69
1. VENTILACIONI SISTEMI Ventilacioni sistem podrazumeva zamenu vazduha u prostoriji spoljnim vazduhom. Uobičajen je naziv svež vazduh za spoljni vazduh koji se u prostoriju uvodi centralnim sistemom. Ventilacija se može podeliti na: prirodnu ventilaciju i mehaničku ili (prinudnu) ventilaciju. Prirodno provetravanje moguće je ostvariti kroz procepe (fuge) spoljnih prozora i vrata, otvaranjem prozora ili kroz posebne ventilacione otvore. Provetravanje prirodnim putem je moguće usled dejstva vetra ili uzgonske sile, što nekada nije dovoljno u odnosu na zahteve koji se postavljaju za određene prostore, bilo da je u pitanju boravak većeg broja ljudi ili neki proces koji se obavlja u posmatranoj prostoriji. Kada se primenjuje prirodna ventilacija svakako treba uzeti u obzir brzinu i smer vetra, kao i izbor odgovarajućeg mesta na fasadi zgrade gde će biti postavljeni otvori za ventilaciju. Na taj način se može uticati na količinu spoljašnjeg vazduha koji će prirodnim putem prodirati u zgradu i ventilirati prostoriju. Protok vazduha je slučajno promenljiva veličina koja zavisi od temperaturske razlike, brzine i smera vetra, kao i razlike pritisaka unutrašnje i spoljašnje sredine. Broj izmena vazduha na čas jako varira, i može se kretati od 0,3 (već samom infiltracijom spoljašnjeg vazduha kroz procepe prozora i vrata) do čak 20 (kada su prozori širom otvoreni). Prilikom korišćenja prirodne ventilacije neophodno je uzeti u razmatranje više uticajnih faktora – od geometrije zgrade,

podzemne garaze

  • Upload
    skole75

  • View
    173

  • Download
    10

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Podzemne garaze zop

Citation preview

1. VENTILACIONI SISTEMI

Ventilacioni sistem podrazumeva zamenu vazduha u prostoriji spoljnim vazduhom.

Uobičajen je naziv svež vazduh za spoljni vazduh koji se u prostoriju uvodi centralnim sistemom.

Ventilacija se može podeliti na:

prirodnu ventilaciju i

mehaničku ili (prinudnu) ventilaciju.

Prirodno provetravanje moguće je ostvariti kroz procepe (fuge) spoljnih prozora i vrata,

otvaranjem prozora ili kroz posebne ventilacione otvore. Provetravanje prirodnim putem je moguće

usled dejstva vetra ili uzgonske sile, što nekada nije dovoljno u odnosu na zahteve koji se

postavljaju za određene prostore, bilo da je u pitanju boravak većeg broja ljudi ili neki proces koji

se obavlja u posmatranoj prostoriji.

Kada se primenjuje prirodna ventilacija svakako treba uzeti u obzir brzinu i smer vetra, kao i

izbor odgovarajućeg mesta na fasadi zgrade gde će biti postavljeni otvori za ventilaciju. Na taj način

se može uticati na količinu spoljašnjeg vazduha koji će prirodnim putem prodirati u zgradu i

ventilirati prostoriju. Protok vazduha je slučajno promenljiva veličina koja zavisi od temperaturske

razlike, brzine i smera vetra, kao i razlike pritisaka unutrašnje i spoljašnje sredine.

Broj izmena vazduha na čas jako varira, i može se kretati od 0,3 (već samom infiltracijom

spoljašnjeg vazduha kroz procepe prozora i vrata) do čak 20 (kada su prozori širom otvoreni).

Prilikom korišćenja prirodne ventilacije neophodno je uzeti u razmatranje više uticajnih faktora –

od geometrije zgrade, rasporeda protorija, orijentacije zgrade u odnosu na dominantne vetrove, kao

i načine uvođenja spoljnog vazduha.

Prirodna ventilacija najčešće se ostvaruje otvaranjem otvora na fasadi i može se postići:

ventilacija cirkulacijom vazduha u prostoriji (single-sided ventilation) ili

ventilacija prostrujavanjem vazduha (cross-ventilation)

Uređaji za odvođenje dima i toplote su otvori čiji se poklopci otvaraju automatski, ručno ili

kombinovano. Ručno aktiviranje mora se izvoditi sa bezbednog mesta. Pri automatskom

aktiviranju, predviđa se da na svakih 400 m2 ima najmanje jedan dimni ili dva termička detektora.

Prozori i vrata ispod jedne polovine srednje konstrukcione visine objekta, koji se u slučaju požara

mogu otvoriti i sa spoljašnje strane, smatraju se otvorima za dovođenje svežeg vazduha.

Svaka zastakljena površina koja se nalazi u donjem delu konstrukcione visine objekata i na

kojoj se staklo može razbiti, smatra se otvorom za dovođenje svežeg vazduha. U prostorijama koje

se štite sprinkler-uređajima za gašenje požara, uređaji za odvođenje dima i toplote smeju se otvarati

samo posle aktiviranja sprinkler uređeja.

Slika 1. Količine vazduha za prirodnu ventilaciju za različite slučajeve uticaja vetra: a) zgrada

je zaklonjena od vetra, b) pravac vetra je upravan na otvore za ventilaciju, c) pravac vetra je

paralelan sa površinom otvora za ventilaciju

Kontrolom otvorenosti prozora način postiže se prosečan broj izmena vazduha od oko 8

izmena na čas, što je prikazano na slici 1.

Simulacije za različite položaje otvora koji se koriste za prirodnu ventilaciju, pri tome ne

menjajući ukupnu površinu otvora pokazale su da se efekat može poboljšati uvođenjem efikasnih

otvora na fasadi. Izgled efikasnog otvora prikazan je slici 2.

Slika 2. Efikasan otvor za prirodnu ventilaciju

Efikasnost samog otvora procenjena je preko ostvarenog broja izmena vazduha na čas.

Najbolji efekti dobijeni su za slučaj kada je otvor podeljen na gornji i donji, tako da kroz donji

vazduh prodire u prostoriju, a kroz gornji istrujava iz nje.

3

Ovakvi otvori daju dobre rezultate kod tehnike sa cirkulacijom vazduha u prostoriji. Što je

veća visinska razlika između ova otvora to je bolji efekat indukcije spoljašnjeg vazduha. Kada je u

pitanju tehnika ventilacije prestrujavanjem vazduha, neohodno je da spoljašnji otvori budu

postavljeni na većoj visini – u visini unutrašnjeg otvora iznad vrata prostorije.

Prednosti sistema prirodne ventilacije su:

mali investicioni troškovi,

jednostavno održavanje,

jeftina pogonska energija,

mala brzina strujanja vazduha.

Nedostaci sistema prirodne ventilacije su:

slaba efikasnost,

slaba mogućnost upravljanja,

zavisnost o vremenskim uslovima.

Prema nameni, ventilacioni sistemi mogu biti:

- za komforne uslove ili

- industrijski sistemi ventilacije.

Mehaničkom (prinudnom) ventilacijom se uz pomoć ventilatora (aksijalnog ili

centrifugalnog) prinudno dovodi potrebna količina svežeg vazduha u prostoriju. Primenjuje se u

proizvodnim halama, industrijskim objektima, kotlarnicama, poslovnim i stambenim objektima,

restoranima, kuhinjama i dr. Složenost mehaničkih ventilacija varira u zavisnosti od veličine i

konstrukcije objekata. A može da bude jednostavna sa jednim ventilatorom i jednostavnim cevnim

sistemom, ali i složena sa više ventilator, komplikovanim cevnim sistemom, prečistačima vazduha i

regulatorima.

Postrojenja za mehaničku ventilaciju se najčešće izvode kao centralni sistem vazdušnog

grejanja, mada to nije obavezno.

Kod centralnih sistema priprema vazduha se obavlja cenralno – na jednom mestu, a zatim se

pripremljen vazduh razvodi do pojedinih prostorija.

Centralna priprema vazduha se obavlja u komori za pripremu vazduha (najčešće se koriste

pojmovi ventilaciona komora i klima komora). Šematski prikaz jedne ventilacione komore koja radi

samo sa svežim vazduhom tokom zimskog perioda dat je na slici 3. Vazduh se u komori filtrira,

zagreva do sobne temperature i zatim distribuira do ventilisanih prostorija.

Grejači u komorama mogu biti:

4

toplovodni,

parni ili

električni.

Filter koji se nalazi u komori služi za izdvajanje čestica nečistoća iz vazduha (obično je to

filter srednje klase izdvajanja EU2-EU3). Konstrukcije filterskih sekcija u komorama mogu biti

različite: ravanski, kasetni, vrećasti, itd.

Slika 3. Ventilaciona komora za rad sa svezim vazduhom

1.1. Elementi za distribuciju vazduha

Kod vazdušnih sistema se transport pripremljenog vazduha do mesta ubacivanja vrši

kanalskom mrežom, koja se deli na razvodnu i povratnu. U klimatizacionim sistemima, u kojima je

vazduh radni fluid, neophodno je izvršiti distribuciju vazduha od mesta na kome se priprema do

mesta koje se klimatizuje. Vazduh cirkuliše kroz sistem kanala - kanalsku mrežu, a razliku pritisaka

za njegovo stujanje obezbeđuju ventilatori. Kanalska mreža koja povezuje klima komoru sa

klimatizovanim prostorom, kroz koju struji pripremljen vazduh naziva se razvodnom kanalskom

mrežom. Pored razvodne kanalske mreže postoji i sistem kanala za odvođenje vazduha iz

klimatizovanog prostora, kojim se odvodi otpadni vazduh i koji se naziva odsisna ili odvodna

kanalska mreža.

Zadatak kanlske mreže je:

- dovođenje vazduha do svake klimatizovane prostorije što kraćim putem;

- da proizvede i/ili prenese što manje šumova (dozvoljeni nivo buke);5

- da obezbeđuje lako održavanje (tokom eksploatacije kanali se prljaju, pa ih je potrebno s vremena

na vreme očistiti);

- da gubici i dobici toplote budu svedeni na minimum;

- dobro uklapanje u arhitektonsko-građevinsku celinu objekta;

- da investicioni i eksploatacioni troškovi budu minimalni.

Materijali koji se koriste za izradu kanala su čelični, pocinkovani, aluminijumski i crni lim,

zatim azbestni cement, beton, sintetički materijali, plastične i fleksibilne cevi. Ti materijali moraju

ispunjavati sledeće uslove:

- unutrašnje površine kanala treba da su glatke (manji pad pritiska usled trenja pri strujanju);

- kanali moraju biti otporni na koroziju i moraju biti nezapaljivi;

- kanali ne treba da proizvode šumove, a treba da apsorbuju one koji potiču od klima komore;

- da proizvodnja i montaža kanala bude što jeftinija;

- da težina kanala bude mala;

- da ne smeju biti higroskopni;

- da budu dugotrajni i da se lako čiste.

