Pilar o Slovenima

90

Hram bogaSvetovida uArkonai na

otoku Rgen(Rujana) na

Baltiku(rekonstrukcija)

Bog Svetovidhttp://www.carantha.net/the_vends_and_the_slavs_m.htm

http://my.opera.com/ancientmacedonia/blog/show.dml/767636

91

O dualizmu u vjeri starih Slovjenai o njegovu podrijetlu i znaenju.

Dr. Ivo Pilar

I.

S lovjenska davnina vrlo je slabo vidna i nejasna; gotovo bi ovjek rekao, da jenalik na golemu ravninu, prelivenu maglom, tako da iz nje vire samo vrhovinajveih predmeta.Osobito to vrijedi za slovjensku mitologiju. Uza sav trud odlinih slovjenskih i

svjetskih nauenjaka nije polo za rukom dovesti u pravi sklad ono malo, to znamoo mitologiji pojedinih slovjenskih naroda, a ni cijelu slovjensku mitologiju dovesti ujedan sustav i u organsku vezu sa mitologijama drugih grana velikoga stabla indo-europskih naroda. Slovjenske patriote mnogo boli, to slovjenska mitologija u sva-kom pogledu daleko zaostaje za mitologijama Grka, Rimljana, Kelta i Germana.

N i e d e r l e (23, s. 7) na poetku zasebne sveske u svom velikom djelu o slo-vjenskim starinama, posveene slovjenskom bogosluju, pie: O slovjenskom bogo-

PILAR - asopis za drutvene i humanistike studije / Godite II. (2007.), br. 3(1)92

tovlju imamo dodue podosta starih vijesti, ali su tako nedovoljne, da u svemu zna-mo malo. Nemogue ih je isporediti sa bogatstvom vrela za mitologiju germansku iligalsku, grku ili rimsku. Napose nam ne daju mogunosti, da upoznamo cijeli sustavpoganskoga bogotovlja starih Slovjena. Mjesto toga razbiramo samo ulomke, vidi-mo nekoliko istaknutih boanstava, a da ne spoznajemo njihova znaenja. ujemoneto o njihovu kultu, ali ti ulomci ostaju bez unutranje veze i izvanjskoga okvira, s jednom rijei, bez sustava, koji moramo tek muno i naporno izraivati.

Ni drugi strunjak, pok. prof. Louis L g e r , ne moe nam dati vedriju sliku. Upredgovoru svomu djelu, La Mythologie Slave (19, s. V) pie on: Spajajui u ovomdjelu svoj rad od mnogo godina, potpuno sam svijestan, koliko mu nedostaje, dabude konaan spomenik. Taj spomenik nitko jo nije podigao, a ja sumnjam, hoeli se ikada podii. Nema nade, da bismo za Slovjene mogli ikada doivjeti radoveonakove, kakovih je za mitologiju Hindua, Grka, Latina, Kelta ili Germana iznijelonae stoljee. Podaci su preoskudni, i ni na koji nain ne e se tekstovi i spomenicimoi naknaditi hipotezama.

Ni trei strunjak, poljski filolog A. B r c k n e r , nema boljega mnijenja o slo-vjenskoj mitologiji. On veli (4, s. 3): ... che tutti i rami della slavistica la mitologiarimane finora il pi meschino, e il pi trascinato, e ancora oggi si potrebbero ripe-tere con ragione le stesse parole, che furono scritte non meno di un secolo fa daGiuseppe Dobrowsky, il padre della slavistica: nulla ha tanto bisogno di una revi-sione e di un esame critico nel campo delle antichit slave quanto la mitologia. Nadrugom mjestu (4, s. XVI): questa poverissima mitologia slava ...

Isto nezadovoljstvo i pesimizam provijava i naega najznatnijeg domaeg prega-oca na tom polju, zaslunog historika Natka N o d i l a . Evo njegovih rijei (24, R.77, s. 43): Slavenima bogovi su turi, neplodni: oni su djetinjom rukom nacrtani ob-risi, a nikakve ive prilike sprama slike ovjeje. Ti bogovi niti se ene, nit vesele,niti boja biju: prijesto im nije na purpuri i na zlatu oblaka, niti im juri hod po tana-nom ajeru. Rijeju, ovakvi bogovi nisu antropomorfi. Ovo je mnijenje o tromosti ineprikladnosti slavenskih bogova toliko uvrijeeno, da i sam ueni slavista, L. Lger,tu nedavno presudi ovako: Koliko mi znamo za bogove slavenske, oni su od gr-koga antropomorfizma posve razliiti. Osim izuzetaka, niti imaju porodice niti gene-alogije. Na drugom pak mjestu (24, R. 77, s. 50) pie Nodilo: I na je Olimp savopraen, sav otrunjen, pa pravi svetitelji njegovi vie nisu nama na pogledu. Stoga irekoe, da mi nemamo mitologije.

Ovo nepovoljno stanje, kao i nezadovoljstvo s njime, rano je nagonilo slavenskenauenjake i patriote, da trae puta i naina, kako da se iz njega izae, kako da sepopune praznine u slovjenskoj mitologiji i unese svjetlosti u njezine tamne i nevidnestrane. Nije svakome bilo dano, da se sa rezignacijom snae u beznadnim prilikama,kako je to pod pritiskom prilika uinio Francuz Louis Lger.

Ja ne mogu iscrpsti sve pokuaje u pomenutom smjeru, jer bih time izaao da-leko preko okvira ove radnje. Spomenut u samo dva pokuaja, koji su za nae ueprilike bili znatni, pa su se odrazili i u Radu Jugoslavenske akademije.

Godine 1869. Gregor K r e k je u radnji O vanosti slavenske tradicionalne lite-rature kao izvora za mitologiju (18) skrenuo panju na jasno vidljive veze slovjen-skih jezika s ostalim indoevropskim jezicima, napose s iranskim, pri emu istie ne-

93

ku vidljivu veu srodnost slovjenskih jezika sa zendom i persijskim jezikom, aleiujedno, to odnoaj slavenskih jezika prema iranskima nije dovoljno osvijetljen. Is-tie dalje, kako su se u narodnom jeziku, narodnim slovjenskim obiajima (boini,uskrsni obiaji, badnjak, koleda, kresovi, i t. d.), u narodnim priama, bajkama i bas-nama, u narodnim poslovicama, u blagoslovnim i prorokim formulama, u narod-nim arolijama, u narodnim pjesmama sauvali jasno vidljivi i obilni tragovi pret-kranskoga vjerovanja starih Slovjena. Upuuje dakle, da se sav taj dragocjeni po-klad prastaroga vjerovanja u opreznom poreenju sa slinim blagom kod ostalih in-doevropskih naroda digne, te u nekoliko primjera pokazuje i nain, kako bi se ponjegovu miljenju kod toga imalo postupiti.

Ovu svoju tezu Krek je kasnije, postavi redovnim universitetskim profesoromslavistike u Grazu, rairio i razradio u II. svesku svoga velikoga djela (navedena pod17 u popisu literature) pod natpisom: Allgemeine Bemerkungen ber die slavischetraditionalle Literatur und deren Beziehungen zur Culturgeschichte, zunchst zurMythologie.

Bilo je blizu pameti, da se ova metoda primijeni ba kod nas Hrvata i Srba, kodkojih se nalazi veliko obilje narodnoga tradicionalnoga blaga, znatno vee nego umnogih ostalih slovjenskih naroda, koje je suvie dosta rano sakupljeno u raznimzbirkama te je istraivaocu pristupano.

Toga se posla latio nitko drugi nego na odlini historik Natko N o d i l o u svo-joj velikoj radnji: Religija Srba i Hrvata na glavnoj osnovi pjesama, pria i govoranarodnoga (24). Drim, da ve sam natpis djela jasno pokazuje, kako je Nodilo ku-ao izvriti Krekov program te iscrpljujui bogati folklor Slovenaca, Hrvata i Srba na-i nove putove za upotpunjenje slovjenske mitologije i razjanjenje svih njezinih ta-ma i nejasnoa.

Ako nepristrano prouimo Nodilovo djelo, morat emo rei, da Nodilo nije us-pio. Njegovo djelo, uza sav veliki trud nije nam moglo dati jasnu sliku o pretkran-skom vjerovanju starih Hrvata i Srba, a i jedva je to pridonijelo, da se nejasnoa,maglovitost, nedostatnost i nesuvislost slovjenske mitologije iole razjasni ili upotpu-ni. Nodilovo nastojanje izgubilo se u gutari mnoine vie ili manje subjektivnih ko-njunktura, bez objektivna nauna rezultata. Cijelo djelo ima samo uspjeh, da je po-kopalo lijepu nadu, da bi se putem naznaenim od Gregora Kreka moglo stii doobogaenja i sistematizovanja slovjenske mitologije, a da je nakupilo neku mnoinukulturno-historikoga i folkloristikoga materijala, koji e jedared netko moi upo-trebiti sretnije od Natka Nodila. Naprotiv drim, da je ba Nodilov neuspjeh doveopreciznoga mislioca L g e r a do reenice (19, s. XVII), da se: ni na koji nain tek-stovi i spomenici ne e moi naknaditi hipotezama, i do njegove jasno vidljive aver-zije od upotrebe folkloristikoga materijala, koji, kako on veli, j'ai cart par prin-cipe. Jo pojaano pokazuje tu averziju B r c k n e r (4, s. 9, 162), koji potpunoide putem Lgerovim: Cosi pure ho elimitato tutto il folklore, i to zato, da ne po-mijea injenice antikne i poganske s novima i polukranskima.

Drim, da je u tragu Kreka hodio jo jedan trudbenik na polju slovjenske mito-logije: dr. Nikola G r e t i -Ga p i e v sa svojom knjigom: O vjeri starih Slovjena(9). Prema Nodilu htio je Greti osnaiti svoju situaciju, to je folkloristiku metoduNodilovu jo pojaao komparativnom metodom sa religijama indoevropskih i prase-

I. Pilar: O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i znaenju


mitskih naroda, a zatim obilnom upotrebom mjesnoga, linoga i obiteljskoga naziv-lja. Na alost uspjeh Gretiev nije mnogo bolji od onoga, to ga je postigao Nodilo.Svi njegovi rezultati vrlo su labilni, sve su to vie ili manje nagaanja ili problema-tike konjunkture. Ali drim, da ne bih bio pravedan, kad ne bih priznao, da se kodGretia ipak moe konstatirati neki napredak, no on ga uglavnome zahvaljuje obil-noj upotrebi topografskog, linog i obiteljskog nazivlja, jer nam ova imena, koja ima-du veliku tendenciju ustrajnosti, daju vezu sa govorom, miljenjem i vjerovanjemizumrlih naih predakih pokoljenja. Ipak odlunoga kakvoga rezultata nisu donijelini Gretievi napori, ak i njegovu komparativnu metodu Louis L g e r naelno jeotklonio (19, s. XVII): j'ai nglig tous les rapprochements si sduisants qu'ilspuissent tre avec la mythologie des peuples orientaux, du monde classique ougermanique.

Tako valja istaknuti, da se svi pokusi, uinjeni u drugoj polovini XIX. stoljea pasve do velikoga rata, da se rasvijetli i obogati nauka o starom slovjenskom vjerova-nju, svrili sasvim negativno.

No to sada? Hoemo li klonuti kao ono Lger i uope napustiti nadu, da ikadarasvijetlimo i sistemiziramo podruje slovjenskog pretkranskoga vjerovanja?

Ja to ne bih preporuio. Naprotiv je svrha ovih redaka, da se istakne, kako imaArijadnina nit, koja bi mogla izvesti savremenu nauku iz labirinta, u kome se izgu-bila slovjenska mitologija. Ta je nit jasno vidljivi dualizam u vjeri starih Slovjena. Pomojem uvjerenju taj dualizam ima sva svojstva solidne osnove za novo sistemizova-nje i novu spoznaju postanka slovjenskoga pretkranskoga vjerovanja, a time i slo-vjenske mitologije. Po mojem uvjerenju dozrijeva sasvim nov pogled na problempretkranske vjere starih Slovjena, pak poto sam i ja zagazio u ovo pitanje, drimsvojom dunou da ovdje iznesem referat o sadanjem stanju i o prvim rezultatimatoga novoga pogleda i nastojanja.

II.Pitanje dualizma u vjeri starih Slovjena nije nikakva nova, nego naprotiv vrlo starastvar. Ono se opaa odmah u poecima literature i historiografije o Slovjenima.

