Ostaci zivota, neupadljivi prikazi

  • View
    232

  • Download
    0

Embed Size (px)

Text of Ostaci zivota, neupadljivi prikazi

  • 7/31/2019 Ostaci zivota, neupadljivi prikazi

    1/36

    Ostaci ivotaneupadljivi prikazi

    Ivan ukovi

  • 7/31/2019 Ostaci zivota, neupadljivi prikazi

    2/36

  • 7/31/2019 Ostaci zivota, neupadljivi prikazi

    3/36

    Ostaci ivotaneupadljivi prikazi

    Ivan ukovi

    Sarajevo, 2011

    01 - 10 decembar

  • 7/31/2019 Ostaci zivota, neupadljivi prikazi

    4/36

    Mimikrija, psihostenija1 i kratki-rezovi-po-ivotu

    Foto i video instalacija Ivana ukovia Ostaci ivota - neupadljivi prikazi prepoznaje kao svoj primalni glas, kao svojeho u blizini, slavnu dramu Luiija Pirandela: est osoba trai autora. est ljudi ili jednu porodicu umjetnik fotograe ras-

    poreujui ih, aranirajui najprije unutar ambijenta ispoenog pejzaa od vode i kamena pa ih potom useljava u zatvor-eniprostor prirodnjakog muzeja, meu preparirane ivotinje, prividno ih animirajui ordinarnim radnjama, blagoslovom porodinesvakodnevice. Video rad zumira donji dio tijela ene, majke i njen runi rad, pletenje, kao upornu, kontinuiranu radnju.

    Ovim se radom uspostavlja jedno naroito trenje teksta i slike koje vie ne obavezuje na vjernost ni jednu ni drugu stranu;vri se osvjetljavanje (ili sjenenje) nekog intersticija izmeu narativnog i reprezentacijskog, tijela i prostora, individualnog i gru-pnog, privatnog i javnog, memorije i sadanosti, nekog meuprostora kao presijecanja ili usijecanja aura tijela, aura ambijena-ta, aura dogaaja, aura vremena. Time se oslobaa neki njihov udni, perverzni egzistencijalni dodatak ili jedan manjak smislakojim jedinka polako sagorijeva i izdie svoju personalnost i brie sebe kao aktivno, ivo mjesto na mapi svijeta i dogaaja.

    Od svih distinkcija, kae Roe Kajoa, ne postoji otrija i jasnija od one izmeu organizma i njegove okoline, ili bar nigdjedrugo iskustvo razdvajanja nije tako direktno. Na osjeaju razdvojenosti i razlike od okoline temelji se i osjeaj personalnostijedinke. Prema Kajoi, mimikrija je fenomen umanjivanja ili brisanja razlika izmeu organizma i njegovog okruenja sa ciljemkonane asimilacije sa okruenjem. U sluaju ukovievog rada mimikrija, umanjivanje ili brisanje razlika izmeu tijela/ljudi,jedne porodice i njihove neive okoline, tijela prepariranih ivotinja u staklenim kavezima prirodnjakog muzeja, ne dejstvujekao napadaka niti odbrambena strategija, dakle, kao praksa egzistencijalnog pozicioniranja sopstva niti kao panteistiko,arkadijsko prelivanje svih formi postojanja jednih u druge prema Pitagorinoj premisi da je priroda svuda jednaka. Takoe,ona ovdje nije u funkciji mone sinteze: kondenzovanja vremena, uzglobljavanja u jedan sklop i injenja vidljivim, tjelesnim,onoga to prethodi smrti i onoga to dolazi sa/za njom, niti se ovdje nude kakve suptilne eshatoloke propozicije. Prema Kaj-

    oi, mimikrija ne ostaje uvijek na povrini, nije pitanje samo adaptacija forme na formu (homomorja) ve je kod nekih vrsta isluajeva mogue ujednaavanje bioloke strukture. U ovim prizorima, ovim kratkim-rezovima-po-ivotu asimilacija sa znaimimikrijsko poravnanje druge vrste ilisa one strane ili neto vie. Mimikrijske strategije kao da ovdje stavljaju u pogon i ivabia i njihova (neiva) okolina upravo u meusobnom suoenju i upravozbogtog bliskog kontakta. Ovdje brisanje razlika nije

