuju jedne s drugima u svakom aspektu borbe protiv korupcije, uključujući prevenciju, istragu i krivično gonjenje počinilaca. Zemlje su dužne da pruže konkretne oblike međunarodne pravne pomoći u prikupljanju i slanju dokaza za korišćenje u krivičnim gonjenjima, izručivanje počinilaca krivičnih djela i za podršku praćenju, zaplijeni i konfiskaciji imovine stečene korupcijom. UNCAC za osnovu koristi i dodatno podržava više regionalnih sporazuma o tim pitanjima, uključujući Krivičnopravnu konvenciju o korupciji Savjeta Evrope (inkriminiše djela korupcije), te Građanskopravnu konvenciju Savjeta Evrope o korupciji (koja predviđa naknadu za žrtve korupcije).

24

2.4.2. Aranžmani koji nijesu zasnovani na ugovorima Međunarodna pravna saradnja ne mora obavezno da se zasniva na ugovorima. Ukoliko ne insistiraju na ugovoru, države mogu ubrzati proces međunarodne saradnje, te ga prilagoditi potrebama i zahtjevima pojedinih slučajeva. Slijede primjeri okvira ili mehanizama koji mogu pružiti i ovlašćenje i strukturu za pravnu saradnju između država.

Saradnja zasnovana na domaćem pravu Mnoge zemlje su usvojile nacionalne zakone o međunarodnoj pravnoj pomoći i/ili nacionalne zakone o izručenju koji daju osnovu za tu zemlju da sarađuje s drugim zemljama, čak i u situacijama u kojima nema ranijeg ugovora ili drugog aranžmana sa tom drugom zemljom. Primjena ovih zakona će se razlikovati: zakoni nekih zemalja određuju spisak navedenih stranih država kojima će pružiti pomoć; zakoni nekih drugih zemalja predviđaju da pomoć može biti pružena svakoj državi, na osnovi od slučaja do slučaja, pod uslovom da se pruži dovoljno garancija za buduću uzajamnu saradnju. Domaće zakonodavstvo obično propisuje postupak za slanje, primanje, razmatranje i izvršenje zahtjeva i sve pretpostavke za pružanje te pomoći obaveznog ili diskrecionog karaktera. Primjećeno je da međunarodna saradnja zasnovana na domaćem zakonu može biti brža i jeftinija od pomoći zasnovane na ugovoru. Međutim, domaće pravo jedne države ne stvara obavezujuće odnose između nje i druge države na isti način na koji su dvije države potpisnice ugovora dužne sarađivati jedna s drugom. Država stoga ne može koristiti svoje domaće zakone da utiče na ponašanje drugih država ili ga uobliči.

Saradnja zasnovana na uzajamnosti

Uzajamnost je običajno načelo koje je u suštini garancija države koja podnosi zahtjev za pružanje pomoći da će ispoštovati isti tip zahtjeva i pružiti sličnu saradnju zamoljenoj državi u sličnom slučaju u budućnosti. Uzajamnost je jedan izraz šireg običajnog načela ‚međunarodne kurtoazije’: ideje da se radnje i postupci mogu prije zasnivati na razlozima dobre volje i uzajamnosti nego stroge primjene i sprovođenja pravila. Saradnja zasnovana na uzajamnosti dalje se razmatra u Poglavlju 3.

2.5. Suverenitet, zaštitne mjere i ljudska prava

Priznajući potrebu za međunarodnom saradnjom radi borbe protiv teških krivičnih djela kao što su trgovina ljudima i krijumčarenje migranata, međunarodno pravo podržava suverenitet i teritorijalni integritet država. Ovo je važno načelo koje se treba imati na umu prilikom razmatranja dozvoljenih oblika saradnje, naročito u odnosu na sprovođenje zakona. Na primjer, prema važećim pravilima međunarodnog prava, jedna država nema pravo da preuzima radnju sprovođenja zakona na teritoriji druge države, bez prethodnog pristanka te države. Ta načela su jasno ponovo navedena je u velikim međunarodnim ugovorima o saradnji.

Granice državnog suvereniteta nisu, međutim, beskrajne. Državna akcija je predmet određenih ograničenja nametnutih međunarodnim pravom, uključujući obaveze u odnosu na ljudska prava i procesne garancije navedene u bilateralnim i multilateralnim ugovorima. Ta ograničenja su namijenjena zaštiti svih osoba od ugnjetavanja i nepravde, uključujući i one koji su predmet (ili na drugi način umiješani u) zahtjeve za pružanje međunarodne saradnje.

25

Na primjer, sloboda osobe je jedno od najstarijih osnovnih prava. Prema Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (ICCPR - International Covenant on Civil and Political Rights), svi pojedinci imaju pravo na slobodu i bezbjednost. Ovo nije apsolutno pravo, jer je državama dopušteno, na primjer, da ograniče individualnu slobodu kroz mehanizme kao što su lišenje slobode, pritvor i zatvor. Međutim, međunarodno humanitarno pravo predviđa da je u svakom slučaju, svako ograničenje slobode opravdano samo ako je ograničenje i zakonito i ne-proizvoljno. Među druga prava koja imaju tendenciju da budu posebno relevantna u kontekstu međunarodne saradnje spadaju: pravo na život; pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili okrutnom, neljudskom ili ponižavajućem kažnjavanju; pravo na jednakost pred zakonom; pravo na pravično i javno suđenje, pravno zastupanje i prevodioce; pretpostavku nevinosti; i pravo da se ne može smatrati predmetom retroaktivne primjene krivičnog zakonodavstva u odnosu na krivična djela ili kazne.

Ugovori o međunarodnoj saradnji u pravilu pružaju neke mjere zaštite za pojedince koji su predmet zahtjeva za međunarodnu saradnju. Ograničenja saradnje koja se obično nalaze u ugovorima o međunarodnoj saradnji opisana su u sljedećim poglavljima. Međutim, važno je razumjeti da zaštite navedene u ugovorima o međunarodnoj saradnji ne postoje same za sebe. One se moraju shvatiti kao dio mnogo većeg sistema zaštite ljudskih prava, koji uključuje obaveze u relevantnim ugovorima kao što su ICCPR, Konvencija o statusu izbjeglica (Konvencija o izbjeglicama) i Konvencija protiv mučenja i drugog okrutnog, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (Konvencija protiv mučenja).

Kršenja prihvaćenih standarda ljudskih prava za vrijeme istrage, krivičnog gonjenja i suđenja imaju potencijal ne samo da upropaste pojedinačne slučajeve, već i da smanje spremnost zemalja da sarađuju u budućnosti. U skladu s tim, dok se energično gonjenje transnacionalnih trafikanata i krijumčara podstiče globalno, zahtjevi za pružanje međunarodne saradnje moraju biti obrađeni na način koji pokazuje puno poštovanje za međunarodno krivično pravosuđe i standarde ljudskih prava.

26

POGLAVLJE 3: Međunarodna pravna pomoć i upotreba UNODC-jevog sredstva za pisanje zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć

3.1. Proces pružanja međunarodne pravne pomoći

Međunarodna pravna pomoć je proces koji države koriste za pružanje i dobijanje formalne pomoći jedne vlade drugoj u krivičnim istragama i gonjenjima. Međunarodna pravna pomoć se ponekad naziva i ‚međusobna pomoć' ili ‚pravosudna pomoć’. Dosljednosti radi, u ovim Smjernicama se koristi akronim MLA.

Tačan tip međunarodne pravne pomoći koji će države pružati jedna drugoj podliježe domaćem zakonodavstvu, ugovorima i drugim međunarodnim aranžmanima. Ipak, postoji više zajedničkih tipova međunarodne pravne pomoći koji će države često biti spremne da pruže drugim državama kako bi se olakšale njihove krivične istrage i gonjenja. Uključuju sljedeće:

■ Uzimanje dokaza ili izjava. ■ Pronalaženje i identifikovanje svjedoka i osumnjičenih. ■ Uručenje sudskih dokumenata. ■ Izvršenje pretresa i zaplijena imovine. ■ Pregled predmeta i lokacija. ■ Dostavljanje informacija, dokaznog materijala i nalaza vještaka. ■ Dostavljanje originala ili ovjerenih prepisa relevantnih dokumenata i evidencija. ■ Identifikovanje ili pronalaženje dobiti stečene kriminalom. ■ Olakšavanje dobrovoljnog dolaska osoba u državu molilju. ■ Transfer zatvorenika radi davanja iskaza.

Opseg tradicionalnih oblika pomoći je proširen posljednjih nekoliko godina preko međunarodnih ugovora kao što je UNTOC kako bi uključio dodatna sredstva, kao što su zamrzavanje imovine, video konferencijske veze i ono što je postalo poznato kao ‚neposredno slanje informacija' gdje je organima dozvoljeno, čak i bez prethodnog zahtjeva, do pošalju informacije nadležnim organima druge države.

Iz pravne perspektive, međunarodna pravna pomoć se bitno razlikuje od neformalnijih načina prekogranične saradnje između vladinih zvaničnika. Službenici organa za sprovođenje zakona i drugi službenici često će tražiti pomoć od svojih kolega iz inostranstva preko neformalnih puteva, ali postoje granice onoga što se može postići zakonito na taj način. Na primjer, neformalna saradnja generalno neće biti dovoljna kada pomoć obuhvata prisilne ili obavezne mjere. Osim toga, dokazi prikupljeni kroz ovaj metod možda neće nužno biti prihvatljivi u krivičnom postupku. Iz tih razloga, bitno je da profesionalaci koji pokrivaju slučajeve trgovine ljudima ili krijumčarenja migranata razumiju ne samo ono što se može postići putem neformalnih mehanizama, ali i kroz formalnije puteve međunarodne pravne pomoći.

3.2. Odnos između formalnih i neformalnih mehanizama saradnje

Proces traženja pomoći preko puteva međunarodne pravne pomoći je ujedno i formalan i često spor. U skladu s tim, stručnjaci preporučuju da kada je to moguće, profesionalaci treba da razmotre da li je možda moguće zakonito postići željeni ishod putem neformalnih mehanizama saradnje. Ako potrebna pomoć ne uključuje prisilne mjere (kao što su pretres i zaplijena ili dobijanje iskaza svjedoka koji ne želi da sarađuje), tada neformalna pomoć

27

policijskih snaga ili agencija može biti brža, jeftinija i praktičnija. U mnogim slučajevima, neformalni putevi mogu se koristiti u ranoj fazi istrage ili procesa krivičnog gonjenja, uz podnošenje formalnog zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć u kasnijoj fazi. To može omogućiti brzu razmjenu informacija u presudnim trenucima, a isto tako osigurati da se informacije ili dokazi ispravno šalju preko službenih puteva. Međutim, neophodno je da se svaki neformalni zahtjev podnosi i izvršava na zakonit način.

Prilikom određivanja da li da podnesu formalni zahtjev, profesionalaci bi trebali uzeti u obzir sljedeće:

■ Hoće li informacije ili dokazi biti prihvatljivi kao dokazi na sudu ako se ne dobiju kroz formalne puteve?

■ Da li bi se isti rezultat mogao postići putem neformalne saradnje (na primjer, da se pozove kolega u stranoj policijskoj službi ili finansijsko obavještajnoj jedinici4)?

■ Da li bi dobijanje osnovnih informacija putem neformalnih puteva pomoglo u poboljšanju naknadnih zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć?

■ Da li bi se relevantne informacije mogle dobiti iz javne evidencije ili drugih otvorenih izvora informacija?

■ Da li bi se mogao postići isti rezultat, bez ugrožavanja procesa ili rezultata, upotrebom drugih sredstava, kao što su da se traži od svjedoka da dođe u državu molilju radi davanja iskaza?

U neke od rizika koje možda treba uzeti u obzir kada se sprovodi neformalna saradnja spadaju:

■ Nepotrebni, neozbiljni ili dugotrajni neformalni zahtjevi mogu se percipirati kao rasipanje vremena. To bi moglo ograničiti spremnost kolega da pomognu u budućim zahtjevima.

■ Neformalni zahtjevi mogu dovesti do nepreciznih, nepouzdanih činjenica i dokaznih sredstava ako nije ispravno identifikovana najprikladnija ili visoko osposobljena osoba za pristup pouzdanim informacijama (a situacija vjerovatno ne bi bila takva da je identifikovana preko formalnih puteva).5

■ Neformalni zahtjevi mogu nenamjerno ugroziti druge tekuće istrage ako se ne tretiraju sa potrebnim nivoom povjerljivosti.

3.3. Pravni osnov za međunarodnu pravnu pomoć

Načela suverene jednakosti i teritorijalnog integriteta su čvrsto ukorijenjena u međunarodnom pravu i praksi. U ovom kontekstu, ta načela sprečavaju svaku državu da ostvaruje nadležnost ili preduzima radnje na teritoriji druge strane, bez prethodne saglasnosti te strane.

U skladu s tim, kada zemlja zahtijeva dokaze, podatke ili druge vrste pomoći u pogledu istrage ili krivičnog gonjenja iz druge zemlje, takve informacije ili pomoć treba da zatraži zemlja koja je u posjedu informacija, u poziciji da pruži pomoć, ili na drugi način ima odgovarajuću nadležnost.

Pravno valjani pravni osnov za pružanje međunarodne pravne pomoći je presudan kako bi se osigurala efikasna akcija. Prije nastavka rada na nekoj molbi za međunarodnu pravnu pomoć, važno je utvrditi pravni osnov za tu saradnju. Pravni osnov za međunarodnu pravnu pomoć može se naći u domaćem pravu, u bilateralnim ili multilateralnim ugovorima ili kombinaciji tih izvora.

4 Prim. prev.: U Crnoj Gori, odgovarajući organ je Uprava za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma. 5 To je argument za korišćenje određenih operativnih kontakt tačaka kao puteva za neformalnu razmjenu informacija.

28

3.3.1. Domaće pravo

Mnoge države imaju domaće zakone koji propisuju pružanje međunarodne pravne pomoći. Ovi zakoni obično navode pretpostavke i postupak za izradu, slanje i izvršenje dolaznih i odlaznih zahtjeva. U mnogim situacijama, takvi zakoni dovoljni su kako bi se podržala molba za međunarodnu pravnu pomoć, čak i bez ugovora između država u pitanju.

Domaći zakoni uglavnom će pružiti važne informacije o opsegu pomoći koja se može pružati i osnovama za odbijanje. Oni će takođe obično navesti preduslove koji moraju biti ispunjeni i procedure koje treba slijediti, na primjer gdje zahtjeve treba poslati i koja treba biti struktura zahtjeva.

Primjer takvih domaćih zakona u regionu Zapadnog Balkana može se naći u Zakonu Srbije o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima iz 2009. godine6 koji definiše postupke (uključujući i nadležne institucije) za više vrsta pravne pomoći.

3.3.2. Uobičajeno načelo uzajamnosti

Ako ne postoje ugovori ili domaći zakoni, država koja želi zatražiti pomoć druge možda mora da se osloni na uzajamnost. Kao što je primijećeno u prethodnom poglavlju, uzajamnost je u suštini garancija države koja podnosi zahtjev za pružanje pomoći da će ispopštovati istu vrstu zahtjeva i pružiti sličnu saradnju zamoljenoj državi u sličnom slučaju u budućnosti.

3.3.3. Ugovori Međunarodna pravna pomoć je regulisana mrežom ugovora, međunarodnih, regionalnih i bilateralnih, koji ili dopunjavaju domaće pravo ili pružaju poseban pravni osnov za takvu pomoć.

Bilateralni ugovori o međunarodnoj pravnoj pomoći

Bilateralni ugovori za međunarodnu pravnu pomoć su uobičajeni, posebno između država koje dijele kopnene granice ili imaju bliske veze ili istorijske odnose. Bilateralnim pregovaranjem, države mogu formirati sporazum koji odgovara njihovom posebnom pravnom sistemu i zahtjevima, a isto tako osigurava veći stepen sigurnosti i predvidljivosti.

Vlada Bosne i Hercegovine, na primjer, zaključila je više takvih bilateralnih sporazuma o saradnji u građanskim i krivičnim stvarima, uključujući Hrvatsku, BJR Makedoniju, Crnu Goru, Srbiju.

Multilateralni ugovori o međunarodnoj pravnoj pomoći

U proteklih pola vijeka, više multilateralnih mehanizama (i međunarodnih i regionalnih) izrađeno je sa konkretnim ciljem promovisanja i regulisanja saradnje između država u sudskom postupku. Oni mogu da se bave jednim pitanjem poput terorizma, trgovine drogom i organizovanog kriminala, ili da pruže opšti okvir unutar kojeg se pitanja međunarodne pravne pomoći tretiraju između dvije ili više država.

Multilateralni ugovori: regionalni

Evropska konvencija o međunarodnoj pomoći u krivičnim stvarima je otvorena za potpisivanje državama članicama Savjeta Evrope u aprilu 1959. godine. Ona se bavi

6 Službeni list Republike Srbije, br. 20/2009.

29

pitanjima kao što su zamolnice za ispitivanja svjedoka ili vještaka, uručenje službenih dokumenata i sudskih presuda, pozivanje svjedoka, vještaka, stručnjaka ili lica u pritvoru i slanje podataka iz sudske kaznene evidencije.

Više vodećih principa utvrđeno je za međunarodnu pravnu pomoć u krivičnim stvarima. Odlučeno je da takva pomoć treba biti nezavisna od izručenja u smislu da treba biti pružena čak i u slučajevima kada je izručenje odbijeno. Na primjer, dogovoreno je da međunarodna pravna pomoć treba biti odobrena u slučaju manjih djela kao i teških krivičnih djela i da je opšte pravilo da krivično djelo ne mora biti krivično djelo po zakonu obije zemlje.Drugi Dodatni protokol uz Konvenciju, koji je otvoren za potpisivanje u novembru 2001. godine modernizuje postojeće odredbe koje uređuju međunarodnu pravnu pomoć, proširujući raspon okolnosti u kojima međunarodna pravna pomoć može biti zatražena, olakšavajući pomoć i čineći je bržom i fleksibilnijom. Na primjer: Član 15,1 Konvencije iz 1959. godine navodi sljedeće Zamolnice predviđene u članovima 3, 4 i 5, kao i molbe predviđene u članu 11 Ministarstvo pravde strane molilje uputiće Ministarstvu pravde zamoljene države i vratiće se istim putem. Međutim, Drugi protokol zamjenjuje ovaj stav sljedećim: Zahtjeve za pružanje pravne pomoći, kao i za dostavljanje neposrednih informacija, Ministarstvo pravde strane molilje uputiće u pisanoj formi Ministarstvu pravde zamoljene strane i vratiće se istim putem. Međutim, pravosudni organi strane molilje mogu ih takođe uputiti direktno pravosudnim organima zamoljene strane, i u tom slučaju će se zahtjevi vratiti istim putem. Oba Ugovora su potpisana i ratifikovana od strane svih zemalja Zapadnog Balkana.