Stvarni osnov za konstataciju dualizma u vjeri starih Slovjena nalazili su strunjacinaroito u mnogo spominjanoj glavi Helmoldove Chronica Slavorum I, 52. Hel-mold, njemaki sveenik i historik, rodom iz Holsteina, koji je ivio negdje izmeug. 11081177., napisao je na elju Gerolda, biskupa u Oldenburgu, povijest podjar-mljenja i pokrtenja polapskih Slovjena. On kazuje ovako: Est autem Slavorum mi-rabilis error: nam in conviviis et compotationibus suis pateram circumferunt, inquam conferunt, non dicam consecrationis sed exsecrationis verba, sub nominedeorum boni scilicet atque mali, omnem prosperam fortunam a bono deo, adversama malo dirigi profitentes. Unde etiam malum deum sua lingua Diabol seu Czerne-boh, id est nigrum deum appellant. Inter multi formia autem Slavorum numina prae-pollet Zvantevit, deus terrae Rugianorum, utpote efficatior in responsis. Cuius intuitucaeteros quasi semideos estimabant.11

11 Citirano po B r ckne r u (4, s. 251).

95

Ovaj vidljivi dualizam u vjeri starih Slovjena udario je u oi i ocu historike geo-grafije Filipu Cluveriusu (Cluver), koji u svojoj Germania antiqua pripovijeda, da suVendi u Sleziji oboavali dva boga: Bilboha i Cernoboha (Zerneboha). Bilboha zvalisu i Juterbohom, jer su ga slavili jutrom u zoru.22

Za june Slovjene nemamo meutim dokumentiranih dokaza u starim kronika-ma, da su poznavali antitezu Belboga i Crnoboga, pak je to razvitku ideje o dua-lizmu kod starih Slovjena mnogo kodilo, jer se tvrdilo (kako emo kasnije vidjeti),da je dualizam stegnut na vjerovanje polapskih Slovjena.

Ta opreka Crnoboga prema Belbogu, koju nam javlja Helmold, bez sumnje jestvarno dualistika predodba, koja dokazuje, da su kod Slovjena, koji su u ta dvaboga vjerovali, ivjele predodbe o dualizmu vrhovnih boanstava.

Ali prvi slovjenski autor, koji je iz ovoga razasutoga stvarnoga materijala kod sta-rih Slovjena izaeo tvrdnju o dualizmu kao religiozno-historikom pojmu, bio je, ko-liko sam mogao utvrditi, Pavao Josip a f a r k . U svojoj povijesti slovjenskoga je-zika i literature daje on kratak pregled o vjeri i obiajima, kulturi i jeziku starih Slov-jena ovako (29, s. 13): Unter allen waren Perun, der Donnergott, biely Bog, derGeber alles Guten, erny Bog, der Schpfer des Bsen, in welchem sich ganz derpersische Dualismus kundthut, und Swietowid der Allessehende von Arkona auf derInsel Rgen, die hchsten Gottheiten. afark prihvaa dakle ovdje postojanje dua-lizma u vjeri starih Slovjena, konstatira njegovu upadnu slinost sa staropersijskim(zoroastrovskim) dualizmom.

Teko je rei, koliko su na afarka utjecali savremeni njemaki autori, kao napr. Karl Rosenkranz u svojoj Naturreligion, gdje kae: Was die historische Stellungbetrifft, so scheint mir die slavische Religion als Dienst des Lichtes die nchste Be-ziehung auf die persische zu haben. Alle slavischen Vlker verehren das Licht, demdie Finsternis gegenberstand, der Bog als Bielbog und Zernebog (str. IX). Ali nadrugom mjestu pie taj autor (str. VIII), da o pravom stajalitu te vjere jo nije na is-tu.33

Slino nejasno gledite zauzima i Jakob Ludvig Grimm, koji u svojoj DeutscheMythologie pie: Einen durchdringenden, idealistischen Unterschied zwischengutem und bsem Geiste, Ormuzd und Ahriman, kennt weder die indische, nochdie deutsche Gtterlehre. Der slavische Glaube stellt einen schwarzen und weissenGott auf: Bjelbog und Tschernibog. Dieser Dualismus scheint mir aber weder durch-dringend noch ursprnglich.44

Svakako valja rei, da je afark kasnije promijenio svoje shvatanje o dualizmuu vjeri starih Slovjena, i svoje prvo mnijenje potpuno desavuirao. Ja drim, da je za-cijelo i Grimm u tom smjeru na njega djelovao, jer je teko pomisliti, da afark nje-govu uvenu Deutsche Mythologie koja je izala 1835. godine u Gttingenu, ne bibio itao. Svakako pie afark u svojoj raspravi o bamberkom Crnobogu sasvim

22 Citirano po G r e t i u (9, s. 101). Ja sam citat htio provjeriti po izvornom djelu Cluverovu, ali togamjesta po Gretievu citatu nisam naao. Ali kako Jutroboga spominju i Frencel i Ekhard (MonumentaJutrebocii), to sam taj citat ipak donio.33 Citirano po Hanu u (10, s. 147).44 Citirano po Hanu u (10, s. 1478).



protivno: Was Helmold vom Cernoboh erwhnt, ist nur an den Namen erny ge-knpft, welcher allerdings bedeutungsvoll, nur in einem anderen Sinne, einigenneuen deutschen Systematikern (ist Kaissarow, Dobrowsky, Rakowiecki, A. Jung-mann, Karamzin, Hanka und selbst Schaffarik ein solcher?) Veranlassung zur Er-dichtung eines Dualismus im slavischen Mythus gab, welcher sich in dem Sinne wiebei den alten Persern, dort nicht befindet. Vernnftiger wird sowohl von der AnsichtHelmolds als von der Abwesenheit des Dualismus in der slavischen Mythologie indem vierten Jahresberichte der pommerschen Gesellschaft geurteilt. Tu dakle afa-rk dri, da je dualizam u vjeri starih Slovjena samo izmiljen, i da ne postoji.

Iza afarka i Grimma pitanje dualizma nije vie silazilo sa dnevnoga reda u is-traivanju o vjeri starih Slovjena. Ali su se u tome pokazala dva smjera. Jedan, kojije tome dualizmu obraao naroitu panju i nastojao dovesti ga u vezu sa velikimdualistiko-religioznim pokretom na Iranu, i drugi smjer, koji dualizmu nije pridavaonikakove vanosti, nego ga je poricao ili bar potcjenjivao te nastojao svesti na uz-gredan pojav, koji se vie ili manje zamjeuje kod mnogih drugih starih religija, a danema nikakve naroite znatnosti.

U prvi red ide svakako poznati slavist hegelijanac I. J. H a n u , najprije profe-sor filozofije u Lavovu (183847), a kasnije u Pragu (18491852). Osjeajui sla-bou slovjenske mitologije, kuao ju je sistematizovati i skupiti sve, to se doslije pi-salo o tome. Sistematizovanje je izvrio tako, da je staroslovjenske mitoloke ele-mente podijelio na tri skupa: u prvi mitoloke elemente, koji su staroindijskoga pod-rijetla, u drugi elemente persijskoga (zoroastrovskoga), i u trei posebne oblike ipreobrazbe mitskih elemenata, koje su nastale, kada su ih preuzeli Slovjeni (10, s.93). On dakle potpuno prihvaa dualizam u starih Slovjena i daje mu zoroastrovskopodrijetlo, samo dri, da ti elementi nisu kod svih Slovjena jednako rasprostranjeni,nego da kod zapadnih Slovjena pretee persijski (zoroastrovski) utjecaj, a kod isto-nih staroindijski. U junih Slovjena da su zastupana oba elementa podjednako, ali jenjihovo vjerovanje protkano mnogim stranim mitskim elementima.

Srednji pravac izmeu oba spomenuta smjera zauzimaju historici religija, osobitooni, koji su se bavili oko povijesti gnostiko-manihejskih sekata u Evropi, poglavitobogomila na slovjenskom Jugu. Meu te istraivae ide u prvom redu odlini pro-testantski bogoslov Strassburanin Charles S c h m i d t (1812-1895), autor mnogihdjela, a napose Histoire et doctrine de la secte des Cathares ou Albigeois (31), kojeje za nas vano, jer se njime dosta sluio Raki u svojim djelima. U pribiljekama kpojedinim partijama svoga djela donosi Schmidt jedan pasus pod natpisom Sur ledualisme dans le paganisme slave, u kome konstatira taj dualizam, ali doputa mo-gunost, da je on donesen k Slavenima po utjecajima manihejsko-katharskima. Timse Schmidt oevidno poveo za nepoznatim mi piscem, koji u Scr. rerum germanica-rum (s. 513) citira poznato Helmoldovo mjesto o Belbogu i Crnobogu, ali dodaje:juxta immanem Manicheorum errorem.

U prvi smjer ide osim Hanua i poznati ruski slavist i historik Aleksandar Fjodo-rovi H i l f e r d i n g (Gilferding, 18311872), koji polazei sa stajalita, da je pra-domovina Indoevropljana Azija (to je miljenje poslije Penke naputeno), dri, da suSlovjeni sa Litvinima posljednje indoevropsko pleme, koje se iz srednjo-azijske pra-domovine doselilo u Evropu. Potvrdu nalazi u tome, to su Grci, Traani, Italici, Kelti

97

i Germani, doavi u Evropu poznavali od kovina samo zlato, srebro i mjed, a Slov-jeni i Litavci poznavali su ve i eljezo, te imaju vlastitu indoevropsku oznaku za to,koja polazi od indijskoga siladam = od peine roeni (12, s. 253). Hilferding dri,da su od svih Indoevropljana samo Slovjeni sudjelovali u velikom pokretu Zoroas-trovu, jer imaju iransku rije bog od iranskoga baga, dok tu Litavci ve nisu sudje-lovali, jer boga oznauju indoevropskom rijei dvas. Kako su Slovjeni donekle su-djelovali u tom pokretu, to su oni jedini mogli donijeti u Evropu dualistiku antitezuizmeu Crnoboga i Belboga, koja je nastala u Baktriji (12, s. 254255).

Na R a k i , koji ide u trei smjer, srednji, prihvatio je s nekom rezervom Hil-ferdingovu ideologiju (27, R. 10, s. 160): Sudei po ostancima slovjenskoga mita ipo nekim svjedoanstvima i drevnim uspomenama, vjera slovjenskoga naroda bijaetakoer dualistina. Kod biljeke k tome mjestu Raki ve uzmie i pokazuje ten-denciju, da taj dualizam prima dokazanim samo za polapske Slovjene: Kod polap-skih Slavena poganskih bijae dualizam glavni lanak njihove vjere, kako svjedoisavremeni pisac Helmond (tu donosi gore napisani citat). Ovo se svjedoanstvo od-nosi dakako samo na jedan ogranak slovjenski. Ali drugi nalaze tragove dualizmu ujeziku slovenskome: bog, div, bs, te misle, da se slovensko pleme odijelilo odazijskih Arijana, poslije kod Zenda obnove Zoroastrove, i dualistike nazore sa so-bom ponijelo. Nadalje u pripovijetkama, poslovicama i priama pukim, u kojima seborba meu svijetlom i tminom odsijeva (27, R. 10, s. 161).

Meutim valja istaknuti, da se protiv ovoga shvaanja o vjerskom dualizmu Slov-jena, a naroito protiv njegova podrijetla od Zoroastrova dualizma, potkraj XIX. vi-jeka pojavila otra reakcija.

Ta se reakcija opaa ve kod poljskog slavista Vilhelma B o g u s l a w s k o g a .U svom velikom djelu o davnini zapadnih Slovjena (3, s. 679) konstatira on kod sta-rih Slovjena dodue postojanje nekih dualistikih predoaba, koje poreuje sa iran-skim dualizmom Zaratutre. Ali on dri, da je predodba opreke dobra i zla opapojava ljudska, koja se raa iz ivotne nevolje potitenih i podvlaenih, pa da jenikla iz niskoga socijalnoga poloaja Slovjena. Poredei pak slovjenski dualizam siranskim, opaa bitne i duboke razlike, tako da se ne pridruuje onima, koji misle,da staroslovjenski dualizam potjee od iranskoga.

Ta se reakcija jo pojaala kod ve pomenutoga Gregora K r e k a , iji smo zna-tan utjecaj na slovjensku mitologiju ve istaknuli. On radikalno otklanja svaki dubljidualizam u starih Slovjena, a napose porie svaku vezu sa dualizmom iranskim. Svo-je stajalite precizira ovako (17, s. 404405): Nichts wrde unrichtiger sein, als ausdem hier und oben Ausgefhrten folgern zu wollen, die Slaven htten einen con-sequent durchgefhrten, so zu sagen philosophischen Gtterdualismus, etwas imSinne des Zoroastrismus besessen, was denn allerdings von Mythenforschernvielfach angenommen wird. Der Dualismus, wie wir ihn fr die Slaven angenommenhaben, kennt der Mythos aller verwandten Vlker, und besteht in nichts anderem,als in dem Kampfe des Lichtes mit der Finsternis und hat somit das Gute und Bsehier einen ganz anderen Sinn, als in der Lehre Zoroasters (Zarathutra's), dessen Ab-straktionen den Vergleich mit slavischen mytischen Anschauungen in keiner Weisevertragen. Veranlasst ward diese Irrung durch den Umstand, dass die Chroniken voneinem Crnobog sprechen, dem man naturgemss einen Belobog, Bel bog entgegen-



stellte. Dies ist jedoch lediglich ein Niederschlag christlicher Anschauungen auf Spt-heidnisches. Es haben sonach diese secundren Gebilde mit dem slavischen Mythosnichts zu schaffen und ist auch die Paralellisierung derselben mit Ahriman (Adro-mainjus = der zerstrende Geist) und Ormuzd (Ahuro-madao = der weise Herr) imGanzen wie im Einzelnen vllig unzulssig.

