RICK RIORDANPERCY JACKSON I OLIMPIJCI

KNJIGA ČETVRTA

Bitka za labirint

Percy Jackson and the battle of the Labyrinth [Book IV of the Percy Jackson]

Sadržaj:1. BITKA S NAVIJAČICAMA.. 22. IZ PODZEMNOG SVIJETA DOBIJEM POZIV NA MOJ RAČUN.. 103. IGRAMO SE SKRIVAČA SA ŠKORPIONIMA.. 214. ANNABETH KRŠI PRAVILA.. 295. NICO ČASTI MRTVE "HAPPY MEALOM". 376. SRETNEMO BOGA S DVA LICA.. 437. TYSON PREDVODI BIJEG IZ ZATVORA.. 498. POSJEĆUJEMO RANČ DEMONA KICOŠA.. 559. ČISTIM BALEGU.. 6610. NATJEČEMO SE U KVIZU SMRTI. 7211. ZAPALIM SAM SEBE.. 8212. UZIMAM TRAJNI GODIŠNJI ODMOR.. 9013. ZAPOSLIMO NOVOG VODIČA.. 9814. BORIM SE S BRATOM NA ŽIVOT I SMRT. 10815. UKRADEMO MALO RABLJENA KRILA.. 11616. OTVARAM SARKOFAG.. 12517. GOVORI IZGUBLJENI BOG.. 13218. GROVER IZAZIVA STAMPEDO.. 13719. VIJEĆE DOBIJE PAPAK.. 14520. MOJA ROĐENDANSKA ZABAVA SA MRAČNIM ZAOKRETOM... 150

1. BITKA S NAVIJAČICAMA

Posljednje što sam želio na ljetnim praznicima bilo je dići u zrak još jednu školu. Ali, i poredtoga sam, prvog tjedna lipnja, u ponedjeljak ujutro, sjedio u maminom autu, ispred gimnazije"Goode" u Istočnoj 81. ulici.

"Goode" je visoka zgrada od smeđeg kamena, na obali East Rivera. Pred njom su parkiranisilni BMW-i i Lincolni. Žureći prema kitnjastom trijemu s kolonadom, pitao sam se koliko ću sezadržati ovdje prije nego što me izbace.

"Opusti se." Mama uopće nije zvučala opušteno. "Ovo je samo upoznavanje sa školom. I nezaboravi, mili, Paul predaje ovdje. Zato ju pokušaj ne ... znaš već."

"Ne uništiti?""To.”Paul Blofis, mamin dečko, stajao je ispred škole, pozdravljajući buduće prvaše dok su se

penjali stepenicama. Sa svojom prosijedom kosom, denim odjećom i kožnom jaknom,podsjećao me je na televizijskog glumca, a on je običan profesor engleskog. Uspio je uvjeriti

nadležne u gimnaziji da me, ipak, prime u prvi razred, usprkos činjenici da sam izbačen iz svihškola koje sam dosad pohađao. Pokušao sam ga upozoriti kako to nije dobra ideja, ali on nijehtio slušati.

Pogledao sam mamu. "Nisi mu rekla istinu o meni, zar ne?"Nervozno je lupkala prstima po volanu. Dotjerala se, jer je išla na razgovor za posao -

obukla je svoju najljepšu plavu haljinu i štikle."Mislila sam da bi trebalo pričekati s time", priznala je.

"Da se ne bi uplašio i zbrisao.""Sigurna sam da će razgledanje proći sasvim dobro, Percy. To je samo jedno prijepodne."

"Ma super", progunđao sam. "Sad me mogu izbaciti još prije početka školske godine.""Razmišljaj pozitivno. Sutra ideš u kamp! Poslije razgledanja, imaš spoj ...""To nije spoj!" pobunio sam se. "To je samo Annabeth, mama. O Isuse!"

"Dolazi čak iz kampa da bi se vidjeli.""Pa, da.""Idete u kino." "Aha.""Vas dvoje, sami.""Mama!"Podigla je ruke u znak predaje, ali sam vidio da se svim snagama trudi ne prasnuti u smijeh."Bolje da sad uđeš, mili. Vidimo se večeras."Baš sam htio izaći iz auta, kad sam pogledao prema stepenicama škole. Paul Blofis jepozdravljao djevojčicu s kovrčavom riđom kosom. Na sebi je imala majicu boje kestena iofucane traperice ukrašene markerom napravljenim crtežima. Kad se okrenula, na trenutaksam joj vidio lice i smjesta se naježio."Percy?" upitala je moja mama. "Što se desilo?""N-ništa", promucao sam. "Ima li ova škola neki sporedni ulaz?""Niz ulicu pa desno. Zašto?""Vidimo se kasnije."Mama je zaustila da nešto kaže, ali sam ja izašao iz auta i potrčao, nadajući se da me riđokosadjevojčica neće vidjeti.Što će ona ovdje? Nisam valjda baš toliki pehist. Ma nisam.

Vrlo brzo sam saznao da mogu biti i puno veći.Ušuljavanje u grupu za razgledavanje nije prošlo baš uspješno. Na sporednom ulazu su

stajale dvije navijačice u ljubičasto-bijelim uniformama, čekajući da zaskoče prvaše."Bok!" Osmjehivale su se i računao sam da je to vjerojatno prvi i posljednji put da su neke

navijačice ljubazne prema meni. Jedna je plavokosa, s ledeno-plavim očima. Druga jeAfroamerikanka, s crnom kovrčavom kosom nalik na Meduzinu (a vjerujte mi da znam o čemugovorim). Obje djevojke imaju ukrasnim slovima izvezena imena na uniformama ali, uz mojudisleksiju, riječi izgledaju kao besmisleni špageti.

"Dobrodošao u Goode", reče plavuša. "Obožavat ćeš ovu školu."Međutim, dok me je odmjeravala od glave do pete, izraz na njenom licu govorio je nešto što

je više ličilo na Fuuj, ko je ovaj luzer?Druga djevojka mi je prišla neugodno blizu. Iskoristio sam to da proučim ime izvezeno nanjenoj uniformi i uspio ga razaznati: Kelli. Mirisala je na ruže i još nešto, čega sam se sjećao sasatova jahanja u kampu - miris tek okupanih konja. Bio je to čudan miris za navijačicu. Moždaje imala konja ili tako nešto. U svakom slučaju, stala je tako blizu da me je obuzeo osjećaj dame pokušava gurnuti niz stepenice. "Kako se zoveš, friški?""Friški?"

"Novajlijo.""Ovaj, Percy."Djevojke se zagledaše."O, Percy Jackson", reče plavuša "Čekale smo te."Ovo mi je potjeralo trnce niz kičmu. Blokirale su ulaz, ne osmjehujući se nimalo prijateljski.Instinktivno sam približio ruku džepu u kojem držim svoju smrtonosnu kemijsku olovku, Brzac.Zatim se iz unutrašnjosti zgrade začulo: "Percy?"

To je Paul Blofis, koji me doziva iz predvorja. Još nikad nisam bio tako sretan što mu čujemglas. Navijačice uzmaknuše. Žureći da što prije prođem pokraj njih, slučajno sam očešaoKellinu nogu.Klang.Njena noga je šuplje, metalno zazvučala, kao da sam naletio na jarbol za zastavu."Jao", promrsi ona. "Pazi, friški."Pogledao sam dolje, ali njena noga je izgledala kao svaka druga, normalna noga. Bio sampreviše prestrašen da bih postavljao pitanja. Utrčao sam u hodnik, dok su se navijačice smijaleza mnom."Tu si!" reče mi Paul. "Dobrodošao u 'Goode'!""Bok, Paule - ovaj, gospodine Blofis." Bacio sam pogled preko ramena, ali čudne navijačice suveć nestale.

"Percy, izgledaš kao da si upravo vidio duha.""Aha, ovaj ..."Paul me potapša po leđima. "Slušaj, znam da si nervozan, ali nemoj brinuti. Kod nas seupisuje puno djece s poremećajem nedostatka pažnje i disleksijom. Profesori znaju kako impomoći."Došlo mi je da se nasmijem. Kamo sreće da su poremećaj pažnje i disleksija moje najvećebrige. Mislim, znao sam da Paul samo pokušava pomoći, ali da sam mu rekao istinu o sebi,pomislio bi da sam pukao ili bi pobjegao vrišteći. One navijačice, na primjer. Imao sam takogadan osjećaj u vezi s njima ...Zatim sam pogledao niz hodnik i prisjetio se da imam još jedan problem. U holu se upravopojavila riđokosa koju sam vidio na stepenicama pred glavnim ulazom.Nemoj me primijetiti, molio sam u sebi.Naravno, primijetila me je. I raširila oči."Gdje je grupa za razgledavanje?" upitao sam Paula."U gimnastičkoj dvorani. Onuda. Ali ...""Bok.""Percy?" povikao je za mnom, ali ja sam već trčao.

Vjerovao sam da sam joj umakao.Gomila djece je išla u pravcu gimnastičke dvorane i uskoro sam bio samo jedan od tri stotinečetrnaestogodišnjaka poslaganih na tribinama. Raštimani limeni orkestar je zasvirao neki marškoji je zvučao kao da netko udara metalnom palicom za bejzbol po vreći punoj mačaka. Starijadjeca, vjerojatno članovi učeničkog vijeća, stajala su ispred tribina u "Goode"-ovim školskimuniformama, s izrazima koji su govorili, Hej, mi smo cool. Profesori se motaju uokolo,osmjehujući se i rukujući se s učenicima. Zidovi dvorane su prekriveni velikim ljubičasto-bijelimtransparentima s natpisima DOBRODOŠLI, BUDUĆI PRVAŠI, "GOODE" JE NAJBOLJI, SVI SMO MI OBITELJ igomila drugih imbecilnih slogana od kojih mi je mučno. Ostali prvaši, također, nisu djelovalibaš oduševljeno zbog dolaska ovamo.Hoću reći, dolazak na razgledavanje škole u lipnju nije cool, jer nastava ne počinje sve dorujna, ali u "Goode"-u vrijedi: "Mi se pravovremeno pripremamo da budemo najbolji!" Barem je

tako pisalo u brošuri.Limeni orkestar je prestao svirati. Tip u prugastom odjelu prišao je mikrofonu i počeo pričati, alije zvuk odjekivao dvoranom, tako da nisam imao pojma što govori. Što se mene ticalo, mogaoje i grgljati.Netko me je dohvatio za rame. "Što ćeš ti ovdje?"Bila je to ona: moja riđokosa noćna mora."Rachel Elizabeth Dare", kažem.Zinula je od čuda, kao da ne može povjerovati da sam se usudio upamtiti joj ime. "A ti si Percynekako. Nisam ti dobro čula prezime prošlog prosinca, kad si me ono pokušao ubiti.""Vidi, nisam - ne bih - Što ti tražiš ovdje?""Valjda isto što i ti. Došla sam vidjeti školu.""Živiš u New Yorku?""A što si mislio, da stanujem u Hooverovoj brani?"

Nije mi palo na pamet da bi mogla živjeti ovdje. Kad god bih razmišljao o njoj (i pri tom nekažem da sam mislio na nju; samo bih se nje tu i tamo sjetio, ok?), uvijek sam mislio da živinegdje u blizini Hooverove brane, budući da smo se tamo sreli. Proveli smo zajedno ukupnooko deset minuta, a za to vrijeme sam slučajno zamahnuo mačem prema njoj, zatim mi je onaspasila život, da bih na kraju pobjegao pred gomilom kosturolikih strojeva za ubijanje koji sume progonili. Znate već, tipičan slučajan susret.Neki tip iza nas je šapnuo: "Prekinite već jednom. Navijačice govore!"

"Bok, narode!" viknula je djevojka u mikrofon. Bila je to plavuša koju sam vidio na ulazu. "Jasam Tammi, a ovo je, Kelli." Kelli je izvela zvijezdu. Rachel, koja je sjedila pored mene,jauknula je kao da ju je neko piknuo iglom.Par klinaca se okrenulo prema nama i iscerilo, ali Rachel je samo užasnuto zurila u navijačice.Tammi kao da nije primijetila njen ispad. Počela je pričati o svim divnim aktivnostima u koje semožemo uključiti tokom svoje prve godine u gimnaziji."Bježi", rekla je Rachel. "Odmah.""Zašto?"Nije gubila vrijeme na objašnjavanje. Progurala se do kraja tribina, ignorirajući profesore kojisu se mrštili i gunđanje djece po čijim prstima je gazila.Oklijevao sam. Tammi je objašnjavala da ćemo se sada podijeliti u manje grupe i krenuti uobilazak škole. Kelli je uhvatila moj pogled i osmjehnula mi se kao da se zabavlja čekajući davidi što ću uraditi. Ne bi bilo pristojno odmah otići.Paul Blofis je dolje, s ostalim profesorima. Pitati će se što se desilo. Zatim sam pomislio naRachel Elizabeth Dare i posebnu sposobnost koju je pokazala zimus na Hooverovoj brani. Bilaje sposobna vidjeti grupu zaštitara koji ne samo da nisu bili zaštitari, nego nisu bili ni ljudi. Dokmi je srce u prsima bubnjalo, ustao sam i krenuo za njom iz dvorane.

Pronašao sam Rachel u dvorani namijenjenoj probama orkestra. Sakrila se iza velikogbubnja u ritam sekciji."Dođi ovamo!" prošištala je. "I sagni glavu!"Osjećao sam se glupo krijući se iza gomile bongo-bubnjeva, ali ipak sam čučnuo pored nje."Jesu li nas pratile?" upitala je Rachel."Govoriš o navijačicama?"Nervozno je klimnula glavom."Mislim da nisu" odvratio sam. "Što su one? Što si vidjela?"Njene zelene oči blistale su od straha. Lice joj je bilo posuto pjegama koje su me podsjećalena sazviježđa. Na kestenjasto-smeđoj majici pisalo je HARVARDOV ODSJEK ZA UMJETNOST. "Ti ...mi nećeš vjerovati."

"O da, hoću", obećao sam. "Znam da možeš vidjeti kroz Maglu.""Kroz što?"

"Maglu. To ti je ... dakle, to ti je kao neka vrsta koprene koja skriva pravi izgled nekih stvari.Neki smrtnici rađaju se sa sposobnošću da vide kroz nju. Kao ti."Pažljivo me je promatrala. "To si učinio i na Hooverovoj brani. Nazvao si me smrtnicom. Kaoda ti to nisi."Došlo mi je da tresnem šakom po bubnju. Gdje mi je bila pamet? Nema šanse da joj objasnim.Ne bi trebalo čak ni pokušati."Reci mi", preklinjala je. "Ti znaš što to znači. Sve ove grozne stvari koje vidim?""Gledaj, zvučati će ti totalno suludo. Znaš li išta o grčkim mitovima?"

"Ono, kao ... Minotaur i Hidra?""Aha, ali pokušaj ne izgovarati ta imena kad sam ja u blizini, vrijedi?" "I furije", rekla je,zagrijavajući se. "I sirene i ...""Dobro, daj!" Osvrtao sam se po dvorani za probe, siguran da će iz zidova poiskakati gomilaodvratnih krvopija koje nam je Rachel ovim svojim prizivanjem sasvim sigurno navukla na vrat;međutim, još uvijek smo bili sami. Iz hodnika se začuo žamor dječje gomile koja je krenula izgimnastičke dvorane. Započinjali su grupne obilaske. Nismo imali puno vremena za priču."Sva ta čudovišta", rekao sam, "i svi grčki bogovi - stvarni su."

"Znala sam!"Bolje bih se osjećao da me je nazvala lažljivcem, ali Rachel je izgledala kao da sam upravopotvrdio njene najgore sumnje."Nemaš pojma kako je to grozno", rekla je. "Godinama sam mislila da ludim. Nisam nikomesmjela reći. Nisam smjela ..." Oči joj se suziše. "Čekaj malo. Tko si ti? Mislim, tko si stvarno?”"Nisam čudovište.""Dobro, to znam. Da jesi, vidjela bih to. Izgledaš kao ... ti. Ali nisi smrtnik, zar ne?"Progutao sam knedlu. Iako sam imao tri godine da se naviknem na pomisao tko sam, još nikadnisam o tome razgovarao s nekim običnim smrtnikom - hoću reći, osim moje mame, ali ona jeznala još prije mene. Ne znam zašto, ali riskirao sam."Ja sam mješanac", rekao sam. "Polusmrtnik.""I polu ... što?"Tog trenutka u dvoranu za probe uđu Tammi i Kelli, s treskom zatvorivši vrata za sobom."Tu si, Percy Jacksone", reče Tammi. "Vrijeme je da te malo upoznamo."

"Jezive su!" jekne Rachel.Tammi i Kelli su još uvijek u svojim ljubičasto-bijelim navijačkim uniformama, a u rukama su

im pom-pomovi za nastup."Kako stvarno izgledaju?" upitao sam, ali izgledalo je da je Rachel previše ošamućena da biodgovorila."Ma pusti sad nju." Uputivši mi blistav osmijeh, Tammi je krenula prema nama. Kelli je ostalapored vrata, blokirajući nam odstupnicu.U klopci smo. Znao sam da ćemo se morati boriti s njima da izađemo odatle, ali Tamminosmijeh je tako zasljepljujući da me je dekoncentrirao. Njene plave oči su prekrasne, a načinna koji joj se kosa prosipa po ramenima ...

"Percy", upozori me je Rachel.Moj odgovor bio je vrlo inteligentan. "Aa-ha?"Tammi se približavala. Ispružila je ruke u kojima je držala pom-pomove. "Percy!" Kao da jedjevojčin glas dopirao odnekud daleko. "Probudi se!" Bila mi je potrebna sva snaga volje, aliizvadio sam kemijsku iz džepa i skinuo poklopac s nje. Brzac se protegnuo u brončani mač dugčitav metar, sa sječivom koje se presijavalo na blijedoj, zlaćanoj svjetlosti. Tammi se sad

podrugljivo osmjehnula."Ma daj", pobunila se. "Ne treba ti to. Može li radije jedan poljubac?" Mirisala je na ruže i

čisto životinjsko krzno - čudan, ali nekako opojan miris. Rachel me stisne za ruku, snažno."Percy, ona te hoće ugristi! Pogledaj ju!""Mala je samo ljubomorna." Tammi se okrene prema Kelli. "Smijem li, gospodarice?"

Kelli još uvijek blokira vrata, gladno se oblizujući. "Samo naprijed, Tammi. Dobro ti ide."Tammi priđe još jedan korak bliže, ali ja uperim mač ravno u njena prsa. "Nazad."Zarežala je. "Vi novajlije", s gađenjem je izustila. "Ovo je naša škola, mješanče. Hranimo se skime nam je volja!"Zatim se počela mijenjati. Iz njenih ruku i lica nestala je boja. Koža joj je postala bijela kaokreda, a oči potpuno crvene. Zubi se pretvoriše u očnjake."Vampirica!" promucao sam. A onda sam primijetio njene noge. Ispod kratke navijačkesuknjice, njena lijeva noga je smeđe boje i dlakava, s magarećim kopitom. Desna je imalaoblik ljudske noge, ali je od bronce. "Uhh, vampirica sa ..."

"Da nisi spomenuo noge!" otresla se Tammi. "Ismjehivanje je nepristojno!"Napredovala je prema nama na svojim čudnim, različitim nogama. Izgledala je totalno

suludo, ali nisam se usuđivao nasmijati - ne dok sam pred sobom imao one crvene oči i šiljateočnjake.

"Vampirica, kažeš?" nasmijala se Kelli. "Ta glupa legenda se temelji na nama, budalo. Mismo empuze, služimo Hekati.""Mmmm." Tammi se primicala sve bliže. "Crna magija stvorila nas je od životinje, bronce iduha! Postojimo da bismo se hranile krvlju mladića. A sad dolazi ovamo i daj mi taj poljubac!"Iskesila je očnjake. Bio sam tako paraliziran da nisam mogao ni mrdnuti, ali je zato Racheldohvatila doboš i hitnula ga prema empuzinoj glavi.Demonka je zasiktala i udarcem odbila doboš, koji se uz zveket otkotrljao negdje među stalkeza note. Rachel je zatim bacila i ksilofon, ali je demonka i njega odbila."Obično ne ljubim djevojke", zarežala je Tammi. "Ali u tvom slučaju, smrtnice, napravit ćuizuzetak. Imaš malo previše dobar vid!" Bacila se na Rachel."Ne!" Zamahnuo sam Brzacem. Tammi se sagnula u pokušaju da izbjegne sječivo, alizasjekao sam ravno kroz njenu navijačku uniformu i ona je, uz stravičan krik, eksplodirala uoblaku prašine koja se prosula po Rachel.Crvenokosa je kašljala. Izgledala je kao da joj je netko istresao vreću brašna na glavu. "Fuj,odvratno!""Tako ti je s čudovištima", rekao sam. "Oprosti.""Ubio si moju učenicu!" zaurlala je Kelli. "Treba ti lekcija o školskom duhu, mješanče!"Zatim se i ona počela mijenjati. Njena kovrčava kosa se pretvorila u treperave plamenove. Očisu joj postale crvene, a ogromni očnjaci su zauzeli svoje mjesto. Krenula je prema nama, doksu joj brončano stopalo i kopito neravnomjerno lupkali po podu dvorane za probe."Ja sam najstarija medu empuzama", režala je. "Nijedan heroj nije me nadmašio već tisućugodina.""Ma nemoj?" rekao sam. "E pa, upravo ti je istekao rok trajanja!"Kelli je puno brža od Tammi. Lako je izbjegla moj prvi napad i otkotrljala se u puhačku sekciju,rušeći cijeli red trombona uz strahovit tresak. Rachel joj se u posljednjem trenutku sklonila sputa. Postavio sam se između nje i empuze. Kelli je kružila oko nas, prelazeći pogledom smene na mač."Baš fino malo sječivo", rekla je. "Šteta što se ispriječilo između nas."Njeno obličje je treperilo - čas je bila demon, čas lijepa navijačica. Pokušavao sam ostatipribran, ali to me je stvarno dekoncentriralo.

"Jadniče." Kelli se nasmijala. "Ti i ne znaš što se dešava, zar ne? Uskoro će tvoj lijepi malikamp biti u plamenu, tvoji prijatelji će postati robovi gospodara vremena, a ti to nikako nemožeš spriječiti. Bilo bi milosrdno da te odmah ubijem, i da ne moraš gledati strahote kojedolaze."Začuo sam glasove iz hodnika. Približavala se jedna od grupa koje su obilazile školu. Muškiglas je govorio nešto o sustavu zaključavanja ormarića u garderobi.Empuzine oči sinuše."Odlično! Dolazi nam društvo!"Uzela je trubu i bacila ju na mene. Rachel i ja se sagnemo. Truba nam preleti preko glava iproleti kroz prozor, razbivši pri tom debelo prozorsko staklo.Glasovi u hodniku utihnuše."Percy!" uzviknu Kelli, pretvarajući se da je uplašena. "Zašto si to bacio?"Bio sam previše iznenađen da bih odgovorio. U međuvremenu, Kelli je podigla stalak za note iporušila njime cijeli red klarineta i flauta. Stolice i instrumenti uz glasan tresak popadaju napod."Prekini!" rekao sam.Iz hodnika je dopirao zvuk koraka, koji je postajao sve glasniji."Vrijeme je da dočekamo goste!" Kelli je iskesila očnjake i poletjela prema vratima. Pojuriosam za njom s isukanim Brzacem. Morao sam ju spriječiti da povrijedi smrtnike."Percy, nemoj!" viknula je Rachel. Međutim, vampiričinu pravu namjeru sam prekasno shvatio.Empuza je širom otvorila vrata. Paul Blofis i grupa prvaka zapanjeno ustuknuše. Ja sam upravopodizao mač.U posljednjem trenutku, empuza se okrenula prema meni, glumeći prestrašenu žrtvu. "O ne,nemoj, molim te!" Nisam mogao zaustaviti mač, jer sam već zamahnuo.Trenutak prije nego što ju je nebeska bronca stvarno dotakla, Kelli bukne u plamen poputMolotovljevog koktela. Valovi vatre razliju se u svim pravcima. Još nikad nisam vidio da ječudovište uradilo tako nešto, ali nisam imao vremena za čuđenje. Povukao sam se u dvoranuza probe, dok je plamen gutao dovratak."Percy?" Buljeći u mene s druge strane vatre, Paul Blofis izgledao je potpuno ošamućeno. "Štosi to uradio?"Djeca su vrištala i bježala niz hodnik. Oglasio se protupožarni alarm. Prskalice ugrađene ustrop su zašuštale i uključile se.U općoj zbrci, Rachel me je povukla za rukav. "Moraš se izgubiti odavde!"Bila je u pravu. Škola je gorjela, a mene će okriviti za to. Smrtnici ne mogu dobro vidjeti krozMaglu. Njima je izgledalo kao da sam ja upravo napao bespomoćnu djevojku, i to pred grupomsvjedoka. Nije bilo šanse da im bilo što objasnim. Okrenuo sam leđa Paulu i iskočio krozrazbijeni prozor dvorane za probe orkestra.

Izjurio sam u Istočnu 81. ulicu i naletio ravno na Annabeth."Hej, izašao si ranije!" Nasmijala se, zgrabivši me za ramena da ne padnem. "Gledaj kudaideš, Algoglavi!"

Djelić sekunde je bila lijepo raspoložena i sve je bilo u redu. Na sebi je imala traperice,narančastu kampersku majicu i svoju ogrlicu od glinenih perli. Plavu kosu je vezala je u konjskirep. Sive oči su joj blistale. Izgledala je kao da je spremna da odgledamo neki dobar film iprovedemo ugodno popodne.

A onda je iz uličice izjurila Rachel Elizabeth Dare, još uvijek sva prašnjava od raznesenogčudovišta, vičući: "Percy, čekaj me!"Annabethin osmijeh se istopio. Pogledala je Rachel, a zatim školu. Izgledalo je da je tek tadprimijetila crni dim i urlanje protupožarnog alarma. Okrenula se prema meni i namrštila. "Što sisad izveo? I tko je ovo?" "O, Rachel - ovo je Annabeth. Annabeth - ovo je Rachel. Ovaj, ona mi

je prijateljica. Valjda."Nisam bio siguran kako da definiram Rachel. Hoću reći, jedva sam ju poznavao, ali nakon

što smo se dvaput zajedno našli u vrlo pogibeljnim situacijama, nisam mogao reći da mi nijeništa.

"Zdravo", rekla je Rachel i zatim se okrenula prema meni. "Ti si u velikoj nevolji. I još uvijekmi duguješ objašnjenje!"Ulicom Franklina Delanoa Roosevelta zavijale su policijske sirene."Percy", rekla je Annabeth ledenim glasom, "trebali bi krenuti.""Želim saznati nešto više o mješancima" bila je uporna Rachel. "I čudovištima. I sve te stvari obogovima." Dohvatila je moju ruku, izvukla odnekud neizbrisivi marker i napisala mi na dlanubroj telefona. "Nazvat ćeš me i objasniti mi, vrijedi? Duguješ mi to. A sad nestani.""Ali ...""Izmislit ću nešto", rekla je Rachel. "Reći ću da nisi ti kriv. Samo bježi već jednom!"Trkom se uputila prema školi, ostavivši Annabeth i mene na ulici.Annabeth je na trenutak zurila u mene, a zatim se okrenula i odmarširala."Hej!" Trčkarao sam za njom. "Tamo su bile dvije empuze." Pokušavao sam joj objasniti. "Onesu bile navijačice, znaš, i rekle su da će kamp biti spaljen, a ...""Rekao si jednoj smrtnici za mješance?""Pa kad može vidjeti kroz Maglu. Vidjela je čudovišta prije mene.""Znači, rekao si joj istinu.""Prepoznala me je sa Hooverove brane, tako da ...""Ti ju znaš od ranije?”"Ovaj, od zimus. Ali ozbiljno, jedva se znamo.""Pa slatka je, na neki način.""Ja - nisam nikad razmišljao o tome."Annabeth je grabila prema Aveniji York."Izgladit ću problem sa školom", obećao sam, nestrpljiv da promijenim temu. "Časna riječ, bitće sve u redu."Annabeth me nije htjela ni pogledati. "Pretpostavljam da naš popodnevni provod otpada.Moraš se skloniti odavde, jer će te tražiti policija."Iza nas se uzdizao dim iz "Goode"-ove zgrade. U crnom stupu pepela, skoro sam mogaorazaznati lice - demonku crvenih očiju, kako mi se podrugljivo smije. Tvoj lijepi mali kamp bit ćeu plamenu, rekla je Kelli. A tvoji prijatelji robovi gospodara vremena."Imaš pravo", rekao sam Annabeth, dok mi se srce stezalo. "Moramo se domoći Kampamješanaca. Odmah."

2. IZ PODZEMNOG SVIJETA DOBIJEM POZIV NA MOJ RAČUN

Duga vožnja taksijem sa bijesnom djevojčicom - savršeno finale još boljeg prijepodneva.Pokušavao sam razgovarati s Annabeth, ali ona se ponašala kao da sam joj upravo udariobaku ili tetu pregazio biciklom. Sve što sam uspio izvući iz nje bilo je da je preživjela pravunavalu čudovišta tijekom proljeća u San Franciscu; od Božića je dvaput odlazila u kamp, ali minije htjela reći zašto (što me je živciralo, jer mi se nije ni javila dok je boravila u New Yorku); inije imala pojma gdje se nalazi Nico di Angelo (duga priča).

"Ima li vesti o Lukeu?" upitao sam.Odmahnula je glavom. Znao sam da je ovo za nju osjetljiva tema. Annabeth se oduvijek

divila Lukeu, nekadašnjem starješini Hermesovog bungalova koji nas je izdao i pridružio sezlom gospodaru Titana, Kronu. Ne bi to nikad priznala, ali bio sam uvjeren da joj je još uvijekdrag. Kad smo se zimus borili s Lukeom na planini Tamalpais, nekako je uspio preživjeti padsa stijene visoke preko 15 metara. Koliko mi je bilo poznato, još uvijek je plovio na svom brodu,okružen demonima dok je njegov isjeckani gospodar Kron, malo po malo ponovo poprimaosvoje oblik, ležeći u zlatnom sarkofagu i čekajući da postane dovoljno snažan da može izazvatibogove s Olimpa. U žargonu polubogova, nazivali smo ovo "problemom".

"Planina Tam je još uvijek prepuna čudovišta", rekla je Annabeth. "Nisam se usuđivala niprići, ali mislim da Luke nije tamo gore. Znala bih da je."

Od toga mi nije bilo nimalo bolje. "Što je s Groverom?""On je u kampu", odvratila je. "Danas ćemo ga vidjeti.""Je li imao sreće? Mislim, u svojoj potrazi za Panom?"Annabeth se poigravala sa svojom ogrlicom, onako kako uvijek radi kad je zabrinuta."Vidjet ćeš", rekla je. Međutim, nije ništa objašnjavala.

Dok smo se vozili kroz Brooklyn, posudio sam Annabethin telefon da se javim mami.Mješanci nastoje ne koristiti mobilne telefone, ako to ikako mogu izbjeći, jer puštanjem svogglasa u eter kao da šaljemo signal čudovištima: Ovdje sam! Molim vas pojedite me odmah!Međutim, mislio sam da je važno da joj se javim. Ostavio sam joj poruku na govornoj pošti,pokušavši joj objasniti što se dogodilo u "Goode"-u. Vjerojatno nisam baš uspio u tome. Rekaosam mami da sam dobro, da ne brine, ali da ću ostati u kampu dok se situacija malo ne smiri.Zamolio sam ju da kaže Paulu Blofisu da mi je žao.

Poslije toga je vožnja protjecala u tišini. Grad je lagano nestajao, dok se na kraju nismonašli na autoputu, okruženi seoskim krajolikom sjevernog Long Islanda, prolazeći poredvoćnjaka, vinograda i štandova sa svježim voćem i povrćem.

Zurio sam u telefonski broj koji mi je Rachel Elizabeth Dare nažvrljala na dlanu. Znao samda je to izvan svake pameti, ali sam bio u iskušenju da ju pozovem. Možda bi mi Rachelpomogla shvatiti o čemu je govorila ona empuza, kamp gori, moji prijatelji zarobljeni. I zašto jeKelli eksplodirala u plamenu?

Znao sam da čudovišta nikad istinski ne umiru. Jednom - za nekoliko dana, tjedana iligodina od sad - Kelli će se ponovo formirati od prvobitnog zla koje kipi u podzemnom svijetu.Ali, opet, čudovišta obično ne dozvoljavaju da budu tako lako uništena. Ako je uopće i bilauništena.

Taksi je izašao s autoputa na pravac 25A. Vozili smo se kroz šumu duž Nord Shora, svedok se s naše lijeve strane nije pojavio niz brežuljaka. Annabeth je rekla vozaču da zaustavi naFarm Roadu 3.141, u podnožju Brda mješanaca.

Vozač taksija se namrštio. "Tamo nema ničega, gospođice. Jeste li sigurni da želite da vas

tu iskrcam?""Da, molim vas." Annabeth mu je dala smotuljak smrtničkog novca i taksist odluči više ne

raspravljati.Nas dvoje smo zatim otpješačili do vrha brda. Mladi zmaj čuvar je drijemao, omotan oko jelke,ali kad smo se približili, podigao je svoju bakreno crvenu glavu i dozvolio da ga Annabethpočeše ispod brade. Para mu je zašištala iz nosnica kao iz čajnika i zakolutao je očima odzadovoljstva."Bok, Peleju", reče Annabeth. "Paziš na sve?"Posljednji put kad sam vidio zmaja, bio je dug dva metra. Sad je bio barem dvostruko duži idebeo koliko i samo drvo. Iznad njegove glave, na najnižoj grani jelke, svjetluca zlatno runo,čija magija štiti granice kampa od invazije. Zmaj je izgledao bezbrižno, kao da je sve u redu.Ispod nas, Kamp mješanaca djelovao je mirno - zelena polja, šuma, blistavo bijele grčkegrađevine. Trokatna seoska kuća koju smo nazivali Velikom kućom ponosito se diže usredpolja jagoda. Na sjeveru, iza plaže, Long Islandski zaljev presijava se na suncu.Ipak ... kao da nešto nije u redu. U zraku se osjeća napetost, kao da i samo brdo zadržava dahočekujući da se desi nešto loše.Otpješačili smo u dolinu, gdje su ljetne aktivnosti bile u punom zamahu. Većina kampera jepristigla prošlog petka, tako da mi se činilo da sam već izvan svih tokova. Satiri su svirali svojefrule u poljima jagoda, potičući rast biljaka šumskom magijom. Kamperi su imali satove jahanjaletećih konja, prelijetajući šumu na leđima svojih pegaza. Iz kovačnica se izvijao dim, a čekićisu odzvanjali dok su djeca pravila vlastito oružje za tečaj umjetnosti i zanata. Atenin i Demetrintim utrkivali su se kočijama na stazi, a preko na jezeru su se neka djeca u grčkoj triremi borila sogromnom, narančastom morskom zmijom. Tipičan dan u kampu."Moram popričati s Clarissom", reče Annabeth.Zabuljio sam se u nju kao da je upravo rekla Moram pojesti veliku,smrdljivu čizmu. "Zašto?"Clarisse iz Aresovog bungalova bila je pri vrhu popisa mojih najneomiljenijih osoba. Bila jezlobna, nezahvalna i bila je nasilnik. Njen otac, bog rata, Ares, želi me ubiti. Ona me pakredovito pokušava pretvoriti u kašu. Ako se to izuzme, bila je divna.

"Radimo na nečemu", odvrati Annabeth. "Vidimo se kasnije.""Na čemu to radite?"Annabeth baci pogled prema šumi."Reći ću Hironu da si ovdje", reče ona. "Htjeti će razgovarati s tobom prije saslušanja." "Kakvog saslušanja?"Međutim, otrčala je stazom prema strelištu, ne osvrnuvši se nijednom. "Aha", promrmljao sam."I meni je drago da smo popričali."

Prolazeći kroz kamp, pozdravio sam se s nekolicinom svojih kolega. Na prilazu Velikoj kući,Connor i Travis Stoll, iz Hermesovog bungalova, pokušavaju upaliti motor auto-karavana bezključa. Silena Beauregard, starješina Afroditinog bungalova, mahnula mi je sa svog pegazadok je prolijetala pored mene. Potražio sam Grovera, ali nigdje ga nisam vidio. Na kraju samodlutao u mačevalačku arenu, kuda najčešće odlazim kad sam loše raspoložen. Vježbanje meuvijek smiri. Možda zato što je mačevanje jedna od stvari koje mogu razumjeti.

Ušao sam u amfiteatar i umalo mi srce nije stalo. Usred arene, leđima okrenut prema meni,stajao je najveći demonski pas kojeg sam ikad vidio.Mislim, vidio sam ja neke vrlo velike demonske pse. Onaj koji me je pokušao ubiti kad samimao dvanaest godina bio je velik kao nosorog. Ali ovaj demonski pas je bio veći od tenka. Nijemi bilo jasno kako je uspio prijeći magične granice kampa. Izgledalo je da se osjeća kao kodkuće, ležeći na trbuhu i zadovoljno režeći dok je glodao glavu lutke za vježbanje. Još uvijek menije primijetio, ali sam znao da je dovoljno da napravim bilo kakav zvuk pa da me osjeti. Nije

bilo vremena za odlazak po pomoć. Izvadio sam Brzac i skinuo poklopac s njega.Uzviknuvši, pojurio sam prema psu. Djelić sekunde prije no što je moje sječivo dotakloogromnu slabinu čudovišta, iznenada se pojavio drugi mač i, uz zveket, blokirao moj udarac.Demonski pas naćuli uši. "VUF!"Odskočio sam unazad i instinktivno napao mačevaoca - sjedokosog muškarca u grčkomoklopu. Parirao mi je bez problema."Ej polako!" reče on. "Primirje!""VUUF!" Arena se zatrese od laveža demonskog psa."To je demonski pas!" uzviknuo sam."Bezopasna je", odvratio je muškarac. "To je gospođa O’Leary."Trepnuo sam. "Gospođa O’Leary?"Na zvuk svog imena, ženka demonskog psa je ponovo zalajala. Shvatio sam da nije ljuta, negouzbuđena. Njuškom je gurnula raskvašenu i gadno oglodanu glavu lutke prema mačevaocu."Dobra cura!", reče on. Zatim slobodnom rukom uhvati oklopljenu lutku za vrat i hitne ju prematribinama. "Dohvati Grka! Dohvati Grka!"Gospođa O’Leary skoči za svojim plijenom i baci se na lutku, sprešavši joj oklop, i smjestapočne glodati šljem.Mačevalac se suho osmjehnuo. Imao je, rekao bih, pedeset i koju godinu, kratku prosijedukosu i isto tako prosijedu, njegovanu bradu. Bio je u dobroj formi za starijeg čovjeka. Na sebi jeimao crne, planinarske hlače i brončani prsni oklop navučen preko narančaste, kamperskemajice. Pri samom dnu vrata imao je neki čudan biljeg, tamnoljubičastu fleku nalik na madež ilitetovažu, ali prije nego što sam uspio razaznati što je, pomaknuo je remenje oklopa i biljeg seizgubio ispod ovratnika majice."Gospođa O’Leary je moj ljubimac", objasnio je. "Nisam smio dozvoliti da joj zabodeš mač ustražnjicu, zar ne? Mogla bi se uplašiti.""Tko ste vi?""Obećavaš da me nećeš ubiti ako spustim mač?" "Valjda neću."Vratio je mač u korice i pružio ruku. "Ja sam Quint." Rukovali smo se. Ruka mu je gruba kaošmirgl."Percy Jackson", rekao sam. "Oprostite zbog - Kako to da, ovaj ...""Kako to da imam demonskog psa za ljubimca? Duga priča, s mnogo bliskih susreta sa smrću ipodosta divovskih igračaka za žvakanje. Usput, ja sam novi instruktor mačevanja. PomažemHironu dok gospodin D nije tu.""A, tako." Pokušavao sam ne buljiti dok je gospođa O’Leary otkidala štit sa lutke s koje je većvisjela ruka i igrala se njime kao frizbijem. "Čekajte, gospodin D nije tu?""Pa, da ... mnogo je posla ovih dana. Čak i stari Dioniz mora pomoći. Otišao je u posjet nekimstarim prijateljima. Uvjeriti se da li su na pravoj strani. Vjerojatno ne bih trebao reći više odtoga."Vijest da je Dioniz otišao iz kampa je bila nešto najljepše što sam tog dana čuo. Naime, on jeupravitelj kampa samo zato što ga je Zeus poslao ovamo, da bi ga kaznio jer se udvarao nekojšumskoj nimfi kojoj nije smio. Mrzio je kampere i maksimalno se trudio zagorčati nam život.Bez njega bi ovo ljeto moglo ispasti sasvim cool. S druge strane, ako je i Dioniz morao maknutistražnjicu i početi konkretno pomagati u regrutiranju bogova za borbu protiv Titana, situacija jestvarno bila prilično gadna.S moje lijeve strane, začuo se glasan zveket. U blizini je bilo naslagano šest drvenih sandukaveličine izletničkih stolova, koji su sada zveketali. Gospođa O’Leary je nakrivila glavu i krenulaprema njima.

"Stoj, curo!" rekao je Quint. "To nije za tebe." Odvratio joj je pažnju frizbijem, to jest, brončanimštitom.Sanduci su zveketali i podrhtavali. Svaki je na bočnoj strani imao otisnut neki natpis, ali uzmoju disleksiju, bilo mi potrebno nekoliko minuta da dešifriram:

RANČ "TROSTRUKO G"LOMLJIVOSKLADIŠTITI U OVOM POLOŽAJU

Uz samo dno, nešto sitnijim slovima, pisalo je:OTVARATI PAŽLJIVO.RANČ "TROSTRUKO G" NE ODGOVARA ZA EVENTUALNO OŠTEĆENJE IMOVINE, SAKAĆENJE ILI UŽASNO BOLNU

SMRT.

"Što je u onim sanducima?" upitao sam."Malo iznenađenje", odvratio je Quint. "Za trening sutra uvečer. Oduševit ćeš se."

"O, ok", rekao sam, mada nisam bio sasvim siguran u vezi s "užasno bolnom smrću".Quint je bacio brončani štit i gospođa O’Leary je odgalopirala za njim. "Vama mladima jepotrebno više izazova. Kad sam ja bio klinac, nismo imali ovakve kampove.""Vi - vi ste mješanac?" Nije mi bila namjera zvučati tako iznenađeno, ali još nikad nisam vidiopoluboga u godinama.Quint se nasmijao. "Neki od nas ipak dozive starost, znaš. Nismo svi glavni likovi strašnihproročanstava.""Vi znate za moje proročanstvo?""Čuo sam ponešto o tome."Htio sam ga upitati što je to ponešto, ali tog trenutka je u arenu dokaskao Hiron. "Tu si, Percy!"Mora biti da je došao ravno sa sata streličarstva. Imao je tobolac i luk prebačene preko svojemajice s natpisom "KENTAUR BR. 1". Kako je počinjalo ljeto, podšišao je svoju kovrčavu, smeđukosu i obrijao bradu, a njegov donji dio tijela - bijeli pastuh - bio je poprskan blatom i vlatimatrave."Vidim da si upoznao našeg novog instruktora." Hironov ton je bio vedar, ali mu se u očimaogledala zabrinutost. "Quinte, neće ti smetati ako posudim Percyja?""Ni slučajno, gospodaru Hirone.""Nema potrebe da me zoveš 'gospodaru'", rekao je Hiron, premda je zvučao nekakozadovoljno. "Dođi, Percy. Moramo popričati o nečemu."Bacio sam još jedan pogled na gospođu O’Leary, koja je sada glodala noge lutke za vježbanje."Vidimo se", rekao sam Quintu.Dok smo odlazili, šapatom sam rekao Hironu: "Ovaj Quint djeluje nekako ..."

"Tajanstveno?" predložio je Hiron. "Teško ga je pročitati?" "Aha."Hiron je potvrdno klimnuo. "Vrlo sposoban mješanac. Izvanredan mačevalac. Kad bih samomogao razumjeti ..."Što god da je htio reći, očigledno je promijenio mišljenje. "Ali, idemo redom. Percy, Annabethmi je rekla da si naletio na neke empuze.""Aha." Ispričao sam mu o borbi u "Goode"-u i o tome kako je Kelli eksplodirala u plamen."Mhm", potvrdio je Hiron. "One moćnije to mogu. Ta nije umrla, Percy. Samo je pobjegla. Nijedobro kad se demonke uskomešaju.""Što su radile tamo?" upitao sam. "Nisu valjda mene čekale?""Moguće." Hiron se namrštio. "Pravo je čudo da si preživio. Njihova moć obmane ... gotovo danema muškog heroja koji ne bi podlegao njihovim činima i ne bi bio prožderan.""Meni bi se to sigurno dogodilo", priznao sam, "da nije bilo Rachel."Hiron klimnu glavom. "Ironija sudbine je kad te spasi običan smrtnik, ali svejedno, njeni smo

dužnici. Što se tiče onoga što je empuza rekla o napadu na kamp - o tome ćemo tekrazgovarati. Zasad, međutim, kreni, moramo u šumu. Groveru je stalo da prisustvuješ.""Čemu?""Njegovom službenom saslušanju", turobno odvrati Hiron. "Vijeće starijih kopitara se upravosastalo da odluči o njegovoj daljnjoj sudbini."

Hiron je rekao da moramo požuriti, pa sam pristao kad je predložio da mu sjednem na leđa.Dok smo galopirali prema kućama, okrznuo sam pogledom blagovaonicu - otvoren grčkipaviljon na brežuljku s kojeg je pucao pogled na ocean. Sad sam prvi put vidio to mjesto odzimus, a uspomene nisu bile nimalo lijepe.

Hiron je zašao u šumu. Nimfe su izvirivale iza drveća, da bi nas promatrale dok prolazimo.Velika obličja šuškala su u pomrčini - čudovišta uskladištena ovdje kao izazov za kampere.

Mislio sam da prilično dobro poznajem šumu, nakon što sam se dva ljeta u njoj igraoosvajanja zastave, ali Hiron me je vodio putem koji nisam poznavao, kroz tunel od krošnjistarih vrba, pored malog vodopada, pa na proplanak obrastao poljskim cvijećem.

Grupa satira je sjedila na travi, formirajući krug. Grover je stajao u sredini, okrenut prematrojici vrlo starih i debelih satira koji su sjedili na prijestoljima napravljenim od posebnooblikovanih ružinih grmova. Još nikad nisam vidio tu trojicu satira, ali pretpostavio sam da suoni vjerojatno "Vijeće starijih kopitara".

Izgledalo je da im Grover nešto priča. Frkao je rub majice, nervozno se vrpoljeći na svojimjarećim papcima. Nije se nešto promijenio od zimus, možda zato što satiri stare upola sporijeod ljudi. Ima više akni. Rogovi su mu malo veći, tako da mu izviruju iz kovrčave kose.Iznenađeno sam shvatio da sam sada viši od njega.

Nedaleko od kruga stajale su Annabeth, neka djevojčica koju nikada ranije nisam vidio iClarisse. Hiron me je ostavio pored njih.

Clarissina ravna, smeđa kosa bila je povezana kamuflažnom maramom. Ako je to uopćemoguće, izgledala je još nabijenije, kao da je puno vježbala u međuvremenu. Dobacila mi jebijesan pogled i promrsila: "Slindro", što mora da je značilo da je dobro raspoložena. Običnome pozdravi tako što me pokuša skratiti za glavu.

Annabeth je obgrlila oko ramena drugu djevojčicu, koja je izgledala kao da je plakala. Bilaje omalena - vjerojatno bi ju nazvali sitnom - sa svilenkastom kosom boje meda i lijepim,vilinskim licem. Na sebi je imala zelenu, grčku tuniku i sandale od isprepletenih remenčića.Brisala je oči maramicom. "Uopće mu ne ide", šmrcala je.

"Taman posla." Annabeth je potapša po ramenu. "Bit će on dobro, Juniper." Zatim mepogleda i bezglasno šapne "Groverova djevojka".Barem sam pomislio da je to rekla, ali ipak mi nije išlo u glavu. Grover ima djevojku? Zatim sammalo bolje pogledao Juniper i shvatio da su joj uši blago šiljate. Njene oči, umjesto da sucrvene od suza, imale su zelenu boju, kao klorofil. Ona je drijada - šumska nimfa.

"Mladi Underwoode!" uzviknuo je član Vijeća koji je sjedio na desnoj strani, prekidajućiGrovera usred rečenice. "Ne očekujete valjda da povjerujemo u to?""Ali - ali, Silenuse", promucao je Grover. "To je istina!"Tip iz Vijeća, Silenus, okrenuo se svojim kolegama i nešto promrmljao. Hiron na to laganimkasom iziđe naprijed i stane pored njih. Prisjetio sam se da je on počasni član Vijeća, ali nikadnisam razmišljao o tome. Starješine nisu izgledale naročito impresivno. Podsjećali su me nakoze u onom dijelu zoo vrta u kojem djeca smiju maziti životinje - trbušasti, sanjivog lica istaklastih očiju koje nisu vidjele dalje od sljedećeg busena trave ili lisnate grane. Nije mi bilojasno zašto Grover izgleda tako nervozno.Silenus je povukao svoju žutu polo majicu preko trbuha i udobnije se smjestio na svomprijestolju od ružinog grma. "Mladi Underwoode, šest mjeseci, šest mjeseci! - slušamo ove

skandalozne tvrdnje da ste čuli boga divljine, Pana, kako govori.""Ali kad jesam!""Bezobrazluk!" oglasio se na to starješina koji je sjedio na lijevoj strani."Daj, Marone", reče Hiron. "Strpljenja.""Strpljenja, kako da ne!" odvrati Maron. "Već mi je ove budalaštine preko rogova. Kao da bi sebog divljine obratio ... njemu."Juniper je izgledala kao da bi se najradije zaletjela na starog satira i prebila ga ko mačku, aliAnnabeth i Clarisse su je zadržale. "Pogrešna bitka, mala", promrmljala je Clarisse. "Čekaj."Nisam znao što me je više iznenadilo: to što Clarisse sprječava nekog da se potuče iličinjenica da ona i Annabeth, koje inače preziru jedna drugu, gotovo kao da surađuju."Šest mjeseci", nastavio je Silenus "puštali smo vam na volju, mladi Underwoode. Dozvolilismo vam da otputujete. Dopustili da zadržite svoju tragačku dozvolu. Čekali smo da doneseteneki dokaz za svoju nečuvenu tvrdnju. A što ste vi našli tokom tog šestomjesečnog putovanja?""Potrebno mi je samo još malo vremena", preklinjao je Grover."Ništa!" dreknu sad i starješina koji je sjedio u sredini. "Niste našli ništa.""Ali, Leneuse ..."Silenus je podigao ruku. Hiron se nagnuo i rekao nešto satirima. Satiri nisu izgledalizadovoljno. Mrmljali su nešto i raspravljali se međusobno, ali Hiron zatim reče još nešto iSilenus uzdahnu. Zatim je s oklijevanjem klimnuo glavom."Mladi Underwoode ", reče Silenus, "pružit ćemo ti još jednu priliku."Grover se razvedrio. "Hvala vam!""Imate još tjedan dana.""Molim? Ali, gospodine! To je nemoguće!""Još jedan tjedan, mladi Underwoode. Ako nam ni tada ne donesete dokaze za svoje tvrdnje,morat ćete razmisliti o promjeni karijere. Možda o nečemu što će odgovarati vašim dramskimtalentima. Lutkarsko kazalište, možda. Ili plesati step.""Ali, gospodine, ja - ne smijem ostati bez svoje tragačke dozvole. Cijeli svoj život sam ...""Ovaj sastanak Vijeća je gotov", objavio je Silenus. "A sad, hajdemo uživati u ručku!"Stari satir je pljesnuo rukama i iz drveća se pojavila grupa nimfi, s pladnjevima punim povrća,voća, limenki i ostalih omiljenih kozjih delikatesa. Razbivši krug, satiri su se bacili na hranu.Grover se, pak, potišteno uputio prema nama. Njegova izblijedjela plava majica imala je nasebi sliku satira i natpis: Imaš li papke?"Bok, Percy", rekao je, toliko utučen da mi čak ni ruku nije pružio. "Baš sam zabrljao, ha?""Ti stari jarci!" rekla je Juniper. "O Grovere, pojma oni nemaju koliko se ti trudiš!""Postoji i druga mogućnost" smrknuto je rekla Clarisse."Ne. Ne." Juniper je odmahivala glavom. "Grovere, neću ti to dozvoliti."Njegovo lice je bilo pepeljasto sivo. "Ja - moram razmisliti o tome. Ali ne znamo ni gdje tražiti.""O čemu vi to?" upitao sam.Iz daljine se začuo zvuk roga od školjke.Annabeth je skupila usne. "Sve ću ti reći, Percy, ali kasnije. Sada bi trebalo požuriti dobungalova. Počinje inspekcija."

Nije pravedno to što će mi pregledavati bungalov iako sam tek stigao u kamp, ali stvarijednostavno tako funkcioniraju. Svakog popodneva, neko od starješina bi krenuo u inspekciju,noseći svitak papirusa na kojem se nalazio popis stavki za provjeravanje. Najbolja kućadobivala je prvi sat tuširanja, što je značilo garantirano toplu vodu. Najgora je dobivalapospremanje kuhinje poslije večere.

Moj problem: u Posejdonovom bungalovu sam uglavnom živio sam, a ja vam nisam bašnetko koga biste nazvali urednim. Harpije, spremačice, dolaze samo posljednjeg dana ljeta,

tako da je moja kuća vjerojatno u istom stanju u kojem sam ju ostavio nakon zimskih praznika:omoti od bombona i prazne vrećice čipsa vjerojatno su još uvijek ležale na krevetu, a dijelovioklopa za osvajanje zastave su razbacani po kući.

Odjurio sam prema malom trgu, oko kojeg je dvanaest bungalova - po jedan za svakoggrčkog boga - poslagano u obliku slova U. Demetrina djeca su upravo čistila ispred svog domai činila da u teglama na prozorima poraste novo cvijeće. Bilo je dovoljno da pucnu prstima pada im orlovi nokti nad dovratkom procvjetaju i tratinčice pokriju krov, što stvarno nije bilo fer.Mislim da još nikad nisu dobili najgoru ocjenu kod inspekcije. Društvo u Hermesovombungalovu je panično jurcalo naokolo, gurajući prljavi veš pod krevete i optužujući semeđusobno za krađu. I tako traljavi, ipak su bili u prednosti u odnosu na mene.

Silena Beauregard je upravo izlazila iz Afroditinog bungalova, stavljajući kvačice na stavkena svitku. Izustio sam kletvu sebi u bradu. Silena je dobra, ali što se tiče urednosti, tu je pravimanijak i najgora od svih inspektora. Voljela je da sve bude lijepo. A "lijepo" svakako nije mojstil. Stoga sam već osjećao kako mi ruke postaju teške od silnog posuđa koje ću uvečer moratioprati.

Posejdonov bungalov se nalazi na kraju niza kuća "muških bogova", na desnoj stranimalog trga. Izrađen od sivog morskog kamena optočenog školjkama, dugačak i nizak poputbunkera, ali ima prozore okrenute prema moru i kroz njega uvijek struji ugodan povjetarac.

Utrčao sam unutra, pitajući se hoću uspjeti odraditi stvar ako na brzinu uguram nered podkrevet, kao Hermesovci, i zatekao svog brata Tysona kako mete pod.

"Percy!" vikne on. Ispusti metlu i zatrči se prema meni. Ako vam se još nikad nije desilo daprema vama juri razdragani Kiklop u pregači na cvjetiće i s gumenim rukavicama za čišćenjena rukama, kažem vam, to bi vas vrlo brzo trgnulo iz drijemeža.

"Hej, momčino!" rekao sam. "I joj, pazi na rebra. Rebra."Uspio sam preživjeti njegov medvjeđi zagrljaj. Spustio me je, smijući se kao lud, dok mu je

ono jedino teleći-smeđe oko blistalo od oduševljenja. Zubi su mu žuti i krivi kao i uvijek, a kosakao ptičje gnijezdo. Ispod pregače na cvjetiće nosi istrošene XXXL traperice i ofucanuflanelsku košulju, ali je ipak melem za oči. Nisam ga vidio skoro čitavu godinu, jer je otišao upodmorje, gdje je radio u kovačnicama kiklopa.

"Dobro si?" pitao je. "Nisu te pojela čudovišta?""Ni gricnula." Pokazao sam mu da su mi ruke i noge još uvijek na broju i Tyson sretnozapljeska rukama."Jupi!" reče on. "Sad možemo jesti sendviče s maslacem od kikirikija i jahati ribe-ponije!Možemo se boriti s čudovištima i družiti s Annabeth i dizati stvari u zrak!"Nadao sam se da ne misli sve to u isto vrijeme, ali svejedno sam mu odgovorio da ćemo se,naravno, ludo zabavljati ovog ljeta. Nisam mogao a da se ne osmjehnem, što je toliko uzbuđenzbog svega."Ali prvo", rekao sam, "moramo se pobrinuti za inspekciju. Trebalo bi ..."Zatim sam se osvrnuo oko sebe i shvatio da je Tyson bio vrijedan. Pod je počišćen, krevetizategnuti. Fontana s morskom vodom u kutu je svježe oribana, tako da koralj blista. Naprozorske daske, Tyson je stavio vaze sa svježim morskim travama i čudnim svjetlećimbiljkama s dna oceana, ljepšim od bilo kojeg cvjetnog buketa koji su mogla napraviti Demetrinadjeca. "Tysone, kuća izgleda ... divno!"Sjao je od zadovoljstva. "Jesi vidio ribe-ponije? Stavio sam ih na strop!" Odozgo je na žicamavisjelo krdo minijaturnih brončanih morskih konjica, tako da je izgledalo kao da plivaju krozzrak. Nisam mogao vjerovati da je Tyson, s onim svojim ručerdama, u stanju napraviti takoosjetljive stvarčice. Zatim sam pogledao preko prema svom ležaju i vidio svoj stari štit ponovo obješen na zid.

"Popravio si ga!"Štit je zimus bio teško oštećen u borbi s Mantikorom, ali sad je opet bio savršen bez ijedneogrebotine. Svi brončani prizori mojih avantura s Tysonom i Annabeth u Moru čudovišta bili suuglačani i blistavi.Pogledao sam Tysona. Nisam znao kako da mu zahvalim.U taj mah, neko iza mojih leđa izusti: "Vidi ti ovo."Silena Beauregard je stajala na pragu, sa svojim svitkom u rukama. Koraknula je u kuću, nabrzinu prošetala naokolo i onda podigla obrve pogledavši me."Dakle, imala sam određene sumnje. Ali baš si lijepo uredio kuću, Percy. Upamtit ću to."Namignula mi je i izašla napolje.

Tyson i ja smo proveli čitavo popodne pričajući jedan drugom novosti i družeći se, što jebila stvarno ugodna promjena u odnosu na prijepodnevni napad demonskih navijačica.

Otišli smo do kovačnica i pomogli malo u poslu Beckendorfu, iz Hefestovog bungalova.Tyson nam je pokazao kako je naučio praviti magična oružja. Izradio je plamenu, dvosjekluratnu sjekiru tako brzo da je čak i Beckendorf bio impresioniran.

Radeći, Tyson nam je pričao o godini provedenoj pod morem. Oko mu se ozarilo dok jeopisivao kiklopske kovačnice i Posejdonovu palaču, ali istovremeno nam je rekao i koliko jedolje postalo napeto. Stari bogovi mora, koji su vladali u vrijeme Titana, počeli su ratovati snašim ocem. Kad je Tyson otišao, bitke su bjesnile po cijelom Atlantiku. Vijest o tome ispunilame je zebnjom, jer sam pomislio da bih trebao biti tamo i pomagati, ali Tyson me je uvjerio datata želi da obojica budemo u kampu.

"Ima mnogo zlih ljudi i na suhom", rekao je Tyson. "Možemo ih dizati u zrak."Poslije kovačnice, proveli smo neko vrijeme na jezeru, s Annabeth. Bilo joj je stvarno drago štovidi Tysona, ali bilo je jasno da su joj misli negdje drugdje. Stalno je gledala prema šumi, kaoda razmišlja o Groverovom problemu sa Vijećem. Nisam joj zamjerao. Grovera nije bilo nigdjena vidiku i stvarno mi ga je bilo žao. Pronalaženje izgubljenog boga Pana je njegov životni cilj.Njegov otac i stric su nestali slijedeći taj isti san. Prošle zime je Grover u mislima čuo glas kojimu je rekao: Čekam te!, glas za koji je bio siguran da pripada Panu, ali njegova potraga,očigledno, nije urodila plodom. Ako mu Vijeće oduzme tragačku dozvolu, to će ga uništiti."Koji je to 'drugi način'?" upitao sam Annabeth. "Ono što je spomenula Clarisse?"Uzela je kamenčić i bacila ga u jezero. "Nešto što je Clarisse izviđala. Proljetos sam joj malopomagala. Ali bilo bi opasno. Naročito za Grovera.""Mene jarčić plaši", promrmljao je Tyson.Buljio sam u njega. Tyson je dosad izlazio na megdan bikovima koji rigaju vatru, morskimčudovištima i divovima-ljudožderima. "Zašto bi se ti plašio Grovera?""Papci i rogovi", nervozno je promrmljao Tyson. "I od jarećeg krzna me svrbi nos."S time je naš razgovor o Groveru bio okončan.

Prije večere smo Tyson i ja otišli do mačevalačke arene. Quintu je bilo drago što imadruštvo. I dalje mi nije htio reći što je u onim sanducima, ali mi je pokazao nekoliko potezamačem. Tip je dobar. Bori se onako kako neki ljudi igraju šah - kao da je sve poteze isplaniraounaprijed, a ti ne kužiš foru sve dok ne izvede posljednji potez i pobijedi te držeći ti mač podgrlom.

"Dobar pokušaj", rekao mi je. "Ali gard ti je prenizak."Napao je, a ja sam ga blokirao."Jeste li oduvijek bili mačevalac?" upitao sam.Parirao je moj visoki zamah. "Bio sam sve i svašta."Pokušao je kratak, direktan ubod, a ja sam odskočio u stranu. Remen mu je skliznuo s ramenai ugledao sam onaj njegov biljeg - ljubičastu mrlju. Ali ne bilo kakvu. Imala je određen oblik -

ptica sklopljenih krila - prepelica ili tako nešto."Što vam je to na vratu?" upitao sam, što je vjerojatno bilo vrlo nepristojno, ali okrivite za to

moj poremećaj nedostatka pažnje. Sklon sam lupiti bez razmišljanja.Quint je izgubio ritam. Pogodio sam balčak njegovog mača i izbio mu sječivo iz ruke.

Protrljao je prste. Zatim je popravio oklop i sakrio biljeg. Shvatio sam da nije riječ o tetovaži.Bila je to stara opeklina ... kao da je žigosan."Uspomena." Podigao je mač i usiljeno se osmjehnuo. "Hoćemo li iz početka?"Žestoko je navalio, ne dajući mi vremena za nova pitanja.Dok smo se mi borili, Tyson se igrao s gospođom O’Leary, koju je zvao "peso". Sjajno su sezabavljali hrvajući se oko brončanog štita i igrajući se "dohvati Grka". Do zalaska sunca, Quintse nije ni oznojio, što je bilo malo čudno; ali Tyson i ja smo bili pregrijani i ljepljivi od znoja,tako da smo otišli pod tuš i spremili se za večeru.Osjećao sam se dobro. Bio je to skoro normalan dan u kampu. Zatim je došlo vrijeme za večerui kamperi su u koloni, jedan bungalov za drugim, odmarširali do paviljona. Većina njih jeignorirala pukotinu u mramornom podu na ulazu - tri metra dug nazubljen ožiljak koji prošlogljeta nije bio tu - ali ja sam vodio računa da ne stanem na njega."Velika pukotina", rekao je Tyson kad smo sjeli za naš stol. "Da nije od zemljotresa?""Ne", odvratio sam. "Nije od zemljotresa."Nisam bio siguran da li da mu kažem. Bila je to tajna koju smo znali samo Annabeth, Grover ija. Ali gledajući u krupno Tysonovo oko, znao sam da ne mogu ništa sakriti od njega."Nico di Angelo", rekao sam, spustivši glas. "On je onaj mali mješanac kojeg smo zimus doveliu kamp. On je, ovaj ... tražio od mene da čuvam njegovu sestru dok smo bili u potrazi, ali nisamuspio. Poginula je. I sad on krivi mene."Tyson se namrštio. "I zato je napravio pukotinu u podu?""Oni kosturi su nas napali", rekao sam. "Nico im je rekao da odu i onda se zemlja jednostavnootvorila i progutala ih. Nico ..." Osvrnuo sam se oko sebe da bih bio siguran da nitko neprisluškuje. "Nico je Hadov sin."Tyson zamišljeno klimnu glavom. "Bog mrtvih ljudi.""Aha.""A taj mali Nico sad nije ovdje?""Ja - mislim da nije. Pokušao sam ga proljetos potražiti. Annabeth također. Ali nismo imalisreće. Tysone, ovo je tajna. Važi? Ako itko sazna da je on Hadov sin, dječak će biti uopasnosti. Ne smiješ reći čak ni Hironu.""Gadno proročanstvo", reče Tyson. "Titani bi ga mogli iskoristiti kad bi znali."Buljio sam u njega. Ponekad je lako zaboraviti da je Tyson, onako krupan i djetinjast, ipak vrlopametan. Znao je da proročanstvo glasi da će prvo slijedeće dijete nekog od Velike trojke -Zeusa, Posejdona ili Hada - koje navrši šesnaest godina, spasiti ili uništiti Olimp. Većina jepretpostavljala da je riječ o meni, ali ako ja poginem prije nego navršim šesnaestu,proročanstvo bi se lako moglo odnositi na Nicoa."Točno tako", rekao sam. "Dakle ...""Šutjet ću kao zaliven ", obećao je Tyson. "Kao ona pukotina u podu."

Te noći sam teško zaspao. Ležao sam u krevetu osluškujući valove na plaži, sove ičudovišta u šumi. Bojao sam se da ću opet imati noćne more ako zaspim.Vidite, mješanci rijetko kad sanjaju obične snove. Mi dobivamo poruke. Vidimo stvari koje sedešavaju našim prijateljima ili neprijateljima. Ponekad čak nazremo nešto iz prošlosti ilibudućnosti. A ja sam uvijek imao češće i življe snove za vrijeme boravka u kampu.Tako sam oko ponoći još uvijek bio budan, zagledan u jastuk na ležaju iznad mojeg, kad samshvatio da je soba nekako čudno osvijetljena. Fontana s morskom vodom je sjajila.

Zbacio sam pokrivač i oprezno krenuo prema njoj. Para se dizala iz vrele morske vode. U njojje svjetlucala duga, iako u sobi nije bilo nikakve svjetlosti osim mjesečine koja je dopirala krozprozor. Zatim je iz pare progovorio prijatan ženski glas: Ubacite jednu drahmu, molim.

Pogledao sam prema Tysonu, ali on je i dalje hrkao. Kad je umoran on spava kao slon.Nisam znao što misliti. Nikada ranije nisam dobio Irida-poruku na svoj račun. Na dnu fontane jeblistala jedna zlatna drahma. Uzeo sam ju i bacio u izmaglicu. Zlatnik nestade."O Irido, boginjo duge", prošaptao sam. "Pokaži mi ... Ovaj, što god mi već treba pokazati."Magla je zasvjetlucala. Ugledao sam mračnu obalu rijeke. Nad crnom vodom su plutalipramenovi magle. Obala je posuta oštrim vulkanskim stijenama. Pokraj same vode čučao jedječak, potičući logorsku vatru. U taj mah, plamen je buknuo neprirodno plavom bojom i tadasam razaznao dječakovo lice. Nico di Angelo. Bacao je u vatru komadiće papira - karticeMitomagije - igre kojom je bio opsjednut prošle zime.Nico ima samo deset godina, možda je u međuvremenu već napunio i jedanaest, ali jeizgledao starije. Kosa mu je duža, zamršena i gotovo mu dodiruje ramena. Oči su mu tamne, amaslinasta koža bljeđa nego ranije. Na sebi je imao poderane crne traperice i preveliku,ofucanu pilotsku jaknu, koja je, nezakopčana visjela s njega preko crne majice. Lice mu jeprljavo, a pogled pomalo divlji. Izgledao je kao dijete koje živi na ulici.Čekao sam da me pogleda. Nisam sumnjao u to da će pobjesniti i početi me optuživati za smrtsvoje sestre. Ali, kao da me nije primjećivao.Šutio sam, ne usuđujući se pomaknuti. Ako on nije poslao ovu Irida-poruku, tko je?Nico je bacio još jednu karticu u plavi plamen. "Beskorisno", promrmljao je. "Ne mogu vjerovatida sam se ikad zamarao takvim glupostima.""Dječja igra, gospodaru", složio se drugi glas. Činilo se da dolazi odnekud blizu vatre, alinisam mogao vidjeti tko to govori.Nico se zagledao na drugu stranu rijeke. Na drugoj obali nalazila se crna, maglom obavijenaplaža. Prepoznao sam je: Podzemni svijet. Nico je logorovao na obali rijeke Stiks."Nisam uspio", promrmljao je on. "Nikad je neću vratiti."Drugi glas se nije čuo.Nico se sumnjičavo okrenuo prema njemu. "Jesi li tu? Reci nešto."U tom trenu kao da je zrak zatreperio. Pomislio sam da je to samo odbljesak vatre. Zatim samshvatio da je to ljudsko obličje - pramen plavičastog dima, sjena. Ako gledaš direktno, nemaga. Ali ako pogledaš krajičkom oka, mogao si mu razaznati oblik. Duh."To još nitko nije uspio", reče on. "Ali možda postoji način.""Govori", zapovjedio je Nico. Oči mu bljesnuše divljim sjajem.

"Razmjena", odvrati duh. "Duša za dušu.""Ponudio sam!""Ne tvoja", reče duh. "Ne možeš ponuditi svom ocu dušu koju će naposljetku svakako dobiti.Niti on priželjkuje smrt svog sina. Mislim na dušu nekoga tko je već trebao biti mrtav. Nekogatko je prevario smrt."Nicovo lice se smrknulo. "Nemoj opet o tome. Govoriš o ubojstvu.""Govorim o pravdi", reče duh. "O osveti.""To nije isto."Duh se suho nasmije. "Drukčije ćeš misliti kad budeš stariji."Nico je buljio u plamen. "Zašto ju ne mogu barem prizvati? Želim razgovarati s njom. Ona bi ...pomogla bi mi." "Ja ću ti pomoći", obećao je duh. "Zar te nisam već nekoliko puta spasio? Nisam li te proveokroz Labirint i naučio te koristiti svoje moći? Želiš li osvetiti svoju sestru ili ne?"Nije mi se sviđao ton duhovog glasa. Podsjetio me je na klinca u mojoj staroj školi, nasilnika

koji je tjerao drugu djecu da rade gluposti, na primjer, da kradu laboratorijsku opremu ilioštećuju nastavnicima aute. Nasilnik se uvijek izvukao nekažnjeno, ali bi zato djeca svaki putpošteno nadrljala.Nico se okrenuo od vatre, tako da ga duh nije mogao vidjeti, ali ja jesam. Niz obraz mu je klizilasuza. "Dobro, onda. Imaš li plan?""O da", odvrati duh, zvučeći vrlo zadovoljno. "Mnogo je mračnih putova koje moramo prijeći.Moramo krenuti od ..."Poruka zatreperi. Nico iščeznu. Ženski glas iz Magle reče, Ubacite još jednu drahmu zasljedećih pet minuta, molim.U fontani nije bilo više nijednog zlatnika. Stao sam opipavati džepove, ali bio sam u pidžami.Trkom sam otišao do noćnog ormarića, vidjeti ima li na njemu sitniša, ali Irida-poruka se većugasila i u sobi je ponovno vladao mrak. Veza se prekinula.Stajao sam tako, nasred kuće, osluškujući žubor fontane i oceanskih valova napolju.Nico je bio živ. Pokušavao je vratiti sestru iz mrtvih. A ja sam imao osjećaj da znam čiju dušuželi razmijeniti - dušu nekog tko je prevario smrt. Osveta.Nico di Angelo je dolazio po mene.

3. IGRAMO SE SKRIVAČA SA ŠKORPIONIMA

Sljedećeg jutra, za doručkom je bilo uzbudljivo.Čuvari su oko tri ujutro spazili etiopskog drakona na granicama kampa. Ja sam bio toliko

umoran da sam čitavu tu zbrku prespavao. Magične granice su zadržale čudovište, ali ono jeipak krstarilo uokolo, tražeći slabe točke naše obrane, i nije mu se žurilo otići sve dok LeeFletcher, iz Apolonovog bungalova, nije poveo braću i sestre u potjeru za njim. Poslije nekolikodesetina strijela koje su mu se zabole u pločice oklopa, zmaj je shvatio poruku i povukao se.

"Još uvijek je negdje u blizini", upozorio nas je Lee, prepričavajući nam detaljno čitavdogađaj. "Pogodili smo ga s najmanje dvadeset strijela, a uspjeli smo ga samo razbjesniti. Dugje više od deset metara i svijetlozelen. A njegove oči ..." Stresao se.

"Odličan si, Lee." Hiron ga je potapšao po ramenu. "Budite oprezni, i to svi do jednog, aliostanite mirni. Ovo se i ranije događalo.""Ma da" dobaci Quint, koji je sjedio za glavnim stolom. "I događati će se ponovo. Sve češće."Kamperi počeše šaputati među sobom.Svi su znali za glasine: Luke i njegova vojska planiraju napad na kamp. Većina nas jeočekivala da će do toga doći još ovog ljeta, ali nitko nije znao ni kako ni kad. Pri tom, našesmanjeno brojno stanje nije bilo od pomoći. Imali smo svega osamdesetak kampera. Prije trigodine, kad sam prvi put došao, bilo nas je više od stotinu. Neki su poginuli. Neki su sepridružili Lukeu. Neki su samo nestali."Ovo je dobar razlog za nove ratne igre", nastavio je Quint, a oči mu zasvjetlucaše. "Vidjetćemo kako će vam večeras ići.""Da ..." rekao je Hiron. "Dakle, dosta je bilo priče. Hajdemo blagosloviti ovaj obrok idoručkujmo." Podigao je svoj pehar. "U slavu bogova!"Svi smo podigli čaše i ponovili blagoslov.Tyson i ja smo odnijeli svoje tanjure do brončanog žeravnika i ubacili dio porcije u plamen.Nadao sam se da bogovi vole kruh s grožđicama i žitne pahuljice s ukusom voća."Posejdone", rekao sam. I zatim prošaptao: "Pomozi mi s Nicovim, Lukeovim i Groverovimproblemom ..."Imao sam toliko briga da sam mogao cijelo jutro provesti stojeći tu, ali sam se ipak žurno vratioza stol.Kad su svi posjedali, Hiron i Grover su došli do nas. Groverove oči su bile crvene odnespavanja, a majica okrenuta naopako. Spustio je tanjur na stol i skljokao se pored mene.Tyson se nelagodno promeškoljio. "Ja odoh ovaj ... glancati svoje vodene ponije."Odgegao se ne završivši doručak.Hiron se pokušao osmjehnuti. Vjerojatno je želio djelovati ohrabrujuće, ali u svom obličjukentaura dizao se visoko iznad mene, bacajući sjenu preko stola. "Pa, Percy, kako si spavao?""Ovaj, dobro." Čudio sam se zašto me to pita. Da li je moguće da zna nešto o onoj čudnoj Irida-poruci koju sam dobio?"Doveo sam Grovera ovamo", rekao je Hiron, "jer sam pomislio da bi vas dvojica, kako dakažem, možda željeli malo popričati. A sad oprostite, molim vas, moram poslati neke Irida-poruke. Vidimo se kasnije." Dobacivši Groveru značajan pogled, otkaskao je iz paviljona."O čemu on to?" upitao sam Grovera.Grover je odsutno žvakao pržena jaja. Bilo mi je jasno koliko je smeten, jer je odgrizao zupcesvoje vilice i sažvakao i njih. "Hoće da me uvjeriš", promumljao je.Pored mene na klupu je sjeo još netko: Annabeth.