Multilateralni ugovori: međunarodni Najvažniji međunarodni ugovori u ovom kontekstu su UNTOC (i njegovi Protokoli protiv trgovine i krijumčarenja) i Konvencija Ujedinjenih nacija protiv korupcije (UNCAC). Protokoli UN-a protiv trgovine i krijumčarenja ne bave se posebno pitanjem međunarodne pravne pomoći. Stoga je potrebno da se okrenu svom matičnom instrumentu, UNTOC-u, da razmotre odredbe koje bi se primijenile na države ugovornice. Mjerodavne odredbe UNTOC-a dovoljno su detaljne da ih opisuju kao ‚mini - ugovor' (ili ugovor u okviru ugovora) koje bi države ugovornice mogle (ili, u slučajevima kada nema alternativog sporazuma, trebale) koristiti kao jedini pravni osnov za međunarodnu pravnu pomoć u odnosu na krivična djela na koja se primjenjuju. U nastavku slijedi kratki prikaz glavnih elemenata režima međunarodne pravne pomoći utvrđenih u UNTOC-u.2 2 Režim međunarodne pravne pomoći koji je uspostavljen Konvencijom UNCAC na mnogo je načina sličan režimu koji je uspostavljen Konvencijom UNTOC. Međutim, napominjemo da se pravna pomoć na osnovu UNCAC-a odnosi na različita krivična djela, tj. korupciju, kao što je podmićivanje službenih lica, pronevjera javnih fondova, protivzakonito posredovanje i pranje ‚prihoda stečenih kriminalom’ (to uključuje prihode stečene bilo kojom vrstom kriminala, što potencijalno uključuje krivična djela trgovine ljudima, krijumčarenja migranata ili srodna krivična djela). Osim toga, UNCAC proširuje obavezu pružanja međunarodne pravne pomoći na situacije u kojima su uključena pravna lica, kao što su firme ili druge korporativne strukture. Obratite pažnju takođe da dva ključna oblika pomoći - identifikovanje, zamrzavanje i praćenje prihoda stečenih kriminalom i povraćaj imovine – koji su predviđeni Konvencijom UNCAC, nijesu predviđeni Konvencijom UNTOC.

30

Djelokrug primjene: Obaveze međunarodne pravne pomoći u UNTOC-u odnose se na krivična djela utvrđena u skladu sa tom Konvencijom, uključujući i djela:

■ Učestvovanja u organizovanoj kriminalnoj grupi; ■ Pranja prihoda stečenih kriminalom; ■ Korupcije; ■ Ometanja pravde; ■ ‚Teškog krivičnog djela' ....... ....... kada uključuju organizovanu kriminalnu grupu i postoje osnove sumnje da se žrtve, svjedoci, dobiti, sredstva ili dokazni materijal takvih djela nalaze u zamoljenoj državi ugovornici.

‚Teško krivično djelo’ definisano je kao ponašanje koje predstavlja krivično delo kažnjivo maksimalnom kaznom lišenja slobode u trajanju od najmanje četiri godine ili nekom težom kaznom.

Vrste dostupne pomoći: Član 18(3) UNTOC-a propisuje da države ugovornice mogu tražiti međunarodnu pravnu pomoć jedna od druge, u odnosu na krivična djela utvrđena Konvencijom, za neku od sljedećih namjena:

■ Uzimanje dokaza ili izjava od lica. ■ Uručenje sudskih dokumenata. ■ Izvršenje pretresa, zaplijena i zamrzavanja. ■ Pregled predmeta i mjesta. ■ Dostavljanje informacija, dokaznog materijala i nalaza vještaka. ■ Dostavljanje originala ili ovjerenih prepisa relevantnih dokumenata i evidencije,

uključujući državne, bankarske, finansijske, privredne ili poslovne evidencije. ■ Identifikovanje ili pronalaženje dobiti stečene kriminalom, imovine, sredstava ili

drugih stvari koje mogu poslužiti kao dokaz. ■ Olakšavanje dobrovoljnog dolaska lica u državu ugovornicu molilju.

Konvencija takođe uključuje sveobuhvatnu odredbu koja omogućava državama ugovornicama da zatraže svaku drugu vrstu pomoći koja nije u suprotnosti sa domaćim pravom zamoljene države ugovornice.

Imajte na umu da je međunarodna saradnja u cilju konfiskacije predmet zasebnog člana (član 13). Uslovi za međunarodnu pravnu pomoć: Namjena režima međunarodne pravne pomoći utvrđenog UNTOC-om je prevashodno da nadopuni a ne da zamijeni sve režime međunarodne pravne pomoći koji već postoje prema bilo kom drugom ugovoru, bilo da je bilateralni ili multilateralni. Istovremeno, kada država postane ugovornica UNTOC-a javljaju se posebne obaveze koje države ugovornice moraju zadovoljiti između sebe. To uključuje obavezu da se ne odbije zahtjev za međunarodnu pravnu pomoć na osnovu bankarske tajne.

Kada UNTOC zahtijeva pružanje višeg nivoa pomoći nego što je potrebno na osnovu ostalih ugovora o međunarodnoj pravnoj pomoći koji mogu već postojati između država ugovornica, onda njegove odredbe prevladavaju. Isto tako, kada još jedan ugovor predviđa viši nivo pomoći

31

od zamoljene države onda odredbe tog ugovora određuju opseg obaveza zamoljene države. Član 18 (7) UNTOC-a predviđa da kada nema ugovora o međunarodnoj pravnoj pomoći koji je već na snazi između države ugovornice koja traži saradnju i države ugovornice od koje se traži saradnja, pravila međunarodne pravne pomoći utvrđena u članu 18, stavovima 9 do 29 će se primijeniti. Ta pravila, koja uzeta zajedno, mogu da se smatraju mini ugovorom o međunarodnoj pravnoj pomoći, bave se pitanjima kao što su sadržaj i oblik zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć i osnovi odbijanja. Kada je drugi ugovor već na snazi između predmetnih država ugovornica, onda se pravila tog ugovora primjenjuju umjesto toga (osim ako se strane izričito slože da se primjenjuju stavovi 9-29). Države ugovornice snažno se podstiču, ali nijesu obavezne, da primjenjuju bilo koje uslove člana 18(9) - (29) ako olakšaju saradnju u većoj mjeri nego uslovi ugovora o međunarodnoj pravnoj pomoći koji je na snazi između njih.

Odabir odgovarajućeg mehanizma za saradnju

Kroz proces konsultacija na Zapadnom Balkanu, delegacije su izvijestile o problemima u međunarodnoj saradnji uzrokovanim dugačkom obradom slučaja preko diplomatskih puteva. Uprkos problemima, neke zemlje ipak se drže formalnih postupaka propisanih domaćim zakonima. U pokušaju prevazilaženja postojećih problema, druge zemlje pokušavaju primijeniti alternativne pristupe. Najčešće korišćena alternativna je direktna primjena međunarodnih mehanizama (uglavnom Drugog protokola uz Konvenciju Savjeta Evrope o međunarodnoj pravnoj pomoći), koji omogućavaju direktnu komunikaciju između pravosudnih organa. Međutim, zemlje nijesu sigurne da li će sudovi prihvatiti takvu saradnju.

Režimi UNTOC-a i UNCAC-a su namijenjeni da funkcionišu zajedno sa drugim režimima međunarodne saradnje, kao što je Drugi protokol uz Konvenciju Savjeta Evrope o međunarodnoj pravnoj pomoći i od ranije postojeći bilateralni ugovori. U skladu s tim, vrlo je vjerovatno da kada su zamoljena i država molilja ugovornice nekih ili svih od tih ugovora, biće vrlo malo ili čak nimalo nedosljednosti između različitih obaveza. Kada su i zamoljena i država molilja države potpisnice Drugog protokola uz Konvenciju Savjeta Evrope o međunarodnoj pravnoj pomoći, tada se primjenjuju obaveze Drugog protokola uz Konvenciju Savjeta Evrope o međunarodnoj pravnoj pomoći, uz druge obaveze u UNTOC-u i UNCAC-u ili pored njih. U situacijama kada jedna od država nije strana ugovornica Drugog protokola uz Konvenciju Savjeta Evrope o međunarodnoj pravnoj pomoći, onda strane podliježu važećem aranžmanu međunarodne pravne pomoći između njih. U slučajevima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata, najvjerovatnije će to biti UNTOC, pod pretpostavkom da su obije države strane ovog ugovora. Kao što je gore navedeno, u slučajevima trgovine ljudima ili krijumčarenja migranata koji su fokusirani na korupciju ili pranje novca, UNCAC bi mogao biti odgovarajuća alternativa. Takođe je moguće da je bilateralni ugovor između zamoljene i države molilje najprikladnije sredstvo za saradnju. Treba napomenuti da države ugovornice ne mogu da zamijene UNTOC i UNCAC sa mehanizmima koji zahtijevaju niži nivo obaveza. U slučajevima kada je moguć izbor mehanizma, važno je uzeti u obzir koji najbolje ispunjava zahtjeve saradnje u predmetnim okolnostima. Izvještaj ekspertske radne grupe UNODC-ja o najboljoj praksi u slučajevima međunarodne pravne pomoći iz 2001. godine (više detalja u nastavku) preporučuje da kada postoje pravne prepreke za efikasnu razmjenu zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć, države treba, kada je moguće, da prošire broj država sa kojima imaju bilateralne ugovore ili razmotre izradu regionalnih ugovora i/ili izrade domaće zakonodavstvo kako bi se olakšala efikasna razmjena zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć. Napomenuto je da međunarodni ugovori mogu, ako domaće zakonodavstvo to dopušta, biti korišteni kao pravni osnov za razmjenu zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć.

32

3.4. Načela i uslovi korišćenja međunarodne pravne pomoći

Kako bi zahtjev za međunarodnu pravnu pomoć bio uspješan, postoji niz načela koja treba slijediti ili preduslova koji moraju biti ispunjeni. Oni generalno odražavaju prakse država koje su se razvile tokom vremena kao odgovor na bojazni o potrebi zaštite interesa i zamoljenih i država molilja i zaštite ljudskih prava u sudskom procesu. Slijedi spisak glavnih načela i uslova koji se primjenjuju na međunarodnu pravnu pomoć. Za detaljan opis svakog od tih načela i primjera izvučenih iz raznih ugovora, molimo Vas da pogledate UNODC-jev ASEAN Priručnik o međunarodnoj saradnji u slučajevima trgovine ljudima.

■ Provjera valjanosti dokaza; ■ Dvostruka inkriminisanost; ■ Zabrana dvostrukog suđenja; ■ Uzajamnost; ■ Specijalnost ili ograničenje upotrebe; ■ Opšti obziri vezani za ljudska prava; ■ Prava osumnjičenih osoba i osoba koje se terete za krivična djela; ■ Razmatranje vjerovatne težine kazne, uključujući mučenje i slučajeve smrtne kazne; ■ Politička krivična djela; ■ Nacionalni ili javni interes; ■ Bankarska tajna i fiskalna krivična djela.

3.5. Najbolja praksa iz rada na slučajevima međunarodne pravne pomoći

Izvještaj ekspertske radne grupe UNODC-ja o najboljoj praksi u slučajevima međunarodne pravne pomoći iz 2001. godine dao je niz preporuka. Neke od njih ukratko su prikazane u nastavku, zajedno sa ostalim opažanjima autora o toj temi, a na osnovu naknadnih publikacija UN-a.

3.5.1. Jačanje efikasnosti centralnih organa

Osnivanje efikasnih centralnih organa Konvencije UN-a o opojnim drogama i kontroli kriminala sadrže opsežne i široko slične odredbe koje se odnose na međunarodnu pravnu pomoć. U njihove odredbe su uključeni zahtjevi za svaku stranu da obavijesti Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija o centralnom organu kog je odredila da prima, šalje ili izvršava zahtjeve za međunarodnu pravnu pomoć. Ovo je presudna informacija za države molilje prilikom planiranja i izrade zahtjeva. Mora biti tačna, ažurirana i široko dostupna onima koji prave ili šalju zahtjeve za međunarodnu pravnu pomoć. Države koje to nisu već učinile treba da uspostave centralni organ koji olakšava izradu zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć koji se šalju drugim državama i brzo izvršenje zahtjeva koji se dobiju od ostalih strana ugovornica, prema članu 7 Konvencije Ujedinjenih nacija protiv nezakonite trgovine opojnim drogama i psihotropnim supstancama iz 1988. godine. Centralni organi treba da imaju osoblje koje se sastoji od profesionalaca sa

33

obrazovanjem u oblasti prava, i koji su razvili institucionalnu stručnost i kontinuitet u oblasti međunarodne pravne pomoći. Centralni organ ne mora biti uspostavljen zakonodavstvom – dovoljna bi bila administrativna struktura.

Osiguravanje ažuriranja kontakt informacija centralnih organa Strane ugovornice Konvencije iz 1988. godine bi trebale osigurati da kontakt informacije sadržane u UN-ovom Imeniku nadležnih organa budu ažurirane, i, koliko je to moguće, da pružaju informacije za kontaktiranje njegovog centralnog organa putem telefona, faksa i Interneta. (Pogledati stav 3.6.2.)

Osiguravanje neprekidne rapoloživosti I u odnosu na Konvenciju iz 1988. godine i generalno, centralni organ države bi trebao, u najvećoj mogućoj mjeri, predvidjeti sredstvo kontaktiranja službenika centralnog organa ako je to potrebno radi izvršenja hitnog zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć nakon radnog vremena. Ako nema drugih pouzdanih sredstava na raspolaganju, države mogu razmotriti da se osigura da njihov Nacionalni centralni biro Interpola ili drugi postojeći put može doći do tog službenika nakon radnog vremena.

Konzistentnost centralnih organa za svrhe međunarodne pravne pomoći na osnovu različitih ugovora Države se pozivaju da osiguraju da su njihovi centralni organi jedan subjekat, kako bi ujedno i olakšali drugim državama da kontaktiraju odgovarajući organ za sve vrste međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, te kako bi se olakšala veća dosljednost prakse međunarodne pravne pomoći za različite vrste krivičnih djela.

Smanjivanje zastoja Države treba da preduzmu odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo da zahtjevi po prijemu budu odmah razmatrani i prioritizovani od strane centralnih organa i poslati organima izvršiocima bez odlaganja. Države treba da razmotre određivanje rokova za obradu zahtjeva od strane centralnih organa. Države takođe treba da osiguraju da agencije izvršioci ne odlažu bez razloga obradu zahtjeva.

Međunarodna zajednica identifikovala je trgovinu ljudima kao krivično djelo i kršenje ljudskih prava koje zahtijeva hitnu pažnju svih država i visoki nivo saradnje između država. Široko je prihvaćeno da zamoljena država treba da da prioritet zahtjevima za pružanje pomoći u vezi sa slučajevima trgovine ljudima. Slučajevi krijumčarenja migranata često uključuju kršenja ljudskih prava i treba da se rješavaju ekspeditivno.

34

3.5.2. Osiguravanje svjesnosti o domaćim pravnim zahtjevima i najboljim praksama

Praktični vodič za domaći pravni okvir i prakse međunarodne pravne pomoći Važno je da domaći organi budu svjesni dostupnosti međunarodne pravne pomoći i da znaju postupke koje treba ispoštovati za dobijanje te pomoći u odnosu na istragu ili krivično gonjenje. Pružanje informacija stranim organima je važna mjera kako bi se olakšala efikasna saradnja. Korisne mjere koje se preporučuju su izrada priručnika/smjernica, uključujući i objavljivanje na web stranicama.

Obuka osoblja koje učestvuje u procesu pružanja međunarodne pravne pomoći Efikasna implementacija mehanizama međunarodne pravne pomoći i zakonodavstva nije moguća bez osoblja koje je dobro obučeno u odnosu na mjerodavne zakone, načela i prakse. Države su pozivaju da koriste široki raspon metoda za pružanje takve obuke, na način koji će omogućiti održavanje stručnosti.

3.5.3. Saradnja kroz korišćenje alternativa za formalne zahtjeve za međunarodnu pravnu pomoć

Vrijednost policijskih puteva kada formalne mjere nijesu potrebne Kao što je već istaknuto, osim prinudnih mjera koje standardno zahtijevaju sudsko ovlašćenje, za formalni zahtjev za međunarodnu pravnu pomoć neće uvijek biti potrebno dobijanje pomoći od drugih država, tako da kad god je to moguće, informacije ili obavještajni podaci bi trebali u početku da se potraže kroz međusobni kontakt policijskih snaga, što je brže, jeftinije i fleksibilnije nego formalniji put međunarodne pravne pomoći. Takav kontakt se može ostvariti kroz ICPO/Interpol, Europol, preko oficira za vezu, pod svim važećim ugovorima ili memorandumima o razumijevanju, ili kroz sve dostupne regionalne aranžmane, formalne i neformalne.

Naročito kada su dokazi dobrovoljno dati ili javno dostupni Neformalni putevi mogu se koristiti za dobijanje dokaza datih dobrovoljno (kao što su izjave), ili dokaza iz javne evidencije ili drugih javno dostupnih izvora. Takođe, određene kategorije dokaza ili informacija mogu se dobiti direktno iz inostranstva bez potrebe za policijskim putevima, na primjer, javno dostupne informacije pohranjene na internetu ili u drugim repozitorijumima javne evidencije.

