PAOLA MASTROCOLA

Koja si ti životinja? PRIČA JEDNE PERNATICE

*

Mojem sinu, koji me je, kada je imao četiri godine, zapitao "Zna li mačka da je mačka?"

* 1.

U toplini krznene papuče

1. POGLAVLJE

Božićna je noć. Cestom prema mjestu kamion juri punom brzinom.

Vozi tako brzo jer je za upravljačem Jack, vozač kamiona koji je tog jutra obećao ženi: »Dobro draga, stići ću točno u osam.«

Obećao je jer je to bila božićna večer, na Božić svake godine Jack mora otići na svečanu večeru kod svoje punice i teško njima ako stignu poslije osam, jer punica svake godine pripremi torteline, a ako se prekuhaju, raskvase se u juhi i nisu ukusni.

Eto zašto je taj kamion vozio tako brzo: Božić je i tortelini Jackove punice nisu se smjeli raskvasiti u juhi.

Kamion se jureći zanese. Bio je na posljednjem zavoju i Jack je gotovo uspio stići u osam, ali upravo je tada izgubio kontrolu nad vozilom.

Rasulo se sve što je nosio: božićne kuglice, paketi, kutije sa smokvama, paprike u ulju, šampanjac. Kako je usto bila nizbrdica, stvari su se kotrljale ludom brzinom i činilo se da se nikada neće zaustaviti.

Ispala je i ona. Pala je s kamiona i počela se kotrljati. Ne zna se zašto se našla u tom kamionu, s obzirom da nije bila

dio nijednoga božićnog dara. Ali našla se baš na tom kamionu i ispala je kao i sve drugo što se nalazilo u njemu. Kotrljala se poput lopte koju nosi vjetar, jer ne samo da se cesta spuštala nizbrdo nego je bila i vjetrovita noć.

Otežavajuća je okolnost što se tek rodila. Niti jedna stvar na kamionu nije se rodila baš tada, ali ona jest.

Vjerojatno se rodila točno u trenutku kada je kamion loše ušao u zavoj ili je sam pad bio uzrokom njezinu rođenju. Ne zna se. Činjenica je da je rođena na zavoju. A roditi se na zavoju, to jest izgubiti kontrolu na zavoju u božićnoj noći, nije mala stvar.

U jednom trenutku nešto je zaustavi: bila je to kanta za smeće. Sreća, jer je gotovo polomila kosti prije nego što je počela

živjeti. Kanta je bila ružna i smrdljiva, ali ona to nije primijetila. Nije čak ni znala, jer se tek rodila, da je to kanta za smeće.

Bilo je vrlo hladno. Ali imala je sreću: završila je točno u krznenoj papuči što se slučajno nalazila na zemlji uz kantu. Bila je siva, u obliku miša, samo što ona to nije znala. Nije znala ni da postoje papuče i čemu služe. Osjećala je samo da je u njoj toplo i udobno i tamo se sklupčala.

Ne događa se svakome da završi točno u papuči kad se rodi, ali njoj se dogodilo.

Dugo je spavala u papuči i sanjala da se još nije rodila.

Kad se probudila, više nije bila božićna noć, ali je bilo vrlo hladno. Iz kante su curili ljepljivi sokovi koji su završavali, ma vidi ti to, točno u njezinim ustima. Tako se hranila danima a da je nitko nije hranio.

Kad je dovoljno narasla, iziđe iz papuče. Stane pred nju i prvi put je promotri: vidje velike mišje uši, duge brkove i sjajne staklene oči. Kako je to bila prva stvar koju je ugledala, papuča postade njezina majka. Zagrli je i cmokne velikim poljupcem u njušku te joj reče:

»Volim te, mama.«

*

2.

Ili razmišljati ili grickati

2. POGLAVLJE

Dane je provodila jednostavno: ljenčarila je u papuči ili skakutala uokolo. Svakog dana uputila bi se malo dalje da bolje upozna svijet, ali nije gubila iz vida mamu i noću bi se šćućurila u toplini krzna.

Bila je jako zadovoljna što ima takvu mamu. Ponekad se igrala skrivajući se iza njezinih mišjih ušiju, kao da su dva zastora, ponekad bi opet, kako je pokraj kante pronašla škrbavi češalj, češljala majčino krzno kao da ga tapira. Nitko ne češlja majčino krzno, ali ona je vidjela da to radi neki gospodin koji je zapravo čistio psa od buha.

Hodajući po svijetu, zamijeti nešto strašno: druge mame vodile su djecu u šetnju, a ona ima mamu koja to nikad ne čini. Ima nepokretnu majku.

To ju je uvelike zbunjivalo i počela je misliti da ne želi takvu majku. Nije voljela uvijek biti sama i lunjati oko papuče. Nije na djeci da skakuću oko roditelja, nego roditelji moraju voditi djecu da skakuću uokolo, mislila je.

Problem joj se učini nerješivim. Riješio ga je netko tko je jednoga dana slučajno onuda

prolazio.

Taj netko bio je mladi dabar. Blizu sela bilo je veliko jezero i na jezeru je živjela zajednica dabrova.

Bila je to vrlo aktivna zajednica, čiji su članovi bili graditelji i nisu radili ništa drugo nego gradili. Uz rub jezera pa čak i pod vodom prema obali, sve je bilo gradilište: daske, cigle, potpornji, čekići, kompresori i stalno kretanje osoba, to jest dabrova u radničkim odijelima s električnom svjetiljkom na čelu. Da, radili su i noću:

doista, gledajući jezero noću s ceste, vidjela su se bezbrojna svjetla što se kreću amo-tamo kao luda. Netko je rekao: »To su krijesnice«, drugi je pak govorio: »Ma kakve krijesnice zimi, jasno je da su to duše umrlih.« Ali nije se radilo ni o krijesnicama ni o mrtvima: bili su to dabrovi – noćni graditelji.

Najviše su gradili brane. Jedna brana iza druge. Moglo bi se reći da je za njih svijet bio svijet brana.

Mladi dabar ugleda je kako namrštena stoji u sjeni kante za smeće. Predstavi se vrlo uljudno, pruživši joj ruku:

»Drago mi je, ja sam George.« I odmah je zapita: »Nešto nije u redu?« »Da, zar ne vidiš? Imam majku koja me ne vodi u šetnju.« »A zašto te ne vodi u šetnju?« »Jer se ne miče, zar ne vidiš?« Dabar pogleda uokolo. »A gdje ti je majka?« »Ovdje, zar je ne vidiš?« George se ponovno osvrne. »Vidim samo jednu papuču.« »Jednu... što?« »Papuču.« Trebalo je vremena da se razumiju, jer ponekad nije dovoljno

razgovarati da bismo se razumjeli. Ona je, primjerice, trebala poprilično vremena da shvati kako on njezinu majku naziva papučom, a on još više da shvati da ona misli da joj je papuča majka.

Štoviše, u početku George nije razumio baš ništa. Zastao je, zašutio i odlučio da mu treba vremena. Sjeo je i on pokraj kante i počeo razmišljati.

George je bio mlad dabar koji je volio razmišljati. Nije bio poput drugih: uopće mu se nije sviđalo glodati drvo. Kad odraste, nije želio biti graditelj: bio je jedini dabar koji nije želio biti graditelj i predstavljao je »ozbiljan slučaj« za zajednicu.

Valja znati da svi dabrovi žele biti graditelji. Štoviše, tko se rodi kao dabar, automatski je graditelj, onako kao što se kaže – »rođeni graditelj« (ima puno automatskih stvari u životu).

Georgeov otac, stari graditelj Reginald Dabar, bio je i »stari dabar« ili starješina svih dabara i krzno mu je postalo posve bijelo od velike brige što ga je mučila zbog njegova sina. Bio je udovac i Georgeov odgoj pao je u cijelosti na njegova leđa. Teret je bio toliko težak da se sve više grbio dok je obilazio brane. Bio je jedini bijeli

dabar. Uvečer, kad bi odlazio s kolegama u gostionicu, umjesto da se karta, sjedio bi osamljen i, onako grbav i bijel, ponavljao:

»Zašto baš meni, zašto baš meni...« Ponekad bi i završio rečenicu: »... da se dogodi takav dabar!« Svi su znali što je želio reći. Ne bi se moglo reći da je njegov

sin bio loš, bio je samo nevjerojatno tvrdoglav. Utuvio je sebi u glavu da u životu želi samo razmišljati i odlučio je studirati filozofiju na Sveučilištu u Oxfordu.

»U Oxfordu?« Svi su se trudili objasniti mu da može lijepo razmišljati u

svojoj kući na jezeru grickajući drvo kao dobar graditelj i kako nije potreban Oxford da bi bio filozof.

Ali on je govorio da se u životu ili razmišlja ili gricka i da to nikako nije isto.

Dabrovi dabrovske zajednice smatrali su, duboko u srcu, da je sin jadnoga Reginalda Dabra jednostavno prava lijenčina! Ali to su mislili u sebi, a jadnom Reginaldu Dabru nisu ništa govorili, jer kako jadnom ocu reći da mu je sin lijenčina?

George je toga dana, sjedeći uz kantu za smeće, dugo razmišljao kako je moguće da netko vjeruje da je dijete papuče. Nakon duga razmišljanja, ne nalazeći objašnjenja, učini ono što se radi kad nema objašnjenja ili rješenja problema: pokuša produbiti problem. Tada je zapita:

»Reci mi koja si ti zapravo životinja?« »Papuča!« odgovori ona bez oklijevanja. Eto, u tome je stvar! Valja uvijek produbiti problem da bi se

došlo do te točke. A ta točka upravo je značila problem: problem papuče.

»Papuča?« ponovi George posve zbunjen, sve dublje tonući u misli.

»Da, ti si mi rekao da je to papuča...« George ponovno osjeti potrebu razmisliti. Dugo je razmišljao i

na kraju, jer je bio vrstan mislilac, shvati veliku istinu. A ta je da kad se rodiš, ne znaš tko si.

Naravno, kako bi znao tko si? Netko ti to mora reći. Ako ti to nitko ne kaže, ne možeš točno ni znati tko si, zar ne? Tako je.

Dokučivši tu duboku istinu, osjeti se bolje. I nastavi duboko razmišljati. Primjerice, pomisli, on dobro zna da je dabar jer mu otac to ponavlja svakoga dana: »Sjeti se, George, da si dabar!« Kad imaš

takva oca koji svakoga dana osjeća neodoljivu potrebu da ti kaže tko si, na kraju ti to utuvi u glavu, da to nikada više ne zaboravljaš. Ali ona, njegova jadna prijateljica? Tko će joj reći da nije papuča kad papuče ne govore? A ako joj to nitko ne kaže, vjerovat će da je papuča jer ako je njezina majka papuča, a djeca nalikuju na majke, onda ona ne može biti drugo do papuča.

Kad je ovako logično razmišljao... da, logično, osjećao se sjajno. Osjećao je pravo duševno blagostanje ispunjeno ponosom i zadovoljstvom: uživao je što zna tako misliti.

Obuze ga velika nježnost prema novoj prijateljici koja je vjerovala da je papuča i silna želja da je povede u zemlju dabrova. Da, povest će je sa sobom.

Morao je samo riješiti nevolju sa statičnom mamom. Drukčije neće nikada poći, jer majku se nikada ne napušta. Tako je razmišljao George. I njušku mu je obavio veo tuge nakon te stote velike istine. Valja pokrenuti nepokretnu papuču. Kako?

Budući da je bio dabar i posjedovao urođenu vještinu građenja, pade mu na um genijalna zamisao. Bio bi doista izvrstan graditelj, samo daje to htio...

Uze golemu kutiju prepunu alata koju svaki dabar ima od rođenja: čavli, čekići, odvijači, kliješta, svrdla, bušilice, vijci. Potom nestane u šumi glodati drva cio dan, a vrati se uvečer s obrađenom glatkom daskom i četiri savršeno obla koluta. Cijelu je noć radio zubima i alatom i ujutro je djelo bilo dovršeno: načinio je divna kolica, papuča će imati kotače!

S prednje stane zavezao je konopčić, a drugi kraj pružio je svojoj prijateljici, rekavši:

»Eto, sada možeš kud god hoćeš sa svojom mamom!« Bila je luda od sreće. Dohvati konopčić i poče vući mamu

gore-dolje putem, uzbrdicom i nizbrdicom, izvodeći ludorije amo-tamo, smjelo je propinjući i vrteći poput zvrka. Luda od sreće...

Ipak, ako bolje pogledamo, nije majka nju vodila u šetnju, nego je ona vodila majku!

Ali kako to reći Georgeu koji je radio cio dan i noć? Ako dobro razmislimo, zar bi joj se svidjelo da je vuku na konopčiću? Ne bi. Dakle, bolje da je na konopčiću majka. I na kraju, je li doista važno tko koga vuče?

Mladi dabar George službeno je pozove da ga slijedi i pođe s njim u zajednicu dabrova. Ona se smjesti u svojoj mami papuči, a on krene vukući kolica.

Ono što su dabrovi vidjeli izdaleka bila je čudna i poprilično zbunjujuća slika: dabar trči svom snagom i vuče za sobom lažnoga

miša na kotačima, a u njemu sjedi netko razbarušen i operušan i drži se za mišje brkove kao da su uzde.

Nekome tko je studirao povijest služeći se ilustriranim knjigama to je uvelike nalikovalo na dvokolicu starih Rimljana.

3. POGLAVLJE

Dočeka je Georgeov otac, graditelj Reginald Dabar glavom, koji je kao stari dabar imao zadaću primati strance.

Dočeka je u velikom starom amfiteatru, ruševini na brežuljku koju su dabrovi odabrali kao prostor za reprezentaciju. Cijela zajednica bila je tamo. Pozorno su sjedili na stubama, ili na onom što je ostalo od vremenom nagriženih stuba. Teatralnim glasom što je jako odzvanjao, promatrajući je izbliza uz pomoć snažnog povećala, stari dabar je zapita:

»Koja si ti životinja?« Vladala je duboka tišina prepuna očekivanja. »Papuča!« odgovori ona bez oklijevanja, svojim pomalo

kreštavim glasićem. »Hmm...« Cijelim dabrovskim amfiteatrom razliježe se jedno opće: »Hmmm...« Graditelj Reginald Dabar bio je vrlo star, što znači da je vidio

sve i svašta. Ali još nikada nije vidio nekoga tko bi za sebe rekao daje papuča. Zato nervozno počeše plosnati rep i reče:

»Pa, imaš perje... kako možeš biti papuča i imati perje? Tko ima perje, pernati je stvor. Dakle, draga pernatice...«

Prvi put ju je netko nazvao nekim imenom. Ali njoj se nije sviđalo ime pernatica. Osim toga, nije znala ništa o perju i zamoli da joj netko ljubazno objasni što je to perje i gdje ga ima.

Amfiteatrom prostruji prigušen, piskav smijeh kroz isturene zube svih ondje okupljenih dabrova.

Zatečen, Reginald Dabar nije znao protumačiti riječ »perje«. Doista, oni kojima je zanat odrediti riječi dobro kažu kako je najteži posao na svijetu definirati ih, posebice riječi koje označavaju stvari što su ti stalno pred očima: čini se da riječ već sama po sebi određuje stvar. Naravno, ali kako definirati riječ koja definira stvar?

Tada joj u nedoumici Reginald Dabar istrgne pero na grudima. Ona krikne i odmah shvati što je perje. Osjeti se vrlo sretnom jer je lijepo kad nam netko kaže nešto o nama i o tome kakvi smo: odmah se osjećamo bolje, osjećamo se, kako da kažem, sigurniji, manje sami!

Sada je znala da ima perje, što je puno bolje nego ne znati da ga ima.

Preostalo joj je da još shvati zašto ne može biti papuča ako ima perje. Točno, sama po sebi, Reginaldova opaska nije imala smisla: kao da netko tko ima brkove ne može biti riba. Ima riba bez brkova i riba s brkovima, ma o čemu govorimo!

Ali Reginald Dabar je prešao na drugu temu i nije mu željela dosađivati svojim problemima perje da ili perje ne.

»Radit ćeš s nama« reče joj, »vidjet ćeš da ćeš biti zadovoljna.« Gromoglasan pljesak gotovo je srušio amfiteatar, zapravo

ostatke amfiteatra. U dabrovskoj zajednici svi su mislili da je rad veliko zadovoljstvo.

Zaduženi joj odmah predaju ključeve spilje gdje će spavati i punu dabrovsku radnu opremu: radno odijelo od plavoga platna, čizme, debeo pojas s kopčama o koje će objesiti konope, kuke, piliće i na kraju svjetiljku koju će staviti na čelo.

»Tako ćeš biti jedna od nas«, rekoše joj. U zoru sljedećega dana ukrcaju je u autobus koji je sve vozio

na posao. Ona se popne vukući na kolicima svoju mamu papuču, jer je nikada nije ostavljala samu.

Dodijele joj dobar komad jezera i rekoše da i ona može graditi brane.

Od toga dana osjećala se pravim dabrom. I prestade govoriti da je papuča.

4. POGLAVLJE

Vrijeme je sretno prolazilo u zajednici dabrova.

Odlazila je na posao svaki dan u zoru autobusom prepunim dabrova. Naučila je glodati drvo iako nije imala zube i kopati hodnike iako nije imala nokte ni snažne šape.

Valja priznati da su joj šape bile pomalo problem, imala je naime samo dvije dok su njezini prijatelji imali četiri, a i te dvije šape bile su doista smiješne, tanke poput štapića i slabašne poput slamki na vjetru. Osim toga završavale su kao svojevrsna lepeza koja joj je služila kao stopalo, lepeza od lagane prozirne kožice nalik na list tankoga papira.

Ipak, nije se obeshrabrila i naučila je kopati pod zemljom kako je mogla. U početku je to bio odron u pravom smislu riječi: umjesto da kopa tapkala je po rahloj površini terena i izazivala prave... odrone!

George, koji nije htio biti graditelj, nije radio, cijele je dane provodio besposlen na obalama jezera gledajući je i razmišljajući o njoj.

»Puno mislim na tebe!« govorio joj je iz daljine, a ona bi se zacrvenjela od sreće.

Gledao ju je kako radi i što ju je više gledao, sve je više o njoj mislio. I što je više o njoj mislio sve ju je više promatrao. A ona, što ju je on više gledao, više se trudila kopati. Što je više kopala, izazivala je više odrona.

Uglavnom, stvar je postala zabrinjavajuća i odronjavajuća. George je pomislio da žurno valja riješiti problem.

Dugo je mislio, sve dok, kao i uvijek, nije smislio. Prilikom stanke za kavu, on joj pristupi i objasni da nema šape prikladne za kopanje: dakle, ako želi i dalje kopati zemlju nožicama poput lepeze, mora misliti na nešto drugo.

»Na što drugo?« zapita zaprepaštena. Mora misliti, primjerice... da pliva, a ne da kopa! Da, mora

misliti da pliva! Kako je došao na tu pomisao, ne zna se, jer se zapravo nikada

ne zna kako ti dođu neke misli. Dođu i gotovo, moramo samo biti spremni prihvatiti ih. Dabar je bio posebno vješt u prihvaćanju misli što nadolaze, razradio je strategiju prihvata misli, što mu je odlično uspijevalo. Nije uzalud bio veliki mislilac i želio na Oxford.

Ona se u početku pitala kako može misliti da pliva na zemlji, a ne u vodi, gdje se zapravo pliva. Ali bila je to samo trenutna misao pa je zaboravi. Jer misli, kako dođu, tako i prođu.

Pokuša uraditi kako joj je rekao George i... djelovalo je! Misleći da pliva, naučila je odlično kopati: mahala je nogama kao brzom vjetrenjačom i zemlja joj je prolazila kroz prste kao... voda!

Čudo od misli. Jasno, zaključila je, ako želiš nešto uraditi dobro, moraš misliti da radiš nešto drugo.

»Hvala!« reče mu. »Nema na čemu«, odgovori on. U stvari, nije istina da je uspjela kopati, recimo da je tapkala po

tlu i podižući vjetar nogama, pomaknula bi koji centimetar zemlje. Ali ništa zato: ona je bila uvjerena da kopa, on je bio ponosan na nju, a dabrovi nisu uopće pokušavali provjeriti koliko radi jer su bili odveć zaokupljeni radom. Teglili su stablo za stablom, pilili ih zubima i vukli u jezero gradeći brane, nisu mirovali ni sekunde pa kako bi imali vremena gledati što radi ili ne radi posljednja koja je stigla.

»Čemu služe sve te brane?« zapita ona jednoga dana starog Reginalda Dabra, koji odskoči unatrag od negodovanja i zamalo pade u jezero.

Drugog dana ponovno dođe do staroga dabra i zapita ga zabrinuto:

»Zašto siječete sva ta stabla? A što ako ih više ne bude?« Drugi trzaj unatrag, ponovno zamalo pad u jezero. Nije željela uznemiravati staroga dabra, nije razumjela zašto se

toliko ljuti. Činilo joj se samo da je glupo sjeći drva za gradnju brana za koje se ne zna čemu služe i nimalo joj se nije sviđao svijet

ispunjen branama, a bez drveća. Draži joj je bio svijet pun drveća i bez brana. Nije razumjela zašto ne ostaviti svijet takvim kakav je, umjesto ga mijenjati s toliko truda.

Kako joj se ta pitanja učine vrlo filozofskima obrati se Georgeu, koji zasja cijelim krznom i reče joj: prvo, nikad ne valja pitati nekoga koji nešto radi zašto to radi, jer ga razljutiš, jasno? Drugo, ako se ljudima sviđa misliti da mijenjaju svijet, treba ih pustiti da tako misle, jasno?

Srećom bila je stanka za kavu. Sredina dana, tri male djevojčice dabrovi s bijelim pregačicama i kapicama vuku kolica puna kave i dijele svim dabrovima radnicima.

George za vrijeme stanke sjedi uz svoju prijateljicu, ali ne pije kavu. Možda zato što ne radi, a nije pravo da onaj tko ne radi ima stanku za kavu. Može imati stanku, ali samo stanku, a ne i kavu.

Uvečer su se nalazili i promatrali mjesec i jezero. Rukom bi je obgrlio oko vrata, prekrižio šape i šaptao joj:

»Kako je jezero lijepo, jutros!« Ona bi mu pokušala plašljivo reći: »Nije jutro...« Ali on bi se tiho nasmijao i rekao: »Znam, lutko, to je citat!« Citat iz filma Uga Tognazzija, koji je bio njegov idol. Ali ona,

lutka, nije znala tko je Tognazzi ni što znači »citat«. Ipak joj je bilo drago uvečer otići u kino sa svojim prijateljem dabrom, jer bi on u pauzi kupio kokice koje bi u tišini grickali na mjesečini.

Puno puta nisu mogli otići u kino jer bi ih stari Reginald Dabar pozvao na večeru, nju i Georgea. Pozivao je i mamu papuču, naravno, jer samo se usudi ne pozvati majku sinove prijateljice. Sam je kuhao prekrasne juhe od sjemenja i koštica i na kraju bi zajedno sa sinom uz kamin pušio dobru cigaru.

Stari se Reginald Dabar potajice nadao da će pernatica s vremenom izvesti njegova sina na pravi put i uvjeriti ga da pošten dabar mora biti graditelj.

