Upload
hoangbao
View
270
Download
2
Embed Size (px)
Citation preview
YIUmEP3HTET QPHE rOPE UNlVERSI1Y OF MONfENEGRO cPMJI030Q>CKlf «)AKYJITET FACULTY OF PHILOSOPHY ,I(aHana EojoBHna 66 Danila Bojovi6a bb II.lj;l.91 P.O. Box 91 81400 HHI<IIl1in 81400 Niksic lllJHa fopa Montenegro
TeL +38240243 921, 243 913, 243 976 Fax: +38240247 109, e-mail: [email protected]
.N"2\0 \ ~8Cjg
Datum lQ.or WI~
UNlVERZITET CRNE GORE - Senatu-
PODGORICA
Vije6e Filozofskog fakulteta na sjednici, odrzanoj 14. 05. 2014. godine, prihvatilo je Izvjestaj 0 podobnosti kandidata i disertabilnosti teme Teorijski aspekti drustvenih promjena savremenog drustva sa stanovista socioIoske analize fenomena drustvenog vremena za doktorsku disertaciju ror Obrada Samardzi6a i ocijenilo da su se stekli uslovi za prihvatanje doktorske disertacije.
Za mentora Vije6e predlaze prof. dr Slobodana Vuki6evi6a.
l Saglasnost na izbor TEME doktorske disertacije i MENTORA Fakultet FILOZOFSKI
UNIVERZITET eRNE GORE SENATU
Kao prilog uz zahtjev za davanje saglasnosti na: 1) predlog teme doktorske disertacije kandidata mr Obrada Samardiica 2) izbor mentora prof. dr Slobodana Vukicevica, dostavljamo sljedeCi
TABELARNI PREGLED PODATAKA
I
1. Kandidat za izradu doktorske disertacije je Samardzic (Drago) Obrad 2. a) Po predtogu, tema doktorske disertacije je Teorijski aspekti drustvenih promjena savremenog drustva sa stanovista socioloske analize fenomena drustvenog vremena
b) naucno podrueje doktorske disertacije: Sociologija. c) za ova naueno podrucje matieni je Filozofski fakultet. d) ovaj fakultet ima prvenstvo u smislu maticnosti za naznaceno nau6no podrucje,
te nije bila potrebe za kor..sultacijom drugog fakulteta. 3. Kandidatje zavrsio Fi1ozofski fakultet, Odsjek za sociologiju 2008. godine, sa srednjom ocjenom 9,47 na osnovnim i 9,87 na specijalistickim studijama.. 4. Postijediplomske studije je zavrsio 2010. godine na Filozofskom falcultetu u Niksicu, Odsjek za sociologiju. 5. Kandidat je magistrirao sa temom magistarskog rada Socioloski aspekti, smisao, znacaj i znacenjc vremena kao drustvenog fenomcna 6. Tema magistarskog rada je iz naucnog podrucja: socioloskih nauka. 7. Kandidatje zaposlen na Filozofskom fakultetu u Niksicu, na radnom mjestu saradnik u nastavi. 8. Kandidatje, u skladu sa /;1. 26 Pravila doktorskih studija propisno obrazlozio ciljeve i
naucne rezultate koji se disertacijom tele postiCi, aktuelnost te problematike, sam naziv disertacije, nauenu disciplinu i dr.
II
9. Na fakultetu su organizovane poslijediplomske studije iz iste naucne oblasti (kojoj pripada tema doktorske disertacije) pod nazivom: Postdiplomske doktorske studije, smjer:
Sociologija.
10. Na osnovu 61ana 27 Pravila doktorskih studija Vijece fakulteta, fonniralo je Komisiju od tri elana iz iste nanene oblasti (clan 27 Pravila) da ocijeni podobnost teme i mentora. Na osuovu izvjestaja Komisije, Vijece je na sjednici odrzanoj 14. 05. 2014. godine, predloziJo prihvatanje teme i mentora.
III
11. Po predlogu, mentor tokom izrade disertacije je prof. dr Slobodan Vukicevic, univerzitetsko zvanje: redovni profesor.
12. Mentor je objavio sljcdece naucne radove* (doktorska disertacija, monografije, studije, univerzitetske udzbenike, znacajnije clanke u medunarodnim i u domacim casopisima) i ima i dlUge znacajnije naucne reference (radove na naucnim skupovima, uvodna predavanja po pozivu ...) iz naucne oblasti iz koje je i prijavljcna tema disertacije: dato u prilogu.
Na osnovu izlozenog, vidi se daje mentor iz naucne oblasti koja se odnosi na problematiku socijalne patologije, kojoj pripada i problematika doktorske disertacijc.
13. Broj magistarskih radova (ne rac.unajuCi ovaj rad) kod kojih je trenutno u funkciji je 3, a doktorskih teza je 3.
NAPOMENA:
Dostavljajuci yam navedene podatke, potvrdujemo da kandidat ispunjava uslove za pripremu doktorske teme i predJazemo da se odobri navedena tema i prihvati mentor, a sve u skladu sa Statutom i Pravilima doktorsklh studija
Prilog: 1. Predlog teme sa obrazloZenjem koje sadrzi: predmet i cilj naucnog rada, osnovne hipoteze i metode Koje ce se primjenj ivati (Izvjestaj KomisUe).
2. Stav Vijeca fakulteta 0 podobnosti teme j mentora. 3. Prepis diplome 0 odbrani magistarskog rada.
U Niksicu, 14.05.2014. god.
* Prezime i ime autura, naziv naucnog rada, mjesto izdavanja, izdavac, godina izdavanja, fonnat, broj strana.
1
Univerzitet Crne Gore
Vijeću Filozofskog fakulteta
Doktorske studije
Datum: 08.05. 2014. god.
Povodom predloga Senata Univerziteta Crne Gore da se prethodni predmetni izvještaj o temi
„Teorijski aspekti društvenih promjena savremenog društva sa stanovišta sociološke analize fenomena
društvenog vremena“, kandidata mr Obrada Samardţića dopuni na način da se jasnije obrazloţi
svrsishodnost teze i konkretizuju hipoteze rada, Komisija za ocjenu podobnosti teme, dostavlja Vam:
IZVJEŠTAJ o sprovedenim polaznim istraživanjima
Podaci i informacije o podnosiocu polaznih istraživanja
Mr Obrad Samardţić je roĎen 12.04. 1975. godine u Bileći (Bosna i Hercegovina). Studij za
sociologiju na Filozofskom fakultetu upisao je školske 2004/05, da bi na istom diplomirao u redovnom
roku 2008. godine na temi »Čovjek i njegova zajednica«. Postdiplomske magistarske studije je upisao
školske 2008/09 i završio u predviĎenom trajanju, da bi 10. 07. 2010. godine magistrirao na tеmi
»Sociološki aspekti, smisao, značaj i značenje vremena kao društvenog fenomena«. Doktorske studije
upisao je 2010. godine i sa prosječnom ocjenom „10“ završio ispitni rok studija. Mr Obrad Samardţić je
tokom zimskog semestra 2012. godine boravio na Sociološkom fakultetu Moskovskog Drţavnog
Univerziteta imena Lomonosov. Od 2010. godine Mr Obrad Samardţić angaţovan je na Filozofskom
fakultetu u Nikšiću u svojstvu saradnika u nastavi na studijskim programima za sociologiju, filozofiju,
psihologiju, pedagogiju i učiteljski studij.
Kandidat je objavio više tekstova u naučnim časopisima i knjigama, meĎu kojima su i oni koji su
neposredno vezani oblast predloţene teme doktorske disertacije:
- Sociološki aspekti vremena u savremenom svijetu, (Sociološka luča II/2, 2008);
- Hrišćansko poimanje vremena i istorije (Sociološka luča III/2, 2009);
- Vrli novi svijet i ideja progresa (Smisao, I/2012 - Matica Srpska);
- Društvena dinamika i porodično vrijeme, u zborniku Demografska kretanja i populacioni
problemi u Crnoj Gori (CANU, 2013). U ovim i drugim radovima kandidat je pokazao visoko poznavanje
tematskog područja koje je predmet doktorske teze.
Informacije o polaznim istraživanjima
Naziv završenog postdiplomskog studijskog programa i godina završetka:
Sociologija, 2010. god.
Naziv studija: Doktorske studije, Sociologija
Naslov rada: Teorijski aspekti društvenih promjena savremenog društva sa
stanovišta sociološke analize fenomena društvenog vremena Fakultet na kome se brane polazna istraživanja: Filozofski fakultet u Nikšiću
Ocjena i odbrana polaznih istraživanja
U skladu sa pravilnikom o doktorskim studijama Univerziteta Crne Gore, 20.08. 2012. godine
odbranio je polazna istraţivanja pred Komisijom.
Mentor: prof. dr Slobodan Vukićević
2
Prvi član: prof. dr Ratko R. Boţović
Drugi član: doc. dr Lidija Vujačić
Tema koju predlaţemo: Teorijski aspekti društvenih promjena savremenog društva sa stanovišta
sociološke analize fenomena društvenog vremena
1. Sadržaj istraživanja
1.1. Obrazloženje i predmet teme
Pitanja koja se tiču socio-kulturne temporalnosti i ritma društvenog ţivota su svakako jedna od
središnjih pitanja i misaonih izazova koji se postavljaju pred savremenu sociološku misao u analizi
društvenih promjena jer su osnovne dimenzije vremena - prošlost, sadašnjost i budućnost duboko
ugraĎene u sve pore kolektivnog ţivota, odnosno kultura kao ţivo biće, kako je isticao O. Špengler, ima
svoju dušu koja se izraţava u promjenama iskustva vremena. Otuda tema doktorske disertacije kandidata
Obrada Samardţića ima veoma značajnu sociološku relevantnost u razvijanju teorijsko-metodološke i
gnoseološke strategije u proučavanju ovog specifičnog domena sociološkog istraţivanja.
Centralna tema doktorske disertacije je proučavanje ubrzanja socio-kulturne dinamike modernog i
postmodernog društva kroz prizmu koncepta društvenog vremena kao konstituensa u analizi sociološke
kategorije društvene promjene. Predmet analize doktorske disertacije kandidata Obrada Samardţića je
entitet kojeg nazivamo “društveno vrijeme”, odnosno socijalna temporalnost, za koju smatramo da
predstavlja osnovu za razumijevanje dinamike društvenih promjena u savremenom društvu, njegovih
vrijednosnih orijentacija i prema tome, referentu tačku za razumijevanje ritma našeg svakodnevnog
ţivota, jer vrijeme predstavlja, kako kandidat napominje, konstitutivni element u teorijskoj analizi
društvenih promjena: bez neke promjene ili nekog kretanja nije ni moguće zapaţati ili misliti proticanje
vremena, a sa druge strane promjene u društvu su tijesno povezane sa promjenama smisla, značaja i
značenja koji se pridaju kategoriji vremena. Drugim, riječima, društvena promjena je generator
temporalnosti jer tek kroz društvenu promjenu moţemo osluhnuti otkucaje i ritmove, sekvence, zastoje,
prekide, pauze i ostale temporalne jedinice koje čine fenenomenologiju našeg iskustva društvenog
vremena. Kandidat posebno podvlači da je vrijeme vaţna dimenzija za analizu socio-kulturne dinamike
jer su osnovne kategorije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti prisutne u svakoj socijalnoj situaciji,
odnosno, svaka socijalna situacija je u izvjesnom smislu temporalizovana. Imajući navedeno u vidu P.
Burdije i A. Lefebvr su isticali da naše razumijevanje vremena mora biti ukorijenjeno u našem
razumijevanju dinamike društva.
Teorijsko zaleĎe rad će pronaći u dugogodišnjoj sociološkoj tradiciji proučavanja vremena kao
sociološke kategorije i konstituensa društvenih promjena od devetnaestovjekovnih autora do danas. E.
Dirkem je postavio prvu teorijsku osnovu za sociološko proučavanje vremena, ističući da je vrijeme nije
samo prirodna činjenica koja se spoznaje korišćenjem opšte prihvaćenih jedinica i termina, već i
„društvena kategorija“, odnosno kolektivna predstava koja ima svoje društveno porijeklo. Prema
Dirkemu, ako ţelimo da razumijemo koncept društvenog vremena, ne moţemo kao osnovu za njegovo
razumijevanje uzeti prirodu ili svijest pojedinca, već "prirodu društva", odnosno njegove zajedničke
koncepte i simbole. Na taj način Dirkem razvija sociologiju saznanja sa ciljem da prevaziĎe filozofsku
tradiciju u tumačenju osnovih „kategorija“ ljudskog postojanja (koje su filozofi, poput Aristotela i Kanta,
odredili kao „kategorije razuma“), odnosno osnovnih pojmova koji vladaju svekolikim našim ţivotom i
sluţe kao okvir kroz koji opaţamo svijet; ti su pojmovi: „vrijeme“, „prostor“, „rod“, „broj“, „uzrok“,
„sudbina“, „nada“, „stvarnost“, „supstancija“, „ličnost“, „odnos čulnog i nadčulnog“, „odnos dijela prema
cjelini“ itd. Ovi pojmovi su prema Dirkemu osnovne društveno-kulturne kategorije, bez kojih su društvo i
kultura nemogući jer su „njima“ proţeti u svim svojim tvorevinama. E. Dirkem napominje da vrijeme kao
društvena kategorija izraţava ritam kolektivnog ţivota i da naše podjele vremena na dane, sedmice,
3
mjesece, godine, odgovaraju periodičnosti obreda, praznika i javnih ceremonija, odnosno podjele
vremena se javljaju kao posledica ustrojstva kolektivnih aktivnosti u društvu, pri tom iznosi pronicljivu
misao o dijalektici društvenog vremena, kazujući da „kalendar izraţava ritam kolektivne delatnosti i,
istovremeno, ima funkciju da obezbedi njenu redovnost“(E. Dirkem, 1982:12). Prema tome, vrijeme je
Dirkema, društvena kategorija („kolektivna činjenica“), ili još preciznije društvena ustanova koja
obezbjeĎuje normativno ureĎenje društvenog ţivota i koja kao takva nije svodiva na idnividualne
manifestacije već predstavlja formu kolektivne reperezentacije društvenog ţivota koju dijele svi članovi
nekog društva.
M. Albvaks i Ţ. Gurvič razraĎuju dublje ove ideje Dirkemove škole, pri tom u odnosu na
Dirkemovu monističku koncepciju „totalnog vremena“, M. Albvaks, razvija ideju o pluralizmu
društvenog vremena. Po Albvaksu, ne postoji ,,univerzalno” ili „jedinstveno vrijeme“ za posebne istorije,
narode ili pojedine istorijske epohe, već „svaka lokalno odreĎena grupa ima svoju sopstvenu memoriju i
jednu predstavu za nju. Na sličnom talasu mišljenja Ţ. Gurvič razvija ideju o mnogostrukosti društvenog
vremena, ukazujući da svakom nivou društvene strukture odgovaraju različite forme i tipovi
temporalnosti. U skladu sa osnovnim teorijskim načelima svoje „dubinske sociologije“, Ţ. Gurvič ističe
da svaki posebni tip društva, svaka društvena klasa, grupa, sloj ili mikro-društveni odnos i aktivnost (u
vezi sa mitom, religijom, magijom, ekonomijom, tehnologijom, pravom, politikom, znanjem, moralom ili
obrazovanjem) se odvija u vlastitoj verziji vremena.
Značajan doprinos teoriji sociologije vremena pruţili su Pitirim A. Sorokin i Robert K. Merton koji
su razvili koncept socio-kulturnog vremena koje se jasno razlikuje od fizičko-matematičkog,
astronomskog, biološkog i psihološkog vremena. Sorokin i Merton suprotstavljaju pojam društenog
vremena Njutnovom astronomskom vremenu koje je „uniformno, homogeno; ono je čisto kvantitativno,
lišeno kvalitativnih varijacija. Oni iznose tvdnju da vrijeme ima sociokulturni karakter, posjeduje
kvalitativnu prirodu i otuda predstavlja osnovnu komponentu za sociološko razumijevanje socio-kulturne
dinamike i organizacije društvenog ţivota.