Ili, da se pomogne ubrzanje hitnih formalnih zahtjeva Mnoge države takođe će dopustiti da se hitni zahtjevi podnesu usmeno ili faksom službeniku organa za sprovođenje zakona, tako da se mogu izvršiti pripreme unaprijed ili pružiti hitna pomoć ne-prinudnog tipa, istovremeno kad se šalje i formalni zahtjev centralnom organu. Međutim, u formalnom zahtjevu treba da bude navedeno da je prepis poslat neformalnim putem kako bi se spriječilo udvostručavanje posla. Relevantno je napomenuti da je trgovina ljudima često izuzetno nasilno krivično djelo i da žrtve, posebno one koje sarađuju sa organima za sprovođenje zakona, mogu biti pod

35

ozbiljnim rizikom od zastrašivanja i odmazde. U slučajevima krijumčarenja migranata, često su prevozna sredstva opasna i zdravlje i sigurnost migranata je pod ozbiljnim rizikom. Ovi faktori mogu biti važni za razmatranja prilikom donošenja odluke da li koristiti ove direktne puteve komunikacije.

Korišćenje zajedničkih istražnih timova Države treba da razmotre korišćenje zajedničkih istražnih timova kada djelo ima transnacionalni aspekt (pogledati poglavlje 4).

3.5.4. Maksimiziranje efikasnosti kroz lične kontakte

Održavanje direktnog kontakta tokom svih faza zahtjeva Lični kontakti za otvaranje puteva komunikacije i između članova centralnih organa, sudija, tužioca i istražitelja iz država molilja i zamoljenih država od presudne su važnosti u svakoj fazi u procesu međunarodne pravne pomoći, tako da se razvijaju poznavanje i povjerenje koji su potrebni za postizanje najboljih rezultata. Može biti poželjno uspostaviti kontakt sa službenim licem u zamoljenoj državi prije slanja zahtjeva, kako bi se razjasnili pravni zahtjevi ili pojednostavili postupci, a lični kontakti su takođe bitni za obradu hitnih zahtjeva preko direktnih puteva. Bitno je, dakle, da ažurirani spisak kontakt tačaka među sudijama, tužiocima i službenicima policije koje se bave slučajevima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata, bude održavan i da se šalje unutar regiona i izvan njega. U taj spisak takođe bi trebale biti uključene kontakt tačke za centralne organe (pored njihovih podataka koji se šalju za unošenje u Imenik UN-a, kao što je spomenuto u tekstu iznad). Trenutni spisak svih relevantnih kontakt tačaka priložen je u Aneksu C. Jasno je da će se to vremenom promijeniti – treba uvesti mehanizam kojim će se osigurati da se spisak ažurira i šalje kada god postoje kadrovske promjene. Međutim, podaci o broju telefona i faksa u kancelariji i sve generičke adrese e-pošte vjerovatno će ostati iste.

Prednosti sudija, tužilaca i policajaca za vezu Države se podstiču da pokrenu inicijative kao što su razmjena policajaca, sudija i tužilaca za vezu, ili postavljanjem stalnog člana osoblja u centralni organ te zemlje, ili organizovanjem kratkoročnih razmjena.

3.5.5. Priprema efikasnih zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć Priprema zahtjeva za pružanje pomoći uključuje razmatranje više preduslova, koji su detaljno objašnjeni u Odjeljku 3.6 u tekstu ispod.

36

3.5.6. Uklanjanje/smanjenje prepreka za izvršenje zahtjeva

Fleksibilno tumačenje zakonskih zahtjeva

Države treba da nastoje da osiguraju opsežnu saradnju jedna drugoj, kako bi se osiguralo da se nacionalni organi za sprovođenje zakona ne ometaju u gonjenju kriminalca koji pokušavaju da zaštite svoje postupke rasipanjem dokaza i prihoda od krivičnih djela u različitim državama. Treba uložiti napore kako bi se na minimum svele sve prepreke za saradnju, u okviru mjerodavnih zakona i ugovora.

Imajte na umu, međutim, da fleksibilno tumačenje zakonskih zahtjeva nikada ne bi trebalo koristiti na štetu zakonskih prava bilo kojeg pojedinca koji je uključen u proces, uključujući osumnjičena i okrivljena lica.

Svođenje osnova za odbijanje na minimum i njihova pažljiva upotreba Osnovi zbog kojih zahtjev može biti odbijen treba da budu minimalni, ograničeni na zaštite koje su od osnovne važnosti za zamoljenu državu.

Smanjivanje ograničenja upotrebe Tradicionalno, dokazni materijal koji se šalje kao odgovor na zahtjev za međunarodnu pravnu pomoć nije mogao da se koristi za svrhe koje nisu opisane u zahtjevu, osim ako država molilja nije kontaktirala zamoljenu državu koja je dala izričiti pristanak za druge upotrebe. Međutim, mnogi moderni ugovori o međunarodnoj pravnoj pomoći umjesto toga zahtijevaju da zamoljena država obavijesti da želi da odredi konkretnu upotrebu ograničenja; ako se ograničenje ne smatra potrebnim, ne treba da se određuje.

Obezbjeđivanje tajnosti u odgovarajućim slučajevima Neke države nijesu u poziciji da održavaju tajnost zahtjeva, a rezultat je da bi sadržaj zahtjeva mogao neprimjereno da se objelodani predmetima inostrane istrage/postupka, a time bi se potencijalno istraga/postupak doveo u pitanje. Tajnost zahtjeva često je presudan faktor u izvršenju zahtjeva. Kada su član 18(20) UNTOC-a ili član 46(20) UNCAC-a primjenjivi između strana (tj. postoji obaveza čuvanja tajnosti iz države molilje), država molilja ugovornica može da zahtijeva da zamoljena država ugovornica drži u tajnosti činjenicu i sadržaj zahtjeva, osim u mjeri potrebnoj za izvršenje zahtjeva. Ako zamoljena država ugovornica ne može da zadovolji zahtjev tajnosti, ona će o tome bez odlaganja obavijestiti državu molilju.

Izvršenje zahtjeva u skladu s postupcima koje je odredila država molilja Važno je ispoštovati formalne dokazne/zahtjeve prihvatljivosti koje je propisala država molilja da osigura da zahtjev ostvaruje svoju svrhu. Ako to nije moguće (na primjer, zbog sukoba sa domaćim pravom), zamoljena država treba da se konsultuje sa državom moliljom u najranijoj mogućoj fazi.

37

Važnost predviđanja pravnih i procesnih teškoća u zamoljenoj državi Kada se priprema zahtjev za međunarodnu pravnu pomoć, važno je za državu molilju da jasno identifikuje unaprijed, da li postoje bilo kakvi domaći zakoni, postupci ili vremenski zahtjevi koji moraju biti ispunjeni. Jednako je važno za državu molilju da pokuša predvidjeti da li će zamoljena država imati poteškoća u ispunjavanju tih uslova. To može biti slučaj ako, na primjer:

■ Traženi procesi i postupci su zabranjeni zakonima zamoljene države; ili ■ Traženi procesi i procedure razlikuju se od običnih procesa i procedura zamoljene

države.

Ako je ono što se traži vjerovatno zabranjeno zakonima zamoljene države, možda nema puno smisla da se nastavi dalje. Međutim, ako je ono što se traži samo drugačije od uobičajene prakse zamoljene države, onda može ipak biti moguće obezbijediti saradnju. U ovom posljednjem slučaju, važno je pokušati razumjeti razlike, te predložiti/dogovoriti put naprijed, u kom pogledu su lični kontakti izuzetno važni.

Istražne tehnike koje su na raspolaganju organima za sprovođenje zakona variraju između država i to posebno važi u odnosu na nadzor. Na primjer, iako neke države dozvoljavaju presrijetanje telefonskih komunikacija u obavještajne svrhe, zakonima može biti zabranjeno da se informacije dobijene putem telefonskih prisluškivanja koriste na sudu kao dokaz. Slično tome, mnoge države imaju zakone koji propisuju kada i kako fizički nadzor može da se vrši. Kao rezultat toga, neki oblici nadzora mogu biti zakoniti u jednoj zemlji, ali ne u drugoj. U skladu s tim, važno je za države koje sarađuju na taj način da budu svjesne svojih pravila i praksa i da primijene to znanje na zahtjeve za pružanje pomoći, naročito imajući u vidu potrebu za prihvatljivošću dokaza. Međutim, čini se da pitanje prihvatljivosti dokaza ne predstavlja veće probleme u regionu Zapadnog Balkana. Pravni sistemi država u regionu proishode iz iste pravne tradicije i, bez obzira na razlike u odgovarajućim nacionalnim zakonodavstvima, čini se da se međunarodna saradnja u smislu razmjene i prihvatljivosti dokaza vrši bez značajnih teškoća. Uglavnom je tako zbog činjenice da države propisuju u svojim bilateralnim sporazumima ili domaćim zakonima o međunarodnoj saradnji u krivičnim stvarima da će se tražena pravna pomoć pružiti u skladu sa zakonom države molilje, osim ako to nije u suprotnosti sa načelima i zakonodavstvom zamoljene države. Kao primjer prvog pogledajte član 7 Sporazuma između Vlade Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske, a kao primjer drugog pogledajte član 12 u vezi sa članom 90 Zakona Republike Srbije o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima.

Koordinacija u predmetima koji potpadaju pod više nadležnosti Kada postoji više zahtjeva za pružanje pomoći u istom slučaju, države se pozivaju na pažljive međusobne konsultacije kako bi izbjegle nepotrebnu konfuziju i udvostručavanje napora. Opet su mreže kontakt tačaka od presudne važnosti u ovom slučaju.

38

Konsultacije prije odbijanja/odlaganja/uslovljavanja saradnje kako bi se utvrdila potreba Kada zamoljena država smatra da ne može izvršiti zahtjev, zahtjev ne bi trebalo formalno odbiti prije konsultacija sa državom moliljom da bi se vidjelo da li se problemi mogu prevazići, ili zahtjev izmijeniti kako bi se omogućilo pružanje pomoći. I u ovakvim slučajevima, mreža kontakt tačaka je jako korisna.

3.5.7. Korišćenje moderne tehnologije kako bi se ubrzalo slanje zahtjeva Tradicionalne metode slanja zahtjeva (kao što je slanje pisanih, zapečaćenih dokumenata putem diplomatske pošte ili sistema isporuke pošte) može za rezultat imati da saradnja ne bude pružena na vrijeme. Ubrzana sredstva, kao što su telefon, fax, ili Internet treba iskoristiti kada je to moguće. Država molilja i zamoljena država treba da odrede između sebe kako da osiguraju vjerodostojnost i sigurnost takvih komunikacija, i da li poslije takvih komunikacija treba da slijedi pismeni zahtjev poslat standardnim putem.

3.5.8. Korišćenje najmodernijih mehanizama za pružanje međunarodne pravne pomoći Moderna tehnologija donosi brojne mogućnosti ubrzanja pružanja pomoći u krivičnim stvarima i povećanja efikasnosti procesa međunarodne pravne pomoći. Primjeri uključuju davanje iskaza putem video-linka i presrijetanje elektronskih komunikacija i razmjenu DNK materijala.Ta razmjena pokrivena je raznim međunarodnim konvencijama, ali ako domaće zakonodavstvo države ne dopušta takve razmjene, treba razmotriti mogućnost odgovarajućih zakonskih promjena.

3.5.9. Maksimizovanje dostupnosti i upotrebe resursa

Pružanje odgovarajućih resursa centralnim organima Države treba da osiguraju da, koliko je to moguće, odgovarajući resursi budu namijenjeni za međunarodnu pravnu pomoć.

Dobijanje pomoći od države molilje Zamoljena država možda želi da „zatraži pomoć od države molilje u cilju pružanja pomoći", na primjer obezbjeđivanje osoblja ili opreme koji će se koristiti u izvršenju zahtjeva ili pokrivanje troškova u cjelosti ili djelimično.

Podjela imovine Podjela konfiskovane imovine između država molilja i zamoljenih država je važan način da se podstakne saradnja i obezbijede dodatni resursi, što je postupak koji podržava UNTOC.

39

Optimizovanje jezičke sposobnosti Jedno posebno pitanje resursa je potreba da postoji jezički kapacitet unutar centralnog organa. Optimalno je da je taj kapacitet zadovoljen tako što će u organu raditi osoblje sa znanjem dva ili više jezika, ili u nedostatku toga da se traži pomoć od drugih vladinih agencija ili misija u inostranstvu - ili čak od države molilje ili zamoljene države, u zavisnosti od slučaja. Praktična je stvar da države sve više izrađuju i prihvataju zahtjeve na engleskom jeziku. Često je lakše za države molilje da pronađu kvalifikovane osobe da prevedu njihova dokumenta sa njihovog službenog jezika na engleski i za zamoljene države da pronađu kvalifikovane osobe da prevedu zahtjev sa engleskog na njihov službeni jezik. To će očigledno morati da bude predmet prethodnog dogovra između uključenih država i bitno je da su prevodi dobrog kvaliteta jer ako nisu, postoji rizik da bi zahtjev mogao biti odgođen, pogrešno shvaćen ili odbijen.

3.6. Priprema efikasnih zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć Postoje razna dostupna dokumena o pripremi zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć. Opet, UNODC-jev ASEAN Priručnik o međunarodnoj saradnji u slučajevima trgovine ljudima, na primjer, sadrži detaljan spisak minimalnih zahtjeva u pogledu oblika i sadržaja. Takođe, u Aneksu A nalazi se Opšti kontrolni spisak za traženje međunarodne pravne pomoći, plus dopunski kontrolni spiskovi za određene vrste zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć – naime, pretres i zaplijenu, dostavljanje dokumenata, uzimanje izjava svjedoka/dokaza, privremeni transfer zatvorenika radi davanja iskaza i zaplijena/zamrzavanje prije presude ili konfiskacija poslije presude. U svrhe ovih Smjernica, međutim, pristup ovoj temi fokusira se na korišćenje Sredstva za pisanje zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć, kog je izradio Pravno-savjetodavni program UNODC-ja. Sredstvo je u osnovi softverski paket stvoren za profesionalace u oblasti krivičnog pravosuđa širom svijeta, kako bi im se pomoglo u procesu izrade formalnog zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć.

3.6.1. Karakteristike/prednosti sredstva za pisanje zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć

■ SREDSTVO je lako za upotrebu, izuzetno je lako kretati se kroz njega i ne zahtijeva nikakvo prethodno iskustvo u ovoj oblasti. Korisnik se vodi korak-po-korak kroz ekrane, kako bi unio relevantne podatke da bi zahtjev bio efikasan i cjelovit.

■ SREDSTVO dopušta korisniku da sačuva prethodne zahtjeve u bazu podataka kako bi ih mogao štampati direktno bez prolaženja kroz cijeli proces pisanja, što može biti vrlo korisno, naročito za hitne slučajeve.

■ SREDSTVO daje spisak vrsta pomoći, kao i multilateralnih ugovora iz kojih se može izabrati pravni osnov zahtjeva, tako da nije potrebno tražiti zakonodavstvo i vrstu pomoći koja se odnosi na svaki slučaj, samo odabrati relevantne informacije sa datog spiska. Osim toga, uz SREDSTVO ide funkcija pod nazivom „Web stranica nacionalnog zakonodavstva" koja povezuje korisnika sa relevantnim bazama podataka i web stranicama koje sadrže zakonodavstvo.

40

■ Sve gore navedene funkcije značajno olakšavaju i ubrzavaju postupak izrade zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć.

■ Baza SREDSTVA može da se uredi kako bi se prilagodila lokalnom zakonodavstvu – u vezi materijalnog i/ili procesnog prava - kao i svakoj vrsti zahtjeva, u zavisnosti od pojedinosti svakog slučaja (moguće je dodati ili brisati ugovore, web stranice, itd.) Važno je naglasiti da baza podataka SREDSTVA nema ograničenja za skladištenje osim ograničenja kompjutera, tako da korisnici mogu sačuvati što je više moguće zahtjeva i drugih informacija koje su potrebne u bazi podataka.

Krajnji rezultat ovog procesa je potpun i efikasan zahtjev za međunarodnu pravnu pomoć u međunarodno priznatom i prihvaćenom formatu, koji je jednostavan i brz za izradu.

3.6.2. Dostupnost instrumenta UNODC-ja za pisanje zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć i drugih pravnih instrumenata UNODC-ja

■ Instrument UNODC-ja za pisanje zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć može se skinuti sa web stranice UNODC-ja http://www.unodc.org/mla gdje se takođe mogu naći osnovne informacije i dokumentacija o instrumentu, uključujući video demonstraciju. Takođe je dostupan u CD-ROM formatu. INSTRUMENT se slobodno preuzima i može se koristiti off line, iako je za otvaranje linkova za web stranice sa zakonodavstvom drugih država, potrebno biti konektovan na UNODC.

■ Instrument je preveden na albanski, bosanski, hrvatski, makedonski, crnogorski i srpski. Takođe je dostupan na više drugih jezika kao što su engleski, francuski, španski i ruski. Sveobuhvatan Korisnički priručnik takođe je dostupan.

■ on-line imenik nadležnih državnih organa (http://www.unodc.org/compauth/en/index.html) pruža informacije o nadležnim državnim organima prema Konvenciji iz 1988. godine i prema Konvenciji UNTOC, kako bi se olakšala saradnja između zemalja u skladu sa međunarodnim ugovorima o kontroli droga i kriminalu. Omogućava nadležnim državnim organima jednostavan pristup ažuriranim kontakt informacijama o njihovim kolegama u većini zemalja svijeta, kao i sredstvo komunikacije i pruža informacije o zakonskim uslovima za saradnju. On-line imenik trenutno sadrži kontakt podatke preko 606 nadležnih državnih organa, po pet tematskih kategorija:

Izručenje Transfer osuđenih lica Međunarodna pravna pomoć Nezakonit promet morem Krijumčarenje migranata morskim putem

■ Ostali pravni instrumenti UNDOC-ja, kao što je model zakonodavstva i pravna biblioteka mogu se pronaći na (http://www.unodc.org/unodc/en/legal-tools/index.html?ref=menuside).