Tako je pušio cigaru zajedno sa sinom uz te tajne i nemirne misli, dok su žene pijuckale uvarak od alpskih trava. Ili točnije, pijuckala je samo ona, jer je njezinoj majci papuči bilo pomalo nemoguće pijuckati.

5. POGLAVLJE

Jednoga dana dogodi se strašna stvar. Ušla je kao uvijek u autobus i stigavši na svoj dio jezera počela grickati drvo zajedno s ostalima. Onda je bila stanka za kavu, okrenula se zapitati majku želi li kavu... a nje nije bilo.

Više je nikada nije vidjela! Nestala! Mama papuča doslovno je nestala. Ostala su joj kolica, daska i četiri glupa kotača s kojima nije

znala što početi. »George, izgubila sam majku! George...!« Hodala je jezerom, amfiteatrom, brežuljkom i urlikala kao luda.

George je bio očajan i nije znao što misliti i onda je pozvao policiju. Stigla je policija koja je pretražila cio autobus. Stigla je i četa

vojnika-ronilaca koji su pretražili cijelo jezero. Dovezli su i jaružala kojima su prekopali dolinu. Ali ništa. Ni traga mami papuči.

Pretrage su se proširile na okolna mjesta, ali bez rezultata. Nitko nije mogao objasniti nestanak, iako je bilo jasno da se radi o krađi: da, netko je ukrao mamu papuču. Ali tko?

Tko može ukrasti mamu papuču? I čemu? George je razmišljao do iznemoglosti. Iako je bio tužan zbog

prijateljice, ludo mu se sviđala ta nepoznanica. Bilo je to iskušenje za njegove moždane vijuge pa uključi stroj za razmišljanje do maksimuma i prepusti se užitku bezbrojnih pretpostavki.

Možda je mama njegove prijateljice bila izgubljena papuča... Netko je, naime, izgubio jednu od svojih dviju papuča, dobio ih je na dar za Božić i odmah je jednu izgubio, ili su mu je ukrali, ili mu se nije sviđao taj par papuča koji su mu darovali, možda mu ih je darovala njegova užasna bivša supruga, mrzio je svoju bivšu pa je te večeri izišao na cestu i bacio jednu od papuča u kantu za smeće, što više, obje, ali jedna je kliznula van i postala mama njegove

prijateljice... Možda se taj netko predomislio, možda se pomirio s bivšom i pošao potražiti papuče: jednu je odmah pronašao jer je još bila u kanti za smeće, a drugu nije jer je postala mama njegove prijateljice i završila kod njih, u zemlji dabrova, a taj netko i dalje traži i jednoga je lijepog dana nađe i uzme, jer ako dobro razmislimo, njegova je, i tako je prijateljica izgubila mamu, ali je i onaj jadničak izgubio papuču, tražio ju je mjesecima i sada ju je na kraju pronašao, uzeo je i sretan je. Ne može znati da je u međuvremenu njegova papuča postala majka i da će sada, ako je uzme, od maloga stvora učiniti siroče... Možda ponekad naša sreća unesreći nekoga drugog, i obrnuto... Ili... Ili je ona... da, papuča, nakon puno boli i traženja pronašla svoju sestru... Jer papuče se rađaju u paru i ako jedna izgubi drugu, nesreća je za obje, jer niste papuče ako ste jedna, nisi više ništa i život ti je tužan i beskoristan. Ili... Stoj!

Dođe trenutak kad valja zaustaviti misli. Jer ih je suviše i propinju se. Baš kao konji: ako ih pustiš sve zajedno, prebacuju se jedna preko druge, gomilaju se jedna za drugom. Ne daju disati.

Onda je pala noć. Srećom, uvijek dođe noć i pokrije sve. I ovoga puta došla je

noć i pokrila sve: jezero, policiju, ronioce, stanku za kavu, odrone pa i Georgeove misli.

Sljedećega jutra dabrovi nastave raditi, kao da se ništa nije dogodilo, jer se brane moraju i dalje graditi.

»Ali ja sam izgubila mamu!« pokušala je ona reći kroz suze. Jadnica. Svi mislimo kad nam se dogodi tragedija, da se svijet

mora zaustaviti. Ali ne zaustavi se, a zašto i bi? George se povukao. Ali samo na trenutak: pronašao je miran

kutak na livadi i tamo se ispružio prekriženih šapa i njuške u zraku. Želio je mirno razmotriti problem: Kako pronaći majku, u ovom slučaju papuču, uglavnom jedinstven slučaj dvostrukoga života. Dakle, ukratko, kako pronaći papuču, gdje obično papuče obitavaju, kakav život vode? Tisuću pitanja motalo mu se po glavi, svih tisuću bez odgovora. Bio je iskreno očajan, ali nije uspio ništa smisliti, jer nije lako smisliti nešto da pomogneš nekome kome su ukrali mamu papuču.

Stari je Reginald Dabar pak bio neutješan: nadao se da će njegov sin, kako bi pomogao pernatoj prijateljici, početi bez oklijevanja kopati, čupati stabla i nešto graditi, primjerice most ili dobro poravnan put, kako bi joj olakšao kretanje... Međutim ništa od toga. San staroga oca tu se ugasio. Gledao je dalekozorom dalekog sina kako opušteno leži na livadi s vlati trave među zubima.

»S vlati trave, razumijete?« govorio je ogorčen drugim dabrovima koji su radili odmahujući glavom, žaleći svoga jadnog poglavara.

Ona je pak, s obzirom na to da je vrijeme uzalud prolazilo i da je još uvijek bila bez mame, odlučila krenuti u potragu za njom. A što je drugo mogla? Jako je željela da George pođe s njom i pomogne joj pronaći je, ali videći ga tako... tako nepomičnog, bi joj žao zamoliti ga da se pokrene.

Vrati radno odijelo, lampu, pojas sa svim alatom. Uze ono što je od mame ostalo i polako se udalji ne govoreći nikome ništa. Nije pozdravila ni svoga prijatelja Georgea, nije ga željela odvratiti od njegovih misli. Ostavila ga je ispružena na livadi s travkom u ustima.

Tko bi izdaleka promatrao kako odlazi, vidio bi maleno pogrbljeno biće, nesigurno na nogama, koje za sobom vuče čudna kolica s daskom i četiri komadića drva koje je jednoga dana mladi dabar, koji ništa nije želio graditi, za nju umjetnički oglodao.

*

3.

Crn krilo Moćnoga Šišmiša 

6. POGLAVLJE

Kad nam se dogodi nešto tužno, prvo što želimo jest otići daleko. Čini nam se da, ako to učinimo, ono tužno ostavljamo tamo gdje jest. Ali ono ne miruje, ide s nama.

Otišla je daleko, to je sve. Toliko je hodala da su je zaboljele noge. Birala je široke asfaltirane ceste da se ne izgubi. Morala se držati desno, paziti da ne završi ispod kamiona.

Noću je spavala na maminim kolicima, tako joj se gotovo činilo daje još uz nju. Obraćala bi se povremeno tim kolicima i prije nego bi zaspala, zajedno su gledale zvijezde.

Stigla je tako u veliki grad. Ugleda ga izdaleka, okružena ljubičastom prozirnom maglicom, s puno visokih tornjeva od stakla i cementa, nalik na golema stabla kojima su skresali krošnju.

Usred grada primijeti da više ne vidi tornjeve, jer je sve bilo suviše visoko i veliko. Čuo se samo zaglušni i stalni šum: električni strojevi što lete metar iznad zemlje, gomila ljudi što hodaju amo-tamo, i ne gledajući kuda idu nikad se ne sudare; tek se dotaknu, pravo čudo reda, točnosti i ravnoteže.

Centar velikoga grada nastavaju gospoda uvijek odjevena u crno.

Ogrnuti golemim crnim ogrtačima što ih pokrivaju od glave do pete, mahnito se kreću čitav dan uzduž i poprijeko po centru.

Povremeno ulaze u kristalne nebodere, a tiha dizala nose ih čas gore, čas dolje.

Bilo da hodaju ulicama ili se penju dizalima, neprestano su zaposleni. Skrivene pod ogrtačima, imaju prave minijaturne urede, opremljene najsloženijim elektroničkim instrumentima: telefonima, plazmama, međusobno povezanim računalima, satelitskim radarima s bezbroj dugmadi, prekidača, signala.

Povremeno, iznenada i pomalo slučajno netko kaže: »Sjednimo za stol i razgovarajmo.« Istoga trena svi se zaustave. S visine se vrlo polagano, poput

snježnih pahulja, spušta golemi stakleni stol, svi sjedaju uokolo i danima govore, svaki kroz svoj mikrofon, svaki na ušima ima slušalice koje ih povezuju s ostatkom svijeta i međusobno.

Ono što govore, izvana se nikada ne čuje. Tek lagani šum, kao lepet krila, to je lepršanje njihovih golemih ogrtača.

Hodala je nosa u zraku, omamljena onim što vidi. Tako se sudari upravo s jednim od te crne gospode, najdebljim i najcrnjim, koji je zapita:

»Koja si ti životinja?« »Dabar, gospodine.« Gospodin zaleprša u svom ogrtaču i uperi joj u grudi elegantni

štap za šetnju: »Što radiš posve sama u Cityju?« »Tražim majku.« »A tko ti je majka?« »Papuča.« Gospodin se nije osvrtao na ono što je govorila. Bio je to vrlo

moćan gospodin siguran u sebe: postavljao je pitanja, ali odgovori ga nisu zanimali. Šteta, jer bi se barem začudio: ne susrećeš svakoga dana neku koja vjeruje da je dabar i kaže da je kćerka papuče. Ali čuđenje je djetinjast osjećaj, a gospodin je mrzio sve djetinjaste osjećaje: držao je da doista pripadaju samo djeci...

Hitrim zamahom ogrtača, kao da je krilo, učini što je odmah naumio učiniti: ščepa je i odnese sa sobom.

Povede je u svoju kuću, elegantnu mansardu na najvišem katu najvišega nebodera.

»Pričekaj da se smrači«, reče joj, »i vidjet ćeš.«

Kad je pala noć, gospodin u crnini, koji je bio ništa manje nego predsjednik šišmiša, a zvao se Moćni Šišmiš, otvori goleme staklene prozore svojega neizmjerno velikog stana i odjednom kao tamni oblak ulete jata gospode u crnini poput njega, njih na stotine, sve šišmiši, sve prijatelji i kolege. Pričvrstivši se nožicama za stropne grede, glavom nadolje, rasporede se, spremni za spavanje.

»Vidiš kako se to radi? I ti ćeš ovdje spavati.« Ali ona nije željela objesiti se o strop glavom nadolje i osta

cijele noći sklupčana na svojim mama-kolicima i uopće ne zaspi. Bilo ju je strah, nije željela postati šišmiš. Željela je samo pronaći majku.

Sutra, kao svakoga jutra, slijedio je obred na početku dana: šišmiši su u redu jedan po jedan odlazili pod crni tuš i svježe oprani i crni letjeli na posao.

I ona prođe ispod škropca. Zajedno s kolicima, jer se od njih nije odvajala. Spusti se na nju topla i gusta kišica nalik na naftu i zacrni je, i nju i majku-kolica.

Predsjednik je zadovoljno pogleda: »Sad kad si prošla ispod crnoga tuša, pravi si šišmiš.« »Ali gospodine...« »Koji je tvoj problem?« »Moja majka...« Ispriča gospodinu kako se rodila. Reče mu da joj je majka bila

papuča s licem miša, da je njezin prijatelj George jednoga dana načinio kotače njezinoj majci i da je onda mogla otići živjeti s dabrovima i što se tiče zanata, sada je i ona dabar, i sve je bilo u redu dok joj nisu ukrali papuču, zapravo majku. Srećom, ostala su kolica, bolje išta nego ništa.

Predsjednik nije čuo ni riječi od svega što mu je ispričala. Ipak je imao izraz nekoga tko pozorno sluša i na kraju reče svojim vjernim šišmišima:

»Sjednimo za stol.« Stol ovog puta ne side s neba. Ali se šišmiši nisu obazirali i

pretvarali su se kao da je stol tu: svi sjedoše uokolo na nevidljive stolce oko nevidljivoga stola.

Predsjednik se stavi na čelo stola, uze mikrofon i u općoj tišini reče:

»Otvorimo raspravu...« Stanka. Muk. »... polazna točka...« Svi su bili mirni i šutjeli su, Predsjednik nastavi:

»Iznesimo razne točke na tepih...« Mir i tišina. Velika usredotočenost i predsjednik završi

rečenicu: »... i utvrdimo prioritete.« Na kraju, i dalje u potpunoj i općoj tišini, ponovi cijeli govor: Sjednimo za stol, otvorimo raspravu, iznesimo razne točke na

tepih i utvrdimo prioritete. Svi su na kraju bučno pljeskali. Jer, gledajući u cijelosti, bio je

to veliki govor! »Živio!« »Živio Moćni Šišmiš!« Samo je ona bila pomalo zbunjena. Što se tiče sjedenja oko

stola, to je u redu: svatko uzme stolac i sjedne. Stola može i ne mora biti, nije važno, riječi su međutim jasne. Ako je stol doista tu, dobro, sjedamo uokolo, ako ga nema, što da se radi, zamislimo ga, zar je to problem? Međutim, ostali su je dijelovi sastanka zbunjivali. Primjerice, kako se može otvoriti rasprava? Mogu se otvoriti vrata, paket, ladica ili posuda s marmeladom... ali rasprava?

A polazna točka? Gdje je ona točno? Učini joj se da je ostala viseći malo u zraku. Pade joj na um svemirski brod iz Ratova zvijezda, stanovitog filma nekog Lucasa na koji ju je jedne mjesecom obasjane večeri odveo njezin prijatelj George... A tu je i tepih. Nije ga bilo, ali nije važno, može se uraditi kao i sa stolom, ako je tu, dobro, ako ga nema, pravimo se da je tu. Ali kako staviti točke na tepih? Jesu li označene olovkom, kredom ili rukom izvezene prepleticom ili križićem? A što se tiče prioriteta, tko zna koji su i kako ih utvrditi.

Recimo da je bila zbunjena. Više nego zbunjena, osjećala se neumjesno. I vrlo, vrlo crna. Ali to je bilo zbog tuša.

Ostade sjediti za stolom cio dan. Na kraju gotovo zadrijema, kad odjednom osjeti da je podignuta zajedno sa stolcem i kolicima uz povik: »Hura, hura!«

Slavili su njezin trijumf. Svi su pljeskali, klicali, veselili se. Preneražena dozna da su je, dok je gotovo spavala, izabrali i da je, dakle, za trajanja sjednice postala kandidatkinja.

»Kandidatkinja za što?« zapita. Nikakva odgovora. Dizali su je i dalje u zrak zajedno sa

stolcem i kolicima i svi su joj urlali u uho, zbog čega pomisli da je postavila vrlo glupo pitanje i zasuti. Bila je kandidatkinja i gotovo.

Te večeri vrati se na mansardu mrtva umorna. Nije se mogla ni pomaknuti. Morali su je podići i objesiti o strop kako bi spavala kao svi ostali šišmiši, bez nepotrebnih priča.

U zoru joj predsjednik Moćni Šišmiš nabroji sve točke na tepihu, među ostalima i točno određeno pravilo crnoga tuširanja. Svakoga jutra morala je zajedno s ostalima proći kroz obred crnoga tuširanja:

»Zato što se crno lako briše«, objasni joj, »apsolutno je potrebno obnoviti ga i pojačati svakoga dana.«

Morala je obući crno propisano odijelo s minijaturnim vrhunski opremljenim uredom. On je odmjeri zadovoljan sobom i osjetivši blagi poriv nježnosti: stavi joj krilo na glavu i srdačno reče kako je sada važna osoba i ne smije imati tužne misli kao što je ona o majci, jer to su suviše osobne i djetinjaste misli, sada mora misliti na zajedničke i odrasle stvari i bit će joj dobro od misli na zajedničke i odrasle stvari, izići će tako iz vlastitoga pupka.

Baš tako je rekao. A ona nije razumjela kakve veze ima pupak, pa ga potraži, ali kako da ga nađe u tom razbarušenom perju, i nije znala kako reći Moćnom Šišmišu da ona nema pupka, ali nije važno i ne reče ništa.

Nakon toga veliki je vođa otpremi u svijet, to jest izvan pupka koji nije imala i naredi da se svake noći vrati spavati na mansardu, da se objesi o grede poput svih ostalih, kao dobar šišmiš.

7. POGLAVLJE

Našla se u središtu velikoga grada zajedno s ostalima i tako je započeo njezin život kandidatkinje.

Otkrije da su svi šišmiši kandidati (ili su možda svi kandidati šišmiši, ali nije razmišljala dalje, jer nije bila sigurna da želi produbiti to razmišljanje).

Svaki je odlazio raditi kao kandidat, cio dan kružio gradom, organizirao skupove, sastanke, povorke, mitinge i čudne razgovore koji su se zvali »skupštine«. Uvečer je svaki odlazio na večeru s mnoštvom nepoznatih ljudi, zvale su se »izborne večere«.

Prvoga dana činila je isto što i njezini kolege šišmiši kandidati: organizirala skupove, sastanke, zajednice i skupštine. Ali osjećala je da će umrijeti, jer je željela raditi samo dvije vrlo različite stvari: tražiti majku i igrati se. Loptati se, igrati skrivača, skakutati na jednoj nozi da vidi koliko može izdržati ili otići na jezero i bacati plosnato kamenje pokušavajući načiniti dvanaest žabica, jer deset joj je uspjelo, a sada se radilo o rekordu od dvanaest.

Međutim, ništa od svega toga. Uvečer su se u povorci svi zajedno vraćali na mansardu, jedan iza drugoga nalik na tijelovsku procesiju.

Bila je slomljena, bolnih kostiju i glave. Osjećala se teška poput mramornoga bloka. Zamoli mamu papuču, ma gdje bila, da joj pomogne, jer tako slomljena želi samo umrijeti.

Sljedećega jutra Moćni Šišmiš vidje da je onemoćala.

Reče joj da tako slaba ne može obavljati posao kandidatkinje i kako bi je potaknuo, naredi joj da organizira izbornu večeru.

»Što je to?« Objasni joj da večera služi da je izaberu, zato je »izborna«. »Da, ali zašto večera?« zapita, jer nije razumjela zašto se mora

večerati da bi bio izabran. Nije dobila odgovor. Pomisli, ipak, da se mora barem malo

dotjerati s obzirom na večeru, jer kad netko ide van na večeru, uredi se.

Pripremala se cio dan, ravnala perje i uvijala u kovrče pred ogledalom. Pokuša staviti i malo šminke, ali je razmaže po obrazima i shvati da je bolje odustati. Osim toga, nije još bila u dobi za odrasle i nimalo dječje stvari kao što je ruž; bolje biti jednostavna cura. Stavi nisku bisera, jer pomisli da nešto treba staviti. Posudi ih od vrlo elegantne gospođe šišmišice, koja je bila tako ljubazna te joj je ponudila i par šiljastih cipela s visokom potpeticom, ali ona reče »hvala, bolje ne«, jer nije znala hodati na visokim potpeticama i spotakla bi se usred izborne večere pa je bilo bolje ne pasti na vlastitoj izbornoj večeri. Bolje letjeti nisko, pomisli. I krene u starim cokulama, bez ruža, s niskom bisera koja joj je stezala vrat, jer je šišmišičin vrat bio uži od njezina.

Na izbornoj večeri mislila je da se mora obratiti uzvanicima, održati duge i jasne govore, reći što će učiniti ako je izaberu i kako će promijeniti svijet. Mislila je da mora imati izborni program.

Upravo se htjela popeti na stol i održati svoj prvi govor, kad je barem desetorica kolega zadrže, bacivši se na nju, kao što rade igrači ragbija. Zaustavili su je u posljednjem trenutku.

»Zašto ste me zaustavili?« zapita. Objasne joj da na izbornoj večeri kandidat ne mora učiniti ili

reći baš ništa: mora samo biti ondje. Što manje govori, bolje je, jer tako stvara manje neprijatelja i postiže veću suglasnost.

Objasne joj da se izborne večeri priređuju iz drugih razloga, primjerice da se nadoknade troškovi. Kandidiranje košta, dakle, pravedno je da oni koji za te glasuju potroše neku sitnicu za tebe, s obzirom da im pružaš golemi užitak glasovanja. A užici se na ovomu svijetu plaćaju.

»Ali nisu tražili da se kandidiram...«, pokuša plašljivo primijetiti.

»Nije važno, svejedno im činiš uslugu!« »Kakvu uslugu?« Ali na ovo nitko ne odgovori, svi su odletjeli i čuo se samo

uobičajeni neprekidni šum.

Nauči tako držati javne govore ne rekavši baš ništa. Zaustavila bi se nasred ulice ili trga, popela na kolica-mamu kao na podij i govorila gomili koristeći stanovite, uvijek iste riječi koje je naučila napamet. Obično bi završila riječima da će, ako bude izabrana, sjesti za stol i utvrditi prioritete, naravno, zajedno s drugim životinjama.

Svjetina ne samo da je nije slušala nego je nije ni vidjela jer je imala drugoga posla, primjerice obaviti kupovinu u trgovini, odvesti djecu u vrtić ili razgovarati o nogometu za šankom, pijuckajući čašu bijeloga.

Nakon što bi održala govor mnoštvu, sišla bi s kolica i vukući ih mijenjala trg, ulicu i slušateljstvo. I tako je provodila dane.

Zalila je samo što su kolica, uspomena na majku, postala podij. »Jadna kolica«, govorila im je milujući njihovo drvo, »postala

ste podij jednoj skupštinarki.« Uvečer bi se objesila kao i drugi o grede i nastojala zaspati. Ali

nije spavala. Boljele su je noge jer njezine nisu završavale kukom kao one šišmiša, zbog čega ih je morala cijelu noć držati napete i zgrčene da se ne otkači od grede. Nevjerojatan napor, ujutro obamrlost da ne može gore.

8. POGLAVLJE

Jedne večeri začuje glasić: »Hej ti, možeš li sići?«

Ona se pusti pasti na do i ugleda malenog, suhonjavog, sivkastog i nimalo crnog šišmiša, tek svijetlo sivog.

»A tko si ti?« zapita ga jer ga nije nikad vidjela. »Pipi Šišmiš, sin Moćnoga Šišmiša.« »Sin Moćnoga Šišmiša?« reče ona uistinu začuđena, a i

preplašena. »Dakle, jesam...« »Kako to da te nikada nisam vidjela?« »Eh...« »Eh, što?« »Pa znaš, otac me se stidi i tako se cio dan skrivam da me se ne

mora sramiti« odgovori, spusti pogled i pocrveni do vrhova ušiju. »Zašto te se mora sramiti?« »Pa zar ne vidiš da nisam ispao baš dobro? Ne mogu, na

primjer, biti lijep crn. Tuširam se, ali mi krzno ostane sivo, nikad crno... Blago tebi!«

»Blago meni, zašto?« »Jer si žuta. Znam da si žuta jer sam te vidio kad si došla, a sad

si crna samo zato jer moraš pod crni tuš. Ne znam što bih dao da mogu biti žut kao ti.«

Nikad nije razmišljala koje je boje. Pogleda se ispod pazuha gdje crna voda nije dopirala i doista – perje je bilo čudne svijetle boje koju nije vidjela ni na kome, ni na dabrovima, a još manje na šišmišima. Te večeri bila je vrlo sretna jer je naučila drugu stvar o sebi: prvoj ju je poučio Reginald Dabar rekavši joj da ima perje; sada je doznala i da je žute boje. Divno je kad netko shvati nešto više o tome kakav je.

