1

Perl Bak

VELIKI TALAS

Prevela Smiljana Kii Kino je ivio na farmi. Farma se prostirala na jednom planinskom grebenu Japana.

Polja su bila terasasta, poduprta kamenim zidovima, tako da je svako od njih izgledalo kao iroka stepenica, isklesana u planini. Prije stotinjak godina Kinovi su preci podigli ove kamene zidove koji su podupirali polja.

Iznad ovih polja stajala je seljaka kua. To je bio Kinov dom. Kino je esto, osjeao da je penjanje do njegove kue naporno, a naroito kad je radio na najniem polju i zaelio da togod pojede. Meutim, kad bi zavrio svoj jutarnji i veernji obrok, bio je sretan to ivi na takvoj visini, jer je mogao da gleda na iroki plavi okean u podnoju planine, koja se postepeno izdizala iz okeana, tako da je u njegovom podnoju bila samo uska traka pjeane obale. Do ovog pjeanika prostiralo se malo ribarsko selo u kome je Kinov otac prodavao zelen i riu, a kupovao ribu. Sa prozora svoje sobe Kino je vidio nekoliko pohabanih krovova seoskih kua, poredanih u dva nejednaka reda pored kamenom poploane ulice. Kue su bile jedna prema drugoj, a kue koje su bile do mora nisu imale prozora prema moru. Kino je uvijek radosno pogledao na morske talase i udio se zato stanovnici toga sela u tome ne uivaju. Nije saznao za razlog dok se nije upoznao sa Dijom, iji je otac bio ribar.

Dijo je ivio u posljednoj kuici u redu kua koje su podignute do okeana, a ni njegova kua nije imala prozora prema moru.

"Zato"? upita ga Kino. "More je prekrasno." "More je na neprijatelj", odgovori mu Dijo. "Kako to moe da kae?" udio se Kino. "Tvoj otac lovi ribu iz mora, prodaje je i

od toga ivite." Dijo na to samo strese glavu. "More je na neprijatelj", ponovi on. "Mi to svi

znamo." Tome je bilo teko povjerovati. U vruim danima, kad bi zavrio svoj posao, Kino bi

strao niz stazicu koja je vodila preko terasa i sastajao se s Dijom na morskoj obali.

2

Skinuli bi odijelo i skoili u bistru morsku vodu i plivali daleka do malog ostrva, koje su smatrali svojim. U stvari, ostrvo je pripadalo jednom starom gospodinu koga nikada nisu vidjeli, osim iz daljine. Katkada, uvee, starac bi izaao iz kapije svoga dvorca i zastao bi gledajui na more. Onda su mogli da ga vide kako se opire o svoj tap, a njegova bi se bijela brada lelujala na vjetru. ivio je u svom dvorcu iza visoke ograde od isprepletenog bambusa, na okruglom breuljku izvan sela. Ni Kino ni Dijo nikada nisu uli na tu kapiju, ali ponekad, kad bi kapija ostala otvorena, zavirivali su u batu. Vee ljepote nisu mogli da zamisle. Umjest trave, zeimja je bila pokrivena tamnozelenom mahovinom, u sjenci borova i bambusa. Svakoga dana batovani su meli mahovinu bambusovim metlama sve dok ne bi postala kao ilim od kadife. Vidjeli su starog gospodina kako eta u srebrnosivoj odjei ispod razmaknutog drvea, sa rukama na leima i pognutom sijedom glavom. Imao je ljubazno naborano lice. Nikada ih nije opazio.

"Ne znam da li je to pravilno da mi koristimo ostrvo a da ga ne pitamo ?" Tako ree Kino kad su stigli na obalu ostrva, koja je bila sva od mekanog bijelog pijeska.

"On se njime nikada ne koristi", odgovori Dijo. "Tu samo ive posveene srne." Na ostrvu je bilo mnogo posveenih srna. Nisu bile plaljive, jer ih niko nije dirao.

