www.hrvatska-povijest.tk   

BOŽIDAR RUČEVIĆ 

PODRIJETLO  HRVATA  

 POVIJESNO I GENETSKO GLEDIŠTE  

C r t i c a  

o d   i s k o n a   d o  VII.  s t o l j e ć a   

   

ZAGREB 2002 

/ R U K O P I S / 

    Domagoju, Zrinku i Vedranu - da izbjegnu  zaboravu iskone svog naroda hrvatskog!  

   (Tata) 

     Tuđe poštuj, svoje čuvaj i budi ponosan što si Hrvat!  

   (Hrvatska izreka) 

     Sve za Hrvatsku, Hrvatsku  nizašto!  

   (Franjo Tuđman) 

 Hrvatska povijest ne počinje od stoljeća sedmog! 

    (Ivan Biondić)

 

          Moramo stvari učiniti što jednostavnijim, ali ne jednostavnijim od toga!

      (Albert Einstein)

    

ZA OBITELJ, ROD I  PRIJATELJE ! 

XI   MMII  

S a d r ž a j 

                                                                                      Stranica

Gesla2

   Sadržaj 3

   Predgovor 4

   Uvod 5

   Povijesno gledište podrijetla Hrvata     6

   Iskon i razvitak hrvatskog jezika i pisma  12

   Genetsko gledište podrijetla Hrvata 14

   Pogovor 16

   Izvori 18

   Karte, slike, crteži   19

   O autoru 20

   Naputak 21

   Svršetak teme     22

   Zagorska 23

 (Godina sa strjelicom u lijevo ← obilježava doba prije Krista, a bez strjelice doba poslije Krista!)

 P r e d g o v o r

Ova povijesna  c r t i c a  pisana je s namjerom najbržeg, najsažetijeg i najjasnijeg izvješćivanja čitatelja o podrijetlu Hrvata, a upućujući ga samo u temeljna znanja. U tom pristupu skoro sve rečenice ovog povijesnog sažetka mogu postati otvarajuće i proširavajuće teme za nova znanja o iskonu Hrvata.

Takva želja čitatelja je provediva i omogućena upućujući ga u izvorima na širi popis imena mnogih povjesničara i ljudi od struke, koji su o svemu puno pisali, pišu ili će pisati!?Ovaj pogled na podrijetlo Hrvata opširnije piše o onom dijelu hrvatskog naroda čiji je trag danas jedva genetski zabilježen, ali je zabilježen i zbog kojega i jesmo to što sada jesmo! Svojom snagom i ugledom su se tijekom seoba i doseljenja na današnji domovinski prostor pronositelji i donositelji imena hrvatskog stopili s puno plemena i osobito s vjerojatno većinskim narodom ilirskim, čiji su preci pristigli u Srednju Europu prije više od dvadeset tisućljeća, (usput se prisjetimo vidovitosti i procjena  Ljudevita Gaja, u njegovo vrijeme bez genetskih saznanja, u stvaranju i razmišljanju zemlje Ilira u današnjoj domovini Hrvata) u hrvatsko narodno biće.Najveća poteškoća ovog pisanja je stalna nužnost sažimanja tisućstraničnih izvora iz knjižnica i pismohrana, te knjiga, rukopisa, članaka i ljetopisa u malostraničnu skupnost  jednog povijesnog sažetka o podrijetlu našeg roda hrvatskog do stoljeća sedmog.Dakle, ova crtica o podrijetlu Hrvata - bez izdavačkih pretenzija i širena jedino predajom u rodu i među prijateljima te svagdje gdje žive Hrvati i s nekim tek manjim autorskim zaključivanjima - je svakako dobar i jasan naputak na korektne i brojne izvore, i to, različitih opcija, koje mogu uputiti uži krug čitatelja u šira znanja o naslovljenoj temi i/ili u razvitak dobrih spoznaja za toliko nužna hrvatska lobiranja.  Samo to i ništa više i ništa manje!    U Zagrebu, 22. studenog 2002.    Autor       U v o d Tijekom Starog vijeka je u prostoru današnje južne Rusije, istočne Ukrajine i Zakavkazja zaiskrila i hrvatska narodonosna žiža, i to, najvjerojatnije pod kraj ← I. st. i dolaska pra-Hrvata u to područje. Smjerove dolaska pra-Hrvata, bliskoistočnokurdistanski i/ili bliskoistočnoperzijskoafganistanski, opisuje više autora. Preci Slavena kao naroda indoeuropskog podrijetla i govora  od ←2.000. g.  do ←I. st. vjerojatno brojnije obitavaju najprije na području između Volge, Urala i Kaspijskog  jezera, a na prijelazu u Kristova tisućljeća značajnije se okupljaju i u dijelu područja uz Blatno jezero. U prvotnom prostoru je moguće pretpostaviti i stvaranje prvobitnih pra-etničkih, te svakako i pra-hrvatskih obrambenih okupljanja i plemenskih iskona. U to vrijeme sjevernije, i to, od Skandinavije do Urala uz Barentsovo more i dotičući Baltik, kao najveća susjedna skupina naroda borave preci Ugrofinaca, čiji je iskon u Sibiru. Pretpostavljena mogućnost ondašnjeg miješanja pra-Hrvata i pra-Ugrofinaca u danas poznatom iščitavanju humanih genoma nije dokazana, a određena sličnost, vjerojatno, izvire iz puno kasnijeg kontakta tada susjednih stanovnika u Srednjoj Europi. Međutim nikako se ne smije zanemariti mogući utjecaj - i to, i/ili huritskih silnica (> ← I. tisućljeća do oko ← I. stoljeća) s prostora istočne Turske, Bliskog Istoka i Mezopotamije, a dotičući i prostor Egipta i/ili skitskih silnica (od ← 700 g. do oko ← 100 g.) ili još puno ranije od toga njihovih predaka stepskih jahača s prostora od Dnjestra do Aralskog jezera, pa sve do Bajkala i/ili nešto kasnijih gotskih silnica (od I. do V. st.) s prostora od Crnog do Egejskog mora i njihovih predaka - na paljenje prvotne iskre pra-hrvatske plemenske i narodnosne organiziranosti. Vrela indoeuropljana treba tražiti u neolitičkoj kulturi, ←10.000 - ←4.000 g., a na području juga i zapada Azije i/ili južno-ruskih stepa. U eneolitičkoj kulturi, ←4.000 - ←2.000 g., izradom bakrenog oružja počinje širenje indoeuropljana u velikim pomacima prema zapadu, jugozapadu i jugu, dok dio stanovništva ostaje ili se u to doba sasvim malo odmiče od prostora