Ova promišljanja sugerišu, da kada je u pitanju društvo, onda treba da govorimo o “vremenima”,
prije nego li o “vremenu”, što znači da je vrijeme samo zbirna imenica za “vremena”. Dakle, vrijeme u
ovih shvatanjima se izraţava kao objektivna društvena kategorija koja je proizvod društvenog ţivota i
koja je zbog toga varijabilna meĎu društvima i unutar društava. To znači da istraţivači moraju u različitim
društvenim kontekstima da proučavaju relativno različita društvena poimanja vremena. Prema tome,
sociološki pristup u tumačenju vremena polazi od stava da je iskustvo vremena sastavni dio ljudskog
postojanja, meĎutim, osjećaj za vrijeme se ne raĎa sa čovjekom, vrijeme i prostor su pojmovi koje uvijek
definiše kultura kojoj se pripada. Shodno tome i način na koji opaţamo i konceptuelizujemo to iskustvo
varira u zavisnosti od kulture, grupne pripadnosti, poloţaja u društvenoj strukturi, itd. Tako, ukoliko se
osvrnemo na makro nivo koji pokriva istorijsko iskustvo društvenog ţivota, uvidjećemo da je
predmodernim društvima dominiralo ciklično vrijeme i organizacija društvenog ţivota lokalnih zajednica
putem „prirodnih satova“. U modernom društvu dominira linearno shvatanje vremena i socio-kulturno
konstruisano kategorija satnog vremena kao paradigma društvene organizacije modernog načina ţivota.
Sa sociološkog stanovišta, to znači da kategorija vremena nije svodiva na prediskustveni, uroĎeni, a priori
uslov opaţanja svih pojava, kako je isticao I. Kant, jer bi tada svi ljudi u svim epohama na manje više
identičan način poimali vrijeme, već je kategorija vremena tijesno povezana i sa iskustvom kolektivnog
društvenog ţivota, te stoga se različito poima, tumači i razumijeva sa promjenama u društvu. Čak šta više,
naš doţivljaj vremena mijenja se u zavisnosti od raspoloţenja, starosnog doba, količine obaveza i
sloţenosti kulturnog miljea. Time vrijeme gubi apsolutni transcendentalno ontološki status koji je
zadobila u Njutnovoj teoriji, po kojoj je vrijeme uvijek jednako samom sebi, bez povezanosti sa bilo čime
u društvenom ţivotu. U epistemološkom smislu, ova potreba za realativizacijom pojma vremena
predstavlja izazov za različite pretpostavke o temporalnim perspektivama. Tako Dţ. Hasard navodi da se
se moderno društvo, a posebno industrijsko doba, bitno razlikuje od premodernih društava po tome što u
modernom društvu dominira pojam kvantitativno mjerljivog linearnog vremena, prema kome je „prošlost
4
neponovljiva, sadašnjost prolazna, a budućnost beskonačno otvorena i neuhvatljiva“.(J. Hassard,
2001:113)
Kandidat aktuelnost sociološkog promišljanja značenja vremena kao konstitutivnog elementa
društvenih promjena, obrazlaţe činjenicom da je savremeni način ţivota nakalemljen na „kultu brzine« i
»kultu novine« odnosno, radi se o takvom socijalnom ambijentu u kome je na djelu veoma brz tempo
društvenih promjena. Brzina i obim promjena u savremenoj civilizaciji svjedoče o tome da se mijenjaju
vrijednosti i kriterijumi ţivljenja uopšte. U empirijskoj stvarnosti mijenjaju se okviri ljudskog ţivota:
udaljenosti se skraćuju, vrijeme se intenzivnije upotrebljava, prirodna sredina zamjenjuje se vještačkom,
nauka ulazi u cjelokupni društveni ţivot i otvara stalno nove „dimenzije kretanja“. Sve mašine su
podešene za brzinu: auto i avion nas brzo prevoze na odredište - i što brţe, to bolje. Preko interneta
moţemo da komuniciramo sa cijelim svijetom u trenu oka. Zahvaljujući mobilnom telefonu, svima smo u
svakom trenutku dostupni, tako da ţivimo u jednom “svedostupnom” društvenom miljeu kojeg pojedini
mislioci nazivaju: »non-stop društvom« (B. Adam), »društvom bez kašnjenja« (P. Virilo) ili »24-
časovnim društvom« (L. Kreitzman). Nije ni novost ni otkriće da se svijet stalno mijenja. MeĎutim, novo
je ubrzanje ritma društvenog života. Inovacije koje su nekad zahtijevale rad nekoliko generacija, sada se
javljaju za ţivota samo jedne generacije. Svakako, najsnaţniji utisak ostavlja ubrzanje, naglo odmicanje
promjene - ili, drugim riječima, “propadanje vremena”.
Jedna od istaknutijih posledica ubrzanja društvene mijene, identifikovana u sociološkim
istraţivanjima jeste izraţeni osjećaj nedostatka vremena - osjećaj da nikada nemamo dovoljno sati u danu,
dana u godini da uradimo ono što ţelimo i što treba da uradimo. Djeluje paradoksalno da s jedne strane
svakodnevna komunikacija izmeĎu ljudi u savremenom društvu se odvija mnogo brţe zahvaljujući
tehničkom napretku, nego li što je to bio slučaj prije nekoliko vijekova, ali da istovremeno osjećamo veći
pritisak ţurbe izraţen osjećajem da nemamo dovoljno vremena kao što su imali naši preci. Nemam
vremena, žurim! Ovo je jedna od veoma čestih kondezovanih rečenica koja se čuje pri običnom susretu
poznanika/ca ili prijatelj/a/ica. Postala je simbol kulture vremena savremenog doba. Nedostatak vremena
nije rezultat, prema N. Lumanu, nedostatka vremena „samog po sebi“ budući da vrijeme ima neprekinuti,
univerzalni tok, te stoga, ako postoji osjećaj „nedostatka vremena“, treba analizirati socijalne uslove tog
nedostatka, te otuda ovaj problem predstavlja veoma vaţno polje sociološkog interesovanja i čisto
sociološki problem povezan sa ritmom ţivota pojedinaca u sloţenom društvu. Navedeno promišljanje o
problemima socijalnog ubrzanja i činjenica da je taj problem tijesno povezan sa našim kulturno
uslovljenim odnosom prema vremenu povlači, kako kandidat napominje epistemološke posledice; one
zahtijevaju centralizaciju vremena kao fundamentalnog problema društvenih nauka, ili kako je to
formulisao E. Gidens „integraciju vremena u društvenu teoriju“ u cilju što sistematičnije analize
društvenih promjena u savremenom društvu.
Dato obrazloţenje, kao i naredni dijelovi izvještaja Komisije, ukazuje na punu naučnu predmetnost
teme doktorske disertacije, „Teorijski aspekti društvenih promjena savremenog društva sa stanovišta
sociološke analize fenomena društvenog vremena”, Mr Obrada Samardţića, a time i na njenu
disertabilnost.
1.2.Motiv za izradu teme
Tema studije koju kandidat najavljuje jeste analiza teorijskih polazišta koja su ponudila značajan
doprinos širem i kompleksnijem shvatanju fenomena vremena kao društvene kategorije i problema
socijalnog ubraznja društvenog ţivota od modernosti do aktuelnog društvenog trenutka.
U prilog ocjene motiva i vaţnosti izbora ove teme, potrebno je istaći da u teorijskom smislu, nijedan
pojam nije manje odreĎen nego što je pojam vremena, a opet nijedan pojam u stvarnom ţivotu nema tako
široku i višeznačnu upotrebu i oblike. Mi govorimo o satnom vremenu, o zimskom i ljetnjem vremenu,
radnom i slobodnom vremenu, pravom i lošem vremenu za akciju i interakciju. Vrijeme se za nas ne
iscrpljuje sa satnim mehanizmom za njegovo mjerenje, jer je vrijeme uključeno u fizičke procese i
5
društvene konvencije, u apstraktne odnose matematike i konkretne odnose meĎu ljudima. Mi ga mjerimo
jedinicama satnog vremena, prema kretanju nebeskih tijela, uz pomoć periodičnih dogaĎaja, ali i kroz
vidljive promjene u našim tijelima. Vrijeme koristimo kao medijum za razmjenu roba i usluga, ali i kao
sredstvo plaćanja. Minut, sat, dan, nedjelja, godina, Mjesečeve mijene, Boţić i Vaskrs, ciklusi
proizvodnje i rasta, generacije i ţivoti pojedinaca su različiti obrasci rokova u okviru kojih planiramo i
regulišemo naš svakodnevni ţivot. Iz navedenih kratkih odrednica o značenju vremena u društvenom
ţivotu, se jasno vidi da fenomen vremena predstavlja izuzetan motiv za sociološku analizi, a njegova
„nevidljiva priroda“ predstavlja poseban motiv za svakog naučnog radnika. Kako bih ukazao specifičnost
motiva za bavljenjem problemom vremena, posluţiću se citatom: „Pred sociologa, vrijeme donosi
neljubazanu praksu nošenja različitih šešira koji se rijetko kad podiţu da pozdrave neoprezanog
istraţivača sa nedvosmislenim značenjem naklona. Vrijeme izgleda nema volje da otkrije svoj pravi
identitet naučniku, pa sa njim budite hrabri!“ (T. Carlstein i dr ., 1978:2).
1.3.Naučni značaj rada
Naučni značaj rada proističe iz naučne aktuelnosti problema kojima se kandidat bavi, ali i iz
potrebe da se u domaćoj sociologiji, kao i u društvenim naukama uopšte, unaprijedi teorijsko-analitički
pristup razumijevanju savremenih društvenih procesa. Sa naučne tačke gledišta i potrebe za unapreĎenjem
korpusa saznanja unutar sociološke teorije, posebno je vaţno istaći da iako vrijeme predstavlja osnovni
medijum kulture i jednu od centralnih dimenzija koja proţima sve aspekte društvenog ţivota, ipak je ovaj
domen sociološkog istraţivanja ostao na marginama sociološkog promišljanja, tako da u sociološkoj
literaturi kako ističu D. Luis i E. Vejgert, vlada nestašica teorijskog rada koji bi omogućio izgradnju opšte
paradigme za integrisanje različitih empirijskih studija na ovom području sociološkog interesovanja.
Većina socioloških istraţivanja je којa su se bavila vremenom, uglavnom su problem temporalnosti
analizirali kao jedan aspekt drugih fenomena, a rijetko kao samostalu temu, pri čemu je akcenat uglavnom
bio usmjeren na razmatranje sadašnjosti, dok se znato manji broj istraţivanja odnosi na prošlost, a
pogotovu malo su prisutna istraţivanja koja govore o budućnosti. Kao eksplanatorna varijabla pak,
temporalnost je uglavnom isključena iz analize ili je uzeta kao post hoc za objašnjenje odreĎenih oblika
društvenih ponašanja. Dakle, vrijeme je najčešće nedostajuća varijabla u društvenim istraţivanjima, iako
gotovo u svakoj društvenoj aktivnosti ili dogaĎanju povezanim s ljudima moţemo pridodati riječ
“vrijeme”, otuda izbor ove teme za doktorsku disertaciju dobija na punom naučnom značaju.
Naučni doprinos-značaj rada sastoji se i u:
- analizi i sistematizaciji teorijskih diskursa o konceptu društvenog vremena;
- oblikovanju integrisanog teorijsko-analitičkog koncepta „društvenog vremena“ za potrebe
istraţivanja raznovrsnih (kulturno uslovljenih) percepcija kategorije vremena;
- teorijskom skiciranju i definisanju modernih i postmodernih društvenih procesa koji podstiču
savremeni (ubrzani) ritam društvenih promjena;
- kritičkoj analizi relevantnih teorijskih tumačenja koja za predmet svoje analize imaju problem
socijalnog ubrzanja;
- kritičkoj percepciji negativnih posledica (za individue, društvo i prirodu) ubrzanja ritma
društvenog ţivota;
- upoznavanju sa najnovijim teorijskim paradigmama i praktičnim konceptima (kao i pokretima)
koji predstavljaju bazu za izgradnju nove kulture vremena u čijem središtu se nalazi ideja o usporavanju
ritma svakodnevnog ţivota.
0
1..Društveni značaj rada
Društveni značaj rada i izbor ove teme za doktorsku disertaciju je duboko odreĎen iskustvom
savremenog načina ţivota, koga karakteriše brz tempo društvenih promjena. Naime, savremeno društvo
6
se nalazi u neprestanom procesu promjena u kojem ne ostaje ništa netaknuto. Sociolozi to označavaju kao
bolest promjena. Snaţnom ritmu promjena je svojstvena bolest žurbe, tako da je ljudski ţivot lišen svega
trajnog, postojanog, nepromjenljivog, a to znači da je biće čovjeka beznadeţno rascjepkano u vrtlogu
nadirućeg vremenskog proticanja. U takvoj dinamici savremenog društvenog ţivota, ţivjeti za trenutak je
strast koja dominira – ţivjeti za sebe, ne za svoje pretke ili potomke. U ovoj orijentaciji, K. Laš je
prepoznao gubitak osjećaja vremenskog kontinuiteta: osjećaj pripadanja nizu generacija koje potiču iz
prošlosti i proteţu se u budućnost. Otuda analiza problema društvenog vremena i fenomena društvenog
ubrzanja dobija svoj specifični značaj u sociološkoj analizi kulturnih obrazaca na kojima počiva
savremeni ţivot.
Ukratko, teorijski značaj ove disertacije leţi u činjenici da će nam sistematska analiza socio-
kulturne dinamike savremenosti omogućiti da se prošire i prodube saznanja o specifičnosti i raznovrsnosti
društvenog vremena, te po osnovu toga ova studija treba da pruţi holističku osnovu za dublje
razumijevanje savremene ubrzane temporalnosti.
U praktičnom smislu, rezultati analize različitih koncepata temporalnosti u sociološkoj literaturi
mogu se koristiti u nastavi sociologije i istovremeno posluţiti kao teorijska osnova za istraţivanje
različitih aspekata društvenog vremena u sociološkim istraţivanjima.
1.5. Cilj istraživanja
Predmet istraţivanja ove studije, predstavlja sociološko razumijevanje, tumačenje i objašnjenje
vremena kao društvenog feonomena i teorijskog konsituensa društvenih promjena. Vrijeme kao predmet
sociološkog proučavanja kako kandidat ističe ima svoju specifičnu vaţnost jer vrijeme nije samo
“pokretna sjenka na zidu vječnosti” (Platon, A. Avgustin), već i kolektivna predstava društvenosti (E.
Dirkem), povezana sa ritmom društvenog života (A. Iber, M. Mos), duboko proţeta raznolikošću socio-
kulturnog iskustva (R. Levin, M. Halbvaks), oblikovana u procesu socijalne interakcije (A. Šic, P. Berger,
T. Lukman), dekorisana društvenim vrijednostima (M. Veber), uobličena kolektivnim vjerovanjima i
običajima (P. Sorokin, R. Merton), ureĎena društvenim normama (E. Zerubavel) i podreĎena
mehanizmima socijalne kontrole (E. Kaneti), te prema tome, vrijeme je osnovna kategorija kulture (A.
Gurevič), odnosno univerzalna forma društvenosti koja sluţi kao sredstvo za orijentaciju pojedinaca u
društvu i društava u cjelini (N. Elijas). Iz navedenih kratkih odrednica o društvenom oblikovanju
kategorije vremena, moţemo vidjeti da vrijeme u ţivotu društva ima “mnogo lica” i pretpostavlja različite
oblike i forme izraţavanja. Precizirajući okvire sociološkog proučavanja vremena, kandidat polazi od
stava da je vrijeme relacijska dimenzija čovjekova ţivota koja se razvija kroz iskustvo društvenog ţivota i
postaje društvena institucija koja u simboličnom smislu sluţi kao orijentacija u individualnom i
društvenom ţivotu.
Imajući u vidu heterogenost društvenog vremena i raznovrsnost njegovog značenja u društvenom
ţivotu, nuţno se kao jedan od prvih zadataka u radu, nameće onaj koji se tiče analize široke lepeze
različitih koncepata društvenog vremena koji su se oblikovali u sociološkim teorijama, a sa ciljem što
potpunijeg objašnjenja društvene temporalnosti i razumijevanja smisla i smjera društvenih procesa i
odnosa. Prema tome, primarni cilj ove studije je da se identifikuje specifičnost značenja društvenog
vremena kao konstituensa društvenih promjena u sociološkoj analizi socio-kulturne dinamike.