Tu noć su proveli u razgovoru, ona i Pipi, i postali su veliki prijatelji. Jer ako čitavu noć provedeš s nekim u razgovoru, gotovo je nemoguće ne sprijateljiti se.

Ujutro su se zajedno tuširali. Kao i obično, Pipi, nije pocrnio kao ostali. Nije bilo pomoći, ostao je sivkast. Otac mu je bio sve više preneražen pa i tog jutra ukori jadnoga sina:

»Ali, Pipi, je li moguće da se ni tuširati ne znaš kako treba? Pogledaj u kakvom si stanju, blijedosiv, upravo gadan!«

Pipi bi najradije propao u zemlju. Volio je oca i bilo mu je jako žao što ga mora razočarati. Volio bi biti veliki šišmiš poput njega, visok, crn, moćan. Stisnuo bi se i što je moguće više smanjio i posivio. Možda je i bio tako malen i siv jer je smanjiti se i posiviti bio njegov način da manje razočara oca, barem se tako nadao.

»Hajde, Pipi, ne čini to«, hrabrila ga je ona. »Dođi sa mnom, hajdemo raditi zajedno!«

Ali on nije htio, govorio je da mora ostati skriven na mansardi da ne sramoti oca.

»Možeš li me poučiti kako da postanem žut?« zapita odjednom, pocrvenjevši do vrhova ušiju.

Željela je pomoći neuspjelom šišmišiću, ali ova je zamolba bila doista neobična i nije znala s koje strane početi. Prije svega nije bila sigurna da sin velikoga i snažnoga Moćnog Šišmiša može požutjeti.

»Ne bih htjela razljutiti tvojega oca...«, reče mu. Drugo, nije imala blagoga pojma kako nekome pomoći da

promijeni boju. Razmisli trenutak i padne joj na um samo jedno: iščupati žuto perce ispod pazuha. Tako uradi i daruje ga Pipiju. Nije bila sigurna da će to pomoći. Istinu govoreći, nije vjerovala da bi jedno žuto perce moglo učiniti jednog šišmiša žutim, ali joj ništa drugo nije palo na pamet pa reče Pipiju:

»Drži to pero, jer tko dobro počne, već je obavio pola posla.« Čula je to više puta, nije se sjećala od koga, ali nije važno, jer

je to bila rečenica koja je uvijek imala jak učinak. Dojmila se i Pipija, pa on uze pero i stavi ga ispod ogrtača u visini srca, vrlo oprezno, kao da od tog dana čuva veliku tajnu.

Onda su počeli zajedno raditi. Radili su ovako: oboje bi zajedno na podiju govorili što im se sviđalo i onako ih nitko nije slušao. Na kraju bi ona pljeskala njemu, a on njoj i to je bio genijalan potez, jer kako u gomili jedan radi što i drugi (kakvo bi to inače mnoštvo bilo?), svi su počeli pljeskati.

Tako su njih dvoje postali najvažniji kandidati, vrhunski. Moćni Šišmiš bio je vrlo ponosan na sina i videći ga kako se

vraća sa svojom novom prijateljicom, zapita ga:

»Onda, dečki, kako je bilo danas?« »Odlično, tata!« odgovarao bi spremno mladić. »Bravo, sine! I preporučujem ti da se potrudiš oko tuša, jer

vidim da si još uvijek siv!« Rekao je to samo da nešto kaže, jer djeci valja uvijek

prigovarati i kad se pristojno ponašaju. Štoviše, Moćni Šišmiš držao je da prigovarati valja samo djeci koja se ponašaju pristojno, jer nas oni drugi, nepristojni, ionako uvijek razočaraju... Tako je govorio Moćni Šišmiš pred svojim kolegama, koji su, iako nisu imali djece, kimali potvrdno.

9. POGLAVLJE

Na kraju su ona i Pipi pobijedili na izborima. Nakon što su pobijedili, Pipi je pocrvenio sve do vrhova ušiju, a ona je bila nepovjerljiva i izmorena pa ga upita:

»A sad kad smo pobijedili, što ćemo raditi?« A Pipi odgovori: »Ne znam.« I bio je sve manji i sivlji, tako da se ona bojala da će jednoga

dana samo tako – paf! – nestati. Slijedili su tjedni slavlja. Nosili su ih u trijumfu gradskim

ulicama i otvorili stotine boca šampanjca. Onda Moćni Šišmiš reče: »Sjednimo za stol i utvrdimo prioritete.« Upomoć, ponovno!

Stol se polagano spustio pred njih, svi su šišmiši posjedali uokolo stola i danima određivali prioritete. Nitko više nije pio šampanjac, niti je jeo, niti je spavao obješen o grede, jer kad se moraju utvrditi prioriteti, sve ostalo nema smisla, čak ni šampanjac.

Ostali su sjediti za stolom mjesec dana. Bilo ih je koji su umirali od gladi, koje je napadala galopirajuća kostobolja, pospanih koji su uzimali čajne infuzije.

Ona i Pipi nisu razumjeli ništa. To jest, ona nije razumjela ništa, a Pipi joj je noću, što je mogao tiše, pokušavao objasniti ono što je dobro znao otkako je došao na svijet.

»Ali što hoće utvrditi?« pitala je. »Prioritete.«

»Znam, ali što su, dovraga, prioriteti?« »Fotelje, bojim se«, odgovori Pipi, rastuživši se. »Kakve fotelje? Što to govoriš, Pipi?« »Fotelje... odlučuju tko će dobiti fotelju, a tko ne.« »Ali već sjede na stolcima!« reče ona pokazujući da doista

ništa ne razumije. »Što će im još i fotelje?« »Ali ne da na njima sjede...« »A čemu onda služi fotelja?« »Da bi upravljali. Moj otac odlučuje tko će zapovijedati i

svakome daje upravljačko mjesto, što se u žargonu zove fotelja. I što više fotelja imaš, to si moćniji.«

»I kamo stave sve te fotelje?« »Ne stavljaju ih, broje ih! Što više fotelja, to si više netko.

Kako ne razumiješ? Zato se moj otac zove...« »... Moćni Šišmiš, jasno!« reče ona, shvativši odjednom nešto

na što nije mislila: da ime Moćni nešto znači. Na trenutak ostane zamišljena, a onda prasne u smijeh:

»Kažeš mi da sva ta velika moć tvoga oca znači da ima više fotelja?«

Pipi ne odgovori. Kako bilo da bilo, nije mu se mililo ismijavati oca, jer mu je ipak bio otac i uvelike ga je cijenio. Šutjeli su neko vrijeme, svaki udubljen u vlastite misli.

»Ja ne želim nikakvu fotelju«, reče ona. »Ni ja«, reče on.

Pobjegoše.

Nisu baš odlučili pobjeći i nisu rekli bježimo; pobjegli su i gotovo. Izvukli su se ispod stola i našli na ulici, prvi put slobodni, oslobođeni dužnosti da se kandidiraju po gradu.

Zaokrenuli su za ugao i trk! Šmugnuli su veseli, daleko od centra. Stigli su u dio grada koji se zove periferija, gdje nema nebodera, već samo niski i maleni kućerci od pleha i kartona. Ulice su bile blatnjave, nije bilo automobila, jer tamošnji stanovnici nisu imali ni jedan. Ali zato su imali puno djece i po blatnjavim ulicama bilo je mnoštvo mališana.

»Kako je lijepo ovdje, zar ne?« »Doista.« Djeca su odmah ugledala njezina kolica i htjela se njima igrati.

Malo je razmislila, a onda ih posudila svima.

»Pa to je skejt!« govorili su razdragano i s obje noge na kolicima jurili blatnjavim uličicama. Pokušali su silaziti stubama, preskakati ograde i skakati uvis s dvostrukim okretom.

Onda su našli granu u obliku slova T i čavlima i konopcem pričvrstili je na kolica poput upravljača.

»Ovo je romobil!« urlali su ludi od veselja. »Bicikl!« poviče dijete najdeblje i najmanje od svih i zajaši

kolica gurajući ih debelim bosim nogama. Kolica su doista mogla biti nalik na niski i zdepasti bicikl s četiri kotača i širokom daskom umjesto sjedala.

Njih dvoje sjedili su pod stablom i gledali djecu kako se igraju. Ona je šutjela. Nije rekla da kolica nisu zapravo kolica, nego uspomena na njezinu majku. Nije rekla, jer kako izgovoriti tako nešto? Bolje zanemariti. Tako su se svi toga dana igrali, netko skejtom, netko romobilom, a netko trkaćim biciklom. Kako bi, uostalom, mogli misliti da se igraju uspomenom na nečiju majku?

Kad se spustila noć, predgrađe više nije bilo isto. Zavladalo je svečano raspoloženje, kućerci više nisu izgledali kao kućerci, a ulice nakon vožnje magičnih kolica nisu više bile blatne, nego se činilo da su asfaltirane.

»Vratit ćete se sutra, zar ne?« pitali su i odrasli i djeca svoje nove prijatelje koji su im promijenili svijet.

Ali Pipi se smrknuo u licu, i kad su se svi povukli na večeru, reče joj da se on mora vratiti kući.

»Moj otac ponosi se mnome«, reče, »ne smijem ga baš sada razočarati.«

Tu priču s očevim ponosom nije razumjela. Ali ona nije imala oca pa kako bi mogla razumjeti? Pusti Pipija da ide kamo želi, ako doista želi. Šteta. Nije isto pobjeći sam ili u dvoje, ali što se može.

»Pokušaj barem postati žut...«, dovikne mu izdaleka, jer je on onako malen i suhonjav već bio daleko.

Vidje ga kako dodiruje ogrtač na mjestu gdje mu je srce, tamo gdje je skrio žuto perce, i krilom joj daje znak da je sve u redu.

Već je bio daleko, točkica što se gubila u ljubičastoj magli grada. Vraćao se na mjesto gdje vlada buka, gdje golemi stolovi padaju s neba, gdje ljudi ne razgovaraju i ne slušaju jedni druge i gdje se nitko ne igra na ulici. Vraćao se onamo jer je to bilo njegovo mjesto, ali se barem vraćao sa snom da će postati žut.

Pričeka da se spusti noć, uze svoja kolica koja su sada imala

upravljač pa su se pretvorila u romobil i, jednom nogom na tlu a drugom na dasci, krene ulicama.

Bolje da su kolica postala romobil, pomisli, tako ih nitko ne treba vući. Bolje, jer ionako nije imala nikoga da je vuče.

Te noći spusti se jaka kiša koja spere s nje sve crnilo. Ujutro je bila onakva kakva je uvijek bila: žuta. Ali nije se pretjerano brinula, biti šišmiš žut ili crn bilo joj je svejedno. Željela je samo otići i, naravno, nije znala kamo.

*

4.

Zona duge noge 

10. POGLAVLJE

Nevjerojatno, da i u najdramatičnijim situacijama, nezgodnim i složenim, zastanemo promotriti pojedinosti. Zablenemo se u beznačajne sitnice koje privuku svu našu pozornost.

Ona je, na primjer, bila umorna, slomljena i gladna. Nakon godine putovanja morala je naći gdje će nešto pojesti i prespavati. Ali je zapela pred nekim vrtom.

U vrtu je djevojčica preskakivala konopac. Imala je pletenice, naočale i bijele dokoljenke. Možda je imala i plave cipelice na kopčanje, ali u to nije bila sigurna jer se zaustavila i zaneseno gledala konopac i kako ga djevojčica savršeno vrti u zraku.

Prošla je godina i sve to vrijeme nije vidjela nikoga, pa ni psa, jer je prolazila putevima bez kuća, sela i gradova, putevima na kojima nema ništa, onima što prolaze šumama i poljima uz jezera i rijeke, sijeku brda i gotovo. Djevojčica je bila prvo živo biće koje je vidjela i neobično joj se svidjela.

»Mogu li se poigrati?« zapita je. Djevojčica odgovori: »Da, naravno.« I igrale su se cio dan. Kad je pala noć, očekivala je da će je djevojčica pozvati da uđe

u kuću, ali ništa, djevojčica je pozdravi rekavši: »Hvala što si se igrala sa mnom, doviđenja.« »Doviđenja do kada?« »Ne znam... doviđenja i gotovo.«

Nije znala da je medu ljudskim bićima uobičajeno reći doviđenja i kad su sigurni da se više nikada neće vidjeti. Tako se samo kaže.

I tako se ona, koja je cijelu godinu lutala svijetom posve sama ne tužeći se, te večeri, u tom vrtu, pred tom djevojčicom koja je nije pozvala u kuću, odjednom osjeti strašno usamljenom i izgubljenom. I premda se to nikada ne smije, pozove se sama. Reče djevojčici:

»Možeš li me povesti sa sobom?« Djevojčica je tužno pogleda i odgovori: »Ne, ne mogu.« Doda: »Žao mi je.« Kako je vidjela da je ona u nevjerici i puna pitanja, doda: »Ne mogu jer sam posvojena.« »Što znači posvojena?« »Znači da nemam vlastitih roditelja.« »Ni ja nemam roditelja. Jesam li i ja posvojena?« »Imaš li roditelje koji nisu tvoji?« »Ne, nemam roditelje.« »Onda nisi posvojena. Ja jesam i moji roditelji koji nisu moji

ne mogu posvojiti još nekoga, jer već imaju mene i želim biti njihova jedina posvojena kći. Eto, zato te ne mogu pozvati da udeš.«

Rekavši to, skakućući ude u kuću. Ona vidje kako se pale svjetla. Vidje ženu uz štednjak i muškarca u naslonjaču kako puši lulu. Vidje kako se puše lonci na štednjaku i dim lule i pomisli kako bi bilo vrlo lijepo biti usred tog dima.

Spustila se noć, ali se ona nije mogla maknuti odatle. Ujutro djevojčica iziđe odjevena za školu i vidje da je ona još ru, u kutu vrta pod listom paprati i pozdravi je. Kad se vratila iz škole, ponovno je pozdravi, štoviše, vrlo ljubazno, i uđe u kuću na ručak. Poslije ručka iziđe u vrt i htjede se s njom igrati preskakanja konopca, kao dan prije. Zazove je, pozove na igru, ali ona ne odgovori, nije se micala ispod paprati.

»Jesi li bolesna?« zapita je. »Ne.« »Jesi li umorna?« »Ne.« »Pa što ti je onda?« »Ne mogu.« odgovori joj. Djevojčica je preskakala konopac sama. Kad je pošla na

večeru, pade joj nešto na um. Možda joj se malo sažalila njezina prijateljica ispod paprati, odbačena kao teška vreća krumpira. Ili je

možda odlučila biti ljubazna i to je sve. Činjenica je da joj se približila, razmakla paprat i rekla:

»Zašto se i ti ne daš posvojiti?« »Kako se to radi?«

»To ne znam«, reče djevojčica i nastavi preskakati konopac.

11. POGLAVLJE

»Oprostite, što se radi da budeš posvojen?« pitala je prolaznike. Ali nitko je ni ne pogleda.

Na kraju se zaustavi ljubazni stariji gospodin odjeven u bijelo, duge bijele brade koji je prvo zapita:

»Koja si ti životinja?« »Šišmiš«, odgovori. »Dobro, onda slušaj, dragi šišmišu...« I objasni joj da je prvo što valja učiniti da budeš posvojen naći

obitelj. »Gdje se nalaze obitelji?« Ljubazni gospodin raširi ruke i gledajući uvis reče joj: »Posvuda!« »Posvuda, gdje na primjer?« »U stambenim zgradama! Vidiš? Oko nas su same zgrade jer se

ovdje, moraš znati, dragi šišmišu, nalazimo u stambenoj zoni, svi tu stanuju i imaju stan u zgradi, a ispred zajednički vrt. Dakle, ima li boljega mjesta da se pronađe obitelj nego u stambenoj četvrti? Dovoljno je da uđeš u zgradu, popneš se na sve katove... i sretno!«

Bila je vrlo sretna što je nabasala na stambenu zonu, iako joj se onako od prve učini da bi u stambenoj zoni svi trebali pomalo biti stambeni, tj. ljubazni. Ali nisu bili, osim onoga ljubaznoga gospodina.

Nije imala volje obilaziti stanove. Činilo joj se doista dosadnim penjati se na sve te katove i još s romobilom... Pa zapita ljubaznoga

gospodina bi li je on mogao posvojiti. Ali ljubazni gospodin prasne u smijeh i tako se jako smijao, da su mu na trenutak gotovo ispali zubi.

»Ali ja nisam obitelj!« reče kroz smijeh. »Znaš li tko sam ja? Ja sam upravitelj.«

»Doista, a što lijepo radite?« »Upravljam stambenim zgradama. Znaš koliko ih imam?

Gomilu. Možeš zamisliti da nemam vremena nekoga posvojiti.« I dalje se smijao kao lud. Dakle, zaključi ona, ljubazna gospoda su upravitelji, a

upravitelji su bijela gospoda s puno djece koja se nazivaju stambene zgrade.

Odluči postupiti ovako: ući će u zgradu i lagano zagrepsti po vratima svakoga stana, jer nije mogla dosegnuti zvono, onda odložiti kolica na otirač i pričekati. Gdje nije bilo otirača nije ni grebla, jer ako nemaju ni otirača, pomisli, teško da bi mogli nekoga posvojiti. Čekala je da se otvore vrata, a ako se ne bi otvorila, penjala se kat više pa još kat više i tako do potkrovlja.

Radila je to danima. Obišla je stotinjak stanova i povremeno bi srela bijeloga ljubaznog gospodina, upravitelja, koji bi joj mahnuo izdaleka.

Jadnica, zaustavila se na oko dvije tisuće tristo četrdeset otirača. Onda više nije brojila. Željela je umrijeti, ali je marljivo i dalje obilazila stanove, odmorišta, otirače.

Obično ili nisu otvarali jer ne bi čuli grebanje po vratima ili bi otvorili i odmah zatvorili vrata, jer nitko nije gledao niže od nosa, nikada!

Sve dok se jednoga dana vrata nisu otvorila i ostala otvorena. Stigla je tamo gdje su sve zgrade bile tanke i visoke, poput golemih četvrtastih štapića.

Vrata koja su se otvorila bila su jedna od tih stanova štapića. I ona ugleda dvije noge poput štapića: bile su duge i tanke poput divovskih čačkalica. Pogleda uvis i vidje kako se prema njoj naginje dugi šiljasti kljun i promatra je. Ako kljun to uopće može...

Potom kljun progovori, ali ne njoj, nego nekome unutra: »Dragi, ovdje je nekakav autić s perjem..« Rekavši to, zatvori vrata. Ona se ukoči kao bakalar. Ali kako je

to moguće? Otvore mi, vide me i zatvore vrata u lice. Side s kolica i ponovno zagrebe po vratima.

»Nisam ono što kažete, gospodo!« reče s nakupljenim bijesom. »Tko si?«

»Jadni šišmiš koji je izgubio mamu!« »Kakve veze s tim imaju kotači?« zapita kljun, nagnuvši se još

više i još znatiželjnije. »Ako me posvojite, ispričat ću vam.« »Kako misliš, ako te posvojim?« »Rekao mi je bijeli ljubazni gospodin da moram potražiti

nekoga tko će me posvojiti.« »I tko je taj ljubazni gospodin?« »Ako me posvojite, reći ću vam.«

»Dobro, ali kako ću te posvojiti?« To zbilja nije znala, ali reče: »Pustite me u kuću i tako ću biti posvojena.« »Dragi!« poviče kljun. »Možeš li doći na trenutak? Ovdje je šišmiš s kolicima koji želi biti posvojen...«

12. POGLAVLJE

Gospođa Ždral udala se za gospodina Plamenca jednoga sivog dana u mjesecu studenom u pokrajini Camargueu, nakon što mu se divila dok je letio od jezera do mrtvih voda i ocrtavao se prekrasno ružičast na olovnomu jesenskom nebu. Savršeno je imati ružičastog supruga, pomislila je gospođa Ždral . Moje prijateljice umrijet će od zavisti.

Doista, gospođa Ždral bila je jedini ždral koji se udao za ružičastoga plamenca, jer ždralovi se obično žene međusobno. Radi se o tome da je ona imala urođeni dar za boje pa je zaključila da bi ružičasto savršeno pristajalo sivoj boji, bilo da se radi o sivilu oblaka nad Camargueom ili sivilu njezina perja.

U Camargue se više ne vraćaju, jer gospodin Plamenac, sada već u godinama, ne voli propuh, a vjetar je u Camargeu, od jurnjave divljih konja po pijesku, za njega nepodnošljiv.

Smjestili su se tu u zoni stanova štapića koja se naziva ZDN, Zona Dugih Nogu, jer su tu mogla obitavati samo bića iznimno dugih nogu i samo dvonoga: čaplje, plamenci, ždralovi, rode, štakore, ali ne i žirafe, jer iako imaju duge noge, imaju ih četiri. Na području je bio zabranjen svaki promet niskih i brzih prometala pa i kosilica, jer bi mogle u ludoj brzini presjeći vitke i tanke noge dugonogih bića koja tu obitavaju i koja se, osim toga, s obzirom na takve noge, kreću polagano i svečano. Nikakva prometala nisu im bila potrebna jer su imali krila.

Bila je to, dakle, posebno mirna zona, krilata i elegantna, ali okružena visokom travom, jer nikome nije padalo na pamet kositi je ručno.

Usput rečeno, visoka trava bila je golem problem Zone Dugih Nogu.

Gospodin Plamenac nije došao do vrata kad ga je supruga pozvala. Ostao je savršeno miran tamo gdje se našao, to jest ispružen na divanu od sivoga baršuna pijuckajući čaj s limunom. Bilo je to vrijeme čaja i supružnicima je svakoga dana u salonu običavao poslužiti čaj kineski poslužitelj Ze Ba.

Ipak, kad se njegova supruga vratila u pratnji te čudne pernate stvari koja je za sobom vukla kolica s upravljačem, gospodin Plamenac, kao pravi gospodin kakav je bio, ustane u svoj svojoj veličanstvenoj duljini i pokloni se novoj gošći koja ga je zadivljeno gledala.

Na sebi je imao do poda dug ogrtač s cvjetnim uzorkom, a oko vrata beskrajni svileni šal boje fuksije. Gospodin Plamenac bio je doista ružičast, vrlo otmjen i rafiniran gospodin.

»Dragi, oprosti: čini mi se da smo upravo posvojili ovo pernato stvorenje... Kad smo već to riješili, malena, znaš li tko ti je majka...?« zapita je madam Ždral.

»Naravno da znam!« Čudan stvor za posvajanje, pomisli gospođa Ždral. »I gdje ti je majka?« »To ne znam, ukrali su mi je.« »Ma nemoj! Majke se ne kradu.« »Moju su ukrali.« »I tko ti je majka, malena?« »Papuča.« »Dragi, reci nešto, molim te!« Gospodi su dodijale sve te gluposti: mladi, mladenačke muke,

krize odrastanja, ecstasy, socijalne ustanove. I sada još jedna koja tvrdi da je kći papuče.