svog iskona. U genomu Hrvata je najutjecajniji udio haplotipa EU7 (44,8%) koji upućuje na drevnu pra-hrvatsku autohtonost, dok je, unatoč  nekim hrvatsko-slavenskim stapanjima, slavenski haplotip EU19 (29,3%) u njemu zabilježen bitno manje, a najmanje je pak označen EU4 (6,9%) i EU9 (5,2%) koji oba označuju donositelje imena hrvatskog, te njegova ugleda i dobre organiziranosti kroz povijesno dokazljive postojbine od iskona do prostora sadašnje Hrvatske.    U kasnijem dobu je vjerojatno na tom području iz obrambenih razloga i pod pritiskom azijskih Huna, kao u pravom grotlu, započelo okupljanje ljudi u obrambene zajednice i stvaranje razlikovnih rodova i plemena. Pritisak hunskih osvajača sa sjeveroistoka je skoro jedno tisućljeće utjecao na europska međuplemenska i narodnosna stapanja, seljenja i naseljavanja novih i sigurnijih postojbina. Taj proces je trajao od ←III. st. pa do sredine V. st. ili točnije do smrti Atile, jer tada oko 455. g. Huni nestaju s europske povijesne scene. Tako su i drevni Hrvati u Starom vijeku u svoju povjesnicu upisali dokazljiva naseljavanja  krozp r v u  između Dona i Dnjestra,  d r u g u  Bijelu Hrvatsku od Visle do Labe sa Zakarpaćem, te  t r e ć u  Kneževinu Hrvatsku, kasniju Kraljevinu Hrvatsku, na današnjim prostorima, a stvarni smjer većinskog dolaska u prvu od njih vjerojatno će u budućim vremenima bolje objasniti genetika nego povijest.     P o v i j e s n o  g l e d i š t e  p o d r i j e t l a  H r v a t a P r v o  s t a p a nj e  i  pretvaranje  indoeuropskih (pra-slavenskih, huritskih, harauvatiških)silnica  u  pra-hrvatske  iskone  vjerojatno  se  zbiva na u uvodu opisanom prostoru u ←I. st.U sredini sasvim desnog početka izvrsne karte o seobama Hrvata naznačen je sjeveroistočni i jugoistočni smjer dolaska na područje od Dona preko Dnjepra i Buga do Dnjestra. 

 Dodirna  točka  oba  smjera  je  na  području  Dona  i  Azovskog mora pretpostavljena oznaka prostora   d r u g o g    s t a p a nj a   u  I. st. poslije Krista, i to, manjih pra-hrvatskih rodova i plemena u neku snažniju hrvatsku organiziranost. Kao dokaz tomu su pronađeni grobovi s prvi put na europskom prostoru zapisanim imenima Hrvat-Horovathos u III. st. u Tanaisu na utoku Dona u Azovsko more. Ovaj prostor je sve do Visle u II. st. bio naseljen Antima i Sarmatima (Alanima) plemenima iranskog podrijetla čije je stanovništvo bilo asimilirano, te su  tijekom  II. do IV. stoljeća  bili  označavani  kao ponarođeni  srodnici Hrvata, a koji potom i nestaju s europske  povijesne pozornice. To bi se moglo označiti kao  t r e ć e  značajnije  s t a p a nj e  sada već hrvatskih silnica s Antima i Sarmatima u hrvatski narod. Neki autori objašnjavaju na iranski jezično mogući način pretvaranje Sarmat u Harvat/Hrvat, ali bez upute o izvoru. I dva kasnija bizantska povjesnika Prokopije i Jordanes, koji je podrijetlom Got, kažu i zapisuju da u kraju od Dnjepra do Visle žive Anti čiji su srodnici Hrvati. Baš ta veza i stapanje Anta u hrvatsko narodno biće je i navela neke autore da začnu teoriju o Hrvatima  kao  narodu  koji nisu pretežito slavenskog nego i iranskog podrijetla. Na perzijske iskone upućuje i mala korijenska sličnost nekih riječi u oba jezika. U nekih autora je pretpostavljena i mogućnost dolaska dijela stanovništva na prostor današnje Hrvatske, i to, iz smjera Perzija-Grčka-Gotska-Hrvatska, a u vrijeme perzijskog kralja Darija I. oko ←500. g. i  po njemu pokorenih Grka, pa zatim Gota, čije je zaostalo ljudstvo 1000 godina kasnije možda također djelomično stopljeno u hrvatsko narodno biće. Procjena mogućeg doseljenja pra-Hrvata iz bliskoistočno-mediteranskog i/ili bliskoistočno-zakavkasko-zakarpatskog smjera je > 80% naprama < 20% u korist sjevernog pravca. O izvoru imena Hrvat od Konstantina VII Porfirogeneta (907 - 955) do današnjih dana ima dvadesetak različitih tumačenja. Puno autora upućuje na stare toponime u: Poljskoj, Češkoj, Štajerskoj, Ukrajini, Sloveniji, Atici i na Kreti, te od Izraela do Afganistana. Prema autoru Evgenu Paščenko etnikum Hrvati je sudjelovao u simbiozi s predslavenskim narodima, a povezujući ukrajinske i hrvatske drevne sveze pronalazi čitav niz zajedništva razvrstanog u mitološkim, pisanim, jezičnim i antropološkim izvorima, te krznu kune kao novcu. Vjerojatno je najstariji i najtočniji izvor hrvatskog imena iz oko ←1000-te g. i stare bliskoistočne zemlje Ghore i/ili iz Hauravatiša.      Ne treba obezvrjeđivati Porfirogenetove zapise o Hrvatima u "De administrando imperio" u X. st., jer iako je knjigu namijenio sinu kao naputak o vladanju carstvom, u njoj sigurno nije izmišljao o Hrvatima radi Hrvata, nego je pisao koristeći   t a d a  dostupne podatke.  Novije postavke o počelu Hrvata i kretanju naroda Hurita i/ili pra-Hrvata od svršetka II. tisućljeća do I. stoljeća prije Krista dobro su začete i u knjizi “Otvoreni pečati”. U Biblijskom atlasu na području Bliskog Istoka u tadašnjoj zemlji Hura i Ghore ima puno toponima i etnonima s hrvatskom osnovom: Horbat, Horvat i Harbat, a pronađeni su i arheološki  nalazi ravnih kapa na ljudskim likovima s kamenih reljefa i na ženskim figuricama (slične su i na starinama iz Egipta), i to, istovrsnih s onima koje se i danas nose u Lici i na Konavlima, te crteži i figurice muškaraca s ravnim zatiljkom kasnije u nas nazvanim dinaridom. U području od Egipta preko Kanaana do Mezopotamije ima puno izvora o kretanjima, upadima i ratovanjima ostalih naroda s Huritima, a najbogatije arheološko nalazište je oko kanaanske tvrđave Megido kod Nazareta. Na zemljovidu je prikazana rasprostranjenost vjerojatno hrvatskih toponima i hidronima, te kretanje pra-Hrvata u I. tisućljeću prije Krista od zemlje Ghore (Hure, Kanaana) preko Perzije, a dio i preko Kurdistana, do dolaska na područje Kaspijskog jezera, te daljnji pomaci na zapad i jug Europe.