Da bi se postigao ovaj cilj potrebno je riješiti sledeće zadatke:
• na osnovu relevantntne literature, definisati vrijeme kao društvenu kategoriju
•analizirati i interpretirati kulturno uslovljene percepcije i apercepcije vremena;
• tipzirati glavne karakteristike vremena kao društvenog fenomena i interpretirati vrste društvenog
vremena;
• dešifrovati smisao značaj i značenjevremena i po osnovu toga i njegovo različito shvatanje u
različitim kulturnim kontekstima i unutar strukure konkretnog društvenog konteksta;
7
• analizarati sociološki tradiciju u proučavanju vremena u kontekstu socio-kulturne dinamike
savremenosti;
• kritički sagledati i utvrditi teorijsko-metodološki značaj različitih teorijskih pristupa za sociološko
istraţivanje socio-kulturne dinamike u savremenom društvu;
• identifikovati normativne funkcije vremena itd.
Pored analize društvene temporalnosti u različitim periodima u razvoju društva, koja ukazuje da
su različita društva u različitim periodima razvoja ljudskog društva imala različit temporalni ritam i
različito shvatanje kategorije vremena, jedno od središnjih mjesta u analizi ovog rada jeste analiza
savremene ubrzane društvene dinamike i ubrzanog ritma društvenog života. Kandidat ukazuje da je
ubrazanje specifično moderni fenomen, tijesno povezan sa osnovnim vrijednosnim orijentacijama
savremenog društva a odnosi se na gotovo sva njegova područja – od sfere proizvodnje do sfere
svakodnevnog ţivota. I pri tom dodaje da je fenomen ubrzanja neposredno je povezan s odnosom prema
vremenu kao socijalnoj kategoriji, koja je već nekoliko deecenija postala konjukturni diskurs i u
društvenim naukama.
Kandidat napominje da su posledice takve ubrzane temporalnosti nedostatak izvjesnosti, stabilnosti
i bezbjednosti u našem mentalnom i socijalnom ţivotu. Usled svega toga, kao primarni cilj ove studije
koji je razvijen na osnovu sistematske analize savremene (ubrzane) temporalnosti jeste isticanje potrebe
oblikovanja nove kulture vremena, odnosno, kako kandidat kaţe, neophodno se suprotstaviti sistemskom
ubrzanju cijelog društvenog ţivota i razviti novu kulturu vremena koja će prihvatiti razlike vremenskih
formi unutar različitih dijelova društvene strukture. To bi, dakle, značilo traganje za onim konceptima
temporalnosti (ponajprije ritmova i brzine) koji treba pronaĎu uporišnu tačku i mjeru izmeĎu “ubrzanosti“
(koju diktira logika „ekonomskog vremena“) i “polaganosti“ (koju zahtijeva „ekološko vrijeme“,
„porodično vrijeme“, itd). Pretpostavka je u prihvatanju usporavanja kao društvene vrijednosti, poţeljne
za orijentaciju u radu i ţivotu pojedinca i društva, pri čemu usporavanje ţivota kako kandidat napominje,
nije oda lijenosti, niti zalaganje za povratak u "prirodno stanje", kako je to Ţan-Ţak Ruso isticao prije dva
i po vijeka, već kritički stav prema ţivotnom obrascu kao traci za trčanje, poziv da kvalitativno
promijenimo svoj ţivot obraćajući paţnju i dajući vaţnost svim njegovim aspektima, a ne samo
“ekonomskoj računici” i vrijednosnoj kovanici vrijeme je novac koja “diktira” ubrzani ritam ţivota.
1.6. Teorijsko – hipotetički okvir
Teorijsko – hipotetički okvir rada je postavljen tako da obuhvata cjelinu fenomena društvenog
vremena – od okvira unutar kojih se vrijeme definiše kao društvena kategorija do iskustvenih
manifesatcija istraţivanog fenomena u svakodnevnom ţivotu. Kritičko preispitivanje najznačajnijih
teorijskih pristupa kandidatu je omogućilo sociološku sintezu različitih aspekta društvenog vremena i
istovremeno obezbijedilo adekvatan pojmovni aparat putem koga se različite dimenzije društvene
temoralnosti sintetizuju u jednu zaokruţenu teorijsku cjelinu. Metodološki osnov za istraţivanje ove teme
ima široku primjenu u modernoj sociologiji i njenim konceptima, principima i metodama saznanja.
Počevši od E. Dirkema, M. Vebera, G. Zimela, T. Parsonsa, R. Mertona, P. Sorokina, L. Mamforda, Ţ.
Gurviča, M. Halbvaksa, J. Asmana do savremenih teoretičara kao što su Z. Bauman, E. Gidens, M.
Kastels, U. Bek, A. Tofler, B. Adam, P. Virilio, T. H. Eriksen, D. Harvey, H. Rosa, E. Zerubavel, i brojni
drugi teoretičari modernosti/postmodenosti – što ovoj studiji osigurava integritet i objektivnost u
proučavanju društvene temporalnosti.
Rad je sastavljen na više osnovnih teorijskih ideja koje svojim sadrţinskim značenjem struktuirišu
tekst teze, pri čemu se u radu kao primarna vodilja javlja definisanje relacije kategorije vremena sa
društvenim ţivotom. Za početak, moţemo u nekoliko osnovnih aspekata ukazati na odnos problema
vremena i socijalne teorije u ovom radu:
8
- Vrijeme nije element koji „nestaje“ u društvenim relacijama, ono je konstitutivni element
društvene organizacije i sinhronizacije socijalnih aktivnosti i temeljni okvir socio-kulturne orijentacije
društava u cjelini;
- Vrijeme je fizička dimezija, ali i društvena predstava koja se oblikuje kroz kulturni sistem
mišljenja, vjerovanja, djelanja i vrednovanja, ali isto tako kao formirana predstava povratno utiče na
mišljenje, vjerovanje, djelanje i vrednovanje ljudi odreĎene kulture;
- Ljudi u različitim kulturama različito doživljavaju vrijeme. To znači da vrijeme ne stoji kao
spoljna činjenica koju treba samo mjeriti, nego je vezano za specifičnu prirodu društvenih sistema,
vrijednosnih orijentacija i aktivnosti u različitim kulturama. Ukoliko navedeni stav operacionalizujemo
preko sociologije razumijevanja, to znači da vrijeme ima različita značenja od kulture do kulture, ali i
unutar jedne kulture: ono se doživljava drugačije u duhu seljaka nego trgovca, radnika nego umjetnika,
zanatlija nego dokonih klasa, itd;
- U društvu ne postoji neko jedinstveno, „monolitno“ vrijeme, nego čitav spektar socijalnih
ritmova, uslovljenih specifičnim tempom razilčitih društvenih procesa i “prirodnim ritmom” pojedinih
zajednica ljudi. MeĎutim, iako društveno vrijeme nije „monolitno“, ipak moţemo govoriti o dominatnim
formama temporalne orijentacije koje primarno odreĎuju konkretni socio-kulturni ritam i suštinski
definišu konkretne socio-kulturne okvire, ali i svakodnevnu temporalnu orijentaciju pojedinaca (npr.
ritam godišnjih doba za seljake koji se bave poljoprivredom, crkveno vrijeme u srednjovjekovnom gradu,
satno vrijeme u epohi industrijske modernosti, digitalno vrijeme u informatičkom društvu, itd);
- Svako društvo posjeduje vlastite mehanizme socijalne kontrole vremena kojima se usmjerava
dominanta forma temporalnosti. Svoj doţivljaj vremena i njegovo razumijevanje nameće grupa koja ima
dominantan uticaj, moć i vlast. To je u srednjem vijeku bilo sveštenstvo, koje je vršilo društvenu kontrolu
vremena (na primer, zabranom da se radi u dane praznika, kojih je bilo trećina u godini, čime je crkva
onemogućavala rast proizvodnje); u ranom industrijskom društvu je to bila burţoazija koja nastoji da
produţi radni dan ili da poveća obim proizodnje po jedinici vremena jer njena maksima je “vrijeme je
novac”; u zreloj modernosti tu ulogu preuzima drţavna administracija koja preko škole, masovnih medija
ustanovljava i usmjerava vremenske tokove i reguliše ritmove graĎanskog društva, itd. Ne bez razloga je
E. Kaneti upućivao da je upravljanje vremenom osnovni atribut svake vlasti. Prema tome, svako društvo
nastoji da reguliše vrijeme unutar svog društvenog sistema, tako što odreĎuje raspored i ritam
individualnog ţivota putem transparencija temporalnih formi društvenog ţivota;
- Društveno vrijeme je primarno vezano za koordinaciju socijalnih aktivnosti većeg broja
pojedinaca (organizacija posla) ili opšteg ritma ţivota u društvu, ali istovremeno vrijeme je i ključna
kategorija putem koje se regulišu “etape” individualnog ţivota jer vrijeme sluţi kao normativni vodič za
upotrebu, podjele, usmjeravanje i “lokalizaciju” ljudskih aktivnosti. Na primjer, društvo propisuje
normativne temporalne okvire za većinu aktivnosti pojedinaca u društvu (za “polazak u školu”, “početak
radne karijere”, “trajanje radnog dana”, “vrijeme odmora”, za „odlazak u penziju“ i sl);
- Vrijeme je osnovni princip društvene sinhronizacije socijalnih aktivnosti, te otuda različiti socio-
kulturni konteksti se odlikuju osobenim tehničkim sredstima za računanje vremena; sredstvima koja nisu
samo sredstva za računanje vremena i sinhronizaciju društvenih ritmova, već i definišuće tehnologije
datog socio-kulturnog konteksta kome pripadaju, budući da sa jedne strane, one utiču na organizaciju
ţivota pojedinaca, organizacija i društva u cjelini, a sa druge strane, one istovremeno utiču i na način na
koji shvatamo vrijeme, ali i društvo. Na primjer, mehanički časovnici su uticali na svaki aspekt
temporalnosti modernosti, ne samo zbog toga što su sluţili kao sredstvo za mjerenje vremena, već i zbog
toga što su bili definišuća tehnologija oko koje je izgraĎen mehanistički pogled na svijet i društvo.
Osnovna ideja na kojoj počiva ovaj rad polazi od stava A. Gureviča, da je malo drugih pokazatelja
kulture koji do te mjere karakterišu njenu suštinu kao što je to shvatanje vremena. U njemu se oličava
ritam društvenog života, osjećanje svijeta, epohe, ponašanje ljudi, njihova svijest, vrednovanja,
vjerovanja i djelanja, odnosi izmeĎu ljudi, odnos prema stvarima, prirodi i sl. Pošto se stav prema
9
vremenu i način na koji se ono doţivljava mijenja sa promjenama u društvu, otuda nuţno slijedi, polazna
pretpostavka, koja glasi:
- Svaka civilizacija ali i svaki socio-kulturni i grupni kontekst odlikuju osobenom temporalnošću,
koja je tijesno povezana sa socijalnom prirodom i ritmom života različitih kultura, zajednica
ljudi i društvenih grupa.
Polazeći od navedenog stava u radu smo razvili koncept o tri različite kulture vremena
(premoderna, moderna i postmoderna) koje se bitno razlikuju s obzirom na ključne temporalne kategorije.
Da bismo precizirali konceptualnu bazu za razlikovanje ovih kultura, društveno vrijeme ćemo definisati
kao obrazac orijentacije koji se odnosi na socijalne procese i konceptualizaciju poretka socijalnog života.
Jedan ovakav koncept pretpostavlja da društveno vrijeme čine tri konstitutivna elementa preko kojih se
teorijski problem analizira:
1. odreĎenje dominatnog obrasca vremena i ključnih temporalnih kategorija – usmjerenost,
reverzibilnost, ireverzibilnost, periodičnost, brzina zbivanja (tempo), vremenitost (temporality), pogodni
trenutak (kairos), trajanje, vremenski redoslijed, itd;
2. temporalna orijentacija – prošlost, sadašnjost, budućnost;
3. temporalna perspektiva – pozitivna ili negativna slika viĎenja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti,
zavisno od društva, socijalnih grupa, pojedinaca i njihovih društvenih obiljeţja.
Navedene odrednice u našem radu sluţe kao analitičke „baze“ po osnovu kojih se analaziraju
navedeni temoralni konteksti i po osnovu kojih se vrši njihova diferenta specifica i istvoremeno socio-
temporalna diferencija.
Kao što smo već ukazali centralni dio naše analize jeste problem društvenog ubrzanja na relaciji
moderna-postmoderna kultura vremana. Naš polazni stav je da ubrzanje društvenog života nije sasvim
novi fenomen, već da se moţe pratiti od početka modernosti koja se karakteriše sa snaţnom osjećajem
prolaznosti i snaţnim tempom društvenih promjena. U vezi sa navedenim stavom, vodeća hipoteza ovog
dijela rada je da:
- modernost i postmodernost nisu samo višeslojni procesi u vremenu, nego prije svega označavaju
snažnu kulturnu transformaciju temporalnih struktura i horizonata, a taj proces promjena se
najprikladnije može obuhvatiti s pojmom socijalnog ubrzanja.
Za potrebe ovog dijela rada, posluţićemo se teorijom socijalnog ubrzanja Hartmuta Rose koji iznosi
pretpostavku koja glasi, „iskustvo modernosti je iskustvo društvenog ubrzanja“. Po njegovom mišljenju
mogu se razlikovati tri dimenzije (forme) socijalnog ubrzanja: tehničko ubrzanje, ubrzanje socijalne
promjene i ubrzanje tempa života. Ove tri dimenzije ubrzanja u našem radu biće istraţene kroz analizu
ubrzanja ritma svakodnevnog ţivota. Izvedeno iz navedenog stava, mi polazimo od pretpostavke koja
glasi:
- Savremeni način života počiva na takvom konceptu temporalnosti u kome ubrzanost (akceleracija)
potiskuje polaganost (deceleraciju), a promjenljivost i prolaznost postaju „kulturni kod“ dinamike
savremenosti.
Takva ubrzanost društvene mijene, kako pokazuju sociološka istraţivanja, izaziva osjećaj stalne
nesigurnosti jer osjećamo da ništa više nije izvjesno ili utvrĎeno i da sve novo u kulturnom ţivotu za tren
oka moţe postati zastarjelo. Danas u svakodnevnim aktivnostima - radnom i slobodnom, javnom i
privatnom vremenu - vlada nervoza zbog ubrzanja ritma ţivota koji je podloţan samo jednoj vremenskoj
formi odreĎenoj satnim vremenom. Sve bismo htjeli što brţe obaviti, a kada to učinimo postavljamo sebi
novi zadatak kojeg takoĎe ţelimo što prije obaviti, ne mareći za eventualno moguće negativne posledice.
Paradoksalno, krajnja posledica ubrzane temporalnosti je nestašica vremena, koja po Stefanu Linderu
predstavlja opštu bolest savremenog društva, a koja se manifestuje u rasponu od jela i voĎenja ljubavi do
vjerskih obreda i kulturnih teţnji. Neminovna posledica nedostatka vremena je povećanje otuĎenja meĎu
ljudima. Sa temporalne tačke gledišta, danas je postalo jasno da je otuĎenje ukorijenjeno i u porodici,
meĎu prijateljima, srodnicima, itd., i da je to otuĎenje posredovano nedostatkom vremena.
10
Upravo imajući u vidu navedeni problem u završnom dijelu rada, ţelimo da istaknemo potrebu za
oblikovanjem nove kulture vremena, a polazimo od pretpostavke:
- Brzi tempo života savremenog društva pojačava čežnju ljudi za sporijim ritmovima života, za
osjećajem kontinuiteta, socijalnom kohezijom, privatnošću naših domova i uopšte, laganijim
društvenim ritmom života.
Ubrzana socio-kulturna dinamika, polako uspostavlja jedan kolektivni ritam koji se čovjeku nameće
nesvjesno i spontano čak i onda kad mu se uopšte nikuda ne ţuri. Tada problem postaje suprotan: kako ga
osloboditi ovog uţurbanog ritma koje je prestalo biti funkcionalno? Porast “brzine” kao
moderne/postmoderne institucije mora sa sagledati unutar tog konteksta. Da zaključimo, savremena
kultura strašno hita, a kao da nigdje ne stiţe. Otuda su na mjestu riječi „nosača“ iz filma, »Iznad oblaka«
MikelanĎela Antoninija. Oni su u jednom trenutku jednostavno stali, a arheolozi, koji su ih angaţovali
nikako nisu mogli da ih nagovore da krenu dalje. Na njihove nagovore, oni su odgovorili; »Previše smo
ţurili. Sada smo se zaustavili da sačekamo dušu«. Vjerovatno zato što su oni shvatili da je kult brzine
izmakao kontroli.