Najpogodniji materijal za izradu kanala je čelični lim, koji se koristi u preko 90% slučajeva.

Lim može biti pocinkovan ili češće premazan zaštitnim slojem. Crni lim, koji je otporan na visoke

temperature koristi se za kanale za izvlačenje vazduha iz kuhinja.

Kanali mogu biti kružnog poprečnog preseka (manje dimenzije) i kvadratniog ili pravougaonog

poprečnog preseka. Debljina lima od koga se kanali izrađuju zavisi od prečnika kanala, što je važno

zbog ukrućenja i širenja buke. Sa povećanjem prečnika kanala raste i debljina lima od koga su

kanali izrađeni.

Postoji veliki broj različitih elemenata za ubacivanje pripremljenog vazduha u prostoriju.

Neki od njih su prikazani na slici 4. U zavisnosti od geometrije prostorije, položaja mesta za

ubacivanje i izvlačenje (odsisavanje) vazduha i željene strujne slike projektant bira odgovarajuće

elemente.

Najčešće se primenjuju anemostati i rešetke. Anemostati su predviđeni za plafonsku

ugradnju i imaju fiksne proreze kroz koje vazduh prostrujava. Rešetke za ubacivanje vazduha se

mogu postavljati na plafonu, zidovima i podu. U zavisnosti od željenog načina usmeravanja

vazduha koji se ubacuje mogu imati jedan ili dva reda usmeravajućih žaluzina.

Ukoliko se želi postići veći domet mlaza vazduha (kada su u pitanju prostorije velikih gabarita)

koriste se difuzori. Brzina struje vazduha prilikom ubacivanja difuzorom je znatno veća u odnosu

6

na rešetke i anemostate, ali se vodi računa da u zoni boravka ljudi ona bude u odgovarajućim

granicama.

Kvadratni anemostat Kružni anemostat Plafonski difuzor Dvoredna zidna rešetka

Plafonska rešetka Linijski difuzor Linijski vrtložni difuzor Podna rešetka

Slika 4. Elementi za ubacivanje vazduha

Svaki element za ubacivanje vazduha može se isporučiti sa odgovarajućim regulatorom

protoka, ako se želi regulacija na svakom mestu ubacivanja. Regulatori protoka mogu biti i

kanalski, kada je kanalska mreža razgranata, pa je potrebno balansiranje sistema.

Slika 5. Elementi za regulaciju protoka – na rešetki (levo) i kanalski (desno)

Delovi instalacije za odvođenje dima toplote i toksičnih produkata sagorevanja

Instalacija za odvođenje dima, toplote i toksičnih produkata sagorevanja sastoji se iz sledećih

delova:

7

• ventilatora

• vazdušnih kanala

• protivdimnih klapni

• kablova koji napajaju motor ventilatora električnom energijom

• izvora električne energije

1.2. Ventilatori

Ventilatori mogu biti usisni i potisni. Usisni ventilator usisavaju vazduh iz prostorija i teraju

ga u spoljnu atmosferu, dok potisni ventilator obrnuto, uzimaju vazduh iz atmosphere i ubacuju ga u

prostoriju. Prema njihovim konstrukcijama ventilator delimo na aksijalne i radijalne (centrifugalne).

Aksijalni ventilatori građeni su u obliku propelera, pa je kretanje vazduha aksijalno (slika 6).

Oni služe za dobijanje velikih količina vazduhaniskog pritiska i po pravilu se direktno postavljaju

na spoljašnji zid prostorije. Kod radijalnih (centrifugalnih) ventilator kretanje vazduha je radijalno,

a služe za manje količine vazduha većeg pritiska (slika 7). Po pravilu su sastavni deo ventilacionog

sistema koji se sastoji od kanala za izvlačenje vazduha sa usisnim rešetkama i kanala za ubacivanje

vazduha sa izduvnim rešetkama.

Slika 6. Aksijalni ventilator Slika 7. Centrifugalni ventilator

Pravilnikom o tehničkim normativima za sisteme za ventilaciju ili klimatizaciju

(„Službeni list SFRJ”br.38/89) određuju se tehnički normative koji moraju biti ispunjeni pri

izgradnji sistema za ventilaciju ili klimatizaciju prostorija.

Sistemi za ventilaciju moraju ispunjavati uslove propisane ovim Pravilnikom s obzirom da i sam

ventilator može biti uzročnik paljenja eksplozivne smeše i to:

zbog razvijanja toplote,

8

zbog stvaranja mehaničke varnice usled udara stranog tela ili međusobnog trenja pojedinih

delova ventilatora,

zbog stvaranja električnog luka (statički elektricitet).

U praksi susrećemo izvođenje ventilator gde je prenos snage pogonskog motora (obično

asinhroni kavezni elektromotor) kaiševima preko klinastih ili pljosnatih kaiševa.

Kaiševi sa stanovišta protiv eksplozivne zaštite, moraju zadovoljavati posebne

zahteve antistatičnosti.U toku kretanja, trenjem kaiševa po kaišnicima ili prolazom na

neposrednoj blizini konstruktivnih delova ventilatora, gomilaju se elektrostatički naboji koji se

mogu isprazniti iskrom i time zapaliti eksplozivne smeše gasova, para ili prašine. Zbog toga kaiševi

moraju biti izrađeni od takvog materijala, čija struktura onemogućava stvaranje elektrostatičkih

naboja. Kaiš se smatra zadovoljavajućim ako izmereni otpor u omima pomnožen sa širinom kaiša u

cm (kod klinastog kaiša uzima se dvostruka visina kaiša) ne prelazi 106 oma po cm.

Ventilatori za odvođenje dima moraju da ispune sledeće zahteve:

• odvedu tople dimne gasove u periodu vremena koje je dovoljno da se izvrši evakuacija iz objekta,

• onemoguće pojavu dima u objekat za vreme dok vatrogasci učestvuju u lokalizaciji požara,

• izvrše eliminisanje ostatka dima iz objekta nakon okalizacije požara,

• obezbede normalne ventilacione potrebe u objektu,

• odvedu “hladan dim” za vreme rane faze požara.

Glavni zahtev koji ventilator moraju da ispune je da dovedu topple dimne gasove u period

vremena koje je dovoljno da se izvrši evakuacija i da se završi lokalizacija požara. Ova vremena

određuju potrebno vreme rada ventilatora. Pored ovog ventilatori moraju da rade u uslovima

visokih temperatura koje određuje temperatura dima u objektu.

1.3. Kanali i šahtovi za odvođenje dima

Kanali i šahtovi za odvođenje dima moraju da ispune tri osnovna uslova:

Da gubici vazduha koji nastaju u njim abudu minimalni;

Da su nepropustivi za vazduh;

Da budu otporni na požar.

9

Gubici vazduha nastaju zbog razlike pritisaka s jedne i druge strane kanala, odnosno šahta. Postoje

dve vrste gubitaka vazduha:

gubici vazduha usled pukotina i loše izvedenih spojeva i;

gubici vazduha usled samog materijala od kojeg je kanal, odnosno šaht napravljen

(pozornost materijala)

Gubici vazduha se mogu otkloniti unutrašnjim gipsanim premazima koji smanjuju

propustljivost i hrapavost. Prilikom ispitivanja kanala, odnosno šahtova, mogu se odrediti njihove

slabe tačke (otvori, pukotine, spojevii sl.) da bi se na osnovu toga izvršile potrebne popravke. Cevi

fabričke izrade (liveni, armirani; malter, azbest, cement) rešavaju i problem otpornosti na požar

isvojstva nepropusnosti, ali im cena često ograničava uptrebu.

Optimalno rešenje koje zadovoljava sva tri zahteva (vatrootpornost, nepropusnost i

cenu) je sa čeličnim kanalima zaštićenim vatrootpornom zaštitom. Otpornost na požar kanala

i šahtova zavisi od njihove namene.

Postoje tri vrste kanala za odvođenje dima:

• horizontalni kanali za odvod dima koji prolazi kroz više prostorija, a koji izvlače

dim samo iz jedne prostorije;

• vertikalni kanali, obično šahtovi za odvođenje dima koji vrše prijem svih honzontalnih kanala;

• horizontalni kanali za dovod svežeg vazduha koji prolaze kroz više prostorija.

Slika 8. Horizontalni kanali za odvođenje dima

Ako kanali opslužuju samo ugroženu prostoriju, sprata ili deonice, zahteva se

da oni budu od negorivog materijala i da im je otpornost na požar 15 minuta. Ako kanali

opslužuju više prostorija ili ako prolaze kroz prostorije koje ne opslužuju (nemaju otvora u njima-

tranzitni kanali) zahteva se otpornost na požar za kanale kao što je otpornost na požar zidova kroz

koje oni prolaze, što nekad iznosi i 120 minuta. Otpornost na požar kanala je prikazana u tabeli broj

1.

10

Tabela 1. Potrebna otpornost na požar kanala za objekte

Vrsta

kanala

Visoki

objekti

Stambeni

objekti

Garaže

Objekti koji rade sa publikom

Parteri ili sa

jednim

spratom

Tavan

najviše

sprata do 8

m

Tavanica

najvišeg

sprata od 8

do 28 m

Kanal za

dovod

svežeg

vazduha

120 60 60 30 60 90

Kanal za

odvod dima 120 60 60 30 60 90

Tražena otpornost se postiže na više načina:

- pomoću betona

- pomoću cigle

- pomoću gipsanih ploča

- pomoću premaza.

Pored toga što kanali moraju da budu nepropusni za vazduh i određenog stepena

vatrootpornosti oni morajuda imaju sisteme za vešanje od negorivog materijala da budu otporni na

požar. Povezivanje šahtova za odvođenje dima iz podzemnih i nadzemnih etaža u jednom objektu

treba izbegavati.

1.4. Protivdimne, protivpožarne klapne

Protivdimne klapne su doskora bile posebne klapne koje su se razlikovale od protivpožarnih

klapni, bile su jednostavnije konstrukcije, neotporne na visoke temperature i od njih se samo tražilo

da su nepropusne za dim.

Kod instalacija za prinudno odvođenje dima na mestima ulaska horizontalnih kanala u vertikalne

šahtove ili na mestima ulaska vazduha u horizontalne šahtove, postavljaju se na svim nivoima

protivdimne klapne koje su stalno u normalnim uslovima u zatvorenom položaju.

11

Slika 9. Protiv požarne klapne

Pri pojavi požara i dima otvaraju se protivdimne klapne samo na nivou gde je došlo do

pojave požara ili u jednom delu nivoa koji predstavljaju protivdimnu zonu. Maksimalna

propustljivost ovih klapni u zatvorenom položaju ne sme da pređe vrednost od 10 m3/h. Ove klapne

moraju da budu atestirane od strane instituta za ispitivanje materijala, koji garantuje njenu funkciju

za određeno vreme. Danas se od protivdimnih klapni zahteva i određena otpornost na požar,

najmanje trideset minuta, tako da se danas protivpožarne klapne koje moraju da zadovolje zahteve

zaptivenosti koriste u sistemima za odvođenje dima i toksičnih produkata sagorevanja. Otvaranje

protivdimnih klapni mora da bude automatsko, preko elektromagneta ili elektromotora. Najbolje

rešenje je da pogon klapni bude preko elektromotora koji se pored automatskog pokretanja preko

instalacijaza automatsku dojavu požara može vršiti i iz komandnog mesta.

