Papini govori

7/29/2019 Papini govori

1/242

Papa

nam govori


2/242

PAPINI GOVORI


3/242

Biblioteka: IZVOR IVOTA Knjiga 4

Priredila: s. Svjetlana Rezo FDC

Korektura: Anto i tefica Protrka

Tekst pregledali: Fra Branko Neimarevi i don Jakov Kaini

Sponzor: Obitelj Boe i Dragane Skravar

Tiskara: 2B multimediaPrint, Nova Bila


4/242

3

Predgovor

Dragi itaoe, u ruci ti je knjiga koja je neizmjerne

vrijednosti. Na jednom mjestu nai e ono to je sv.Otac Benedikt XI izrekao u razliitim situacijama ikroz jednu liturgijsku godinu u kojoj su zahvaena svavremena u kojima obnavljamo nau povijest Spasen-

ja. Sveti Otac, kao pravi Otac, brine se za sve narode,suosjea sa pogoenima u raznim nedaama. I kad jekrivo shvaen i kad su mu geste i rijei izokrenute, Onse ne pravda i ne ispravlja, nego se ispriava to je ne-kima nanio bol. Zaista, to je Evanelje na konkretnomdjelu u ivotu. Sluajui svetoga Oca na Radio Vatikani gledajui ga na TV. Telepace i Eternal World uivalasam i divila se tako snanim i tako lijepim govorima pase mislim: Boe moj, kad e moj narod doi do ovogablaga koje mu ostaje negdje skriveno i nedohvatljivo.Kau mudri: Narod propada kad znanja nema. Hra-ni se barutinom koja mu truje duh i unitava duu.itati ove fascinantne Papine govore koji kriju silno

bogatstvo u svakom pogledu, bilo teoloki,fi

lozofski,socioloki ili bolje reeno karizmatsko mistino, zaistaje prava srea! Vidjela sam svetoga Oca u Jeruzalemuna TV-Telepace na susretu religioznih lidera. Bili supozdravni govori i sv. Otac je izgledao umoran, ali kad

je nastupio Rabin i pozvao da se mole za MIR Jeruza-lema i zapoeo molitvu pjesmom: Dona nobis pacemselam selam na arapskom, shalomshalom naidovskom kao i njemaki: gibe uns friden, Papa je

sav radostan ustao i pruio ruke svojima oko sebe ra-dosno drei se za ruke u pjesmi molio sa svima vjers-kim voama Bliskog Istoka; muslimanima, idovima, isvim kranskim predstavnicima. To je bila tako dirlji-va gesta vidjeti te sve vjerske voe kako se dre za rukei mole za mir, a vjerujem i dragom Bogu mila!

U dananje vrijeme vladaju poasti svakojakihrijei i poganskih filozofija kojima smo svakodnevno

zasuti po naim medijima. Samo itamo prazne rijeibez sadraja i dubine a pogotovo zavodnike rijei koje


5/242

4

upuuju osobu protiv same sebe i svih drugih okosebe. Kao molitvena zajednica Boje ljubavi odluilismo objaviti ovu knjigu i podijeliti je po molitvenimgrupama i upama na kojima sam imala duhovnu ob-novu kako bi ona mogla doi do to veega broja osoba,pogotovo onih za koje sam na neki nain i odgovorna,koje godinama duhovno pratim, djelujui u duhovnojobnovi po upama i misijama kao i molitvenim zajed-nicama, meu onima koji su duhovno probueni ikoji znaju cijeniti pravu duhovnu hranu. Znam da jeto kap u moru dananjih potreba, ali i more bi bilosiromanije bez te kapi. Zahvaljujui dragom Bogu i

suradnicima biblioteke Boje providnosti Izvor ivotaa posebno obitelji Skravar za sponzoriranje ovog iz-danja, moemo uivati u Papinoj rijei koja je prelivenoEvanelje u naoj dananjoj svakidanjici i pravi izvorsretnoga ivota na zemlji, a koji e se zatim samo pre-liti u vjenost, kako nam i sam Isus kae: Kraljevstvo

je Boje meu vama, obratite se i vjerujte Evanelju.Knjiga nee ii u trgovine, nego e se dijeliti. Dakako,vjerujem da ju nitko nee ostaviti na policu nego je

nekome preporuiti da bi ula u to vie obitelji i tovie srdaca osvijetlila kranskim, katolikim nau-kom.

Knjiga Papa nam govori, nastala je pod potica-jem Duha Svetoga kao i toliko toga u mome ivotu.Preko nae Tiskovne agencije i IKA dola sam do do-brih prijevoda tih govora, poela sam ih skidati s inter-neta od blagdana Svih Svetih pa do Presvetog Trojstva.

Tako je obuhvaena cijela liturgijska godina: Advent,boino vrijeme, pa neto kroz godinu da bi opet dolokorizmeno vrijeme, zatim uskrsno vrijeme pa sve doDuhova i Presvetog Trojstva. Sv. Otac je tu dotakn-uo i obradio mnogo razliitih tema i zahvatio sve seg-mente ljudskog ivota, kao i vremenske situacije krozkoje smo prolazili. Prola godina je bila posveena sv.Pavlu, tom najveem misionaru Katolike Crkve, pa sutako mnogi nagovori bili o sv. Pavlu to e nam pomoi

da upoznamo to bolje toga velikana svete Crkve.


6/242

5

Od Svih Svetih, kad se povezuje zemaljska inebeska Crkva, citiram sv. Oca: Svetkovina SvihSvetih dala nam je konteplirati (promatrati) nebeskigrad, nebeski Jeruzalem koji je naa Majka. SvetomOcu nisu strane ni nae patnje i bolesti, posebno kadsu djeca u pitanju i pogoene obitelji. Za sve ima rije:Crkva je, naime, kao to je pisano u enciklici Deuscaritas est, Boja obitelj i u toj obitelji nikome ne smijenedostajati ono to je nuno za ivot (25, b). elja mi

je, zato, da i Svjetski dan bolesnika prui mogunostupnim i dijecezanskim zajednicama da postanu svevie svjesne da su Boja Obitelj, te da ih potakne da

po njima u selima i u gradskimetvrtima bude prim-jetljiva ljubav Gospodnja, koja trai da u Crkvi, kao i

u obitelji, ni jedan njezin lan ne smije trpjeti osku-dicu kao to itamo u Djelima apostolskim. Dalje sv.Otac kae: Poseban pozdrav upuen je vama, dragadjeco, koja ste bolesni i trpite. Papa vas i vae roditeljei lanove obitelji grli oinskom ljubavlju i jami vamposeban spomen u molitvi, pozivajui vas da se pouz-date u majinski zagovor Blaene Djevice Marije, koju

smo za Boi promatrali kako s radou na svoje grudiprivija Bojeg Sina koji je postao djetetom. Zazivam navas i na sve bolesnike majinsku zatitu svete Djevicei svima od srca udjeljujem apostolski blagoslov.

Za sam Uskrs Papa nam kae: U ove uskrsnedane sluamo kako ponovno odjekuju Isusove rijei:Uskrsnuo sam i uvijek sam s tobom. Raspeti sinovjeji, kamen koji odbacie graditelji, postao je sada

vrsti temelj novoga duhovnog zdanja, kojemu je Crkvanjegovo mistino tijelo. Boji narod, koji ima Krista zasvoga nevidljivog vou, rast e tokom stoljea sve doispunjenja plana spasenja. Tada e itavo ovjeanstvobiti njemu pritjelovljeno i svaka e postojea stvarnostbiti proniknuta tom njegovom pobjedom. Tada, kao topie sveti Pavao, on e biti punina svega! (usp.Ef 1,23)i Bog e biti sve u svima (1 Kor 15,28). I dalje kaePapa: Raduje se stoga kranska zajednica, jer nam

Gospodinovo uskrsnue jami da e se naum spasenja


7/242

6

sigurno ostvariti.

Za Duhove kae Sveti Otac: Crkva diljem svi-jeta danas, na svetkovinu Duhova, iznova proivljava

otajstvo svoga roenja, vlastitog krtenja u DuhuSvetom (usp. Dj 1,5) To se zbilo u dvorani posljednjeveere, dok su svi bili okupljeni u molitvi s MarijomDuh Sveti je siao na Crkvu i uinio je misionarskom,pozvavi je da navijeta svim narodima pobjedu BojeLjubavi nad grijehom i smru. Na osobit nain kaesveti Otac: Neka osjete utjenu prisutnost Tjeiteljacrkvene zajednice koje trpe progone poradi KristovaImena (u Kini Idiji, Iraku itd), kako bi sudjelovanjemu njegovu trpljenju, primile u obilju Duha Slave (usp.1Pt 4, 13-14). Papi su svi vani i dragocjeni - Aleluja!Ovdje je vidljiva Boja Ljubav, a to bi Vam drugo imogla ponuditi - Ki Boje Ljubavi.

Sestra Svjetlana Rezo FDC

Travnik, 29.6. 2009. Sveti Petar i Pavao


8/242

7

Papin nagovor uz molitvu Aneo Gospodnji naDuni dan 2.11.2008

"Uskrsnuo sam i sada sam s tobom uvijek"

Draga brao i sestre!

Jueranja svetkovina Svih svetih dala nam je kon-templirati "nebeski grad, nebeski Jeruzalem koji je naamajka" (Predslovlje Svih svetih). Danas, duom jo uvijekokrenutom tim posljednjim stvarima, spominjemo se svihpokojnih vjernika "koji otioe pred nama obiljeeni zna-kom vjere" (Prva euharistijska molitva). Vrlo je vano da

mi krani ivimo odnos s pokojnicima u istini vjere i dasmrt i vjenost promatramo u svjetlu uskrsnua. Ve je

apostol Pavao, piui prvim zajednicama, pozivao vjerni-ke "da ne tuguju kao drugi koji nemaju nade". "Doista,ako vjerujemo'' pisao je ''da je Isus umro i uskrsnuo,onda e Bog i one koji usnue u Isusu, privesti zajedno snjime". Nuno je i danas evangelizirati stvarnosti smrti ivjenoga ivota, koje su osobito podlone praznovjerjimai sinkretizmima, kako kranska istina ne bi bila izloena

opasnosti da se pomijea s raznoraznim mitologijama.U svojoj enciklici o kranskoj nadi propitkivao sam se omisteriju vjenog ivota (usp. Spe salvi, 10-12). Zapitaosam se: Je li kranska vjera i za dananje ljude nadakoja preobraava i oslonac im u ivotu (usp. ondje, 10)?Postavlja se jo i dublje pitanje: ele li mukarci i eneovoga naeg doba jo uvijek vjeni ivot? Ili ne umiju izdiisvoj pogled iznad ovozemaljske egzistencije koja je takopostala jedini njihov obzor? Zapravo, kao to je primijetio

ve sveti Augustin, svi elimo "blaeni ivot", sreu. Neznamo dobro to je i kakav je, ali osjeamo da nas netok njemu vue. To je sveopa nada, zajednika ljudimasvih vremena i svih mjesta. Izrazom "vjeni ivot" htjelo bise izraziti tu neugasivu tenju; to nije nekakav beskrajnislijed, ve uranjanje u beskrajni ocean ljubavi, u kojemvrijeme prije i poslije vie ne postoje. To je punina ivotai radosti, to je ono emu se nadamo i to oekujemo odsvoga ivljenja s Kristom (usp. ondje, 12).


9/242

8

Obnavljamo danas ovu nadu vjenoga ivota ute-meljenu na Kristovoj smrti i uskrsnuu. "Uskrsnuosam i sada sam uvijek s tobom", kae nam Gospodin,'' i moja te ruka dri. Gdjegod da si posrnuo, past eu moje ruke i bit u prisutan ak i na vratima smrti.

Tamo gdje te nitko ne moe pratiti i gdje ti ne moenita ponijeti, ondje u te ja ekati da pretvorim za tebetminu u svjetlost.'' Kranska nada ipak nije samo in-dividualna, ve je uvijek takoer nada za sve. Nai suivoti duboko meusobno povezani i dobro i zlo kojesvaki od nas ini dotie uvijek i drugoga. Tako molitva

jedne due putnice na svijetu moe pomoi drugoj koja

seisti nakon smrti. Eto zato nas danas Crkva pozivamoliti za nae drage pokojnike i zastati kod njihova

groba na grobljima. Neka Marija, zvijezda nade, ojaai uini iskrenijom nau vjeru u vjeni ivot i poduprenau molitvu za pokoj due pokojne brae. (kta/ika).


10/242

9

Papina kateheza na opoj audijencijiu srijedu 5. studenoga 2008.

Uskrsnue klju i os Pavlove kristologije


"Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista prop-ovijedanje nae, uzalud i vjera vaa jo ste u grijes-ima" (1 Kor 15,14.17). Tim snanim rijeima iz Prveposlanice Korinanima sveti Pavao daje shvatiti koju

je presudnu vanost pridavao Isusovu uskrsnuu. Utome dogaaju, naime, krije se rjeenje problema koji

je predstavljala drama kria. Kri sam po sebi ne bimogao objasniti kransku vjeru. Uskrsno se otajst-vo sastoji u injenici da "bi uskrien trei dan poPismima" (1 Kor 15,4) tako svjedoi prva kranskatradicija. Tu se krije klju Pavlove kristologije: sve sevrti oko te osi. itav Pavlov nauk ima svoje ishoditei vrhunac u otajstvu Onoga koga je Otac uskrsnuood mrtvih. Uskrsnue je temeljna injenica: gotovoprapoelo (usp. 1 Kor 15,12), na temelju kojeg Pavao

moe izloiti svoj kratki navjetaj (kerygma) (usp. 1 Kor15,12): Onaj koji je raspet i koji je tako oitovao besk-rajnu ljubav prema ovjeku, uskrsnuo je i iv je meunama.