"Ja ću ti objasniti o čemu je riječ", odmah je rekla. "Labirint.”Bilo mi je teško shvatiti što je govorila, jer su svi u paviljonu kradom gledali u nas i šaputali. AAnnabeth je sjedila tik do mene. Ali baš tik do mene."Ne smiješ biti ovdje", rekao sam."Moramo razgovarati", insistirala je."Ali, pravila ..."Znala je, isto tako dobro kao i ja, da kamperima nije dozvoljeno prelaziti za druge stolove. Sasatirima je drukčije. Oni nisu pravi polubogovi. Mješanci su, međutim, morali sjediti sa svojimukućanima. Nisam čak bio siguran ni koja je kazna predviđena za sjedanje za tuđi stol. Jošnikad nisam vidio da je netko to učinio. Da je gospodin D tu, vjerojatno bi na licu mjestazadavio Annabeth čarobnom vinovom lozom ili tako nečim, ali gospodin D nije bio tu. Hiron jeotišao iz paviljona. Quint je pogledao preko i podigao obrvu, ali ništa nije rekao."Vidi" kazala je Annabeth. "Grover je u nevolji. Postoji samo jedan način da mu pomognemo.Labirint. To je ono što smo Clarisse i ja istraživale."Promeškoljio sam se na sjedištu, nastojeći razmišljati što jasnije. "Misliš na onaj labirint ukojem su nekad, u stara vremena, držali Minotaura?""Baš taj", odvratila je Annabeth."Znači ... taj labirint se više ne nalazi ispod kraljevske palače na Kreti", nagađao sam. "Labirintje sad ispod neke zgrade u Americi."Je l' vidite? Trebalo mi je samo par godina da pohvatam konce. Znao sam da se važna mjestapomiču zajedno sa zapadnom civilizacijom, pa se tako planina Olimp nalazi iznad EmpireState buildinga, a ulaz u Podzemni svijet je u Los Angelesu. Bio sam prilično ponosan nasamog sebe.Annabeth je prevrnula očima. "Ispod zgrade? Ma daj, Percy. Labirint je ogroman. Ne bi stao nipod cijeli grad, a kamoli pod jednu zgradu."Pomislio sam na svoj san o Nicou na rijeci Stiks. "Znači... Labirint je dio podzemnog svijeta?""Ma ne." Annabeth se namrštila. "Dobro, možda postoje prolazi kroz koje se iz Labirinta silazi uPodzemni svijet. Nisam sigurna. Ali Podzemni svijet je mnogo, mnogo niže. Labirint se nalaziodmah ispod površine svijeta smrtnika, kao neka vrsta druge kože. Raste već tisućama godinai prepliće se pod gradovima Zapada, spajajući sve dolje ispod zemlje. Kroz Labirint možeš stićisvakud.""Ako se ne izgubiš u njemu", promrmljao je Grover. "I ne umreš strašnom smrću.""Grovere, mora postojati način", rekla je Annabeth. Obuzeo me je osjećaj da su već vodili ovajrazgovor. "Clarisse je preživjela.""Za dlaku!" rekao je Grover. "A onaj drugi ..." "On je poludio. Ali nije umro.""O, radosti." Groverova donja usna je zadrhtala. "Sad mi je lakše.""Stanite malo", rekao sam. "Premotajte unazad. Kakva je to priča o Clarisse i tom tipu koji jepoludio?"Annabeth je bacila pogled prema Aresovom stolu. Clarisse nas je promatrala kao da zna očemu pričamo, ali zatim se ponovo odlučno zagledala u svoj tanjur."Prošle godine", rekla je Annabeth, spustivši glas, "Clarisse je otišla u misiju po Hironovomnalogu.""Sjećam se", rekao sam. "To je bila tajna."Annabeth klimnu glavom. Usprkos njenom ozbiljnom držanju, bio sam sretan što više nijebijesna na mene. I nekako mi je bilo drago što je prekršila pravila da bi sjela baš pored mene."Da, bila je tajna", složila se Annabeth, "zato što je našla Chrisa Rodrigueza.""Onog tipa iz Hermesovog bungalova?" Sjećao sam ga se od prije dvije godine. Prisluškivali

smo njegov razgovor na Princezi Andromedi, Lukeovom brodu. Chris je bio jedan odmješanaca koji su napustili kamp i pridružili se Titanovoj vojsci."Aha", odvratila je Annabeth. "Ljetos se samo pojavio u Feniksu, u Arizoni, blizu kućeClarissine mame.""Kako to misliš, pojavio se?""Lutao je pustinjom, na temperaturi od pedeset stupnjeva Celzijusa, u kompletnom grčkomoklopu, buncajući o niti." "O niti", ponovio sam."Potpuno je poludio. Clarisse ga je dovela kod svoje mame, da ga smrtnici ne zatvore uduševnu bolnicu. Njegovale su ga, pokušavajući ga izliječiti. Hiron je otišao i razgovarao snjim, ali od toga nije bilo naročite koristi. Od njega je uspio izvući samo jedno: Lukeovi ljudiistražuju Labirint."Zadrhtao sam, iako nisam sasvim siguran zbog čega. Jadan Chris ... Nije bio tako loš momak.Što ga je to moglo natjerati da poludi? Pogledao sam Grovera, koji je glodao ostatak svojevilice."Ok", upitao sam. "Zašto istražuju Labirint?""Nismo sasvim sigurni", rekla je Annabeth. "Zato smo Clarisse i ja otišle u izviđanje. Hiron ješutio o svemu tome, jer nije želio da se neko uspaniči. Mene je uputio u cijelu stvar jer ... pa,Labirint je oduvijek bio jedna od mojih omiljenih tema. Njegova arhitektura ..." Izraz joj postadepomalo sanjiv. "Graditelj Labirinta, Dedal, bio je genije. Međutim, stvar je u tome što ulaza uLabirint ima na sve strane. Ako je Luke uspio prokužiti kako se kretati njime, mogao bi pomicatisvoju vojsku naokolo nevjerojatnom brzinom."

"Ali, to je ipak pravi labirint1 zar ne?" (1 Da bi se čitatelji lakše snalazili, podzemni labirint okojem govori ova knjiga označen je velikim slovom (Labirint), dok je labirint kao općeniti pojamoznačen malim slovom. (op. prev.))"Pun groznih zamki", složio se Grover. "Slijepih ulica. Halucinacija. Psihotičnih čudovišta kojaubijaju jarce.""Ali ne ako imaš Arijadninu nit", rekla je Annabeth. "U starim vremenima, Arijadnina nitpomogla je Tezeju da izađe iz Labirinta. To je bila neka vrsta instrumenta za navigaciju, koji jeizumio Dedal. A Chris Rodriguez je buncao nešto o niti.""Znači, Luke pokušava pronaći Arijadninu nit", rekao sam. "Ali zašto? Što planira?"Annabeth odmahnu glavom. "Nemam pojma. Pomislila sam da možda hoće napasti kamp takošto će mu prići kroz Labirint, ali to nema logike. Najbliži ulazi koje je Clarisse pronašla nalazese na Manhattanu, a to Luku ne bi pomoglo da prijeđe naše granice. Clarisse je donekleistražila tunele, ali ... bilo je vrlo opasno. U nekoliko navrata se za dlaku izvukla. Ja sam, pak,istražila sve što sam uspjela naći o Dedalu. Bojim se, međutim, da ni to nije od velike pomoći.Nije mi baš najjasnije što Grover planira, ali jedno znam: Labirint bi mogao biti ključ zaGroverov problem."Trepnuo sam. "Misliš da je Pan negdje u podzemlju?""To bi objasnilo zašto ga je nemoguće pronaći."Grover se stresao. "Satiri mrze silaziti u podzemlje. Nijedan tragač nikada ne bi ni pokušaootići tamo. Nema cvijeća. Nema sunca. Nema kafića!""Međutim", nastavila je Annabeth, "Labirint te može odvesti praktički bilo kuda. Čita ti misli.Osmišljen je tako da te obmane, da te prevari i ubije; ali ako uspiješ natjerati Labirint da radi zatebe ...""Mogao bi te odvesti do boga divljine", rekao sam."Ne mogu ja to." Grover se uhvatio za trbuh. "Kad samo pomislim na to, dođe mi da povratimkompletan srebrni escajg."

"Grovere, sasvim je moguće da ti je ovo posljednja prilika", rekla je Annabeth. "Oni u Vijeću suozbiljni. Imaš tjedan dana, a u suprotnom možeš početi učiti step!"Prijeko, za glavnim stolom, Quint se značajno nakašljao. Obuzeo me je osjećaj da ne želipraviti scene, ali da Annabeth stvarno izaziva sudbinu sjedeći tako dugo za mojim stolom.

"Pričat ćemo kasnije." Annabeth mi stisnu ruku malčice prejako. "Uvjeri ga, hoćeš li?"Vratila se za Atenin stol, ignorirajući sve koji su buljili u nju.Grover je zaronio lice u šake. "Ne mogu, Percy. Moja tragačka dozvola. Pan. Sve ću izgubiti.Morat ću otvoriti kazalište lutaka.""Ne lupetaj! Smislit ćemo već nešto."Pogledao me je, očima punim suza. "Percy, ti si moj najbolji prijatelj. Vidio si me u podzemlju,u onoj Kiklopovoj pećini. Zar stvarno misliš da bih mogao ..."Glas mu je utihnuo. Prisjetio sam se Mora čudovišta, kad je bio zarobljen u Kiklopovoj pećini.Grover nije nikad baš obožavao mjesta pod zemljom, ali sada ih je istinski mrzio. I od Kiklopaga je podilazila jeza. Čak i od Tysona ... Grover je to nastojao sakriti, ali nas dvojica na nekinačin čitamo osjećaje jedan drugom, zbog empatijske veze, koju je Grover stvorio među nama.Znao sam kako mu je. Grover se užasavao mog divovskog brata."Moram ići", reče Grover nesretnim glasom. "Juniper me čeka. Dobro je što smatra da sukukavice privlačne."Kad je otišao, pogledao sam Quinta. Sumorno mi je klimnuo glavom, kao da dijelimo nekumračnu tajnu. Zatim je nastavio sjeckati kobasicu svojim bodežom.

Popodne sam sišao do konjušnica s pegazima, posjetiti svog prijatelja Crnog Jacka.Servus, gazda! Ludirao se uokolo po svojoj staji, mlatarajući krilima po zraku. Jes' mi doniokoju kocku šećera?"Znaš da šećer nije zdrav, Crni Jack."Aha, al' ti si mi ipak donio koju, ha?Osmjehnuo sam se i pružio mu punu šaku. Crni Jack i ja se odavno znamo. Prije dvije godinesam mu na neki način pomogao da se spasi s Lukeovog demonskog broda, a on mi od tadanastoji uzvratiti raznim uslugama.Je l' ti treba nešto? upitao je Crni Jack. Spreman sam za polijetanje, gazda!Potapšao sam ga po njušci. "Nisam siguran, kompa. Svi pričaju o podzemnim labirintima."

Crni Jack je nervozno zanjištao. Ne-he-he. Nisam baš tol'ki konj! A i ti, gazda, nis' valjda ludda se smucaš po nekakvom labirintu. Jel tako? Jer bi mog'o završit' u tvornici ljepila!

"Možda si u pravu, Crni. Vidjet ćemo."Crni Jack je skrckao svoje kocke šećera. Zatim je protresao grivu kao da ima šećerni

napad. Op-la! Ovo je bilo dobro! Vidi, gazda, ako se opametiš i 'oćeš letjeti nekud, samozazviždi. Dobri stari Crni Jack i njegova ekipa će pregaziti bilo koga zbog tebe!

Rekao sam mu da ću to imati na umu. Zatim je u konjušnicu pristigla grupa mlađih kampera,započeti svoje satove jahanja, i zaključio sam da je vrijeme da odem. Imao sam ružan osjećajda dugo neću vidjeti Crnog Jacka.

Poslije večere, po Quintovom nalogu obukli smo borbene oklope, kao da se spremamo zaigru osvajanja zastave; međutim, raspoloženje među kamperima bilo je mnogo ozbiljnije.Tijekom dana su nestali oni sanduci iz arene, a ja sam nekako imao osjećaj da je njihovsadržaj pušten u šumu.

"Dakle", reče Quint, stojeći na glavnom stolu u blagovaonici. "Priđite."Bio je obučen u crnu kožu i broncu. Pri svjetlosti baklji, zbog svoje sijede kose izgledao je

kao duh. Gospođa O’Leary je veselo skakutala oko njega, zabavljajući se ostacima večere."Bit ćete podijeljeni u parove", objavio je Quint. Kad su svi uglas progovorili i počeli dozivati

najbolje prijatelje, uzviknuo je: "Koji su već odabrani!"

"Neeee!" zakukaše mnogi kamperi."Cilj je jednostavan: osvojiti zlatan lovorov vijenac, a da pri tom nitko ne pogine. Vijenac jeumotan u svilu, a zavežljaj privezan za leđa čudovišta. Tih čudovišta ima šest. Svako čudovištena sebi ima svileni zavežljaj, ali samo u jednom zavežljaju se nalazi vijenac. Morate ga naćiprije ostalih timova. I, razumije se ... morate ubiti čudovište da biste se domogli vijenca - i,naravno, preživjeti sve to."Uzbuđeni žamor je prostrujao kroz gomilu. Zadatak je zvučao prilično jednostavno. Hej, pa svismo mi već ubijali čudovišta. To je ono za što nas obučavaju."Reći ću vam tko su vam partneri", rekao je Quint. "Nema zamjene. Nema razmjene. Nemapritužbi."Sretno zalajavši, gospođa O’Leary zabije njušku u tanjur s pizzom.Quint odnekud izvuče veliki svitak i počne čitati imena. Beckendorfu je bila dodijeljena SilenaBeauregard, zbog čega je ovaj djelovao vrlo zadovoljno. Braća Stoll, Travis i Connor, bili suzajedno. Nimalo iznenađujuće. Oni su sve radili zajedno. Clarisse je dobila Lee Fletchera izApolonovog bungalova - ona vješta u borbi prsa u prsa, on odličan strijelac, predstavljali suopaku kombinaciju, koju će biti teško pobijediti. Quint je bez predaha nabrajao imena inaposljetku rekao: "Percy Jackson i Annabeth Chase.""Fino." Uputio sam Annabeth širok osmijeh."Oklop ti stoji ukoso", bilo je sve što je na to rekla, a prije nego što mi je popravila remene."Grover Underwood", rekao je Quint, "i Tyson."Grover je umalo iskočio iz svog jarećeg krzna. "Što? A-ali ...""Ne, ne", zacvilio je Tyson. "To je neka greška. Jarčić ...""Bez pritužbi!" naredio je Quint. "Podijelite se u parove. I imate dvije minute za pripremu!"Tyson i Grover su me molećivo gledali. Pokušao sam im ohrabrujuće klimnuti glavom i dati doznanja da bi trebalo da krenu zajedno. Tyson kimnu. Grover počne nervozno žvakati svojudrvenu batinu."Bit će oni dobro", rekla je Annabeth. "Hajde. Imamo većih briga, na primjer, kako da ostanemoživi."

Još uvijek je bio dan kad smo ušli u šumu, ali u dubokoj sjeni krošanja činilo se kao da jeponoć. Bilo je i hladno, iako je ljeto već uvelike trajalo. Annabeth i ja smo skoro odmah pronašlitragove - koje je ostavilo nešto sa mnogo nogu. Slijedili smo ih.

Preskočili smo potok i začuli pucanje grančica negdje u blizini. Sakrili smo se iza stijene, alito su bila samo braća Stoll, koji su psujući tabanali kroz šumu. Iako sinovi boga lopova, bili sunečujni otprilike koliko i krdo vodenih bivola.

Nakon što su Stollovi prošli, uputili smo se dublje u zapadni dio šume, gdje su boravila onastrašnija čudovišta. Stajali smo na grebenu iznad močvarnog jezerca, kad je Annabethnapregnuto rekla: "Ovdje smo prestali tražiti."

Potrajalo je trenutak dok nisam shvatio na što misli. Kad smo zimus tražili Nicoa di Angela,upravo ovdje smo se prestali nadati da ćemo ga naći. Grover, Annabeth i ja smo stajali na istojovoj stijeni, a ja sam ih uvjeravao da ne kažu Hironu istinu: da je Nico Hadov sin. Tada mi sečinilo da je to ispravan postupak. Želio sam zaštititi njegov identitet. Želio sam biti onaj koji ćega naći i iskupiti se za ono što se dogodilo njegovoj sestri. Otad je prošlo šest mjeseci, a janisam bio ništa bliži svom cilju. Gorčina me nikako nije napuštala.

"Noćas sam ga vidio", rekao sam.Annabeth je stisnula obrve. "Kako to misliš?"Ispričao sam joj za Irida-poruku. Kad sam završio, zagledala se u sjene u šumi. "Priziva mrtve?To ne valja.""Duh mu je dao loš savjet", dodao sam. "Rekao mu je da se osveti."

"Da ... duhovi nikad nisu dobri savjetnici. Oni imaju vlastite planove. Zlopamtila su. I preziružive.""Krenut će na mene", rekao sam. "Duh je spominjao nekakve mračne staze." Klimnula jeglavom. "To je to. Moramo prokužiti način kako se ide kroz Labirint.""Može biti", rekao sam nelagodno. "Ali tko mi je poslao Irida-poruku? Ako Nico nije znao gdjese nalazim ..."

U šumi se slomila grana, a suho lišće je zašuštalo. Nešto veliko se kretalo kroz drveće,odmah ispod grebena."Ovo nisu braća Stoll", šapnu Annabeth.

Istovremeno smo isukali mačeve.

Domogli smo se Zeusove šake, velike gomile stijena usred zapadnog dijela šume. To jeprirodni orijentir, često sastajalište kampera za vrijeme lovačkih ekspedicija, ali sada naZeusovoj šaci nije bilo nikoga.

"Tamo preko", šapnula je Annabeth."Ne, čekaj", rekao sam. "Iza nas."

Bilo je čudno. Kao da je zvuk trčanja dopirao iz nekoliko različitih pravaca. Kružili smo okostijena, s isukanim mačevima, kad neko iza naših leđa reče: "Zdravo."

Strelovito smo se okrenuli, a šumska nimfa Juniper je uplašeno uzviknula."Spuštajte to!" ljutito je rekla. "Drijade ne vole oštra sječiva, ok?""Juniper", odahnula je Annabeth. "Što ćeš ti ovdje?"

"Ja ovdje živim."Spustio sam mač. "U stijenama?"Ona pokaza prema rubu proplanka. "U žbunju kleke (lat. Juniperus communis - borovica(op.prev.)). Čudna mi čuda."

To je bilo logično i osjetio sam se nekako glupo. Već nekoliko godina sam se motao ublizini drijada, ali nikad nisam baš razgovarao s njima. Znao sam da ne mogu otići daleko odsvog drveta, koje im predstavlja izvor života. Međutim, nisam znao mnogo više od toga.

"Jeste li zauzeti?" upitala je Juniper."Pa", odvratio sam, "trenutno smo u nekoj igri, koja podrazumijeva borbu protiv gomile

čudovišta, i pokušavamo sačuvati glavu.""Nismo zauzeti", rekla je Annabeth. "Što je bilo, Juniper?"Juniper šmrcne i obriše oči svojim svilenkastim rukavom. "Grover. Tako je uzrujan. Cijelegodine luta uokolo i traži Pana. Svaki put kad se vrati, samo je još gore. U prvo vrijeme sammislila da se možda viđa s nekim drugim drvetom.""Ne", rekla je Annabeth, kad se Juniper rasplakala. "Sigurna sam da nije to u pitanju.""Jednom se zatreskao u žbun borovnice", ojađeno je rekla Juniper."Juniper", rekla je Annabeth, "Grover ne bi nikad ni pogledao neko drugo drvo. Samo je podstresom, jer se boji za svoju tragačku dozvolu.""Ne smije silaziti u podzemlje!" pobunila se nimfa. "Ne smijete mu to dozvoliti."Annabeth je izgledala kao da joj je neugodno. "Možda je to jedini način da mu se pomogne;kad bismo samo znali odakle započeti.""Ah." Juniper otre zelenu suzu s obraza. "Što se toga tiče ..."Ponovo se začulo šuškanje iz šume i Juniper uzviknu: "Sakrijte se!"Prije nego sam stigao upitati zašto, uz glasno puf nestala je u oblačiću zelene magle.Annabeth i ja se okrenemo. Iz šume je upravo izlazio blistav kukac boje meda, dug tri metra, snazubljenim klještima, oklopljenim repom i žalcem dugačkim kao moj mač. Škorpion. Naleđima je imao zavežljaj od crvene svile.

"Jedno od nas mu mora prići s leđa", rekla je Annabeth, dok je stvor kloparao prema nama. "Iodsjeći mu rep, dok mu drugo od naprijed privlači pažnju.""Ja ću ga zabavljati", rekao sam. "Ti imaš kapu nevidljivosti."Klimnula je glavom. Toliko puta smo se borili rame uz rame da se nismo morali punodogovarati. Ovo je trebalo biti lako. Međutim, sve je pošlo naopako kad su se iz šume pojavilajoš dva škorpiona."Tri?" zaprepastila se Annabeth. "Nemoguće! Ovolika šuma, a polovina čudovišta dođe knama?"Progutao sam knedlu. Jednog smo mogli srediti. Uz malo sreće, možda i dvojicu. Ali trikomada? Teško.Škorpioni jurnuše prema nama, palacajući šiljatim repovima kao da su i došli samo zato da binas ubili. Annabeth i ja smo se naslonili leđima na najbližu stijenu."Da se popnemo?" upitao sam."Nemamo vremena", odvratila je.Bila je u pravu. Škorpioni su nas već opkolili. Bili su toliko blizu da sam mogao vidjeti kako imodvratna usta sline, radujući se ukusnim, sočnim polubogovima koje će pojesti za večeru."Pazi!" Annabeth odbije žalac plosnatom stranom svog sječiva. Napadača sam htio probostiBrzacem, ali škorpion se već povukao unazad, izvan dosega. Kretali smo se u stranu, leđimauz stijene, ali su nas oni pratili u stopu. Zamahnuo sam mačem prema jednom od škorpiona, aliprelazak u ofenzivu bio bi previše opasan u tom trenutku. Ako krenem na tijelo čudovišta, repće me ubosti odozgo. Ako krenem na rep, krenuti će klještima na mene i pokušati me zgrabiti.Mogli smo se samo braniti, a znali smo da nećemo biti u stanju izdržati naročito dugo.Ponovo sam zakoračio u stranu, i odjednom više nisam imao uporište. Bila je to pukotinaizmeđu dviju najvećih stijena, nešto pored čega sam vjerojatno milijun puta prošao, ali ..."Ovamo", rekao sam.Annabeth zamahnu mačem prema škorpionu, a onda me pogleda kao da sam sišao s pameti."Unutra? Preusko je." "Čuvat ću ti odstupnicu. Kreni!"Sagnula se i krenula se uvlačiti u procijep među stijenama. Zatim je jauknula, dohvatila remenmog oklopa i odjednom sam se kotrljao u jamu koja se trenutak ranije nije tu nalazila. Vidiosam škorpione iznad nas, ljubičasto večernje nebo i drveće, a onda se rupa zatvorila poputobjektiva fotoaparata i našli smo se u potpunom mraku.Zvuk našeg disanja odbijao se o vlažan, hladan kamen. Sjedio sam na kvrgavom podu koji je,činilo se, bio od cigle.Podigao sam Brzac. Slab odsjaj sječiva bio je dovoljan da osvijetli Annabethino prestrašenolice i mahovinom pokrivene kamene zidove na jednoj i drugoj strani."G-gdje smo?" upitala je Annabeth."Gdje smo da smo, ovdje smo barem sigurni od škorpiona." Trudio sam se zvučati smireno, alisam bio baš uplašen. Procijep među stijenama nije vodio ni u kakvu pećinu. Da je tu postojalapećina, znao bih za nju; u to sam siguran. Ovo je bilo kao da se zemlja otvorila i progutala nas.Sve što mi je padalo na pamet bila je pukotina na podu paviljona blagovaonice, koja je ljetosprogutala one kosture. Pitao sam se da li je i nas snašla ista sudbina.Ponovno sam podigao mač da bih malo osvijetlio okolinu."Neka dugačka prostorija", promrmljao sam.Annabeth me zgrabi za ruku. "Ovo nije prostorija. Ovo je hodnik."Bila je u pravu. Pomrčina pred nama je izgledala nekako ... praznije. Osjećao se laganipropuh, kao u tunelima podzemne željeznice, samo što se ovaj tunel činio nekako starijim iopasnijim.Krenuo sam naprijed, ali Annabeth me je zaustavila. "Ni korak dalje", upozorila me je. "Moramo

pronaći izlaz."Sad je već zvučala stvarno uplašeno."U redu je", tješio sam ju. "Sigurno je odmah ..."Pogledao sam gore i shvatio da ne mogu vidjeti mjesto odakle smo upali unutra. Strop je bio odkamena. I hodnik kao da se protezao u beskraj, u oba smjera.Annabeth uvuče svoj dlan u moj. U nekim drugačijim okolnostima, bilo bi mi neugodno, aliovdje u mrklom mraku bilo mi je drago što znam gdje je. To je bilo otprilike jedino u što sam biosiguran."Dva koraka unazad", predložila je.Koraknuli smo unazad istovremeno, kao da se nalazimo u minskom polju."Ok", rekla je. "Pomozi mi pretražiti zidove." "Što tražiš?"Dedalov znak", rekla je, kao da bih ja trebao znati o čemu govori."Ovaj, dobro. A kakav je to ...""Našla sam ga!" uzviknula je s olakšanjem. Stavila je dlan na zid i pritisnula malu pukotinu,koja počne tinjati plavim sjajem. Pojavilo se grčko slovo: delta.Strop se otvorio i mi ugledamo noćno nebo posuto blještavim zvijezdama. Bilo je znatnotamnije nego što je trebalo biti. Na zidu se pojaviše metalne ljestve koje su vodile gore, a čuosam i glasove koji su izvikivali naša imena."Percy! Annabeth!" Tyson je dozivao najglasnije od svih, ali ni ostali nisu mnogo zaostajali zanjim. Dobacio sam Annabeth nervozan pogled. Zatim smo se počeli penjati.

Zaobišavši stijene, naletjeli smo ravno na Clarisse i grupu drugih kampera s bakljama urukama."Gdje ste bili vas dvoje?" ljutito upita Clarisse. "Sto godina vas tražimo.""Ali, nije nas bilo svega nekoliko minuta", rekao sam.Hiron dokaska do nas, praćen Tysonom i Groverom."Percy!" upitao je Tyson. "Jeste dobro?""Dobro smo", odvratio sam. "Upali smo u jamu."Ostali su nas skeptično pogledali, prvo mene pa Annabeth."Časna riječ!" rekao sam. "Napala su nas tri škorpiona, pa smo potrčali i sakrili se izmeđustijena. Ali to je trajalo samo minutu-dvije.""Nije vas bilo skoro cijeli sat", rekao je Hiron. "Igra je gotova.""Aha", procijedio je Grover. "I pobijedili bi da Kiklop nije sjeo na mene.""Slučajno!" pobunio se Tyson i odmah zatim kihnuo.Clarisse je nosila zlatan lovorov vijenac, ali se nije hvalila da ga je osvojila, što uopće nije ličilona nju. "Jama?" sumnjičavo je rekla.Annabeth je duboko uzdahnula. Prešla je pogledom preko ostalih kampera. "Hirone ... moždabi o ovome trebalo razgovarati u Velikoj kući.""Našli ste ga, zar ne?" jedva je izgovorila Clarisse.Annabeth se ugrizla za usnu. "Ja - aha. Da, jesmo."Neki kamperi počeše postavljati pitanja, izgledajući isto onako zbunjeno kao i ja, ali Hiron jepodigao ruku, tražeći tišinu. "Večeras nije pravi trenutak, niti je ovo pravo mjesto za to." Zurio jeu stijene kao da je tek sad shvatio koliko su opasne. "Idemo, svi, natrag u kuće. Naspavajte se.Odlično ste igrali, ali već je vrijeme za spavanje!"Uz mnogo gunđanja i pritužbi, kamperi se ipak raziđoše, razgovarajući između sebe idobacujući mi sumnjičave poglede."Sad je sve mnogo jasnije", rekla je Clarisse. "Sad je jasno što Luke traži.""Čekaj malo", rekao sam. "Kako to misliš? Što smo to našli?"

Annabeth se okrenu prema meni, očiju potamnjelih od brige. "Ulaz u Labirint. Pravo mjesto zaupad u samo srce kampa."

4. ANNABETH KRŠI PRAVILA

Hiron je inzistirao da o svemu razgovaramo ujutro, što je otprilike bilo kao da nam je rekao:Hej, nalazite se u smrtnoj opasnosti. Lijepo spavajte! San mi nikako nije dolazio na oči, ali kadsam, konačno, ipak zaspao, sanjao sam zatvor.

Vidio sam dječaka u grčkoj tunici i sandalama kako zgrčen sjedi na podu, sam u ogromnojkamenoj odaji. Strop odaje je otvoren i vidjelo se noćno nebo, ali su zato zidovi od uglačanogmramora visoki šest metara, i potpuno glatki. Po odaji su razbacani drveni sanduci. Neki surazbijeni i prevrnuti, kao da su bačeni tu. Iz jednog se prosuo brončani pribor - kompas, pila ineke druge stvari, koje nisam prepoznao.

Dječak je sjedio zgrčen u kutu, tresući se, ili od hladnoće ili od straha. Bio je sav blatnjav.Ruke, noge i lice su mu izgrebani, kao da su ga ovamo dovukli zajedno sa sanducima.

Dvokrilna hrastova vrata iza njega iznenada zaškripaše i otvoriše se. U odaju uđoše dvastražara u brončanim oklopima, držeći između sebe nekog starijeg čovjeka. Bacili su ga napod. Bio je sav izubijan, samo se skljokao i ostao nepomično ležati.

"Oče!" Dječak mu je pritrčao. Čovjekova odjeća je sva u dronjcima, kosa mu je prošaranasjedinama, a brada duga i kovrčava. Nos mu je slomljen, a usne krvave.

Dječak uzme starčevu glavu u naručje. "Što su ti to uradili?" Zatim viknu na stražare: "Ubitću vas!""Danas neće biti nikakvog ubijanja", začuo se glas.Stražari se pomaknu u stranu. Iza njih je stajao visok muškarac u bijeloj odjeći. Na glavi jeimao tanak, zlatan obruč. Brada mu je špicasta kao vrh koplja. Oči mu blistaju okrutnim sjajem."Pomogao si Atenjanima da ubiju mog Minotaura, Dedale. Okrenuo si moju rođenu kćer protivmene.""To ste sami učinili, Vaše veličanstvo", teškom mukom odgovori stariji čovjek.Stražar ga šutne u rebra. Čovjek bolno zaječi."Prestanite!" povika dječak."Znam koliko voliš taj svoj labirint", reče kralj, "pa sam odlučio dopustiti da ostaneš u njemu. Toće biti tvoja radionica. Napravi mi nova čuda. Zabavi me. Svaki labirint mora imati čudovište. Tićeš biti moje!""Ne bojim se ja vas", jeknu starac.Kralj se ledeno osmjehe, zagledan u dječaka. "Ali, svakom čovjeku je stalo do svog sina, zarne? Naljuti me, starče, i sljedeći put će moji stražari njega kazniti umjesto tebe!"Kralj je izašao iz odaje, u pratnji svojih stražara, i vrata se zalupiše, ostavljajući dječaka injegovog oca same u mraku."Što da radimo?" kukao je dječak. "Oče, oni će te ubiti!"Stariji čovjek mučno udahnu zrak. Pokušao se osmjehnuti, ali s njegovim okrvavljenim ustima,bio je to jeziv prizor."Glavu gore, sine moj." Podigao je glavu prema zvijezdama. "Naći ću ja već način ..."U taj mah se brava koja je zatvarala vrata, zatvorila uz zloslutan tresak i ja se trgnuh iz sna,okupan ledenim znojem.

Sljedećeg jutra, kad je Hiron sazvao ratno vijeće, još uvijek sam osjećao drhtavicu. Sastalismo se u mačevalačkoj areni, što mi je bilo prilično čudno - mislim, pokušavali smo razgovaratio sudbini kampa dok je gospođa O’Leary glodala ružičastog gumenog bika u prirodnoj veličini,koji je na pritisak skvičao.

Hiron i Quint su stajali naprijed, pokraj stalka s oružjem. Clarisse i Annabeth su sjedile

jedna pored druge i vodile sastanak. Tyson i Grover smjestili su se što je moguće dalje jedanod drugog. Za stolom su bili i šumska nimfa Juniper, Silena Beauregard, Travis i Connor Stoll,Lee Fletcher, pa čak i Arg, naš stooki šef osiguranja. Po tome mi je bilo jasno da je situacijaozbiljna. Arg se, naime, rijetko kad pojavljivao, osim kad se događalo nešto strašno važno. Dokje Annabeth govorila, njegovih stotinu plavih očiju ju je sve vrijeme netremice promatralo, takonapregnuto da mu se cijelo tijelo zacrvenilo.

"Mora biti da Luke zna za ulaz u Labirint", rekla je Annabeth. "On je znao baš sve o kampu."Učinilo mi se da čujem mrvicu ponosa u njenom glasu, kao da još uvijek ima poštovanja prematom tipu, onako zlom kakav je postao.Juniper se nakašljala. "To sam vam sinoć pokušala reći. Ulaz u pećinu je odavno tamo. Lukese nekad koristio njime."Silena Beauregard se namrštila. "Znala si za ulaz u Labirint i nisi ništa rekla?"Juniperino lice se obli zelenilom. "Nisam znala da je važno. To je samo pećina. A ja mrzimodvratne stare pećine.""Ona ima ukusa", reče je Grover."Ne bih ni obratila pažnju da ... pa, da u pitanju nije bio Luke." Ona postade još malo zelenija ulicu.Grover se ozlovoljio. "Povlačim ono što sam rekao o ukusu.""Zanimljivo." Quint je glancao svoj mač dok je govorio. " I vi vjerujete da bi se taj mladić, Luke,usudio upotrijebiti Labirint kao pravac napada?""Sto posto", rekla je Clarisse. "Kad bi mu uspjelo uvesti vojsku čudovišta u Kamp mješanaca,tako da se samo pojavi usred šume i ne mora brinuti o našim magičnim granicama, ne bismoimali šanse. Zbrisao bi nas dok kažeš keks. Mora biti da to planira već mjesecima.""Šalje izviđače u Labirint", rekla je Annabeth. "To znamo zato što smo ... zato što smo pronašlijednog.""Chrisa Rodrigueza", dodao je Hiron, dobacivši Quintu značajan pogled."A-ha", rekao je Quint. "Onog u ... Da. Shvaćam.""Onog u čemu?" upitao sam.Clarisse me ljutito pogleda. "Stvar je u tome da Luke traži način kretanja Labirintom. Traži Dedalovu radionicu."Prisjetio sam se sna prethodne noći - krvlju pokrivenog starijeg čovjeka u dronjcima. "To jeonaj koji je stvorio Labirint.""Da.", rekla je Annabeth. "Najveći graditelj, najveći pronalazač svih vremena. Ako su legendetočne, njegova radionica se nalazi u središtu Labirinta. On je jedini koji zna kako se možesigurno kretati njime. Ako Luke pronađe radionicu i uvjeri Dedala da mu pomogne, tada nećemorati pipati naslijepo tražeći staze ili riskirati da izgubi svoju vojsku u zamkama Labirinta.Moći će stići kuda god poželi - brzo i sigurno. Prvo u Kamp mješanaca da bi nas pobio. A onda... na Olimp."Ako se izuzme skvičanje gumenog bika kojem je gospoda O’Leary vadila crijeva, u areni jezavladala tišina.Na kraju je Beckendorf spustio svoje ogromne šake na stol. "'Premotajmo malo unazad.Annabeth, rekla si 'ako uvjeri Dedala'? Zar Dedal nije mrtav?""Nadam se da je", progunđao je Quint. "Živio je, kad ono, prije tri tisuće godina? A sve i da ježiv, zar stare priče ne kažu da je pobjegao iz Labirinta?"Hiron je nervozno lupkao svojim kopitima. "U tome je problem, dragi moj Quinte. Nitko ne zna.Čuju se glasine ... dakle, čuju se mnoge uznemirujuće glasine o Dedalu, a jedna od njih je i dase kao starac vratio u Labirint i nestao u njemu. Moguće je da je još uvijek tamo dolje."Pomislio sam na starca kojeg sam vidio u snu. Djelovao je tako krhko, bilo je teško povjerovati

da bi mogao poživjeti još tjedan dana, a kamoli tri tisuće godina."Moramo se spustiti unutra", objavila je Annabeth. "Moramo pronaći radionicu prije Lukea. Akoje Dedal živ, uvjerit ćemo ga da pomogne nama, a ne Lukeu. Ukoliko Arijadnina nit još uvijekpostoji, pobrinuti ćemo se da nikad ne padne u Lukeove ruke.""Čekaj malo", rekao sam. "Ako je napad ono što nas brine, zašto jednostavno ne dignemo uzrak ulaz i tako zatvorimo tunel?""Odlična ideja!" složio se Grover. "Ja ću nabaviti dinamit!""Nije to tako lako, tupsone", zarežala je Clarisse. "Pokušale smo to s ulazom koji smo našle uFeniksu. Nije prošlo dobro."Annabeth je potvrdno klimnula glavom. "Labirint je magična građevina, Percy. Potrebna jestrahovita sila da bi se zatvorio makar samo jedan njegov ulaz. Clarisse je u Feniksu srušilacijelu zgradu kuglom za rušenje, a ulaz u Labirint se jednostavno pomakao nekoliko metaradalje. Najviše što možemo je spriječiti Lukea da nauči kako se kreće kroz Labirint.""Mogli bi se boriti", rekao je Lee Fletcher. "Sad znamo gdje je ulaz u Labirint. Možemo postavitiobrambenu liniju i čekati ih. Ako vojska pokuša proći, zateći će nas kako ih čekamo sa napetimlukovima.""Obranu ćemo sasvim sigurno organizirati", složio se Hiron. "Ali, bojim se da je Clarisse upravu. Magične granice štite kamp već stotinama godina. Ako Luke uspije uvesti brojnu vojskučudovišta u samo središte kampa, zaobišavši naše granice ... možda nećemo imati snage da ihpobijedimo."Ovo nikoga nije razveselilo. Hiron je obično nastojao zvučati optimistično. Ako on predviđa dane možemo odbiti napad, to znači da je situacija baš loša."Moramo prvi stići do Dedalove radionice", bila je uporna Annabeth. "Pronaći ćemo Arijadninunit i spriječiti Lukea da ju upotrijebi.""Ali ako se nitko ne zna kretati tim podzemnim hodnicima", rekao sam, "kakve su nam ondašanse?""Već godinama proučavam arhitekturu" rekla je. "Poznajem Dedalov labirint bolje od ikog." "U teoriji.""Pa, da.""To nije dovoljno." "Morat će biti." "E pa neće!""Hoćeš li mi pomoći ili nećeš?"Shvatio sam da svi gledaju u Annabeth i mene, pomičući glave lijevo-desno kao da su na tenismeču. Gumeni bik gospode O’Leary zaskvičao je dok je otkidala njegovu ružičastu glavu.Hiron se nakašljao. "Idemo redom. Potrebna nam je potraga. Netko mora ući u Labirint, naćiDedalovu radionicu i spriječiti Lukea da upotrijebi Labirint za napad na kamp.""Svi znamo tko bi trebalo predvoditi tu potragu", rekla je Clarisse. "Annabeth."Začuo se žamor odobravanja. Znao sam da Annabeth još od malih nogu priželjkuje vlastitupotragu, ali sad je izgledalo kao da joj je neugodno."Učinila si koliko i ja, Clarisse", rekla je. "Ti bi također trebala ići."Clarisse je odmahnula glavom. "Ja tamo više ne ulazim."Travis Stoll je prasnuo u smijeh. "Nemoj mi reći da si se uplašila. Clarisse, nije te valjdastrah?"Clarisse je naglo ustala. Pomislio sam da će pretvoriti Travisa u prah, ali ona je drhtavimglasom rekla: "Ništa ti ne razumiješ, slindro. Ja više tamo ne ulazim. Nikad!"Izjurila je iz arene kao da ju vrazi gone.Travis je pokunjeno pogledao oko sebe. "Nisam htio ..."

Hiron je podigao ruku. "Jadna djevojka ima tešku godinu za sobom. A sad, slažemo li se svi dabi Annabeth trebala predvoditi potragu?"Svi smo potvrdno klimnuli, osim Quinta. On je prekrižio ruke na prsima i zurio u stol, ali nisambio siguran da itko drugi to primjećuje."Vrlo dobro." Hiron se okrenuo prema Annabeth. "Draga moja, vrijeme je da posjetišProročište. Zatim ćemo nastaviti razgovor - naravno, ako nam se vratiš u jednom komadu."

Čekanje na Annabeth teže mi je padalo nego da sam ja sam posjetio Proročište. Već samga dvaput čuo kako izgovara proročanstva. Prvi put je to bilo na prašnjavom tavanu Velikekuće, gdje je duh Delfa boravio u tijelu mumificirane hipi djevojke. Drugi put je Proročište izišlomalo prošetati šumom. Još uvijek sam imao more na tu temu.Nisam se nikad osjetio ugrožen prisustvom Proročišta, ali čuo sam svakakve priče: okamperima koji su poludjeli ili vidjeli tako stvarne vizije - da su umrli od straha.Premjeravao sam koracima arenu dok sam čekao da se Annabeth vrati. Gospođa O’Leary jejela svoj ručak, koji se sastoji od pedeset kila mljevene govedine i nekoliko psećih kolačićaveličine kotača bicikla. Pitao sam se gdje li Quint nabavlja tako velike kolačiće. Nije vjerojatnoda ih kupuje u prodavaonicama hrane za kućne ljubimce.Hiron se zadubio u razgovor sa Quintom i Argom. Izgledalo mi je da se ne mogu složiti u vezi snečim. Quint je uporno odmahivao glavom.Na drugoj strani arene, Tyson i braća Stoll utrkivali su se minijaturnim brončanih kočijama kojeje Tyson napravio od dijelova oklopa.Odustao sam od besciljnog hodanja i izašao iz arene. Zagledao sam se preko polja, premamračnom i nepomičnom prozorčiću u potkrovlju Velike kuće. Zašto se Annabeth tolikozadržala? Koliko sam se sjećao, meni nije trebalo toliko dugo da bih dobio svoju potragu."Percy", prošaputao je djevojački glas.Juniper je stajala u žbunju. Bilo je tako čudno, postajala je gotovo nevidljiva kad je bilaokružena biljkama.Pokretom ruke me je pozvala da joj odmah priđem. "Moram ti reći: Luke nije jedini kojeg samvidjela da se mota oko te pećine.""Kako to misliš?"Bacila je pogled prema areni. "Pokušavala sam nešto reći, ali kad je on cijelo vrijeme biotamo." "Tko?""Učitelj mačevanja", odvratila je. "On je njuškao oko stijena."Želudac mi se zgrčio. "Quint? Kad?""Ne znam. Ne vodim računa o vremenu. Možda prije tjedan dana, kad je tek došao ovamo.""A što je radio? Je l' ulazio unutra?""Ja - nisam sigurna. Ježim se od njega, Percy. Nisam ni vidjela da dolazi na proplanak. Samose odjednom stvorio tamo. Moraš reći Groveru da je previše opasno ...""Juniper?" pozvao je Grover iz arene. "Kuda si nestala?"Juniper uzdahnu. "Bolje da se vratim. Ali upamti što sam ti rekla. Ne vjeruj tom čovjeku!"Otrčala je u arenu.Gledao sam prema Velikoj kući, uznemireniji nego ikad. Ako je Quint naumio nešto ... moramse posavjetovati s Annabeth. Ona će možda znati izvući nekakav zaključak iz ovoga što jerekla Juniper. Ali gdje je do sada, koga vraga? Što god da se dešava s Proročištem, ne bitrebalo trajati ovako dugo.Na kraju više nisam mogao izdržati.Bilo je to protiv pravila, ali, opet, nitko nije gledao što radim. Potrčao sam nizbrdo i uputio sepreko polja.

Dnevna soba u prizemlju Velike kuće bila je čudno tiha. Naviknuo sam već tu vidjetiDioniza pokraj kamina, kako karta, jede grožđe, grdi satire, ali gospodin D je još uvijek na putu.

Krenuo sam niz hodnik, dok su mi podne grede škripale pod nogama. Oklijevao sam,stigavši u podnožje stepenica. Iznad trećeg kata, nalaze se mala tavanska vrata koja vode upotkrovlje. Tamo negdje je Annabeth. Šutke sam stajao i osluškivao. Međutim, čuo sam neštošto nisam očekivao. Jecaje, koji su dopirali odnekud, ispod mene.Prišuljao sam se do kraja ograde stepeništa. Podrumska vrata su bila otvorena. Nisam ni znaoda Velika kuća uopće ima podrum. Zavirio sam unutra i na suprotnom kraju prostorije ugledaodvije figure koje su sjedile usred gomile kutija sa rezervnim zalihama ambrozije i konzerviranihjagoda. Jedna je Clarisse. Druga je tinejdžer latino porijekla, u poderanim kamuflažnimhlačama i prljavoj crnoj majici. Kosa mu je masna i beživotna. Dječak je jecao, obgrlivširukama ramena. Bio je to Chris Rodriguez, mješanac koji je prešao u Lukeov tabor."U redu je" govorila mu je Clarisse. "Uzmi još malo nektara.""Ti si priviđenje, Meri!" Chris uzmakne dublje u kut. "B-bježi od mene.""Ne zovem se Meri." Clarissin glas bijaše blag i istinski tužan. Nisam ni znao da Clarisse možetako zvučati. "Zovem se Clarisse. Upamti. Molim te.""Mračno je!" uzviknuo je Chris. "Tako je mračno!""Hajde izađimo van", nagovarala ga je Clarisse. "Sunce bi ti moglo pomoći.""Ti ... tisuću lubanja. Zemlja ga stalno zove k sebi.""Chrise", preklinjala je Clarisse. Zvučalo je kao da je na rubu suza. "Moraš ozdraviti. Molim te.Gospodin D će se uskoro vratiti. On je stručnjak za ludilo. Samo izdrži do tada."Chris je imao pogled štakora u klopci - divlji i očajan. "Nema izlaza, Meri. Nema izlaza."Zatim me je okrznuo pogledom i ispustio prigušen, užasnut uzvik. "Posejdonov sin! Užasan je!"Sklonio sam se, nadajući se da me Clarisse nije primijetila. Osluškivao sam, čekajući da izletiiz podruma i izvrišti se na mene, ali način na koji je izgovorila Chrisovo ime... Očito ga jepoznavala prije nego je promijenio stranu i to mnogo bolje nego što sam mislio. A sad je ondrhtao u mračnom podrumu, plašeći se izaći van, buncajući o nekoj Meri. Nije ni čudo štoClarisse više nije htjela ni prići Labirintu. Što se to Chrisu desilo tamo dolje?Začuo sam škripu odozgo - kao da se otvaraju tavanska vrata - i otrčao prema ulazu. Moraosam izaći iz te kuće.

"Draga moja", rekao je Hiron. "Uspjela si."Annabeth je ušla u arenu. Sjela je na kamenu klupu i zagledala se u tlo. "Pa?" upitao je Quint.Annabeth je prvo pogledala u mene. Nije mi bilo jasno da li me pokušava upozoriti ili joj jepogled jednostavno pun straha. Zatim se usredotočila na Quinta. "Dobila sam proročanstvo.Predvodit ću potragu, čiji će zadatak biti pronalaženje Dedalove radionice."

Nitko se nije veselio. Hoću reći, svima nam je Annabeth draga i željeli smo da dobije svojupotragu, ali ova je djelovala luđački opasno. Nakon što sam vidio što je ostalo od ChrisaRodrigueza, nisam htio ni razmišljati o Annabethinom ponovnom silasku u onaj ludi splethodnika.

Hiron je zagrebao kopitom po prašnjavom tlu. "Annabeth, mila, kako točno glasiproročanstvo? Svaka riječ je važna."

Annabeth duboko uzdahnu. "Ja, ovaj ... evo, ovako:U pomrčinu beskrajnog labirinta ćeš zaći ..."

Čekali smo."Mrtvaca, izdajicu i izgubljenog tamo ćeš naći."

Grover živnu. "Izgubljeni! Sto posto misli na Pana! Pa to je sjajno!""S mrtvacem i izdajicom", dodao sam. "I nije baš tako sjajno.""I?" upitao je Hiron. "Kako glasi ostatak?"

"Ruka kralja duhova odvešće te u spas il' na stratište", nastavila je Annabeth."Ateninog djeteta bit će to posljednje uporište."

Svima je bilo neugodno. Annabeth je Atenina kćerka, a posljednje uporište uopće nije zvučalodobro."Hej ... ne bi trebalo prenagljivati sa zaključcima", rekla je Silena. "Annabeth nije jedinoAtenino dijete, zar ne?""A tko je taj kralj duhova?" upitao je Beckendorf.Nitko mu nije odgovorio. Prisjetio sam se one Irida-poruke u kojoj sam video kako Nico prizivaduhove. Imao sam loš osjećaj da je proročanstvo nekako povezano s tim."Ima li još stihova?" upitao je Hiron. "Proročanstvo ne zvuči potpuno."Annabeth je oklijevala. "Ne sjećam se točno."Hiron je podigao obrvu. Annabeth je bila poznata po odličnom pamćenju. Nikad nijezaboravljala ništa što bi čula.Ona se promeškoljila na klupi. "Nešto, kao ... Posljednji dah heroja će ga zatrti.""I?" upitao je Hiron.Ustala je. "Slušajte, poanta je u tome da ja moram sići dolje. Pronaći ću radionicu i zaustavitiLukea. I ... potrebna mi je pomoć." Okrenula se prema meni. "Hoćeš li poći sa mnom?"Nisam oklijevao ni trenutka. "Naravno."Osmjehnula se, po prvi puta u ovih nekoliko dana; vrijedilo se potruditi zbog toga. "A ti,Grovere? Bog divljine čeka."Činilo se da je Grover zaboravio koliko mrzi podzemlje. Spominjanje "izgubljenog" vratilo muje energiju. "Spakirati ću dovoljno limenki, da imam što prigristi tamo dolje!""Tysone", rekla je Annabeth, "ti mi, također, trebaš.""Jupi! Moći ću raditi eksplozije!" Tyson je pljesnuo rukama tako jako da je probudio gospođuO’Leary, koja je drijemala u kutu."Čekaj, Annabeth", rekao je Hiron. "To je protiv drevnih zakona. Heroju su dozvoljena samodva pratioca.""Trebaju mi sva trojica", inzistirala je. "Hirone, važno je."Nisam znao zašto je tako uvjerena u to, ali bilo mi je drago što je uključila i Tysona. Nisammogao zamisliti odlazak bez njega. Ogroman je i snažan, i odlično se razumije u mehaniku. Zarazliku od satira, Kiklopima nije smetao boravak u podzemlju."Annabeth." Hiron je nervozno mahnuo repom. "Razmisli dobro. Prekršiti ćeš drevne zakone, ato uvijek ima posljedice. Prošle zime, petero je otišlo u potragu da bi spasili Artemidu. Samo setroje vratilo. Razmisli malo o tome. Tri je sveti broj. Tri Mojre, tri furije, tri Kronova sina, moćnibogovi Olimpa. Riječ je o pravom, snažnom broju, koji se suprotstavlja mnogim opasnostima.Četvero je već rizično."Annabeth je duboko udahnula. "Znam. Ali moramo. Molim te."Bilo mi je jasno da se Hironu ovo nimalo ne sviđa. Quint nas je proučavao, kao da pokušavapogoditi tko će se od nas vratiti živ.Hiron na kraju uzdahne, predajući se. "Dobro, onda. I hajde da ovo privedemo kraju. Članovigrupe koja ide u potragu moraju se pripremiti. Sutra u zoru, šaljemo vas u Labirint."

Čim se Vijeće počelo razilaziti, Quint me je povukao u stranu. "Imam loš predosjećaj u vezis ovim", rekao mi je.Prišla nam je gospođa O’Leary, zadovoljno mašući repom. Ispustila mi je svoj štit pred noge, aja sam ga podigao i hitnuo. Quint ju je promatrao dok je trčala po njega. Sjetio sam se da jeJuniper rekla da se motao oko Labirinta. Nisam mu vjerovao, ali kad me je pogledao, u očimamu se ogledala istinska zabrinutost.

"Ne sviđa mi se ideja da silaziš dolje", rekao je. "Ni ti, ni bilo tko drugi. Ali, ako morate,

želim da imate nešto na umu. Labirint postoji zato da bi vas prevario. Stalno će vas nastojatizbuniti. To je opasno za mješance. Lako nas je zbuniti."

"Vi ste bili unutra?""Nekad davno." Glas mu je bio opor. "Jedva sam izvukao živu glavu. Većina onih koji uđu

unutra nema tu sreću."Stegnuo mi je za rame. "Percy, usredotoči um na ono što je najvažnije.Ako to uspiješ, možda ćeš i naći put. Nego, htio sam ti nešto dati."

Pružio mi je malu srebrnu cjevčicu, tako hladnu da sam je skoro ispustio."Zviždaljka?" upitao sam."Pseća zviždaljka", odvratio je Quint. "Za gospođu O’Leary.""Ovaj, hvala, ali ...""Misliš, hoće li imati efekta u Labirintu? Nisam sto posto siguran da hoće. Ali gospođa O’Learyje demonski pas. Može se pojaviti onda kad ju pozoveš, bez obzira na to koliko je daleko. Bilobi mi lakše kad bi ponio to sa sobom. Ako ti pomoć bude istinski potrebna, upotrijebi je, ali vodiračuna, zviždaljka je napravljena od stigijskog leda.""Od kojeg leda?""Sa rijeke Stiks. Vrlo je težak za oblikovanje. Vrlo osjetljiv. Ne može se otopiti, ali razbit će sečim puhneš u zviždaljku, tako da ju možeš upotrijebiti samo jednom."Pomislio sam na Lukea, svog starog neprijatelja. Kad sam kretao u svoju prvu potragu, Luke mije također dao poklon - čarobne tenisice namijenjene da me odvuku u smrt. Quint je djelovaovrlo ljubazno. Vrlo zabrinuto. A gospođa O’Leary ga je voljela, što je valjda nešto značilo.Ispustila je zaslinjeni štit pred moje noge i ushićeno zalajala.Zastidio sam se što sam uopće pomislio da ne bih smio vjerovati Quintu. Ali, opet, i Lukeu samnekad vjerovao."Hvala", rekao sam Quintu. Spustio sam ledenu zviždaljku u džep, zaklinjući se u sebi da juneću upotrijebiti, i otrčao naći Annabeth.

Za sve vrijeme mog boravka u kampu, još nikad nisam bio u Ateninom bungalovu. To jesrebrnasta građevina, krajnje jednostavna, s običnim bijelim zavjesama i kamenom sovomiznad dovratka. Sovine oči od oniksa kao da su me pratile dok sam prilazio."Ima li koga?" doviknuo sam s vrata.Nitko nije odgovarao. Ušao sam u bungalov i dah mi je zastao. To je studio za djecu genijalce.Ležajevi su zgurani na jedan zid, kao da spavanje nije naročito bitno. Veći dio prostorijezauzimali su radni i pisaći stolovi, kompleti pribora i oružje. U stražnjem dijelu prostorijenalazila se ogromna biblioteka, puna starih svitaka i starih knjiga u kožnim uvezima, kao i onihobičnih, tiskanih, kakve upotrebljavaju danas. Tu je i arhitektonski crtaći stol, s gomilomravnala i šestara, kao i nekoliko 3D modela građevina. Za strop su zalijepljene ogromnestarinske ratne karte. Pod prozorima su visjeli oklopi, čije su brončane ploče blistale na suncu.Annabeth je stajala u stražnjem dijelu, prelistavajući stare svitke."Kuc, kuc?" rekao sam.Prenula se i okrenula. "O ... zdravo. Nisam te čula." "Dobro si?"Namršteno je pogledala svitak koji je držala u rukama. "Samo pokušavam istražiti neke detaljena brzinu. Dedalov labirint je tako ogroman. Sve priče otkrivaju različite detalje. I nijedna kartanikuda ne vodi."Pomislio sam na ono što je rekao Quint, kako te Labirint nastoji zbuniti. Pitao sam se da liAnnabeth to već zna."Prokužiti ćemo ga već nekako", obećao sam.Raspletena kosa joj je u zapetljanim, plavim pramenovima visjela oko lica. Njene sive oči suizgledale gotovo kao da su crne.

"Još od svoje sedme godine želim voditi potragu", reče ona."Bit ćeš odlična."Zahvalno me je pogledala, ali je zatim ponovo spustila pogled na knjige i svitke koje jeposkidala s police. "Zabrinuta sam, Percy. Možda nisam trebala tražiti od tebe da sudjeluješ uovome. A ni od Tysona i Grovera.""Hej, pa mi smo ti prijatelji. Nema šanse da ideš bez nas.""Ali ..." Zašutjela je."Što je?" upitao sam. "Proročanstvo?" "Sigurna sam da je sve u redu", tiho je rekla. "Kako glasi posljednji stih?"Tada je učinila nešto što me je sasvim zateklo. Treptanjem je otjerala suze i raširila ruke.Koraknuo sam naprijed i zagrlio ju. Leptirići mi počeše pretvarati želudac u disko."Hej, bit će ... bit će sve ok." Potapšao sam ju po leđima.Bio sam svjestan svega u sobi. Činilo mi se da bih mogao pročitati i najsitnija slova na svakojknjizi na policama. Annabethina kosa mirisala je na sapun od limuna. Drhtala je."Možda je Hiron u pravu", promrmljala je. "Kršim pravila. Ali ne znam što drugo da radim.Trebate mi sva trojica. Jednostavno osjećam da tako treba biti.""Ne nerviraj se zbog toga", jedva sam uspio izgovoriti. " I prije smo imali hrpu problema, i svesmo ih riješili.""Ovo je drugo. Ne želim da se išta desi ... bilo kome od vas."Iza mene se netko nakašljao.Bio je to Malcolm, Annabethin polubrat. Lice mu je bilo crveno kao cikla. "Ovaj, ispričavam se",rekao je. "Annabeth, počinje sat streličarstva. Hiron je rekao da te potražim."Odmaknuo sam se od nje. "Samo smo pregledavali karte", budalasto sam rekao.Malcolm je zurio u mene. "Ok.""Reci Hironu da ću odmah doći", dobacila mu je Annabeth, na što Malcolm žurno ode.Protrljala je oči. "Idi ti, Percy. Ja se moram pripremiti za streličarstvo."Klimnuo sam glavom, zbunjeniji nego ikad u životu. Poželio sam trkom izjuriti iz kuće ... alinisam."Annabeth?" rekao sam. "Što se tiče tvog proročanstva, taj stih o posljednjem dahu heroja kojiće ga zatrti ...""Pitaš se o kojem je heroju riječ? Ne znam.""Ne. Nešto drugo. Palo mi je na pamet, znaš, da se zadnji stih obično rimuje s predzadnjim. Danije možda nešto - nešto što se završava sa smrti?”Annabeth je zurila u svoje svitke. "Bolje bi bilo da kreneš, Percy. Spremi se za potragu. Ja -vidimo se ujutro."

5. NICO ČASTI MRTVE "HAPPY MEALOM"

Ali, barem sam se dobro naspavao uoči potrage, je l ' tako? E nije.Te noći sam se u snu našao u kabini Princeze Andromede. Prozori su otvoreni i vidi se moreobasjano mjesečinom. Zavjese od baršuna su šuštale, lepršajući na ledenom vjetru.

Luke je klečao na perzijskom tepihu ispred zlatnog Kronovog sarkofaga. Njegova plavakosa je na mjesečini izgledala potpuno bijela. Na sebi je imao starogrčku tuniku, hiton, i bijeliplašt, himation, koji mu je padao niz ramena. Bijela odjeća doprinosila je da izgledabezvremeno i pomalo nestvarno, poput nekoga od nižih bogova s Olimpa. Kad sam ga zadnjiput vidio, bio je sav polomljen i u nesvijesti od gadnog pada s planine Tam. Sada je izgledaosavršeno dobro. Gotovo previše zdravo.

"Naši špijuni izvješćuju o uspjehu, gospodaru", reče on. "Kamp mješanaca organizirapotragu, baš kao što ste i predvidjeli. Mi smo skoro ispunili svoj dio pogodbe."

Odlično. Kronov glas nije toliko govorio, koliko mi je bušio po umu kao svrdlo. Okrutnostkoja ga je prožimala ledila je krv u žilama. Čim se domognemo pribora za navigaciju, osobnoću povesti prethodnicu.

Luke je zatvorio oči, kao da pokušava srediti misli. "Gospodaru, možda je to prerano. Moždabi Krij2 ili Hiperion2 trebali predvoditi ..." (2(Grč. mit.) Titani, sinovi Urana i Geje. (op. prev.))

Ne. Glas bijaše tih, ali vrlo odlučan. Ja ću biti na čelu. Jedno srce više pridružit će se tvojojborbi i to će biti dovoljno. Konačno ću se u cijelosti podići iz Tartara.

"Ali, oblik, gospodaru ..." Lukeov glas postade drhtav. Luke Castellan bi mi sad trebaopokazati svoj mač.

Trgnuo sam se. Shvatio sam da do sada nisam znao Lukeovo prezime. Nisam nikad nirazmišljao o njemu.

Luke je poslušao svog gospodara. Dvostruka oštrica Onog koji grize s leđa zlokobno sepresijavala - pola čelik, pola nebeska bronca. Nekoliko puta je malo falilo da me taj mač ubije.Bilo je to opako oružje, sposobno ubijati i smrtnike i čudovišta, jedina oštrica koje sam seistinski bojao.

Zakleo si mi se na vjernost, podsjeti ga Kron. Uzeo si ovaj mač kao dokaz svoje zakletve."Da, gospodaru. Samo ..."

Želio si moć. Dao sam ti je. Sad ti više nitko ništa ne može. I ubrzo ćeš vladati svijetombogova i smrtnika. Zar se ne želiš osvetiti? Vidjeti one s Olimpa uništene?

Lukeovim tijelom prostruji drhtaj. "Da."Sarkofag je zasvijetlio i odaju je ispunila zlatna svjetlost. Onda, pripremi snage za napad.

Polazimo čim pogodba bude ispunjena. Prvo ćemo spaliti Kamp mješanaca do temelja. Kadpobijemo one dosadne heroje, krećemo ravno na Olimp.

Začuje se kucanje na vratima kabine. Svijetlost sarkofaga zgasnu. Luke ustane. Spremivšimač u korice, zagladio je svoju bijelu odjeću i duboko udahnuo. "Uđi."Vrata se otvoriše. Unutra ugmizaše dvije dracene - žene-zmajevi s dvostrukim zmijskimtrupovima umjesto nogu. Između njih je išla Kelli, navijačica-empuza s kojom sam se sreoprilikom razgledanja nove škole.

"Zdravo, Luke." Kelli se osmjehne. Izgledala je zanosno u svojoj crvenoj haljini, ali vidiosam njen stvarni lik. Znao sam što krije: različite noge, crvene oči, očnjake i plamenu kosu.

"Što je, demonko?" Odbrusi Luke, ledenim glasom. "Rekao sam ti da me ne gnjaviš."Kelli se nadurila. "Nisi baš ljubazan. Djeluješ napeto. Da ti izmasiram ramena?"

Luke je ustuknuo. "Ako imaš nešto prijaviti, govori. U suprotnom, odlazi!""Ne znam zašto si u posljednje vrijeme tako nervozan. Nekad si bio tako zabavno društvo.""To je bilo prije nego što sam vidio što si uradila onom momku u Seattleu."

"O, on mi nije značio ništa", reče Kelli. "Bio je samo ručak, ništa više. Znaš da moje srcepripada tebi, Luke.""Neka, hvala lijepo. A sad podnesi izvješće ili se gubi."Kelli slegne ramenima. "Kako hoćeš. Prethodnica je spremna, kako si naredio. Možemo krenuti..." Ona se namršti."Što je bilo?" upita Luke."Prisustvo", odvrati Kelli. "Čula ti otupljuju, Luke. Netko nas promatra."

Pogledom je pretražila kabinu. Zatim joj se oči prikovaše na mene. Lice joj se pretvori uvještičje. Zatim iskesi očnjake i poleti prema meni.

Trgnuo sam se iz sna prestrašen, dok mi je srce udaralo kao ludo. Mogao sam se zakleti dasu empuzini očnjaci bili prst daleko od mog vrata.Tyson je hrkao na susjednom ležaju. Taj zvuk me je malo umirio.Nisam znao kako me je Kelli mogla osjetiti u mom vlastitom snu, ali zasigurno sam čuo višenego što sam želio znati. Vojska je bila spremna. Predvodit će ju Kron osobno. Sve što im jebilo potrebno da bi mogli napasti i uništiti Kamp mješanaca bilo je sredstvo za navigaciju krozLabirint, a Luke je očigledno mislio da će ga vrlo brzo imati.Bio sam u iskušenju da odem probuditi Annabeth i sve joj ispričam, bez obzira na gluho dobanoći. Zatim sam skužio da je u sobi nešto svjetlije nego što bi trebalo biti. Iz fontane s morskomvodom dopirao je plavozeleni odsjaj, blistaviji i jači nego sinoć. Gotovo kao da je voda brujala.Ustao sam iz kreveta i prišao fontani.Ovog puta, nikakav glas nije progovorio iz vode, tražeći zlatnik. Obuzeo me je osjećaj dafontana čeka da ja povučem prvi potez.Vjerojatno bih pametnije uradio da sam se vratio u krevet. Umjesto toga, sjetio sam se onogašto sam sinoć vidio - čudnog prizora Nicoa na obali rijeke Stiks."Pokušavaš mi nešto reći", rekao sam.Fontana nije reagirala."U redu" nastavio sam. "Pokaži mi Nicoa di Angela."Nisam ni ubacio zlatnik, ali ovog puta to izgleda nije bilo važno. Kao da je vodu kontrolirala jošneka sila osim Iride, boginje glasnika. Voda je zasvjetlucala. Pojavio se Nico, ali više se nijenalazio u Podzemnom svijetu. Stajao je na groblju, ispod zvjezdanog neba. Nad njim su senadvijale krošnje divovskih vrba.Promatrao je neke koji su iskopavali grobove. Čuo sam lopate i vidio zemlju kako izlijeće izrupe. Nico je bio umotan u crni ogrtač. Noć je bila maglovita. Bilo je toplo i vlažno, i odnekud sukreketale žabe. Na tlu pored Nicovih nogu ležala je velika vrećica iz supermarketa."Je li ovo dovoljno duboko?" upita Nico. Zvučao je ljutito."Još samo malo, gospodaru." Bio je to onaj isti duh kojeg sam već vidio s Nicom, blijed itreperav ljudski oblik. "Ali, gospodaru, kad vam kažem, ovo je nepotrebno. Već imate mene davas savjetujem.""Želim i drugo mišljenje!" Nico pucnu prstima i kopanje prestade. Iz rupe se ispentraše dvijefigure. Nisu bile ljudske. Bili su to kosturi u dronjcima."Slobodni ste", reče im Nico. "Hvala vam."Kosturi se samo srušiše, pretvorivši se u gomile kostiju."Isto tako se možete zahvaljivati i lopatama", prigovori duh. "Otprilike su isto toliko razumne."Nico nije obraćao pažnju na njega. Posegnuo je u svoju vrećicu i izvukao paket sa dvanaest

konzervi Coca-Cole. Otvorio je jednu. Umjesto da ju popije, on izlije sadržaj u grob."Neka mrtvi ponovo okuse", promrmlja. "Neka ustanu i prihvate ovu ponudu. Neka se sjete."Izlio je i ostale Cole u grob i izvukao bijelu papirnatu vrećicu s otisnutim likovima iz crtića.Godinama nisam vidio neku od njih, ali prepoznao sam je McDonaldsov "Happy meal".Okrenuo je vrećicu i istresao krumpiriće i hamburger u grob."U moje vrijeme, koristili smo životinjsku krv", promrmlja duh. "To je dovoljno dobro. Oni nemogu osjetiti razliku.""Hoću da vide da ih poštujem", reče Nico."Barem mi dozvolite da zadržim igračku", reče duh."Šuti!" naredi Nico. Zatim istrese u grob još dvanaest limenki Cole i tri "Happy meala", a ondapočne prizivati na starogrčkom. Prepoznao sam samo neke riječi - nešto o mrtvima iuspomenama i povratku iz groba. Baš veselo.Grob počne kipjeti. Iz njega je potekla pjenušava smećkasta tekućina, kao da se raka punisodom. Magla postade gušća. Žabe su prestale kreketati. Među nadgrobnim spomenicimapočeše se pojavljivati desetine figura: plavičaste, nejasne sjene s ljudskim likom. Nico jeprizvao mrtve uz pomoć Coca-Cole i McDonaldsovih hamburgera."Previše ih je", nervozno se oglasi duh. "Niste svjesni vlastite moći.""Kontroliram ju", reče Nico, mada mu je glas zvučao slabašno. Zatim isuče mač - kratko sječivonapravljeno od tvrdog crnog metala. Nikad nisam vidio ništa slično. To nije nebeska bronca, aniti čelik. Željezo, možda? Gomila sjena ustukne kad ga ugleda."Jedan po jedan", zapovjedi Nico.Prva figura je dolepršala naprijed i kleknula u baru. Pila je bučno srčući. Prozirnim rukamauzela je krumpiriće iz bare. Kad se ponovo uspravila, vidio sam mnogo jasnije, bio je totinejdžer u grčkom oklopu. Imao je kovrčavu kosu i zelene oči, a na ogrtaču kopču u oblikumorske školjke."Tko si ti?" upita Nico. "Govori."Mladić se namrštio, kao da se pokušava sjetiti. Zatim je progovorio glasom koji je podsjećao nagužvanje papira: "Ja sam Tezej."Nema šanse, pomislio sam. Nemoguće da je ovo onaj Tezej. Ovo je običan klinac. Odrastaosam slušajući priče o tome kako se borio s Minotaurom i sve to, ali sam ga oduvijek zamišljaokao ogromnog, mišićavog tipa. Duh u kojeg sam gledao nije bio ni visok ni snažan. I nije bioništa stariji od mene."Kako da vratim svoju sestru?" upitao je Nico.Tezejeve oči su bile beživotne kao staklo. "Ne pokušavaj. To je luđački potez.""Samo mi reci!""Moj očuh je umro", prisjetio se Tezej. "Bacio se u more jer je mislio da sam poginuo uLabirintu. Htio sam ga vratiti, ali nisam uspio."U to duh pored Nicoa zasikta: "Gospodaru, razmjena duša! Pitajte ga za to!"Tezej se namrgodi. "Taj glas. Poznajem ga.""Ne, ne poznaješ ga, budalo!" prekide ga duh. "Odgovaraj na gospodareva pitanja i ništa više!""Ja te znam", ponovi duh upornim glasom, kao da se muči da se prisjeti."Želim čuti o svojoj sestri", reče Nico. "Da li će mi potraga u Labirintu pomoći da ju vratim?"Tezej je pogledom tražio duha, ali očigledno ga nije mogao vidjeti. Njegove oči se polakookrenuše natrag prema Nicou. "Labirint je podmukao. Samo mi je jedno pomoglo da seizvučem iz njega: ljubav smrtne djevojke. Nit je samo dio odgovora. Princeza je bila ona kojame je vodila.""Ništa nam od toga nije potrebno", umiješa se duh. "Ja ću vas voditi, gospodaru. Pitajte ga da lije točno ono o razmjeni duša. On će vam reći."

"Duša za dušu", upita Nico. "Je li to istina?""Ja - moram reći da je. Ali ovaj duh ...""Samo odgovaraj na pitanja, bijedniče!" reče duh.Ostali duhovi, koji su stajali oko bare, odjednom se uznemiriše. Počeše se komešati, nervoznose došaptavajući."Želim vidjeti svoju sestru!" zatraži Nico. "Gdje je ona?""On dolazi", uplašeno reče Tezej. "Osjetio je vaše prizivanje. Dolazi.""Tko?" ljutito upita Nico."Dolazi otkriti izvor ove moći", odvrati Tezej. "Morate nas pustiti!"Voda u mojoj fontani počne podrhtavati, snažno šumeći. Shvatio sam da se cijela kuća trese.Buka se pojačavala. Prizor Nicoa na groblju postajao je sve svjetliji, sve dok me na kraju očinisu zaboljele."Prestani", glasno sam rekao. "Prestani!"Fontana počne pucati. Tyson promrmlja nešto u snu i okrene se na drugu stranu. Ljubičastasvjetlost bacala je jezive, sablasne sjene po zidovima kuće, kao da su se oni duhovi razbježaliiz fontane.U očaju sam isukao Brzac i zasjekao po fontani, raspolovivši ju. Slana voda se prolila na svestrane, a veliki kameni bazen se srušio na pod i razbio u komade. Tyson je hrkao i mrmljao, alise nije budio.Pao sam na pod, drhteći od onoga što sam vidio. Ujutro me je Tyson zatekao kako još uvijekbuljim u razbijene ostatke fontane.

Čim je svanulo, našli smo se s ostalim članovima potrage kod Zeusove šake. Ponio samruksak s nekoliko najpotrebnijih stvari - termosicu s nektarom, vrećicu ambrozije, vreću zaspavanje, uže, nešto odjeće, baterijske svjetiljke i hrpu rezervnih baterija. U džepu sam imaoBrzac, a na ruci čarobni štit u obliku ručnog sata, koji mi je napravio Tyson.

