Oženjeni muškarac

Catherine alliott

Oženjeni muškarac

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga treća

Naslov izvornika A Married Man

Copyright ∂ 2008 by Savdek Management Proprietory Ltd.

Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga d.o.o., 2011.

UrednikZoran Maljković

Nakladnik Mozaik knjiga

Za nakladnika Bojan Vidmar

Grafički urednik Ivica Jandrijević

Ilustracija na naslovnici

Shutterstock

KorektoricaIvana Ivanišić

TisakDenona, Zagreb, lipanj 2011.

ISBN 978-953-14-0947-6CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 769626.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim foto-kopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Catherine alliott

Oženjeni muškaracSa engleskoga prevela

Patricija Vodopija

Za Johna i Patsy

Prvo Poglavlje

Pojest će te za doručak – zajedljivo je primijetila Jess, skida-jući prljavštinu s vrčića Spode* i polažući ga na drveni stol s

preklopnim nogama ispred nas. – Tko? – Prenula sam se iz razmišljanja o raznolikim dran-

gulijama i antikvitetima koje smo rasprostrle ispred sebe i ra-toborno je pogledala.

– Tvoja svekrva, dakako. Kad smo već kod povratka u lavlji brlog. Nisi valjda stvarno pristala poći, ha?

– Naravno da jesam – uzrujano sam odvratila. – Pobogu, Jess, da ti je netko ponudio dvije školarine i preuređeni štagalj u slikovitoj, seoskoj idili, nemoj mi reći da bi propustila šansu! Nemoj mi reći da je ne bi objeručke prihvatila, a osim toga, ona je moja bivša svekrva, to je bitna razlika.

– Glupost – prezrivo je otpuhnula, slažući pregršt srebrnih žlica po našem izblijedjelom, baršunastom stolnjaku. – Ona to ne promatra na taj način. Što se nje tiče, ti ćeš uvijek biti majka njezine unučadi i upravo je u tome štos, draga moja Lucy. Sa-mo ti je zbog toga ponudila takav primamljiv paket-aranžman, pristup djedovini u Netherbyju, sa svim njegovim raspadajućim tornjićima i vražjim hektarima zemlje. To nema ama baš nika-kve veze s brigom za tvoje zadovoljstvo ili dobrobit, a ni u kom slučaju ni s tvojim jasno izraženim šarmom. – Nasmiješila se, gledajući u drugu stranu, odakle nam se zlokobno približavala potencijalna stranka.* Poznati britanski proizvođač keramičkih i porculanskih proizvoda osnovan 1767.

godine, op. prev.

8 Catherine Alliott

– Da, gospođo, to je doista Royal Worcester i potpuno ste u pravu, kljun mu je sasvim malo oštećen, ali inače je u sjajnom stanju s obzirom da se radi o takvoj rijetkosti, zar ne?

Udijelila je blistav osmijeh gospođi koja je, umotana u etničko pletivo na taj prokleto hladni lipanjski dan, odlikujući se svim značajkama iskusne pohoditeljice Portobello Roada*, sumnjiča-vo virkala preko ruba naočala. Uvježbanim je pogledom prešla preko ostalih izloženih predmeta na našem štandu, šmrknula i spustila čajnik. Nije izgledala ni najmanje obrlaćeno.

– Ne – odbrusila je. – Zapravo mislim da je u prilično jadnom stanju. Također mislim da su svi ovi natpisi koje ste stavili na predmete itekako obmanjujući. Tko ste vi da mi govorite kako je ovo veoma dekorativan primjerak ranog Meissena? Pa valjda ću sama procijeniti je li dekorativan ili nije. Osim toga, nikako mi nije jasno po čemu je ovaj komad stare čipke tako »apsurdno lijep« ni po čemu je ona zahrđala stara petrolejka tako »iznimno značajna za modeliranje u Francuskoj osamnaestog stoljeća«.