1.7. Metodološki pristup
Vrijeme je centralna tema mnogih nauka, od fizike, preko filosofije do humanističkih disciplina.
Gledišta i stavovi prikazani u ovoj studiji zasnovani su na teorijama i metodama onog što bi smo mogli
nazvati kulturološkim studijama (izraz koji se koristi da izrazi i objasni veći broj socioloških i kulturnih
studija, a koji u ovom slučaju obuhvata i etnologiju, antropologiju, istoriju i filosofiju). Ovakav pristup je
nuţno uslovljen činjenicom da je vrijeme u društvenim naukama vrlo teško ugraditi u
jednodimenzionalne teorijsko-interpretativne analize, te otuda je neophodna analiza raznovrsnih teorijskih
stanovišta kako se adekvatno specifikovalo i objasnilo značenje vremena kao društvenog fenomena.
Metodološki pristup koji koristi kandidat je specifično struktuiran shodno zahtjevima teorijskog
okvira u analizi vremena kao konstituensa društvenih promjena, a bazično je zasnovan na kreativnom
spoju teorijskih i empirijskih rezultata sociološke nauke na planu objašnjenja korelacija izmeĎu
strukturalnih promjena i značenja koje društveni akteri pridaju vremenu u različitim kulturnim
kontekstima. Osnovna odlika sociološkog istraţivanja je da se konkretne društvene pojave ili konkretna
istorijska globalna društva, proučavaju sa stanovišta totaliteta u kontekstu istorijskog društvenog razvoja.
U prvom dijelu rada, kandidat fenomen društvene temporalnosti razmatra sa stanovišta razvojne
dimenzije – iz kojeg izvodi tri različite kulture vremena (premoderna, moderena i postmoderna). U ovom
dijelu rada kandidat se oslanjao na osnovne metodološke principe genetičkog strukturalizma (L.
Goldman), primijenjujući i uporedno-istorijski metod u analizi predmeta istraţivanja. Genetički
strukturalizam počiva na dva nivoa analize: a) razumijevanje i b) objašnjenje. Razumjeti neku dinamičku
strukturu, znači shvatiti njene unutrašnje odnose, tj. raznovrsnost kvalitativnih i kvantitativnih odnosa
izmeĎu elemenata iz kojih se sastoji. A objasniti tu istu strukturu, znači shvatiti šire strukture u kojima
data struktura se javlja kao njen sastavni element ili parcijalna struktura. Pozivajući se na stav Rajta Milsa
koji ističe da je ”svaka sociologija dostojna svog imena ujedno i „istorijska sociologija“, kandidat
primjenom ovog pristupa pruţa sliku istorijskih uticaja na današnji društveni svijet i promjene u njemu.
To znači da društvene pojave koje postoje u društvenom ţivotu svakog vremena, imaju svoju istoriju u
smislu da su rezultat prethodnog razvoja u društvenom svijetu. Ovaj pristup kandidatu omogućava ne
samo da ukaţe da su različiti društveno-istorijski konteksti imali različito poimanje vremena, već i da
pokaţe kako se ove forme značenja razvijaju i time pruţa ideje o tome kako se one mogu mijenjati u
budućnosti. Značaj ovakvog pristupa (čija je osnovna metodološka smjernica dijahrono poreĎenje
različitih kulturnih konteksta), ogleda se u tome što pored uvida da se različiti društveni konteksti
odlikuju različitim tempom ţivota, on omogućava povezivanje tih konteksta u jedinstveni kompleks u
kome se dijahronija „ugraĎuje“ u sinhroniju i obratno, pri razumijevanju i objašnjenju istraţivačkog
problema. To se najbolje vidi na primjeru analize moderne institucije rasporeda (sedmo poglavlje
11
studije), koja je nesumnjivo jedna od najkarakterističnijih institucija zapadne civilizacije (evoluirana od
benediktanskog monaškog ţivota, preko puritanske etike i idustrijskog kapitalizama do savremenog
institucionalnog obrasca), a koja je najodgovornija za uspostavljanje i odrţavanje temporalne regularnosti
u našim svakodnevnim ţivotima.
Kandidat ukazuje da ovaj koncept u našoj studiji sluţi samo kao polje “najviše opštosti” analize
temporalne dinamike i kao teorijsko-eksplanatorna “podloga” za dublje razumijevanje sloţenog problema
ubrzane društvene temporalnosti svakodnevnog ţivota u savremenom društvu jer interes sociologije za
fenomen temporalnosti se ne iscrpljuje samo u metodološkim problemima sinhronijskog ili dijahronijskog
istraţivanja. To dalje još znači da jedan cjelovit sociološki pristup, osim klasifikacija i uviĎanja
mnogostruke prirode socijalnog vremena, treba da nam pruţi teorijsku osnovu za istraţivanje relacija
socijalne strukture (vremenskog rasporeda, tokova i njihovog ureĎenja, a koji se odnose na normativni
sadrţaj vremena) i pojedinih socijalnih podsistema prema vremenu, a drugim dijelom na proučavanje
značenja vremena kod različitih društvenih klasa, grupa, profesija, kulturnih i socijalnih stilova (različiti
stilovi upotrebe vremena), generacijskog i meĎugeneracijskog, intersubjektivnog vremena i sl.
Polazeći od navedenih teorijskih odrednica, metodološka analiza je usmjerena sa makro-istorijske,
na strukturalno-funkcionalnu, a zatim i na simboličko-interakcionističku analizu kada se istraţuje
temporalnosti u svakodnevnom ţivotu, a temeljno je konkretizovana kroz analizu intersubjektivnog
vremena kao svojevrsne sociološke eksplanacije porodičnog vremena. U ovom širokom ali doslednom
opsegu analize, kandidat je se u najvećoj mjeri oslanjao na metod analize sadrţaja, kritičko preispitivanje
teorijskih tekstova i empirijskih podataka, kao i na osnovne metodološke postulate etnometodologije.
Dakle, kompozicija iz koje je izvedena struktura rada podrazumijeva analizu više različitih sadrţaja koji
nuţno zahtijevaju izbor različitih metodoloških pristupa koji su iz perspektive cjeline rada
komplementarni i koji se dosledno smjenjuju i dopunjuju kako i nalaţu postulati dijalektičko-
funkcionalne sinteze.
1.8. Struktura rada
Ovaj rad pored uvodnih i zaključnih razmatranja je strukturisan u sedam tijesno povezanih
poglavlja u kojima problematizuju sociološki aspekti vremena i socio-temporalne dinamike.
1. UVOD – ENIGMA VREMENA
2. SOCIOLOGIJA VREMENA - TEORIJSKI ASPEKTI SOCIOTEMPORALNE DINAMIKE 1. Pojam vremena u sociologiji
2. Sociološki aspekti vremena kao društvenog fenomena 3. Vrijeme i društvena teorija – temporalna dimenzija kao problem društvenih nauka
4. Struktura i značenje društvenog vremena 5. Pluralitet društvenog vremena (linearno-ciklično, sveto-profano, objektivno-subjektivno, apstraktno-
konkretno, itd)
3. PREMODERNA KULTURA VREMENA
1. Ritam društvenog života u tradicionalnim društvima 2. Prirodno i društveno vrijeme
3. Ciklična vizija društvenih promjena 4. Sveto i profano vrijeme – mit o vječnom povratku
5. Istorijsko vrijeme – svijest o promjenama
4. MODERNA KULTURA VREMENA 1. Modernost i problem temporalnosti
12
2. Strijela vremena – linearni koncept vremena i ideja progresa 3. Ritam života modernog društva – “sve što je čvrsto topi se u vazduhu” 4. Vrijeme, rad i disciplina u industrijskom kapitalizmu - tiranija časovnika
5. Od čvrste do fluidne modernosti – dinamika nestalnosti
5. POSTMODERNA KULTURA VREMENA 1. Postmodenost i problem temporalnosti
2. Kompresija vremena i prostora 3. Iskorijenjenost vremena iz prostora
4. Kriza vremena - šok bududnosti i/ili kontrakcija sadašnjosti 5. Umreženo društvo i koncept “bezvremenog vremena” - virtuelno vrijeme
6. KULTURA BRZINE – 24/7 DRUŠTVO i KOMODIFIKACIJA VREMENA
1. Fenomenologija društvenog ubrzanja - 24-časovno društvo 2. Pokretačke snage ubrzanja (tehnološki, ekonomski, strukturalni i kulturni “motor” društvenog ubrzanja)
3. Ubrzanje društvenih promjena 4. Ubrzanje tempa društvenog života
5. Komodifikacija vremena – vrijeme je novac 6. Vijeme - “oskudna” roba i resurs
7. Tiranija novine i hiperpotrošačko društvo
7. VRIJEME I SVAKODNEVNI ŽIVOT – sociotemporalna dinamika na polju svakodnevnog života
1. Ubrzanje tempa društvenih promjena i svakodnevni život 2. Privatno i javno vrijeme
3. Interakcijsko i organizaciono vrijeme 4. Rasporedi i svakodnevni život
5. Porodično vrijeme i svakodnevni život
8. NOVA KULTURA VREMENA
1. „Nova kultura vremena“ – usporavanje kao vrijednost 2. Nova paradigma temporalnosti – svjetski pokret za usporavanje života
3. Vrijednosti usporavanja - vrijeme nije novac 4. Spori život kao odgovor na granice društvenog ubrzanja
9. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
1.9. Kratak pregled poglavlja
U prvom poglavlju (Sociologija vremena – teorijski aspekti sociotemporalne dinamike) promišlja
se i obrazlaţe teorijski najznačajnija oblast – odreĎenje vremena kao društvene kategorije i ispituje se
struktura i varijateti društvenog vremena. Kandidat ukazuje da su sociološka proučavanja vremena
započeta sa radovima E. Dirkema, A. Ibera i M. Mosa koji su istraţivanje vremena usmjerili na
proučavanje „ritma kolektivnog ţivota“, identfikujući da svako društvo ima sopstveni ritam koji nije
determinisan samo prirodnim ritmovima smjenjivanja dana i noći, smjenom godišnjih doba već prije
svega kolektivnim ritmovima koji u cjelini uokviruju individualni ţivot pojedicama, proizvodeći socijalne
prakse (svetkovine i rituali) oko kojih je grupiše „osa“ temoralne organizacije društvenog ţivota. U ovih
shvatanjima vrijeme se definiše kao objektivna društvena kategorija koja je proizvod iskustva društvenog
ţivota i koja je zbog toga varijabilna u različitim društvenim kontekstima. Poseban naglasak u prvom
dijelu rada izgraĎen je na stavu da je društveno vrijeme heterogeno, zavisno od čovjeka, od njegove
društvene prakse, načina ţivota, od sistema mišljenja, vredovanja i vjerovanja, od promjena koje svojim
13
saznanjima i uticajem unosi u tok i trajanje vremena u svojoj prirodnoj i socijalnoj sredini. Iz navedenog
tumačenja, kandidat izvodi zaključak da “vremenska simetrija” koja podrazumijeva istraţivanje različitih
vrsta društvenog vremena i njihovo dovoĎenje u vezu sa dominatnim tipom temporalne determinacije
jeste jedan od “ključeva” za razumijevanje sloţenog obrasca društvene temporalnosti.
Imajući u vidu navedeno u prva tri poglavlja ovog rada, temporalnost se posmatra s obzirom na
istorijsko-razvojnu dimenziju, a polazni uvid se bazira na stavu da se društvena temporalnost razlikuje s
obzirom na dimenzije ekstenzije, koherencije, gustoće i usmjerenosti vremena. Polazeći od ovog stava,
kandidat razlikuje tri socio-kulturna okvira ili tri različite “kulture vremena”:
(a) tradicionalna (premoderna) kultura vremena;
(b) moderna kultura vremena, a u kontinuitetu moderne kulture vremena nastala je i treća;
(c) kultura informatičkog (digitalizovanog) vremena (vrijeme postindustrijskog i postmodernog društva sa
sve većim usitnjavanjem vremena).
U drugom poglavlju (Premoderna kultura vremena) kandidat napominje da se tradicionalna
(premoderna) kultura vremena se temelji na usklaĎenosti socijalnog ritma ţivota s ritmom koji
uspostavlja priroda. Temporalizacija predmodernih društava je tijesno povezana sa ritmom »prirodnih
satova«: jednog za dan i noć, drugog za godišnja doba, trećeg za sušne periode i tako redom. Individualno
vrijeme gotovo da i nije postojalo. Dominiralo je kolektivno značenje vremena (po Dirkemu “kolektivna
reprezentacija”), a ono je bilo povezano s društvenim aktivnostima i prirodnim ritmom vremena.
Presudan momenat u njihovom saznanju i ponašanju nije promjena nego ponavljanje. Tempus je starac jer
prošlost ne prestaje da traje, te otuda svijest tradicionalnog čovjeka nije usmjerena ka iznalaţenju snaţnih
promjena u organizaciji društvenog ţivota, već je okrenuta iznalaţenju starog u novom. Otuda, do prvih
značajnih društvenih promjena u tom odnosu, shvatanje vremena u svijesti ljudi tradicionalnih društava je
bilo malo prijemčivo na promjene i razvitak: stabilnost, tradicionalnost, ponovljivost i polaganost su
osnovne kategorije u kojima se kretala njihova svijest, a “društveni ritam” je bio polagan i opušten. To je
bio svijet u kome ništa nije moglo da se kreće brţe nego što je konj hodio ili brod jedrio; svijet kome
ţurba nije bila svojstvena, a još manje otmena vrlina. Sve do uspona savremenog društva, kako paţljivi
analitičari ističu ljudskim ţivotima nije značajnije upravljalo vrijeme, tj. ubrzani ritam društvenih
promjena; promjene su se zbivale dosta sporo, pa se često o ranijim društvima govori kao o statičnim,
hladnim (K. L. Stros) ili mlakim (Dţ. Fridman) društvima.
U trećem poglavlju (Kultura vremena moderne), kandidat usmjerava paţnju na modernost koja sa
industrijskom revolucijom (koju E. Hobsbaum nazvao „najdubljom promjenom ljudskog ţivota u pisanoj
istoriji“) je označila oproštaj od neuţurbanog premodernog svijeta i pokrenula lavinu ubrzane društvene
mijene kao „vitalno iskustvo“ modernosti. Kultura vremena moderne počiva na odvajanju društvenog
ritma od onoga u prirodi i na osamostaljivanju društvenog (kulturnog) ritma koji slijedi linearni tok
vremena (sukcesija vremena). S razvojem savremenog društva raste i socijalna uloga časovnika, (po
Špengleru, „uţasnih simbola vremena koje prolazi“), koji nije bio samo naprava za praćenje vremena već
i vaţno sredstvo za sinhronizaciju ljudskih aktivnosti. Mehanički časovnik koji je pronaĎen polovinom
četrnaestog vijeka je napravio pravu revoluciju u oblasti socijalnog vremena. L. Mamford smatra da ključ
za razumijevanje duha modernog industrijskog vremena ne predstavlja parna mašina nego upravo
mehanički časovnik. L. Mamford ističe da je burţoazija prva klasa koja je otkrila da je »vrijeme novac« i
da je maksima »tačan kao sat« ustvari bila burţoaski ideal, a imati vlastiti sat je dugo bio znak društvenog
prestiţa. (L. Mumford, 1934:14). Vrijeme više nije vidljivo niti ucrtano u okvire prostora. Zamijenili su
ga mjerni instrumenti, časovnici koji su odvojeni od prirodnog ritma. Takvo shvatanje vremena je prema
Lefebvreu, eliminisalo proţivljeno (i kairološko) vrijeme ustupivši primarno mjesto „praznom“
mehaničkom časovnom vremenu. Lefebvr opisuje ovu promjenu u shvatanju vremena sledećom
metaforom; „U predmodernim vremenima proţivljeno vrijeme je urezano u prostor kao u stablo drveta i
kao i stablo ono pokazuje tragove godina svoga rasta. MeĎutim u modernim društvima grad apsorbuje
vrijeme tako da je proţivljeno vrijeme nevidljivo ili svedeno na metode njegovog mjerenja. „Društvo je
ubilo“ proţivljeno vrijeme (H. Lefebvre 1991:96). Pored navedenog, modernost je definitivno učvrstila
14
ideju linearnog vremena (sukcesija vremena), prema kojoj je za eru “čvrste modernosti” (Z. Bauman),
prošlost neponovljiva, sadašnjost podloţna intervencijama, a budućnost puna mogućnosti. Na tim
osnovama linearno shvatanje vremena postaje vladajuće gledište i dominantna predstava u modernim
društvima. Na vrijeme se počelo gledati kao na drum koji se proteţe iz daleke prošlosti preko sadašnjosti
ka budućnosti, a takva koncepcija vremena, tuĎa milijardama ljudi koji su ţivjeli prije industrijske
civilizacije, postala je osnova svakog privrednog, naučnog i političkog angaţmana i planiranja, ali i
osnova na kojoj su oblikovane druge ključne ideje modernosti kao što su na primjer ideja progresa, vjera
u razumno ureĎenje društva, itd.