Vano je uvidjeti vezu izmeu navjetaja uskrsnua,u obliku u kojem ga Pavao izlae, i navjetaja kakavsusreemo u prvim kranskim zajednicama. Tu seuistinu moe vidjeti vanost tradicije koja je posto-

jala prije Apostola i koju on, s velikim potovanjemi pozornou, eli i sam dalje prenositi. Tekst ouskrsnuu, sadran u pog. 15,1-11 Prve poslaniceKorinanima, dobro istie povezanost izmeu onoga"primiti" i onoga "prenositi". Sveti Pavao pridaje velikuvanost doslovnog prenoenja tradicije; na kraju togulomka istie: "tako propovijedamo, tako vjerujete" (1Kor 15,11), istiui time jedinstvo kerigme za sve vjerni-ke i za sve one koji e navijetati Kristovo uskrsnue.

Tradicija na koju se nadovezuje je izvor iz kojeg trebacrpiti navijetanje. Originalnost njegove kristologije


11/242

10

nije nikada nautrb vjernosti tradicije. Kerigma kojusu izloili apostoli uvijek prethodi osobnoj Pavlovojpreradi; on u svakom svom tumaenju i obrazlaganjupolazi od zajednike tradicije, u kojoj se izraava vjerasvih Crkava.

Uputno je ovdje pojasniti kako sveti Pavao, unavijetanju uskrsnua, nije zaokupljen time da pred-stavi cjelovito doktrinarno izlaganje o uskrsnuu,ve se te teme dotie odgovarajui na sumnje i pi-tanja koja mu postavljaju vjernici; rije je dakle o pri-godnom govoru, ali punom ivljene teologije. Tu sesusree usredotoenost na ono bitno: mi smo "oprav-dani" po Kristu, to jest Krist koji je umro i uskrsn-uo uinio nas je pravednicima i dionicima spasenja.Na vidjelo izbija prije svega injenica uskrsnua, bezkojega bi kranski ivot bio naprosto apsurdan.

Toga uskrsnog jutra se dogodilo neto izvanredno i,istodobno, vrlo konkretno, praeno tono odreenimznacima, koje su zamijetili brojni svjedoci. I za Pavla,kao i za druge novozavjetne pisce, uskrsnue je veza-

no uz svjedoenje onih koji su imali izravno iskustvosusreta s Uskrslim. Rije je o gledanju i sluanju ne

samo oima, odnosno osjetilima, nego nutarnjim sv-jetlom koje potie prepoznati ono to vanjska osjetilapotvruju kao objektivnu datost. Pavao kao i sva etiriEvanelja stoga pridaje temeljnu vanost ukazanjima,koja su uvjeti za vjeru u Uskrsloga koji je ostavio grobprazan. Stvara se tako onaj lanac tradicije koji e se,preko svjedoanstva apostola i prvih uenika, protezati

do buduih pokoljenja. On podsjea da se Uskrsli uka-zao Kefi, Dvanaestorici, brai kojih je bilo pet stotinazajedno, Jakovu, svim apostolima (usp. 1 Kor 15,5-7),i na kraju i njemu, ukljuujui ga tako u prvu skupinuizravnih svjedoka: "Najposlije, kao nedonoetu, ukazase i meni" (r. 8).

Prva posljedica, ili prvi nain izraavanja togasvjedoanstva, je navijetanje Kristova uskrsnua kao

saetka evaneoskog navjetaja i kao vrhunca putaspasenja. Sve to Pavao ini u raznim prigodama: u


12/242

11

Antiohiji Pizidijskoj (usp. Dj 13,29 sl.), u Ateni (usp.Dj 17,31), pred sinedrijem (usp. Dj 23,6), pred uprav-iteljem Feliksom (usp. Dj 24,21), kraljem Agripom (usp.Dj 26,6-8) kao i, implicitno, rimskim idovima (usp.Dj 17,32). I kada ga je rimski sudac dao izvesti predsinedrij kae: "Sudi mi se zbog nade, uskrsnua mrt-vih" (Dj 23,6). Pavao to opetovano ponavlja u svojimposlanicama (usp. 1 Sol 1,9 sl.; 4,13-18; 5,10), u koji-ma se poziva takoer na svoje osobno iskustvo (usp.Gal 1,15-16; 1 Kor 9,1). Taj veliki misionar navijetaIsusovo uskrsnue ne samo podozrivim idovima,ve i Grcima koji su se snano opirali prihvatiti nje-

gov navjetaj zbog svoga dualistikog mentaliteta koji,premda prihvaa da je dua besmrtna, ipak spasenje

vidi u oslobaanju od tijela, a ne u njegovu ponovnompreuzimanju nakon smrti.

No, moemo se zapitati: Koji je, prema Pavlu,duboki smisao dogaaja Isusova uskrsnua? Zato jeuskrsnue za njega tako presudna tema? Pavao dajesveani odgovor na to pitanje na poetku Poslanice

Rimljanima, koju zapoinje pozivanjem na "evan

eljeBoje o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu,

postavljenu Sinom Bojim, u snazi, po Duhu posve-titelju uskrsnuem od mrtvih" (Rim 1,1.3-4). Pavaozna dobro, i to mnogo put istie, da je Isus bio SinBoji oduvijek, od trenutka svoga utjelovljenja. Novostuskrsnua sastoji se u injenici da je Isus, uzdignut izponienja svoga zemaljskog ivota, postao Sin Boji "usnazi". Isus, ponien sve do smrti na kriu, moe sada

rei jedanaestorici: "Dana mi je sva vlast na nebu i nazemlji" (Mt 28,18). Ostvarilo se ono to kae Psalam 2.:"Zatrai samo, i dat u ti puke u batinu, i u posjedkrajeve zemaljske" (r. 8). Zato s uskrsnuem zapoinjenavijetanje Kristova evanelja svim narodima zapoinje Kristovo Kraljevstvo, to novo Kraljevstvo kojene pozna druge vlasti osim vladavine istine i ljubavi.Uskrsnue stoga definitivno otkriva pravi identitet i iz-vanrednu veliinu Raspetoga. To je uzvieno dostojan-

stvo, tome dostojanstvu nema premca: Isus je Bog! Za


13/242

12

svetoga Pavla tajni Isusov identitet, bar s metodolokoggledita, vie se otkriva u otajstvu uskrsnua, no uutjelovljenju. Dok naslov Krist, to jest "Pomazanik",kod Pavla tei postati pravo ime Isusa, naziv Gospo-din poblie odreuje njegov osobni odnos s vjernicima,sada naslov Sin Boji ilustrira duboki Isusov odnos sBogom, koji se u punini otkriva u dogaaju uskrsnua.Moe se stoga rei da je Isus uskrsnuo da bude Gos-podar ivima i mrtvima (usp. Rim 14,9; i 2 Kor 5,15),ili, drugim rijeima, da nas opravda (usp. Rim 4,25).Sve to ima vane posljedice za na vjerniki ivot; poz-vani smo itavim svojim biem biti dionici cjelokup-

nog dogaaja Kristove smrti i uskrsnu

a. "Umrli smo sKristom" i "vjerujemo da emo i ivjeti zajedno s njime.

Znamo doista: Krist ,uskrien od mrtvih, vie ne umire,smrt njime vie ne gospodari" (Rim 6,8-9). To prelaziu dionitvo u Kristovim patnjama, koje uvodi u punosuoblienje s Njim putem uskrsnua kojem stremimou nadi. To se dogodilo i svetom Pavlu, ije je osobnoiskustvo opisano u poslanicama koliko bolnim tolikoi realistinim tonovima: "da upoznam njega i snagu

uskrsnua njegova i zajednitvo u patnjama njego-vim, ne bih li kako, suoblien smrti njegovoj, prispiok uskrsnuu od mrtvih" (Fil 3,10-11; usp. 2 Tim 2,8-12). Teologija kria nije teorija to je zbilja kranskogivota. ivjeti u vjeri u Isusa Krista, ivjeti istinu i ljubavza sobom povlai svakodnevna odricanja i trpljen-

ja. Kranstvo nije lagodan put, to je prije zahtjevanuspon, obasjan svjetlom Krista i njegove velike nade.Kranin se nalazi izmeu dviju krajnosti: na jednom

je kraju uskrsnue koje se ve na neki nain dogodiloili je zajameno (usp. Kol 3,1-4; Ef 2,6), a na drugomurnost ukljuivanja u onaj proces koji sve vodi pre-ma punini, opisan u Poslanici Rimljanima ivopisnomslikom: kao to itavo stvorenje uzdie i mui se go-tovo kao u poroajnim bolima, tako i mi uzdiemoiekujui otkupljenje svoga tijela (usp. Rim 8,18-23).Moemo, ukratko, sa svetim Pavlom rei da pravi vjernikpostie spasenje ispovijedajui ustima da je Isus Gos-podin i vjerujui svojim srcem da ga je Bog uskrisio od


14/242

13

mrtvih (usp. Rim 10,9). Na taj se nain ukljuuje u onajproces po kojem se prvi Adam, zemljani i podloan ras-padljivosti i smrti, preobraava u posljednjeg Adama,nebeskog i neraspadljivog (usp. 1 Kor 15,20-22.42-49).

Taj je proces zapoeo Kristovim uskrsnuem, na kojemse stoga temelji nada da emo i mi jednoga dana mois Kristom ui u svoju pravu domovinu koja je na nebu.Noeni tom nadom nastavimo svoj put oima srca up-rta u nebo, odakle da se posluimo Pavlovim rijeima

iekujemo "Gospodina, naega Isusa Krista: snagomkojom ima mo sve sebi podloiti on e preobraziti ovonae bijedno tijelo i suobliiti ga tijelu svomu slavno-

mu" (Fil 3,20-21). (kta/ika)


15/242

14

Papin nagovor uz molitvu Aneo Gospodnjiu nedjelju 9. studenoga 2008.


Liturgija nam danas daje slaviti Posvetu lateranskebazilike, zvane jo i "majkom i glavom svih Crkava gra-da i svijeta". To je prva bazilika izgraena nakon ediktacara Konstantina kojim je 313. godine kranima danasloboda prakticiranja vlastite vjeroispovijesti. Isti je cardarovao papi Miltijadu drevni posjed obitelji Lateran ina tome mjestu dao izgraditi baziliku, krstionicu i pa-trijarsko sjedite, to jest sjedite rimskog biskupa, gdje

su Pape stanovale sve do avignonskog doba. Posveenaje oko 324. u doba pape Silvestra i dobila je ime Pres-vetog Spasitelja; tek su nakon 6. stoljea dodana im-ena svetoga Ivana Krstitelja i Ivana Evaneliste, odega potjee njezin dananji zajedniki naslov. Taj seblagdan slavio najprije samo u Rimu, da bi se kasnije,poevi od 1565., proirio na itavu Crkvu rimskogobreda. Na taj nain, aenjem toga svetog zdanja,ona eli izraziti ljubav i tovanje prema Rimskoj Crkvi

koja, kao to kae sveti Ignacije Antiohijski, "predsjedau ljubavi" itavom katolikom zajednicom (PoslanicaRimljanima, 1,1).

Boja rije na ovu svetkovinu doziva u svijest os-novnu istinu: hram od cigle je simbol ive Crkve,kranske zajednice, koju su ve apostoli Petar i Pavao,u svojim poslanicama, doivljavali kao "duhovnugraevinu", koju je Bog sagradio od "ivih opeka" koje

su krani, na jedinom temelju koji je Isus Krist, kojegase usporeuje s "kamenom ugaonim" (usp. 1 Kor 3,9-11.16-17; 1 Pt 2,4-8; Ef 2,20-22). Brao "Boja [ste]graevina", pie sveti Pavao i dodaje: "hram je Bojisvet, a to ste vi" (1 Kor 3,9c.17). Ljepota i sklad crkava,kojima se odaje pohvalu Bogu, poziva i nas ograniena igrena ljudska bia da se obratimo kako bi tvorili "koz-mos", lijepo ureenu graevinu, u tijesnom jedinstvu sIsusom, koji je pravi svetac nad svecima. Vrhunac togazajednitva je u euharistijskom bogosluju, na koji se


16/242

15

"ecclesia", to jest zajednica krtenika, redovno oku-plja da slua Boju rije i hrani se Kristovom Tijelomi Krvlju. Oko toga dvostrukoga stola Crkva sazidanaod ivog kamenja izgrauje se u istini i ljubavi i bivaneprestano oblikovana Duhom Svetim preobraavajuise u ono to prima, suobliavajui se sve vie svojemGospodinu Isusu Kristu. Tako i ona sama, ako ivi uiskrenom i bratskom jedinstvu, postaje Bogu ugodnimduhovnim zdanjem.

Dragi prijatelji, dananja proslava slavi uvijek ak-tualni misterij, da Bog eli u svijetu izgraditi duhov-ni hram, zajednicu koja mu se klanja u duhu i istini(usp. Iv 4,23-24). Ali taj nam blagdan doziva u pamettakoer vanost materijalnih graevina, u kojima sezajednice okupljaju da slave i hvale Boga. Svaka zajed-nica stoga ima dunost brino uvati vlastita duhovnazdanja, koja sainjavaju dragocjenu vjersku i povijesnubatinu. Zazovimo stoga zagovor Presvete Marije, danam pomogne postati, poput Nje, "Boji dom", ivihram njegove ljubavi.