41

Poglavlje 4: Zajedničke istrage i zajednički istražni timovi

4.1. Uvod Ovo poglavlje zasnovano je na međunarodnom pravnom okviru, praktičnim iskustvima zemalja članica EU, Priručniku za zajedničke istražne timove7 koje su izradili EUROJUST i EUROPOL, Izveštajima sa sastanaka Mreže eksperata EU za zajedničke istražne timove8, Izveštaju Ekspertske radne grupe UNODC-ja o zajedničkim istražnim timovima, praktičnim iskustvima zemalja u regionu Zapadnog Balkana u sprovođenju paralelnih istraga, kao i na materijalima sa radionica i posjeta obavljenih u regionu u periodu oktobar/decembar 2009. godine. Cilj ovog poglavlja je da pomogne profesionalcima da povećaju svoj nivo znanja i razumijevanja zajedničkih (paralelnih) istraga i zajedničkih istražnih timova i da ih podstakne da iskoriste ove instrumente sa ciljem da povećaju vrijednost svojih istraga i krivičnih gonjenja, kao i da doprinese unaprijeđenju međunarodne saradnje u krivičnim stvarima u regionu Zapadnog Balkana. Direktni kontakti sa profesionalcima iz oblasti krivičnog pravosuđa iz regiona tokom radionice u Budvi, kao i razgovori obavljeni tokom pomenutih posjeta, ukazali su na potrebu da se nekoliko pitanja pojasni. Prvo, postoji određena konfuzija oko povlačenja razlike između koncepata zajedničkog istražnog tima i zajedničke paralelne istrage (takođe poznate kao ,zajedničke (koordinisane) ili istrage tipa ,ogledalo’). Drugo, smatrali smo da je korisno predstaviti postojeći obavezujući međunarodni pravni okvir za zajedničke istražne timove i dati kratak komentar istog. Treće, smatrali smo da je profesionalcima od koristi da imaju na raspolaganju nacrt sporazuma o formiranju zajedničkog istražnog tima koji bi mogli da upotrebljavaju kada se javi predmet podesan za istragu koju bi sprovodio zajednički istražni tim. Iz tog razloga, ovaj dio Smjernica će biti strukturisan u tri dijela od kojih će se svaki obrađivati ova tri konkretna pitanja.

4.2. Koncepti zajedničkih istraga U načelu, dosadašnja svjetska iskustva u oblasti zajedničkih napora sprovedenih u okvirima takozvanih zajedničkih istraga mogu da se klasifikuju u dvije kategorije: zajedničke paralelne istrage ili zajednički istražni timovi. Međutim, Konvencija Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala (UNTOC, član 19) kao i Konvencija Ujedinjenih nacija protiv korupcije (UNCAC, član 49) uvele su i treći koncept – koncept zajedničkog istražnog organa (Joint Investigative Body - JIB).

4.2.1. Zajedničke (paralelne) istrage Zajedničke (paralelne) istrage su u suštini dvije odvojene istrage koje se sprovode u dvije različite zemlje sa zajedničkim ciljem. Pomoć u sprovođenju ovakvih istraga obično pruža mreža oficira za vezu ili se to obavlja preko ličnih kontakata. Zavisno od prirode dotičnih pravnih sistema, službenici koji su uključeni u istrage niijsu locirani na istoj lokaciji a mogu da rade zajednički na osnovu dugoročnih praksi saradnje i/ili na osnovu postojećih zakonodavstava u oblasti međunarodne pravne pomoći. Dokazi koji se prikupe tokom ovakve dvije istrage koriste se u dva zasebna krivična postupka, a razmjena dokaza vrši

7 Verzija iz juna 2009. godine. 8 Pogledati EUROJUST, sastanci zajedničkog istražnog tima na http://www.eurojust.europa.eu/jit_meetings.htm.

42

se po osnovu formalnih postupaka za međunarodnu pravnu pomoć. To je postupak koji se najčešće koristi u regionu Zapadnog Balkana.

4.2.2. Zajednički istražni timovi Koncept zajedničkih istražnih timova izrodio se iz vjerovanja da postojeće metode međunarodne policijske i pravosudne saradnje ponekad, same po sebi, nijesu bile dovoljne kao način reagovanja na teški prekogranični kriminal. Smatralo se da tim istražitelja i pravosudnih organa iz dvije ili više država, koji rade zajedno i imaju jasna zakonska ovlašćenja i izvjesnost u pogledu prava, dužnosti i obaveza učesnika, može da doprinese borbi protiv organizovanog kriminala. Obično se zajednički istražni tim definiše kao istražni tim formiran na osnovu sporazuma između dva ili više nadležnih organa i/ili drugih strana, za konkretnu namjenu (npr. istraga o konkretnoj kriminalnoj operaciji) i sa ograničenim trajanjem. Zavisno od operativnih ovlašćenja članova zajedničkih istražnih timova, ovi timovi mogu se podijeliti i okarakterisati kao pasivni ili aktivni. Primjer pasivnog tima mogao bi da se odnosi na situaciju u kojoj istražitelj iz Bosne i Hercegovine radi sa istražiteljima iz Hrvatske u savjetodavnoj ili konsultativnoj ulozi ili ima ulogu podrške po osnovu pružanja tehničke pomoći državi domaćinu. Aktivni tim bi obuhvatao službenike iz najmanje dvije jurisdikcije koji imaju sposobnost da izvršavaju (ekvivalentna ili bar neka) operativna ovlašćenja pod kontrolom zemlje domaćina na teritoriji ili u jurisdikciji u kojoj tim djeluje (npr. službenik policije Srbije koji radi u Crnoj Gori sa crnogorskim istražnim timom). Raspoređivanje službenika neke strane agencije za sprovođenje zakona ili tužioca u operativni tim u nekoj drugoj jurisdikciji obično se zasniva bilo na domaćem zakonodavstvu koje omogućava službeniku druge države da bude imenovan/raspoređen ili na sporazumu o tehničkoj pomoći. Tokom posjeta zemljama Zapadnog Balkana postignuta je opšta saglasnost da bi postojeću praksu sprovođenja zajedničkih paralelnih istraga bilo moguće, pod odgovarajućim okolnostima, dalje razvijati tako da ona uključuje koncept zajedničkih istražnih timova. Poslije razgovora o konceptima pasivnih/aktivnih zajedničkih istražnih timova, postignuta je opšta saglasnost da bi napore trebalo usmjeriti ka uspostavljanju pasivnih zajedničkih istražnih timova.

4.2.3. Zajednički istražni organi U skladu sa članom 19 Konvencije UNTOC i članom 49 Konvencije UNCAC, zemlje potpisnice ovih ugovora pozivaju se da iniciraju uspostavljanje zajedničkih istražnih organa (potpisivanjem bilateralnih ili multilateralnih sporazuma). Ni napomene za tumačenje ni Zakonodavne smjernice za sprovođenje konvencija UNTOC i UNCAC ne daju definiciju šta se podrazumijeva pod zajedničkim istražnim organom. Međutim, Ekspertska radna grupa UNODC-ja za zajedničke istražne timove mišljenja je da zajednički istražni organ predstavlja zasebni oblik koji se razlikuje i od zajedničkog istražnog tima i zajedničke paralelne istrage utoliko što je namjera da on bude trajnija struktura oformljena na osnovu bilateralnog sporazuma. U vezi s tim bi se moglo dodati da za razliku od zajedničkih istražnih timova koji se najvjerovatnije formiraju za istragu konkretnih krivičnih slučajeva za neki ograničeni vremenski period (obično 6-18 mjeseci), uz mogućnost produženja, zajednički istražni organi bi bili podesniji za istrage određenih vrsta kriminala (npr. trgovinu ljudima) a ne samo za pojedinačne slučajeve, za neki duži vremenski period (npr. 5 godina ili više).

43

4.3. Koje su koristi od zajedničkih istražnih timova? Kako je već rečeno, profesionalci iz regiona Zapadnog Balkana su do sada imali generalno pozitivna iskustva sa zajedničkim paralelnim istragama. Bez obzira na to, njihovo je mišljenje da bi se njihova dosadašnja pozitivna i uspješna saradnja mogla i trebala unaprijediti i poboljšati i da bi u određenim slučajevima zajednički istražni tim bio preferirana opcija. Imajući na umu razlike između zajedničkih istražnih timova i zajedničkih paralelnih istraga, potrebno je navesti sažeti prikaz koristi od zajedničkog istražnog tima. Glavne koristi od zajedničkog istražnog tima su:

Olakšavanje razmjene informacija (u okviru zajedničkog istražnog tima moguće je mnogo brže razmjenjivati informacije, i formalno i neformalno) i mogućnost da se po njima odmah postupa;

Smanjena količina pismenih zahtjeva; Unaprijeđena pravosudna saradnja; Smanjeni problemi u pogledu prihvatljivosti dokaza; Jačanje kapaciteta organa za sprovođenje zakona kroz konsolidaciju resursa,

uključujući jezičke sposobnosti; Jedan tim, koji ima isti cilj na obije strane granice – uspjeh zajedničkog istražnog

tima predstavljaće uspjeh svih članova; Izgradnja povjerenja i uspostavljanje odnosa; Praktična mogućnost za razvoj transnacionalnih istražnih kapaciteta u regionu

Zapadnog Balkana; Strateške koristi za zemlje učesnice; Mogućnost da se zajednički istražni timovi finansiraju iz EU izvora.

Rekavši sve ovo, treba imati na umu da zajednički istražni timovi nisu po svaku cijenu najbolji instrument u svim okolnostima, tj. u svakoj prekograničnoj istrazi, ali države bi ipak trebale da budu upoznate sa mogućnošću da ih koriste i sa njihovim korisnim stranama.

4.4. Međunarodni pravni okvir za zajedničke istražne timove Najrelevantniji međunarodni mehanizmi koji propisuju zajedničke istrage ili zajedničke istražne timove su sljedeći:

član 19 Konvencije Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala;

član 49 Konvencije Ujedinjenih nacija protiv korupcije član 20 Drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o međusobnom

pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima član 1 – zajednički istražni timovi9 - Okvirna odluka Savjeta od 13. juna 2002.

godine o zajedničkim istražnim timovima član 27 Konvencije o policijskoj saradnji u Jugoistočnoj Evropi

9 Član 1 Okvirne odluke o zajedničkim istražnim timovima gotovo ponavlja tekst iz člana 13 Konvencije EU o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima (usvojio je 29. maja 2000. godine Savjet Ministara). Međutim, usljed prilično sporog napretka ratifikacije, Savjet je usvojio Okvirnu odluku o zajedničkim istražnim timovima koju su trebale sprovesti države članice do 1. januara 2003. godine. Okvirna odluka prestaće da važi kada sve države članice ratifikuju Konvenciju EU o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima. Do tada, Okvirna odluka, kao i zakonodavstvo na snazi, predviđaju pravni okvir za zajedničke istražne timove u EU.

44

4.4.1. Ujedinjene nacije Član 19 - zajedničke istrage - UNTOC Države članice će razmotriti zaključivanje bilateralnih ili multilateralnih sporazuma ili aranžmana prema kojima, u odnosu na stvari koje su predmet istraga, krivičnih gonjenja ili sudskih postupaka u jednoj ili više država, odnosni nadležni organi mogu da obrazuju zajedničke istražne organe. Kada nema takvih sporazuma ili aranžmana, zajedničke istrage mogu da se preduzimaju na osnovu sporazuma za svaki pojedinačni slučaj. Predmetne države ugovornice postaraće se da se u potpunosti ispoštuje suverenitet države ugovornice na čijoj teritoriji takva istraga treba da bude preduzeta. Član 49 - Zajedničke istrage - UNCAC Države ugovornice razmotriće zaključivanje bilateralnih ili multilateralnih sporazuma ili aranžmana prema kojima, u odnosu na stvari koje su predmet istraga, krivičnih gonjenja ili sudskih postupaka u jednoj ili više država, odnosni nadležni organi mogu da obrazuju zajedničke istražne organe. Kada nema takvih sporazuma ili aranžmana, zajedničke istrage mogu da se preduzimaju na osnovu sporazuma za svaki pojedinačni slučaj. Predmetne države ugovornice postaraće se da se u potpunosti ispoštuje suverenitet države ugovornice na čijoj teritoriji takva istraga treba da bude preduzeta.

4.4.2. Savjet Evrope Član 20 – Zajednički istražni timovi - Drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima 1 Međusobnim sporazumom, nadležni organi dvije ili više strana potpisnica mogu da formiraju zajednički istražni tim za konkretnu namjenu i za ograničeni vremenski period, koji je međusobnom saglasnošću moguće produžiti, za vršenje krivičnih istraga u jednoj ili više strana potpisnica koje formiraju tim. Sastav tima utvrđuje se sporazumom. Zajednički istražni tim može se, posebno, formirati kada: a istraživanje o krivičnim djelima neke strane potpisnice zahtijeva teške i komplikovane istrage koje su povezane sa drugim stranama potpisnicama; b više strana potpisnica sprovode istrage o krivičnim djelima u kojima okolnosti predmeta zahtijevaju koordinisanu, usklađenu akciju u dotičnim stranama potpisnicama. Zahtjev za formiranje zajedničkog istražnog tima može da dostavi bilo koja od zainteresovanih strana potpisnica. Tim se formira u jednoj strani potpisnici u kojoj se očekuje sprovođenje istrage. 2. Osim informacija navedenih u relevantnim odredbama člana 14 Konvencije, zahtjevi za formiranje zajedničkog istražnog tima obuhvataće i predloge za sastav tima. 3. Zajednički istražni tim djeluje na teritoriji strana potpisnica koje formiraju tim pod sljedećim opštim uslovima: a vođa tima je predstavnik nadležnog organa koji učestvuje u krivičnim istragama iz strane potpisnice u kojoj tim djeluje. Vođa tima postupa u okvirima svojih nadležnosti na osnovu domaćeg prava; b tim sprovodi svoje operativne aktivnosti u skladu sa zakonodavstvom strane potpisnice u kojoj djeluje. Članovi i delegirani članovi tima svoje zadatke izvršavaju pod vođstvom osobe navedene u podstavu a, uzimajući u obzir uslove koje su utvrdili organi njihovih zemalja pri formiranju tima; c strana potpisnica u kojoj tim djeluje obezbijediće potrebne organizacione aranžmane za rad tima. 4 U ovom članu, članovi zajedničkog istražnog tima iz strane potpisnice u kojoj tim djeluje

45

označavaju se kao „članovi”, dok se članovi tima iz drugih strana potpisnica označavaju kao „delegirani članovi”. 5 Delegirani članovi zajedničkog istražnog tima imaju pravo da prisustvuju kada se sprovode istražne mjere u strani potpisnici u kojoj se istraga obavlja. Međutim, vođa tima može, iz nekog konkretnog razloga, a u skladu sa zakonodavstvom strane potpisnice u kojoj tim djeluje, da donese i suprotnu odluku. 6 Vođa tima može delegiranim članovima zajedničkog istražnog tima, u skladu sa zakonodavstvom strane potpisnice u kojoj tim djeluje, da dodijeli zadatke preduzimanja određenih istražnih mjera koje su odobrili nadležni organi strane potpisnice u kojoj se istraga obavlja i strane potpisnice koja je delegirala članove tima. 7 U slučajevima kada zajednički istražni tim ima potrebu da se u nekoj strani potpisnici koja formira tim preduzmu istražne mjere, članovi koje je ta strana potpisnica delegirala u tim mogu da dostave zahtjev svojim nadležnim organima da sprovedu dotične mjere. Te mjere razmatra dotična strana potpisnica pod uslovima koji bi važili u slučaju da su mjere zahtijevane u nekoj domaćoj istrazi. 8 U slučajevima kada zajedničkom istražnom timu treba pomoć neke strane potpisnice koja ne spada u one koje su formirale tim, ili od neke treće zemlje, zahtjev za pružanje pomoći mogu uputiti nadležni organi zemlje u kojoj se odvija istraga nadležnim organima druge odnosne zemlje, u skladu sa relevantnim mehanizmima ili aranžmanima. 9 Delegirani član zajedničkog istražnog tima može, u skladu sa svojim domaćim zakonodavstvom i u okviru svojih nadležnosti, da timu za potrebe krivičnih istraga koje sprovodi dostavi informacije koje su na raspolaganju u strani potpisnici koja ga je delegirala. 10 Informacije koje je zakonski pribavio član ili delegirani član zajedničkog istražnog tima a koje inače ne bi bile na raspolaganju nadležnim organima dotičnih strana potpisnica mogu se koristiti za sljedeće svrhe: a za svrhe zbog kojih je tim oformljen; b uz prethodnu saglasnost strane potpisnice u kojoj su informacije postale dostupne, mogu da se koriste za svrhe otkrivanja, istrage i krivičnog gonjenja drugih krivičnih djela. Pomenuta saglasnost može da bude uskraćena samo u slučajevima u kojima bi takvo korišćenje ugrozilo krivičnu istragu u odnosnoj strani potpisnici ili u pogledu koga bi ta strana potpisnica mogla da odbije međunarodnu pomoć; c za sprječavanje neposredne i ozbiljne prijetnje po javnu bezbjednost, i ne dovodeći u pitanje podstav b) ukoliko se nakon toga pokrene krivična istraga; d za ostale svrhe u mjeri u kojoj o tome postoji saglasnost između strana potpisnica koje su oformile tim. 11 Ovaj član ne dovodi u pitanje druge postojeće odredbe ili aranžmane o formiranju ili djelovanju zajedničkih istražnih timova. 12 U mjeri u kojoj zakonodavstvo odnosnih strana potpisnica ili odredbe bilo kog pravnog mehanizma koji je na snazi između njih to dozvoljavaju, moguće je uspostaviti aranžmane za učešće lica mimo predstavnika nadležnih organa strana potpisnica koje formiraju zajednički istražni tim u sprovođenju aktivnosti tima. Prava koja su dodijeljena članovima ili delegiranim članovima tima po osnovu ovog člana ne primenjuju se za ta lica sem kada je sporazumom izričito navedeno suprotno.

