Osnove

orijentacije

Sastavio: Domagoj Galkowski

Sadržaj

1. Orijentacija............................................................................................1

2. Karta.....................................................................................................1

2.1. Mjerilo karte.......................................................................................2

2.2. Izohipse...........................................................................................2

2.3. Ekvidistanca.....................................................................................3

2.4. Boje i simboli na karti.......................................................................4

2.5. Opis kontrolnih točaka......................................................................7

3. Kompas...................................................................................................8

3.1. Korištenje kompasa..........................................................................9

3.2. Azimut..............................................................................................9

3.3. Odabir smjera kretanja.....................................................................10

4. U slučaju gubljenja..................................................................................10

5. Redoslijed korištenja karte......................................................................10

6. Orijentacijska zastavica...........................................................................11

7. Reference................................................................................................12

1

1. Orijentacija

Orijentacija je sposobnost snalaženja u prostoru. Riječ orijentacija potječe iz francuske riječi

orienter, prema latinskom oriens (izlazak Sunca) u značenju smjer prema istoku (Vojni

leksikon, str. 607, Vojnoizdavački zavod Beograd, 1981.). Postoje različite vrste orijentacije,

no mi ćemo se usmjeriti na geografsku orijentaciju odnosno orijentaciju s kompasom jer je to

način orijentacije koji se najčešće koristi na trekinzima. Orijentacija pomoću kompasa je

način orijentiranja u kojem se pomoću kompasa i karte određuje trenutna pozicija i smjer

kretanja prema željenom mjestu.

2. Karta

Geografske karte su grafički prikazi umanjene Zemljine površine ili nekog njezinog dijela.

Pomoću informacija koje karta pruža određuje se trenutna pozicija te koji smjer odabrati da

bi najbrže i najsigurnije stigli na željeno mjesto.

Slika br.1. : Orijentacijska karta

2

2.1.Mjerilo karte

Mjerilo karte predstavlja odnos između umanjenih udaljenosti na karti i stvarnih udaljenosti

u prirodi. Simboli koji su nacrtani na karti prikazuju sliku svega što se nalazi u prirodi oko nas.

Pomoću njih se određuje što sigurniji i brži pravac kretanja do odredišne točke. Simboli

omogućavaju donošenje odluke o zaobilaženju mogućih nepremostivih prepreka i opasnosti

na koje se može naići krečući se u pravcu željenog odredišta. Mjerilo je naznačeno na svakoj

karti. Što je mjerilo karte manje to je karta preciznija i obrnuto. Uvijek kad se karta uzme u

ruke treba pogledati u kojem je mjerilu izrađena kako bi si mogli predočiti udaljenosti

između točaka na karti.

Mjerila: 1:25 000 – znači da je 1cm na karti jednak udaljenosti od 250m u prirodi

1:20 000 – znači da je 1cm na karti jednak udaljenosti od 200m u prirodi

1:15 000 - znači da je 1cm na karti jednak udaljenosti od 150m u prirodi

1:10 000 – znači da je 1cm na karti jednak udaljenosti od 100m u prirodi

2.2. Izohipse

Izohipse su linije koje povezuju točke iste nadmorske visine. One pokazuju koliki je nagib tla

na terenu kojim se krećemo. Na orijentacijskoj karti izohipse su smeđe zakrivljene linije. Što

su izohipse bliže jedna drugoj, teren je strmiji i teži za trčanje. Ako je na karti veći razmak

između dvije izohipse, teren je ravniji i dopušta brže trčanje. Na kartama gdje je zbog

reljefnih oblika otežano praćenje nagiba terena, pad terena je označen s tankim crticama

okrenutim u smjeru pada terena(„padnice“).

Slika br.2. : Izohipse

3

Početnici vrlo često imaju problema s određivanjem što je „gore“, a što „dolje“ na karti. Ako

je na karti jasno označen vrh, logično je da se od vrha teren spušta prema „dolje“ . A ako je

na karti naznačen potok logično je da se od potoka teren „diže“ jer potoci teku u dolinama.