Nakon AngelusaDanas se obiljeava 70. godinjica onog alosnog

dogaaja, koji se zbio u noi izmeu 9. i 10. stude-noga 1938., kada se u Njemakoj nacistiki bijesobruio na idove. U toj su noi napadnute i unitenetrgovine, uredi, kue i sinagoge, ubijeno je mnogo ljudiime je oznaen poetak sustavnog i nasilnog progonanjemakih idova, koji je zakljuen sa oahom. I danas

osjeam bol zbog toga to se dogodilo u tim traginimokolnostima, iji spomen mora uiniti da se sliniuasi nikada vie ne ponove i potaknuti na zauzetost,na svim razinama, protiv svakog oblika antisemitizma idiskriminacije, uei, prije svega, mlade narataje uza-

jamnom potivanju i prihvaanju. Pozivam, uz to, damolite za tadanje rtve i da mi se pridruite u dubokomiskazivanju solidarnosti sa idovskim svijetom.I dalje pristiu uznemirujue vijesti iz regije SjeverniKivu u Demokratskoj Republici Kongu. Krvavi oruani


17/242

16

sukobi i sustavne okrutnosti ostavili su i nastavl-jaju ostavljati za sobom brojne rtve meu nevinima;razaranja, grabe i svakovrsna nasilja prisilili su nadesetke tisua ljudi da napuste i ono malo to su imaliza preivljavanje. Procjenjuje se da je samo do sada vieod milijun i pol ljudi izbjeglo iz svojih domova. Svima isvakom od njih ponaosob elim izraziti svoju posebnublizinu, dok potiem i blagoslivljam one koji rade naublaavanju njihovih trpljenja, meu kojima posebnopastoralne djelatnike te mjesne Crkve. Neka do obiteljikoje su ostale bez svojih najdraih dopru moji izrazisuuti i jamstva da u moliti za pokoj njihovih dua.

Na kraju, ponavljam svoj gorljivi apel da svi surauju upovratku mira u tu zemlju koja je ve predugo muena,

u potivanju zakona i prije svega dostojanstva svakeosobe.

Danas se u Italiji slavi Dan zahvalnosti, koji ove go-dine ima za temu "Bio sam gladan i nahraniste me".Pridruujem svoj glas talijanskim biskupima koji,polazei od tih Isusovih rijei, skreu pozornost na oz-

biljan i sloen problem gladi, koji jo dramatinijim

iniporast cijena nekih osnovnih namirnica. Crkva, dok

ponovno predlae temeljno etiko naelo univerzalneodreenosti dobara, po Isusovu ga primjeru provodi udjelo brojnim inicijativama dijeljenja dobara s potreb-nima. Molim za seljake, napose male zemljoradnike uzemljama u razvoju. Potiem i blagoslivljam sve onekoji se zalau da nikome ne nedostaje zdrave hraneu dovoljnim koliinama: onaj tko pomae siromahu

pomae samom Kristu. (kta/ika)


18/242

17

Papina kateheza na opoj audijencijiu srijedu 12. studenoga 2008.

Draga brao i sestre,

Tema uskrsnua, o kojoj smo govorili proli tjedan,otvara novu perspektivu oekivanja Gospodinova pon-ovnog dolaska, te nas stoga navodi na razmiljanje oodnosu izmeu sadanjeg vremena, koje je u utjelov-ljenju i uskrsnom dogaaju nalo svoju puninu, ibudunosti (schaton) koja nas eka u konanom sus-retu kada e Krist predati Kraljevstvo Ocu (usp. 1 Kor15,24). Uvijek kada se govori o eshatologiji polazi se

od dogaaja uskrsnua. U njemu, i u kriu koji muje prethodio, sadran je sav smisao naega spasenja.Kasniji odjek Pavlova uenja o temi eshatologije nalazise u Poslanici Titu: "Pojavila se doista milost Boja,spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemobezbonosti i svjetovnih pouda te razumno, praved-no i pobono ivimo u sadanjem svijetu, iekujuiblaenu nadu i pojavu slave velikoga Boga i Spasiteljanaega Isusa Krista" (2,11-13). Pisac ovdje povezu-

je pojavljenje Boje slave, donositeljice spasenja, saiekivanjem blaene nade oitovanjem (epifneia, r.13) velikoga Boga i spasitelja Isusa Krista. Taj ulomak,ije rijei prodiru do dna ovjekove due, smjeten je ukontekst moralne pouke i u njemu se ponovno osjeabliski odjek vanog ulomka iz Poslanice Solunjanimau kojem je sveti Pavao saeo za stanovnike toga gra-da svoje prvobitno shvaanje paruzije (usp. 4,13-18).Apostol ne eli ostaviti solunske krane u neznanjuo onima koji su umrli. To bi moglo dovesti do toga daklonu duhom; stoga im eli dati razlog vrste nade,koju on ovako opisuje: "Doista, ako vjerujemo da jeIsus umro i uskrsnuo, onda e Bog i one koji usnue uIsusu, privesti zajedno s njime" (4,14). Na kraju e sesvi, kae on, okupiti na jednome mjestu u neposred-nom iekivanju Krista (usp. 1 Sol 1,10). Pavao opisujesve to vrlo ivopisnim izrazima i simbolinim slikama

koji, ipak, prenose jednu jednostavnu i duboku poru-ku: na kraju e se pojaviti Gospodin, mrtvi u Kristu


19/242

18

e uskrsnuti i "tako emo uvijek biti s Gospodinom"(4,17). Upravo e vjeni ivot, kao "bivstvo s Gospodi-nom" oznaavati itavo kransko eshatoloko uenje.

To meutim nije jedino Pavlovo vienje iekivanjaparuzije. On kasnije mijenja perspektivu, govorei onegativnim dogaajima koji e morati prethoditi tomkonanom i zavrnom dogaaju. Ne treba nasjedati naobmane da dan Gospodnji, vremenski gledano, samoto nije doao. U Drugoj poslanici Solunjanima gov-ori se jo o Gospodinovu dolasku i onomu to e muprethoditi: "A to se tie Dolaska Gospodina naegaIsusa Krista i naeg okupljanja oko njega, molimo vas,brao: ne dajte se brzo pokolebati u svom shvaanjuniti uznemiriti ni nekim duhom, ni nekom rijeju, ninekim toboe naim pismom, kao da e sad-na DanGospodnji" (2,1-2). U nastavku teksta se govori dae prvo doi do apostazije i morat e se otkriti ovjekkojega Pavao opisuje kao 'ovjeka bezakonja', 'Sinapropasti' (2,3). To raspirivanje zla i zloga zadrat eneka stvarnost ili osobe koje nisu nita bolje opisane

(usp. 2,6-7). No vjernik se ne bi trebao izravno uputatiu istraivanje tih simbolikih likova, nego treba iz togastei sigurnost da, prije konanog dogaaja, Krist tre-ba kraljevati sve dok ne podloi sve pod svoje noge isve dok ne bude pobijeen posljednji neprijatelj smrt(usp. 1 Kor 15,25-26).

Premda Pavlove tvrdnje o buduim i konanimdogaajima ponekad mogu izgledati nejasne, mnogosu precizniji i doraeniji zakljuci o napetosti u ko-

joj se nalazi vjernikov ivot. Te tvrdnje o buduimdogaajima, ipak, ne treba tumaiti samo s kronoloketoke gledita. injenica da su prvi krani, u zanosuiskustva uskrsloga Isusa, mogli smatrati da je dovretaksvega blizu, ne umanjuje svijest da je u sadanjem tre-nutku, to jest sada, za nas izvreno spasenje: "Kolikoli emo se vie sada, poto smo opravdani krvlju nje-govom, spasiti po njemu od srdbe? Doista, ako se s

Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok jo bijas-mo neprijatelji, mnogo emo se vie, pomireni, spasiti


20/242

19

ivotom njegovim" (Rim 5,9-10). Kada se u nekim pr-vim zajednicama bilo rairilo uvjerenje da se konanouskrsnue ve dogodilo, tako da se ne treba vie nitaekati, sam Pavao reagira protiv takvog zanesenjakognaina razmiljanja (usp. 1 Kor 15,12 sl.; 2 Tim 2,18).Isusovim je uskrsnuem oblikovan novi ovjek, koji,istina, treba rasti u mjeri Krista, ali je ve neka obliko-vana stvarnost. Sada je vrijeme milosno, pred naima

je oima "vrijeme spasa" (2 Kor 6,2) i mi rastemosve dok se Krist ne oblikuje u nama (usp. Gal 4,19).Iz cjelokupnog uenja svetog Pavla o temi oekivanjaGospodinove paruzije, mogu se izdvojiti neke uporine

toke. Prije svega zaklju

ujemo da je Krist postojao pri-je svakog stvorenja (usp. Kol 1,17) i da je prvoroenac

onih koji uskrsavaju od mrtvih (ondje 1,18). On stogapostaje sredite jedinstva i pomirenja (ondje 1,15-20).Snani Pavlov kristocentrizam ne naruava ravnoteuniti konanog eshatolokog dogaaja, koji se dogodio

jednom zauvijek, niti ispunjenja koja e se dogoditiprema Bojem naumu. Situaciju 'u meuvremenu', ukojoj se mi nalazimo, moramo ivjeti u Kristu, oznaeni

Duhom, kao "zalogom" nae batine, u iekivanju pot-punog otkupljenja onih koje je Bog posvojio (usp. Ef1,14). To iekivanje izlazi na vidjelo, izmeu ostalog, uzajednikim sastancima na kojima se blaguje isti kruhi pije iz iste ae, "dok on ne doe" (1 Kor 11,20.26).Nadalje, preobrazba za koju Pavao u Prvoj poslaniciSolunjanima kae da je blizu (usp. 4,15-17) odigravase u ivotu punom nevolja (usp. 2 Kor 4,11), u kojemkranin gleda smrti u oi, ali sa svijeu o uskrsnuu

(ondje 4,14). Oekuje stoga, da parafraziramo Pavla,vjeno boravite i zaodijevanje nebeskim tijelom: "Zna-mo doista: ako se razrui na zemaljski dom, ator,imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vjean nanebesima. U ovome doista stenjemo i eznemo da sepovrh njega zaodjenemo svojim nebeskim obitavalitem"(5,1-2). Sadanjost se sada ivi u znaku oekivanja dase pojavimo pred Gospodnjim sudom (usp. 2 Kor 5,10).

Ta perspektiva mora da je pobudila pokoju tekounavodei na zakljuak kako se preferira dui boravak


21/242

20

na zemlji. Smisao je, meutim, da taj boravak mora bitina korist drugih, kao to je to bilo u Pavlovu sluajuu odnosu prema Filipljanima (usp. Fil 1,21-26). Kakogod bilo, kranina ne smije minuti elja hitati premabuduoj nagradi (usp. ondje 3,12-14). Prava domovinauvijek ostaje ona nebeska (usp. ondje 3,20-21).

Iz Pavlova uenja o eshatologiji nadalje proizlaziinjenica o univerzalnosti poziva na vjeru, koji jezajedniki i idovima i poganima, kao znak i predokusbuduih stvarnosti, zbog ega moemo rei da ve sadasjedimo na nebesima s Isusom Kristom, ali kako bipokazali u buduim vjekovima bogatstvo milosti (usp.Ef 2,6 sl.): tu 'poslije' postaje neko 'prije' ime se eli

jasno pokazati da je u stanju u kojem ivimo ve un-aprijed ostvareno ono budue. To nevolje sadanjegaasa ini podnoljivijima, jer se ne mogu usporediti sbuduom slavom (usp. Rim 8,18). Kroimo u vjeri a neu gledanju, i premda bismo vie voljeli iseliti se iz ti-

jela i naseliti se kod Gospodina, ono to se u konanicijedino rauna jest to da omilimo Njemu (usp. 2 Kor

5,7-9).Sveukupno uzevi, moemo rei da bogato uenje

svetoga Pavla u vezi oekivanja Gospodinove paruzijetei prikazati i udariti temelje 'evanelju milosti' o kojemu ovim katehezama razmiljamo. Apostol je iskljuivozaokupljen time da navijesti kako je nae spasenje ve-zano uz uskrsni dogaaj i eshatoloku budunost. On

je u Poslanici Rimljanima domiljato stopio zajednodva vidika (uskrs i budunost koja nas oekuje): "Ta unadi smo spaeni!" (8,24). Odmah se namee pitanje:nije li kraninu na prvome mjestu vjera? Nije li modavjera u Boga, koji se objavio u Kristu, arite itavogaivota? Sigurno da je tako, ali budui da je vjera odgo-vor i zajednitvo s Bogom u Sinovljevom Duhu, naase nada ne temelji na nekoj utopiji, ve na stvarnoji sve veoj 'novosti ivota'. Upravo polazei od izrazasvetog Pavla: "u nadi smo spaeni" (Rim 18,24), u svo-

joj sam drugoj enciklici Spe salvi elio pokazati kako jespasenje/otkupljenje vezano uz nadu koja nae korake


22/242

21

vodi prema pouzdanom cilju: "Prepoznatljiva je odlikakrana da su oni ljudi koji imaju nadu: ne znaju do utanine to ih eka, ali znaju, openito uzevi, da nji-hov ivot ne skonava u ispraznosti. Samo kada se sasigurnou zna da e budunost imati pozitivan ishodi sadanji se trenutak nekako lake podnosi i ivi" (Spesalvi, 2). "Nada je, kao nada, otkupljenje" (ondje, 3) isama je vjera na neki nain nada (ondje, 2). "Kranska[je] vjera i za nas danas nada koja preobraava i imaglavnu rije u naem ivotuVjera je supstancija nade"(ondje, 10).