U četvrtom poglavlju (Postmoderna (informatička)kultura vremena), prema kondenzovanim
navodima kandidata postmoderna kultura vremena predstavlja takav okvir koga karakterišu procesi
kompresije vremena i prostora (D Harvey) i “smrti geografije” (N. Trift) kojima se objašnjava uništenje
prostornih barijera i udaljenosti, nova razmišljanja o mjestima i prostorima, te koncepti “bezvremenog
vremena”(M. Kastels), “tiranije trenutka” (T. H. Eriksen) i “informatičke bombe” (P. Virilio).
Zahvaljujući usponu telekomunikacija i informatičke tehnologije koje u svakom trenutku povezuju
najudaljenije krajeve svijeta javljaju se paradigme o 24/7 (24-časovnom, 7-dnevnom) dostupnom društvu
ili društvu globalne informatičke mreţe. Baš kao što je mehanički časovnik komandovao i regulisao
društveno ponašanje u industrijskoj eri, tako digitalnoj eri, kompijuter, preuzima kontrolu društvenog i
organizacionog ţivota. To su bile definišuće tehnologije koje su definisale doba u kom su otkrivene i po
prvi put široko korišćene; na isti način, moţemo reći da su internet i informacione tehnologije definišuće
tehnologije našeg doba. One ne samo da mijenjaju mnoge aspekte našeg materijalnog postojanja, već
utiču i na način na koji razmišljamo o sebi i svijetu oko nas. Na primjer, kompjuter se vrlo često koristi
kao metafora ljudskog uma ili mozga, u smislu inputa i autputa, pa čak i softvera i hardvera mozga. U eri
informatičkog društva kompijuter počinje da zamjenjuje časovnik i postaje najvaţniji ureĎaj za
odreĎivanje ritma u društvu. Istovremeno, kompijuter uvodi novi rečnik (sa izrazima kao što je na primer
“realni vremenski interval”) koji razjašnjava, krštava i iznova konceptualizuje vremenske fenomene.
U petom poglavlju (Kultura brzine – 24/7 društvo i komodifikacija vremena), kandidat usmjerava
paţnju na fenomen socijalnog ubrzanja. Kandidat u uvodim notama ovog poglavlja navodi definiciju
ubrzanja Helge Novotni koja kaţe da ubrzanje „nije samo povećana brzina svih socijalnih tokova“, nego
je ubrzanje (odnosno mobilnost) dobara, ljudi, energije, novca i informacija s učestalim stepenom smjene
postalo zajednička socijalna norma postmodernog društva. (Helga Nowotny, 2000:151) Ovo ubrzanje se
moţe vrlo slikovito pokazati „smještanjem“ cjelokupnog društveno-istorijskog ţivota u dvadeset-četvoro
časovni vremenski interval, po osnovu koga lako moţemo uvidjeti da se ritam savremenosti znatno
razlikuje od ritma tradicionalnih društava. Naime, ljudska bića postoje na zemlji otprilike pola miliona
godina. Poljoprivreda, kao neophodna osnova utvrĎenih naselja, stara je tek oko 12 hiljada godina.
Civilizovana društva datiraju od prije otprilike 6 hiljada godina. Ako bismo čitav dosadašnji period
ljudskog postojanja posmatrali kao jedan jedini dan, onda smo 23 časa i 55 minuta ţivjeli u lovačko-
sakupljačkim zajednicama, poljoprivreda se pojavila u 23 časa i 56 minuta, a civilizovana društva samo
minut kasnije – u 23 časa i 57 minuta. Razvitak modernih društava dogodio bi se tek u 23 časa, 59 minuta
i 30 sekundi! Ipak u poslednjih trideset sekundi tog „čovjekovog dana“, desilo se toliko promjena koliko
za svo vrijeme koje je tome prethodilo. Taj ubrzani tempo predstavlja neviĎen izazov ljudskoj
sposobnosti da se prilagodi društvenoj mijeni. Francuski istoričar P. Nora smatra da je došlo do naglog
"ubrzavanja istorije", jer kontinuirane i trajne pojave više nisu konstante u društvenim orijentacijama, već
su na djelu promjene koje teku sve brţe (P. Nora, 1999:10). Brzina kojoj su futuristi od početka novog
vijeka klicali i veličali je kao pokazatelj napretka, prema mišljenju Dţ. Glajka postala je naš neprijatelj.
Ona danas vodi samo psiho-fizičkoj iscrpljenosti, kao posledici hiperaktivnosti (Dţ. Glajk, 2003:47).
U šestom poglavlju (Vrijeme i svakodnevni život – sociotemporalna dinamika na polju
svakodnevnog života), kandidat ukazuje da se interes sociologije za fenomen temporalnosti ne iscrpljuje u
analizi temporalnosti na „globalnom“ nivou društvene strukture, već jedan cjelovit sociološki pristup,
treba da nam pruţi teorijsku osnovu za ispitivanje temporalnih perspektiva ili vremenskih horizonata
15
pojedinaca i grupa u zavisnosti od njihovim društvenih uslova ţivota u konkretnom prostoru i vremenu.
Pored navedenog, jedan cjelovit sociološki pristup zahtijeva analizu socijalne strukture vremena koja se
moţe analizirati na individualnoj, grupnoj (neformalno i institucionalno vrijeme) i intersubjektivnoj ravni.
Ova sveobuhvatnost se moţe teoretski obrazloţiti kroz identifikovanje različitih tipova društvenog
vremena na različitim nivoima društvenih struktura. MeĎutim, da bi to uradili potrebna je adekvatna
teorija društvene strukture. Većina sociologa, klasičnih i modernih se slaţe da društvena struktura moţe i,
za analitičke svrhe, treba da se shvata tako da obuhvata nekoliko manje ili više jasno definisanih djelova
ili nivoa analize – a to su, individualni, grupni, društveni i kulturni nivoi. Za potrebe ovog rada mi
koristimo ovu tripartitnu podjelu kao polazište za tipologiju društvenih vremena. To jest, u radu ţelimo
istaći da svaki od ovih nivoa ima sopstvenu formu društvenog vremena: na individualnom nivou,
,,sopstveno vrijeme“; na grupnom nivou u neformalnim interakcijama, ,,interakciono vrijeme“ i
,,institucionalno vrijeme“ u birokratiji i drugim formalnim organizacijama; i na širem, socio-kulturnom
nivou ,,ciklično vrijeme“ (dan, nedelja i godišnja doba) koje je prisutno u čitavom društvu i po kome je
strukturirana temporalnost svakodnevnog ţivota.
Savremeni ţivot koga karakteriše snaţno povećanje funkcionalne i strukturalne diferencijacije,
zasniva se na veoma sloţenom sistemu brojnih svakodnevnih aktivnosti, dogaĎaja i obaveza. Usled toga
javlja se potreba za stvaranjem veoma krutog sistema temporalne regulacije i koordinacije bez koga
ovako sloţen društveni ţivot, vjerovatno ne bi mogao da funkcioniše. Ovakva organizacija društvenog
vremena ima široke implikacije na svakodnevni ţivot pojedinaca i organizaciju porodičnog vremena, te
otuda kao nuţno pitanje se pokreće pitanje odnosa izmeĎu porodičnog i društvenog vremena. Kandidat
ističe da je porodični ţivot polagan i zato njegov “prirodni ritam“ nije u skladu s brzim tempom
savremenog ţivota. Prema T. H. Eriksenu savremeni porodični ţivot se odvija pod opsadom tiranije
trenutka, a „logika trenutka pogaĎa sve delove porodičnog ţivota, i ona je u direktnom sukobu sa logikom
porodice. Naime, porodični ţivot ne zahteva ni nešto posebno mnogo rada ni nešto posebno mnogo
kapitala, ali zato zahteva mnogo vremena“(T. H. Eriksen, 2003:172-175). U trci za dobiti ma koje vrste
danas je sve manje trajnih kontakata, druţenja, a sve više pokidanih društvenih, pa i porodičnih spona;
klasična maksima »dok nas smrt ne rastavi« roĎena je u polaganom vremenu, tako da, kako brojne
empirijske činjenice govore više nije u „skladu s vremenom“. Imajući navedeno u vidu pred sociologiju
se postavljaju snaţna i vaţna pitanja koja se tiču sfere društvenih odnosa i analize socio-temporalne
dinamike u svim domenima društvenosti, čija vaţnost nikad nije bila toliko aktuelna koliko danas.
U sedmom poglavlju (Nova kultura vremena – aceleracija vs deceleracija) obrazlaţe se ideja o
nuţnoj potrebi razvijanja „nove kulture vremena“ kao vrijednosne orijentacije u ţivotu savremenog
društva. Prema mišljenju kandidata, ubrzanje i usporavanje tvore komplementarni vremenski diskurs o
modernom i posebno o postmodernom društvu. Brzina je postala obiljeţje ţivota modernog i
postmodernog društva. I ne samo to! Ona je postala kako ističe H. Rosa, kompetetivna norma ponašanja
aktera u različitim područjima: ekonomiji, nauci, tehnologiji, prometu, kao i u svakodnevnom ţivotu
pojedinaca. Nije nastala putem društvenog konsenzusa, nego je nametnuta kao instrumentalni obrazac
ideologije liberalizma u smislu uslova opstanka na trţištu. Danas su načeti sami temelji savremene
postmoderne civilizacije, a takva kriza, objelodanjuje se prije svega kao kriza budućnosti. Današnja
društva zamijenila su „budućnost“ pojmom „produţene sadašnjosti“ u krizi. Savremena ekološka kriza
predstavlja moţda najvaţnije i suštinski najbitnije osporavanje „kulta brzine“ koji je podsticala vizija
moderne ideje progresa, jer „potrošački raj“ kao krajnje ishodište i vodilja „kulture brzoholizma“ usled
prekomjernosti „potrošačke idile“ se preobrazilo u permanentnu opasnost koja prijeti da „srećnu
budućnost“ koju je „prozivala“ kultura rane modernosti zamijeni „ekološka apokalipsa“.
Usporavanje označava zahtjev za smanjenjem brzine u uslovima u kojima postojeća brzina ili
dodatno ubrzanje izaziva nepoţeljne posledice za prirodu, čovjeka i društvo u cjelini. F. Reheis definiše
usporavanje kao „smanjivanje brzine, polaganost”, imajući na umu alternativni koncept visokoj
ubrzanosti i „nonstop društvu“. Vendi Parkins i Dţefri Krejg pišu u svom radu ”Spori život”, sporost
odraţava stil ţivota koji je dislociran od normi povezanih sa brzim kapitalizmom i sinonim je za
--
smislenost. U statutu udruzenja »Tempus«, koje se zalaze za "usporavanje vremena" pise: "Clanovi moraju da odlazu donosenje odluka i rade usporenim tempom, da "usporavaju" vreme tamo gde rade i :live i podsticu osobe koje ih olauzuju na razmisljanje"(Tempus, 2009). Po njihovom uvjerenju cuvena deviza »vrijeme je novac« nema vise smisla jer oni koji imaju vremena na pretek (nezaposleni, djeca, penzioneri) nemaju dovoljno novca da ga kvalitativno popune, a ani koji imaju sta da trose nemaju vremena da ga kvalitativno "patrose". lstraiivanja u Evropi, prema K. Onoreu pokazala su da je ono sto ljudima u svakodnevnom :zvotu najvise nedostaje upravo vrijeme, tako da zelja za sporijim zivotom nije nista drugo nego radikalna kritika produktivne fonne zivota nametnute kao dominantne orijentacije II
koris6enja vremena, koju je savremeni turbokapitalizam postavio kao jedini ispravan naCin zivljenja. Pokret nastoji da ukaze da ljudi treba kvaJitetnije da zive u uzurbanom, savremenom svijetu. To je razlog zbog kojeg se filozofija sporosti cloze sazeti u jednu rijec: ravnoteia. Budite brzi kad ima smisla da budete brzi, a budite spori kada one sto radite traii sporost. Trudimo se da zivimo u ritmu za koji muzicari imaju odlican izraz: tempo giusto iIi prava brzina.
U zakljucku je izvrsena rekapitulacija dokazanih hipoteza i pruzen laatak saietak strukture rada.
ZakJjucak i predlog Komisije
Na osnovu svega izlozenog, moze se zakljuciti da tema doktorske disertacije "Teorijski aspekti druStvenih promjena savremenog drustva sa stanoviSta socioloske analhe fenomena drustvenog vremena U ima punu naucnu predmetnost i time socioloskll relevantnost u izgradnji nove gnoseoloske strategije i metoda u cjelovitom socioloskom izucavanju fenomena vremena kao konstituensa drustvenih promjena. Kriticko preispitivanje socioloske relevantnosli teorijskih pristupa fenomenu vremena i ukazivanje na potrebu izgradnje integrale tearije za njegovo istrazivanje predstavlja znacajno unapredenje leorijskog prollcavanja ovog specificnog domena socioloskog proucavanja. Ovaj teorijsko-metodoloski pristup svakako predstavlja originalan doprinos naucnom razumijevanju i interpretaciji fenomena vremena i socio-temporalne dinamike savremenog drustva.
Imajuci u vidu, da je kandidat polaznirn istrazivanjima pokazao da je odabrao temu Cijom izradom ce dati, neosporno, originalan naucni doprinos, Komisija predlaze Vijecu Filozofskog fakulteta da donese odgovarajucu odluku 0 odobrenju daljeg rada na izradi doktorske disertacije kandidata Mr Obrada Samard:iica.
S postovanjem,
U Niksicu, 08.05. 2014.god.
Komisija:
1. Prof. dr
•
YHH8EP3~1TET U'P4F rOPE
~ ~1.n030''j::.~·': I Q ...• >\.j J1TET
17
L I T E R A T U R A
1. Adam, Barbara. (1990). Time and Social Theory. Philadelphia: Temple UP.
2. Albvaks, Moris (2011), .Društveni okviri pamćenja, Novi Sad, Mediterran publishing.
3. Adam, Barbara. (1995). Timewatch. The Social Analysis of Time. Cambridge: Polity Press.
4. Agger Ben (2007), Time Robbers, Time Rebels Limits to Fast Capital in : 24/7 Time and Temporality in the
Network Society Edited by Robert Hassan and Ronald E. Purser,
5. Adorno Teodor, (1979), Estetička teorija, Beograd, Nolit.
6. Артемов В.А. (1987), Социальное время: проблемы изучения и использования / Отв.
7. ред. Ф.М.Бородкин. Новосибирск: Наука.
8. Аскин Я.Ф. (1966) Проблема времени. Ее философское истолкование. М: Мысль.
9. Attali Jaques, (1992), Povijest vremena, Zagreb, August Cesarec.
10. Bauman Zigmunt, (1984), Kultura i društvo, Beograd, Prosveta.
11. Bauman Zigmunt (2009), Fluidni život, Novi Sad, Mediterran publishing.
12. Bauman Zigmunt, (2009), Fluidna ljubav, Novi Sad, Mediterran publishing.
13. Bauman Zigmunt, (2011), Tekuća modernost, Zagreb, Pelago.
14. Bergemann, Walter. (1992). The Problem of Time in Sociology: An Overview of the Literature on the State of
theory and Research on the „Sociology of Time“ 1900-1982. Time and Society, 1 (1):81-135.
15. Berman Marshal. (1982), All That is Solid Melts into Air: the Experience of Modernity (London: Verso.
16. Bergson Anri. (1991), Stvaralačka evolucija, Sremski Karlovci, Izdavačka knjiţarnica Zorana Stojanovića.
17. Berger Peter i Lukman Tomas, (1992), Socijalna konstrukcija zbilje, Zagreb, Naprijed.
18. Bek Ulrih, (2001), Rizično društvo: u susret novoj moderni, Beograd, Filip Višnjić.
19. Болгов В.Н., Гуцу В.Г. (1993) Социология времени. Кишинев: Штиинца.