– Pomažu kupcima koji nisu u stanju tako jasno razabrati stvari kao vi – ponizno je prela Jess. – Pravilno ih usmjerava-ju, vode ih, antikvarski govoreći, prema pravom stoljeću, čak i pravoj zemlji, kako im ne bi bilo neugodno pitati. Vi očigledno ne trebate smjerokaze, ali majko mila – izražajno je zakolutala očima – trebate samo vidjeti tko nam sve dolazi.

Nasmiješila sam se, skrivajući se iza plastične šalice tople čokolade, obujmivši je hladnim prstima, razmišljajući kako Je-ssini natpisi doista postaju sve besramniji što tjedni više prola-ze. Privremeno smo preuzele štand s antikvitetima moje majke Maisie, koja ga je od pamtivijeka, ili barem od moga najranijeg * Ulica u londonskoj četvrti Notting Hill, koja se subotom pretvara u tržnicu

antikviteta, rabljene odjeće i sl., op. prev.

Oženjeni muškarac • 9

djetinjstva, držala u Portobello Roadu. Posljednjih nekoliko tjedana, međutim, kronični ju je artritis gotovo prisilio da ga se odrekne pa sam ja uskočila, kako bih održala posao do nje-zina oporavka, a u sve sam uplela i svoju najstariju prijateljicu Jess. Za nju je to bio dobrodošao odmak od mijenjanja sinčiće-vih pelena, barem preko vikenda, a za mene – pa, antikviteti su mi bili strast i to me usrećivalo. Sretnom me činilo već sa-mo upijanje atmosfere ove slavne ulice, promatranje štandova nasumično natrpanih duž nje; srebrnina u spoju sa satovima, staro poljoprivredno oruđe uz požutjele knjige, uštirkane vik-torijanske krsne haljinice koje lepršaju na vjetru tik uz rekvizite pop-glazbenika i dakako, eklektična ponuda moje majke, ko-ja uključuje sve od pepeljara iz francuskih kavana preko finog porculana do izblijedjelih razglednica u sepiji. Čak sam i sa-ma dodala nekoliko vlastitih probranih predmeta, kojima sam odredila smiješno visoku cijenu i bdjela nad njima poput kopca, potajno se nadajući da se neće prodati, premda znajući da mi treba novac.

Nisam trebala strahovati. Sjedeći tamo, sad već treću nedjelju za redom, okružene onim što smo smatrale najfantastičnijim, najzanimljivijim komadićima nečije obiteljske povijesti, veoma smo malo prodale. Još nas je više boljelo što smo morale gledati, s nevjericom dakako, kako Debeli Ronnie za susjednim štan-dom – preprodavač sranja, kako u pogledu izražavanja tako i u pogledu antikviteta, posebno zainteresiran za nadutost, vlastitu i tuđu – prodaje gomile stvari.

– Sve okej, curke? – proderao se protekloga tjedna, ubacivši još jedan neopisivo ružan vrč u obliku ljudske glave u plastičnu vrećicu i pruživši je ponosnome novom vlasniku. – Trebate po-moć? Ti bokca, nećete prodati puno od te hrpe smeća!

10 Catherine Alliott

Zahihotao je i teatralno zamahnuo rukom kao lepezom iza stražnjice, dajući nam do znanja da je po milijunti put toga dana pustio vjetar. – Čudim se što uopće imate kupce!

– A ja se čudim što uopće imaš hlače – promrmljala je Jess, ali onda je, sebi svojstvenim žarom, krenula u akciju.

– Štos je u njegovim etiketama – prosiktala je, okrenuvši se prema meni – to je sve. Prodaje smeće, znamo to, ali bitan je na-čin na koji ga prodaje. Tu griješimo, Lucy. Ne možeš samo sve istovariti na štand i nadati se najboljem. Ključ je u oglašavanju!

– Nisam baš sigurna da se drangulije oglašavaju – sumnjičavo sam rekla. – Mislim, sigurno...

– Naravno da se oglašavaju, i ne zovi ih drangulijama, za ime Božje. Neke od ovih stvari, neprocjenjive su!