Kako emo razabrati, ovaj Krekov otri otklon dualizma ostao je odluan u sla-vistici posljednjih decenija sve do danas. Krekovo emo miljenje prilino nepromi-jenjeno nai kod glavnih pisaca ove struke. ak i pisci, koji su po svojim vlastitimstudijama doli do protivnoga shvaanja, ne mogu se oteti otklonu, koji je zauzeoKrek. To se najbolje vidi kod naega N o d i l a , ije se shvaanje razbira u ovim ri-jeima (24, R. 77, s. 70): U ovom tekom sporu, jer se tie pradavne stvari, ja bihdo boljeg razjanjenja rekao, da je svakako pripustiti eransko neko djelovanje na vje-ru drevnih Slavena, no da djelovanje ono ne bi vrlo uspjeno. Slaveni ako i popri-mie posve vjeru Eranaca, nabrzo je, od vee esti, zabacie, priteui ih srce na svi-jetle bogove, na davno pjesniko kazivanje prvih arijskih otaca. Od eranskoga do-dira ostade im samo nekoliko vjerskih rijei, a i dosta izrazita tenja, u svako raz-doblje njihove historije, za strogim dvostrukim rasporeajem bogova za religijomdvaju naela. Nodilo dakle prihvaa i dualizam i njegovo podrijetlo sa Irana, ali drida su se ti utjecaji izgubili.

Noviji mitolozi dualizam sreda zabacuju te se uglavnom povode za nazorimaKrekovim. Reakcija protiv shvaanja Hanusch-Hilferdingova vidljivo se pojaala.Louis L g e r (19, s. 154) konstatira Crnoboga, spomenutoga kod Helmolda, alipodjedno istie, da nijedan tekst ne spominje bijeloga Boga. Zato on odreito otkla-nja dualizam: On a labor toute une thorie sur le dualisme slave. En ralit, nousne savons rien sur ce dieu blanc.

I Lubor N i e d e r l e (23, s. 160164) potpuno je prihvatio Krekovo miljenje.On dualizam ograniuje samo na polapske Slovjene, vidi u njemu kranski utjecaji otklanja, da bi stari Slovjeni preuzeli iranski dualizam; tome mu je dokaz, to u sta-roslovjenskom vjerovanju ne nalazi tragova borbe naela dobra i zla. Odluno za-bacuje gledite onih slovjenskih mitologa, koji prihvaaju dualizam kao bitni ele-ment staroslovjenskoga vjerovanja, pak tvrdi, da su se tragovi toga dualizma pojavilitek u doba raspadanja stare vjere i prijelaza u kranstvo, koje je u svojim apokrifimaimalo mnogo dualistikih elemenata. Za njime se posve povodi i B r c k n e r (4,s. 203) tvrdei, da dualizam u vjeri starih Slovjena nije nikada postojao, a koliko muse razbiraju tragovi, da je to utjecaj kranstva ili moda kakvih posebnih utjecaja,koji su potkraj pretkranske ere dospjeli po trgovakim vezama meu baltike Slo-vjene (4, s. 207), pa zavruje: Il sistema di mitologia slava non ci mostra nessunatraccia di monoteismo a base di una divinit suprema, e tanto meno di un dualismoorientale (4, s. 231).

Po ovom kratkom pregledu razvitka ideje nekoga dualizma u vjerovanju starihSlovjena moramo utvrditi, da je taj dualizam, u teoretskom smislu rijei, opaen uprvoj polovini XIX. stoljea, pa da je osvojio glavne tadanje nosioce istraivanja oslovjenskoj starini; no da je doskora nastupila reakcija, koja se potkraj XIX. stoljeavrlo rairila i prela i u poetak XX. vijeka, tako da danas glavni predstavnici slavis-

99

tike dualizam u vjeri starih Slovjena posve odbacuju, i to njegovo opstojanje kao po-jam, a tako isto njegovo podrijetlo od staroga dualizma iranskoga (zoroastrovskoga).

III.Nije u neophodno potrebnoj, ali je u stvarnoj vezi sa sadrajem ove rasprave pitanje,kako sam ja doao do problema, kojim se ovdje bavim.

Ba radi te s t v a r n e veze, na koju polaem osobitu vanost, bit u slobodani ovo prikazati. Drim, da to mogu stim lake, to je ta stvarna veza ovdje za nas ju-ne Slovjene osobito znatna.

Proivjevi preko 20 godina u Bosni, iskrslo je preda mnom bogomilsko pitanje.Nalazio sam svagdje zagonetne monolite bogomilskih groblja, a nisam mogao nigdjedobiti precizni odgovor: tko su bili oni ljudi, koji su pokapani pod onim udesnimnadgrobnim spomenicima? Stadoh dakle sam prouavati stvar i itati sve, to sam otom pitanju mogao nai, najprije domae stvari, Rakoga, Petranovia, Jelenia, iz-vjetaje u Glasniku bosanskoga zemaljskoga muzeja u Sarajevu. Onda posegoh zastranim djelima, koliko sam ih mogao dobiti, i tako je taj materijal, nadopunjavanmojim drugim antropolokim, topografskim i historikim studijem, napokon dao pri-lino jasnu sliku o bogomilstvu specijalno o t. zv. bosanskoj crkvi, pri emu me jeosobito zanimala rasno-antropoloka, socijalna i politika pozadina toga pitanja.

Doavi po mogunosti do dna toga pitanja, u okviru naega dananjega pozna-vanja stvari, morao sam utvrditi dvoje:

1) Svagdje na Balkanu, gdje dravna vlast nije odluno i sa svom teinom svojemoi nastupila protiv bogomilstva, ono je neodoljivom snagom prodrlo i privuklo ksebi veinu slovjenskoga puanstva, tako da je vidljiva neka zasebna predispozicijabalkanskih Slovjena za bogomilstvo. Naiao sam na ono isto pitanje, koje je postavionitko manji, nego sam Vatroslav J a g i (14, s. 80) uskliknuvi: Htjeli bismo oso-bito, da si moemo izjasniti, u emu je bogomilstvo naemu narodu toliko prijalo,kojimi li se svojstvi toliko podudaralo s naravi slovjenskom, da se je mnogo vjekovasnano odralo ne samo meu prostim pukom, ve ak kod boljara, knezova i kra-ljeva bugarskih, srpskih i bosanskih.

2) Ali ja sam konstatirao i drugu ne manje vanu injenicu: Bogomilstvo je izra-zito dualistino, ali, zaudo, u onim formama, u kojima se ono na Balkanu razvilo,dualizam je mnogo izrazitiji, nego u onim religioznim doktrinama, koje su na Balkandonesene i iz kojih je bogomilstvo niklo, a napose u naukama pavliana, masalijana,euhita i t. d. Bilo je dakle za svaki socioloko kolovani um jasno, da je odnekudamorao doi neki dualistiki prinos, koji je bogomilski dualizam pojaao. Tu se na-oh na istom stajalitu kao i bugarski istraivalac bogomilstva prof. Jordan I v a -n o v (13, s. 19), koji je meutim odmah i rijeio pitanje tako, da je ustvrdio, da seovaj dualizam ima svesti na utjecaj Peenega, koji su bili manihejci i dualisti, te seu XI. stoljeu naselili po Bugarskoj. No mene takovo rjeenje nije zadovoljilo. Poe-nezi bili su po mome shvaanju u Bugarskoj etniki, socijalno i politiki preneznataninilac, a da bi mogli cijelom bugarskom narodu ucijepiti tako elementarnu znaaj-ku, kao to je sklonost k dualizmu. Naprotiv pitanja pod 1) i 2) donekle su se na-dopunjala, a smjer mojemu miljenju dao je napokon Schmidt svojom biljekom, ci-



tiranom gore na str. 8.* Sur le dualisme dans le paganisme Slave. Svratio sam pa-nju na taj dualizam, poeo sam pomiljati, nije li neki dualizam u pretkranskomvjerovanju starih Slovjena bila ona predispozicija balkanskih Slovjena za dualistikobogomilstvo, i nije li tisuljetno staroslovjensko dualistiko vjerovanje pojaalo ma-nihejski dualizam, koji je u pavlianstvu i masalijanstvu bio dosta slabo izraen i vezakrljao. Ta me pomisao nije vie ostavljala, stim manje, to sam slino shvaanjenaao i kod Rakoga (isp. naprijed stranu 9**) i kod G r e t i a (9. s. 97102).Time je moje miljenje dobilo stalan smjer, iz kojega vie nije izlazilo.

Tako je taj dualizam postao predmetom moje naroite panje i stalnoga razmi-ljanja. Prvo mi je bilo pitanje: odakle je taj dualizam doao k Slovjenima? Tu je da-kako sudjelovalo moje godinama steeno antropoloko znanje, naroito je bila od-luna razdioba indoevropskih jezika od Paula v. Bradtke-a u t. zv. centum jezike isatem jezike. Slovjeni pripadaju zajedno sa Indima, Irancima (Parsi, Baktri, Medi,Sake, Tokhari) i Armencima u t. zv. satem skup, u t. zv. istono-indoevropski, kojise odvaja od t. zv. zapadnoga skupa (kentum, hekaton, hunt), kome pripadajuGrci, Italici, Kelti i Germani. Ovo blie jezino srodstvo s Irancima dovelo me je dopomisli, ne potjee li taj vidljivi dualizam kod Slovjena s Irana iz velikoga socijalno-religioznoga dualistikoga pokreta, koji je vezan na ime persijskoga proroka i refor-matora Zoroastra-Zaratutre?

Poeo sam se zanimati za toga iranskoga vjerouitelja. Prilino nezadovoljan sasvime, to sam dotad o njemu itao, pala mi je najzad u ruke knjiica najznatnijeganjemakoga iranologa Chr. B a r t h o l o m a e - a (1), koja sadrava prijevod onihdijelova Zendaveste, koji se pridaju samomu Zoroastru (gatke 2834, 4351 i 53onoga dijela Aveste, koji se zove Jasna) i koji je prevodilac nazvao Zarathushtra'sWerspredigten. Tu udara u oi socijalni sadraj Zaratutrine nauke, njegovo supro-tivstavljanje seljaka zemljodjelca kao pravednika opakome nomadu razbojniku, nje-govo isticanje zemljoradnje kao ideala pravednoga i bogumiloga ivota i t. d.

To je duboko djelovalo na me, stim vie, to sam od due vremena nosio u duijedno otvoreno pitanje, na koje nisam znao odgovoriti: zato se Slovjeni u povijestipojavljuju vazda kao zemljodjelci? To je injenica, koju je, koliko mi je poznato, prvinapose istaknuo Herder u svojoj Ideen zur Philosophie der Geschichte der Mensch-heit. Posljedica tome bijae, da su Slovjene smatrali ratarskim narodom kat eksohen,kao to to ine na pr. J a g i (14, s. 23), H i l f e r d i n g (12, 1, s. 184) i drugi.Meutim podrijetlo te seljake prirode Slovjena nije po mome znanju dosada nitkood dna razjasnio. Razumjeh dakle, da je kod Zoroastrove vjere zemljodjelstvo bilareligiozna dunost, kao to to naroito istiu J u s t i (16, s. 7)55 i J a k s o n ,66 te dabi se postavkom, da su stari Slovjeni po vjeri bili zoroastrovci, to pitanje sasvim raz-jasnilo. Sve te injenice zajedno, dualizam, ratarstvo, jezina srodnost, geografska

* Ovdje na str. 96.** Ovdje na str. 97.55 Hier ist Armaiti, die ttige Frmmigkeit, welche in der Erfllung der Pflichten des Ackerbaues ein re-ligises Erfordernis sieht.66 Zu allen Zeiten hielt die altpersische Religion den Ackerbau hoch, und machte seine Pflege zu einemreligisen Gebot. Ge i g e r -Khun (7, s. 681).

101

blizina izmeu june Rusije i Irana, pa injenica, da su Persi stvorili prvu svjetsku dr-avu, u kojoj je Zoroastrova nauka bila dravna vjera, te je teko pomisliti, da takvasvjetska drava ne bi vrila kakav utjecaj na veliki ruski teritorijalni masiv stvorieu meni uvjerenje, da dualizam u vjeri starih Slovjena potjee iz Irana, t. j. od naukeZaratutrine. Tu spoznaju stekoh nekako intuitivno: ona postade moje uvjerenje, ada i sam nisam znao kako, i ja ne mogoh odoljeti, a da to svoje uvjerenje ne izreem.Uinih to u predavanju 12. oujka 1925. u Sociolokom drutvu u Zagrebu pod nat-pisom Osnovne misli za jednu hrvatsku etnografiju. U tom predavanju izrazih svojeuvjerenje, da je vjera starih Slovjena bila po svoj prilici Zoroastrova.

No ja sam se sa svojom novom hipotezom osjeao vrlo nelagodno. Stvar sam dr-ao velikom i vanom, a nisam osjeao u sebi ni dosta snage ni autoriteta, da jojvlastitom snagom pomognem do pobjede. Ali mi u pomo doe sreni sluaj. U Gra-zu jedared saznah, da istu tvrdnju o zoroastrovstvu starih Slovjena ui eki uenjakprof. dr. Jan P e i s k e r . Poslavi mu svoje gore pomenuto predavanje, primih oso-bito prijazan odgovor. A i rezultat mojih linih raspravljanja sa prof. Peiskerom bioje, da sam preuzeo istraivanja po njegovoj uputi u podruju nae Kraljevine.

Sa prof. Peiskerom stupa novi elemenat u moj duevni ivot. Po njegovoj eljiprouio sam glavna njegova djela i po njima bijah uveden u novi krug ideja, kojesu moje shvaanje vanredno produble i obogatile.