Pozvoni i naredi dobrom Ze Bau da donese kriške kruha s maslacem od kikirikija.

Pili su čaj uz kruh s kikirikijem. Malena nije znala de se kriška limuna stavi u čaj pa ju je sisala i učinila joj se doista odvratnom. To sisanje i glasno srkanje čaja oneraspoloži supružnike Plamenac koji odluče da je neće posvojiti.

»Zašto ne?« zapita ona očajna.

»Pa, vidiš, nemaš duge noge!« Gospodin i gospođa Plamenac nisu bili loši. Samo su čvrsto

vjerovali u red. Vjerovali su da red znači ne činiti nered, ili, točnije, slične stvari idu zajedno, a odijeljene su one koje se međusobno razlikuju.

Objasnili su joj da za njih ne bi bio baš nikakav problem uzeti je u stan u ZDN-u da ima duge noge. Stanovale su tu osobe širokih, ili, bolje rečeno, visokih vidika, kao što je mogla zaključiti, bića različita podrijetla i naravi, čaplje, rode, plamenci, ždralovi... Jedini uvjet bio je da imaju duge noge i obvezno dvije. Ona je imala dvije, ali doista kratke i doista zdepaste. Dakle, nije bilo pomoći.

»Ipak... mogla bi naći zaručnika!« razvedri se madame Ždral, očarana tom sjajnom idejom.

Na prvi pogled zaručnik se nikako nije uklapao u ovu priču. Ali madame Ždral je mislila da je bolje potražiti momka prije nego majku kad se osjećamo sami.

»Vidiš, draga, kad izgubimo majku hm... ništa ne možemo, uzalud je tražiti drugu, zar ne ? Ali bi mogla potražiti momka i to bi te usrećilo!«

I rekavši to, dobaci suprugu Plamencu, umotanom u svileni šal boje fuksije, vrlo vragoljast pogled.

»U životu se ne traže majke, nego zaručnici.« Ona, koja nikad nije čula riječ zaručnik, bila je zbunjena i

pogleda svoje jadne noge. Doista su neobično zdepaste. Dala bi ne znam što da ima par dugih, vitkih nogu...

»Kako izgleda zaručnik?« zapita. »Hm... može imati različito perje... različite veličine...«,

odgovori madam zbunjena.. »I što učiniti sa zaručnikom?« zapita. »Hm... razne stvarčice, draga«, odgovori gospođa još više

zbunjena. »Istinu govoreći više se ne sjećam...« »I što valja uraditi da se nade zaručnik?« ponovno zapita ne

podižući pogleda sa svojih užasnih nogu. Tu se umiješa gospodin Plamenac koji ustavši u svoj svojoj

zastrašujućoj visini zagrmi: »Prije svega, moraš znati tko si! Jer ako ne znaš tko si, kako

možeš naći prikladna zaručnika?« Tko je pak sada taj prikladni, mislila je mala, ali zadrži pitanje

medu perjem. Gospodin Plamenac bio je vrlo obrazovan čovjek. Studirao je

pravo, posjedovao biblioteku od gotovo tisuću knjiga, čitao svakoga dana novine i uvečer prije večere gledao barem jedan televizijski

dnevnik. Budući da je bio tako obrazovan, padale su mu na um gotovo filozofske misli poput ovih dviju posljednjih: znati tko si i prikladnost zaručnika. Osim toga, često ga je obuzimao istinski istraživački nemir.

Osjeti napad takvoga istraživačkog nemira upravo u tom trenutku: otrči po svoje povećalo i poče brižno pregledavati gošću, pero po pero.

»Meni ne izgleda kao šišmiš...«, reče nakon duga i pažljiva pregleda. »Prije nego što joj nađemo zaručnika, ponavljam, moramo točno utvrditi koja je životinja.«

Njegova žena složi se s njim. Uvijek se slagala sa svim što bi rekao.

»Pogledajmo u enciklopediju!« predloži madame Ždral vrlo učenom suprugu.

Provedoše nekoliko večeri u salonu listajući enciklopediju umjesto da gledaju televiziju. Ali nisu ništa našli, ni jednu fotografiju koja bi makar izdaleka nalikovala na njihovu gošću. Gospodinu Plamencu posta jasno da neće naći ništa pa reče:

»Jasno! Za pravo istraživanje potrebne su godine!« »Da, dragi, ali ako čekamo godinama, ovoj ovdje će isteći

rok.« Točna primjedba. S vremenom i najboljim proizvodima istekne

rok. Tada gospodinu Plamencu, koji je puno studirao, pade na um: »Pošaljimo je u školu, tako će u školi naučiti tko je.«

»Točno!« reče njegova supruga. »U školi se sve nauči pa valjda ćeš naučiti tko si!«

13. POGLAVLJE

Poslali su je u školu, u razred gospođe Tolmer.

Gospođa Tolmer bila je čudan slučaj učiteljice, koja je uz svoj posao radila još mnoštvo drugih stvari: pisala je romane, gajila kokoši i koze i sanjala da ima sobu koja je samo njezina, da čita knjige u naslonjaču i stalno miluje mekanu mačku.

Kada bi je netko u životu pitao što je (što se uvijek može dogoditi prilikom odmora na moru, u vlaku ili u prijavnom uredu), gospođa Tolmer bi se na trenutak zbunila. Nikada nije znala odgovoriti na pitanje takve vrste. Posebno nije znala odgovoriti je li učiteljica, spisateljica, uzgajiteljica životinja ili gladiteljica mačaka i uvijek se pretvarala da ne čuje, nadajući se da će pitanje samo od sebe nestati ili se rasplinuti u ništa, odakle je i došlo.

Bila je duboko uvjerena da je sve na ovom svijetu prolazno pa tako i pitanja. Valjalo je samo pričekati da prođu i ne nastojati tvrdoglavo odgovoriti pod svaku cijenu. Isto je vrijedilo, po njezinu mišljenju, za pisma, poruke na telefonskoj sekretarici i e-mailu, moglo se uopće ne odgovoriti na sve to, trebalo je samo imati strpljenja i pustiti da prođe neko vrijeme.

»Dobro došla!« reče joj učiteljica Tolmer, primivši je u razredu. »Što te dovelo ovamo, malena?«

To joj reče ne zato što je nije željela u razredu, upravo suprotno! Gospođa Tolmer prošla je brojne tečajeve za lijep prijam i bila je doista vrlo ugodna. Problem je nastao zbog toga što je bio

svibanj i što se škola trebala zatvoriti za petnaest dana, dakle bilo je razloga upitati đaka što ga je dovelo u školu posljednjih petnaest dana nastave.

»Ništa!« odgovori ona. »Došla sam samo doznati tko sam.« »Nema problema, draga, odmah ćemo ti to reći. Popni se na

katedru, kako bi te učenici mogli vidjeti.« I obrativši se razredu zapita: »Djeco, znate li mi reći koja je ovo životinja?« Tišina. »Djeco, učili smo to u prvom osnovne, je li moguće...« Tišina. »Gledajte dobro...« »Promotrite pojedinosti...« »Sjetite se likova iz knjiga...« »Ali, djeco, nemojte me sramotiti...« Ništa, mrtva tišina. Tada se iz zadnje klupe desno podigne mršava ručica umrljana

tintom. »Madrace, slobodno reci!« Učenik kojeg je učiteljica prozvala progovori. Ali nitko nije

čuo ništa. Treba, međutim, znati: prvo, Madrac je bio sin nekoga tko izrađuje madrace, tako da je učiteljica običavala njegovim prezimenom objasniti nastanak prezimena, naime, neka prezimena dolaze od zanata koji obavljaš. Mali se Madrac jako sramio svojega prezimena pa kad bi ga netko zapitao što mu radi otac, odgovarao je da češlja vunu. Odgovor mu se činio, kako da kažem, manje obvezujućim.

Drugo, mali Madrac je na svoju nesreću bio najbolji u razredu. Nadaren po prirodi, znao je uvijek sve i odgovarao je na svako učiteljičino pitanje. Suučenici ga nisu trpjeli i uvijek su mu govorili da šuti. Tako je bio razapet između svoje prirode po kojoj je bio sklon odgovoriti na sve i školskih drugova koji su ga ušutkavali. Izabrao je srednji put, odgovoriti tiho, gotovo nečujno. Na način da učiteljica nikada ništa ne čuje, a on je odgovorio.

Toga dana učiteljica Tolmer, koja nije mogla otrpjeti sramotu zbog neznanja svojih učenika, zapita razred:

»Djeco, što je Madrac rekao?« I svi su u jedan glas odgovorili što je Madrac rekao: »Patka, gospođo učiteljice!«

Patka.

Riječ koju su učenici odgovorili u zboru bila je PATKA. Dakle, naučila je da je patka.

Ona jest patka. Pernata patka.

Olovni teret prekrije joj perje. Osjeti tisuću različitih stvari: da je ružna, umorna, otkrivena, gola, lažna, glupa, nepoznata, beznačajna...

Što zapravo znači »patka«? Nikad nije čula sličnu riječ. Znače li riječi što? U životu je bila označena s više riječi: papuča, dabar, šišmiš... Ali ovoga je puta osjetila da je to nešto drugo. Sada su joj rekli: patka, i ovoga je puta duboko u sebi osjećala daje to... istina.

Presjekla ju je istina. Učiteljica, primijetivši njezinu zbunjenost, pokaže joj u velikoj

ilustriranoj knjizi poglavlje »Patka« s mnoštvom fotografija u boji. Posebno se zadrži na slici patke na obali neke rijeke, koja kao da je piljila pred sobom u nešto, u daleki obzor, izgubljeni raj ili samo lice Božje.

»Vidiš?« reče joj učiteljica. »Takva si ti.« Prvi put se vidjela i pomisao da je jednaka toj zamišljenoj i

odsutnoj patki uopće joj nije bila mrska. Načini fotokopiju i cijelo je jutro promatrala taj lik, pažljivo

proučavala pojedinosti: noge s kožicom medu prstima, žuto perje, kljun, postrane rupice na kljunu, krila...

Krila? Što se tiče nogu i perja, nema problema: znala je da ih ima,

znala je da je žute boje. Ali kljun! Ali krila! Pa rupice! Bilo je to pravo otkriće. Satima je kljuckala i lepršala zrakom

da se uvjeri kako ima kljun i dva krila. I uvijek je tako: kad otkriješ da nešto imaš, provodiš sate da vidiš kako radi. Prije svega nije dobro razumjela što učiniti s kljunom i krilima. Ipak, bila je vrlo zadovoljna. Sama pomisao da nešto imamo gotovo nas uvijek usreći...

Vrati se kući skakućući po ulici i autobusu, ponavljajući: ja sam patka, ja sam patka.

Bila je sretna jer je lijepo otkriti tko smo, ta nas misao drži i tješi i u najcrnjim trenucima, kada se sve oko nas mijenja, kad ostarimo, možda izgubimo drage osobe, padnemo u nemilost, sruši nam se kuća... Nije važno, jedino što se neće nikada promijeniti jest da si baš ta životinja. Jedina nepobitna sigurnost.

* * *

Ušla je pobjednički u kuću, širom otvorila vrata i rekla:

»Gospođo, ja sam patka!« Gospoda nisu bila kod kuće jer je to bilo razdoblje rasprodaja

pa su otišli kupovati u centar. Kad su se vratili, bilo je vrijeme večere. I na večeri ona

svečano ponovi: »Ja sam patka!« »Dobro, primamo na znanje«, odgovore Plamenci između

tanjura salate i kreme od cvjetače. »Znači, sada mogu pronaći Prikladnoga?« »Koga?« »Zaručnika Prikladnoga!« »Sigurno!« reče gospodin Plamenac, uspravivši se u

zastrašujućoj veličini cvjetnog ogrtača. »Sada valja pronaći zaručnika patka.«

»Naravno, dragi. Sada kad je patka, mora se kretati u svom okruženju.«

Ipak, pojavila se teškoća. Dugo su šuteći promatrali patku. Što su je dulje gledali, bili su sve šutljiviji: zaključili su da je doista ružna.

Takva nije mogla otići medu patke. Odlučili su je prvo poslati frizeru.

Šteta, bilo bi joj tisuću puta draže otići u školu. Ali joj supružnici Plamenac rekoše:

»Sada kad znaš tko si, što bi radila u školi? Sada kad znaš tko si, moraš otići frizeru.«

Rano ujutro pokupi je vozač Smitz i poveze frizeru, famoznom Hantzu, koji je imao salon ljepote »Kod Hantza«, poznat u cijelom ZDN-u.

Hantz je omjeri izdaleka s izrazom blago prikrivenoga gađenja. Potom se baci na nju oboružan škarama dugih oštrica kojima je stalno u ritmu zveckao uz povik: »Mičite se, ljepotice«, pa joj odreže suvišno perje, a od preostaloga načini joj na tjemenu svojevrsni čuperak u obliku čvora.

»Što ti se čini, lutko?« Lutka se vrati kući, osjećala se kao iscijeđena krpa za pranje

poda: tužno, korisno, poslušno, očajnički pomireno. Kod kuće je

dočekaju kao zvijezdu koja je dobila Oscara za najbolju žensku ulogu. Ponekad je život tako... dvoznačan!

»Odlično«, reče gospođa Ždral, »sada ti treba haljina.« »Ne, haljina ne!« zaurla jadna poludjela patka. I pobjegne iz kuće.

*

5.

Toga jutra, jedan vuk… 

14. POGLAVLJE

Toga jutra, jedan vuk pode u šetnju uobičajenim putem. Bio je to put pod svodovima i uz stare zgrade iz osamnaestoga stoljeća, a vuk je bio mladi Vuk Samotnjak, vrlo otmjen i opušten, te jutro je bilo svježe, proljetno.

Na ulici je bilo malo ljudi, jer je bilo tek osam sati. Vuk se zaustavi pokraj kioska, uljudno pozdravi prodavačicu, plavokosu sredovječnu gospodu, i kupi svoje troje novine. Potom krene putem ispod svodova.

Pošao je na kavu u svoj omiljeni kafić, prije nego što će ući u knjižnicu gdje će ostati cio dan pišući. Bio je to, naime, vuk pisac. Nije imao nikakve ideje, ali je bio smiren: znao je da će mu ideje prije ili poslije doći ususret.

Ususret mu, međutim, dođe patka na romobilu. Krilima je držala upravljač, jedna noga bila joj je na dasci, a

drugom se odupirala. Učini mu se rastresenom i prilično čupavom životinjom: gotovo ga je pregazila i zakočila je u posljednjem trenutku, zaustavivši se točno pred njegovim šapama, kao da je željela sresti upravo njega.

Vuk se zaustavi, zbunjen. Osjeti se u tom trenutku kao Don Abbondio1 na raskrižju uličice kojom se uputio: nema izlaza.

1 Lik iz romana Zaručnici talijanskoga autora Alessandra Manzonija

Dakle, da vidimo, pomisli: ne vodim uzbudljiv život. Ja sam Vuk Samotnjak i ništa mi se ne događa, ne putujem, poznajem malo osoba, a i njih rijetko vidam. Odlazim u knjižnicu svakoga dana uvijek istim putem, popijem kavu uvijek u istom kafiću koji se zove »Abraham« s različitim drvenim stolovima, jednim okruglim, drugim četvrtastim, malim i velikim. Danas je osam sati ujutro, idem u knjižnicu i ususret mi dođe patka na romobilu... U čemu je problem? Na prvi pogled zaključio bih da se radi o romobilu.

»Jesi li odavde«, zapita je vuk, tek da bi nešto rekao. Ah, ne, pomisli ona: zašto nije pitao tko sam? Upravo sada kada prvi put znam, mogla bih točno odgovoriti, a

pogledaj samo što me ovaj vuk pita. Bila je razočarana, činilo joj se posve nepotrebnim znati konačno tko je. Što ga briga odakle dolazim i kamo idem, nije smio pitati gdje, nego tko. Ne mijenja se pitanje na ovaj način, pomisli. I odgovori:

»Nisam spremna.« Kako su bili upravo pred kafićem »Abraham«, vuk je zapita

hoće li kavu. Pristala je, barem to. Sjeli su za stol, onaj četvrtasti u kutu lijevo i naručili kavu s pecivom.

»I što lijepo radiš ovdje?« zapita je vuk. Zamijeti da pomalo oklijeva kao da se stidi odgovoriti. Krilom

je vrtila šalicu na tanjuriću kao da je zvrk. »Pobjegla sam jer mi žele kupiti haljinu«, odgovori. Vuk je pažljivo pogleda. Bila je doista očerupana i neuredna i

činila se još nemirnijom. Ipak, bila je vrlo draga. Vuk bi je bio rado pomilovao po kljunu, ali se suzdržao jer je bio pristojan vuk.

»Zbilja«, reče joj suučesnički, »imaš perje, zašto bi trebala haljinu?«

»Kažu mi da moram...« »Moraš?« »Kažu mi da moram imati haljinu... ako želim naći zaručnika!«

odgovori u dahu, ozbiljna, spuštena pogleda, posve zarumenjena perja.

Vuk je bio začuđen i istodobno se zabavljao. Nije vidio vezu između haljine i zaručnika, ali nije važno, reče da je razumije. Reče joj tako, jer mu je patka bila vrlo simpatična. I njoj je bio simpatičan vuk, objasni mu da bi, što se nje tiče, mogla biti posve dobro bez zaručnika, štoviše, nije uopće znala što bi s njim, ali madame Ždral kaže da mora naći zaručnika pod svaku cijenu.

»Tko je madame Ždral?« »To je gospođa koja me posvojila, zajedno sa svojim

suprugom.«

I tu se upusti u iscrpnu i zbrkanu priču od koje je vuk malo razumio, ali nije mu bilo ni stalo razumjeti, bio je vrlo sretan dok ju je slušao. Jako mu se sviđala ta patka, posebno mu se sviđalo njezino perje koje se činilo vrlo mekanim, tako, na prvi vukovski pogled. Sviđao mu se i zbrkan način na koji je pripovijedala. A njoj je bilo vrlo drago sve ispričati vuku, iako joj se činilo da vuk baš ništa ne razumije od onog što mu govori. Ipak, ostala bi cio život pričajući mu sve o sebi pa je nastavila:

»Znaš, vuče, tako se dogodilo: gospođa Ždral me nije htjela posvojiti jer nije imala vremena, morala je popiti čaj sa svojim suprugom, ali ja sam morala pod svaku cijenu pronaći obitelj, jer kad sam bila kod dabrova, ukrali su mi papuču, koja je bila moja majka, a kako je moj prijatelj dabar George silno želio otići na Oxford, nije mogao tražiti papuču-majku i tada sam vratila dabrovsku odjeću, onda su me ugrabili šišmiši koji su me prisilili da se crno tuširam i budem na izbornoj večeri pa sam pobjegla i srela posvojenu djevojčicu koja mi je rekla zašto se i ti ne daš posvojiti, moraš otići tamo gdje su stambene zgrade koje su djeca bijeloga Upravitelja, a svaka ima gomilu zvonaca na vratima, što znači obitelji, i možeš zvoniti dok ti netko ne otvori, pa sam tako zvonila, zapravo grebla po vratima, jer kako dosegnuti do zvonaca. I na kraju mi je otvorila gospođa Ždral koja je odmah pozvala supruga, koji je sav ružičast jer nije ždral nego plamenac, a je ne znam kako se ždralica može udati za plamenca, znaš li ti?«

Ne, nije znao. Znao je, međutim, daje sluša očaran. Ona reče da mora pobjeći jer je love i ako je nađu, odvest će je na silu u dućan s haljinama i onda je gotova, pa ako bi bio ljubazan pozvati joj taksi. Tako reče, ali joj sine mračna misao, a ta je bila:

»Oprosti, vuče, znaš li... primaju li u taksi i romobile?« Vuk se malo zamisli pa je zapita zašto putuje s romobilom. »Nije to romobil«, odgovori, »to mi je majka.« Vuk se prisjeti svojega nimalo avanturističkog života u koji je

iznenada banula patka koja kaže da joj je majka romobil. »Zapravo... Prava majka bila je papuča, ali joj je George

načinio kotače pa se pretvorila u kolica, a onda je umrla, a djeca su...«

Vuk se još više zamisli. Razmišljao je kako papuča može umrijeti, ali je suviše dugo razmišljao. Morao joj je nešto reći, ali joj ne reče ništa i taksi stiže, kao što rade svi taksiji na svijetu.

Vidje ju kako ulazi u taksi. Mislio je na tisuću stvari: kako bi joj lijepo pristajala dekoltirana haljinica na cvjetiće i kako bi joj je rado kupio, a ona sada odlazi potražiti zaručnika, bolje da ga ne nade

ili ako se taj kreten utopi ili ga proguta kakav dabar i što dovraga radi zaručnik između nas dvoje, doista ništa, i sada ću joj reći, ne, neću joj reći jer moram u knjižnicu, pisati, iako mi nikakva ideja ne dolazi na um, ali znam da će doći, jer uvijek dođe, a osobe međutim ponekad odu, pogotovo iznimne osobe koje si upravo sreo i ne bi želio da više nikad odu, vezao bi ih konopom za svoju ruku, kao što se radi s balonima, ali i baloni odu, odlete, a ti ostaneš s glupim konopčićem oko ruke i što ćeš tad, gledaš balon koji se diže u visinu, a onda ga više i ne vidiš i tko zna koliko je milijuna balona u zraku, svi ti baloni koje smo izgubili, kako smo glupi, što smo radili kad smo ih izgubili, što smo mogli učiniti da ih nikad ne izgubimo, a što ću ja sada u knjižnici, mogu ne otići, zašto uopće idem, a ona ulazi u prokleti taksi...

Možda je jednostavno bio rastresen vuk. Ili je razmišljao o nečemu drugom. Ili je možda već deset godina imao zaručnicu vučicu koja mu se više nije sviđala, ali joj to još nije rekao. Ili nije shvatio da je ta patka priča njegova života, jer nikada nam nije jasno što je priča našega života. Ili je razmišljao, ali ne dovoljno. Nekad razmišljamo o nečemu, ali ne dovoljno, a ako ne razmišljamo dovoljno, to u hipu nestane.

Ili je život takav i gotovo, nikad nije pravo vrijeme, stvari se odvijaju drukčije i uopće nije istina da odlučujemo kamo će krenuti, one idu kamo ih je volja.

Činjenica je da vuk toga jutra nije učinio ništa da zadrži tu patku. Jednostavno je pustio da ode.

I patka je otišla.

*

6.

Osvajanje pačjega kluba 

15. POGLAVLJE

Kad je izišla iz taksija, odred nojeva nasrne na nju i opkole je: bili su to policajci ZDN-a koje je angažirala gospođa Ždral i koji su je slijedili.

Odvedu je kući. Te noći zaključali su je u spavaćoj sobi, a ujutro su je dvojica naoružanih nojeva sprovela na doručak na terasi.