Protiv požarne klapne se postavljaju u kanalima da bi se sprečilo prenođenje vatre, dima i

toplote po horizontal ii vertikali jednog objekta. Protivpožarne klapne moraju biti atestirane na

požar tj na povišenu temparaturu i na dim tj na zaptivenost. Pored ovoga pri atestiranju klapni

obraća se pažnja na mesto gde se postavlja klapna: u podu, zidu ili plafonu, na dimenzije

protivpožarnih klapni kao i na položaj klapne prema vatri.

Pokretanje klapni može da bude:

ručno,

lako topljivim elementom,

pneumatski,

električno, sa elektromagnetom ili elektromotorom.

Dimoodvodne klapne moraju biti ugrađene tako da omogućavaju unutrašnji pregled,

čišćenje i popravaku. Potrebno je postaviti inspekcijske otvore na kanalima za odvođenje dima u

12

blizini klapne. Osoba zadužena za upravljanje i održavanje sistema odvođenja dima mora osigurati

ispravnost klapne u bilo kojem trenutku.

1.5. Kablovi koji napajaju motore ventilatora i protivdimne klapne električnom energijom

Ovi kablovi predstavljaju sigurnosnu opremu, moraju da funkcionišu u režimu požara i da

napajaju električne potrošače instalacije za odvođenje dima, toplote i produkata sagorevanja za

vreme dok ove instalacije moraju da rade u uslovima požara. Zbog toga ovi kablovi moraju da budu

zaštićeni od prekomerne struje i da zadovoljavaju uslove ispitivanja na zapaljivost prema JUS-u

N.CO.075 i na požar prema zahtevima IEC 331. Ovi provodnici su napravljeni od bakra (tačka

paljenja bakra 1080°C), njihova izolacija i ispuna su od teško gorivih materijala. Strujna kola ovih

sistema, moraju da se odvoje od drugih strujnih kola tako da električna greška ili bilo koja

intervencija u jednom sistemu ne utiče na rad drugih sistema.

Sa aspekta rada sigurnosnih sistema, oni moraju to da postignu svojim bitnim

karakteristikama otpornim prema požaru, uz zadržavanje integriteta strujnih krugova

i besprekidnog napajanja za vreme rada instalacija za odvođenje dima, toplote i toksičnih produkata

sagorevanja za razvijene temperature od 105o C. Strujna kola ovih instalacija ne smeju da se polažu

kroz prostorije koje su izložene riziku od požara kao što su prostorije u kojima se proizvode,

obrađuju ili skladište zapaljive materije, u kojima je prisutna zapaljiva prašina, kroz prostorije u

kojima se proizvodi ili skladišti eksploziv.

Izvori električne energije

Napajanje instalacije za kontrolu dima električnom energijom mora da bude obezbeđeno iz

trafo stanice (prvi izvor snabdevanja električnom energijom) i iz dizel električnog agregata

smeštenog u zasebnoj prostoriji koja predstavlja poseban požarni sektor.

1.6. Automatski sistem za upravljanje sistemom kontrole dima i toplote

Automatski sistem dimne ventilacije sadrži komponente: kontrolni panel, centralnu jedinicu

za upravljanje, ručne i optičke javljače za dojavu pojave požara, jedan ili dva lančana

13

elektropokretača koji mogu otvarati krovne prozore i prozore na zidovima objekta. Sistem je

opremljen nezavisnim napajanjem, ima mogućnost procesorskog nadzora sistema 24 sata detekciju

kvara i alarma kao i niz različitih mogućnosti podešavanja vremena dnevne ventilacije.

1.7. Kontrolni panel

Kontrolni panel je opremljen brojnim funkcijama, i poseduje integrisan akumulator, za

vanredne okolnosti, koji kontroliše i nadgleda dimne i toplotne odvode. Za manje sisteme sa jednom

dimnom zonom/grupom kao što su stepeništa sa samo jednim ili dva odvoda sistemi koji u sebi

sadrže mogućnost automatskog i ručnog pokretanja. Budući da su proizvodi zasnovani na

modularnom sistemu sa mogućnošću proširenja, postoji mogućnost njihove primene na višedimnih

zona/grupa. Imati u vidu da je primarna funkcija odvoda u vanrednim okolnostima, a tek zatim

sledi funkcija dnevne ventilacije.

Slika 10. Operacioni panel za dimne Kontrolni panel za dimne

Automatski detektor požara

Vizuelni detektor požara koji radi na principu automatskog uključivanjadimne i toplotne ventilacije

u slučaju izbijanja požara. Takođe je dostupankao termo-diferencijalni detektor.

14

Slika 11. Automatski detektor požara

Dimni i toplotni ventilacioni pokretač

Elektromotorni daljinski upravljač za prozore i ventile za slučaj požara isvakodnevnu ventilaciju.

Slika 12. Dimni i toplotni ventilacioni pokretač

2. GARAŽE

Garaže za parkiranje su građevine kojima je osnovna namena parkiranje vozila. Garaže za

parkiranje su najbolji način organizacije parkiranja na područjima na kojima je na malom prostoru 15

potrebno omogućiti smeštaj velikog broja vozila. Garaže omogućavaju višestruko iskorišćavanje

površina za parkiranje u odnosu na klasična parkirališta jer mogu biti izgrađena u nekoliko nivoa

(podzemni i nadzemni).

Garaže mogu biti:

nadzemne garaže;

podzemne garaže;

nadzemno-podzemne garaže.

Nadzemne garaže su garaže iznad nivoa kote terena, uključujući i nivo garaže delimično

ukopan u zemlju do jednog metra.

Nadzemne garaže mogu biti:

1) nadzemne otvorene garaže;

2) nadzemne zatvorene garaže.

Nadzemna otvorena garaža je garaža koja ima otvore prema spolja, veličine koja odgovara

najmanje jednoj trećini ukupne površine spoljašnjih zidova, od kojih su najmanje dva spoljašnja

zida jedan naspram drugog, sa otvorima prema spolja. Rastojanje između otvora ne može iznositi

više od 70 metara i u njima se odvija neprekidno provetravanje. Nadzemna zatvorena garaža je

garaža koja ima ukupnu površinu otvora na obimnim zidovima manju nego što je određeno za

nadzemne otvorene garaže.

Garaža se tretira kao otvorena (preko 10% ukupne površine obodnih zidova je otvoreno) sa

prirodnom ventilacijom. Noseća konstrukcija sastoji se od armirano betonskih stubova, zidova,

ploča i greda te armirano betonskih jezgri vertikalnih komunikacija. Vatrootpornost konstrukcije je

više od dva sata. Stubovi (dvokraki, širine 110 +10 +110) će se izvesti u armiranom betonu, s

armirano betonskim krakovima, a završne obloge podova komunikacija izvest će se u kamenim

oblogama (negorive). Međuspratne konstrukcije-plafoni će se izvesti kao armirano betonska ploča

debljine 15 cm.

Nova trafo stanica bi trebalo biti izgrađena u sklopu garaže. Sva oprema navedenih

transformatora biti će izrađena iz nezapaljivog odnosno samogasivih materijala. Sklopna

postrojenja srednjeg i niskog napona treba smestiti tako da se onemogući širenje požara na susedne

delove objekta. Zidovi trafostanica između požarnih sektora izvest će se odgovarajuće

vatrootpornosti (180, odnosno 60 min), a otvori za ventilaciju kao i kanali za smeštaj energetskih

kablova izvest će se tako da eventualni plamen i gasovi ne ugroze ljude i susedne delove građevine.

Na mestima prolaska kabla kroz različite požarne sektore izvršit će se zaptivanje materijalom u

skladu sa vatrootpornosti zidova prolaza.

16

Isključenje dovoda električne energije potrebno je izvršiti odmah po uočavanju požara, a

svakako pre početka gašenja. Isključenje će biti moguće izvršiti na sledećim mestima: u

trafostanicama direktno ili iz nadzorno upravljačkog centra.

Kao rezervni izvori napajanja predviđen je dizel agregat koji će se u slučaju ispada el. mreže

automatski uključivati i el. energijom napajati sve nužne tehnološke potrošače kao i sve

bezbednosne sisteme i to:

automatska instalacija za dojavu požara,

zatvaranje požarnih klapni,

uređaje za gašenje - sprinkler,

Rezervni izvor napajanja uključivati će se najviše 15 sekundi po ispadu mrežnog napajanja. Za

slučaj požara u određenom požarnom sektoru potrebno je predvideti blokadu uključenja rezervnog

izvora napajanja.

Svetiljke protivpaničnog osvetljenja postaviće se na evakuaciske izlaze i stubovima tako da

omoguće napuštanje ugroženog prostora na siguran način i u najkraćem mogućem vremenu.

Svetiljke će se automatski paliti po nestanku ili isključenju mrežnog napona i zahvaljujući

sopstvenim akumulatorskim baterijama, će osvetljavati evakuacione puteve propisanom jačinom

osvetljenja u vremenu od minimalno jednog sata. Natpisi i oznake na svetiljkama koje označavaju

puteve evakuacije i izlaze moraju biti obojeni tako da je podloga zelene boje, a natpis i oznaka bele

boje.

U ventilacione kanale postaviće se optički javljači požara posredstvom kojih će se preko

centralnog uređaja za dojavu požara zatvarati odgovarajuće protivpožarne klapne i isključivati

pripadajući sistemi ventilacije i odimljavanja. Na evakuacionim hodnicima, stubovima i izlazima

postaviće se ručni javljači požara. Svi prostori koji nemaju mogućnost prirodnog provetravanja

moraju imati mogućnost veštačke ventilacije. Na mestima prolaza ventilacionih kanala kroz

vatrootporne pregrade postaviće se protivpožarne klapne, a prodori ostalih cevovoda zaptivaće se

odgovarajućim vatrootpornim materijalom.

Postoji mogućnost rada ventilacije tokom požara, kod ventilacije postavljene u ventilacione

kanale vatrootporne 90 minuta i zaštićene požarnim klapnama.

Za zaštitu garaže od požara treba izvesti sledeće instalacije:

spoljnu hidrantsku mrežu,

unutrašnju hidrantsku mrežu,

sprinkler instalaciju.

17

2.1. Podzemne garaže

Podzemne garaže su specifični objekti, koji zbog svog položaja, specifičnog požarnog

opterećenja, ventilacije i drugih faktora, predstavlja izazov za sve one koji se bave zaštitom od

požara, a posebno za pripadnike vatrogasno-spasilačkih jedinica.