Prof. Peisker, po obrazovanju slavista, a po izabranoj specijalnoj struci socijalnii privredni historik,77 ve se u Pragu poeo baviti agrarno-historikim studijama, kojeje u Grazu kao suradnik Historische Landeskommision fr Steiermark nastavio. Pre-vrui stare urbare nalazio je sve ee topografska imena, za koja je kao slavist mo-rao razabrati, da su u vezi sa pretkranskim vjerovanjem starih Slovjena. Prinudenpo svojoj zvaninoj dunosti, da ta mjesta lino i obilazi, opazio je doskora, da onanose redom posebnu neku tipinu fizionomiju. To su obino brda u blizini vode, teto je znaajno, stoje uvijek vodi s lijeve strane brda, koja nose ime boga svjetlosti idobra, a s desne strane vode stoji brdo, peina ili gudura, koja svojom topografskomoznakom pokazuje boga tame i zla, dotino zloduha, avla.

U tijeku njegova mnogogodinjega naunog rada materijal mu je stalno nadola-zio, i tako je on napisao najprije na njemakom jeziku studiju o tome,88 a napokonizdao u Starohrvatskoj Prosvjeti u hrvatskom prijevodu znatno rairenu studiju ovjeri starih Slovjena prije krtenja (25), te u njoj opisao 32 staroslovjenska svetita,koja je za svoga rada mogao utvrditi.

77 Prof. dr. Jan Peisker rodio se 25. svibnja 1851. u Oporany, kotar Bechune, u junoj ekoj kao sin u-mara tamonje gospotije kneza Paara. Doao je na svijet gotovo slijep, te je svoj oni vid stekao tek kas-nijom operacijom. Ovako zaustavljeni tijek obrazovanja doveo ga odmah po steenom vidu do strastvenaitanja i ljubavi za knjigu, a ova do bibliotekarskoga zvanja. Stupio je g. 1874. kao amanuensis u sveui-linu biblioteku u Pragu, odakle je 1891. preao k sveuilinoj biblioteci u Grazu, gdje je 18911904. bioskriptor, 19041910. kustos, a 19101919. ravnatelj te knjinice. God. 1892. na gradakom je sveuilitupostigao ast doktora filozofije (povijest i slavistika). God. 19011918. bio je privatni docenat za socijal-nu i gospodarsku povijest na sveuilitu u Grazu, 191921. profesor za istu struku na ekom sveuilituu Pragu.88 Tvarog, Jungfernsprung und Verwandtes. Bltter fr Heimatskunde 1926. svez. 7/8. str. 4759.



Neprolazna je po mnijenju pisca ovih redaka zasluga prof. Peiskera, da nam jeotvorio oi za staroslovjenska dualistika svetita, za te nijeme svjedoke negdanjegavjerovanja naih prea, kraj kojih smo dosele prolazili slijepi. Prof. Peisker mogaonam je otvoriti oi samo tako, to je kao socijalni i privredni historik prevrtao stareurbare i sline stare spise, pak je mogao utvrditi, kako mnoga danas izobliena ibeznaajna topografska imena imadu ipak mitoloko znaenje i vezu sa negdanjimvjerovanjem starih Slovjena, samo ih je vrijeme izlizalo i izobliilo. Nadalje, to je pozvaninoj dunosti na licu mjesta morao pregledati istraivane krajeve, pak je otrimokom zapazio njihovo dualistiko ustrojstvo sa stalnom kulisom: s lijeve strane mjes-to, obino brijeg, posveen bogu sunca, svjetlosti i dobra, u sredini voda, a s desnebrijeg, peina ili gudura, posveena zloduhu, principu tame i zla. Napokon je zapa-zio, da je crkva kranska u ilavoj borbi sa tvrdoglavom pretkranskom vjerom sta-rih Slovjena po izvjesnoj metodi pobijala to vjerovanje, osobito gradnjom crkava isamostana, koji su imali zadau, da trajnim utjecajem slovjenske dualiste i dvovjerceprivode istome kranstvu. To je meutim injenica, koju su donekle poznavali vei drugi slovjenski mitolozi (isp. L g e r 19, s. 87, 90, 91, 113). Samo je prof. Peiskerutvrdio njihovu vezu sa dualistikim svetitima i izvrio neku sistematiku. A to je vrlovano, jer kada tu sistematiku upoznamo, dobivamo dragocjena pomagala i indicija,koja nam pomau nalaziti i odrediti staroslovjenska svetita i ondje, gdje su se staramitoloka topografska imena i tradicije stoljeima potpuno izgubili.

IV.Razumljivo je nakon onoga, to je reeno u III. poglavlju, da sam se rado odazvaopozivu prof. Peiskera, da suraujem u istraivanju staroslovjenskih dualistikih sve-tita na teritoriju Kraljevine Jugoslavije.

Prirodno je, da sam svoja istraivanja u prvom redu izvrivao u onim krajevima,koji su mi u jednu ruku po mome stalnom boravku u Zagrebu bili najlake pristu-pani, a u drugu na one, koje sam po svojim dosadanjim putovanjima najbolje poz-navao, dakle poglavito u Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, a manje u Sla-voniji, Crnoj Gori, sjevernoj i junoj Srbiji. Napose istiem, da sam razmjerno maloradio u Sloveniji i to osobito stoga, to je ta mjesta prilino istraio ve sam profesorPeisker, naroito onaj dio, koji mu je kao lanu tajerske zemaljske historike komi-sije bio nekada po dunosti podrujem neposrednoga rada i istraivanja. No ponaj-prije da istaknem ovo:

Tvrdnjama prof. Peiskera ova je jezgra: Jo i danas moemo po topografskomnazivlju a i nekim drugim znacima konstatovati ona mjesta, na kojima su stari Slov-jeni izvrivali svoje vjerske ine. Ta mjesta zove prof. Peisker Kultsttten njemakimjezikom, dakle svetita. Najglavnija je znaajka tih svetita, tvrdi on, da su ona re-dovno dualistika. To su veinom brda ili humovi, od kojih je jedan posveen bogusvjetlosti i dobra, te stoji na lijevoj strani vode, a drugi je posveen bogu tame i zlavodi na desnoj strani.

No mi tim istraivanjem koraamo u svijet, koji je ve od 1000 godina propao;njega je pregazila pobjednika vjera Kristova. Koraamo u svijet ruevina, nastalihod poraza, to ga je pretkranska vjera starih Slovjena doivjela u svojoj borbi sakranstvom. A vrijeme nastavilo je razor tih ruevina, a taj je razor to vei, to su

103

ga pomagali teki politiki potresi stoljetnih ratova i tuinskih invazija, koji su po-novo snalazili izmuenu zemlju slovjensku. Ne valja nadalje zaboraviti, da su u ok-viru nae drave ba Hrvati prvi od slovjenskih naroda preli na kranstvo, i da setaj prijelaz kod Hrvata poeo ve nekoliko desetoljea poslije njihova dolaska najug, onamo od kraja VII. stoljea. Dakle je taj razor poeo ba kod Hrvata ranije ne-go kod svih ostalih Slovjena; zato i njegovi uspjesi moraju biti tu dublji i jai negokod ostalih Slovjena.

Te sam tekoe ja vrlo rano zapazio i na njih se obazirao. Zato ba uvrujemovaj ekskurs, jer emo tek pokazivanjem na sve tekoe uspjeno pristupiti ocjenirezultata naenih na teritoriju Kraljevine Jugoslavije. Stoga su rezultati istraivanjaupravo u nas manje vidljivi, nesigurniji i problematiniji, pak emo to ivlje imati naumu ono, to je plastiki rekao Peisker: Kao to fizika paleontologija samo u naj-reim sluajevima raspolae cijelim eksemplarima, a ipak moe iz razasutih ulomakai otisaka rekonstruirati cijele primjerke davno izumrlih bia, tako stoji i vjerska pa-leontologija pred zahvalnim zadatkom, da iz toponimikih nepotpuno sauvanihscenerija nadopuni svetita, premda je kod njih utvrena samo konstantna scenerijatjesnaca sa tri kulise: 1. burna voda, 2. umovito razgledno brdo ili gora lijevo, 3.gola stijena desno (P e i s k e r 25, s. 35).

Donosim zato ovdje najprije kartografski prikaz jednoga tipskoga staroslovjen-skoga svetita, koje je za takav prikaz osobito podesno, jer su se kod njega do danasodrala topografska imena, posebnim povoljnim prilikama, to ih je P e i s k e r usvojoj studiji (25, s. 1314) kao 12 shemu tono prikazao. Podesna jo i stoga, tosu se kod toga svetita sauvala ona ista imena, koja nadovezuju na Helmoldove vi-jesti i obaraju Lgerovu tvrdnju, da nam nijedna kronika ne donosi vijesti o Belbogu.Takvih tipskih mjesta poznajemo do danas vrlo malo, pa e nam zato ba ovo mjestonajbolje posluiti, da prikaemo bitnost stvari. To tipsko svetite stoji kod Budyinau Luici, u zemlji Saskoj; taj je kraj nekada bio slovjenski, a jo se danas ondje nalazeostaci luikih Srba.99

99 Ova je skica napravljena shematiki u izohipsama po slubenoj Karte des Deutschen Reiches No 419,Bautzen, mjer. 1 : 100.000.



Na desnoj strani rjeice Elsbach vidimo 651 m visoko brdo orneboh, a na lijevojstrani stoji 499 m visoki Bileboh. Tu su nam povoljnim stjecajem prilika topografskeoznake sauvane do danas, te pokazuju prastaro slovjensko svetite u njegovu tip-skom obliku. Po istoj shemi naveo je prof. Peisker u svojoj radnji, objelodanjenoj uStarohrvatskoj Prosvjeti, u svemu jo 31 svetite. A ja u i sa teritorija nae Kralje-vine navesti ovei broj takvih svetita, gdje redovno brda i gore oznauju svetita ta-ko, da brda i gore boga svjetlosti i dobra stoje na lijevoj, a brdo i gora boga zla i ta-me na desnoj obali vode. Samo tako konstatirana svetita normalna su i ortodoksna.No ima i svetita, koja se nalaze a ravnici, gdje samo neznatan isponak a eventualnoi umjetno nasuti humak od nekoliko metara nadomjeuje brdo ili goru. Dom zlo-duha smjeten je vrlo esto u krnu stijenu, klanac, guduru, provaliju ili peinu, kojaje u blizini brda ili gore posveene bogu tame i zla. Meni se ini, da su zloduhu bileesto posveene i ume i gajevi, koji u tom sluaju treba da budu tmurni, gusti i ne-prohodni. Ali se odreito to ne moe ustvrditi, jer zbog nepostojanosti i neprestanihpromjena u umi dananje stanje nije nikakav dokaz za stanje prije 1000 godina.

Kako je meutim spomenuto, topografska imena, koja bi pokazivala vezu sa sta-rim vjerskim kultom, vrlo esto su se izgubila. Tu je djelovao utjecaj crkve, jer onajamano nije uvala stara imena, koja su bila u vezi sa starim slovjenskim vjerova-njem, a u drugu ruku i sluajno izumiranje starih imena i tradicija, koje se osobitopojaava mijenom i migracijom puanstva. Napose je lako konstatovati tendencijukranskih crkava, da takva imena izbaci i zatre ili im smisao promijeni. No svakakoje otrija tendencija kranstva protiv naziva mjesta boga svjetlosti, nego prema mjes-nim nazivima u vezi s bogom tame i zla, ostavljenima, da se esto asimiliraju kr-anskom avlu (vragu ili sotoni). Tu je injenicu zamijetio G r e t i (9, s. 101);1100

i njezinu praktinu posljedicu razabrat emo u tome da se mnogo ee nalaze to-pografske oznake, koje se odnose na izvorna imena boga tame ili zloduha negoone, koji se odnose na boga dobra i svjetlosti; stoga emo od velike esti konstato-vati samo po surogatima takvih boanskih imena ili oznaka.

Kranske su vlasti nadalje na starim svetitima gradile crkve, da tako samo so-bom supstituiraju novu vjeru starom slovjenskomu vjerovanju. Tako su se one u bor-bi protiv kulta Svetovida sluile kranskim svetim Vidom. Tu zamjenu opseno iz-lau L g e r (19, s. 210) i B r c k n e r (4, s. 123, 198, 205, 211), a N o d i l o(24, R. 77, s. 73) veli: Da se novi pokrtenici slavenski lake priljube novoj vjeri, na-metai nove religije dadoe im sveca hristjanskoga, slina po imenu, sv. Vida. To jeilo tako daleko, da je na pr. Helmold tvrdio, da su stari Slovjeni kranskoga svecasv. Vida uinili svojim bogom, u svojoj protivukranskoj tvrdoglavosti i sljepilu vo-lei stvor nego tvorca. To je dakako samo jedna krupna omaka kranskoga revni-telja onih vremena (L g e r 19, s. 87), jer mi danas znamo, da su se stari Slovjeni,otpadnici od kranstva, samo vraali svojemu staroslovjenskom Svetovidu. Na ju-goslovjenskom podruju, gdje je utjecaj kranstva bio vrlo ran i intenzivan, crkvesv. Vida vrlo su nam dragocjen indicij, kad traimo i utvrujemo stara svetita slov-

1100 Da li je tome krivo to, to je crkva nastojala da istrijebi iz naroda samo boanstva svjetlosti, a one tminada tedi, poto su i onako u prilog avolskoj radinosti, o tome neka sude oni, kojih se stvar najvema ti-e.