»Pokušaš li ponovno bježati, otkinut ćemo ti noge«, reče mirno gospođa Ždral, srčući bijelu kavu sa zrncima riže. »Tako su joj kratke da to ne bi bila velika promjena, zar ne, dragi?«

Plamenac je usisao cijelu termosicu kave lijevom nosnicom kljuna. Na nesreću, kap kave padne na šal boje fuksije i on se poče grčiti.

Ostavili su ga da se grči na popločanom podu terase uz dva punjena noja koji su glumili nojeve, to jest ništa.

Gospođa Ždral ukloni punjene nojeve i pozove vozača Smitza, koji ubaci jadnu patku što se otimala na stražnje sjedište i gotovo je objesi sigurnosnim pojasom pa svi zajedno krenu u Exclusivitz Street, ulicu otmjenih dućana.

Ušli su u »Armanitz – Trendy for you«.

Srećom, pomisli patka osvrnuvši se, ovdje nema odjeće. Doista, vidjela je samo niz ogledala, stolova i naslonjača u baroknom stilu, sagova, slika i gole ženske lutke, ali od haljina ni traga. Ususret

im dođe plavokosi mladić u poput graška zelenom odijelu, s čarapama iste boje, koji zapita žele li možda vidjeti kakvu haljinu. Zapita ih stisnutih usnica u obliku srca, ruku prekriženih na grudima, jedne noge lagano prebačene preko druge i s uzbudljivim mekanim izgovorom glasa r.

»A gdje su te haljine?« zapita glasno patka. Gospođa Ždral pocrveni od bijesa i udari je po kljunu, šapćući

joj na uho: »Jesi li poludjela? Zar ne znaš da nije šik izlagati haljine? Nismo u supermarketu...«, potom, obrativši se mladiću, reče da bi im bilo drago vidjeli kakvu haljinicu za curicu.

»Koju curicu? zapita mladi prodavač.«Oprostite, gospođo, ali ne vidim nikoga.«

»Ako spustite pogled, vidjet ćete je.« On se sagne do zemlje i na kraju je ugleda. »Ne znam imamo li broj«, promrmlja zgađen malom žutom

grdobom pred sobom. Ona osjeti laganu bol u dnu kljuna, ali se pravila ravnodušnom.

Kako bi izgledala posve ravnodušnom pogleda s više pomnje plavokosoga mladića i primijeti da cipele koje su se nazirale ispod hlača nisu bile zelene, nego prekrasan par kožnih čizmica s ljuskama.

»Koja je to životinja?« znatiželjno zapita pokazujući na čizmice.

»Krokodil« odgovori mladić s raskošnim, posve zelenim »r«. Patka pomisli na malog krokodila, na prekrasan život koji je morao napustiti da postane čizmica ovoga armaniziranoga

stvora. Obuze je grčevita potreba da iziđe pa to i učini. Odmah je nojevi zgrabe za perje i ponesu gospodinu

Zelembaću, koji je ugura u jedan sobičak i na silu joj navuče crnu, do struka dekoltiranu i do poda dugu haljinu.

»Ne čini li vam se, madam, da je sjajna?« »Sjajno, sjajno!« govorila je madam Ždral rastapajući se. Ona se osjećala kao tuljan. Tuljan koji se topi zbog topline u

južnim morima. Skine haljinu i onesvijesti se. Nakon osam dućana u Exclusivitz Streetu i osam nesvjestica,

madame Ždral se s ekipom vrati kući podvijena repa i reče: nikad više.

Obavi trideset dva razgovora s trideset dvije susjede, moleći ih da povedu njezinu posvojenu gošću, svaki dan druga, u kupovinu bilo kakve odjevne stvarčice.

»Bilo što, kakvu haljinicu, odijelce...« »Znaš, ti koja voliš...«

»Obilaziti neke ambijente, razumiješ, draga moja...« »Razumijem, draga, bit će mi drago...« I tako dalje.

Prvi dan je patku pratila čaplja Sunka, debela četrdesetogodišnja gospođa koja je kupovala u Turku&Stanu, orijentalnom dućančiću koji su vodili blizanci Turku i Stan, kao što je vidljivo iz samog imena dućana.

Tamo su je ogrnuli širokim lanenim bluzama. Potom pidžamama od kineske svile na cvjetove. Onda su joj oko pasa omotali neke koprenaste marame, pričvršćene lancima svjetlucavoga lazurnog kamenja, a na noge navlačili čudne papuče od izvezene kože s izvinutim vrhom.

Osjećala se kao sjenilo za lampu. Dolazilo joj je na povraćanje, jer se sve događalo u svojevrsnoj pećini s prigušenim svjetlima gdje se, uz desetine mirisnih tamjana, nije moglo disati.

»Žao mi je«, reče čaplja Sunka svojoj prijateljici madam Ždral, vrativši joj uvečer golu i sirovu patku, »bojim se da tvojoj kćeri ne odgovara stil New Orient.«

Drugoga dana uzme je u letu mršava i slabašna ždralica koja se zvala Dila. Obavljala je posao menadžera i odijevala se samo u crna i bež odijela, pomalo muškoga kroja, ali s vrtoglavo dubokim izrezima i samostojećim čarapama na dugim nogama te šiljastim cipelama kojima bi mogao probosti bizona.

»Treba nam odijelo, kako da kažem, agresivna kroja, nešto napadno, razumiješ?«

Trideset prodavačica pred njezinim nogama odgovori: razumije se, gospođo. I pokazaše joj trideset odijela, bež i crne boje, s golemim zašiljenim reverima poput sječiva i radio-aktivnom dugmadi.

Kupi svih trideset, a da joj ih nije dala ni isprobati, jer gdje naći vremena uza sve odluke koje mora donijeti, sastanke koje mora održati i kolege koje mora susresti. Uvečer ih svih trideset iskrca u kuću Plamenac i, naravno, naplati trošak. Madam Ždral strpljivo isproba na patki svih trideset odijela, jedno po jedno. Stajala su joj užasno. Bila je nalik na kantu za smeće kojoj je netko utuvio u glavu da je poduzetnik. Užas.

»Možda bi ti bolje pristajalo nešto puno... puno...«

»Jednostavnije?« zapita Plamenac, listajući reviju »Otmjenost«.

Trećega dana madame Ždral na koljenima zamoli svoju najbolju prijateljicu da se pobrine za kćerkinu haljinu.

Njezina bliska prijateljica bila je vrlo ljupka roda, duga plavkasta perja. Bila je blaga karaktera, uvijek se smiješila i imala glas djevojčice. Zvala se Sivka. Kada je gospođa Ždral imala kakav problem, velik ili malen, ili bila neraspoložena, zvala bi svoju blisku prijateljicu Sivku i čim bi joj čula glas, odmah bi joj bilo bolje. Ponekad je čak izmišljala da ima problema samo da čuje dječji glas svoje prijateljice.

Sivka se odijevala vrlo jednostavno, možda malo djetinjasto. Voljela je, na primjer, cipele s niskom potpeticom, s mašnom u boji. Madam Ždral sjećala se da je njezina prijateljica za vjenčanje dala sašiti svojevrsni ogrtač u obliku ivančice, s ovratnikom od latica i suknjom od listića. Pronašla je, za tu prigodu, ne zna se gdje, i par cipelica nalik na bubamare. Doista dražesno.

Zamoli, dakle, Sivku da bude tako ljubazna i povede patku svom krojaču.

Krojač patki uze mjeru i sašije joj haljinicu nabranu u struku od tkanine s puno crvenih jabučica i zelenih listića. Dopunio je sve polukružnim šeširom u obliku polovice jabuke s peteljkom na vrhu i lijepim crvom sa strane koji izlazi iz jabuke. Naravno lažnim, načinjenim od mekane tkanine boje šlaga. Noge je ostavio gole, nije znao što staviti na noge s kožicom medu prstima.

Kad su stigli kući, jabuka joj se spustila sve do kljuna i nije ništa vidjela. A haljina, isuviše nabrana, podigla joj se do vrata kao da će je zagušiti, otkrivajući trbuh. Najbolje se sačuvao crv od tkanine pa kad joj je gospodin Plamenac otvorio vrata, ljubazno je zapitao suprugu koja je pijuckala čaj u salonu:

»Oprosti, draga, ne sjećam se, jesmo li posvojili patku ili crva?«

Crv im se nije svidio. Nakon trideset dvije prijateljice i trideset dva posjeta, madame Ždral nije znala što učiniti pa naredi dobrom Ze Bau:

»Molim te, Ze Ba, pobrini se ti.«

Ze Ba bio je kineska zeba, sada četrdesetogodišnjak. U mladosti je izgubio roditelje u zrakoplovnoj nesreći te je napustio Kinu i otišao u

Europu, jer je u posljednje vrijeme selidba Kineza u Europu puno obećavala. Radio je mnoge poslove, bio graditelj, fotograf na vjenčanjima, dobrostojeći vodoinstalater, poznat, vrlo poznat odvjetnik.

Ali maštao je o obitelji i kako nije našao ni jednu zebu s kojom bi zasnovao svoju, odučio je biti dio tuđe obitelji i ušao u obitelj Plamenac. Ušao je doslovno kroz prozor u kupaonici koji je jedne jesenske večeri, kad je već bilo pomalo zahladilo, gospodin Plamenac nepažnjom ostavio otvoren.

Ze Ba nije imao vlastiti život pa tako nije imao ni vlastita odijela. Imao je samo livreje. Desetke i desetke livreja, prugastih, jednobojnih, svilenih, vunenih, škotskog uzorka, na cvjetiće, na kockice.

Rado povede patku, ali nije znao kamo osim u dućan koji se zvao »Livreja iz snova«, jedini butik livreja u gradu. Kupi joj odijelo upravitelja, tamnomodro s mnogo zlatne dugmadi, i kapu ukrašenu širitom.

Kad ju je madame Ždral ugleda tako skockanu, shvati da je sve izgubljeno i ode gledati televiziju. Tako je patka prvi put ušla u Svijet pataka, gola. Srećom, ne potpuno,

štoviše, uopće nije ušla: ostala je vani. Moglo bi se reći da je ostala vani, gola.

16. POGLAVLJE

Svijet pataka bio je Teniski klub, vrlo velik.

Svuda uokolo, kilometrima, metalna mreža, visoka dvadeset pet metara, na ulazu teška bijela željezna rampa što se dizala samo ako si imao magnetnu iskaznicu.

Ona nije imala iskaznicu pa je ostala vani. Ostala je cijelo poslijepodne promatrati s kljunom u metalnoj

mreži. I tako cio mjesec, i nikad nije uspjela ući. Ukipljena, divila se stotinama pataka i patki koji su igrali tenis.

Posebno su je se dojmile patke: kad bi slobodno poletjele uhvatiti lopticu, njihove dražesne plisirane suknjice lepršale su kao latice na vjetru.

Neki su vozili čamce na rijeci, sunčali se na ležaljkama, ili vježbali skijati na vodi s posebnim klizaljkama na nogama nalik na skije. Poljem crvene zemlje vijugala je rječica koja nije bila prava rijeka, to jest nije dolazila ni iz jedne planine i nije završavala ni u kakvom moru: bila je to umjetna rječica, načinila ju je za potrebe Kluba grupa rječnih arhitekata.

Osta danima gledati rekete i let loptica, nabiranje suknjica, pokazivanje perja, elastičnost plosnatih aerodinamičnih cipela, okretanje spretnih repova oko mreže Kluba.

Sve dok gospođi ždral nije dosadilo. Uze staru suprugovu košulju, presavije je, izreže i prošije te je stavi patki oko struka. Nazove svoje djelo »suknjica za tenis broj 1« i reče patki:

»Sada konačno možeš ući u Klub.«

Toga je dana doista puste u Klub. Nije učinila ništa posebno, samo je došla do rampe, isto kao i dan prije. Međutim, rampa se podiže kao čudom.

Nevjerojatno kako je ponekad u životu dovoljna odgovarajuća suknjica!

Sjede za jedan stolić. Uokolo su svi igrali tenis, brbljali, pijuckali sokove. Naruči piće. Odjednom se osjeti smiješnom. Nije znala točno zašto; bila je patka i uspjela je ući u Svijet pataka, što je moglo biti... primjerenije?

Osjećala se primjerenom, ali smiješnom. Recimo da je nošenje suknjice sašivene od noćne košulje

jednoga plamenca moglo potaknuti njezin osjećaj smiješnoga, pogotovo zato što joj je taj komadić tkanine dosezao samo do početka nogu ostavljajući posve otkriven rep. I pitala se: Čemu suknja ako ti ne pokriva rep? Osim toga: Ako sve patke igraju tenis, kako doista biti patka ako ne znaš igrati tenis?

Na sreću, na izlazu je srela dražesnoga zelenoga gušterica koji se ispružio na stijeni na ulazu u Klub. Vidjevši je zabrinutu, reče joj da ne brine. Kaza joj također da je ljupka i da će momci oblizivati brkove gledajući je.

Koje brkove, pomisli ona, ali ne reče ništa, jer nije znala tko je on, a on kao da je čuo njezine misli, odmah se pristojno predstavi:

»Drago mi je, zovem se Gušter Lucio.«

Cijelo ljeto nitko joj se, iz ekskluzivnog Kluba pataka ne približi, nitko joj se ne obrati, nitko je ne pozva na partiju tenisa. Ništa. Ulazila je, sjedala za stolić, sama, promatrala, pila svoje piće.

Katkad, kad bi bila posebno neraspoložena, pitala se: Ma kakva sam to patka kad me nitko ne primjećuje?

Na izlazu bi uvijek našla Guštera Lucija koji se običavao ispružen sunčati cio dan na velikom kamenu na ulazu u Klub, kao što se i priliči svakom poštovanja vrijednom gušteru. Kad bi je ugledao, uvijek bi joj rekao isto, neka ne brine, navikla se na njega, čak je počela misliti: sreća da postoji Lucio. Mislila je također: kako bi bilo lijepo biti gušterica umjesto patka. Da je gušterica, mogla bi čitav dan proboraviti na kamenu na ulazu i ne ulaziti, ali kako je patka, mora proći tu muku i ući. Teške li sudbine negdje pripadati! Morati ući umjesto opušteno ostati na pragu!

Postali su veliki prijatelji, ona i Lucio. Viđali su se kad bi pao mrak: ona je izlazila iz Kluba, a on bi se ponudio otpratiti je. Tako su se zajedno vraćali kući i moguće je postati velikim prijateljima makar samo vraćajući se zajedno kući.

Ona bi ga smjestila na kolica-mamu i vukla ga držeći konopčić. Pričala mu je o sebi, o tome kako joj nitko ne kaže ni riječi, a on bi joj povjeravao svoje strahove, na primjer kako odmalena strahuje da će izgubiti rep. Čuo je, ne htijući, kako mnogi gušteri poput njega – tak! – ostanu bez repa, ili im ga otkine kakvo dijete u igri, ili zapne prignječen u kakvom prozoru, ili u pandžama kakve mačke.

Tako, govoreći svatko o svojim morama, prođe ljeto.

Prođe to ljeto. Dođe drugo, jer nije kraj kad prođe ljeto, ne, jedno prođe, drugo dođe, i onda još jedno i sve tako dalje.

Gospoda Plamenci bili su vrlo uznemireni. Brinuli su se jer je njihova gošća patka starila i nisu namjeravali nikako provesti još jednu uzaludnu i jalovu godinu: ili će naći tog blaženog zaručnika ili će poništiti posvojenje. Što je značilo potjerati je iz kuće. Tako joj strogo rekoše jedne večeri početkom srpnja, kljucajući za večeru kruh namazan gusjom paštetom.

»Nije moguće da ne možeš naći nekoga tko će ti barem ponuditi sladoled u baru?«

Zapita se što znači sladoled u baru: možda naći zaručnika znači naći nekoga tko će ti ponuditi sladoled u baru. Čudno, nikad nije na to pomislila.

Bilo joj je žao. Nije mogla naći nikoga tko bi joj ponudio taj nesretni sladoled. Ipak, jednoga dana sretne mladića čudno odjevenog i dovede ga na večeru kod Plamenaca: možda će se tako bar malo smiriti.

Taj je imao vojničke hlače, prsluk od kudrava bijela krzna, sviralu o pojasu i šešir široka oboda. Kad su ga ugledali, jadni Plamenci su se zgrozili, prestrašeni da bi taj grubijan mogao biti njezin zaručnik. Ali, na njihovu sreću, nije bilo tako.

»Ovo je kosac trave!« reče pobjedonosno patka. »Ali, zar ne znaš daje u našoj zoni zabranjeno kositi?« »Ali ovo nije električna kosilica i nikome neće pokositi noge.« »Kako onda radi?« »Jednostavno, gledajte.« Mladić uze sviralu i zasvira ljupku melodiju. Odjednom se

pojave, ne zna se odakle, stotine i stotine ovaca, sve kuštrave i bijele kao i njegov prsluk, jer to je bio prsluk od ovčjega runa. Raziđu se po

travnjacima zone i uredno (jer ovce su vrlo uredne životinje) počnu pasti.

Pasle su tri dana i tri noći pa je Zona dugih nogu bila nalik na golemu ravnicu bjelkaste vune: ovca do ovce, kao da se čitav svijet pretvorio u svijet ovaca. Dugonoge životinje nisu se usudile koračati ulicom, hodale su tik uz zidove svojih kuća ili, ako su morale preći ulicu ili trg, činile su to usporeno, podižući oprezno jednu pa drugu nogu u potrazi za malo praznog prostora u koji će spustiti nogu u moru vunenih valova.

Kad su ovce napokon otišle za svojim mladim pastirom i zvukom njegove svirale, livade su bile savršeno pokošene.

Tako je patka riješila dugogodišnji problem visoke trave u ZDN-u. Smatrali su je herojem u ZDN-u.

Bračni par Plamenac nije, međutim, bio nimalo zadovoljan i još manje ponosan. Još su se više razljutili i vikali na nju:

»Ne, ne radi se tako, umjesto zaručnika dovedeš nam u kuću kosca odjevenog u pastira!

I učine što su obećali: otjeraju je iz kuće.

*

7.

Princeza

17. POGLAVLJE

»Lucio, moraš mi pomoći. Potrudi se i pokušaj otkriti što moram poduzeti da nađem zaručnika, jer ovdje više nemam krova nad glavom, razumiješ.«

Lucio se potrudi. Vrati se u svoj zavičaj nakon duga putovanja kako bi zapitao pretke. Bila je to stara obitelj guštera koja je živjela u pustinji na jugu Španjolske, na najsunčanijem dijelu svijeta, gdje su samo grude izgorjele suhe zemlje, zidići i pragovi poharani suncem: pravi raj. Lucio pozdravi mamu, tatu i svoju četrdesetosmoricu braće pa pođe baki Talanti, jedinoj koja mu je preostala.

Baka Talanta imala je devedeset godina. Kao mlada bila je najbrža gušterica na svijetu i pobijedila je na mnogim olimpijskim natjecanjima za zidne gušterice u disciplini »utrka po zidu«. S godinama je malo otežala i živjela je na lovorikama, u jednom od bezbrojnih zlatnih pokala koje je dobila. Kralježnica joj se savila poput pokala jer je stalno bila u njemu, tako da su je svi zvali »teta Kriva Talanta«, ali bila je još uvijek krepka, barem sudeći po živahnim okicama što su bljeskale iz nabora zelene, suncem sasušene kože.

Obradovala se unuku i odmah je odgovorila na njegovo pitanje, jer je bila stara, vidjela je svega i svačega i dobro je znala kako se radi: uzalud je stajati po strani i očekivati da ti nešto u životu padne s neba, jer to se nikada ne događa. Jedini način da se pronađe zaručnika jest javno se izložiti. Rekla je baš tako:

»Reci svojoj prijateljici da se mora izložiti.«

Lucio nije dobro razumio smisao tih riječi, ali ih je doslovce prenio svojoj prijateljici patki.

Ona se odmah sljedećega jutra izloži na trgu. Odabere najveći gradski trg i stade baš nasred njega. Lijepo

toplo poslijepodne bez oblačka. Stajala je tamo, znojna, prašna, pocrnjela zajedno s neizbježnim kolicima. Sigurno nije bilo ugodno stajati usred trga. Automobili su stalno trubili i jurili kao strijela, ali što se može. Ako je Lucijeva baka tako rekla, valja tako uraditi.

I doista, bilo je uspješno. Istina je da starci znaju sve smicalice. Za manje od deset minuta nađe se oko nje na stotine

automobila, motora, kamiona, bicikala i motorkotača. Posebno blizu, gotovo joj prignječivši lijevu nogu, zaustavi se

bučni motorkotač žarko crvene boje. Od straha je pala i sjela na do. Taj netko tko je vozio motorkotač, s plavim šljemom na glavi i

crnom jaknom s vatrenim jezicima iscrtanim na leđima, prestraši se da ju je udario i ispali tisuću isprika, oprosti, žao mi je, nisam htio... i ne znajući kako se izvući, ponudi joj na kraju sladoled, samo da je podigne i u doslovnom smislu, to jest da je podigne s asfalta za koji se, čini se, prilijepila zauvijek.

Ovako joj reče: »Što bi rekla da odemo na jedan sladoled?« Ona se osvrne vidjeti ima li slučajno kakav bar u blizini: bio je

jedan upravo nasuprot – savršeno.

Sladoled plus bar jednako zaručnik, dakle pomisli: PRONAĐEN!

Nepoznati motorist zvao se Franco Fondak, snažni plavokosi patak, s dva plava oka da se onesvijestiš i uvelike sklon zabavi.

Bio je kao za inat jedan od najrevnijih članova pačjega kluba i upravo je izišao odande kako bi se provozao po gradu. Nije znao što traži, bio je mlad, život je bio pred njim pun obećanja u svoj svojoj tajanstvenoj ljepoti. I u tom trenutku pred njim se, sasvim blizu (isuviše blizu, skoro ju je ubio), našla mlada, dražesna patkica. Kako reći ne životu koji ti tako otvoreno nudi takav zalogajčić?

Skine kacigu, njegovo raskošno plavo perje naglo se raspe i zapita je uz blistav i lukav osmijeh:

»Vanilija i čokolada?« Drugi dan je pozove u Klub jer mu se to učini najprirodnijom

stvari na svijetu. Poveze je, uz tutnjavu, do legendarnog »Tršćaka«, ekskluzivnoga riječnog kupališta, smještenog u srcu Kluba koji je visokim trskama bio zaštićen od svakog pogleda, sa žutim kabinama,

crvenim suncobranima i nizom plavih ležaljki za sunčanje na obali rijeke tik uz vodu.

Sjeli su u bar »Tršćaka« i uživali u specijalitetu kuće, sladoledu Coppa Cabana, velikoj čaši čokoladne kreme prekrivene šlagom, s flambiranom bananom u sredini.

Povremeno bi neki nepoznat patak pokušao ući u »Tršćak«, ali bi ga potjerali. Čudno, reče ona, pa ima mjesta... Franco joj objasni da mjesta izgledaju prazna, ali su sva zauzeta jer je za njih plaćena pretplata: tvoja je volja hoćeš li doći ili ne, mjesto je plaćeno za cijelu kupališnu sezonu.