Jutro je bilo vedro. Magla se razrijedila i nebo nad nama se plavilo. Kampere su danasčekali njihovi redovni satovi - jahanje pegaza, vježbe iz streličarstva i penjanje uza zid koji rigalavu. U međuvremenu, mi ćemo lutati podzemljem.

Juniper i Grover su stajali sa strane. Juniper je opet bila uplakana, ali se trudila biti pribranazbog Grovera. Neprestano mu je popravljala odjeću, namještajući mu šarenu vunenu kapu naglavi i otresajući mu jareće krzno s košulje. Kako nismo imali pojma na što ćemo naići, odjenuose tako da liči na običnog mladića, s kapom koja mu je skrivala rogove, trapericama, lažnimstopalima i tenisicama koje su pokrivale njegove kozje noge.

Hiron, Quint i gospođa O’Leary stajali su s ostalim kamperima koji su nam došli poželjetisretan put, ali je sve bilo previše užurbano da bi ličilo na uobičajen oproštaj pred put. Poredstijena su postavljena dva šatora, namijenjena stražarima koji će danonoćno stražariti na tommjestu. Beckendorf i njegova braća i sestre radili su na postavljanju linije obrambenih šiljaka irovova. Hiron je odlučio da ulaz u Labirint mora biti pod neprestanim nadzorom, za svakislučaj.

Annabeth je obavljala posljednju provjeru naših zaliha. Namrštila se kad smo joj Tyson i japrišli,. "Grozno izgledaš, Percy."

"Noćas je ubio fontanu", otkrio joj je Tyson."Što?" upita ona.Prije nego što sam uspio objasniti, Grover se dogegao do nas. "Izgleda da smo spremni,narode!"

Pokušavao je zvučati optimistično, ali vidjelo se da je ispunjen zebnjom. Nisam ga želio jošviše isprepadati, ali sjetio sam se noćašnjeg sna i prije nego se predomislim, rekao sam: "Hej,ovaj, Hirone, da li bi mi mogli učiniti nešto dok nisam tu?"

"Svakako, dečko moj.""Odmah se vraćam, narode." Pokretom glave pokazao sam prema šumi. Hiron me je upitno

pogledao, ali se ipak uputio za mnom, tamo gdje nas ostali nisu mogli čuti."Noćas sam", rekao sam mu, "sanjao Lukea i Krona." Prenio sam mu sve pojedinosti.

Novost kao da mu je navalila dodatni teret na ramena."Toga sam se i bojao", rekao je Hiron. "U borbi protiv mog oca Krona, nemamo nikakve

šanse."Hiron je rijetko kad govorio o Kronu kao o svom ocu. Hoću reći, svi smo znali za to. Svi ugrčkom svijetu - bogovi, čudovišta ili Titani - jesu bliži ili daljnji rod jedni drugima. Međutim, ovonije bilo nešto čime se Hiron baš volio hvaliti. Samo da znate, moj tata je svemoćni zligospodar Titana koji želi uništiti zapadnu civilizaciju. Kad odrastem, želim biti kao on!"Znate li na što je mislio pod pogodbom?" upitao sam."Nisam siguran, ali valjda se žele nagoditi s Dedalom. Ako je stari majstor stvarno živ, ako nijepoludio od tisuća godina u Labirintu ... dakle, Kron zna naći načina da svakoga podredi svojojvolji."

"Ne baš svakoga", obećao sam.Hiron se uspio da osmjehnuti. "Ne. Možda ne svakoga. Ali, Percy, moraš se čuvati. Već

neko vrijeme brinem da Kron možda traži Dedala zbog nekog drugog razloga, a ne samo zbogprolaska kroz Labirint.""Što bi još mogao tražiti od njega?""Nešto o čemu smo razgovarali Annabeth i ja. Sjećaš li se što si mi rekao o vašem prvomboravku na Princezi Andromedi, onda kad ste prvi put vidjeli zlatni kovčeg?"

Klimnuo sam glavom. "Luke je govorio o uskrsavanju Krona, tako što se dio po diogospodara Titana pojavi u kovčegu svaki puta kad im se pridruži neko novi?"

"I što je Luke rekao uraditi kad Kron opet bude cijeli?"Žmarci su mi sišli niz kičmu. "Rekao je da će napraviti Kronu novo tijelo, dostojno

Hefestovih kovačnica.""Tako je", rekao je Hiron. "Dedal je bio najveći pronalazač na svijetu." Stvorio je Labirint, ali imnogo više od toga. Automate, strojeve koji misle ... Što ako Kron želi da mu Dedal napravinovo tijelo?"

To je bila stvarno ugodna misao."Moramo prvi stići do Dedala", rekao sam, "i uvjeriti ga da to ne učini." Hiron se zagledaopreko, prema krošnjama. "Još nešto ne razumijem ... ta priča o posljednjoj duši koja će im sepridružiti. To ne sluti na dobro."Nisam progovarao, ali savjest me je pekla. Već sam bio odlučio da neću reći Hironu da je NicoHadov sin. Ali, ovo spominjanje duša - što ako Kron zna za Nicoa? Što ako ga je uspiopreobratiti na zlo? To je bilo skoro dovoljno da poželim sve ispričati Hironu, ali ipak nisam. Kaoprvo, nisam bio siguran da on može učiniti bilo što u vezi s tim. Nicoa sam morao pronaći sam.Morao sam mu objasniti,natjerati ga da me posluša."Ne znam", rekao sam na kraju. "Ali, ovaj, možda bi trebali čuti nešto što mi je Juniper rekla."Rekao sam da je šumska nimfa vidjela Quinta kako se mota oko stijena.Hironova čeljust se stisne. "To me ne iznenađuje.""Ne iznen ... hoćete reći da ste znali?""Percy, kad se Quint pojavio u kampu nudeći svoje usluge ... čuj, bio bih budala da nisam biosumnjičav.""Pa zašto ste ga onda pustili da uđe?""Zato što je ponekad bolje da ti onaj kome ne vjeruješ bude blizu, kako bi ga imao na oku.Sasvim je moguće da je on stvarno ono za što se predstavlja: mješanac u potrazi za domom.

Za sada nije otvoreno uradio ništa što bi me navelo da posumnjam u njegovu odanost. Alivjeruj mi, pazit ću ..." U taj čas nam je prišla Annabeth, vjerojatno se pitajući zašto smo se tolikozadržali."Percy, jesi li spreman?"Potvrdno sam klimnuo. Ruka mi kliznu u džep, u kojem sam držao ledenu zviždaljku koju mi jedao Quint. Pogledao sam preko i vidio da me Quint pažljivo promatra. Podigao je ruku u znakpozdrava.Naši špijuni izvješćuju o uspjehu, rekao je Luke. Znao je za potragu istog dana kad smoodlučili da ju organiziramo."Čuvajte se", poručio nam je Hiron. "Želim vam dobar lov.""Ostajte zdravo", odvratio sam.Otišli smo do stijena, gdje su nas čekali Tyson i Grover. Zurio sam u pukotinu među stijenama -ulaz koji će nas svakog trenutka progutati. "E pa zbogom, sunce", nervozno se opraštaoGrover."Zdravo da ste, stijene", složio se Tyson.Jedno za drugim, nas četvoro siđosmo u mrak.

6. SRETNEMO BOGA S DVA LICA

Prešli smo nekih tridesetak metara i shvatili da smo se izgubili. Tunel nije ni najmanje ličiona onaj u koji smo upali Annabeth i ja. Sad je bio okrugao kao kanalizacijska cijev, ozidancrvenim ciglama, a na svaka tri metra imao je okrugle prozore zaštićene željeznim rešetkama.Posvijetlio sam, iz radoznalosti, kroz jedan od prozora, ali se ništa nije vidjelo. Iza njega senalazila samo beskrajna tama. Učinilo mi se da sam čuo glasove s druge strane, ali vjerojatnoje to bio samo ledeni vjetar.Annabeth je davala sve od sebe da nas vodi. Bila je uvjerena da bi se trebalo držati lijevogzida."Budemo li se držali lijevog zida i pratili ga", rekla je, "trebalo bi se kasnije moći vratiti nazaddržeći se suprotnog pravca."Nažalost, čim je to rekla, lijevi zid je iščeznuo. Našli smo se usred kružne odaje iz koje jevodilo osam tunela i pojma nismo imali kako smo u nju dospjeli."Ovaj, kroz koji smo tunel ušli?" nervozno je upitao Grover."Samo se okreni", kazala je Annabeth.Svako od nas se okrenuo prema drugom tunelu. Bilo je komično. Nitko nije bio siguran kojitunel vodi natrag prema kampu."Lijevi zidovi su gadni", rekao je Tyson. "Kuda ćemo sad?"Annabeth je svjetlošću iz baterijske svjetiljke obasjala prolaze svih osam tunela. Koliko sammogao vidjeti, bili su identični. "Onuda", rekla je."Kako znaš?" upitao sam."Logičko zaključivanje.""Znači ... nagađaš.""Daj, kreni već jednom", rekla je.Tunel koji je odabrala naglo se sužavao. Zidovi su se pretvorili u sivi cement, a strop se tolikospustio da smo se vrlo brzo morali sagnuti. Tyson je bio prisiljen puzati.Groverovo ubrzano disanje bilo je najglasniji zvuk u Labirintu. "Ne mogu ovo više podnijeti",prošaptao je. "Jesmo li najzad stigli?""Nema ni pet minuta kako smo sišli", rekla mu je Annabeth."Ma sigurno ima više", bio je uporan Grover. "A i zašto bi Pan bio ovdje? Ovo je sasvimsuprotno od svijeta divljine!"Polako smo napredovali. Upravo kad sam bi siguran kako će tunel postati toliko uzak da će naszgnječiti, pred nama se stvorila velika odaja. Prešao sam svjetlošću baterijske svjetiljke ponjenim zidovima i rekao: "Opa."Cijela odaja je pokrivena mozaikom. Slike su bile prljave i izblijedjele, ali su se još uvijekrazabirale boje - crvena, plava, zelena, zlatna. Friz je prikazivao bogove Olimpa na gozbi. Tu jebio moj otac, Posejdon, sa svojim trozupcem, pružajući prema Dionizu grozd - da ga ovajpretvori u vino. Zeus je bio u društvu satira, dok je Hermes letio uokolo u svojim krilatimsandalama. Slike su bile prelijepe, ali nisu baš sasvim odgovarale istini. Vidio sam bogove uprirodi i Dioniz nije ovako lijep, a Hermesov nos nije toliko velik kao na mozaiku.Usred odaje nalazila se fontana u tri nivoa. Izgledala je kao da odavno nije vidjela vodu."Kakvo je ovo mjesto?" promrmljao sam. "Djeluje ...""Rimski" dovršila je umjesto mene Annabeth. "Ovi mozaici su stari oko dvije tisuće godina.""Ali kako mogu biti rimski?" Nisam neki veliki stručnjak za povijest, ali sam prilično siguran daLong Island nije nikad bio dio Rimskog carstva.

"Labirint je kao oni pokrivači koji se šivaju od komadića tkanine" rekla je Annabeth. "Rekla samvam, stalno se širi, dodajući dijelove. On je jedino arhitektonsko djelo koje raste samo odsebe.""Kad tako kažeš, zvuči kao da je živ."Iz tunela ispred nas odjeknulo je glasno stenjanje."Hajde da ne govorimo da je živ", zacvilio je Grover. "Jel može tako, molim vas?""U redu", rekla je Annabeth. "Naprijed.""Je l' tamo odakle se čuje kukanje?" rekao je Tyson. Čak je i on djelovao nervozno."Aha", odvratila je Annabeth. "Arhitektura postaje sve starija. To je dobar znak. Dedalovaradionica bi se trebala nalaziti u najstarijem dijelu."Zvučalo je logično. Međutim, Labirint se ubrzo počeo poigravati s nama - poslije petnaestakmetara, tunel je ponovo bio od cementa, s mesinganim cijevima koje su se spuštale odozgo.Zidovi su bili ispisani grafitima. Neonski natpis na limenoj ploči glasio je: Moz je car."Mislim da ovo nije rimsko", inteligentno sam zaključio.Annabeth je duboko uzdahnula i bez riječi nastavila dalje.Svakih nekoliko metara, tuneli su se uvijali, skretali i granali. Tlo pod našim nogama semijenjalo iz cementa u blato, pa u cigle, pa onda sve ponovo. Ni u čemu nije bilo nikakvelogike. Naletjeli smo na vinski podrum - gomilu prašnjavih boca na drvenim stelažama - kao daprolazimo kroz podrum nečije kuće, s tim što nije bilo stepenica kojima bismo se popeli doizlaza, već samo još tunela.Kasnije se strop pretvorio u drvene grede, čuo sam glasove iznad nas, i škripu koraka, kao dahodamo ispod nekog bara. Bilo je utješno čuti ljude, ali opet, nismo mogli doći do njih. Bili smozarobljeni ovdje dolje, bez izlaza. A onda smo naišli na prvi kostur.Na sebi je imao bijelu odjeću, neku vrstu uniforme. Pored njega je ležala drvena košarica punastaklenih boca."Mljekar", rekla je Annabeth."Što?" upitao sam."Nekad su isporučivali mlijeko.""Ma znam što je mljekar, ali ... to je bilo u vrijeme kad je moja mama bila mala, ono, prije milijungodina. Što će on ovdje?""Neki ljudi greškom nabasaju ovamo", rekla je Annabeth. "Neki se namjerno upute uistraživanje, ali više nikad ne nađu izlaz. Nekada davno, Krećani su prinosili ljude na žrtvu i totako što su ih slali u Labirint."Grover je progutao knedlu. "Ovaj je odavno ovdje." Pokazao je na boce pored kostura,prekrivene bijelom prašinom.Prsti kostura su bili zabijeni u zid od cigli, kao da je umro pokušavajući izaći."Samo kosti", rekao je Tyson. "Ne brini, jarčiću. Mljekar je mrtav.""Ne brine mene mljekar", odvratio je Grover. "Brine me miris. Čudovišta. Zar ne osjećaš?"Tyson je potvrdno klimnuo. "Puno čudovišta. Ali tako miriše u podzemlju. Na čudovišta i mrtveljude s mlijekom.""Baš dobro", zacvilio je Grover. "Pomislio sam da mi se možda samo pričinjava.""Moramo zaći dublje u hodnike", rekla je Annabeth. "Mora postojati put do centra."Povela nas je desno, pa lijevo, kroz hodnik od nehrđajućeg čelika nalik na nekakvo okno zaventilaciju, i onda smo se ponovo našli u odaji s rimskim mozaicima.Ovog puta, nismo bili sami.

Prvo sam primijetio njegova dva lica. Stršala su mu s obje strane glave, gledajući nekudpreko ramena, tako da mu je lubanja bila puno šira nego što je trebalo, poput glave morskogpsa-čekićara. Gledajući ravno u njega, mogao sam vidjeti samo dva uha koja su se preklapala i

identične zulufe.Bio je obučen kao vratari New Yorka: dugačak crni sako, blistave cipele i crni cilindar koji

se nekim čudom uspijevao zadržati na njegovoj dvostruko široj glavi."Dakle, Annabeth?" reče lijevo lice. "Požuri malo!"

"Ne obazirite se na njega", reče desno lice. "Strašno je nepristojan. Ovim putem, gospođice."Annabeth je zinula od čuda. "Uh ... ja ne ..."

Tyson se namrštio. "Onaj čudni čova ima dva lica.""Čudni čova ima i uši, znaš!" otresito će lijevo lice. "Ovuda, gospojice." "Ne, ne", reče desnolice. "Ovim putem, gospođice. Obraćajte se isključivo meni, molim lijepo."

Čovjek s dva lica promatrao je Annabeth što je bolje mogao, s obzirom da je to radio samokutovima očiju. Bilo mu je nemoguće gledati ravno ukoliko ne okrene glavu na jednu ili drugustranu. Odjednom sam shvatio što zapravo hoće - tražio je od Annabeth da izabere.

Iza njega su se nalazila dva izlaza, blokirana drvenim vratima s ogromnim željeznimlokotima. Nisu bila tu kad smo se prvi put zatekli u ovoj odaji. Portir s dva lica držao je srebrniključ, koji je stalno prebacivao iz lijeve u desnu ruku. I pitao sam se nije li ovo možda nekasasvim druga odaja, ali friz s bogovima izgledao je potpuno isto.

Iza nas je nestao prolaz kojim smo došli, a na njegovom mjestu su sada stajali mozaici.Natrag nismo mogli."Izlazi su zatvoreni", rekla je Annabeth.

"Stvarno?" suho je dočeka lijevo lice."Kuda vode?" upitala je.

"Jedan vjerojatno vodi baš tamo kuda želiš ići", reklo je desno lice ohrabrujućim glasom."Drugi vodi u sigurnu smrt.""Ja - znam tko ste vi", rekla je Annabeth."Uuu, što smo pametni!" Lijevo lice se podrugljivo iscerilo. "Ali znaš li koji put odabrati? Nemogu se cijeli dan natezati s tobom.""Zašto me pokušavate zbuniti?" upitala je Annabeth.Desno lice se osmjehnulo. "Ti si ovdje glavna, dušo. Sve odluke su na tebi. To si i željela, zarne?"“Ja ..”"Mi te poznajemo, Annabeth", reče joj lijevo lice. "Znamo sa čim se hrvaš iz dana u dan.Poznata nam je tvoja neodlučnost. Prije ili kasnije, morati ćeš odlučiti. A donesena odlukamože te ubiti."Nisam znao o čemu govore, ali zvučalo je kao da je riječ o nečemu više nego što je izborizmeđu dvojih vrata.Iz Annabethinog lica nestalo je boje. "Ne ... Ja ne ...""Ostavite ju na miru", rekao sam. "Uostalom, tko ste vi?""Ja sam tvoj najbolji prijatelj", odvrati desno lice."Ja sam tvoj najgori neprijatelj", odvrati lijevo lice."Ja sam Janus", rekoše oba lica jednoglasno. "Bog prolaza. Početaka. Svršetaka. Izbora.""Vidjet ćemo se uskoro, Perzeju Jacksone", reče desno lice. "Ali sada je Annabethin red."Veselo se nasmijao. "Baš zabavno!""Zašuti!" otrese se lijevo lice. "Ovo je ozbiljno. Jedan loš izbor može ti uništiti cijeli život. Možeubiti i tebe i tvoje prijatelje. Ali nemoj se opterećivati, Annabeth. Biraj!"Odjednom sam se naježio, prisjetivši se riječi proročanstva: Ateninog djeteta bit će toposljednje uporište."Nemoj", rekao sam."Bojim se da mora", veselo je odvratilo desno lice.

Annabeth je ovlažila usne. "Ja – biram ..."Prije nego je uspjela pokazati vrata, odaju obasja blistava svjetlost.Janus podigne ruke da bi zaštitio oba para očiju. Kad je svjetlosti nestalo, u fontani je stajalažena.Bila je visoka i ljupka, s dugom kosom boje čokolade, upletenom u pletenice sa zlatnimtrakama. Na sebi je imala jednostavnu bijelu haljinu, ali kad se pomakla, tkanina jezasvjetlucala u svim bojama, kao ulje na vodi."Januse", reče ona. "Opet izazivamo nevolje?""N-ne, gospo!" zamuca Janusovo desno lice."Da!" odgovori lijevo lice."Umukni!" reče desno lice."Kako, molim?" upita žena."Ne vi, gospo! Pričao sam sam sa sobom.""Tako, dakle", reče žena. "Vrlo dobro znaš da je tvoja posjeta preuranjena. Djevojčino vrijemejoš nije došlo. Zato ja tebi dajem da biraš: prepusti ove heroje meni ili ću te pretvoriti u vrata irazvaliti te.""U kakva vrata?" upita lijevo lice."Umukni!" reče desno lice."Naime, francuska vrata su baš lijepa", zamišljeno je nastavilo lijevo lice. "Propuštaju mnogoprirodne svjetlosti.""Ma, umukni!" zakukalo je desno lice. "Ne vi, gospo! Naravno da ću otići. Samo sam se malozabavljao. Radio svoj posao. Nudio izbore.""Izazivao neodlučnost", ispravila ga je žena. "A sad, nestani!""Upropastila mi zabavu", promrmljalo je lijevo lice, a zatim podiglo svoj srebrni ključ, ubacilo gau zrak i nestalo.Žena se okrenula prema nama, a moje srce je obuzeo strah. Oči su joj blistale od moći.Prepusti ove heroje meni. To nije zvučalo dobro. Na trenutak sam gotovo poželio da smo dobilišansu okušati sreću s Janusom. Međutim, ona se osmjehnula."Vjerojatno ste gladni", rekla je. "Sjedite sa mnom, da malo popričamo."Mahnula je rukom i stara rimska fontana počne se puniti. U zrak briznuše mlazovi bistre vode.Pojavio se mramorni stol, krcat pladnjevima sa sendvičima i bokalima limunade."Tko ... tko ste vi?" upitao sam."Ja sam Hera." Žena se osmjehnula. "Kraljica neba."

Već sam jednom vidio Heru, na Vijeću bogova, ali nisam stigao obratiti pažnju na nju. Biosam, naime, okružen gomilom drugih bogova koji su raspravljali da li da me ubiju ili ne.

Nisam se sjećao da izgleda ovako normalno. Razumije se, bogovi su na Olimpu običnovisoki pet-šest metara, tako da zbog toga izgledaju mnogo manje normalno. Sada je, međutim,Hera ličila na sasvim običnu mamu.

Servirala nam je sendviče i natočila limunadu."Grovere, mili", rekla je. "Koristi ubrus. I nemoj ga pojesti.""Da, gospođo", odvratio je Grover.

"Tysone, jedeš kao mećava. Hoćeš li još jedan sendvič s maslacem od kikirikija?"Tyson se nekako suzdržao da ne podrigne. "'Hoću, dobra gospođo."

"Kraljice Hera", rekla je Annabeth. "Ne mogu vjerovati. Što radite ovdje u Labirintu?"Hera se osmjehnula. Mahnula je prstom i Annabethina kosa se očešljala sama od sebe. Svaprljavština i prašina nestali su joj s lica."Došla sam vas vidjeti, normalno", odvratila je boginja.

Grover i ja smo se nervozno pogledali. Kad te bogovi traže to obično ne čine zato što su

dobrog srca, već zato što žele nešto od tebe.Ipak, to me nije spriječilo da navalim na sendviče s puretinom i sirom, krumpiriće i limunadu.Nisam ni znao koliko sam gladan. Tyson je tamanio jedan sendvič za drugim, a Grover seoduševljavao limunadom, krckajući čašu od stiropora kao kornet za sladoled."Nisam mislila ..." Annabeth je zastala. "Ovaj, nisam mislila da su vam heroji simpatični."Hera se umilno osmjehnula. "Zbog one moje male svađe s Heraklom? Svašta, da me tolikoogovaraju zbog jednog običnog razilaženja u mišljenjima.""Zar ga niste pokušali ubiti, ono, više puta?" upitala je Annabeth.Hera je nehajno mahnula rukom. "Bilo pa prošlo, dušice. I uz to, on je bio jedno od djece kojuje moj voljeni muž dobio s drugom ženom. Strpljenje me je lagano izdavalo, to moram priznati.Međutim, Zeus i ja smo otad prošli vrlo djelotvornu bračnu terapiju. Rekli smo jedno drugomkako se osjećamo i konačno došli do sporazuma - naročito posle onog posljednjeg malogincidenta.""Mislite, kad je dobio Taliju?" pretpostavio sam, ali sam smjesta poželio da nisam. Čim samizgovorio ime naše kolegice, Zeusove kćeri mješanke, Herine oči su me ledeno odmjerile."Percy Jackson, zar ne? Jedno od Posejdonove ... djece." Imao sam osjećaj da je na umuimala drugačiji izraz od "djeca". "Koliko se sjećam, o zimskom solsticiju sam glasala da tidozvole da živiš. Nadam se da nisam pogriješila."Ponovo se okrenula prema Annabeth, s blistavim osmjehom na usnama. "U svakom slučaju,ne dolazim ti kao neprijatelj, djevojko draga. Cijenim težinu tvoje potrage. Pogotovo zato što semoraš baviti sa smutljivcima kao što je Janus."Annabeth je spustila pogled. "Zašto je uopće bio tu? Izluđivao me je.""Trudio se", složila se Hera. "Moraš razumjeti, niži bogovi poput Janusa oduvijek su se osjećaliosujećeno zbog sporedne uloge koja im je dodijeljena u svemiru. Neki od njih, bojim se, negaje baš veliku ljubav prema Olimpu i lako bi se dali nagovoriti da podrže mog oca."Vašeg oca?" rekao sam. "A, da."Zaboravio sam da je Kron Herin otac, isto kao i Zeusov, Posejdonov i još nekih starijih bogovaOlimpa. Pretpostavljam da mi je po tome Kron djed, ali pomisao je bila toliko čudna da sam jusmjesta izbacio iz glave."Moramo držati na oku niže bogove", rekla je Hera. "Janusa. Hekatu. Morfeja. Odani su Olimpusamo na riječima, dok zapravo ...""Eto kuda je otišao Dioniz", prisjetio sam se. "Provjeriti kakvo raspoloženje vlada među nižimbogovima.""Tako je." Hera se zagledala u izblijedjele mozaike s likovima grčkih bogova. "Vidite, unemirnim vremenima, čak i bogovi znaju izgubiti vjeru. Počnu se pouzdavati u pogrešne,bezvrijedne stvari. Prestanu sagledavati širu perspektivu i počnu biti sebični. Ali, ja samboginja braka, znate. Navikla sam biti ustrajna. Morate se izdići iznad čarki i kaosa i zadržativjeru. Ne smijete nikada zaboraviti svoj cilj.""A koji je vaš cilj?" upitala ju je Annabeth.Osmjehnula se. "Održati svoju obitelj, bogove Olimpa, na okupu, razumije se. Ovog trena,najbolje ću to ostvariti pomažući vama. Bojim se da mi Zeus ne dozvoljava previše miješanja.Međutim, svakih stotinjak godina, dozvoli mi ispuniti jednu želju vezanu za potragu do koje mije jako stalo." "Želju?""Prije nego što zatražiš, dozvoli da ti dam nekoliko savjeta, jer njih ti smijem dati neograničeno.Znam da tražiš Dedala. Njegov Labirint je misterij za mene koliko i za tebe. Ali ako želišsaznati kakva ga je sudbina snašla, mogla bi posjetiti mog sina Hefesta u njegovoj kovačnici.Dedal je bio veliki pronalazač, smrtnik po Hefestovom ukusu. Hefest se nijednom smrtniku nije

divio kao njemu. Ako je itko pratio što se događalo s Dedalom i zna vam reći što je bilo s njim,to je Hefest.""Ali kako da dođemo tamo?" upitala ju je Annabeth. "To je moja želja. Želim znati kako sesnaći u Labirintu."Hera je izgledala razočarano. "Nek ti bude, onda. Međutim, želiš nešto što ti je već dano.""Ne razumijem.""To znači da je to već unutar tvojih moći." Pogledala me je. "Percy zna odgovor." "Znam ga?""Ali to nije fer", rekla je Annabeth. "Ne govorite nam što je to!"Hera je odmahnula glavom. "Dobiti nešto i imati domišljatosti da to upotrijebiš ... to su dvijerazličite stvari. Sigurna sam da bi se tvoja mati Atena složila s tim."U odaji se začula udaljena tutnjava. Hera je ustala. "Ovo me Zeus opominje. Postaje nestrpljiv.Razmisli o onome što sam rekla, Annabeth. Potražite Hefesta. Pretpostavljam da ćete moratiproći kroz ranč. Međutim, samo idite dalje. I iskoristite sva sredstva koja budete imali naraspolaganju, ma koliko vam obično izgledala."Uperila je prst prema vratima i ona se istopiše, otkrivajući istovrsne hodnike, otvorene i mračne."Još samo nešto, Annabeth. Odložila sam tvoj dan odluke, ali nisam ga spriječila. Kao što jerekao Janus, uskoro ćeš morati odlučiti. Putujte sretno!"Mahnula je rukom i pretvorila se u bijeli dim. Isto se dogodilo i s hranom: Tyson je upravostavio sendvič u usta, a ovaj se pretvorio u maglu. Voda u fontani je prestala teći. Mozaici nazidovima su lagano nestali i zidovi su ponovo postali oljušteni i bezbojni. Odaja više nijeizgledala kao mjesto na kojem bi poželjeli biti na izletu.Annabeth je ljutito udarila nogom u pod. "Kakva joj je to pomoć? 'Izvoli, prigrizi sendvič. Poželiželju. Ups, ne mogu ti pomoći!' Puf!""Puf", žalostivo se složio Tyson."Čuj", uzdahnuo je Grover, "rekla je da Percy zna odgovor. I to je nešto."Svi su pogledali u mene."Ali ne znam", rekao sam. "Pojma nemam o čemu je pričala."Annabeth je uzdahnula. "U redu. U tom slučaju, jednostavno ćemo nastaviti dalje.""Kojim putem?" upitao sam. Jedva sam čekao da ju pitam na što je Hera mislila - kakvu toodluku Annabeth mora donijeti. Međutim, u taj tren su i Grover i Tyson postali napeti. Zajednosu skočili na noge, kao da su vježbali. "Lijevim", izgovorili su uglas.Annabeth se namrštila. "Otkud znate?""Zato što iz desnog nešto dolazi", odvratio je Grover. "Nešto veliko", složio se Tyson. "I to vrlo brzo." "Lijevo zvuči sasvim dobro", zaključio sam. Zatim svi zajedno utrčimo u mračni hodnik.

7. TYSON PREDVODI BIJEG IZ ZATVORA

Dobra vijest je da je lijevi tunel bio ravan, bez sporednih izlaza, zaokreta i zavoja. Lošavijest je da je slijepa ulica. Nakon što smo sprintom pretrčali stotinjak metara, naišli smo naogromnu stijenu koja nam se ispriječila na putu. Iza nas je hodnikom muklo odjekivao zvukteških koraka koji se jedva vuku i hrapavo, nepravilno disanje. Nešto nam je bilo za petama,nešto što nije bilo ljudsko.

"Tysone", uzviknuo sam, "je l' možeš ...""Mogu!" Zaletio se ramenom u stijenu tako snažno da se cijeli tunel zatresao. S kamenogstropa počela je padati prašina."Požuri!" rekao je Grover. "Nemoj da nam strop padne na glavu, požuri!"Stijena je konačno popustila, uz užasno struganje. Tyson ju je ugurao u malu prostoriju i svismo utrčali unutra."Zatvori ulaz!" rekla je Annabeth.Stali smo s druge strane stijene i zajedničkim snagama gurnuli. Ono što nas je progonilobijesno se oglasilo kad smo vratili stijenu na mjesto i zatvorili hodnik.

"Sad je u klopci", rekao sam."Ili smo možda mi u klopci", rekao je Grover.Okrenuo sam se. Nalazili smo se u betonskoj sobi manjoj od dva kvadratna metra, a suprotnizid bio je pokriven metalnim rešetkama. Uletjeli smo ravno u ćeliju.

"Što je ovo, kog Hada?" Annabeth je tresla rešetke. Nisu se pomicale. Kroz njih su se vidjeliredovi ćelija, kružno postavljeni oko mračnog unutrašnjeg dvorišta - najmanje tri kata metalnihvrata i metalnih mostića.

"Zatvor", potvrdio sam. "Možda Tyson može provaliti ..." "Psst", rekao je Grover. "Slušajte."Negdje iznad nas, građevinom su se širili duboki jecaji. Čuo se i drugi zvuk - hrapav glas

koji je mrmljao nešto što nisam uspijevao razabrati. Riječi su zvučale čudno, kao kloparanješljunka u miješalici.

"Kakav je ovo jezik?" šapnuo sam.Tyson je raširio oko. "Ne može biti.""Što to?" upitao sam.

Dograbio je dvije rešetke na vratima naše ćelije i razvukao ih dovoljno da se čak i Kiklopprovuče kroz otvor."Čekaj!" viknuo je za njim Grover.Ali Tyson nije namjeravao čekati. Pojurili smo za njim. Zatvor je mračan i samo je nekolikoprigušenih neonskih lampi treperilo odozgo.

"Znam ovo mjesto", rekla mi je Annabeth. "Ovo je Alcatraz.""Misliš, onaj otok preko puta San Francisca?"Potvrdno je klimnula. "U školi su nas vodili u obilazak. To ti je sad kao neki muzej."

Nije mi izgledalo moguće da smo iz Labirinta izbili na drugi kraj zemlje, ali Annabeth jecijelu prošlu godinu živjela u San Franciscu, držeći na oku planinu Tamalpais, koja leži nasuprotnoj strani zaljeva. Vjerojatno zna o čemu govori.

"Stanite", upozorio je Grover.Međutim, Tyson je nastavio naprijed. Grover ga je dograbio za lakat i svom snagom

povukao unazad. "Tysone, stani!" prošaptao je. "Zar ne vidiš ono tamo?"Pogledao sam u pravcu u kojem je pokazivao i želudac mi se okrenuo. Na balkonu na

drugom katu, s druge strane dvorišta, nalazilo se čudovište strašnije od svega što sam do tadavidio.

Bila je nešto poput kentaura, sa ženskim tijelom od struka naviše. Međutim, donji dio je,umjesto konjskog, bilo tijelo zmaja - dugo sigurno sedam metara, crno i krljuštasto, s ogromnimkandžama i bodljikavim repom. Izgledalo je kao da joj se uz noge pletu puzavice, ali većsljedećeg trenutka sam shvatio da su to zapravo zmije, stotine otrovnica koje su se bijesnouvijale i siktale tražeći nekoga koga bi ugrizle. Ženina kosa je također od zmija, kao Meduzina.Najluđe od svega je to što joj je oko struka, tamo gdje su se spajali žensko i zmajsko tijelo,koža mijenjala oblike, povremeno se pretvarajući u životinjske glave - iskešeni vuk, medvjed,lav - kao da je nosila remen od stvorenja koja su se stalno mijenjala. Obuzeo me je osjećaj dagledam u nešto napola formirano, čudovište tako staro da pamti početak vremena, prije negošto su oblici bili potpuno definirani.

"To je ona", zacvilio je Tyson. "Lezite!" rekao je Grover.Stisnuli smo se u sjeni, ali čudovište nije obraćalo pažnju na nas.

Činilo se da razgovara s nekim u ćeliji na drugom katu. Odatle je dopiralo ono jecanje.Žena:zmaj govorila je nešto na svom čudnom kloparajućem jeziku. "Što kaže?" promrmljaosam. "Kakav je to jezik?""Jezik starih vremena." Tyson je zadrhtao. "Kojim je Majka Zemlja govorila Titanima i ... svojojdrugoj djeci. Prije bogova.""Ti ga razumiješ?" upitao sam. "Možeš li prevoditi?"Tyson je zatvorio oči i progovorio strašnim, hrapavim ženskim glasom. "Raditi ćeš zagospodara ili patiti."Annabeth se stresla. "Mrzim kad radi ovo."Kao i svi ostali Kiklopi, Tyson je posjedovao nadljudski sluh i nevjerojatnu sposobnostimitiranja glasova. Kad bi progovorio tuđim glasom, izgledalo je gotovo kao da je u transu."Neću mu služiti", rekao je Tyson dubokim, bolnim glasom.Zatim se prebacio na glas čudovišta: "Tada ću uživati u tvojim mukama, Briareju." Tyson jezamucao izgovarajući ovo ime. Nisam ga nikad čuo da zapne kad imitira nečiji govor, ali sadaje prigušeno zastenjao. Zatim je nastavio glasom čudovišta: "Ako misliš da je tvoje prvozarobljeništvo bilo nepodnošljivo, znaj da ćeš tek upoznati prave muke. Razmisli o tome dok sene vratim."Žena-zmaj se teškim koracima odgegala do stepeništa, dok su joj otrovne zmije sikćući vijorileoko nogu kao suknja od trave. Raširila je svoja ogromna krila, slična krilima šišmiša, koja dotadnisam primijetio. Skočila je s mostića i vinula se preko dvorišta. Ležeći u sjenci, još više smo sepriljubili uz tlo. Vruć, sumporast vjetar udario me je u lice dok je čudovište prelijetalo preko nas.Zatim se zmaj-žena izgubila iza ugla."G-g-grozomorno", izustio je Grover. "Još mi nijedno čudovište nije smrdilo tako jako.""Najgroznije što može biti za Kiklopa", promrmljao je Tyson. "Kampa.""Tko?" upitao sam.Tyson je progutao knedlu."Svi Kiklopi znaju za nju. Kad smo bili mali, plašili su nas pričama onjoj. Ona je bila naš tamničar u gadnim vremenima."Annabeth je potvrdno klimnula. "Sad se sjećam. Kad su vladali Titani, zarobili su stariju djecuGeje i Urana - Kiklope i Hekatonhire.""Heka-šta?" upitao sam."Storuke", odvratila je. "Tako su ih zvali zato što ... pa, zato što su imali stotinu ruku. Oni sustarija braća Kiklopa.""Vrlo moćni!" rekao je Tyson. "Čudesni! Visoki do neba. Tako jaki da su mogli rušiti planine!"

"Cool", rekao sam. "Osim ako nisi planina.""Kampa je bila tamničar", rekao je. "Radila je za Krona. Držala je našu braću zatvorenu uTartaru, i stalno ih mučila, sve dok nije došao Zeus. On je ubio Kampu i oslobodio Kiklope iStoruke da bi mu pomogli u borbi protiv Titana u velikom ratu.""A sad se Kampa vratila", uzdahnuo sam."Gadno", rezimirao je Tyson."A tko je u onoj ćeliji?" upitao sam. "Rekao si neko ime ..." "Briarej!" živnuo je Tyson. "On je Storuki. Oni su visoki do neba i ...""Znam, znam", rekao sam. "Oni ruše planine."Pogledao sam prema ćelijama iznad nas, pitajući se kako je nešto visoko do neba moglo statiu neveliku ćeliju i zašto je plakalo."Pretpostavljam da bi trebalo otići vidjeti", rekla je Annabeth, " i to prije nego se Kampa vrati."

Plač je postajao sve glasniji kako smo se približavali ćeliji. Kad sam konačno ugledaostvora koje se nalazilo unutra, nisam bio siguran u što gledam. Ljudskog je rasta, a koža mu jevrlo blijeda, boje mlijeka. Nosio je nekakvu pregaču oko struka, nalik na veliku pelenu. Stopalasu mu prevelika u odnosu na tijelo. Ima po osam nožnih prstiju, s ispucalim i prljavim noktimana svakom stopalu. Međutim, tek gornja polovica tijela mu je stvarno čudna. U odnosu nanjega, Janus izgleda krajnje normalno. Iz prsnog koša mu strši više ruku nego što moguizbrojati. Izgledaju kao normalne ruke, ali ih je tako puno i tako su isprepletene da mu prsa ličena punu vilicu špageta. Nekoliko ruku pokrivalo mu je lice dok je jecao.

"Ili nebo nije onako visoko kao nekad", promrmljao sam, "ili je ovaj nizak."Tyson nije obraćao pažnju. Pao je na koljena.

"Briareju!" pozvao ga je.Jecaji utihnuše."Veliki Storuki!" rekao je Tyson. "Pomozi!" Briarej je podigao pogled. Lice mu je duguljasto i tužno, s krivim nosom i pokvarenim zubima.Ima vrlo tamne smeđe oči - bez bjeloočnica, kao da su napravljene od ilovače. "Bježi dokmožeš, Kiklope", odvratio je Briarej nesretnim glasom. "Ne mogu pomoći ni samom sebi.""Ti si Storuki!" navaljivao je Tyson. "Ti sve možeš!"

Briarej je obrisao nos, upotrijebivši pri tom pet ili šest ruku. Nekoliko ostalih igralo se skomadićima metala i drveta od polomljenog kreveta, onako kako se Tyson uvijek igrao srezervnim dijelovima. Prizor je bio zadivljujući. Kao da su ruke imale vlastitu volju. Napravile suod drveta brodić-igračku, a zatim ga isto tako brzo rastavile. Nekoliko ruku je grebalo beton napodu bez ikakvog očiglednog razloga. Neke su igrale "kamen-papir-škare". Druge su, pak,pravile na zidu sjene patkica i pasa.

"Ne smijem!" kukao je Briarej. "Kampa se vratila! Titani će ustati i pobacati nas nazad uTartar!""Navuci hrabro lice!" rekao je Tyson.Briarejevo lice se istog trena preobrazilo u nešto drugo. Iste smeđe oči, ali sasvim drugačijecrte. Imao je ravan nos, uzdignute obrve i čudan osmijeh, kao da pokušava glumiti odvažnost.Međutim, već sljedećeg trenutka njegovo lice je postalo onakvo kakvo je i dotad bilo."Ne vrijedi", rekao je. "Stalno mi se vraća uplašeno lice.""Kako si to izveo?" upitao sam.Annabeth me šutne laktom. "Ne budi tako nepristojan. Storuki imaju pedeset različitih lica.""Mora biti da mu nije lako kad se treba slikati za školski godišnjak", rekao sam.Tyson je još uvijek bio kao začaran. "Sve će biti u redu, Briareju! Mi ćemo ti pomoći! Jel' mogu dobiti tvoj autogram?"Briarej je šmrcnuo. "A je l' imaš sto olovaka?"

"Narode", umiješao se Grover. "Moramo zbrisati odavde. Kampa će se vratiti. Nanjušit će nasprije ili kasnije.""Iščupaj rešetke", rekla je Annabeth."Da!" rekao je Tyson, ponosno se osmjehujući. "Briarej to može. On je strašno jak. Jači je čak iod Kiklopa! Gledaj!"Briarej zacvili. Desetak njegovih ruku počeše se igrati, pljeskajući se međusobno, ali nijednanije ni pokušala iščupati rešetke."Ako je već tako jak", upitao sam, "zašto je onda još uvijek u zatvoru?"Annabeth me ponovno podbode laktom. "Prestrašen je", prošaptala je. "Kampa ga je većjednom držala zarobljenog u Tartaru tisuću godina. Kako bi se ti osjećao na njegovommjestu?"Storuki je ponovo zabio lice u dlanove."Briareju?" upitao je Tyson. "Što ... što nije u redu? Pokaži nam svoju ogromnu snagu!""Tysone", rekla je Annabeth, "mislim da bi najbolje bilo da ti iščupaš rešetke."Tysonov osmijeh se lagano istopio."Iščupat ću rešetke", ponovio je. Zgrabio je vrata ćelije i istrgnuo ih iz ležišta kao da sunapravljena od vlažne ilovače."Idemo, Briareju", rekla je Annabeth. "Hajde da te izvučemo odavde."Pružila je ruku. Briarejevo lice je načas poprimilo izraz pun nade. Nekoliko njegovih ruku sepružilo, ali onda je dvostruko više njih sunulo naprijed i počelo im udarati packe."Ne mogu", rekao je. "Ona će me kazniti.""Bit će sve u redu", obećala je Annabeth. "Već si se borio s Titanima i pobjeđivao, sjećaš lise?""Sjećam se rata." Briarejevo lice se ponovo preobrazilo - namršteno čelo i stisnuta usta. To muje, valjda, bilo zamišljeno lice. "Munje su potresale svijet. Bacili smo mnogo stijena. Titani ičudovišta zamalo su nas pobijedili. A sada ponovno jačaju. Kampa je tako rekla.""Ne slušaj ju", rekao sam. "Kreći!"Nije se ni pomaknuo. Znao sam da je Grover u pravu i da nemamo puno vremena doKampinog povratka. Ali jednostavno ga nisam mogao ostaviti u toj ćeliji. Tyson bi kukaotjednima."Odigrajmo jednu rundu kamen-papir-škare", lupio sam. "Ako pobijedim, ideš s nama. Akoizgubim, ostavljamo te u zatvoru."Annabeth me je pogledala kao, jesam li poludio. Briarej je postao sumnjičav. "Ja uvijekpobjeđujem u toj igri.""Hajde onda igrajmo!" Triput sam udario šakom u dlan.Briarej je uradio to isto sa svih svojih sto šaka, što je zvučalo kao da je vojska krenula u marš.Pokazao je čitavu lavinu kamenja, školski komplet škara i dovoljno papira za pravljenje čitaveeskadrile aviona."Rekao sam ti", tužno je ustvrdio. "Ja uvijek ..." Izraz njegovog lica se promijenio, pokazujućizbunjenost. "Što ti je sad pak to?""Pištolj", odvratio sam, pokazujući mu svoj "ručni" pištolj. To je bio trik koji mi je pokazao PaulBlofis, ali nisam mu namjeravao to i reći. "Pištolj pobjeđuje sve.""To nije fer.""Nisam ni rekao da će biti fer. A ni Kampa neće biti fer budemo li se još dugo motali ovuda.Okrivit će tebe za ove iščupane rešetke. Kreni već jednom!"Briarej je šmrcnuo. "Polubogovi su varalice." Međutim, ipak je bezvoljno ustao i krenuo zanama iz ćelije.Zahvatio me je val optimizma. Trebalo je samo potrčati niz stepenice i pronaći ulaz u Labirint.

Međutim, Tyson je stao kao ukopan.Dolje u prizemlju stajala je Kampa i promuklo režala gledajući nas.

"Na suprotnu stranu", naredio sam.Jurnuli smo mostićem. Ovog puta je Briarej bez pogovora krenuo s nama. Dao je petama

vjetra i prestigao nas, dok mu je svih sto ruku panično mlataralo na sve strane.Čuo sam lepet divovskih krila iza nas kad se Kampa vinula u zrak. Siktala je i režala na

svom drevnom jeziku, ali nije mi trebao prijevod da bih znao da nas planira pobiti.Sjurili smo se niz stepenice, kroz hodnik, pa pored stražarske kućice dospjevši u drugi

zatvorski blok."Lijevo", rekla je Annabeth. "Sjećam se ovog dijela s izleta."Izjurili smo van i našli se u zatvorskom dvorištu, opkoljenom stražarskim kulama i bodljikavomžicom. Nakon toliko vremena provedenog unutra, dnevna svjetlost me je gotovo oslijepila.Turisti su šetali uokolo, fotografirajući nekadašnji zatvor. Vjetar je donosio hladnoću iz zaljeva.Na jugu je svjetlucao San Francisco, bijel i prelijep, ali na sjeveru, iznad planine Tamalpais,kovitlali su se ogromni olujni oblaci. Čitavo nebo je ličilo na crnu čigru koja se poigrava nadplaninom na kojoj je zarobljen Atlas i na kojoj se ponovo diže Otris. Bilo je teško povjerovati daturisti ne mogu vidjeti komešanje te natprirodne oluje, ali ni po čemu se nije dalo naslutiti daoni uopće primjećuju da nešto nije u redu."Još je gore", rekla je Annabeth, gledajući prema sjeveru. "Oluje su cijele godine bile gadne,ali sad ...""Zašto ste stali", zakukao je Briarej. "Za petama nam je!"Potrčali smo prema suprotnom kraju dvorišta, što je moguće dalje od bloka ćelija."Kampa je prevelika da bi prošla kroz vrata", izjavio sam opet pun optimizma.Zatim je zid eksplodirao.Turisti su vrištali dok se Kampa pojavljivala iz oblaka prašine i ruševina, raširivši krila širokakao dvorište. Držala je dva dugačka, brončana mača koji su svjetlucali čudnom zelenkastomaurom. Iz njih su izbijali pramenovi pare, a njen oštar miris i vrelina osjećali su se čak nadrugom kraju dvorišta."Otrov!" jauknuo je Grover. "Ne dajte da vas te stvari taknu, inače ...""Inače smo mrtvi?" pretpostavio sam."Pa ... da, nakon što se prvo rastopimo i pretvorimo u prah.""U tom slučaju, izbjegavajmo mačeve", odlučio sam."Briareju, bori se!" hrabrio ga je Tyson. "Pokaži se u punoj veličini!"Umjesto toga, Briarej je izgledao kao da se pokušava još više smanjiti. Po svemu sudeći, sadaje nosio svoje "potpuno prestrašeno" lice.Kampa je zatutnjala prema nama na svojim zmajskim nogama, dok su joj oko tijela gmizalestotine zmija.Pomislio sam na sekundu da izvučem Brzac i suprotstavim joj se, ali mi se srce popelo u grlo.Zatim je Annabeth glasno rekla, kao da mi je pročitala misli: "Bježimo."To je završilo svaku raspravu. Protiv ovog čuda se nismo mogli boriti. Jurnuli smo krozzatvorsko dvorište, onda kroz vratnice, dok nam je Kampa bila za petama. Smrtnici su vrištali ibježali. Zaurlale su sirene za uzbunu.Stigli smo na pristanište upravo u trenutku kad se grupa turista iskrcavala s broda za obilazak.Ukočili su se ugledavši kako jurimo prema njima, praćeni ruljom prestrašenih turista i ... Neznam što su vidjeli kroz Maglu, ali to sigurno nije bilo ništa dobro."Brod?" upitao je Grover."Previše sporo", rekao je Tyson. "Natrag u Labirint. To nam je jedina šansa." "Potrebna nam jediverzija", rekla je Annabeth.

Tyson je istrgnuo metalnu banderu iz tla. "Ja ću zadržavati Kampu. Vi ju zaobiđite.""Pomoći ću ti", rekao sam."Ne", odvratio je Tyson. "Ti idi. Kampin otrov može povrijediti Kiklope. Jako boli. Ali neće meubiti." "Siguran si?""Idi, brate. Nađemo se unutra."Ideja mi se uopće nije svidjela. Već sam jednom skoro izgubio Tysona i nisam želio ikad višeponoviti takav rizik. Ali nije bilo vremena za raspravu, a bolju ideju nisam imao. Annabeth,Grover i ja smo povukli Briareja prema kioscima s brzom hranom, dok je Tyson zaurlao, spustiobanderu i zaletio se prema Kampi poput srednjevjekovnog viteza na turniru.Ona je bijesno gledala Briareja, ali joj je Tyson privukao pažnju čim joj je zabio banderu uprsa, odbacivši ju na zid. Kriknula je i zasjekla svojim mačevima, sasjeckavši banderu ukomadiće. Otrov se u potočićima cijedio svuda oko nje, cvrčeći na betonu.Tyson je odskočio kad je Kampina kosa poletjela prema njemu i zasiktala, a otrovne zmije okonjenih nogu zapalucale jezicima na sve strane. Iz jednog od čudnih, napola formiranih lica okonjenog struka iskočio je lav i urliknuo.Dok smo se trkom udaljavali prema blokovima ćelija, zadnje što sam vidio je kako Tysonpodiže kiosk sa sladoledom i baca ga prema Kampi. Sladoled i otrov su se rasprskali na svestrane, a zmijice u Kampinoj kosi bile su pune tuti-frutija. Zatim smo utrčali natrag u dvorište."Ne mogu izdržati", dahtao je Briarej."Tyson tamo riskira život da bi ti pomogao!" viknuo sam na njega. "Izdržat ćeš!"Kad smo se domogli vrata bloka ćelija, začuo se bijesan urlik. Osvrnuo sam se i ugledaoTysona kako trči prema nama, s Kampom za petama. Ona je bila sva slijepljena sladoledom isuvenir-majicama. Na jednoj od medvjeđih glava na njenom struku našao se par deformiranihsunčanih naočala s natpisom Alcatraz."Brže!" viknula je Annabeth, kao da je to uopće trebalo napominjati.Konačno smo pronašli ćeliju kroz koju smo ušli, ali njen zadnji zid je sada bio potpuno gladak -ni traga od stijene ili nečega sličnog."Tražite znak!" rekla je Annabeth."Tu je!" Grover je dotakao sićušnu ogrebotinu, koja se smjesta pretvorila u grčko slovo Delta.Dedalov znak je zatreperio plavičastim sjajem, a kameni zid se uz škripu otvorio.Previše sporo. Tyson je prolazio blokom ćelija, dok je iza njega Kampa vitlala mačevima,presijecajući rešetke i zasijecajući kamene zidove.Gurnuo sam Briareja u Labirint, a zatim i Annabeth i Grovera."Uspjet ćeš!" doviknuo sam Tysonu. Međutim, odmah sam znao da neće. Kampa ga jesustizala. Podigla je svoje mačeve. Morao sam ju omesti - i to dobro. Udario sam po svomručnom satu i on se spiralno otvorio u brončani štit. U očaju, zavitlao sam ga čudovištu u glavu.Štit je pogodio Kampu ravno u lice i ona se zateturala, zaostavši dovoljno dugo da se Tysonbaci u Labirint, a ja za njim.Kampa se zaletjela za nama, ali prekasno. Kamena vrata su se zatvorila, a njihova magijaučinila ih je neprobojnim. Osjećao sam kako cijeli tunel podrhtava dok se Kampa, bijesnourlajući, zaletava u vrata. Međutim, nismo gubili vrijeme na proslavu uspješnog bijega. Jurnulismo u mrak, a ja sam po prvi (i posljednji) put bio sretan što sam se ponovo našao u Labirintu.

8. POSJEĆUJEMO RANČ DEMONA KICOŠA

Stali smo tek kad smo se zatekli u odaji punoj vodopada. Pod je jedna ogromna jama,okružena klizavom kamenom stazom. Oko nas se slijevala voda koja je istjecala iz ogromnihcijevi, niz sva četiri zida. Padala je u jamu, kojoj čak ni uz pomoć baterijske svjetiljke nisamvidio dno.

Briarej se skljokao pored zida. Uzevši vode u desetak dlanova, stao se umivati. "Ova jamavodi ravno u Tartar" promrmljao je. "Trebao bih skočiti u nju i poštedjeti vas muka."

"Ne govori tako", rekla mu je Annabeth. "Možeš se vratiti s nama u kamp. Možeš nampomoći u pripremama za obranu. O borbi protiv Titana znaš više od bilo koga drugog."

"Nemam vam što dati", rekao je Briarej. "Sve sam izgubio.""A što je s tvojom braćom?" upitao je Tyson. "Ona druga dvojica su sigurno još uvijek visoki

kao planine! Možemo te odvesti k njima."Briarejev snužden izgled preobrazio se u nešto još ružnije: njegovo ožalošćeno lice. "Nema ihviše. Izblijedili su.""Kako to misliš, izblijedili?" upitao sam. "Mislio sam da su čudovišta besmrtna, poput bogova.""Percy", slabašno je rekao Grover. "Čak i besmrtnost ima svojih granica. Ponekad ... ponekadčudovišta padnu u zaborav i izgube volju ostati besmrtna."Promatrajući Grovera, pitao sam se ne misli li on, možda, na Pana. Prisjetio sam se nečega štonam je svojevremeno rekla Meduza: kako su njene dvije sestre, gorgone, umrle i ostavile jusamu. Također, prošle godine je Apolon govorio kako je stari bog, Helios, nestao i prepustiomu dužnosti boga sunca. Nikad nisam puno razmišljao o tome, ali sad, gledajući Briareja,shvatio sam kako je strašno biti star - tisuće i tisuće godina star - i sasvim sam."Moram ići", rekao je Briarej."Kronova vojska će napasti kamp", rekao je Tyson. "Treba nam pomoć."Briarej je pognuo glavu. "Ne mogu ja to, Kiklope.""Ti si jak.""Više nisam." Briarej je ustao."Hej." Uhvatio sam ga za jednu od ruku i povukao ga u stranu, tamo gdje je tutnjava vodeprigušivala naše riječi. "Potreban si nam, Briareju. Ako slučajno ne primjećuješ, Tyson vjerujeu tebe. Riskirao je glavu da bi te spasio."Sve sam mu ispričao - o Lukeovom planu za napad, o ulazu u Labirint usred kampa, oDedalovoj radionici, Kronovom zlatnom sarkofagu. O svemu.Briarej je samo odmahnuo glavom. "Ne mogu, polubože. Ja nemam ručni pištolj kojim bihpobijedio u toj igri." Da bi ilustrirao poantu, napravio je stotinu "ručnih pištolja"."Možda čudovišta baš tako izblijede", rekao sam. "Možda nije stvar u tome u što smrtnicivjeruju. Možda je to zato što se sami predate."Njegove smeđe oči su me promatrale. Lice mu se preobrazilo u izraz koji sam dobro poznavao- stid. Zatim se okrenuo i teškim koracima krenuo niz hodnik, sve dok ga mrak nije sasvimprogutao. Tyson je jecao."U redu je." Grover ga je s oklijevanjem potapšao po ramenu, za što mu je vjerojatno bilapotrebna sva hrabrost koju ima.Tyson je kihnuo. "Nije u redu, jarčiću. On je bio moj junak." Želio sam ga malo razvedriti, alinisam znao što reći.Na kraju je Annabeth ustala i bacila ranac na ramena. "Idemo, dečki. Ova jama me živcira.Nađimo neko bolje mjesto za prenoćište."

Smjestili smo se u hodniku napravljenom od ogromnih mramornih blokova. Izgledao je kaodio neke grčke grobnice, s brončanim nosačima za baklje umetnutim u zidove. Morao je to bitineki stariji dio Labirinta, što je Annabeth protumačila kao dobar znak.

"Sigurno smo blizu Dedalove radionice", rekla je. "Odmorimo se. Ujutro ćemo nastavitidalje.""Kako ćemo znati da je jutro?" upitao je Grover."Samo se ti odmori", bila je uporna.Groveru nije trebalo dvaput reći. Izvukao je hrpicu slame iz ranca, pojeo malo, od ostatkanapravio jastuk i za tren zahrkao. Međutim, Tyson dugo nije zaspao. Petljao je nešto skomadima metala iz svog pribora, ali što god da je pravio, nije bio zadovoljan rezultatom.Stalno ga je iznova rastavljao u dijelove."Žao mi je što sam izgubio štit", rekao sam mu. "Toliko si se trudio da ga popraviš."Tyson je podigao pogled. Oko mu je bilo crveno od plača. "Ne živciraj se, brate. Spasio si me.Ne bi ni morao da je Briarej htio pomoći.""Jednostavno se prestrašio", rekao sam. "Siguran sam da će on to prebroditi.""On nije jak", rekao je Tyson. "Više nije bitan."Ispustio je dubok, tužan uzdah i zatim sklopio oko. Metalni dijelovi su mu poispadali iz ruku,nesastavljeni, i Tyson je zahrkao.Pokušao sam i ja zaspati, ali nisam mogao. Nešto u vezi s glomaznom zmajskom ženom kojanas je progonila otrovnim mačevima nije mi dalo da se opustim. Pokupio sam svoju prostirku iodvukao je tamo gdje je Annabeth sjedila čuvajući stražu.Sjeo sam pored nje."Trebao bi odspavati", rekla je."Ne mogu. Ti si ok?""Naravno. Prvi dan vođenja potrage. Super sam.""Stići ćemo tamo", rekao sam. "Pronaći ćemo radionicu prije Lukea."Sklonila je pramen kose s lica. Imala je mrlju od prašine na bradi i pokušao sam zamisliti kakoje izgledala kad je bila mala, dok je lutala zemljom s Talijom i Lukeom. Jednom ih je spasila izkuće zlih Kiklopa kad je imala samo sedam godina. Čak i kad je izgledala uplašeno, kao sad,znao sam da je vrlo hrabra."Samo, željela bih da je ovo logična potraga" požalila se. "Hoću reći, putujemo a pojmanemamo gdje ćemo završiti. Kako prepješačiti od New Yorka do Californije za jedan dan?""Prostor nije isti kad si u Labirintu.""Znam, znam. Samo ..." Dobacila mi je pogled pun oklijevanja. "Zavaravala sam se, Percy.Usprkos silnom planiranju i čitanju, pojma nemam kuda idemo.""Odlično ti ide. Pa, mi nikad ne znamo što radimo. I uvijek ispadne dobro. Sjećaš se Kirkinogotoka?"Šmrcnula je. "Bio si baš slatki zamorac.""A Vodenog svijeta, i kako si nas veličanstveno prizemljila poslije one vožnje čamcem?""Ja sam nas prizemljila? Ti si bio kriv za sve!""Eto vidiš? Sve će biti dobro."Osmjehnula se, zbog čega mi je bilo drago, ali njen osmijeh je brzo iščeznuo. "Percy, na što jeHera mislila kad je rekla da ti znaš put kroz Labirint?" "Ne znam", priznao sam. "Časna riječ.""Da znaš, rekao bi mi?""Normalno. Kad bi možda ...""Kakvo sad možda?""Kad bi mi možda htjela reći kako je glasio posljednji stih proročanstva, to bi sigurno bilo odpomoći."

Annabeth je zadrhtala. "Ne ovdje. I ne u mraku.""A što je s onim izborom koji je spomenuo Janus? Hera je rekla ...""Ušuti", otrese se Annabeth. I zatim drhtavo uzdahne. "Oprosti, Percy. Samo sam napeta. Ali jane ... Moram razmisliti o tome.”Sjedili smo šuteći, osluškujući čudnu škripu i jecanje koji su dopirali iz Labirinta, jeku kamenjakoje struže jedno o drugo dok se tuneli mijenjaju, rastu i šire. Mrak me je natjerao da se sjetimvizija u kojima sam vidio Nico di Angela i odjednom sam nešto shvatio."Nico je ovdje negdje", rekao sam. "Tako je nestao iz kampa. Pronašao je Labirint. A onda jepronašao stazu koja je vodila još dalje - u Podzemni svijet. Ali sada je opet u Labirintu. Meni zapetama."Annabeth je dugo šutjela. "Nadam se da griješiš, Percy. Ali ako si ipak u pravu ..." Zurila je usnop iz baterijske svjetiljke, koji je bacao prigušen krug svjetlosti na kameni zid. Imao samosjećaj da razmišlja o svom proročanstvu. Nikad ju nisam vidio tako umornu."Kako bi bilo da ja prvi stražarim?" rekao sam. "Probudit ću te ako se nešto desi."Annabeth je izgledala kao da se želi pobuniti, ali je samo klimnula glavom, skljokala se nasvoju prostirku i zatvorila oči.

Kad je došao moj red za spavanje, ponovo sam sanjao da sam u starčevom zatvoru uLabirintu. Međutim, sada je više ličio na radionicu. Stolovi su bili zatrpani mjerniminstrumentima. U kutu je plamtjela vatra na kovačkom ognjištu. Dječak kojeg sam vidio uprošlom snu sada je mijehom raspirivao vatru, s tim što je sad bio viši, skoro mojih godina. Zadimnjak nad ognjištem bila je pričvršćena čudna ljevkasta naprava, koja je hvatala dim i vrelinui odvodila ih kroz cijev u pod, pored velikog brončanog poklopca na šahtu.Bio je dan. Nebo je bilo plavo, ali su zidovi Labirinta bacali dugačke sjene preko radionice.Nakon dugog boravka u tunelima, bilo mi je čudno da se dio Labirinta nalazi pod otvorenimnebom. Nekako mi se taj splet hodnika zbog toga učinio još surovijim mjestom.

Starac je djelovao boležljivo. Bio je strašno mršav, s dlanovima ranjavim i crvenim od rada.Bijela kosa mu pada na oči, a tunika mu je umrljana mazivom. Bio je pognut nad stolom, radećina nekakvoj dugačkoj metalnoj slagalici - nalik na dugački lanac. Uzevši sitni, zavojiti komadbronce, pričvrstio ga je na mjesto.

"Gotovo", objavi starac. "Završio sam."Podigao je svoje djelo. Bilo je tako lijepo da mi je srce poskočilo - metalna krila

konstruirana od tisuća isprepletenih brončanih pera. Dva ista kompleta. Jedan je još uvijekležao na stolu. Dedal nategne okvir i krila se povećaju na šest metara. Dio mene je znao da nebi nikad mogla poletjeti. Bila su preteška i ne bi se nikad mogla odlijepiti od zemlje. Ali vještinaizrade bila je zadivljujuća. Metalna pera hvatala su svjetlost i bljeskala u trideset različitihnijansi zlata.

Dječak ostavi mijeh i dotrči vidjeti. Bio je radostan i veseo, usprkos činjenici da je sav bioprljav i znojav. "Oče, ti si genij!"Starac se osmjehnuo. "Reci mi nešto što ne znam, Ikare. A sad požuri. Trebat će nam najmanjesat vremena da ih prikvačimo. Dođi.""Prvo ti", reče Ikar.Starac se bunio, ali je Ikar bio uporan. "Ti si ih napravio, oče. Red je da ih ti imaš čast prvinositi."Dječak je pričvrstio kožne vrpce ocu preko prsa, poput penjačke opreme, s remenjem koje jeišlo od ramena do ručnih zglobova. Zatim počne pričvršćivati krila, koristeći metalni karnisterkoji je ličio na ogromnu posudu s vrućim ljepilom."Ova mješavina voska bi trebala držati nekoliko sati", nervozno reče Dedal dok je njegov sinradio. "Ali ju moramo prvo pustiti da se dobro osuši. I bilo bi pametno izbjegavati letenje

previsoko ili prenisko. More bi smočilo voštane spojeve ...""A vrelina sunca bi ih omekšala", dovršio je dječak umjesto njega. "Da, oče. Već smo milijunputa sve to ponovili!""Opreza nikad dosta.""Imam potpuno povjerenje u tvoje izume, oče! Nitko nije pametan kao ti."Starčevo lice se ozarilo. Bilo je očigledno da voli sina više svega na svijetu. "Sad ću ja tebipričvrstiti krila, a za to vrijeme će se moja dovoljno učvrstiti. Dođi!"Išlo je sporo. Stare ruke s mukom su petljale oko remenja. Bilo mu je teško držati krila uodređenom položaju dok ih je zalijevao voskom. Uz to, kao da su ga i vlastita metalna krilaopterećivala i smetala mu u poslu."Prespor", promrmlja starac. "Prespor sam.""Samo polako, oče", reče dječak. "Stražari se neće pojavili sve do ..."Začuo se snažan tresak i vrata radionice zadrhtaše. Dedal ih je iznutra zaglavio drvenomprečkom, ali ipak su se drmala na šarkama."Požuri!" reče Ikar.Ponovo se začuje snažan tresak. Nešto teško je udaralo u vrata. Prečka je odolijevala, ali sena lijevom krilu vrata pojavila napuklina.Dedal je grozničavo radio. Na Ikarovo rame je kapnula kap vrelog voska. Dječak se trgnuo, alinije ispustio ni glas. Kad je lijevo krilo bilo pričvršćeno, Dedal počne raditi na desnom."Moramo imati više vremena", promrmljao je Dedal. "Uranili su! Potrebno nam je više vremenada bi spojevi držali.""Bit će sve u redu", reče Ikar, dok je njegov otac završavao desno krilo. "Pomozi mi s ovimpoklopcem ..."Uto vrata pukoše i kroz rupu je prodrla brončana glava ovna za razbijanje. Sjekire proširišeotvor i u odaju uđu dva naoružana stražara, praćena kraljem sa zlatnom krunom i bradom uobliku koplja."Vidi, vidi", reče kralj, okrutno se smješkajući. "Nekud ste krenuli?"Dedal i njegov sin se ukočiše, dok su im metalna krila svjetlucala na leđima."Odlazimo, Minose", reče starac.Kralj Minos se tiho zahihota. "Bio sam radoznao da vidim koliko ćeš daleko otići s ovim malimprojektom prije nego što ti uništim svaku nadu. Moram reći da sam zadivljen!"Kralj je zainteresirano gledao njihova krila. "Izgledate kao metalne kokoši", reče na kraju."Možda bi vam trebali počupati perje i skuhati od vas juhu."Stražari se priglupo nasmijaše."Metalne kokoši", ponovi jedan od njih. "Juha.""Zašutite", otrese se kralj. Zatim se ponovo okrenu Dedalu. "Dozvolio si da moja kći pobjegne,starče. Otjerao si mi ženu u ludilo. Ubio si moje čudovište i napravio od mene predmetpodsmjeha na cijelom Mediteranu. Nikad mi nećeš pobjeći!"Ikar dograbi posudu s voskom i polije njime kralja, koji iznenađeno uzmaknu. Stražari sesjuriše naprijed, ali samo da bi dobili mlaz vrelog voska ravno u lice."Šaht!" dovikne Ikar ocu."Hvatajte ih!" bijesno je urliknuo Minos.Starac i njegov sin zajedničkim snagama podigoše poklopac sa šahta, a iz poda je prokuljaostup vrelog zraka. Kralj je u nevjerici promatrao kako se pronalazač i njegov sin, nošeni vrelimzrakom, dižu k nebu na svojim brončanim krilima."Gađajte ih!" zaurla kralj, ali njegovi stražari nisu imali lukove i strijele. Jedan je u očajuzavitlao za njima svoj mač, ali Dedal i Ikar su već bili izvan dosega. Nakon što su napravili krugiznad Labirinta i kraljeve palače, poletješe poput strijela preko grada Knososa i zatim iznad

stjenovitih obala Krete.Ikar se nasmije. "Slobodni smo, oče! Zahvaljujući tebi." Dječak raširi krila što je mogao više ipusti da ga vjetar ponese uvis."Čekaj!" pozva ga Dedal. "Pazi!"Ali Ikar je već bio daleko nad pučinom, leteći k sjeveru i smijući se svim srcem zbog sreće kojaim se ukazala. Uzletio je još više i prepao orla koji je tuda letio, a zatim se Ikar strmoglavioprema moru, kao da je rođeni letač, izvukavši se u posljednji čas iz, činilo se, sigurnog sudaras površinom vode. Njegove sandale okrznuše valove."Prestani s tim!" viknu Dedal. Međutim, vjetar je odnio njegov glas u drugom pravcu. A njegovsin je bio opijen novostečenom slobodom.Starac se mučio da ga sustigne, nespretno klizeći kroz zrak za svojim sinom.Nalazili su se daleko od Krete, nad otvorenom pučinom, kad se Ikar okrenuo i vidio zabrinutoočevo lice.Osmjehnuo se. "Ne brini, oče! Ti si genije! Vjerujem u tvoj rad ..."Prvo metalno pero se olabavilo i otpalo s njegovih krila. Zatim još jedno. Ikar se ljuljao u zraku.Brončana pera počeše sve brže otpadati, leteći od njega poput jata uplašenih ptica."Ikare!" vikao je njegov otac. "Jedri! Raširi krila. Budi što je moguće mirniji!"Međutim, Ikar je panično lupetao krilima, očajnički pokušavajući vratiti kontrolu.Lijevo krilo je prvo otkazalo - otkinuvši se s remenja."Oče!" krikne Ikar. Počne padati, a onda mu krila otpadnu i ostane samo dječak u bijeloj tunici,s gomilom remenja na sebi i ruku raširenih u uzaludnom pokušaju jedrenja kroz zrak.Trgnuo sam se iz sna, s osjećajem da padam. Hodnik je bio mračan. Kroz neprekidno ječanjeLabirinta, učinilo mi se da čujem bolan Dedalov krik kojim doziva sina, dok se Ikar, njegovajedina radost, strmoglavljuje prema sto metara udaljenoj pučini.

U Labirintu nije bilo jutra, ali nakon što smo se svi probudili i pojeli divan doručak odječmenih kolačića i sokova u tetrapaku, nastavili smo putovanje. Nisam spominjao svoj san. Iznekog razloga me je istinski prepao i nisam mislio da je potrebno da ostali saznaju za to.

Tuneli od starog kamena promijenili su se u zemljane prolaze, s potpornim gredama odcedrovine, kao u rudniku zlata ili tako negdje. Annabeth se počela živcirati.

"Nije dobro", rekla je. "Trebao bi biti kamen."Stigli smo do pećine u kojoj su stalaktiti visili skoro do tla. Usred zemljanog poda nalazila

se pravokutna jama, poput grobne rake.Grover se stresao. "Ovdje smrdi na Podzemni svijet;"Zatim sam ugledao nešto na rubu jame - ambalažu od folije. Osvijetlio sam rupu i ugledaonapola sažvakan cheeseburger kako pluta u smeđoj, gaziranoj kaljuzi."Nico", rekao sam. "Opet je prizivao mrtve.""Ovdje je bilo duhova", cvilio je Tyson. "Ne volim duhove.""Moramo ga pronaći." Ne znam zašto, ali onako stojeći na rubu one jame shvatio sam da meobuzima nekakva užurbanost. Nico je bio blizu. Osjećao sam to. Nisam smio dozvoliti da seovuda smuca sam-samcat, u društvu mrtvih. Potrčao sam."Percy!" viknula je za mnom Annabeth.Uletio sam u tunel, sagnuvši se, i ugledao svjetlo u daljini. Kad su me Annabeth, Tyson iGrover sustigli, ja sam buljio u dnevnu svjetlost koja se prosipala kroz prečke iznad moje glave.Nalazili smo se ispod čelične rešetke napravljene od metalnih cijevi, kroz koju su se vidjelidrveće i plavo nebo. "Gdje smo?" upitao sam se.Zatim je na rešetku pala sjena i u mene se zagledala krava. Izgledala je kao svaka drugakrava, osim što je bila nenormalne boje - jarkocrvene, kao trešnja. Nisam znao da ima takvihkrava.