105

jenskoga Svetovida. Bilo bi dodue pogreno tvrditi, da je svaka crkva sv. Vida znaknekadanjega svetita Svetovidova. Ali nam tu dualistika scenerija, koju je otkrioPeisker, daje dragocjenu pomo, jer gdje naemo crkvu sv. Vida i dualistiku sce-neriju, bilo to samo i blizu, moemo s najveom vjerojatnou ustvrditi, da se tu ne-kada nalazilo staroslovjensko svetite Svetovidovo. Crkve su naime kadto graenena istom mjestu, gdje je nekad stajalo staroslovjensko svetite, a esto i samo u bli-zini; vrlo esto pod brdom, koje je nekada bilo posveeno staroslovjenskomu bogu.

Historijski su dogaaji donosili sa sobom, da bi mnoge stare crkve propale, u ra-tovima bile poruene, ili bi pak s vremenom izgubile svoju financijsku osnovku(svoje zatitnike, kolatore, nadarbine) pa tako, preputene same sebi, i propadale.To emo osobito esto nalaziti u krajevima, koji su potpali pod tursku vlast, nepri-jateljsku kranskom crkvenom aparatu, koja ga je oteivala i unitavala, a prepla-eni i osiromaeni kranski narod nije smagao sredstava ni snage, da svoje vjerskezgrade uzdrava. Zato emo tu zapaziti zanimljiv pojav: seobu crkava. Kranstvo jekao institucija rijetkom vjernou uvala tradiciju o negdanjim titularima crkava, ikad bi se u blizini stare sruene crkve gradila nova crkva, poglavari bi je redovnoposveivali onomu svecu, ija je crkva nekad tu stajala. Zato esto i razmjerno novecrkve mogu nam biti dokaz, da su nekad na tom mjestu ili blizu stajale crkve po-sveene istom titularu. Srodan je pojav u novijim crkvama, da pojedini pokrajni oltaripokazuju sveca, ija je stara crkva nekada stajala negdje blizu. Tako je kranstvozamjernom tradicionalnou i golemim naporom uvalo stoljeima i kroz sve mijenevremena uva netaknut svoj aparat. To je bolje uspijevalo u onim krajevima, koji sutrajno bili pod kranskom i istovjernom vlau, nego u krajevima, koji su dospjelipod inovjernu i kranstvu nesklonu vlast. Stoga emo lako opaziti znatne razlikeizmeu krajeva, koji nisu nikada dolazili pod tursku vlast, i onih, koji su neko vri-jeme ili na due dolazili pod vlast tursku, kao na pr. Bosna i Hercegovina. U onimprvim krajevima bit emo u naem istraivanju upueni ponajvie na crkvene suro-gate i nai emo, da je staroslovjensko mitoloko nazivlje najveim dijelom uniteno.Crkava pak ne emo nalaziti na pr. u Bosni i Hercegovini, gdje se naprotiv mnogovie sauvalo mitolokoga topografskoga nazivlja, i to ne samo zbog dolaska turskevlasti, koja je vrlo oslabila kranske utjecaje, nego i stoga, to ona forma kranstva,koja je od XIIXV. vijeka ondje vladala, bogomilstvo, nije toliko neprijateljski na-stupala protiv dualistikog vjerovanja starih Slovjena, nego je, i sama dualistika, po-kazivala mnogo vie tolerancije prema vjerskim ostacima starih Slovjena.

Valja meutim utvrditi, da nije samo sv. Vid bio kranski surogat za staroslov-jenskoga boga sunca i svjetlosti, nego da on ovu ulogu dijeli s jo dva kranska sve-ca, ije se crkve pojavljuju na mjestima, za koja je oito da su bila nekada posveenastaroslovjenskomu bogu sunca. To su sv. Ilija i sv. Ivan Krstitelj. Kod ovoga veivanjski kresovi pokazuju, da je neto naslijedio od staroslavenskoga kulta svjetlos-ti, sunca i ognja, a kranski Ilija gromovnik imao je surogirati gromovniku djelat-nost staroslovjenskoga glavnoga boga, pak emo i crkve, posveene tome svecu, vr-lo esto nalaziti na brdima nekada posveenima staroslovjenskome bogu sunca isvjetlosti. Kranstvo pak vodilo je prema staroslovjenskom Svetovidu u neku rukupolitiku divide et impera. Sv. Ivanu dalo je svetkovanje najduega dana i kresove;



sv. Iliji nevremena, munje i gromove, a sv. Vidu ime i lijeenje oiju (vidanje); timsvojim postupkom lake mu bijae slomiti mo Svetovidovu.

Kao bog sunca i svjetlosti, tako je i bog tame imao svoje kranske surogate. Namjestima (ili blizu njih), koja su bila posveena bogu tame, nalazimo udnom re-dovnou crkve ili kapele sv. Mihajla Arkanela i sv. Jurja, oba pobjednika vraga ilizmaja. Slovjenski mitolozi spominju jo jedno surogiranje slino onomu kod sv. Vi-da, naime zamjenjivanje izmeu staroslovjenskoga Velesa-Volosa i sv. Blaa (L -g e r 19, s. 112116). I kao to je u ruskom Novgorodu sagraena crkva sv. Blaana mjestu, gdje je stajao kumir Velesov (B r c k n e r 4, s. 119, 124 i d.), tako emona mjestima, gdje stoje crkve posveene ovom svecu, s velikom vjerojatnou mislitina nekadanja svetita posveena Veles-Volosu. To nas zanima stim vie, to je Ve-les-Volos po mnijenju svih strunjaka pripadao redu bogova tame i zla (L g e r , 19,s. 113), pa e se crkve i kapele sv. Blaa redovno nalaziti na desnoj strani vode.

Blizu staroslovjenskih svetita stoje vrlo esto i samostani, kojima je u prvo vri-jeme jamano bila zadaa, da trajnim svojim utjecajem pobijaju slovjensko pogan-stvo.

A zanimljiva je i ova pojava. Na mjestima, gdje su nekada stajala staroslovjenskasvetita, u onim krajevima, koji su trajno ostali pod kranskom vlau, vrlo estojo i danas osim samostana stoje gusto posijane crkve i kapele; taj nam pojav sluiza znatan indicij, da je blizu postojalo staroslovjensko svetite. Zato? Zato, jer su sta-roslovjenska svetita bila posljednje kule dualistikoga bogotovlja naih prea, ukoje je ispred kranstva uzmicalo, pa se oko njih razvijala ogorena borba. Ostacipogana ogoreno su branili te posljednje kule svoga djedovskoga vjerovanja, a Crk-va je ogoreno juriala na te poloaje tvrdoglavoga protivnika. Samostani i crkve,kojima je kranstvo okruivalo takova mjesta, bijahu navalni poloaji, pak je trajniutjecaj tih institucija napokon i izvrio svoju zadau: vjera starih Slovjena podlee.Takve nam se misli same sobom nadaju, jer i kranska Crkva, kao svaki socijalniorganizam, nije bez dubljih razloga pravila vanrednih napora.

Tu emo skrenuti panju jo na jedan momenat, koji vrlo oteava istraivanje tihstarih dualistikih svetita ba u naim krajevima. To je duboka promjena, koja jepreobrazila cijeli jedan veliki dio nae drave, t. zv. kras u Primorju, Dalmaciji, Her-cegovini i Crnoj Gori. Poznato je, da su puste goleti naega Primorja nekad bile gus-to zarasle umom. Gdje je danas goli kr, ondje su prije 1000 godina stajale gusteume. Dok je bilo ume, uborili su po naim primorskim bregovima i gorama po-toii i potoci, t. j. voda tekuica, a time trei elemenat dualistikih scenerija. Ali kadje nestalo uma i nastala golet, jer je bura odvijala sav humus u Jadransko More, ne-stade i potoia. Mjesto potoia nastale su vododerine, koje su vei dio godine bezvode. Mi emo dakle u Primorju, Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori vrlo esto uzi-mati vododerine za ive potoke, jer su one nekada i bile potoci. Da tim u prosui-vanju pitanja postoji li in concreto svetite ili ne, nastaje znatan momenat naunenesigurnosti, nema sumnje. Osobito u najviim gorama, gdje su tekua voda bili re-lativno sitni potoii, tih je potoia kao najvanijih orijentacijskih predmeta nestalo.Ali i tu se savjesnim ispitivanjem svih prilika ipak moe nai rezultat.

Tako emo kombinacijom topografskoga nazivlja, crkava i dualistikih zavjesa sveom ili manjom vjerojatnou nalaziti staroslovjenska svetita. Pojedini sluaj bit

107

e vie ili manje problematian. Ali dosljednost, kojom e se dualistiki elemenat idruge s tim vezane znaajne crte pojavljivati kod svih onih mjesta, koja stoje u vezisa staroslovjenskim vjerovanjem, uvjerit e nas, da to nisu sluajnosti, nego da su topojavi, koji su bitna karakteristika staroslovjenskoga bogosluja.

V.Prve uspjehe svojega istraivanja postigao sam kod najneobinije kategorije svetita,koju je postavio Peisker, kod t. zv. Jungfernsprunga t. j. Djevinih skokova (u Lju-biinoj se noveli zove ono mjesto u Boci Kotorskoj Skoidjevojka). Tih Jungferns-prunga ima u svima krajevima, koji su danas jezino njemaki, a nekad bijahu slov-jenski. To su redovno hridi (stijene) ili veliki kamenovi na desnoj strani vode, obinotekue, i naznauju desnu stranu dualistike scenerije, znaajne za staroslovjenskasvetita.

Prof. Peisker tumai taj pojav ovako: Te hridi bijahu u pretkransko doba po-sveene zloduhu, persijski (avestiki) daeva (deva). Dok su se stari Slovjeni dralistaropersijskoga (zoroastrovskog) vjerovanja, znali su, to znai tua rije deva. Noprimivi kranstvo, izgubie tu svijest, i znaenje se vezae na domau slovjenskurije dva, diva, djeva (latinski virgo, netaknuta djevojka). I s tim prijelazomsvagdje nastade tipska legenda: da je s te stijene skoila neka djevojka, koja je bje-ala, jer su joj htjeli oteti djevojaku ast. Ta promjena smisla Peiskeru je jedan odglavnih dokaza, da su stari Slovjeni bili zoroastrovci, te veli: Ta promjena znaenjamogua je meutim bila samo u slovjenskom podruju, jer nijedan drugi jezik nasvijetu nije imao dva ista izraza za zloduha i djevicu. A odatle slijedi, da su svagdje,gdje se nalazi Djevin skok (Jungfernsprung i slino) ili Djevin, Devin, Divin s onomnaprijed ocrtanom scenerijom, svakako nekad ivjeli slovjenski zoroastrovci, pa magdje to bilo, makar i u paniji ili Engleskoj (P e i s k e r , 25, s. 20).1111

Protiv ovoga tumaenja izneseno je sa ugledne lingvistike strane, da je prijet-vorba pojma daeva u djeva, diva nemogua po etimolokim zakonima naega je-zika. Ja drim, da ovaj prigovor ovdje nije opravdan. On je nastao samo zato, to jeprof. Peisker iz razumljivih razloga svoje tumaenje neto openito stilizirao.

No ja u biti jasniji, te istiem, da ovdje uope nema mjesta etimologiji ni upo-trebi etimolokih zakona. Promjena avestikoga pojma daeva u slovjensko djeva, di-va nije se dogodila sama od sebe, ni putem e t i m o l o g i j e , nego putem s u p -s t i t u c i j e pojmova na temelju pribline glasovne slinosti, isto tako kao to jekranski sveti Vid supstituiran staroslovjenskom Svetovidu, kranski sv. Bla (Vla-ho, Vlasi) staroslovjenskom Veles-Volosu. Tu dakle nisu igrali nikakvu ulogu zakonijezinoga ni glasovnoga razvitka u narodnom govoru, nego je to narodu nametnutoodozgor spretnom supstitucijom pojmova, izvrenom od organa kranske crkve,koja je u taj posao upotrebila stoljea i sav svoj golemi autoritet, sa ciljem, da slov-jenske dualiste privede kranstvu, i u tu svrhu, da poganske pojmove zamijeni sadrugim pojmovima, koji su glasovno samo priblino slini, ali su kranski ili odgo-varaju kranskoj ideologiji.

1111 Takovih stijena ima u Biskajskom zaljevu u paniji i u Engleskoj, kod dananjega Chestera (ibid. s. 27).



Tko tu trai etimoloke zakone, grijei po mome shvaanju isto toliko, kao tobi grijeio onaj, koji bi etimologijom htio dokazati, zato se staroslovjenski Svetovidprometnuo u kranskoga sv. Vida.

Utvrujem, da tih Djevinih skokova, uz razna imena, ima razasutih po cijelojnaoj dravi, i to ne samo po slovenakim krajevima, gdje ih je u veem broju utvr-dio ve sam Peisker, nego i po cijelom hrvatsko-srpskom podruju. Ti su Djeviniskokovi tako brojni, da e trebati intenzivna istraivalakoga rada od vie godina,dok se oni svi saberu, opiu i odgonenu. Ta legenda (razmjerno lake konstatacije)o djevojci, koja je skoila s hridi, davala mi je dragocjen znak, da se negdje blizunalazi staroslovjensko svetite.