Uzroci požara u ovim objektima su uglavnom posledice neispravnosti vozila ili eventualnih

radova na vozilima. Zbog prisustva lakozapaljivih materijala na vozilima (plastika, tekstil, guma) i

lakozapaljivih tečnosti, kao pogonskog goriva za prevozna sredstva, eventualni požari u podzemnim

garažama se brzo šire, a postoji opasnost i od eventualnih eksplozija. Usled slabe ventilacije

prostora, a velike zadimljenosti i visoke temperature, akcije gašenja i spasavanja u ovim objektima

su vrlo složene. 

Slika 13. Podzemna garaža

Podzemne garaže su garaže ispod nivoa kote terena, uključujući i nivo garaže delimično

ukopan u zemlju više od jednog metra. Pod podzemnom garažom podrazumeva se i garaža koja se

nalazi ispod drugih građevinskih celina, kao i zaseban objekat koji se nalazi ispod ulica, trgova,

travnjaka i sl. Pod garažom za putničke automobile podrazumeva se zgrada ili deo zgrade namenjen

samo za parkiranje putničkih automobila.

Nadzemno-podzemne garaže su garaže iznad i ispod nivoa kote terena garaže, delimično

ukopane u zemlju do jednog metra i više od jednog metra. Garaže mogu biti automatizovane i mogu

imati garažni lift. Automatizovane garaže su garaže sa specijalnim uređajima za parkiranje vozila i

18

njihovo vraćanje do ulaza pomoću sistema mehaničkog prenosa, koji je automatizovan i radi bez

posade. Garažni lift je teretni lift koji služi za podizanje, odnosno spuštanje automobila, zajedno s

vozačem, sa ulaznog nivoa garaže na nivo namenjen za parkiranje.

Pod garažnim parking mestom podrazumeva se deo površine garaže predviden za parkiranje

jednog putničkog vozila. Kapacitet garaže je ukupan zbir svih parking mesta. Korisna površina

garaže je ukupan zbir površina svih parking mesta, saobraćajnica i korisnih površina garažnih

liftova.

Prema korisnoj površini, garaže mogu biti:

velike garaže, s korisnom površinom koja iznosi više od 1.500 m2;

srednje garaže, s korisnom površinom od 400 do 1.500 m2;

male garaže, s korisnom površinom do 400 m2.

Velike i srednje garaže moraju imati prilaz za vatrogasna vozila širine 3,50 metara za

jednosmernu ulicu, odnosno 5,50 metara za dvosmernu ulicu, pri cemu mora biti omoguceno

kretanje vatrogasnih vozila samo unapred. Velike podzemne garaže moraju imati poseban ulaz za

vatrogasnu intervenciju (sa sigurnosnim stepeništem, sigurnosnom rampom ili sigurnosnim liftom).

Broj potrebnih ulaza, odnosno izlaza iz garaže odreduje se zavisno od korisne površine

garaže, i to za:

velike garaže - dva ulaza, odnosno izlaza i rampa s po dve vozne trake;

srednje garaže - jedan ulaz, odnosno izlaz i rampa s dve vozne trake, ili dva ulaza, odnosno

izlaza i rampa s po jednom voznom trakom;

male garaže - jedan ulaz, odnosno izlaz i rampa s jednom voznom trakom.

Ako se parkiranje vozila obavlja putem rampi u garažama sa više nivoa, broj unutrašnjih

rampi mora biti:

za velike garaže - dve rampe s po dve vozne trake;

za srednje garaže - jedna rampa s dve vozne trake ili dve rampe s po jednom voznom

trakom;

za male garaže - jedna rampa s jednom voznom trakom.

Ako se ulazna, odnosno izlazna vozna traka koristi kao evakuacioni izlaz, mora se izgraditi

pešačka staza široka najmanje 0,80 metara. Pešačka staza se gradi u obliku trotoara ili u nivou

kolovoza sa zaštitnom ogradom (metalni stubići precnika 0,10 metara, visine najmanje 0,30 metara,

na rastojanju od 1,10 metara).

19

U sklopu garaže dozvoljeno je predvideti službene prostorije za osoblje, i to: kontrolne i

blagajničke prostorije, prostorije za obezbeđenje, sanitarne prostorije, prostor za pranje automobila i

tehničke prostorije za instalacionu opremu. Prostorije za instalacionu opremu su poseban požarni

sektor u odnosu na ostali deo garaže. U garažama se mogu predvideti i prostorije za servis

automobila (tehnički pregled, tehničke usluge, pranje). Ove prostorije moraju biti poseban požarni

sektor u odnosu na prostorije za parkiranje automobila, i moraju imati poseban ulaz za automobile i

pešake.

Izlaz s pojedinih nivoa garaže može biti direktno napolje ili preko sigurnosnog stepeništa

koje mora biti obezbedeno tako da vatra i dim ne prodiru na sigurnosno stepenište dok požar traje u

objektu. Sigurnosno stepenište mora imati korisnu širinu najmanje 1,0 metara i može biti spoljašnje,

unutrašnje sa natpritiskom (minimum 20 Pa, maksimum 80 Pa) i unutrašnje s provetravanim

pretprostorom s natpritiskom vazduha. Površina pretprostora mora iznositi najmanje 5 m2 s tim da

pretprostor ne može biti uži od 1,25 metara.

Put za evakuaciju mora biti uvek slobodan i nezakrčen. Oblaganje puteva za evakuaciju

gorivim materijalom nije dozvoljeno. U velikim i srednjim garažama putevi koji vode do

sigurnosnih stepeništa ili do izlaza moraju biti obeleženi stalno osvetljenim znacima postavljenim

na zidovima garaže, kao i trajno uočljivim oznakama na podu. Vrata na putu za evakuaciju moraju

biti zaokretna i moraju se otvarati u smeru izlaženja.

Ako postoji funkcionalna veza garaže i objekta druge namene liftom, u liftovskom oknu se

mora obezbediti natpritisak (minimum 20 Pa, maksimum 80 Pa) ili se mora izgraditi provetravani

pretprostor sa natpritiskom vazduha na svakom nivou garaže. Površina provetravanog pretprostora

mora iznositi najmanje 5 m2, s tim da pretprostor ne može biti uži od 1,25 metara. Ako postoji

funkcionalna veza garaže i objekta druge namene stepeništem, ulazna vrata u garažu moraju imati

otpornost prema požaru 1 čas, a ulaz u garažu mora biti kroz provetravani pretprostor s natpritiskom

vazduha. Najveća površina dimnog sektora podzemne garaže ne može iznositi više od 2.500 m2.

Najveća površina dimnog sektora nadzemne zatvorene garaže ne može iznositi više od 5.000

m2. Garaže sa automatizovanim parkiranjem moraju biti podeljene u požarne sektore, koji ne mogu

iznositi više od 6.000 m3 bruto zapremine garaže. U garažama čija korisna površina iznosi više od

150 m2 ugrađuje se odgovarajući broj zidnih požarnih hidranata.

Automatski stabilni sistemi za gašenje požara moraju biti predvideni u velikim i srednjim

garažama, kao i u velikim nadzemnim zatvorenim garažama. Automatski stabilni sistemi za gašenje

požara moraju biti predvideni u garažama sa automatizovanim parkiranjem i u garažama u kojima

20

se parkiranje vozila vrši isključivo garažnim liftom. Velike i srednje podzemne garaže, kao i velike

nadzemne zatvorene garaže moraju imati stabilnu instalaciju za dojavu požara.

Izbor i postavljanje električne opreme i električni razvod u velikim i srednjim podzemnim

garažama i zatvorenim velikim nadzemnim garažama moraju biti u skladu sa JUS N.B2.751: 1988 -

Električne instalacije u zgradama.

Stabilni sistemi za dojavu i gašenje požara, kao i ostali sistemi odimljavanja, kontrole dima,

pomoćnog osvetljenja, posebnih instalacija i opreme za evakuaciju ljudi i spašavanje imovine

(liftovi za vatrogasce, sistemi obaveštavanja, sistemi natpritisnog provetravanja, sistemi za kontrolu

vazduha u garaži itd.) u srednjim i velikim podzemnim garažama i zatvorenim velikim nadzemnim

garažama moraju biti napajani s rezervnog izvora napajanja, a električni razvod mora biti zaštićen

od požara u potrebnom vremenu.

U srednjim i velikim podzemnim garažama i velikim nadzemnim garažama opštim i

pomoćnim osvetljenjem mora se obezbediti najmanje 20 lux-a na svim korisnim površinama i na

putevima za korisnike. Putevi evakuacije moraju biti osvetljeni s najmanje 1 lux-a u osi poda

garaže, a u stepeništima, prolazima i izlazima mora postojati pomoćno osvetljenje s najmanje 50

lux-a.

U podzemnim garažama obavezno je prinudno provetravanje. Otvori za prirodno

provetravanje postavljaju se na spoljašnje zidove okrenute jedan prema drugom, na rastojanju koje

ne može iznositi više od 35 metara i moraju imati ukupan prosečni presek 2.500 cm 2 po parking

mestu. Otvori moraju biti postavljeni tako da se ne mogu zatvarati i moraju biti rasporedeni po celoj

garaži tako da se obezbedi stalno unakrsno provetravanje.

Prinudno provetravanje treba da bude tako dimenzionirano da polučasovna srednja vrednost

ugljen-monoksida ne iznosi više od 100 ppm, uz dopušteno odstupanje za očekivane pravilne

periode saobraćajnih pikova. Da bi se to postiglo, sistem za izvlačenje vazduha u garažama s malim

ulaznim i izlaznim saobraćajem mora izbaciti najmanje 6 m3/h vazduha, a u ostalim garažama -

najmanje 12 m3/h vazduha po kvadratnom metru korisne površine garaže. Prinudno provetravanje u

velikim garažama mora imati najmanje dva ventilatora jednake veličine u svakom ventilacionom

sistemu koji obezbeđuju ukupnu potrebnu količinu vazduha kada rade istovremeno.

21

Slika 14. Sistem kanala u pozemnoj garaži

Ventilatori za odvođenje dima moraju da rade u slučaju požara i moraju biti takve

konstrukcije da mogu izdržati temperature do 400 °C u trajanju od 90 minuta. Pored automatskog

upravljanja sistemom prinudne ventilacije, sistemom natpritisne ventilacije i sistemom za

odvođenje dima, mora se obezbediti i mogućnost ručnog upravljanja s bezbednog mesta.

U svim garažama s prinudnim provetravanjem moraju se postaviti detektori za merenje

koncentracije ugljen-monoksida, koji moraju biti stalno uključeni i koji uključuju prinudno

provetravanje ako koncentracija ugljen-monoksida iznosi više od 100 ppm. Ako sadržaj ugljen-

monoksida u vazduhu iznosi više od 250 ppm, detektori za merenje koncentracije ugljen-monoksida

automatski na to upozoravaju korisnike garaže kako bi isključili motore vozila i napustili garažu.