  

      

  

Hrvati nakon više od dvostoljetnog zadržavanja između Dona i Dnjestra u svojoj prvoj povijesno utvrđenoj postojbini, a pod ponovnim i ustrajnim hunskim pritiskom, kreću dalje na zapad u sada već snažnijem plemenskom savezu, i to, u stvaranje svoje još poznatije postojbine - Bijele Hrvatske. Kao što su za prvu postojbinu dokaz drevni zapisi i grobovi s imenom Hrvat, tako i o novoj govore mnogi toponimi i svakako najizravniji Bijela Hrvatska, koji i danas postoji. I sam Sveti otac papa Vojtila je prilikom boravka u Hrvatskoj rekao da je i On po majci podrijetlom Bijeli Hrvat. Dakle, Hrvati i veća skupina manjih slavenskih i drugih plemena od sredine IV. do potkraj VI. stoljeća borave na razmeđi rijeka Labe, Odre i Visle s centrom oko današnjeg Krakova u Zakarpaću. To je prostor  č e t v r t o g   s t a p a nj a  u tada već postojeći hrvatski narod s dijelom manjih slavenskih i baltskih zajednica.  U daljnjem kovitlacu seoba krajem VI. st. kreću s tog područja prema Jadranu, a oko 625. g. na poziv

cara Heraklija vjerojatno dijelom sudjeluju i u oslobađanju Carigrada od avarske opsade. Neki povjesnici pretpostavljaju da je Heraklije tako govorio prihvaćajući činjenicu da su mu Hrvati prodrli kroz  zapadne granice carstva. U borbi protiv Avara, ali i zajedno s njima, ruše rimske utvrde u Noriku, Panoniji, Iliriku i Daciji, a tada i konačno obračunaju s Avarima. Germani se približuju Noriku kao rimski saveznici, a Hrvati u posjed svojih današnjih krajeva dolaze kao osvajači.  Pod gotskim trgovcem Samom (623-658) započinje u centru Srednje Europe stvaranje slavenskog plemenskog saveza od kojeg tek poslije njegove smrti počinje razvitak samostalnih slavenskih plemena i začeci njihovih naroda, pa i kroz kasniju Koceljevu kneževinu (869-874) oko Blatnog jezera i sjeverniju Moravsku, a koje su pod kraj IX. st. djelimično raspršili nadolazeći Ugri.   U bitno ranijem vremenu od toga Hrvati u razdoblju od 585. do 610. godine već stižu pod svojim vođama i/ili s drevnim, možda mitskim, knezom Zoranom i njegovom djecom - petero braće i dvije sestre: Klukas-Kluk, Lobeles-Lobel, Kosences-Kosijenac, Muhlos-Muhlo i Hrobatos-Hrvat, te Tugom i Bugom iz Bijele Hrvatske na današnje prostore, i to, prolazom između istočnih Alpa i Blatnog jezera u Panonsku nizinu, te dolinama rijeka Bosne, Vrbasa i Kupe do Jadranskog mora.  Takovo učinkovitije i brže kretanje Hrvata od drugih naroda u vrijeme seoba, i to, u prvim stoljećima poslije Krista - najvjerojatnije leži u tome što su Hrvati vrlo rano usvojili stremen, te si olakšali kretanje, kao i stabilnost u jahanju i nošenju oružja. Da je stremen u Hrvata značajna vrijednost i velika dragocjenost vidi se i iz njegove ukrašenosti u nalazištima starih grobišta u kojima su pokapani hrvatski velikodostojnici, a pronalažen je čak i u dječjim grobovima.          U slijedećem stoljeću u Panonskoj Hrvatskoj su apsolutno većinska, ali i mala i raznolika slavenska plemena, zbog kojih je područje i nazvano Slavonija - Sclavinia, stopljena s relativno većinskim i dobro organiziranim Hrvatima u jedan narod. Uz potonju međuslavensku asimilaciju u Slavoniji - u hrvatski narod ulaze i zatečeni ostaci plemena i naroda ilirskog i rimljanskog iskona, a što se može označiti  p e t i m i konačnim s t a p a nj e m  u povjesnici Hrvata. U bitkama s Bugarima za prevlast na dijelu Dunava, završnim razbijanjem Avara, možda i uz franačku pomoć, i kasnijim zaustavljanjem na Dravi u IX. st. nadolazećih Ugra - Hrvati već u ranom Srednjem vijeku čvrsto omeđuju svoj današnji životni prostor. Neki izvori bilježe i smjer dijela doseljenja prema Grčkoj i Carigradu, ali se tamo ne održaše.  Hrvati su dolaskom na područje na kojem i danas žive zaposjeli veliku i prostranu zemlju kojoj su bili međaši: na jugu rijeka Bojana oko Skadra, na sjeveru rijeka Drava i Dunav od utoka Drave do utoka Save, na zapadu istarske gore i rijeka Raša, te Jadransko more od Raše do Bojane. Dakle u prvom valu doseljenja to su bila sva područja Crne Gore, zapadni dio Bosne, Hercegovina do blizu Novog Pazara, istočni dio Kranjske, istočna Istra, te Slavonija, Lika i Primorje. Od VII. stoljeća pa do današnjih dana je taj prostor, zbog premale brojnosti naroda, položaja uz more i osvajačkih susjedskih apetita, bilo teško stalno i cjelovito održati.    Na crkvenoj karti ukupnog Ilirika prije dolaska Hrvata jasno je vidljiva veličina prvotno zaposjednutog prostora. Radi boljeg snalaženja u kartu su unijeti neki hrvatski toponimi i ucrtane granice sadašnje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U predtursko doba u Bosni su i narod i vladari bili hrvatske narodne krvi. Današnji hrvatski

zemljopisni oblik je bitna posljedica otomanskog osvajačkog pohoda u drugoj polovici XV. st., te simbolizira snagu hrvatskog otpora i opravdava naziv "antemurale christianitatis" u značenju predziđe kršćanstva, koji je za Hrvatsku od XVI. st. uporabljen u više navrata.    

    Arheološki nalazi potvrđuju da su pridošli Hrvati  na Jadran u početku spaljivali svoje pokojnike što nijedna sljedba onog vremena nije dopuštala, a što može biti još jedan mali kotačić u dokaznici većinskog jugoistočnog smjera dolaska u prvu sasvim dokazljivu postojbinu kod Dona i Dnjepra.    Autorski dvojac Biondić-Lovrić poredbom znanstvene i ideološke hrvatske etnogeneze pokušava na zanimljiv način - uporabom povijesno-arheoloških, antropološko-genetskih i kulturološko-filozofskih spoznaja - dokazati neslavenski iskon Hrvata i južnih Slavena, te

pritom upućuju na najvjerojatnije perzijsko hrvatsko počelo.  Pri sagledavanju podrijetla Hrvata ne treba zanemariti niti utjecaj vučedolske kulture, postojeće na u karti vidljivom području od ←3000. do ←2200. godine, na hrvatski životni prostor, jer i danas uporabno i običajno postoje neki folklorni, graditeljski i heraldički tragovi ugrađeni  u  svakodnevni  bitak    hrvatskog naroda, kao na primjer i izvorište hrvatskog grba.  