Ja u ovdje iznijeti prilian niz takvih Djevinih skokova, koji e dati jasnu sliku,u kakvim se oblicima ti zanimljivi ostaci staroslovjenskoga vjerovanja nalaze na na-em jezinom podruju.

Otprilike 3/4 kilometra od postaje Kamanje, na pruzi KarlovacLjubljana, ima urijenom tjesnacu Kupe poznata peina (spilja) Vrlovka.1122 Kraj te peine, neto 150m daleko, stoji uspravna, 15 do 20 m visoka stijena, na kojoj je Hrvatsko planinarskodrutvo dalo crvenim slovima napisati Djevin skok. No propitivanjem kod tamo-njega puanstva utvrdih, da mlai ljudi iz naroda ni o tome imenu ni o legendi dje-vojakoga skoka nita ne znaju, nego da je to ime napisano po naznaci poznatogahistorika Emilija Laszowskoga. Ali on mi ree, da je to ime stijene upamtio od pri-povijedanja svoga djeda Filipa pl. Sufflaya, koji je bio vlasnik blinjega plemikogdvora Brloga. Umolio sam dakle znanca i kolskoga druga Matiju Fizira, kolskogaupravitelja u Kamanju, da ispita tri najstarija ovjeka u selu Kamanju. On je to uinioi utvrdio, da najstariji ljudi u selu poznaju sadraj legende a i ime Djevin skok. Nota legenda utvrena je i pripovijeu o lijepoj Mari, koju je objelodanio Milan enoau kalendaru Danici za god. 1914.,1133 samo to legenda sama nije vjerno sauvana uenoinoj pripovijesti, jer Mara nije skoila djevojkom sa hridi u Kupu, nego se tekkao stara ena utopila.

Ali postoji i varijanta pomenute legende, koju sam uo od uenika Dragutina o-pa iz okolice Kamanja. Ona glasi: Za jedne provale Turaka narod je pobjegao u ne-pristupanu peinu Vrlovku. U nju se htjede zakloniti i lijepa djevojka Dora, ali nato naie na doratu konju mladi beg, voa turske ete. Dora se sakri za grm, ali begjaui kraj grma viknu konja: dorate! uvi to Dora, pomisli, da nju zove, jer da juje naao, pak se baci pred bega na koljena molei, da joj pokloni ivot. Beg joj toobea, ako mu pokae ulaz u peinu. Dora to uini, nato Turci provale u Vrlovkui pokolju sav narod. Tada Dora vidjevi, da je svoje ljudstvo izdala, skoi s oblinjestijene u Kupu i utopi se, a odatle stijeni ime Djevin skok. Nema dakle sumnje, dalegenda postoji, premda se u tradiciji nalazi u stadiju izumiranja. Jezovitost te peinepovisuje jo blizina spilje Vrlovke, u kojoj se kriju ne samo bezbrojni imii, negopo narodnom prianju i sam avao. Pod Djevinim skokom izvire jako, ali veinommutno vrelo, Stankovo Vrelo, iz koga se napajao legendarni pustinjak Stanko, koji

1122 Ispor. pilja Vrlovka u Kamanju kraj Ozlja. Izdalo Hrv. drutvo planinara Runolist. Zagreb 1928.1133 Danica 1914, s. 102122.

109

je imao svoj stan u Stankovoj Spilji, jedno 50 m uz vodu pod peinom. Sve jedakle na okupu, to je moglo podraavati fantaziju naih pradjedova i doaravati imovdje stan zloduha Daeva i ulaz u podzemni svijet. Da je pak tu moralo biti staropogansko svetite, dokazuje nam ne samo preobilje starih crkava i kapela u okolini,nego i to, da se 2 km nie nalazi seoce Bojakovo, dakle negdanja naseobina tem-plara, kojima bijae zadaa pobijati staro slovjensko poganstvo.

No samo svetite polo mi je za rukom odgonenuti tek poto sam obaao cijeluokolinu i pet puta dolazio onamo. Oblije toga svetita ovakvo je:

Na lijevoj obali Kupe ispelo se brdo Lovi 476 m visoko, a nekih 240 m ponadKupe, koja ondje tee 134 m vie mora. To brdo nije visoko, ali ima izrazito osam-ljen poloaj te prema tome krasan vidik na sve strane, a samo je izdaleka vidljivo,ak od Jastrebarskoga. Na vrhuncu mu je starinska kapela sv. Kria, na zapadnomboku kapela sv. Franje Ksaverskoga, na istonom sv. Duha, a na samoj podini u Ob-reu kapela sv. Nikole. Nekoliko stotina metara od vrhunca na drugoj glavici Loviulei selo Radue. Ja sam mislio, da mogu Radue etimoloki izvoditi od Radogoe,a to znai: mjesto Radogostovo. Iz toga sam sudio, da su na Loviu nekada svetko-vali staroslovjenskoga Radogosta, a to je samo jedan epitet glavnoga slovjenskogaboga sunca Svetovida. Ali kako protiv ovoga izvoenja ima sa strane kompetentnihlingvista prigovora, ne mogu to tvrditi, nego navodim samo kao svoje nestrunjakomnijenje. Na svaki nain ima to brdo mitoloko znaenje. To dokazuje blii zaselakKonjari, koji dovodim u vezu sa staroslovjenskim kultom konja. Poblie u to ras-tumaiti u glavi IX.

Na desnoj strani Kupe suelice Loviu je breuljasto tlo, vanredno ispresijecano,puno rupaga i uvala, a usred njega na visu daleko je vidna crkva sv. Blaa, pa donjega malo seoce Blainova Gorica ili, kako ga narod zove, Blaina. Mi smo ve is-ticali, da je sv. Bla kranski surogat staroslovjenskoga boga Velesa, koji je ve oddosadanjih pisaca oznaen kao zloduh, demon (B r c k n e r 4, s. 133; L g e r19, s. 114, 115).

Prema tome pokazuje se shema staroslovjenskoga svetita kod Kamanja ovako:

Brdo LoviRadueKonjariprijesto boga sunca (Radogosta?)

Kapela sv. Kria (sv. Spasa)11.. Kupa

Selo Blaina sa crkv. Sv. Blaasjedite zloduha Velesa

U najjunijoj Dalmaciji, 2 km od Katel Lastve, sada prekrteno u Petrovac, stojiopjevana peina Skoidjevojka. Legendu je obradio Ljubia u noveli Skoidjevoj-ka.1144 Fabula je ova: Stevan, sin patroviskog odlinika ura Kalourevia, zagle-dao se i isprosio ker Ruu Vuka Mrkonjia, ribara na Skadarskom jezeru. Rua ima

Stije

na D

jevi

nsk

ok i

pe

ina

Vrlo

vka

1144 Ljubia epan Mitrov Pripovijesti crnogorske i primorske Dubrovnik. 1875, s. 2590.



maehu Mariju, koja ne trpi Ruu, pak bi htjela tu dobru partiju za svoju razrokuker Rumu. Da omete udaju Rue za Stevana, obea je Radu kovau i ciganinu, paga navrka, da Ruu otme i osramoti. Rade ciganin sa svojom drubom pokua aten-tat na Ruu, koju maeha za to samu poalje u Budvu. Rua se otme napadaima,pobjee na tu stijenu, i, ne videi spasa, skoi u more i utopi se, a stijena dobi imeSkoidjevojka. Tu je legenda sauvana u svoj istoi. Ali kraj te literarno stiliziranelegende postoji u narodu varijanta, da je sa stijene skoila u more djevojka, koju suTurci htjeli osramotiti. Tu varijantu saznao sam iz usta tamonjega stanovnika MiloaZejnovia. Vidjet emo, da je to bjeanje ispred Turaka tipska i stalna varijanta, kojase gotovo redovno ponavlja kod djevojakih skokova u naim krajevima.

Meutim pripovijest Ljubiina u pogledu same Skoidjevojke nema nikakve his-torike podloge. Njegova novela dogaa se izmeu god. 147075., a dr. Milan uff-lay iznio je, da ta Skoidjevojka u ispravi srpskoga kralja Stjepana Uroa II. od g.1303. nosi ime Devin Vrh, a u jednom se mletakom latinskom spisu iz g. 1396 zove:Diviina Stijena.1155 To je vanredno vano, jer saznasmo, da je ta stijena nosila god.1303. jo ime persijskoga zloduha, a 93 godine kasnije ve ime legendarne djevojke.Dakle je ba u to vrijeme morala nastati skoidjevojaka legenda.

P e i s k e r je (25, s. 22) Skoidjevojku uvrstio u svoj popis Djevinih skokovapod br. 26, pa je ondje postavio shemu toga svetita. Meni se ini, da Skoidjevojkapripada svetitu, koje nesumnjivo stoji u primorskom gorju jedno 3 km zrane crtedaleko odavde, a ima na desnoj strani 776 m visoko brdo Spas, svakako ime neka-danje kapelice sv. Spasa. Lijevo se die 720 m visoko brdo Kopas sa kapelom sv.Ilije podno njega. Meu oba brda je klanac, kroz koji vodi put od obale te e posvoj prilici biti i potoi ili vododerina. Da je tu bilo neko svetite, ukazuje i velikamnoina kapelica, koje su na onom najuem podruju razasute te ih neposrednopodno toga svetita ima 12, a sa svake strane i po jedan manastir, naime poznati ma-nastiri Reevi i Buljarica. Shema svetita kod Petrovca (Katel Lastve) bila bi poovom shvaanju:

Brdo Kopas sa kapelom sv. Ilijesjedite boga sunca i gromovnika

22.. Brdo Spas (Sv. Spas)sjedite boga tame

To varijiranje skoidjevojake legende osobito je karakteristino i vidijivo kodt. zv. Lucinskoga Vira na Rjeini meu Gospodskim i Lukeevim selom, opine Je-lenja Donjega, vie grada Suaka. Ponad vira stoji 10 metara visoka stijena, koja seu narodu zove Skok nad Lucinskim Virom. Stijena je danas vrlo osakaena, jer je ne-

1155 Mil. ufflay Otkrie velike tajne slavenskoga poganstva. Obzor od 11. IX. 1928.

vododerinaili potoi

Stije

naSk

oid

jevo

jka

111

koliko metara podno nje provedena kamenita mlinska brana, a kroz nju prosjeenje prolaz za suaki vodovod.

Historik Emilije Laszowski spominje ovu skoidjevojaku legendu ovako: Takose pria, da se jednom neki gospodin grobniki od roda Frankopana zaljubio u kras-nu Lucu, seosku djevojku iz Jelenja, kad je bila u kolu kod gradskoga majura. Snubioju je k sebi, no ona ne htjede. Zato poalje knez po nju svoje grabante. Ila je upravok svojemu domu. Kad je vidjela pogibao za sebe i za svoju ast, nagne u bijeg, agrabanti za njome. Dospjevi do Rjeine, nestade joj ve nade, da e umai, pak seu oaju baci u ponor Rjeine, gdje je nestade u vodi. Od tada se to mjesto zove Lu-cinski Vir, a nalazi se nie mosta pod Lopaom.1166

Ali gotovo u svakoj kui u okolnim selima znaju priati drugu varijantu o Lucin-skom Viru, kao to sam se uvjerio na samome mjestu. Antun Zakarija iz Gospodsko-ga Sela priao mi je ovo: U Luciju, groficu Kastavsku, zaljubio se jedan turski voj-skovoa, koji je odlui oteti. Uhodei za njom nae je jedared, kad je izjahala na ko-nju iz Kastva, i nagne za njom. Bjeei na konju ispred Turaka, a videi, da ne moeizbjei ropstvu i osramoenju, skoi sa konjem u vir Rjeine. Konj ispliva, a ona seutopi, pa se taj vir Rjeine prozva Lucinskim Virom. Ta je pria, kau, objelodanjenau jednoj popularnoj povijesnoj knjizi, koju je izdalo Drutvo sv. Jeronima u Zagrebu.No ja ne mogoh iznai, koja je to publikacija i kako tamo glasi ta legenda.

Antun Radeti i Petar Radeti iz Lukeeva Sela priali su mi ovo: Prije sto godinabila je djevojka Lucija, koja se u Lucinskom Viru utopila, ali ne znamo, zato. Hridse zove Skok nad Lucinskim Virom. A Martin Radeti iz Lukeeva Sela pria mi ovo:Prije pedeset godina bila je djevojka Lucija, u koju se zagledao jedan financ. No onaga nije htjela, a on pokua silom je osvojiti. Ali ona je radije skoila sa stijene u vir,koji se po njoj prozva.

Po svemu se moe suditi ovo: Iz prastarih vremena ustalila se legenda o skokujedne djevojke, koja je branila svoje djevianstvo. Tu narodnu tradiciju svezala je na-rodna fantazija na razna vie ili manje istinska lica, koja sa samom stvari nemaju ni-kakve veze.