Alarmiranje se može vršiti preko razglasa ili trepćućim svetlima sa ispisanom porukom.

3. VENTILACIONI SISTEMI GARAŽA

22

Za ventilaciju garaža se koriste dva sistema:

sistem ventilacije kanalima i

sistem ventilacije sa mlaznim potisnim ventilatorima.

Ovi sistemi i njihovo poređenje biće prikazani u daljem tekstu.

3.1. Sistem ventilacije kanalima

Čitav niz godina sistemi ventilacije garaža izvode se odsisom vazduha kroz ventilacione

kanale povezane sa odsisnim ventilatorima. Svež vazduh slobodno ulazi, uglavnom preko ulazno-

izlaznih rampi za vozila. Pri tome količina svežeg vazduha koji ulazi u parkiralište nije

kontrolisana. U većini slučajeva ovo može ozbiljno uticati na efikasnost sistema.

Slika 15. Tipičan sistem ventilacije garaže kanalima

3.2. Sistem ventilacije sa mlaznim potisnim ventilatorima - osnove

Ovi sistemi koriste određeni broj mlaznih potisnih ventilatora smeštenih na plafonu garaže

umesto ventilacionih kanala što je prikazano na slici 16. Glavni odsisni ventilatori obezbeđuju

potrebnu izmenu vazduha, a mlazni potisni ventilatori kontrolisano pokreću vazduh unutar prostora

garaže.

Mlazni potisni ventilatori imaju sličnu funkciju kao distributivni elementi u sistemu sa

ventilacionim kanalima, omogućavajući tako nadzor nad kretanjem vazduha unutar garaža.

23

Slika 16. Sistem ventilacija garaza potisnim mlaznim ventilatorima

Ventilacioni sistemi u garažama moraju ispunjavati dve osnovne tehničke funkcije:

Uklanjati izduvne gasove vozila, uglavnom ugljen monoksid, tokom uobičajenog korišćenja

garaža.

Uklanjati dim u slučaju požara kako bi se omogućilo bezbedno spašavanje.

3.3. Upoređivanje ova dva sistema ventilacije

Razlike u radu između sistema ventilacije sa kanalima i sistema s mlaznim potisnim

ventilatorima pokazati ćemo primerom:

Garaža pravougaonog oblika površine 4000 m2 i 3 m visine ventilira se sistemom kanala.

Potrebna je količina vazduha od 20 m3/s (6 izmena vazduha / sat) i deli se između dva glavna

odsisna ventilatora sa 100 odsisnih distributivnih elemenata ravnomerno raspoređenih po

parkirališnom prostoru. Svež vazduh ulazi kroz ulazno / izlaznu rampu na vrhu gornjeg levog ugla

garaže.

Nakon toga se isto parkiralište ventiliše sistemom mlaznih potisnih ventilatora koji se sastoji od 16

ventilatora prečnika 355 mm.

Oba ova sistema modelirana su pomoću računarskog softvera za dinamiku fluida (CFD) i

odgovarajuće tehničke karakteristike se predviđaju i upoređuju. Rezultati su prikazani na slici 17.

kanalni sistem - 100 odsisnih rešetki sistem mlaznih potisnih ventilatora - 1624

brzina vazduha brzina vazduha

područje bez kretanja vazduha područje svežeg vazduha

kvalitet vazduha kvalitet vazduha

Slika 17. CFD upoređivanje tehničkih karakteristika dva sistema ventilacije

3.3.1. Rezultati sistema sa ventilacionim kanalima

PROFIL BRZINE VAZDUHA - Područja visoke brzine vazduha (preko 0.5 m / s) u garaži

prikazana su CRVENOM bojom. Područja niske brzine vazduha (nula) PLAVOM bojom. Sistem s

ventilacionim kanalima pokazuje visoki stepen vrtloženja vazduha kod otvora za snabdevanje i

odsis vazduha. Rezultati prikazuju i područje u središtu garaže, gde je brzina vazduha zanemariva.

PROFIL KVALITETA VAZDUHA - Ovde su područja velikog broja izmena vazduha

(preko šest) prikazana PLAVOM bojom. Područja malog broja izmena vazduha (od nula do tri)

prikazana su CRVENOM bojom. Rezultati kvaliteta vazduha za sisteme sa ventilacionim kanalima

istovetni su onima za brzine strujanja vazduha. CFD softverom ustanovljeno je 20 minutno

zadržavanje vazduha u središtu garaže. U najboljem slučaju odnos izmene vazduha je manji od 3

izmene vazduha na sat.

3.3.2. Rezultati sistema s mlaznim potisnim ventilatorima

25

Iz gornjih dijagrama jasno je vidljiv bolji protok vazduha u garaži korišćenjem sistema s

mlaznim potisnim ventilatorima. Brzina vazduha, koji ulazi u garažu od ulazno-izlaznog otvora do

odsisnih tačaka, ravnomernije je raspoređena. Dijagram kvaliteta vazduha pokazuje kako je svež

vazduh ravnomerno raspoređen, te kako je prostrujavanje od 6 izmena vazduha na sat osigurano

kroz čitav prostor.

Sistem s mlaznim potisnim ventilatorima ujedno i osigurava bolju kvalitet vazduha i kod

svakodnevnog rada ventilacije za odsis izduvnih gasova.

4. ODVOĐENJE DIMA U SLUČAJU POŽARA

26

Dim se definiše kao “skup produkata sagorevanja organske materije u kojima su rasejane

manje tvrde ili tečne čestice”. Osim nekoliko izuzetaka dim se obrazuje u svim požarima. Dim koji

se razvija pri požaru predstavlja najveću opasnost po život ljudi i sprečava efikasno gašenje požara.

Dim koji se razvija pri požaru predstavlja najveću opasnost po život ljudi i sprečava efikasno

gašenje požara.

U zavisnosti od hemijskog sastava materijala koji gori, raspoložive količine kiseonika i

temperature koja se pri sagorevanju razvija u dimu se najčešće nalaze sledeći gasovi: ugljen-

dioksiod, ugljenmonoksid, vodonik-sulfid, sumpor-dioksid itd. Najopasniji je ugljen-monoksid koji

pri koncentraciji od 1,3% ima smrtonosne posledice.

Umesto veštačkom ventilacijom, dim i toplota iz objekta mogu se odvoditi i prirodnim

putem. Ovo je moguće postavljanjem uređaja za odvođenje dima i toplote na krovove zatvorenih

podzemnih objekata i na krovove poslednjeg sprata u objektima sa više spratova, u kojima je

tavanica ujedno i krov. Ovakvi objekti se dele u dimne sektore koji ne smeju biti veći od 1600 m2, a

duţina sektora ne sme iznositi više od 60 m. Dimni sektor je prostor ispod tavanice ili krova koji je

oformljen zavesama za dim i toplotu. Prilikom sagorevanja dim koji se stvara ima tendenciju da se

kreće kao lakši prema gornjim delovima prostora.

Plovnost dima predstavlja prirodnu odvojenost dima u kratkom vremenskom periodu od

vazduha u graničnom sloju, koji se dobija usled razlike u temperaturi. U tom kratkom periodu pre

nego što dođe do izjednačavanja temperature i mešanja vazduha sa dimom, dim plovi tražeći

najviše tačke jedne prostorije. Sa izjednačavanjem temperature dim počinje da se meša sa

vazduhom i polako spušta prema podu prostorije. To je vrlo opasan trenutak, jer tada nema više

vidnog polja, a toksični gasovi se nalaze tačno u visini čoveka. Da bi se izbeglo mešanje dima sa

vazduhom, mora se iskoristiti onaj kratki vremenski period plovnosti dima da bi se dim odveo što

dalje od puteva za evakuaciju. Plovnost dima se naročito koristi u prizemnim objektima gde bez

mehaničkog izvlačenja ili principa efekta dimnjaka može sa dosta uspeha da se dim odstrani iz

puteva koji služe za evakuaciju ljudi.

4.1. Dimne zavese

27

Za ispravno i efikasno odvođenje dima, toplote i toksičnih produkata sagorevanja imaju

velikog uticaja dimne zavese (slika broj 18), koje se spuštaju sa tavanice i koje omogućavaju

skupljanje vrelih gasova i dima unutar prostora omeđenog dimnim zavesama.

Dimne zavese postavljaju se tako da celokupna površina prostora bude izdeljena na sektore čija

površina može iznositi najviše 1600 m2. Ako unutar prostorije postoji posebno ugrožena zona, ta

zona mora biti posebno ograđena dimnim zavesama.

Dimne zavese se postavljaju tako da kod objekata sa "manjim količinama dima" i "srednjim

količinama dima" najveći razmak između zavesa iznosi 60 metara, dok kod objekata sa "velikom

količinom dima" taj razmak mora biti toliki da veiičina sektora koji formiraju dimne zavese ne bude

većj od 600 m2. Dimne zavese se izrađuju od negorivog materijala (lim, azbestne ploče, gipsane

ploče i sl.), moraju dobro da zaptivaju na stropu i onemoguće prodor dima iz jednog u drugi dimni

sektor.

Slika 18. Šematski prikaz dimne zavese za sprečavanje širenja dima

Najvažnija komponenta sistema je elektromehanički pokretač (Aktuator) koji se koristi za otvaranje

dimnog odvoda, žaluzine ili rešetke.

4.2. Sistem s ventilacionim kanalima

Vrući dim, podiže se uzgonom od automobila zahvaćenog požarom do plafona garaže,

krećeš uz plafon u svim smerovima stvarajući stabilan sloj dima pod plafonom. Bez ventilacije, ovaj

se sloj povećava i približava podu, sve dok potpuno ne popuni prostor garaže. Sistemom

ventilacionih kanala osiguravamo 50% odsisane količine vazduha pri plafonu i 50% pri podu

parking prostora. U ranim fazama požara samo distributivni elementi pri plafonu biće efikasni u

odvođenju dima i stoga sistem može biti samo 50% delotvoran čak i kad se odnos ventilacije pojača

na 10 izmena vazduha na sat. Do trenutka kad distributivni elementi pripodu postanu efikasni cela

garažaće biti puna dima (slika 19).

28

odsisni ventilatori

Slika 19. Kontrola dima-kanalski sistem ventilacije

Veličina garaže ne utiče na količinu dima proizvedenu požarom.

Masa dima koju proizvede automobil zahvaćen požarom izračunava se jednostavnom formulom:

M = 0.19PI 3/2 kg/s

Gde su:

• M = količina proizvedenog dima.

• P = obim vozila

• I = visina dimnog sloja iznad poda.

Nakon izračuna količine proizvedenog dima, može se izračunati i potreban broj izmena

vazduha. Ventilacioni sistem dimenzionisan na 10 izmena vazduha na sat, omogućiti će odsis

dovoljne količine dima iz graže veličine otprilike 3000 m2.