Zamukala je, s oklijevanjem dodirnuvši rešetke papkom, a onda se maknula."To je branik za stoku", rekao je Grover."Što?""Postavljaju ih na granice ranča, da krave ne bi izašle van. One ne mogu hodati po njima.""Otkud znaš?"Grover je ljutito puhnuo. "Vjeruj mi, da ti imaš papke, znao bi za branike za stoku. Idu mi naživce!"Okrenuo sam se prema Annabeth. "Zar nije Hera spomenula nešto o nekom ranču? Morali biga provjeriti. I Nico bi mogao biti ovdje negdje."Oklijevala je. "U redu. Ali kako ćemo izaći odavde?"Tyson je taj problem riješio grunuvši rešetku objema rukama. Izletjela je iz ležišta i odletjelanekud izvan našeg vidnog polja. Čuli smo samo zveket i iznenađeno "Muu!" Tyson jepocrvenio."Oprosti, kravice!" doviknuo je.Zatim nam je svima pomogao izaći iz tunela.Nalazili smo se na ranču, to nam je bilo jasno. Valoviti brežuljci protezali su se prema obzoru,posuti hrastovima, kaktusima i stijenama. Od ulaznih vratnica se, u oba pravca, pružala ogradaod bodljikave žice. Unaokolo su lutale krave boje trešnje, čupkajući busenje trave."Crvena goveda", rekla je Annabeth. "Goveda sunca.""Molim?""Posvećena su Apolonu.""Svete krave?""Tako je. Ali što će one ...""Čekaj", rekao je Grover. "Slušajte."Sve je djelovalo tiho ... a onda sam čuo: lavež pasa u daljini. Zvuk je postajao sve glasniji.Zatim je u grmlju počelo šuškati i ubrzo su odatle istrčala dva psa. U stvari, ne zaista dva psa.Bio je to jedan pas sa dvije glave. Izgledao je kao lovački hrt, s dugačkim, vitkim tijelom iglatkim smeđim krznom, ali iz ramena su mu stršala dva vrata s dvije glave, koje su obješkljocale zubima, režale i općenito gledano nisu bile sretne što nas vide."Nevaljali Janus peso!" uzviknuo je Tyson."Arf!" obratio se Grover psu i podigao ruku u znak pozdrava.Dvoglavi pas je iskesio zube. Nije izgledao baš oduševljen Groverovim poznavanjemživotinjskog jezika. A onda je iz šume izašao njegov gospodar i shvatio sam da nam je pas,ipak, manji problem.Tip je ogroman, s potpuno bijelom kosom, slamnatim kaubojskim šeširom i upletenom bijelombradom. Nosi traperice, majicu s natpisom Ne diraj u Teksas i traper jaknu s tako poderanimrukavima da mu se kroz njih vide mišići. Na desnom bicepsu ima istetovirane prekriženemačeve. U ruci drži drvenu batinu veličine nuklearnog projektila, s pedalj dugim šiljcima kojistrše iz radnog kraja."'Vamo, Ortare", dobacio je psu.Pas je još jednom zarežao, toliko da nam jasno stavi do znanja što osjeća prema nama, azatim se okrenuo i stao pored nogu svog gospodara. Čovjek nas je odmjerio, držeći batinu nagotovs."Koj' ste pa vi?" upitao je. "Stokokradice?""Samo putnici", rekla je Annabeth. "U potrazi."Čovjek je reagirao trzajem oka. "Mješanci, eh?""Kako ste znali ..." zaustio sam.Annabeth je spustila dlan na moju ruku. "Ja sam Annabeth, Atenina kći. Ovo je Percy,

Posejdonov sin. Satir Grover. Tyson je ...""Kiklop", dovršio je čovjek. "Vidim." Dobacio mi je ljutit pogled. "Znam prepoznati mješance,sinak, jer sam i ja od tih. Ja sam Eurytion, pastir na ovom ranču. Aresov sin. Reko bi' da stedošli kroz Labirint, ko i onaj drugi.""Onaj drugi?" upitao sam. "Mislite, Nico di Angelo?""Puno svijeta zabasa 'vamo iz Labirinta", mračno je odvratio Eurytion. "Al' malo ih je koji oduodavde.""Au", rekao sam. "Osjećam da sam dobrodošao."Pastir se osvrne, kao da nas netko odnekud promatra. Zatim spusti glas. "Ovo ima da vamkažem samo jednom, polubogovi. Vraćajte se vi lijepo odma' u Labirint. Dok ne budeprekasno.""Nikud mi ne idemo", bila je uporna Annabeth. "Ne dok ne vidimo tog drugog poluboga. Molimvas.""Onda vam nema druge, gospoj'ce", progunđao je Eurytion. "Moram vas odvesti gazdi."

Nije mi se činilo da smo njegovi taoci ili tako nešto. Eurytion je išao pored nas držeći batinuna ramenu. Ortar, dvoglavi pas, je režao i njuškao oko Groverovih nogu, zaletavajući se tu itamo u grmlje da bi pojurio životinje, ali Eurytion ga je manje-više držao pod kontrolom.

Hodali smo prašnjavom stazom koja se, kako izgleda, protezala u beskraj. Bilo je vruće,sigurno nekih četrdesetak stupnjeva, što je bio šok poslije San Francisca. Vrelina je treperavoizbijala iz tla. U krošnjama su zujali kukci. Nismo daleko odmakli, a već sam bio sav mokar odznoja. Muhe su u rojevima zalijetale na nas. Svako malo smo prolazili pored obora punogcrvenih krava ili još čudnijih životinja. Prošli smo čak i pored jednog obora, čija ograda je bilaobložena azbestom, po kojem je šetalo krdo konja koji su rigali vatru.

Sijeno u njihovom valovu je gorjelo. Tlo u oboru je tinjalo, ali su konji i pored toga djelovalinekako pitomo. Jedan veliki pastuh me je pogledao i zanjištao, pri čemu mu je iz nozdrvasuknuo plamen. Upitao sam se ne pričinjava li mu možda to probleme sa sinusima.

"Čemu oni služe?" upitao sam.Eurytion me mrko pogleda. "Uzgajamo životinje za mnoge klijente. Apolona, Diomeda i ...druge.""Na primjer?" "Pusti zapitkivanje."Konačno smo izašli iz šume. Na brijegu pred nama dizala se velika rančerska kuća - sva odbijelog kamena i drveta, s velikim prozorima."Izgleda kao Frank Lloyd Wright!" rekla je Annabeth. Pretpostavljam da je to što je rekla imalo neke veze s arhitekturom3.

( 3 Frank Lloyd Wright (1867-1959), jedan od najistaknutijih američkih arhitekata u prvojpolovini dvadesetog stoljeća. (op. prev.))

Meni je, pak, kuća ličila na mjesto na kojem bi šačica polubogova mogla upasti u ozbiljnunevolju. Krenuli smo uzbrdo.

"Nemojte kršiti pravila", upozorio nas je Eurytion dok smo se penjali uz stepenice koje suvodile na trijem. "Nema tučnjave. Nema izvlačenja oružja. I nema komentara na račungazdinog izgleda."

"Zašto?" upitao sam. "Kako on to izgleda?"Prije nego je Eurytion stigao odgovoriti, začuo se nepoznat glas. "Dobrodošli na ranč'Trostruko G'."

Čovjek na trijemu je imao normalnu glavu, zbog čega mi je laknulo. Lice mu je izborano ipreplanulo, uslijed godina provedenih na suncu. Ima glatku crnu kosu i tanke crne brčiće, poputnegativaca u starim filmovima. Osmjehnuo nam se, ali taj osmjeh nije bio prijateljski; više kao

da se veselio izgledima, otprilike, Sjajno, još pacijenata za mučenje!Nisam, međutim, naročito dugo razmišljao o tome, jer sam u taj tren primijetio njegovo tijelo

... ili tijela. Imao ih je tri. Doduše, pomislio bi čovjek da sam se, poslije Janusa i Briareja, dosadveć naviknuo na uvrnutu anatomiju, ali ovaj tip je bio tri kompletna čovjeka. Vrat mu je spojensa srednjim prsnim košem, kao što i treba, ali imao je još dva prsna koša, lijevo i desno,povezana u ramenima, s nekoliko centimetara razmaka. Lijeva ruka mu je rasla iz lijevogprsnog koša, a desna iz desnog, tako da je imao dvije ruke, ali četiri pazuha, ako to ima ikakvelogike. Prsni koševi su činili jedan ogroman torzo, s dvije regularne ali vrlo debele noge,odjevene u par najvećih Levisica koje sam ikad vidio. Svaki prsni koš imao je na sebikaubojsku košulju, ali različite boje - zelenu, žutu i crvenu, kao semafor. Pitao sam se kako juje navukao na srednji prsni koš, budući da nije imao ruku.

Pastir Eurytion me podbode laktom. "Pozdravi gospodina Geryona." "Zdravo", rekao sam."Lijep torzo - ovaj, ranč! Lijep ranč imate."

Prije nego što je čovjek sa tri tijela stigao odgovoriti, kroz staklena vrata je na trijem izašaoNico di Angelo. "Geryone, neću čekati na ..."Ukočio se spazivši nas. Zatim je isukao mač. Sječivo je bilo upravo onakvo kakvo sam vidio usnovima: kratko, oštro i crno kao ponoć.Geryon zareža ugledavši ga. "Sklonite to, gospodine Di Angelo. Neću dozvoliti da se moji gostimeđusobno poubijaju.""Ali to su ...""Percy Jackson", rekao je umjesto njega Geryon. "Annabeth Chase. I njihova dvojicačudovišnih prijatelja. Da, znam."

"Čudovišni prijatelji?" ogorčeno je ponovio Grover."Taj čovjek nosi tri košulje", rekao je Tyson, kao da je tek sad to shvatio.

"Oni su pustili moju sestru da umre!" Nicov glas je podrhtavao od bijesa. "Došli su me ubiti!""Nico, nismo te došli ubiti." Podigao sam ruke. “Ono što se dogodilo Bianci bilo je ...""Ne izgovaraj njeno ime! Nisi ju dostojan spominjati!""Čekaj malo." Annabeth pokaza na Geryona. "Otkud znaš kako se zovemo?" Čovjek sa tri tijelanamignu. "Trudim se biti obaviješten, curo draga. Prije ili poslije, svi svrate na ranč. Svimazatreba nešto od starog Geryona. A sad, gospodine Di Angelo, sklanjajte taj opaki mač prijenego što naredim Eurytionu da vam ga oduzme."Uzdahnuvši, Eurytion odvagnu u ruci svoju batinu sa šiljcima. Ortar zalaja, ne mičući se odnjegovih nogu.Nico je oklijevao. Izgledao je mršaviji i bljeđi nego u onim Irida-porukama.Pitao sam se da li je uopće nešto jeo cijeli tjedan. Crna odjeća mu je prašnjava od putovanjakroz Labirint, a tamne oči ispunjene mržnjom. Bio je premlad da bi izgledao tako gnjevno. Jošuvijek sam ga pamtio kao veselog klinca koji se igra karticama Mitomagije.Nerado, vratio je mač u korice. "Ako mi samo priđeš, Percy, zvat ću u pomoć. Ne želiš upoznatimoje pomoćnike, garantiram ti.""To ti vjerujem", odvratio sam.Geryon potapša Nicoa po ramenu. "Eto, vidiš kako svi možemo biti ljubazni. Pođite sa mnom,narode. Povesti ću vas da malo obiđete ranč."

Geryon je imao vlakić za obilaske - poput onih kojima vozaju klince po zoološkim vrtovima.Obojen je crno-bijelo, sa šarama nalik na goveđu kožu. Lokomotiva ima rogove dugorogoggoveda pričvršćene za poklopac motora, a sirena se oglašava kao klepetuša. Pretpostavljaosam da je ovo možda njegov način mučenja ljudi. Dosađivao im je nasmrt vozajući ih uokolo ukravomobilu.

Nico je sjeo sasvim nazad, vjerojatno zato da bi nas mogao držati na oku. Eurytion se

uvukao pokraj njega, ne ispuštajući batinu iz ruke, i navukao onaj svoj kaubojski šešir na očikao da se sprema odrijemati. Ortar je uskočio na prednje sjedište, pored Geryona, ioduševljeno zalajao u dva glasa.

Annabeth, Tyson, Grover i ja zauzeli smo dva srednja vagončića. "Vodimo veliki posao!"hvalio se Geryon kad je kravomobil s trzajem krenuo naprijed. "Uglavnom konji i goveda, ali isve moguće egzotične vrste."

Popeli smo se na brdo, a Annabeth je zapanjeno jeknula. "Hippalectryoni? Mislila sam dasu istrijebljeni!"U podnožju brijega se nalazio ograđeni pašnjak s desetak najčudnijih životinja koje sam ikadavidio. Prednji dio tijela im je konjski, a zadnji kao u pijevca. Umjesto kopita, na zadnjimnogama su imali ogromne, žute kandže. Imali su pernate repove i crvena krila. Dok samgledao, dvojica su se potukla oko hrane. Digli su se na zadnje noge, njištali i udarali jedandrugog raširenim krilima, sve dok onaj manji nije odgalopirao poskakujući pomalo zbog zadnjihptičjih nogu."Konjići-pjetlići", zadivljeno je rekao Tyson. "A jel nose jaja?

"Jednom godišnje!" Geryon se iscerio u retrovizor. "Vrlo su tražena za omlete!""Strašno!" rekla je Annabeth. "Sigurno su ugrožena vrsta!"Geryon odmahnu rukom. "Zlato je zlato, curo draga. Trebaš probati taj omlet.""To nije u redu", mrmljao je Grover, ali Geryon je samo nastavio sa svojom pričom."Ovdje", rekao je, "imamo konje koji rigaju vatru koje ste, može biti, vidjeli kad ste dolazili.Uzgajaju se za potrebe rata, normalno.""Kakvog rata?" upitao sam.Geryon se lukavo osmjehnuo. "Oh, koji god izbije. A tamo prijeko su, razumije se, našecijenjene crvene krave."

Zaista, na padini brijega pasle su stotine goveda trešnjeve boje. "Baš ih je puno", rekao jeGrover."Pa da, Apolon je prezauzet da bi se bavio njima", objasnio je Geryon, "pa je unajmio nas.Potražnja je vrlo velika i trudimo se da ih bude što više."

"A što se to traži?" upitao sam.Geryon me je začuđeno pogledao. "Meso, naravno! Vojske moraju jesti."

"Ubijate svete krave sunca da biste ih pretvarali u meso za hamburgere?" rekao je Grover."To je protiv drevnih zakona!""Ne uzbuđuj se, satiru. To su samo životinje.""Samo životinje!""Da, i da je Apolonu imalo stalo, siguran sam da bi nam rekao."

"Još kad bi znao", promrmljao sam.Nico se ispravio. "Geryone, boli me briga za sve ovo. Trebali smo razgovarati o poslu, a ovonije taj razgovor!""Sve u svoje vrijeme, gospodine Di Angelo. Pogledajte tamo: imamo i egzotične divljači."

Slijedeća livada je bila opasana bodljikavom žicom. Po njoj su na sve strane milili divovskiškorpioni."Ranč 'Trostruko G'", rekao sam, iznenada se prisjetivši. "Vaš pečat je bio na onim sanducimau kampu. Quint je od vas nabavio one škorpione.""Quint ..." zamislio se Geryon. "Kratka sijeda kosa, mišićav, zna s mačem?""Aha.""Nikad čuo", rekao je Geryon. "Dakle, tamo prijeko su moje cijenjene konjušnice! Morate ihvidjeti."Uopće ih nisam morao vidjeti, zato što sam ih nanjušio čim smo im se primaknuli na otprilike

tristo metara. Na obali zelene rijeke nalazio se obor veličine nogometnog igrališta. Jednunjegovu stranu obrubljivale su konjušnice. Stotinjak konja se vrzmalo po blatu - kad kažemblato, zapravo mislim na konjsku balegu. Bilo je to nešto najodvratnije što sam ikad vidio, kaoda je naišla mećava balege i preko noći navijala nanose više od jednog metra. Konji su stvarnoodvratno izgledali od gacanja kroz to, a konjušnice su bile podjednako grozne. Smrdjelo je dane povjeruješ - gore od onih smetlarskih brodova na East Riveru.Čak se i Nico zagrcnuo od gađenja. "Što je to?”"Moje konjušnice!" odvratio je Geryon. "U stvari, pripadaju Egeju, ali mi ih održavamo za malumjesečnu naknadu. Zar nisu divne?""Odvratne su!" rekla je Annabeth."Mnogo kake", primijetio je Tyson."Kako možete držati životinje u takvim uvjetima?" uzviknuo je Grover."E pa, baš mi idete na živce", rekao je Geryon. "To su konji mesožderi, kužite? Oni vam voletakve uvjete.""A i ti si prevelika škrtica da bi plaćao čišćenje", promrmljao je Eurytion ispod širokog obodasvog šešira .."Kuš!" otresao se Geryon. "Dobro, da, možda bi se u konjušnicama moralo malo bolje počistiti.Možda mi stvarno i pomalo dođe muka kad vjetar puše u pogrešnom smjeru. Pa što onda? Mojiklijenti mi i dalje dobro plaćaju.""Koji klijenti?" htio sam znati."O, iznenadili bi se da znate koliko ljudi je voljno platiti za konja-mesoždera. Odlični su zauklanjanje otpada. Fenomenalan način da zastrašite svoje neprijatelje. Fantastični zarođendanske proslave! Stalno ih iznajmljujemo.""Vi ste čudovište", zaključila je Annabeth.Zaustavivši kravomobil, Geryon se okrenuo prema njoj. "Što me je odalo? Da nisu tri tijela?""Morate osloboditi one životinje", rekao je Grover. "To nije u redu!""A i ti klijenti o kojima stalno pričate", dodala je Annabeth. "Radite za Krona, zar ne?Snabdijevate njegovu vojsku konjima, hranom, svime što joj je potrebno."Geryon slegnu ramenima, što je djelovalo vrlo čudno, budući je imao tri kompleta ramena.Izgledalo je kao da se talasa. "Mlada damo, radim za svakog tko hoće platiti. Ja sam poslovančovjek. I prodajem sve što imam za ponuditi."Iskobeljao se iz kravomobila i odšetao prema konjušnicama kao da uživa u svježem zraku.Pogled bi bio lijep, s rijekom, drvećem, brežuljcima i svim tim, da nije bilo one močvare odkonjske balege.Nico se izvukao iz zadnjeg vagona i bijesno otrčao do Geryona. Pastir Eurytion nije bio bašonako pospan kako je izgledao. Odvagnuo je svoju batinu i otišao za Nicom."Došao sam poslom, Geryone", rekao je Nico. "A ti mi još nisi odgovorio.""Mmm." Geryon je razgledao kaktus. Zatim je ispružio lijevu ruku i počešao se po srednjimprsima. "Da, dogovorit ćemo se, ne brini.""Moj duh savjetnik mi je rekao mi možeš pomoći. Rekao mi je da nas možeš odvesti do dušekoja nam je potrebna.""Čekaj malo", rekao sam. "Mislio sam da želiš moju dušu."Nico me je pogledao kao da nisam normalan. "Tvoju? Zašto bih želio tvoju? Biancina dušavrijedi koliko tisuću tvojih! Dakle, Geryone, hoćeš li mi pomoći ili ne?""Pa, pretpostavljam da bih baš i mogao", odvratio je rančer. "Usput, gdje je tvoj duh prijatelj?"Nico kao da se uznemirio. "Ne može se formirati na dnevnoj svjetlosti. Nije mu lako. Ali tu jenegdje."Geryon se osmjehnuo. "Siguran sam da je. Minos voli nestati kad ... zagusti."

"Minos?" Sjetio sam se čovjeka kojeg sam vidio u snu, sa zlatnom krunom, špicastom bradom iokrutnim očima. "Mislite na onog zlog kralja? To je duh koji te savjetuje?""Ne tiče te se, Percy!" Nico se okrenu prema Geryonu. "Kako to misliš, kad zagusti?"Čovjek sa tri tijela uzdahne. "Vidi, Nico - smijem li te zvati Nico?" "Ne.""Vidi, Nico, Luke Castellan nudi mnogo love za mješance. Pogotovo one moćne. A kad saznatvoju malu tajnu, tko si ti zapravo, platit će više nego dobro."Nico izvuče svoj mač, ali Eurytion mu ga izbije iz ruke. Prije nego što sam mogao ustati, Ortarmi se našao na prsima i zarežao, s njuškom tik ispred mog lica."Ja bih ostao u vagonima, na vašem mjestu", upozorio nas je Geryon. "Ili će Ortar rastrgati vratgospodina Jacksona. A sad, Eurytione, budi tako dobar i pobrini se za Nicoa."Pastir pljune u travu. "Jel' baš moram?""Da, budaletino!"Izgledajući kao da ga cijela stvar grdno zamara, Eurytion je svojom ogromnom rukomobuhvatio Nicoa i podigao ga uvis kao hrvač."Nosi i taj mač", gadljivo je dodao Geryon. "Ništa ne mrzim više od tog stigijskog željeza."Eurytion podigne mač, pažljivo vodeći računa da ne dodirne sječivo."A sad", vedro je nastavio Geryon, "kad smo završili obilazak, vratimo se u kuću, da prigrizemonešto i pošaljemo Irida-poruku našim prijateljima u Titanovoj vojsci.""Gade jedan!" uzviknula je Annabeth.Geryon joj dobaci osmijeh. "Ne živciraj se, dušice. Kad isporučim gospodina Di Angela, ti itvoje društvance možete ići. Ne miješam se u potrage. Uz to, dobro mi je plaćeno da vamomogućim slobodan prolaz, ali bojim se da gospodin Di Angelo nije uključen u cijenu.""Tko vam je platio?" upitala je Annabeth. "Kako to mislite?""Ne brini brigu, curo draga. Hoćemo li, dakle?""Čekajte!" rekao sam, na što Ortar zareža. Ostao sam savršeno nepomičan, da mi ne bi zabiozube u grlo. "Vi ste poslovan čovjek, Geryone. Hajdemo se nagoditi."Geryon suzi pogled. "Kako da se nagodimo? Imaš li zlata?""Imam nešto bolje. Trampu.""Ali gospodine Jackson, nemate ništa.""Mogao bi mu dati da očisti konjušnice", nedužno je predložio Eurytion."Uraditi ću to!" rekao sam. "Ako ne uspijem, imate nas sve. Možete sve nas trampiti za Lukeovozlato.""Pod uvjetom da te konji ne pojedu", primjetio je Geryon."Opet vam ostaju moji prijatelji", rekao sam. "Ali ako uspijem, sve nas puštate da odemo,uključujući i Nicoa.""Ne!" vrisnuo je Nico. "Ne čini mi nikakve usluge, Percy. Ne želim tvoju pomoć!"Geryon se zahihotao. "Percy Jacksone, te konjušnice nisu čišćene tisuću godina ... ali točno jeda bi se prostor u njima bolje prodavao kad bi se raščistila sva ona balega.""Pa, što imate da izgubiti?"Rančer je oklijevao. "U redu, prihvaćam tvoju ponudu, ali moraš obaviti posao do zalaskasunca. Ako ne uspiješ, tvoji prijatelji bit će prodani, a ja bogat.""Dogovoreno."Kimnuo je glavom. "Povest ću tvoje prijatelje nazad u kuću. Tamo ćemo te čekati."Eurytion me je pogledao nekako čudno - sažaljivo, možda. Zazviždao je i pas je skočio smene, ravno u Annabethino krilo. Ona iznenađeno uzviknu. Znao sam da Tyson i Grover nećeništa pokušavati sve dok je Annabeth talac.Iskočio sam iz vagona i netremice je pogledao."Nadam se da znaš što radiš", tiho je rekla.

“I ja.”Geryon se smjestio na vozačko sjedište. Eurytion je odvukao Nicoa nazad."Zalazak sunca", podsjeti me Geryon. "Ni trenutak kasnije."Nasmijavši se još jednom, pritisnuo je sirenu koja zazvoni kao klepetuša i kravomobil sekloparajući udalji niz stazu.

9. ČISTIM BALEGU

Ugledavši zube tih konja, izgubio sam svaku nadu.Dok sam prilazio ogradi, navukao sam majicu preko nosa da bih blokirao smrad. Jedan pastuhje dogacao kroz kaljugu i ljutito zanjištao u mom pravcu. Iskesio je zube, koji su bili šiljati kao umedvjeda.Pokušao sam mu se obratiti mislima. Na taj način mogu razgovarati s većinom konja.Zdravo, rekao sam mu. Počistit ću konjušnice. Zar to neće biti sjajno?Da! odvratio je konj. Uđi! Mi tebe pojesti! Ukusan mješanac!Ali ja sam Posejdonov sin, pobunio sam se. On je stvorio konje.Ovo mi obično osigurava kraljevski tretman u konjskom svijetu. Međutim, ne i ovog puta.Da! oduševljeno se složio konj. Može uđe i Posejdon! Mi vas obojicu pojesti! Morska klopa!Morska klopa! zakliktaše uglas ostali konji, gacajući poljanom. Posvuda su zujale muhe, avrelina dana nije nimalo umanjivala smrad. Palo mi je na pamet da bih mogao da dorasti ovomizazovu zato što sam se sjetio kako je to uradio Heraklo. Skrenuo je rijeku u konjušnice i takoih počistio. Računao sam da ću možda moći kontrolirati vodu. Međutim, nisam se mogaopribližiti konjima a da me ne prožderu, i to je predstavljalo problem. Rijeka je, opet, tekla čak upodnožju brežuljka, mnogo dalje nego što sam mislio, čitavih pola kilometra daleko. Problembalege izgledao je ovako izbliza mnogo veći. Uzeo sam zahrđalu lopatu i eksperimentalno jezaronio u gomilu pored ograde. Sjajno. Još samo oko četiri milijarde punih lopata i posao jegotov.Sunce je već tonulo. Imao sam, u najboljem slučaju, još dva do tri sata. Zaključio sam da mi jerijeka jedina šansa. Barem ću na obali rijeke moći razmišljati lakše nego ovdje. Uputio sam senizbrdo.

Stigavši do rijeke, zatekao sam tamo jednu djevojku kako me čeka. Na sebi je imalatraperice i zelenu majicu, a u njene duge, smeđe pletenice bile su upletene vlati riječne trave.Pogled joj je bio strog, a ruke prekrižene na prsima.

"A ne, nećeš", rekla je.Zabuljio sam se u nju. "Jesi li ti najada?"Zakolutala je očima. "Normalno da jesam!""Ali ti govoriš. I nisi u vodi.""A što si ti mislio, da se ne možemo ponašati kao smrtnici ako to želimo?"

Nisam nikad razmišljao o tome. Ali osjetio sam se nekako glupo, jer sam u kampu viđaomnogo najada, koje su samo hihotale i tu i tamo mi mahnule s dna jezera.

"Vidi", rekao sam. "Došao sam te samo zamoliti ...""Znam tko si", odvratila je. "I znam što hoćeš. A odgovor je ne! Neću ponovo dozvoliti da se

moja rijeka koristi za čišćenje tih smrdljivih štala.""Ali ...""Nema ali, morsko momče. Vi što vam je tata bog mora mislite da ste mnooogo važniji od tamoneke rječice, jel? E pa reći ću ti nešto, ovu najadu neće nitko deložirati samo zato što mu jePosejdon tata. Ovo je slatkovodni teritorij, mister. Posljednji tip koji je tražio da mu to učinim -usput, bio je mnogo zgodniji od tebe - uspio me je uvjeriti, i to je bila najgora greška koju samikad napravila! Imaš li ti pojma što ta silna balega radi mom ekosistemu? Ličim li ti ja na pogonza pročišćavanje otpadnih voda? Uginut će mi sva riba. Nikad neću očistiti vodene biljke od tekaljuge. I godinama će mi biti muka. NE, HVALA!"

Način na koji je govorila podsjetio me je na moju prijateljicu smrtnicu, Rachel Elizabeth

Dare i ona me je tako bombardirala riječima. Ali, nisam mogao zamjeriti najadi. Kad sam malorazmislio, shvatio sam da bih se i sam prilično razgoropadio da mi netko ubaci dvadesetmilijuna kila balege u kuću. Ali ipak ...

"Moji prijatelji su u opasnosti", rekao sam joj."E pa baš mi je žao! Ali to nije moj problem. A ti nećeš uništiti moju rijeku." Izgledalo je kao dase je spremna potući. Stisnula je šake kao da se sprema na bitku, ali učinilo mi se da čujempodrhtavanje u njenom glasu. Odjednom sam shvatio da me se ona, i pored svog prkosnogstava - boji. Vjerojatno je mislila da ću se boriti s njom za kontrolu nad rijekom i pribojavala seda će izgubiti.

Ta pomisao me je rastužila. Osjetio sam se kao nasilnik, Posejdonov sin koji se pravivažan.Sjeo sam na panj. "Ok, pobijedila si."Najada je izgledala iznenađeno. "Stvarno?""Neću se boriti s tobom. To je tvoja rijeka."Ramena su joj se opustila. "Oh. Oh, dobro je. Hoću reći - dobro po tebe!""Ali moji prijatelji i ja ćemo biti prodani Titanima ukoliko ne počistim one konjušnice do zalaskasunca. A pojma nemam kako da to napravim."Rijeka je veselo žuborila. Zmija je klizila površinom vode i naglo zaronila. Na kraju je najadauzdahnula."Otkrit ću ti jednu tajnu, sine boga mora. Uzmi malo zemlje u ruku.""Molim?""Čuo si me."Čučnuo sam i uzeo punu šaku teksaške zemlje. Bila je suha, crna i puna sićušnog grumenjabijelog kamenja ... Ne, još nečega, pored kamenja."To su školjke", rekla je najada. "Okamenjene školjke. Prije mnogo milijuna godina, čak prijebogova, kad su vladali samo Uran i Geja, ovaj predio je bio pod vodom. Bio je dio mora."Odjednom sam shvatio na što misli. U ruci sam držao komadiće prastarih morskih pužića,ljušture mekušaca. Čak su i krečnjačke stijene imale na sebi otiske školjki."Ok", rekao sam. "A što mi to vrijedi?""Nisi baš toliko drugačiji od mene, polubože. Čak i kad sam izvan vode, voda je u meni. Ona jemoj izvor života." Uzmaknula je, zakoračivši u rijeku, i osmjehnula se. "Nadam se da ćeš naćinačina da spasiš svoje prijatelje."Rekavši to, pretvorila se u tekućinu i stopila s rijekom.

Sunce je dodirivalo br-egove kad sam se ponovo našao kod konjušnica. Mora biti da jenetko u međuvremenu dolazio nahraniti konje, jer su upravo razdirali zubima ogromneživotinjske leševe. Nisam razaznavao koje su to životinje bile i, istini za volju, nisam ni želioznati. Ako su konjušnice uopće mogle postati još odvratnije, prizor pedeset konja koji žderusirovo meso meni je bio sasvim dovoljan za to.

Morska klopa! pomisli jedan konj kad me je ugledao. Uđi! Još smo gladni.Što mi je činiti? Rijeku nisam mogao upotrijebiti. A činjenica da se ovo mjesto prije nekih

milijun godina nalazilo pod vodom nije mi trenutno bila od velike pomoći. Pogledao sam malukalcificiranu školjkicu na svom dlanu, a onda u onu planinčinu balege.

U nemoćnom bijesu, bacio sam školjku u balegu. Taman sam htio okrenuti konjima leđa,kad sam čuo nekakav zvuk.Šištanje. Kao probušen balon.

Spustio sam pogled prema mjestu gdje sam bacio školjku. Iz kaljuge je šikljao tanušanvodoskok. "Nemoguće", promucao sam.Koraknuo sam prema ogradi , oklijevajući. "Porasti", rekao sam vodoskoku.

Uz glasan pljusak, voda je šiknula metar uvis i nastavila žuboriti. Jest nemoguće, ali događalose. Dva konja priđoše vidjeti što se događa. Jedan prinese usta izvoru i odmah zatim odskoči.Bljak! reče on. Slano!Bila je to morska voda, usred ranča u Teksasu. Uzeo sam još jednu šaku zemlje i povadio iznje fosile školjki. Nisam zaista znao što to radim, ali trčao sam uzduž konjušnica, bacajućiškoljke u gomile balege. Gdje god je pala školjka, uvis je šiknuo još jedan mlaz morske vode.Prestani! kukali su konji. Meso dobro! Kupanje nije dobro!Tada sam primijetio da voda ne ističe iz konjušnica i ne teče nizbrdo, kao što bi normalnočinila. Umjesto toga, samo je žuborila oko svakog izvora i tonula u tlo, odnoseći balegu sasobom. Konjska balega se rastvarala u slanoj vodi, ostavljajući za sobom samo dobru, starumokru zemlju."Još!" uzviknuo sam.Osjetio sam nekakav trzaj u utrobi i mlazovi vode počeše šikljati kao u najvećoj praoniciautomobila na svijetu. Slani vodoskoci prštali su više od pet metara u visinu. Konjipomahnitaše, trčeći naprijed-nazad dok su ih gejziri polijevali odasvud. Planine balege počešese topiti kao led.Osjećaj trzanja postao je snažniji, čak bolan, ali prizor tolike morske vode me je na neki načinispunjavao. Ja sam to uradio. Ja sam doveo ocean na ovaj brežuljak.Prestani, gospodaru! kukali su konji. Prestani, molimo te!Voda je sad već prštala na sve strane. Konji su bili potpuno mokri, a neki su paničili i klizali sepo blatu. Balega je sasvim iščezla; sve te silne tone su se jednostavno upile u tlo, a voda sepočinjala nakupljati, cureći iz konjušnice i spuštajući se u stotinama potočića u pravcu rijeke."Stani", rekao sam vodi.Ništa se nije dogodilo. Bol u mojoj utrobi se pojačavao. Ako ne zatvorim gejzire na vrijeme,slana voda će otići u rijeku i zatrovati ribe i biljke."Stani!" Svom snagom sam se koncentrirao da zaustavim sile mora.Gejziri se naglo zatvoriše. Pao sam na koljena, izmučen. Preda mnom se nalazila blistavo čistakonjušnica, poljana pokrivena mokrim, slanim blatom i pedeset konja oribanih tako temeljito daim je krzno blistalo. Vodoskoci su im oprali čak i ostatke mesa nakupljene među zubima.Nećemo te pojesti! cvilili su. Molimo te, gospodaru! Nemoj više slano kupanje!"Pod jednim uvjetom", rekao sam. "Odsad ćete jesti samo hranu koju vam donesu konjušari.Ne i ljude. Ili ću se vratiti sa još školjki!"Konji su na to zanjištali i obasuli me obećanjima da će odsad biti dobri i fini konji-mesožderi, alinisam ostao čavrljati s njima. Sunce je tonulo. Okrenuo sam se i potrčao prema rančerskoj kućišto sam brže mogao.

Namirisao sam roštilj prije nego što sam stigao do kuće, što me je strašno naljutilo, jerstvarno volim roštilj.

Trijem je bio dotjeran za tulum. Na ogradi su visjele trake i baloni. Geryon je okretaopljeskavice na ogromnom roštilju napravljenom od bačve za naftu. Eurytion je sjedio za vrtnimstolom, opušteno čačkajući nokte nožem. Dvoglavi pas je njušio miris rebaraca i pljeskavica saroštilja. Zatim sam ugledao svoje prijatelje: Tyson, Grover, Annabeth i Nico bijahu nagurani ukut, vezani kao telad na rodeu, užem oko gležnjeva i zglobova, vezanih usta.

"Pusti ih!" viknuo sam, još uvijek zadihan od trčanja uz stepenice. "Počistio samkonjušnice!"Geryon se okrenuo. Sva tri prsna koša bijahu mu pokrivena pregačama, s po jednom riječi nasvakoj, tako da je cijeli natpis glasio: PUSA ZA KUHARA. "Nemoj mi reći? Kako ti je uspjelo?"Nisam imao puno strpljenja, ali sam mu ipak ispričao.S poštovanjem je klimnuo glavom. "Vrlo dosjetljivo. Bilo bi bolje da si otrovao onu dosadnu

najadu, ali nema veze.""Oslobodi moje prijatelje", rekao sam. "Dogovorili smo se.""Ma, razmišljao sam ja o tome. Ali postoji mali problem: ako ih oslobodim, neću biti plaćen.""Obećao si!"Geryon ispusti glasno ts-ts. "A da li si me natjerao da ti se zakunem rijekom Stiks? Ne, nisi.Stoga me naš dogovor ne obavezuje. Kad sklapaš posao, sinak, trebao bi obaveznoisposlovati i obvezujuću zakletvu."Izvukao sam mač. Ortar je zarežao, prignuvši jednu glavu do Groverovog uha i iskesivšiočnjake."Eurytione", rekao je Geryon, "ovaj mali me počinje živcirati. Ubij ga."Eurytion me promotri. Nisu mi se sviđali moji izgledi protiv njega i te ogromne batine."Ubij ga sam", odvratio je na kraju.Geryon začuđeno podignu obrve. "Kako, molim?""Čuo si me", progunđa Eurytion. "Uvijek mi uvaljuješ da obavljam tvoje prljave poslove.Svađaš se bez razloga, a meni je već muka ginuti za tebe. Ako se 'oćeš boriti s klincem, bori sesam."Još nikad nisam čuo nekog Aresovog sina da kaže nešto što u toj mjeri nije ličilo na Aresa.Geryon ispusti lopaticu za meso. "Usuđuješ mi se prkositi? Trebao bih te otpustiti na licumjesta!",Jes', a 'ko će ti se brinuti o stoci? Ortare, vamo."Pas je smjesta prestao režati na Grovera, prišao pastiru i sjeo mu pored nogu."U redu!" zarežao je Geryon. "Pozabavit ću se tobom kasnije, kad dječak bude mrtav!"Dohvatio je dva noža za meso i bacio ih na mene. Odbio sam jedan mačem. Drugi se zabio uvrtni stol, dva centimetra od Eurytionove ruke.Krenuo sam u napad. Geryon je parirao mom prvom udarcu parom usijanih kliješta za ugljen ikrenuo prema meni s dugačkom vilicom u rukama. Izbjegao sam ju i piknuo ga ravno u srednjiprsni koš."Ahhh!" Skljokao se na koljena. Čekao sam da se pretvori u prah, kako to već obično bude sčudovištima. Međutim, on je umjesto toga samo napravio grimasu i počeo ustajati. Rupa nanjegovoj pregači se počela zatvarati."Dobar pokušaj, sinak", reče on. "Ali problem je u tome što ja imam tri srca. Dovoljno rezervnihdijelova."Preokrenuo je roštilj i žeravica se rasula na sve strane. Jedan grumen se zaustavio nedalekood Annabethinog lica i ona prigušeno vrisne. Tyson se naprezao ne bi li raskinuo veze, ali čakni njegova snaga nije bila dovoljna za to. Morao sam okončati ovu borbu prije nego što miprijatelji nastradaju.Ubo sam Geryona u lijevi prsni koš, ali on se samo nasmijao. Zabio sam sječivo u njegov desniželudac. Nije vrijedilo. Kao da sam zabadao mač u plišanog medvjeda.Tri srca. Dovoljno rezervnih dijelova. Nije dovoljno pogoditi samo jedno ...Utrčao sam u kuću."Kukavice!" viknuo je za mnom. "Vraćaj se ovamo i umri kako dolikuje!"Zidove dnevne sobe ukrašavala je gomila jezivih lovačkih trofeja - punjenih jelenskih izmajskih glava, kao i vitrina s puškama, stalak s izloženim mačevima i luk s punim tobolcem.Geryon je hitnuo dugačku vilicu, koja se uz tup udar zabila u zid pored moje glave. Izvukao jedva mača iz stalka. "Tvoja glava će stajati baš ovdje, Jacksone! Odmah pored grizlijeve!"Dobio sam ludu ideju. Ispustio sam Brzac i skinuo luk sa zida.Bio sam najgori strijelac na svijetu. U kampu nisam uspijevao pogoditi ni metu, a kamoli njencentar. Ali nisam imao izbora. Ovu borbu nisam mogao dobiti mačem. Pomolio sam se Artemidi

i Apolonu, blizancima-strijelcima, u nadi da će se barem ovog puta sažaliti na mene. Molimvas. Samo jedan pogodak. Kad vas molim.Postavio sam strijelu i zategao luk.Geryon je prasnuo u smijeh. "Jadna budalo. Jedna strijela ti ne vrijedi ništa više od jednogmača."Podigao je svoje mačeve i jurnuo. Izbjegao sam ga odskočivši u stranu. Prije nego što sestigao okrenuti, odapeo sam strijelu naciljavši u bočni dio njegovog desnog prsnog koša.Začuo sam tri uzastopna tupa udarca dok je strijela redom prolazila kroz njegova tri prsna košai zatim mu izletjela kroz lijevu stranu, zabivši se u čelo punjene grizlijeve glave.Geryon ispusti svoje mačeve. Zatim se okrenu i zabulji u mene. "Ali ti ne znaš gađati. Rekli sumi da ne znaš ..."Lice mu je poprimilo nezdravu zelenu nijansu. Srušio se na koljena i počeo se pretvarati uprah, sve dok na kraju od njega nije ostalo ništa osim tri kuharske pregače i para ogromnihkaubojskih čizama.

Odvezao sam svoje prijatelje, a Eurytion me nije ni pokušao zaustaviti. Zatim sam pojačaovatru u roštilju i pobacao hranu u plamen kao žrtvu paljenicu Artemidi i Apolonu.

"Hvala vam, narode", rekao sam. "Vaš sam dužnik."Nebo je zatutnjalo u daljini, pa sam pretpostavio da su pljeskavice vjerojatno dobro

mirisale."Hura za Percyja!" rekao je Tyson."Je l' možemo sad svezati i ovog pastira?" upitao je Nico."Aha!" suglasio se Grover. "A to pseto me je umalo ubilo!"Pogledao sam Eurytiona, koji je i dalje opušteno sjedio za vrtnim stolom. Obje Ortarove glaveležale su mu na koljenima."Koliko će potrajati dok se Geryon ponovo ne formira?" upitao sam ga.Slegnuo je ramenima. "Sto godina? On nije od onih koji se brzo oporavljaju, hvala bogovima.Učinio si mi uslugu.""Rekao da si već ginuo za njega", prisjetio sam se. "Kako to?""Već nekol'ko tisuća godina radim za tog skota. Bio sam običan mješanac, ali sam odabraobesmrtnost kad mi ju je tata ponudio. Preš'o sam se 'ko nikad. Sad mi nema micanja s ovogranča. Ne mogu otići. Ne mogu dati otkaz. Brinem o kravama i vodim Geryonove bitke. Nasdvojica smo nekako povezani.""Možda bi mogao izmijeniti tu situaciju", rekao sam.Eurytion suzi pogled. "Kako?""Budi dobar prema životinjama. Brini se o njima. Nemoj ih prodavati za klanje i nemoj poslovatis Titanima."Eurytion malo razmisli o tome. "To bi bilo skroz u redu." "Pridobij životinje na svoju stranu i one će ti pomoći. Kad se Geryon vrati, možda će ovog putaon raditi za tebe." Eurytion se isceri. "S tim bi' baš i mog'o živit." "Nećeš nas pokušati spriječiti da odemo?" "Ne pada mi na pamet."Annabeth je trljala svoje pomodrjele zglobove. Još uvijek je sumnjičavo promatrala Eurytiona."Tvoj gazda reče da mu je netko platio za naš slobodan prolaz. Tko?"Pastir slegne ramenima. "Možda je to rekao samo da vas zavara.""Što je s Titanima?" upitao sam. "Da li si im Irida-porukom već javio za Nicoa?""Ja, ne. Geryon je htio pričekati nakon roštilja. Oni ne znaju ništa o njemu."Nico me je strijeljao pogledom. Nisam bio siguran što da radim s njim. Sumnjao sam da će

pristati poći s nama. S druge strane, nisam ga mogao pustiti da potpuno sam tumara uokolo."Mogao bi ostati ovdje dok ne završimo potragu", rekao sam mu. "Ovdje bi bio siguran.""Siguran?" rekao je Nico. "Što te briga jesam li ja siguran? Ti si otjerao moju sestru u smrt!""Nico", umiješala se Annabeth, "Percy nije kriv za to što se dogodilo. A Geryon nije lagao kadje rekao da te se Kron želi dočepati. Da zna tko si, učinio bi sve da te pridobije na svojustranu.""Nisam ja ni na čijoj strani. I nikog se ne bojim!""Ali trebalo bi", rekla je Annabeth. "Tvoja sestra ne bi željela ...""Da vam je stalo do moje sestre, pomogli bi mi da ju vratim!""Duša za dušu?" rekao sam. "Da!""Ali ako ne želiš moju dušu ...""Nemam ja tebi što objašnjavati!" Nico treptanjem otjera suze. "I vratit ću je.""Bianca ne bi željela biti vraćena" rekao sam. "Ne tako.""Nisi ju ni poznavao!" uzviknuo je. "Otkud znaš što bi ona željela?"Zurio sam u plamenove roštilja. Sjetio sam se stiha iz Annabethinog proročanstva: Ruka kraljaduhova odvešće te u spas il' na stratište. Sablasni kralj je morao biti Minos, a ja sam moraouvjeriti Nicoa da ga ne sluša. "Ajmo pitati Biancu."Kao da se nebo odjednom smračilo."Pokušao sam" žalosno je rekao Nico. "Neće se javiti .""Pokušaj ponovo. Imam osjećaj da će se javiti kad sam i ja tu.""Zašto bi?""Zato što mi je slala Irida-poruke", odvratio sam, iznenada sasvim siguran u to. "Pokušavala meje upozoriti što si naumio, kako bih te mogao zaštititi."Nico odmahnu glavom. "Nemoguće.""Postoji samo jedan način da to ustanovimo. Ti si rekao da se ne bojiš." Okrenuo sam seEurytionu. "Trebat će nam jama, slična grobnoj. I klopa i piće.""Percy", upozorila me je Annabeth. "Mislim da to nije dobra ...""U redu", rekao je Nico. "Pokušat ću."Eurytion se počeše po bradi. "Ima tamo iza rupa, iskopana za septički rezervoar. Mogli bismo juiskoristiti. Mladi Kiklope, donesi mi ručni frižider iz kuhinje. Nadam se da pokojnici voleđumbirovo pivo."

10. NATJEČEMO SE U KVIZU SMRTI

S prizivanjem smo započeli kad se smračilo, u više od pet metara dugačkoj jami iskopanojpored septičkog rezervoara. Rezervoar je bio jarko žut, sa smileyem i crvenim riječimaispisanim sa strane: SRETNI KOTLIĆ & CO. Nije se baš slagao s atmosferom prizivanja mrtvih.

Mjesec je bio pun. Nebom su plovili srebrnasti oblaci."Minos je već trebao biti ovdje", rekao je Nico, mršteći se. "Sasvim se smračilo."

"Možda se izgubio", rekao sam, s puno nade.Nico je ulio đumbirovo pivo u jamu i ubacio unutra nešto mesa sa roštilja, a zatim počeoprizivati na starogrčkom. Kukci u šumi su smjesta počeli cvrčati. Pseća zviždaljka od stigijskogleda u mom džepu postala je još hladnija, ledeno mi prianjajući za nogu."Reci mu neka prestane", šapnuo mi je Tyson.Dio mene se slagao s njim. Ovo je bilo neprirodno. Noćni zrak je bio hladan i prijeteći. Ali prijenego što sam mogao išta reći, pojavili su se prvi duhovi. Iz tla je sipila sumporna izmaglica.Sjene su se zgušnjavale u ljudska obličja. Jedna plava sjena dolebdjela je do ruba jame iklekla da pije."Zaustavi ga!" rekao je Nico, smjesta prekinuvši prizivanje. "Samo Bianca smije piti!"Izvukao sam Brzac. Duhovi se povukoše, uglas zasiktavši na prizor mog mača od nebeskebronce. Međutim, bilo je prekasno da zaustavim onog prvog duha. Bio je već poprimio obličjebradatog muškarca u bijeloj odori. Imao je zlatan obruč na čelu, a oči su mu čak i u smrtiplamtjele zlobom."Minose!" rekao je Nico. "Što to radiš?""Primite moje isprike, gospodaru", rekao je duh, mada nije zvučao kao da mu je naročito žao."Žrtva je mirisala tako dobro da nisam mogao odoljeti." Pogledao je svoje šake i osmjehnuo se."Lijepo je što se mogu opet vidjeti. I oblik mi se skoro sasvim zgusnuo ...""Ometaš ritual!" pobunio se Nico. "Gubi se ..."Duhovi mrtvih opasno zasvjetlucaše, pa je Nico morao nastaviti s pjevušenjem inkantacijekako bi ih zadržao na udaljenosti."Da, tako je, gospodaru", rekao je Minos, zvučeći kao da se zabavlja. "Nastavite prizivati. Jasam došao samo da bih vas zaštitio od ovih lažljivaca koji bi vas obmanuli."Okrenuo se prema meni, odmjeravajući me kao da sam nekakav žohar. "Percy Jackson ... viditi to. Posejdonovi sinovi se, izgleda, nisu nimalo popravili tijekom vjekova?"Poželio sam ga zviznuti, ali računao sam da bi mi šaka samo proletjela kroz njegovo lice."Tražimo Biancu di Angelo", rekao sam. "Briši."Duh se zahihotao. "Koliko sam shvatio, jednom si ubio Minotaura golim rukama. Međutim, uLabirintu te čekaju još gore stvari. Zar stvarno vjeruješ da će ti Dedal pomoći?"Ostali duhovi su se uskomešali. Izvukavši nož, Annabeth mi je pomogla da ih zadržim podaljeod jame. Grover se toliko iznervirao da se pribio uz Tysonovo rame."Dedal nimalo ne mari za vas, mješanci", upozorio je Minos. "Ne smijete mu vjerovati. Star jetoliko da mu godine ne možete izbrojati i isto je toliko lukav. Nečista savjest zbog ubojstvaučinila ga je ogorčenim, a i bogovi su ga prokleli.""Nečista savjest zbog ubojstva?" upitao sam. "Koga je ubio?""Ne mijenjaj temu!" zarežao je duh. "Ometaš Nicoa. Pokušavaš ga uvjeriti da odustane od svogcilja. Ja bih ga učinio gospodarom!""Dosta, Minose", zapovjedi Nico.Duh se iskesio. "Gospodaru, ovo su ti neprijatelji. Ne smiješ ih slušati! Dozvoli da te štitim.

Otjerat ću ih u ludilo, kao što sam i druge.""Druge?" jeknula je Annabeth. "Misliš na Chrisa Rodrigueza? To si bio ti?""Labirint je moje vlasništvo", rekao je duh, "a ne Dedalovo! Uljezi zaslužuju sići s uma.""Odlazi, Minose!" zahtijevao je Nico. "Želim vidjeti svoju sestru!"Duh je progutao svoj gnjev. "Kako želite, gospodaru. Ali upozoravam vas. Ne smijete vjerovatiovim herojima."Rekavši to, pretvorio se u izmaglicu i iščeznuo.Ostali duhovi krenuše prema jami, ali smo ih Annabeth i ja uspeli zadržati."Bianca, pojavi se!" pjevušio je Nico. Njegovo prizivanje se ubrzalo, a duhovi su se nervoznovrpoljili."Pojavit će se svakog trenutka", promrmljao je Grover.Zatim je među drvećem zatreperila srebrnasta svjetlost - duh koji je izgledao svjetliji i snažnijiod ostalih. Prišao je bliže i nešto mi je reklo da ga pustim da prođe. Kleknuo je pored jame dapije. Kad je ustao, ukazalo se sablasno obličje Biance di Angelo.Nicovo prizivanje je utihnulo. Spustio sam mač. Ostali duhovi počeše se gurati naprijed, aliBianca je mahnula rukom i oni se povukoše u šumu."Zdravo, Percy", reče ona.Izgledala je isto kao kad je bila živa: zelena kapa nakrivljena na gustoj crnoj kosi, tamne oči imaslinasta koža kao kod njenog brata. Nosila je traperice i srebrnastu jaknu, uniformuArtemidinih lovaca. O ramenu joj je visio luk. Blijedo se osmjehivala, a cijelo njeno obličje jetreperilo."Bianca", rekao sam. Glas mi je jedva prolazio kroz grlo. Dugo sam se već osjećao krivim zbognjene smrti, ali vidjeti ju ovako pred sobom bilo je pet puta gore, kao da je tek umrla. Sjetio samse kako sam pretraživao olupinu divovskog brončanog Talosa za čiji je poraz žrtvovala svojživot, ne pronašavši ni traga od nje."Tako mi je žao", rekao sam."Nema ti zašto biti žao, Percy. Sama sam izabrala i ne kajem se zbog toga.""Bianca!" Nico je teturao prema nama kao da se upravo trgnuo iz ošamućenosti.Okrenula se prema bratu. Bila je tužna, kao da se pribojavala ovog trenutka. "Zdravo, Nico.Kako si porastao.""Zašto mi nisi prije odgovorila?" zaplakao je. "Već mjesecima pokušavam!""Nadala sam se da ćeš odustati.""Da ću odustati?" Zvučao je slomljeno. "Kako to možeš reći? Pokušavam te spasiti!""Ne možeš, Nico. Ne radi ovo. Percy je u pravu.""Nije! Dozvolio je da umreš! On ti nije prijatelj."Bianca pruži ruku, kao da želi dotaknuti lice svog brata, ali ona je sačinjena od izmaglice.Približivši se živoj koži, njena ruka je isparila."Moraš me poslušati", reče ona. "Za Hadovo dijete je opasno da bude ljuto. To nam je kobnamana. Moraš oprostiti. Obećaj mi to.""Ne mogu. Nikad.""Percy je zabrinut za tebe, Nico. On ti može pomoći. Dozvolila sam mu da vidi što namjeravaš,u nadi da će te naći.""Znači, to si zaista bila ti", rekao sam. "Ti si mi poslala one Irida-poruke."Bianca potvrdno klimnu glavom."Zašto pomažeš njemu a ne meni?" vrisnuo je Nico. "To nije fer!""Sad si već bliže istini", odvratila je Bianca. "Nisi ti ljut na Percyja, Nico. Ljut si na mene." "Nisam.""Ljut si zato što sam te ostavila da bih postala Artemidina lovkinja. Ljut si zato što sam umrla i

ostavila te samog. Žao mi je zbog toga, Nico. Stvarno. Ali moraš prerasti taj gnjev. I prekiniokrivljavati Percyja za moje izbore, inače ćeš osuditi sebe na propast.""Ona je u pravu", umiješala se Annabeth. "Kron se vraća, Nico. Nastojat će pridobiti koga godbude mogao, da mu se pridruži.""Briga me za Krona", rekao je Nico. "Samo hoću da mi se vrati sestra.""To ne možeš imati, Nico", nježno mu je rekla Bianca. "Ja sam Hadov sin! Mogu.""Ne pokušavaj", rekla je. "Ako me voliš, nemoj ..."Glas joj je posustao. Duhovi su se ponovo počeli sakupljati oko nje, djelujući uznemireno.Sjene su im se nervozno vrpoljile. Opasnost! šaptali su njihovi glasovi."Tartar se komeša", rekla je Bianca. "Tvoja moć privlači Kronovu pažnju. Mrtvi se moraju vratitiu Podzemni svijet. Nije sigurno da se zadržavamo ovdje.""Čekaj", rekao je Nico. "Kad te molim ...""Zbogom, Nico", rekla je Bianca. "Jako te volim. Upamti što sam ti rekla."Njeno obličje je zatreperilo i duhovi nestadoše, ostavljajući nas same s jamom, septičkimrezervoarom Sretni kotlić, i hladnim, punim mjesecom.

Nije nam se žurilo te noći krenuti na put, pa smo odlučili pričekati do jutra. Grover i ja smozalegli na kožne kauče u Geryonovoj dnevnoj sobi, svakako mnogo udobnije od prostirki uLabirintu; međutim, moje noćne more zbog toga nisu bili ništa manje strašne.

Sanjao sam da sam s Lukeom, šetamo mračnim dvorom na planini Tam. Sada je tokompletno zdanje - a ne neka poludovršena iluzija poput one koju sam vidio zimus. Baklje unosačima uzduž zidova plamte zelenom vatrom. Pod je od uglačanog crnog mramora.Hodnikom brije hladan vjetar, a iznad nas, kroz otvoren strop, vide se sivi olujni oblaci kako sekovitlaju nebom.

Luke je odjeven za bitku. Nosi kamuflažne hlače, bijelu majicu i brončani oklop na prsima,ali njegov mač, Onaj koji grize s leđa, nije kod njega - samo prazne korice. Ušli smo uprostrano dvorište, u kojem se desetine ratnika i dracaena priprema za rat. Ugledavši ga,polubogovi stanu mirno i udare mačevima o štitove.

"Je li kucnuo časss, gossspodaru?" upita jedna dracena."Uskoro", obeća Luke. "Nastavite s pripremama.""Gospodaru", začu se glas iza njega. Empuza Kelli ga promatra s osmjehom. Večeras na sebiima crnu haljinu i izgleda zlokobno lijepo. Oči joj svjetlucaju - na trenutak tamnosmeđe, paonda potpuno crvene. Kosa joj je upletena u pletenicu koja joj pada niz leđa. Izgleda kao daupija svjetlost baklji, kao da jedva čeka da se ponovo pretvori u čist plamen.

Srce mi poskoči u prsima. Čekam da me Kelli ugleda i istjera iz sna kao prošli put, ali ovogputa kao da me nije primjećivala."Imaš posjetitelja", reče ona Lukeu. Zatim je koraknula u stranu i čak je i Luke djelovaozaprepašten onim što je ugledao.Nad njim se dizala čudovišna Kampa. Zmije su joj siktale oko nogu. Životinjske glave okonjenog struka su režale. Isukani mačevi blistali su otrovom; onako raširenih kožastih krila,zauzimala je cijeli hodnik."Ti!" Lukeov glas zazvuča pomalo drhtavo. "Rekao sam ti da ostaneš u Alcatrazu."Kampini kapci trepnuše bočno, poput zmijskih. Progovorila je onim čudnim tutnjavim jezikom,ali sam ga sada, negdje u pozadini uma, mogao razumjeti: Došla sam služiti. Dozvoli mi da seosvetim.

"Ti si tamničar", rekao je Luke. "Tvoj posao je da ..."Neću mirovati dok ne budu mrtvi. Meni nitko ne može nekažnjeno pobjeći.Luke je oklijevao. Kap znoja mu se cjedila niz obraz. "Pa dobro" reče on. "Ići ćeš s nama.

Možeš nositi Arijadninu nit. To je velika čast."Kampa zasikta na stepenicama. Zatim spremi mačeve, okrenu se i ode, tabanajući

hodnikom na svojim ogromnim zmajskim nogama."Trebao sam ju ostaviti u Tartaru", promrmlja Luke. "Previše je kaotična. Previše moćna."Kelli se tiho nasmijala. "Ne bi se trebao plašiti moći, Luke. Koristi je!"

"Što prije krenemo, to bolje", reče on. "Želim ovo konačno završiti.""A joj", suosjećajno izusti Kelli, klizeći prstom niz njegovu ruku. "Neugodno ti je uništiti svoj

stari kamp?""Nisam to rekao."

"Ne predomišljaš se u vezi sa svojom, ah, posebnom ulogom?“Lukeovo lice je postalo bezizražajno. "Znam što mi je dužnost.""To je dobro", reče demonka. "Što misliš, jesu li snage koje šaljemo u napad dovoljne? Ili

ću morati pozvati i majku Hekatu u pomoć?""Više nego dovoljne", reče Luke strogo. "Dogovor je gotovo postignut. Potrebno je još samo isposlovati siguran prolaz kroz arenu."

"Mmm", reče Kelli. "To bi trebalo biti zanimljivo. Bilo bi mi baš krivo vidjeti tu tvoju lijepuglavu nabijenu na kolac ako ne uspiješ.""Uspjet ću. A ti, demonko, zar nemaš nekog važnijeg posla?""O,da." Kelli se osmjehnu. "Bacam u očaj neprijatelje koji nas prisluškuju. I to baš sad."Zatim okrene pogled ravno k meni, izbaci kandže i zabije ih u moj san. A ja se odjednomnađem na drugom mjestu.Stojim na vrhu kamene kule s koje puca pogled na Stjenovite litice i ocean ispod njih. StaracDedal je pognut nad radnim stolom, mučeći se s nekakvim instrumentom za navigaciju, sličnimogromnom kompasu. Izgleda mnogo stariji nego posljednji put kad sam ga vidio. Leđa su mupogrbljena, a šake kvrgave. Psuje na starogrčkom i žmirka, kao da ne vidi dobro, iako je dan sunčan."Ujače!" začu se glas.Nasmijani dječak Nicovih godina doskakutao je uz stepenice, noseći drvenu kutiju."Zdravo, Perdixe", reče starac, mada prilično hladnim glasom. "Već si gotov sa svojimprojektima?""Jesam, ujače. Bilo je lako!"Dedal ga namršteno pogleda. "Lako? Problem kretanja vode uzbrdo bez pumpe ti je bio lak?""O da! Pogledaj!"Dječak je istresao sadržaj svoje kutije i počeo kopati po gomili svega i svačega. Na krajuizvuče svitak papirusa i pokaže starom pronalazaču neke crteže i zabilješke. Ja nisam ništarazumio, ali Dedal kratko klimnu glavom."Shvaćam. Nije loše.""Kralj se oduševio!" reče Perdix. "Rekao je da sam možda pametniji čak i od tebe!""Ma nije valjda?""Ali ja ne mislim tako. Drago mi je što me je majka poslala učiti od tebe! Želim naučiti sve štoradiš.""Da", promrmlja Dedal. "Da bi mogao zauzeti moje mjesto kad umrem, eh?"Dječak raširi oči. "Ne, ujače! Ali nešto sam razmišljao ... zašto čovjek uopće mora umrijeti?"Pronalazač ga namršteno pogleda. "Tako to ide, momče. Sve umire, samo bogovi ne.""Ali zašto?" uporan je dječak. "Kad bi uspio zarobiti animu, živu dušu, u drugom obliku ...Dakle, ujače, rekao si mi za svoje robote. Brončane bikove, orlove, zmajeve, konje. Zašto,onda, ne i brončani čovjek?"

"Ne, dečko moj", oštro odvrati Dedal. "Naivan si. Tako nešto je nemoguće."

"Ja ne mislim tako", tvrdoglavo će Perdix. "Uz malo magije ...""Magije? Bah!"

"Da, ujače! Magija i mehanika zajedno - uz malo truda, moguće je napraviti tijelo koje izgledaisto kao ljudsko, ali još bolje. Imam tu neke bilješke." Dodao je starcu podebeo svitak. Dedal gaje razmotao. Dugo je čitao. Zatim mu se oči suziše. Okrznu pogledom dječaka, a onda smotasvitak i nakašlja se. "Ovo ne bi nikad radilo, dečko moj. Shvatit ćeš to kad budeš malo stariji."

"A smijem li uzeti i popraviti taj astrolab, ujače? Jesu li ti zglobovi ponovo natečeni?"Starac stegnu zube. "Ne. Hvala ti. Idi sad i zabavi se nečim."Perdix kao da nije primjećivao starčev bijes. Uzeo je brončanu bubu sa svoje gomilekoještarija i otrčao do samog ruba kule, koji je bio ograđen samo niskim zidićem, i koji jedječaku dosezao jedva do koljena. Puhao je snažan vjetar. Odmakni se od ruba, htio samviknuti. Međutim, moj glas se nije čuo. Perdix je navio bubu i bacio je uvis. Raširivši krila,otkucavala je. Perdix se ushićeno nasmijao."Pametniji od mene", progunđa Dedal, pretiho da bi ga dječak čuo.

"Ujače, je li istina da je tvoj sin poginuo leteći? Čuo sam da si mu napravio ogromna krila,ali da su ga izdala."Dedal stisnu šake. "Da zauzme moje mjesto", promrmlja.Vjetar je šibao oko dječaka, trzajući mu odjeću i mrseći mu kosu. "Volio bih poletjeti", rečePerdix. "Napravio bih vlastita krila, koja me ne bi izdala. Što misliš, da li bih mogao?"Možda je to bio san unutar mog sna, ali odjednom mi se učini da vidim dvoglavog boga Janusakako treperi u zraku pored Dedala, smješkajući se dok prebacuje srebrni ključ iz ruke u ruku.Odluči se, šaptao je starom pronalazaču. Odluči se.Dedal uzme jednu od dječakovih metalnih buba. Stare pronalazačeve oči bijahu zakrvavljeneod bijesa."Perdixe", doviknu mu on. "Hvataj."Bacio je brončanu bubu prema dječaku. Ushićen, Perdix ju pokuša uhvatiti, ali ju je staracbacio predaleko. Buba je otplovila prema nebu, a Perdix je posegnuo predaleko u pokušaju daju stigne. Snažan vjetar ga je dohvatio i bacio. U padu je nekako uspio uhvatiti prstima rubkule."Ujače!" vrisnu on. "Pomozi mi!"Starčevo lice bijaše nepomično poput maske. Nije se ni pomaknuo s mjesta. "Hajde, Perdixe",tiho reče Dedal. "Napravi svoja krila. Ali budi brz."

"Ujače!" vrisnu dječak, dok su mu prsti klizili s ruba. Zatim se strmoglavio prema moru.Uslijedio je trenutak grobne tišine. Bog Janus zasvjetluca i iščeznu. Zatim se nebom prolomilagrmljavina. Iz nebeskih visina začuo se strog ženski glas: Platit ćeš cijenu za ovo, Dedale. Čuosam već taj glas. Bila je Annabethina majka, Atena.Dedal je ljutito pogledao prema nebu. "Oduvijek sam te poštovao, Majko. Sve sam žrtvovao dabih slijedio tvoj put."Dečak je također imao moj blagoslov. A ti si ga ubio. Za to moraš platiti."Plaćao sam i plaćao!" zareža Dedal. "Sve sam izgubio. Ne sumnjam da ću patiti uPodzemnom svijetu. Ali u međuvremenu ..."On podignu dječakov svitak, baci pogled na njega i spremi u svoj rukav.

Ne razumiješ, reče Atena ledenim glasom. Plaćat ćeš sad i zauvijek. Dedal odjednompadne u agoniju. Osjetio sam isto što i on. Gorući bol stezao mi se oko vrata kao ogrlica odusijanog olova - presijecajući mi dah, pretvarajući sve u crnilo.

Probudio sam se u tami, držeći se rukama za grlo."Percy?" dobacio mi je Grover s drugog kauča. "Jesi li dobro?" Nekako sam vratio dah. Nisambio siguran što da mu odgovorim. Upravo sam vidio kako tip kojeg tražimo, Dedal, ubija svog

rođenog nećaka. Kako bih mogao biti dobro? Televizor je još uvijek bio upaljen. Soba je sijalaplavičastom svjetlošću.

"Koliko - koliko je sati?" graknuo sam."Dva ujutro", odvratio je Grover. "Nisam mogao spavati. Gledao sam Prirodnjački kanal."Šmrcnuo je. "Nedostaje mi Juniper."Protrljao sam oči da otjeram san. "Što da ti kažem ... uskoro ćete se ponovo vidjeti."

Grover tužno odmahnu glavom. "Percy, znaš li ti koji je danas dan? Malo prije sam vidio naTV-u. Trinaesti lipanj. Sedam dana od našeg odlaska iz kampa."

"Molim?" rekao sam. "Nemoguće.""U Labirintu vrijeme brže prolazi", podsjetio me je Grover. "Sjećaš li se, kad ste ti i Annabethprvi put upali u njega, mislili ste da je prošlo samo nekoliko minuta, je l' tako? A prošlo je višeod sata.""Oh", izustio sam. "Tako je." Zatim mi je sinulo na što misli i grlo mi ponovo probode gorući,oštar bol. "Rok koji ti je dalo Vijeće starješina."Grover stavi daljinski upravljač u usta i odgrize jedan kraj. "Isteklo mi je vrijeme", reče on, ustapunih plastike. "Čim se vratim, oduzet će mi tragačku dozvolu. Više nikad neću smjeti napustitikamp.""Razgovarat ćemo s njima", obećao sam. "Natjerat ćemo ih da ti daju još vremena."Grover proguta knedlu. "Nema šanse da prihvate. Svijet umire, Percy. Svaki dan je sve gore.Divljina ... jednostavno osjećam kako je nestaje. Moram pronaći Pana.""Naći ćeš ga, čovječe. Sto posto."Grover me pogleda svojim tužnim jarećim očima. "Oduvijek si bio dobar prijatelj, Percy. Ono štosi danas uradio - spasio životinje na Geryonovom ranču, bilo je čudesno. Ja - volio bih da samviše kao ti.""Hej", rekao sam. "Ne govori tako. Isto si toliko heroj ...""Ne, nisam. Uporno pokušavam, ali ..." Uzdahnuo je. "Percy, ne mogu se vratiti u kamp ako nenađem Pana. Jednostavno ne mogu. Razumiješ to, zar ne? Ne mogu se suočiti s Juniper akone uspijem. Ne mogu se suočiti niti sa samim sobom."Glas mu je toliko nesretan da mi je bolno slušati ga. Mnogo toga smo prošli zajedno, ali još ganikad nisam čuo da zvuči ovako utučeno."Smislit ćemo već nešto", rekao sam. "Nisi pretrpio neuspjeh. Ti si šampion među satirima, ok?Juniper to zna. Isto kao i ja."Grover je zatvorio oči. "Šampion među satirima", potišteno je promrmljao.Dugo nakon što je pao u san, ja sam još uvijek bio budan, promatrajući kako se plavičastasvjetlost Prirodnjačkog kanala prelijeva preko punjenih životinjskih glava na Geryonovimzidovima.

Slijedećeg jutra smo se sišli pozdraviti s pastirom."Nico, mogao bi poći s nama", izgovorio sam ne razmišljajući. Sjetio sam se, valjda, svog

sna, i koliko me je dječak Perdix podsjetio na Nicoa.Odmahnuo je glavom. Mislim da nitko od nas nije dobro spavao u kući demonskog rančera, aliNico je izgledao gore nego svi mi ostali. Oči su mu bile krvave, a lice bijelo kao kreč. Bio jeumotan u crni kućni ogrtač koji je najverojatnije pripadao Geryonu, jer je bio bar tri brojaprevelik i za krupnog, odraslog čovjeka."Moram malo razmisliti." Izbjegavao me je pogledati, ali po tonu njegovog glasa osjećao samda je još uvijek ljut.Činjenica da je njegova sestra došla iz Podzemnog svijeta zbog mene, a ne zbog njega, nijemu baš lako pala."Nico", rekla je Annabeth. "Bianca samo želi da ti budeš dobro."

Stavila mu je ruku na rame, ali on se otrgnuo i teškim koracima uputio prema rančerskojkući. Možda sam samo umislio, ili kao da se jutarnja izmaglica lijepila za njega dok je hodao.

"Brinem za njega", rekla mi je Annabeth. "Ako ponovo počne razgovarati s Minosovimduhom ..."

"Bit će on dobro", obećao je Eurytion. Pastir se lijepo dotjerao. Imao je na sebi novetraperice i čistu kaubojsku košulju. Čak je podšišao i bradu. Na noge je navukao Geryonovečizme. "Mali može ostati ovdje kol'ko god hoće, da malo dođe sebi. Bit će siguran, to vamjamčim.""A ti?" upitao sam.

Eurytion počeše Ortara po jednom vratu, a onda po drugom. "Na ovom ranču odsad će seraditi malo drugačije. Nema više klanja svetih krava. Nešto sam razmišljao da zasijem soju. Isprijateljit ću se s onim konjima mesožderima. Možda se i prijavim za sljedeći rodeo."

Stresao sam se na samu pomisao. "Sretno ti bilo.""Jes" Eurytion pljune u travu. "Vi, sad idete tražiti Dedalovu radionicu?"

Annabethine oči sinuše. "Možeš li nam pomoći?"Eurytion je promatrao branik za stoku i obuzeo me je osjećaj da je spominjanje Dedaloveradionice izazvalo određenu nelagodu u njemu. "Ne znam gdje je. Al' Hefest bi mog'o znat.""To je i Hera rekla", složila se Annabeth. "Ali, kako da nađemo Hefesta?"Eurytion zavuče prste pod okovratnik svoje košulje i izvuče nešto odatle. Bila je to ogrlica -gladak srebrni disk na srebrnom lančiću. Disk je na sredini imao udubljenje, nalik na otisakpalca. Pružio ga je Annabeth."Ponekad Hefest svrati ovdje do mene", reče on. "Proučava životinje i tako to, da bi mog'o napravit iste tak'e brončane robote. Prošli put sam, ovaj učinio sam mu uslugu. Htio je malopodvaliti mom ocu, Aresu, i Afroditi. Dao mi je taj lančić u znak zahvalnosti. Rek'o mi, ako ikadbudem mor'o da ga nađem, ovaj disk će me odvest do njegovih kovačnica. Al' samo jednom.""A ti ga daješ meni?" upitala je Annabeth.Eurytion je pocrvenio. "Nemam ja zašto ići u te kovačnice, gospoj'ce. Imam ovdje posla kol'kohoćete. Samo pritisnite taj gumb i krenite."Kad je Annabeth pritisnula gumb, disk kao da je oživio. Izraslo mu je osam metalnih nogu.Annabeth je ciknula i ispustila ga, što je Eurytiona sasvim zbunilo."Pauk!" vrisnu ona."Ona se, ovaj, malko boji pauka", objašnjavao je Grover. "Znaš, ona stara zavada izmeđuAtene i Arahne.""Oh." Eurytion je izgledao postiđeno. "Izvin'te, gospoj'ce."Odjurivši do branika za stoku, pauk je nestao među rešetkama."Brzo", rekao sam. "Ta stvarčica nas neće čekati."Annabeth se baš nije žurila krenuti za paukom, ali nije imala drugog izbora. Dobacili smopozdrave Eurytionu, Tyson je sklonio rešetku s jame i uskočili smo nazad u Labirint.

Da sam barem mogao staviti povodac onom mehaničkom pauku. Štrikao je kroz tuneletoliko brzo da nam je uglavnom izmicao iz vida. Da nije bilo Groverovog i Tysonovog odličnogsluha, ne bismo ni znali kuda ide.Trčali smo niz mramorni tunel, a zatim skrenuli lijevo i umalo upali u provaliju. Tyson me jezgrabio i povukao unazad da se ne bih strmoglavio. Tunel se nastavljao ravno, ali nekihtridesetak metara pred nama nije bilo poda, već samo tama bez dna i niz željeznih prečki nastropu. Mehanički pauk je već prešao pola puta preko provalije, prebacujući se od jedne dodruge prečke tako što je izbacivao metalne niti."Majmunske prečke", rekla je Annabeth. "Odlična sam u tome."Skočila je i uhvatila se rukama za prvu prečku, i počela se prebacivati preko. Bojala se

sićušnog pauka, a nije ju bilo strah da će promašiti prečku i strmoglaviti se u smrt. Pa sad vividite.

Prešavši na drugu stranu, Annabeth je potrčala za paukom. Pošao sam za njom. Kad samse i sam prebacio, osvrnuo sam se i vidio da Tyson nosi Grovera na leđima. Taj snagator jeprešao provaliju u tri zamaha, što je bilo dobro, jer se posljednja željezna prečka, čim seprizemljio na drugoj strani, iščupala pod njegovom težinom.Nastavili smo dalje i prošli pored kostura koji je ležao u tunelu. Na kostima su bili ostacisvečane košulje, hlača i kravate. Pauk nije usporavao. Okliznuo sam se na par sitnih drvenihkomadića, ali kad sam ih osvijetlio shvatio sam da su to olovke - stotine olovaka slomljenih napola.Tunel se širio u prostranu odaju, u kojoj nas je zaslijepilo blistavo svjetlo. Kad su mi se očiprilagodile, prvo što sam primijetio bili su kosturi. Desetine njih ležale su na podu oko nas. Nekisu bili prastari i sasvim bijeli. Ostali su bili novijeg datuma i predstavljali su mnogo odvratnijiprizor. Nisu smrdili baš onako gadno kao Geryonove konjušnice, ali gotovo tako.Zatim sam ugledao čudovište. Stajala je na svjetlucavom podiju na suprotnoj strani odaje. Imatijelo ogromnog lava i glavu žene. Bila bi lijepa da joj kosa nije skupljena u krutu punđu i danema previše šminke na licu, zbog čega me je podsjetila na moju nastavnicu glazbenog utrećem razredu. Na prsima je imala zakačen plavi bedž s trakicama, i trebalo mi je nekolikotrenutaka da pročitam natpis: OVO ČUDOVIŠTE JE OCIJENJENO PRIMJERNO."Sfinga", zacvilio je Tyson.Vrlo dobro sam znao zašto se boji. Kad je bio mali, Sfinga ga je napala u New Yorku. Jošuvijek je na leđima imao ožiljke koji su ga podsjećali na to.

Reflektori su blještali, osvjetljavajući stvorenje s obje strane. Jedini izlaz je bio tunel u kojise ulazilo iza podija. Mehanički pauk je utrčao nekud između Sfinginih šapa i iščeznuo.