Meni je rjeenje ovoga svetita zadalo mnogo muke, poglavito zato, to se dje-vina stijena nalazi na lijevoj strani Rjeine, dok bi po bezizuzetnom pravilu moralapo principu zla i tame posveena hrid biti na desnoj strani vode. Ali se ta prividnainkongruencija posve razjasnila, kad sam kod svetita u ateu (br. 18) odgonenuozakon transverzalnih svetita. Naime: trea kulisa, voda, u ovom sluaju nije glavnarijeka (kod atea Sava, a ovdje Rjeina), nego jedan njezin pritok, u ovom sluajupotok Suica, koji izvire jednim izvirkom na Grobnikom Polju podno sela Skaroni,a drugim kroz Kajak-Jarak sabira svu vodu iz masiva planine Obrua (1377 m), pautjee u Rjeinu meu Drastinom i Lukeevim Selom, tvorei ondje oirok zaton du-boke Rjeine. Svoje ime nosi odatle, to za ljetne sue presuuje. To je tako danas,ali nije moralo biti prije tisuu godina, dok su ondje rasle bujne ume, pa kraski zna-aj Grobnikoga Polja nije bio toliko izraen kao danas.

1166 Emilij Laszowski Gorski Kotar i Vinodol, mjestopisne i povjesne crtice. Matica Hrvatska. Zagreb 1923,s. 73.



Na lijevoj strani Suice ispela se uporedo s tokom Rjeine gorska kosa, koja nanajveoj visini od 431 m, a nad selima Ilovikom i Kaani nosi kapelicu sv. Kria. Po-sebnoga imena toga brda ondje nisam mogao nai. Crkvu sv. Kria ili sv. Spasa namjestima nekad posveenima staroslovjenskim bogovima ve smo nali i kod obanaprijed istaknuta svetita, a nalazit emo je veoma esto i dalje, jer je kranstvogradilo hramove posveene svome glavnom ideolokom simbolu redovno ondje,gdje se svom snagom eljelo afirmirati protiv ilavoga staroslavjenskoga dualistikogprotivnika. Na desnoj pak strani Suice nalazi se izmeu sela Ratulje i Jelenja na 326m visoku brdu crkva sv. Mihajla, danas upna crkva sela Jelenja Donjega.

Tako emo esto na mjestima (ili blizu njih), posveenima nekad principu tamei zla, nalaziti crkve sv. Mihajla, pa emo ve po tome negdje blizu nai brdo posve-eno tome principu. Je li sada ba to 326 m visoko brdo ili moda blinja 577 mvisoka krna, rastrgana i tmurna gora Maj posveena bila glavnom principu zla i ta-me, ne mogu rijeiti. Svakako toj gori pripada peina Skok nad Lucinskim Virom,gdje je sauvana do danas bujno razgranjena skoidjevojaka legenda, odjek mitustaropersijskoga zloduha Deve.

Svetite kod Jelenja Donjega pokazuje ovu shemu:

Kapela sv. Kria na vrhu ponad Kaanasjedite boga sunca i dobra

33.. Crkva sv. Mihajla

sjedite boga tame i zlaStijena Skok nad Lucinskim Virom

U svom lanku Arkeoloki prilozi o religiji poganskih Hrvata1177 opisao je fra L.Marun dva Bogoina, uneiki i prominski. Meni su ta imena mnogo obeavala, paksam ih oba, osobito drugo, pomnjivo istraio. Evo, to sam naao:

Podno sela Bogeti, opine Oklaja, u srednjoj Dalmacji, tee u neto 100 m du-bokoj jaruzi (kanjonu) rijeka Krka. Na lijevoj strani Krke otisnuo se iz same litice hu-mak, kao da se litica oko njega prolomila i odasula. Na tom humku ostaci su staragrada, koji tamonje puanstvo danas obino zove Bogoinom, a negdje Vilingra-dom.

Bez sumnje se i narodna predaja mnogo bavila tim vilenskim Bogoinom, jer jesam Mihovio Pavlinovi posvetio gradu i legendarnom osnivau Starcu Bogoji velikdio lanka Krka, i pie: uda svakojaka ponamjesti Bogoje po gradu Bogoinu: iprage mramorite, i ronike srebrne i avove zanaene, i lepirice limane: i reetkepozlaene, i rode salivene i ive, paunove uz ptice paunice pojae: sve pod braduzlatnom Svjatovidu, iz koje izvirae iva voda i napajae dvore Bogojine.1188 A neko-liko strana dalje: Tad Bogdan Ljutica skube bradu Kumiru Svjatovidu: idi pogani sa-moiva! Uduhnu vjenanu svijeu, pa sunu niz Bogoin i t. d.1199 To pak Pavlinovijamano nije sve iz prsta isisao, nego pobrao narodnu predaju, koje se kao narodni

1177 Starohrvatska Prosvjeta, god. III, 1897, br. 2, s. 7883.1188 Puki spisi Mihovila Pavlinovia, Zadar 1876, s. 255.1199 Ibid. s. 262.

113

ovjek lako mogao dostati. Drim dakle, da sam ovlaten poprimiti, da je u okoliniBogoina za Mihovila Pavlinovia ivjela tradicija o zlatnom kumiru Svjatovidu.

Suelice Bogoinu, na desnoj strani Krke, odmah uz rijeku, nalazi se glasovitipravoslavni manastir Krka ili Sv. Aranel (Sv. Mihajlo). Tik do njega protee se du-boka Carigradska Draga, koja se svrava u hridovitom romantinom klancu; narodga zove Vilenskim Klancem i pria, da se ondje skrivaju vile, koje nou izlaze naproplanak ponad klanca i ondje igraju kolo. A nekoliko stotina metara nie mana-stira stoje nepristupane Brzine Strane; po pripovijedanju sijedoga manastirskogasluitelja Boe Bjelanovia, rodom iz blizog Kistanja, stoji na drugoj strani stijena e-lija, u kojoj je nekad ivio sijed kaluer, a s koje je skoila djevojka bjeei od turskepotjere.

Tu ima dakle tipsko svetite sa skoidjevojakom legendom, pa shema togasvetita ovakova je:

Grad Bogoinprijesto boga Svetovida

44.. KrkaManastir sv. Mihajla sa Vilenskim

Klancemsjedite boga tame

U Bosni, k istoku od Sarajeva, koi se slikovita i stjenovita Romanija planina. Naj-zapadnija njezina izboina 1546 m visoka je Djeva. Oku se prikazuje kao stubastastijena, koja kao neka neman ispada u vispoljanu izmeu Pala i Mokroga. Tik podnonje dvije su peine, od kojih je jedna nepristupana Novakova Peina, pa je u njojpoznati Starina Novak savio svoje orlovsko gnijezdo i godinama prkosio feudalnojgospodi. Ja sam Djevu i tu peinu pohodio.

Za ispitivanja izokolnih stanovnika kazivao mi Omer Kadri iz Mindura, da jesa Djeve skoila djevojka, koju je netko htio silovati. Do rijei mi to potvrdie Mehoi Dervo Hrvo iz Careve Vode, upravo podno Djeve. Pravoslavni seljak Milan Jakov-ljevi kazivao mi isto, samo dodao, da su bili Turci, koji su htjeli silovati djevojku.

Djeva stoji na desnoj strani rijeke Graanice, a na lijevoj je strani duga gorskakosa, Bogoviska Planina sa 1222 m visokim vrhuncem iljata Glava, koju narod zo-ve i Medenik (ispor. kod P e i s k e r a , 25, s. 12, spomenutu goru Mednik k juguod Praga), podno nje se udubao Medeniki Klanac.

Prema tome nam to svetite pokazuje ovu shemu:

Medenik-Bogoviska planinaprijesto boga sunca i dobra

pod njim selo Bogovii55..

Djeva s dvije peine kao brlog zloduha DeveSkoidjevojaka peina

sjedite boga podzemlja, tame i zla

Stije

na

elija

,br

log

zlod

uha

D

eve



Nad Katel-Lukiem u Katelanskom zaljevu stoji brdo Biranje u primorskomgorju s vrhom, na kome postoji skoidjevojaka legenda. Na samome mjestu utvr-dio sam ovo:

631 m visoko brdo Biranj posljednji je znatni ispon duge kose Kozjaka, koja ob-rubljuje krasni Katelanski zaljev. Kao cijela kosa Kozjak, i Biranj ima prema moruneposredno podno vrhunca cio niz litica i hridastih obronaka. Jedna od tih stijenajest skoidjevojaka. Niz tu hrid skoila je djevojka iz porodice Cicadin, jer su jeTurci htjeli zarobiti i osramotiti. Ali Marin Bakota i Ante Grgin iz Katel-Lukia pri-ahu mi, da su bile dvije sestre Tomaeve, koje su bjeale ispred Turaka. One su,da se spasu, skoile niza stijenu, i nisu se otetile. Kad to Turci vidjee, skoie i oni,ali se razbie na komade. Za Biranj se pripovijeda, da je svoje ime dobio odatle,to su na njemu Katelanci svake godine birali svoje poglavare. Upravo na sa-mom vrhu nalazi se kapela sv. Ivana. O gradnji te crkve ide pria: Katelanci htjelisu crkvu izgraditi nie, da im bude blie selu, ondje, gdje je danas crkva sv. Lovre.Ali kad su tesali kamen za gradnju, kamena je preko noi sreda nestajalo, a da senije znalo, kako i kamo. Postavi se dakle straa, i ta vidje, gdje bi se kamenje samodizalo i u zraku ga nestajalo. Malo zatim pastiri naoe isto kamenje na vrhu Birnju,ondje, gdje je danas kapela. Uzee to za znak, da treba kapelu sagraditi ondje, kamoje kamenje doletjelo. Tako nastade kapela sv. Ivana na vrhu na onome mjestu, gdjeje i danas.

Na istonoj strani podno Birnja duboka je jama Petrinjska Jama; u njoj ima vode,dok se na zapadnoj strani nalazi peina Mateina Peina.

Podno Birnja iskae izvor, glasovit sa svoje dobre, a kau i ljekovite vode; zovese Radun. To se ime osobito esto ponavlja u naoj toponimici, i to me dovodi domisli, da je mitolokoga karaktera. Veoma su u naem narodu brojna imena Radun,Radunja Planina, Raduni, Raduni, Radunie, Radenci, Radenski Vrelec (glasovitakiselica) i t. d. Ja sam pomiljao, da je Radun hipokoristik od Radogost, kao to jePerun od Perovit. Utvruje me u tom shvaanju injenica, da se ondje na sjevernojstrani, naime upravo u zaleu Birnja, nalazi selo Radui, to izvodim kao i kod sve-tita pod brojem 1. od Radogost. Po tom svemu drim, da je na vrhu Birnja nekadbilo svetite posveeno bogu Radogostu.

Biranj stoji na lijevoj strani potoka Riivica, koji kraj kule Nehaja, na kraju Katel-tafilia, utjee u Katelanski zaljev. Na desnoj pak strani, jedno 2 km daleko, stojiu istoj kosi, no koja se odvaja od obale i skree k sjevero-zapadu u unutranjostkopna, 650 m visoko brdo Crni Krug. Pusto je, krno i neplodno. K jugu od njega,na obali, nalaze se kapele sv. Mihajla i sv. Jurja.

Ali udara u oi anomalija, da se skoidjevojaka legenda vee za brdo, posve-eno bogu sunca, dok smo ga dosada nalazili uvijek pripojena brdu, posveenu bo-gu tame i zla. Razjasniti to ne znam. Moda se tu radi o seobi fabule u toku vremena,nastale zbog topografskih promjena posljednjih hiljadu godina.

Ali da je i skoidjevojaka legenda u vezi s jednim mjestom, koje je bilo posve-eno staropersijskom Daevi, dokazuje nam injenica, da se u toj okolini i to ime sa-uvalo do danas. Na obali ravno k jugu od Crnoga Kruga iri se jedan kraj, koji sezove Divulje, gdje se danas nalazi naa vojna hidroplanska stanica, pak je od brojnihnovogradnja cijela obala sasvim preobraena.

115

Neobina mnoina crkvica i kapela u onom kraju nadopunjuje redovnu sliku, ko-ju nam daju staroslovjenska svetita i njihova okolica. Vidimo tu blizu, i osim gustihcrkava na katelanskoj obali, po pristranku brda ove kapele: sv. Eustahija, sv. Marije,sv. Bartola, sv. Eunofrija, sv. Mihajla, sv. Jurja, sv. Lovre, sv. Roka, sv. Rozarice i t. d.

Shema svetita ponad Katela ovakova je:

Kapela sv. Ivana na Birnju (631 m)Vrelo Radun i selo Radui

prijesto boga sunca (Radogosta?)Hrid sa skoidjevojakom legendom

66.. Brdo Crni Krug (650 m)

Kapela sv. Mihajla i sv. JurjaKraj zvan Divulje

Sa svetitima, koja sam ovdje naveo i kod kojih se do danas sauvala skoidje-vojaka legenda, nisam ni iz daleka iscrpao njihov broj u podruju nae Kraljevine.Naveo sam ih samo nekolike, koje sam dotle istraio, da sam ih mogao ovdje iznijeti.Ali tih svetita ima jo mnogo. Mnogih je ve i nestalo, jer im je zamrla tradicija sko-idjevojake legende, kao to je to na pr. bilo vrlo blizu kod svetita pri Kamanju.Da Emilije Laszowski nije sluajno zapamtio prianje svoga djeda i da nije Hrvatskoplaninarsko drutvo zapameno ime upisalo u stijenu, jamano bi legenda do danasbila zamrla, jer je od mlaih ljudi u okolici vie nitko ne pamti. A slino se bez sum-nje dogodilo u mnogo sluajeva, gdje kakov Emilije Laszowski nije bio pri ruci.