Samo garaža od približno 3000 m2 biće dovoljno ventilisane za odsis nastalog dima. U

garažama manjim od 3000 m2, dim će se nakupljati. Za garaže veće od 3000 m2 sistem je prevelik i

preskup, obzirom na energetsku i ekonomsku neefikasnost.

4.3. Sistemi sa mlaznim potisnim ventilatorima

29

svež vazduh

5 izmena na sat pri plafonu

5 izmena na sat pri podu

samo 50% distributivnih elemeneataodsisava pri plafonu – 5 izmena na sat

Zamenom sistema ventilacionih kanala sa sistemom mlaznih potisnih ventilatora

ostvarilismo 100% efikasnost odsisa, što znači da nam za odsis iste količine proizvedenog dima

treba upola manja količina odsisanog vazduha (slika 20.)

Slika 20. Upravljanje dimom uz pomoć mlaznih potisnih ventilatora

Odvođenje dima korišćenjem sistema sa kanalima, može se samo smatrati "sistemom za

odstranjenje dima", a ne "sistemom za upravljanje dimom". Upravljanje dimom ne može se postići

korišćenjem sistema sa ventilacionim kanalima.

Mlazni potisni sistem zasnovan samo na odnosu izmene vazduha biće takođe samo "sistem

za odstranjenje dima". Korišćenje mlaznog potisnog sistema samo u svrhu odstranjivanja dima, daje

bolje rezultate od bilo kojeg odsisnog sistema uopšte.

Međutim, uz ispravan budžet i ispravno odabrane odsisne ventilatore, vrlo lako se može

koristiti kao "sistem za upravljanje dimom". Sistemi za upravljanje dimom omogućavaju efikasnije

kretanje dima prema mestu odsisa, osiguravajući pritom puteve za izlaz i pristup vatrogascima.

4.4. Brzine vazduha

Nadzor nad kretanjem dima može se postići kontrolom brzine vazduha unutar garaže. Ako

kao primer uzmemo parking od 3.200 m2 (80 m dužine i 40 m širine). Za sistem "odvođenja dima

"trebat će 10 izmena vazduha / u sat vremena, a to zahteva odsis vazduha od 26 m3 / s.

Međutim za "upravljanje dimom" potreban je drugačiji odnos odsisa. U 3 m visokoj garaži,

kompaktan sloj dima biće visine 1,2 m, ostavljajući samo 1,8 m prostora bez dima. Potrebna brzina

vazduha za "upravljanje dimom" zavisi o širini garaže ili o širini oblaka dima vertikalno na smer

protoka vazduha. Tabela 2 detaljno prikazuje rezultate brzine vazduha na različitim širinama dimnih

zona.

30

odsisni ventilatori10 izmena vazduha 100% odsis dima pri plafonu

10 izmena vazduha

svež vazduh

mlazni potisni

Tabela 2. Upravljanje brzinom vazduha u različitim širinama dimnih zona

Širina zone dima

(m)

Kontrolisana brzina

(m/s)

10 2,80

20 1,40

30 0,95

50 0,57

S mlaznim potisnim ventilatorima ovaj se vazduh kreće gotovo ravnomerno kroz garažu, iz

ulaznog dela prema glavnim odsisnim ventilatorima. Sprečeno je nekontrolisano širenje po garaži i

dim je usmeren na odsisne tačke uz minimalno širenje.

Ovakav način ventilacije održava izlaze u slučaju opasnosti čistim od dima, omogučujući

vatrogascima siguran pristup do izvora požara, što nije moguće postići sistemom ventilacije sa

kanalima.

Slika 21. Primer upravljanja dimom

4.5. Tehnike za kontrolu dima u garažama

Tehnike koje se primenjuju zavise o geometriji garaže, stoga je potrebno uzeti u obzir

dimenzije garaže, osobito visinu plafona, broj nivoa i parking mesta, pozicija u odnosu na

prizemlje, način normalne ventilacije i moguću kompatibilnost te mesta odsisnih tačaka.31

Uvacivanje vazduha kroz

Ulazno/izlaznu rampu

Prilikom projektovanja sistema važno je obezbediti beg, posebno u ranim trenutcima požara,

olakšati ulaz vatrogascima i nalaženje izvora požara te izbacivanje dima.

Iako nema sistematske klasifikacije tehnika koje inženjeri koriste za projektovanje ventilacije u

slučaju požara u garažama, većina projekata koristi četiri glavne tehnike ili njihove kombinacije. To

su:

• Prirodna ventilacija pomoću garažnih otvora (ulaza, izlaza, prozora)

• Mehanička ventilacija

• Kontrola dima na osnovu plovnosti

• Impulsni ventilacioni sistem

4.5.1. Prirodna ventilacija pomoću garažnih otvora

Ovo je više konfiguracija nego tehnika. Koristi se u garažama koje se nalaze u visokim

zgradama. Spoljni zidovi ostaju otvoreni te je time omogućen odvod gasova sagorevanja kao i dima

i toplote prilikom požara.

Ova vrsta ventilacije zavisi o snazi i smeru vetra. Nedostatak je nemogućnost zaštite evakuacijskog

izlaza od dima. Ovakva konfiguracija, kao nijedan drugi sistem, pruža dobru toplotnu disipaciju

zgrade.

4.5.2. Mehanička ventilacija

Ova se tehnika dosta često primenjuje u praksi. Normalno se kombinuje sa dnevnom

ventilacijom. Karakteristike ovakve ventilacije su:

- Mehanički unos i distribucija svežeg vazduha kroz kanale

- Kanalisanje vazduha kroz garažu

- Skupljanje ustajalog vazduha (ili dima) i mehaničko uklanjanje

Preporučuje se primenjivati tehniku mehaničke ventilacije u podzemnim garažama koja

imaju kompleksnu geometriju.

Neke od najčešćih grešaka u ovom tipu ventilacije su; nedovoljan protok, loš položaj odsisa

vazduha i izduvnih gasova, greške u idejnom projektu, loše održavanje.

Što se tiče lokacije odsisa vazduha i izduvnih gasova, kao što je pre navedeno, glavni

problemi su u geometriji same građevine.

Loše mesto može biti ispravljeno sa većom i složenijom ventilacijom iako se ponekad može postići

suprotan efekat.

32

Složene situacije se javljaju i ako je garaža povezana s drugim podzemnim sistemima koji

mogu biti npr.(trgovački centri). U takvim slučajevima bitno je da se u potpunosti odvoji sistem

kontrole dima od dnevne ventilacije. Što se tiče lošeg održavanja, održavanje dnevne ventilacije je

često nedovoljno, sa začepljenim filterima i bučnim ventilatorima.

Slika 22. Mehanička ventilacija

4.5.3. Kontrola dima na osnovu plovnosti

Ova se tehnika primenjuje u garažama koja imaju visinu višu od 5 metara kao i dovoljno

visoke i široke ulaze / izlaze.

Tehnika se temelji na tome da se odredi što potpomaže funkcionalno pražnjenje sistema kao npr;

nepomične barijere, pokretne barijere, vrata i na kraju ventilacija i kanali koji su određeni za

izbacivanje dima. Budući da je ovo klasična tehnika, ne zahteva previše resursa za rad.

4.5.4. Impulsni Ventilacioni sistemi

Ova tehnika poznata pod nazivom IVS (Impulse Ventilation Sistem) se koristi za garaže

koje su površinom velike i nalaze se pod zemljom, sa niskim plafonima i pravilnom geometrijom.

Ideja za ovu tehniku je paralelna uzdužna ventilacija tunela.

33

Potrebno je upotrebom mlaznih ventilatora obezbediti protok vazduha po horizontali garaže

do odsisnih tačaka radi potrebne izmene vazduha odnosno eliminacije izduvnih gasova, tj i u

slučaju požara izbacivanje dima.

Na slici 23. sistem za otkrivanje mora aktivirati ventilaciju garaže gde je došlo do požara, odsisne

ventilatore te otvore za odvod dima. Takođe se mora aktivirati dimoodvodna klapna na delu koji je

zahvaćen požarom.

Slika 23. Impulsni ventilacioni sistemi

Varijaciju ove tehnike prikazuje slika 24. Ulazna rampa služi kao dovod svežeg vazduha te

kao evakuacijski put. U ovom slučaju dovod vazduha je prirodan i velike je površine.

Ovu varijantu preporučuju stručnjaci u slučaju požara u podzemnoj garaži koji objašnjavaju

da je instinktivna reakcija ljudi prilikom požara i dima ići na mesto gde je automobil ušao jer znaju

da je taj prolaz otvoren.

Slika 24. Kombinacija ulaza u zgradu i impulsnog ventilacionog sistema

34

4.6. Primena vatrootpornih ventilatora u garažama

Zakonska regulativa za ventilaciju garaža, u većini zemalja, propisuje upotrebu

vatrootpornih ventilatora. U nekim zemljama ta regulativa propisuje vatrootpornost 300°C 1 sat, a

nova Evropska norma EN12101-3, 300°C 2 sata. Ponekad se projektuje sistem ventilacije samo za

odsis izduvnih gasova iz garaža, bez zahteva za odvođenje dima.

4.6.1. Konstrukcija lopatice impelera

Pored svih zahteva koje moraju zadovoljiti, vatrootporni ventilatori imaju potpuno

simetrične lopatice impelera. Takva specijalna konstrukcija omogućava dvostranu funkciju

odvođenja dima bez smanjenja tehničkih karakteristika u obrnutom (reverzibilnom) smeru.

Omogućeno je odvođenje dima prema najbližem mestu odsisa (ventilator koji služi za snabdevanje

svežeg vazduha u svakodnevnom radu postaje odsisni ventilator u slučaju odvođenja dima), što

celokupan sistem ventilacije čini sigurnijim i efikasnijim.

Slika 25. Lopatica impelera

Postoje proizvođači koji nude reverzibilne sisteme, ali oni obično koriste lopatice impelera

izrađene od standardnih profila koje izgube više od 40% potiska kad rade u obrnutom smeru.

4.6.2. Potpuno reverzibilni mlazni potisni sistem

Specijalna konstrukcija potpuno simetričnih lopatica radnih kola omogućila je revoluciju u

ventilaciji garaža. Potpuno simetrične lopatice impelera ugrađene na dobavne i odsisne ventilatore

kao i na mlazne potisne ventilatore omogućuju potpuno reverzibilni sistem ventilacije. Garaža se

projektuje tako da ima i dobavne i odsisne ventilatore (umesto samo odsisnih ventilatora). Pošto

35

glavni ventilatori kao i mlazni potisni ventilatori mogu raditi u oba smera (glavnom i obrnutom),

omogućen je odsis preko najbližih dobavnih-odsisnih tačaka.