Sumnjičavo sam zurila u zbirku predmeta poredanih ispred nas, ali ona je već krenula u akciju, mahnito pričvršćujući pre-divno restaurirano na jezovito ispucanu noćnu posudu i očarava-juće lijepo na jednu od naših najvećih grešaka, rugobnu figuricu od porculana Coalport koju smo kupili od jednog od obližnjih prodavača nakon što smo umjesto subotnjeg ručka popile neko-liko žestica. Moram priznati da su vrpce od tkanine škotskog uzorka kojima je vezivala natpise doista popravile izgled naših eksponata i protekloga nam je vikenda malo bolje krenulo, ali danas baš i nije.

Danas nam je, bez obzira na vrpce sa škotskim uzorkom, posao išao katastrofalno, a kad nas je Debeli Ronnie posprdno pogledao, ruku duboko zabijenih u džepove, zveckajući sitnišem oko intimnih dijelova, predale smo se.

– Haj’mo – promrmljala je Jess. – Spakirajmo se.– Pos’o baš ne cvate, ha, curke? – dobacio nam je. – Trebate

zajam? – Opet je zazveckao.


– Ne, hvala – odgovorila je Jess, s gađenjem promatrajući njegovo međunožje. – Znamo gdje je bio.

Zahihotao je. – A, dobro, više će ostati meni. – Iznenada se namrštio i ponjušio zrak. – Bože moj, ‘ko je ovo ispalio? Sigur-no ti, Lucy?

– Umukni, Ronnie – umorno sam rekla, ustajući kako bih umotala mjedene svijećnjake u novinski papir.

– E, pa netko ga je pustio. – Uzdahnuo je i odmahnuo gla-vom. – Ne znam, stvarno, ‘ko bi rek’o za vas, cure, s tim vašim obrazovanim naglascima i svilenim košuljama i satovima violi-ne, pa ipak možete tako kresnuti. Zastrašujuće. – Stresao se.

– Kako stojimo? – upitala sam, ne obazirući se na njega, kad je Jess istresla sadržaj baršunaste vrećice za novac na stol.

– Dvadeset dvije funte i... šest penija.– Nikad gore.– Znam. – Uzdahnula je i sve vratila u vrećicu. – A dobro –

progunđala je. – Pretpostavljam da ćeš bar ti uskoro biti daleko od svega ovoga. Ali ipak mislim da prodaješ dušu.

– Ma daj, ne budi tako melodramatična! – odbrusila sam. – Što mi preostaje? Ne mogu priuštiti Benu dobru školu – a mrzi ovu u koju ide – niti više mogu ostati u onom tijesnom stan-čiću. Čak i kad bih si ga mogla priuštiti, a ne mogu, nas troje već pucamo po šavovima, a nikako se ne mogu ponovno useliti k Maisie i Lucasu i zauvijek ih sputati. Osim toga, Jess, ima li što ljepše od života na selu? – upitala sam. – Djeca će ići u školu pješice preko polja, jahat će ponije – sjetno sam dodala – pregra-đivat će potočiće, praviti vjenčiće od... hm, znaš već...

– Tratinčica – suhoparno se nadovezala. – Prije no što ih oče-rupaju. Ma daj, Lucy, ti si skroz-naskroz gradska cura i dobro to znaš. Sve će ti ovo nedostajati, za ime Božje! – Zamahnula je


rukom, pokazujući gungulu na ulici punoj prodavača i turista, veselog zadirkivanja, smijeha, cjenkanja i brzih obroka s nogu. – Nedostajat će ti vreva. Dobro, spremna sam priznati da je svjež zrak dobar za obraze, al’ ne koristi posebice mozgu – tamo ćeš stagnirati. Pobogu, ne razlikuješ kravlju glavu od repa. Osim toga, kad si se udala za Neda, sama si rekla da ni u kom slučaju nikad nećeš živjeti ni blizu njegovih grozomornih roditelja – a vidi se sad. Njega čak više ni nema, a ti ideš k njima.