Annabeth je krenula naprijed, ali je Sfinga riknula, iskesivši očnjake na svom, inače,ljudskom licu. Na otvore oba tunela, onog iza i onog ispred nas, spustiše se rešetke.

Iskešena njuška čudovišta se odmah zatim preobrazila u blještav osmijeh. "Dobro došli,sretni natjecatelji!" uzviknula je. "Pripremite se za kviz ... RIJEŠITE ZAGONETKU!"

Sa stropa se prolomio snimljeni pljesak, kao da su se tamo negdje nalazili nevidljivizvučnici. Mlazovi svjetlosti iz reflektora su prelazili preko odaje i odbijali se od podija, treperavoosvjetljavajući kosture na podu.

"Velikodušne nagrade!" rekla je Sfinga. "Položite li test, možete dalje! Padnete li, pojest ćuvas! Tko će biti naš natjecatelj?"Annabeth me zgrabi za ruku. "Ja ću", reče ona. "Znam što će pitati."Nisam se previše bunio. Nisam želio da čudovište pojede Annabeth. Ali ako nam već Sfingapostavlja zagonetke, računao sam da je najbolje da Annabeth pokuša odgovoriti na njih.Prišla je natjecateljskom pultu, preko kojeg je presavijen ležao kostur u školskoj uniformi.Odgurnula ga je i on se bučno srušio na pod."Ispričavam se", reče mu Annabeth."Dobrodošla, Annabeth Chase!" uzviknulo je čudovište, mada Annabeth nije rekla kako sezove. "Jesi li spremna za svoj test?""Jesam", odgovorila je. "Recite zagonetku.""Dvadeset zagonetki, da budem precizna!" veselo je rekla Sfinga."Molim? Ali, u stara vremena ...""Oh, ali podigli smo standarde! Da bi prošla, moraš riješiti svih dvadeset. Zar to nije divno?"Pljesak se uključivao i isključivao, kao da neko otvara i zatvara slavinu.Annabeth me je nervozno pogledala. Ohrabrujuće sam joj klimnuo."Ok", reče ona Sfingi. "Spremna sam."

Odozgo se razleglo bubnjanje. Sfingine oči su svjetlucale od uzbuđenja. "Koji je ... glavni gradBugarske?"Annabeth se namršti. Jedan užasan trenutak sam vjerovao da se zbunila."Sofija", odvratila je. "Ali ...""Točno!" Još snimljenog pljeska. Sfinga se osmjehnula tako široko da su joj se vidjeli očnjaci."Molim te, vodi računa da olovkom broj 2 jasno obilježiš svoje odgovore na obrascu testa.""Molim?" Izgledalo je kao da Annabeth ne zna što se od nje traži. Zatim se obrazac pojavio napultu pred njom, zajedno sa zarezanom olovkom."Vodi računa da jasno i uredno zaokružiš odgovore", rekla je Sfinga. "Ako moraš brisati, briši upotpunosti, inače stroj neće moći pročitati tvoje odgovore.""Koji stroj?" upitala je Annabeth.Sfinga pokaza šapom u stranu. Pored reflektora se nalazila brončana kutija s gomilomzupčanika i poluga i velikim grčkim slovom eta sa strane, Hefestovim znakom.4

(4Eta se piše H (op.prev.))"A sad", nastavila je Sfinga, "sljedeće pitanje ...""Čekajte malo", pobunila se Annabeth. "Što je bilo s onim 'Što ujutro ide na četiri noge'?""Kako, molim?" rekla je Sfinga, sad već očigledno iznervirana."Zagonetka o čovjeku. Ujutro, dok je beba, ide na četiri noge, u podne, kao odrastao, na dvije,a uvečer, kao starac, na tri, pomoću štapa. Uvijek ste postavljali tu zagonetku.""Upravo zato smo promijenili test!" uzviknula je Sfinga. "Zato što ste unaprijed znali odgovor. Asad, drugo pitanje; kvadratni korijen od šesnaest?""Četiri", odgovorila je Annabeth, "ali ...""Točno! Koji je predsjednik SAD potpisao Proglas o ukidanju ropstva?""Abraham Lincoln, ali ...""Točno! Četvrto pitanje. Koliko ...""Stanite!" uzviknula je Annabeth.Poželio sam joj reći da ne prigovara. Sjajno joj ide! Trebalo bi samo odgovoriti na pitanja, damožemo krenuti dalje."To nisu zagonetke", rekla je Annabeth."Kako to misliš?" otrese se Sfinga. "Naravno da jesu. Ovo je specijalno osmišljen test ...""Ovo je samo gomila bezveznih, slučajnih činjenica", nije se dala Annabeth. "Zagonetke bitrebale tjerati na razmišljanje.""Na razmišljanje?" Sfinga se namršti. "Kako bi ja to trebala testirati znaš li ti razmišljati?Smiješno! Dakle, kolika je sila potrebna ...""Stoj!" reče Annabeth tvrdoglavo. "Ovo je glup test.""Ovaj, Annabeth", nervozno se upleo Grover. "Kako bi bilo da ono, kao, prvo odgovoriš na svapitanja, a poslije prigovaraš?"Ja sam Atenina kći", inzistirala je Annabeth. "A ovo je uvreda za moju inteligenciju. Nećuodgovarati na ova pitanja."Dio mene je bio impresioniran ovim njenim ponositim stavom. Ali drugi dio mene je pomislio daće nas njen ponos na kraju stajati glave.Reflektori su blještali. Sfingine oči svjetlucale su totalnim crnilom."Pa dobro, dušice", reče čudovište, sasvim smireno. "Ako nećeš položiti, onda padaš.

A budući da ne smijemo dozvoliti da djeca zaostaju, bit ćeš POJEDENA!"Sfinga ispruži kandže, koje su se presijavale kao nehrđajući čelik. Zatim se baci premanatjecateljskom pultu.

"Ne!" Tyson se zaletio na nju. On ne podnosi kad neko prijeti Annabeth, ali nisam mogaovjerovati da je toliko hrabar, pogotovo poslije lošeg iskustva koje je već imao sa Sfingom.

Dohvatio je Sfingu u letu i srušili su se na gomilu kostiju. To je dalo Annabeth točnodovoljno vremena da se pribere i izvuče svoj nož. Tyson je ustao, s košuljom podrapanom urezance. Sfinga je urliknula, tražeći čist prolaz. Isukao sam Brzac i stao pred Annabeth."Postani nevidljiva", rekao sam joj."Znam se boriti!""Ne!" viknuo sam. "Sfinga hoće tebe! Pusti nas da ju sredimo." Kao da je htjela dokazati dasam u pravu, Sfinga obori Tysona u stranu i pokuša u jurišu proletjeti pored mene. Međutim,Grover ju ubode u oko nečijom butnom kosti i ona kriknu od bola. Annabeth je u međuvremenustavila svoju kapu i nestala. Sfinga je skočila baš tamo gdje je ona dotad stajala, ali je završilapraznih šapa.

"Nije fer!" zakukala je. "Varalice!"Bez Annabeth na vidiku, Sfinga je krenula na mene. Podigao sam mač, ali prije nego što

sam stigao zamahnuti, Tyson je istrgnuo stroj za ocjenjivanje iz poda i bacio ga čudovištu uglavu, uništivši joj punđu. Stroj se raspao, a dijelovi su poispadali na sve strane.

"Moj stroj za ocjenjivanje!" uzviknula je Sfinga. "Ne mogu biti primjerna bez rezultatatestova!"Rešetke se podignuše s ulaza u tunele. Jurnuli smo prema onom iza podija. Mogao sam sesamo nadati da i Annabeth radi to isto.Sfinga je krenula za nama, ali je Grover izvukao svoju frulu i zasvirao. Olovke su se odjednomsjetile da su nekad bile dio drveća. Okupile su se oko Sfinginih šapa, pustile korijenje i granje, ipočele se omotavati oko nogu čudovišta. Sfinga ga ih je na kraju pokidala, ali ipak smo dobilimalo vremena.Tyson je u posljednjem trenu povukao Grovera u tunel, a rešetke su se s treskom spustile izanas. "Annabeth!" viknuo sam."Tu sam!" reče ona, tik pored mene. "Nema stajanja!"Potrčali smo kroz mrak tunela, osluškujući urlike Sfinge iza nas, dok se žalila zbog silnihtestova koje će morati ocijeniti ručno.

11. ZAPALIM SAM SEBE

Već sam pomislio da nam je pauk zbrisao, kad je Tyson začuo nejasan zveckav zvuk.Skrenuli smo nekoliko puta i onda se vraćali istim hodnicima, da bi na kraju, zatekli pauka kakoudara svojom malenom glavom u metalna vrata.

Vrata su ličila na jedno od onih okana u starim podmornicama - ovalna, s metalnimzakovicama na rubovima i kotačem umjesto kvake. Umjesto vratnica, imala su velikumesinganu ploču, s grčkim slovom eta urezanim na sredini.

Pogledali smo se."Spremni upoznati Hefesta?" nervozno je upitao Grover."Ne", priznao sam."Da!" razdragano je rekao Tyson i okrenuo kotač.Čim su se vrata otvorila, pauk je utrčao unutra, s Tysonom koji ga je pratio u stopu. Mi ostali išlismo za njima, ali ne baš tako žurno.

Prostorija je bila ogromna. Izgledala je kao automehaničarski servis, s nekoliko hidrauličnihdizalica. Na nekima su bili automobili, ali na ostalima su stajale mnogo čudnije stvari: brončanihippalectryon bez konjske glave i s gomilom žica koje su mu virile iz repa, metalni lav koji je,činilo se, bio priključen na punjač za akumulatore, kao i grčka bojna kola napravljena od samihplamenova.

Desetak radnih stolova je bilo zatrpano ostalim, manjim projektima. Po zidovima je visioalat. Svaki je bio ocrtan ispod kuke na kojoj je bilo predviđeno da visi, ali kao da se ništa nijenalazilo na svom mjestu. Čekić je bio zakvačen tamo gdje je trebao visiti šrafciger. Hefterica senalazila na mjestu predviđenom za pilu za metal.

Ispod najbliže hidraulične dizalice, na kojoj je stajala Toyota Corolla, model '98, stršao jepar nogu - donja polovica tijela krupnog čovjeka, u prljavim sivim hlačama i cipelama većim odTysonovih. Jedna noga imala je na sebi metalnu protezu.

Pauk je utrčao ravno pod auto i lupanje čekićem prestane."Vidi, vidi", grmnu dubok glas odnekud ispod Corolle. "Tko nam je to došao?"

Mehaničar povuče van kolica na kotačićima i sjedne. Već sam jednom vidio Hefesta, kratko,na Olimpu, tako da sam mislio da sam spreman, ali njegova pojava natjerala me je daprogutam knedlu.

Pretpostavljam da se tada malo uredio za dolazak na Olimp ili je upotrijebio neku magiju nebi li njegovo obličje postalo manje strašno. Ovdje u svojoj radionici očigledno nije mario kakoizgleda. Na sebi je imao radni kombinezon sav zamrljan uljem i prljavštinom. Na džepu naprsima bilo mu je izvezeno ime, Hefest. Dok je stajao, noga mu je škripala i škljocala u onojmetalnoj protezi, a lijevo rame mu je niže od desnog, tako da je sve vrijeme, čak i kad je stajaouspravno,izgledalo kao da se saginje. Glava mu je unakažena i izobličena, a izraz lica prirodnonamršten. Njegova crna brada se dimila i šištala. Svakih nekoliko trenutaka, u brkovima mu jeizbijao omanji šumski požar, pa bi se ubrzo ugasio. Šake su mu velike kao rukavice za bejzbol,ali je ipak zadivljujuće vješto baratao onim paukom. Rastavio ga je u roku od dvije sekunde, iodmah zatim ponovo sastavio.

"Tako", promrmljao je sebi u bradu. "Sad je mnogo bolje."Pauk se zadovoljno izvrnu na njegovom dlanu, ispali metalnu nit prema stropu i odljulja seprema gore.

Hefest nas ljutito odmjeri. "Vi niste moji izumi, je l' tako?""Uh", izustila je Annabeth, "ovaj, nismo, gospodine."

"Odlično", progunđao je bog. "Jer niste baš najbolje izrade."Proučavao je Annabeth i mene. "Mješanci", čangrizavo je promumljao. "Mogli bi biti roboti,naravno, ali vjerojatno nisu.""Već smo se upoznali, gospodine" rekao sam mu."Jesmo li?" odsutno je upitao bog. Imao sam osjećaj da ga je baš briga jesmo li se znali ili ne.Pokušavao je samo ustanoviti na kojem principu mi funkcionira vilica, da li je u pitanju šarka,poluga ili nešto drugo. "Pa dobro, onda, ako te tada nisam zgnječio kao bubu, pretpostavljamda neću morati ni sad."

Pogledao je Grovera i namrštio se. "Satir." Zatim je pogledao Tysona i oči su mu zaiskrile."Vidi ga, Kiklop. Dobro, baš dobro. Kako to da putuješ s ovom družinom?"

"Ovaj ..." izustio je Tyson, zureći u boga."Da, odlično rečeno", složio se Hefest. "Dakle, bolje bi vam bilo da imate dobar razlog što megnjavite. Ovjes na ovoj Corolli nije mali problem, da znate.""Gospodine", s oklijevanjem je počela Annabeth. "Tražimo Dedala. Mislili smo da ...""Dedala?" grmnu bog. "Hoćete tog starog nitkova? Usuđujete se tražiti njega!"Brada mu buknu u plamen, a crne oči zablistaše gnjevom."Ovaj, da, gospodine, molim vas", reče Annabeth."Ma, samo gubite vrijeme." Namršteno je pogledao nešto na svom radnom stolu i hramajućiotišao tamo. Podigao je zbrku opruga i metalnih ploča i stao petljati nešto oko njih. Za nekolikosekundi, držao je u rukama sokola od bronce i srebra. Ptica je raširila svoja metalna krila,trepnula očima od opsidijana i počela letjeti po prostoriji.Tyson se nasmijao i pljesnuo rukama. Sokol mu je sletio na rame i nježno ga kljucnuo za uho.Hefest ga je gledao. Bogovo namršteno lice se nije promijenilo, ali učinilo mi se da vidim zrnoblagonaklonosti u njegovim očima. "Osjećam da mi imaš nešto reći, Kiklope."Tysonov osmjeh izblijedi. "D-da, gospodaru. Sreli smo storukog."Hefest je klimnuo glavom, ne izgledajući iznenađeno. "Briareja?""Da. On - bojao se. Nije nam htio pomoći." "A tebe to muči.""Da!" Tysonov glas bijaše drhtav. "Briarej bi trebao biti jak! On je stariji i snažniji od Kiklopa. Aipak je pobjegao."Hefest se nije složio s njim. "Nekad sam se i ja divio storukima. Davno, u vrijeme prvog rata. Aliljudi, čudovišta, pa čak i bogovi se mijenjaju, mladi Kiklope. Ne mo'š im vjerovati. Pogledajsamo moju dragu majku, Heru. Upoznao si ju, je li? Osmjehivat će ti se u lice i pričati kako jeobitelj važna, eh? Ali to ju nije spriječilo da me frkne s Olimpa kad je ugledala moju ružnufacu.""Ali, mislio sam da vam je Zeus to učinio", rekao sam.Hefest se nakašljao i pljunuo u brončanu pljuvaonicu. Zatim je pucnuo prstima i sokol-robotdoleti nazad na radni stol."Majka voli pričati tu verziju priče", progunđao je. "Tako ispada simpatičnija, okrivljujući mogtatu za sve. Istina je da moja majka voli obitelji, ali ne sve. Samo savršene obitelji. Bilo jedovoljno da me samo jednom pogleda i ... eto, ne uklapam se u sliku, zar ne?"Izvukao je pero iz leđa sokola i cijeli robot se raspao na sastavne dijelove."Vjeruj mi, mladi Kiklope", nastavio je Hefest, "ne smiješ imati povjerenja ni u koga. Samo udjelo svojih ruku."To se doimalo kao vrlo samotan način života. Uz to, nisam imao baš stopostotno povjerenje uHefestov rad. Onda u Denveru, njegovi mehanički pauci umalo su ubili Annabeth i mene.Zimus je onaj neispravni kip Talosa još jedan od Hefestovih malih projekata - koštala Biancuživota.

Koncentrirao se na mene i suzio pogled, kao da mi čita misli. "O-ho, ovom se baš ne sviđam",zabavljeno je rekao. "Ne nerviraj se, naviknuo sam na to. Što želiš od mene, mali polubože?""Rekli smo vam", odvratio sam. "Moramo naći Dedala. Tu je taj tip, Luke, koji je u vezi sKronom. On pokušava naći način za kretanje kroz Labirint, da bi mogao upasti u naš kamp inapasti ga. Ne budemo li prvi stigli do Dedala ...""Da ja tebi kažem dečko. Gubite vrijeme tragajući za Dedalom. Taj vam neće pomoći.""Zašto?"Hefest slegnu ramenima. "Neki od nas budu bačeni s planine. Neki od nas ... na još teži načinnauče da ljudima ne treba vjerovati. Tražite od mene zlato. Ili plameni mač. Ili magičnogvatrenog konja. Sve vam to mogu dati bez muke. Ali put do Dedala? To je skupa usluga.""Znači, znate gdje se nalazi", nije odustajala Annabeth."Nije mudro tražiti ga, djevojko.""Moja majka kaže da je traganje priroda mudrosti."Hefest suzi pogled. "A tko je tvoja majka?""Atena.""Mog'o sam i misliti." Uzdahnuo je. "Fina boginja, ta Atena. Šteta što se zavjetovala da se nećenikad udati. U redu, mješanko. Reći ću vam ono što želite znati. Ali to ima svoju cijenu. Moratemi učiniti jednu uslugu.""Samo recite", dočekala je Annabeth.Da ne povjerujete, Hefest se nasmijao - gromoglasno, kao da ogromni mjehovi podjaruju vatru."Vi heroji", reče on, "uvijek prenagljujete s obećanjima. Kako osvježavajuće!"On pritisne tipku na svom radnom stolu i metalni kapci na zidu se otvoriše. Nisam bio siguranda li se to ukazao ogroman prozor ili TV s velikim ekranom. Uglavnom, gledali smo u sivuplaninu okruženu šumama. To je morao biti vulkan, jer se iz njegovog vrha izvijao dim."Jedna od mojih kovačnica", rekao je Hefest. "Imam ih mnogo, ali ta mi je bila omiljena.""To je Sveta Helena", rekao je Grover. "Šume su tamo jako lijepe.""Bio si tamo?" upitao sam."Kad sam tražio ... znaš, Pana.""Čekajte", rekla je Annabeth, gledajući u Hefesta. "Kažete da vam je bila omiljena. Što sedogodilo?"Hefest počeše svoju osmuđenu bradu. "Dakle, znate, tamo je zarobljeno čudovište Tifon.Ranije je to bilo ispod Etne, ali kad smo prešli u Ameriku, njegova snaga je, umjesto toga,dospjela u zarobljeništvo ispod Svete Helene. Odličan izvor vatre, ali pomalo opasan. Uvijekpostoji šansa da će pobjeći. A ovih dana ima mnogo erupcija, stalno se nešto dimi. Nemiran jeotkako su se Titani pobunili.""Što želite od nas?" rekao sam. "Da se borimo s njim?"Hefest šmrknu. "To bi bilo samoubojstvo. I bogovi su bježali od Tifona kad je bio slobodan. Ne,ne dali bogovi da ga ikad vidite, a kamoli da se borite s njim. Međutim, u posljednje vrijemeosjećam neke uljeze u svojoj planini. Netko ili nešto koristi moje kovačnice. Kad odem tamo,nema nikog, ali lijepo vidim da se koriste. Osjete da dolazim i zbrišu. Šaljem svoje robote daispitaju stvar, ali ne vraćaju se. Nešto ... prastaro je tamo. Zlo. Želim znati tko se drznuo ući namoj teritorij i da li namjerava osloboditi Tifona.""Hoćete da mi otkrijemo tko je to", rekao sam."E, to", odvratio je Hefest. "Idite tamo. Vas možda neće osjetiti da dolazite. Vi niste bogovi.""Drago mi je da ste primijetili", promrmljao sam."Idite i saznajte što god možete", nastavio je Hefest. "Izvijestite me, a ja ću vam reći ono štovam je potrebno znati o Dedalu.""U redu", rekla je Annabeth. "Kako da stignemo tamo?"

Hefest pljesnu rukama i pauk se doljulja sa stropa. Annabeth se trgnula kad se prizemljiopored njenih nogu."Moje djelo će vam pokazati put", rekao je Hefest. "Nije daleko kad se ide kroz Labirint. Ipokušajte preživjeti, hoćete li? Ljudi su mnogo krhkiji od robota."

Išlo je dobro, sve dok nismo naletjeli na korijenje drveća. Pauk je jurcao, a mi smo ganekako sustizali, ali onda smo spazili bočni tunel, iskopan u zemlji, obrastao debelimkorijenjem. Grover je stao na mjestu. "Što je to?" rekao sam.Nije se pomicao. Otvorenih usta, buljio je u mračan tunel. Kovrčava kosa mreškala mu se napropuhu."Polazite!" rekla je Annabeth. "Moramo dalje.""Ovo je put", sa strahopoštovanjem je promrmljao Grover. "To je to!""Kakav put?" upitao sam. "Misliš ... do Pana?"Grover pogleda Tysona. "Zar ne osjećaš miris?""Zemlja", odvratio je Tyson. "I biljke.""Da! Ovo je put. Siguran sam!"Pauk se sve više udaljavao niz kameni hodnik. Još nekoliko sekundi i izgubili bismo ga iz vida."Vratit ćemo se", obećala je Annabeth. "Kad budemo išli natrag k Hefestu.""Tunel će dotad nestati", rekao je Grover. "Ja moram krenuti njime. Ovakav prolaz neće ostatiotvoren!""Ali ne možemo", rekla je Annabeth. "Kovačnice!"Grover ju tužno pogleda. "Moram, Annabeth. Kako ne razumiješ?"Izgledala je očajno, kao da ništa ne shvaća. Pauk nam se gotovo izgubio iz vida. Međutim,prisjetio sam se svog sinoćnjeg razgovora s Groverom i znao sam što moramo napraviti."Podijelit ćemo se", rekao sam."Ne!" rekla je Annabeth. "To je preopasno. Kako ćemo se opet naći? I Grover ne može ići sam."Tyson stavi ruku na Groverovo rame. "Ja - ja ću da ići s njim."Nisam vjerovao svojim ušima. "Tysone, siguran si?"Snagator klimne glavom. "Jarčiću treba pomoć. Idemo naći tog njegovog boga. Ja nisam koHefest. Ja vjerujem prijateljima."Grover duboko uzdahnu. "Percy, naći ćemo se opet. Još uvijek nas povezuje empatijska veza.Jednostavno ... moram."Nisam mu zamjerao. Ovo je njegov životni cilj. Ako na ovom putovanju ne pronađe Pana,Vijeće mu neće nikad dati novu priliku za to."Nadam se da si u pravu" rekao sam."Znam da jesam." Nikad ga nisam čuo da je tako siguran u nešto, osim, možda, u to da suenčilade sa sirom bolje od onih s piletinom."Budi pažljiv", rekao sam mu. Zatim sam pogledao Tysona. Prigušio je jecaj i zagrlio me takosnažno da sam mislio da će mi oči iskočiti. Zatim su on i Grover krenuli niz tunel od korijenja iubrzo nestali u mraku."Ovo nije dobro", rekla je Annabeth. "Razilaženje nije dobra ideja.""Vidjet ćemo ih opet", rekao sam, trudeći se zvučati samouvjereno. "A sad kreni. Pobježe nampauk!"

Nije prošlo dugo, a u tunelu je postalo vrlo vruće.Kameni zidovi su treperili od vreline. Činilo nam se kao da prolazimo kroz vruću pećnicu.

Tunel se spuštao naniže i čuo sam glasnu tutnjavu, kao da teče rijeka metala. Pauk je i dalještrikao naprijed, a Annabeth ga je pratila u stopu.

"Hej, čekaj malo", doviknuo sam joj.Osvrnula se prema meni. "Da?"

"Ma, nešto što je Hefest maloprije rekao ... o Ateni.""Zavjetovala se da se neće nikad udavati", odvratila je Annabeth. "Isto kao Artemida i Hestija.Ona je jedna od djevičanskih boginja."Trepnuo sam. Još nikad nisam čuo taj podatak o Ateni. "Ali, kako onda ..."

"Kako to da ima djecu polubogove?"Potvrdno sam klimnuo. Vjerojatno sam se i zacrvenio, ali svakako je bilo strašno vruće, tako daAnnabeth nije ništa primijetila."Percy, znaš li kako je rođena Atena?""Izašla je iz Zeusove glave u punom borbenom oklopu ili tako nešto."

"Točno. Nije rođena na uobičajen način. Ona se doslovno rodila iz misli. Isto je i s njenomdjecom. Kad se Atena zaljubi u smrtnika, to je čisto intelektualno, isto onako kao što je voljelaOdiseja u starim pričama. Spoj umova. Ona bi ti rekla da je to najčistija vrsta ljubavi."

"Znači, tvoj tata i Atena ... ti nisi ...""Ja sam dijete uma" rekla je Annabeth. "Doslovno. Atenina djeca rađaju se iz božanskih

misli svoje majke i smrtničke genijalnosti svog oca. Mi smo, kao, dar, blagoslov koji Atenapoklanja muškarcima koje zavoli."

"Ali ...""Percy, pauk se udaljava. Je l' stvarno hoćeš da ti sad potanko objašnjavam pojedinosti o

svom rođenju?" "Ovaj ... ne. U redu je."Napravila je grimasu. "Tako sam i mislila." Zatim je otrčala naprijed. Slijedio sam ju, ali nisambaš siguran da ću ikad više gledati Annabeth na isti način. Zaključio sam da je bolje da nekestvari ostanu obavijene tajnom.Tutnjava je postala glasnija. Poslije otprilike petsto metara, izbili smo u pećinu veličinenacionalnog stadiona. Naš vodič, pauk, stao je i zgrčio se u lopticu. To je značilo da smo stigliu Hefestove kovačnice.Nije bilo poda, već samo kipuća lava. Stajali smo na kamenom grebenu koji je okruživaopećinu. Preko nje se pružala mreža metalnih mostova. Na sredini se nalazila ogromnaplatforma s različitim strojevima, kotlovima, topioničkim pećima i najvećim nakovnjem koji samikad vidio - bio je to željezni blok veličine kuće. Neki stvorovi su se motali po platformi - višečudnih, tamnih oblika, ali bili su predaleko da bih razabrao detalje."Nikad im se nećemo uspjeti prikrasti", rekao sam.Annabeth je uzela metalnog pauka i strpala ga u džep. "Ja hoću. Čekaj me ovdje.""Nemoj!" rekao sam, ali prije nego što sam mogao početi raspravu, stavila je na glavu svojukapu i postala nevidljiva.Nisam se usuđivao poći za njom, ali nije mi se sviđala ideja da se sama prikrada kovačnici.Ako one stvari tamo mogu osjetiti dolazak boga, hoće li Annabeth biti sigurna?Osvrnuo sam se prema tunelima Labirinta. Tyson i Grover su mi već nedostajali. Na kraju samzaključio da ne mogu sjediti i ne raditi ništa. Odšuljao sam se duž vanjskog ruba jezera lave,nadajući se da ću naći neki bolji kut za promatranje onoga što se dešava u sredini.Vrućina je bila užasna. Na Geryonovom ranču je, u usporedbi s ovim, vladala alpska klima. Utrenu sam bio potpuno mokar od znoja. Oči su me pekle od dima. Napredovao sam dalje,nastojeći držati se što dalje od ruba, sve dok mi put nisu zapriječila kolica s metalnim kotačima,poput onih koja se koriste u rudnicima. Podigao sam ceradu i ustanovio da su puna metalnogotpada. Baš sam se htio provući pokraj njih, kad sam začuo glasove koji su dopirali odnekudodozgo, vjerojatno iz sporednog tunela."Da unesemo ono?" upitao je jedan glas."Aha", odvratio je drugi. "Film samo što nije gotov."

Uspaničio sam se. Nisam imao vremena za povlačenje. A nisam se imao ni kuda sakriti, osim... u kolica. Uspentrao sam se unutra i navukao ceradu preko glave, nadajući se da me nitkonije vidio. Stegnuo sam prste oko balčaka Brzaca, za slučaj da dođe do borbe.Kolica uz trzaj krenuše naprijed."Au", začu se grub glas. "Ovo čudo je teško čitavu tonu.""To je nebeska bronca", odvrati drugi. "Što si očekivao?"Gurali su nekako. Skrenuli smo za ugao, a po zvuku kotača koji se odbijao od zidovapretpostavio sam da smo iz tunela prešli u neku manju odaju. Svim srcem sam se nadao da meneće isipati u topionički kotao. Krenu li okretati kolica, znao sam da ću morati brzo pobjeći.Čulo se mnoštvo glasova koji nisu zvučali ljudski - nešto između laveža tuljana i psećegrežanja. Bio je tu i još jedan zvuk - nešto nalik zujanju starinskog kino-projektora, praćenometalnim glasom naratora."Samo ostavite to tu odozada" naredio je novi glas s druge strane odaje. "Mladunci, molim vas.Koncentrirajmo se na film. Kasnije će biti vremena za pitanja."Glasovi se utišaše, tako da sam mogao čuti film.U toku sazrijevanja mladog morskog demona, govorio je narator, dolazi do promjena u tijelučudovišta. Možda ćete primijetiti da vam očnjaci postaju duži i moguće je da će vas iznenadaspopasti želja da proždirete ljudska bića. Te promjene su savršeno normalne i dešavaju sesvim mladim čudovištima.Odaju je ispunilo ushićeno režanje. Nastavnik - pretpostavio sam da to mora biti nastavnik -prekorio je mladunčad i rekao im da se utišaju, a film se nastavio. Veći dio nisam razumio, nonisam se ni usuđivao pogledati. Zatim je bilo priče o naglom izrastanju, problemima s aknamaizazvanim radom u kovačnicama i pravilnoj higijeni peraja, da bi ubrzo sve bilo gotovo."Dakle, mladunci", rekao je nastavnik. "Kako se pravilno naziva naša vrsta?""Morski demoni!" zalaja jedno od njih."Ne. Još netko?""Telkhini!" zareži drugo čudovište. "Odlično", reče nastavnik. "A zašto smo ovdje?" "Osveta!" uzviknu nekoliko njih. "Da, da, ali zbog čega?""Zeus je zao!" odvratilo je jedno čudovište. "Zarobio nas je u Tartar samo zato što smoupotrebljavali magiju!""Istina", rekao je nastavnik. "I to nakon što smo napravili neka od najboljih božanskih oružja.Posejdonov trozubac, na primjer. I, razumije se - najbolje oružje Titana! A Zeus nas je ipakodbacio i oslonio se na one trapave Kiklope. Zato mi sad preuzimamo kovačnice od uzurpatoraHefesta. Uskoro ćemo preuzeti kontrolu i nad podmorskim topionicama, domu naših predaka!"Stegnuo sam svoju kemijsku-mač. Ovi režeći stvorovi su napravili Posejdonov trozubac? Očemu oni to? Nisam nikad čuo ni za kakve Telkhine."Dakle, mladunci" nastavio je nastavnik, "kome mi služimo?""Kronu!" uzviknuše oni."A kad odrastete i postanete veliki Telkhini, hoćete li praviti oružje za njegovu vojsku?!"Hoćemo!""Odlično. Dakle, donijeli smo ovdje malo metalnog otpada za praktičnu nastavu. Da vidimokoliko ste genijalni."Uslijedila je opća pomutnja, a ushićeni glasovi prilazili su sve bliže kolicima. Bio sam spremanizvući Brzac. Netko je svukao ceradu. Skočio sam uvis, moj brončani mač oživio mi je urukama i našao sam se pred gomilom ... pasa.U svakom slučaju, njuške su im bile pseće, s crnim nosovima, smeđim očima i šiljatim ušima.

Imali su glatka crna tijela poput morskih sisavaca, sa zdepastim nogama koje su završavalenekom kombinacijom između peraja i stopala, i ruke nalik ljudskima, ali s oštrim kandžama.Kad bi pomiješali nekog musavog klinca, dobermana i morskog lava, dobili bi otprilike ono ušto sam ja tog trenutka gledao."Polubog!" zareži jedan."Pojesti ga!" uzviknu drugi.Međutim, to je najdalje što su stigli prije nego što sam opisao širok krug Brzacem i pretvorio uprah cijeli prednji red čudovišta."Nazad!" viknuo sam na ostale, nastojeći zvučati zastrašujuće. Iza njih je stajao njihovnastavnik - metar i osamdeset visok Telkhin, s dobermanskim očnjacima iskešenim u mompravcu. Dao sam sve od sebe da ga natjeram da prvi skrene pogled."Nova lekcija, dječice", objavio sam. "Većina čudovišta se pretvara u prah kad ih zasječe mačod nebeske bronce. Ta promjena je savršeno normalna i desit će vam se odmah ne budete liODSTUPILI!"Na moje iznenađenje, upalilo je. Čudovišta su odstupila, ali bilo ih je barem dvadeset. Mojfaktor straha nije mogao potrajati dugo.Iskočio sam iz kolica, viknuo "SAT JE ZAVRŠEN!" i jurnuo prema izlazu.Čudovišta su pojurila za mnom, lajući i režeći. Nadao sam se da s onim zdepastim, kratkimnogama i perajama nisu neki spretni trkači, ali ipak su se gegali prilično brzo. Hvala bogovimada je tunel koji je vodio iz glavne pećine imao vrata. Zalupio sam ih za sobom i okrenuo kotačkako bi ih zaključao, ali sumnjao sam da će ih to naročito dugo zadržati.Nisam znao što da radim. Annabeth je bila tu negdje, nevidljiva. Naša šansa za suptilnuizviđačku misiju je propala. Trkom sam se uputio prema platformi na sredini jezera lave.

"Annabeth!" uzviknuo sam."Pssst!" Nevidljiva ruka pokrila mi je usta i oborila me iza velikog brončanog kotla. "Hoćeš

da poginemo?"Napipao sam Annabethinu glavu i skinuo joj kapu. Trepereći, postala je vidljiva, prijekornoglica pokrivenog pepelom i prljavštinom. "Percy, što te muči?""Imat ćemo društvo!" Na brzinu sam joj ispričao o školi za čudovišta. Raširila je oči."Eto tko su oni", rekla je na kraju. "Telkhini. Trebala sam znati. I prave ... pogledaj, uostalom."Izvirili smo iza kotla. Na sredini platforme nalazila su se četiri morska demona, ali ovi su bilipotpuno odrasli i visoki skoro dva i pol metra. Odsjaj vatre poigravao im je na crnoj koži dok suradili. Iskre su frcale na sve strane dok su na smjenu čekićali dugačak komad usijanog metala."Sječivo je skoro gotovo" reče jedan. "Potrebno je još jedno hlađenje u krvi da bi se metalistopili.""Dakako." reče drugi. "Bit će još oštrije nego prije.""Što je ono? " prošaptao sam.Annabeth odmahnu glavom. "Stalno pričaju o stapanju metala. Pitam se ...""Spominjali su nešto o najboljem oružju Titana", rekao sam. "I rekli su ... rekli su da su oninapravili trozubac mog oca.""Telkhini su izdali bogove", rekla je Annabeth. "Primjenjivali su crnu magiju. Ne znam o čemuse točno radilo, ali Zeus ih je prognao u Tartar.""Zajedno s Kronom."Klimnula je glavom. "Moramo se izvući ..."Nije ni završila rečenicu, a vrata učionice su se naglo otvorila i kroz njih provališe mladiTelkhini. Spoticali su se jedni preko drugih, pokušavajući odlučiti kojim pravcem jurišati."Vrati kapu na glavu", rekao sam. "I bježi odavde!”"Molim?" cikne Annabeth. "Ne! Neću te ostaviti."

"Imam plan. Odvući ću im pažnju. Ti probaj upotrijebiti metalnog pauka, možda će te odvestinatrag do Hefesta. Moraš mu reći što se ovdje događa.""Ali poginut ćeš!""Bit ću dobro. Uz to, nemamo izbora."Annabeth me je pogledala tako bijesno da sam pomislio kako će me udariti. A onda je učinilanešto što me je još više iznenadilo. Poljubila me je."Čuvaj se, Algoglavi." Stavila je svoju kapu na glavu i nestala.Po svoj prilici bih ostatak dana proveo sjedeći tamo, buljeći u lavu i pokušavajući se sjetiti kakose zovem, ali morski demoni su me vratili u stvarnost."Tamo!" dreknuo je jedan. Cijeli razred Telkhina sjurilo se preko mosta prema meni. Potrčaosam prema sredini platforme, iznenadivši četvoricu odraslih demona toliko da su ispustiliusijano sječivo. Bilo je dugačko malo manje od dva metra i zakrivljeno kao polumjesec. Vidiosam mnogo zastrašujućih stvari, ali ovaj nedovršeni predmet, što god da je bio, utjerao mi jestrah u kosti.Odrasle demone je brzo prošlo prvobitno iznenađenje. S platforme su vodila četiri izlaza i, prijenego što sam mogao otrčati u bilo kojem pravcu, njih četvorica su ih sve blokirala.Najviši je zarežao: "Koga to imamo ovdje? Posejdonovog sina?”"Da", promumljao je drugi. "Njušim more u njegovoj krvi."Podigao sam Brzac. Srce mi je bubnjalo."Oborit ćeš jednog od nas, polubože", rekao je treći demon, "ali ostali će te rastrgati nakomadiće. Tvoj otac nas je izdao. Uzeo je naš poklon, a nije rekao ništa kad su nas bacali uonu jametinu. Pobrinut ćemo se da on bude isjeckan na komadiće. On i svi ostali na Olimpu."Poželio sam da imam plan. Poželio sam da nisam slagao Annabeth. Htio sam da se sigurnoizvukla odavde i nadao sam se da je imala dovoljno pameti da to i uradi. Međutim, sad mi jesvitalo da bi ovo moglo biti mjesto moje smrti. Toliko o mom proročanstvu. U srcu vulkana ćeme pregaziti čopor psoglavih ljudi s tijelom morskog lava. Sad su se već i mladi Telkhinidogegali na platformu, režeći i čekajući da vide kako će se njihovi odrasli rođaci obračunati samnom.Osjetio sam kako me nešto peče na butini. Ledena zviždaljka u mom džepu postajala je svehladnija. Ako mi je ikad trebala pomoć, to je bilo sad. Međutim, predomišljao sam se. Nisamvjerovao Quintovom poklonu.Prije nego što sam uspio odlučiti, najviši Telkhin reče: "Da vidimo koliko je snažan. Da vidimokoliko mu je potrebno da izgori!"Zahvatio je rukom malo lave iz obližnjeg kotla. Prsti su mu se pri tom zapalili, ali kao da mu tonije ni najmanje smetalo. Svi odrasli Telkhini učinili su isto. Onaj prvi hitnu na mene grumenrastopljene stijene i zapali mi hlače. Još dva grumena razliše mi se po prsima. Prestrašen,ispustio sam mač i počeo mlatiti rukama po odjeći. Vatra me je gutala. Čudno, u prvi mah jebila samo topla, ali je iz časa u čas postajala sve vrelija."Priroda tvog oca te štiti", reče jedan Telkhin. "Teško te je zapaliti. Ali ne i nemoguće,božansko mladunče. Ne i nemoguće."Bacili su na mene još lave i sjećam se da sam kriknuo. Cijelo tijelo mi je gorjelo. U životunisam osjetio strašniju bol. Gorio sam. Srušio sam se na metalni pod i začuo kako mladi morskidemoni oduševljeno urlaju.Zatim sam se sjetio riječi riječne najade na ranču: Voda je u meni.Trebalo mi je more. Osjećao sam trzaje u utrobi, ali oko mene nije bilo ničega što bi mipomoglo. Ni pipe, ni rijeke. Ovog puta, čak ni okamenjene školjke. Pored toga, kad samposljednji puta upotrijebio svoju moć tamo u konjušnicama, umalo mi se nije otela kontroli.Nisam imao izbora. Pozvao sam more. Posegnuo sam u sebe i sjetio se valova i struja,

beskrajne moći oceana. I sve sam to oslobodio jednim strahovitim krikom.Ne znam opisati ono što se zatim dogodilo. Eksplozija, plimni val i kovitlac vjetra su meistovremeno dohvatili i bacili dolje u lavu. Sudar vatre i vode, pregrijana para, i snažnaeksplozija odbacili su me iz srca vulkana ravno gore, gurajući me milijunima kilograma potiska.Posljednje čega se sjećam prije gubitka svijesti je da sam letio, toliko visoko da mi Zeus nećenikad oprostiti, a onda počeo padati, dok su iz mene izbijali dim, vatra i voda. Bio sam kometakoja je hitala prema zemlji.

12. UZIMAM TRAJNI GODIŠNJI ODMOR

Probudio sam se s osjećajem da još uvijek gorim. Koža me je pekla. Grlo mi je bilo suhokao pijesak.Iznad sebe sam vidio plavo nebo i krošnje drveća. Čuo sam žubor fontane i osjetio mirisborovice, cedra i mnogih drugih opojnih biljaka. Čuo sam i valove koji su blago udarali ostjenovitu obalu. Pitao sam se da li sam mrtav, ali znao sam da nisam. Bio sam u Zemlji mrtvih,a tamo nije bilo plavog neba.Pokušao sam sjesti. Činilo mi se da će mi se mišići rastopiti.

"Miruj", rekao je djevojački glas. "Preslab si da bi ustao."Stavila mi je hladnu krpu na čelo. Nada mnom je lebdjela brončana žlica, a tekućina iz nje

kapala mi je u usta. Piće mi je ublažavalo bol u grlu, ostavljajući mi topao, čokoladni ukus uustima. Nektar bogova. Zatim se pojavilo djevojčino lice.

Imala je bademaste oči i kosu boje karamela, upletenu u pletenicu koja joj je visila prekojednog ramena. Bilo joj je ... petnaest godina? Šesnaest? Teško je reći. Imala je jedno od onihlica koja djeluju bezvremeno. Počela je pjevati i mog bola je nestalo. Izvodila je čaroliju.Osjećao sam kako mi njena glazba prodire u kožu, liječeći moje opekotine i uklanjajući ih.

"Tko?" zafrfljam."Pssst, hrabro momče", reče ona. "Odmaraj se i ozdravi. Ovdje te nikakvo zlo neće snaći. Jasam Calypso."

Kad sam se sljedeći puta probudio, nalazio sam se u pećini, ali što se pećina tiče, bivaosam i u gorima. Na stropu su svjetlucali različiti kristali - bijeli, ljubičasti i zeleni, kao da sam ujednom od onih zasječenih kamenova ispunjenih kristalima koje ponekad možete vidjeti uprodavaonicama suvenira. Ležao sam u udobnom krevetu s pernatim jastucima i pamučnomposteljinom. Bijele svilene zavjese pregrađivale su pećinu na više odaja. Pored jednog zida sustajali razboj i harfa. Pored drugog su se nalazile police s uredno poslaganim teglamakonzerviranog voća. Sa stropa su visile sušene ljekovite biljke: ružmarin, timijan i mnogedruge. Moja majka bi im svima znala imena.

U zidu pećine je bilo ognjište i nešto se kuhalo u loncu iznad vatre. Mirisalo je odlično, kaogoveđi gulaš.Sjeo sam, pokušavajući ne obraćati pažnju na pulsirajuću bol u glavi. Pogledao sam ruke,siguran da će biti u ožiljcima, ali su mi na prvi pogled izgledale sasvim dobro. Malo ružičastijenego inače, ali uopće nisu bile tako loše. Na sebi sam imao bijelu pamučnu majicu i pamučnehlače, koje su se u struku vezivale vezicom, ali ta odjeća nije bila moja. Stopala su mi bilabosa. U trenutku panike, upitao sam se što je s Brzacem, ali onda sam opipao džep i shvatio daje kemijska tu, na mjestu gdje se uvijek pojavljivala.Ne samo to, već mi je i zviždaljka od stigijskog leda ponovno bila u džepu. Ne znam kako, alipratila me je. A to me uopće nije ohrabrilo.Dobro sam se pomučio, no uspio sam ustati. Kameni pod pod mojim nogama je bio leden.Okrenuo sam se i shvatio da zurim u uglačano brončano ogledalo."Sveti Posejdone", promrmljao sam. Izgledao sam kao da sam izgubio deset kila koje nikakosebi nisam mogao priuštiti da izgubim. Kosa mi je ličila na svračje gnijezdo. Bila je osmuđenana vrhovima, baš kao Hefestova brada. Da sam vidio takvo lice na nekom tko prosi na raskršćuna autoputu, zaključao bih sva vrata na autu.Okrenuo sam se od ogledala. Ulaz u pećinu nalazio se s moje lijeve strane. Krenuo sam prema

dnevnom svjetlu.Iz pećine se izlazilo na zelenu livadu. S lijeve strane je šumarak cedrovog drveća, a s desneogroman cvjetni vrt. Četiri fontane žuborile su na livadi, a voda u njima je prskala iz frulakamenih satira. Ravno naprijed, travnata livada se spuštala prema stjenovitoj plaži. Valovijezera su udarali u kamenje. Znao sam da je riječ o jezeru, jer ... eto, jednostavno sam znao.Slatka voda. Ne slana. Sunce je svjetlucalo na vodi, a nebo je bilo vedro i plavo. Mjesto je ličilona raj, što me je smjesta učinilo nervoznim. Nakon par godina petljanja s mitološkim stvarima,shvatite da su rajski lijepa mjesta obično ona na kojima najlakše nastradate.Djevojka s pletenicom boje karamela, ona koja je rekla da se zove Calypso, stajala je na plažirazgovarajući s nekim. Odsjaj sunca koji se odbijao od površine vode nije mi dozvoljavao davidim tko je to, ali izgledalo je kao da se svađaju.Pokušao sam se sjetiti onoga što sam iz mitova znao o Calypso. Čuo sam već to ime, ali ...nisam se mogao sjetiti. Da li je bila neko čudovište? Da li je namamljivala heroje u zamku iubijala ih? Ali ako je zla, kako to da je još uvijek živa?Krenuo sam prema njoj, polako, jer su mi noge još uvijek bile ukočene. Kad se trava pod mojimnogama pretvorila u šljunak, spustio sam pogled da bih lakše održao ravnotežu, a kad sam gaponovno podigao, djevojka je bila sama. Na sebi je imala bijelu grčku tuniku bez rukava, sokruglim izrezom obrubljenim zlatom. Obrisala je oči, kao da je upravo plakala."Vidi ti", rekla je, na silu se osmjehnuvši. "Spavalica se konačno probudila.""S kim si ono pričala?" Zvučao sam kao žaba koja je neko vrijeme sjedila u mikrovalnojpećnici."Oh ... s glasnikom", odvratila je. "Kako se osjećaš?""Koliko sam dugo bio u nesvijesti?""Vrijeme", zamišljeno je rekla Calypso. "Vrijeme je ovdje oduvijek bilo problem. Stvarno neznam, Percy.""Znaš moje ime?""Pričaš u snu."Pocrvenio sam. "Aha. To su mi ... ovaj, već su mi to rekli." "Da. Tko je Annabeth?""Oh, pa ... prijateljica. Bili smo zajedno kad - čekaj, kako sam dospio ovamo? Gdje sam?"Calypso podigne ruku i prođe prstima kroz moju zamršenu kosu. Nervozno sam uzmaknuo."Oprosti", reče ona. "Samo sam navikla da se brinem o tebi. Što se tiče toga kako si dospioovamo - pao si s neba. Na vodu, eno tamo." Ona pokaže prema drugom kraju plaže. "Ne znamkako si preživio. Valjda ti je voda ublažila pad. A što se tiče toga gdje se nalaziš - ovo jeOgigija.""Je l' to negdje blizu vulkana Sveta Helena?" upitao sam, budući da mi je geografija oduvijekbila slaba točka.Calypso se nasmije. Bio je to tih, suzdržan smijeh, kao da je mislila da sam stvarno smiješanali nije željela da mi bude neugodno. Bila je ljupka kad se smijala."Ogigija nije blizu ničega, hrabro momče", reče ona. "Ona je fantomski otok. Postoji samo zasebe, svugdje i nigdje. Ovdje možeš ozdraviti na sigurnom. Ne boj se.""Ali moji prijatelji ...""Annabeth", reče ona. "I Grover i Tyson.""Da!" rekao sam. "Moram im se javiti. U opasnosti su."Dotakla mi je lice i ovog puta nisam uzmaknuo. "Prvo se odmori. Svojim prijateljima nisi odkoristi dok ne ozdraviš."Čim je to rekla, shvatio sam koliko sam umoran. "Ti nisi ... nisi nekakva zla čarobnica, zar ne?"Stidljivo se osmjehnula. "Otkud ti takva pomisao?"

"Jednom sam upoznao Kirku, koja također ima vrlo lijep otok. S tim što voli pretvarati muškarceu zamorce."Calypso se ponovo nasmijala. "Obećavam ti da te neću pretvoriti u zamorca.""Ni u bilo što drugo?""Ja nisam zla čarobnica", reče Calypso. "I nisam ti neprijatelj, hrabro momče. A sad se odmorimalo. Oči ti se već sklapaju."Bila je u pravu. Koljena mi klecnuše i srušio bih se na šljunak, ravno na nos, da me Calypsonije pridržala. Kosa joj je mirisala na cimet. Bila je vrlo jaka, ili sam možda ja bio vrlo slab imršav. Odvela me je nazad, do ležaja s jastucima pored fontane, i pomogla mi da legnem.

Kad sam se slijedeći put probudio, bila je noć, ali nisam bio siguran da li onog istog dana ilimnogo dana kasnije. Ležao sam u krevetu u pećini, ali sam ustao, umotao se u ogrtač i izašaonapolje. Zvijezde su blistale - tisuće zvijezda, onako kako se mogu vidjeti samo negdje dalekood grada. Prepoznao sam sva ona sazviježđa kojima me je naučila Annabeth: Jarac, Pegaz,Strijelac. Tamo blizu južnog horizonta nalazilo se novo sazviježđe: Lovkinja, u znak poštovanjanašoj kolegici koja je poginula prošle zime. "Percy, što vidiš?"

Ponovno sam pogledao oko sebe. Koliko god da su zvijezde bile lijepe, Calypso je biladvaput sjajnija. Hoću reći, vidio sam boginju ljubavi glavom, Afroditu, i ne bih nikad ovo rekaonaglas, jer bi me raznijela u prah i pepeo, ali ako mene pitate, Calypso je mnogo ljepša od nje,zato što je djelovala tako prirodno, kao da se ne trudi biti lijepa i da joj nije čak ni stalo do toga.Samo je bila takva. S onom svojom pletenicom i bijelom haljinom, kao da je blistala namjesečini. U rukama je držala nekakvu biljčicu, čiji su cvjetovi bili srebrnasti i nježni.

"Samo sam gledao u ... " Zatekao sam sebe kako zurim u njeno lice. "Ovaj ... zaboraviosam."Tiho se nasmijala. "Dobro, kad si već ustao, možeš mi pomoći posaditi ovo."Dodala mi je biljku, na čijem su donjem dijelu visili korijen i grumenje zemlje. Cvijeće je tinjalounutrašnjim sjajem dok sam ga držao. Calypso je uzela svoju vrtlarsku lopaticu i povela me doruba vrta, gdje je počela kopati."To je mjesečarka", objasnila je Calypso. "Može se zasaditi samo noću."

Promatrao sam kako srebrnasta svjetlost treperi oko latica. "Čemu ona služi?""Čemu služi?" Calypso je načas razmislila. "Ne služi ničemu, pretpostavljam. Živi, dajesvjetlost, lijepa je. Mora li služiti bilo čemu?""Pretpostavljam da ne mora", odvratio sam.

Uzela je biljku i ruke su nam se srele. Prsti su joj topli. Posadila je mjesečarku i povukla sekorak unazad, promatrajući svoje djelo. "Obožavam svoj vrt."

"Super je", složio sam se. Mislim, stvarno nisam neki vrtlarski tip, ali Calypso je imalagajeve obrasle ružama u šest različitih boja, orlove nokte, redove vinove loze otežale odcrvenog i crnog grožđa koje bi i samog Dioniza natjeralo da sjedne i moli kao štene.

"Moja mama", rekao sam, "oduvijek čezne da ima vrt.""Pa zašto ga ne zasadi?""Zato što živimo na Manhattanu. U stanu.""Manhattan? Stan?"Zurio sam u nju. "Ti ne znaš o čemu govorim, zar ne?" "Bojim se da ne znam. Nisam napuštala Ogigiju već ... vrlo dugo."

"Pa eto, Manhattan ti je jedan veliki grad, nema mnogo mjesta za vrtove."Calypso se namršti. "Baš tužno. Hermes me povremeno posjećuje. Kaže mi da se vanjski

svijet jako promijenio. Ali nisam pomišljala da se promijenio u toj mjeri da ne možete imati vrt.""Zašto nisi nikad otišla s ovog otoka?" Spustila je pogled.

"To je moja kazna."

"Zašto? Što si uradila?""Ja? Ništa. Ali bojim se da je moj otac uradio dosta toga. On se zove Atlas." Ovo ime mi jenatjeralo žmarce niz kičmu. Zimus sam upoznao Titana Atlasa i to sigurno nisu bili ugodnitrenutci. Pokušao je ubiti otprilike sve do kojih mi je stalo.

"Ipak" s oklijevanjem sam rekao, "nije pravedno kad te kazne zbog nečega što je uradio tvojotac. Poznavao sam drugu Atlasovu kćerku. Zvala se Zoe. Bila je jedna od najhrabrijih osobakoje sam ikad sreo."

Calypso me je dugo promatrala. Oči su joj bile tužne."Što je bilo?" upitao sam."Jesi li - jesi li ozdravio, hrabri moj? Misliš li da ćeš uskoro biti spreman za odlazak?""Molim?" upitao sam. "Ne znam." Pomaknuo sam noge. Još uvijek su bile ukočene. I već samosjećao vrtoglavicu uslijed dugotrajnog stajanja. "Želiš da odem?""Ja ... " Glas ju je izdao. "Vidjet ćemo se ujutro. Lijepo spavaj."Otrčala je prema plaži. Bio sam previše zbunjen da bih radio bilo što drugo do gledao za njomsve dok nije nestala u mraku.

Ne znam točno koliko je vremena prošlo. Kao što je Calypso rekla, na otoku je bilo teškopratiti prolazak vremena. Znao sam da bih trebao poći. U najmanju ruku, moji prijatelji susigurno brinuli. A u najgorem slučaju, možda su se nalazili u ozbiljnoj opasnosti. Nisam znaočak ni da li se Annabeth izvukla iz vulkana. Nekoliko puta sam pokušao upotrijebiti svojuempatijsku vezu s Groverom, ali nisam uspio uspostaviti vezu. Mrzio sam što ne znam da li sudobro.

S druge strane, bio sam zaista slab. Nisam mogao izdržati na nogama duže od nekolikosati. Što god da sam napravio onda na Svetoj Heleni, iscrpilo me je kao ništa drugo što samdoživio. Nisam se osjećao kao zatvorenik ili tome slično. Sjećao sam se Casina i hotela"Lotos" u Las Vegasu, gdje su me namamili u fenomenalan svijet igrica i malo je nedostajaloda zaboravim sve do čega mi je bilo stalo. Međutim, otok Ogigija nije bio ni nalik tome. Stalnosam mislio na Annabeth, Grovera i Tysona. Točno sam znao zašto moram otići. Samo ... nisammogao. Zatim, tu je bila i Calypso.

Nikad nije puno pričala o sebi, ali baš zato sam želio saznati više. Sjedio bih na livadi,pijuckao nektar i pokušavao se koncentrirati na cvijeće, oblake ili odraze na jezeru, ali u stvarisam buljio u Calypso dok je radila, u kosu koju je uplitala onako preko ramena i pramen koji jojje padao na lice kad god bi kleknula kopati u vrtu. Ponekad bi pružila dlan i ptice bi doletjele izšume i slijetale joj na ruku - loriji, papagaji i grlice. Ona bi im poželjela dobro jutro, pitala ihkako je u gnijezdu, a one bi neko vrijeme cvrkutale i zatim veselo odletjele. Njene oči su tadablistale. Pogledala bi me i osmjehnuli bi se jedno drugom, ali gotovo smjesta bi joj se onajtužan izraz ponovo vratio i okrenula bi glavu. Nije mi bilo jasno što ju to muči.

Jedne večeri smo večerali zajedno na plaži. Nevidljive sluge su postavile stol, serviravšigoveđi gulaš i jabukovaču, što možda ne zvuči naročito uzbudljivo, ali samo zato što ih nisteprobali. Nisam ni primjećivao nevidljive sluge kad sam tek stigao na otok, ali poslije nekogvremena sam postao svjestan da se kreveti namještaju sami od sebe, isto kao što su nevidljiveruke kuhale jela i prale i slagale odjeću.

U svakom slučaju, Calypso i ja smo sjedili i večerali, a ona je izgledala prelijepo prisvjetlosti svijeća. Pričao sam joj o New Yorku i Kampu mješanaca, a onda sam počeo pričati otome kako je Grover jednom prilikom pojeo jabuku kojom smo igrali nogomet. Smijala se,pokazujući svoj prekrasni osmijeh, i oči su nam se srele. Oborila je pogled.

"Opet to radiš", rekao sam."Što to?""Stalno se povlačiš, kao da se trudiš da ne uživaš."

Uporno je gledala u svoju čašu jabukovače. "Rekla sam ti, Percy, ja sam kažnjena. Prokleta,moglo bi se reći.""Kako to? Reci mi. Želim ti pomoći.""Ne govori to. Molim te, ne govori to.""Reci mi u čemu se sastoji tvoja kazna."Pokrila je ubrusom svoj napola pojeden gulaš, a nevidljivi sluga je smjesta maknuo tanjur."Percy, ovaj otok, Ogigija, je moj dom, moje rodno mjesto. Ali ujedno je i moj zatvor. Ja sam u... kućnom pritvoru, mislim da vi to tako zovete. Neću nikad posjetiti taj tvoj Manhattan. Niti bilokoje drugo mjesto. Ovdje sam potpuno sama."

"Zato što je Atlas tvoj otac."Potvrdno je klimnula. "Bogovi ne vjeruju svojim neprijateljima. I to s pravom. Ne bih se

trebala žaliti. Neki zatvori nisu ni izbliza ovako lijepi kao moj.""Ali to nije fer", rekao sam. "Ako si u rodu s njim, to ne znači da ga podržavaš. Njegova

druga kćerka koju sam poznavao, Zoe Beladona - borila se protiv njega. Nju nisu zatvorili.""Ali, Percy", tiho je rekla Calypso, "ja ga jesam podržavala u prvom ratu. Otac mi je."

"Što? Ali Titani su zli!""Jesu li? Baš svi? Sve vrijeme?" Ona stisne usne. "Reci mi, Percy. Ne želim raspravljati stobom. Ali da li ti podržavaš bogove zato što su dobri ili zato što su ti obitelj?"

Nisam odgovorio. Bila je u pravu, što se toga ticalo. Zimus, nakon što smo Annabeth i jaspasili Olimp, bogovi su raspravljali da li da me ubiju ili ne. To nije bio baš znak dobrote. Ali,ipak, smatrao sam da ih trebam podržavati, zato što mi je Posejdon otac.

"Možda nisam bila u pravu u vezi s ratom", nastavila je Calypso. "Istini za ljubav, bogovi sudobri prema meni. Posjećuju me s vremena na vrijeme. Donose mi vijesti o vanjskom svijetu.Ali onda odu. A ja ne mogu."

"Nemaš prijatelja?" upitao sam. "Hoću reći ... zar nitko nije poželio živjeti ovdje s tobom?Ovo je lijepo mjesto."Niz obraz joj kliznu suza. "Ja ... obećala sam sebi da neću govoriti o tome. Ali ..."

Prekinula ju je tutnjava koja je doprla odnekud s jezera. Na horizontu se pojavio sjaj.Postajao je sve blještaviji, dok se na kraju nije jasno razaznavao plameni stup koji se kretaopovršinom vode, idući prema nama.

Ustao sam i posegnuo za svojim mačem. "Što je ono?"Calypso uzdahnu. "Posjetitelj."Kad je plameni stup stigao do obale, Calypso ustane i službeno mu se nakloni. Plamen jeutihnuo, a pred nama se našao visok muškarac u sivom kombinezonu i s metalnom protezomna nozi, čija brada i kosa bijahu osmuđeni plamenom.

"Gospodaru Hefeste", reče Calypso. "Rijetke su prilike kad me počastite svojom posjetom."Bog vatre je progunđao. "Calypso. Lijepa kao i uvijek. Da li bi nas htjela ostaviti nasamo,dušice? Moram popričati s našim mladim Percyjem Jacksonom."Hefest se nespretno smjesti za stol i naruči Pepsi. Nevidljivi sluga mu ga je donio, ali je previšenaglo otvorio konzervu, poprskavši mu cijeli kombinezon. Hefest grmnu, opsova nekoliko puta ibaci limenku sa stola."Glupe sluge", promrmljao je. "Dobri roboti, eto što njoj treba. Oni nikad ne brljaju!""Hefeste", rekao sam. "Što se događa? Da li je Annabeth ...""Ona je dobro", odvratio je. "Snalažljiva djevojka, nema što. Uspjela se vratiti i sve mi ispričati.Ali samo da znaš, umire od brige.""Niste joj rekli da sam dobro?""Nije moje da joj to kažem", rekao je Hefest. "Svi misle da si mrtav. Morao sam biti siguran dase vraćaš prije nego što počnem svima govoriti gdje si."

"Kako to mislite?" upitao sam. "Naravno da se vraćam!"Hefest me je skeptično promatrao. Iskopao je nešto iz džepa - metalni disk veličine i-poda.Škljocnuo je neki gumb i disk se proširio u minijaturni brončani TV. Na ekranu su bile snimkesa Svete Helene, iz koje se k nebu dizala ogromna perjanica od vatre i pepela."Još uvijek nije sigurno da li će biti novih erupcija", govorio je spiker. "Kao mjeru opreza,nadležni su naredili evakuaciju skoro pola milijuna ljudi. U međuvremenu, pepeo pada čak i natako udaljenim mjestima kao što su jezero Tahoe i Vancouver, a oblast Svete Helenezatvorena je za promet u radijusu od sto pedeset kilometara. Iako nije prijavljen nijedan smrtnislučaj, ima manjih povreda i zdravstvenih problema ..."Hefest isključi napravu. "Izazvao si poprilično snažnu eksploziju."Buljio sam u prazan brončani ekran. Evakuirano je pola milijuna ljudi? Povrede. Zdravstveniproblemi. Što sam to uradio?"Telkhini su se razbježali", nastavio je bog. "Neki su razneseni u prah. Neki su pobjegli, to jesigurno. Ali ne mislim da će im u dogledno vrijeme pasti na pamet koristiti moje kovačnice. Sdruge strane, neće ni meni. Eksplozija je poremetila Tifonov san. Morat ćemo pričekati davidimo ...""Nisam ga, valjda, oslobodio? Hoću reći, nisam ja baš toliko moćan!"Bog progunđa: "Nisi toliko moćan, eh? Ne znam baš. Ti si sin boga zemljotresa, momče. Nisi nisvjestan svoje snage."To je bilo posljednje što sam želio čuti. Nisam kontrolirao sebe na onoj planini. Oslobodio samtoliko energije da sam zamalo uništio samog sebe, isisao vlastitu životnu silu. A sad samustanovio da sam zamalo zbrisao sjeverozapad SAD i probudio najstrašnije čudovište koje subogovi ikad zatvorili. Možda sam stvarno previše opasan. Možda bi moji prijatelji bili sigurnijida sam mrtav."Što je s Groverom i Tysonom?" upitao sam.Hefest odmahnu glavom. "Bojim se da nema nikakvih vijesti. Pretpostavljam da ih je Labirintuzeo.""Što da radim?"Hefest se trgne. "Nikad ne traži savjet od starog bogalja, momče. Ali reći ću ti jednu stvar.Upoznao si moju ženu?" "Afroditu.""Nju. Lukava je ta, momče. Čuvaj se ljubavi. Izokrenut će ti mozak i mislit ćeš da je gore dolje ida je ispravno pogrešno."Sjetio sam se svog susreta s Afroditom, prošle zime u pustinji, na zadnjem sjedištu bijelogCadilaca. Rekla mi je da ju posebno zanimam i da će mi otežavati stvari u ljubavi, i to samozato što joj se sviđam."Je li ovo dio njenog plana?" upitao sam. "Da li me je ona bacila ovamo?""Moguće. S njom se nikad ne zna. Ali ako odlučiš otići odavde - a ne kažem da li je to ispravnaili pogrešna odluka - tada ti obećavam odgovor na tvoje pitanje. Obećavam ti put do Dedala.Dakle, vidi u čemu je stvar. Nema to nikakve veze s Arijadninom niti. Ne istinski. Naravno, nitfunkcionira. Zato je se Titanova vojska želi dokopati. Ali najbolji način za snalaženje uhodnicima ... Tezej je imao princezinu pomoć. A princeza je bila obična smrtnica. Nije imala nikapi božanske krvi u sebi. Ali bila je pametna i znala je vidjeti, momče. Znala je vidjeti vrlojasno. Znači, što hoću reći - mislim da ti znaš kako se snaći u Labirintu."Konačno mi je doprlo do mozga. Kako to nisam ranije skužio? Hera je bila u pravu. Odgovor jesve vrijeme bio tu."Da", rekao sam. "Da, znam.""U tom slučaju, morati ćeš odlučiti da li ćeš otići odavde ili nećeš."

"Ja ..." Htio sam reći da hoću. Ali riječi su mi zastale u grlu. Zatekao sam sebe kako gledamprema jezeru i pomisao o odlasku mi je odjednom bila strašno teška."Ne odlučuj sad", savjetovao me je Hefest. "Pričekaj da svane. Jutro je pametnije od večeri.""A da li će nam Dedal uopće pomoći?" upitao sam. "Hoću reći, ako pokaže Lukeu kako sekreće kroz Labirint, mrtvi smo. Vidio sam u snu kako je ... Dedal ubio svog nećaka. Postao jeogorčen i gnjevan i ...""Nije lako biti genijalan pronalazač", zatutnjao je Hefest. "Uvijek si sam. Uvijek neshvaćen.Lako postaneš ogorčen i napraviš užasne greške. Teže je imati posla s ljudima nego sastrojevima. A kad slomiš čovjeka, tu nema popravka."Hefest je otresao posljednje kapi Pepsija sa svog kombinezona. "Dedal je dobro počeo.Pomogao je princezi Arijadni i Tezeju zato što mu ih je bilo žao. Pokušao je učiniti dobro djelo.I zbog toga mu je cijeli život krenuo naopako. Da li je to bilo pravedno?" Bog slegne ramenima."Ne znam da li će ti Dedal pomoći, momče, ali ne sudi o nekom ako nisi bio u njegovojkovačnici i radio njegovim čekićem, ha?""Ja - pokušat ću."Hefest ustade. "Zbogom, momče. Bio si dobar, uništio si Telkhine. Uvijek ću ti to pamtiti."Zvučalo je vrlo konačno, to zbogom. Zatim je buknuo u plameni stup i vatra je krenulapovršinom vode, vraćajući se u vanjski svijet.

Nekoliko sati sam šetao plažom. Kad sam se na kraju vratio na livadu, bilo je vrlo kasno,možda četiri ili pet ujutro, ali Calypso je još uvijek bila u svojem vrtu , njegujući cvijeće prisvjetlosti zvijezda. Njena mjesečarka tinjala je srebrom, a ostale biljke su odgovarale namagiju, sijajući crveno, žuto i plavo.

"Naredio ti je da se vratiš", nagađala je Calypso."Ne baš. Pružio mi je izbor."Njene oči se sretoše s mojima. "Ja sam obećala da ti neću ponuditi."

"Što to?" "Da ostaneš.""Da ostanem" ponovio sam. "Ono, kao ... zauvijek?"

"Na ovom otoku bi bio besmrtan", tiho je rekla. "Ne bi nikad ostario ili umro. Mogao biostaviti bitke drugima, Percy Jacksone. Mogao bi izbjeći svoje proročanstvo."

Buljio sam u nju, ošamućen. "Tek tako?"Klimnula je glavom. "Tek tako.""Ali ... moji prijatelji."Calypso ustane i uzme me za ruku. Njen dodir pošalje toplu struju kroz cijelo moje tijelo. "Pitaosi me za moje prokletstvo, Percy. Nisam ti htjela govoriti o tome. Istina je da mi bogovi svremena na vrijeme pošalju društvo. Otprilike svakih tisuću godina, dozvole da se neki herojnasuče na mojim obalama, netko kome je potrebna moja pomoć. Ja se pobrinem za njega isprijateljim se s njim, ali to nikad nije slučajnost. Mojre se uvijek pobrinu da heroj koga pošalju..."

Glas joj je zadrhtao i morala je zašutjeti.Jače sam ju stegnuo za ruku. "Što? Čime sam te to rastužio?"

"Uvijek pošalju nekog tko ne može ostati", prošaputala je. "Nekog tko nikad ne možeprihvatiti moju ponudu za druženje osim na vrlo kratko vrijeme. Pošalju mi heroja kome nemogu pomoći ... baš kao što ne mogu pomoći sebi da se ne zaljubim u njega."

Noć je bila tiha, ako se izuzmu žubor fontana i udaranje valova u obalu. Potrajalo je nekovrijeme dok nisam shvatio što je rekla."Ja?" upitao sam.

"Kad bi mogao vidjeti svoje lice." Potisnula je osmijeh, mada su joj oči još uvijek bile suzne.

"Ti, naravno." "Zato si se stalno udaljavala?""Dala sam sve od sebe. Ali ja tu ništa ne mogu. Mojre su vrlo okrutne. Poslale su te meni,hrabri moj, znajući da ćeš mi slomiti srce.""Ali ... ja sam samo ... hoću reći, ja sam samo ja.""To je dovoljno", s velikom sigurnošću je rekla Calypso. "Rekla sam sebi da neću govoriti oovome. Da ću te pustiti a da ti i ne ponudim. Ali ne mogu. Bit će da Mojre i to znaju. Mogao biostati sa mnom, Percy. Bojim se da je to jedini način na koji mi možeš pomoći."Zurio sam u obzor. Nebo su osvijetlile prve rumene niti zore. Mogao sam zauvijek ostati ovdje,nestati s lica zemlje. Mogao sam živjeti ovdje s Calypso, s nevidljivim slugama koji bi se brinulio svim mojim potrebama. Mogli bi uzgajati cvijeće u vrtu, pričati s pticama i šetati plažom podsavršeno plavim nebom. Bez rata. Bez proročanstva. Bez obaveze da biram stranu."Ne mogu", rekao sam joj.Tužno je oborila pogled."Ne bih te nikad ničim povrijedio", rekao sam, "ali potreban sam svojim prijateljima. Sada znamkako im pomoći. Moram se vratiti."Ubrala je cvijet iz vrta - grančicu srebrne mjesečarke. Njenog sjaja je nestalo kad se pojavilosunce. Jutro je pametnije od večeri, rekao je Hefest. Calypso zadjene cvijet u džep na mojojmajici.Zatim se propne na vrhove prstiju i poljubi me u čelo, kao da me blagoslivlja. "Dođi, onda, naobalu, heroju moj. Odande ćeš krenuti na put."

Splav je bila kvadratnog oblika, s tri metra dugim stranicama, napravljena od povezanihbalvana, s motkom umjesto jarbola i jednostavnim bijelim lanenim jedrom. Nije mi djelovao kaonaročito pouzdano plovilo.

"Odnijet će te kuda god poželiš", obećala je Calypso. "Potpuno je sigurna." Uzeo sam je zaruku, ali ona ju pusti da joj isklizne iz moje."Možda te mogu posjetiti", rekao sam.

Odmahnula je glavom. "Nitko ne dolazi dva puta na Ogigiju. Kad odeš, više te nikada nećuvidjeti.""Ali ...""Idi, molim te." Glas joj se slomio. "Mojre su okrutne, Percy. Samo me nemoj zaboraviti." Zatimjoj se na lice vratio jedva primjetan nagovještaj osmjeha. "Zasadi na Manhattanu jedan vrt zamene, hoćeš li?""Obećavam." Zakoračio sam na splav, koji se istog časa počeo udaljavati od obale.Isplovljavajući na jezero, shvatio sam da su Mojre zaista okrutne. Poslale su Calypso nekogakoga nije mogla ne zavoljeti. Ali djelovalo je u oba smjera. Cijelog života ću misliti na nju. Izauvijek ću se pitati ŠTO JE MOGLO BITI.Za samo nekoliko minuta, otok Ogigija se izgubio u magli. Sam samcat jedrio sam premaizlazećem suncu.Zatim sam rekao splavi što da radi. Naveo sam jedino mjesto kojeg sam se mogao sjetiti, jer sumi trebali utjeha i prijatelji."Kamp mješanaca", rekao sam. "Nosi me kući."

13. ZAPOSLIMO NOVOG VODIČA

Satima kasnije, moja splav je dotakla plažu Kampa mješanaca. Nemam pojma kako samdospio tamo. U određenom trenutku, slatka jezerska voda se jednostavno promijenila u slanu,morsku. Ispred mene se pojavila poznata obala Long Islanda, a par druželjubivih, bijelih psinaizronilo je na površinu i počelo usmjeravati splav prema plaži.

Kad sam se iskrcao, kamp je djelovao napušteno. Bilo je kasno popodne, ali streličarskipoligon je bio prazan. Sa zida za penjanje slijevala se lava, bez ikog koga bi ometala. Upaviljonu: ništa. Kuće: odreda prazne. Zatim sam primijetio dim koji se izvijao iz amfiteatra.Prerano je za logorsku vatru, a baš nisam vjerovao da im je do pečenja sljezovih kolačića.Potrčao sam tamo.

Još nisam ni stigao, kad sam začuo Hironov glas. Shvativši o čemu govori, ukopao sam seu mjestu.

"… da pretpostavimo da je mrtav", rekao je Hiron. "Kako se ovako dugo nije javio, nijevjerojatno da će naše molitve biti uslišane. Zamolio sam preživjele, njegove najbolje prijatelje,da mu odaju posljednju počast."

Ušao sam u amfiteatar kroz zadnji ulaz. Nitko me nije primjetio. Svi su gledali naprijed,promatrajući kako Annabeth uzima dugačko pogrebno platno od zelene svile s izvezenimtrozupcem i pali ga. Spaljivali su moj pokrov.

Annabeth se zatim okrene prema prisutnima. Izgledala je užasno. Oči su joj bile natekle odplača, ali uspjela je izgovoriti: "Bio je vjerojatno najhrabriji prijatelj kojeg sam ikad imala. On ..."Zatim me je ugledala. Lice joj je postalo crveno kao krv. ".. je ovdje!"