4.4.3. Evropska unija Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, BJR Makedonija, Crna Gora i Srbija, iako imaju

46

različite statuse u odnosu na članstvo u EU, u trenutku objavljivanja, još uvijek nijesu dio Evropske unije. Ipak, njihove aspiracije da se pridruže EU ne dovode se u pitanje. Stoga, države treba da budu upoznate sa relevantnim pravnim okvirom EU za formiranje i vođenje zajedničkih istražnih timova. Član 1 – zajednički istražni timovi10 - Okvirna odluka Savjeta od 13. juna 2002. godine o zajedničkim istražnim timovima 1. Međusobnim sporazumom, nadležni organi dvije ili više zemalja članica mogu da formiraju zajednički istražni tim za konkretnu namjenu i na određeni vremenski period, koji se međusobnom saglasnošću može produžiti, za vršenje krivičnih istraga u jednoj ili više zemalja članica koje formiraju takav tim. Sastav tima utvrđuje se sporazumom. Zajednički istražni tim može se posebno formirati u slučajevima kada: (a) istraživanja neke zemlje članice o krivičnim djelima zahtijevaju teške i komplikovane istrage koje su povezane sa drugim zemljama članicama; (b) više zemalja članica sprovodi istraživanja o krivičnim djelima u kojima okolnosti predmeta zahtijevaju koordinisanu, usklađenu akciju u dotičnim zemljama članicama. Zahtjev za formiranje zajedničkog istražnog tima može da dostavi bilo koja od zainteresovanih zemalja članica. Tim se formira u jednoj zemlji članici u kojoj se očekuje sprovođenje istrage. 2. Osim informacija navedenih u relevantnim odredbama člana 14 Evropske konvencije o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima i člana 37 Osnivačkog ugovora Ekonomske unije Beneluksa od 27. juna 1962. godine, sa izmjenama i dopunama u Protokolu od 11. maja 1974. godine, zahtjevi za formiranje zajedničkog istražnog tima obuhvataće i predloge za sastav tima. 3. Zajednički istražni tim djeluje na teritoriji zemalja članica koje formiraju tim pod sljedećim opštim uslovima: (a) vođa tima je predstavnik nadležnog organa koji učestvuje u krivičnim istragama iz zemlje članice u kojoj tim djeluje. Vođa tima djeluje u okvirima svojih nadležnosti na osnovu domaćeg zakonodavstva. (b) Tim sprovodi svoje operativne aktivnosti u skladu sa zakonodavstvom zemlje članice u kojoj djeluje. Članovi tima svoje zadatke izvršavaju pod rukovodstvom osobe pomenute u podstavu a), uzimajući u obzir uslove koje su utvrdili organi njihovih zemalja pri formiranju tima. (c) Zemlja članica u kojoj tim djeluje obezbijediće potrebne organizacione aranžmane za rad tima. 4. U ovoj Okvirnoj odluci, članovi zajedničkog istražnog tima iz zemalja članica u kojima tim ne djeluje označavaju se kao članovi „delegirani” u tim. 5. Delegirani članovi zajedničkog istražnog tima imaju pravo da prisustvuju kada se sprovode istražne mjere u zemlji članici u kojoj se istraga obavlja. Međutim, vođa tima može, iz nekih konkretnih razloga, a u skladu sa zakonodavstvom zemlje članice u kojoj tim djeluje, da donese i suprotnu odluku. 6. Vođa tima može delegiranim članovima zajedničkog istražnog tima, u skladu sa zakonom zemlje članice u kojoj tim djeluje, da dodijeli zadatke preduzimanja određenih istražnih mjera koje su odobrili nadležni organi države članice u kojoj se obavlja istraga i države članice koja je delegirala članove. 7. U slučajevima kada je zajedničkom istražnom timu potrebno da se u nekoj zemlji članici koja formira tim preduzmu istražne mjere, članovi koje je ta zemlja članica delegirala u tim mogu da 10 Član 1 Okvirne odluke o zajedničkim istražnim timovima gotovo ponavlja tekst iz člana 13 Kovencije Evropske unije o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima (usvojio je 29. maja 2000. godine Savjet ministara). Međutim, usljed prilično sporog napretka ratifikacije, Savjet je usvojio Okvirnu odluku o zajedničkim istražnim timovima koju su trebale sprovesti države članice do 1. januara 2003. godine. Okvirna odluka prestaće da važi kada sve države članice ratifikuju Konvenciju EU o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima. Do tada, Okvirna odluka, kao i zakonodavstvo na snazi, predviđaju pravni okvir za zajedničke istražne timove u EU.

47

dostave zahtjev svojim nadležnim organima da sprovedu dotične mjere. Te mjere razmatraju se u toj zemlji članici pod uslovima koji bi važili u slučaju da su mjere zahtijevane u nekoj domaćoj istrazi. 8. U slučajevima kada zajedničkom istražnom timu treba pomoć neke države članice koja ne spada u one koje su formirale tim, ili od neke treće zemlje, zahtjev za pružanje pomoći mogu uputiti nadležni organi države u kojoj se odvija istraga nadležnim organima druge odnosne države u skladu sa relevantnim mehanizmima ili aranžmanima. 9. Član zajedničkog istražnog tima može, u skladu sa svojim domaćim zakonodavstvom i u okviru svojih nadležnosti, da timu dostavi informacije koje su na raspolaganju u državi članici koja ga je delegirala, za potrebe krivičnih istraga koje tim sprovodi. 10. Informacije koje zakonski pribavi član ili delegirani član zajedničkog istražnog tima a koje inače ne bi bile na raspolaganju nadležnim organima dotičnih država članica mogu se koristiti za sljedeće svrhe: (a) za svrhe zbog kojih je tim oformljen; (b) uz prethodnu saglasnost države članice u kojoj su informacije postale dostupne, za svrhe otkrivanja, istrage i krivičnog gonjenja drugih krivičnih djela. Pomenuta saglasnost može da bude uskraćena samo u slučajevima u kojima bi takvo korišćenje ugrozilo krivične istrage u odnosnoj državi članici ili u pogledu koje bi država članica mogla da odbije međunarodnu pomoć; (c) za sprječavanje neposredne i ozbiljne prijetnje po javnu bezbjednost, i ne dovodeći u pitanje podstav b) ukoliko se nakon toga pokrene krivična istraga; (d) za ostale svrhe u mjeri u kojoj o tome postoji saglasnost između država članica koje su oformile tim. 11. Ova Okvirna odluka ne dovodi u pitanje druge postojeće odredbe ili aranžmane o formiranju ili djelovanju zajedničkih istražnih timova. 12. U mjeri u kojoj zakoni odnosnih država članica ili odredbe bilo kog pravnog mehanizma koji je na snazi između njih to dozvoljavaju, moguće je uspostaviti aranžmane za lica mimo predstavnika nadležnih organa država članica koje formiraju zajednički istražni tim da učestvuju u sprovođenju aktivnosti tima. Ta lica, na primjer, mogu da podrazumijevaju službena lica iz organa oformljenih u skladu sa Ugovorom. Prava dodijeljena članovima ili delegiranim članovima tima po osnovu ove Okvirne odluke neće se primenjivati na ta lica sem kada je sporazumom izričito navedeno suprotno.

4.4.4. Jugoistočna Evropa Sekretarijat Konvencije o policijskoj saradnji Dana 5. maja 2006. godine u Beču, za vrijeme austrijskog predsjedavanja EU, ministri unutrašnjih poslova Albanije, Bosne i Hercegovine, BJR Makedonije, Moldavije, Crne Gore, Rumunije i Srbije, potpisali su Konvenciju o policijskoj saradnji u Jugoistočnoj Evropi.11 Nakon ratifikacije svih sedam zemalja potpisnica, Konvencija je stupila na snagu 10. oktobra 2007. godine. Osim toga, Bugarska je pristupila Konvenciji 25. septembra 2008. godine. Odredbe Konvencije predviđaju pravni okvir za sveobuhvatnu policijsku saradnju između ugovornih strana, uključujući i pravni okvir za formiranje zajedničkih istražnih timova. 11 Pogledati http://www.pccseesecretariat.si.

48

Član 27 - Zajednički istražni timovi – Konvencija o policijskoj saradnji u Jugoistočnoj Evropi (1) Zajedničkim sporazumom, organi za sprovođenje zakona dvije ili više ugovornih strana mogu formirati zajednički istražni tim za specifičnu namjenu i na određeni period, koji se može produžiti uz međusobni pristanak, u cilju sprovođenja krivičnih istraga u jednoj ili više ugovornih strana koje formiraju tim. Sastav tima se određuje sporazumom kojim se on i formira. (2) Zajednički istražni tim posebno se može uspostaviti kada: (a) istraživanja krivičnih djela koje sprovodi jedna ugovorna strana zahtijevaju tešku i komplikovanu istragu koja je povezana sa drugim ugovornim stranama; (b) više ugovornih strana sprovodi istrage krivičnih djela čije okolnosti nalažu koordinisanu, zajedničku akciju uključenih ugovornih strana. (3) Zahtjev za formiranje zajedničkog istražnog tima može da uputi svaka od odnosnih ugovornih strana. Tim se formira u jednoj od ugovornih strana u kojoj se očekuje sprovođenje istraga. (4) Zahtjevi za formiranje zajedničkog istražnog tima sadrže: naziv organa koji upućuje zahtjev, namjenu zajedničkog istražnog tima, ugovorne strane u kojima će zajednički istražni tim djelovati i predloge za sastav zajedničkog istražnog tima. (5) Zajednički istražni tim djeluje na teritoriji ugovornih strana koje ga formiraju pod sljedećim opštim uslovima: (a) vođa tima je predstavnik organa za sprovođenje zakona koji učestvuje u kriminalnim istragama iz ugovorne strane u kojoj tim djeluje. Vođa tima postupa u granicama svoje nadležnosti na osnovu domaćeg zakonodavstva; (b) tim sprovodi svoje operacije u skladu sa zakonodavstvom ugovorne strane u kojoj djeluje. Članovi tima obavljaju svoje zadatke pod vođstvom lica iz podstava (a), uzimajući u obzir uslove koje postavljaju njihovi organi u sporazumu o formiranju tima. (6) U ovom članu, članovi zajedničkog istražnog tima iz ugovornih strana koje nisu ugovorna strana u kojoj tim djeluje nazivaju se članovima „delegiranim” u tim. (7) Delegirani članovi zajedničkog istražnog tima ovlašćeni su da budu prisutni kada se u ugovornoj strani u kojoj se sprovodi istraga preduzimaju istražne mjere. Ipak, vođa tima može, iz posebnih razloga, u skladu sa zakonodavstvom ugovorne strane u kojoj tim djeluje, da donese suprotnu odluku. (8) Delegiranim članovima zajedničkog istražnog tima vođa tima može, u skladu sa zakonodavstvom ugovorne strane u kojoj tim djeluje, da povjeri zadatak preduzimanja određenih istražnih mjera ukoliko su to odobrili organi za sprovođenje zakona ugovorne strane u kojoj se sprovodi istraga i ugovorne strane koja je delegirala članove. (9) Kada je zajedničkom istražnom timu potrebno sprovođenje istražnih mera u jednoj od ugovornih strana koje su formirale tim, članovi koje je ta ugovorna strana delegirala u tim mogu tražiti od svojih organa za sprovođenje zakona da preduzmu te mjere. Te mjere će se u toj ugovornoj strani razmatrati pod uslovima koji bi se primenjivali da su zahtijevane za potrebe domaće istrage. (10) Kada je zajedničkom istražnom timu potrebna pomoć ugovorne strane koja nije učestvovala u formiranju tima, ili treće zemlje, zahtjev za pružanje pomoći mogu uputiti organi za sprovođenje zakona ugovorne strane u kojoj se sprovodi istraga organima za sprovođenje zakona druge uključene ugovorne strane, a u skladu sa relevantnim mehanizmima ili aranžmanima. (11) Član zajedničkog istražnog tima može, u skladu sa svojim domaćim zakonodavstvom, i u okviru svoje nadležnosti, da pruži timu informacije dostupne u ugovornoj strani koja ga je delegirala, a u svrhu krivičnih istraga koje sprovodi tim.

49

(12) Informacije koje su na zakonit način dobijene od člana ili delegiranog člana dok je dio zajedničkog istražnog tima a koje inače ne bi bile dostupne organima za sprovođenje zakona uključenih ugovornih strana mogu se koristiti u sljedeće svrhe: (a) u svrhe za koje je tim formiran; (b) uz prethodnu saglasnost ugovorne strane u kojoj su informacije postale dostupne, za otkrivanje, istragu i gonjenje drugih krivičnih djela. Taj pristanak može se uskratiti samo u slučajevima kada bi ta upotreba ugrozila krivične istrage u okviru te ugovorne strane, ili u pogledu kojih bi ta ugovorna strana mogla da odbije međunarodnu pomoć; (c) za prevenciju neposredne i ozbiljne prijetnje po javnu bezbjednost, a ne dovodeći u pitanje podstav (b) ukoliko se naknadno pokrene krivična istraga; (d) za druge svrhe u granicama koje su dogovorene među ugovornim stranama koje su formirale tim. (13) Ovaj član ne dovodi u pitanje druge postojeće odredbe ili aranžmane o formiranju ili radu zajedničkih istražnih timova. (14) U mjeri u kojoj zakoni odnosne ugovorne strane ili odredbe nekog pravnog mehanizma koji je na snazi između njih to dozvoljavaju, mogu se sklopiti aranžmani da lica koja nisu predstavnici organa za sprovođenje zakona ugovornih strana koje formiraju zajednički istražni tim učestvuju u aktivnostima tima. Ta lica mogu, na primjer, da budu službena lica međunarodnih organizacija koje ugovorne strane priznaju. Prava koja su ovim članom dodijeljena članovima ili delegiranim članovima tima, ne primjenjuju se na ta lica osim ako sporazumom nije izričito navedeno suprotno. SECI centar Uloga SECI centra u zajedničkim istragama u regionu Zapadnog Balkana SECI centar je regionalna operativna organizacija u Jugoistočnoj Evropi uspostavljena 1999. godine radi jačanja i olakšavanja saradnje policijskih i carinskih organa zemalja članica u borbi protiv prekograničnog kriminala. SECI centar je pokrenut nakon što su zemlje članice potpisale u maju 1999. godine SECI sporazum koji je dodatno ratifikovala svaka zemlja članica i koji je postao pravni okvir koji olakšava saradnju u regionu. U vrijeme objavljivanja, zemlje članice SECI centra su Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Grčka, Mađarska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Moldavija, Crna Gora, Rumunija, Srbija, Slovenija i Turska. Svaka od njih ima oficire za vezu postavljene u sjedištu SECI centra u Bukureštu, koji rade zajedno u direktnoj saradnji radi koordinisanja zajedničkih istraga i olakšavanja razmjene informacija. Osim zemalja članica, tu su i 22 zemlje posmatrači i organizacije: Austrija, Azerbejdžan, Belgija, Kanada, Republika Češka, EUBAM, Francuska, Gruzija, Njemačka, Izrael, Italija, Japan, Holandija, Poljska, Portugal, Španija, Slovačka, Ukrajina, UNDP Rumunija, Velika Britanija, UNMIK i Sjedinjene Američke Države. Interpol i Svjetska carinska organizacija imaju status stalnih savjetnika za policijska i carinska pitanja. Saradnja unutar SECI centra vrši se na dvije dimenzije. Jedna od njih je proces razmjene informacija, koji se događa svakodnevno između oficira za vezu, koji pokušavaju brzo riješiti zahtjeve koje primaju od svojih nacionalnih istražnih timova. Drugu važnu dimenziju predstavljaju aktivnosti koje se održavaju u okviru operativnih grupa SECI centra. Trenutno, postoji osam operativnih grupa u SECI centru, svaka od njih usmjerena na različite vrste krivičnih djela. Jedna od ovih osam operativnih grupa je Operativna grupa za borbu protiv trgovine ljudima i krijumčarenja migranata („Mirage” T.F.). „Mirage" T.F. je osnovana 2001. godine.

50

Njom koordiniše Rumunija i ona predstavlja forum za razgovore nacionalnih stručnjaka, koji se redovno sastaju kako bi razmjenjivali iskustva i razvijali strategije za borbu protiv trgovine ljudima i krijumčarenja migranata u regionu. Među važnim aktivnostima „Mirage” T.F., treba spomenuti:

Uključenost u pokretanje i koordinisanje regionalnih operacija ovog tipa tokom 2002, 2003 i 2004. godine, prateći model „jednokratne akcije”, sa ciljem identifikovanja kriminalnih mreža uključenih u trgovinu ljudima u regionu, a uz učešće svih zemalja članica SECI centra;

Pružanje podrške, zajedno sa misijom UNDP-ja u Rumuniji i organizacijom ICMPD, procesu prikupljanja podataka i pripreme „Priručnika dobrih praksi u borbi protiv trgovine ljudima u Jugoistočnoj Evropi;

Podrška razmjeni informacija i transferu i pomoći žrtvama trgovine ljudima iz njihovih matičnih zemalja do zemalja eksploatacije, kako bi dale iskaze u krivičnom postupku protiv njihovih trafikanata;

Koordinaciju procesa razmjene informacija i olakšavanje operativnih sastanaka, u zajedničkim (paralelnim) istragama koje tokom vremena razviju zemlje u regionu;

Organizovanje obuke na temu „Informativni razgovor i tehnike ispitivanja” za eksperte iz svih zemalja SECI-ja, od strane dva instruktora sa FBI akademije;

Priprema godišnjih analitičkih izvještaja o trgovini ljudima i krijumčarenju migranata u zemljama Jugoistočne Evrope;

Na sastancima operativne grupe „Mirage” okupljaju se nacionalni stručnjaci, ne samo zemalja članica, već i zemalja posmatrača i međunarodnih organizacija. Dakle, okvir pruža mogućnost ne samo zemljama SECI centra da međusobno sarađuju, već se takođe uspostavljaju odnosi i jačaju sa zemljama i organizacijama izvan oblasti SECI centra. Na sastanku operativne grupe koji je održan u maju 2008. godine, učesnici su odlučili da zemlje treba da poboljšaju razmjenu podataka u vezi sa trgovinom maloljetnicima i trgovinom organima i tkivima. Kao prvi korak, dogovoreno je da svi treba da dostavljaju strateške informacije o temi koja će biti analizirana i prezentovana u godišnjem analitičkom izvještaju SECI centra o trgovini ljudima i krijumčarenju migranata. Učesnici operativne grupe takođe su istakli potrebu jačanja saradnje s vladinim i nevladinim agencijama koje se bave pružanjem pomoći žrtvama trgovine ljudima. U odnosu na trgovinu ljudima i krijumčarenje migranata, SECI centar fokusira svoju aktivnost podrške zemljama članica na pokretanje zajedničkih paralelnih istraga koje za cilj imaju kriminalne grupe uključene u ove vrste kriminala. Operativni sastanci uključenih specijalizovanih agencija za sprovođenje zakona dogovaraju se pod okriljem SECI centra. Tokom godina, pokrenuto je više zajedničkih paralelnih istraga uz podršku SECI centra. Tokom 2008. godine SECI centar je počeo da nudi operativnu analitičku podršku, naročito za zajedničke istrage koje pokrenu zemlje u regionu, na zahtjev uključenih zemalja i na osnovu informacija koje se šalju koristeći puteve SECI centra. Kriminalistički analitičari SECI centra mogli su da pruže regionalni prikaz kriminalne grupe, veza između članova i detalje o njihovim aktivnostima. SELEC konvencija i zajednički istražni timovi SELEC konvencija biće novi pravni okvir trenutnog SECI centra koji će nakon procesa ratifikacije i sprovođenja nove Konvencije dobiti ime SELEC (Southeast European Law Enforcement Center – Centar za sprovođenje zakona u Jugoistočnoj Evropi).