   

Stari vijek prestaje propašću  Zapadnog rimskog carstva  476. g. i za  neke  europske  države započinje Srednji vijek. Objektivno rečeno on za Hrvate počinje tek u VII. st. kada prestaju sve hrvatske seobe i stapanja - i kada se nazire put prema državnosti. U Hrvata proces pripadnosti zapadno europskom krugu je započeo sredinom VII. st. kada papa Ivan IV., rodom iz Dalmacije, šalje opata Martina da pokrštava Hrvate, a završava tek nakon dva stoljeća u vrijeme pape Ivana VIII. kada knez Branimir (879 - 892) diplomatskim umijećem i 07. lipnja 879. g. potvrđujućim papinskim pismom ishodi europski priznatu državnost Kneževine Hrvatske.  Krsnim  listom  hrvatske  države - s upisanim imenom vladara  kao  d u x   c h r o a t o r u m  -  može se smatrati i nešto ranija Trpimirova darovnica splitskom biskupu Petru od 04. ožujka 852. g.  

  I s k o n  i  r a z v i t a k  h r v a t s k o g   j e z i k a  i  p i s m a   Današnji hrvatski jezični izraz razvio se iz  govora sjevernih doseljenika, pridošlih između Alpa i Balatona, donoseći u sebi i osnove pra-hrvatskog jezika čiji je vjerojatni iskon s istočnih obala Kaspijskog jezera i/ili Zakavkazja, te možda čak i iz Kanaana, i to, raniji od ←V. st., kojim su pridošlice u VI. i VII. st. preslojile starosjedilačko stanovništvo u rimskim provincijama: Panoniji, Dalmaciji i Istri. Pra-hrvatski govor donio je u sebi i neke iranske korijene iz II. do IV. stoljeća u doba asimilacije Anta i/ili ranije, prema novijim teorijama, iz Perzije ili zemlje Huaravatiš. U rimskim provincijama su se od starine govorili indoevropski jezici, koji najvjerojatnije potječu od Dalmata, Japoda, Veneta, Liburna i Histra, a obično se obuhvaćaju ilirskim imenom, i ako se o njima premalo zna.  Indoeuropski jezici se mogu svrstati u puno grana: indoiranska, anadolska, tračkoilirska, helenska, romanska, keltska, germanska i baltskoslavenska, gdje u južnu skupinu spada: staroslavenski ili bolje rečeno starohrvatski, te naravno i hrvatski jezik. Iz aramejskog pisma od ←VIII. st. razvilo se nebrojeno puno pisama i u Aziji i u Europi, pa tako i hrvatska glagoljica. Drevni Feničani, postoje od ← 3000. g. u Kanaanu i kroz višemilenijsku burnu povijest oko ←64. g. potpadnu pod Rim, kao narod trgovaca i pomoraca su aramejsko pismo pojednostavili i kao takovo proširili po Mediteranu. Od njega su u određenom dobu nastale izvedenice: grčko pismo, glagoljica, ćirilica i latinica, a što su solunska braća Ćiril i Metod u IX. st., pronositelji dijela pismenosti ili tek donositelji pisanih knjiga u naše krajeve, vjerojatno dobro poznavali. Neki povjesnici, kao i pisac ovih redaka, osporavaju značaj solunske braće u donositeljstvu pismenosti u Hrvata, jer su pra-Hrvati imali i raniju višestoljetnu povijesnu mogućnost direktnog kontakta s Kanaanom. To se svakako može prihvatiti, jer se nazire skoro sasvim jasno povijesno saznanje u liku pra-našijenca Sv. Jeronima (340 – 420 g.) kao autora glagoljice što su hrvatski glagoljaši u obrani narodnog jezika koristili i u XIII. stoljeću!    U hrvatskom jeziku ima i keltskih odnosno vlaških tragova. U IV. i V. st. na prijelazu Antike u Srednji vijek prostor rimskih provincija bio je snažno romaniziran. To je također utjecalo na hrvatski jezični i osobito gramatički izraz. Iz turskog jezika su rane posuđenice - ban i župan, iako je vjerojatnije podrijetlo iz avarskog bajan i latinskog iuppanus. Na području Bijele Hrvatske od IV. do VI. st. neki autori potvrđuju utjecaj jezika starih Balta iz Litve na slavenske govore. Utjecaj drevnog naroda Hurita i/ili Iranohrvata, mogućih pra-Hrvata i svakako donositelja hrvatskog imena, dokazivan je usporedbom starog aramejskog pisma i glagoljice, a rezultat je njihova velika sličnost. Trajnije oblikovanje  hrvatski jezik doživljava  tek  dva  stoljeća  nakon  doseljenja u vremenu kneza Branimira,  i to,  sređivanjem crkvenih knjiga i snažnim razvitkom glagoljaštva.  

 Danas se podrijetlo hrvatskog jezika istražuje komparativnim historijskim tragovima  i sadašnjim sličnostima sa slavenskim i inim jezicima. U svemu tome je najzanimljivije da svi ti utjecaji nisu razvodnili bit hrvatskog jezika, jer se kroz povijest stanovništvo puno plemena i naroda s njim stapalo i jezikom i kao narod. To vjerojatno ukazuje na dobru moć razumljivosti i razgovornosti pra-hrvatskog jezika, ali i na snažniju organiziranost Hrvata od svojih susjeda kroz povijest.

 Najveća pogreška koju čine hrvatski lingvisti je da temeljem sličnosti jezika tvrde o isključivom slavenskom podrijetlu Hrvata - zanemarujući obilje standardnih povijesnih i genetskih vrela koji takvu tvrdnju opovrgavaju. Pred naše jezikoslovce se postavlja i pitanje, pogotovo ako u istragu uključe Krizinove «zlatne karike hrvatskog lanca», koji je drevni jezik stariji:  pra-hrvatski ili pra-slavenski!?      