Glave se okrenuše kao po naredbi. Svi su se zapanjeno zagledali u mene."Percy!" široko se osmjehnuo Beckendorf. Gomila ostale djece sjatila se oko mene, tapšući

me po leđima. Neki Aresovci opsovaše, ali Clarisse samo prevrnu očima, kao da ne može vjerovati da sam se usudio preživjeti. Hiron se laganim kasom uputi preko amfiteatra i svi serazmaknuše da mu naprave mjesta.

"Dakle", uzdahnuo je, s primjetnim olakšanjem. "Ne vjerujem da sam ikad bio sretniji što seneki kamper vratio. Ali moraš mi reći ..."

"GDJE SI BIO?" prekinula ga je Annabeth, odgurnuvši u stranu ostale kampere. Pomislio samda će me odalamiti, ali umjesto toga, zagrlila me je tako snažno da sam mislio da će mipolomiti rebra. Ostali su samo šutjeli. Shvativši, izgleda, da pravi scenu, Annabeth me odgurnu."Ja - mislili smo da si mrtav, Algoglavi!"

"Ispričavam se", rekao sam. "Zalutao sam.""Zalutao si?" dreknula je. "Dva tjedna, Percy? Gdje si, za ime svijeta ..."

"Annabeth", umiješao se Hiron. "Možda bi o tome trebalo popričati kad budemo nasamo,što misliš? Vi ostali, vratite se svojim redovnim aktivnostima!"Ne čekajući da se pobunimo, podigao je Annabeth i mene kao da nismo ništa teži od mačića,stavio nas sebi na leđa i odgalopirao prema Velikoj kući.

Nisam mu sve rekao. Jednostavno se nisam mogao natjerati da govorim o Calypso.Objasnio sam da sam izazvao eksploziju Svete Helene i da me je njena silina izbacila izvulkana. Rekao sam da sam se našao nasukan na pustom otoku. Zatim me je Hefest pronašaoi rekao mi da mogu otići odatle. Čarobna splav me je vratila u kamp.

Sve je to bilo točno, ali dlanovi su mi se uznojili dok sam pričao. "Dva tjedna te nije bilo."Annabethin glas je sada bio pribraniji, ali i dalje je izgledala prilično potreseno. "Kad sam

začula eksploziju, pomislila sam ...""Znam", rekao sam. "Oprosti. Ali shvatio sam kako da se krećemo kroz Labirint. Razgovarao

sam sa Hefestom.""Rekao ti je odgovor?""Pa, na neki način mi je ukazao na to da ga već znam. I stvarno ga znam. Sad mi je jasno."Objasnio sam im svoju zamisao.Annabeth zinu od čuda. "Percy, to je suludo!"

Hiron se zavali u svoja invalidska kolica i počeše po bradi. "Znate, presedan postoji. Tezejuje pomogla Arijadna. Harriet Tubman, Hermesova kći, upotrijebila je mnoge smrtnike na svojojPodzemnoj željeznici upravo s tim razlogom."5.(5 Harriet Tubman (1820-1913) bila je američkacrna aktivistica, koja je, poslije vlastitog bijega iz ropstva, spašavala i druge robove koristećimrežu aktivista i sigurnih kuća poznatu pod nazivom Podzemna željeznica. (op. prev.))"Ali ovo je moja potraga", reče Annabeth. "Ja ju trebam voditi."

Hironu kao da nije bilo baš ugodno. "Da, draga moja, to je tvoja potraga. Ali potrebna ti jepomoć.""A ovo bi mi trebalo pomoći? Molim te! To nije u redu. Kukavički je. To je ...""Teško je priznati da nam je potrebna pomoć smrtnika", rekao sam. "Ali tako je."Annabeth me je bijesno pogledala. "Nitko me u životu nije živcirao kao ti!"Zatim je odmarširala iz sobe. Buljio sam u vrata. Imao sam želju udariti nešto. "Toliko onajhrabrijem prijatelju kojeg je ikad imala.""Smirit će se ona", obećao je Hiron. "Ljubomorna je, dečko moj."

"To je glupo. Ona nije ... nije to kao ..."Hiron se zahihotao. "Teško da je to bitno. U slučaju da nisi primijetio, Annabeth je vrloposesivna kada je riječ o njenim prijateljima. Bila je strašno zabrinuta za tebe. A sad kad si sevratio, čini mi se da naslućuje na koji si se ti to pusti otok nasukao."Sreo sam njegov pogled i shvatio da je Hiron pretpostavio da je riječ o Calypso. Bilo je teškosakriti tako nešto od onoga tko već tri tisuće godina obučava heroje. Dosad je već sve vidio."Nećemo raspravljati o tvojim odlukama", rekao je Hiron. "Vratio si se. To je jedino važno.""Recite to Annabeth."Hiron se osmjehnu. "Reći ću Argu da vas ujutro odbaci na Manhattan. Mogao bi da svratiti dosvoje majke, Percy. Ona je ... razumljivo uzrujana." Srce mi je preskočilo jedan otkucaj. Svevrijeme koje sam proveo na Calypsinom otoku, nijednom nisam pomislio kako se osjeća mojamajka. Nisam razmišljao o tome da će misliti da sam mrtav. Da će biti izvan sebe. Koji mi jevrag bio da se uopće ne sjetim svoje majke?"Hirone", rekao sam, "što je s Groverom i Tysonom? Mislite li da ..."

"Ne znam, dečko moj." Hiron je zurio u prazan kamin. "Juniper je vrlo tužna. Sve grane jojžute. Vijeće starješina je ukinulo Groverovu tragačku dozvolu u njegovom odsustvu. Ukoliko sevrati živ, protjerati će ga u nečasno progonstvo."Uzdahnuo je. "Međutim, Grover i Tyson su vrlo snalažljivi. Još se uvijek smijemo nadati.""Nisam ih trebao pustiti da odu.""Grover ima svoju sudbinu, a Tyson je bio dovoljno hrabar da pođe s njim. Ti bi znao da jeGrover u smrtnoj opasnosti, zar ne?""Valjda. Zahvaljujući empatijskoj vezi. Ali ...""Ima još nešto što bih ti trebao reći, Percy", nastavio je. "Zapravo, dvije neugodne stvari.""Sjajno.""Chris Rodriguez, naš gost ..."Sjetio sam se onoga što sam vidio u podrumu, kad je Clarisse pokušala razgovarati s njim dokje on trabunjao o Labirintu. "Je li mrtav?"

"Još nije", turobno je odvratio Hiron. "Ali stanje mu se jako pogoršalo. Smjestili smo ga ustacionar, preslab je da se kreće. Morao sam narediti Clarisse da se vrati svojim redovnimaktivnostima, jer se nije odmicala od njegovog kreveta. A on ne reagira ni na što. Neće ni jestini piti. Nijedan od mojih lijekova ne pomaže. Jednostavno je izgubio volju za životom."Zadrhtao sam. Usprkos svim mojim sukobima s Clarisse, bilo mi je strašno žao te djevojke.Toliko se trudila da mu pomogne. A sad kad sam i sam bio u Labirintu, mogao sam razumjetizašto je Minosovom duhu bilo tako lako dovesti Chrisa do ludila. Da sam lutao onim hodnicimasam, bez prijatelja da mi pomognu, nikad ne bih našao izlaz."Žao mi je što to moram reći", nastavio je Hiron, "ali druga vijest je još neugodnija. Quint jenestao.""Nestao? Kako to?""Prije tri večeri je sišao u Labirint. Juniper ga je vidjela. Izgleda da si bio u pravu što se njegatiče.""On je Lukeov špijun." Rekao sam Hironu za ranč "Trostruko G" - kako je Quint tamo kupiosvoje škorpione, a Geryon snabdijevao Kronovu vojsku. "To ne može biti slučajno."Hiron je ispustio težak uzdah. "Toliko izdaja. Nadao sam se da će se ispostaviti da je Quintprijatelj. Izgleda da sam ga pogrešno ocijenio."

"Što je s gospođom O’Leary?" upitao sam."Demonski pas je još uvijek u areni. Nikog ne pušta blizu. Nisam imao srca da ju zatvorim ukavez ... ili uništim.""Quint ju ne bi tek tako napustio.""Kao što sam rekao, Percy, izgleda da smo pogriješili u vezi s njim. A sad, trebalo bi sepripremiti za sutrašnje jutro. Ti i Annabeth imate još mnogo posla." Otišao sam, a on je ostao usvojim invalidskim kolicima, tužno zureći u kamin. Pitao sam se koliko je puta tako sjedio,čekajući heroje koji se nikad nisu vratili.

Prije večere sam otišao do mačevalačke arene. Zatekao sam gospođu O’Leary sklupčanu uogromnu gomilu crnog krzna usred terena, kako nezainteresirano žvače glavu lutke zavježbanje.

Ugledavši me, zalajala je i skočila prema meni. Pomislio sam da sam gotov. Jedva samstigao reći: "Stoj!" prije nego što me je oborila i počela mi lizati lice. Kao Posejdonov sin i to,obično se smočim samo onda kad ja to hoću, ali moje moći se očigledno nisu protezale napseću pljuvačku, jer me je baš dobro okupala.

"Stoj, curo!" uzviknuo sam. "Ne mogu disati. Puštaj me!”Na kraju sam ju nekako uspio natjerati da me pusti. Počešao sam ju iza ušiju i pronašao jojjedan ekstra-divovski pseći biskvit."Gdje ti je gospodar?" pitao sam ju. "Kako te je mogao tako ostaviti, ha?"

Zacvilila je, kao da je i ona to željela znati. Bio sam spreman povjerovati da je Quintneprijatelj, ali još uvijek mi nije išlo u glavu da bi napustio gospođu O’Leary. Ako sam u neštobio siguran, to je bilo da mu je stalo do njegovog megapsa.

Razmišljao sam o tome, brišući bale s lica, kad sam začuo ženski glas: "Imaš sreće što tinije odgrizla glavu."Na drugom kraju arene je stajala Clarisse, sa svojim mačem i štitom u rukama. "Jučer samdošla ovamo vježbati", progunđala je. "Pas me je htio pojesti."

"Pametan pas", rekao sam."Duhovito."Krenula je prema nama. Gospođa O’Leary je zarežala, ali sam ju potapšao po glavi i umirio."Glupavi demonski pas", rekla je Clarisse. "Sigurno me neće spriječiti da vježbam.""Čuo sam za Chrisa", rekao sam. "Žao mi je."

Clarisse je lagano otkoračala na drugu stranu arene. Stigavši do najbliže lutke, silovito ju jenapala, odsjekavši joj glavu jednim jedinim udarcem i protjeravši joj mač kroz utrobu. Zatim jeizvukla mač i nastavila koračati. "Što ćeš. Ponekad stvari krenu kako ne treba." Glas joj bijašedrhtav. "Heroji budu povrijeđeni. Oni ... oni poginu, a čudovišta se stalno vraćaju." Podigla jekoplje i hitnula ga preko arene. Pogodila je lutku ravno između otvora za oči na šljemu.Nazvala je Chrisa herojem, kao da nikad nije prešao na stranu Titana. To me je podsjetilo nanačin na koji je Annabeth ponekad govorila o Lukeu. Odlučio sam to ne spominjati."Chris je bio hrabar", rekao sam. "Nadam se da će se oporaviti." Ljutito me je pogledala, kao dasam slijedeća meta. Gospođa O’Leary zareži. "Učini mi uslugu", reče Clarisse. "Da, naravno.""Ako nađeš Dedala, ne vjeruj mu. Ne traži pomoć od njega. Samo ga ubij." "Clarisse ...""Jer, znaš, Percy, neko tko može napraviti nešto kao što je Labirint? Ta osoba je zla.Jednostavno zla."Podsjetila me je na trenutak na pastira Eurytiona, svog mnogo starijeg polubrata. U pogledu jojse čitala ista tvrdoglavost, kao da su ju protekle dvije tisuće godina iskorištavali i da joj je sadveć svega preko glave. Vratila je mač u korice. "Dosta je bilo vježbanja. Počinje prava borba."

Te noći sam spavao u svom krevetu i, po prvi put poslije Calypsinog otoka, snovi su mepronašli.Bio sam u kraljevoj dvorani za audijencije, velikoj bijeloj odaji s mramornim stupovima idrvenim prijestoljem. Na njemu je sjedio bucmast lik s kovrčavom riđom kosom i lovorovimvijencem na glavi. Pored njega su stajale tri djevojke koje su mu, po svoj prilici, bile kćerke.Sve su imale istu riđu kosu, a bile su odjevene u bijele tunike.

Vrata se uz škripu otvoriše i vjesnik objavi: "Minos, kralj Krete!" Napeto sam čekao, aličovjek na prijestolju se samo osmjehnu svojim kćerkama: "Jedva čekam da vidim izraz nanjegovom licu."

Minos, kraljevski ljigavac glavom, veličanstvenim koracima uđe u odaju. Bio je tako visok iozbiljan da je onaj drugi kralj pored njega djelovao smiješno. Minosova špicasta brada jeposjedila. Izgledao je mršaviji nego kad sam ga posljednji put sanjao, sandale su mu bilepoprskane blatom, ali oči su mu blistale istim, okrutnim sjajem.

Kruto se poklonio čovjeku na prijestolju. "Kralju Cocale. Koliko sam shvatio, ti si riješiomoju malu zagonetku?"Cocal se osmjehnu. "Teško bi se mogla nazvati malom, Minose. Pogotovo kad si pustio glasširom svijeta da si spreman platiti tisuću zlatnih talenata onome tko ju uspije riješiti. Stvarnonudiš toliko?"Minos pljesnu rukama. Uđoše dva stražara gola do pojasa, mučeći se s velikim drvenimsandukom. Staviše ga Cocalu pred noge i otvoriše. Unutra su svjetlucale gomile zlatnihpoluga. Morale su vrijediti jedno trilijun dolara.Cocal je s odobravanjem zazviždao. "Mora da si osiromašio svoje kraljevstvo da bi dao ovakvunagradu, prijatelju moj.""To nije tvoja briga."Cocal slegnu ramenima. "Istini za volju, zagonetka je bila vrlo jednostavna. Riješio ju je jedanod mojih slugu.""Oče", opomene ga jedna od djevojaka. Izgledala je kao najstarija - bila je malo viša od svojihsestara.Cocal nije obratio pažnju na njenu primjedbu. On izvadi spiralnu morsku školjku iz naborasvoje tunike. Kroz nju je bila provučena srebrna nit, tako da je visila kao ogroman privjesak naogrlici.Minos je koraknuo naprijed i uzeo školjku. "Jedan od tvojih slugu, kažeš? A kako je on to

provukao nit, a da nije slomio školjku?""Da ne povjeruješ, upotrijebio je mrava. Privezao je svilenu nit za tog malog stvora i namamioga kroz školjku namazavši njen drugi kraj medom.""Snalažljiv neki čovjek", reče Minos."Stvarno je. Učitelj je mojih kćeri. One ga jako vole."Minosov pogled postade hladan. "Ja bih pripazio, na tvom mjestu."Želio sam upozoriti Cocala: Ne vjeruj ovom tipu! Baci ga u tamnicu s lavovima-ljudožderima ilitako nečim! Međutim, riđokosi kralj se samo nasmijao: "Ne brini, Minose. Moje kćeri supametne za svoje godine. A sad, što se tiče mog zlata ...""Da", reče Minos. "Ali, vidiš, zlato je namijenjeno onome tko je riješio zagonetku. A samo ju jejedan čovjek mogao riješiti. Ti kriješ Dedala."Cocal se nelagodno uzvrpolji na svom prijestolju. "Otkud ti znaš njegovo ime?""On je lopov", odvrati Minos. "Nekad je radio na mom dvoru, Cocale. Okrenuo je moju rođenukćer protiv mene. Pomogao je uzurpatoru da napravi budalu od mene u mojoj vlastitoj palači. Aonda je izbjegao pravdi. Već deset godina ga tražim.""Ne znam ništa o tome. Ali ponudio sam tom čovjeku svoju zaštitu. Pokazao se kao krajnjekoristan ...""Nudim ti izbor", reče Minos. "Predaj mi bjegunca i ovo zlato je tvoje. Ili riskiraj i učini me svojimneprijateljem. Vjeruj mi, ne želiš da ti Kreta bude neprijatelj."Cocal poblijedi. Pomislio sam da je glupo što dozvoljava da izgleda tako uplašeno u vlastitojprijestolnoj dvorani. Trebao bi pozvati svoje vojnike ili tako nešto. Minos je uza se imao samodvojicu stražara. Međutim, Cocal je samo sjedio na prijestolju i preznojavao se."Oče", reče njegova najstarija kćer, "ne smiješ ...""Šuti, Aelia." Cocal je vrtio pramen svoje brade. Ponovo je pogledao svjetlucavo zlato. "Ovo miteško pada, Minose. Bogovi ne vole čovjeka koji prekrši zavjet gostoprimljivosti.""Bogovi ne vole ni one koji pružaju utočište zločincima."Cocal klimnu glavom. "Vrlo dobro. Dobit ćeš svog čovjeka, okovanog u lance.""Oče!" ponovo reče Aelia. Zatim se sabere i nastavi umilnijim tonom. "Barem - barem dozvolida ukažemo propisno gostoprimstvo našem gostu. Poslije dugog puta, treba ga počastitivrućom kupkom, čistom odjećom i dobrim jelom. Bit će mi čast da mu osobno pripremimkupku!"Ona se ljupko osmjehnu Minosu, a stari kralj promumlja: "Valjda ne bi bilo loše da se okupam."Pogledao je Cocala. "Vidjet ćemo se za večerom, gospodaru. Sa zatvorenikom.""Ovuda, Vaše veličanstvo", reče Aelia. Zatim ona i njene sestre odvedoše Minosa iz odaje.Išao sam za njima do kupaonice ukrašene mozaikom. Zrak je bio ispunjen parom. Kada sepunila vrućom vodom. Aelia i njene sestre pobacaše u nju latice ruža i nešto što je morala bitistarogrčka pjenušava kupka, jer je vodu ubrzo pokrila pjena u duginim bojama. Djevojke su seokrenule na drugu stranu dok je Minos skidao odjeću i ulazio u kadu."Ahh." Osmjehnuo se. "Odlična kupka. Hvala vam, drage moje. Putovanje je zaista bilo dugo.""Deset godina progonite svoj plijen, gospodaru?" upita Aelia, umiljato trepćući. "Mora biti daste odlučni da ga uhvatite.""Nikad ne zaboravljam naplatiti dug." Minos se iscerio. "Vaš otac je mudro postupio složivši ses mojim zahtjevima.""Uistinu, gospodaru!" reče Aelia. Pomislio sam da je pretjerala s laskanjem, ali starac seupecao. Aelijine sestre polijevale su kraljevu glavu mirisnim uljem."Znate, gospodaru", reče Aelia, "Dedal je pomislio da biste se mogli pojaviti. Pretpostavio je daje zagonetka zamka, ali nije mogao odoljeti, a da ju ne riješi."Minos se namrštio. "Dedal vam je rekao za mene?"

"Da, gospodaru.""On je zao čovjek, princezo. Moja rođena kćer dospjela je pod njegove čini. Ne slušajte ga.""On je genij", reče Aelia. "I vjeruje da su žene isto tako pametne kao muškarci. Bio je prvi kojinas je podučavao smatrajući da znamo misliti vlastitom glavom. Možda se i vaša kćer osjećalatako."Minos pokuša sjesti uspravno, ali ga Aelijina sestra gurne nazad u vodu. Aelia mu priđe izaleđa. Na dlanu je držala tri malene kugle. U prvi mah sam pomislio da su to kuglice soli zakupanje, ali onda ih je ubacila u vodu i iz kuglica izletješe brončane niti koje se počešeomotavati oko kralja, vezujući mu gležnjeve, pribijajući mu ruke uz slabine, omotavajući mu seoko vrata. Iako sam mrzio Minosa, prizor je bio zaista strašan. Bacakao se i zapomagao, ali sudjevojke bile mnogo snažnije od njega. Ubrzo je bio potpuno bespomoćan i ležao je u kadipotopljen do brade. Brončane niti su ga i dalje obavijale kao čahuru, zatežući mu se prekotijela."Što hoćete?" ljutito upita Minos. "Zašto radite ovo?"Aelia se osmjehnu. "Dedal je bio dobar prema nama, Vaše veličanstvo. A nimalo mi se nesviđa to što ste prijetili mom ocu.""Reci Dedalu", zareži Minos. "Reci mu da mu ni mrtav neću dati mira! Ako ima pravde uPodzemnom svijetu, moja duša će ga zauvijek progoniti!""Hrabre riječi, Vaše veličanstvo", reče Aelia. "Sretno sa nalaženjem vaše pravde uPodzemnom svijetu."Brončane niti se omotaše oko Minosove glave i lica, pretvorivši ga u brončanu mumiju.Vrata kupaonice se otvoriše i Dedal uđe unutra, noseći sa sobom putnu torbu.Kosa mu je bila ošišana sasvim kratko, a brada sasvim bijela. Izgledao je krhko i tužno, ali jeposegnuo dolje i dotaknuo čelo mumije. Niti se razmotaše i potonuše na dno kade. U njima nijebilo ničega. Kao da se kralj Minos jednostavno rastopio."Bezbolna smrt", zamišljeno reče Dedal. "Više nego što je zaslužio. Hvala vam, mojeprinceze."Aelia ga zagrli. "Ne smiješ ostati ovdje, učitelju. Kad naš otac otkrije ...""Znam" odvratio je Dedal. "Bojim se da sam vas uvalio u neprilike.""O, ne brini za nas. Otac će biti sretan što se domogao zlata ovog starca. A Kreta je takodaleko. Međutim, okrivit će tebe za Minosovu smrt. Moraš pobjeći nekud na sigurno.""Nekud na sigurno", ponovi starac. "Godinama bježim iz jednog kraljevstva u drugo, tražećineko sigurno mjesto. Bojim se da je Minos rekao istinu. Smrt ga neće spriječiti da me progoni.Kad se pročuje za ovaj zločin, neće biti mjesta pod suncem u koje ću se moći skloniti.""Pa kuda ćeš, onda, otići?" upita Aelia."Tamo kuda sam se zarekao da moja noga više neće kročiti", odvrati Dedal. "Moj zatvor je,možda, moje jedino utočište.""Ne razumijem", reče Aelia."Tako je najbolje.""Ali, što je s Podzemnim svijetom?" upita jedna od njenih sestara. "Tamo će te čekati strašnapresuda! Svaki čovjek mora umrijeti.""Možda", odvrati Dedal. Zatim je iz svoje torbe izvadio svitak - onaj isti koji sam vidio uprethodnom snu, s bilješkama njegovog nećaka. "A možda i ne."On potapša Aeliju po ramenu, a onda blagoslovi nju i njene sestre. Zatim baci još jedan pogledna niti boje bakra koje su svjetlucale na dnu kade. "Pronađi me ako smiješ, kralju duhova."Okrenuo se prema zidu pokrivenom mozaikom i tu je dodirnuo jednu pločicu. Pojavio setinjajući znak - grčko slovo delta - i zid klizne u stranu. Princeze ga zapanjeno pogledaše."Nisi nam nikad rekao za tajne prolaze!" reče Aelia. "Vrijedno si radio."

"Labirint je vrijedno radio", ispravi je Dedal. "Ne pokušavajte me pratiti, mile moje, ako vam jestalo da sačuvate zdrav razum."

Moj san je promijenio mjesto. Nalazio sam se u kamenoj odaji. Luke i još jedan ratnik-mješanac proučavali su kartu pri svjetlosti baterijske svjetiljke.Luke opsuje. "Ovo je trebalo biti posljednje skretanje." Zgužvao je kartu i bacio ju u stranu."Gospodine!" pobunio se njegov pratilac.

"Karte su ovdje beskorisne", reče Luke. "Ne brini. Naći ću ga."" Gospodine, ako je točno da što je grupa veća ...""Veća je i vjerojatnost da će se izgubiti? Da, točno je. Zašto misliš da smo uopće slali jednogpo jednog istraživača? Ali ne živciraj se. Čim budemo imali nit, moći ćemo povestiprethodnicu.""Ali kako ćemo se domoći niti?"

Luke je stajao, protežući prste. "Oh, Quint će se probiti. Potrebno je samo stići do arene, aona se nalazi na raskršću. Nemoguće je dospjeti bilo kuda ako se ne prođe tuda. Zato moramoimati primirje sa njenim gospodarom. Samo moramo ostati živi do ..."

"Gospodine!" začu se novi glas iz hodnika. Otud dotrči još jedan tip u grčkom oklopu, sbakljom u ruci. "Dracene su našle mješanaca!"

Luke se namršti. "Samog? Kako luta hodnicima?""Da, gospodine! Bolje brzo dođite. One su u susjednoj odaji. Stjerale su ga u kut."

"Tko je to?""Nikad ga ranije nisam vidio, gospodine."Luke klimnu glavom. "Blagoslov od Krona. Možda ćemo moći iskoristiti tog mješanaca. Idemo!"Oni potrče niz hodnik, a ja sam se prenuo iz sna, buljeći u mrak.Mješanac koji sam luta hodnicima. Dugo mi je trebalo da ponovo zaspim.

Sutra ujutro sam se pobrinuo da gospođa O’Leary ima dovoljno psećih kolačića. Zamoliosam Beckendorfa da ju drži na oku, zbog čega nije bio pretjerano sretan. Zatim sam otpješačiopreko Brda mješanaca i našao se s Annabeth i Argom dolje na cesti.

Annabeth i ja nismo puno razgovarali kad smo sjeli u auto. A Arg nije progovarao,vjerojatno zato što ima oči po cijelom tijelu, kao i - kako sam čuo, jedno na vrhu jezika, koje baši ne voli pokazivati.

Annabeth je djelovala uznemireno, kao da je spavala još lošije od mene. "Ružni snovi?"upitao sam je naposljetku.Odmahnula je glavom. "Irida-poruka od Eurytiona.""Od Eurytiona! Nešto nije u redu s Nicom?""Noćas je otišao s ranča, vratio se nazad u Labirint.""Molim? Zar ga Eurytion nije pokušao zaustaviti?""Nico je otišao prije nego što se ovaj probudio. Ortar je pratio njegov miris sve

do branika za stoku. Eurytion kaže da je Nico posljednjih par večeri pričao sam sa sobom.Mada sad misli da je ovaj ponovno razgovarao s duhom, Minosom."

"Nico je u opasnosti", rekao sam."Nemoj mi reći. Minos je jedan od sudaca mrtvima, ali je neviđeno zloban. Ne znam što želi odNicoa, ali ..."

"Nisam na to mislio", rekao sam. "Noćas sam sanjao ..." Ispričao sam joj za Lukea i kako jespomenuo Quinta, kao i da su njegovi ljudi našli mješanca koji je sam lutao Labirintom.

Annabeth stisnu zube. "To nije dobro.""I, što ćemo raditi?"Ona podigne obrvu. "Pa, čuj, dobro je što ti imaš plan prema kojem se možemo voditi, zar ne?"

Bila je subota i vladala je velika prometna gužva na ulazu u grad. U mamin stan smo stiglioko podneva. Kad je otvorila vrata, stegnula me je u zagrljaj koji sam izdržao samo malo lakšeod skoka demonskog psa.

"Rekla sam im da si dobro", rekla je moja mama, zvučeći pri tom kao da je samo partrenutaka ranije držala težinu neba na svojim ramenima - a vjerujte mi, iz vlastitog iskustvaznam kako je to.

Smjestila nas je za kuhinjski stol i navaljivala da se poslužimo njenim specijalnim, plavimkeksom s čokoladnim mrvicama, dok joj pričamo detalje potrage. Kao i obično, trudio sam serazvodniti one zastrašujuće dijelove (uglavnom su svi bili takvi), ali nekako je zbog toga svezvučalo još opasnije.

Kad sam stigao do dijela o Geryonu i konjušnicama, moja mama se pravila da me hoćezadaviti. "Ne mogu ga natjerati da počisti svoju sobu, a on se sam nudi počistiti stotine tonakonjske balege iz konjušnica nekog čudovišta?"

Annabeth se nasmijala. Bio je to prvi put poslije dugo vremena da ju čujem kako se smije, iosjećaj je bio ugodan."Znači", rekla je moja mama kad sam završio s pričom, "rasturio si Alcatraz, uzrokovao erupcijuSvete Helene i raseljavanje pola milijuna ljudi, ali barem si zdrav i čitav." Takva vam je mojamama, uvijek promatra situaciju sa svjetlije strane."Aha", složio sam se. "Otprilike tako.""Voljela bih da je Paul ovdje", rekla je, više za sebe. "Htio je razgovarati s tobom.""A, da. Škola."

Toliko toga se od tada izdogađalo da sam skoro i zaboravio na obilazak gimnazije "Goode"- i činjenicu da sam za sobom ostavio požar u dvorani za probe orkestra, a mamin prijatelj meje vidio da iskačem kroz prozor kao bjegunac.

"Što si mu rekla?" upitao sam.Moja mama odmahnu glavom. "Što sam mu mogla reći? Jasno mu je da je nešto drukčije u

vezi s tobom, Percy. On je pametan čovjek. Vjeruje da nisi loša osoba. Ne zna što se događa,ali školske vlasti ga pritišću. Najzad, preko njega si tamo i primljen. Mora ih uvjeriti da ti nisi krivza onaj požar. A kako si pobjegao, izgledi za to nisu baš veliki."

Annabeth me je promatrala. Djelovala je prilično suosjećajno. Znao sam da je i sama bila usličnim situacijama. Nije lako biti mješanac u svijetu smrtnika. "Razgovarat ću s njim", obećaosam. "Kad završimo potragu. Ako hoćeš, mogu mu čak i reći istinu."

Mama mi spusti ruku na rame. "Učinio bi to?""Pa, da. Ali, pomislit će čovjek da nismo normalni.""On to već misli.""Dobro, onda nemamo što izgubiti." "Hvala ti, Percy. Reći ću mu da ćeš biti kod kuće ..." Namrštila se. "Kada? Što sada slijedi?"

Annabeth prelomi svoj keks napola. "Percy ima plan." Ispričao sam mami svoj plan, priličnonerado. Ona lagano klimnu glavom. "Zvuči vrlo opasno. Ali moglo bi upaliti."

"Ti posjeduješ iste sposobnosti, zar ne?" upitao sam. "možeš vidjeti kroz Maglu."Mama uzdahnu. "Sad više i ne baš tako dobro. Bilo je lakše kad sam bila mlađa. Ali da,oduvijek sam bila u stanju vidjeti više nego što je bilo dobro za mene. To je jedna od stvari kojesu privukle pažnju tvog oca kad smo se upoznali. Samo se čuvaj. Obećaj mi da ćeš voditiračuna o sebi.""Trudit ćemo se, gospođo Jackson", rekla je Annabeth. "Mada, čovjek ima pune ruke posla kadvodi računa o vašem sinu." Prekrižila je ruke na prsima i ljutito se zagledala kroz kuhinjskiprozor. Čupkao sam svoju salvetu i pokušao prešutjeti Annabethin komentar.Mama se namrštila. "Što se to dešava s vama dvoje? Jeste li se nešto posvađali?"

Nijedno od nas nije odgovaralo."Tako, znači", rekla je moja mama, a ja sam se upitao može li ona vidjeti i kroz druge stvari, ane samo kroz Maglu. Zvučalo je kao da razumije što se događa između Annabeth i mene, ali jasasvim sigurno nisam razumio. "Ne zaboravite", dodala je. "Grover i Tyson računaju na vasdvoje.""Znam", odvratili smo Annabeth i ja uglas, zbog čega mi je još više bilo neugodno.Moja mama se osmjehnula. "Percy, bolje upotrijebi telefon u hodniku. Sretno."Odahnuo sam izašavši iz kuhinje, iako sam bio nervozan zbog onoga što je trebalo uraditi.Prišao sam telefonu i okrenuo sam broj. Broj se već odavno oprao s mog dlana, ali to nije bilovažno. Zapamtio sam ga, iako to nisam namjeravao.

Dogovorili smo se da se nađemo na Times Squareu. Zatekli smo Rachel Elizabeth Dareispred hotela "Marriott Marquis", obojenu u zlatnu boju od glave do pete.Mislim, lice, kosa, odjeća - sve. Izgledala je kao da ju je dodirnuo kralj Mida6 ( 6(Grč. mit.) Polegendi, bogati frigijski kralj koji je sve što bi dotaknuo pretvarao u zlato. (op. prev.) )

Stajala je kao kip s još petoro klinaca obojenih metalnim bojama - bakrenom, brončanom,srebrnom. Bili su ukočeni u različitim pozama, dok su turisti žurno promicali pored njih ilizastajali da bih ih pogledali. Neki prolaznici bacali su novac na ceradu prostrtu na pločniku.Natpis pored Rachelinih nogu je glasio: URBANA UMJETNOST ZA DJECU, donacije se primaju sazahvalnošću.Annabeth i ja stajali smo tu oko pet minuta, buljeći u Rachel, ali ako nas je i primijetila, nije toničim odala. Nije se pomakla, ni trepavicom nije trepnula. Sa svojom hiperaktivnošću iporemećajem nedostatka pažnje, ja to ne bih nikad mogao. Poludio bih da moram tako dugostajati sasvim nepomično. Uz to, bilo je skroz čudno vidjeti Rachel onako zlatnu. Izgledala jekao kip nekog čuvenog, glumice ili tako nekog. Samo su joj oči imale svoju normalnu zelenuboju."Možda bi pomoglo da ju gurnemo", predložila je Annabeth.Pomislio sam da je to malčice zlobno, ali Rachel nije reagirala. Poslije još pet minuta, klinacobojen u srebrnu boju došao je s taksi stanice ispred hotela, gdje je proveo pauzu.

Zauzeo je pozu kao da drži predavanje gomili, odmah pored Rachel. Ona se pomakla iiskoračila s cerade."Hej, Percy." Široko se osmjehnula. "Baš na vrijeme! Haj'mo na kavu."Otišli smo do mjesta zvanog "Javanski los", u Zapadnoj 43. ulici. Rachel je naručila najdužiespreso, nešto što bi se vjerojatno dopalo Groveru. Annabeth i ja smo uzeli guste sokove, aonda smo se sve troje smjestili za stol baš ispod punjenog losa. Nitko nije ni pogledao Rachelu njenom zlatnom kostimu."Dakle", rekla je. "Anabel?""Annabeth", ispravila ju je Annabeth. "Je l' se uvijek oblačiš u zlatno?""Ne baš", odvratila je Rachel. "Prikupljamo novac za našu grupu. Radimo dobrovoljneumjetničke projekte za osnovce, zato što klinci u školama imaju sve manje dodira sumjetnošću, znate? Radimo to jednom mjesečno, dobrim vikendom skupimo oko petsto dolara.Ali, pretpostavljam da niste došli da bismo pričali o tome? Ti si također mješanka?""Pssst!" zašišta Annabeth, osvrćući se naokolo. "Što ne kažeš cijelom svijetu?""Vrijedi." Rachel je zatim ustala i vrlo glasno rekla: "Hej, narode! Ovo dvoje nisu ljudska bića!Oni su grčki polubogovi!"Nitko nije ni pogledao prema nama. Slegnuvši ramenima, Rachel je ponovo sjela. "Baš njihbriga.""Nije smiješno", rekla je Annabeth. "Ovo nije šala, smrtna djevojko.""Stanite malo, vas dvije", rekao sam. "Molim da se lijepo smirite."

"Ja sam mirna", insistirala je Rachel. "Svaki put kad se nađem u tvojoj blizini, napadne nasneko čudovište. Pa zašto bi bila nervozna?""Gledaj", rekao sam. "Žao mi je zbog onoga što se dogodilo u dvorani za probe orkestra.Nadam se da te nisu izbacili ili tako nešto.""Ma ne. Postavljali su mi gomilu pitanja o tebi. Pravila sam se luda.""Jel ti teško palo?" upitala je Annabeth."Ok, sad je bilo dosta!" umiješao sam se. "Rachel, imamo problem. I potrebna nam je tvojapomoć."Rachel suženim očima pogleda Annabeth. "Tebi je potrebna moja pomoć?"Annabeth promiješa slamčicom svoj gusti sok. "Aha", odvrati ona zlovoljno. "Možda."Rekao sam Rachel za Labirint i objasnio joj da moramo naći Dedala. Ispričao sam joj što sedogađalo posljednjih nekoliko puta kad smo sišli dolje."Znači, želite da vas ja vodim", rekla je na kraju. "Kroz mjesto u kojem nisam nikad bila.""Ti možeš vidjeti kroz Maglu", rekao sam. "Baš kao Arijadna. Kladim se da možeš vidjeti praviput. Tebe Labirint neće moći tako lako zavarati.""A ako nisi u pravu?""Onda ćemo se izgubiti. U svakom slučaju, bit će opasno. Vrlo, vrlo opasno.""Mogla bih poginuti?" "Da.""Mislila sam da ste rekli da čudovišta ne mare za smrtnike. Taj tvoj mač ...""Da", rekao sam. "Nebeska bronca ne može povrijediti smrtnike. Većina čudovišta bi teignorirala. Ali Luke ... on ne pravi razliku. Iskoristit će smrtnike, polubogove, čudovišta, što god.I ubit će svakog tko mu se ispriječi na putu.""Fin neki momak", primijetila je Rachel."Pod utjecajem Titana je.", rekla je Annabeth, kao da ga pravda. "Obmanjuju ga."Rachel nas je naizmjenično gledala. "Dobro", na kraju je rekla. "Idem s vama."Trepnuo sam. Nisam mislio da će biti tako lako. "Sigurna si?”"Čuj, inače mi slijedi još jedno dosadno ljeto. Dosad nisam dobila bolju ponudu. I, što trebamtražiti?""Moramo naći ulaz u Labirint", rekla je Annabeth. "Postoji jedan u Kampu mješanaca, ali ti nemožeš ući u kamp. Zabranjen je za smrtnike."Izgovorila je smrtnike kao da je to neka ružna bolest, ali Rachel je samo klimnula glavom. "Ok.Kako izgleda ulaz u Labirint?""To može biti bilo što", rekla je Annabeth. "Dio zida. Stijena. Vrata. Ulaz u kanalizaciju. Aliobavezno ima na sebi Dedalov znak. Grčko slovo delta, koje tinja plavičastim sjajem.""Ovakvo?" Rachel je zatim nacrta simbol u vodi na našem stolu."To je to", rekla je Annabeth. "Ti znaš grčki?""Ne", odvratila je Rachel. Zatim je izvukla veliku plastičnu četku iz džepa i počela isčetkavatizlato iz kose. "Samo da se presvučem. Ali bolje pođite sa mnom u 'Marriott'.""Zašto?" upitala je Annabeth."Zato što se jedan takav ulaz nalazi u hotelskom podrumu, tamo gdje držimo kostime. ImaDedalov znak na sebi."

14. BORIM SE S BRATOM NA ŽIVOT I SMRT

Metalna vrata bila su napola skrivena iza kante za veš, pune prljavih hotelskih ručnika.Nisam na njima vidio ništa čudno, ali Rachel mi je pokazala gdje da pogledam i spazio samblijedo plavi simbol urezan u metal.

"Dugo nisu korištena", rekla je Annabeth."Pokušala sam ih jednom otvoriti", rekla je Rachel, "jednostavno iz radoznalosti. Zahrđala

su i zaglavljena.""Nisu." Annabeth korakne naprijed. "Potreban je samo dodir mješanca."Naravno, čim je Annabeth položila dlan na znak, on je počeo tinjati plavičastim sjajem. Metalnavrata se uz škripu otvoriše, otkrivajući mračno stepenište koje je vodilo naniže."Vau." Rachel je djelovala smireno, ali nisam mogao prokužiti da li se pretvara ili ne. Presvuklase u ofucanu majicu s logom Muzeja suvremene umjetnosti i svoje uobičajene, markerimaispisane traperice, a iz džepa joj je virila plava, plastična četka za kosu. Njena riđa kosa je bilapovezana u konjski rep, ali još uvijek je imala zlatnih zrnaca u njoj, kao i tragove zlatnog sprejana licu. "Onda ... poslije vas?""Ti si vodič", reče Annabeth s glumljenom pristojnošću. "Vodi."Stepenice su se spuštale u prostran tunel od cigle. Bio je toliko mračan da nismo vidjeli ni polametra ispred sebe, ali Annabeth i ja smo obnovili svoju zalihu baterijskih svjetiljki. Čim smo ihupalili, Rachel prestrašeno uzviknu.Kostur nam se cerio ravno u lice. Nije bio ljudski. Kao prvo, bio je ogroman, visok najmanje trimetra. I bio je razapet, vezan lancima za zglavke i gležnjeve tako da je činio divovsko X prekotunela. Međutim, ono od čega sam se zaista naježio bila je jedna jedina, mračna očna dupljana sredini njegove lubanje."Kiklop", rekla je Annabeth. "Vrlo je star. Nije ... Nitko koga poznajemo."Nije Tyson, htjela je reći. Ali to nije doprinijelo da se osjetim mnogo bolje. Još uvijek sam imaoosjećaj da je ovdje postavljen kao upozorenje. Nisam želio sresti ono što je bilo sposobno ubitiodraslog Kiklopa.Rachel proguta knedlu. "Imate prijatelja Kiklopa?""Tysona", odvratio sam. "Mog polubrata."

"Tvog polubrata?”"Uz malo sreće, pronaći ćemo ga ovdje dolje", rekao sam. "I Grovera. On je satir."

"Oh." Glas joj je bio tih. "Pa dobro, bolje da krenemo."Prošla je ispod lijeve ruke kostura i nastavila dalje. Annabeth i ja se zgledamo bez riječi.

Annabeth slegnu ramenima i mi pođemo za Rachel dublje u Labirint.Nakon dvadesetak metara, naišli smo na raskršće. Ravno se nastavljao tunel od cigle.

Desni prolaz je imao zidove od antičkih mramornih blokova. Lijevi je bio zemljan i pun korijenjadrveća.

Pokazao sam na lijevo. "Ovo liči na tunel kojim su krenuli Tyson i Grover." Annabeth senamrštila. "Aha, ali arhitektura na desnoj strani - oni stari blokovi - vjerojatnije je da vodi premaantičkom dijelu Labirinta, prema Dedalovoj radionici.""Moramo nastaviti ravno", rekla je Rachel.Annabeth i ja ju pogledamo."To je najmanje vjerojatan izbor", rekla je zatim Annabeth."Zar ne vidite?" upitala je Rachel. "Pogledajte pod."Nisam vidio ništa osim istrošene cigle i blata.

"Trag do svjetla", inzistirala je Rachel. "Vrlo blijed. Ali ravno je put kojim treba ići. Na lijevojstrani, dublje u tunelu, ono korijenje drveća miče se kao pipci. Ne sviđa mi se to. Na desnoj,poslije pet ili šest metara nalazi se zamka. Rupe u zidovima, možda za šiljke. Mislim da ne bitrebalo riskirati."Nisam vidio ništa od onoga što je opisivala, ali sam ipak klimnuo glavom. "Ok. Idemo ravno.""Ti joj vjeruješ?" upitala je Annabeth."Da", odvratio sam. "A ti?"Izgledalo je da bi se Annabeth radije upustila u raspravu, ali umjesto toga, mahnula je Rachelda nas povede dalje. Hodajući jedno pored drugog, nastavili smo niz hodnik od cigle. Zavijaoje i skretao, ali više nije bilo nikakvih sporednih tunela. Činilo se kao da se spuštamo, dasilazimo dublje u podzemlje."Nema zamki?" sa zebnjom sam upitao."Ničega nema." Rachel je nabrala obrve. "Je l' ovo treba biti ovako lako?""Nemam pojma", odvratio sam. "Nikad ranije nije bilo.""Je li, Rachel", upitala je Annabeth, "odakle si ti, u stvari?" Rekla je to kao da pita, S koje si tiplanete? Ali Rachel se nije uvrijedila."Iz Brooklyna", odvratila je."Zar ti se roditelji neće zabrinuti što te nema do kasno?"Rachel ispusti glasan uzdah. "Teško. Ne bi primijetili ni da me nema tjedan dana.""Zašto?" Ovog puta, Annabeth nije zvučala onako sarkastično. Problemi s roditeljima bili sunešto što je razumjela.Prije nego što je Rachel stigla odgovoriti, negdje ispred nas začulo se škripanje, kao da seotvaraju ogromna vrata."Što je to bilo?" upitala je Annabeth."Ne znam", odvratila je Rachel. "Metalne šarke.""E, sad si mi sve rekla. Htjela sam reći, što je to?"Začuo sam teške korake od kojih je hodnik podrhtavao - i koji su dolazili prema nama."Bježimo?" upitao sam."Bježimo", složila se Rachel.Okrenuli smo se i jurnuli pravcem iz kojeg smo došli, ali nismo prošli ni pet-šest metara prijenego što smo naletjeli ravno na neke stare poznanike. Dvije dracene - žene-zmije u grčkomoklopu - držale su koplja uperena u naša prsa. Između njih je stajala Kelli, navijačica-empuza."Vidi, vidi", reče Kelli.Skinuo sam poklopac s Brzaca, a Annabeth je izvukla svoj nož; međutim, prije nego što se mojmač do kraja formirao, Kelli se bacila na Rachel. Okrenula ju je i privukla k sebi, prislonivši jojna vrat dlan iz kojega su joj trenutak prije toga izrasle kandže."Izveli ste svoju smrtnu ljubimicu u šetnju?" upita me Kelli. "Oni su tako krhka stvorenja. Lakose lome!"Koraci iza nas postajali su sve bliži. Iz mraka je izbilo ogromno obličje skoro tri metra visoklestrigonski div s crvenim očima i kandžama.Div se obliznuo kad nas je ugledao. "Je l' ih smijem pojesti?""Ne" odvrati Kelli. "Tvoj gospodar će ih željeti. Pružit će mu odličnu zabavu." Zatim mi seosmjehnula. "Polazite, mješanci. Ili ćete sve troje umrijeti ovdje, počevši od male smrtnice."

Bila je to, otprilike, moja najgora noćna mora. A vjerujte mi, imao sam ih mnogo. Odveli sunas niz tunel pod stražom dracena, s Kelli i divom koji su išli za nama, za slučaj da sepokušamo okrenuti i zbrisati. Kao da nitko nije brinuo da li ćemo potrčati naprijed. U tom pravcusu i željeli da idemo.Malo dalje, vidjela su se brončana vrata. Visoka oko tri metra, ukrašena parom prekriženih

mačeva. Odnekud iza njih dopirala je prigušena buka, poput urlanja gomile."O, ssslušššaj" reče žena-zmija s moje lijeve strane. "Naššš domaćin će ssse oduššševiti."Još nikad nisam imao prilike vidjeti dracenu izbliza, ali preživio bih bez toga. Da nije biloračvastog jezika i žutih očiju s crnim prorezima umjesto zjenica moglo bi se reći da ima lijepolice. Nosila je brončani oklop koji joj je sezao do struka. Ispod toga, tamo gdje bi trebale bitinoge imala je dva debela zmijska trupa s brončanim i zelenim šarama. Kretala sekombinacijom gmizanja i hodanja, kao ide na dvije žive skije."Tko je vaš domaćin?" upitao sam.Zasiktala je, što je možda trebao biti smijeh. "O, videćeššš već. Sssjajno ćete ssse ssslagati.On ti je brat, uossstalom.""Što mi je on?" Smjesta sam pomislio na Tysona, ali to je bilo nemoguće. O čemu ovatrabunja?Div je prošao pored nas i otvorio vrata. Podigao je Annabeth uhvativši je za majicu i rekao: "Tiostaješ ovdje.""Hej!" pobunila se, ali tip je bio dvaput veći od nje i već je konfiscirao njen nož i moj mač.Kelli prasne u smijeh. Još uvijek je držala kandže na Rachelinom vratu. "Idi, Percy. Zabavi nas.Mi ćemo čekati ovdje s tvojim prijateljicama, da bi bili sigurni da ćeš se pristojno ponašati."Pogledao sam Rachel. "Oprosti. Izbavit ću te iz ovoga."Ona klimnu glavom, onoliko koliko je mogla od demonkinih kandži pod grlom. "Bilo bi to lijepo."Dracena me potjera kopljem prema vratima i ja uđem u arenu, ravno u ring.

Ne bih rekao da je to bila najveća arena u kojoj sam ikad bio, ali djelovala je priličnoprostrano, obzirom na to da se nalazila u podzemlju. Zemljani ring je bio kružnog oblika, tamandovoljno velik da bi se mogli voziti kolima uz rub, pod uvjetom da zaista vodite računa da držitedesnu stranu. Na sredini ringa, u toku je bila borba između diva i kentaura. Kentaur je izgledaouspaničeno. Galopirao je oko protivnika, koristeći mač i štit, dok je div mahao kopljem veličinetelefonskog stupa, a rulja ga je sokolila klicanjem.

Prvi red sjedišta nalazio se oko četiri metra iznad ringa. Jednostavne kamene klupe činilesu pun krug i sva mjesta su bila zauzeta. Bilo je tu divova, dracena, polubogova, Telkhina, ali ijoš čudnijih stvorenja: demona s krilima poput onih u šišmiša i stvorova koji su izgledali kaopoluljudi, a polu... sve i svašta - ptice, gmizavci, kukci, sisavci.

Međutim, najjezivije su bile lubanje. Arena ih je bila puna. Obrubljivale su ogradu. Metarvisoke gomile lubanja krasile su stepeništa između nizova klupa. Cerile su se s kolacapobodenih nad tribinama i poput jezivih lustera visile s lanaca okvačenih o strop. Neke su bileveoma stare - samo bijele kosti. Druge su bile mnogo novijeg datuma. Njih neću opisivati.Vjerujte, ne želite opis.

Usred svega ovoga, ponosno istaknut pored zida iza tribina, nalazio se zeleni barjak sPosejdonovim trozupcem u sredini. Nešto što mi se nikako nije uklapalo ovdje. Što je on tražiona ovom užasnom mjestu?

Iznad barjaka, na počasnom mjestu, sjedio je moj stari neprijatelj. "Luke", uzviknuo sam.Nisam siguran da je me mogao čuti pored urlanja rulje, ali se ledeno osmjehnuo. Na sebi jeimao kamuflažne hlače, bijelu majicu i brončani prsni oklop, baš kao što sam vidio u snu.Međutim, i dalje nije nosio svoj mač, što mi je bilo vrlo čudno. Pored njega je sjedio najveći divkojeg sam ikad vidio, mnogo veći od onoga koji se u ringu borio s kentaurom. Div pored Lukeaje bio visok barem pet metara i toliko širok da je zauzimao tri sjedišta. Na sebi je imao samopregaču oko bedara, poput sumo hrvača. Koža mu je tamnocrvena, istetovirana tamnoplavimcrtežima valova.

Računao sam da je to vjerojatno Lukeov novi tjelohranitelj ili tako nešto. Iz ringa se začuokrik i ja odskočih unazad kad je kentaur tresnuo u prašinu pored mene.

Uputio mi je preklinjući pogled. "Pomozi mi!"Posegnuo sam za svojim mačem, ali bio mi je oduzet i još uvijek se nije ponovo stvorio u

džepu.Kentaur se pokušavao uspraviti, dok se div približavao s uperenim kopljem.Šaka s kandžama dograbila me je za rame. "Ako cjeniššš živote sssvojih prijatelja", reče mojačuvarica dracena, "nećeššš ssse miješššati. Ovo nije tvoja borba. Sssačekaj sssvoj red."Kentaur nije mogao ustati. Jedna noga mu je bila slomljena. Div je spustio svoje ogromnostopalo na njegova prsa i podigao koplje. Zatim je pogledao gore, u Lukea. "SMRT! SMRT!"klicala je rulja.Luke nije učinio ništa, ali je zato tetovirani sumo tip pored njega ustao. Osmjehnuo se kentauru,koji zacvili: "Molim te! Ne!"Zatim sumo tip ispruži ruku i pokaže palcem dolje.Zatvorio sam oči kad je gladijator zabio koplje. Kad sam ponovo pogledao, kentaur jeiščeznuo, pretvorivši se u prah. Od njega je ostalo samo jedno kopito, koje je div uzeo kaotrofej i pokazao gomili, koja zaurla odobravajući mu.Na drugom kraju ringa su se otvorila vrata, kroz koja je div trijumfalno izašao.Gore, na tribinama, sumo tip je podigao ruku zahtijevajući tišinu."Dobra zabava!" urliknuo je. "Ali ništa što nisam već vidio. Što još imaš, Luke, sine Hermesov?"Luke stisne zube. Bilo mi je jasno da mu se nije svidjelo što ga je nazvao Hermesovim sinom.Mrzio je svog oca. Ipak, smireno je ustao. Oči su mu svjetlucale. Izgledalo je kao da je bašdobro raspoložen."Gospodaru Antaj", odvratio je Luke, dovoljno glasno da ga rulja čuje. "Ti si izuzetan domaćin!Bit će nam drago da te razonodimo, kako bi ti se odužili za uslugu koju nam činiš puštajući nasda prođemo preko tvog teritorija.""Uslugu koju nisam siguran da ću vam učiniti", zarežao je Antaj. "Hoću zabavu!"Luke mu se poklonio. "Vjerujem da imam nešto bolje od kentaura što će se sad boriti u tvojojareni. Imam tvog brata." On pokaže prema meni. "Percy Jackson, Posejdonov sin."Rulja mi se počne rugati i gađati me kamenjem, koje sam uglavnom uspio da izbjeći, mada meje jedan dohvatio po obrazu i napravio poveću posjekotinu.Antajeve oči sinuše. "Posejdonov sin? Taj bi se trebao znati boriti! Ili umrijeti!""Ako te njegova smrt zadovolji", rekao je Luke, "hoćeš li dozvoliti da naše trupe pređu prekotvog teritorija?""Možda!" odvratio je Antaj.Luke nije izgledao naročito zadovoljno zbog ovog "možda". Ljutito me je pogledao, kao da meupozorava da bi mi bolje bilo da vrlo spektakularno poginem ili ću se zaista naći u neobranomgrožđu."Luke!" uzviknu Annabeth. "Zaustavi ovo! Pusti nas da idemo!"Kao da ju je Luke tek tada primijetio. Na trenutak je djelovao ošamućeno. "Annabeth?""Kasnije će biti dovoljno vremena za borbe žena", umiješao se Antaj. "Prvo ovo. PercyJacksone, koje oružje biraš?"Dracene me gurnuše na sredinu ringa.Zurio sam u Antaja. "Kako ti možeš biti Posejdonov sin?"Antaj prasnu u smijeh, a za njim i ostatak gomile."Ja sam njegov omiljeni sin!" grmnu on. "Gledaj i divi se, ovo je moj hram podignut u slavuZemljotrescu, od lubanja svih onih koje sam pobio u njegovo ime! Tvoja će im se uskoropridružiti!"Užasnut sam buljio u one silne lubanje - stotine njih, i Posejdonov barjak. Kako ovo može bitihram posvećen mom tati? Moj tata je dobar tip. Nikad nije tražio ni čestitku za Dan očeva, a

kamoli nečiju lubanju."Percy!" doviknula mi je Annabeth. "Njegova mati je Geja! Ge..."Lestrigonac koji ju je držao pokrije joj usta rukom. Njegova mati je Geja. Boginja zemlje.Annabeth mi je pokušala reći da je to važno, ali nisam znao zašto. Možda samo zato što je tipimao dva božanska roditelja. Zato će biti mnogo teže ubiti ga."Ti si lud, Antaje", rekao sam. "Ako misliš da mu na ovaj način odaješ počast, onda nemašpojma o Posejdonu."Rulja mi je dobacivala uvrede, ali je Antaj podigao ruku, zahtijevajući tišinu."Oružje", inzistirao je. "A onda ćemo vidjeti kako gineš. Hoćeš li sjekire? Štitove? Mreže ilibacače plamena?""Samo svoj mač", odvratio sam.Čudovišta prasnuše u smijeh, ali mi se Brzac smjesta stvorio u rukama, a neki od glasova ugomili postadoše nervozni. Brončano sječivo tinjalo je blijedom svjetlošću."Prva runda!" objavi Antaj. Vrata su se otvorila i kroz njih je ugmizala dracena. U jednoj ruci jeimala trozubac, a u drugoj mrežu s utezima klasičan gladijatorski stil. U kampu su me većgodinama obučavali za borbu protiv tih oružja.Zamahnula je prema meni, isprobavajući teren. Uzmaknuo sam. Zatim je bacila mrežu,nadajući se da će se moja ruka s mačem uplesti u nju, ali bez problema sam ju izbjegaoodskočivši u stranu. Presjekao sam njeno koplje napola i zario Brzac kroz slabu točku nanjenom oklopu. Uz bolan krik, pretvorila se u ništa, a klicanje gomile je utihnulo."Ne!" urliknuo je Antaj. "Prebrzo! Moraš pričekati s ubijanjem. Samo ja dajem to naređenje!"Okrznuo sam pogledom Annabeth i Rachel. Morao sam naći način da ih oslobodim, moždaodvlačenjem pažnje njihovih čuvara."Dobar posao, Percy", osmjehnuo se Luke. "Tvoja mačevalačka vještina se popravila. Tomoram priznati.""Druga runda!" viknuo je Antaj. "I sporija nego prethodna! Više zabave! Čekaj da ja kažem prijenego što nekog ubiješ, INAČE...!"Vrata su se ponovno otvorila, a kroz njih je ovog puta izašao mladi ratnik. Bio je malo stariji odmene; imao je šesnaestak godina. Kosa mu je bila sjajnocrna, a lijevo oko pokriveno povezom.Bio je mršav i žilav, tako da je grčki oklop visio na njemu. Zabio je svoj mač u zemlju, popravioremenje na štitu i navukao šljem ukrašen perjanicom od konjske strune."Tko si ti?" upitao sam."Ethan Nakamura", odvratio je. "Moram te ubiti." "Zašto radiš ovo?""Hej!" dobacilo je čudovište s tribina. "Prestanite brbljati i borite se već jednom!" Ostala mu sepridružiše povicima"Moram se dokazati", rekao mi je Ethan. "Samo tako će me primiti."Rekavši to, napao me je. Mačevi nam se sretoše u zraku a rulja je počela urlikati. Ovo nije bilou redu. Nisam se želio boriti da bih razonodio gomilu čudovišta, ali Ethan Nakamura mi nijepružio veliki izbor.Napadao je. Bio je dobar. Koliko sam znao, nije nikad bio u Kampu mješanaca, ali očigledno jeprošao obuku. Parirao je moj udarac i umalo me odalamio svojim štitom, ali sam na vrijemeodskočio unazad. Zasjekao je mačem. Otkotrljao sam se u stranu. Razmijenili smo ubode ipariranja, ispipavajući borilački stil onog drugog. Nastojao sam se primaknuti Ethanovoj lijevoj,slijepoj strani, ali to nije mnogo pomagalo. Očigledno se već odavno borio samo s jednimokom, budući da je odlično čuvao upravo tu stranu."Krv!" urlala su čudovišta.Moj protivnik je pogledao prema tribinama. Shvatio sam da se u tome krije njegova slabost.

Morao ih je impresionirati. Ja nisam.Ispustio je ljutit borbeni poklič i jurnuo na mene, ali parirao sam njegovom sječivu i uzmaknuo,puštajući ga da nasrne na mene."Uaaa!" uzviknu Antaj. "Stani i bori se!"Ethan me je pritiskivao, ali nisam imao problema obraniti se, čak i bez štita. On je bio opremljenza obranu - teško oklopljen - zbog čega ga je svaki juriš iscrpljivao. Ja sam bilo lakša meta, aliistovremeno okretniji i brži. Rulja je podivljala, izvikujući prigovore i bacajući kamenje. Borilismo se skoro pet minuta, a još uvijek nije bilo krvi.Na kraju je Ethan napravio grešku. Pokušao me je da ubosti u trbuh, a ja sam zabio balčaksvog mača u njegov i zaokrenuo ga. Mač mu je pao u prašinu. Prije nego što se je uspiooporaviti, udario sam drškom mača po njegovom šljemu i bacio ga na tlo. Njegov teški oklop jeviše koristio meni nego njemu. Pao je na leđa, ošamućen i umoran. Položio sam vrh mača nanjegova prsa."Završi s tim", jeknuo je Ethan.Pogledao sam Antaja. Njegovo crveno lice je bilo ukočeno od nezadovoljstva, ali je pružio rukui pokazao palcem dolje."Zaboravi." Vratio sam mač u korice."Ne budi lud", zaječao je Ethan. "Samo će nas obojicu ubiti."Pružio sam mu ruku. Oklijevao je, ali ju je ipak prihvatio. Pomogao sam mu da ustane."Nitko ne smije obeščastiti ove igre!" zaurlao je Antaj. "Vaše će biti prinesene kao žrtvePosejdonu!"Pogledao sam Ethana. "Kad ugledaš priliku, bježi." Zatim sam se okrenuo Antaju. "Zašto sesam ne boriš sa mnom? Ako si već očev miljenik, siđi ovamo i dokaži da je tako!"Čudovišta na tribinama zabrundaše. Osvrnuvši se naokolo, Antaj je očigledno shvatio da nemaizbora. Nije mogao odbiti, a da ne ispadne kukavica."Ja sam najbolji hrvač na svijetu, momče", opomenu me on. "Hrvam se još od prvogpankrationa!""Pankrationa?" upitao sam."Borbe do smrti", rekao je Ethan. "Bez ikakvih pravila. I bez ograničenja. Nekad je to bioolimpijski sport." "Hvala na savjetu", rekao sam. "Nema na čemu."Rachel me je zapanjeno promatrala. Annabeth je nimalo dvosmisleno odmahivala glavom, jerjoj je Lestrigonac još uvijek držao ruku na ustima.Uperio sam mač prema Antaju. "Pobjednik uzima sve! Ako ja pobijedim, slobodni smo iodlazimo. Ako ti pobijediš, umiremo. Zakuni se rijekom Stiks."Antaj se nasmijao. "Ovo ne bi trebalo trajati dugo. Zaklinjem se da prihvaćam tvoje uvjete!"Skočio je preko ograde u ring."Želim ti sreću", reče Ethan. "Trebat će ti." Zatim se žurno izmakne.Antaj je pucketao zglobovima na rukama. Cerio se i tada sam vidio da su mu i na zubimaizrezbareni valovi, što mora da je drastično otežavalo njihovo pranje poslije jela."Oružje?" upitao je."Držat ću se svog mača. A ti?"Podigao je svoje ogromne šake i protresao prste. "Ovo je sve što mi je potrebno. GospodaruLuke, ti ćeš biti sudac u ovoj borbi."Luke se osmjehnu u mom pravcu. "Sa zadovoljstvom."Antaj jurne. Zakotrljao sam se ispod njegovih nogu i ubo ga u leđa u butinu."Arrggg!" urliknuo je. Međutim, umjesto krvi, iz rane mu je procurio pijesak, kao da sam

probušio pješčani sat. Prosipao se na zemljani pod, a zemlja mu se skupljala oko noge, gotovokao gips. Kad je spala, rane više nije bilo.Ponovo je jurišao. Srećom, imao sam određenog iskustva u borbi s divovima. Odskočio sam ustranu, sagnuvši se, i ubo ga ispod ruke. Sječivo Brzaca mu se do balčaka zarilo među rebra.To je bila dobra vijest. Loša vijest je glasila da mi ga je div, okrenuvši se, istrgnuo iz ruke i jasam poletio preko arene, bez oružja.Antaj je bolno zaurlao. Čekao sam da se dezintegrira. Još nijedno čudovište nije izdržalodirektan udarac mog mača.Sječivo od nebeske bronce moralo je uništiti njegovu suštinu. Međutim, Antaj je dograbiobalčak, izvukao mač iz svog prsnog koša i bacio ga iza sebe. Još pijeska je procurilo iz rane,ali opet se zemlja popela uz njega i pokrila je. Pokrila mu je cijelo tijelo, sve do ramena. Čim jezemlja spala, na Antaju nije bilo ni ogrebotine."Sad ti je jasno zašto nikad ne gubim bitke, polubože!" likovao je Antaj. "Dolazi ovamo i pustida te zgromim. Bit ću brz!"Antaj je stajao između mene i mog mača. Očajnički sam se osvrtao naokolo i uhvatioAnnabethin pogled.Zemlja, pomislio sam. Što mi je ono Annabeth pokušala reći? Antajeva mati Geja bila je majkazemlja, najstarija boginja od svih. Možda je Posejdon bio Antajev otac, ali Geja ga je održavalana životu. Nisam ga mogao pobijediti sve dok je dodirivao zemlju.Pokušao sam ga zaobići, ali Antaj je predvidio moj potez. Blokirao mi je prolaz, smijući se.Sada se samo poigravao sa mnom. Stjerao me je u kut.Podigao sam pogled prema lancima koji su visili sa stropa, s lubanjama koje su mlataraleokvačene o kuke. Odjednom mi je sinula ideja.Fingirao sam, krenuvši na drugu stranu. Antaj me je opet blokirao. Gomila mi se rugala idovikivala Antaju da me dokrajči, ali se on previše dobro zabavljao."Slabašni dječače", rekao je. "Nisi dostojan sin boga mora!"Osjetio sam kako mi se kemijska vratila u džep, ali Antaj to nije znao. Mislio je da je Brzac jošuvijek zaboden u zemlju negdje iza njegovih leđa. Vjerovao je da mi je cilj da se dokopamsvog mača. Nije to bila velika prednost, ali bila je jedina koju sam imao.Jurnuo sam ravno naprijed i zgrčio se, kako bi Antaj pomislio da ću se opet otkotrljati kroznjegove noge. Dok se saginjao, spreman da me uhvati kao nisko bačenu loptu, ja sam skočiošto sam više mogao - odbivši se od njegove podlaktice i popevši mu se uz rame kao da suljestve, da bih mu na kraju stao na glavu. Reagirao je sasvim prirodno. Bijesno se uspravio iuzviknuo "HEJ!" Odbacio sam se, iskoristivši njegovu silu da bih se katapultirao prema stropu.Uhvatio sam se za vrh lanca, dok su lubanje i kuke ispod mene zveketale. Obuhvatio samlanac nogama, baš kao uže na satovima tjelesnog u školi. Izvukao sam Brzac i presjekao lanactik ispod sebe."Silazi ovamo, kukavico!" urlao je Antaj. Pokušavao me je dohvatiti, ali sam bio previsoko.Držeći se što sam čvršće mogao, uzviknuo sam: "Dođi i uhvati me! Ili si previše spor i debeo zatako nešto?"Urliknuo je i ponovo me pokušao dograbiti. Zatim je uhvatio drugi lanac i pokušao se uzverati.Dok se on mučio, ja sam spustio onaj odsječeni komad lanca, na kojem je visila kuka. Bila sumi potrebna dva pokušaja, ali naposljetku sam ga zakvačio za Antajevu pregaču."Aaaj!" viknuo je. Žurno sam provukao slobodan komad lanca kroz kopču na svom lancu,zategao što sam jače mogao i zatim zatvorio kopču. Antaj je pokušao sići nazad na zemlju, alimu je stražnjica visila u zraku, u zakvačenoj pregači. Morao se pridržavati za okolne lance sobje ruke da se ne bi izvrnuo naglavačke. Molio sam se da pregača i lanac izdrže još nekolikosekundi. Dok je Antaj kleo i mlatarao rukama, ja sam se ljuljao na svom lancu, kao neki

poludjeli majmun. Napravio sam omče od kuka i metalnih spojki. Ne znam kako mi je touspjelo. Moja mama je uvijek govorila da imam talenta da zapetljam stvari. Uz to, imao samočajničku želju spasiti svoje kolegice. U svakom slučaju, div je u roku od dvije minute visioiznad zemlje, beznadežno upetljan u lance i kuke.Skočio sam na pod, sav zadihan i znojav. Ruke su mi bile ranjave od penjanja."Spuštaj me odavde!" bijesno vikne Antaj."Oslobodi ga!" naredi Luke. "On je naš domaćin!"Izvukao sam Brzac. "Oslobodit ću ga."Onda sam zabio mač divu u trbuh. Zaurlao je, a iz njega je procurio pijesak. Međutim, bio jeprevisoko da bi dodirnuo zemlju i ona se nije popela da mu pomogne. Antaj se jednostavnorastvorio, rasipajući se malo po malo, sve dok od njega nije ostalo ništa osim praznih,zaljuljanih lanaca, ogromne pregače na kuki i gomile iscerenih lubanja koje su plesale nadamnom kao da se konačno stvarno imaju čemu smijati."Jacksone!" uzviknuo je Luke. "Trebao sam te davno ubiti!""Pa nije da nisi pokušao", podsjetio sam ga. "Pusti nas da idemo, Luke. Antaj se zakleo da ćepoštovati pogodbu. Ja sam pobjednik."Postupio je upravo onako kako sam i očekivao. " Antaj je mrtav. Njegova zakletva je umrla snjim. Ali kako sam danas nekako milostiv, reći ću im da te brzo ubiju."Pokazao je prema Annabeth. "Nju poštedite." Glas mu je samo malčice zatreperio."Razgovarat ću s njom prije - prije našeg trijumfa."Sva čudovišta u gledalištu su izvukla oružje ili ispružila kandže. Bili smo u klopci. Beznadnobrojno nadmašeni.Zatim sam osjetio nešto u džepu - nešto ledeno, što je postajalo sve hladnije i hladnije. Psećazviždaljka. Prsti mi se sklopiše oko nje. Danima sam izbjegavao upotrijebiti Quintov poklon.Vjerovao sam da je nekakva zamka. Ali sad ... nisam imao izbora. Izvadio sam ju iz džepa ipuhnuo. Nije proizvela nikakav čujan zvuk dok se raspadala u ledene krhotine, topeći mi se uruci.Luke prasne u smijeh. "Što si s time mislio postići?"Odnekud iza mene dopre iznenađen jauk. Lestrigonski div koji je držao Annabeth proleti poredmene i razbije se u zid.

"VUUUUF!"Empuza Kelli vrisne kad ju je dvjesto pedeset kila težak mastif dohvatio kao gumenu

igračku i bacio kroz zrak, ravno Lukeu u krilo. Gospođa O’Leary je zarežala i dvije dracene,čuvarice, uzmaknuše. Za trenutak su čudovišta u areni bila potpuno iznenađena.

"Idemo!" doviknuh svojim prijateljicama. "K nozi, gospođo O’Leary!""Izlaz je na suprotnom kraju!" viknu Rachel."To je pravi put!" Ethan Nakamura je shvatio mig. Potrčimo preko arene zajedno iizletimo kroz izlaz na suprotnom kraju, s gospođom O’Leary za nama. Dok smo trčali, čuo

sam pomutnju izazvanu nastojanjem cijele jedne vojske da se izvuče s tribina i pojuri nas.

15. UKRADEMO MALO RABLJENA KRILA

"Ovuda!" vikne Rachel."Zašto bi te slijedili?" ljutito je upitala Annabeth. "Odvela si nas ravno u onu smrtonosnu

zamku!""Morali ste proći tim putem", odvrati Rachel. "Isto kao što sad morate ovim. Idemo!"Annabeth nije djelovala baš presretno, ali je potrčala zajedno s nama ostalima. Izgledalo je daRachel točno zna kuda ide. Trkom je skretala za uglove i nije ni najmanje oklijevala naraskršćima. U jednom trenutku je rekla: "Lezi!" i svi smo se ispružili na zemlju trenutak prijenego što nam je ogromna sjekira preletjela iznad glava. Zatim smo nastavili dalje kao da seništa nije dogodilo.Prestao sam brojati koliko smo puta skrenuli. Nismo stali da se odmorimo sve dok nismo došlido odaje velike kao gimnastička dvorana, sa starim mramornim stupovima koji su podupiralistrop. Stajao sam na vratima, čekajući da čujem zvuke potjere, ali nisam čuo ništa. Kako jeizgledalo, Luke i njegovi plaćenici su se izgubili negdje u spletu hodnika.Zatim sam shvatio još nešto: gospođa O’Leary je nestala. Nisam znao u kojem trenutku se todogodilo. Nisam znao da li se izgubila ili su je se čudovišta dokopala ili što. Glava mi je otežalakao olovo. Spasila nam je živote, a ja se nisam udostojio ni da pogledam ide li za nama.Ethan se skljokao na pod. "Vi niste normalni." Skinuo je šljem. Lice mu se presijavalo od znoja.Annabeth jeknu. "Sjećam te se! Ti si jedno od neopredijeljene djece u Hermesovombungalovu, ali prije dosta godina!"Ljutito ju je pogledao. "Aha, a ti si Annabeth. Sjećam se i ja tebe.""Što - što ti se dogodilo s okom?"Ethan je okrenuo glavu, a mene je obuzeo osjećaj da je to tema o kojoj nije spremanrazgovarati."Mora biti da si ti mješanac iz mog sna", rekao sam. "Onaj kojeg se Luke dokopao. To ipak nijebio Nico.""Ko je sad Nico?""Nije bitno", žurno se umiješala Annabeth. "Zašto si se htio pridružiti pogrešnoj strani?"Ethan se prezrivo osmjehnuo. "Nema prave strane. Bogovima nikad nije bilo stalo do nas.Zašto onda ne bih ...""Prišao vojsci koja te tjera da se boriš na život i smrt samo da bi se razonodila?" rekla jeAnnabeth. "Stvarno, čovječe, zašto ne bi?"Ethan se s mukom osovio na noge. "Neću se svađati s tobom. Hvala vam na pomoći, ali ja sadidem.""Mi tražimo Dedala", rekao sam. "Pođi s nama. Kad se sve ovo završi, bit ćeš dobrodošao ukampu.""Stvarno ste ludi ako mislite da će vam Dedal pomoći.""Mora", rekla je Annabeth. "Natjerat ćemo ga da nas sasluša."Ethan prezrivo šmrkne. "Aha, kako da ne. Sretno vam bilo."Dohvatio sam ga za ruku. "Krenut ćeš sam kroz Labirint? To je samoubojstvo."Pogledao me je, s naporom kontrolirajući bijes. Njegov povez na oku bio je izlizan narubovima, a crna tkanina izblijedjela, kao da ga nosi već vrlo dugo. "Nisi mi trebao poštedjetiživot, Jacksone. U ovom ratu nema mjesta za milost."Zatim je otrčao u tamu, putem kojim smo došli.

Annabeth, Rachel i ja smo bili toliko umorni da smo se ulogorili u toj ogromnoj odaji.

Pronašao sam neke drvene otpatke i upalili smo vatru. Sjene su poigravale na stupovima kojisu se dizali oko nas poput drveća.

"Nešto nije u redu s Lukeom" promrmljala je Annabeth, čačkajući vatru svojim nožem. "Da lisi primijetio kako se ponašao?"

"Meni je izgledao prilično zadovoljno", odvratio sam. "Kao da je proveo ugodan dan mučećiheroje.""Nije točno! Nešto nije u redu s njim. Djelovao je ... nervozno. Rekao je svojim čudovištima dame poštede. Htio mi je nešto reći.""Aha, vjerojatno: Bok, Annabeth! Sjedi ovdje sa mnom i promatraj kako trgam tvoje prijatelje nakomade. Bit će zabavno!"