– Pružam se onoliko koliko mi je pokrivač dug, Jess – kratko sam je upozorila.

– Da, ideš živjeti na posjed svekra i svekre, gdje ćeš biti pot-puno prepuštena njihovoj milosti i nemilosti, morat ćeš im biti bezgranično zahvalna i obvezna te skakati na svaki njihov mig. Lady Konjska gubica zapovijedat će ti, lord Ženskar štipat će te za guzicu kad god mu se pruži prilika, tragična Lavinia opijat će se do besvijesti, Pinkili-minkili ili kako se već zove veselo će se valjati po sjenicima s konjušarima, dosadni Hector uzaludno će skakutati uokolo, pokušavajući uvjeriti oca da ima sve potrebne kvalitete da jednog dana preuzme Sve ovo, a tebe će cijelo vrije-me okruživati uspomena na mrtvoga muža, ulazeći i izlazeći iz priče poput Banquovog duha! – Njezino inače blijedo lice bilo je ružičasto, a oči su joj sjale. Bez riječi sam žmirkala prema njoj.

– Oprosti – naglo je rekla, skrećući pogled. – Mislim... zbog ovog zadnjeg. Ali znaš kakvi su, Lucy – ustrajala je. – Bože, ti si se barem suočila sa stvarnošću, uhvatila se u koštac s njom, i to sjajno, ali prošle su četiri godine, a oni još nisu ni počeli. Nisu još ni počeli prihvaćati da je mrtav. Ta je kuća poput Nedovog svetišta – kamo god se okreneš, nabasaš na njegovu fotografiju, njegova zbirka fosila iz djetinjstva i dalje stoji u predvorju, po zidovima vise palice za kriket koje su nekad bile njegove, čak su


i slike koje je nacrtao kao dijete još uvijek zabodene u kuhinjski zid. Njegova je soba netaknuta u onoj zabačenoj kuli, a kako samo govore o njemu! Neprestano, ko da je još uvijek tu, ko da sjedi s njima za stolom, i to ne na fin, opušten način, tako da se njegovo ime katkad spomene u razgovoru, nego dugo i teško, sa-tima, ko da su to naučili na nekoj terapiji ili ne znam čemu. Jed-nostavno se ne mogu odvojiti od njega. Čudi me što ga nisu dali balzamirati u podrumu. – Prestala je vidjevši izraz moga lica.

– U redu – na brzinu je promrmljala, prebacivši vreću punu porculana preko leđa i podižući jedan kraj stola koji smo brzo sklopile – to je bilo neukusno, slažem se. Ali moraš priznati, Luce, da ćeš se vratiti tri godine unatrag, a tako ti je dobro išlo. Imaš svoja četiri prijepodneva tjedno u svome omiljenom odjelu za porculan u Christie’su, imaš ovaj štand subotom...

– Ovaj štand – poraženo sam rekla, prebacujući drugu vreću preko ramena i podižući drugi dio stola. Ona je nastavila, ne obazirući se.

– Djeca su dobro, ti si mnogo bolje. Pobogu, Luce, napokon si se izvukla. – Poput tapetara, podigle smo stol i natovarene stvarima zaronile u nemirne, orošene dubine Portobello Roada, probijajući se kroz svjetinu.

– Mislim, u redu, u škripcu si – vikala je kroz buku, osvrćući se prema meni – al’ za nekoliko godina sve će biti bolje, prebro-dit ćeš ti to. Al’ odreći se Londona, svoga stana i otići tamo, gdje će te ta mizerna obitelj ponovno progutati...

– Nisam u škripcu, Jess. – Iznenada sam se zaustavila usred ulice, tako da je zateturala unatrag i stala. – Nemam ni prebijenog novčića! U Christie’su mi plaćaju crkavicu, a rintam ko mazga...

– Ali voliš taj posao!– Da, a mogu ga i dalje raditi.