Vrlo je važno znati raspoznati reljefne oblike na karti (M. Vukmanović, 2014.).

Greben-izohipse su nacrtane od „vrha“

Vrh-nacrtan je koncentričan krug ili oblik sličan krugu

Uvala-izohipse su nacrtane koncentrično prema „vrha“

Vrtača/ponikva-nacrtana je kao vrh, ali je na središnjoj izohipsi ucrtana „padnica“

Jarak-niz smeđih točaka ili linija

2.3 Ekvidistanca

Ekvidistanca je oznaka koja prikazuje vertikalni razmak između dvije izohipse. Na karti se

označava sa slovom e. Pomoću nje može se odrediti koliki je uspon ispred trekera ako se

mora popeti na vrh brežuljka. Najčešća ekvidistanca na orijentacijskim kartama iznos 5m, no

to ovisi o mjerilu karte i obilježjima terena. Pojedine karte imaju određena mjerila, tako kod

karte mjerila 1:25 000, E iznosi 10m, 1:50 000 i 1:100 000,E iznosi 20m,1:200 000 E iznosi

100m. Što je mjerilo karte krupnije,izohipse su na manjoj ekvidistanci. Svaka peta izohipsa je

ucrtana „podebljana“ kako bi trekeru bilo lakše odrediti karakteristike uspona koji mora

savladati. Što je ekvidistanca manja, izohipse su bliže jedna drugoj i gušće su ucrtane u kartu.

Slika br.3. : Najčešći reljefni oblici

4

2.4. Boje i simboli na karti

Kako bi bilo što lakše raspoznavati obilježja terena rabe se različite boje i simboli.

1. Smeđa – reljef, zemljani detalji ( jama, vrtača, jarak )

2. Zelena – teže prohodna šuma, gustiš. Zelena može biti u nijansama, od svijetlo zelene(

prohodniji teren) pa do tamno zelene boje ( teško prohodni teren )

5

3. Plava – vodene površine, potoci, rijeke, jame s vodom, bunari, močvarno tlo

4. Crna – putevi, ceste, kamenje, stijene, dalekovodi, objekti

6

5. Žuta – otvorena zemljišta, livade, čistine, oranice,vinogradi

Staza je ucrtana u kartu crvenom bojom. Start se označava s trokutom , kontrolne točke s

krugovima , pokraj kojih se nalazi broj kontrolne točke, kontrole su spojene s linijama, a

cilj je označen s duplim krugom (M.Vukmanović,2014.).

7

2.5. Opis kontrolnih točaka

Opis kontrolne točke služi kako bi natjecatelju što preciznije opisao položaj kontrolne točke. Redak

opisnog listića prikazuje glavna obilježja kontrolne točke koju opisuje, a sastoji se od osam kockica.

Prva kockica (A) definira broj kontrolne točke prema redoslijedu kojim se moraju obilaziti. Druga

kockica (B) definira kodni broj kontrolne točke, prema pravilima broj mora biti veći od 30. Treća

kockica (C) se koristi kada se unutar kružnice kontrolne točke nalazi više istih detalja, da bi pomogao

natjecatelju u pronalaženju kontrolne točke. Četvrta kockica (D) definira glavni detalj, odnosno

položaj kontrolne točke. Peta kockica (E) se koristi kada je potrebno opisati drugi glavni detalj, npr.

Staze i ceste. Šesta kockica (F) prikazuje dimenziju detalja, rabi se kada je detalj na karti simboličan.

Isto tako koristi se i za prikazivanje račvanja i križanja. Sedma kockica (G) prikazuje poziciju kontrolne

točke, npr. Sjeveroistočni kut objekta. Osma kockica (H) prikazuje ostale informacije koje bi mogle biti

važne ntjecatelju, npr. okrijepa, liječnička pomoć, itd.

Slika br. 4.

Slika br. 5.