   Gens una sumus! - Svi smo mi jedan rod!        G e n e t s k o   g l e d i š t e   p o d r i j e t l a   H r v a t a Posljednje stoljeće drugog tisućljeća uključilo je sasvim nove znanstvene metode u ispitivanja o podrijetlu europskih naroda, a koje su uvrštene i u ovu temu o iskonu Hrvata. U okvirima medicinske, kemijske i biološke znanosti iznjedrila su se dobra antropološka i genetska saznanja omogućujući bolju usporedbu današnjih humanih rasa s pronađenim ljudskim tragovima, i to, osobito onima iz mlađeg paleolitika, koji se smatraju bitnim prototipom u stvaranju modernog europskog čovjeka. Antropološka ispitivanja tada označenih slavenskih naroda, pa tako i Hrvata, jasno svjedoče o pomiješanosti različitih ljudskih tipova: istočnoeuropskih, nordijskih, sredozemnih i kromanjonskih. Konačne odgovore o podrijetlu naroda može dati samo genetika uz interdisciplinarni znanstveni pristup.   Pojavom i razvitkom molekulske biologije razvila se molekulska genetika, koja proučava strukturu nasljedne tvari (gena) i njihovo djelovanje na molekulskoj razini. U najnovije vrijeme je molekulska genetika omogućila otkrivanje ljudskog genoma. Ta zapravo čovjekova genetska slika se u haploidnom kromosomskom sustavu jedne stanične jezgre kao cjelina prenosi s roditelja na potomstvo. Haploidni ili polovičan broj kromosoma iz zrelih spolnih stanica nakon spajanja muškog i ženskog dijela ponovno postaje diploidan ili normalan i po obliku i po broju kromosoma. (Haploidni: muški je 22 + Y, a ženski 22 + X; diploidni: muški je 44 + XY, a ženski 44 + XX. Ostali kromosomi su iz somatskih stanica.) U 2000-toj godini objavljeno je zanimljivo istraživanje skupine autora, koje se i dalje nastavlja, a ovdje je prikazano tablicom i sažetim komentarom. Velika je hrvatska sreća što je koautor i suradnik u tom značajnom istraživanju i naš znanstvenik dr. sc. Dragan Primorac. U svakom slučaju treba reći da učestalost nekih haplotipova daje, s jedne strane, različitost u dokazivanju iskona naroda, dok njihova opća sličnost, s druge strane, ukazuje i na to da su svi i Hrvati i drugi ljudi na Svijetu samo Božja stvorenja! Sva genetska istraživanja ljudskog podrijetla snažno upućuju na postojanje pra-roditeljskog para, a što je u suglasju s biblijskom tvrdnjom o Adamu i Evi,  kao i o potomstvu  nakon  potopa i Noe! 

  

  Dosadašnjim genetskim istraživanjem hrvatskih praiskona može se zaključiti da u genomu Hrvata upečatljivo prevladava haplotip EU7, kojeg je možda i najbolje naznačiti hrvatskom oznakom. Sasvim pojednostavljeno rečeno na taj iskon ukazuje 44,8 %-tni udio haplotipa EU7, a usporedbe sa značajnijim udjelima u Nijemaca i Nizozemaca, te posebno zanimljivog udjela u narodu Saami (Laponci)  i drugih - trebaju razjasniti najnovija istraživanja.  Ta otkrića upućuju na moguća križanja i/ili genske mutacije, koje se mogu označiti kao «mjera» za nered u nasljeđivanju (usporedivo s entropija kao mjera za «nered» u energiji), u davnom ljudskom kretanju prema jugu  u  ledenom  dobu i djelomičnom povratku na sjever  poslije njega. Tijekom milijun-godišnjeg trajanja KVARTAR se obilježava i kao doba pojave čovjeka!   Na slavenski iskon ukazuje 29,3 %-tni udio haplotipa EU19 u genomu Hrvata, koji je usporediv s EU19 od 56,4 % u Poljaka, 54 % u Ukrajinaca, 47 % u Rusa, 35 % u Makedonaca i 26,7 % u Čeha, te svega 16 % u Srba. (U Srba je najznačajniji udio haplotipa EU9, altajsko-anatolsko-turski, od 49 %, koji je u njih zaostao tijekom 500-godišnjeg križanja s Osmanlijama.)   U genomu Hrvata svakako je vrijedno zabilježiti i 10,3 %-tni udio haplotipa EU18, koji ukazuje na udjel kromanjonskog iskona, a osobito je visoko izražen u Baska 88,9 %, Katalonaca 79,2 %, Nizozemaca 70,4 %, Francuza 52,2 % i Nijemaca 50 %. Udio mediteransko-bliskoistočnih haplotipova EU4 sa 6,9 % i EU9 sa 5,2 %, vjerojatno, potvrđuje zajedništvo s drevnim donositeljima hrvatskog imena iz zemlje Ghore u razdoblju od ←I. tisućljeća do I. stoljeća našeg doba.

 Sve u svemu, genetska slika u Hrvata ne daje sasvim za pravo onim autorima,  koji  tvrde  da  su  Hrvati  narod  slavenskog  jezika i  izrazito neslavenskog  podrijetla!?  No, unatoč svemu ipak je  najsnažnije izražena autohtonost pra-Hrvata, a ne slavenstvo i sve više je upitno čiji prajezik je iskonski, te u svezi s tim  nije li i EU 19 izvorno pra-hrvatski!?      P o g o v o r    Brojna stapanja zabilježena u povjesnici pra-Hrvata i Hrvata, kao većinskih i/ili relativno većinskih stanovnika, u hrvatski i govor i narod - s manjim i/ili većim dijelovima rodova, plemena i naroda: Hurita, Slavena, Anta, Sarmata,  Balta i na određeni način Ugra, te sa zastalim narodima na današnjim hrvatskim prostorima: Avarima, Ilirima, Rimljanima, Hunima, Grcima i ranije Vučedolcima i Gotima, a kasnije Tatarima - ukazuje kroz Antiku na dobru hrvatsku narodnosnu i govornu čvrstinu i organiziranost, koja je u Srednjem i Novom vijeku nažalost nestala! Kontinuitet narodnog imena, koji među slavenskim narodima (ako u tu skupinu Hrvate, osim jezikom, koji je možda i svima po njima nametnut, uopće možemo ubrojati) od kasnog Starog vijeka zadržavaju samo: Hrvati, Česi, Poljaci i Rusi, također potvrđuje drevno podrijetlo i više-milenijsku opstojnost Hrvata. U opisima  h r v a t s k i h   i s k o n a  za preporučiti je pisanje pra-Hrvat ili Hrvat i pra-hrvatski ili hrvatski jezik, jer Slaveni i slavenski jezici ne postoje u jednini ni kao narod ni kao pismo, a ishodišta jezika su im, tako i onako, ista ili slična. Da je ovaj prijedlog opravdan vidi se već i u naslovnici nove knjige Stjepana Damjanovića "Slovo iskona: Staroslavenska/starohrvatska čitanka" gdje su jezici označeni istoznačno! Za nadati se je da ćemo u buduće imati samo «starohrvatske čitanke» i sl.! Dug je put od iskona do vremena kada je hrvatska povjesnica mogla svoj bitak od počela i tijekom Srednjeg i Novog vijeka slobodno i opisivati i istraživati. Nakon Domovinskog rata Hrvatska je slobodna i konačna i s 56.538 km2 veća od: Bosne i Hercegovine (51.129), Slovačke (49.036), Estonije (45.215), Danske (43.093), Nizozemske (41.473), Švicarske (41.293), Moldavije (33.700), Albanije (28.748), Makedonije (25.713) i Slovenije (20.256), te nekih bitno manjih europskih država: Cipra, Malte, Luksemburga, San Marina, Andore i Monaka. Da su Hrvati živjeli u miroljubivijem susjedstvu Hrvatska bi danas bila jedna od najvećih država Europe!? Istočni slavenski susjedi Hrvata do X. st. odvijali su svoj politički život i razvitak unutar šireg plemenskog saveza iz kojeg je nastao srpski narod, iako tamošnji povjesničari tvrde da se prvi trag njihovog imena javlja 681. g. u nazivu maloazijskog grada - Gordoservon. Pretpostavljena je istina da ipak treba njihov iskon tražiti tek u plemenu Rašćana, a crnogorski pak u plemenu Dukljana. Dokaz tome je i to da potkraj IX. st. pristigli Ugri svoje jugoistočne susjede ne nazivaju Serbi nego Raszi, pa tako kao Raci sve do danas. Sličnost srpskog i crnogorskog jezika s hrvatskim jezikom služi nekim autorima kao argument da su Rašćani i Dukljani zapravo u iskonu izdvojena hrvatska plemena!?! Posebna je zanimljivost da prostore Hrvatske, Bosne i Hercegovine do sredine XIX. stoljeća Srbi naseljavaju u zanemarivom broju, jer pridošli Vlasi u osvajačkom vojnom savezu s Turcima, koje su, usput rečeno, u Starovlahu jedva dočekali, jer bijahu čak i po propisima Dušanova zakonika jako proganjani etnikum, te su na porobljenim prostorima kao slugani sačinjavali po zlu poznate osmanlijske martološke