Ona je zinula. – Iz Oxfordshirea?– Naravno da mogu! Pobogu, mnogi ljudi otamo putuju na

posao u London, znaš, nije baš takva zabit. I promijenit ću smjenu pa ću raditi dva cijela dana, što mi puno bolje odgova-ra – rekla sam puna samopouzdanja. – Osim toga – uzdahnula sam, ponovno podižući stol i krećući dalje – rekla sam ti, čak kad bih i htjela ostati u stanu, ne mogu. Ne mogu si ga priuštiti, nisam u stanju plaćati ni općinski porez.

– Pa zašto ti ga onda lord i lady Usrane face ne plate? – upi-tala je. – Ili... ili zašto ti ne ponude smještaj negdje drugdje, u Londonu? Zašto moraš živjeti kod njih?

– Zato što će Ben uskoro krenuti u više razrede, a oni su se ponudili platiti školarinu za privatnu školu – strpljivo sam zapo-čela. – I zato što treba školu u kojoj se znaju nositi s disleksijom.

– I zato što žele da ide u Pravu školu. U školu po njihovom izboru, a ne u Highfield Road, koju sad pohađa...

– Gdje ga maltretiraju i gdje šmrču ljepilo... – Nego u neku tradicionalniju školu, u kojoj će napraviti muš-

karca od njega, pretvoriti ga u dobrog, malog, nakićenog gar-dista kakav je njegov djed. Žele nadzor, Luce, kao prvo nadzor nad tobom – pobogu, možda su čak načuli da si izlazila s fra-jerima, a to će htjeti odmah zatrti u korijenu – ali još je bitnije da žele nadzor nad djecom. Žele ih motriti, birati im prijatelje, organizirati im društveni život – pa jasno da žele da živiš u nji-hovom ukusno preuređenom štaglju u dvorištu!

– Daj, ne pričaj budalaštine – vatreno sam uzvratila. – Uža-sno si cinična, Jess. Ti zapravo imaš klasne predrasude, je l’ ta-ko? Mrziš pucanje puškom i šepirenje u naramenicama, a to je uskogrudno, pristrano i snobovski. Isto ko da se namjeriš protiv nacionalnih manjina zato što smrde na curry.


Podrugljivo je frknula nosom, ali nije mi odmah odgovorila.– I dobro – nastavila sam, ohrabrena njezinom šutnjom. –

Nedova je majka možda – oklijevala sam – ponekad pomalo komplicirana...

– Komplicirana! – prezrivo se nasmijala. – Treba je ugušiti jastukom, tako si jednom rekla.

– Al’ znaš, u zadnje vrijeme – požurila sam s odgovorom – Rose i ja smo se, na neki način – polizala sam usne – zbližile.

– Što!– A i da nismo – izazovno sam nastavila – jednostavno mi

ne pada na um gledati ovom poklonjenom konju u zube, sad kad mi se smiješi financijska sigurnost, a mojoj djeci potpuna sigurnost. Ne znaš kakav je osjećaj sastavljati kraj s krajem, Je-ss, životariti na prokletoj udovičkoj mirovini. Umirala sam od brige. Bože, ovo mi je došlo ko mana s neba! Kad sam dobila Roseino pismo, rasplakala sam se, ako baš moraš znati, plakala sam od silnog olakšanja. I zato jednostavno ohladi i prestani me obeshrabrivati, dobro?

Složila je grimasu, ali je izgledala pomalo skrušeno. Nasta-vile smo šutke koračati.

– A prve će ti susjede biti lude tetke, s kojima ćeš ratovati – podsjetila me je napokon.

Nasmiješila sam se. – Obožavam lude tetke.Uzdahnula je dok smo nesigurno koračale još jednom za-

bačenom ulicom prepunom ljudi. – Da, dobro, pretpostavljam da će ti dobro doći za odvraćanje misli, a i bar se znaju suprot-staviti Rose. Hmmm... – zamišljeno je rekla – možda bi je one mogle udaviti.

Zaustavila sam se i prisilila je da me opet pogleda. – Hvala, Jess, doista mi pomažeš.