51

Konvencija je bila predmet pregovora stručnih predstavnika svih zemalja članica SECI centra, uz pomoć eksperata iz Evropske komisije, i usklađena je s propisima EU o saradnji organa za sprovođenje zakona. SELEC će imati međunarodni pravni subjektivitet i uslove za blisku saradnju sa organima EU za sprovođenje zakona. Konvenciju su 9. decembra 2009. godine potpisale sve zemlje članice SECI centra, a ona utire put za ratifikaciju na svakom nacionalnom nivou. Konvencija SELEC stupa na snagu šezdeset dana od dana kada je devet država ugovornica Sporazuma o saradnji za sprječavanje i borbu protiv prekograničnog kriminala, potpisan u Bukureštu, Rumunija 26. maja 1999. godine, deponovalo svoje instrumente ratifikacije, prihvatanja ili odobrenja. Cilj SELEC-a, u okviru saradnje između nadležnih organa, je da pruži podršku za države članice i unaprijedi koordinaciju za sprječavanje i borbu protiv kriminala, uključujući teški i organizovani kriminal, kada taj kriminal sadrži ili se čini da sadrži element prekogranične aktivnosti (član 2 Konvencije SELEC). Iz perspektive zajedničkih istražnih timova i uloge SELEC-a u budućnosti, države treba da budu svjesne sljedećeg: Član 3 - Zadaci - SELEC konvencija U skladu s članom 2, SELEC ima sljedeće zadatke: (a) podršku istraga i aktivnosti sprečavanja kriminala u zemljama članicama i u skladu s ovom Konvencijom; (b) olakšavanje razmjene informacija i kriminalističko obavještajnih podataka i zahtjeva za operativnu pomoć; (c) obavještavanje i informisanje nacionalnih kontakt tačaka država članica o vezama između osumnjičenih, kriminalaca ili krivičnih djela vezanih za mandat SELEC-a; (d) prikupljanje, komparacija, analiza, obrada i dostavljanje informacija i kriminalističko obavještajnih podataka; (e) pružanje strateške analize i izrada procjena opasnosti vezanih za cilj SELEC-a; (f) uspostavljanje, funkcionisanje i održavanje kompjuterizovanog informacionog sistema; (g) djelovanje u svojstvu depozitara dobre prakse u metodama i tehnikama sprovođenja zakona i promovisanje istih kroz multinacionalnu obuku i konferencije u korist država članica; (h) preduzimanje drugih zadataka u skladu sa ciljem ove Konvencije, nakon odluke Savjeta.

4.5. Komentar pravnog okvira Član 20 Drugog protokola poziva na detaljniju razradu nekoliko važnih pitanja. To su:

Kada se može/kada bi se trebao formirati zajednički istražni tim? (pogledati tačku 4.5.1 u tekstu ispod);

Kakav bi mogao/trebao biti sastav zajedničkog istražnog tima? (pogledati tačku 4.5.2 u tekstu ispod);

Operativna ovlašćenja zajedničkog istražnog tima (pogledati tačku 4.5.3 u tekstu ispod)

istrage zajedničkog istražnog tima u drugim zemljama bez zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć (pogledati 4.5.4. u tekstu ispod);

Neposredna razmjena informacija između članova zajedničkog istražnog tima (pogledati 4.5.5. u tekstu ispod);

Sporazum o zajedničkom istražnom timu (pogledati 4.5.6. u tekstu ispod).

52

4.5.1. Kada se zajednički istražni tim može formirati? Iskustvo je pokazalo da kada država istražuje krivično djelo sa prekograničnom dimenzijom, naročito u odnosu na organizovani kriminal, istraga može imati koristi od učestvovanja organa iz drugih država u kojima postoje veze sa predmetnim djelima, ili kada je koordinacija inače korisna. Za razliku od opšte pretpostavke da zajedničke istražne timove treba koristiti samo u slučajevima teškog organizovanog kriminala, član 20(1) II Protokola pristupa konceptu zajedničkih istražnih timova ne toliko sa tačke težine krivičnog djela, već više iz međunarodne i prekogranične dimenzije kriminala. U članu se navodi da zajednički istražni timovi mogu, naročito, biti formirani kada: 1. istraživanja strane potpisnice o krivičnim djelima zahtijevaju teške i komplikovane istrage koje imaju veze sa drugim stanama potpisnicama; 2. više strana potpisnica sprovodi istrage krivičnih djela u kojima priroda predmeta zahtijeva koordinisanu i zajedničku akciju u dotičnim stranama potpisnicama. Iako su dosadašnja iskustva pokazala da su zajednički istražni timovi obično bili ograničeni na teže oblike kriminaliteta, oni mogu biti korisni čak i u manjim slučajevima. To je zbog toga što zajednički istražni tim može olakšati saradnju u konkretnom slučaju i takođe pripremiti osnove za buduće timove preko izgradnje međusobnog povjerenja i iskustva u prekograničnoj saradnji. Postoje mnoge praktične instance u kojima bi zajednički istražni tim mogao biti pravi instrument, ali barem nekoliko kriminalnih oblasti može se spomenuti kao primjer:

Trgovina ljudima s prekograničnim elementima; Krijumčarenje migranata; Trgovina drogom s prekograničnim elementima; Slučajevi terorizma u kojima se lokacije planiranog napada razlikuju od lokacija gdje će se prikupiti prvi obavještajni podaci; itd.

Prilikom odlučivanja da li je pojedini slučaj pogodan za istragu koju vodi zajednički istražni tim, uključene strane mogu se rukovoditi nekim od sljedećih pitanja:

Je li predmet složen? Je li uključeno više strana? Da li bi istraga i gonjenje mogli biti izvršeni jednako efikasno bez zajedničkog

istražnog tima? Hoće li istraga zahtijevati upravljanje komplikovanim informacijama i obavještajnim

podacima? Hoće li izbjeći brojne zahtjeve za međunarodnu pravnu pomoć? Jesu li raspoloživi ljudski i finansijski resursi za formiranje zajedničkog istražnog

tima? Ima li nekih birokratskih ograničenja koja koče formiranje zajedničkog istražnog

tima? Da li bi vrijeme koje će se uštedjeti tokom rada zajedničkog istražnog tima

prevagnulo nad dodatnim vremenom koje je potrebno za njegovo formiranje? Prilikom razmatranja formiranja zajedničkog istražnog tima preporučuje se da se sastanu istražitelji, tužioci i/ili sudije iz strana potpisnica kako bi razgovarali o tome što je prije

53

moguće prije formalnog predloga ili sporazuma. Kako su neke zemlje sprovele domaća administrativna pravila koja, na primjer, propisuju obavještavanje nadležnih ministarstava u pripremnoj fazi, rano uključivanje svih nadležnih lica je od najvećeg značaja tako da se cijeli proces ne ugrozi ili uspori.

4.5.2. Kakva može/treba biti struktura zajedničkog istražnog tima?

Tim Tim se formira u jednoj od strana potpisnica u kojoj se očekuje da se sprovede veći dio istraga. Iako treba dogovoriti jedno fiksno „sjedište”, nije potrebno za sve članove zajedničkog istražnog tima da se nalaze na istom mjestu. Očigledno je bilo predviđeno da će biti grupa istražitelja i drugog osoblja, iz dvije ili više strana, okupljenih zajedno u neposrednoj blizini radi istraživanja slučaja, uz više ljudi na privremenom radu van sopstvenih strana potpisnica. Tekst člana 20 II Protokola svakako to sugeriše i to može, u mnogim slučajevima, biti idealan aranžman. Međutim, ne postoji zahtjev da član zajedničkog istražnog tima mora raditi izvan svoje zemlje porijekla, čak i ako tim ima trajno sjedište u drugoj zemlji. Doista, zajednički istražni tim sasvim ispravno može biti formiran sa članovima iz dvije ili više strana potpisnica kada niko ne radi izvan sopstvene strane. Na primjer, Albanija i BJR Makedonija bi se mogle složiti da imaju zajednički istražni tim sa sjedištem u Skoplju, sa jednim albanskim članom koji vrši istrage u Tirani i nikad ne ide u Skoplje. Isto tako, nekoliko članova može sastaviti grupu u jednom „sjedištu”, dok drugi članovi tima djeluju u svojim zemljama porijekla. U odnosu na troškove i obaveze potrebne za osoblje u inostranstvu, taj tip aranžmana mogao bi se pokazati kao privlačan za strane potpisnice.

Vođa zajedničkog istražnog tima Svaki zajednički istražni tim treba imati vođu ili vođe tima. Član 20 (3) II Protokola nudi nekoliko mogućnosti i opet ostavlja prostor za nacionalne interpretacije. Nije definisano da li vođa tima treba biti državni tužilac, sudija ili viši policijski ili carinski službenik. Međutim, budući da se zajednički istražni tim smatra u nekim stranama kao „poseban oblik međunarodne pravne pomoći", i pošto istrage u regionu vode ili državni tužioci ili istražne sudije, preporučuje se da predstavnik iz pravosuđa treba biti vođa u onim slučajevima u kojima istražne sudije ili tužioci vode operacije. U drugim jurisdikcijama (Velika Britanija, na primjer), a u zavisnosti od domaćeg okvira, može biti prikladno da službenik organa za sprovođenje zakona vodi zajednički istražni tim. Član 20 II Protokola predviđa da: „…. vođa tima je predstavnik nadležnog organa koji učestvuje u krivičnim istragama iz stane u kojoj tim djeluje…”. Jedno tumačenje toga je da je zajednički istražni tim pod jednim stalnim vođstvom, na osnovu glavnog sjedišta operacija tima. Drugo tumačenje je da vođa tima treba da bude iz strane potpisnice u kojoj je tim u bilo kom trenutku kada obavlja svoje operacije. Neka podrška za ovo tumačenje može se dobiti iz modela sporazuma (pogledati Aneks 2), koji navodi da će vođa „biti predstavnik nadležnih organa strane(a) u kojoj(ima) tim djeluje (...) i pod čijim vodstvom članovi zajedničkog istražnog tima moraju obavljati svoje zadatke u strani potpisnici kojoj pripada". Iskustva u EU do sada pokazuju da strane potpisnice prednost daju opciji da postoji više od jednog vođe tima, a ne opredjeljuju se za jednog vođu tima koji ima sveukupnu odgovornost. U svakom slučaju, vođa tima postupa u granicama svoje nadležnosti na osnovu domaćeg zakonodavstva a sam tim obavlja svoje operacije u skladu sa zakonodavstvom strane u kojoj djeluje.

54

,Članovi’ i ,delegirani članovi’ i ,učesnici’ u zajedničkom istražnom timu Član 20 (4), razlikuje „članove" i „delegirane članove", koji djeluju u zajedničkom istražnom timu. Delegirani članovi tima su iz strana potpisnica koje nijesu strana u kojoj tim djeluje. Valja napomenuti da delegirani članovi ne moraju biti trajno delegirani tj. mogu biti delegirani za kratki vremenski period. Članovi tima obavljaju svoje zadatke pod vođstvom vođe tima, uzimajući u obzir uslove koje postavljaju njihovi sopstveni organi u sporazumu o formiranju tima. To je pitanje koje treba u potpunosti razmotriti prilikom izrade sporazuma o zajedničkom istražnom timu, tako da članovi tima, posebno onih delegirani iz druge strane, budu upoznati sa uspostavljenom strukturom(ama) linijskog menadžmenta.

Ostali učesnici zajedničkog istražnog tima Član 20 (12) utire put za države koje su formirale zajednički istražni tim da se slože da osobe koje nisu predstavnici njihovih nadležnih tijela mogu sudjelovati (učestvovati) u aktivnostima tima. Ideja je da odgovarajuće osobe iz drugih država ili međunarodnih organizacija (npr. Interpol ili Europol) mogu pružiti dodatnu pomoć i ekspertizu zajedničkom istražnom timu. Na primjer, u timu između Crne Gore i Srbije, službenik iz EUROPOL-a bi mogao biti učesnik, ali nikada član ili delegirani član. Prava dodijeljena članovima tima na osnovu člana 20 (na primjer, pravo prisustvovanja prilikom preduzimanja istražnih mjera) ne primjenjuju se na te osobe (učesnici), osim ako sporazum izričito ne navodi suprotno. Osobe koje su ovlašćene za učestvovanje u zajedničkom istražnom timu na osnovu člana 20 (12) II Protokola će djelovati prvenstveno u ulozi podrške i savjetodavnoj ulozi i ne smiju vršiti funkcije dodijeljene članovima ili delegiranim članovima tima ili koristiti informacije navedene u članu 20 (10), osim ako je to dopušteno na osnovu relevantnog sporazuma između odnosnih država. Posebnu pažnju treba posvetiti SELEC-u, EUROJUST-u i EUROPOL-u. Kako su ove institucije stvorene za podršku stranama u njihovoj borbi protiv organizovanog teškog prekograničnog kriminala, njihove nadležnosti i zadaci impliciraju da će ove institucije igrati/ igraju centralnu ulogu u zajedničkim istražnim timovima u regionu Zapadnog Balkana i EU. U skladu s članom 20 (12) II Protokola, SELEC, Eurojust, Europol i Interpol mogu sudjelovati u zajedničkim istražnim timovima, odvojeno, kao i zajednički. Dakle, u bliskoj saradnji, ove organizacije će biti na rapolaganju stranama moliljama, kada razmatraju zajednički istražni tim. Naročito u pripremnoj fazi procjene i pregovora one mogu podržati strane pružanjem pravnih savjeta, kao i znanja iz prethodnog učestvovanja u zajedničkom istražnom timu. Osim toga, stranama su dostupni objekti za sastanke i usluge prevođenja. Nadalje, iz njihove uloge u razmjeni informacija i koordinaciji međunarodne pravne pomoći, SELEC, Europol i Eurojust mogu biti u poziciji da identifikuju slučajeve pogodne za zajednički istražni tim i usljed toga da traže od strana da postupe po takvom zahtjevu. Iako nije obavezno uključivati bilo SELEC, Europol ili Eurojust pri formiranju i djelovanju zajedničkog istražnog tima, ove organizacije mogu odigrati ključnu ulogu u osiguravanju efikasnosti i operativnog kapaciteta tima i opšteg uspjeha istrage. Takođe mogu pomoći u administrativnom upravljanju timom i djelovati kao posrednici u dobijanju, kao i pružanju savjeta o trenutnoj dostupnosti finansijskih sredstava.

55

4.5.3. Operativna ovlašćenja zajedničkog istražnog tima Vođa/e tima mogu dopustiti delegiranim članovima zajedničkog istražnog tima (pogledati član 20 (5) II Protokola), u skladu sa zakonom strane u kojoj tim djeluje, da budu prisutni prilikom izvršavanja operativnih aktivnosti kao što je pretres prostorija (pasivni zajednički istražni tim). Vođa tima ima pravo, iz posebnih razloga, da napravi izuzetke od tog opšteg pravila. U ovom kontekstu, izraz „posebnih razloga” nije definisan, ali se može shvatiti da obuhvata, na primjer, situacije u kojima se uzima dokazni materijal u slučajevima koji uključuju seksualna krivična djela, posebno kada su žrtve djeca. Svaka odluka da se isključi prisustvo delegiranog člana ne može biti zasnovana samo na činjenici da je član iz druge jurisdikcije. U određenim slučajevima operativni razlozi mogu biti glavni osnov takve odluke. Osim toga, član 20 (6) II Protokola dopušta delegiranim članovima sprovođenje istražnih mjera u zemlji u kojoj se obavlja istraga, u skladu s domaćim pravom te države (aktivni zajednički istražni tim). To će biti učinjeno pod instrukcijama vođe tima. Oni to ne mogu učiniti osim ako imaju odobrenje nadležnih organa zemlje u kojoj se obavlja istraga i zemlje koja je delegirala službenika. Ta saglasnost može biti dio sporazuma o formiranju zajedničkog istražnog tima, ili može biti data u kasnijoj fazi. Takođe se uopšteno može primjenjivati ili može biti ograničena na pojedine slučajeve ili okolnosti. Odobrenje prisustva i/ili preuzimanja istražnih radnji treba takođe uzeti u obzir u formalnom sporazumu.

4.5.4. Istrage zajedničkih istražnih timova u drugim zemljama bez zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć Najinovativniji i vjerovatno najkorisniji elementi II Protokola su sadržani u članu 20 (7) i (9).Kada je zajedničkom istražnom timu potrebno da se u nekoj zemlji potpisnici preduzmu istražne mjere, članovi koji su delegirani u tim mogu da dostave zahtjev svojim nadležnim organima da sprovedu dotične mjere. Zahtjev treba razmotriti pod uslovima koji bi se primijenili na domaću istragu. Svrha ove odredbe je da se izbjegne potreba za zamolnicama, čak i kada istražna mjera zahtijeva vršenje ovlašćenja za primjenu prinudnih mjera, kao što je izvršenje naloga za pretres. Ovo je jedna od glavnih prednosti zajedničkog istražnog tima. Na primjer, srpski policajac delegiran u tim koji djeluje u Albaniji mogao bi zatražiti od svojih kolega u Srbiji da izvrše nalog za pretres, izdat u skladu sa srpskim zakonom, u Srbiji u ime tima. Međutim, mora se imati na umu da član 20 II Protokola nema prvenstvo nad nacionalnim zakonodavstvom. Na primjer, srpski službenik može tražiti od svog hrvatskog kolege da zatraži prikrivenu istragu u Hrvatskoj. Kasnija mogućnost korištenja ovih informacija, odnosno saslušanja ovih prikrivenih isljednika u sudskom postupku u Srbiji ipak će uvijek će zavisiti od dva relevantna domaća zakonodavstava, i kao takva zahtijeva temeljno ispitivanje.