»Ali ako ne dolaziš, zašto plaćaš?« zapita ona. Franco joj kratko objasni da ako plaćaš mjesto, a ne koristiš ga,

glavni si i članovi Kluba tako rade, inače kakav bi to klub bio? Spusti se noć. Na jukeboxu odzvanjale su stare pjesme,

primjerice Vrtovi u ožujku Lucia Battistija, u kojoj on dubokim prigušenim glasom pjeva: »Kolica su prolazila, a čovjek je izvikivao: ›Sladoled!‹«

Potom joj ponudi odvesti je kući motorom. Pješice su izišli iz Kluba, on je zapita je li joj hladno i nježno joj krilom obgrli leda. Rampa Kluba spusti se za njihovim priljubljenim repovima u nježnom, tek naznačenom zagrljaju.

Lucio ispružen na kamenu očekivao je, kao i uvijek, prijateljicu na izlazu, ali je ugleda proletjeti na motoru, krila isprepletenih s nekim neznancem. I te noći, kad se vratio kući posve sam, strahovao je više nego ikada da ne izgubi rep...

18. POGLAVLJE

Bila su tri sata poslije ponoći kad su supružnici Plamenac čuli grebanje po vratima.

»Mogao bi poći ti.« »Ne, mogla bi ti.« Pođe otvoriti gospođa Ždral zapletena u čipke i mašne

spavaćice i s uvijačima na glavi. »Zar te nismo potjerali?« reče pospanim glasom ugledavši pred

sobom patku, koja ništa ne odgovori: u kljun joj se urezao bedasti osmijeh i nije hodala, već klizila parketom kao po zaleđenom jezeru.

Gospođa Ždral nije imala srca reći joj bilo što, a i spavalo joj se i osjećala je kako joj padaju uvijači s vrha perja. Vidje je kako klizi ravno u postelju, ne svrativši u kupaonicu popiškiti se i oprati zube.

Ujutro isto. Supružnici Plamenac ispijali su kapuciner na terasi, još uvijek u jutarnjim ogrtačima, kad su ugledali neku vrstu prikaze kako plovi parketom i pristaje uz njihove zaprepaštene kapucinere. Prikaza patka ne reče ni riječi, ne pogleda doručak: bila je zatvorena u svoj osmijeh što joj se nepomičan zadržao na licu, u nekom blaženstvu prožetom blagim ponosom.

Dvoje supružnika promatrali su je problijedivši. Gospodin Plamenac odmah ode po enciklopediju i čitav dan provede zadubljen u nju, istražujući uzroke sindroma ekstaze u životinja s plivaćim opnama na nogama. Gospođa Ždral je nakon doručka, kao i uvijek,

provela dan s prijateljicama i uvečer, našavši svojega čudnog supruga još uvijek uronjena u enciklopediju, reče:

»Dragi, zaboga... Našla je zaručnika, zar je to tako teško pogoditi?«

Dragi, zaboga, nije ništa shvatio. Ali je odmah sklopio enciklopediju i, kako bi proslavili, izvede suprugu na večeru. Podu na izvrsnu večeru u »Uzdarje«, poznati restoran u ZDN-u.

Dan poslije gospođa je bila tako sretna, da je izvadila iz ladice suprugov legendarni ogrtač na cvjetove i odlučila ga žrtvovati za pravu stvar: izreže ga i nabere, te za svoju divnu posvojenu kćerku patku, konačno snabdjevenu zaručnikom, sašije prekrasnu suknjicu za tenis koju nazove »suknjica za tenis broj 2«.

Kad vlastita kći nade zaručnika, posebno ako je prikladan, čini se da svijet odjednom ide kako treba, kao da odjednom nestaju nepravda, ratovi, mržnja, bolesti, prirodne i nuklearne katastrofe, uglavnom sve zlo svijeta. Ništa što nam se činilo pogrešnim to više nije i sve je odjednom na pravom putu: automobili voze umjerenom brzinom, nalazimo odjeću koja nam brojem odgovara, cijene povrću padaju, sunce ne smeta kosi, šef nam povisi plaću, a nakon Božića doista će proći komet dugačka repa. Uglavnom, svečanost fizičkoga i metafizičkog tipa.

Za obitelj Plamenac počne miran i sretan život roditelja čija je kći napokon pronašla zaručnika. Gospođa Ždral je svakoga dana pozivala svoje trideset dvije susjede i svakoga dana im je govorila:

»Znate? Kći mi ima zaručnika.« Znale su to dobro, ali su se pravile da ne znaju i bile začuđene i

zainteresirane i htjele znati i ovo i ono.

Nakon nekog vremena patkica prestane klizeći lebdjeti i noge joj se ponovno nađu na podu tapkajući kao i uvijek. Jer, na kraju krajeva, na sve se naviknemo, čak i na sladunjavu sreću.

Bila je vrlo sretna što je našla zaručnika, posebno je bila sretna zato što su gospodin i gospođa Plamenac bili sretni. Ali presta biti pretjerano sretna i počne bivati umjereno sretna. Drugim riječima, započela je miran svakodnevni suživot s vlastitom srećom.

Jedini mali problem bio je da nije znala posve dobro što činiti sa zaručnikom. Srećom je na to mislio Franco, koji je za početak obaspe darovima.

Jednoga dana stigne na motoru s golemim iznenađenjem. »Pogledaj na stražnje sjedalo«, reče joj i ona ugleda bezobličnu

platnenu vreću.

»Otvori vreću«, reče joj. Ona posluša i ugleda golemoga plišanog medu, žutog poput nje, ali s velikim ušima.

Drugog pak dana bili su za večerom uz svijeće u njihovoj omiljenoj pizzeriji koja se zvala »Kod lajavog psića«, jer je kuhar bio maleni psić pasmine poljskog ovčara, koji se usavršio u pripremi pizza, ali kako mu je pramen uvijek padao preko očiju, nikad nije mogao vidjeti začine i stavljao je što bi mu došlo pod ruku, ali je pizza uvijek bila izvrsna i zvala se »pizza naslijepo« ili »pseća pizza«, što je značilo isto.

Franco se te večeri elegantno obukao, plavo-zeleni kaput s dva reda dugmadi koji se savršeno slagao s njegovim svjetlucavim mužjačkim perjem. Nehajno je pogladi po vratu i reče:

»Vratić nam je gol večeras, suviše gol, ne čini ti se?« I pokretom vještog opsjenara izvuče iz perja krila sjajnu

dijamantnu ogrlicu sa smaragdima koju joj odmah stavi oko vrata i zakopča brzim pokretom. Prizna joj kasnije da je, kako bi usvojio taj pokret, išao na tečaj kod nekog mađioničara.

Takav je bio Franco. Znao joj je život pretvoriti u stalno iznenađenje, svojevrsno svakodnevno jaje iznenađenja, nađeš se iznenada pred njim i nikad ne znaš što je unutra: iznenađenje, točno. Nije za svakoga i nije normalno živjeti s jajem iznenađenja koje ti se svaki dan nađe među šapama pa kažeš: pogledajmo što je danas unutra.

Jedne večeri Franco joj je darovao čak i ime. Bilo je kasno, bila je mjesečina. Doprati je kao uvijek do kuće, siđe s motora i nos uz nos reče joj: »Ti si moja princeza.«

Od te večeri zvala se Princeza. Za prijatelje, Princi. Ona koja je bila kći papuče, nikad nije imala ime... Uostalom, kako bi papuča dala ime svojoj kćeri?

I tako, otkako je imala zaručnika, srušilo se na nju mnogo toga u životu: nakit, pizze naslijepo, marame, čokoladni bomboni i sladoledi. Bezbroj sladoleda od čokoladne kreme.

Odjednom je imala pun život. Suviše pun: nije znala kamo će sa stvarima. Medvjedića, na primjer, stavi pod krevet, ali kad joj je Franco darovao čamac na napuhavanje, brodić, koturaljke, set kovčega i dražesni nosač kolica za mamu od mekane gume s rubom od poliestera, pod krevetom više nije bilo mjesta i nije znala što učiniti.

Imati zaručnika zauzima puno mjesta, pomisli.

»Moraš i ti njemu nešto darovati, do bijesa!« reče joj gospođa Ždral. »To je običaj među zaručnicima.«

Utrošila je devet poslijepodneva kako bi našla nešto što bi darovala Francu. Nije se snalazila s darovima za zaručnika, lutala je gradom od dućana do dućana trošeći samo snagu.

Bila je sretna što ima zaručnika, ali ta priča, da ako imaš zaručnika moraš pronaći i dar za njega, iscrpila ju je: voljela bi biti na kamenu s Lucijem i sunčati se, međutim, potraga za darom oduzimala joj je, nažalost, sve vrijeme.

Odluči se za teniski reket, novi duguljasti model, aerodinamičan. Ali kad je već bila tu, da ubuduće ne troši vrijeme, uzme još dvadesetak darova za razne prilike, godišnjice, rođendane, praznike, uskrsne, božićne. Kupi mu komplet ručnika, walkman, par crvenih čarapa, orijentalni miris, sportsku košulju s dražesnim krokodilom na džepiću, koji je podsjeti na Lucija.

Potroši gomilu novca i pomisli: skupo je imati zaručnika.

Franco joj je davao lekcije iz tenisa, svake večeri pri zalazu sunca, kad bi svi otišli kući, a igrališta bila prazna: tako se ona, koja je bila jedina patka što nije znala igrati tenis, nije sramotila pred drugima. U početku nije hvatala loptu i brzo se umarala trčeći amo-tamo na svojoj polovici igrališta. Ali je Franco bio uporan jer ne bi bio miran da njegova zaručnica ne zna igrati tenis.

Nauči je također plivati, upravljati čamcem i ljuljati se, zaroniti deset metara zadržavši zrak, kliziti po vodi najmanje sto metara. Pravi spektakl.

Tako je odjednom naučila sve ono što ne samo da nije nikad učila nego nije znala ni da postoji, ali i ono što uopće nije željela naučiti. Uvečer prije nego bi zaspala, grlila je svoja kolica i govorila im:

»Jesi li vidjela mama s koliko sporta se moraš baviti ako imaš zaručnika? Možda imati zaručnika znači baviti se sportom...«

Ali ona nije bila sportski tip. Osim voziti romobil s kolicima-mamom, nije voljela ništa drugo.

Samo ispružiti se na suncu kao gušterica, sa svojim prijateljem gušterom.

Nije bila ni noćni tip. Nije voljela izlaziti uvečer, a pogotovo nije voljela ostajati dokasno. Voljela je ići spavati rano i ustati rano ujutro, ali kako to reći Francu? Franco bi svaki put želio ostati do zore. I tako se vukla svake noći, nastojeći ostati budna koliko može.

Morala je naučiti i popiti pićence ponekad, pogotovo za mondenih večeri: prst viskija nakon večere, ali samo onog pravog, tekilu sa solju na rubu, aperol s kriškom limuna i dva slana lješnjaka i martini s tekućim šlagom i sjeckanim maslinama, što se zvalo... ne može se sjetiti kako.

Jednoga dana pretjera. Počne ujutro s tenisom, poslijepodne skokovima sa stijene, utrkom čamcima na vodopadu, potom piće usred dana, aperitiv na terasi s pogledom na rijeku, viski, diskoteka. Kad je izišla iz Kluba u četiri ujutro, Lucio je ugleda kako prolazi pokraj stijene poput zombija.

»Nešto nije u redu?« »Ne, ne, sve je u najboljem redu...« I onesvijesti se. Žurno je odnesu u bolnicu, gdje je zadrže tri dana na

promatranju i nakljukaju infuzijama. Lucio je objasnio liječnicima da je ona čeličnog zdravlja, samo da je uloga zaručnice dovodi u veliko iskušenje, nije navikla, eto to je.

Dijagnoza: stres od pretjeranog zaručništva. Otpustili su je prepisavši dobru okrepljujuću ishranu na bazi

jaja i šećera. A ona je mislila: stresno je imati zaručnika. Od tada je molila Franca da je vodi kući rano uvečer,

primjerice u ponoć, jer se umara, a ujutro želi ustati rano, jer ona je voljela jutro, a ne noć.

19. POGLAVLJE

U tenisu se doista izvještila, posebno u voleju pred mrežom. Ona i Franco postali su najbolji par u Klubu i trebalo je hrabrosti izazvati ih na meč, jer su uvijek pobjeđivali.

Šteta što nije voljela igrati tenis, ali što se može? Bila je patka, posjećivala je Pačji klub i imala zaručnika ljepotana i izvrsnog igrača tenisa: što je drugo mogla raditi, ako ne igrati tenis?

Druge patke počele su osjećati stanovitu nelagodu, unutarnju smetnju, koja je, iako to nikad ne bi priznale, nalikovala zavisti. Kako je nepoznata i beznačajna patka mogla postati tako uspješna? I zašto se Franco zaljubio u jednu tako beznačajnu koja nije imala ni ime ni prezime i nije se znalo odakle dolazi i što, molim te, znače ona kolica koja stalno vuče za sobom i one doista smiješne suknjice na cvjetiće?

Istina je da je svaka od njih, više ili manje tajno, željela postati Francova zaručnica.

Franco ne samo da je bio najljepši patak nego je pripadao bogatoj i slavnoj pačjoj obitelji: bio je dvanaesti potomak obitelji Fondak, ugledne njemačke obitelji koja se izvorno zvala

Von Duck. Jedan od potomaka, zapravo Francov djed, dođe na genijalnu ideju: proizvoditi pojase za spašavanje u obliku patke. Uskoro je pokrenuo pravu industriju i njegov proizvod, kao što se može vidjeti i danas na svim plažama svijeta, imao je golem uspjeh na svjetskom tržištu i njemačko prezime obitelji Von Duck jednostavno se promijenilo u Fondak.

Posebno je na Franca bacila oko neka Isabella, koju su zvali »lijepa Isabella« jer je bila najljepša patka u Klubu.

Isabella je bila patka mandarinka, svijetlonarančaste boje. U životu je željela bili starleta na vodi. Satima je sjedila pred televizorom u Klubu i gledala zabavne emisije, nedavno se upisala na viši tečaj za starlete.

Na veselicama Kluba željela je uvijek plesati s Francom i kad bi se Princi na trenutak udaljila, ukrala bi joj ga i zajedno su se satima vrtjeli na vodenoj plesnoj pisti, usred sveopćeg divljenja.

Princi bi se tada mirno povukla u neki kut rijeke i gledala ih. Što je drugo i mogla? Nije imala narančasta krila i nije se znala tako dobro vrtjeti. Gledala je i grizla kljun od bijesa. Nije znala odakle dolazi ta ljutnja, dolazila je i gotovo.

Objasnile su joj to stanovite patke okupljene u vrlo borbenu grupu, stalno zajedno, i nisu željele da im se momci motaju oko nogu. Rekle su joj da ona, jadnica, ima zastarjelo shvaćanje o parovima: misli na primjer da je Franco njezin Kakva li užasa, kakve li tupoglavosti! Bilo im je žao pa su joj pokušale dati poneki savjet, primjerice otvori se, budi otvorena proširi vidike, prihvati otvoren par, još bolje širom rastvoren... Pokrivala se krilima kad bi joj tako govorile.

Jedino se mogla potajno izjadati Luciju, jedino ju je on doista razumio: ni on ne bi nikako volio da se njegova gušterica, kad bi je imao, sunča s nekim drugim gušterom! I on je bio ograničenih vidika...

Nekih večeri kad bi se Franco zadržao plešući s Isabellom, ona bi se šćućurila na kamenu sa starim prijateljem gušterom. Ali Lucio nije znao što reći, bio je samo mladi zeleni gušter koji se stalno bojao da ne ostane bez repa. Što je on mogao znati o ljubavnim problemima? Rekao bi joj svoje mišljenje, tako, nekoliko riječi, kao dobar gušter, i gotovo. Da bi je utješio, govorio joj je da treba vjerovati vlastitom zaručniku, prepustiti se tajanstvenoj moći ljubavi...

I ona se prepuštala. Prepuštala se tako dobro da nije više na to mislila, otkačila se i

nikad nije provjeravala viđa li Franco ili ne viđa neku drugu patku, blesava imena Isabella. Uostalom, bili su uvijek zajedno. Kako bi mogao viđati druge patke? Provodili su dane u Klubu između utakmica i plivanja, a večeri u pizzeriji »Kod lajavog psića«. Dolazio je po nju i pratio je kući u ponoć. Pila je s njim svake noći viski i martini i, iako je bila umorna i iako joj je dozlogrdilo uvijek raditi nešto što nikad ne bi htjela raditi, osjećala se princezom.

20. POGLAVLJE

Gospodin i gospođa Plamenac proveli su ugodnu zimu kao »roditelji zaručene kćeri«: svake večeri vidjeli su kako ostaje u kupaonici cio sat, odijevajući se i šminkajući, potom kako izlazi svečano opremljena u lepršavim koprenama s visokim potpeticama i penje se na bučni blistavi Francov motocikl koji ju je svake večeri čekao pred ulaznim vratima.

Svake nedjelje pozivali su Franca na ručak za koji je Ze Ba spremao svoje čudesne složence od špinata i ovčjega sira. Svakoga poslijepodneva gospodin Plamenac pušio je cigaru s budućim zetom, obojica u naslonjačima uz kamin, razgovarali su o burzi i novčanim poslovima, dok je gospođa Ždral krojila suknjice za tenis jednu za drugom za buduću opremu mladoj, označavajući ih točno: »suknjica za tenis br. 4«, br. 5, br. 6 i tako dalje, čitave zime.

Onda je ponovno došlo ljeto, jer kao što već rekosmo, ljeta se neumorno smjenjuju u životu. I kao svakoga ljeta približio se i najvažniji događaj sezone: legendarni turnir »Najbolji reket« uz odgovarajuću završnu plesnu večer.

Sve su se patke u Klubu natjecale, ne toliko da pobjede na turniru koliko da pronađu najljepšu haljinu za završnu večer. Naravno, pobjednica se morala više nego ijedna druga pobrinuti za što ljepšu haljinu.

Sudbina je htjela da upravo Princi pobijedi na natjecanju.

»Naravno«, govorile su patke u Klubu, »uz sve one lekcije koje joj je Franco održao, htjela bih vidjeti...«

»Sigurno, čudna mi čuda, blistale bismo i mi!« Zavidne patke, na čelu s Isabellom lijepom, već su neko

vrijeme prikupljale obavijesti o Princi, bila je isuviše tajanstvena ta njihova nova članica, koja je tek tako upala u Klub niotkuda. Tko je ona zapravo? Odakle je? Što ovdje radi?

Osnovali su pravu Istraživačku agenciju i upravo u danima koji su prethodili Završnoj svečanosti uspjele su prikupiti nekoliko golicavih podataka o Princinoj tajni, nešto vrlo škakljivo što su one lukave i pokvarene pustile da pucketa u zraku, a da na vidjelo nije izišlo ništa određeno. Tako je velika tajna lebdjela nad pripremama za svečanost.

Princi je u međuvremenu bila zaokupljena pripremama oko nove haljine. Roda Sivka, najbolja prijateljica gospođe Ždral, ovoga puta je postupila po svome i naručila od svojega krojača haljinu boje ciklame (nije bilo jasno zašto). Po njezinu mišljenju, ciklama je pobjednička boja, a kako je Princi pobijedila na turniru ne može obući haljinu druge boje nego baš ciklame. Savjetovala je da šešir bude zelena kapica s cvjetićima ciklame utkanim u tkaninu. Nitko nije imao snage usprotiviti se. Gospođa Ždral je uostalom toliko obožavala svoju prijateljicu Sivku da bi dopustila da patku prekrije i hrpom vrganja. Što je sve u stanju učiniti prijateljstvo!

Završna svečanost održavala se uvečer na obali rijeke, uz upaljene svijeće, kineske lampione, vijence od cvijeća, vatromet, svi su bili spremni za veliki ples. Nedostajala je samo ona, pobjednica na natjecanju koja se morala pojaviti posljednja na velikom stubištu i otvoriti ples.

Tada započne, najprije tiho, potom sve glasnije, brujanje izgovorenih i neizgovorenih rečenica, onda sve određenijih, brujanje zlih glasova, zli žamor, puzajuće sve jasnije aluzije: to su patke iz Istraživačke agencije, na čelu s Isabellom, širile tajne vijesti koje su mjesecima skupljale o Princi.

»Jesi li znala?« »Naravno da jesam!« »Ali, reci mi...« »Ne znaš?« »Što?« »Da je kći...« »Kći?« »Papuče!« Zastrašujuća istina prostruji cijelom dvoranom:

JESTE LI ZNALI DA JE PRINCI KĆI PAPUČE?

»Papuče?« »Papuče!« »Ali tko ti je to rekao?« »Pa, zna se...« »Glas se širi...« »... u nekim krugovima...« »... da...« »Da!« I tako, kad se pojavila na velikom ulaznom stubištu u svojoj

prekrasnoj crvenoj haljini i s gredicom ciklama na glavi, cijela dvorana prasne u nezadrživ gromoglasan smijeh od kojega su se tresli zidovi, drhtali lampioni i podigli valovi na rijeci.

Neki su se savijali od smijeha, nekima su suze tekle kao iz slavine, bilo je i onih koji su se valjali po podu držeći se za trbuh da se ne smiju ili da se smiju manje. Isabella i one iz istraživačke grupe smijale su se pod perjem u kutu dvorane: zadatak obavljen! Nazdravljale su međusobno, ponosne na vlastito djelo. Isabella lijepa posebno je likovala u sebi, vrlo zadovoljna. Pogledom je tražila lijepog Franca, osmjehujući mu se.

Princi osta skamenjena. Zastane. Ukipi se na vrhu stubišta, nije ni počela silaziti. Uradi samo jedno: pogne kljun i pogleda haljinu. Učini joj se strašnom. Osjeti se ružnom. Čitava, od glave do pete. I pocrveni. Bila je crvena sve do vrha perja.

Franco se ni ne osvrne. Popne se stubištem, uzme pod ruku svoju Princi pa je plesao s njom čitavu večer, tješeći je povremeno nježnim riječima, kao: ne obaziri se, ti si moja princeza, što te briga za druge...

U ponoć, kao i uvijek, otprati je kući. Sišavši s motora ubere stručak cvjetića »nezaboravka« i dade joj ga uz topao poljubac u obraz.

Princeza pomisli da je doista sretna kad ima takva zaručnika. Kad je došla kući, skine svoju lijepu haljinu boje ciklame i odloži je u ormar, potom stane uz prozor promatrati zvijezde, sjeti se majke, tko zna hoće li je ikada više vidjeti, onda zaspi uz prilično vedre snove.

21. POGLAVLJE

Princeza nije znala da se Franco, nakon što ju je dopratio, vratio na zabavu i cijelu noć, sve do zore, plesao s Isabellom lijepom.

Princeza nije znala da je Franco već mjesecima zaručen za Isabellu. Princeza nije ništa znala.

Nije znala da se Franco potajno viđa s Isabellom, svaki put kad može, to jest uvijek iza ponoći. Nju doprati kući i onda se trčeći vrati u Klub, i s Isabellom pleše cijelu noć na vodi, dok ih jutro ne iznenadi zagrljene na skrivenoj ležaljci u Tršćaku.