"Nemoguć si", progunđala je Annabeth. Spremila je svoj bodež i pogledala Rachel. "I, kudasad, Sacagawea?"7

(7Sacagawea (o. 1788-1812) je bila Indijanka iz plemena Šošoni, koja je bila vodič učuvenoj ekspediciji Luisa i Clarka prilikom njihovog istraživanja zapadnog teritorija SAD (op.prev.))

Rachel nije odmah odgovorila. Od arene je postala nekako tiša. Sada se jedva trudilaodgovoriti na Annabethine sarkastične komentare. Nagorjela je vrh štapa u vatri i crtala njimepepeljave crteže na podu, likove čudovišta koja smo vidjeli. Sa samo nekoliko poteza,savršeno je uhvatila lik dracene."Pratimo put", odvratila je. "Svjetlost u podu.""Istu ona koja nas je odvela u zamku?" upitala je Annabeth."Ostavi ju na miru, Annabeth", rekao sam. "Radi najbolje što može."Annabeth ustade. "Vatra se gasi. Potražit ću još drva dok vas dvoje razrađujete strategiju."Zatim je odmarširala u mrak. Rachel je u međuvremenu štapom nacrtala još jedan lik -pepeljavog Antaja kako visi s lanaca."Annabeth inače nije ovakva", rekao sam. "Ne znam što joj je."Rachel podignu obrve. "Siguran si da ne znaš?""Kako to misliš?""Dječaci", promrmljala je. "Potpuno su slijepi.""Hej, nemoj me sad i ti …! Vidi, stvarno mi je krivo što sam te upleo u ovo.""Ne, bio si u pravu", rekla je. "Ja vidim put. Ne znam to objasniti, ali stvarno ga jasno vidim."Pokazala je prema drugom kraju odaje, u pomrčinu. "Radionica je tamo. U srcu Labirinta. Sadsmo već sasvim blizu. Ne znam zašto je put vodio kroz onu arenu - žao mi je zbog toga. Mislilasam ćeš umrijeti." Zvučala je kao da je na rubu suza."Hej, to je kod mene redovno stanje", uvjeravao sam ju. "Ne živciraj se."Pažljivo me je pogledala. "Znači, ti svakog ljeta radiš ove stvari? Boriš se sa čudovištima?Spašavaš svijet? Zar nikad ne radiš, ono, kao, normalne stvari?"Nikad nisam na takav način razmišljao o tome kako provodim vrijeme. Posljednji put sam neštoslično normalnom životu imao ... ne znam, nikad. "Mješanci se naviknu na to, valjda. Ili semožda ne naviknemo, ali ..." Nervozno sam se promeškoljio. "A ti? Čime se ti inače baviš?"Rachel je slegla ramenima. "Slikam. Puno čitam."Ok, pomislio sam. Na tablici sličnosti zasad bilježimo nulu. "A tvoja obitelj?"Osjetio sam kako se njeni unutrašnji štitovi podižu, kao da ovo nije sigurna tema. "O, pa ... onisu jednostavno, znaš, obitelj.""Rekla si da neće ni primijetiti da te nema."Spustila je štap kojim je crtala. "E, stvarno sam umorna. Odspavala bih malo, može?""O, svakako. Oprosti ako sam ..."Međutim, Rachel se već sklupčala, podmetnuvši svoj ranac umjesto jastuka. Zatvorila je oči i

ležala sasvim nepomično, ali imao sam osjećaj da zapravo ne spava.Annabeth se vratila nekoliko minuta kasnije. Bacila je još drva na vatru. Pogledala je u Rachel,a zatim u mene."Ja ću preuzeti prvu stražu", reče ona. "Ti bi također trebao odspavati.""Ne moraš se tako ponašati.""Kako?""Kao da ... ma, nema veze." Legao sam, osjećajući se jadno. Bio sam toliko umoran da samzaspao čim sam zatvorio oči.

U snu sam čuo smijeh. Leden, grub smijeh, kao da neko oštri noževe. Stajao sam na rubujame u dubinama Tartara. Ispod mene je tama kipjela kao masna juha."Tako si blizu vlastitog uništenja, mali heroju", prolomio se Kronov glas. "A još uvijek ništa nevidiš."

Glas je bio drugačiji nego ranije. Sada je djelovao gotovo fizički, kao da govori iz pravogtijela, umjesto ... što god da je bio onako isjeckan."Dugujem ti veliku zahvalnost", reče Kron. "Osigurao si moje buđenje."

Sjene u špilji postale su dublje i teže. Pokušao sam se odmaknuti od ruba jame, ali to jeizgledalo kao plivanje kroz ulje. Vrijeme se usporio. Moje disanje se gotovo zaustavilo.

"Dugujem ti uslugu.", rekao je Kron. " Gospodar Titana uvijek plaća svoje dugove. Moždakratak pogled na prijatelje koje si napustio ... "

Sjene u pećini zatalasaše se oko mene i ja se nađem u drugoj pećini."Požuri!" reče Tyson, utrčavši u odaju kao da ga vrazi gone. Grover se spoticao pored

njega. Iz hodnika kojim su došli začula se tutnjava i pojavi se glava ogromne zmije. Bila je takoogromna da je jedva provlačila tijelo kroz tunel. Krljušt joj je bila bakrene boje. Imala je uglatuglavu, poput čegrtuše, a njene žute oči su plamtjele mržnjom. Kad je zinula, pokazali su seočnjaci visoki kao Tyson.Napala je Grovera, ali joj se on uspio izmaći. Zmija je samo napunila čeljusti zemljom. Tysonje podigao stijenu i bacio ju na čudovište, pogodivši ju ravno među oči, ali se zmija samo malopovukla i zasiktala."Pojest će te!" doviknu Grover Tysonu."Otkud znaš?""Sad mi je rekla! Bježi!"Tyson jurnu u stranu, ali zmija je upotrijebila svoju glavu kao buzdovan i jednim udarcem muizbila tlo pod nogama."Ne!" viknu Grover. Međutim, prije nego što je Tyson uspio da vratiti ravnotežu, zmija seobavila oko njega i počela ga stezati.Tyson se naprezao, ulažući svu svoju ogromnu snagu, ali je zmija stezala sve jače. Grover juje grozničavo pogodio svojom pastirskom frulom, no mogao ju je isto tako hitnuti i u kameni zid.Cijela odaja je podrhtavala dok je zmija zatezala mišiće u naporu da slomi Tysonov otpor.Grover zasvira u svoju frulu i stalaktiti počeše padati sa stropa kao kiša. Izgledalo je kao da ćese cijela pećina urušiti ...

Probudila me je Annabeth, koja me je drmala za rame. "Percy, probudi se!""Tyson - Tyson je u nevolji!" rekao sam. "Moramo mu pomoći!""Idemo redom", odvratila je. "Prvo zemljotres!" Naravno, odaja je tutnjala i podrhtavala.

"Rachel!" viknuo sam.Istog trena je otvorila oči. Dograbila je svoj ranac i nas troje potrčimo. Skoro smo stigli dotunela na drugom kraju odaje, kad je stup pored nas zaječao i popustio. Nastavili smo dalje,dok se iza nas rušilo sto tona mramora. Uletjeli smo u hodnik i osvrnuli se taman na vrijeme davidimo kako se ruše i ostali stupovi. Nad nama se kovitlao oblak bijele prašine, ali nismo

prestali trčati."Znate što?" rekla je Annabeth. "Ovaj pravac mi se ipak sviđa." Nije prošlo dugo i ugledali smosvjetlost - sličnu normalnoj električnoj rasvjeti. "Tamo", reče Rachel.Slijedili smo ju u predvorje od nehrđajućeg čelika, kakvo sam zamišljao da imaju u svemirskojstanici ili na tako nekom mjestu. Sa stropa su svijetlile fluorescentne svjetiljke. Pod je metalnarešetka. Toliko sam naviknuo na mrak da sam morao žmirkati. Annabeth iRachel su obje djelovale blijedo na tako oštrom svjetlu."Ovuda!" rekla je Rachel, potrčavši. "Blizu smo!""Ovo je sasvim pogrešno!" rekla je Annabeth. "Radionica je trebala biti u najstarijem dijeluLabirinta. Ovo ne može ..."Zašutjela je, jer smo stigli do dvostrukih metalnih vrata. U čeliku, u nivou očiju, urezano jeplavo grčko Delta. "Tu smo", objavi Rachel. "Dedalova radionica."

Annabeth pritisnu simbol na vratima i ona se, šušteći, otvoriše."Toliko o antičkoj arhitekturi", rekao sam.Annabeth me je prezirno pogledala, a zatim smo svi zajedno ušli unutra. Prvo što mi je palo uoči bila je dnevna svijetlost - blistavo sunce prodiralo je kroz divovske prozore. To svakako nijenešto što očekujete u srcu podzemne tamnice. Radionica je ličila na umjetnički atelje, s desetmetara visokim stropom i industrijskom rasvjetom, uglačanim kamenim podovima i radnimstolovima uzduž zidova. Spiralno stepenište vodilo je u potkrovlje. Na pet-šest štafelaja visili suručno rađeni crteži za građevine i strojeve koji su svi skupa podsjećali na skice Leonarda daVincia. Po stolovima je bilo nekoliko laptop kompjutera. Jednu policu popunjavale su staklenetegle sa zelenim uljem - grčkom vatrom. Bilo je tu i izuma - čudnih strojeva kojima nisammogao pogoditi namjenu. Jedan je bio brončana stolica za koju je bila prikvačena šumaelektričnih žica, nalik na nekakvu spravu za mučenje. U drugom kutu nalazilo se ogromnometalno jaje veličine čovjeka. Bio je tu i starinski sat, ali cijeli napravljen od stakla, tako da sevidjelo kako se u njemu okreću zupčanici. Na zidu je visilo nekoliko parova brončanih isrebrnih krila.

"Di immortales", promrmljala je Annabeth. Zatim je otrčala do najbližeg štafelaja i pogledalaskice. "On je genij. Pogledaj zaobljene linije na ovoj građevini!"

"I umjetnik", zadivljeno je dodala Rachel. "Ova krila su fantastična!"Krila su izgledala naprednije od onih koja sam vidio u snu. Pera su bila čvršće isprepletena.

Umjesto voštanih brtvi, upotrijebljene su samoljepljive trake.Držao sam ruku na Brzacu. Dedal očigledno nije bio kod kuće, ali radionica je izgledala kao

da je nedavno korištena. Na ekranima laptopa vrtjeli su se screensaveri. Na radnom stoluležala je dopola pojedena pogačica i pored nje šalica s kavom.

Otišao sam do prozora. Pogled je bio prekrasan. Prepoznao sam Stjenovite planine udaljini. Nalazili smo se visoko na padini, na najmanje dvjesto metara nadmorske visine, aispod nas se prostirala dolina, puna crvenih, zaravnjenih brda, stijena i šiljatih kamenihformacija. Kao da je neko ogromno dijete pravilo grad od kocaka veličine oblakodera, a ondaga odlučilo rasturiti.

"Gdje smo?" upitao sam se."U Colorado Springsu", rekao je glas iza nas. "U Vrtu bogova." Na spiralnom stepeništu jestajao naš nestali instruktor mačevanja, Quint, s isukanim oružjem.

"Ti", reče Annabeth. "Što si učinio s Dedalom?"Quint se blijedo osmjehnuo. "Vjeruj mi, draga moja. Ne želiš ga upoznati."

"Slušajte, gospodine izdajico", zarežala je, "nisam se borila sa ženom zmajem, čovjekom

sa tri tijela i psihotičnom Sfingom da bih se vidjela s vama. Dakle, gdje je Dedal?"Quint je sišao niz stepenice, držeći mač sa strane. Na sebi je imao traperice, duboke cipele

i instruktorsku majicu iz Kampa mješanaca, što je djelovalo kao uvreda sad kad smo znali da ješpijun. Nisam znao mogu li ga pobijediti u borbi mačevima. Jako je dobar. Ali mislio sam da ćumorati pokušati.

"Mislite da sam Kronov agent", rekao je. "Da radim za Lukea.""Što drugo?" upitala je Annabeth.

"Ti si inteligentna djevojka", rekao je. "Ali griješiš. Ja radim samo za sebe.""Luke vas je spomenuo", rekao sam. "Geryon je također znao za vas. Bili ste na njegovom

ranču.""Naravno", odvratio je. "Bilo me je svugdje. Čak i ovdje."Prošao je pored mene kao da ne predstavljam nikakvu prijetnju i stao pored prozora. "Pogledse mijenja iz dana u dan", zamišljeno je rekao. "Ali uvijek je to neko mjesto u visini. Jučer je biooblakoder, s kojeg je pucao pogled na Manhattan. Prekjučer, predivan pogled na jezeroMichigan. Ali uvijek se vraća na Vrt bogova. Mislim da se Labirintu ovdje sviđa. Ime jeodgovarajuće, valjda."

"Već ste bili ovdje", rekao sam."O da.""A ono vani je iluzija?" upitao sam. "Projekcija ili tako nešto?"

"Ne", promrmljala je Rachel. "Stvarno je. Zaista smo u Coloradu."Quint ju pogleda. "Ti si jasnovida, zar ne? Podsjećaš me na drugu smrtnu djevojku koju

sam nekad davno poznavao. Na princezu koja je kasnije postala tužna.""Dosta igara", rekao sam. "Što ste uradili s Dedalom?"

Quint je zurio u mene. "Dečko moj, bilo bi dobro da te tvoja prijateljica malo podučijasnovidosti. Ja sam Dedal."

Mogao sam da reagirati na razne načine, od "znao sam", preko "LAŽLJIVČE!" do "Aha, a jasam Zeus."Jedino što mi je palo na pamet da kažem bilo je: "Ali vi niste pronalazač! Vi ste mačevalac!""Ja sam i jedno i drugo", odvratio je Quint. "Uz to i arhitekt. I znanstvenik. A i košarku igramprilično dobro za nekoga tko nije igrao do svoje dvijetisućite godine. Pravi umjetnik mora bitidobar na mnogim poljima.""To je točno", rekla je Rachel. "Tako ja znam slikati stopalima isto tako dobro kao rukama.""Vidiš?" dočekao je Quint. "Višestruko talentirana djevojka.""Ali vi čak ne izgledate kao Dedal", pobunio sam se. "Vidio sam ga u snu i ..." Odjednom mi jesinula užasna pomisao."Da", rekao je Quint. "Konačno si naslutio istinu.""Vi ste robot. Napravili ste sebi novo tijelo.""Percy", s nelagodom je rekla Annabeth, "to je nemoguće. To - to ne može biti robot."Quint se tiho nasmijao. "Znaš li što znači Quint, dušice?""To je od latinskog auintus, peti. Ali ...""Ovo je moje peto tijelo po redu." Mačevalac je ispružio podlakticu. Zatim je pritisnuo lakat i diočlanka mu se otvorio - pravokutni prozorčić u koži. Unutra su se vidjeli brončani zupčanici. Žicesu sijale."Čudesno!" rekla je Rachel."Ludo", rekao sam ja."Našli ste način da prebacite svoju animu u stroj?" rekla je Annabeth. "To je ... neprirodno.""O, uvjeravam te, dušice, to sam još uvijek ja. Još uvijek sam onaj stari Dedal. Naša majka,Atena, se brine da ni za trenutak ne zaboravim na to." Povukao je unazad okovratnik svoje

majice. Pri dnu vrata se nalazio biljeg, koji sam već vidio - taman obris ptice utisnut u njegovukožu."Žig ubojice", rekla je Annabeth."Zbog vašeg nećaka, Perdixa", pretpostavio sam. "Dječaka kojeg ste gurnuli s kule."Quintovo lice se smrklo. "Nisam ga gurnuo. Samo sam ...""Pomogao da izgubi ravnotežu", rekao sam. "I pustio ga da pogine."Quint je zurio kroz prozor, prema ljubičastim planinama. "Kajem se zbog onoga što sam uradio,Percy. Bio sam gnjevan i ogorčen. Ali ne mogu to popraviti, a Atena mi ne dozvoljava dazaboravim. Kad je Perdix umro, pretvorila ga je u malu pticu – prepelicu.8

(8 Latinski naziv za ovaj ptičji rod glasi Perdix. (op. prev.) )Utisnula je njen obris na moj vrat. Koje god tijelo da uzmem, žig mi se uvijek pojavi na

koži."Pogledao sam ga u oči i shvatio sam da pred sobom imam istog onog čovjeka kojeg sam vidiou snovima. Možda mu je lice bilo sasvim drukčije, ali unutra je bila ista duša - ista onainteligencija i silna tuga."Vi ste stvarno Dedal", zaključio sam. "Ali zašto ste došli u kamp? Zašto ste nas špijunirali?""Da bih vidio da li je vaš kamp vrijedan spašavanja. Luke mi je ispričao svoju priču. A ja viševolim izvesti vlastite zaključke.""Znači, ipak ste razgovarali s Lukeom.""O, da. Više puta. Prilično je uvjerljiv.""Ali sad ste vidjeli kamp!" bila je uporna Annabeth. "I znate da nam treba pomoć. Ne smijetepustiti Lukea kroz Labirint!"Dedal spusti mač na radni stol. "Labirint više nije pod mojom kontrolom, Annabeth. Stvorio samga, točno. Štoviše, vezan je za moju životnu silu. Ali dozvolio sam mu da živi i rastesamostalno. To je cijena koju sam platio da me ne diraju.""Tko to?""Bogovi", rekao je. "I smrt. Živ sam već dva tisućljeća, dušice, skrivajući se od smrti.""Ali kako se možete sakriti od Hada?" pitao sam. "Mislim ... Had ima furije.""One ne znaju sve", rekao je. "Niti vide sve. Sreo si ih, Percy. Znaš da je to točno. Pametančovjek može se prilično dugo skrivati, a ja sam se vrlo duboko zakopao. Samo moj najvećineprijatelj mi je uspio ostati na tragu, a i njega sam omeo.""Mislite na Minosa", rekao sam.Dedal potvrdno klimnu. "Nemilosrdno me progoni. A sad kad je sudac mrtvih, ništa mu ne bibilo draže nego da se nađem pred njim, kako bi me mogao kazniti za moje zločine. Nakon štosu ga Cocalove kćeri ubile, Minosov duh počeo me je progoniti u snovima. Obećao je da će meuloviti kad-tad. Uradio sam jedino što sam mogao. Sasvim sam se povukao iz svijeta. Sišaosam u svoj Labirint. Odlučio sam da će to biti moje najveće dostignuće: prevarit ću smrt.""I uspijevate", divila se Annabeth, "već dvije tisuće godina." Zvučala je vrlo impresionirano,usprkos strašnim stvarima koje je Dedal uradio.U tom trenutku, hodnikom se prolomio glasan lavež. Začulo se tabananje ogromnih šapa i uradionicu je uletjela gospođa O’Leary. Liznula me je jednom po licu, a zatim gotovo oborilaDedala, ushićeno skočivši na njega."Evo moje stare prijateljice!" rekao je Dedal, češkajući gospođu O’Leary iza ušiju. "Mogjedinog druga tokom svih ovih dugih, samotnih godina.""Dozvolili ste joj da me spasi", rekao sam. "Ona zviždaljka je stvarno upalila."Dedal klimnu glavom. "Naravno da je, Percy. Ti imaš dobro srce. A znao sam da si se gospođiO’Leary svidio. Htio sam ti pomoći. Možda sam se i osjećao krivim.""Zbog čega?"

"Zbog toga što će tvoja potraga biti uzaludna.""Što?" zaprepastila se Annabeth. "Ali, još nam uvijek možete pomoći. Morate! Dajte namArijadninu nit, da je se Luke ne bi mogao domoći.""Da ... nit. Rekao sam Lukeu da su oči jasnovidog smrtnika najbolji vodič, ali nije mi vjerovao.Toliko se koncentrirao na zamisao o magičnom predmetu. A nit funkcionira. Doduše,moždanije baš tako precizna kao vaša smrtna kolegica. Ali dovoljno je dobra. Sasvim dovoljno." "Gdje je sad?" upitala je Annabeth."Kod Lukea" tužno je odvratio Dedal. "Žao mi je, dušice. Ali stigli ste prekasno."Ohladio sam se shvativši zašto je Luke bio onako dobro raspoložen tamo u areni. Već je dobionit od Dedala. Jedina prepreka bio mu je gospodar arene, a ja sam se pobrinuo za nju ubivšiAntaja."Kron mi je obećao slobodu", rekao je Quint. "Kad zbace Hada, predat će Podzemni svijet menina upravljanje. Vratit ću svog sina Ikara. Ispravit ću ono što sam uradio sirotom Perdixu.Pobrinut ću se da Minos bude bačen u Tartar, odakle me više neće moći gnjaviti. A ja višeneću morati bježati od smrti.""I to je vaša briljantna ideja?" uzviknula je Annabeth. "Dozvolit ćete da Luke uništi naš kamp,da pobije stotine polubogova i onda napadne Olimp? Srušit ćete cijeli svijet samo da bi dobiliono što želite?""Vaša borba je unaprijed osuđena na propast, dušice. Shvatio sam to čim sam počeo raditi uvašem kampu. Nemate nikakvih izgleda protiv Kronove sile.""Nije točno!" uzviknula je."Dušice, radim ono što moram. Ponuda je bila previše primamljiva da bih ju odbio. Žao mi je."Annabeth prevrne štafelaj. Arhitektonske skice se razletješe po podu. "Poštovala sam vas. Biliste moj heroj! Vi - gradili ste čudesne stvari. Rješavali ste probleme. A sad ... Ne znam što ste.Atenina djeca bi trebala biti mudra, a ne samo pametna. Može biti da vi jeste samo stroj.Trebali ste umrijeti prije dvije tisuće godina."Umjesto da se naljuti, Dedal je samo spustio glavu. "Trebali bi otići i upozoriti svoje u kampu.Sad kad Luke ima nit ..."Gospođa O’Leary odjednom naćuli uši."Netko dolazi!" upozorila nas je Rachel.Vrata radionice se naglo otvoriše i netko gurne unutra Nicoa, s rukama okovanim lancima. Zanjim umarširaju Kelli i dva Lestrigonca, praćeni Minosovim duhom. Sad je već izgledao kao daima gotovo potpuno normalno tijelo - blijed, bradat kralj ledenih očiju, s pramičcima Magle kojisu mu se izvijali iz odore.Netremice je gledao Dedala. "Tu si, stari prijatelju."Dedal stisne zube. Zatim pogleda u Kelli. "Što ovo znači?""Luke te pozdravlja", odvratila je. "Pomislio je da će ti biti drago da vidiš svog nekadašnjegposlodavca Minosa.""To nije bio dio dogovora", rekao je Dedal."Nije, zaista", složila se Kelli. "Ali od tebe smo već dobili ono što smo htjeli, a imamo i drugedogovore koje moramo ispoštovati. Minos je tražio nešto od nas da bi nam predao ovogmladog poluboga." Ona prijeđe prstom ispod Nicove brade. "Biće vrlo koristan. A Minos je,zauzvrat, tražio samo tvoju glavu, starče."Dedal poblijedi. "Izdaja.""Navikni se", reče Kelli."Nico", rekao sam. "Jesi li dobro?"Zlovoljno je klimnuo glavom. "Ja - oprosti, Percy. Minos mi je rekao da si u opasnosti. Uvjeriome je da se vratim u Labirint."

"Ti si nam pokušavao pomoći?""Obmanuo me je", rekao je. "Sve nas je obmanuo."Bijesno sam pogledao Kelli. "Gdje je Luke? Zašto nije ovdje?"Demonka se osmjehnula, kao da je riječ o šali čiji smisao znamo samo nas dvoje. "Luke je ...zauzet. Priprema se za napad. Ali, ne živciraj se. Još naših prijatelja dolazi ovamo. Umeđuvremenu, mislim da ću se počastiti finom užinom!" Ruke joj se preobraziše u kandže.Kosa joj liznu u plamen, a noge poprimiše svoj stvaran oblik - jedna magareća, drugabrončana."Percy", šapnula je Rachel, "krila. Što misliš da ...""Dokopaj ih se", odvratio sam. "Pokušat ću ti pribaviti malo vremena."Odjednom, kao da se čitav Had otvorio. Annabeth i ja smo jurnuli na Kelli. Divovi su krenuli naDedala, ali mu je gospođa O’Leary priskočila u obranu. Nico je oboren na pod i mučio se da seoslobodi lanaca, dok je Minosov duh neprestano ponavljao: "Ubijte pronalazača! Ubijte ga!"Rachel je dohvatila krila sa zida. Nitko nije obraćao pažnju na nju. Kelli se bacila premaAnnabeth. Pokušao sam stići do nje, ali je demonka bila brza i smrtonosna. Prevrtala jestolove, razbijala izume i nije dozvoljavala da joj priđemo. Uglom oka, ugledao sam kakogospođa O’Leary zabada očnjake u divovu ruku. Zaurlavši od bola, vukao ju je naokolopokušavajući ju otresti. Dedal je ispružio ruku da dograbi svoj mač, ali drugi div šakom zdrobiradni stol i mač odleti na drugu stranu. Glinena posuda s grčkom vatrom razbije se o pod ipočne gorjeti; zeleni plamenovi su se brzo širili."K meni!" uzviknu Minos. "K meni, duhovi mrtvih!" On podigne svoje avetinjske ruke i zrakpočne brujati."Ne!" uzviknu Nico. Bio se je uspio osoviti na noge i nekako skinuti okove."Ti nisi moj gospodar, mlada budalo." Minos se podrugljivo cerio. "Sve ovo vrijeme, gospodariosam ja tobom! Duša za dušu, da. Ali nije tvoja sestra ona koja će se vratiti iz mrtvih. Ja sevraćam iz mrtvih čim ubijem pronalazača!"Duhovi se počeše pojavljivati oko Minosa - svjetlucavi obrisi koji su se lagano umnožavali,poprimajući obličje Kretskih ratnika."Ja sam Hadov sin", nije se dao Nico. "Nestani!"Minos prasne u smijeh. "Nemaš moć nada mnom! Ja sam gospodar duša! Kralj duhova!""Nisi." Nico isuče svoj mač. "Ja sam."On zarije svoj mač u pod i sječivo prođe kroz kamen kao kroz maslac."Nikad!" Minosovo obličje se talasalo. "Neću ..."Tlo je tutnjalo. Prozori su popucali i razbili se u komadiće, pustivši svjež zrak u odaju. Nakamenom podu radionice otvorila se pukotina i bezdan, uz stravičnu vrisku, usisa Minosa i svenjegove duhove.Međutim, borba se još uvijek vodila svuda oko nas, a ja sam dozvolio sebi da mi Nicovo čudoodvuče pažnju. Kelli se bacila na mene tako brzo da se nisam imao vremena obraniti. Mač mije ispao iz ruke i otklizao po podu, a ja u padu udarim glavom u radni stol. Vid mi se pomutio.Nisam mogao podići ruke.Kelli se smijala. "Znam da ćeš biti izuzetno ukusan!"Ona ogoli očnjake. Zatim joj se cijelo tijelo odjednom ukočilo. Oči joj se raširiše i ona jedvaizgovori: "Ne ... škola ... duh ..."Zatim Annabeth izvuče svoj nož iz empuzinih leđa i Kelli se, uz užasan krik, pretvori u oblakžute pare.Annabeth mi je pomogla ustati. Još uvijek mi se vrtjelo u glavi, ali nismo imali vremena zagubljenje. Gospođa O’Leary i Dedal su još uvijek bili zauzeti borbom s divovima,a ja samzačuo viku iz tunela. Nova čudovišta su nadirala prema radionici.

"Moramo pomoći Dedalu!" uzviknuo sam."Nemamo vremena" odvratila je Rachel. "Previše ih dolazi!"Ona se već opremila krilima i sad je pomagala Nicou, koji je bio sav blijed i preznojen poslijebitke s Minosom. Za tren oka mu je montirala krila na leđa i ruke."Sad ti!" obratila se meni.U roku od nekoliko sekundi, Nico, Annabeth, Rachel i ja bili smo opremljeni bakrenim krilima.Već sam osjećao kako me zrak koji je ulazio kroz prozor odiže od poda. Grčka vatra jesagorijevala stolove i namještaj, šireći se uz spiralno stepenište."Dedale!" uzviknuo sam. "Idemo!"Bio je posječen na sto mjesta - ali krvario je zlatastim uljem umjesto krvlju. Pronašao je svojmač i koristio je dio polomljenog stola kao štit protiv divova. "Neću ostaviti gospođu O’Leary!"rekao je. "Idite vi!"Nije bilo vremena za raspravu. I da smo ostali, nisam bio siguran da bi mogli pomoći."Ne znamo kako se leti!" bunio se Nico."Ovo je najbolji mogući trenutak da naučimo", rekao sam. Zatim nas četvoro zajedno iskočimokroz prozor, u širinu neba.

16. OTVARAM SARKOFAG

Iskakanje kroz prozor, dvije stotine metara iznad tla, obično nije moja zamisao zabave.Pogotovo kad na leđima imam prikvačena brončana krila i mlatim rukama kao patka.

Strmoglavio sam se prema crvenim stijenama u dolini prilično siguran da će od mene ostatisamo masna fleka u Vrtu bogova, kad je Annabeth doviknula, odnekud iznad mene: "Raširiruke! Drži ih tako raširene!"

Djelić mog mozga koji nije bio obuzet panikom čuo je njen upute i moje ruke su reagirale.Čim sam ih raširio, krila su se ukrutila, uhvatila vjetar i moje propadanje se usporilo. Letio samnaniže, ali pod kontroliranim kutem, kao papirni zmaj koji ponire.

Onako eksperimentalno, mahnuo sam rukama samo jednom. Smjesta sam se počeopenjati, dok mi je vjetar zviždao oko ušiju.

"To!" viknuo sam. Osjećaj je bio nevjerojatan. Kad sam shvatio u čemu je štos, činilo mi sekao da su krila dio mog tijela. Mogao sam se penjati, obrušavati i ponirati kako god sam htio.

Okrenuo sam se i ugledao svoje prijatelje - Rachel, Annabeth i Nicoa, kako se spiralnospuštaju prema meni, svjetlucajući na suncu. Iza njih, kroz prozore Dedalove radionice izbijaoje gust dim.

"Sletite!" viknula je Annabeth. "Ova krila neće trajati vječno.""A koliko hoće?" doviknula joj je Rachel.

"Ne želim saznati!" odvratila je Annabeth.Obrušili smo se naniže, prema Vrtu bogova. Napravio sam pun krug oko jednog kamenogtornja i prestrašio par penjača. Zatim smo nas četvero preletjeli preko doline i puta, i prizemljilise na terasu turističkog centra. Bilo je kasno popodne i mjesto je djelovalo prilično pusto, alismo ipak strgnuli krila sa sebe što smo brže mogli. Pogledavši ih malo bolje, shvatio sam da jeAnnabeth imala pravo. Samoljepljive trake koje su nam pričvršćivale krila za leđa već su sepočele topiti, a brončana pera ispadati. Iako nam se to činilo kao prava šteta, potrpali smo ih ukante za smeće nedaleko od kafića, budući da ih nismo mogli popraviti, a nismo ih smjeliostaviti da ih smrtnici pronađu.

Uzeo sam dvogled namijenjen turistima i promotrio brdo na kojem se nalazila Dedalovaradionica, ali je ona nestala. Nije više bilo ni dima. Samo padina brda.

"Radionica se premjestila", pretpostavila je Annabeth. "Tko zna gdje je." "I, što ćemo sad?"upitao sam. "Kako da se vratimo u Labirint?" Annabeth je zurila u vrh Pikes Pike u daljini."Možda ne možemo. Ako je Dedal mrtav ... rekao je da je njegova životna sila vezana zaLabirint. Moguće je da je sad sve uništeno. Možda će to zaustaviti Lukeovu invaziju."

Pomislio sam na Grovera i Tysona, koji su još uvijek bili negdje dolje. I na Dedala ... iako jeuradio neke užasne stvari i doveo u opasnost sve koji su mi dragi, ipak mi je to izgledalo kaoprilično grozna smrt.

"Ne", rekao je Nico. "Nije mrtav.""Kako možeš biti tako siguran?" upitao sam."Znam kad ljudi umru. Obuzme me nekakav osjećaj, otprilike kao da mi zuji u ušima.""Dobro, a što je onda s Tysonom i Groverom?"

Nico odmahnu glavom. "To je teže. Oni nisu ljudska bića ili mješanci. Nemaju smrtnudušu."

"Moramo se domoći grada", zaključila je Annabeth. "Tamo ćemo imati više izgleda dapronađemo ulaz u Labirint. Moramo stići u kamp prije Lukea i njegove vojske."

"Mogli bi jednostavno otići avionom", rekla je Rachel.

Stresao sam se. "Ja ne letim.""Ali, maloprije si letio.""To je bilo nisko letenje", rekao sam, "a čak i to je riskantno. Let na velikoj visini - to je Zeusovteritorij. To ne smijem. Uz to, nemamo vremena čak ni za let. Najbrže ćemo se kretati krozLabirint."

Nisam htio spominjati ništa o tome, ali nadao sam se da ćemo možda, samo možda, negdjeusput natrapati na Tysona i Grovera."Znači, treba nam auto da nas vrati u grad", rekla je Annabeth.

Rachel je pogledala parkiralište. Zatim se namrštila, kao se sprema uraditi nešto zbog čegaće se kajati. "Ja ću se pobrinuti za to.""Kako?" upita Annabeth.

"Samo mi vjeruj."Djelujući zabrinuto, Annabeth ipak klimne glavom. "Vrijedi, a ja odoh kupiti prizmu u

prodavaonici suvenira, da pokušam napraviti dugu i pošaljem Irida-poruku u kamp.""Ja ću s tobom", rekao je Nico. "Gladan sam.""Onda ću ja ostati s Rachel", rekao sam. "Nađemo se na parkiralištu, narode."

Rachel se namršti, kao da nije željela da idem s njom. Osjetio sam se nekako neugodnozbog toga, ali sam svejedno krenuo za njom dolje prema parkiralištu.

Uputila se prema velikom crnom autu parkiranom na samom kraju placa. Bio je to Lexus suniformiranim vozačem, kakve sam ponekad viđao na Manhattanu. Vozač je stajao vani,čitajući novine. Na sebi je imao tamno odijelo i kravatu.

"Što ćeš uraditi?" upitao sam Rachel."Samo me čekaj ovdje", rekla je nesretnim glasom. "Molim te." Odmarširala je ravno do vozačai rekla mu nešto. Namrštio se. Rachel je zatim rekla još nešto. Problijedio je i žurno smotaosvoje novine. Klimnuo je glavom i potražio u džepovima mobilni telefon. Poslije kratkogtelefonskog razgovora, otvorio je zadnja vrata na kolima da Rachel uđe. Pokazala mu je prstomu mom pravcu, a vozač je ponovo zaklimao glavom, kao, Da, madam. Kako god kažete. Nije mibilo jasno zašto se tako preobratio.

Rachel se vratila do mene upravo kad su se Nico i Annabeth pojavili iz prodavaonicesuvenira."Razgovarala sam sa Hironom", rekla je Annabeth. "Daju sve od sebe da se pripreme zaborbu, ali ipak bi volio da se što prije vratimo. Trebat će im svi heroji do kojih mogu doći. Imamoli prijevoz?""Vozač je spreman i čeka", odvratila je Rachel.Vozač je razgovarao s nekim tipom u kaki hlačama i polo majici, vjerojatno klijentom koji jeiznajmio automobil. Klijent se bunio, ali čuo sam vozača kako mu govori: "Ispričavam se,gospodine. Slučaj je hitan. Pozvao sam drugi auto da dođe po vas.""Idemo", reče Rachel. Povela nas je do auta i ukrcala nas i ne gledajući u uznemirenogčovjeka koji ih je iznajmio. Minutu kasnije, već smo klizili cestom. Sjedišta su bila kožna. Imalismo više nego dovoljno mjesta za noge. Zadnje sjedište je imalo televizore s ravnim ekranomugrađene u naslone za ruke, a tu je bio i mini-frižider pun flaširane vode, gaziranih sokova igrickalica. Počeli smo se zdušno služiti."Kuda, gospođice Dare?" upita vozač."Nisam još sigurna, Roberte", rekla je. "Zasad bi se samo provozali gradom i, ovaj, razgledaliuokolo.""Kako god kažete, gospođice."Pogledao sam Rachel. "Ti poznaješ ovog tipa?""Ne."

"Ali ostavio je sve da bi ti pomogao. Zašto?""Samo drži oči otvorene", rekla je. "Pomozi mi da gledam."Time baš i nije odgovorila na moje pitanje.Vozili smo se kroz Colorado Springs oko pola sata i nismo vidjeli ništa što bi Rachel smatralamogućim ulazom u Labirint. Bio sam vrlo svjestan njenog ramena pritisnutog uz moje. Nisamse prestajao pitati tko je ona, u stvari, i kako je to mogla da prići vozaču kojeg vidi prvi put uživotu i odmah dobiti vožnju.Posle čitavog sata vozikanja, odlučili smo krenuti na sjever prema Denveru, misleći da ćemo uvelikom gradu vjerojatnije pronaći ulaz u Labirint, ali svi smo postajali sve nervozniji. Vrijemenam je neumoljivo istjecalo.A onda, baš kad smo izlazili iz Colorado Springsa, Rachel se naglo ispravila na sjedištu. "Izađis autoputa."Vozač se osvrnuo. "Gospođice?""Čini mi se da sam vidjela nešto. Izađi ovdje."Vozač se prestrojio u desnu traku i zatim na odvajanje kojim se izlazilo s autoputa."Što si to vidjela?" upitao sam, jer smo sad već bili daleko izvan grada. Oko nas nije biloničega osim bregova, pašnjaka i nekoliko raštrkanih farmerskih kuća. Rachel je zatražila odvozača da skrene na prašnjavi put, koji nije mnogo obećavao. Prošli smo pored znaka prebrzoda bih pročitao što piše, ali Rachel je rekla: "Zapadnjački muzej rudarstva i industrije."Za jedan muzej, građevina i nije izgledala bogzna kako - mala kuća nalik onimstarovremenskim željezničkim stanicama, s bušilicama, pumpama i starim parnim bagerimaizloženim u dvorištu."Tamo." Rachel je pokazala prema otvoru na padini obližnjeg brežuljka. "Ulaz u stari rudnik.""Vrata Labirinta?" rekla je Annabeth. "Kako možeš biti sigurna u to?""Pa, pogledaj!" odvratila je Rachel. "Hoću reći ... ja ih vidim, ok?"Zahvalila je vozaču i svi izađemo iz auta. Nije tražio novac ili bilo što. "Gospođice Dare, sigurniste da ćete biti dobro. Bit će mi drago da pozovem vaše ...""Ne!" reče mu Rachel. "Nema potrebe, zaista. Hvala, Roberte. Bit ćemo dobro."Muzej je, izgleda, bio zatvoren, tako da nas Nitko nije gnjavio dok smo se penjali uzbrdo premarudničkom oknu. Kad smo stigli do ulaza, ugledao sam Dedalov znak ugraviran na lokotu,premda nisam imao pojma kako je Rachel mogla ugledati nešto tako malo čak s autoputa.Dodirnuo sam lokot i lanci spadoše. Poskidali smo nekoliko dasaka i ušli unutra. Ponovo smose našli u Labirintu, pa kako bude.

Zemljani tuneli pretvorili su se u kamene. Vijugali su naokolo i račvali se i, u suštini,nastojali nas zbuniti, ali Rachel nas je vodila bez problema. Rekli smo joj da se moramo vratitinazad u New York i jedva da se dvoumila kada bi joj tuneli ponudili izbor.

Na moje iznenađenje, Rachel i Annabeth su usput počele razgovarati. Annabeth seraspitivala o njenom porijeklu, ali Rachel je izbjegavala odgovore, tako da su, na kraju, prešlena arhitekturu. Ispostavilo se da Rachel, zahvaljujući svom poznavanju povijesti umjetnosti,zna dosta o arhitekturi. Razgovarale su o različitim fasadama na zgradama New Yorka ..."Jesili vidjela onu", bla, bla, bla, tako da sam se držao u pozadini i hodao pored Nicoa u neugodnojtišini.

"Hvala ti što si krenuo za nama", rekao sam mu na kraju.Nicove oči se suziše. Nije izgledao onako ljutito kao ranije samo oprezno, pažljivo. "Dužan

sam ti za ono na ranču, Percy. Uz to ... i sam sam htio vidjeti Dedala. Minos je bio u pravu, naneki način. Dedal bi trebao umrijeti. Nitko ne bi trebao biti sposoban toliko dugo izbjegavatismrt. To nije prirodno."

"To si sve vrijeme i htio" rekao sam. "Zamijeniti Dedalovu dušu za dušu svoje sestre."

Nico je prešao još pedeset metara prije nego što je odgovorio. "Nije lako, znaš. Družiti sesamo s mrtvima. Znati da me živi neće nikada prihvatiti. Samo me mrtvi poštuju, a i oniisključivo iz straha."

"Mogao bi biti prihvaćen", rekao sam. "Mogao bi imati prijatelje u kampu." Zagledao se umene. "Stvarno vjeruješ u to, Percy?"Nisam odgovorio. Istini za ljubav, nisam znao. Nico je oduvijek bio malo drugačiji, ali, odBiancine smrti, postao je gotovo ... zastrašujući. Imao je oči poput svog oca - onu žestoku,razjarenu vatru koja vas tjera da posumnjate da je pred vama genij ili luđak. A način na koji jeprotjerao Minosa i nazvao sebe kraljem duhova - bio je nekako impresivan, ali i od njega su meprošli žmarci.

Prije nego što sam uspio smisliti što da mu kažem, naletio sam na Rachel, koja se naglozaustavila. Stigli smo na raskršće. Tunel se nastavljao ravno, ali jedan sporedni tunel seodvajao na desnu stranu - kružno okno isklesano u crnoj vulkanskoj stijeni.

"Što je to?" upitao sam.Rachel je zurila niz mračni tunel. Na prigušenoj svjetlosti baterijske svjetiljke, njeno lice je

izgledalo kao jedna od Nicovih prikaza."Je li to naš smjer?" upita Annabeth.

"Ne", nervozno odvrati Rachel. "Ni slučajno.""Pa zašto smo onda stali?" upitah."Slušaj", reče Nico.Čuo sam vjetar kako puše iz tunela, kao da je izlaz blizu. I osjetio nešto nejasno poznato -nešto što mi je vratilo ružne uspomene."Eukaliptusovo drveće", rekao sam. "Kao u Kaliforniji."Prošle zime, kad smo se suočili s Lukeom i Titanom Atlasom na vrhu planine Tamalpais, zrakje mirisao baš tako."U tom tunelu ima nečega zlog", rekla je Rachel. "Nečega vrlo moćnog."

"I osjeća se miris smrti", dodao je Nico i možete misliti da sam se odmah osjetio bolje.Annabeth i ja se zgledamo."Lukeov ulaz", pretpostavi ona. "Onaj koji izlazi na planinu Otris - palaču Titana.""Moram provjeriti što se tamo događa", rekao sam. "Percy, nemoj."

"Moguće je da je Luke tamo", rekao sam. "Ili ... ili Kron. Moram otkriti što se dešava."Annabeth je oklijevala. "Onda idemo svi."

"Ne", odgovorio sam. "Previše je opasno. Ako se dokopaju Nicoa - ili Rachel, kad smo većkod toga - Kron bi ih mogao iskoristiti. Ti ostani ovdje i čuvaj ih."

Nešto joj nisam rekao: bio sam zabrinut i zbog nje. Nisam bio siguran što bi uradila kad biopet vidjela Lukea. Dosad ju je više puta prevario i obmanjivao ju."Nemoj, Percy", rekla je i Rachel. "Ne idi tamo sam.""Brzo ću ja", obećao sam. "Neću napraviti nikakvu glupost."

Annabeth je izvadila iz džepa svoju kapu. "Barem uzmi ovo. I čuvaj se.""Hvala ti." Sjetio sam se posljednjeg puta kad smo se Annabeth i ja rastajali, kad mi je dalapoljubac za sreću tamo na Svetoj Heleni. Ovog puta, dobio sam samo kapu.

Stavio sam ju na glavu. "Nema me više." Tako nevidljiv, odšuljao sam se niz tunel od crnogkamena.

Nisam ni stigao do izlaza, a već su se čuli glasovi: režanje i lajanje morskih demona-kovača, Telkhina."Barem smo spasili sječivo", rekao je jedan. "Gospodar će nas ipak nagraditi."

"Da! Da!" ciknuo je drugi. "Nagrade nezamislive!"Drugi, ljudski glas, rekao je: "Ovaj, da, to je baš super. A sad, ako ste gotovi sa mnom ..."

"Nismo, mješanče!" rekao je Telkhin. "Moraš nam pomoći da izvedemo prezentaciju. To jevelika čast!""E baš vam hvala", rekao je mješanac i tada sam shvatio da je to Ethan Nakamura, momak kojije pobjegao nakon što sam u areni spasio njegov bijedni život.Prikradao sam se kraju tunela. Morao sam podsjećati sam sebe na to da sam nevidljiv. Da meoni ne bi trebali vidjeti.Na izlasku me je pogodio val hladnog zraka. Stajao sam blizu vrha planine Tam. Ispod seprostirao Tihi ocean, siv i natmuren pod oblačnim nebom. Pet ili šest metara nizbrdo, dvaTelkhina stavljala su nešto na veliku stijenu - nešto dugačko i tanko, umotano u crnu tkaninu.Ethan im je pomagao da ga raspakiraju."Pažljivo, budalo", izgrdi ga Telkhin. "Jedan dodir, i sječivo će ti odvojiti tijelo od duše."Ethan nervozno proguta knedlu. "Možda bi, onda, bilo bolje da pustim da ga vi razmotate."Okrznuo sam pogledom vrh planine, na kojem se nazirala crna mramorna tvrđava, baš kao štosam vidio u snovima. Podsjetila me je na preveliki mauzolej, sa dvadeset metara visokimzidovima. Nisam imao pojma kako smrtnici ne vide da je tu. Ali opet, sve ispod vrha izgledalomi je mutno, kao da se gust veo nalazi između mene i donjeg dijela planine. Neka magija jebila ovdje na djelu - zaista moćna Magla. Nebo iznad mene se kovitlalo u ogromnomljevkastom oblaku. Nisam video Atlasa, ali sam ga čuo kako stenje u daljini, još uvijek semučeći pod težinom neba, odmah iza tvrđave."Tamo!" rekao je Telkhin. S poštovanjem je podigao oružje, a meni se smjesta sledila krv užilama.Bila je to kosa - dva metra dugačko sječivo zakrivljeno kao polumjesec, s drvenom drškomomotanom kožom. Sječivo je blistalo dvjema različitim bojama - čeličnom i brončanom. Bilo jeto Kronovo oružje, ono koje je upotrijebio da bi isjeckao svog oca Urana, prije nego što su muga bogovi oduzeli i isjeckali Krona na komadiće, da bi ga zatim bacili u Tartar. Sada je oružjeponovno iskovano."Moramo ga posvetiti krvlju", reče Telkhin. "Tada ćeš nam ti, mješanče, pomoći da gapokažemo kad se gospodar probudi."Potrčao sam prema tvrđavi, dok mi je bubnjalo u ušima. Nisam želio prići ni blizu tom užasnomcrnom mauzoleju, ali sam znao što moram učiniti. Morao sam zaustaviti Kronovo buđenje. Ovoje mogla biti moja jedina šansa.Projurio sam kroz mračno predvorje i zatim ušao u glavnu dvoranu. Pod je blistao kao klavir odmahagonija – crn kao noć, a opet pun svjetlosti. Zidove su obrubljivali crni, mramorni kipovi.Nisam prepoznavao lica, ali sam znao da gledam u likove Titana koji su vladali prije bogova.Na kraju odaje, između dva brončana žeravnika, nalazilo se postolje. A na postolju, zlatansarkofag.Odaja je bila tiha i nije se čulo ništa osim pucketanja vatre. Luke nije bio tu. Ni stražari. Nitko.Bilo je previše lako, ali ipak sam prišao postolju.Sarkofag je bio baš onakav kakvog sam ga zapamtio - dugačak oko tri metra, prevelik zaljudsko biće. Bio je izrezbaren kompliciranim prizorima smrti i uništenja, slikama bogova kojegaze kotači bojnih kola, porušenih i spaljenih hramova i čuvenih svjetskih znamenitosti. Cijelisarkofag odisao je izuzetnom hladnoćom, kao da sam ušao u frižider. Dah mi se počeo kondenzirati.Isukao sam Brzac i izvukao malo utjehe iz bliske težine mača u mojoj ruci.Kad god sam ranije prilazio Kronu, njegov opaki glas je progovarao u mom umu. Zašto se sadnije oglašavao? Bio je isjeckan na tisuću komadića, posječen vlastitom kosom. Što bih zatekao

ako bih podigao taj poklopac? Kako su mu uspjeli napraviti novo tijelo?Nisam znao odgovore. Znao sam samo da, ako se treba probuditi, moram ga ubiti prije negošto se domogne svoje kose. Morao sam smisliti način da ga zaustavim.Stao sam iznad sarkofaga. Poklopac je bio ukrašen prizorima krvoprolića i moći. Na sredini senalazio natpis, isklesan slovima starijim od grčkih, napisan jezikom magije. Nisam znaopročitati, ali ipak sam znao da piše: KRON, GOSPODAR VREMENA.Dodirnuh ga rukom. Vrhovi prstiju mi poplaviše. Mraz je prekrio moj mač.Zatim se iza mene začula buka - glasovi koji su se približavali. Bilo je sad ili nikad. Odgurnuosam zlatni poklopac i on uz zaglušan tresak padne na pod.

Podigao sam mač, spreman da napadnem. Međutim, kad sam pogledao unutra, nije mi bilojasno što to vidim. Noge smrtnika, odjevene u sive hlače. Bijela majica, ruke sklopljene natrbuhu. Nedostajao mu je komadić prsnog koša - okrugla crna rupica, velika otprilike kao ranaod metka, tamo gdje bi mu trebalo biti srce. Oči su mu zatvorene, koža blijeda. Plava kosa ... iožiljak koji je tekao duž njegovog lijevog obraza.

Tijelo u sarkofagu je bilo Lukeovo.

Trebao sam ga odmah probosti. Trebalo je da svom snagom zabijem Brzac u njega.Ali, bio sam previše ošamućen. Nisam razumio. Koliko god sam mrzio Lukea, koliko god me

je izdao, jednostavno nisam shvaćao zašto je on u sarkofagu i zašto izgleda tako vrlo, vrlomrtav.

U taj mah se tik iza mene začuše glasovi Telkhina."Što se događa!" vrisne jedan od demona ugledavši poklopac. Bezglavo sam pobjegao od

postolja, zaboravljajući da sam nevidljiv, i sakrio se iza prvog stupa dok su oni prilazili."Pažljivo!" upozori ga drugi demon. "Možda se komeša. Moramo mu odmah predati

poklone. Smjesta!"D va Telkhina se dovukoše naprijed i kleknuše, podižući kosu na tkanini kojom bijaše

omotana. "Gospodaru", reče jedan. "Tvoj simbol moći je ponovo napravljen."Tišina. U sarkofagu se ništa nije dešavalo.

"Budalo" promrmlja drugi Telkhin. "Prvo mu treba mješanac."Ethan uzmakne. "Čekaj malo, kako to mislite, da mu ja trebam?"

"Ne budi kukavica!" zasikta prvi Telkhin. "Ne treba mu tvoja smrt. Samo tvoja vjernost.Zavjetuj se da ćeš mu služiti. Odreci se bogova. To je sve."

"Ne!" uzviknuo sam. Bilo je to glupo od mene, ali utrčao sam u odaju i skinuo kapu."Ethane, nemoj!""Uljez!" Telkhini iskesiše svoje zube morskih lavova. "Gospodar će se uskoro obračunati stobom. Požuri, mali!"

"Ethane", preklinjao sam ga, "ne slušaj ih. Pomozi mi da uništim to što se nalazi ukovčegu."Ethan se okrenuo prema meni, dok mu se povez na oku miješao sa sjenama na licu. Sažaljivome je gledao. "Rekao sam ti da mi ne poštediš život, Percy. 'Oko za oko.' Da li si nekad čuo tuizreku? Na teži način sam shvatio njeno značenje - kad sam saznao tko je moj božanskiroditelj. Ja sam sin Nemezis, boginje osvete. I stvoren sam da uradim baš ovo."

Okrenuo se prema postolju. "Odričem se bogova! Što su oni ikad učinili za mene? Želim ihvidjeti uništene. Služit ću Kronu."Tutnjava se razlegla cijelom građevinom. Pramen plave svjetlosti podigao se s poda, porednogu Ethana Nakamure. Odlebdio je prema sarkofagu i počeo treperiti, kao oblak čisteenergije. Zatim se spustio u sarkofag.

Luke se naglo uspravio. Oči su mu se otvorile, ali više nisu bile plave. Bile su zlatne, iste

boje kao sarkofag. Rupa na njegovim prsima je nestala. Bio je potpun. S lakoćom je iskočio izsarkofaga, a tamo gdje su mu stopala dotakla pod, mramor se smrznuo poput ledenih kratera.

Gledao je Ethana i Telkhine onim strašnim zlatnim očima, kao da je novorođena beba i nijesasvim siguran što vidi. Zatim je pogledao u mene i na usnama mu je zatreperio osmjehprepoznavanja.

"Ovo tijelo je dobro pripremljeno." Glas mu je strugao mojom kožom kao oštrica žileta. Bioje Lukeov i nije bio Lukeov. Ispod njegovog glasa čuo se drugi, strašniji zvuk - drevan, ledenzvuk, kao da metal struže o kamen. "Zar ne misliš tako, Percy Jacksone?"

Nisam se mogao pomaknuti. Nisam mu mogao odgovoriti. Kron zabaci glavu i prasne usmijeh. Ožiljak na njegovom licu se talasao.

"Luke te se bojao", rekao je Titanov glas. "Njegova ljubomora i mržnja bili su moćna oruđa.Ona su ga držala u pokornosti. Zahvalan sam ti zbog toga."

Užasnut, Ethan se skljokao na pod i pokrio lice rukama. Telkhini su drhtali, držeći podignutukosu.Na kraju sam stisnuo zube i bacio se na stvar koja je nekad bila Luke, zabivši mu svoje sječivoravno u prsa, ali njegova koža je odbila udarac kao da je napravljena od čistog čelika.Zabavljeno me je pogledao. Zatim je samo malo pomaknuo ruku i ja sam odletio na drugustranu odaje.Udario sam u stup. S mukom sam ustao, trepćući u nastojanju da otjeram zvijezde iz očiju, aliKron je već dohvatio dršku svoje kose."Ah ... mnogo bolje", reče on. "Onaj koji grize s leđa, kako ga je zvao Luke. Primjereno ime.Sad kad je u potpunosti iznova iskovan, zaista će gristi leđa.""Što si uradio s Lukeom?" zastenjao sam.Kron je podigao svoju kosu. "Služi mi cijelim svojim bićem, kao što mi je i potrebno. Razlika jeu tome što te se on bojao, Percy Jacksone, a ja ne."Tada sam potrčao. Nimalo ne razmišljajući. U mom umu se nije vodila nikakva debata tipa hej,da li bi trebalo da mu se suprotstavim i ponovno se pokušam boriti? Ne. Jednostavno sampotrčao.Međutim, noge su mi bile teške kao olovo. Vrijeme oko mene je usporilo svoj tok, kao da sesvijet pretvorio u žele. Osjetio sam to već jednom ranije i znao sam da je to Kronova moć.Njegovo prisustvo je bilo tako snažno da je moglo pokoriti vrijeme svojoj volji."Trči, mali heroju", smijao se. "Trči!"Osvrnuo sam se i vidio kako mi se bez žurbe približava, mašući svojom kosom kao da uživaosjećajući ju ponovno u rukama. Nijedno oružje na svijetu ga nije moglo zaustaviti. Nikakvakoličina nebeske bronce.Bio je oko tri metra daleko od mene, kad sam začuo: "PERCY!"Rachelin glas.Nešto proleti pored mene i plava, plastična četka za kosu pogodi Krona ravno u oko."Jao!" uzviknuo je. Na trenutak se čuo samo Lukeov glas, pun iznenađenja i bola. Moji udovisu bili slobodni i potrčao sam ravno prema Rachel, Nicou i Annabeth, koji su stajali upredvorju, očiju raširenih od zaprepaštenja."Luke?" pozvala ga je Annabeth. "Što ..."Ščepao sam ju za majicu i povukao za sobom. Trčao sam kao nikad u životu, ravno van iztvrđave. Nalazili smo se gotovo na ulazu u Labirint, kad sam začuo najglasniji urlik na svijetu -Kronov glas, koji je preuzimao kontrolu. "ZA NJIMA!"

"Ne!" uzviknu Nico. Zatim pljesnu rukama i iz zemlje, ispred same tvrđave, izbije nazubljenikameni stup veličine kamiona s osamnaest kotača. Potres koji je proizveo bio je tako snažanda su se prednji stupovi na građevini s treskom srušili. Iznutra su dopirali prigušeni krici

Telkhina. Prašina je letjela na sve strane.Uletjeli smo u Labirint i nastavili trčati, dok je urlanje gospodara Titana potresalo svijet iza

nas.

17. GOVORI IZGUBLJENI BOG

Trčali smo sve dok smo imali snage. Rachel je pazila da ne upadnemo u neku zamku, alinismo imali nikakvo odredište na umu - samo da odemo što dalje od te mračne planine iKronovog urlanja.

Zastali smo u tunelu od vlažnog, bijelog kamena, nalik na dio prirodne pećine. Buka se višenije čula, ali se ja zbog toga nisam osjećao ništa sigurnije. Još uvijek sam se sjećao onihneprirodnih, zlatnih očiju koje su gledale s Lukeovog lica i osjećaja kako mi se udovi pretvarajuu kamen.

"Ne mogu dalje", jedva je izgovorila Rachel, držeći se za prsa.Dok smo trčali, Annabeth je sve vrijeme plakala. Sada se samo srušila i naslonila glavu na

koljena. Njeni jecaji su odjekivali tunelom. Nico i ja smo sjeli jedan pored drugog. Spustio jemač pored mog i drhtavo uzdahnuo.

"Trulo", rekao je, i pomislio sam da je prilično dobro rezimirao stvari. "Spasio si nam glave",rekao sam.

Nico obriše prašinu s lica. "Okrivi djevojke što su me povele sa sobom. To je bilo jedino okočega su se uspjele složiti. Morali smo ti pomoći ili bi ti totalno zabrljao stvar."

"Baš dobro što mi toliko vjerujete." Obasjao sam pećinu svjetlošću baterijske svjetiljke.Voda je kapala sa stalaktita kao usporena kiša. "Nico ... ovaj, odao si se, znaš."

"Kako to misliš?""Onaj zid od crnog kamena? Bilo je vrlo impresivno. Ako Kron dosad i nije znao tko si, sad zna- dijete Podzemnog svijeta." Nico se namršti. "Jaka stvar."

Nisam inzistirao. Smatrao sam da samo pokušava sakriti strah i nisam ga mogao krivitizbog toga.Annabeth je podigla glavu. Oči su joj crvene od plača. "Što je ... što je ono s Lukeom? Što sumu uradili?"Rekao sam joj što sam vidio u sarkofagu, način na koji je i posljednji komadić Kronovog duhaušao u Lukeovo tijelo nakon što mu se Ethan Nakamura zakleo da će ga služiti."Ne", reče Annabeth. "To ne može biti istina. On ne bi ...""Dao je sebe Kronu", odvratio sam. "Žao mi je, Annabeth. Ali, Lukea više nema."

"Ne!" bila je uporna. "Vidio si kad ga je Rachel pogodila."Klimnuo sam glavom, s poštovanjem pogledavši Rachel. "Pogodila si gospodara Titana u okoplavom plastičnom četkom za kosu."Rachel je izgledala postiđeno. "Pa kad nisam imala ništa drugo.""Ali vidio si", inzistirala je Annabeth. "Kad ga je pogodila, na sekundu je bio ošamućen. Došaoje k sebi.""Pa dobro, možda se Kron još nije do kraja udomaćio u tijelu ili tako nešto", rekao sam. "To neznači da je Luke imao kontrolu.""Ti baš hoćeš da on bude zao, je l' tako?" uzviknula je Annabeth. "Nisi ga poznavao od prije,Percy. Ja jesam!""Koji ti je vrag?" ljutito sam joj odgovorio. "Zašto ga stalno braniš?""Dosta, vas dvoje", rekla je Rachel. "Prekinite."Annabeth se okrenula prema njoj. "Ne miješaj se, smrtnice! Da nije bilo tebe ..."Što god da je htjela reći, glas joj se slomio. Ponovno je spustila glavu i počela tužno jecati.Poželio sam ju utješiti, ali nisam znao kako. Još uvijek sam se osjećao ošamućeno, kao da je

djelovanje Kronovog usporavanja vremena nekako utjecalo na moj mozak. Naprosto nisammogao probaviti ono što sam vidio. Kron je živ. I naoružan. A kraj svijeta je vjerojatno vrlo blizu."Moramo nastaviti dalje", rekao je Nico. "Poslat će čudovišta za nama."Iako nitko od nas nije bio u stanju trčati, Nico je bio u pravu. Nekako sam se osovio na noge ipomogao Rachel da ustane."Bila si odlična tamo", rekao sam joj.Blijedo se osmjehnula. "Ah, pa da. Nisam željela da umreš." Pocrvenila je. "Hoću reći ... imamsvoje razloge, znaš. Duguješ mi previše usluga. Kako ćeš mi uzvratiti ako pogineš?"Kleknuo sam pored Annabeth. "Hej, žao mi je. Moramo dalje.""Znam", rekla je. "Ja ... dobro sam."Bilo je očigledno da nije dobro. Ali ustala je i ponovno smo krenuli kroz Labirint."Natrag u New York", rekao sam. "Rachel, možeš li ..."Ukočio sam se. Nekoliko koraka ispred nas, svjetlost iz moje baterijske svjetiljke osvijetlila jezgužvanu gomilicu crvene tkanine koja je ležala na tlu. Bila je to jamajkanska kapa: ona koju jeGrover uvijek nosio.

Ruke su mi se tresle dok sam podizao kapu sa zemlje. Izgledala je kao da ju je zgazilaogromna blatnjava čizma. Poslije svega što sam danas prebacio preko glave, nisam mogaopodnijeti još i pomisao da se Groveru nešto desilo.Zatim sam primijetio još jedan detalj. Pod pećine bio je mekan i mokar od vode koja je curila sastalaktita. Bili su tu veliki otisci stopala, poput Tysonovih, i manji - otisci kozjih papaka - i vodilisu lijevo."Moramo ih pratiti", rekao sam. "Otišli su u tom pravcu. I to nedavno.""A što je s Kampom mješanaca?" rekao je Nico. "Nemamo vremena.""Moramo ih pronaći", insistirala je Annabeth. "To su naši prijatelji."Uzela je zgužvanu Groverovu kapu i krenula naprijed.Slijedio sam ju, pripremajući se na najgore. Tunel je bio podmukao. Spuštao se pod čudnimkutovima i bio sav ljigav od vlage. Polovicu vremena smo se spoticali i klizali umjesto dahodamo.Na kraju smo stigli do dna strmine i zatekli se u prostranoj pećini, s ogromnim stalagmitima.Sredinom odaje protjecala je podzemna rijeka, a na obali je sjedio Tyson, držeći Grovera ukrilu. Groverove oči su bile sklopljene. Nije se micao."Tysone!" uzviknuo sam."Percy! Dođi brzo!"Dotrčali smo do njega. Grover nije bio mrtav, hvala bogovima, ali mu se cijelo tijelo treslo kaoda se nasmrt smrzava. "Što se dogodilo?" upitao sam."Svašta", promrmljao je Tyson. "Velike zmije. Veliki psići. Ljudi s mačevima. Ali onda ... došlismo blizu ovog mjesta. Grover je bio jako sretan. Trčao je. I onda smo ušli ovdje, a on je pao. Ievo vidiš kakav je.""Je li nešto rekao?" upitao sam."Rekao je: 'Blizu smo.' I onda je zveknuo glavom o kamen."Kleknuo sam pored njega. Samo sam jednom video Grovera da se onesvijestio, a to je bilo uNew Mexicu, kad je osjetio Panovo prisustvo.Osvijetlio sam pećinu baterijskom svjetiljkom. Stijene su svjetlucale. Na suprotnom krajunalazio se ulaz u drugu pećinu, obrubljen divovskim stupovima od kristala, koji su ličili nadijamante. A iza tog ulaza ..."Grovere", rekao sam. "Probudi se.""Uuuhhhhh."Kleknuvši pored njega, Annabeth ga je poprskala po licu ledenom vodom iz rijeke.

Zagrcnuo se, a onda mu kapci zatreperiše. "Percy? Annabeth? Gdje ..." "U redu je", rekao sam.Onesvijestio si se. Prisustvo je bilo previše za tebe." "Ja - sjećam se. Pan.""Aha", odvratio sam. "Iza onih vrata se nalazi nešto moćno."

Na brzinu sam obavio predstavljanje, budući da Tyson i Grover nisu nikad upoznali Rachel.Tyson joj je rekao da je lijepa, na što su se Annabethine nosnice raširile kao da se spremapljunuti vatru.

"Dakle", rekao sam, "idemo. Groveru, nasloni se na mene."Annabeth i ja smo mu pomogli da zajedno prijeđemo podzemnu rijeku. Struja je bila

snažna. Voda nam je dopirala do struka. Snagom volje sam uspeo da ostati suh, što je vrlozgodno, ali nije bilo od pomoći ostalima, niti je moglo otjerati hladnoću, pa sam se osjećao kaoda prtim kroz snježni nanos.

"Mislim da smo u Carlsbadskim pećinama", rekla je Annabeth, cvokoćući zubima. "Možda uneistraženom dijelu."

"Otkud znaš?""Carlsbad je u New Mexicu", rekla je. "To bi objasnilo ono od zimus." Klimnuo sam glavom.Grovera je uhvatila nesvjestica dok smo prolazili kroz New Mexico. Tamo se osjetio najbližePanovoj moći.

Izašli smo iz vode i nastavili hodati. Kako su se kristalni stupovi približavali, sve sam jačeosjećao moć koja je zračila iz susjedne odaje. Bio sam već u prisustvu bogova, ali ovo je bilodrugačije. Koža mi je bridjela od žive energije. Umor je nestao, kao da sam se tek probudioposlije dobrog noćnog sna. Jednostavno sam osjećao kako postajem snažniji, kao jedna odonih biljaka na ubrzanoj snimci. A miris koji je dopirao iz pećine nije ni najmanje ličio namemljivu vlagu podzemlja. Osjećalo se drveće i cvijeće i topao ljetni dan.

Grover je cvilio od uzbuđenja. Ja sam bio suviše ošamućen da bih išta rekao. Čak je i Nico,činilo mi se, ostao bez teksta. Zakoračili smo u pećinu, a Rachel je samo izustila: "Oh, vau."

Zidovi su svjetlucali u bojama kristala - crvenoj, zelenoj i plavoj. Na čudnoj svjetlosti surasle prekrasne biljke - divovske orhideje, cvijeće zvjezdastog oblika, loze krcate narančastim iljubičastim bobicama koje su se uvijale među kristalima. Pod pećine je prekriven mekanomzelenom mahovinom. Strop je, pak, viši nego u katedrali, blistajući kao čitava galaksijazvijezda. Na sredini pećine se nalazio ležaj u rimskom stilu, pozlaćeno drvo oblikovano kaokitnjasto U, s jastucima od baršuna. Oko njega su ležale životinje - ali životinje koje nisutrebale biti žive. Bila je tu ptica dodo, nešto što je ličilo na križanca vuka i tigra, ogromanglodavac nalik na majku svih zamoraca, a iza kreveta se motao dlakavi mamut, koji je surlombrao bobice.

Na postelji je ležao stari satir. Promatrao nas je dok smo prilazili, a oči su mu plave kaonebo. Kovrčava kosa mu je bijela, isto kao i špicasta brada. Čak i kozja dlaka na njegovimnogama je prošarana sjedinama. Ima ogromne rogove – sjajno smeđe i zakrivljene. Nikad ihne bi mogao sakriti pod kapu kao Grover svoje. Oko vrata mu je visila pastirska frula.

Grover padne na koljena pred ležajem. "Gospodaru Pane!"Bog se dobrostivo osmjehnu, ali oči su mu bile pune tuge. "Grovere, moj dragi, hrabri satiru.Odavno te već čekam.""Ja ... izgubio sam se", ispričao se Grover.

Pan se nasmijao. Bio je to divan zvuk, poput prvog proljetnog povjetarca, koji je cijelupećinu ispunio nadom. Tigar-vuk je uzdahnuo i položio glavu na koljeno svog gospodara. Pticadodo mu s ljubavlju kljucnu papke, proizvodeći čudan zvuk u zadnjem dijelu kljuna. Mogaosam se zakleti da pjevuši Mali svijet 9

(9It's a Small World; popularna pjesma i istoimena atrakcija u Disneylandu. (op. prev.))Ipak, Pan je djelovao umorno. Cijelo njegovo obličje je treperilo, kao da je sastavljen od Magle.

Primijetio sam da moji prijatelji kleče, dok im se na licima ogledalo strahopoštovanje. Pao samna koljena."Imate pticu dodo koja pjevuši", glupavo sam rekao.

Bogove oči zaiskriše. "Da, to je Didi. Moja mala glumica."Dodo Didi je izgledala uvrijeđeno. Kljucnula je Panovo koljeno i otpjevušila nešto što je

više ličilo na pogrebnu žalopojku."Ovo je predivno mjesto!" rekla je Annabeth. "Ljepše je od bilo koje građevine koja je ikadprojektirana.""Drago mi je da ti se sviđa, dušo", rekao je Pan. "Ovo je jedno od posljednjih uporišta divljine.Bojim se da je mog carstva tamo gore uglavnom nestalo. Ostali su još samo neki zabačenikrajevi. Samo djelići života. Ovaj ovdje ostat će nedirnut ... malo duže.""Gospodaru", rekao je Grover, "molim vas, morate se vratiti sa mnom! Starješine neće vjerovatisvojim očima! Bit će presretni! Vi možete spasti divljinu!"Pan je stavio ruku na Groverovu glavu i razbarušio njegovu kovrčavu kosu. "Tako si mlad,Grovere. Tako dobar i iskren. Mislim da sam dobro odabrao.""Odabrao?" rekao je Grover. "Ja - ne razumijem."Panov lik je zatreperio, pretvorivši se istog trenutka u dim. Divovski zamorac je pobjegao podkrevet, prestrašeno skvičeći. Dlakavi mamut je nervozno zagroktao. Didi je zabila glavu podkrilo. Zatim se Pan ponovo formirao."Spavam već mnoge eone", tužno je rekao bog. "Snovi su mi mračni. Budim se uz trzaj, a svakiput sam sve kraće vrijeme budan. Sad smo blizu kraja.""Što?" uzviknuo je Grover. "Ali, ne! Pa vi ste tu!""Dragi moj satiru", rekao je Pan. "Pokušavao sam da reći svijetu, prije dvije tisuće godina.Rekao sam Lizasu, satiru vrlo sličnom tebi. On je živio u Efesu i pokušao je raširiti glas o tome."Annabethine oči se raširiše. "Stara priča. Mornar koji je prolazio pored obale Efesa čuo je glaskoji je dovikivao s obale: 'Reci im da je umro veliki bog Pan.'""Ali to nije istina!" rekao je Grover."Tvoja vrsta nije nikad povjerovala", rekao je Pan. "Vi dragi, tvrdoglavi satiri, odbili ste prihvatitimoj odlazak. I ja vas volim zbog toga, ali samo ste odložili neizbježno. Samo ste produžili mojedugo, bolno umiranje, moj san u tami. To se mora okončati.""Ne!" Groverov glas je drhtao."Dragi moj Grovere", odvratio je Pan. "Moraš prihvatiti istinu. Tvoj drug, Nico, on razumije."Nico je polako klimnuo glavom. "On umire. Odavno je trebao umrijeti. Ovo ... ovo je više kaosjećanje.""Ali, bogovi ne mogu umrijeti", rekao je Grover."Mogu uvenuti", rekao je Pan, "onda kad iščezne sve ono što su predstavljali. Kad više nemajumoć, a njihova sveta mjesta nestanu. Divljina je, dragi moj Grovere, sada tako mala, takouništena, da je nijedan bog ne može spasti. Moje carstvo je nestalo. Zato si mi potreban baš tiGrovere, da bi prenio poruku. Moraš se vratiti pred Vijeće. Moraš reći satirima, drijadama iostalim duhovima prirode, da je veliki bog Pan zaista mrtav. Reci im za moju smrt. Jer oni nemogu sjediti i očekivati spas od mene. Ne mogu ih spasiti. Spasenju možete doprinijeti jedinovi sami. Svatko od vas mora ..."Zašutio je i namršteno pogledao pticu dodo, koja je ponovo počela pjevušiti."Didi, što to radiš?" htio je znati Pan. "Nije valjda da opet pjevaš Kumbaju?”10

(10 Tradicionalna pjesma Afro-Amerikanaca, vrlo često se pjeva pored logorske vatre i naraznim skupovima, kao znak zajedništva.)