4.5.5. Neposredna razmjena informacija između članova zajedničkih istražnih timova Ova potreba da se razmotri domaće pravo takođe se odnosi na stavove 9 i 10, iako ove odredbe daju još jednu vrijednu prednost istražiteljima: članovi tima mogu, ponovo u skladu sa svojim domaćim pravom, dostaviti timu informacije koje su dostupne u njihovoj zemlji. Na primjer, član tima može pružiti informacije o pretplatničkim podacima, registracijama vozila i krivičnim evidencijama iz svoje zemlje porijekla direktno

56

zajedničkom istražnom timu, bez kanalisanja informacija putem nadležnih nacionalnih centralnih organa. Međutim, treba razmotriti zahtjeve prihvatljivosti, ako pružene informacije takođe treba da se koriste kao dokaz u krivičnom predmetu.

4.5.6. Sporazum o zajedničkim istražnim timovima Drugi protokol predviđa da se timovi osnivaju na osnovu pismenog sporazuma. Kako je ranije objašnjeno, pravni okvir za formiranje i rad zajedničkog istražnog tima omogućava širok raspon diskrecionih prava i stoga je sporazum od presudne važnosti za sve strane. S jedne strane, dosadašnje iskustvo pokazuje da je poželjno da se od samog početka dogovore detaljni aranžmani kako bi se izbjegla potreba za dugotrajnim raspravama tokom djelovanja tima. S druge strane, treba imati na umu da istražne akcije i prikupljanje dokaza često moraju započeti vrlo brzo, tako da se duge rasprave o sporazumu mogu izbjeći. Kako član 20 II Protokola dopušta da sporazum bude izmijenjen i dopunjen bilo kada, treba dati prednost brzoj obradi sporazuma, umjesto dugih rasprava o svakom detalju. Na takvoj osnovi, jedna svrha ovih Smjernica je da se omogući nadležnim organima i profesionalcima da razmotre sve elemente zakonodavstva u pismenom sporazumu, a istovremeno započinjanje istrage za kratko vrijeme. Dana 8. maja 2003. godine, Savjet Evropske unije usvojio je Preporuku za Model sporazuma.12 U Aneksu 2, govori se o Modelu sporazuma, uključujući i prijedloge koje bi trebalo uzeti u obzir u relevantnim djelovima sporazuma. Osim toga, daju se predlozi za tekst sporazuma. S obzirom na složenost krivičnih istraga i raznovrsnost i razlike u nacionalnim zakonodavstvima, gotovo je nemoguće dati nesumnjive savjete i preporuke u odnosu na sadržaj sporazuma. Ipak, priloženi sporazum odražava Model sporazuma Savjeta Evropske unije, kao i praktična iskustva i pisane sporazume koje su Europol i Eurojust do danas sakupili. Treba naglasiti da su obije organizacije dostupne u svakom trenutku za pružanje pomoći stranama u izradi njihovih sporazuma.

4.6. Specifične smjernice vezane za zajedničke istražne timove

4.6.1. Smjernice u odnosu na Sporazum o zajedničkim istražnim timovima (pogledati Aneks B) Kada se priprema Sporazum o zajedničkim istražnim timovima, strane treba da se pobrinu da sporazum:

Jasno propisuje koje strane učestvuju u sporazumu o zajedničkom istražnom timu; Jasno propisuje namjenu tima; Jasno propisuje u kojem periodu će tim biti funkcionalan i pod kojim uslovima se

njegovo postojanje može produžiti (pri određivanju vremenskog perioda tokom kojeg će tim biti funkcionalan, strane treba da vode računa o vremenskim ograničenjima koja predviđa domaće zakonodavstvo strana za pojedine specijalne istražne tehnike);

Jasno propisuje na čijoj teritoriji se planira djelovanje tima; 12 Preporuka Savjeta od 8. maja 2003. godine o modelu sporazuma za formiranje zajedničkog istražnog rima (Sl.list C 121 od 23. maja 2003. godine, str.1).

57

Jasno propisuje interne strukture tima (ko je vođa; kako se uloga vođe mijenja ako tim prebaci svoju istragu u drugu stranu potpisnicu, ko su članovi a ko su delegirani članovi, da li su neki drugi učesnici uključeni u djelovanje tima i koja je njihova uloga itd.);

Jasno propisuje operativna ovlašćenja članova, delegiranih članova i učesnika tima; Strane treba da se pobrinu da sporazum jasno propisuje mogućnost za razmjenu

dokaznog materijala (uključujući evidenciju o izjavama svjedoka); Strane treba da se pobrinu da sporazum jasno propisuje da se primjenjuje i na

istražnu i predistražne faze. Osim toga, strane treba da razmotre regulisanje sljedećih pitanja u Sporazumu o zajedničkim istražnim timovima:

Uslovi pod kojima delegirani članovi tima mogu biti isključeni prilikom preduzimanja istražnih mjera;

Posebni uslovi pod kojima delegirani članovi mogu sprovesti istrage unutar zemlje članice u kojoj se obavlja istraga;

Posebni uslovi pod kojima delegirani član tima može zahtjevati od svojih nacionalnih organa da preduzmu mjere koje zatraži tim bez podnošenja pismenog zahtjeva;

Mogu biti navedeni uslovi pod kojima se može pružiti pomoć tražena na osnovu Konvencije i drugih aranžmana;

Uslovi pod kojima delegirani članovi mogu razmjenjivati informacije dobijene od organa koji su ih delegirali i srodna specifična pravila za zaštitu podataka;

Uslovi pod kojima delegirani članovi mogu nositi/koristiti oružje; Pozivanje na bilo koje druge već postojeće odredbe ili aranžmane o funkcionisanju

ili djelovanju zajedničkih istražnih timova. Dosadašnja EU iskustva pokazala su da je takođe korisno definisati neka organizaciona pitanja koja se odnose na djelovanja zajedničkih istražnih timova, kao što su:

Trošak tima tokom operacije; Kancelarijski smještaj; Vozila; Ostala tehnička oprema; Naknade za delegirane članove tima; Osiguranje za delegirane članove tima; Korišćenje oficira za vezu; Korišćenje Evropske pravosudne mreže; Jezik koji će se koristiti za komunikaciju.

4.6.2. Smjernice u odnosu na domaće eksperte za zajednički istražni tim/kontakt tačke

Osnovne informacije Pravni okvir pojašnjen u tekstu iznad jasno daje dovoljno osnova za države da razmotre formiranje kada istraživanja krivičnih djela zahtijevaju teške i komplikovane istrage koje imaju veze sa drugim državama i kada više država sprovodi istrage krivičnih djela u kojima okolnosti slučaja zahtijevaju koordinisanu, zajedničku akciju u uključenim državama.

58

Međutim, kroz proces konsultacija u zemljama Zapadnog Balkana postalo je jasno da istražni organi jedne države često imaju poteškoća u pronalaženju organa sa kojim bi mogli sarađivati u drugoj državi u odnosu na određenu operaciju i u istovremeno imaju malo znanja, ne samo u pogledu iskustava druge države sa zajedničkim istražnim timovima već isto tako u pogledu pojedinih iskustava i najboljih praksi u svojoj državi. Stoga, upotrebljavajući iskustva i prakse unutar EU, države bi trebale uspostaviti neformalnu mrežu nacionalnih eksperata za zajedničke istražne timove radi razmjene iskustava i najboljih praksi u provođenju zajedničkih istraga, te radi formiranja i vođenja zajedničkih istražnih timova.

Što bi mreža učinila/trebala da učini? Dostaviti podatke o kontakt tačkama za nacionalne i međunarodne organe (policija, tužioci, ali i SECI, INTERPOL, Sekretarijat Konvencije o policijskoj saradnji u JIE i Eurojust, Europol, OLAF, itd.) koje se bave zajedničkim istražnim timovima da im dostavljaju informacije i savjete o mogućnostima, uključujući pravni okvir, za formiranje tih timova. Osim toga, nacionalni eksperti bi olakšali širenje znanja među profesionalcima i podsticanje na formiranje zajedničkih istražnih timova i oni bi trebali biti u mogućnosti da prikupljaju i proslijeđuju informacije i o najboljim praksama i preprekama vezanim za formiranje timova. Oni bi takođe trebali biti u mogućnosti da učestvuju na konferencijama i seminarima, da sazivaju ili prisustvuju formalnim i neformalnim sastancima na nacionalnom nivou ili s drugim ekspertima koji su uključeni u formiranje zajedničkog istražnog tima. Nakon formiranja tima, nacionalni eksperti mogu biti savjetnici i veze za komunikaciju sa ekspertima iz drugih domaćih i međunarodnih organa.

Smjernice za imenovanje domaćih eksperata za zajedničke istražne timove U skladu sa sprovođenjom međunarodnog pravnog okvira o zajedničkim istražnim timovima, te u svrhu poboljšanja saradnje za formiranje timova u regionu Zapadnog Balkana, države treba da:

Odrede domaće eksperte/kontakt tačke za zajedničke istražne timove i pošalju podatke tih domaćih eksperata/kontakt tačaka Regionalnoj projektnoj kancelariji za Jugoistočnu Evropu (carla.ciavarella@unodc.org) do 1. juna 2010. godine.

Nacionalni ekspert za zajedničke istražne timove/kontakt tačka može biti osoba ili predstavnik organizacije (kontakt tačka koja predstavlja istražnu agenciju ili tužilaštvo), u zavisnosti od domaćeg prava;

Nacionalni ekspert za zajedničke istražne timove/kontakt tačka ne mora nužno imati operativno iskustvo u formiranju/vođenju zajedničkog istražnog tima;

Nacionalni ekspert za zajedničke istražne timove/kontakt tačka treba biti u poziciji da može da se poveže sa drugim osobama i organizacijama unutar svoje države u svrhu davanja informacija iz te države o formiranju zajedničkih istražnih timova (naročito pravni okvir), kao i za potrebe razmjene iskustava (najbolje prakse i prepreke) za formiranje i vođenje timova.

Prilikom imenovanja nacionalnog eksperta/kontakt tačke za zajedničke istražne timove, države treba da vode računa o cilju imenovanja, a to je da se olakša rad profesionalaca vezan za timove u njihovoj državi, ali i u regionu Zapadnog Balkana u cjelini, kao i da se obezbijedi pristup njihovom sistemu za širu evropsku saradnju. Stoga je od velike važnosti da se nacionalni eksperti/kontakt tačke za zajedničke istražne timove imenuju uz dužnu brigu da mogu pružiti dodatnu vrijednost za međunarodnu saradnju u formiranju i vođenju timova.

59

ANEKS A

MODEL KONTROLNIH SPISKOVA I OBRAZACA ZA DOBRU PRAKSU PRILIKOM TRAŽENJA MEĐUNARODNE PRAVNE POMOĆI

NAPOMENA ZA POJAŠNJENJE

Namjena sljedećih opštih i dopunskih kontrolnih spiskova je da pruže opšte smjernice za pripremu zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć u krivičnim stvarima.

Opšti kontrolni spisak tretira osnovni sadržaj koji treba da imaju svi zahtjevi za međunarodnu pravnu pomoć. Dopunski kontrolni spiskovi tretiraju dodatni sadržaj koji je potreban za efikasno izvršenje zahtjeva za pretres i zaplijenu, dostavljanje dokumenata, uzimanje izjava svjedoka/dokaznog materijala, privremeni transfer zatvorenika radi davanja iskaza, zaplijenu/zamrzavanje prije presude ili konfiskaciju poslije presude.

Zahtjevi u pogledu oblika i sadržaja zahtjeva mogu značajno da variraju u zavisnosti od prava zamoljene države i mjerodavnih ugovora o međunarodnoj pravnoj pomoći; u pojedinim slučajevima, mogu biti veći ili manji nego što je ovdje navedeno. Kada nijesu sigurni, službena lica koja pripremaju zahtjeve za međunarodnu pravnu pomoć savjetuju se sa kontaktiraju centralni organ zamoljene države kako bi dobili detaljnije informacije.

60

Opšti kontrolni spisak za traženje međunarodne pravne pomoći

Zahtjev treba da obuhvati sljedeće:

Identifikaciju

Identifikacija kancelarije/organa koji dostavlja ili šalje zahtjev i organa koji vodi istragu, krivično gonjenje ili postupak u državi molilji, uključujući i kontakt podatke za kancelariju/organ koji dostavlja ili šalje zahtjev i, ako nije neprikladno, kontakt podatke relevantnog istražnog službenika/tužioca i/ili sudskog službenika (obrazac I)

Prethodni kontakt

Podaci vezano za svaki prethodni kontakt između službenika u državi molilji i zamoljenoj državi koji se odnose na predmet zahtjeva

Upotreba drugih puteva

Kada je primjerak zahtjeva poslat ili se šalje preko drugih puteva, to bi trebalo biti jasno navedeno u zahtjevu

Potvrda prijema zahtjeva

Naslovnica koja sadrži potvrdu prijema, za popunjavanje i vraćanje državi molilji (pogledati Obrazac I)

Naznaku hitnosti i/ili vremenskog roka Istaknuta naznaka određene hitnosti ili primjenjivog roka u kom je potrebno izvršenje zahtjeva i razlog za hitnost ili vremenski rok

Tajnost Istaknuta naznaka svake potrebe za tajnošću i razloga za istu i zahtjev da se izvrši konsultacija sa državom moliljom prije izvršenja, ako se tajnost ne može održati

Pravni osnov za zahtjev

Opis osnove na kojoj se zahtjev podnosi, npr. bilateralni ugovor, multilateralna konvencija ili šema ili, u nedostatku istih, na osnovu uzajamnosti

Kratki prikaz relevantnih činjenica Kratki prikaz relevantnih činjenica u predmetu, uključujući, koliko je to moguće, pune identifikacione podatke navodnog počinioca(laca)

Opis krivičnog djela i primjenjiva kazna Opis krivičnog djela i primjenjive kazne, uz izvod ili kopiju relevantnih dijelova zakona države molilje

Opis dokaznog materijala/tražene pomoći

Konkretni opis traženog dokaznog materijala ili druge tražene pomoći

Jasna veza između postupka(aka) i traženih dokaza/pomoći Jasno i precizno objašnjenje veze između istrage, krivičnog gonjenja ili postupka i tražene pomoći tj. opis kako su traženi dokazi ili druga pomoć relevantni za predmet)

Opis postupaka

Opis postupaka koje treba da sprovedu organi zamoljene države prilikom izvršenja zahtjeva kako bi se osiguralo da zahtjev ostvari svoju svrhu, uključujući sve posebne postupke kako bi dobijeni dokazi bili prihvatljivi u državi molilji, i razlozi iz kojih su postupci potrebni

Prisustvo službenika iz države molilje prilikom izvršenja zahtjeva

Naznaka o tome da li država molilja želi da njeni službenici ili druge određene osobe budu prisutne ili da učestvuju u izvršenju zahtjeva i razlog iz kog se to traži

Jezik Svi zahtjevi za pomoć trebaju biti izrađeni na jeziku koji odredi zamoljena država ili prevedeni a prevod ovjeren na tom jeziku

Napomena: Kada postane očigledno da zahtjev ili zbir zahtjeva iz određene države uključuju značajan trošak ili vanredne rashode, država molilja i zamoljena država treba da se konsultuju kako bi se utvrdili uslovi pod kojima se zahtjev izvršava, te način snošenja troškova.

61

Dopunski kontrolni spisak za specifične vrste zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć

PRETRES I ZAPLIJENA

U slučaju zahtjeva za pretres i zaplijenu, zahtjev treba da sadrži sljedeće:

Najkonkretniji mogući opis lokacije za pretres, dokumenata ili predmeta koje treba zaplijeniti, uključujući, u slučaju evidencije, relevantne vremenske periode

Osnovane razloge da se vjeruje da se tražena dokumentacija ili stvar nalazi na lokaciji na lokaciji u zamoljenoj državi

Osnovane razloge da se vjeruje da će dokumentacija ili stvar biti dokaz da je počinjeno krivično djelo, koje je predmet istrage ili postupka(aka) u državi molilji

Objašnjenje zašto ne bi bio primjeren manje nametljiv način pribavljanja dokumenta ili stvari Naznaku svih posebnih zahtjeva u odnosu na izvršenje pretresa ili zaplijene. Sve poznate podatke o trećim stranama koje mogu imati prava na imovinu.

DOSTAVLJANJE DOKUMENATA U slučaju zahtjeva za dostavljanje dokumenta, zahtjev treba da sadrži sljedeće:

Budući da je sudski nalog generalno potreban, naročito je važno dati što je moguće konkretniji opis dokumenata koje treba dostaviti, i njihove relevantnosti za istragu

Identifikaciju lokacije i/ili lica kod koga se tražena dokumenta nalaze Provjeru kod zamoljene države da li postoje dodatni zahtjevi za dostavu dokumenata U slučajevima koji uključuju zahtjeve za dostavu kompjuterske evidencije, u konsulaciji sa

zamoljenom državom treba razmotriti koji su rizici da predmetna evidencija bude izbrisana ili uništena U takvom slučaju, može biti potrebno ubrzano, sigurno sredstvo za čuvanje, npr. naredba o posebnim uslovima čuvanja, ili pretres i zaplijena

Naznaku o tome da li će prepis ili ovjerena kopija dokumenata biti dovoljna, a ako ne, razlozi iz kojih su potrebna originalna dokumenta

Ako je potrebno verifikovanje ili ovjera autentičnosti, odrediti način verifikovanja/ovjere autentičnosti, koristeći, ako je moguće, priloženi proforma certifikat (pogledati Obrazac II)

Naznaku da li je vjerovatno da bilo koji od dokumenata bude predmet tvrdnje da se nad njim ima prvenstvo, npr. na zakonu zasnovano profesionalno prvenstvo.

62

pripada osobi okrivljenoj il i o suđenoj za krivično djelo; ilišto je moguće konkretniji opis imov ine koja treba da se oduzme, zamrzne ili konfiskuje;

ZAPLIJENA/ZAMRZAVANJE PRIJE PRESUDE ILI KONFISKACIJA POSLIJE PRESUDE

U slučaju zahtjeva za zaplijenu/zamrzavanje prije presude ili za konfiskaciju poslije presude:

Utvrditi posebne procesne i materijalne zahtjeve prava zamoljene države kako bi se omogućilo izvršavanje zahtjeva države molilje za zamrzavanje/zaplijenu prije presude ili konfiskaciju poslije presude, kao što su da li zamoljena država može direktno izvršavati naloge države molilje, da li mora pokrenuti domaći postupak za nalog u ime države molilje ili da li će biti potrebna osuđujuća presuda za krivično djelo prije odluke.