Što reći? Franco je bio lijep, bogat, simpatičan mladić: želio je živjeti i voljeti. Volio je dvije patke, istina, pa kakvo je zlo u tome? Nije znao izabrati, sve je u tome. Osim toga, Princi je željela ići na spavanje tako rano, govorila je da je umorna, da želi rano ustati, da više voli jutro od noći. Ali noć... Noć je tako duga, život kratak.

Prijatelji nikad ništa nisu rekli Princi. Svi su znali za Franca i Isabellu, ali kako joj to reći? Osim toga, bili su to Francovi prijatelji, a ne njezini. Ona nije imala prijatelja...

Doznala je to sama, slučajno. Otišla je frizeru podšišati perje i čula kako govore o nekom patku koji je već mjesecima zaručen s dvjema patkama istodobno.

»Kako je to moguće?« »I ja se pitam...« »Moguće je. Čini se da je vrlo vješt, zamislite da zaručnica broj

1 stalno misli daje jedina...«

»Kako je to moguće?« »To vam je klasični dvostruki život...« »Osim toga, jadničak, kaže da nije u stanju izabrati...« »Lukavac!« »Znaš, nije to kojiput lako... Voli obje, jadnik! Jedna je doista

vrlo lijepa, uči za starletu. Druga nije bogzna što, ali izgleda da je vrlo simpatična!«

»Ali kako se zove to čudo od patka?« »Znaš, mladi Fondak... Franco.« »Franco?« »Franco!« I obje prasnu u smijeh. »Bravo, koje lijepo ime! Doista ›porto franco‹...«

Posljednji put su je vidjeli na kamenu na ulazu u Klub ispruženu pokraj svojega prijatelja Lucija kao da se sunča. Međutim, nije bilo ni mjesečine.

»Govorio si mi da moram vjerovati...« Lucio je šutio. »Da se moram prepustiti tajanstvenoj sili...« Lucio je šutio. »Ništa ne znaš, baš ništa, ti si glupi gušter pun glupih

strahova!« I uvijek je tako, obrusimo se samo na one koji nas vole. Ludo je bio očajan zbog prijateljice, čak se prestao bojati da će

izgubiti rep, nije ga bilo briga, čak bi joj ga rado darovao, rekao bi joj: ne znam što da učinim za tebe, ali ako ti može poslužiti, uzmi dio mog repa, tko zna... Tko zna čemu može služiti komad gušterova repa?

Ali ima trenutaka kada doista ne znaš što bi učinio i uhvatiš se za ono malo što imaš. Ako imaš rep, uhvatiš se za komad repa.

»Znaš što je najgore, Lucio?« »Ne, što?« »Čini mi se da više ne znam brojiti. Koliko nas je sada ovdje?

Dvoje? Vidiš li još koga? Ne, nema nikoga. A možda nas je troje, četvero, osmero, tko zna, Lucio, tko zna?«

Urlala je. Njegova prijateljica je urlala, a on se bojao da ne poludi, jer kad netko ne zna više brojiti, to nije dobar znak. Nije znao što će.

Čekati, bilo je jedino moguće. Lucio je nedavno doznao da rep, ako ti ga otkinu, može ponovno narasti. Treba samo vremena.

Doznao je to nedavno i život mu se promijenio: odjednom je odrastao. Možda odrasti znači znati da ti rep može ponovno narasti.

Htio je to reći svojoj prijateljici kojoj je sada sve bilo užasno, jer kao da su joj otkinuli rep, ali treba samo vremena...

Loše je što vrijeme mora proći, a da prođe, potrebno je dosta... vremena. Lucio joj nije znao reći gdje provesti sve to vrijeme potrebno da ti rep ponovno naraste.

Bio je to »gušterski problem«: kad ti otkinu rep, kamo odeš čekati da ti naraste? Skriješ se i ostaneš skriven dok ne dobiješ novi rep ili se praviš da još uvijek imaš rep i kažeš da ti nije stalo imaš li ga ili ne?

Kako postupiti? Kako?

*

8.

Glasovi iz podzemlja 

22. POGLAVLJE

Još je trajalo ljeto, ali se već osjećala svježina jeseni. Prve oluje, prvi listovi što padaju.

Patka je otišla jednoga vjetrovitog dana, praveći se da je list i prepustila se struji.

Hodala je danima. Prošla je, nošena vjetrom, ZDN, zgrade, ovce, City, ulice, svodove, kuće, barove, nebodere, Klub, teniska igrališta, Tršćak, jezero i išla je sve dalje, mjesecima.

Stigla je u posve pustu zemlju. Nije bilo ničega i sve je bilo svijetlosmeđe boje: spaljena zemlja, suha, opustošena vjetrom.

Tu se odluči zaustaviti i pronađe svojevrsno gnijezdo u deblu suhoga stabla. Iz otvora, kao s prozora, gledala je vjetar i to je sve.

Povremeno bi prošla neka ljubazna životinja, tvor ili iguana koja bi joj rekla:

»Bog, kako se zoveš?« »Više se ne zovem«, odgovarala je ona jer se sigurno više nije

mogla zvati Princezom. Princeza za koga?

Onda više nitko nije prolazio, jer je zamorno prolaziti pokraj nekoga tko ne želi razgovarati i odgovara samo groznim gunđanjem.

Ponekad bi izišla iz gnijezda i osvrtala se uokolo. Nije vidjela ništa, samo zemlju, ravnicu bez trave, brežuljke i daleki plavkasti obzor.

Prošlo je tako puno vremena, možda su prošle i godine. Jer, kao što je govorio Lucio, treba vremena da ti rep ponovno naraste.

U isto doba činilo joj se da negdje u blizini čuje čudan glas, ugodan, prigušen. Čula ga je često, svaki put kad bi lutala tom pustinjom, posve sama. U početku joj se učini da je poludjela, onda pomisli da je to možda glas vjetra. S vremenom nauči bolje slušati i shvati da doista netko kao da stalno govori, čak više njih: tihi, pjevni glasovi, nešto nalik na zbor. Kao da nešto pripovijedaju, ali nije dobro razumjela što, povremeno bi razabrala neku riječ, ali nije bila sigurna. Što je najvažnije, nikoga nije vidjela.

Kasnije je primijetila raskopanu zemlju oko sebe. Maleni brežuljci nizali su se u ravnim crtama, krivuljama ili dijagonalama i granali se posvuda i nadaleko. Nauči slijediti te crte i gledati kuda vode. Nisu vodile nikamo, gubile su se. Nije shvaćala, ali su joj pravile društvo. Vjerojatno su glasovi dolazili iz tih brežuljaka raskopane zemlje. Ispod njih netko stanuje. Ali tko?

Navikla se na glasove. Sjela bi na livadu i osluškivala blage pjevne zborove koji kao da su dolazili iz nekoga drugog vremena.

Dok jednog lijepoga dana nije našla svoju salatu... na drugom mjestu. Tko ju je premjestio?

Salata je bila sve što je imala. Umorna od pustoši uokolo, počela je gajiti pokoju travku kako bi tu i tamo načinila salatu ili zeleni omlet. Posadila je krasnu glavičastu salatu u pravilnom redu i povremeno bi predvečer uživala u pomisli na lijepi obrok salate začinjene uljem i limunom. Ujutro je krenula zaliti svoj mali vrt, ali nije našla više ništa! Njezina salata završila je na drugoj padini brežuljka, daleko i s korijenjem u zraku. Ode omlet!

Ovo je uznemiri. Pomisli da se više ne može pretvarati kao da ništa ne primjećuje, suočena s ovim tajanstvenim tunelima: mora to istražiti do kraja. Duboko do kraja: počne kopati po brežuljcima rastresite zemlje. Kopala je čitav dan, malo amo, malo tamo. Nadala se da će uhvatiti podzemnoga stanovnika, ali ništa, nailazila je samo na zemlju. Zemlja, samo zemlja.

Pa ipak, netko je živio dolje, bila je u to sigurna, jer svakoga je dana bilo novih hrpica zemlje kojih večer prije nije bilo. Tko ih je iskopao? Odluči stati na posebno mjesto gdje je najviše hrpica i ostati tu čitav dan na straži: prije ili poslije morat će izroniti da udahnu zrak, zar ne?

Primijeti da se iz sata u sat crta hrpica produžava i okružuje ju u koncentričnim krugovima. Ali nije uspjela nikad vidjeti tko i kad

prekapa zemlju. Jako se trudila, buljila je u svaki četvorni metar, sigurna da će netko u danom trenutku izviriti. Ali nije. Nitko.

Onda se odluči obratiti tim nevidljivim bićima. Nije na to pomislila sve do tog trenutka, jer obično je tako: ne pada nam na um govoriti ako nikoga ne vidimo.

»Hej vi, gdje ste, dođavola?« zapita. Potpuna tišina. Samo je neustrašivi vjetar brisao zemljom.

Naravno, pomisli: ako nikoga ne vidim, znači da nema nikoga, a ako nema nikoga, kako mogu očekivati da mi netko odgovori?

Međutim, život nikad nije tako... pravilan: malo poslije začuje odgovor. Bio je to uobičajeni zbor, ali su ovoga puta riječi bile jasno izgovorene:

»Pod zemljom... zemljom...« »Krasno! A što radite tamo?« »Živimo... imo...« »Zašto ne biste živjeli gore kao svi?« »Ne možemo... mo...« »Zašto ne?« Tišina, pustoš. Samo oštri fijuk vjetra među kamenjem. »Mi smo krtice...« »Krtice, krtice, krtice...« Odgovarali su u zboru, pjevuckajući. Što su to krtice? Nije znala ništa o krticama, bila je to za nju samo riječ i

gotovo. I kao sve riječi koje ne poznajemo, nisu joj značile baš ništa. Onda ih zamoli da iziđu van i da se pokažu. »Dobro, iako ste

krtice, pokažite se...« »Ne možemo se pokazati... ati...« »Ne možemo, ne možemo, ne možemo...« »Zašto?« »Jer smo krtice... ice...« »Razumijem, ali rekoh vam da nije važno što ste krtice, iziđite

na trenutak da vas vidim.« »Ne možemo izići van na trenutak... tak...« »Zašto?« »Jer živimo pod zemljom... ljom...« »... i živite pod zemljom jer ste krtice, razumijem, znači nema

izlaza!« »Točno, nema izlaza... laza...« Tišina. Samo vjetar koji briše brežuljke i livade bez trave i

krtičnjake.

23. POGLAVLJE

Kao što rekosmo, krtice nikad ne izlaze iz zemlje, borave u svojemu blaženom podzemnom svijetu i samo neprestano kopaju hodnike. Satima je promatrala svaku hrpicu raskopane zemlje, ali nije uspjela uhvatiti ni jednu krticu na izlazu. Kako je moguće? Barem nos valja povremeno pomoliti, mislila je.

S vremenom je zavoljela ta bića što nikad ne izlaze: bile su joj društvo, razgovarale s njom čitav dan, postale joj prijatelji. Naravno, voljeli bismo vidjeti prijatelje. Ali ne može se sve imati u životu: već je mnogo imati prijatelje, ako ih i ne vidimo, što se može, možemo ih zamišljati.

Jednom, kad je bila posebno tužna, zamoli ih da samo na trenutak izvire glavicom kako bi se bolje upoznali. Dugo im je trebalo da odgovore, kao da imaju neku tužnu tajnu koju ne žele otkriti. Na kraju su rekle:

»Oči su nam slijepe... epe...« »Kad bismo i izašle da te vidimo, ne bismo te vidjele...« »Ne vidimo ništa... ništa« Nije na to mislila, ali bilo je jasno: što će krticama oči? Žive pod zemljom, ne trebaju ništa vidjeti. Bilo je jasno, ali je

uvelike rastuži. Pomisli da ne vide nebo, oblake, boje vjetra...

Kako je nisu mogle vidjeti, krtice je nisu pitale koja je životinja. Nije im bilo važno, jer kako nisu imale oči, nisu mogle ustanoviti je li ono što kaže istina. Mogla je reći: ja sam lav, žohar, indijski slon, komarac... Bile su to riječi koje onima što su bez očiju ništa ne znače. Dakle, nisu je nikad ništa pitale.

I ona, živeći s onima koji je nisu pitali što je ili što nije, presta biti patka.

Jednostavno zaboravi na to. Ionako nije bila baš velika stvar biti patka: upravo kad je

otkrila tko je, ušla u odgovarajući svijet i pridružila se sebi sličnima, upravo je tada izdana.

Izdana... često je ponavljala tu riječ koja ju je mučila. »Znate da su me izdali?« govorila je krticama i pričala Francu, kako su bili zaručeni i kako ju je izdao s Isabellom

lijepom a da ona ni sumnjala nije. Biti izdan znači upravo to: da ništa ne primjećuješ, ne misliš da

si izdan, a jesi! Tako je objašnjavala svojim prijateljicama krticama, jer je bila uvjerena da one, živeći u svojim glupim rovovima, ne mogu ništa znati o zaručnicima, Isabellama izdajama. Kao da živeći pod zemljom ne možeš, isto tako, izdati i biti izdan!

Ali što je ona znala o svijetu krtica? Ništa, krtice su je pustile da govori. Naučile su tu riječ i ponekad je ponavljale. Činile su to da bi joj pravile društvo, ali su joj nehotice zadavale bol:

»Izdana... ana... ana...« Malo-pomalo uvjeri se da nije patka. Ponavljala je to glasno

svakoga dana: možda nisam patka. Nisam patka poput onih koje sam vidjela u svijetu patki. Da jesam, bilo bi mi dobro s njima. Ako se uz njih nisam dobro osjećala, znači da nisam poput njih.

Ili možda nije dovoljno biti patka da ti bude dobro s patkama... Ili sam bila patka, ali sada to više nisam... Sputana ovim zapetljanim pitanjima kao zmijom omotana,

potanko se proučavala. Pitala se što je na njoj tako isključivo pačje što je obvezuje biti samo patka.

Gledala je svoje noge. Istina, bile su s plivaćom kožicom, to je bilo neosporno; pažljivo gledajući, nije bilo dvojbe: medu prstima nježna i prozirna kožica. Ma koliko se trudila zanijekati očigledno, ipak, ako ima kožicu medu prstima, onda je ima. Ali da to nepobitno znači biti patka, e pa ne! Koliko životinja ima takve noge ? Nije znala reći koliko i koje su, ali je sigurno da to nisu samo patke.

Nije imala pandže na nogama. Niti hvataljke. Nisu bile dlakave i nije ih imala četiri... Bila je sigurna samo u jedno: koja životinja nije. Primjerice, nije bila gepard, komarac, nije bila žirafa, barakuda, ni čimpanza... Imala je dvije noge. Noge s plivaćim kožicama. Pa što?

Ali tko sam onda? – uvijek bi se na kraju zapitala. Nije mogla ni naprijed ni natrag.

Krtice su je puštale da trabunja i nisu joj ništa govorile. Da ih je mogla vidjeti pod zemljom, vidjela bi da sliježu ramenima svaki put kad bi izgovorila to uvijek isto glupo pitanje, tko sam, tko nisam.

Istina je da je krticama bilo svejedno tko je ona: nisu je vidjele, ali su je zavoljele i što se njih tiče, mogla je biti bilo koja životinja, jednako bi je voljele.

Krtice, istinu govoreći, imaju dvije osobine: ne vide i ne može ih se vidjeti. Dakle, i one mogu biti, za nas koji ih ne vidimo, bilo koja životinja: jer ako nekoga nikad ne vidiš, ali baš nikad, nikad, možeš ga zamišljati kako želiš, i s licem tigra i s nogama kljunaša ako hoćeš!

Patku krtice nisu vidjele i za njih je mogla biti bilo koja životinja, ali ni ona nije vidjela krtice, dakle i za nju su krtice mogle izgledati bilo kako (možda kao i ona)! Tako se počela osjećati jednaka njima, to jest kao krtica.

Nezgoda je što to više nije mogla reći. Nije bila ista kao nekada, kad je mogla vjerovati da je ova ili ona životinja, dabar ili šišmiš, na primjer. Sada nije mogla reći da je krtica, jer je znala da je patka. Užasno: onoga dana kad su joj djeca u školi rekla da je patka, prikovali su je zauvijek za ono što jest: patka. Odatle se više ne bježi.

Nije mogla biti krtica. Ipak, nije osjećala da je patka. Tako je počela misliti da je ništa. Nisam ovo, nisam ono. Dakle, nema me... nisam nitko. Razmisli o cijelom svom životu. Nije pronašla majku papuču,

nije se udala za dabra (koji je bio jedini dabar koji nije htio biti dabar), nije postala šišmiš, nije živjela sa ždralovima, nije više imala zaručnika.

Primijeti da je njezin život zapravo niz negacija. Nije imala ništa i nije bila ništa.

Kad je to utvrdila, postala je nitko. To jest netko, ali ne zna se što. Odustane od misli da je nešto posebno i posta jednostavno nešto neodređeno: nitko. Što bismo na kraju krajeva bili da živimo u svijetu krtica? Da nas ljudi ne vide, mogli bismo biti baš ništa i ne bismo se ni pitali što smo ili što nismo. Bilo bi dosta samo da ljudi zatvore oči. Ili da svi zajedno živimo u svijetu krtica. Jednostavno!

Misao da je nitko pomalo je umiri. Pruži joj veliki osjećaj spokojstva i oslobođenja: počela se kretati leteći metar iznad zemlje. To joj omogući zamijetiti da ima krila. Obuzeta tjeskobom u razmišljanju tko je, posve je zaboravila na to.

Kao da se odjednom sjetila vrlo važne stvari. Vidjela je krila prije puno vremena, na slici koju joj je u školi pokazala učiteljica Tolmer. Dugo je promatrala fotografiju, načinila fotokopiju i dobro je proučila, ali je kasnije, tko zna zašto, zaboravila na to.

Sjetila se da je pročitala kako patke, ako žele, mogu letjeti vrlo daleko, čak do Afrike. Nije željela otići u Afriku, samo je željela malo letjeti. Nije bila uvjerena da je patka, ali ipak, sjetivši se da ima krila, jednoga lijepog dana počne letjeti.

Letjela je pomalo svakog dana, svaki put malo dalje. To joj se učini najprirodnijom stvari na svijetu, čudila se da to nije ranije otkrila.

Poleti sve do mora i kad ga izdaleka ugleda, učini joj se najljepšom stvari koja joj se dogodila u životu. Nadlijetala ga je danima ispunjajući oči plavetnilom.

Eto, pomisli, da nisam primijetila da sam nitko, nikada se ne bih sjetila da imam krila. A da se nisam sjetila da imam krila, nikada ne bih susrela more.

*

9.

Na moru je živio… 

24. POGLAVLJE

Na moru je živio čudan netko. Gledala ga je izdaleka. Unajmila je kuću baš na rubu brežuljka s golemim prozorom s pogledom na more.

Odatle je svakoga dana promatrala čudno biće, neodlučna da li mu se približiti ili ne.

Viđen izdaleka, bio je to visok, vrlo mršav i siv tip oštra profila. Činilo joj se da ima i rep, ali nije bila posve sigurna. Odluči ga promatrati neko vrijeme samo izdaleka.

Vidje da živi dijelom na moru u čamcu s jedrom, a dijelom na plaži u skrivenoj spilji od koje se vidjela samo ulazna rupa. Ponekad je nosio kapicu sa štitnikom da bi se zaštitio od sunca. Ponekad je imao masku za ronjenje, disalicu, peraje i pojas s utezima.

Ponekad bi opet stavio naočale i sjedio uz more poslujući s trskama za pecanje i tada je obično na sebi imao prugastu majicu, kratke hlače i čudan par sandala. Uvijek je nosio sandale. Bio je nalik na fratra.

Patka odluči sići i vidjeti tko je pa mu se približi na dva metra daljine. Vidjela ga je s leđa, nagnuta nad udicom. Učini joj se da taj gospodin govori... ribičkom štapu, ali se nije suviše začudila.

»Oprostite, gospodine...« obrati mu se. Gospodin se okrene i ona ga, iznenađena, prepozna.

»Vuk iz grada!« poviče. Doista se radilo upravo o onom vuku kojega je jednom srela u

gradu pod svodovima, kad je pokušavala umaknuti nojevima gospođe Ždral.

»Patka na romobilu!« zaurla i on s nevjericom, preneražen, pa mu ribički štap padne u pijesak.

»Uopće ne«, odgovori ona pobjedonosno, »nisam više ona!« Vuk je pažljivo pogleda. Bila je to ona, slatka patkica koja mu

se onoga proljetnog jutra, prije dosta godina, gotovo saplela među šape, patkica raščupana perja koju je neoprezno pustio da pobjegne. Bila je samo nešto... nešto više smeđa, zapravo manje žuta, ali to je sigurno bila ona. Ipak ga začudi njezin čudni odgovor pa je zapita:

»A tko si onda?« »Nitko!« reče ona s ponosom i veseljem, sretna što može reći

da više nije patka i da je postala ne zna se točno što. Vuk na trenutak zanijemi. Skupi ribički štap, očisti ga od

pijeska, pogleda ga pažljivo, možda ga čak i pomiluje, potom smota povraz i odloži štap pokraj velike košare.

Tada prizna samome sebi: sjajno, baš mi je trebao... nitko!

Valja znati da je vuk, posjećujući svaki dan knjižnicu, svih tih godina, završio pisati knjigu. Štoviše, napisao je još tri. Ali, kako je poznato da se svatko prije ili poslije suoči s istinom, tako se ni on više nije mogao pretvarati.

Istina je bila da je vuk, budući da je pripadao vrsti vuka samotnjaka, bio sam. Pisati knjige nije mu bilo od velike pomoći, jer se knjige pišu samo u osami: ako nisi jako sam, ne možeš je napisati. Nikada nije viđena skupina ljudi koja piše. Skupina ljudi može učiniti tisuću drugih stvari, primjerice ići u povorci sa zastavama i parolama, ići na izlet nedjeljom, skijati za Božić, provesti ljetne praznike u turističkim mjestima s vodičem, šetati subotom poslijepodne po trgovačkim centrima. Može raditi to i još mnogo toga, ali ne pisati knjigu.

Dakle, vuk suočen sa svojom sada već jasnom istinom, napusti grad i knjižnicu i ne skrivajući se više u mnoštvu, uze vlastitu sudbinu u ruke i poče živjeti kako mu i pristoji, to jest kao vuk samotnjak. Izabere samotno mjesto. Pustinja i samoća su dvije riječi koje dobro pristaju jedna uz drugu, iako nije rečeno: pustinje mogu biti vrlo napučene, a u gomili se možeš osjećati vrlo samotnim.

Samo što vuk nije bio baš zadovoljan što je vuk samotnjak: mučila ga je samoća.

I vrlo se često tih godina sjetio patke na romobilu i kakav bi bio njegov život da ju je onog dana spriječio ući u taksi. Mislio je na nju, ali ne toliko da krene u potragu za njom: ipak je bio vuk samotnjak i ostao je sam.

Uredio je udobnu spilju uz more, namjestio je starim seoskim namještajem, kupio brodicu s jedrom, nekoliko ribičkih štapova, košaru u kojoj je držao crve, vjedro za ribu koju bi uspio uloviti i kamin gdje ih je uvečer pekao, naloživši dobru vatru. Ispred spilje stavio je žuti željezni stolić s istim takvim stolcem, upravo tamo gdje ga je patka našla kako sjedi i razgovara s ribičkim štapom.