8

3. Kompas

Kompas je instrument koji reagira na magnetizam zemlje, a služi za određivanje strana

svijeta. Pokretna magnetna igla uvijek se okreće prema sjeveru. Sastoji se od magnetnog

kučišta koje je ispunjeno tekućinom i alkoholom u omjeru 2:1, uljem ili nekom drugom

tekućinom unutar kojeg se nalazi magnetna igla koja ima obojen sjeverni kraj, a koja se

slobodno kreće oko svoje osi (Pomorska enciklopedija). Na kučištu se nalazi skala koja je

podijeljena u stupnjeve, i na njoj su naznačene strane svijeta(sjever-N, jug-S, istok-E, zapad-

W). Često na sportskim kompasima nisu naznačene strane svijeta. Najčešće se rabe dvije

vrste kompasa: „pločica“ i „na prst“ .

Izbor vrste kompasa kojim će se treker služiti je proizvoljan, te ovisi samo o osobnom

odabiru trekera. Bitno je da kompas ima brzu i mirnu „iglu“ , što omogućava da u što kraćem

vremenu odredi željeni pravac te da je „igla“ tijekom trčanja stabilna. Orijentacisti pretežito

upotrebljavaju model „na prst“ iz razloga što je praktičniji za uporabu jer ga se se stavi na

prst i bez problema trči s njim.

Slika br.6.: „Pločica“ Slika br.7. : „Na prst“

9

3.1. Korištenje kompasa

Karta na sebi sadržava oznaku koja predstavlja sjever, najčešće je označeno sa slovom N

(north). A označene su i pomoćne linije „sjevernice“. Prilikom započinjanja orijentiranja, prvo

treba ustanoviti gdje se nalazi sjever( gotovo uvijek se nalazi na gornjem dijelu karte). Kada

se to ustanovi, kartu treba postaviti ispred sebe tako da je sjever uvijek „gore“, jug „dolje“,

istok desno, zapad lijevo. Zatim treba ustanoviti gdje se nalazi na karti, potom treba kompas

vodoravno položiti na kartu tako da se rub kompasa nalazi na liniji koja spaja kontrole.

Nakon toga se treba okretati oko svoje osi ( kompas se ne smije dizati s karte) sve dok se ne

poklopi smjer sjevera koji pokazuje strelica na kompasu sa smjerom sjevera na karti. Tada je

karta pravilno usmjerena,odnosno „usjeverena“. Tijelo kompasa sada pokazuje smjer

kretanja prema željenom odredištu, sad treker mora odabrati put u tom smjeru s obzirom

na procjenu terena prema obilježjima na karti. Tijekom trčanja neprestano treba pratiti kartu

i smjer kretanja kako ne bi došlo do „gubljenja“ dobrog smjera kretanja.

3.2. Azimut

Azimut je kut koji zatvara pravac sjevera s pravcem kretanja.

Azimut se određuje na način da se rub kompasa prisloni uz liniju (postojeću ili zamišljenu)

kojom se planira kretati te nakon toga „usjeveravamo“ kartu. Zatim se vrši okretanje kupole

kučišta kompasa u smjeru suprotnom od kazaljke na satu, sve dok magnetna igla ne dođe

između „punih linija“. Potom treba krenuti u smjeru koji pokazuje vrh kompasa, a tijekom

trčanja treba pratiti kompas, na kojem „igla“ uvijek mora biti unutar „pune linije“.

Ako „igla“ nije unutar „pune linije“ dolazi do odmaka od željenog cilja. Kretanje po azimutu

Slika br.8. :Azimut

10

može se pojednostaviti na način da se „usjeveri karta“, odredi željeni smjer kretanja, a

tokom trčanja prati se da „igla“ bude paralelna sa sjevernicama. Trčanje po azimutu može se

još pojednostaviti da željeni pravac kretnja podijelimo na manje cijeline, odnosno neke lako

uočljive markantne točke kao što je drvo, objekt ili raskrižje (M.Vukmanović, 2014.).