20. Bolter, J. D. (1984), Turing’s man: Western culture in the computer age, London: Duckworth.
21. Borstin Dţ. Daniel, (2003), Svet traganja, Beograd, Geopoetika.
22. Borstin Dţ. Daniel,(2008), Svet otkrića, Beograd, Geopoetika.
23. Borstin Dţ. Daniel, (2002), Svet stvaranja, Beograd, Geopoetika.
24. Borstin Dţ Danijel, (2005), Amerikanci – Demokratsko iskustvo, Beograd, Geopetika.
25. Bojm Svetlana (2005), Budućnost nostalgije, Beograd, Geopoetika.
26. Vajthed Nort Alfed, (1976) , Nauka i moderni svet, Beograd, Nolit.
27. Vattimo Gianni, (2008), Transparentno društvo, Zagreb, Algoritam.
28. Veber Maks, (2011), Protestanska etika i duh kapitalizma, Novi Sad, Mediterran publishing.
29. Veblen Torsten, (2008), Teorija dokoličarske klase, Novi Sad, Mediterran publishing
30. Weigert Andrew J and Lewis David, (1981), The Structures and Meanings of Social Time, The
University of North Carolina Press.
31. Vitrou Dţejms Dţ., (1993), Vreme kroz istoriju, Beograd, Srpska Knjiţevana Zadruga.
32. Vitrou Dţejms Dţ., (1985), Šta je vreme, Beograd, Prosveta.
33. Vidojević Zoran, (2005), Kuda vodi globalzacija, Beograd, Filip Višnjić.
34. Virilio, Pol (2000), Informatička bomba, Svetovi, Novi Sad.
35. Virilio, Pol (2010): Kritični prostor: Umetnicko drustvo Gradac, Čačak
36. Vorf Li Bendţamin, (1979), Jezik, misao i stvarnost, Beograd, BIGZ.
37. Vukićević Slobodan, (2005), Sociologija (filozofske pretpostavke i temeljni pojmovi), Nikšić, Filozofski fakultet
i Beograd, Plato.
38. Vukićević Slobodan, (2011), Ontoloske iracionalnosti savremenog svijeta, Filozofski fakultet Nikšić.
18
39. Гайдис В. (1986), Время в социологических исследованиях: Методологические и методические
проблемы, Вильнюс: Минтис.
40. Giddens, Anthony (1984), The Constitution of Society: Outline of the Theory of Structuration, Cambridge:
Polity Press.
41. Gidens Entoni, (2005), Odbegli svet, Beograd, Stubovi kulture.
42. Gidens Entoni, (1998), Posledice modernosti, Beograd, Filip Višnjić.
43. Gidens Entoni, (1998), Sociologija, Podgorica, CID.
44. Gidens E., Haton V., (2003), Uzvraćajući udarac”, u: zborniku. Na ivici, ţivjeti s globalnim kapitalizmom,
Beograd, Plato.
45. Giddens, Anthony, (1987), Social Theory and Modern Sociology, Standford University Press, California,
46. Glajk Dţejms, (2003), Brže (ubrzavanje svega na svetu), Beograd, Plato.
47. Garfinkel Harold, (1967), Studies in Ethnomethodology, Englewood Cliffs : Prentice-Hall,.
48. Дугин Александр, (2002) Философия Традиционализма Лекции «Нового Университета» Москва
49. Дугин Александр, (2010), Социология Воображения», М.: Академический проект.
50. Грюнбаум А. (1969), Философские проблемы пространства и времени. М: Прогресс.
51. Gurvitch, George (1964). The Spectrum of Social Time. Amsterdam: Dordrecht.
52. Gurevič Jakovljevič Aron, (1994), Kategorije srednjovekovne kulture, Novi Sad, Matica Srpska.
53. Danilevski Nikolaj, (1994), Rusija i Evropa, Beograd, Sluţbeni list SRJ.
54. Dirkem Emil, (1982), Elementarni oblici religijskog života, Beograd,Prosveta.
55. De Grazia Sebastian (1964), Of Time, Work, and Leisure, New York: Twentieth Century Fund/Anchor
56. Dorn- van Rossum, Gerhard, (1996), History of the hour: Clocks and Modern Temporal Orders, Chicago &
London, The Unversity of Chicago Press.
57. Englund Peter, (2009), Male istorije, Beograd, Geopoetika.
58. Evans-Pričard, E.E. (1983), Socijalna antropologija, Beograd, Prosveta.
59. Evans-Pritchard E.E (1962), Nuer - The life of the nilotic people, Oxford, University Press.
60. Elijade Mirča, (2003), Sveto i profano, Sremski Karlovci-Novi Sad, Izdavačka
61. Epštejn Mihail, (2001), Blud rada, Novi Sad, Stylos.
62. Eriksen Tomas Hilan, (2003), Tiranija trenutka, Beograd, Biblioteka XX vek.
63. Hassard John (2001), Commodification, construction and compression: A review of time metaphors in
organisational analysis, International Journal of Management Reviews, 3: 131-140
64. Zaks Volfgang, (2001), Rečnik razvoja, Novi Sad, Svetovi.
65. Zbornik radova, (2003), Vrijeme i progres, Crna Gora na razmeĎu milenijuma, Podgorica, CANU Univerzitet
Crne Gore.
66. Zbornik radova,(2001), Sociološki aspekti progresa i kulture, Nikšić, Jasen.
67. Zeldin Teodor (2008), Intimna istorija čovečanstva, Beograd, Geopoetika.
68. Zerubavel, Eviatar. (1981). Hidden Rhythms : Schedules and Calendars in Social Life, Chicago, University of
Chicago Press.
69. Zerzan John, (2004), Anarhoprimitivizam protiv civilizacije, Zagreb, Klub studenata sociologije Diskrepancija –
Naklada Jesenski i Turk.
70. Ильин В.И. (2000), Социальное время и социальное пространство // Социальное неравенство / Центр
социологического образования института социологии РАН. М.: Издво «Институт социологии РАН»,.
Лекция 4. С.58-65.
71. Jaspers, Karl. (1953), The Origin and Goal of History, London.
72. Kastels Manuel,(2002), Moć identiteta, Zagreb, Golden marketing.
73. Kastels Manuel, (2000), Uspon umreženog društva, Zagreb, Golden marketing.
74. Kelner Daglas, (2004), Medijska kultura, Beograd, CLIO.
75. Kenedi Pol, (1997), Priprema za XXI vek, Beograd, Sluţbeni list.
19
76. Kern, Stephan. (1983). The Culture of Time and Space 1880-1919. London: Weidenfeld &
77. Nicolson.
78. Kreitzman, L.,(1999), The 24-Hour Society, London: Profile Books
79. Kuljić Todor, (2006), Kultura sećanja, Beograd, Čigoja.
80. Kuvačić, I. i G. Flego, ur. (1988) Postmoderna: nova epoha ili zabluda, Zagreb, Naprijed.
81. Latur Bruno, (2010), Nikada nismo bili moderni, Novi Sad, Mediterran publishing.
82. Ле Гофф Ж. (2000), Другое Средневековье: Время, труд и культура Запада Екатеринбург: Изд-во Урал.
83. Lewis, J. D., and Weigart, A. J., (1981), “The Structures and Meanings of Social-time”, Social Forces.
84. Lipovecki Ţil, (1987), Doba praznine, Novi Sad, Knjiţevna zajednica Novog Sada.
85. Lipovecki Ţil, (1992), Carstvo prolaznog, Sremski Karlovci - Novi Sad Izdavačka knjiţarnica Zorana
Stojanovića,
86. Liotard Ţan-Fransoa, (1998), Postmoderno stanje, Novi Sad, Bratstvo-jedinstvo.
87. Mamford Luis, (2009), Tehnika i civilizacija, Novi Sad, Mediterran publishing.
88. Mamford Luis, (2009), Kultura gradova, Novi Sad, Mediterran publishing.
89. Marks, K. (1947), Kapital, Tom I, Beograd: Kultura.
90. Marks, K. (1948), Kapital, Tom II, Beograd: Kultura.
91. Marks, K. (1972), Kapital, Tom III, Beograd: Kultura.
92. Doreen Massey, (1999), Power-Geometries and the Politics of Space-Time , Heidelberg: The University of
Heidelberg Press,
93. Mead H George, (1964), The Nature of the Past, in: Selected Writings, Indianapolis, New York,
94. Nassehi, A. (1993). Die Zeit der Gesellschaft. Auf dem Weg zu einer soziologische Theorie der Zeit. Opladen:
Westdeutscher Verlag.
95. Onore Karl, (2005), Pohvala sporosti, Beograd, Algoritam izdavaštvo.
96. Rifkin Jeremy, (2006), Europski san – Koliko evropska vizija budućnosti polako zasjenjuje američki san,
Zagreb, Školska knjiga.
97. Reheis Fritz, (2006), Entschleunigung. Abschied vom Turbokapitalismus, München, Goldmann.
98. Rosa Hartmut, (2005), Social Acceleration: A New Theory of Modernity, Columbia University Press
99. Rosa Hartmut, and Scheuerman W.E., (2009) High-speed Society: Social Acceleration, Power, and Modernity ,
The Pennsylvania State Universuty.
100. Schiitz Alfred, (1980), The Phenomenology of the Social World, London.
101. Sorokin P. A. and Merton R. K. (1937), “Social Time: A Methodological and Functional Analysis”,
American Journal of Sociology, 42, 615-629.
102. Sauter M. J. (2006), Clockwatchers and Stargazers: Time Discipline in Early Modern Berlin, CIDE, Toluca..
103. Sorokin Pitirim, (2002), Društvena i kulturna dinamika, Podgorica, Cid.
104. Tejlor Čarls, (2002), Bolest modernog doba, Beograd, Čigoja.
105. Thrift Nigel, (2005), Spatial Formations, London, SAGE Publications.
106. Tofler Alvin, (1983), Treći Talas I i II, Beograd, Prosveta.
107. Tofler Alvin, (1975), Šok budućnosti, Svjetlost, Zagreb,
108. Tojnbi Alvin, (2002), Proučavanje istorije, Podgorica, Centar za izdavačku djelatnost.
109. Thorndike Lynn, (1929), A History of Magic and Experimental Science During the First Thirteen Centuries of
Our Era. Two vols, Science and Thought in the Fifteenth Century. New York
110. Harvey, David. (1990) The Condition of Postmodernity: An Enquiry into the Origins of Cultural Change.
Cambridge, MA: Blackwell.
111. Fuko Mišel (1997) Nadzirati i kažnjavati - nastanak zatvora. Sremski Karlovci: Izdavačka knjiţarnica Zorana
Stojanovića
112. Urry John (2000), Sociology beyond Societies, London and New York, Routledge
113. Hantington Samjuel, (1998), Sukob civilizacija i preoblikovanje svjetskog poretka, Podgorica, CID.
20
114. Hassan, Robert (2003) The Chronoscopic Society : Globalization, Time and Knowledge in the Network
Economy, Peter Lang Publishing Inc,
115. Hassan, Robert (2003) Crisis Time: Networks, Acceleration and Politics within Late Capitalism,
116. Hassan, Robert (2003) Network Time and the New Knowledge Epoch, Time and Society 12 (2).
117. Hassan, Robert (2009) Empires of Speed: Time and the Acceleration of Politics and Society, Boston, Leiden.
118. Hassan, Robert and Ronald E. Purser (2007) Time and Temporality in the Network Society, Stanford
University Press.
119. Warf Barney, (2008), Time Space Compression - Historical Geographies, New York, Routledge.
120. Whitehead N Alfred, (1920), The Concept of Nature, New York Cambridge, The University Press: The
MACMillan,
121. Штомпка П. (1996) Социология социальных изменений: Пер. с англ. В.А.Ядов. М. Аспект Пресс
122. T. Carlstein, D. Parkes, & N. Thrift (eds.), (1978), Timing Space and Spacing Time Human Activity and Time
Geography. London: Arnold
Prof. dr Slobodan Vukićević
Redovni profesor
Univerzitet Crne Gore
Filozofski fakultet Nikšić
BIOGRAFIJA
Slobodan Vukićević, sociolog (rođen 28-III-1940) završio je gimnaziju u Nikšiću, Filozofski
fakultet- grupa za sociologiju u Beogradu , magistrirao (1975) i doktorirao (1977). Radio
prvo kao industrijski sociolog u Ţeljezari, a od 1967 radio na Univerzitetu Crne Gore, na
kojem je univerzitetsku karijeru unapređivao od predavača i profesora više škole do
redovnog profesora univerziteta. Profesor je na osnovnim, postdiplomskim doktorskim
studijama, mentor i član komisija za izradu magistarskih i doktorskih radova na raznim
univerzitetima.
Naučni radovi prof. Vukićevića izazivaju paţnju i veoma pozitivne ocjene najpoznatijih
sociologa i naučnika (Josip Ţupanov, Dragutin Leković, Ratko Boţović, Andrija Gams,
Đuro Šušnjić, Mladen Lazić, Sreten Vujović, Milovan Mitrović, Boţo Milošević, Ratko R.
Boţović, Krsto Kolibarda, Risto Kilibarda, Boţidar Tadić, Silvano Bolčić, Marija
Bogdanović, Srebrenka Viđen, i dr.), nalaze se u najuţim selektivnim bibliografijama, u
najuţoj su literaturi za sociološke studije..
Naučno interesovanje Prof. Vukićevića je veoma široko: univerzitetski profesor uvoda i
opšte sociologije, sociologije rada i socioloških teorija menadţmenta, istraţivač sa značajnim
radovima iz ekonomske sociologije, sociologije religije, ruralne sociologije, sociologije
međuetničkih odnosa, sociologije turizma, socijalne ekologije i socijalne demografije.
Radovi objavljivanbi, pored srpskog, na engleskom, ruskom i bugarskom jeziku. Prof.
Vukićević je objavio niz značajnih prevoda sa ruskog i njemačkog jezika i boravio je na
stručnim usavršavanjima na univerzitetima SSSR-a-Rusije, Njemačke.
Na osnovu naučnih kompetencija, ali i na osnovu stručno-upravljačkih sposobnosti, prof.
Vukićeviću je sledovalo mjesto u mnogim poznatim stručnim časopisima i drugim
publikacijama kao što su: «Sociologija», «Univerzitet danas», «Socijalizam u svetu»,
«Praksa», «Crnogorska bibliografija 1494-1994», stručni urednik značajnih prevoda, glavni
urednik časopisa «Spone», pokretač i glavni urednik časopisa «Luča», sada glavni urediku
časopisa «Sociološka luča».
Prof. Vukićević je u kontinuitetu angaţovan na svestranom unapređenju sociološke profesije,
jedan je od inicijatora i organizatora konstituisanja Društva filozofa i sociologa Crne Gore, u
kontinuitetu veoma aktivan u Jugoslovenskom udruţenju sociologa, čiji je bio i predsjednik,
član najuţeg rukovodstva Internacionalnog udruţenja sociologa (ISA).
U čitavom periodu na angaţovanju u afirmaciji sociološke profesije posebno je izraţen
doprinos prof. Vukićevića u programiranju i izradi nastavnih planova sociologije u srednjim
školama i na univerzitetu.
Prof. Vukićević je od osnivanja član Odbora za filozofiju i sociologiju CANU, član Odbora
za demografiju CANU, aktivni učesnik u organizaciji značajnih naučnih skupova i realizaciji
naučnih projekata CANU, te autor naučnih radova u publikacijama CANU.
Prof. Vukićević je dva puta (ukupno 8 god.) biran za dekana Filozofskog fakulteta u Nikšiću
i dva mandata (4 god.) za prorektora Univerziteta Crne Gore, aktuelni je direktor Instituta za
sociologiju i psihologiju Filozofskog fakulteta u Nikšiću i predsjednik Društva sociologa
Crne Gore.
Od nagrada i odlikovanja koje je prof. Vukićević dobio za svoj rad izdvajamo sledeće:
Plaketa za razvoj sociologije rada u Jugoslaviji od Jugoslovenskog udruţenja sociologa;
Plaketa za razvoj Univerziteta Crne Gore;Nagrada oslobođenja Nikšića«18. septembar»;
uvršćen u ediciju International WHO` S WHO of intelectuals 1998, Američki biografski
institut; dobitnik medalje: Man of the Year, Američki biografski institut.