Kad su opazile dvojicu djeaka, poele su da njue hranu u njihovim rukama. Kino bi katkada privezao za vrat malu limenu posudu sa kolaima i prenosio bi je da nahrani srne. Ali on je rijetko kada imao novaca da bi mogao da kupi kolaa, zato se penjao na visoko drvee i natrgao bi za srne mnogo njenih pupoljaka. One su veoma voljele da ih jedu i zahvalno su pruale svoje meke njukice prema njegovoj ruci.

Kino bi volio da na ostrvu nekada i prenoi, dok to Dijo nije nikada zaelio. Kada bi tako tu provodili poslijepodne, Dijo bi se esto zagledao preko mora.

"ta trai?" pitao ga je Kino. "Hou samo da vidim da se okean ne ljuti", odgovarao je Dijo. Kino se smijao. "Gluposti", govorio je. "Okean se ne moe naljutiti." "O, da, jo kako moe da bude ljut", tvrdio je Dijo. "esto stari bog okeana pone

da se nadima u svojoj postelji i da die glavu i ramena. Tada se talasi razbjesne na sve strane. Bog se onda uspravi i rikne, a zemlja se pod vodom zatrese. Ne bih elio da se tada zateknem na ostrvu."

"Niko ne zna zato se okean razljuti", ree plaljivo Dijo. Meutim, toga dana okean sigurno nije bio ljut. Sunce je duboko blijetalo u istoj vodi, a djeaci su plivali preko srebrne povrine ustreptalih talasa. Ispod njih je bila dubina od nekoliko milja. Niko nije znao kolika je tu dubina, jer ribari nikada nisu uspjeli da svojim uadima dokue dno privezanim komadom eljeza, pa ma koliko dugako bilo njihovo ue. Voda je bila duboka, a zemlja se brzo sputala do nedokuive kolijevke okeana. Kad bi Kino zaronio, sputao se sve dublje i dublje, dok ne bi doao do ledenog sloja vode. Kad na svom tijelu osjetito taj ledeni zagrljaj, poeo je istom da shvaa zato se Dijo boji i brzo je izronio na talase obasjane suncem.

Ispruio se na obali i ponovo je bio sretan. Zajedno sa Dijom traio je plave i

3

zelene, crvene i zlatne koljkice. Sa sobom su donijeli male korpice pletene kao vreice, koje bi uzicom privezali preko prsa i punili su ih koljkama. Dijova majka pravila je od koljki stazicu u svojoj kamenitoj batici, a koljke nigdje nisu bile tako sjajne kao na Ostrvu srndaa.

Kad su se nasitili obale, zali su u borovu umu iza obale i pregledavali pilje. Bila je tu jedna pilja koju su uvijek posjeivali. Nisu se usuivali da u nju zau duboko, jer se sputala dolje, ispod okeana. Oni su to znali i na najudaljenijem kraju pilje mogli su da vide kako ju je okean ispunio kao veliki ribnjak i tu su se smjenjivale plima i oseka. Voda je esto svjetlucala i blijetala kao da su duboko ispod njene povrine bila upaljena svjetla. Jednom su na stjenovitom brijegu pilje nali mrtvu sjajnu ribu. U tmini pilje blistala je u njihovim rukama. Meutim, kada su s njom istrali na sunevo svjetlo, nestalo je njene blistave boje i postala je siva. Kad su se s njom vratili u pilju, ponovo je zablistala.

Iako im je na ostrvu bilo tako divno, Dijo je stalno posmatrao sunce. Odjednom je poletio na obalu i posmatrao kako se sunce sputa prema zapadu i povikao na Kina:

"Hajde brzo moramo plivati kui." Zajedno su zaronili u okean, rumeni od suneva zalaska. Voda je bila topla i laka,

drala ih je na sebi, a oni su jedan pored dragog plivali preko irokog kanala. Na obali ih je ekao Dijov otac. Vidjeli su ga kako stoji i rukama zaklanja oi od sjajnog neba, traei ih. Kad su se njihove crne glave pojavile na vodi, zvao ih je, vikao na njih i koraao im u susret. Pruio im ruke obadvojici, vukui ih iz bijele pjene.