Didi je nedužno podigla pogled i trepnula svojim žutim očima.Pan uzdahnu. "Svi su danas spremni na cinizam. Ali, kao što rekoh, dragi moj Grovere, svatko

od vas mora preuzeti moj poziv.""Ali ... ne!" zacvilio je Grover."Budi jak", reče mu Pan. "Pronašao si me. A sad me moraš osloboditi. Moraš prenositi daljemoj duh. Više ga ne može prenositi bog. Sada to morate svi vi učiniti."Pan me je pogledao svojim jasno plavim očima i shvatio sam da ne govori samo o satirima.Mislio je i na mješance, ali i na ljude. Na sve žive."Percy Jacksone", rekao je bog. "Znam što si danas vidio. Znam tvoje sumnje. Ali reći ću tinešto: kad kucne čas, tobom neće vladati strah."Okrenuo se prema Annabeth. "Kćeri Atenina, tvoje vrijeme dolazi. Odigrat ćeš veliku ulogu,iako možda ne onu koju si zamišljala."Zatim je pogledao Tysona. "Gospodaru Kiklope, ne očajavaj. Heroji rijetko kad dorastu našimočekivanjima. Ali ti, Tysone - tvoje će ime nastaviti živjeti među novim pokoljenjima Kiklopa. Agospođica Rachel Dare ..."Rachel se trgnula čuvši svoje ime. Uzmaknula je malo, kao da je nešto skrivila, ali se Pansamo osmjehnuo. Podigao je ruku na blagoslov."Znam da vjeruješ da ne možeš ništa popraviti", rekao je. "Ali važna si koliko i tvoj otac.""Ja ..." Rachel je ostala bez glasa. Niz obraz joj je klizila suza."Znam da sad ne vjeruješ u to", nastavio je Pan. "Ali potraži prilike. One će nailaziti."Na kraju se okrenuo prema Groveru. "Dragi moj satiru", dobrostivo mu se obratio Pan. "Hoćeš liprenijeti moju poruku?""Ja - ne mogu ja to.""Možeš", odvratio je Pan. "Ti si najjači i najhrabriji. Tvoje srce je iskreno. Vjerovao si u meneviše nego svi ostali i baš zato upravo ti moraš prenijeti poruku, i moraš biti prvi koji će meosloboditi.""Ne želim to uraditi.""Znam", rekao je bog. "Ali moje ime, Pan ... prvobitno je značilo seoski. Da li si to znao?Međutim, s godinama je počelo značiti sve. Duh netaknute prirode mora sada prijeći na svevas. Morate reći svima koje sretnete: ako hoćete naći Pana, preuzmite njegov duh. Vraćajteprirodi njeno, malo po malo, svatko u svom djeliću svijeta. Ne smijete čekati da neko drugi, čakni bog, učini to umjesto vas."Grover obriše oči. Zatim polako ustane. "Proveo sam cijeli život tražeći te. A sad te ...oslobađam."Pan se osmjehnuo. "Hvala ti, dragi satiru. Moj posljednji blagoslov."Zatvorio je oči i rasplinuo se. Bijela izmaglica se podijelila u pramičke energije, ali ova vrstaenergije nije bila zastrašujuća kao ona plava koju sam vidio kod Krona. Ispunila je odaju.Pramen dima ušao mi je ravno u usta, isto kao i Groveru, i svima ostalima. Međutim, učinilo mise da je Grover dobio malo više. Zatim se sjaj kristala prigušio. Životinje nas tužno pogledale.Dodo Didi uzdahnu. Zatim su svi posivjeli i pretvorili se u prah. Loze uvenuše. A mi ostadosmosami u mračnoj pećini, pored praznog ležaja.Uključio sam svoju baterijsku svjetiljku.Grover je duboko uzdahnuo."Jesi li ... jesi li dobro?" upitao sam ga.Izgledao je starije i tužnije. Uzeo je od Annabeth svoju kapu, otresao je od skorenog blata iodlučno je navukao na svoju kovrčavu glavu."Trebalo bi krenuti", rekao je, " da ih obavijestimo. Veliki bog Pan je mrtav."

18. GROVER IZAZIVA STAMPEDO

Razdaljine su u Labirintu bile manje. Ipak, kad nas je Rachel vratila na Times Square,osjećao sam se otprilike kao da smo trčali cijelim putem od New Mexica. Popeli smo se iz"Marriottovog" podruma i stajali na kolniku na vedrom, sunčanom danu, žmirkavo promatrajućipromet i narod koji je prolazio.

Nisam mogao odlučiti što mi je manje stvarno - New York ili kristalna pećina u kojoj sampromatrao boga kako umire.

Poveo sam čitavo društvo u prvu sporednu uličicu, u kojoj sam mogao dobiti dobar odjek.Zatim sam zazviždao pet puta, što sam glasnije mogao.Minut kasnije, Rachel je zadivljeno prošaptala: "Prelijepi su!

Jato pegaza se spuštalo s neba, krivudajući medu oblakoderima. Na čelu se nalazio CrniJack, praćen četvoricom svojih bijelih prijatelja.Zdravo, gazda! progovorio je u mom umu. Preživio si!"Aha", odvratio sam. "Imam sreće u tom pogledu. Slušaj, moramo stići u kamp i to brzo."U tome mi nema ravnog! Ajoj, čovječe, pa ti imaš i Kiklopa sa sobom? 'Alo, Gvido! Kako tvojaleđa?Pegaz Gvido je stenjao i bunio se, ali je na kraju pristao ponijeti Tysona. Svi su počeli

penjati u sedla - osim Rachel."Dakle", promumljala je, "rekla bih da je to to."

Nelagodno sam klimnuo glavom. Oboje smo znali da ona ne može u kamp. Okrznuo sampogledom Annabeth, koja se pretvarala da je vrlo zauzeta svojim pegazom.

"Hvala ti, Rachel", rekao sam. "Ništa ne bi napravili da nije bilo tebe.""Drago mi je što sam sve to doživjela. Mislim, osim što sam umalo umrla i što je Pan ..."

Glas joj je utihnuo."Spomenuo je tvog oca", prisjetio sam se. "Što je htio reći?"

Rachel je vrtjela remen svog ranca. "Moj tata ... Njegov posao. On ti je, kao, poznatibiznismen."

"Hoćeš reći ... ti si bogata?" "Pa, da."

"Znači, tako si nagovorila vozača da nam pomogne? Samo si rekla tko ti je otac i ...""Da", prekinula me je Rachel. "Percy ... moj tata se bavi građevinarstvom. Leti po cijelomsvijetu, tražeći slobodno građevinsko zemljište." Uzdahnula je drhtavo i duboko. "Netaknutapriroda. On ju - otkupljuje. Ja to mrzim, ali on takva mjesta preore i onda gradi odvratnastambena naselja i shopping centre. A sad kad sam vidjela Pana... Panovu smrt..."

"Hej, ne smiješ sebe kriviti zbog toga.""Još ne znaš ono najgore. Ja - ja ne volim pričati o svojoj obitelji. Nisam željela da znaš.Oprosti. Nije trebalo da ti ništa govorim."

"Ne" rekao sam. "Nema frke. Vidi, Rachel, bila si fenomenalna. Provela si nas kroz Labirint.Bila si strašno hrabra. To je jedino po čemu ću suditi kakva si osoba. Baš me briga čime sebavi tvoj otac."

Rachel me je zahvalno pogledala. "E pa... ako se ikad opet poželiš družiti sa smrtnicom ...pozovi me ili tako nešto.""Uh, da. Naravno."Nabrala je obrve. Pretpostavljam da nisam zvučao naročito oduševljeno, ali nisam tako mislio.Samo, nisam bio siguran što reći, zbog svih mojih prijatelja koji su stajali tu oko nas. A

pretpostavljam i da su mi se osjećaji prilično zbrkali tokom prethodnih nekoliko dana."Hoću reći... volio bih to", rekao sam."Moj broj nije u imeniku", rekla je."Imam ga.""Još uvijek na dlanu? Nije moguće.""Ma ne. Ja sam ga, ono, kao... upamtio." Osmjehnula se sporo, ali mnogo sretnije. "Vidimo se, Percy Jacksone. Idi spašavaj svijet umoje ime, važi?"Zatim je otišla niz Sedmu aveniju i izgubila se u gomili.

Kad sam se vratio do konja, Nico je imao problema. Njegov pegaz je stalno bježao odnjega, ne dozvoljavajući mu da ga uzjaše. Smrdi na mrtve ljude! pobunio se pegaz.

Dobro, daj, reče Crni Jack. Daj, Burek. Ima mnogo polubogova koji čudno mirišu. Al' nisuoni za to krivi. Uh, ovaj, nisam mislio na tebe, gazda.

"Idite bez mene!" rekao je Nico. "Ionako se ne želim vratiti u taj kamp.""Nico", odvratio sam, "potrebna nam je tvoja pomoć."Prekrižio je ruke i navukao prezriv izraz na lice. Tada mu je Annabeth spustila ruku na

rame."Nico", reče ona. "Molim te."

Izraz na njegovom licu se polako smekšao. "U redu", s oklijevanjem je odgovorio. "Tebi zaljubav. Ali neću ostati tamo."Upitno sam pogledao Annabeth, kao, Otkud to da Nico odjednom sluša samo tebe? Isplazilami je jezik.Konačno smo svi uzjahali pegaze. Vinuli smo se uvis i ubrzo smo bili iznad East Rivera, dok sepred nama pružao Long Island.

Sletjeli smo nasred trga između kuća, gdje su nas dočekali Hiron, trbušasti satir Silenus idvoje strijelaca iz Apolonove kuće. Hiron je podigao obrvu ugledavši Nicoa, ali ako samočekivao da će se iznenaditi kad mu kažemo da je Quint zapravo Dedal, prevario sam se.

"Toga sam se i bojao", rekao je Hiron. "Moramo požuriti. Nadam se da ste usporiligospodara Titana, ali njegova prethodnica je sigurno na putu. I bit će željna krvi. Većinabranitelja je već na položajima. Pođimo!"

"Čekaj malo" zahtijevao je Silenus. "Što je bilo s potragom za Panom? Prekoračili ste rokskoro čitava tri tjedna, Grovere Underwoode! Vaša tragačka dozvola se ukida!"

Grover je duboko uzdahnuo. Zatim se uspravio i pogledao Silenusa pravo u oči. "Tragačkedozvole više nisu važne. Veliki bog Pan je mrtav. Preminuo je i ostavio nam svoj duh."

"Što!" Silenus pocrveni u licu kao cikla. "Svetogrđe i laži! Grovere Underwoode, dat ću davas prognaju zbog ovoga što ste rekli!""Ali, istina je", umiješao sam se. "Bili smo tamo kad je umro. Svi mi."

"Nemoguće! Svi ste vi lažljivci! Uništavači prirode!"Hiron je pažljivo promatrao Grovera. "Kasnije ćemo porazgovarati o ovome.""Ne, nego odmah!" pjenio je Silenus. "Moramo se obračunati s ovim..."

"Silenuse", prekinuo ga je Hiron. "Moj kamp je napadnut. Pitanje Pana je čekalo dvijetisuće godina. Pa će morati pričekati još malo. Pod uvjetom da do večeri još uvijek budemoživi."

S tom optimističnom primjedbom, on je pripremio svoj luk i odgalopirao prema šumi,ostavljajući nas da ga sustižemo kako znamo i umijemo.

Bila je to najveća vojna operacija koju sam ikad vidio u kampu. Svi su bili na poljani, upunim borbenim oklopima, ali ovog puta se nismo igrali osvajanja zastave. Hefestovci su

postavili zamke oko ulaza u Labirint - oštru žicu, jame ispunjene grčkom vatrom, nizove šiljatihkolaca za odbijanje juriša. Beckendorf je opremio posadama dva katapulta veličine kamioneta,već postavljena i usmjerena prema Zeusovoj šaci. Aresovci su bili u prvom borbenom redu,postavljeni u formaciju falange, s Clarissom koja je izvikivala naređenja. Apolonovci iHermesovci su bili razmješteni u šumi, s lukovima u pripravnosti. Mnogi su zauzimali položajena drveću. Čak su i drijade bile naoružane lukovima, a satiri su kloparali naokolo s drvenimtoljagama i štitovima napravljenim od grube kore drveta.

Annabeth se otišla pridružiti svojoj braći i sestrama iz Atenine kuće, koji su iz zapovjednogšatora upravljali operacijom. Pred šatorom je lepršao sivi barjak sa slikom sove. Ulaz je čuvaonaš šef sigurnosti, Arg. Afroditina djeca su trčkarala naokolo, popravljajući oklope svima redomi nudeći da raščešljaju zamršene perjanice od konjske strune. Čak su i Dionizova djeca našlašto da rade. Od njihovog božanskog oca još uvijek nije bilo ni traga ni glasa, ali njegoviplavokosi blizanci su trčali naokolo snabdijevajući sve preznojene ratnike flašama vode isokovima u tetrapaku.

Na prvi pogled, sve je izgledalo kao prilično dobro pripremljena zamka, ali je Hiron poredmene promrmljao: "Nije dovoljno."Pomislio sam na ono što sam vidio u Labirintu, sva ona čudovišta u Antajevoj areni i Kronovumoć, koju sam osjetio na planini Tam. Srce mi se stegnulo. Hiron je bio u pravu, ali ovo je bilonajviše što smo mogli. Po prvi put sam poželio da je i Dioniz tu, ali i da je bio, nisam znao da libi mogao išta učiniti. Bogovima je bilo zabranjeno direktno miješanje u ratove. Titani,očigledno, nisu marili za zabrane takve vrste.Preko, na rubu poljane, Grover je razgovarao s Juniper. Držala ga je za ruke dok joj je pričaonašu priču. Zelene suze ispuniše joj oči kad joj je rekao za Pana.Tyson je pomagao Hefestovcima da pripreme obranu. Dizao je ogromno kamenje i gomilao gapored katapulta, za gađanje."Ostani pored mene, Percy", rekao je Hiron. "Kad borba počne, hoću da pričekaš, dok nebudemo znali s čim imamo posla. Morati ćeš priskakati tamo gdje pojačanje budenajpotrebnije.""Vidio sam Krona", rekao sam, još uvijek preneražen time. "Gledao sam ga ravno u oči. Bio jeto Luke ... i nije bio on."Hiron je prešao prstom duž tetive svog luka. "I imao je zlatne oči, ako ne griješim. A unjegovom prisustvu, vrijeme kao da se pretvaralo u tekućinu."Klimnuo sam glavom. "Kako može preuzeti tijelo smrtnika?""Ne znam, Percy. Bogovi su to vjekovima radili, ali da zaista postanu to ... da spoje božanskoobličje sa smrtnim. Ne znam kako bi to bilo moguće, a da se Lukeovo obličje pri tom ne pretvoriu pepeo."

"Kron je rekao da je njegovo tijelo dobro pripremljeno.""Zadrhtim i pri samoj pomisli na ono što to znači. Ali možda će tijelo ograničiti Kronovu moć.Barem neko vrijeme je vezan za ljudsko obličje. Ono ga drži u jednom komadu. Nadajmo se ida ga ograničava.""Hirone, ako on predvodi ovaj napad...""Mislim da ga neće on voditi, dečko moj. Osjetio bih njegovo približavanje. Nema sumnje da jetako planirao, ali vjerujem da si ga omeo time što si mu srušio prijestolnu odaju na glavu."Prijekorno me je pogledao. "Ti i tvoj prijatelj Nico, Hadov sin."Knedla mi je zapela u grlu. "Žao mi je, Hirone. Znam da je trebalo da vam kažem. Samo ..."Hiron podignu ruku. "Jasno mi je zašto si postupio tako, Percy. Mislio si da si ti odgovoran.Želio si ga zaštititi. Ali, dečko moj, ako namjeravamo preživjeti ovo, moramo vjerovati jedandrugom. Moramo ..."

Glas mu je zatreperio. Tlo pod nama je podrhtavalo.Svi se umiriše. Clarisse odsječno uzviknu: "Spoji štitove!"Sljedećeg trenutka, iz Labirinta je provalila vojska gospodara Titana.

Borio sam se i ranije, ali ovo je bilo pravo bojište. Prvo što sam ugledao bilo je desetaklestrigonskih divova kako izbijaju iz zemlje, urlajući tako glasno da sam mislio da će mipopucati bubne opne. Nosili su štitove napravljene od spljeskanih automobila i buzdovane oddebala sa zahrđalim šiljcima koji vire iz njih. Jedan od divova je zaurlao prema Aresovojfalangi, razvaljujući je postrance svojim buzdovanom i cijela postrojba se našla bačena ustranu, a desetak ratnika je poletjelo uvis kao da su krpene lutke.

"Pali!" naredio je Beckendorf. Katapulti stupiše u akciju. Dvije kamenčine poletješe premadivovima. Jedna se odbila o automobil-štit, jedva ga i udubivši, dok je drugi pogodioLestrigonca u prsa i div padne. Apolonovi strijelci odapeše plotun i već slijedećeg trenutka sudesetine strijela stršale iz debelog oklopa divova, poput bodlji bodljikavog praseta. Više njihprodrlo je kroz spojeve na oklopu i neki divovi se pretvoriše u prah na dodir nebeske bronce.

Međutim, baš kad se činilo da će Lestrigonci biti nadjačani, iz Labirinta je provalio slijedećival: trideset, možda četrdeset dracena u punom borbenom oklopu, vitlajući kopljima i mrežama.Razmiljele su se u svim pravcima. Neke su upale u zamke koje su postavili Hefestovci. Jednase nabila na šiljke i tako postala laka meta za strijelce. Druga je zapela za skrivenu žicu iposude s grčkom vatrom eksplodiraše u zelene plamenove, progutavši nekoliko žena-zmija.Međutim, dolazile su nove. Arg i Atenini ratnici jurnuše da ih presretnu. Vidio sam kad jeAnnabeth izvukla mač i navalila na jednu od njih. Nedaleko od mene, Tyson je jahao diva.Nekako mu se uspio popeti na leđa i sad ga je udarao po glavi brončanim štitom, tako da je sveodzvanjalo.

Hiron je smireno odapinjao jednu strijelu za drugom, obarajući svakim hicem po jednočudovište. Međutim, iz Labirinta je neprestano izlazilo još neprijatelja. Na kraju, je iz tunelaiskočio demonski pas - ali ne gospođa O’Leary - i galopom se uputio ravno prema satirima.

"POLAZI!" viknu mi Hiron.Isukao sam Brzac i pojurio.Trčeći preko poljane, vidio sam užasne prizore. Neprijateljski mješanac borio se s Dionizovimsinom, ali mu ovaj nije bio dorastao protivnik. Neprijatelj ga ubode u ruku, a zatim svomsnagom udari u glavu balčakom svog mača, i Dionizov sin pade. Drugi neprijateljski ratnikodapinjao je zapaljene strijele prema krošnjama drveća, sijući paniku među našim strijelcima idrijadama.

Desetak dracena se iznenada izdvojilo iz glavne bitke i odgmizalo stazom koja je vodilaprema kampu, kao da točno znaju kuda idu. Uspiju li se izvući, mogle bi spaliti cijeli kamp, bezikoga tko bi im se suprotstavio.

Jedini u blizini bio je Nico di Angelo. Upravo je probušio jednog Telkhina, a njegovo crnostigijsko sječivo usisalo je životnu silu čudovišta, ispijajući njegovu energiju sve dok nije ostaloništa osim prašine. "Nico!" viknuo sam.

Pogledao je u pravcu u kojem sam pokazivao, ugledao žene-zmije i odmah je shvatio.Duboko uzdahnuvši, podigao je svoj crni mač. "Služite mi", povikao je. Zemlja se zatresla.

Pred dracenama se otvorila pukotina i iz zemlje je ispuzalo dvanaest nemrtvih ratnika - jezivatjelesa u vojničkim uniformama iz najrazličitijih razdoblja - američki revolucionari, rimskicenturioni, Napoleonova konjica na kosturskim konjima. Kao jedan, isukali su mačeve izapočeli bitku s dracenama. Nico je pao na koljena, ali nisam imao vremena provjeriti da li jedobro.Primakao sam se demonskom psu, koji je upravo tjerao satire prema šumi. Zvijer škljocnečeljustima prema jednom satiru, koji joj panično pobježe s puta, ali je zato uspjela dohvatiti

drugog, koji je bio prespor. Njegov štit od kore drveta pukne kad je pao."Hej!" uzviknuo sam.Demonski pas se okrenuo, zarežao na mene i skočio. Dohvatio me je kandžama, ali sam,srušivši se na leđa, napipao glineni lonac - jedan od Beckendorfovih lonaca s grčkom vatrom.Zavitlao sam ga u ždrijelo čudovišta i stvorenje je eksplodiralo pretvorivši se u plamen.Odbauljao sam odatle, teško dišući.Satir kojeg je pas dohvatio ležao je nepomično. Potrčao sam vidjeti što je s njim, ali se u tajmah začuo Groverov glas: "Percy!"Šuma je gorjela. Plamen je buktao na dvadesetak metara od Juniperinog drveta, a Juniper iGrover su ga mahnito nastojali spasiti. Grover je svirao kišnu pjesmu na svojoj fruli. Juniper jeočajnički pokušavala ugasiti vatru svojim zelenom šalom, ali samo je pogoršavala stvar.Jurnuo sam prema njima, skačući pored dvoboja, provlačeći se između nogu divova. Najbližavoda se nalazila u potoku, skoro kilometar daleko... ali morao sam nešto učiniti. Koncentriraosam se. Osjetio sam trzanje u utrobi i začuo tutnjavu u ušima. Zatim se nad drvećem pojaviovodeni zid i srušio se dolje. Odmah je ugasio vatru i okupao Juniper, Grovera i otprilike sveostalo.Grover ispljunu mlaz vode. "Hvala ti, Percy!""Nema problema!" Potrčao sam natrag prema bojištu, a Grover i Juniper su me slijedili. Groverje nosio svoj buzdovan, a Juniper je u rukama imala motku nešto nalik na starinsku školskušibu. Izgledala je stvarno ljutito, kao da će nečija pozadina istinski nagrabusiti.Upravo kad se činilo da se bitka ponovo izjednačila - to jest, da možda imamo nekakvih šansi -iz Labirinta se prolomio nezemaljski krik, zvuk koji sam čuo već jednom.U nebo je izletjela Kampa, raširenih, kožastih krila. Zatim je sletjela na vrh Zeusove šake izagledala se u krvoproliće. Lice joj je bilo puno zlobne razdraganosti. Na njenom struku surežale mutantske, životinjske glave. Zmije su siktale i kovitlale joj se oko nogu. U desnoj ruci jedržala svjetlucavo klupko konopa - Arijadninu nit - ali ju je zatim ubacila u čeljust lava na svomstruku i isukala mačeve. Sječiva su podmuklo svjetlila od zelenog otrova. Kampa trijumfalnokrikne i neki od kampera vrisnuše. Ostali su pokušali pobjeći, ali su završili pod nogamademonskih pasa i divova."Di Immortales!" uzviknu Hiron. Zatim je hitro naciljao, ali kao da je Kampa osjetila njegovoprisustvo. Zapanjujućom brzinom se vinula uvis i Hironova strijela je prozujala pored njeneglave, ne pogodivši je.Tyson se nekako izvukao ispod diva kojeg je udarao dok se ovaj nije onesvijestio. Potrčao jeprema našim linijama, vičući: "Stanite! Ne bježite od nje! Borite se!"Međutim, već slijedećeg trenutka ga je zaskočio demonski pas i oni se u klupku otkotrljašeodatle.Kampa je sletjela na Atenin zapovjedni šator, sravnivši ga sa zemljom. Potrčao sam za njom iugledao Annabeth pored sebe, s mačem u ruci."Ovo bi moglo biti to", reče ona."Moglo bi.""Bio si dobar suborac, Algoglavi." "Ti također."Zajedno smo se ispriječili čudovištu na put. Kampa zasikta i zamahnu mačevima prema nama.Sagnuo sam se i izbjegao udarac, pokušavajući joj odvući pažnju, dok je Annabeth krenula unapad, ali je čudovište, izgleda, sposobno boriti se s obje ruke odjednom. Blokirala jeAnnabethin mač i Annabeth je morala odskočiti unazad da bi izbjegla oblak otrova. Samablizina tog stvorenja bila je kao stajanje usred oblaka kiseline. Oči su me pekle. Nisam semogao nadisati. Znao sam da nećemo izdržati više od nekoliko sekundi.

"Dolazite ovamo!" viknuo sam. "Treba nam pomoć!"Ali pomoć nije došla. Neki su bili oboreni, neki su se borili da spase živu glavu, a neki su bilipreviše uplašeni da bi se pomakli. Tri Hironove strijele zabiše se u Kampina prsa, ali je onasamo još jače zaurlala."Sad!" reče Annabeth.Jurnuli smo zajedno, eskivirali mačeve čudovišta, probili njezin gard i umalo... umalo uspjeliubosti Kampu u prsa, ali tada ogromna medvjeđa glava izleti iz njenog struka i mi jedvauzmaknemo dovoljno brzo da nas ne ugrize. Udarac.Zacrnilo mi se pred očima. Kad sam se osvijestio, Annabeth i ja smo ležali na zemlji. Prednjenoge čudovišta su nam bile na prsima, pritiskujući nas. Tik nada mnom gmizale su stotinezmija, sikćući kao da se smiju. Kampa je podigla svoje zelenkaste mačeve i shvatio sam da jeAnnabeth i meni upravo ponestalo mogućnosti.A onda, odnekud iza mene, začuo se gromoglasan lavež. Zid tame udario je u Kampu, bacivšije u stranu. Nad nama je stajala gospođa O’Leary, režeći i škljocajući zubima prema njoj."Dobra curica!" reče poznat glas. Dedal je mačem izborio sebi izlazak iz Labirinta, sijekućilijevo i desno dok je išao prema nama. Pored njega je bio još neko - poznati div, mnogo viši odLestrigonaca, sa stotinu talasavih ruku od kojih je svaka držala ogromnu stijenu."Briarej!" zadivljeno uzviknu Tyson."Živio, mali brate!" urliknu Briarej. "Ne daj se!"Čim se gospođa O’Leary jednim skokom sklonila s puta, Storuki je bacio plotun stijena naKampu. Stijene kao da su se uvećavale čim bi sišle s Briarejevih ruku. Bilo ih je tako mnogo daje izgledalo kako je polovina planete naučila letjeti.Sve se zatreslo.Tamo gdje je do maloprije stajala Kampa, sada se nalazila planina ogromnog kamenja, visokagotovo kao Zeusova šaka. Jedini znak da je čudovište ikad postojalo su dva zelena vrhaKampinih mačeva, koji su stršali kroz pukotine.Kamperi zaklicaše, ali naši neprijatelji još nisu bili poraženi. Jedna od dracena viknu:"Ssssredite ih! Pobijte ih sve ili će vasss Kron odrati žive!"Bilo je očigledno da su se te prijetnje bojali mnogo više nego nas. Divovi krenuše u juriš, uposljednjem očajničkom pokušaju da osvoje kamp. Jedan je iznenadio Hirona udarivši gaiskosa preko zadnjih nogu, i on pade. Šest divova razdragano uzviknuše bojni poklič i sjurišese naprijed."Ne!" vrisnuo sam, ali sam bio predaleko da bih priskočio u pomoć Hironu.A onda se dogodilo. Grover je otvorio usta iz kojih je izletio najstrašniji zvuk koji sam ikad čuo.Poput mesingane trube pojačane tisuću puta - zvuk čistog straha.Kao jedan, Kronovi borci pobacaše oružje i dadoše se u trk za goli život. Divovi su gazilidracene pokušavajući se prvi domoći Labirinta. Telkhini, demonski psi i neprijateljski mješancispoticali su se trčeći za njima. Tunel se uz tutnjavu zatvorio i bitka se okončala. Na poljani jevladao mir, osim požara koji je bjesnio u šumi i jauka ranjenih.Pomogao sam Annabeth da ustane. Otrčali smo do Hirona."Jeste li dobro?" upitao sam.Ležao je na boku, uzalud pokušavajući ustati. "Kako neprijatna situacija", promrmljao je."Mislim da ću biti dobro. Srećom, ne ubijamo kentaure sa slomljenim ... Ajoj!... slomljenimnogama.""Potrebna vam je pomoć", rekla je Annabeth. "Dovest ću bolničara iz Apolonove kuće.""Ne", usprotivio se Hiron. "Ima mnogo ozbiljnijih povreda za se koje mora pobrinuti. Idite!Dobro sam. Ali, Grover... moramo kasnije porazgovarati o tome kako je ono izveo.""Ono je bilo čudesno", složio sam se.

Grover porumene. "Ne znam odakle je došlo." Juniper ga snažno zagrli. "Ja znam!" Prije nego što je uspjela još nešto reći, Tyson viknu: "Percy, brzo dođi! Nico!"

Iz njegove crne odjeće izvijao se dim. Prsti su mu se zgrčili, a trava oko njegovog tijela jepožutjela i uvenula.Prevrnuo sam ga što sam nježnije mogao i položio sam mu dlan na prsa. Srce mu je jedvačujno kucalo. "Dajte malo nektara!" viknuo sam.Jedan od Aresovaca došepa do mene i pruži mi čuturicu. Nasuo sam malo magičnog napitka uNicova usta. On se zakašlja i zagrcnu, ali mu kapci zatreperiše i otvoriše se."Nico, što se desilo?" upitao sam. "Možeš li govoriti?"Slabašno je klimnu glavom. "Još nikad ih nisam pokušao prizvati toliko mnogo. Ja - bit ćudobro."Pomogli smo mu da sjedne i dali mu još malo nektara. Treptao je gledajući nas, kao se dapokušava prisjetiti tko smo, a onda se usredotočio na nekog iza mene."Dedale", zafrflja on."Da, dečko moj", javi se pronalazač. "Napravio sam veliku grešku. I došao sam ju ispraviti."Dedal je imao nekoliko ogrebotina koje su krvarile zlatnim uljem, ali je ipak izgledao bolje negovećina nas. Njegovo robotsko tijelo je očigledno brzo zacjeljivalo. Iza njega se nadvilagospođa O’Leary, ližući rane na gospodarevoj glavi, tako da je Dedalova kosa stajala smiješnonakostriješena. Pored njega je stajao Briarej, okružen grupom kampera i satira koji su gazadivljeno promatrali. Izgledao je nekako stidljivo, ali im se svejedno potpisivao na oklope,štitove i majice."Naišao sam na Storukog prolazeći kroz Labirint", objašnjavao je Dedal. "Učinilo mi se da seuputio ovamo s istom idejom - da vam pritekne u pomoć, ali se izgubio. I tako smo uletjelizajedno. Obojica smo došli ispraviti grešku.""Jupi!" Tyson je skakao gore-dole. "Briareju! Znao sam da ćeš doći!""Ja nisam", odvratio je Storuki. "Ali ti si me podsjetio tko sam, Kiklope. Ti si heroj."Tyson je na to porumenio, ali sam ga ja potapšao po leđima. "Ja to odavno znam", rekao sam."Ali, Dedale... Titanove trupe su još uvijek tamo dolje. Vratit će se, čak i bez niti. Pronaći će nasprije ili kasnije, sad kad ih predvodi Kron."Dedal je spremio svoj mač u korice. "U pravu si. Sve dok Labirint postoji, vaši neprijatelji gamogu upotrijebiti. I zato Labirint više ne smije postojati."Annabeth je zurila u njega. "Ali, rekli ste da je Labirint povezan s vašom životnom silom! Svedok ste živi ...""Tako je, mladi moj arhitektu", složio se Dedal. "Kad umrem, Labirint će umrijeti sa mnom.Stoga, imam poklon za tebe."Skinuo je kožnu torbu s leđa, otvorio ju i izvadio gladak srebrnast laptop jedan od onih kojesam vidio u radionici. Na poklopcu je stajalo plavo slovo Delta."Sav moj rad je ovdje unutra", rekao je. "To je sve što sam uspio spasiti od vatre. Bilješke oprojektima koje nisam ni započeo. Neki od mojih omiljenih planova. Nisam mogao raditi nanjima proteklih par tisućljeća. Nisam se usuđivao otkriti svoj rad svijetu smrtnika. Ali tebe ćemožda zanimati."Dodao je kompjuter Annabeth, koja je zurila u njega kao da je od čistog zlata. "Vi meni dajeteovo? Ali ovo je neprocjenjivo! Vrijedi ... ne znam ni reći koliko!""Mala nadoknada za to kako sam se ponašao", rekao je Dedal. "Bila si u pravu, Annabeth, štose tiče Atenine djece. Trebalo bi da budemo mudri, a ja to nisam bio. Jednog dana, biti ćeš većiarhitekt nego što sam ja ikad bio. Preuzmi moje ideje i unaprijedi ih. To je najmanje što moguučiniti prije nego što umrem.""Čekaj"', rekao sam. "Prije nego što umrete? Ali ne smijete se ubiti! To je pogrešno!"

Odmahnuo je glavom. "Manje je pogrešno nego skrivanje od vlastitih zločina više od dvijetisuće godina. Genijalnost nije izgovor za zlo, Percy. Moj čas je kucnuo. Moram se suočiti sasvojom kaznom.""Nećete imati fer suđenje", rekla je Annabeth. "Minosov duh je jedan od sudaca ...""Prihvatit ću ono što mi dosude", rekao je. "I uzdati se u pravdu Podzemnog svijeta, onakvukakva je. To je sve što možemo, zar ne?"Pogledao je ravno u Nicoa, čije se lice smračilo."Da", rekao je na kraju."Hoćeš li, onda, uzeti moju dušu kao otkup?" upitao ga je Dedal. "Mogao bi ju upotrijebiti i takovratiti svoju sestru.""Neću", odvratio je Nico. "Pomoći ću ti da oslobodiš svoju. Bianca je umrla. Mora ostati tamogdje je."Dedal klimnu glavom. "Dobro postupaš, Hadov sine. Postaješ mudar." Zatim se okrenuo premameni. "Jedna, posljednja usluga, Percy Jacksone. Ne mogu ostaviti gospođu O’Leary samu. Aona se ne želi vratiti u Podzemni svijet. Hoćeš li se brinuti o njoj?"Pogledao sam ogromno crno pseto, koje je tužno cviljelo, još uvijek ližući Dedalovu kosu.Razmišljao sam o tome da u maminoj zgradi ne dozvoljavaju držanje pasa u stanu, pogotovone pasa većih od stana, ali sam rekao: "Aha. Naravno da hoću.""U tom slučaju, spreman sam se vidjeti sa svojim sinom ... i s Perdixom", rekao je. "Moram imreći koliko mi je žao zbog svega."Annabethine oči su bile pune suza.Dedal se okrenuo prema Nicou, koji je isukao svoj mač. U prvi mah sam se pobojao da će Nicosasjeći starog pronalazača, ali on jednostavno reče: "Tvoj sat je odavno kucnuo. Idi i počivaj umiru."Dedalovim licem razlio se osmjeh olakšanja. Ukočio se, kao kip. Koža mu je postala providna,otkrivajući brončane zupčanike i mašineriju koja je zujala u njegovom tijelu. Zatim se kippretvorio u sivi pepeo i raspao.Gospođa O’Leary stane zavijati. Potapšao sam ju po glavi, pokušavajući ju utješiti što sambolje znao. Zemlja zadrhta - zemljotres se vjerojatno osjetio u svim većim gradovima na svijetu- dok se drevni Labirint urušavao. Nadao sam se da su negdje ostali zakopani i ostaci Titanovevojske.Osvrnuo sam se i pogledao pokolj na poljani i izmorena lica svojih prijatelja."Hajdemo", rekao sam. "Imamo posla."

19. VIJEĆE DOBIJE PAPAK

Bilo je previše oproštaja. Te noći sam prvi put vidio pogrebne pokrove na tijelima kampera;ne bih želio da to ikad više vidim.

Među poginulima je bio Lee Fletcher, iz Apolonovog bungalova, oboren divovimbuzdovanom. Bio je umotan u zlatan pokrov bez ikakvih ukrasa. Dionizov sin, koji je pao uborbi s neprijateljskim mješancem, bio je umotan u tamnoljubičast pokrov izvezen lišćemvinove loze. Zvao se Castor. Bilo me je sram, jer sam ga tri godine viđao u kampu i nisam sepotrudio saznati ni kako se zove. Imao je sedamnaest godina. Njegov brat, Pollux, pokušao jereći nekoliko riječi, ali se zagrcnuo i samo je uzeo baklju. Zapalio je pogrebnu lomaču nasredamfiteatra i vatra je progutala pokrove u roku od samo nekoliko sekundi, dok su se dim i iskredizali prema zvijezdama.

Slijedeći dan smo proveli liječeći ranjenike, a to su bili skoro svi preostali kamperi. Satiri idrijade su radili na otklanjanju štete u šumi.U podne je Vijeće starijih kopitara održalo hitan sastanak u svom svetom šumarku. Tamo subila trojica starih satira, kao i Hiron, koji je sjedio u invalidskim kolicima. Njegova slomljenakonjska noga je još uvijek zarastala, tako da je bio osuđen da sljedećih par mjeseci provede ukolicima, sve dok mu noga ne ojača dovoljno kako bi mogla podnijeti njegovu težinu. Šumarakje bio pun satira, drijada i najada koje su izašle iz vode - stotine njih, željni čuti što će sedogoditi. Juniper, Annabeth i ja smo stajali pored Grovera.Silenus je htio smjesta prognati Grovera, ali ga je Hiron uvjerio da barem prvo sasluša dokaze,tako da smo svima ispričali što se dogodilo u kristalnoj pećini i što je Pan rekao. Zatim je višesvjedoka s poprišta bitke opisalo čudan zvuk koji je ispustio Grover, koji je otjerao Titanovuvojsku natrag u podzemlje."Bila je to panika", inzistirala je Juniper. "Grover je prizvao moć boga divljine."

"Panika?", upitao sam."Percy", objasnio je Hiron, "za vrijeme prvog rata između bogova i Titana, gospodar Pan jeispustio stravičan krik koji je uplašio i otjerao neprijateljske trupe. U tome se sastoji sastojalase - njegova najveća moć: ogroman val straha koji je pomogao bogovima da osvoje pobjedu.Riječ "panika" nastala je od Panovog imena, znaš. A Grover je upotrijebio tu moć, dozvavši juiz sebe samog.""Nečuveno!" pjenio je Silenus. "Svetogrđe! Možda nas je bog divljine sve udostojaoblagoslovom. Ili je možda Groverova muzika toliko grozna da je uplašila i otjerala neprijatelja!""Nije to bilo to, gospodine", reče Grover. Zvučao je i ponašao se mnogo smirenije od mene, dasu me tako uvrijedili. "Pustio je da njegov duh prijeđe u sve nas. Moramo raditi. Svatko od nasmora raditi na obnavljanju prirode, na zaštiti onoga što je od nje ostalo. Moramo širiti riječ. Panje mrtav. Nema nikog drugog osim nas samih.""Poslije dvije tisuće godina traganja, to je ono u što bi ti htio da povjerujemo?" vrisne Silenus."Nikad! Moramo nastaviti potragu. Prognajte izdajnika!"Neki od starijih satira se mrmljajući složiše s njim."Glasajmo!" naredi Silenus. "Tko bi, uostalom, i povjerovao ovom smiješnom balavom satiru?""Ja", začuo se poznat glas.Svi se okrenuše. U šumarak je dugim koracima ulazio Dioniz. Na sebi je imao službeno crnoodijelo, tamnoljubičastu kravatu i košulju boje ljubičice, tako da ga skoro nisam prepoznao, ainače kovrčava kosa bila mu je brižljivo začešljana. Oči su mu bile krvave kao i obično, apodbuhlo lice rumeno, no izgledalo je da više pati od tuge nego zbog nemogućnosti da pije.

Svi satiri s poštovanjem ustadoše i pokloniše se kad je prišao. Dioniz mahne rukom i odmahpored Silenusove stolice izraste prijestolje od vinove loze.Dioniz sjedne i prekriži noge. Zatim pucnu prstima i satir žurno pritrči s pladnjem punim sira ikrekera i dijetnom Colom.Bog vina se okrene prema okupljenima. "Jesam li vam nedostajao?"Satiri se polomiše potvrdno klimajući i klanjajući se. "O da, jako, gospodine!""E pa meni ovo mjesto uopće nije nedostajalo!" odbrusi Dioniz. "Nosim loše vijesti, prijatelji.Zle vijesti. Niži bogovi mijenjaju strane. Morfej je prišao neprijatelju. Hekata, Janus i Nemezistakođer. Zeus će ga znati koliko ih je još otišlo s njima."U daljini se prolomi grmljavina."Eto ti sad", reče Dioniz. "Čak ni Zeus ne zna. A sad, da čujem Groverovu priču. Ponovo, odpočetka do kraja.""Ali, gospodaru", pobuni se Silenus. "To je puka besmislica!"Dionizove oči bljesnuše ljubičastom vatrom. "Upravo sam saznao da je moj sin Castorpoginuo, Silenuse. Nisam dobro raspoložen. Bit će bolje da mi udovoljiš."Silenus proguta knedlu i mahnu Groveru da počne iznova.Kad je Grover završio priču, gospodin D klimnu glavom. "Zvuči baš kao nešto što bi Pan učinio.Grover je u pravu. Potraga je zamorna. Morate početi misliti svojom glavom." Zatim se okrenuoprema satiru. "Donesi mi oljuštenog grožđa, odmah!""Da, gospodine!" Satir odskakuta."Moramo prognati izdajnika!" insistirao je Silenus."Ja kažem ne", suprotstavio mu se Dioniz. "To je moj glas.""Ja također glasam protiv", umiješao se Hiron.Silenus tvrdoglavo izbaci čeljust. "Tko je za progon?"Ruke su podigli on i dvojica starih satira."Tri prema dva", objavio je Silenus."Da", reče Dioniz. "Ali, nažalost po vas, glas boga se računa dvostruko. A kako sam ja glasaoprotiv, neriješeno je."Silenus ustane, vidljivo ljut. "Ovo je nečuveno! Vijeće ne smije ostati u ovakvoj pat-poziciji.""Onda neka se raspusti!" reče gospodin D. "Baš me briga."Silenus se kruto naklonio, zajedno sa svojom dvojicom prijatelja, i zatim oni odoše iz šumarka.Dvadesetak satira otišlo je s njima. Ostali su stajali uokolo, uznemireno mrmljajući."Ne brinite", reče im Grover. "Ne treba nam Vijeće da nam govori što da radimo. Znati ćemo to isami."Ponovio im je Panove riječi - da moraju spašavati prirodu dio po dio. Počeo je dijeliti satire ugrupe - prvi će otići u nacionalne parkove, drugi će potražiti posljednje oaze netaknute divljine,treći braniti parkove u velikim gradovima."Dakle", reče mi Annabeth, "izgleda da Grover odrasta."

Kasnije tog popodneva, zatekao sam Tysona na plaži, u razgovoru s Briarejem. Briarej jegradio zamak od pijeska, koristeći pedesetak svojih ruku. Nije istinski obraćao pažnju na onošto je radio, ali njegove ruke su podigle trokatno zdanje s utvrđenim zidinama, šancem ipokretnim mostom. Tyson je crtao kartu na pijesku."Skreneš lijevo kod grebena", govorio je Briareju. "Kad ugledaš potopljeni brod, ideš ravnonaniže. Onda oko kilometar i pol na istok, pa pored groblja sirena, i ugledat ćeš vatre kakogore.""Upućuješ ga kako da stigne do kovačnica?" upitao sam.Tyson potvrdno klimnu. "Briarej želi pomoći. Podučit će Kiklope onome što smo zaboravili -kako praviti bolje oružje i oklope."

"Želim vidjeti Kiklope", složio se Briarej. "Ne želim više biti sam.""Sumnjam da ćeš tamo dolje biti sam", rekao sam, pomalo čežnjivo, jer nisam nikad bio uPosejdonovom kraljevstvu. "Oni će se pobrinuti da imaš pune ruke posla."Briarejevo lice se preobrazilo u čist izraz zadovoljstva. "To zvuči dobro! Volio bih samo kad bi iTyson mogao poći sa mnom."Tyson porumeni. "Moram ostati ovdje sa svojim bratom. Bit ćeš odličan, Briareju. Hvala ti."Storuki se jedno sto puta rukovao sa mnom. "Sresti ćemo se opet, Percy. Znam to!"Zatim je stegnuo Tysona u zagrljaj dostojan hobotnice i odgacao u ocean. Gledali smo za njimsve dok njegova ogromna glava nije nestala pod valovima.Potapšao sam Tysona po leđima. "Puno si mu pomogao.""Samo sam razgovarao s njim.""Vjerovao si u njega. Bez Briareja, nikad ne bi pobijedili Kampu."Tyson se široko osmjehnuo. "On jako dobro baca kamenje!"Nasmijao sam se. "Da. Stvarno jako dobro baca kamenje. Hajde, momčino. Idemo na večeru."

Uobičajena večera u kampu mi je baš prijala. Tyson je sjedio sa mnom za Posejdonovimstolom. Zalazak sunca nad Long Islandom bio je prelijep. Stvari se ni izdaleka nisu vratile unormalu, ali kad sam prišao žeravniku i bacio dio svoje večere u plamen, kao ponuduPosejdonu, osjećao sam da zaista imam zašto biti zahvalan. Moji prijatelji i ja smo živi. Kampje siguran. Kron je pretrpio poraz - barem na neko vrijeme.

Mučila me je jedino pomisao na Nicoa, koji je sjedio u sjeni na rubu paviljona. Bilo mu jeponuđeno mjesto za Hermesovim stolom, pa čak i za glavnim stolom, sa Hironom, ali je odbio.

Poslije večere, kamperi su pošli prema amfiteatru, gdje su Apolonovci obećali divnu večerpored logorske vatre, ne bi li nam se malo podigao duh, ali Nico se okrenuo i nestao u šumi.Zaključio sam da je bolje da pođem za njim.

Prolazeći ispod sjena drveća, shvatio sam da večer već uvelike pada. Nikad se ranijenisam bojao šume, iako sam znao da je puna čudovišta. Ipak, pomislio sam na jučerašnju bitkui upitao se da li ću ikad više moći da proći ovuda a da se ne sjetim tog užasa.

Nisam nigdje vidio Nicoa, ali posle nekoliko minuta hoda, ugledao sam svjetlost ispredsebe. U prvi mah sam pomislio da je Nico upalio baklju. Približivši se, shvatio sam da svjetlostpotiče od duha. Na proplanku je stajalo svjetlucavo obličje Biance di Angelo, osmjehujući sesvom bratu. Rekla mu je nešto i dotakla mu lice - ili je barem pokušala. Zatim je njen likizblijedio.

Nico se okrenuo i ugledao me, ali nije izgledao ljutito."Opraštali smo se", promuklo je rekao."Nedostajao si nam za večerom", rekao sam. "Mogao si sjesti sa mnom." "Ne.""Nico, ne možeš propuštati obroke jedan za drugim. Ako ne želiš stanovati s Hermesovcima,možda bi se mogao smjestiti u Veliku kuću. Barem tamo ima soba koliko hoćeš.""Ne ostajem ovdje, Percy.""Ali ... ne možeš tek tako otići. Vanjski svijet je previše opasan za usamljenog mješanca. Morašse obučavati."

"Obučavam se s mrtvima", odvratio je ravnim glasom. "Ovaj kamp nije za mene. Postojirazlog zašto nema Hadove kuće. Nije dobrodošao u kampu, ništa više nego na Olimpu. Nepripadam ovdje. Moram ići."

Poželio sam reći nešto, ali dio mene je znao da je Nico u pravu. Nije mi se sviđalo, ali on ćemorati pronaći vlastiti, mračni put. Sjetio sam se kako se, tamo u Panovoj pećini, bog divljineobratio svima nama osobno ... osim Nicou.

"Kad krećeš?" upitao sam."Odmah. Imam bezbroj pitanja. Na primjer, tko je bila moja majka? I tko je plaćao za moje i

Biancino školovanje? Tko je bio onaj advokat koji nas je izveo iz hotela 'Lotos'? Ne znam bašništa o svojoj prošlosti. Moram saznati."

"To ima logike", priznao sam. "Ali nadam se da ne moramo biti neprijatelji."Oborio je pogled. "Oprosti što sam se ponašao kao derište. Trebao sam te slušati u vezi sBiancom.""Usput ..." Iskopao sam nešto iz džepa. "Tyson je pronašao ovo kad je uređivao kuću. Pomisliosam da bi ju volio imati." Pružio sam mu olovnu figuricu Hada - kipić iz Mitomagije, koji jeostavio ovdje kad je zimus pobjegao iz kampa.Nico je oklijevao. "Ne igram se više toga. To je za djecu.""Ima napadačku moć od četiri tisuće", mamio sam ga."Pet tisuća", ispravio me je Nico. "Ali samo ako tvoj protivnik napadne prvi."Osmjehnuo sam se. "Možda je sasvim u redu da s vremena na vrijeme budeš dijete." Dobaciosam mu figuricu.Nico ju je držao na dlanu nekoliko trenutaka, promatrajući ju, a onda ju je ubacio u džep."Hvala ti."Pružio sam ruku. Rukovao se sa mnom, oklijevajući. Ruka mu je bila hladna kao led."Moram toliko toga istražiti", rekao je. "Ponešto od toga ... U svakom slučaju, ako saznam ištakorisno, javit ću ti."Nisam bio siguran na što misli, ali sam klimnuo glavom. "Javljaj se ponekad, Nico."Okrenuo se i otkoračao u šumu. Sjene kao da su se savijale oko njega dok je hodao, kao da sutražile da obrati pažnju na njih.Glas iza mojih leđa reče: "Taj dječak je zaista na sto muka." Okrenuo sam se i ugledao Dionizakako stoji tamo, još uvijek u onom crnom odijelu."Prošetaj sa mnom", rekao je. "Kuda?" sumnjičavo sam upitao."Samo do logorske vatre", odvratio je. "Počinjao sam se osjećati bolje, pa rekoh, da prošetammalo s tobom. Ti me uvijek uspiješ iznervirati.""Ovaj, hvala."Šutke smo hodali kroz šumu. Primijetio sam da Dioniz hoda po zraku. Njegove blistave, crnecipele lebdjele su oko dva prsta iznad tla. Valjda nije želio da se zaprljaju."Imamo mnogo izdaja", rekao je. "Stvari ne stoje dobro po Olimp. Ipak, ti i Annabeth ste spasiliovaj kamp. Nisam siguran da li bi trebalo da vam budem zahvalan zbog toga.""Bio je to zajednički trud svih nas."Slegnuo je ramenima. "Bez obzira, pretpostavljam da je ono što ste vas dvoje uradili dokazodređene sposobnosti. Mislio sam da bi trebalo da znaš - niste baš totalno zabrljali."Stigli smo do amfiteatra i Dioniz je pokazao prema logorskoj vatri. Clarisse je sjedila rame uzrame s krupnim latino momkom koji joj je upravo pričao neki vic. Bio je to Chris Rodriguez,mješanac koji je izgubio razum u Labirintu.Okrenuo sam se prema Dionizu. "Vi ste ga izliječili?""Ludilo je moja specijalnost. Bilo je prilično jednostavno.""Ali ... učinili ste dobro djelo. Zašto?"On podigne obrvu. "Jer sam dobar! Iz mene naprosto izvire dobrota, Peri Johansone. Zar to nisidosad primijetio?""Ovaj ...""Možda zbog tuge za mojim sinom. Možda zato što sam pomislio da ovaj momak, ovaj Chris,zaslužuje još jednu priliku. U svakom slučaju, izgleda da je to popravilo Clarissinoraspoloženje.""Zašto mi govorite sve ovo?"

Bog vina uzdahnu. "Eh, Had bi ga znao. Ali upamti, momče, da dobro djelo može ponekad bitimoćno kao mač. Kao smrtnik, nisam nikad bio neki naročit borac, sportaš ili pjesnik. Samo sampravio vino. Ljudi u mom selu su mi se smijali. Rekli su da od mene neće nikad ništa biti. A vidime sad. Ponekad male stvari znaju postati zaista velike."Zatim je otišao, ostavivši me da razmišljam o tome. Dok sam promatrao Clarisse i Chrisa kakozajedno pjevaju jednu od onih tupavih pjesama koje se pjevaju pored logorske vatre, držeći seza ruke u tami, uvjereni da ih nitko ne vidi, morao sam se osmjehnuti.

20. MOJA ROĐENDANSKA ZABAVA SA MRAČNIM ZAOKRETOM

Ostatak ljeta je bio toliko normalan da mi je bilo čudno. Nastavilo se sa svakodnevnimaktivnostima: gađanje lukom i strijelom, penjanje uz stijenu s lavom, jahanje pegaza. Igrali smose osvajanja zastave (mada smo svi izbjegavali Zeusovu šaku). Pjevali smo pored logorskevatre, utrkivali se kočijama i podvaljivali drugim bungalovima. Provodio sam dosta vremena sTysonom i igrajući se s gospođom O’Leary, ali ona je i dalje znala zavijati po cijelu noć,tugujući za svojim starim gospodarom. Annabeth i ja smo se uglavnom zaobilazili. Volio sambiti s njom, ali to me je na neki način boljelo, a boljelo je i kad nisam bio s njom.

Želio sam razgovarati o Kronu, ali nisam to mogao a da ne spomenem Lukea. A to je bilatema koju jednostavno nisam mogao započeti. Ušutkala bi me kad god bih pokušao spomenutinjegovo ime.

Prošao je srpanj, s vatrometom na plaži za praznik četvrtog srpnja. Kolovoz je bio tolikovruć da su se jagode sparušile u poljima. Konačno je stigao i posljednji dan u kampu. Na momkrevetu se poslije doručka pojavio stari formular koji me je upozoravao da će me harpije -čistačice pojesti ako me zateknu u bungalovu poslije podneva.

U deset prije podne, stajao sam na vrhu Brda mješanaca, čekajući kamperski kombi koji meje trebao prebaciti u grad. Dogovorio sam da gospođa O’Leary ostane u kampu, gdje je Hironobećao da će se brinuti o njoj. Tyson i ja ćemo ju posjećivati na smjenu.

Nadao sam se da će se Annabeth voziti sa mnom do Manhattana, ali ona me je samodošla ispratiti. Rekla je da je sredila da još malo ostane u kampu. Njegovati će Hirona dok muse noga sasvim ne oporavi i proučavati Dedalov laptop, kojim je bila potpuno obuzeta tokomprotekla dva mjeseca. Poslije toga će se vratiti ocu u San Francisco.

"Tamo ću ići u jednu privatnu školu", rekla je. "Vjerojatno ju neću podnositi, ali ..." Slegnulaje ramenima. "Pa dobro, čuj, javljaj se, vrijedi?"

"Razumije se", malodušno je odvratila. "Držat ću oči otvorene, za slučaj da se ..."Eto ga opet. Luke. Nije mogla ni izgovoriti njegovo ime a da ne otvori ogromnu kutiju punubola, brige i gnjeva."Annabeth", rekao sam. "Kako je glasio završetak proročanstva?"Zagledala se u šumu u daljini, ali nije rekla ništa. "U pomrčinu beskrajnog labirinta ćeš zaći",prisjećao sam se početka proročanstva. "Mrtvaca, izdajnika i izgubljenog tamo ćeš naći. Mrtvihsmo dovoljno našli, spasili smo Ethana Nakamuru, koji je postao izdajnik, a pronašli smo iizblijedjelog Pana, koji se izgubio s lica zemlje."Annabeth mi je, negodujući, dala znak glavom da prestanem."Ruka kralja duhova odvešće te u spas il' na stratište", navaljivao sam. "To nije bio Minos, kaošto sam mislio. To je bio Nico. Odabravši našu stranu, spasio nas je. A Ateninog djeteta bit ćeto posljednje uporište to je bio Dedal."Percy ...""Posljednji dah heroja će ga zatrti. Sad shvaćam. Dedal je umro da bi uništio Labirint. Ali kakoje glasio posljednji ...""Ljubav će oteti kob gora od smrti." Annabethine oči zasuziše. "To je bio posljednji stih, Percy.Jesi li sad zadovoljan?"Sunce je izgledalo hladnije nego maloprije. "Oh", izustio sam. "Znači, Luke ...""Percy, nisam znala o kome govori proročanstvo. Ja - ja nisam znala da li ..." Bespomoćno jezašutjela i zatim nastavila. "Luke i ja - godinama je bio jedini kome je bilo istinski stalo do

mene. Mislila sam ..."Prije nego što je mogla nastaviti, pored nas se pojavila iskra svjetlosti, kao da je netko podigaozlatnu zavjesu u zraku."Nemaš se zašto ispričavati, mila." Na brdu je stajala visoka žena u bijeloj haljini, s tamnompletenicom prebačenom preko ramena."Hera", reče Annabeth.Boginja se osmjehnula. "Pronašla si odgovore, kao što sam i znala da hoćeš. Tvoja potraga jebila uspješna.""Uspješna?" rekla je Annabeth. "Lukea više nema. Dedal je mrtav. Pan je mrtav. Što je tu ...""Naša obitelj je sigurna", inzistirala je Hera. "Bolje je što onih drugih više nema, mila. Ponosimse tobom."Stisnuo sam šake. Nisam vjerovao rođenim ušima. "Vi ste platili Geryonu da nas pusti daprođemo kroz ranč, zar ne?"Hera slegne ramenima. Njena haljina je zasvjetlucala u bojama duge. "Željela sam vam ubrzatiputovanje.""Ali nije vas bilo briga za Nicoa. Bilo vam je svejedno što će ga predati Titanima.""Daj, molim te." Hera nemarno odmahnu rukom. "Hadov sin je i sam to rekao. Nitko ga ne želi ublizini. Ne uklapa se.""Hefest je bio u pravu", zarežao sam. "Vama je stalo samo do savršene obitelji, a ne dostvarnih ljudi."Njene oči zablistaše opasnim sjajem. "Čuvaj se, Posejdonov sine. Vodila sam te kroz Labirintviše nego što si svjestan. Bila sam na tvojoj strani kad si se suprotstavio Geryonu. Ja samusmjerila tvoju strijelu. Ja sam te poslala na Calypsin otok. Ja sam otvorila put do planineTitana. Annabeth, dušo, ti sigurno uviđaš koliko sam pomogla. Cijenila bih žrtvu prinesenuzbog mog truda."Annabeth je stajala nepomično kao kip. Mogla je reći hvala. Mogla je obećati da će ubaciti kojupljeskavicu u žeravnik za Heru i zatim zaboraviti cijelu stvar. Ali ona je tvrdoglavo stisnulazube. Izgledala je upravo kao onda pred Sfingom - odlučna ne prihvatiti lak odgovor, pa makarju to uvalilo u ozbiljnu nevolju. Shvatio sam da je baš to jedna od onih stvar koje najviše volimkod Annabeth."Percy je u pravu." Ona okrenu boginji leđa. "Vi ste ona koja se ne uklapa, kraljice Hera. Stoga,slijedeći put, hvala ... ali ne, hvala."Herin iskrivljeni osmijeh je bio gori od empuzinog. Njeno obličje počne se presijavati. "Zažalitćeš zbog ove uvrede, Annabeth. Grdno ćeš zažaliti."Odvratio sam pogled dok je boginja poprimala svoje stvarno božansko obličje i nestala uzasljepljujućem bljesku svjetlosti.Na vrhu brda je opet bilo mirno. Tamo pored jelke, zmaj Pelej je drijemao pod Zlatnim runomkao da se ništa nije dogodilo."Oprosti", reče mi Annabeth. "Ja - trebalo bi da se vratim. Javit ću ti se.""Slušaj, Annabeth ..." Pomislio sam na Svetu Helenu, Calypsin otok, Lukea i Rachel Elizabeth Dare, i kako je odjednom sve postalo tako komplicirano. Želio sam reći Annabeth da nisamzaista želio da se toliko udaljimo.Zatim je Arg pritisnuo sirenu dolje na cesti i više nisam imao prilike za to."Bolje da kreneš", reče Annabeth. "Vodi računa o sebi, Algoglavi."Otrčala je nizbrdo. Gledao sam za njom sve dok nije stigla do kuća. Nije se nijednom osvrnula.

Dva dana kasnije bio mi je rođendan. Nikad ga nisam nešto posebno reklamirao, jer jeuvijek padao poslije kampa, tako da obično nitko od mojih prijatelja kampera nije mogao doći,a smrtnih prijatelja baš nešto i nemam. To što sam postajao stariji nije mi djelovalo kao veliki

razlog za slavlje, budući da sam dobio ono bajno proročanstvo da ću uništiti ili spasiti svijet kadnavršim šesnaestu. Ove godine sam punio petnaest. Vrijeme mi je istjecalo.

Mama je napravila malu proslavu našem stanu. Došao je Paul Blofis, ali sve je bilo ok, jer jeHiron uz pomoć Magle uvjerio sve u gimnaziji "Goode" da ja nemam nikakve veze seksplozijom u dvorani za probe orkestra. Sada su Paul i ostali svjedoci bili uvjereni da je Kellibila luda navijačica-bombašica, dok sam ja bio samo nedužni promatrač koji se uspaničio ipobjegao s mjesta događaja. Još uvijek mi je bilo dozvoljeno da sljedećeg mjeseca krenem uprvi razred gimnazije "Goode".

Ako želim održati ritam izbacivanja iz jedne škole svake godine, morat ću se više potruditi.Tyson je također došao na moj tulum, a moja mama je umijesila dvije dodatne plave torte

samo za njega. Dok je Tyson pomagao mami da napuše balone, Paul Blofis me je zamolio damu pomognem u kuhinji.

Dok smo radili punč, rekao je: "Čujem da te je mama upisala na satove vožnje od rujna.""Aha. Baš cool. Jedva čekam."

Ozbiljno, oduvijek sam jedva čekao da dobijem vozačku dozvolu, ali nekako mi srce višenije bilo u tome, a Paulu je to bilo jasno. Na neki čudan način, ponekad me je podsjećao naHirona, tom svojom sposobnošću da te pogleda i pročita ti misli. Pretpostavljam da je to bila taprofesorska aura.

"Imao si teško ljeto", rekao je. "Rekao bih da si izgubio nekog tko ti je mnogo značio. I ...nevolja s djevojkom?"

Buljio sam u njega. "Otkud znate? Je l' moja mama ..."Podigao je ruke. "Tvoja mama nije ni zucnula. A ja te neću zapitkivati i miješati se u tvojestvari. Samo znam da ima nečega neobičnog u vezi s tobom, Percy. Dešava ti se mnogo stvarikoje ne mogu shvatiti. Ali i meni je nekad bilo petnaest godina, pa sam samo pretpostavio naosnovi izraza na tvom licu ... Dakle, prošao si kroz težak period."Klimnuo sam glavom. Obećao sam mami da ću reći Paulu istinu o sebi, ali ovo mi nijeizgledalo kao povoljan trenutak. Ne još. "Izgubio sam dvojicu prijatelja u tom kampu u kojiodlazim", rekao sam. "Mislim, nisu mi bili najbliži prijatelji, ali ipak ...""Žao mi je.""Da. I, ovaj, to s djevojkom ...""Izvoli." Paul mi je dodao malo punča. "Za tvoj petnaesti rođendan. I da tvoja naredna godinabude bolja."Kucnuli smo se papirnim čašama i ispili."Percy, nije mi baš ugodno što ti dajem još jednu temu za razmišljanje", rekao je Paul. "Aliželim te nešto pitati.""Da?""U vezi s djevojkom."Namrštio sam se. "Kako to mislite?""Tvoja mama", rekao je Pol. "Razmišljam da ju zaprosim."Zamalo sam ispustio čašu. "Mislite ... se vjenčati? Vi i ona?""Pa da, to je otprilike opća zamisao. Imaš li ti nešto protiv?""Tražite moju dozvolu?"Počešao se po bradi. "Ne znam da li je to baš dozvola, ali ona je tvoja majka. I znam datrenutno imaš briga. Ne bih se osjećao dobro ako prvo ne popričam s tobom o tome, kaomuškarac s muškarcem.""Kao muškarac s muškarcem", ponovio sam. Zvučalo je čudno, kad tako kaže. Pomislio samna Paula i moju mamu, kako se ona osmjehuje i više smije kad je on tu, i kako je Paul dao sveod sebe da me ubaci u gimnaziju. Zatekao sam sebe kako govorim: "Mislim da je to odlična

ideja, Paule. Samo naprijed."Osmjehnuo se zaista široko. "Živio, Percy. Hajdemo uživati u proslavi."

Upravo sam se spremao ugasiti svjećice, kad se začulo zvono na vratima. Mama senamrštila. "Tko bi to mogao biti?"Bilo je čudno, zato što je naša nova zgrada imala vratara, ali on nas nije obavijestio da netkodolazi. Mama je otvorila vrata i zinula od čuda.Pred vratima je stajao moj tata. Na sebi je imao bermude, havajsku košulju i japanke sanatomskim đonom, kao i obično. Crna brada mu je bila uredno potkresana, a morsko-zeleneoči su mu blistale. Na glavi je imao istrošenu kapu ukrašenu ribičkim mamcima. Na njoj jepisalo, Neptunova sretna ribička kapa.

"Pos ..." Moja majka se zaustavila i pocrvenila sve do korijena kose. "Ovaj, zdravo.""Zdravo, Sally", rekao je Posejdon. "Lijepa si kao i uvijek. Smijem li ući?"Moja mama ispusti cijukav zvuk koji je mogao biti i "kako da ne" i "u pomoć". Posejdon ga jeshvatio kao dopuštenje da uđe.Paul nas je redom pogledao, pokušavajući pročitati izraze na našim licima. Na kraju je prišao."Zdravo, ja sam Paul Blofis."Posejdon podigne obrvu dok su se rukovali. "Blu fiš, rekoste?""Ne. Blofis.""A, tako", reče Posejdon. "Šteta. Baš volim fiš. Ja sam Posejdon.""Posejdon? Zanimljivo ime.""Da, meni se baš sviđa. Imam još nekoliko imena, ali Posejdon mi je nekako najdraže." "Kao bog mora." "Baš tako, da.""Dakle!" uplete se moja mama. "Ovaj, baš nam je drago što si uspio svratiti. Paule, ovo jePercyjev otac.""Ah." Paul klimne glavom, ali nije djelovao kao da mu je stvarno drago. "Shvaćam."

Posejdon mi se nasmiješi: "Tu si sine. O i Tyson, bok sine!""Tatice!" Tyson dotrči preko sobe i snažno zagrli Posejdona, gotovo mu zbacivši ribičku

kapu s glave.Paul je zinuo. Zabuljio se u moju mamu. "Tyson je ...""Nije moj" reče mu ona. "Duga priča.""Nisam mogao propustiti Percyjev petnaesti rođendan", rekao je Posejdon. "Zamislite, da smou Sparti, Percy bi od danas bio odrastao muškarac!""Točno", rekao je Paul. "Predavao sam povijest starog vijeka, znate."Posejdonove oči zaiskriše. "Moje područje. Stari vijek. Sally, Paule, Tysone... nećete mizamjeriti ako na kratko posudim Percyja?"Stavio mi je ruku na rame i poveo me u kuhinju.

Kad smo se našli u četiri oka, njegov osmjeh je izblijedio. "Jesi li dobro, sine?" "Jesam, dobro sam. Valjda.""Čuo sam priče", rekao je Posejdon. "Ali htio sam čuti uživo od tebe. Reci mi sve."I tako sam mu sve ispričao. Bilo je pomalo zbunjujuće, jer je Posejdon vrlo napregnuto slušao.Nijednog trenutka nije skinuo oči s mog lica. Njegov izraz se sve vrijeme nije mijenjao. Kadsam bio gotov, lagano je klimnuo glavom."Znači, Kron se stvarno vratio. Neće proći dugo, i imat ćemo pravi rat na vratu.""Što je s Lukeom?" upitao sam. "Stvarno ga više nema?""Ne znam, Percy. To je krajnje uznemirujuće.""Ali njegovo tijelo je smrtno. Zar ga ne možeš jednostavno uništiti?"Posejdon je djelovao uznemireno. "Smrtno, možda. Ali nešto je drugačije u vezi s Lukeom,

sine. Ne znam kako su ga pripremili da udomi Titanovu dušu, ali ga neće biti lako ubiti. A ipak,bojim se da mora biti ubijen ako mislimo poslati Krona nazad u jamu. Morati ću razmisliti otome. Na nesreću, imam i vlastitih problema."Sjetio sam se što mi je Tyson rekao na početku ljeta. "Stari bogovi mora?""Da. Bitka je došla prvo do mene, Percy. Ne smijem se dugo zadržavati. Čak i ovog trenutkaocean je u ratu sa samim sobom. Dajem sve od sebe da spriječim da uragani i tajfuni ne uništevaš svijet ovdje na kopnu - toliko se žestoko vode borbe.""Dozvoli da siđem tamo dolje", rekao sam. "Dozvoli da pomognem."Posejdonove oči se naboraše kad se osmjehnuo. "Ne još, sine. Osjećam da ćeš biti potrebanovdje. Što me podsjetilo ..." Izvadio je pješčani dolar11 i utisnuo mi ga u ruku. (11Vrstaplosnatog morskog ježa, s hrapavom površinom ali bez bodlji, stanovnika pješčanogoceanskog dna sjevernog Atlantika i Pacifika. (op. prev.))

"Tvoj rođendanski poklon. Pametno ga potroši.""Ovaj, da potrošim pješčani dolar?""O da. U moje vrijeme, mogao si dosta toga kupiti za pješčani dolar. Mislim da ćeš ustanoviti daje to još uvijek moguće, ako ga upotrijebiš u pravoj situaciji.""Kakvoj situaciji?""Kad kucne čas", rekao je Posejdon, "mislim da ćeš znati." Stisnuo sam pješčani dolar u šaku,ali nešto me je istinski mučilo."Tata", rekao sam. "Kad sam bio u Labirintu, sreo sam Antaja. Rekao je ... eto, rekao je da je ontvoj omiljeni sin. Ukrasio je svoju arenu lubanjama i ...""Posvetio ih je meni" dovršio je Posejdon rečenicu umjesto mene. "A ti se sad pitaš kako jenetko mogao raditi nešto tako grozno u moje ime."

Nelagodno sam klimnuo glavom.Posejdon je spustio svoju vjetrom išibanu ruku na moje rame. "Percy, niža bića čine mnogo

strašnih stvari u ime bogova. To ne znači da mi bogovi to odobravamo. Način na koji se našisinovi i kćeri ponašaju u naše ime ... pa, to obično govori više o njima nego o nama. A mojomiljeni sin si ti, Percy."

Osmjehnuo se i u tom trenutku, to što sam sjedio u kuhinji s njim bio je najljepširođendanski poklon koji sam ikad dobio. A onda je mama viknula iz dnevne sobe: "Percy?Svjećice se tope!"

"Bolje da ideš tamo", rekao je Posejdon. "Ali, Percy, još nešto moraš znati. Onaj incident naSvetoj Heleni ..."Na trenutak sam pomislio da govori o poljupcu koji sam dobio od Annabeth, i pocrvenio, alitada sam shvatio da govori o nečemu mnogo važnijem."Erupcije se nastavljaju", rekao je. "Tifon se komeša. Vrlo je vjerojatno da će uskoro, za kojimjesec, u najboljem slučaju za godinu dana, pobjeći iz zarobljeništva."

"Oprosti" rekao sam. "Nisam htio da ..."Posejdon podignu ruku. "Nisi ti kriv za to, Percy. Kron budi drevna čudovišta, i desilo bi se

prije ili kasnije. Ali budi svjestan, ako se Tifon komeša ... to neće ličiti ni na što s čim si se većsuočio. Prvi put kad se dogodilo, sve sile Olimpa bile su jedva dovoljne da ga pobjede. A kadse ponovo probudi, doći će ovamo, u New York. Krenut će ravno na Olimp."

Divna vijest, baš onakva kakvu sam želio čuti za rođendan; ali, Posejdon me je samopotapšao po leđima, kao da je sve u najboljem redu. "Moram krenuti. Uživaj u torti."

S tim riječima na usnama, pretvorio se u maglu i izletio kroz prozor na toplom oceanskompovjetarcu.

Trebalo je malo truda da uvjerim Paula da je Posejdon izašao preko požarnih stepenica, ali

budući da ljudi ne mogu da ispariti, nije imao izbora nego povjerovati u tu glupost.Jeli smo plavu tortu i sladoled sve dok se nismo prejeli. Zatim smo igrali otrcane društvene

igre kao što su asocijacije i monopol. Tyson nije kužio asocijacije. Stalno je izvikivao odgovorkoji je pokušavao dočarati mimikom, ali se zato ispostavilo da je odličan u monopolu. Izbaciome je iz igre već u petom krugu i doveo mamu i Paula na rub bankrota. Ostavio sam ih da seigraju i otišao u svoju sobu.

Stavio sam načeti komad plave torte na komodu. Zatim sam skinuo svoju kampersku ogrlicui spustio ju na prozorsku dasku. Na njoj su sad bile tri perle, koje su predstavljale moja tri ljetau kampu - trozubac, Zlatno runo i ova najnovija: zamršen labirint, simbol Bitke za labirint, kakosu ju kamperi počeli nazivati. Pitao sam se kakva će biti slijedeća perla, ako preživim i dobijemju. Ako kamp opstane do sljedećeg ljeta.

Pogledao sam telefon pored kreveta. Pomislio sam da pozovem Rachel Elizabeth Dare.Mama me je pitala da li bih htio pozvati još nekog, a meni je na pamet pala Rachel. Ali nisam jupozvao. Ne znam zašto. Sama pomisao me je učinila gotovo isto onoliko nervoznim kao i ulazu Labirint.

Potapšao sam se po džepovima i povadio stvari iz njih - Brzac, papirne maramice, moj ključod stana. Zatim sam opipao džep na majici i osjetio grudicu. Nisam ni shvaćao da na sebiimam bijelu, pamučnu majicu koju mi je Calypso dala na Ogigiji. Izvadio sam komadić tkanine,razmotao ga, i pronašao grančicu mjesečarke. Bila je to samo tanašna grančica, uvenulaposlije dva mjeseca, ali još uvijek sam mogao osjetiti slab miris začaranog vrta. Rastužio samse.

Prisjetio sam se što me je Calypso na kraju zamolila: Zasadi na Manhattanu jedan vrt zamene, hoćeš li? Otvorio sam prozor i izašao na požarne stepenice.

Moja mama je držala tamo jednu žardinjeru. U proljeće bi ju obično napunila cvijećem, alisad je u njoj bila samo zemlja. Noć je bila vedra. Mjesec nad 82. ulicom je još uvijek bio pun.Pažljivo sam zasadio sasušenu grančicu mjesečarke u zemlju i prsnuo po njoj malo nektara izsvoje čuturice.

U prvi mah, ništa se nije dogodilo. A onda je, pred mojim očima, iz zemlje iznikla malasrebrnasta biljka, mladica mjesečarke, koja je sijala u toploj ljetnoj noći."Lijepa biljčica", reče glas.Poskočio sam. Nico di Angelo stajao je na požarnim stepenicama, tik pored mene. Samo sestvorio tu."Oprosti", rekao je. "Nisam te htio uplašiti.""U - u redu je. Hoću reći ... otkud ti ovdje?"Porastao je bar dva prsta za protekla dva mjeseca. Kosa mu je zamršena crna zbrka. Na sebiima crnu majicu, crne traperice i nov srebrni prsten u obliku lubanje. O boku mu visi mač odstigijskog željeza."Malo sam istraživao" rekao je. "Mislio sam da će ti biti drago da znaš, Dedal je dobio svojukaznu." "Vidio si ga?"Nico klimnu glavom. "Minos ga je htio cijelu vječnost kuhati u fondiju od sira, ali moj otac jeimao drugačije ideje. Dedal će odsad graditi nadvožnjake i izlazne rampe u Asfodelu. Tako ćese ublažiti prometna gužva. Istini za volju, mislim da je stari prilično zadovoljan time. I dalje ćegraditi. I dalje će stvarati. A vikendom može viđati svog sina i Perdixa.""To je dobro."Nico kucne svoj srebrni prsten. "Međutim, nisam zato došao. Saznao sam neke stvari. Želim tidati ponudu." "Kakvu ponudu?"

"Kako da pobijediš Lukea", rekao je. "Ako sam u pravu, jedino tako ćeš imati izgleda."Duboko sam uzdahnuo. "Ok. Slušam te."Nico pogleda u moju sobu. Obrve mu se nabraše. "Je l' ono ... je l' ono plava rođendanskatorta?"Zvučao je gladno i, možda, pomalo čežnjivo. Upitao sam se da li je jadni dječak ikad imaorođendanski tulum ili da li je ikad bio pozvan na neki."Uđi na tortu i sladoled", rekao sam. "Čini se da ima puno stvari o kojima trebamo razgovarati."