Sveti Pavao u zakljuku Prve poslanice Korinanimadonosi zaziv prvih kranskih zajednica iz sirsko-pal-estinskih krajeva: Maran, th!, to doslovno znai:"Doi, Gospodine na" (16,22). Trebamo se naviknutida i mi sami ponavljamo u molitvi taj asni zaziv. Onu sebi krije okus izvorne kranske duhovnosti, do-bro izraava svijest o spasenju koje se ve dogodilo uUskrsu kao i radosno i vedro iekivanje vjernika koji,poduprt nadom, ide ususret Gospodinu. (kta/ika)


23/242

22

Papin nagovor uz molitvu Aneo Gospodnjiu nedjelju 16. studenoga 2008


Boja rije ove pretposljednje nedjelje liturgijske go-dine poziva da budemo budni i radini u oekivanjupovratka Gospodina Isusa Krista na kraju vremena.U evanelju smo uli poznatu prispodobu o talentima,koju donosi sveti Matej (25,14-30). Talent" je bila jedinadrevna rimska moneta velike vrijednosti i upravo zbogpopularnosti te prispodobe postala je sinonim za osobnedarove, na kojima je svatko pozvan raditi kako bi doni-

jeli svoj rod. Tekst govori o ovjeku koji polazei na put,dozva sluge i dade im svoj imetak" (Mt 25,14). ovjek izprispodobe predstavlja samoga Krista, sluge su uenicia talenti su darovi koje im Isus povjerava. Zato ti darovi,osim svojih prirodnih osobina, predstavljaju i bogatstvakoja nam je Gospodin Isus ostavio u batinu, kako bis-mo ih mi umnoili: njegovu rije, koja je poput sjemenapoloena u svetome evanelju; krtenje, koje nas obnav-lja u Duhu Svetom; molitvu Oe na" koju uzdiemo

Bogu kao sinovi ujedinjeni u Sinu; njegovo oprotenje,koje nam je zapovjedio nositi svima; sakrament Njegovartvovanog Tijela i njegove prolivene Krvi. Rijeju: Bojekraljevstvo, koje je On sam, prisutan i iv meu nama.

To je blago koje je Isus povjerio svojim prijateljima,na kraju svoga kratkog zemaljskog ivota. Dananjaprispodoba insistira na nutarnjem stavu kojim trebaprihvatiti i vrednovati taj dar. Pogrean stav je strah:

sluga koji se boji svoga gospodara i plai njegova pov-ratka skriva novac pod zemlju i ovaj ne daje nikakvogroda. To se dogaa, primjerice, s onima koji nakon tosu primili krtenje, priest i potvrdu te darove poka-paju ispod pokrova predrasuda, ispod lane slike Bogakoja ovjeka onesposobljava za vjeru i djela, tako daovaj na kraju iznevjeri Gospodinova oekivanja. Ali tausporedba jo vie istie dobre plodove koje su donijeliuenici koji, sretni zbog primljenog dara, nisu ga sakri-li sa strahom i ljubomorom, ve su ga oplodili dijelei


24/242

23

ga i dajui ga drugima. Da, ono to nam je Krist daoumnaa se darivanjem! To je blago stvoreno zato da sepotroi, uloi, dijeli sa svima, kao to nas ui onaj ve-liki upravitelj Isusovih darova apostol Pavao.

Evaneosko uenje, koje nam dananja liturgija nudi,imalo je utjecaja takoer na povijesno-drutvenom planu,potiui u kranskim narodima aktivni i poduzetnikimentalitet. Ali sredinja se poruka odnosi na duh odgov-ornosti kojim treba prihvatiti Boje kraljevstvo: odgovor-nosti prema Bogu i prema ovjeku. Taj stav srca savrenoutjelovljuje Djevica Marija koja, primivi najdragocjeni-

ji od svih darova, samoga Isusa, ponudila ga je svijetubeskrajnom ljubavlju. Nju molimo da nam pomogne dabudemo sluge dobre i vjerne", kako bismo mogli jednogadana postati dionici radosti naega Gospodina".

Nakon Angelusa

Idui petak, 21. studenoga, na liturgijski spomenPrikazanja Blaene Djevice Marije u hramu, obiljeavase Dan pro Orantibus, za klauzurne redovnike zajed-

nice. Zahvaljujemo Gospodinu za sestre i brau kojisu prigrlili to poslanje posveujui se potpuno molitvii ive od onoga to primaju od providnosti. Molimo zanjih i za nova zvanja i trudimo se pomagati samostaneu materijalnim potrebama. Draga brao i sestre, vaaprisutnost u Crkvi i svijetu je nuna. Blizu sam vam iod srca vas blagoslivljam!

U Milanskoj nadbiskupiji i drugim zajednicama

ambrozijskog obreda na ovu nedjelju poinje vrijemedoaa. Upuujui im poseban pozdrav, elim podsjeti-

ti kako upravo danas stupa na snagu Novi ambrozijskilekcionar, to jest zbirka biblijskih itanja toga drevnog iasnog liturgijskog obreda, obnovljena u svjetlu Drugo-ga vatikanskog koncila. Znakovito je da se to dogaanakon biskupske sinode posveene Bojoj rijei. Nekaambrozijska Crkva, okrijepljena mudrou i izobilnimbogatstvom Svetoga pisma, uzmogne uvijek hoditi u is-

tini i ljubavi i pruati valjano svjedoanstvo za Krista,Rije spasenja za ljude svih vremena. (kta/ika)


25/242

24

Papina kateheza na opoj audijenciji u srijedu19. studenoga 2008.


Na naem putu kojim nas vodi sveti Pavao, elimose sada zadrati na sloenom nauku o opravdanju, kojizauzima sredinje mjestu u apostolovim poslanicama:govorit emo najprije o odnosu izmeu djel i vjere azatim o odnosu izmeu vjere i djel.

Kada je Pavao susreo Uskrsloga na putu za Dam-ask, bio je potpun ovjek: besprijekoran po pravednos-

ti koja proizlazi iz zakona (usp. Fil 3,6), nadmaio jemnoge svoje vrnjake u obdravanju Mojsijevih zakonai revno je zastupao otake predaje (usp. Gal 1,14). Pros-vjetljenje koje je doivio na putu za Damask potpunomu je promijenilo ivot. Sve zasluge, koje je stekao usvojoj besprijekornoj vjerskoj karijeri, poeo je smatra-ti otpadom" pred uzvienou spoznanja Isusa Krista(usp. Fil 3,8). Poslanica Filipljanima nam prua dirlji-vo svjedoanstvo Pavlova prijelaza s pravednosti ute-

meljene na zakonu i steene potovanjem propisanihdjela, na pravednosti utemeljenu na vjeri u Krista: onje shvatio da je sve ono to se do tada inilo dobitkomzapravo pred Bogom bio gubitak, te je odluio sav svojivot staviti na jednu kartu: na Isusa Krista (usp. Fil3,7). Skriveno blago u polju i dragocjeni biser u ijestjecanje je uloio sve drugo nisu vie predstavljaladjela zakona, ve Isusa Krista, njegova Gospodina.Odnos izmeu Pavla i Uskrsloga postao je tako dubok

da on tvrdi kako Krist nije samo njegov ivot, ve savnjegov itak, u tolikoj mjeri da ak i smrt postaje dobitaksamo da se do njega vine (usp. Fil 1,21). To ne znai da

je prezirao ivot, ve da je shvatio da za njega ivot nemadruge svrhe i nije stoga imao druge elje osim da, kaona nekom atletskom natjecanju, doe do Krista i ostanezauvijek s Njim: Uskrsli je postao poetak i svretaknjegova ivota, razlog i cilj njegova tranja. Samo brigaza sazrijevanje vjere onih kojima je navijestio evaneljei skrb za sve Crkve koje je osnovao (usp. 2 Kor 11,28)


26/242

25

naveli su ga da sporije tri prema svome jedinom Gos-podinu kako bi priekao uenike da zajedno tre premacilju. Ako u prethodnom potovanju zakona nije nitaimao sebi spoitavati s gledita moralne neporonosti,sada kada je zahvaen Kristom vie voli ne iznositi su-dove o samome sebi (usp. 1 Kor 4,3-4), ve tri kako bidohvatio Onoga od kojega je zahvaen (usp. Fil 3,12).Upravo je to osobno iskustvo odnosa s Isusom Kris-tom razlog zbog kojeg Pavao smjeta u sreditesvojega navjetaja evanelja nepomirljivu oprenostizmeu dva razliita puta prema pravednosti: jednomizgraenom na djelima zakona, drugom utemeljenom

na vjeri u Krista. Alternativa izmeu opravdanja podjelima zakona i opravdanja po vjeri u Krista postaje

tako jedna od prevladavajuih tema koje se provlaekroz njegove poslanice: Mi smo podrijetlom idovi,a ne 'grenici iz poganstva'. Ali znamo: ovjek se neopravdava po djelima Zakona, nego vjerom u IsusaKrista. Zato i mi u Krista Isusa povjerovasmo da seopravdamo po vjeri u Krista, a ne po djelima Zakona

jer se po djelima Zakona nitko nee opravdati" (Gal

2,15-16). Kranima u Rimu pak poruuje da svi suzaista sagrijeili i potrebna im je slava Boja; oprav-dani su besplatno, njegovom milou po otkupljenjuu Kristu Isusu" (Rim 3,22-24). Opravdanje u Kristu jebesplatni in koji Bog ini bez ikakve ovjekove pomoii koji nalazi u daru pomirenja svoj najvii izraz: Doista,ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok

jo bijasmo neprijatelji, mnogo emo se vie, pomireni,spasiti ivotom njegovim" (Rim 5,10). Neiscrpni izvor

opravdanja jest i ostaje Kristov kri, jer u njemu Onposta mudrost od Boga, i pravednost, i posveenje, iotkupljenje"(1 Kor 1,30) i mi, jednom pomireni po vjeri,postali smo u Njemu pravednost Boja" (2 Kor 5,21).U tome zakon i njegova djela, kao i svako drugo ljud-sko djelo, nisu ni od kakve koristi. tovie, ini se kakoupravo iz zakon proizlazi jedan dokaz protiv besplatnogopravdanja u Kristu: objeeni [je] prokletstvo Boje",kae se u jednom retku Ponovljenog zakona (21,23). Iupravo je zbog toga djela zakona" Pavao, prije susreta


27/242

26

s Kristom, bio uvjeren da je bilo dobro i hvalevrijednoprogoniti one koji su poeli vjerovati u raspetog Mesijui Sina Bojega. Prodor milosti, dok mu je zatvorio tje-lesne oi, otvorio mu je oi srca da otkrije jedini putopravdanja: vjeru u Krista koji mu je, visei na kriu,dao novi ivot po Duhu (usp. Gal 3,13-14).

Pavao e tako moi jasno izraziti prosvjetljenje kojeje primio na putu za Damask: zakon je u sebi svet,dobra, pravedna je i sveta zapovijed, dolazi naime odBoga (usp. Rim 7,7-13); meutim, po zakonu se nestie do opravdanja; tovie, s toga stanovita, zakonostaje nepremostiva prepreka za onoga koji je smatranunom za opravdanje. Kada je, prilikom incidenta uAntiohiji o kojem smo govorili u jednoj od prethodnihkateheza, Pavao uao u otar spor s Petrom, to se do-godilo zato jer je ponaanje ovog potonjeg moglo izroditiideju da su, za napredovanje na putu opravdanja, bilinuni obrezanje i pridravanje odreenim pravilimaprehrane i idovskom kalendaru. Takva jedna dopunauinila bi kri uzaludnim (usp. Gal 5,2) i relativizirala

put opravdanja, koji je Bog otvorio u Kristu po Duhu:Ne dokidam milosti Boje! Doista, ako je opravdanjepo Zakonu, onda je Krist uzalud umro" (Gal 2,21).

Stoga, Pavao Mojsijev zakon, kao Boji dar, ne sma-tra nikako dokinutim, jer se ubraja meu neopozivedarove (usp. Rim 11,29) kojima Gospodin obasipasvoj izabrani narod: Oni su Izraelci, njihovo je posin-stvo, i slava, i savezi, i zakonodavstvo, i bogotovlje, iobeanja; njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist,koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen"(Rim 9,4-5). Ukidanjem toga zakona ugrozio bi se iden-titet Izraela. Ipak zakon ne moe dati ivot: taj se darostvaruje samo ispunjavanjem obeanja danih Abra-hamu. A prvo obeanje, iz kojeg proizlazi opravdanjevjernika, je obeanje Duha (usp. Gal 3,14). Sada jepak s opravdanjem u Kristu zakon relativiziran, post-ao je nevaan, i, kao takav, ne moe ponuditi nikakav

put opravdanja. Zakon, ui Pavao, ima svoj dovretaku Kristu (usp. Rim 10,4) i nalazi svoje ispunjenje u


28/242

27

zapovijedi ljubavi (usp. Gal 5,13-14; Rim 13,8-10).Prije sola fides, u sreditu Pavlova navjetaja evanelja

je solus Christus: on je jedini spasitelj svijeta, koji rela-tivizira sve drugo, ukljuujui i zakon: Opravdani daklevjerom u miru smo s Bogom po Gospodinu naem IsusuKristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost ukojoj stojimo i diimo se nadom slave Boje" (Rim 5,1-2).Zato je jedino ime se moemo ponositi Kristov kri (usp.Gal 6,14). Sa svetim Pavlom moramo priznati da nam jesamo Gospodinova milost omoguila da postanemo di-onici njegova Tijela koji je Crkva. (kta/ika)


29/242

28

Papin nagovor uz molitvu Aneo Gospodnjiu nedjelju 23. studenoga 2008.