"Nikada nisi ostao tako dugo, Dijo", ree otac sa zebnjom u glasu. "Bili smo u pilji, oe", odgovori Dijo. Dijov otac obgrli samo sinova ramena. "Nemoj da dolazi tako kasno", ree mu, a

Kino u udu pogleda na njega i zakljui da se i ovaj snani ribar plai morskog bijesa. Poelio im je laku no i poeo je da se penje uz brdo kui. Zatekao je majku kako priprema sto za veeru. Jelo je prekrasno mirisalo vrua kuvana ria, pilea supa i rumeno prena riba.

Niko se nije brinuo za Kina. Otac se umivao, sipajui vodu na glavu i lice velikom kaikom, a njegova sestrica Setsu nosila je tapie za jelo.

Za nekoliko minuta svi su sjedjeli na istoj rogozini oko niskog etvorouglastog stola, a roditelji su punili zdjelice svojoj djeci. Niko nije govorio, jer nije utivo da se govori dok se slui jelo. Uskoro je svako imao jelo pred sobom.

Kad je veera bila zavrena. Kinov je otac pio vrue vino iz veoma male oljice, a majka je skupljala crno lakovane drvene zdjelice za riu. Tada se Kino okrenu ocu.

"Oe, zato se Dijo boji okeana?" upita on. "Okean je ogroman", odgovori mu otac. "Niko ne zna gdje mu je kraj a gdje

poetak." "I Dijov se otac boji", ree Kino. "Mi ne razumijemo okean", ree mu otac. "Ja sam sretan to ivimo na zemlji", nastavi Kino. "Na naoj se farmi ne moramo

4

niega bojati." "Ali i zemlje se treba bojati", odgovori njegov otac. "Sjea li se kako je prole jeseni

bjesnio veliki vulkan?" Kino se sjeti. Svake jeseni, poslije zavrene etve, porodica je slavila praznik. Nosili

su na leima vree sa hranom i posteljinu, a u rukama dugake tapove da se lake penju po planinskim grebenima, a onda, zaboravljajui svoje svakodnevne brige, ili su na neko znaajnije mjesto. Dobri susjed uvao je kod kue pilie i nadgledao imanje. Prole jeseni htjeli su da posjete veliki vulkan, dvadeset milja odavde. Kino ga dotada nije vidio, ali je o njemu esto sluao, a esto, kad bi bio vedar dan i kad bi se popeo na brdo iza farme, mogao je vidjeti lepezasti sivi oblaak na samom kraju neba. Ono je dim iz vulkana, priao mu je otac. esto se zemlja tresla upravo ispod farme. I to je bio vulkan.

Da, on je mogao da se sjeti ogromnih, razjapljenih usta vulkana. Gledao je u njih i nisu mu se sviala. Veliki oblaci utog i crnog dima kuljali su naokolo i bijeli pramen rastopljenog kamenja slijevao se polako u jednom oku. Htio je da ode, a i sada katkada u noi, u toplom leaju na prostrtom podu, pod mekanim pamunim pokrivaem, osjeti olakanje pri pomisli da je vulkan tako daleko i da ih dijele najmanje tri planine.

Kino pogleda na oca preko niskog stola. "Moramo li se i mi neega bojati"? upita. Otac mu uzvrati pogled. Bio je to snaan, ilav i mrav ovjek, a teak i naporan rad

zategao mu je miie na rukama i nogama. Ruke su mu bile rapave, ali uvijek iste. Na nogama nije imao nikada nita osim slamnatih sandala. Kad bi doao kui, skinuo bi ih. U kui niko nije nosio cipele. Zbog toga je pod uvijek bio ist.

"Moramo se uiti da ivimo u opasnosti", ree sada Kinu. "Misli da nam nee nakoditi ni okean ni vulkan ako ga se ne bojimo?" upita Kino. "Ne", odgovori otac. "To nisam rekao. Okean je tu, a i vulkan je tu. Istina je