    1 Mimikrija i legendarna psihostenija naziv je uvenog eseja Roea Kajoa iz 1935. godine (Roger Caillos, Mimicry and LegendaryPsychasthenia, October The First Decade, 1976-1986, The MIT Press, 1987) http://www.generation-online.org/p/fpcaillois.htm

  • 7/31/2019 Ostaci zivota, neupadljivi prikazi

    5/36

    cilj nego sudbina: ono ne znai pribjei, opstati, sauvati, nego zatei i zarobiti, otii nigdje, ostati na niemu, imati nita. Ovdjemimikrija mutira i manifestuje se kao ambijentalizacija i postvarenje ivih ljudi u kontekstu mrtve prirode, odnosno, kao fan-tomsko, jezivo oivljavanje mrtve prirode, neive okoline useljavanjem u nju privida normalnosti, obinosti i funkcionalnostiivih porodinih rituala. Tek u prisustvu ljudi ija je egzistencija u stanju bolnog usporenja, nepokretne gure prepariranihivotinja postaju udno oivljene. Ovdje, dakle, ne postoji ista smrt kao sklonjeno, odsutno tijelo, niti isti ivot kao tijelo/tijela koja vezuju i koja su vezana smislom postojanja, osloboena posjedovanjem volje i elje i mogunostima izbora kao mo-

    ima promjene. Ovdje nema uspostave jasne, radikalne razlike, ultimativne opozicije (ivo i neivo, ivot i smrt) ve samo tekapulsiranja niskih intenziteta (kao-ivljenja i kao-smrti) koji se, kao takvi, uzajamno timuju i uzajamno inciraju i inkubirajustanje meusobne identikacije i egzistencijalnog poravnanja. U pitanju je, rekao bi Kajoa, ozbiljni poremeaj odnosa jedinkei prostora koji on markira terminom psihostenija, a koji ovdje sutinski jeste pitanje opustoenja prostora same personalnostii samog postojanja. Mogu je kod ovih mimikrijskih strategija i jedan gotovo patoloki momenat koji pominje Kajoa: osim ilinasuprot instinkta samoodranja koji jedinku usmjerava prema ivotu, kod mimikrije moe postojati i instinkt renuncijacije kojiorjentie jedinku prema nekoj vrsti redukovane egzistencije koja, na koncu, nee poznavati ni svjesnost ni emotivnost: samostanje inertnosti lan vital.

    U ovim prizorima grotesknog odigravanja porodinih rituala i rola, teatra pod maskama koji prikriva (i razotkriva) porodinonasilje koje zaudara na normalnost, takoe dejstvuje (prvostepeno i dvostrano) ta perdna dimenzija mimikrijskih praksi, tajefekat obostranog virusiranja imobilnou i deprivacijom jedinke i okoline. Efektom zaraze, ona zahvata porodino okruenje iivo, pleneristiko, pejzano okruenje i kamerno, mrtvoprirodno okruenje javnog mjesta, muzeja, da bi se iz te spoljanjostionda vratila, reektovala na same individue, ljude, upisujui se kao njihova tragika imanencija. Kao da je mrtva priroda nesamo njihovo prirodno stanite, spoljanje okruenje, ve posvojeni, unutarnji pejza, interiorizovani ambijent, njihov ne me-mento morinego modus vivendi!

    Tako i staklo koje titi eksponate u muzeju zadobija funkciju ogledala da se zapitamo ko se zaista nalazi iza stakla, ko u kogagleda kao u sopstveni odraz kao u sliku svoga postojanja. Naime, prozirno staklo ovoga enterijera muzeja-doma (zato ne i staklo

    izloga, modernih zgrada-stanita, okulara i ekrana) postalo je instrument u lancu anamorfoza, medijator uzajamnih identikacija,ono to reektuje/verikuje preklapanje gura sa obije strane u jedno, istovrsno postojanje. Intersubjektivnost se premetnula uinterobjektivnost kao naelo postojanja gdje se sve ispostavlja kaoiva postvarenost koja moe samo da posmatra jedna drugu,onemoguena za djelovanje, osuena da u tom pasivnom gledanju vidi nepokretnost sebe. I u tom preklapanju, tom egzistenci-jalnom poravnanju locirana je neupadljivost koju umjetnik pominje u naslovu izlobe.