Danas, posljednje nedjelje liturgijske godine, slavimosvetkovinu Naega Gospodina Isusa Krista Kralja svegastvorenja. Znamo iz evanelja da je Isus branio da ga seoslovljava kao kralja kada se pod time mislilo na vladarau politikom smislu, na "narodnog vladara" (usp. Mt20,24). Meutim, tijekom svoje muke, on je branio svoje

jedinstveno kraljevstvo pred Pilatom, koji ga je izriitoupitao: "Ti si dakle kralj?", a Isus mu odgovara: "Ti

kae: ja sam kralj" (Iv 18,37); malo prije toga je izjavio:"Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta" (Iv 18,36). Kristo-vo kraljevstvo je, naime, objava i ostvarenje KraljevstvaBoga Oca, koji vlada svime s ljubavlju i pravednou. Otac

je povjerio Sinu poslanje da donese ljudima vjeni ivotljubei ih do te mjere da je rtvovao za njih vlastiti ivot iistodobno mu je podao mo da ih sudi, jer je postao Sinovjeji, u svemu slian nama (usp. Iv 5,21-22.26-27).Dananje evanelje ustraje upravo na sveopem

kraljevstvu Krista suca, s divnom usporedbom oPosljednjem sudu, koji je sveti Matej stavio neposrednoprije izvijea o muci (25,31-46). Slike su jednostavne,

jezik je puki, ali je poruka krajnje vana: to je istinao naem krajnjem odreenju i mjerilu po kojem emobiti sueni. "Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; oednjehi napojiste me; stranac bijah i primiste me" (Mt 25,35) itako dalje. Ima li tko da nije uo za tu stranicu? Ona jesastavni dio nae civilizacije. Ostavila je duboki trag napovijest naroda kranske kulture: ljestvicu vrijednosti,institucije, bezbrojna dobrotvorna djela i socijalne poth-vate. Kristovo Kraljevstvo, istina, nije od ovoga svijeta,ali, zahvaljujui Bogu, privodi punini sve ono to postojikod ljudi i u povijesti. Prema evanelju, ako ljubav pre-ma naim blinjima provodimo u djelo, tada otvaramoprostor Bojoj vladavini i njegovo se kraljevstvo ostvaru-

je u naoj sredini. Ako, meutim, svatko misli samo na

sebe i vlastitu korist, svijet neumitno srlja u propast.


30/242

29

Dragi prijatelji, Boje kraljevstvo nije pitanje asti iprivida, ve, kao to pie sveti Pavao, "pravednost, miri radost u Duhu Svetome" (Rim 14,17). Gospodinu jena srcu nae dobro, to jest da svaki ovjek ima ivoti da navlastito njegova "najmanja" djeca mogu pristu-piti gozbi koju je za sve pripravio. Stoga se moramokloniti dvolinosti i govoriti "Gospodine, Gospodine" apotom zanemarivati njegove zapovijedi (usp. Mt 7,21).U svoje vjeno kraljevstvo Bog prihvaa sve one kojise iz dana u dan trude provoditi u djelo njegovu rije.Zato je Djevica Marija, najponiznija od svih stvorenja,najvea u njegovim oima i sjedi kao kraljica s desna

Kristu kralju. Njezinu se nebeskom zagovoru elimo jojednom povjeriti sinovskim pouzdanjem, kako bismomogli ostvariti svoje kransko poslanje u svijetu.

Nakon Angelusa

Sutra e se u Japanu, u gradu Nagasakiju, odratibeatifikacija 188 muenika, Japanaca, mukaraca iena, koji su ubijeni u prvoj polovici 17. stoljea. Utoj prigodi, tako znaajnoj za katoliku zajednicu i za

itavu Zemlju Izlazeeg Sunca, jamim svoju duhovnublizinu. Idue subote u Kubi e blaenim biti proglaenbrat Jose Olallo Valdes, iz Bolnikog reda svetoga Iva-na od Boga (Fate Bene Fratelli). Njegovu nebeskom za-govoru povjeravam kubanski narod, osobito bolesnikei zdravstvene djelatnike. (kta/ika)


31/242

30

Papina kateheza na opoj audijenciji u srijedu,26. studenoga 2008.


Ako su vjernici besplatno opravdani i ako u tomedjela djela Zakona a jo manje openito ljudska djela

nemaju nikakvog udjela, da bi bili opravdani potrebnoje da se na njihov ivot izlije iva voda Duha i da budebogat njegovim plodom" (usp. Gal 5,22). U prethod-noj smo se katehezi zadrali na apsolutnoj besplat-nosti spasenja, koje je Bog ostvario u Kristu, po DuhuSvetom. Danas svoju panju upravljamo na posljedice

koje proizlaze iz injenice da smo opravdani po vjeri i izdjelovanja Duha u kranskom ivotu.

Moramo priznati da su u povijesti kranstva dvijerazine nevanost djela za postizanje spasenja i oprav-danje koje daje plodove Duha esto mijeane to jeimalo za posljedicu brojna kriva tumaenja. Zapravo,nije nimalo sluajno da sveti Pavao, u istoj PoslaniciGalaanima, u kojoj stavlja krajnje snaan naglasak na

besplatnost opravdanja, istie takoer odnos izmeuvjere i djela: Uistinu, u Kristu Isusu nita ne vrijedi niobrezanje ni neobrezanje, nego - vjera ljubavlju djelot-vorna" (Gal 5,6). Zato postoje, s jedne strane, djelatijela", a to su bludnost, neistoa, razvratnost" (Gal5,19-21); a s druge, kranski je ivot jaan djelovan-

jem Duha koji daje ljubav, radost, mir, velikodunost,uslunost, dobrotu, vjernost" (Gal 5,22): to su plodoviDuha.

Prva u tomu nizu kreposti je ljubav a posljednjauzdrljivost. Zaista, Duh, koji je Ljubav Oca i Sina, izli-

jeva svoj prvi dar ljubav, u naa srca (usp. Rim 5,5); aljubav da bi se u punini izrazila zahtijeva uzdrljivost.O ljubavi Oca i Sina koja nas zahvaa i stubokompreobraava na ivot govorio sam u svojoj prvoj encikli-ci Deus caritas est. Vjernici znaju da se u meusobnojljubavi u nama, po Duhu, nastanjuje Boja i Kristova

ljubav. U istoj Poslanici Galaanima Pavao e rei da,nosei teret jedni drugih, vjernici ispunjavaju zapovi-


32/242

31

jed ljubavi (usp. Gal 6,2). Opravdani po daru vjere uKristu, pozvani smo ivjeti u Kristovoj ljubavi premablinjemu, jer emo na temelju toga na kraju svogaivota biti sueni. Da meusobna ljubav predstavljaizraz i glavnu posljedicu opravdanosti, pokazuje gla-sovita pohvala ljubavi u Pavlovu hvalospjevu ljuba-vi: Kad bih sve jezike ljudske govorio i aneoske, aljubavi ne bih imao, bio bih mjed to jei ili cimbal tozvei Ljubav je velikoduna, dobrostiva je ljubav, nezavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepris-tojna, ne trai svoje" (1 Kor 13,1.4-5). Kranska jeljubav itekako zahtjevna jer proizlazi iz potpune Kris-

tove ljubavi prema nama: ta nas ljubav privlai sebi,prihvaa, grli, podupire, pa ak u neku ruku i mui,

jer prisiljava svakoga od nas da ne ivi vie za samogasebe, zatvoren u vlastiti egoizam, ve za Onoga kojiza nas umrije i uskrsnu" (usp. 2 Kor 5,15). Kristovanas ljubavi ini u Njemu novim stvorenjem (usp. 2 Kor5,17) koje postaje dio njegova mistinoga Tijela koji jeCrkva.

Promatrana u toj perspektivi, sredinji poloajopravdanja bez djela, koje u Pavlovu zauzima prvomjesto, nije u proturjeju s vjerom djelatnom u ljubavi;tovie zahtijeva da svoju vjeru pokazujemo ivotom poDuhu. esto se znalo vidjeti neutemeljeno proturjejeizmeu teologije svetoga Pavla i one svetoga Jakova,koji u svojoj poslanici pie: Kao to je tijelo bez duhamrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva" (2,26). Zapravose tu radi o tome da, dok je Pavao zaokupljen prije

svega time da pokae da je vjera u Krista nuna i do-voljna, Jakov stavlja naglasak na posljedine odnoseizmeu vjere i djela (usp. Jak 2,2-4). Zato, kako za Pav-la tako i za Jakova, vjera djelatna u ljubavi potvrujebesplatni dar opravdanja u Kristu. Spasenje, prim-ljeno u Kristu, treba uvati i svjedoiti sa strahomi trepetom. Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi uvama i htjeti i djelovati. Sve inite bez mrmljanja ioklijevanja drei rije ivota", rei e nadalje sve-

ti Pavao kranima u Filipima (usp. Fil 2,12-14.16).


33/242

32

esto smo skloni podlei istim onim krivim tumaenjimakojima je podlegla korintska zajednica: budui dasmo opravdani po vjeri u Krista sve je doputeno".Doputeno nam je stvarati podjele u Crkvi, TijeluKristovu, slaviti euharistiju ne posveujui brigu zaone koji su u potrebi, teiti viim darovima ne vodeirauna o tome da smo vrsto meusobno povezani kaoudovi istoga tijela, i tako redom. Pogubne su posljedicevjere koja nije ukorijenjena u ljubavi, jer se svodi nasamovolju i subjektivizam koji nanose silnu tetunama samima i naoj brai. Naprotiv, moramo si pon-ovno dozvati u svijest da, upravo zato jer smo oprav-

dani u Kristu, ne pripadamo vie samima sebi, ve

smopostali hram Duha i zato smo pozvani proslaviti Bogau naemu tijelu (usp. 1 Kor 6,19). Silno bismo obezvri-

jedili neprocjenjivu vrijednost opravdanja ako ne bismoKrista proslavili svojim tijelom, budui da smo otku-pljeni visokom cijenom njegove krvi. Zapravo, upravo

je to nae bogosluje umom" i duhom", zbog kojegnas Pavao zaklinje prikazati svoja tijela za rtvu ivu,svetu, Bogu milu" (Rim 12,1). Na to bi se svela liturgi-

ja upuena samo Gospodinu, kada ne bi, istodobno,bila sluba za nau brau, na to bi se svela vjera kojuse ne bi pokazalo djelima ljubavi? Apostol esto svojezajednice podsjea na posljednji sud, kada emo se svipojaviti pred suditem Kristovim da svaki dobije to

je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo" (2 Kor 5,10;usp. takoer Rim 2,16).

To to etika koju Pavao predlae vjernicima ne zas-tranjuje u oblike moralizma i pokazuje se aktualnomza nas danas, to je zato jer, svaki put, polazi uvijekod osobnog i komunitarnog odnosa s Kristovim oprav-danjem, da bi se zatim odjelotvorila u ivotu po Duhu.Zato se svako etiko nazadovanje ne ograniava naindividualnu sferu ili na subjektivni ambijent, ve jeistodobno obezvrjeivanje osobne i zajednike vjere: iznje proistjee i na nju ima presudan utjecaj. Pustimo

da do nas dopre pomirenje, koje je Bog u Kristu jednom


34/242

33

zauvijek izvrio, da do nas dopre luda" ljubav Bogaprema nama: nitko i nikada nas nee moi odijeliti odnjegove ljubavi (usp. Rim 8,39), koja nas osposobljavada moemo davati prave plodove Duha. (kta/ika)


35/242

34

Papin nagovor uz molitvu Aneo Gospodnjiu nedjelju, 30. studenoga 2008.


Zapoinjemo danas, s prvom nedjeljom doaa,novu liturgijsku godinu. Ta nas injenica poziva napromiljanje o dimenziji vremena koja nam je uvijekizuzetno privlana. Po uzoru na ono to je Isus volioiniti, htio bih ipak poi od vrlo konkretnog primjera:svi kaemo da nam "nedostaje vremena", jer je ritamsvakodnevnog ivota za sve postao frenetian. I u tomsmislu Crkva donosi "radosnu vijest": Bog nam daruje

svoje vrijeme. Uvijek imamo malo vremena; posebicega za Gospodina ne znam ili, ponekad, ne elimo nai.Pa ipak, Bog ima vremena za nas! To je prva stvar kojunam na poetku liturgijske godine daje da je otkrijemos novim oduevljenjem. Da, Bog nam daruje svoje vri-

jeme, jer je uao u povijest sa svojom rijeju i sa svojimdjelima spasenja, kako bi je otvorio vjenosti, da od njenaini povijest saveza. U tom vidu, vrijeme je ve u sebiznak temeljne Boje ljubavi: dar to ga je ovjek, kao i

svaku drugu stvar, sposoban vrednovati ili, naprotiv,rasipati; prihvatiti ga u njegovu punu znaenju ili gazanemariti tupom povrnou.