BIBLIOGRAFIJA
KNJIGE
Vukićević, Slobodan, (1979), »Opšta sociologija«, Nikšić: Filozofski fakultet, 200 str.;
24cm.
Vukićević, Slobodan, (1980), »Struktura društvene moći u radnoj organizaciji«, Nikšić:
Centar za marksističko obrazovanje »Nikola Kovačević«, 207 str.; 20cm.
Vukićević, Slobodan (1980), »Teorija i praksa samoupravljanja«, Beograd: »Privredni
pregled«, 400 str.; 24cm.
Vukićević, Slobodan, (1984), »Marksizam i sociologija« (koautor), Beograd: Grafos, 360
str.; 24cm.
Vukićević, Slobodan, (1984), »Humanizacija odnosa među polovima i ugrađivanje
odgovarajućih sadrţaja u programe obrazovanja« – (koautor), Titograd, Nikšić:
Univerzitet »Veljko Vlahović«, Nastavnički fakultet, 412 str.; 24cm.
Vukićević, Slobodan, (1984), »Teaching programmes and eduction for humane relacions
between the sexes responsible parenthood in the schools of Montenegro« (coauthor),
Titograd, Nikšić, »Veljko Vlahović« University, Teacher training college 640 str.; 24cm.
Vukićević, Slobodan, (1986), »Samoupravljanje i proširena reprodukcija«, Nikšić: Centar za
marksističko obrazovanje »Nikola Kovačević«, 134 str.; 20cm.
Vukićević, Slobodan, (1988), »Sociologija i samoupravljanje«, Nikšić: NIO »Univerzitetska
riječ« 240 str.; 24cm.
Vukićević, Slobodan, (1990), »Homoprivatus«, Beograd, Nikšić, »Nučna knjiga«- Beograd,
NIP Univerzitetska riječ- Nikšić, 175 str.; 24cm.
Vukićević, Slobodan, (1991), »Sociologija rada«, Nikšić: Filozofski fakultet, 221 str.; 30 cm
Vukićević, Slobodan, (1995), »Svojina, preduzetništvo, tranzicija« (koautor), Nikšić:
Institut za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta Nikšić, 320 str.; 24cm.
Vukićević, Slobodan, (1995), »Rad kao sudbina« (koautor), Niš: Mašinski fakultet, JUNIR,
420 str.; 30cm.
Vukićević, Slobodan, (1996), »Ideal i stvarnost ekomenađţmenta«, Nikšić: Sluţba zaštite
ţivotne sredine Opštine Nikšić, 171 str.; 24cm.
Vukićević, Slobodan, (1998), »Mit o nauci i obrazovanju«, Nikšić: Institut za filozofiju i
sociologiju Filozofskog fakulteta, Obod, Cetinje, 186 str.; 20cm.
Vukićević, Slobodan, (1988), »Simuliranje promjene«, Podgorica: Univerzitet Crne Gore,
Cetinje: Obod, 185 str.; 24cm.
Vukićević, Slobodan, (2001), »Sociologija medicine« (koautor), Podgorica:Univerzitet Crne
Gore, 194 str.; 24cm.
Vukićević, Slobodan, (2003), »Crna Gora na prelazu milenijuma« Cetinje: Centralna
narodna biblioteka Republike Crne Gore »Đurđe Crnojević«, 331str.; 21cm.
Vukićević, Slobodan, (2005), »Sociologija: filozofske pretpostavke i temeljni pojmovi«
Beograd; Plato; Nikšić; Filozofski fakultet, str.228; 24 cm.
Vukićević, Slobodan, (2006), »Sociologija rada i preduzeća sa metodološkim skicama«
Nikšić: Filozofski fakultet Nikšić, 250str.; 24 cm.
Vukićević, Slobodan, (2007), »Menadţment slobodnog vremena u turizmu«, Podgorica CID,
290 str.; 21 cm.
Vukićević, Slobodan, (2008), »Sociologija turizma«, Nikšić: Institut za sociologiju
Filozofskog fakulteta Nikšić, 214 str.; 24 cm.
Vukićević, Slobodan, (2008), »Sociokulturni poloţaj i adaptacija RAE populacije u Crnoj
Gori«, Nikšić: Filozofski fakultet, 290 str., 21 cm.
Vukićević, Slobodan, (2011), »Ontološke iracionalnosti savremenog svijeta«, Nikšić: Institut
za sociologiju i psihologiju Filozofskog fakulteta, 289 str.; 21 cm.
STUDIJE,
Vukićević, Slobodan, (1967), »Humanizacija rada i humanističke nauke«, Nikšić, Naša riječ.
Vukićević, Slobodan, (1977), »Radnička klasa kao revolucionarni subjekt«, Nikšić, Centar
za marksizam.
Vukićević, Slobodan, (1986), »Proširena reprodukcija i struktura društvene moći u radnoj
organizaciji«, Beograd, Izdavački centar Komunist.
Vukićević, Slobodan, (1986), »Realnost samoupravnog koncepta«, Beograd, Izdavački
centar Komunist.
Vukićević, Slobodan, (2011), »Globaliyation, human nature and the nature of societz/ An
ispring reflectiveness of sociological analiyisis of profesor Dobrenjkov«,Nju Delhi(the
international institute of sociology, the 40th iis world congress).
Vukićević, Slobodan, (2011), »Глобализация природа человека и природа
человеческого общества-бдохновляющее социологического анализа професора
Добренъкова«, Дели. Индия (40-й всемирнйй конгрес международного института
социологии).
RASPRAVE
Vukićević, Slobodan, (1972), »Marksističko i funkcionalističko određenje čovjekove
ličnosti«, Nikšić, Spomenica Pedagoške akademije, str. 69-75.
Vukićević, Slobodan, (1976), »Neki aspekti sigurnosti invalidiziranih radnika u Ţeljezari«
Nikšić, Skopje, Jugoslovenska konferencija za socijalni rad, str. 188-195.
Vukićević, Slobodan, (1982), »Teorijsko-metodološka aktuelnost poimanja bića radničke
klase u djelu VeljkaVlahovića«, Titograd: Praksa.
Vukićević, Slobodan, (1984), »Sociološki aspekt motivacije na radu«, Nikšić: Putevi
Vukićević, Slobodan, (1986), »Proširena reprodukcija i struktura društvene moći u radnoj
organizaciji«, Beograd: Izdavački centar Komunist.
Vukićević, Slobodan, (1986), »Realnost samoupravnog koncepta«, Beograd: Izdavački
centar Komunist.
PREDGOVOR
Vukićević, Slobodan, (1997), »Nova etapa u razvoju sociologije rada« , Nikšić, NN, Institut
za filozofiju i sociologiju, Predgovor u Sociologiji rada ruskih autora (V-XXXII).
Vukićević, Slobodan, (2004), »Predgovor za knjigu Ratka Đukanovića: Andragoške osnove
obrazovanja odraslih« Podgorica, Centar za stručno obrazovanje Republike Crne Gore,
Filozofski fakultet, str. 11-15.
OGLEDI
Vukićević, Slobodan, (1991), »Odnos sociologije rada i andragogije«, Beograd, Institut za
pedagogiju i andragogiju Filozofskog fakulteta, str. 59-69.
Vukićević, Slobodan, (1993), »Društveni kontekst transformacije svojine i novi poloţaj
radnika«, Podgorica, Savez samostalnih sindikata Crne Gore.
Vukićević, Slobodan, (2001), »Svjetski prostor i društveni habitus Srbije i Crne Gore«,
Beograd, Institut društvenih nauka, str.115-125.
Vukićević, Slobodan, (2001), »Neophodnost intrreligijskog dijaloga kao vida pomirenja u
Jugoistočnoj Evropi«, Beograd, Beogradska otvorena škola, str. 122-128.
Vukićević, Slobodan, (2002), »Religijsko u modernoj naciji«, Maribor, ISKOMET.
Vukićević, Slobodan, (2007), »Socio-kulturni poloţaj i adaptacija Roma u Crnoj Gori«,
Sociološka luča br. 1, Nikšić, Filozofski fakultet.
Vukićević, Slobodan, (2007), »Univerzalnost, identitet, mir«, Sociološka luča br. 2., Nikšić,
Filozofski fakultet.
Vukićević, Slobodan, (2008), »Fenomen kompetitivnosti i Crna Gora«, Sociološka luča, br.
1, Nikšić, Filozofski fakultet.
Vukićević, Slobodan, (2008), »Savremeno društvo i multikulturalizam«, Podgorica,
AGORA.
Vukićević, Slobodan, (2008), » Savremeno društvo i drţava«, Podgorica, AGORA.
Vukićević, Slobodan, (2008), »Savremeno društvo i savremeni čovjek«, Podgorica, AGORA
Vukićević, Slobodan, (2008), »Savremeno društvo: Nacionalna ili građanska drţava«,
Podgorica, AGORA.
Vukićević, Slobodan, (2008), »Savremeno društvo: Fenomen kompetitivnosti i Crna Gora«,
Podgorica, AGORA.
Vukićević, Slobodan, (2008), »Savremeno društvo: Crkva i drţava«, Podgorica, AGORA.
Vukićević, Slobodan, (2008), »Savremeno društvo: Sveto i svetovno u domenu politike«,
Podgorica, AGORA
Vukićević, Slobodan, (2008), »Savremeno društvo: Globalno i lokalno«, Podgorica,
AGORA.
Vukićević, Slobodan, (2008), »Savremeno društvo: Ljudska priroda i priroda ljudske
zajednice«, Podgorica, AGORA.
Vukićević, Slobodan, (2008), »Savremeno društvo: Moć novca, nemoć čovjeka«, Podgorica,
AGORA.
ZBORNICI
Vukićević, Slobodan, (1978), »Društveno grupisanje i struktura društvene moći u
jugoslovenskom društvu«, Zbornik radova, Nikšić, Pedagoška akademija.
Vukićević, Slobodan, (1978), »Teorijsko-metodološka aktuelnost Engelsove rasprave o
socijalizmu u Anti-Duringu, Zbornik radova, Nikšić, Nastavnički fakultet, str.43-51.
Vukićević, Slobodan, (1979), »Radnička klasa- osnovni subjekt socijalističkog
samoupravljanja«, Zbornik radova: Marksizam, samoupravljanje, obrazovanje, Nikšić,
Centar za marksističko obrazovanje »Nikola Kovačević« str. 105-125.
Vukićević, Slobodan, (1983), »Struktura moći u radnoj organizaciji i uloga sindikata«,
Zbornik: Teorija i praksa sindikata u socijalističkom samoupravnom društvu, Beograd,
Radnička štampa, str. 450-467.
Vukićević, Slobodan, (1984), »Ostvarivanje ustavnog poloţaja radničke klase i klasni pristup
u programu stabilizacije«, Zbornik radova: Asocijacija klubova samoupravljača Jugoslavije,
Skopje, str. 1-18.
Vukićević, Slobodan, (1984), »Tehnobirokratija«, Zbornik radova profesora i saradnika
Nastavničkog fakulteta, Nikšić: Nastavnički fakultet, br. 7/8, str. 83-101.
Vukićević, Slobodan, (1984), »Društvena svojina i građanin«, Zbornik radova: Društvena
svojina i njene protivrečnosti, Beograd, Izdavački centar »Komunist«.
Vukićević, Slobodan, (1985), »Relativna samostalnost univerziteta i društvene promjene
(1984) Beograd, Univerzitet danas, br. 3-4 i u Zborniku CANU, Titograd.
Vukićević, Slobodan, (1985), »Društvena svojina i građanin«, Zbornik radova: Zaštita
društvene svojine, Nikšić, Centar za Marksističko obrazovanje, str. 55-65.
Vukićević, Slobodan, (1986), »O klasnoj suštini idejno.političkog djelovanja SK« , Zbornik
radova: Savez komunista u velikim gradovima, Zagreb, Centar za idejno-teorijski rad, str.
285-287.
Vukićević, Slobodan, (1986), »Hiljadu i sto godina slovenske pismenosti«, Zbornik radova
profesora i saradnika Nastavničkog fakulteta, br.9, Nikšić, str. 11-21 Nikšić, Univerzitet
»Veljko Vlahović« u Titogradu.
Vukićević, Slobodan, (1989), »Društvena svojina i kriza«, Zbornik: Pravnog fakulteta,
Titograd.
Vukićević, Slobodan, (1991), »Naučno djelo Milosava Babović«, Zbornik: Naučno djelo
Milosava Babovića, Titograd, Kulturno-prosvjetna zajednica, str. 9-11.
Vukićević, Slobodan, (1992), »Kriza globalne organizacije društva«, Zbornik radova,
Titograd, Republički savjet za razvoj, str. 221-227.
Vukićević, Slobodan, (1992), »Osvrt na neke probleme naučne politike u Crnoj Gori«,
Zbornik radova, Podgorica, Republički fond za razvoj, str. 73-79.
Vukićević, Slobodan, (1994), »Manihejstvo i nauka«, Zbornik: Istorijska nauka i nastava
istorije u savremenim uslovima, CANU, Podgorica, str. 141-163
Vukićević, Slobodan, (1995), »Rad kao svojina«, Zbornik: Rad kao sudbina, Niš, Mašinski
fakultet, JUNIR.
Vukićević, Slobodan, (1995), »Preduzetništvo se zasniva na kreativnosti«, Zbornik: Pro Arte
u Svijet biznisa, Nikšić.
Vukićević, Slobodan, (1996), »Demokratija u Jugoslovenskoj federaciji između principa i
ciljeva«, Zbornik radova: Demokratičnost poretka u saveznoj republici Jugoslaviji, CANU
Podgorica, str. 91-103.
Vukićević, Slobodan, (1996), »Problemi definisanja cilja transformacije (društvene
promjene) socijalističkog društva«, Zbornik: Jugoslovensko društvo krajem 90-ih, Beograd:
Sociološko društvo Srbije, str. 95-105.
Vukićević, Slobodan, (1999), »Etničko i građansko u savremenoj drţavi«, Zbornik:
Jugoslavija na razmeđu epoha, CANU, Podgorica, str. 215-240.
Vukićević, Slobodan, (2000), »Aktuelnost naučne komunikacije sociologije sa filozofijom i
istorijom«, Zbornik: Komunikacija sociologije sa filozofijom i istorijom, Podgorica-Nikšić,
Univerzitet Crne Gore, Institut za filozofiju i sociologiju Filozofskog Fakulteta, str. 7-9.
Vukićević, Slobodan, (2000), »Futurološka sociologija u saradnji sa filozofijom i istorijom«,
Zbornik radova: Komunikacija sociologije sa filozofijom i istorijom, Podgorica-Nikšić,
Univerzitet Crne Gore, Institut za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta, str. 46-51.
Vukićević, Slobodan, (2000), »Korupcija svijesti u postsocijalizmu«, Zbornik: Sistem i
korupcija, Beograd, Institut društvenih nauka, str. 267-277.
Vukićević, Slobodan, (2001), »Sociološki aspekti progresa i kulture«, Zbornik: Sociološki
aspekti progresa i kulture, Nikšić, Jasen, str. 3-5.
Vukićević, Slobodan, (2001), »Progres u kontekstu sociološkog značenja vremena«,
Zbornik: Socioločki aspekti progresa i kulture, Nikšić, Jasen, str. 16-24.
Vukićević, Slobodan, (2001), »Sociološki realizam svetosti i ličnost«, Zbornik: Ličnost,
Nikšić, Filozofski fakultet, str. 124-135.
Vukićević, Slobodan, (2001), »Sociološki realizam svetosti i ličnost«, Zbornik: Učenje,
organizacija i djelovanje verskih zajednica i pokreta, Niš, JUNIR V, str. 88-96.
Vukićević, Slobodan, (2001), »Etničko i vjersko kao građansko«, Zbornik: Vere manjina i
manjinske vere, Niš: JUNIR VII, str. 130-136.
Vukićević, Slobodan, (2002), »Njegošev “prvi društveni poredak” «, Zbornik: Dinastija
Petrović Njegoš u Crnoj Gori, Podgorica, CANU, str. 267-289.
Vukićević, Slobodan, (2002), »Tranzicija, svojina, vlasništvo«, Zbornik: Tranzicija i
institucije Beograd, Institut društvenih nauka, str. 123-139.
Vukićević, Slobodan, (2003), »Sloboda, siromaštvo, politika«, Zbornik: Politika i slobode
Beograd, Institut društvenih nauka, str. 141-153.