Da, bilo je doista tako: vuk je bio tako sam, da je ponekad znao razgovarati sa svojim ribičkim štapom, primjerice kad bi naticao mamac na udicu, nekoliko bezveznih riječi, tek toliko.

Nije mu trebao nitko. To je stalno ponavljao u sebi: nitko mu ne treba. Međutim, razgovarao je s ribičkim štapovima, a ako netko razgovara s ribičkim štapovima, to nije dobar znak. Stoga, kad mu je patka rekla da je ona nitko, vuk je bio beskrajno sretan i pomislio je da mu upravo to treba.

Iako je bila živa istina da mu nitko ne treba, ipak se osjećao osamljenim.

Dakle, želio je nečiju prisutnost. A ipak nije htio nikoga. Netko tko je nitko bio je, dakle, savršen. Ta patka, tako raznobojna i mekana perja, o kojem je, pravo

govoreći, već pri prvom susretu često razmišljao u tami svoje vučje duše, bila je dar sudbine.

Ovoga puta vuk je neće pustiti da pobjegne. Odmah je pozove na vožnju čamcem i povede je cio dan na jedrenje morem, loveći za nju ribu koju će uvečer, na plaži uz vatru, za nju ispeći na žaru sa soli i ružmarinom.

Vuk je bio veliki znalac spravljanja ribe na žaru.

25. POGLAVLJE

Od toga dana često su se posjećivali. On bi je svako malo pozvao u spilju, stavio bi lijepi karirani stolnjak na žuti stolić i jeli bi ukusnu ribu sa žara. Ili kruh sa salamom, jer karirani stolnjaci na livadi rado se dovode u vezu sa sendvičima sa salamom i tvrdo kuhanim jajima, pogotovo ako je Uskrs.

Poslije su odlazili u šetnju. Penjali su se na vrh brežuljka i promatrali izdaleka more.

More izdaleka nije kao more izbliza: nepomično je i veće. Izgleda umjetno.

Nema mirisa, bez zvuka je i lako možeš pomisliti da si ga sanjao. Onda siđeš vidjeti postoji li uistinu i kad otkriješ da je tu, da je pred tobom, da ima miris mora, da se talasa i prska i da su u njemu ribe, onda si doista sretan. Kao kad otkriješ da ono što si sanjao nije bio san, nego istina.

Ali da bi osjetio tu sreću, moraš barem jedanput pomisliti da je sve lažno. Moraš vidjeti, makar jednom, more izdaleka.

Jednoga dana vuk joj reče:

»Morala bi ponekad malo letjeti.«

Da, nije više letjela, od dana kad je otkrila da ima krila i kad je stigla do mora. Ponekad se u životu zaustavimo i njoj se baš to dogodilo: odjednom se zaustavila a da to uopće nije primijetila.

Zaboravila je i na svoje prijateljice krtice, nije im se više javila. Taj vuk joj je izbrisao prošlost i osjećala se ponovno rođenom, kao davno prije kad je živjela u toplini mame papuče.

Ali sada joj je vuk savjetovao da povremeno malo poleti. Baš ljubazno!

»A ako su mi krila zahrđala?« zapita ga. Ali bila je to isprika, zapravo nije imala nikakve volje pokrenuti se.

»Barem ih iskušaj...«, odgovori joj vuk, koji nije volio da njegova patka ne koristi ono što ima, primjerice lijepi par krila.

Tako je jednog lijepog dana, da udovolji vuku, patka ponovno počela letjeti.

Letjela je kratko, tek toliko da pokaže kako sluša njegove savjete. Ali uskoro joj se to svidi: letjeti je bilo doista lijepo, ne misliš na ništa, zrak te nosi i ti puštaš da te nosi.

Odluči otići do krtica i pozdraviti ih. I prođe u drugom smjeru sve svjetove u kojima je živjela. Preleti jezero dabrova, City šišmiša, ZDN s visokim stanovima u obliku štapića, Klub pataka i Kupalište Tršćak... Vidje i mjesto do kojeg se dolazilo cestom prepunom zavoja i na posljednjem zavoju ugleda kantu za smeće koja ju je podsjećala na nešto, ali nije znala na što.

Odozgor, lebdeći na nebu, otkri istinu koja je nemalo začudi. Otkrije da su svi svjetovi kojima je dotada prošla sjedinjeni, da postoje jedan do drugoga... na komadiću prostora. Da, primijeti da je sve tamo. I da to nisu mnogi svjetovi, nego samo jedan, vrlo malen. Tko zna zašto joj se činio tako velikim...

Kad je stigla do krtica, pogled joj je bio izgubljen i tužan. Dobro da je krtice nisu mogle vidjeti. Obavijesti ih da je upoznala vuka, a krtice odgovore dugim ooooh! punim čuđenja.

Učini joj se da ne znaju ništa o vukovima i naumi im potanko opisati svoga vuka. Počne s nakostriješenom dlakom na grudima, prede na dugi metlasti rep i stigne do sivovučjih očiju, dobrih i ljubaznih.

Onda se s njima oprosti. Krtice su bile tužne što ponovno odlazi, učini joj se da gotovo čuje kako plaču.

Vrativši se kući skupi krila i osmjehne se. Sada je nešto znala. Znala je da ne želi otići daleko. Znala je da nikada neće otići sve do Afrike, na primjer, kamo, kako je pročitala, stižu patke za hladnih mjeseci. Da hoće, mogla bi, i te kako, otići do Afrike, iskušala je

krila, bila su snažna: mogla je to lako obaviti i stići do dalekih zemalja.

Ali nije željela. Bockala ju je sumnja u spoju krila: ako joj se mali svijet u kojem je proživjela činio tako velikim, tko zna kako bi joj se malenim sada učinio veliki svijet!

Ta sumnja ju je mučila. Nije željela vidjeti veliki svijet, bojala se da je doista malen, jedno ništa, smiješna tričarija. Bolje ostati kod kuće. Čak i u vukovoj spilji, koja je viđena odozgor doista bila mikroskopska točkica. Ali za nju je to bilo najveće mjesto na svijetu.

26. POGLAVLJE

Nakon vremena kruha i salame, ribe na žaru i kariranoga stolnjaka, u patki se probudi lagani nemir koji poprimi oblik bolnoga pitanja: pitanja četkice za zube. Ili, zašto joj vuk još nije rekao da u spilju donese četkicu za zube?

Najprirodnija stvar na svijetu bila bi prenijeti svoju četkicu. Ako netko prenese svoju četkicu u nečiju kuću, znači da živi s njim. Stanovati u nekoj kući u prvom redu znači držati u njoj četkicu za zube. Ako u nekoj kući nema tvoje četkice, znači da živiš negdje drugdje.

Dakle, pitanje u prijevodu znači: zašto je vuk ne pozove živjeti s njim u spilji?

Ako je ne pozove, ne može prenijeti četkicu. Jer ne nosiš četkicu amo-tamo, tek tako. Razloga mora biti.

Patka je bila vrlo tužna. Događalo joj se da bulji u svoju nesretnu četkicu za zube s bolom i nježnošću. Ponekad joj je i govorila:

»Ne znam što da ti kažem, ne znam što da učinim. Ti si dobra četkica, zaslužila si spilju na moru... Moramo biti strpljive, vukovi su vukovi, možda su i njihove četkice samotnjaci.«

Ovi monolozi s četkicom bili su sve češći, a u sebi se, ne govoreći četkici, pitala: Što dovraga čeka taj vuk?

Vuk nije čekao baš ništa. On je oduvijek odlučio oženiti tu patku, bilo je to jasno od onoga jutra kad ju je sreo na romobilu i ponudio joj kavu u kafiću »Abraham«. To jest, nije bilo posve jasno, bila je to vrlo podsvjesna misao. U redu, pustio ju je otići, ali to ga

nije sprječavalo da s potpunom sigurnošću podsvjesno zna da će jednom u životu oženiti tu patku.

Vukovi su čudne životinje. Podsvjesno sa sigurnošću znaju što će učiniti pa se ne brinu to i ostvariti. Vuk je bio podsvjesno siguran da će oženiti patku, čemu se, dakle, brinuti da se to stvarno dogodi? U njegovoj crvotočnoj vučjoj glavi kao da se sve već dogodilo.

Dakle, ne da je vuk nije želio zapitati da se uda za njega. Želio je, i te kako. Samo, kako je bio vuk, podsvjesno je zaboravio upitati je.

Sjeti se toga naglo jedne vjetrovite noći.

Vjetar je bio tako jak da je ulazio u spilju i nosio stvari, posebno one lagane, kao što su listovi papira, karirani ubrusi i zbirka leptira.

Vuk je kružio iz sobe u sobu provjeravajući nedostaje li što. Upravo u tom vjetrovitom trenutku primijeti da nešto nedostaje: patka.

Iracionalna misao prostruji mu glavom: prestraši se daju je odnio vjetar. Bila je tako pernato i lagano stvorenjce...

Onda se sjeti da je to nemoguće iz jednostavnog razloga što patka ne živi s njim u spilji, dakle, ako je nema, to je zato jer ondje nije nikada ni bila.

Učini mu se to neshvatljivim i nepodnošljivim i odmah potraži tome lijeka. Iz istih stopa ode u patkinu kuću, u njezinu malenu kuću smještenu na brežuljku s pogledom na more.

Nade je u njezinu pernatom krevetu kako spava. Snažno je prodrma i reče da odmah mora doći živjeti u njegovu spilju jer on... jer ona...

»Zašto?« zapita ga još uvijek pospana, nakostriješena perja. »Hoćeš li se udati za mene?« Obično se na pitanje ne odgovara pitanjem, ali moramo reći da

tom prigodom patka nije marila. Skoči na krevetu i onda ponovno skoči. Skakala je po krevetu cijelu noć, što je vuk shvatio kao »da«.

I dok je skakala, mislila je na mnogo toga: koliko će riba na žaru zajedno pojesti, kakvim će stvarčicama ukrasiti spilju, hoće li staviti zastore na prozore i koliko će djece imati, naravno miješane: patkovučiće i vukopačiće.

Te su noći odredili dan i mjesto vjenčanja: nedjelja pred morem.

* * *

Kao prvo, patka je u spilju donijela četkicu za zube. Dobro ju je uredila, oprala svaku dlaku i lagano je namirisala jasminovom vodicom. Položila ju je na pamučni jastučić i svečano s njom prešla prag vučje spilje. Na kraju ju je vrlo pažljivo stavila u čašu iznad umivaonika, uz kuštraviju vukovu četkicu. I šapnula joj:

»Vidjet ćeš, sprijateljit ćete se!« Bila je doista zadovoljna, kao da je stavila posljednji komadić

slagalice na pravo mjesto. Kao drugo, patka je počela pisati pozivnice. Odlučila je pozvati sve one koje je upoznala i osobno im uručiti pozive, malim službenim letom: stavit će pozivnice u kljun i jednu po jednu ispuštati točno na prebivalište svojih uzvanika.

Vuk je bio vrlo zabrinut. Bilo je u redu oženiti tu čarobnu patku-nikoga, ali nije se želio posve odreći svoje samoće vuka samotnjaka, bila mu je potrebna kao zrak i prestrašio se tog braka koji se ukazao kao vrlo napučen. Vidio se, na primjer, u mnoštvu pernatih pataka kako lete pred njim, osvajajući njegov svijet pačjim lepršanjem i čeprkanjem, i vojske tko zna kojih sve drugih životinja, krznenih ili pernatih, galopirajućih ili letećih.

Ali patka jednoga jutra odleti sa snopom raznobojnih ceduljica u kljunu, šapčući mu u veliko dlakavo uho:

»Ne brini, obavit ću za trenutak.« Vrati se doista za nekoliko minuta, vrlo zadovoljna sobom:

bacila je pozivnice svima kojima je htjela. Uđe u spilju, opere zube svojom sretnom četkicom, onda sjedne na plažu brbljati s ribičkim štapovima: vuk sada više nije razgovarao s njima, a ona se bojala da bi se mogli osjećati osamljenima, tako napušteni uz košaru za ribe.

27. POGLAVLJE

Vjenčali su se jedne vjetrovite nedjelje.

Stavili su svojevrsni podij na vrh najvišega brežuljka tako da je ispred njih bilo samo more, more veliko i široko

Stigli su mnogi uzvanici, njih dvjesto trideset. Ali vuk nije vidio oko sebe nikoga.

»Gdje su?« zapita. Nije bilo baš nikoga za vidjeti jer su od svih koje je patka

pozvala došle samo krtice. A krtice se, kao što znamo, ne mogu vidjeti. Utrošile su puno vremena kako bi došle, jer nije lako produljiti sve te hodnike čak do mora, ali su uspjele.

Drugi nisu mogli doći iz raznih razloga. George dabar, na primjer, bio je u Oxfordu i studirao filozofiju:

razmišljao je od jutra do večeri i ništa ga nije moglo odvući od njegovih misli.

Pipija Šišmiša, ne zna se zašto, nije bilo nigdje: kao da je nestao.

Gušter Lucio postao je poznat ortoped i osnovao je Traumatološki centar za vraćanje repa u prvotno stanje: pronašao je sustav kako ponovno kirurški pričvrstiti otkinute repove gušterima, na način da se izbjegnu duga čekanja i tjeskoba pri prirodnom rastu. Pravi trijumf: njegov Centar bio je na svjetskom glasu i imao je puno posla. U posljednje vrijeme radio na istraživanju matičnih stanica odrasloga guštera pa nije mogao doći na vjenčanje. Poslao je prekrasnu, kao gušter zelenu čestitku, s lijepim željama.

Njezini posvojeni roditelji gospođa Ždral i gospodin Plamenac nisu došli na vjenčanje jer su se gotovo onesvijestili kad su pročitali da se udaje za vuka.

»Pravoga vuka?« pitala je očajna gospođa, ne znajući kako to reći prijateljicama.

»Ali... nije primjereno!« izjavio je gospodin Plamenac riječima iz enciklopedije što su se uplele u njegovo ružičasto perje ružičastog plamenca.

Što se tiče Franca... pa, ne pozivaju se bivši zaručnici na vlastito vjenčanje, k tome bivši zaručnici izdajice!

Tako su došle samo krtice. Točno dvjesto trideset njih, a stigle su sa svih strana kopajući

hodnike i hodnike i sada prisustvuju obredu, nevidljive. Ona se do kraja nadala da će barem za njezina vjenčanja pomoliti glavicu iz zemlje, ali ništa. Bile su to krtice, tu nema pomoći.

Tako je pustinja ostala pustinjom. U stvari, bila je to vrlo napučena pustinja, ali kako to dokazati ? Ima skrivenih stvari koje ostaju skrivene. To je takozvani podzemni svijet i lako ti je tvrditi da postoji: malo njih u to vjeruje, rekla bih, samo krtice. Ipak, uokolo je bilo mnoštvo znakova njihove nazočnosti: niz okruglih hodnika, puno hrpica iskopane zemlje u obliku puževe kućice oko mladenaca, posvuda se razlijegalo svečano svadbeno pjevanje...

Tko zna gdje su krtice naučile svadbene pjesme... Upravo kad je svadbena ceremonija započela, odjednom se

pojavio netko neočekivan. Vidjeli su ga visoko na nebu, majušnu točku, ali vrlo, vrlo žutu koja kao da je mahala krilima baš u njihovu smjeru. Nije bilo jasno što bi to bilo, nije bilo nalik na pravo pernato stvorenje, jer nije bilo ni traga perju, ali bilo je žuto. Hm... možda neki daleki rođak moje mladenke? pomisli vuk.

Ona je dobro znala tko je to. Pretvarala se da je nije briga, ali je u sebi pucala od radosti: bio je to Pipi! Pipi je uspio! I sada joj je govorio, nijemom abecedom gore visoko na nebu, da je žuto pero koje mu je nekada darovala djelovalo.

Kako? zapita ga ona pokretima. Ali Pipi je već letio dalje, rekavši da je samo u prolazu, čestitao joj je, ali se nije mogao zaustaviti: sad kad je žut, morao je letjeti sve do Afrike.

»Koja je to životinja?« zapita je vuk koji nije razumio ništa od sveg tog mahanja krilima.

»Šišmiš, zar ne vidiš?« odgovori ona bez oklijevanja. Ali, u sebi se bojala da je Pipi postao... šišmiš koji vjeruje da je patka.

Vuk je gledao uvis. Ružičasti oblaci, pokoji bijeli trag zrakoplova i maleno stvorenje što leti kao opsjednuto, sretno bogzna zašto.

Shvati to kao dobar znak i nije više ništa pitao. Nije bilo primjereno: tko oženi patku na romobilu, može očekivati da šišmiši ponekad budu žuti.

28. POGLAVLJE

Mladenci su stajali na podiju, jedno uz drugo. On u sivom odijelu, ona u žutoj haljini sa šeširom od perja. Izgledali su baš kao vuk i patka.

Ne zna se kako su bili odjeveni uzvanici, budući da su to bile krtice.

U tom trenutku, mladenci su primijetili da nešto nedostaje. Nešto doista važno, tako važno da se bez toga ne može. Grom i pakao, na sve su mislili osim na... tko će obaviti vjenčanje!

Da bi obavili vjenčanje, trebao im je svećenik. Kako ga sad naći u toj pustoši? Pustinje nisu gradovi i nemaju trgove. A kako nema trgova,

nema ni crkava. Nema crkava, nema svećenika. Pustinjama ne trebaju svećenici, treba im samo vjetar koji povremeno premješta dine i malo mijenja krajobraz. Ali vjetar ne obavlja vjenčanja. Što učiniti?

Patka se sruši na zemlju, odbaci svoj prekrasni šešir od perja i počne plakati. Njezine suze natope okolnu pustinju i prodru do svijeta krtica: njihove tunele odjednom poplavi voda.

Krtice se zabrinu zbog poplave koja je prijetila potopiti ih, a brinula ih je i tuga njihove prijateljice. Tako donesu odluku.

Odjednom se jedan od tunela napuhne, poput podzemne eksplozije, zemlja se rastvori i pojavi se...

»Što je ovo?« zapita vuk. »Ne znam...«, odgovori patka.

Ugledaju ne odveć veliko biće, dlakavo, tamnosmeđe boje, trokutaste njuške, zatvorenih očiju, u čudnoj bijeloj tunici s dugim šalom od izvezene i svjetlucave tkanine što mu je sezala do nogu. Nogu... recimo šapica, što su završavale golemim pandžama punim zemlje. Na glavi je nosilo smiješnu zlaćanu kućnu kapu i prednjim šapama dizalo je prema nebu zlatni kalež, upravo onako kako to radi svećenik za vrijeme mise.

»Koja si ti životinja?« u zboru zapitaše mladenci. »Krtica, svećenik... nik!« odgovori krtica-svećenik. Krtice su popustile. Iz ljubavi prema prijateljici, da bi

razriješile problem svećenika, odlučile su da će se jedna od njih pokazati. Bio je to njihov vjenčani dar.

Patka nije mogla skrenuti pogled. Na kraju je, gle čuda, vidjela kako izgleda krtica i činila joj se prelijepom. Krtica odjevena u svećenika, pa... Jako ju je dirnulo da se jedna od njih čak obukla u svećenika kako bi joj pomogla....

Ali to je bilo pogrešno: krtica objasni da je ona doista svećenik, prošla je seminar i zaredila se kao mlada te postala župnik.

Sve su krtice u zboru iz podzemlja govorile da, da, upravo je tako.

Kako su vuk i patka bili skamenjeni od čuda, krtica-svećenik zaželi ispričati nešto iz njihova podzemnog svijeta. S obzirom da je riječ o nevidljivom svijetu, ljudi ne znaju gotovo ništa o svijetu krtica: primjerice, svi vjeruju da krtice ne rade ništa drugo nego samo kopaju hodnike noktima, a to uopće nije tako. Reče da tamo dolje rade puno toga: kartaju, šiju odijela, odlaze u školu, organiziraju svečanosti s recitacijama, priređuju utrke sa zaprekama, slušaju rock-glazbu, idu nedjeljom u šetnju. Uglavnom objasni da je njihov svijet jednostavan i sređen svijet, u kojem svatko obavlja svoj posao najbolje što može, nastoji imati što više slobodnoga vremena, ne pravi se važan i ne gleda televiziju...

»Jer je ne bi vidjeli... Ha-ha! dobra šala...«, doda krtica-svećenik i prasne u smijeh.

Patka i vuk ostali su bez riječi. Tko bi rekao da je jedini svijet koji se ne vidi, najskriveniji svijet, najbolji od svih mogućih svjetova?

Vrijeme je prolazilo, približavala se večer: još malo i past će mrak, sjena će progutati more, a vjetar će donijeti hladnoću noći. Valjalo je požuriti.

Krtica pripremi maleni oltar koje je donijela za tu prigodu, s puno cvijeća, upali svijeće i proslavi vjenčanje. Vuk i patka razmijene prstenje i postanu muž i žena.

Dok je krtica izgovarala posljednje riječi obreda, mladenci su zaneseno promatrali more ispred sebe, veliko, plavo: kao da ih ono vjenčava. Ispričali su to svojoj brojnoj djeci, malim vukopačićima, patkovučićima, pa i unučićima, za svoga dugog života: Znate li, govorili su, da nas je vjenčalo more?

O krtici nikada nisu govorili, pustili su da padne u zaborav. Možda zato jer je teško reći vjenčala nas je krtica... Ima stvari u koje nikada nitko ne bi povjerovao.

Uklonili su oltar, podij također, položili cvijeće na livadu, zahvalili krtici-svećeniku koji se vratio pod zemlju u svoj savršeni svijet i dalje biti svećenik.

Vuk uđe u spilju, jer je u toj gunguli zaboravio spremiti zavežljaj za svadbeno putovanje, ona je sjela na plažu. Obuzela ju je čudna sreća, u kojoj je bilo i tuge, gledala je more, neprestani hod vala, stalno ti donosi vodu, odnosi je i ponovno ti je prinosi. Učini joj se da je u trenutku razumjela kako sve prolazi i nikada ne prolazi, zaručnici, mame, oblaci... Nebom prolaze brojni oblaci, posebno na moru kad padne večer. Čini se da im se jako žuri i da moraju otići tko zna kamo.

Jedan je upravo prolazio iznad nje, poseban oblak, nizak, golem, sivlji od drugih, čudna oblika. Promatrala ga je vrlo pažljivo i učini joj se da joj dolazi ususret i da ima oblik... krznene papuče! S mišjom njuškom, golemim ušima i brkovima... Moja majka, odmah pomisli. Pogleda je bolje i nije uopće sumnjala da je taj oblak njezina majka: došla ju je obići, naravno, na dan njezina vjenčanja.

Vuk joj priđe na plaži, nade je kako nepomično sjedi, pogleda uprta u visinu.

»Što radiš, gledaš oblake koji prolaze?« zapita je. Pa i on sjedne i počne gledati.

Ali više se ništa nije vidjelo, jer su svi oblaci prošli, a nebo se obojilo bojom noći.

KAZALO U toplini krznene papuče Ili razmišljati ili grickati Crno krilo Moćnoga Šišmiša Zona duge noge Toga jutra, jedan vuk Osvajanje pačjega kluba Princeza Glasovi iz podzemlja Na mora je živio