Tri su velika "stoera" vremena, koji odreuju ri-tam povijesti spasenja: na poetku je stvaranje, usreditu je utjelovljenje-otkupljenje, a na koncu

je "parusia", konani dolazak koji podrazumijeva isveopi sud. Ova tri momenta meutim ne smiju se

shvatiti jednostavno u kronolokom slijedu. Doista,stvaranje je u izvoru svega, ali je i trajno te se ost-varuje kroz cijeli luk kozmikoga nastajanja, sve dokonca vremena. Tako je i s utjelovljenjem-otkupljen-

jem. Ako se dogodilo u odreenom povijesnom tre-nutku, u vrijeme Isusova prolaska zemljom, ono ipakiri svoj uinak na sve prethodno i potonje vrijeme. Pai posljednji dolazak i konani sud, koji su upravo naKristovu kriu imali svoju odluujuu najavu, ostvar-uju svoj utjecaj na ponaanje ljudi svakoga vremena.


36/242

35

Liturgijsko vrijeme doaa slavi dolazak Boji kroz dvakoraka: najprije nas poziva da probudimo iekivanjeslavnog Kristova povratka; potom nas, kako sepribliavamo Boiu, poziva da prihvatimo Rijekoja se utjelovila radi naega spasenja. No Gospodinneprestano dolazi u na ivot. Stoga je doista potrebanIsusov poziv to nam ga ove nedjelje snano upravl-

ja: "Bdijte!" (Mk 13,33.35.37). Upravljen je uenicima,ali i "svima", jer e svatko, u as koji samo Bog zna,biti pozvan da poloi raun za svoj ivot. To znai i is-pravnu distancu od zemaljskih dobara, iskreno kajan-

je za svoje pogreke, djelatnu ljubav prema blinjemu i

iznad svega ponizno i pouzdano predanje u ruke Boga,naega blagog i milosrdnog Oca. Slika doaa vidljivaje u Djevici Mariji, Majci Isusovoj. Zazovimo je kako bipomogla i nama da postanemo bolje ovjeanstvo zaGospodina koji dolazi.

Nakon molitve Aneo Gospodnji:

30. studenoga slavi se blagdan svetog apostola An-drije, brata imuna Petra. Obojica su isprva bili sljed-

benici Ivana Krstitelja, a nakon Isusova krtenja naJordanu postali su njegovi uenici, prepoznajui u nje-mu Mesiju. Sveti Andrija zatitnik je Carigradskog pa-trijarhata, tako da se rimska Crkva osjea povezanom sonom carigradskom naroitim bratskim vezama. Stogase, prema tradiciji, ovom radosnom prigodom izaslan-stvo Svete Stolice, predvoeno kardinalom WalteromKasperom, predsjednikom Papinskoga vijea za pro-micanje jedinstva krana, uputilo u posjet ekumen-skom patrijarhu Bartolomeju I. Od srca upuujem svojpozdrav i najbolje elje njemu i vjernicima toga patri-

jarhata, zazivajui na sve obilje nebeskih blagoslova.

Htio bih vas pozvati na molitvu za brojne rtve kakobrutalnih teroristikih napada na Mumbai u Indiji,tako i sukoba koji su izbili u Josu u Nigeriji, ali i zasve ranjene i koji su, na bilo koji nain, bili pogoeni.Razliiti su uzroci i okolnosti ovih traginih dogaaja,ali su isto uasavanje i osuda toliko okrutnog i bezum-


37/242

36

nog nasilja. Molimo Gospodina da dotakne srce onihkoji su lano uvjereni da je to put rjeavanja lokalnih imeunarodnih problema, te se svi osjetimo potaknutida damo primjer blagosti i ljubavi u izgradnji drutvadostojna Boga i ovjeka. (kta/ika)


38/242

37

Papina kateheza na opoj audijenciji u srijedu3. prosinca 2008.


U dananjoj katehezi zadrat emo se na odnosi-ma izmeu Adama i Krista, koje je sv. Pavao zacrtao uglasovitom odlomku Poslanice Rimljanima (5, 12-21),u kojima daje Crkvi bitne obrise nauka o istonomegrijehu. Zapravo, ve je u Prvoj poslanici KorinanimaPavao usporedio praroditelja i Krista: "Jer kao to uAdamu svi umiru, tako e u Kristu svi biti oivljeniPrvi ovjek, Adam, postade iva dua, posljednji Adam

duh ivotvorni" (1 Kor 15, 22. 45). U Rim 5, 12-21usporedba izmeu Krista i Adama je bolje razloena ikae vie. Pavao prolazi povijeu spasenja od Adamado Zakona te od Zakona do Krista. U sreditu toga pri-zora nije toliko Adam s posljedicama koje je grijeh imaopo ovjeanstvo, nego vie Krist s milou koja je, ponjemu, obilato na ovjeanstvo izlivena. Ponavljanjemrijei "toliko vie" (u hrv. prijevodu Duda-Fuak to seznaenje zapravo prenosi pomou izraza "mnogo obi-

latije", "mnogo e vie", op. prev.) kad se govori o Kris-tu, on istie kako dar u njemu primljen daleko nadi-lazi Adamov grijeh i posljedice koje je on prouzroio poovjeanstvo, tako da Pavao moe doi do zakljuka:"Ali gdje se umnoio grijeh, nadmono izobilova milost"(Rim 5, 20). Stoga usporedba koju Pavao uspostavljaizmeu Adama i Krista jasno istie inferiornost prvogau odnosu na premo drugoga.

S druge strane, Pavao spominje Adamov grijeh up-ravo zato da bi ukazao na neizmjeran dar milosti uKristu. Moglo bi se rei kako se ne bi, da nije elioukazati na sredinje mjesto milosti, zadravao govoreio grijehu koji "po jednom ovjeku ue u svijet, i pogrijehu smrt" (Rim 5, 12). Stoga, ako je u vjeri Crkvesazrela svijest za dogmu o istonome grijehu, onda jeto zato to je ona povezana s drugom dogmom, onomo spasenju i slobodi u Kristu. Posljedica toga jest dane bismo nikada smjeli izdvojeno govoriti o Adamovu


39/242

38

grijehu i o grijehu ovjeanstva, a da ih ne shvaamou svjetlu opravdanja u Kristu. U suprotnome, dovodi-mo se u opasnost da upadnemo u iste potekoe kojesu pratile teki put sv. Augustina u traenju Istine. Upoetku je itao Pismo te mu se inilo, ve na prvimstranicama, da malo vrijedi u odnosu na filozofske trak-tate koji su ga odgajali. Kad se obratio, uzeo je u rukeknjige Staroga i Novoga zavjeta i stekao je posve novdojam. O tome nam je ostavio stranice od neprocjenjivevrijednosti u svojim Ispovijestima. Glasovit je odlomaku kojemu izvjetava o toj unutarnjoj promjeni: "Takose vratih na mjesto gdje je sjedio Alpije i gdje sam os-

tavio Apostolovu knjigu kad sam ustao. Uzeo sam je,otvorio i proitao, utke, prvi redak na koji mi bijahupale oi. Pisalo je: Ne u pijankama i pijanevanjima, neu prilenitvima i razvratnostima, ne u svai i ljubo-mori, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristomi ne pogodujte poudama (Rim 13, 13-14). Ne htje-doh dalje itati, niti mi je trebalo. Uistinu, im proitahtu reenicu, u srce mi ue svjetlost, gotovo sigurnost, iraspre se sve tmine sumnje" (VIII, 12, 19).

Druga zabuna, danas vrlo rairena zbog razliitihevolucionistikih teorija o poetku ljudske vrste, odno-si se na obezvrjeivanje Adamova grijeha, svedenog napuki mit kojega bi se bilo dobro osloboditi. Zapravo,idovska literatura u Pavlovo doba esto se bavila trimaprvim poglavljima Knjige Postanka, ne da bi istraivalapoetke svijeta, nego vlastitu sadanjost te pronalatumaenja za negativne aspekte ljudskoga i politikoga

stanja. Prvu struju, koju emo nazvati "fatalistikom",predstavlja pisac apokrifa etvrta knjiga o Ezdri: "Zbogsvog je zlog srca Adam, prvi ovjek, sagrijeio - i bipobijeen, on i oni to su od njega roeni" (3, 20-26).Prema tome, sadanje je ljudsko bivstvovanje nesretnozbog Adama i njegovoga grijeha: on je odgovoran zastanje u koje je upalo ovjeanstvo. Na drugoj je stranipisac apokrifa Druge knjige Baruhove: "Nije dakle uz-rok Adam, osim za sebe samoga. Svi mi, svaki od nas

postao je Adam samome sebi" (54, 15-19). Ta druga


40/242

39

perspektiva otvorena je za odgovornost svake ljudskeosobe: svatko je graditelj svoje povijesti. Ako dakle tadvojica autora prilaze Adamu na razliite naine, onda

je to zato to s jedne strane ele objasniti ljudsku sud-binu koja je pritisnuta grijehom, a s druge slobodusvakoga ovjeka dok ini grijeh. Rekli bismo da su opeljudsko stanje i stanje pojedinca meusobno dubokopovezani.

Istim se pitanjima Pavao bavio u prvim poglavlji-ma Poslanice Rimljanima, koji prethode odlomku Rim5, 12-21. S jedne strane Apostol pokazuje da su "svisagrijeili i potrebna im je slava Boja" (Rim 3, 23), a sdruge da je "po jednome ovjeku uao u svijet grijeh"(Rim 5, 12). Kao to se vidi, Pavao je bio svjestan obajutumaenja unutar kojih su se kretali pisci njegovogavremena, kako onoga koje se odnosi na katastrofalniAdamov uinak tako i onog drugog, pozornog na mor-alnu odgovornost pojedinih ljudskih bia. No, Apostolne razrjeuje konflikt opredjeljujui se za jedno ili zadrugo stajalite, nego tako to se utjee milosnome

opravdanju u Kristu: "Opravdani dakle vjerom, u mirusmo s Bogom" (Rim 5, 1). Jedino Krist, novi Adam,oslobaa ovjeanstvo od grijeha smrti, darivajui nammilost opravdanja.

U toj je perspektivi razumljivo da krtenje, na kojePavao upuuje u Rim 6, 1-14, osim to oslobaa odistonoga Adamova grijeha koji prati svaku ljudskuosobu, ujedno uvodi u novi odnos s Bogom, inei dastvorenje bude sin: "Krtenjem smo dakle zajedno snjime ukopani u smrt da kao to Krist slavom Oevombi uskrien od mrtvih i mi tako hodimo u novosti ivota"(Rim 6, 4). Dionitvo u Kristovu kriu uvodi u posvenovi ivot u odnosu na ivot staroga ovjeka, u ivot koji

je plod Duha to je izliven u naa srca (usp. Rim 5, 5).Tako se osloboenje od Adamova i od svakoga drugo-ga grijeha preobraava u osobnu slobodu za sluenjeGospodinu u brai. Iz tog novog ivota proizlazi velika

odgovornost vjernika prema onima koji nisu u Kristu.Zato e se Pavao ponovno vratiti na prve stranice Kn-


41/242

40

jige Postanka, kako bi istaknuo da je "stvorenje uistinupodvrgnuto ispraznosti ne svojom voljom, nego zbogonoga koji ga podvrgnu ali u nadi. Jer i stvorenjee se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje uslobodi i slavi djece Boje" (Rim 8, 19-20).

Dar milosti, primljen u Kristu, stavlja vjernike unovo stanje, da preuzmu na sebe jauke ovjeanstvai svega stvorenja, kako bi njihovo iekivanje usmjer-ili prema konanom ostvarenju one nade u kojoj smospaeni. Toj sam nadi, koja se raa iz Kristove ljubavii vjere u njega, posvetio encikliku Spe salvi ("U nadispaeni"), pozabavivi se stranicama Poslanice Rimlj-anima: vjernici ne polau svoju nadu u neizreeno ili unepredvidljivo, nego u Krista, "nadu slave" (Kol 1, 27).Upravo su svjedocima te nade postali veliki muenicivjere. Nada u Krista ne razoarava jer ne dolazi od nassamih, nego iz Boje ljubavi koja je obilato razlivena unaim srcima, po Duhu koji nam je dan (usp. Rim 5,5). Unato patnjama koje proivljavamo u sadanjemivotu, moemo na sebe preuzeti jauke ovjeanstva i

stvorenja kako bismo s Pavlom posvjedoili da je Kristvie od naega ivota: on je za nas naprosto "ivot", koji

u konanici potpuno obeskrjepljuje alac smrti (usp.1 Kor 15, 56), kojemu su sada podlona sva Adamovadjeca. (kta/ika)


42/242

41

Papin nagovor uz molitvu Aneo Gospodnjiu nedjelju 7. prosinca 2008.