čete. Na svim poslijeturskim austrijskim popisima stanovništva bilježeni su kao etnički Vlasi, te tek kada srpska pravoslavna crkva 1879. g. dobiva autokefalnost i na nagovor njihovih svećenika se posrbljuju. Od tada i/ili u nešto ranijem vremenu, pa i danas, srpska pravoslavna crkva se snažno angažira na velikosrpskom programu, koji je nažalost u prošlom stoljeću donio i još pridonosi svim narodima Balkana i južnog dijela Srednje Europe puno ratova, stradanja i zla.  Zapadni slavenski susjedi Hrvata su dugo označavani prema latinskim zapisima, i to, još od VI. st. sa samo općim imenom za slavenska plemena: Sclavi i Sclavini, a prvo izdvojeno narodno ime pojavljuje se tek pod kraj IX. st. kao Karantanci, koje bi vjerojatno i danas bilo najispravniji naziv za Slovence.  Prevladavanje hrvatskog haplotipa EU7 u današnjih Bošnjaka ne ostavlja nikakvu dvojbu kojem etnikumu od predosmanskih vremena pripadaju. U jednih, drugih i trećih na njihovim današnjim prostorima se formiranje narodnog bića i imena zbiva tek poslije X. stoljeća i nema nikakvih historijskih vrela koja bi argumentirala da su drevni Hrvati na svom povijesnom kretanju od iskona do današnje domovine ukrižali putove sa sadašnjim susjedima, te se o tome i nije ovdje moglo pisati. Za Hrvate bi, nažalost, bilo puno bolje da i u mnogo kasnijim vremenima nisu s njima ukrižali putove! U branjenju izvora o velikoj dokazljivosti drevnih iskona o Hrvatima još od prvog tisućljeća prije Krista, kakva se teško pronalazi u drugih naroda, ne smije se dopustiti da se u ime neke lažne objektivnosti i tolerantnosti zamagljuju uvjerljive istine iz hrvatske povjesnice!  Najvjerojatnija je - već ovdje ranije napisana, istovremenost i/ili tek parstoljetna razdjelnost dolaska Hrvata iz prairanskih i/ili prakanaanskih prostora i sjevernim i južnim smjerom, u odnosu > 80 % naprama < 20 % u korist sjevernog smjera - i sigurno i najtočnija postavka, koja u ničemu ne narušava današnje skoro apsolutne genetičke spoznaje o hrvatskom podrijetlu, jer jedno su relativno većinski pra-Hrvati i donositelji narodnog imena, a drugo su zatečeni i  kasnije stopljeni često i apsolutno većinski narodi.       U ovoj tek povijesnoj  c r t i c i  uporabljeni su od mnogih samo okvirni, ali dobro provjereni podaci od najstarijih do najnovijih vrela, i to: drevnih, kulturoloških i zemljopisnih, te antropoloških i genetskih, a sve u pokušaju najjednostavnijeg objašnjenja i dokazivanja podrijetla i opstojnosti Hrvata od iskona do stoljeća VII.   I z v o r i    Franjo Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata,  Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993.  Tomislav Macan, Povijest hrvatskog naroda, Matica Hrvatska, Zagreb 1992.    Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske, Naklada PIP, Zagreb 1994.   Mirko Marković, Slavonija, povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Golden       marketing, Zagreb 2002.  Mirko Marković i Martin Vuković, Monografija u povodu 90. obljetnice zagrebačke Šokadije,

Zagreb 2002. Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb 1975., Knjiga I. Ferdo Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda, Matica Hrvatska, Zagreb 1962. Zvane Črnja, Kulturna historija Hrvatske, Epoha, Zagreb 1964. Konstantin VII. Porfirogenet, (905-952), De administrando imperio. Tadija Smičiklas, Codex diplomaticus Regni Croatie, Dalmatie et Slavonie, Hazu,  Zagreb 1904.  Dominik Mandić, Rasprave iz starije hrvatske povijesti, Rim 1967.  Tihomir Mikulić, Otvoreni pečati, Sv. 1. i Sv. 2., Kapital trade, Zagreb 2002. The Times, Consize Atlas of the Bible, London 1991. Nikola Debelić, Diplomacija hrvatskih narodnih vladara, I. dio, predavanje u Družbi braće hrvatskog zmaja, Zagreb lipnja 2002. Ivo Jurić, Vučedolska šahovnica, predavanje na Šokačkim divanima u Novinarskom domu,         Zagreb veljače 2002. Ivo Jurić, Genetsko porijeklo Hrvata, rukopis pred tiskom, dobrotom djelomično viđen,  Zagreb 2002.  Hrvatski leksikon, Zagreb, I. sv. 1996., II. sv. 1997. Enciklopedija leksikografskog zavoda, JLZ, Zagreb 1966 - 1969. Hrvatska enciklopedija, HLZ, Zagreb 1941 - 1944.  Vrela o iskonu jezika:  Ivan Lucić, Split 1604-1679, (Kroz  enciklopedije)           Radoslav Katičić, Opseg povijesti hrvatskog jezika, Zagreb 1971. i Uz  početke hrvatskih početaka, Split 1993.,  Josip Vončina, Jezično-povijesne rasprave, Zagreb 1978.,       Stjepan Damjanović, Slovo iskona: staroslavenska/starohrvatska čitankaMatica Hrvatska, Zagreb 2002.          Evgen Paščenko, Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine,  Meditor, Zagreb 1999.      