Razmotrimo primer:

Slika 26. Prikazuje garažu podeljenu u dve zone nadzora dima. Zavisno od mesta gde izbije požar,

nadzorni sistem odrediće u kom smeru će raditi ventilatori. Ako je požar izbio u zoni 2, ubacivanje

svežeg vazduha ide s leve strane i odsisava se ventilatorima sa desne strane. Mlazni potisni sistemi

prate kretanje vazduha kako bi osigurali kretanje dima prema odsisnim tačaka i tako osigurali da u

ostalom delu garaže nema prisustva dima.

Slika 26. Prvi primer

Ako se vatra pojavi u zoni 1, svi ventilatori mjenjaju smer duvanja, odnosno odsisni postaju

potisni, a potisni odsisni. Visoke tehničke karakteristike osigurane specijalnom konstrukcijom

lopatica radnih kola omogućuju ovom sistemu 100% odsis u oba smera.

36

Slika 27. Drugi primer

5. DETEKTORI POŽARA

Detektor (javljač) je osnovni gradivni element svakog sistema za prikpljanje podataka koji

pripada klasi merno-informacionih sistema.

37

Detektor (javljač) se u principu sastoji od 3 osnovne celine:

Senzornog dela koji reaguje na promenu parametara koji se prate u okruženju,

Pretvaračkog dela koji podatak od senzora transformiše u električnu veličinu (ako podatak

nije električnog porekla),

Dela za kondicioniranje signala koji obavlja pojačanje, filtriranje i podešavanje nivoa

(normalizaciju) signala dobijenog od senzora.

Detektor požara (javljač) je deo sistema za automatsko otkrivanje požara koji neprekidno ili

u određenim vremenskim razmacima prati odgovarajuće fizičke i/ili hemijske promene koje

omogućavaju otkrivanje požara u prostoru koji je pod kontrolom.

Detektore (javljače) požara je moguće klasifikovati na različite načine i prema različitim

kriterijumima. Osnovna podela javljača sa gledišta sistema za dojavu požara je prema načinu

aktiviranja na:

Ručne javljače – javljače požara koje čovek aktivira,

Automatske detektore (javljače) – javljače požara koji se automatski aktiviraju u skladu sa

promenom parametara pojave koja se prati.

Automatski javljači požara su podeljeni prema principu rada na:

Termičke javljače, koji reaguju na povećanje temperature,

Dimne javljače, koji reaguju na proizvode sagorevanja i/ili čestice i koji mogu biti:

o Jonizacioni javljači, koji reaguju na proizvode sagorevanja koji utiču na promenu

jonizujuće struje u radioaktivnoj komori javljača;

o Optički javljači, koji reaguju na proizvode sagorevanja koji dovode do apsorpcije ili

raspršivanja svetlosti u infracrvenom, vidljivom i/ili ultraljubičastom opsegu

eletromagnetnog spektra;

Javljače gasa, koji reaguju na proizvode sagorevanja i/ili na proizvode razlaganja usled

toplote,

Javljače plamene, koji reaguju na emitovano zračenje iz plamena.

38

Slika 28. Vrste i podela javljača požara

5.1. Detektori dima

Detektori dima, namenjeni su otkrivanju dima kao jednog od najprepoznatljivijih fenomena

požara. Mada nazvani detektorima dima, svi savremeni detektori ovoga tipa s obzirom na principe

na kojima rade predstavljaju, u stvari, detektore aerosola, jer oni detektuju sve raspršene čestice -

aerosole prisutne u vazduhu od kojih je dim samo jedan od mogućih. Dim je suspenzija tečnih i/ili

čvrstih čestica u gasnoj sredini a nastaje kao proizvod sagorevanja, ali on nije jedini aerosol koji se

može pojaviti u okolini detektora.

Ovo je razlog za jedan od najvećih nedostataka detektora dima, tj. jedan od najvažnijih

uzroka lažnih alarma, koji su najveći problem savremenih detekcionih sistema. Naime, činjenica da

je ,,detektor dima" u stvarnosti detektor aerosola od kojih je samo jedan od potencijalnih dim,

ukazuje da su detekton ,,dima" osetljivi, više ili manje i na druge aerosoli; dakle, i na lažne alarme

uzrokovane emisijom aerosola koji nisu dim, ali za detektore imaju slične manifestacije.

Dim praktično nikad nije sastavljen od čestica jedne vrste već je spektar dima veoma širok, kako po

veličini, tako i po vrsti, a isto tako i po boji.

39

Na slici 29. je prikazana osetljivost konvencionalnih javljača dima u odnosu na tipove

požara TF1-TF5. Prikaz se odnosi na izlazni signal jonizacionog i optičkog detektora dima u

zavisnosti od veličine čestia dima, pri čemu se podrazumeva da je dim konstantne gustine.

Slika 29. Osetljivost tačkastih javljača dima u odnosu na požare TF1-TF5

Osetljivost tačkastog javljača dima zavisi od veličine čestica dima. Jonizacioni javljači dima

su pogodniji za detekciju dimova koji sadrže manje, “nevidljive”, čestice, optički bolje detektuju

dimove koje čine veće, “vidljive”, čestice.

Dominacija dela spektra uslovljava da se dim naziva “vidljivim” ili “nevidljivim”, “svetlim"

ili “tamnim” a ove osobine najvećeg dela čestica od ogromnog su značaja za pouzdanost i brzinu

detekcije dima, odnosno požara. Pod “vidljivim” česticama podrazumevaju se one koje su optički

“aktivne”, odnosno one čija veličina nije manja od talasne dužine vidljive svetlosti, što ih čini

uočljivim ljudskom oku. Optički aktivne mogu biti i čestice čija veličina odgovara talasnoj dužini

svetlosti kojom se detektuje dim, kada se radi o optičkim detektorima dima koji rade na principu

raspršene ili reflektovane svetlosti i o kojima ce biti reči u nastavku.

Tačkasti detektori dima su jonizacioni detekton dima ili detektori sa radio-aktivnim izvorom

i optički detektori dima koji mogu funkcionisati na principu direktne svetlosti (optički detektori sa

direktnom svetlošću) ili na principu raspršene svetlosti (detektori sa raspršenom svetlošću).

40

5.1.1. Jonizacioni detektori dima

Javljači sa jonizacionom komorom detektuju sitne čestice dima koje su nevidljive golim

okom. Jonizacioni javljači su veoma pogodni u slučajevima ”čiste” vatre, bez velikog prisustva

dima, ali su manje osetljivi od optičkih na veće čestice, tj u slučajevima prisustva gustih dimova i

kada vatra tinja. Ta činjenica je uslovila veliku primenu jonizacionih javljača jer su za njihovo

aktiviranje dovoljne i neznatne količine dima.

Jonizacioni javljači dima su javljači sa radioaktivnim elementom koji se sastoje iz dve

electrode udaljene oko 1 cm i izvora alfa zračenja.

Osetljivost : Ovaj detektor osetljiv je na sve požare kod kojih se očekuje razvoj dima. Reaguje na

vidljive i nevidljive čestice dima, a boja čestica ne utiče na osetljivost detektora. Manje je osetljiv

na krupnije čestice dima koje se razvijaju pri pirolitičkom sagorevanju, odnosno tinjanju nekih

materijala, međutim, i za takve požare ima prihvatljivu osetljivost. Nije osetljiv na požare alkohola

kod kojih se ne pojavljuje dim, ali se gorenje alkohola, bez prisustva drugih materijala retko

očekuje. Može se reći da je dovoljno osetljiv na većinu realnih požara i predstavlja osnovni detektor

u značajnom broju savremenih sistema detekcije požara.

Lažni alarmi: Osetljiv je na sve aerosole koji se pojavljuju u njegovoj okolini, pa mu je upotreba

ograničena u svim prostorima gde se očekuje njihova značajna emisija. Manje je osetljiv na

duvanski dim od optičkog detektora dima obzirom na činjenicu da je taj dim svetao i vidljiv, upravo

onakav na kakav su optički detektori dima posebno osetljivi. Osetljiv je na značajna strujanja

vazduha i opasnost od lažnog alarma postoji već pri strujanju vazduha brzine iznad lm/s, a gotovo

svi detektori idu u alarmno stanje pri strujanju vazduha brzine 5-10m/s. Osetljivost na strujanje

vazduha mu može ograničiti upotrebu u određenim prostorima, kao što su kanali posebno oni koji

su pod nagibom, u kojima brzine strujanja vazduha mogu biti velike usled efekta dimnjaka. Ovo mu

je nedostatak u poređenju sa optičkim detektorima dima.

Osetljivost na zaprljanje : Zaprljanje detektora povećava njegovu osetljivost i vodi ga najčešće u

stanje alarma. Potrebni periodi između čišćenja detektora zavise od lokalnih uslova i karakteristika

konkretnog detektora i kreću se od nekoliko godina za čiste ambijente do nekoliko meseci za veoma

zaprašene prostore.

41

Slika 30. Jonizacioni detektori dima

5.1.2. Optički detektori dima

Rad optičkih javljača dima je baziran na korišćenju odnosa veličine čestice dima i talasne dužine

svetlosti koja pada na dim. Promene osobine sredine kao posledice prisustva dima mogu se otkriti

na dva načina:

Na osnovu inteziteta prelamanja svetlosti – princip refleksije i;

Na osnovu slabljenja protoka svetlosti – princip apsorpcije.

Osetljivost : Ovaj detektor posebno je osetljiv na požare koji emituju teže, optički aktivne čestice

dima svetle boje. Neosetljiv je na optički pasivne sitne, nevidljive čestice dima, odnosno čestice

koje su znatno manje od talasne dužine emitovane svetlosti. Nedovoljno je osetljiv i na tamne (crne)

čestice dima, zbog apsorpcije svetlosti na tamnim površinama, odnosno nedovoljne refleksije

svetlosti na česticama dima. Detektor je generalno vrlo osetljiv na tinjajuće požare, ali manje

osetljiv na mnoge otvorene požare.

Lažni alarmi: Osetljiv je na emisiju aerosola težih čestica. Osetljiv je na duvanski dim više od

jonizacionih detektora dima. Neosetljiv je na strujanje vazduha, što mu daje prednost za zaštitu

prostora u kojima se očekuju značajna strujanja vazduha u odnosu na jonizacioni detektor.

Osetljivost na zaprljanje: Zaprljanost detektora može da vodi ka lažnom alarmu zbog refleksije

svetlosti na česticama koje su nataložene na zidove komore. Sa druge strane ulazak prašine u

komoru i zaprljanje izvora i/ili prijemnika može detektor da odvede u potpunu blokadu.

42

Slika 31. Optički javljači dima

5.1.3. Linijski detektori dima (Beam)

Linijski detektori dima “bim” rad baziraju na sličnom principu kao i tačkasti javljači dima sa

apsorpcijom, tj. na merenju slabljenja svetlosti koje se javlja kao posledica prisustva dima. Sastoje

se iz predajnog i prijemnog (mernog) dela.