Ve tjedan dana proivljavamo liturgijsko vrijemedoaa: vrijeme otvaranja za Boju budunost, vrijemepriprave za svetkovinu Boia, dana kad je on, Gospo-din, to je potpuna novost, doao prebivati posred ovogpalog ovjeanstva da bi ga iznutra obnovio. U liturgijidoaa odjekuje poruka puna nade, koja poziva dapodignemo pogled prema krajnjem obzorju, ali u istovrijeme i da u sadanjosti prepoznamo znakove Boga

s nama. Ove druge nedjelje doaa Rije Boja sadridojmljive naglaske takozvanog Drugog Izaije koji jeIzraelcima kuanima desetljeima gorkog progonstvau Babiloniji konano navijestio osloboenje: "Tjeite,tjeite moj narod", kae prorok u ime Boje. "Govor-ite srcu Jeruzalema, podvikujte mu da mu se rop-stvo dokona" (Iz 40,1-2). To Gospodin eli uinitiu doau: govoriti srcu svoga naroda i, po njemu,itavom ovjeanstvu, kako bi navijestio spasenje. I

danas se podie glas Crkve: "Pripravite put Gospod-nji u pustinji" (Iz 40,3). Za narode izmorene bijedom iglau, za mnotvo prognanika, za sve koji trpe tekai sustavna krenja svojih prava, Crkva se postavljakao straar na visoku brdu vjere i navijeta: "Evo Bogavaega! Gle, Gospodin Bog dolazi u moi" (Iz 40,11).Ovaj proroki navjetaj ostvaren je u Isusu Kristu.On je svojim propovijedanjem i potom svojom smrui uskrsnuem, ispunio drevna obeanja, otkrivajui

jo dublju i sveopu dimenziju. Zapoeo je izlazak, nevie samo zemaljski, povijesni, pa tako i privremen,nego korjenit i konaan: prelazak iz kraljevstva zla ukraljevstvo Boje, iz vlasti grijeha i smrti u vlast ljubavii ivota. Stoga kranska nada ide dalje od zakonitogiekivanja socijalnog i politikog osloboenja, jer jeono to je Isus zapoeo novo ovjeanstvo koje dolazi"od Boga", ali u isto vrijeme i nie u ovoj naoj zemlji,

koliko se ve

ona dade oploditi Duhom Gospodnjim.Rije je dakle o tome da se u potpunosti ue u logiku


43/242

42

vjere: vjerovati u Boga, u njegov naum spasenja, a is-tovremeno se i zauzeti za izgradnju njegova Kraljevst-va. Pravednost i mir doista su dar Boji, ali zahtijevajumukarce i ene koji e biti "nova zemlja", spremnaprihvatiti dobro sjeme njegove Rijei.

Prvina toga novoga ovjeanstva jest Isus, Sin Bojii sin Marijin. Ona, Djevica Majka, "put" je to si ga jesam Bog pripravio da bi doao na svijet. Sa svom svo-

jom poniznou, Marija hodi na elu novoga Izraela uizlasku iz svakoga progonstva, iz svake potlaenosti, izsvakoga ropstva moralnoga i materijalnoga, prema "no-vim nebesima i zemlji novoj, gdje pravednost prebiva"(2Pt 3,13). Njezinom majinskom zagovoru povjerava-mo elje za mirom i spasenjem ljudi naega doba.

Nakon molitve Aneo Gospodnji:

Proteklih dana umro je patrijarh Moskve i cijeleRusije, njegova svetost Aleksej II. Zdruujemo se umolitvi s naom pravoslavnom braom, preporuujuinjegovu duu Gospodinovoj dobroti, da bi ga primio u

svoje Kraljevstvo svjetla i mira. (kta/ika)


44/242

43

Papin nagovor uz molitvu Aneo Gospodnji nasvetkovinu Bezgrenog zaea 8 prosinca 2008.

U Bezgrenoj Mariji motrimo odsjaj Ljepote

koja spaava svijet


Otajstvo Bezgrenog zaea Marijina, to ga danassveano slavimo, podsjea nas na dvije temeljne is-tine nae vjere: ponajprije na istoni grijeh, a potomna pobjedu nad njim milosti Kristove, pobjedu koja nauzvieni nain sjaji u Blaenoj Djevici Mariji. Postojan-

je onoga to Crkva naziva "istonim grijehom" naalostje oito, pogledamo li samo oko sebe i prije svega u

sebe. Iskustvo zla doista je tako ustrajno da se samonamee i u nama potie pitanje: odakle dolazi? Pose-bice je za jednoga vjernika to pitanje jo dublje: ako jeBog, koji je apsolutno Dobro, stvorio sve, odakle dolazizlo? Prve stranice Biblije (Post 1-3) odgovaraju upravona to temeljno pitanje koje se postavlja svakom ljud-skom narataju, sa svojim navjetajem o stvaranju i

padu praroditelja: Bog je stvorio sve za ivot, posebiceje stvorio ljudsko bie na svoju sliku; nije stvorio smrt,no ona je ula u svijet zaviu avlovom (usp. Mudr1,13-14; 2,23-24) koji je, pobunivi se protiv Boga, uzabludu povukao i ljude, uvodei ih u pobunu. To jedrama slobode koju Bog do kraja prihvaa iz ljubavi,obeavajui meutim da e doi sin ene koji e sati-rati glavu drevne zmije (Post 3,15).

Od poetaka, dakle, "vje

ni savjet" - kako bi re-kao Dante - ima "odreen kraj" (Raj, XXXIII, 3): enu

predodreenu da postane majkom Otkupiteljevom,majku onoga koji se ponizio do krajnje granice kako binas priveo naem izvornom dostojanstvu. Ova ena, uoima Bojim, oduvijek ima lik i ime: "milosti puna" (Lk1,28), kako ju je nazvao Aneo koji ju je posjetio u Naz-aretu. To je nova Eva, zarunica Adamova, odreenada bude majkom svih otkupljenih. Tako je pisao sve-

ti Andrija Kretski: "Bogorodica Marija, zajednikoutoite svih krana, bila je prva osloboena od pr-


45/242

44

votnoga pada naih praroditelja" (Propovijed IV. oBoiu, PG 97, 880 A). A dananja liturgija potvrujeda je Bog "pripravio dostojan stan svome Sinu te ga

je, predvidjevi smrt Njegovu, sauvao od svake ljagegrijeha" (Zborna molitva).

Predragi, u Bezgrenoj Mariji motrimo odsjaj Ljepotekoja spaava svijet: ljepotu Boju koja isijava s Kristovalica. U Mariji je ta ljepota potpuno ista, ponizna, slo-bodna od svake oholosti i preuzetnosti. Tako se Djevi-ca pokazala svetoj Bernardici prije tono 150 godina uLurdu, i tako je aena u tolikim svetitima. Danaspopodne, prema tradiciji, i ja u je astiti uz spomenikkoji joj je posveen na Pizza di Spagna. Zazovimo sada spovjerenjem Bezgrenu Djevicu, preuzimajui u molit-vi Aneo Gospodnji rijei Evanelja to ih dananjaliturgija predlae za razmatranje. (kta/ika)


46/242

45

Papina kateheza na opoj audijenciji u srijedu10. prosinca 2008.


Slijedei sv. Pavla, u katehezi od protekle srijedevidjeli smo dvoje. Prvo, da je naa ljudska povijest odsamih poetaka zagaena zloporabom stvorene slo-bode, da se eli emancipirati u odnosu na boanskuvolju. No, tako ne nalazi pravu slobodu, nego se opireistini te, sukladno tome, izvre nae ljudske stvarnosti.Izvre nadasve temeljne odnose: prema Bogu, izmeumukarca i ene te izmeu ovjeka i zemlje. Rekli smo

da se ta zagaenost nae povijesti iri itavim njezinimtkivom te da se ta naslijeena mana poveavala te jesada posvuda vidljiva. A druga stvar je sljedea: Od sv.Pavla saznajemo da postoji novi poetak povijesti, i upovijesti, po Isusu Kristu, po Onomu koji je ovjek iBog. S Isusom, koji od Boga dolazi, zapoinje nova pov-ijest koja se oblikuje na temelju njegovoga 'da' Ocu te

je stoga utemeljena ne na oholosti lane emancipacije,nego na ljubavi i istini.

No, sada se postavlja jedno pitanje: kako mi moemoui u taj novi poetak, u tu novu povijest? Kako tanova povijest dopire do mene? Po prvoj, zagaenoj pov-ijesti, neizbjeno smo povezani po svojem biolokomporijeklu, budui da pripadamo jedinstvenome kor-pusu ovjeanstva. No, kako se ostvaruje zajednitvo sIsusom, to novo roenje kojim stjeemo pripadnost no-vome ovjeanstvu? Kako Isus ulazi u moj ivot, u moje

bie? Osnovni odgovor sv. Pavla, i itavoga Novoga za-vjeta glasi: ulazi po djelovanju Duha Svetoga. Ako prvupovijest pokree - da se tako izrazimo - biologija, drugupokree Duh Sveti, Duh uskrsloga Isusa. Taj je Duh naPedesetnicu udario poetak novoga ovjeanstva, novezajednice, Crkve, Kristova Tijela.

Moramo biti jo konkretniji: kako taj Kristov Duh,Duh Sveti, moe postati mojim Duhom? Odgovor

glasi da se to dogaa na tri naina koji su uzajamnousko povezani. Prvi je ovaj: Duh Sveti kuca na vrata


47/242

46

mojega srca, dotie me u nutrini. No, budui da novoovjeanstvo mora biti pravo tijelo, budui da nas Duhmora ujediniti te stvarno stvoriti zajednicu, buduida je novome poetku svojstveno nadilaenje podjela iokupljanje rasprenih, taj se Kristov Duh slui dvamaelementima vidljivog okupljanja: rijeju navijetanjate sakramentima, osobito krtenjem i euharistijom. UPoslanici Rimljanima sv. Pavao kae: "Jer ako ustimaispovijeda da je Isus Gospodin, i srcem vjeruje daga je Bog uskrisio od mrtvih, bit e spaen" (10, 9),tj. ui e u novu povijest, povijest ivota a ne smr-ti. Sv. Pavao nastavlja: "Ali kako da prizovu onoga u

koga ne povjerovae? A kako da povjeruju u onogakoga nisu uli? Kako pak da uju bez propovjednika?A kako propovijedati bez poslanja?" (Rim 10, 14-15). Usljedeem odlomku jo kae: "Vjera po poruci" (Rim 10,17). Vjera nije proizvod nae misli, naega razmatranja,ona je neto novo to ne moemo izumiti, nego je samomoemo primiti kao dar, kao novinu koja je proizvodBoji. Vjera ne dolazi po itanju, nego po posluhu. Nijesamo unutarnja stvar, nego je odnos s Nekim. Pret-

postavlja susret s navjetajem, pretpostavlja postojan-je drugoga koji navijeta i stvara zajednitvo.

I naposljetku navjetaj: onaj koji navijeta ne gov-ori od sebe, nego je poslan. Nalazi se unutar misijskogustroja koji zapoinje s Kristom kojega je poslao Otac,prelazi na apostole - rije apostoli znai "poslani" - inastavlja se u slubi, u poslanju koje prenose apostoli.Novo tkivo povijesti oituje se u tom misijskom ustro-

ju, preko kojega u konanici govori sam Bog, njegovaosobna Rije, Sin, govori s nama i dolazi k nama. Rijeje tijelom postala, u Isusu, kako bi doista stvorila novoovjeanstvo. Stoga rije navjetaja postaje sakramen-tom u krtenju, koje je novo roenje iz vode i Duha,kao to e rei Ivan. U estom poglavlju Poslanice Rim-ljanima sv. Pavao kazuje duboke rijei o krtenju. ulismo taj tekst, ali moda ga je dobro ponoviti: "Ili zar neznate: Koji smo god krteni u Krista Isusa, u smrt smo

njegovu krteni. Krtenjem smo dakle zajedno s njime


48/242

47

ukopani u smrt da kao to Krist slavom Oevom biuskrien od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti ivota"(6, 3-4).

U ovoj katehezi, dakako, ne moemo ulaziti u iscr-pno tumaenje toga teksta koji nije lagan. Samo bih tristvari elio ukratko napomenuti: prvo, "krteni smo"

je pasivni oblik. Nitko ne moe krstiti samoga sebe,potreban je drugi. Nitko sam sebe ne moe uinitikraninom. Postati kraninom jest pasivni proces.Samo nas drugi moe uiniti kranima. A taj "drugi"koji nas ini kranima, koji nam daje dar vjere, naprvoj je razini zajednica vjernika, Crkva. Od Crkve do-bivamo vjeru, krtenje. Ako ne dopustimo toj zajednicida nas oblikuje, ne postajemo kranima. Autonomno,samoproizvedeno kranstvo jest proturjeje u sebi. Naprvoj razini taj drugi jest zajednica vjernika, Crkva, nona drugoj razini ta zajednica ne djeluje sama od sebe,prema vlastitim zamislima i eljama. I zajednica ivi uistom pasivnom procesu: samo Krist moe konstitui-rati Crkvu. Krist je pravi darovatelj sakramenata. To je

prva toka: nitko sama sebe ne krsti, nitko sam sebene ini kraninom. Kranima postajemo.

Druga stvar je ovo: krtenje je vie od pranja. Onoje smrt i uskrsnue. Sam Pavao, govorei u PoslaniciGalaanima o preokretu u svojemu ivotu, opisuje garijeima: umro sam. U onome asu doista zapoinjenovi ivot. Postati kranima vie je od kozmetikogzahvata koji bi vie manje potpunome postojanjudodao neto vie. Rije je o novome poetku, o novomeroenju, o smrti i uskrsnuu. Dakako, u uskrsnuuna novi nain blista ono to je u prijanjem ivotu bilodobro.

I tree: materija je dio sakramenta. Kranstvo nijeposve duhovno. Ono ukljuuje tijelo. Ukljuuje kozmos.Protee se do novih nebesa i nove zemlje. Vratimo se naposljednje rijei u Pavlovome tekstu: tako - kae "hodi-mo u novosti ivota". To je pitanje za ispit savjesti zasvakoga od nas, hoditi u novosti ivota. To je krtenje.