Nenad Moačanin, Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine, Hrvatski institut za povijest, Podružnica Slavonski Brod, 2001.       Franjo Rački, Stručni radovi Hazu (tada Jazu), Zagreb 1880 - 1893. Hrvatski državni arhiv, Neke povijesne crtice od raznih autora tijekom proteklog stoljeća. Ivan Biondić i Andrija-Željko Lovrić, Biogenetika protiv južnoslavenskog rasizma,  KIC-tribina, Zagreb studenog 2002. M. Gimbutas, The Goddesses and Gods of Old Europe, Los Angeles 1996. Ivo Padovan i suradnici, Medicinski leksikon, Leksikografski zavod, Zagreb 1992. Ornela Semino i skupina od 16 koautora, A genetic perspective of human  history in Europe, Science, Vol. 290., Washington, 2000.  V. Kljun, M. Duhovnik, D. Mitrović, Svijet u brojkama, Mozaik knjiga, Zagreb 1999. Ivan Mužić, Hrvati i autohtonost, Dominović, Zagreb 1998. Krizin Stjepan Sakač, Ugovor pape Agatona (oko 679) proti navalnom ratu;       Etnogeneza Hrvata; Rim 1931.  K a r t e,  s l i k e,  c r t e ž i Naslovnica,  Dolazak Hrvata  na Jadran,  slika,  Oton Iveković. Str. 6. Seobe Hrvata,  karta,  Franjo Šanjek. Str. 8. Hrvatski toponimi iz zemlje Ghore, karta; Ženska i  muška figurica, crtež,  Tihomir Mikulić. Str.10. Crkveni Ilirik prije dolaska Hrvata,  karta,  Franjo Šanjek.   Str.11. Ishodište vučedolske kulture, Ivo Jurić.     Str.13. Nastanak glagoljice,  tablica,  Tihomir Mikulić. Str.15. Tablica EU-haplotipova, Časopis Science.

   O  a u t o r u    Božidar Ručević je rođen 4. srpnja 1933. g. u Osijeku, živi u Zagrebu od 1935. g., a podrijetlom je iz Starih Mikanovaca. Pučku školu završava na Knežiji u Zagrebu, gimnaziju u Zagrebu i Virovitici, a diplomira na

Tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Radni vijek proveo je u Tvornici «Kutrilin» Zagreb, kasnije u sklopu Kemijskog kombinata «Chromos», i to, u razdoblju od 1960. g. do 1993. g., a na radnim mjestima: Šef pogona, Viši stručni suradnik u istraživanju, Tehnički direktor i Savjetnik za razvoj. Izvanredni je član Znanstvenog savjeta za naftu od 1979. g. pri HAZU (tada JAZU), objavio je desetak stručnih radova iz kemije površinski-aktivnih spojeva i aditiva za naftnu industriju, te nekoliko putopisa u kamperskom časopisu i zapisa o rodoslovlju, a povremeno piše i članke u novinama. Odlaskom u mirovinu 1993. g. pokreće malu obiteljsku tvrtku, koja i danas radi. Ima spomenicu Domovinskog rata. Hobiji: čitanje, pisanje, putovanja, klasična i tamburaška glazba, te nekada rukomet. Umirovljeničke dane provodi u Zagrebu i na ladanju u Hrvatskom Zagorju.       

  Istina  koja  nije izrečena u pravo  vrijeme gora je od laži! 

    (Turgenjev) N a p u t a k    Treba učiti, znati, učiniti i stvoriti dobra za obitelj i dom, te znanjem lobirati za domovinu! Hrvati za razliku od svojih zapadnih i istočnih susjeda, imaju puno više zanimljivih podataka za svjetsko lobiranje, i to, iz područja: povijesti, kulture, turizma, kulinarstva, te narodne i ine glazbe. I svakako ne mitove i laži,  nego  istine  vrijedne  pažnje i ugode!  Samo  pitanje  svih  pitanja  je:" Z n a j u  l i  H r v a t i  l o b i r a t i  z a  s e b e ? " Svakodnevno se vidi i doživljava što ovakvo pretpostavljeno neznanje i/ili nesnalaženje donosi Hrvatskoj iz bjelosvjetskih metropola, a hrvatska politika umjesto da snuje - bezbrižno sniva i svuda kasni! Zašto i dokada? Stoga je ova povijesna crtica, kao djelić znanja važnih za lobiranje o hrvatskim drevnim iskonima, tek prvi korak za oblikovanje raznolike, ali sažete, najviše s dvadesetstraničnim knjižicama, višejezične biblioteke namijenjene izvješćivanju raznih svjetskih namjernika i turista o Hrvatima i Hrvatskoj. Sažeto će biti i pročitano, a ovaj autor ne mora biti pisac takvog teksta, ali, da se to mora učiniti  m o r a   s e ! Istočni, nažalost, i zapadni i bošnjački susjedi na razne načine dobrano podmeću Hrvatskoj i godinama ju lažno diljem svijeta prikazuju. Često i onda kada nam je u ratnim godinama bilo najteže. Teško im je suzdržati jal i teritorijalne apetite za našom prekrasnom zemljom. To treba stalnom budnošću odmah ispravljati istinom, ali i o njima istinu izreći! Na svršetku je važno još jednom ponoviti načelo Alberta Einsteina: "Moramo stvari učiniti što jednostavnijim, ali ne jednostavnijim od toga!", te zauvijek zapamtiti da za održanje hrvatskog naroda i razvitak hrvatske domovine nije dostatno samo geslo A. G. Matoša: "Dok je srca bit' će i Kroacije!"   U Zagrebu, 22. studenog 2002.     Autor      N a p o m e n a

 Ova povijesna crtica,  "Podrijetlo Hrvata"  autora Božidara Ručević diplomiranog inženjera od

22. studenog 2002.,  je slobodna za  pretisak ili preslike, ali nikako NE i za ispravke - osim ako su usuglašene s autorom.

    S v r š e t a k    t e m e 

    "Svaka šala - pola zbilje!"

   (Hrvatska narodna poslovica) 

  "Što će reći povijest? Povijest će, gospodine, lagati  kao obično."  (B. Shaw)

   "Povijest je najopasniji proizvod što ga je stvorila kemija intelekta."

   (P. A. Valery)  

   "U povijesti se ne smije dokaz prilagođavati željenom cilju!"   (B. Ručević)

    "Hrvatska povijest  ne počinje od stoljeća sedmog!"