Otvorila je usta, pretvarajući se da je zaprepaštena, no onda je skrenula pogled. – Oprosti – promrmljala je, stružući nožnim prstom po tlu. – Radi se samo o tome da mi je stalo do tebe. I nedostajat ćeš mi. Stvarno sam sebična. Ali ne mogu si pomoći, imam osjećaj... – nabrala je obrvu, boreći se sama sa sobom, a onda iskreno nastavila: – da tamo nema ničeg za tebe.

– Nema muškaraca, hoćeš reći – mračno sam uzvratila kad smo ponovno podigle teret i nastavile koračati kroz gomilu ljudi.

– Pa, moraš priznati, po pitanju društvenog života oni žive u pustinji. Mislim, ispravi me ako sam u krivu, al’ zar ne posje-duju čak i cijelo prokleto selo i sve njegove stanovnike?

– Nekad su posjedovali – promrmljala sam.– Što?– Nekad su posjedovali – umorno sam viknula, nadglasava-

jući buku. – Sad je samo polovica njihova.– Vidiš? Polovica prokletog sela! Punog prastarih bivših va-

zala koji još uvijek dobivaju beri-beri i koleru i koje Rose si-gurno milostivo posjećuje, noseći im zečeve i mast za obloge u košari. Vjerojatno im poput kraljice dijeli i srebrne novčiće, brišući njihove naborane, stare obrve oznojene vrućicom. Po-bogu, imat ćeš sreće naletiš li na koga mlađeg od osamdeset. Kladim se u život da su svi mlađi već odavno pobjegli u Milton Keynes.

Zaškrgutala sam zubima i nastavila koračati, ne obazirući se na nju.

– Pretpostavljam da ćeš možda upoznati kojeg kovača – pri-znala je, gunđajući. – Crvenog, vatrenog, nabujalih mišića, al’ nikad nećeš upoznati nekog s mozgom, dok ovdje… hej! – Izne-nada je zastala. – Što se dogodilo s onim zgođušnim odvjetni-kom s kojim si izlazila?


– O Bože, ne spominji mi ga. Opijen chablisom i samouvje-renošću.

– Dobro onda, a onaj tip kojeg si prošlog tjedna spomenula, Charles ili kako se zove? Tip iz snova, onaj iz ureda?

– Charlie. – U istom sam trenu pocrvenjela pa mi je bilo dra-go što me ne vidi. Isuse, zar sam rekla da je iz ureda? Možda jesam.

– Aha, vidiš! Charlie. Znači, nećeš ga viđati, je l’ tako?– Možda i hoću. Izgleda da ima kuću u blizini Oxforda –

odgovorila sam, ne mogavši se suzdržati.Iznenada je zastala, povukavši stol i natjeravši me da stanem

pokraj nje.– A tako – polako je izgovorila, pomno me promatrajući. – A

jesi li to znala kad te je Rose pitala?– Što kad me pitala? – rekla sam, u jadnom pokušaju da do-

bijem na vremenu.– Hoćeš li doći živjeti tamo, za ime Božje!– Pa, ovaj... – oklijevala sam. O, Bože, znala sam da nisam

trebala spominjati Charlieja. Zašto sam ga spomenula?– Zaboravi Charlieja – brzo sam rekla, svjesna da se i dalje

rumenim. – Istina je, Jess, da ga ni ne poznam, a i da ga po-znam, ne bi dolazio u obzir.

– Zašto?– Zato što je... premija za mene.– Ne seri – prezrivo je otpuhnula. – Nitko nije premija za

tebe, Lucy, ti si predivna! Samo zato što si se tako mlada uda-la nitko drugi nikad nije dobio priliku reći ti to, buljiti u tebe, f lertovati s tobom. Ned te je ugrabio na fakultetu u roku od deset sekundi.

– Glupost – nisam joj mogla gledati u oči.