49/242

48

Sada dolazimo do sakramenta euharistije. Vesam u drugim katehezama pokazao s koliko dubokogpotovanja sv. Pavao doslovno prenosi predaju o eu-haristiji koju je primio od samih svjedoka posljednjenoi. Prenosi te rijei kao dragocjeno blago povjerenonjegovoj odanosti. Tako u tim rijeima doista ujemosvjedoke te noi. Posluajmo Apostolove rijei: "Doista,

ja od Gospodina primih to vama predadoh: GospodinIsus one noi kad bijae predan uze kruh, zahvalivirazlomi i ree: 'Ovo je tijelo moje - za vas. Ovo initemeni na spomen.' Tako i au po veeri govorei:'Ova aa novi je Savez u mojoj krvi. Ovo inite kad

god pijete, meni na spomen.'" (1 Kor 11, 23-25). Tajje tekst neiscrpan. I glede njega, u ovoj katehezi, tekdva zapaanja. Pavao ovako prenosi Gospodnje rijei okaleu: ovaj je kale "novi Savez u mojoj krvi". U tim serijeima krije aluzija na dva temeljna teksta iz Staro-ga zavjeta. Prva se aluzija odnosi na obeanje novogasaveza u Knjizi proroka Jeremije. Isus kae uenicimai kae nama: sada, u ovome asu, sa mnom i s mojomsmru ostvaruje se novi savez; s mojom krvlju u svi-

jetu zapoinje ta nova povijest ovjeanstva. No, u timje rijeima prisutna i aluzija na savez na Sinaju, kadje Mojsije rekao: "Ovo je krv Saveza koji je Gospodin svama uspostavio na temelju svih ovih rijei" (Izl 24, 8).U onom se sluaju radilo o krvi ivotinja. Krv ivotinjamogla je biti samo izraz elje, iekivanja prave rtve,istinskog bogotovlja. Darom kalea Gospodin namdaruje istinsku rtvu. Jedina prava rtva jest Sinovaljubav. Po daru te ljubavi, vjene ljubavi, svijet ulazi u

novi savez. Slaviti euharistiju znai da nam Krist dari-va samoga sebe, svoju ljubav, kako bi nas suobliiosamome sebi te na taj nain stvorio novi svijet.

Drugi vaan vid nauka o euharistiji javlja se u istojPrvoj poslanici Korinanima gdje sv. Pavao Kae: "aablagoslovna koju blagoslivljemo nije li zajednitvo krviKristove? Kruh koji lomimo nije li zajednitvo tijelaKristova? Budui da smo jedan kruh, jedno smo tijelo

mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha" (10, 16-


50/242

49

17). U tim rijeima takoer se vidi kako osobni tako idrutveni znaaj sakramenta euharistije. Krist se sjed-injuje sa svakim od nas ponaosob, no isti se Krist sjed-injuje i s mukarcem i sa enom pored mene. A kruh jei za mene i za drugoga. U priesti primamo Krista. No,Krist se jednako tako sjedinjuje s mojim blinjim: Kristi blinji u priesti su nerazdvojni. I tako smo svi mi

jedan kruh, jedno tijelo. Euharistija bez solidarnostis drugima jest zlorabljena euharistija. Nalazimo se nakorijenu te istovremeno u sreditu nauka o Crkvi kao

Tijelu Kristovu, Tijelu uskrsloga Krista.

Ujedno vidimo i sav realizam toga nauka. Kristnam u euharistiji daje svoje tijelo, daje samoga sebe usvojemu tijelu te nas na taj nain ini svojim tijelom,ujedinjuje nas sa svojim uskrslim tijelom. Ako ovjek

jede obian kruh, taj kruh u probavnome procesupostaje dio njegovoga tijela, preobraen u supstanculjudskoga ivota. No, u svetoj se priesti dogaa supro-tan proces. Krist Gospodin nas suobliuje sebi, uvodinas u svoje slavno tijelo te svi zajedno postajemo Ti-

jelom njegovim. Tko proita samo 12. poglavlje Prveposlanice Korinanima te 12. poglavlje Poslanice Riml-

janima mogao bi pomisliti kako su rijei o Kristovu Ti-jelu kao organizmu karizmi tek neka vrsta socioloko-teoloke usporedbe. Doista se u rimskoj politologiji tausporedba tijela i razliitih udova koji ine jedinstvokoristila za samu dravu, kako bi se istaknulo da jedrava organizam u kojemu svatko ima svoju ulogu,dok mnotvo i razliitost uloga tvore tijelo, a svatko

opet ima svoje mjesto. itajui samo 12. poglavlje Prveposlanice Korinanima moglo bi se pomisliti kako jePavlu dovoljno da jedino to primijeni na Crkvu, da je iovdje rije samo o sociologiji Crkve. Ali, imajui na umuovo, 10. poglavlje, vidimo da je stvarnost Crkve bitnodrugaija, mnogo dublja i istinitija od slike drave kaoorganizma. Jer Krist stvarno daje svoje tijelo i ini nassvojim tijelom. Postajemo uistinu sjedinjeni s Kristovimtijelom te smo na taj nain sjedinjeni i jedni s drugima.

Crkva nije tek korporacija poput drave, ona jest tijelo.


51/242

50

Nije puka organizacija, nego je pravi organizam.

I na kraju, ukratko emo rei neto o sakramentuenidbe. U Poslanici Korinanima nalaze se tek neke

naznake, dok je Poslanica Efeanima uistinu razvijaduboku teologiju enidbe. Pavao ovdje definira enidbukao "veliko otajstvo". Kae to smjerajui "na Krista ina Crkvu" (5, 32). U tom odlomku valja istaknuti uza-

jamni odnos koji se oblikuje u vertikalnu dimenziju.Uzajamna pokornost mora usvojiti govor ljubavi, ijise uzor nalazi u ljubavi Krista prema Crkvi. Taj odnosKrist-Crkva daje prvenstvo teolokom aspektu braneljubavi, te ujedno afektivni odnos meu suprunicimauzdie na viu razinu. Istinski brak dobro e se ost-varivati u ivotu ako u trajnom ljudskom i afektivnomrastu bude nastojao uvijek ostati vezanim uz djelot-vornost rijei i uz znaenje krtenja. Krist je posvetioCrkvu, oistivi je u kupelji vode popraenoj rijeju.Osim to je oituje, dionitvo u Gospodnjem tijelu ikrvi ne moe drugo doli trajno zapeatiti vezu koja jepo milosti nerazrjeiva.

I na kraju posluajmo rije sv. Pavla Filipl-janima: "Gospodin je blizu" (Fil 4, 5). ini mi se dasmo shvatili da je, po rijei i po sakramentima,Gospodin blizak u itavom naem ivotu. Molimoda nas u dubini naeg bia sve vie dotie ta nje-gova blizina, kako bi se rodila radost - radost kojase raa kad je Gospodin stvarno blizu. (kta/ika)


52/242

51

Papin nagovor uz molitvu Aneo Gospodnjiu nedjelju 14. prosinca 2008.


Ova se nedjelja, trea u vremenu doaa, naziva"nedjelja gaudete", "radujte se", jer ulazna antifonasvete mise preuzima izraz sv. Pavla iz Poslanice Fili-pljanima koji kae: "Radujte se u Gospodinu uvijek!Ponavljam: radujte se". I odmah potom dodaje povodza to: "Gospodin je blizu!" (Fil 4, 4-5). Eto razloga zaradost. No, to znai da je "Gospodin blizu"? U kojemsmislu trebamo shvatiti tu Boju "blizinu"? Apostol

Pavao, piui kranima u Filipima, oito misli na Kris-tov ponovni dolazak, te ih poziva da se raduju jer je tosigurno. Ipak, sam sv. Pavao u Poslanici Solunjanimaopominje kako nitko ne moe znati trenutak Gospod-njega dolaska (usp. 1 Sol 5, 1-2) te kae kako se trebauvati svakog alarmantnog stanja, gotovo kao da nep-osredno predstoji Kristov dolazak (usp. 2 Sol 2, 1-2).

Tako je Crkva, ve tada, prosvijetljena Duhom Svetim,sve bolje shvaala da Boja "blizina" nije pitanje pros-

tora i vremena, nego pitanje ljubavi. Ljubav zbliava!Predstojei e nas Boi podsjetiti na tu temeljnuistinu nae vjere te emo, pred jaslicama, moi okus-iti kransku radost, promatrajui u novoroenomeIsusu lice Boga koji nam je iz ljubavi postao blizak.

U tom svjetlu, pravo mi je zadovoljstvo obnoviti li-jepu tradiciju blagoslova "Djetec" ("Bambinelli"),kipia Djeteta Isusa koji e se stavljati u jaslice. Osob-

ito se obraam vama, dragi djeaci i djevojice u Rimu,koji ste jutros doli s "Djetecima" koje sada blagosliv-ljam. Pozivam vas da mi se pridruite pozorno prateiovu molitvu:

Boe, na Oe,ti si toliko ljubio ljude

da si nam poslao svojeg jedinog Sina Isusa,koji se rodio od Djevice Marije

kako bi nas spasio i ponovo doveo k tebi.Molimo te da s tvojim blagoslovom


53/242

52

ovi likovi Isusa, koji ima doi meu nas,budu, u naim domovima,

znak tvoje nazonosti i tvoje ljubavi.Oe dobri,

podari svoj blagoslov i nama,naim roditeljima, naim obiteljima

i naim prijateljima.Otvori nae srce,

kako bismo znali primati Isusa u radosti,uvijek initi ono to on eli

i vidjeti ga u svimakojima je potrebna naa ljubav.

To te molimo u Isusovo ime,koji je tvoj ljubljeni Sin i dolazi svijetu dati mir.On ivi i kraljuje u vijeke vjekova.

Amen.

A sada zajedno molimo molitvu Aneo Gospodnji,zazivajui Marijin zagovor da Isus, koji svojim roenjemljudima donosi Boji blagoslov, bude prihvaen s ljubav-lju u svim domovima u Rimu i u svijetu. (kta/ika)


54/242

53

Papina kateheza na opoj audijenciji17. prosinca 2008.


Upravo danas zapoinju dani doaa koji nasneposredno pripravljaju na Gospodinov Boi: ulismo u Boinu devetnicu tijekom koje se u mnogimkranskim zajednicama slave liturgijska slavlja kojaresi obilje biblijskih tekstova kojima je cilj snanijepobuditi iekivanje Spasiteljeva roenja. Cijela Crkva,naime, upire svoj pogled vjere u tu svetkovinu koja jesada ve tako blizu pripremajui se, kao i svake go-

dine, pridruiti radosnoj pjesmi anela, koji su usrednoi najavili pastirima udesni dogaaj Otkupiteljevaroenja, pozivajui ih da se zapute u betlehemskuspilju. Ondje lei Emanuel, Stvoritelj koji je postaostvorenje, povijen u pelene i poloen u skromne jasle(usp. Lk 2,13-14).

Po ozraju koje ga ini prepoznatljivim, Boi je svet-kovina svega svijeta. I oni koji se ne priznaju vjernici-

ma, naime, mogu u tom kranskom blagdanu kojegse slavi svake godine opaziti neto udesno i nadnara-vno, neto duboko to govori srcu. To je blagdan kojipjeva o daru ivota. Roenje djeteta uvijek bi moraobiti dogaaj koji donosi radost; zagrljaj novoroenetaredovito budi u ovjeku osjeaje panje i brinosti,ganua i njenosti. Boi je susret s novoroenimdjetetom koje plae u siromanoj spilji. Dok ga pro-matramo u jaslicama, kako ne pomisliti na mnogu

djecu koja i danas, u mnogim dijelovima svijeta, dolazena svijet u velikom siromatvu? Kako ne pomisliti naneprihvaenu i odbaenu novoroenad, na onu kojane uspije preivjeti zbog oskudice lijekova i nedovoljnebrige? Kako ne pomisliti i na obitelji koje bi htjeleiskusiti radost roenja vlastitog djeteta ali im se taelja nije ispunila? Pod utjecajem hedonistikog kon-zumerizma, naalost, Boiu prijeti opasnost da izgubisvoj duhovni smisao i pretvori se u prigodu za kupnjui razmjenu darova zbog koje trgovci zadovoljno trljaju


55/242

54

ruke! Potekoe, nesigurnosti i sama ekonomska krizakroz koju ovih mjeseci prolaze mnogobrojne obitelji,i kojom je pogoen itav svijet, mogu biti poticaj naponovno otkrivanje topline jednostavnosti, prijateljstvai solidarnosti, tih tipinih boinih vrijednosti. Nakonto se s njega skinu sve naslage konzumerizma i ma-terijalizma, Boi moe postati prigoda za prihvaanje,kao osobnoga dara, poruke nade koja proizlazi iz ota-

jstva Kristova roenja.

Sve to, meutim, nije dovoljno da se shvati puna vr-ijednost svetkovine za koju se pripravljamo. Mi znamoda se o njoj slavi sredinji dogaaj povijesti: utjelovljenjeboanske rijei za otkupljenje ljudskog roda. Sveti LeonVeliki, u jednoj od svojih brojnih boinih homilija, ova-ko klie: "Kliimo u Gospodinu, dragi moji, i otvorimosvoje srce najioj ra

Documents

Papini govori