    (I. Biondić) H e g e l i j a n s k a   u  š a l i: TEZA: "Čemu toliko težiti  pro-slavenskom iskonu Hrvata?"ANTITEZA: "Čemu toliko težiti pro-iranskom i/ili pro-kanaanskom iskonu Hrvata?"SINTEZA: "Pa - ni jedno ni drugo saznanje nam nije bogzna kaj! Zar ne?"   Stoga, umjesto šale, sinteza mora biti što bliža znanstvenoj istini potkrijepljenoj mnoštvom bitnih podataka, koji objašnjavaju rađanje političkih Hrvata, na prostoru nešto većem od današnjeg domovinskog područja, kao relativno snažne narodne sile u VI. - IX. st. i kasnije, a između tadašnjih europskih velesila Bizanta i Franaka, što u to vrijeme pacificira mogući veliki sukob na razvalinama Rimskog carstva i u tome ne dira u mogući iskon narodnog imena i pisma, te njihove donosioce iz Harauvatiša i/ili iz Kanaana, što, sve od autora Krizina Sakača (1890-1973) do današnjih dana nije nitko osporio. U rukopisu dobrotom djelomično viđenom  uskoro izlazeće knjige "Genetsko podrijetlo Hrvata" - autor prof. dr. Ivan Jurić d o k a z u j e neoborivu genetičko-znanstvenu istinu da su pretci Hrvata došli na područje Srednje Europe još prije 24.000 tisuće godina, te kroz haplotip EU-7, kojeg kao prvi u nas ispravno imenuje hrvatskim, donijeli autohtoni znamen kojim je hrvatski narod i danas većinski genetički označen. Jurićev rukopis se ozbiljno i stručno bavi genetskom povijesti Hrvata, ali odgovara i na puno drugih značajnih pitanja za hrvatsku povijest, koju, iako se mogu pronaći i neke upitne tvrdnje podložne provjeri i debati (na pr. potpuno zanemarivanje seobe Hrvata unatoć valjanim dokazima), u neku ruku stubokom mijenja.     K o n a č n a  p r o s u d b a

 "TREBA OBJEKTIVIRATI I OPTIMIRATI ONA HRVATSKA VRELA O ISKONU HRVATA, KOJA NISU U SUPROTNOSTI S BIOGENEZOM I NEUMOLJIVOM MOLEKULSKOM GENETIKOM, A U TOME SVOJE MJESTO NALAZE I PRASLAVENSTVO (BITNO MANJE) I AUTOHTONO PRAHRVATSTVO (BITNO VIŠE), PA KAKO GOD MI, OVO ILI ONO, HTJELI ILI NE HTJELI?! Svakako treba zapamtiti da hrvatska povijest ne započinje sa stoljećem sedmim - nego se iza tog razdoblja samo jače učvršćuje državotvornost  na današnjem prostoru (Vojnomir i Ljudevit, i drugi, te Višeslav i Borna, i drugi, pa preko Trpimira, Domagoja i Branimira, i drugih, do Tomislava i drugih), i to, čak kao regionalna sila - prvo Kneževina, a potom Kraljevina Hrvatska,  a  iskon   Hrvata:   imenom,   pismom   i   ljudstvom,    pa    bili   oni   korijenom   imena     i    o n i   k o j i   p o s j e d u j u z e m lj u     i/ili   vjerojatnije  zbog  polietničkog  objedinjavanja  kao   hrabri     narod    prema    glagolu     h r v a t i   s e ,    vuče    svoje    korijene od 1000-te godine prije Krista, i to: iz Bliskog Istoka, preko Perzije i/ili Kurdistana, Zakavkazja, Dona, Bijele Hrvatske u Zakarpaću i do današnjih prostora, te, najvažnije, što sve to nije u suprotnosti s treće-milenijskim genetskim saznanjima, kao i s mnogim pisanim i spomeničkim materijalnim dokazima.   Svakako najtočnija standardno povijesna i genetsko povijesna istina o Hrvatima i izvorište autohtonog hrvatskog  haplotipa  EU 7 leži u činjenici da osnovni hrvatski  «genetski materijal»  potječe od   I l i r a,  prema tome  i  od Histra, Liburna, Dalmata, Japoda, Jasa i srodnih im Veneta, te katoličkih V l a h a , i to, onog dijela  koji  je  u  vrijeme  doseljenja  Hrvata  nastavao dijelove prostora  od  Učke  do  Bojane  i  od  Jadrana do  Drave   (ne  od  onih  koji  su  pridošli  s  Turcima  iz  Starovlaha,  jer  to  je  sasvim  druga  priča),  pa  i  V u č e d o l a c a , kao i  G o t a,  a HRVATI pod petero braće i dvije sestre i/ili tome slično, kao potomci iz više stapanja s Huritima, Hauravatima   i  s t e p s k i m  j a h a č i m a  (možda precima Skita), te Antima, Sarmatima i Slavenima su oni koji nam donesoše narodno ime i naučiše jahanju, poljodjelstvu, te jeziku i nekim osnovama pismenosti, a tek jedva ostaviše genetski trag, ali ostaviše. No, da smo to što jesmo – ipak prvenstveno treba njima zahvaliti i snazi koja je pod svoje stopila daleko veću ljudsku brojnost od vlastite! «KARIKE ZLATNOG HRVATSKOG LANCA,  uspostavljene po Krizinu Stjepanu Sakaču, . . . . . . . . . HRVAT - HORVAT-HOROAT-HORUAT-HOROUVAT-HARAUVAT- HARAUVAITI-HARAUVATIŠ (vjerojatno i HURIT), vrijede i u slučaju da je dio hrvatskih predaka krenuo s Jadrana preko Visle, Kaspija i Perzije do Inda ili Kanaana i/ili čak do Egipta, te se otuda ponovno vratio ili odande možda i prvotno došao kao donositelj imena narodnog . . . . . . . . NE GUBE NA POVIJESNOJ VRIJEDNOSTI I NE UMANJUJU GENETSKU ISTINU O 24-MILENIJSKOM PRISUSTVU HRVATSKOG HAPLOTIPA EU 7 U SREDNJOJ EUROPI!!! STOGA JE U OVOJ POVIJESNOJ CRTICI O PODRIJETLU HRVATA DOKAZLJIVA I UTEMELJENA SVAKA REČENICA I MISAO, TE PRIMJERENA NAŠEM DOBU, ALI I, NARAVNO, OGRANIČENA ZNANSTVENIM SAZNANJIMA U NJEMU!» Z a g o r s k a Sasvim na kraju kak moji zadravečko-orehovički Zagorci znaju reći: «Najte mi kaj zameriti!» Imaju oni i druge prave bisere: «Ne razmemo kaj to ljudi imaju proti Hrvatom, a mi smo si z njimi tak dobri?» Zato mi je uz njih, na mojem «Šokačkom gruntovcu» u srcu Hrvatskog Zagorja, uvijek lijepo! 

     Uz pozdrav svakom hrvatskom dobronamjerniku ! 

       Z a g r e b  

XXII  XI  MMII  C r o a t i a

Mogući kontakt:     E-mail: bozidar.rucevic@zg.htnet.hr     10000 Zagreb Leskovarova 13. HRVATSKA   

Nova, djelomično u tekstu istaknuta, pitanja:Čiji je zapravo iskonski osim EU7 i haplotip EU19 !?

Koji je jezik prvotni – da li pra-hrvatski ili pra-slavenski !?Što u  Srednjoj Europi, ali  i  od  Kanaana, Dona, Karpata i Grčke znači toliki  broj  hrvatskih  toponima i  hidronima  i/ili  na primjer  prezimena Horvat, a nezabilježeno u drugih naroda!?