Dok je nekad takvih svetita bilo vrlo mnogo, danas ih u nas ima jo desetinama.I meni su poznati jo neki sluajevi, kojih s raznih prilika nisam mogao obraditi.Ovamo pripada ulin Ponor kod Ogulina, u koji da je skoila lijepa i nesretna JulijaFrankopanka. Po mojem uvjerenju to je sasvim kasnija legendarno dodana linost,kao i Lucija grofica Kastavska kod Jelenja, ili Cicadinova na Birnju, bez historikepodloge. Ovamo pripadaju i t. zv. Djevojake Stijene (isporedi Diviina Stina kodKatel-Lastve), koje su brojne u Bosni. Meni su poznate tri, jedna kod Rogatice, dru-ga kod Fojnice, a trea kod Olova. Ovu sam posljednju sam i traio, ali zbog vre-menskih nepogoda i zamrkle noi nisam je mogao nai. Takvih Djevojakih Stijenaima, kako emo vidjeti, i u Srbiji. Ovamo svakako pripada i Gospojinski Vir na ar-dapu (Gvozdenim Vratima) na Dunavu, pa bi to bio pendant Lucinskoga Vira spo-menutoga pod br. 3.

Za to, da skoidjevojaka legenda postoji i u Srbiji, imamo i direktnih dokaza.Ovo zahvaljujem dobroti g. univ. profesora u Beogradu dra. Veselina ajkanovia,koji me je upozorio na dva mjesta u djelu Kneevina Srbija od Milievia.

Milievi opisuje Devojaku Stenu ovako: Na planini Juharina Kosi, izmeu Ce-kiria i Oraja, ima jedan straan odsek, koji se zove Devojaka Stena. Pria se, dasu nekad Turci potezali roblje iz Temnia, a ono sve pobeglo u planinu Juhoru. Tur-ci se naklone da hvataju, gde kog stignu. Na vrhu planine sustignu jednu devojku,koja je lagano uzmicala pred njima. Videi, da joj nema ivota drugaije nego da bu-de turska robinja, ona doe nad onaj straan odsek i skoi nizanj.2200 Na drugom

2200 M. Milievi Kneevina Srbija. Beograd 1876, s. 203.



mjestu opisuje Milievi Momin Kamen: Na tri sata idui od Banje uz Moravicu, is-pod puta, koji vodi Knjaevcu nad vodom, u jednoj inae sutesci, ima jedna usprav-ljena stena, kao kakav dinovski plast sena. Ta se stena zove Momin Kamen. Priase, da je otac pojurio svoju ker, da je katiguje, to je volela momka, koji njemu ni-je bio po volji. Devojka pobegne na tu stenu i ozgo skoi dole u propast, te se svarazbije u komade. Momak, radi koga je ona to uinila, kad dozna, doe na istu ste-nu, i skoi sa onog istog mesta. I sada im seljaci oboma pokazuju grobove pod ste-nom.2211 U oba sluaja i sama legenda i scenerija tako su tipski, da ne moe biti sum-nje, da se i tu ne radi o staroslovjenskim svetitima, koje bi trebalo istraiti po Peis-kerovoj metodi.

Na austrijskoj generalkarti 36 43 Ragusa nalazi se na hercegovako-crnogorskojgranici, kod bive andarske kasarne Kazanci kod Avtovca mjesto Djevojaki Ka-men. To e biti slino kao i Momin Kamen i nedvojbeno e postojati skoidjevoja-ka legenda.

Nema sumnje, da je pojava skoidjevojake legende od srca Njemake do du-boko u Balkan osobito zanimljiva. Za svakog dubljeg mislioca mora biti jasno, datakva pojava, koja nije stegnuta nikakvim politikim, narodnim ni kulturnim grani-cama, ima svoj izvor u nekom opem socijalnom pokretu. To pak moe biti samor e l i g i j a . Ve s ovoga teoretskoga gledita jasno je, da Peisker ima posve pravo,pridajui tu pojavu raspadanju Zoroastrove vjere i izumiranju kulta staropersijskogazloduha Deve (Daeve).

Meni se ini sigurnim, da je kod toga svakako imala udjela i crkva kranska. Nato me upuuje poglavito onaj visoki idealizam, koji se razbira u tom, da je tmurnizloduh zamijenjen istom djevicom, koja radije rtvuje ivot, nego da odbaci svojudjeviansku istou. Taj kult i djevianstva i djevianske istoe moe u doba, o ko-me se radi, imati samo kransko podrijetlo. Zato mi se ini, da shvaanje prof. Peis-kera treba proiriti, da je skoidjevojaka legenda postala u borbi izmeu kran-stva i zoroastrizma, t. j. propasti ovoga. Konkretni sluaj pod 2. ove glave daje nami vremenske podatke, koji se s time slau.

Istoj kategoriji pripadaju i topografske oznake, koje se izvode iz imena staroper-sijskoga zloduha Daeve, a tako isto osim ve pomenute Djeve jo i ime Diva izatim Divi, kod Piramotovaca u Dalmaciji, Divaa kod Trsta i kod Makarske, Divu-lje i t. d. A sve te topografske oznake prati bez izuzetka tipska dualistika scenerija.

VI.Poslije kategorije svetita, praenih skoidjevojakom legendom, potraimo, s ko-jim se imenima u naim krajevima vee glavni bog sunca, svjetlosti i dobra. Dreise Peiskerovih kategorija, potrait emo na hrvatskosrpskom jezinom podruju to-pografske oznake, koje bi se izvodile od imena Svarog, Svaroi, ili moda od vari-jante Tvarog, Tvaroi, koju je prof. Peisker naroito konstatovao u slovenakim kra-jevima.

2211 Ibid. s. 803.

117

Prvi rezultat bijae, da topografskih imena, koja bi se izvodila iz imena Svarog(od avestioga hvarek = sunana kugla, G e i g e r - K u h n 20, s. 642), nisam na-ao. Ve sam mislio, da je to posljednji rezultat, stim vie, to i Greti u svom eecitiranom djelu nije mogao navesti ni jedne takve topografske oznake u naim kra-jevima, a on je inae ba tome pitanju posveivao mnogo truda i panje. Ali u Re-niku mesta za cijelu nau dravu naoh u prvom redu ime Svare, selo s opinomu Srbiji u srezu prokupskom, zatim ime vara, predgrae grada Karlovca (28, s.342), pak sam mislio, da e se ta imena najvjerojatnije izvoditi od Svaroga. Meutimprotiv ovoga tumaenja mjerodavni jeziari podiu prigovore, zato moram to tuma-enje napustiti.

Na slovenakom jezinom podruju mjesnih imena, koja se izvode iz imena Sva-rog, ima ee: Svarje (opt. Predvor, srez Kranj, 28, s. 343), varulje (op. Kandre,srez Litija, 28, s. 418), koje po mojem mnijenju takoer dolaze od Svarog.

ini se dakle, da mjesnih imena izvedenih iz staroslovjenskog imena Svarog ne-ma na hrvatskosrpskom jezinom podruju, ali ima ih sporadiki na slovenakom.Ali kako sam to konstatovao u posljednji as i za najstroe zime, nisam zasad mogaota mjesta poblie istraiti, pa zato ovo pitanje ostavljam nerijeeno.

Nisam naao svih mjesnih oznaka, koje bi se izvodile od imena kategorije Bje-lobog-Crnobog, kamo pripada i svetite kod Budiyna u Saksonskoj, koje smo kaotipsko naveli na strani 18*. Ni u pomenutom Reniku mesta nisam naao takvihimena, ma da sam to oekivao, jer sam kod Boguslawskoga naao podataka, da tak-vih imena mora biti u Srbiji. Na strani 729. svoga ve citiranoga djela spominje Bo-guslawski Czernoboski grodek u Srbiji. Ja sam po elji prof. Peiskera zamolio geo-grafski institut u Beogradu, da mi se javi, gdje je taj Czernoboski grodek; ali ni tajkompetentni institut nije po ovoj oevidno poloniziranoj formi mogao u Srbiji utvr-diti toga topografskoga imena. Mislim dakle, da u naoj dravi takvih mjestopisnihimena po svoj prilici i nema.

Preostajao bi nam Svetovid (Sventovit, Svjatovit), za koga ve Helmold spominje:qui colebatur ab omni natione Slavorum (B r c k n e r 4, 254).

Ali tu se brzo pokazala principijelna tekoa. Tvrdi se sa kompetentne lingvisti-ke strane, da se ne smije pisati Svetovid, nego Svetovit, to odgovara shvaanjuLouis Lgera izraeno u njegovu djelu: Svantovit et les Dieux en vit. Ali ja drim,da to shvaanje nije ispravno, nego da ima pravo Nodilo u I. dijelu svoje radnje podnatpisom Sutvid i Vida. Koliko sam god inae skeptian i kritian prema rezultatimanjegova rada, drim, da se svi njegovi rezultati ne mogu prosto zabaciti. Ja daklemislim, da su ve nai djedovi tovali Svetovida (Sventovida), a ne Svetovita i t. d.To pak drim zato, to je crkva nala poganskom bogu starih Slovjena kranskogasupstituta sa slinim imenom: Sanctus Vitus ili talijanski San Vito. Da se i staroslov-jenski bog zvao Svetovit, a ne Svetovid, onda bi se zacijelo i taj kranski svetac unarodnom jeziku zvao sv. Vit ili sv. Vito. A ovako je stari oblik bio Vid, i on se posnazi tradicionalizma sauvao i u kranskom obliku. Nijemci, koji su takoer od ro-manskih naroda primili toga sveca, zovu ga Sankt Veit, dakle je t sauvano. Na oto-

* Ovdje na str. 103.



ku Brau uo sam na svoje ui, kako narod goru, koja je u austrijskoj vojnoj kartioznaena imenom Monte San Vito zove Vidova Gora, a ne Vitova Gora. I MihovioPavlinovi, koji je svakako bio narodni ovjek i dobro poznavao narodni govor, na-vodi samo Svjetovida (a ne Svjatovita), koga dva puta spominje u svojim Pukim spi-sima (str. 255 i 262).

Prema tome ja drim, da Nodilo ima pravo, da je Svetovid, za koga ve Helmoldtvrdi da colebatur ab ommi gente Slavorum, bio glavni bog Hrvata i Srba, i da seto odrazuje u obilnom topografskom nazivlju, izvedenom iz imena Vid, koje se na-lazi ne samo u naoj dravi, nego na cijelom slovjenskom Jugu, i u tome, da Srbislave Vidovdan, a ne Vitovdan. Svetovit je na kranski i latinski udeeni oblik, kojije imao razloga iznositi Helmold, ali nikako mi, a najmanje ba u ovoj raspravi.

Kod istraivanja ovoga podruja nagazih na dalje tekoe. Kako smo malo prijei u glavi IV. (str. 19*) rekli, kranstvo je staroslovjenskoga Svetovida pobijalo i za-mjenjivalo kranskim svecem sv. Vidom muenikom, pa njegove crkve gradilo naonim mjestima, ili bar blizu njih, gdje su nekad stajala svetita Svetovidova. Kako sustari Hrvati i Srbi Svetovida zvali i imenom Vid (Nodilo 24, R. 77, s. 70 i d.), dakleposve jednako kao i kranskoga sveca, nije danas kod mjesnih oznaka, koje se iz-vode iz imena Vid, mogue odrediti, potjeu li od poganskoga Vida ili od kran-skoga.

Tu drim, da je ispravno suditi, da se poganski Vid sauvao u toponimiji samou zabitnim mjestima, udaljenim od prometa, naselja i kulturnoga ivota, pa stoga inema traga ni tradiciji, da su nekad postojale crkve sv. Vida, dakle uglavnom u ve-im planinskim sklopovima, gdje kranska crkva nije imala interesa ni mogunosti,da ponitava tragove staroslovjenskoga Svetovida. Uz pomo tih kriterija trait emou toponimici sauvana svetita glavnoga boga sunca i svjetlosti naih pradjedova. Naalost dolazimo time ne samo u visoke gore, nego veinom i u krake ili pokrakekrajeve, gdje nema treega elementa dualistikih svetita, tekue vode, i gdje trebauvaiti ono, to je reeno u IV. glavi (str. 22-23**). Tu smo s nestajanjem uma iveine potoka izgubili dragocjenu orijentaciju za postavljanje dualistikih svetita.Prema tome e ba u ovoj kategoriji biti nesigurnost rezultata vea nego u ikojojdrugoj.

U velikom gorskom sklopu Obrua (1377 m) ponad Grobnikoga polja u hrvat-skom primorju ispeo se 1160 m visoki Vidalj-Vrh. Po mojem uvjerenju sauvan je utom imenu poganski Vid-Svetovid. Na to nas upuuje i injenica, da se desno odnjega ispeo 1314 m visoki Pakleno-Vrh, svakako posveen staroslovjenskom Pakle-njaku, Pekelniku ili Pokoli, koji po Hanuu znai podzemnoga, paklenoga boga ilizloduha.2222 Isto emo ime u naim mjesnim oznakama nalaziti vrlo esto u imenicamaPakleno, Paklenica, Paklenje, Pakleica, Paklarevo, Paklari, Paklite i t. d. MeuVidalj-Vrhom i Pakle

Documents

Pilar o Slovenima