– O, da, u pravu si, pričam gluposti. Plava kosa do struka, plave oči, raskošna figura za koju bi muškarci život dali, stvarno si strašno neprivlačna. Svi povraćaju kad te vide. Čudim se što se ujutro uopće možeš pogledati u zrcalo. Ma daj molim te – premija za tebe? Jednostavno nisi navikla da te muškarci gledaju pa ni ne primjećuješ da to čine. – Škiljila je prema meni ispod tamnih šišaka. – Pobogu, još se uvijek crveniš. Bolje rečeno, ljubičastiš! Tko je uopće taj tip?

– Rekla sam ti, Jess – odbrusila sam – nitko. Pusti me na miru i živi svoj život, može? Zašto moje prijateljice toliko vole šefovati? – Namjeravala sam krenuti, ali ona kao da se zalijepila za pločnik. Zurila je u mene.

– Što mu dakle fali?– Ništa mu ne fali.– O da, nešto mu fali. Praviš se lukava, al’ ja te poznam, Lu-

ce. – Zamišljeno je stisnula oči. – Oženjen je, je l’ tako?– Naravno da nije oženjen! – izlanula sam. – Zar bih se pet-

ljala s oženjenim muškarcem?– Tako mi svega, mislim da bi, a znaš zašto?Zurila sam u tlo, grizući unutarnju stranu obraza.– Malo si starija, nema dvojbe, malo si mudrija, dakle to ti

daje neku sigurnost, ali također, također, sigurnost ti pruža či-njenica da tip nije baš sasvim na raspolaganju, dakle nema pra-vog emocionalnog uloga. Na kraju se nećeš morati vezati, nećeš morati duboko zagaziti u vodu. Ooo, da, idealno. – Veselo je protrljala ruke. – Savršeno!

– Skini mi se s vrata, Jess – ljutito sam uzvratila. – Rekla sam ti već, nema ničeg između nas. Malo sam se zatreskala, dobro? Bezazleno, jadno, iz daljine, ko da sjedim kod frizera i pohotno zurim u sliku Hugha Granta u časopisu Hello!. Jednostavno mi


srce brže zakuca kad prođem kraj njega na ulic… u uredu – brzo sam se ispravila. – Ništa drugo.

– Pa, nadam se da govoriš istinu – namrgođeno je rekla. – Znaš moj stav prema oženjenim muškarcima. Brak je sveta in-stitucija, Luce, ne zaboravi to.

– Kako bih zaboravila kad mi stalno nabijaš svoj savršeni brak na nos, ha?

Iznenada smo se zapiljile jedna u drugu, zapanjeno.Progutala sam slinu. – Zašto se svađamo?– Ne znam. – Jess se smeteno počešala po glavi. – Mislim da

sam ja kriva. U svakom slučaju – slegla je ramenima – znaš jed-nako dobro kao i ja da moj brak nije savršen. Polovica problema je u tome što bi Jamie volio biti taj tvoj tip iz ureda, volio bi da žene razjapljenih usta zure u njegovu isklesanu figuru dok stoje pokraj njega za fotokopirkom, ali kako to nije slučaj, on umjesto toga jednostavno bulji u njihove sise.

– Svi muškarci gledaju, Jess – širokogrudno sam izjavila, zna-jući da mi u ime našeg prijateljstva podastire život na dlanu. – Jednostavno to moraš prihvatiti. A i jako dobro znaš da ne dira – dodala sam nepokolebljivim glasom.

Jess je uzdahnula, a ja sam znala da se pita što bi bilo da je bilo. Bistra, inteligentna, naoružana najboljim ocjenama sa studija u Newcastleu i nekolicinom ponuda za posao, glatko je uplovila na radno mjesto u jednoj trgovačkoj banci. Nakon nekoliko godina već je gotovo postala partnerica, i činilo se da joj je cijeli svijet, s vojskom bahatih poslovnih muškaraca, pod nogama, kad je – ups! – ostala trudna. Ne dajući se zbuniti, br-zo se udala za počinitelja – u kojeg je bila sretno zaljubljena – a potom je angažirala dadilju, čvrsto odlučivši vratiti se nakon devet mjeseci na posao u Armanijevom kostimu veličine 38 i

Documents

Oženjeni muškarac