    Jedini autorkoji je ovdje naen, koji djeluje jeste vizuelni umjetnik ali ne da bi se uspostavio kao graditelj zajednice, obnovi-telj pokidanih veza ve da bude onaj koji u tom teatru ogledala, odbijanja i hvatanja reeksa i sijenki, u turobnoj igri identikacija

  • 7/31/2019 Ostaci zivota, neupadljivi prikazi

    6/36

    i depersonalizacija koju e inscenirati sa protagonistima ove alobne partije, samo kratko prikupi krhotine jedne razbijene poro-dine slike. Umjetnik postaje forenziar koji dijagnostikuje komemorativnu dimenziju postojanja ljudi kojima je, kako kae samPirandelo, oduzeto pravo na ivot. Njihov univerzum nije lien tvorca ve stvaranja;samoostvarenje je ustuknulo pred porivom

    samopostvarenjau kome postojanje nije ni odsustvo ni prisustvo, ni praznina ni punoa, ni armacija ivota ni glorija smrti, samonijemi horor meustanja i meupostojanja.

    Autor-umjetnik ne slika naeno, zateeno, sluajno nego sam konstruie, aranira, reira prizore ali na takav nain da nam

    se ini da se i nisu mogli drugaije posloiti, da nose peat neizbjenog, peat bezizlaznog. Taj osjeaj fatalnog u prizorimaispisuju ili upisuju i sami mediji (fotograja i video) ije sile umjetnik tako angauje da sami poinju dejstvovati kao hibernatoriovih privid-dogaaja i privid-ljudi. Tako se u punoj snazi aktiviraju bartijanska svojstva fotograje kao povratka umrlog(ovdje i ufunkciji ispraanja ivog) time se tautoloki preklapajui sa samim fotograsanim prizorima dovodei njihovu alobnu igru dostanja hipertroje: Fotograja predstavlja onaj vrlo osetljivi trenutak kada nisam ni subjekat ni objekat nego pre subjekat kojiosea da postaje objekat: tada doivljavam mikro-iskustvo smrti: zaista postajem utvara2. Ono to Paskal Bonicer imenuje be-zlinim fotografskim sadizmom ovdje forsira to hladno, egzekutorsko ogoljavanje bezlinosti, bezosjeajnosti subjekta, njegovoskliznue u ravnodunost(Bataj). Ono to ukovi jo trai i dobija od fotograje, tragom tih tautolokih preklapanja prizora i

    medija, jeste ekscentrino kadriranje3

    , odnosno dekadriranje. To je, po Boniceru4

    , sadistika vjetina, frustrirajua za posmatra-a, osakaujua za modele, olienje okrutne vetine, agresivnog i hladnog nagona za smru. Porodini portret u pejzau, ukamenoj dolini, postao je serija gura odrezanih u visini nogu, dakle lienih personalnosti. Tu je sama prirodnost i cjelovitost ili cje-lovitost prirodnosti doivjela dekapitaciju. I izlazak u otvoreni prostor neposredovane prirode nije mirni, familijarni uitak boravkau pejzau pokraj velike vode, ve laviranje na rubu velike, mrtve praznine koja kao da se neosjetno izliva i guta same ljude naokonedotaknute, stabilne u svojim pozama odglumljene bliskosti, postvarene u stanju sopstvene nepokretnosti. Neke scene (majkakoja plete, otac koji sjedi na obali vode) ponavljaju se na nekoliko fotograja kao viene iz razliitih uglova; one, meutim, nisuznak da su dogaaji i ljudi vezani jedinstvenim mjestom, vremenom, emocijom ve da su svi oni neke pokretne take, plutajuiznaci koji bljesnu u nekom trenutku na nekom mjestu gotovo sluajno, osueni da nigdje ne nau