Ako zamoljena država mora pokrenuti domaći postupak, odrediti koji dokazni materijal je potreban da se omogući zamoljenoj državi da dobije vlastiti nalog za zamrzavanje/zaplijenu u cilju očuvanja imovine u ime države molilje, odnosno da se omogući zamoljenoj državi da dobije svoj nalog poslije presude za konfiskaciju imovine. Država molilja naročito treba da utvrdi u kojoj mjeri zamoljena država zahtijeva postojanje veze između imovine koja će biti zamrznuta/zaplijenjena ili konfiskovana i krivičnog djela, ili između imovine i okrivljenog ili osuđenog vlasnika imovine (u zavisnosti od slučaja) i koji su dokazi koje mora dostaviti na osnovu prava zamoljene države radi uspostavljanja te veze

Tačka kontakta u državi molilji koja se može konsultovati u pogledu zakonskih zahtjeva, strateških ili logističkih pitanja

Kada zamoljena država direktno može izvršiti nalog države molilje, zahtjev treba da sadrži sljedeće:

Kopiju naloga u obliku prihvatljivom za zamoljenu državu, ili druge informacije koje ona traži U slučaju naloga za konfiskaciju, opis postupka u državi molilji koji je rezultirao izdavanjem naloga,

uključene strane, i garancija da je nalog pravosnažan Sve informacije u pogledu trećih strana koje mogu imati interes za imovinu čije se

zamrzavanje/zaplijena ili konfiskacija traži

Kada zamoljena država ne može direktno izvršiti nalog države molilje a od nje se traži da izvrši zaplijenu/zamrzavanje i konfiskaciju kroz domaći postupak, zahtjev treba da sadrži sljedeće:

Što je moguće konkretniji opis imovine koja treba da se oduzme, zamrzne ili konfiskuje; Konkretne informacije koje pružaju osnovane razloge da se vjeruje da (u zavisnosti od zakonodavstva

zamoljene države) imovina: pripada licu okrivljenom ili osuđenom za krivično djelo; ili je upotrebljavana u, ili stečena direktno ili indirektno, počinjavanjem krivičnog djela; Sve informacije u pogledu trećih strana koje mogu imati interes za imovinu čije se

zamrzavanje/zaplijena ili konfiskacija traži.

63

ANEKS B MODEL SPORAZUMA O ZAJEDNIČKIM ISTRAŽNIM TIMOVIMA U skladu sa članom 20 Drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o pružanju međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima 1. Strane potpisnice sporazuma Sljedeće strane imaju zaključen sporazum o formiranju zajedničkog istražnog tima, u daljem tekstu „tim”: 1. [Naziv prve agencije/uprave strane potpisnice sporazuma] i [Naziv druge agencije/uprave strane potpisnice sporazuma] (…) [Naziv posljednje agencije/uprave strane potpisnice sporazuma] Strane potpisnice sporazuma mogu odlučiti zajedničkim sporazumom da pozovu agencije/uprave drugih strana da postanu strane potpisnice ovog sporazuma. Za moguće aranžmane sa trećim zemljama, organi nadležni na osnovu odredbi usvojenih u okviru ugovora i međunarodnih organa uključenih u aktivnosti tima, pogledati Dodatak. 2. Svrha tima Sporazum će pokrivati formiranje tima za sljedeće namjene: [Opis posebne namjene tima] Strane mogu zajedničkom saglasnošću redefinisati posebnu namjenu tima. Mogući predlozi za formulisanje: Tim se formira u svrhe istrage jednog ili više djela/aktivnosti kriminalne organizacije x sa ciljem obezbjeđivanja informacija i dokaza za sudski postupak. Tim će biti formiran kako bi se uništila kriminalna organizacija x. 3. Vremenski period pokriven sporazumom U skladu sa članom 20(1) II Protokola, timovi se formiraju na ograničeni vremenski period. U odnosu na ovaj sporazum, ovaj tim može funkcionisati tokom sljedećeg vremenskog perioda: od [unijeti datum] do [unijeti datum]

64

Datum isteka naveden u ovom sporazumu može se produžiti uz obostranu saglasnost strana. U tom slučaju, sporazum se ažurira. Mogući predlozi za formulisanje: Tim će funkcionisati tokom vremenskog perioda od šest (6) mjeseci od dana potpisivanja ovog sporazuma. Tim se može rasformirati bilo kada uz obostranu saglasnost uključenih strana, i može biti produžen za određeni vremenski period uz obostranu saglasnost. 4. Strana(e) u kojoj(ima) će djelovati tim Tim će djelovati u strani(ama) određenim u daljem tekstu. [Određena strana ili strane u kojima je planirano da tim djeluje] U skladu sa članom 20(3)(b) II Protokola, tim sprovodi svoje operativne aktivnosti u skladu sa zakonodavstvom strane potpisnice u kojoj deluje. Ako tim premjesti svoju operativnu bazu u drugu stranu, tada se primjenjuje zakonodavstvo te strane. 5. Vođa(e) tima13 Strane su odredile sljedeće lice koje će biti predstavnik nadležnih organa u državi(ama) članici(ama) u kojoj(ima) tim djeluje kao vođa tima i pod čijim vodstvom članovi tima moraju obavljati svoje zadatke u državi članici kojoj on pripada:

Država članica Ime Čin Delegiran iz [naziv organa]

Ako neka od navedenih osoba bude spriječena da obavlja svoje dužnosti, njegov nadređeni će pismom obavijestiti ostale strane o imenu njegove zamjene. 6. Članovi tima Sljedeće osobe će biti članovi tima: Napomena: Što se tiče odgovornosti članova tima, delegiranih ili ne (ali ne u pogledu učesnika), pogledati članove 21 i 22 II Protokola 6.1. Pravosudni organi STRANA Ime Čin Funkcija

Delegiran iz [naziv organa]

Ako neka od navedenih osoba bude spriječena da obavlja svoje dužnosti, njegov nadređeni će pismom obavijestiti ostale strane o imenu njegove zamjene. 13 Članom 20(3)(a) II Protokola je predviđeno: vođa tima je predstavnik nadležnog organa koji učestvuje u krivičnim istragama iz strane potpisnice u kojoj tim djeluje.

65

6.2. Policijski organi STRANA Ime Čin Funkcija

Delegiran iz [naziv organa]

Ako neka od navedenih osoba bude spriječena da obavlja svoje dužnosti, njegov nadređeni će pismom obavijestiti ostale strane o imenu njegove zamjene. 7. Učestvovanje službenih lica iz Europola/Eurojust-a/Komisije (OLAF) ili drugih tijela formiranih na osnovu Ugovora o Evropskoj uniji, kao i službenih lica trećih zemalja Strane ovog sporazuma, pristaju da traže/ prihvate predlog za učestvovanje Europola/Eurojusta/Komisije (OLAF) u skladu sa aranžmanima navedenim u Dodatku ovog sporazuma. [Ako u timu učestvuju službena lica iz Europola/Eurojusta/Komisije (OLAF), to bi moglo biti spomenuto u ovom poglavlju. Što se tiče Eurojust-a, ovo se odnosi na učestvovanje njegovog „koledža”14 a ne nacionalnih članova. Strane su saglasne da će tačni aranžmani pod kojima će službena lica Europola/Eurojusta/Komisije (OLAF) učestvovati u timu, biti predmet zasebnog aranžmana sa Europolom/Eurojustom/Komisijom (OLAF), priloženog uz ovaj sporazum.] 8. Opšti uslovi sporazuma Generalno uslovi utvrđeni u članu 20 II Protokola primjenjivaće se kako ih sprovodi svaka strana potpisnica u kojoj tim djeluje. 9. Posebni aranžmani sporazuma Sljedeći posebni aranžmani mogu se primjenjivati u ovom sporazumu (obratite pažnju na to da jeviše tih aspekata takođe propisano u II Protokolu): (Umetnuti, ako je primjenjivo. Sljedeći podnaslovi namijenjeni su isticanju mogućih oblasti koje treba posebno opisati). 9.1. Uslovi pod kojima delegirani članovi tima mogu biti isključeni prilikom preduzimanja istražnih mjera 9.2. Posebni uslovi pod kojima delegirani članovi mogu sprovesti istrage unutar zemlje u kojoj se obavlja istraga 9.3. Posebni uslovi pod kojima delegirani član tima može zahtijevati od svojih nacionalnih organa da preduzmu mjere koje traži tim, bez podnošenja pismenog zahtjeva 9.4. Uslovi pod kojima se može pružiti pomoć koja se traži na osnovu Konvencije i drugih aranžmana 9.5. Uslovi pod kojima delegirani članovi mogu razmjenjivati informacije dobijene od organa koji su delegirali članove 14 Prim. prev.: college - svih 27 članova.

66

9.6 Posebna pravila o zaštiti podataka 9.7. Uslovi pod kojima delegirani članovi mogu nositi/koristiti oružje 9.8. Pozivanje na bilo koje druge već postojeće odredbe ili aranžmane o formiranju ili djelovanju timova 10. Organizacioni aranžmani Nadležni organi [unijeti stranu potpisnicu] će izvršiti potrebne organizacione aranžmane kako bi omogućilo timu da obavlja svoj posao. Oblasti koje su predmet isključive nadležnosti ili u ime [umetnuti stranu potpisnicu] ili drugih strana ili oblasti koje su predmet podjele radnih obaveza između nadležnih organa [umetnuti stranu potpisnicu] i drugih strana su opisane u nastavku. (Sljedeći spisak samo treba da posluži kao primjer za polja čiji se opis može tražiti) 10.1. Troškovi tima tokom operacije 10.2. Kancelarijski smještaj 10.3. Vozila 10.4 Ostala tehnička oprema 10.5. Naknade za delegirane članove tima 10.6 Osiguranje za delegirane članove tima 10.7. Korišćenje oficira za vezu 10.8. Korišćenje Evropske pravosudne mreže 10.9. Jezik koji će se koristiti za komunikaciju Sačinjeno u [mjesto potpisivanja], [datum] [Potpisi svih strana] ________________________

67

DODATAK UZ MODEL SPORAZUMA O FORMIRANJU ZAJEDNIČKOG ISTRAŽNOG TIMA Sporazum sa SELEC-om/Europol-om/Eurojust-om/ Komisijom (OLAF), Interpolom, drugim međunarodnim organima ili trećim zemljama 1. Strane potpisnice sporazuma SELEC/Eurojust/Europol/Komisija (OLAF).... i [naziv prve agencije/uprave strane kao strane potpisnice sporazuma], [naziv druge agencije/uprave strane kao strane potpisnice sporazuma] i [naziv .... agencije/uprave strane kao strane potpisnice sporazuma] su se složili da će službena lica [SELEC-a]/[Eurojust-a]/[Europola]/[Komisije (OLAF)]/[Interpola] učestvovati u zajedničkom istražnom timu, koji su dogovorili da formiraju po dogovoru od .... [datum i mjesto sporazuma, kome je ovaj aranžman priložen]. Ovo učešće održaće se pod sljedećim uslovima. 2. Učestvujuća službena lica Sljedeća službena lica SELEC-a/Europola/Eurojust-a/Komisije (OLAF)/Interpola učestvovaće u timu

Ime Čin Funkcija Delegiran iz [naziv organa]

Ako neka od navedenih osoba bude spriječena da obavlja svoje dužnosti, njegov nadređeni će pismom obavijestiti ostale strane o imenu njegove zamjene. 3. Posebni aranžmani 3.1. Vrsta pomoći 3.2. Obezbijeđena tehnička oprema 4. Prava dodijeljena službenicima SELEC-a/Eurojust-a/Europola/Komisije (OLAF)/Interpola, drugim međunarodnim organima ili trećim zemljama koje učestvuju u timu. 5. Aranžmani za učešće trećih zemalja u timu. Datum/potpisi

68

ANEKS C

Nacionalne/lokalne partnerske institucije projekta XCES50

Republika Albanija ♦ Nacionalni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima (zamjenik ministra

unutrašnjih poslova) / Ministarstvo unutrašnjih poslova Web adresa: www.moi.gov.al E-adresa: onac@moi.gov.al Telefon: + 355 (0) 42 23 35 40 Faks: + 355 (0) 42 23 35 39

♦ Koordinator u Jedinici za borbu protiv trgovine ljudima / Jedinica za borbu protiv trgovine ljudima / Policija / Ministarstvo unutrašnjih poslova Web adresa: mb@moi.gov.al E-adresa: sektoriantitrafik@mrp.gov.al Tel/faks: + 355 (0) 42 27 34 47

♦ Specijalista u Upravi za borbu protiv organizovanog kriminala / Sektor za borbu protiv organizovanog kriminala / Uprava za kriminalističke istrage / Državna policija Web adresa: http://asp.gov.al/faqe_pare.htm Telefon: + 355 (0) 4 2254921 Faks: + 355 (0) 4 2253022

♦ Rukovodilac Kancelarije za krivično gonjenje teškog kriminala / Kancelarija za krivično gonjenje teškog kriminala Web adresa: www.pp.gov.al E-adresa: ocela@pp.gov.al Telefon: +355 (0) 42 22 90 51

Bosna i Hercegovina

♦ Državni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima i ilegalne imigracije / Državni ured za borbu protiv trgovine ljudima Web adresa: www.anti-trafficking.gov.ba E-adresa: ureddk@bih.net.ba Tel/faks: +387 (0) 33 710 530

♦ Rukovodilac Jedinice za borbu protiv trgovine ljudima / državna Agencija za istrage i zaštitu (SIPA) / Ministarstvo bezbjednosti B&H Web adresa: www.sipa.gov.ba E-adresa: portparol@sipa.gov.ba Telefon: +387(0) 33 702 400 Faks: +387(0) 33 702 480

69

♦ Sudija / Sud Bosne i Hercegovine Web adresa: www.sudbih.gov.ba Telefon: +387(0) 33 707 100

♦ Tužilac / tužilaštvo Web adresa: www.tuzilastvobih.gov.ba E-adresa: info@tuzilastvobih.gov.ba Telefon: + 387 (0) 33 707 100 Faks: + 387 (0) 33 707 463

Republika Hrvatska ♦ Nacionalni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima / Ured za ljudska prava

Web adresa: www.ljudskaprava-vladarh.hr/Default.aspx Telefon: + 385 (0) 1 48 77 660 Faks: + 385 (0) 1 48 13 430

♦ Zamjenik rukovodioca USKOK-a (tužilac) / Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) Web adresa: www.dorh.hr/Default.aspx E-adresa: tajnistvo.dorh@dorh.hr Telefon: + 385 (0) 1 45 91 888

♦ Službenik policije u Odjelu za borbu protiv organiziranog kriminaliteta Web adresa: www.policija.hr/mup.hr E-adresa: policija@mup.hr Telefon: + 385 (0) 1 6122 111

BJR Makedonija

♦ Nacionalni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima (državni sekretar u Ministarstvu pravde) / Ministarstvo pravde Web adresa: www.moi.gov.mk Telefon: +389 (0) 2 31 17 222, Faks: +389 (0) 2 31 12 468

♦ Glavni inspektor u Sektoru za borbu protiv trgovine ljudima i krijumčarenje migranata / Sektor za borbu protiv trgovine ljudima i krijumčarenje migranata / Uprava policije Web adresa: www.moi.gov.mk Telefon: +389 (0) 2 31 17 222, Faks: +389 (0) 2 31 12 468

70

♦ Sudija / Glavni sud Web adresa: www.jorm.org.mk E-adresa: jorm@jorm.org.mk Telefon: +389 (0) 2 32 92-611,

♦ Tužilac / Glavni sud Web adresa: www.jorm.org.mk E-adresa: jorm@jorm.org.mk Telefon: +389 (0) 2 32 92-611,

Crna Gora ♦ Nacionalni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima / Kancelarija nacionalnog

koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima Web adresa: www.gov.me/antitraf E-adresa: antitrafiking@t-com.me Telefon: +382 (0) 20 228 385 Faks: +382 (0) 20 228 387

♦ Stariji policijski komesar za suzbijanje nelegalnih migracija / Uprava policije / Ministarstvo unutrašnjih poslova Web adresa: www.upravapolicije.com E-adresa: org.krim@t-com.me Tel/faks: +382 (0) 20 247 104

♦ Sudija / Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina / Viši sud Web adresa: www.visisudpg.gov.me Telefon: +382 (0) 20 66 53 81 Faks: +382 (0) 20 66 53 94

♦ Zamjenik vrhovnog državnog tužioca / Kancelarija vrhovnog državnog tužioca Web adresa: www.tuzilastvocg.co.me Tel/faks: +382 (0) 20 23 06 24

Republika Srbija

♦ Nacionalni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima (Rukovodilac Odsjeka za suzbijanje ilegalnih migracija i trgovine ljudima) / Uprava granične policije / Ministarstvo unutrašnjih poslova Web adresa: www.mup.sr.gov.yu/cms_lat/direkcija.nsf/granicna-policija Telefon: +381 (0)11 31 39 700 Faks: +381 (0) 11 30 08 156

71

♦ Rukovodilac Odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala / Ministarstvo unutrašnjih poslova

E-adresa: ubpok@mup.gov.rs Telefon: +381 (0) 11 306 200 (lok. 2932) Faks: +381 (0) 11 31 48 467

♦ Sudija / Okružni sud Beograd / Posebno odjeljenje za borbu protiv organizovanog kriminala Web adresa: www.okruznisudbg.rs

E-adresa: pookrsud@beograd.ok.sud.rs

Faks: +381 (0) 11 30 82 780

♦ Zamjenik tužioca / Kancelarija specijalnog tužioca za borbu protiv organizovanog kriminala Web adresa: www.rjt.gov.rs/lt

Telefon: +381 (0) 11 36 16 558

Kosovo pod Rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN-a 1244

♦ Koordinator za borbu protiv trgovine ljudima / Kancelarija koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima E-adresa: fatmir.xhelili@ks-gov.net Telefon: +381 (0) 38 20 01 90 24

♦ Rukovodilac Odsjeka za borbu protiv trgovine ljudima / Kosovska policijska služba Web adresa: www.kosovopolice.com E-adresa: info@kosovopolice.com Telefon: +377 (0) 44 506 097

♦ Potpredsjednik / Sud Telefon: +377 38 243-345

♦ Specijalni tužilac / Kancelarija javnog tužioca Telefon: + 377 44 666 897