Osetljivot : Osetljivi su na vidljive čestice dima. Boja čestica dima nije praktično značajna za

osetljivost detektora, čak su detektori osetljivi i na tamne čestice, jer rade na principu direktne

svetlosti za razliku od optičkih tačkastih detektora dima. Neke vrste detektora su osetljive i na

turbulentno kretanje vazduha, dakle i za požare sa značajnim razvojem toplote, bez dima (alkohol).

Njihova osetljivost i princip rada dozvoljavaju montažu na mnogo većim visinama u odnosu na

tačkaste detektore dima.

Lažni alarmi: Detektor nije imun na lažne alarme od velikih količina prašine ili vodene pare.

Detektor je osetljiv na opskuracije svetlosnog snopa koje mogu biti izazvane fizičkim preprekama

koje nisu dim. Uspele izvedbe imaju kompenzaciju naglih obskuracija, koje zasigurno ne mogu biti

posledica pojave dima, nego im je uzrok zaklanjanje, na primer, nekom ljudskom aktivnošću,

preletom ptica itd. Takve alarme ovakav detektor kvalitetne konstrukcije odbacuje, odnosno reaguje

samo na zaklanjanje koje traje izvesno podešeno vreme.

Osetljivost na zaprljanje: Linijski detektor dima sa svetlosnim snopom po pravilu je manje

osetljiv na zaprljanje od tačkastih detektora jer ima kompenzaciju praga alarma koja prag alarma

drži na konstantnom odstojanju od signala mirnog stanja, sve do nivoa kada je optika detektora

43

toliko zaprljana da je ugrožena njegova osetljivost i da je neophodno čišćenje, o čemu detektor daje

informaciju centralnoj jedinici.

Slika 32. Linijski “beam” detektor dima

6. NAJNOVIJA GENERACIJA SISTEMA ZA DETEKCIJU (CO) U JAVNIM GARAŽAMA – QUADEL

Prema zvanično dostupnim podacima, ugljen-monoksid je vodeći uzrok smrti izazvanih

akcidentnim trovanjem širom sveta. Zato ne čudi što su nadležna zakonodavna tela mnogih zemalja

uključujući i našu, prepoznavši ovaj gas kao „tihog ubicu“, za rizične prostore kao što su javne

garaže uvela obavezu primene sistema za njegovu automatsku detekciju, signalizaciju i upravljanje

sistemima za ventilaciju.

Slika 33. Prikaz podzemne garaže

Poslednjih godina razvijen, u ovom momentu tehnološko najnapredniji, analogno-adresibilni

sistem za detekciju ugljen-monoksida, posebno prilagođen za primenu u javnim garažama.

Baziran na detektorima tipa QCO-TGS, dugog veka eksploatacije (više od 7 godina) i

izuzetno male potrošnje (nekoliko stotina mikroAmpera), sistem u svim aspektima iskazuje

superiornost i svojim performansama nudi rešenja za suštinske probleme prisutne u ovoj oblasti -

44

zamenu do sada instaliranih višežilnih kablova velikog poprečnog preseka jednoparičnim

signalnim, kao i izvora rezervnih napajanja velikog kapaciteta znatno manjim. Osim instalacije

(troškovi opreme i kabliranja), ekonomska opravdanost njegove primene se iskazuje i u domenu

održavanja, produženim vekom eksploatacije i veoma jednostavnom rekalibracijom na licu mesta,

uz primenu savremene digitalne tehnologije i prenosnih, baterijski napajanih programatora.

Slika 34. Detektori dima sa centralom

Centralni uređaji sistema za detekciju ugljen-monoksida su centrale tipa ALPHA

1100 ili ALPHA 2100 kapaciteta do 2 odnosno 32 signalne linije (petlje) koje, na osnovu prethodno

isprogramiranih konfiguracionih parametara, prikupljaju podatke od detektora i nakon komparacije

merenih vrednosti sa unapred zadatim pragovima vrše iniciranje odgovarajuće alarmne signalizacije

i reakcije sistema (upravljanje sistemima za ventilaciju i sl.). Sistemski protokol QPA razvijen u

Quadel-u, u osnovi digitalni i sa višestrukom zaštitom od greški usled elektromagnetnih uticaja,

omogućava prenos punih informacija o merenim veličinama (koncentracije ugljen-monoksida) na

nivou svakog individualnog detektora i izvršnih komandi na nivou adresnih ulazno-izlaznih

elementa.

Sa signalnim linijama kapaciteta do 127 detektora ili adresna modula za aktiviranje

ventilacije i signalizacije, sistem nudi unapređene performanse uz znatnu redukciju troškova

instalacije i eksploatacije, u opsegu primene od malih pa do veoma kompleksnih objekata.

Integracija Quadel-ovih sistema za detekciju ugljen-monoksida u sisteme za dojavu požara je

potpuna - moguće ih je povezati na istu centralu ali sa izdvojenim adresnim linijama.

6.1. Sistemi za detekciju otrovnih i eksplozivnih gasova

45

Sistemi za detekciju otrovnih i eksplozivnih gasova koriste se sve više u industriji, javnim

garažama ali i u domaćinstvima radi sprečavanja nekontrolisanog mešanja otrovnih ili eksplozivno-

zapaljivih gasova sa vazduhom što predstavlja veliku opasnost za ljude i imovinu. U zavisnosti od

namjene prostora detektori i oprema mogu biti u klasičnoj izradi, a takođe i u protiveksplozivnoj

(Ex) zaštiti.

U zavisnosti od veličine i namjene objekta razlikujemo kolektivne i adresabilne sisteme za detekciju

i dojavu otrovnih i eksplozivnih gasova.

Kolektivni sistemi za detekciju gasa

Kolektivni sistemi za detekciju gasa su i dalje veoma popularni. Predstavljaju idealno

rešenje za manje objekte i imaju provjeren kvalitet. Najčešće se koriste za manje javne garaže u

stambeno poslovnim objektima i kotlovnice, kao i u domaćinstvima.

Adresabilni sistemi za detekciju gasa  

Adresabilni sistemi za detekciju gasa pružaju najmoderniju i najbolju zaštitu za objekte svih

veličina. Osim olakšanog testiranja ovi sistemi se odlikuju velikom fleksibilnošću i visokom

preciznošću detekcije. Moguće je stalno pratiti porast koncentracije gasa za pojedine detektore i

obaveštavanje (zvučno i svetlosno) prisutih o povećanju nedozvoljene koncentracije gasova. 

Na osnovu analize nivoa koncentracije gasa, centrala daje signal automatici za sisteme odimljavanja

i protivpožarnih klapni. Na ovaj način se postiže maksimalna bezbednost prisutnih ljudi i imovine u

objektu

Slika 35. Adresibilni sistemi

46

Oslobađanje otrovnih gasova, nedostatak kiseonika, kao i prisutnosti zapaljivih gasova i

para može se pratiti sistemima za detekciju gasa. Bitno je naglasiti kako je mala koncentracija

toksičnih gasova štetna za ljudsko zdravlje, dok kombinacija eksplozivno zapaljivih gasova sa

vazduhoma može dovesti do značajnih posledica za ljude i okolinu

Kod pojedinih objekata kao što su podzemne garaže, toplane i gasne podstanice važno je

osigurati rad istih fiksnim sistemima za otkrivanje gasa. Kada se otkrije u ranoj fazi, alarmi i

procedure za upravljanje bitni su u primeni same zaštite osoba i opreme u objektu. Postoje razne

vrste detektora gasova obzirom na vrstu gasa kojoj su namenjeni.

Ugljen monoksid je nevidljiv, bezmirisni i bezbojni gas koji nastaje nezavršenim

sagorevanjem benzina, drveta, ugljena, prirodnog gasa, propana, nafte i metana te ne može biti

detektovan bez korištenja sistema detekcije.

Slika 36. Detektor ugljen-monoksida

47

ZAKLJUČAK

Zbog nedostatka prostora za parkiranje i sve većeg broja privatnih autmobila podzemne

garaze su postale prioritetan oblik parking prostora današnjice. Izgradnja podzemnih garaža

regulisana je Pravilnikom o tehničkim normativima za sisteme za ventilaciju ili klimatizaciju ("Sl.

list SFRJ", br. 38/89) koji između ostalog definise uslove vezane za zaštitu od požara ali i uslove

koji definišu neophodan kvalitet vazduha. Sistemi ventilacije u garažama predstavljaju jednu od

važnijih karika u sistemu zaštite od požara i obezbeđivanja neophodnog kvaliteta vazduha.

Ventilacija ima cilj da stanje vazduha u određenoj prostoriji, a obzirom na temperaturu, vlažnost,

strujanje i ĉistoću, održi u okviru određenih granica. Zahtevi koji se u tom smislu postavljaju su

različiti i zavise od vrste prostorije, odnosno od tehnološkog procesa u prostoriji.

Garaže su visoko rizične požarno ugrožene prostore samim tim što su objekti koji mogu

služiti za skladištenje materijala, takođe su i snabdevene motorima sa unutrašnjim sagorevanjem.

Uzroci požara u ovim objektima su uglavnom posledice neispravnosti vozila ili eventualnih radova

na vozilima. Zbog prisustva lakozapaljivih materijala na vozilima (plastika, tekstil, guma) i

lakozapaljivih tečnosti, kao pogonskog goriva za prevozna sredstva, eventualni požari u podzemnim

garažama se brzo šire, a postoji opasnost i od eventualnih eksplozija. Postojanje sistema koji će se

baviti dojavom požara, detekcijom štetnih gasova, odimljavanje, i snabdevanjem prostora

kvalitetnim zadovoljavajućim vazduhom omogućava lakše i sigurnije korišćenje i sprečava nastanak

velikih šteta.

LITERATURA

48

1. Blagojević M. Alarmni sistemi. Fakultet zaštite na radu, Niš: 2011.

2. Todorović M. Sistemi ventilacije i klimatizacije. U Energetska efikasnost sistema grejanja i

klimatizacije. Mašinski fakultet, Beograd: 1993; 145-170.

3. Miljković B. Tehnička preporuka za zaštitu od požara stambenih, poslovnih i javnih zgrada.

Savezni zavod za standardizaciju, Beograd: 2002.

4. Jagnjić I. Sustav zaštite od požara u garažama - Ventilacija u garažama. Klima oprema info.

2011; 21: 6-8.

5. Pravilnik o tehničkim normativima za sisteme za ventilaciju i klimatizaciju. (Sl. list SFRJ,

br. 38/89)

6. Pravilnik o tehničkim zahtevima za zaštitu garaža za putničke automobile od požara i

eksplozija. ("Sl. list SCG", br. 31/2005)

7. Stabilni sistemi - Instalacije, sistemi i uređaji za odvođenje dima i toplote. Dostupno na:

http://www.almaks.rs

8. Car Park Ventilation Using Thrust Fan Systems. Available from:

http://www.flaktwoods.com

9. Ventilacija garaža uz korišćenje Jet Thrust Sustava - Usporedba sustava ventilacije s

kanalima i sustava s mlaznim potisnim ventilatorima. Dostupno na:

http://www.flaktwoods.com

49