3.3. Odabir smjera kretanja

Nakon što kartu usmjerimo, treba odlučiti kojim putem krenuti prema kontroli. Vrlo često

najkraći smjer nije i najbrži smjer. Da bi donijeli što bolju odluku treba vrlo dobro poznavati

reljefne oblike i simbole karte te svoje kondicijske sposobnosti. Vrlo često na treking

utrkama pobjeđuju trekeri slabije tjelesne spreme samo zbog boljeg znanja čitanja karte i

pametnijih odluka u odabiru smjera kretanja. Prilikom određivanja smjera treba provjeriti

ima li uspona te koliki je, jer on najčešće najviše uspori trekera. Posebno treba obratiti

pozornost ima li na planiranom putu velikih stijena, neprijelaznih potoka i gustiša.

4. U slučaju gubljenja

U slučaju gubljenja najbolje je vratiti se do mjesta na kojem je bila posljednja točna lokacija.

Ili probati na karti pratiti pravac kretanja kojim ste se kretali od tog mjesta i pokušati

ustanoviti trenutnu poziciju na karti. Ako se dogodi da se izgubite tako da se ne znate vratiti

na prethodno znanu lokaciju, treba odabrati jako uočljivi detalj (livada,potok, cesta), te

krenuti prema toj lokaciji. Nakon dolaska na taj jako uočljivi detalj nastaviti s orijentacijom.

5. Redoslijed korištenja karte

1. Postaviti kartu ispred sebe na način da je sjever uvijek s „gornje“ strane

2. Na karti pronaći start ( označen je trokutom )

3. Pomoću kompasa usmjeriti kartu ( „usjeveriti je“ )

4. Presaviti kartu kako bi je što lakše nosili u ruci

5. Izabrati smjer kretanja prema kontrolnoj točki

Tijekom kretanja prema kontrolnoj točki treba neprestano pratiti detalje iz prirode i

uspoređivati ih sa simbolima na karti.

11

6. Orijentacijska zastavica

Orijentacijska zastavica označava mjesto na kojem se nalazi kontrolna točka. Vrlo je

upadljivog izgleda i sastoji se od kombinacije narančaste i bijele boje. Uz orijentacijsku

zastavicu nalazi se perforator ( „cvikalica“) pomoću kojeg natjecatelj „cvika“ evidencijski

karton kao dokaz da je pronašao kontrolnu točku ili na elektronički aparat registrira čip koji

bilježi njegovu registraciju i točno vrijeme registracije. Kod takve vrste evidencije koja je

karakteristična za orijentacijska natjecanja, u trekingu gotovo da je i nema, elektronički čip

nosi se na prstu.

Slika br.9. : Orijentacijska zastavica

12

7. Reference

I.Radić, 2012. : trcanje.hr/osnove-trekinga/2852/

M. Vukmanović, Škola orijentacije, 2014

Pomorska enciklopedija, 1972.-1989.

Slika br.1. : hirc.botanic.hr/HBoD/IPA/Maps/ipa-bjelolasica-matic-bijele.jpg

Slika br.2. : gps-srbija.com/viewtopic.php?t=1622

Slika br.3. : ok-torpedo.hr/skola/iof_karte/interpretacija.htm

Slika br.4. : Međunarodni propisi za opise kontrolnih točaka, 2004.

Slika br.5. : Međunarodni propisi za opise kontrolnih točaka, 2004.

Slika br.6. : suunto.com/Products/Compasses/Suunto-Arrow-30/

Slika br.7. : suunto.com/Products/Compasses/Suunto-Arrow-6/

Slika br.8. : hpd-medjimurje.hr/index.php/orijentacija-pomocu-karte-i-kompasa

Slika br.9. : bonnevillemariner.wordpress.com/2010/04/

Slika s naslovne stranice: blogs.glowscotland.org.uk/hi/P67ClassBlog-

LochardilPrimary/2013/03/21/orienteering/

Treking liga, 2012. : outdoor.hr/treking-liga

Vojni leksikon, str. 607, Vojnoizdavački zavod Beograd, 1981.