Vukićević, Slobodan, (2003), »Vrijeme i progres u Crnoj Gori- dugoročni projekat Canu i
Univerziteta Crne Gore«, Zbornik: Vrijeme i progres - Crna Gora na razmeđu milenijuma,
Podgorica, CANU, str. 433-438.
Vukićević, Slobodan, (2003), »Crna Gora u vizuri esencijalne i egzistencijalne detenosti na
prelazu milenijuma«, Zbornik: Vrijeme i progres, Podgorica, CANU , str. 27-45.
Vukićević, Slobodan, (2004), »Sloboda i Novi početak u Francuskoj i Američkoj revoluciji i
postsocijalizmu SRJ-SCG«, Zbornik: Kultura i razvoj, Beograd, Institut društvenih nauka,
str. 218-133.
Vukićević, Slobodan, (2004), »Aktuelnost relacije svojina-vlasništvo u procesu
transformacije u Crnoj Gori«, Zbornik: Tranzicioni procesi- dometi, ograničenja i
perspektive, Podgorica, CANU.
Vukićević, Slobodan, (2004), »Seljakov rad između tradicije i modernosti, ustvari, selo
između tradicije i modernosti«, Zbornik: Selo u Crnoj Gori, Podgorica, CANU, str. 63-90
Vukićević, Slobodan, (2004), »Filozofske pretpostavke sociološkog značenja roda«,
Zbornik: Filozofija i rod, Zagreb, Hrvatsko filozofsko društvo.
Vukićević, Slobodan, (2004), »Društveni poredak i demografski razvoj«, Zbornik:
Demografska kretanja i populacioni problemi u Crnoj Gori (u štampi), Podgorica, CANU.
Vukićević, Slobodan, (2006), »Biznis, drţava i društveni sukobi«, Zbornik: Biznis i drţava
Beograd, Institut društvenih nauka.
Vukićević, Slobodan, (2006), »Menadţment: andragoško - sociološki izazov XXI vijeka«,
Zbornik: Andragogija na početku trećeg milenijuma, Beograd, Filozofski fakultet.
Vukićević, Slobodan, (2007), »Menadţment: andragoški i sociološki izazov XXI vijeka«,
Zbornik: Andragogija u XXI vijeku, Beograd, Filozofski fakultet.
Vukićević, Slobodan, (2007), »Lokalni i ruralni razvoj između tradicije i modernosti,
Zbornik: “Dani Sretena Vukoslavljevića”, Prijepolje.
Vukićević, Slobodan, (2007), »Identitet, univerzalnost, mir « Zbornik: Identiteti i kultura
mira u procesima globalizacije i regionalizacije Balkana, Niš.
Vukićević, Slobodan, (2007), »Svojina i vlasništvo u interdisciplinarnom razumijevanju«,
Zbornik: Ekonomija i sociologija sociologije i ekonomije, Beograd, Institut društvenih
nauka.
Vukićević, Slobodan, (2007), »Socijalna ekologija i andragogija«, Zbornik: Aktuelni
problemi obrazovanja odraslih, Podgorica, CANU.
Vukićević, Slobodan, (2008), »Etika iznad svega«, Zbornik: Moral i ekonomija, Beograd,
Institut društvenih nauka.
Vukićević, Slobodan, (2008), »Nacionalna ili građanska drţava i savremeno društvo«,
Zbornik: Nacija i moderno društvo, Pale, Sociološki godišnjak – časopis sociološkog društva
Republike Srpske.
Vukićević, Slobodan, (2009), »Bajo Pivljanin u socijalno-psihološkoj perspektivi«, Zbornik:
Bajo Pivljanin u istoriji, knjiţevnosti i legendi, Podgorica, Udruţenje Pivljana.
Vukićević, Slobodan, (2011), »Antropocentrizam: egzistencija protiv esencije«, Zbornik:
Društvo i zaštita ţivotne sredine, Beograd, Institut za sociološka istraţivanja Filozofskog
fakulteta Beograd.
Vukićević, Slobodan, (2011), »Radno mjesto i profesionalna etika unţenjera«, Zborniku:
Profesionalna etika inţenjera, Niš, Mašinski fakultet,
NAUČNI SKUPOVI
Vukićević, Slobodan, (1981), »Predmet i zadaci sociologije rada«, Beograd, Naučni skup
sociologa.
Vukićević, Slobodan, (2008), »Individualne i grupne slobode«, CANU, Podgorica, Naučni
skup Ekonomske slobode.
Vukićević, Slobodan, (2011), »Классовый характер глобализмa« , Социологическиый
факультет, Москва, Московский государственый университет имени М.В. Ломоносива
(научни скуп „Сорикинскя чтения“).
Vukićević, Slobodan, (2010), »Workplace and professional ethics of engineers«, Niš, The
International Conference Mechanical Engineering in XXI Century, Faculti of Mechanical
Engineering Universiti of Niš.
STRUČNI ČLANCI:
Vukićević, Slobodan, (1975), »Samoupravni socijalizam rađa novi tip društvene moći«
Spone, br.17/18, Nikšić, str.147-157.
Vukićević, Slobodan, (1976), »Neki aspekti socijalne sigurnosti radnika«, Socijalna politika,
br.6, Beograd, str. 1-9.
Vukićević, Slobodan, (1976), »Neki aspekti socijalne siguenosti invalidiziranih radnika u
Ţeljezari Nikšić«, Socijalna politika, br. 6, Beograd, str. 28-32.
Vukićević, Slobodan, (1977), »Šta je pokazalo jedno istraţivanje raspodjele dohotka i
radničke svijesti«, Praksa, br.3, Titograd, str. 66-76.
Vukićević, Slobodan, (1977), »Socijalistička misao«, Putevi, br.6, Nikšić, str. 66-75.
Vukićević, Slobodan, (1978), »Podjela rada ili samoupravno udruţivanje rada«, Ovdje br.
106, Titograd, str. 24.
Vukićević, Slobodan, (1978 ), »Društveni karakter dohotka i tehno birokratski monopol«,
Spone br. 22/23, Nikšić, str. 106-117.
Vukićević, Slobodan, (1979), »Anti-During danas« Ovdje br. 123/124, Titograd, str. 9-10.
Vukićević, Slobodan, (1981), »Teorijsko-metodološka aktuelnost Engelsove rasprave o
socijalizmu u »Anti-Duringu«, Spone, br.1, Nikšić, str. 49-54.
Vukićević, Slobodan, (1983), »Klasne i socijalne razlike u samoupravnom socijalizmu«
Praksa, br.6, Titograd, str. 157-170.
Vukićević, Slobodan, (1984), »Kritički univerzitet – najracionalniji univerzitet«, Vaspitanje i
obrazovanje, br.3, Titograd, str. 68-73.
Vukićević, Slobodan, (1984), »Filozofsko-sociološke nauke u Crnoj Gori«, Luča, br.1,
Nikšić, str. 7-17.
Vukićević, Slobodan, (1984), »Društvena svojina i građanin«, Luča, br. 2, Nikšić, str. 225-
231.
Vukićević, Slobodan, (1985), »Efikasnost studija na Univerzitet Veljko Vlahović«
Vaspitanje i obrazovanje, br.6, Titograd, str. 39-55.
Vukićević, Slobodan, (1986), »Naučna osnova jedinstva obrazovnog sistema u Jugoslaviji«
Vaspitanje i obrazovanje br. 2, Podgorica.
Vukićević, Slobodan, (1986), »Pravni aspekti usklađivanja politike upisa na univerzitetima
Jugoslavije«, Vaspitanje i obrazovanje, br. 3, Titograd, str. 3-8.
Vukićević, Slobodan, (1987), »Sociološki aspekt humanizacije i uloga univerziteta«,
Vaspitanje i obrazovanje br.6, Titograd, str. 3-13.
Vukićević, Slobodan, (1987), »Sociološki pogled na neka shvatanja društvene svojine u
jugoslovenskoj teoriji«, Luča, br. 5-6, Nikšić.
Vukićević, Slobodan, (1987), »Ustavne promjene i društvene promjene«, Ovdje, br.230/231,
Titograd, str. 28-29.
Vukićević, Slobodan, (1987), »Sociološki aspekt hunanizacije i uloga univerziteta«,
Vaspitanje i obrazovanje, br. 6, Titograd, str. 3-13.
Vukićević, Slobodan, (1988), »Ustavne promjene i jedinstvo u obrazovanju«, Vaspitanje i
obrazovanje br. 2, Titograd, str. 60-66.
Vukićević, Slobodan, (1988), »Svojina kao sociološka kategorija«, Sociologija, br.4,
Beograd, str. 683-696.
Vukićević, Slobodan, (1989), »Autonomija bez dominacije – osnove reforme SKJ«,
Beograd, Socijalizam, br.1, str. 70-78.
Vukićević, Slobodan, (1989), »Sociologija radne organizacije«, Luča, br.7, Nikšić, str. 21-
30.
Vukićević, Slobodan, (1989), »O pojmu svojine«, Luča, br.1-2, Nikšić.
Vukićević, Slobodan, (1989), »Reforma političkog sistema«, Marksistička misao, br.6,
Beograd, str. 118-122
Vukićević, Slobodan, (1989), »Pluralizam svojine i politički pluralizam«, Marksistička
misao, br. 6, Beograd, str. 118-122.
Vukićević, Slobodan, (1990), »Dijalektika subjekta i predmeta svojine i svojinski
pluralizam« Luča, br. 1-2 Nikšić, str. 19-26.
Vukićević, Slobodan, (1990), »Socijalistička svojina i problem jednakosti – prevod sa
ruskog«, Luča, br.1-2. Nikšić.
Vukićević, Slobodan, (1991), »Curculus vitiosus« komandno-kontrolnog sistema
organizacije rada i politički determinizam« , Sociologija, br.1, Beograd, str. 135-147.
Vukićević, Slobodan, (1992), »Svijest bez strukture«, Spone, br.1-2, Nikšić, str. 38-49.
Vukićević, Slobodan, (1993), »Učitelj sa fakultetskom diplomom«, Prosvjetni rad, br. 9
Podgorica.
Vukićević, Slobodan, (1993), »Zašto i čemu naučni skup o upravljanju predzuećem u
uslovima transformacije svojine«, Luča, br.1-2, Nikšić, str. 4-5.
Vukićević, Slobodan, (1993), »Sociološki pogled na nekoherentnost programa svojinske i
upravljačke transformacije«, Luča, br. 1-2, Nikšić, str. 33-40.
Vukićević, Slobodan, (1993), »Škola između vlasti i slobode«, Direktor škole, br.314,
Beograd.
Vukićević, Slobodan, (1994), »Škola između vlasti i slobode«, Mostovi, br.132, Pljevlja, str.
72-75.
Vukićević, Slobodan, (1994), »Manihejstvo i nauka«, Sociološki pregled, br. 3, Beograd,
str. 321-327.
Vukićević, Slobodan, (1994), »Sistem i slom«, Luča, br.3, Nikšić.
Vukićević, Slobodan, (1995), »Naučna relevantnost i društvena aktuelnost sociološkog
istraţivanja svojine i preduzetništva u prelaznom periodu«, Luča, br.1-2, Nikšić, str. 5-26.
Vukićević, Slobodan, (1995), »Komparativno sociološko istraţivanje svojine i
preduzetništva u prelaznom periodu (Jugoslavija, Crna Gora, Rusija, Njemačka)«, Luča br
1-2, Nikšić, str. 2.
Vukićević, Slobodan, (1995), »Preispitivanje mita o nauci o istoriji«, Istorijski zapisi, br. 2,
Istorijski institut Republike Crne Gore, Podgorica, str. 58-74.
Vukićević, Slobodan, (1995), »Komparativno istraţivanje marketinga u procesu tranzicije«,
Sociološki pregled, br.4, Beograd, str. 507-518.
Vukićević, Slobodan, (1995), »Rad kao konstituens svojine«, Godišnjak društvenih nauka,
CANU, br.8, Podgorica, str. 121-147.
Vukićević, Slobodan, (1996), »Aktuelnost sravniteljnogo isledovanija sopstvenosti i
predprinimateljstva v perehodnij period opšćestva«, Vestnik Moskovskogo universiteta, br.1
Moskva, str. 67.
Vukićević, Slobodan, (1996), »Problematizacija pojma preduzeća, rada kao svojine i
preduzetništva« , Glasnik odeljenja društvenih nauka, CANU, br.10, Podgorica, str. 183-
187.
Vukićević, Slobodan, (1998), »Afirmacija etnokulturnog i drţavnog identiteta«,
Bibliografski vjesnik br. 2-3, Cetinje, str. 195-196.
Vukićević, Slobodan, (1998), »Suverenitet danas«, Luča br. 1-2, Nikšić, str. 205-211.
Vukićević, Slobodan, (2000), »Progres u kontekstu sociološkog značenja vremena«, Glasnik
Odeljenja društvenih nauka, br.13, Podgorica, str. 185-198.
Vukićević, Slobodan, (2000), »Sociološko određenje radnog mjesta«, Sociologija, br. 3,
Beograd, str. 397- 407.
Vukićević, Slobodan, (2000), »Let* s go, you go, let us all go for a walk-96/97 citizens and
students’« , Budapest.
Vukićević, Slobodan, (2000), »Moralno i ekološka kultura«, Zaštita na radu br. 2-3,
Podgorica, str. 109-110.
Vukićević, Slobodan, (2000), »Etničko i građansko u savremenoj drţavi«, Filozofski
fakultet- Institut za sociologiju, Niš, str. 233-257.
Vukićević, Slobodan, (2000), »Progres u kontekstu sociološkog značenja vremena«,
Sociologija, br. 1, Beograd, str. 55-67.
Vukićević, Slobodan, (2001), »Poredak i sloboda sa stanovišta normativne činjenice «,
Iskustva br. 9/10, Beograd, str. 35-47.
Vukićević, Slobodan, (2002), »Sociološko ustanovljenje »normativme činjenice«,
Sociologija br.4, Beograd, str. 315-327.
Vukićević, Slobodan, (2002), »Usavršavanje nastavnika na relaciji motivisanosti i radnog
ponašanja «, Vaspitanje i obrazovanje br.4, Podgorica, str. 97-105.
Vukićević, Slobodan, (2003), »Sociologija turizma u funkciji obrazovanja turistićkih
kadrova i razvoja turizma « , Vaspitanje i obrazovanje, br.1, Podgorica, str. 77-104.
Vukićević, Slobodan, (2003), »Sociološko ustanovljenje “normativne činjenice” «, Glasnik
Odeljenja društvenih nauka CANU, br. 15, Podgorica, str. 103-117.
Vukićević, Slobodan, (2003), »Sociologičeskoe opredelenie rabočevo mesta« Moskva,
Vestnik Moskovskogo universiteta ser.18, Moskva, str. 151-164.
Vukićević, Slobodan, (2003), »Propertu and ownership are not the same«, Luča ,br.1,
Nikšić, str. 134-171.
Vukićević, Slobodan, (2003), »Ontologija vlasti«, Beograd, Sociološki pregled br. ¾ ,
Beograd, str. 357-363.
Vukićević, Slobodan, (2004), »Ekologija i menadţment: razaranje prirode otvara vrata
agresivnosti«, Šume br.78/79, Beograd, str. 30-32.
Vukićević, Slobodan, (2005), »Sopstvenost i pritaţenie ne e edno i eščo«, Institut za
filosofski isledovanija pri BAN, Filosofski alternativi, Philosophical alternatives, br.3-4,
Sofija.
Vukićević, Slobodan, (2011), »Drţava između pojedinca i društva«, Novi plamen, God. V,
broj 15, Zagreb.
NOVINSKI ČLANCI:
Vukićević, Slobodan, »Nauka ne moţe biti vrijednosno neutralna«, Nikšićke novine, Nikšić,
1. februar 1991.
Vukićević, Slobodan, »Ţrvanj vremana«, Podgorica, 8.12.1994.
Vukićević, Slobodan, »Nemoć zbog velike moći«, Beograd, Borba 15.12 1994.
Vukićević, Slobodan, »Marketing kao poluga«, Pobjeda, Podgorica, 25. jul 1995.
Vukićević, Slobodan, »Društvo u raskoraku«, Pobjeda, Podgorica 24. april 1995.
Vukićević, Slobodan, »Psihologija mirnog protesta« Podgorica, Pobjeda, 1998.