I. DIO POJAM, PREDMET I SVRHA KAZNENOG PRAVA

1. KAZNENO PRAVO U ŠIREM SMISLU- je skup pravnih normi koje određuju sadržaj i opseg ovlasti države na kažnjavanje. Temeljna pretpostavka za primjenu tih normi je određeno ponašanje koje se naziva kazneno djelo. Kazneno pravo je dio javnog prava jer se ne temelji na ravnopravnom odnosu pravnih subjekata nego na podvrgavanju pojedinca državnoj vlasti. Kazneno pravo u širem smislu čine:a) KAZNENO MATERIJALNO PRAVO – ili kazneno pravo u užem smislu,

propisuje pretpostavke kažnjivosti i primjenu sankcija koje se mogu izreći počiniteljima kaznenih dijela.

b) KAZNENO PROCESNO PRAVO – je skup propisa koji određuju pretpostavke za poduzimanje radnji u kaznenom postupku , ovlaštenike na njihovo poduzimanje, oblike tih radnji te pravne posljedice za slučaj povrede tih propisa. Sadržano je u ZKP-u, ZS, ZDO, te Zakonu o policiji

c) KAZNENO IZVRŠNO PRAVO – je sustav normi kojima se uređuje način izvršenja kaznenih sankcija. Mješovite je naravi jer dijelom pripada kaznenom, a dijelom upravnom pravu. Prvenstveno je sadržano u Zakonu o izvršavanju kazne zakona, Kaznenom zakoniku, Zakonu o izvršavanju zaštitnog nadzora i rada za opće dobro.

2. MALOLJETNIČKO KAZNENO PRAVOPrimjenjuje se na posebnu vrstu počinitelja. To su mladi počinitelji kaznenog djela koji se dijele na MALOLJETNIKE (osobe koje su u vrijeme počinjenja djela navršile 14, a nisu navršile 18 godina života) i MLAĐE PUNOLJETNIKE (osobe koje su u vrijeme počinjenja kaznenog djela navršile 18, ali nisu navršile 21 godinu života). Na njih se primjenjuju odredbe Zakona o sudovima za mladež, ukoliko odstupaju od odredaba KZ, ZKP i zakona kojima se uređuje izvršenje kaznenih sankcija.

3. OPĆI I POSEBNI DIO KAZNENOG PRAVAOpći dio KP sadrži odredbe koje važe za sva kaznena djela, uređuje opće pretpostavke kažnjivosti i sankcije.Posebni dio KP sadrži opise pojedinih kaznenih dijela i kazne koje se za njih mogu izreći, te opisi kaznenih dijela i za njih propisane kazne koji se nalaze u drugim zakonima, te odredbe koje važe samo za neke vrste kaznenih djela (npr. odredbe o razlozima isključenja protupravnosti kaznenog djela protiv časti i ugleda).

4. SVRHA KAZNENOG PRAVASvrha: zaštita zajedničkog života ljudi u društvu, koju kp kao dio pravnog poretka, ostvaruje pomoću državne prisile. Kp poseže za najoštrijim oblikom prisile – kaznom i stoga je ono represivne naravi. Kažnjavanje počinitelja je reakcija na ono što se već dogodilo; takva represija nije sama sebi svrha nego služi sprječavanju budućih kaznenih djela. Stoga je kazneno prao i preventivne naravi. Prevencija je moguća samo pomoću represije. Preventivna funkcija kaznenog prava ostvaruje se - u odnosu na samog počinitelja jer ga se izricanjem i izvršenjem kazne želi vratiti na put poštivanja prava (specijalna

1

prevencija) - u odnosu na potencijalne počinitelje, koji se odvraćaju od kriminalne djelatnosti i na javnost kod koje se učvršćuje povjerenje u pravni poredak (generalna prevencija).

Kaznenopravna represija mora biti racionalno utemeljena: sudac ne smije izricati kazu pod utjecajem vlastitog afekta

5. ODNOS KP I MORALAZadaća kp nije da primjenom sile osigura poštivanje ukupnih moralnih zakona, nego smo onih koji su nužni za normalno funkcioniranje društvenog života. Propisujući dužnost građana da poštuju pravne norme kojima se štite temeljna pravna dobra, kp jača društveni moral. Povezanost kp i morala došla je posebice do izražaja kod krivnje jer je krivnja u kp moguća samo kao krivnja u socijalno-etičkom smislu

6. NAČELO SUPSIDIJARNOSTI I FRAGMENTARNI KARAKTER KPNačelo supsidijarnosti – zakonodavac smije predvidjeti neko ponašanje kao kazneno djelo ako se zadovoljavajuća zaštita odgovarajućeg pravnog dobra ne može postići nekim blažim sredstvom. Kazna kao sankcija kp, mora biti ultima ratio, tj posljednje sredstvo. U KZ je izraženo kroz odredbu: kazneno djelo i kazneno pravne sankcije propisuju se samo ako se zaštita određenih pravnih dobara ne bi mogla ostvariti bez kaznenopravne zaštite.Fragmentarni karakter kaznenog prava sastoji se u tome da se kaznenim pravom ne štite sva pravna dobra, nego samo jedan njihov fragment, ulomak, a i to ponekad samo od određenih vrsta napada.

7. ODNOS KAZNENOG PRAVA PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVA7. 1. AKCESORNOST KAZNENOG PRAVAPrema shvaćanju, norme koje oblikuju pravna dobra koja se štite u kp, ne pripadaju kaznenom pravu, nego su mu zadane; kazneno pravo propisuje samo kazne za povrede tih dobara i na taj način jača norme iz drugim pravnih područja. Ono štiti pravna dobra u opsegu koji je zadan njihovom definicijom u drugoj grani prava. Međutim, kazneno pravo ima i određen stupanj autonomnosti, koji se očituje u tome što neka područja kp utvrđuje potpuno samostalno, kao npr. kaznena djela protiv života i tijela, seksualne delikte...

II. DIO KAZNENI ZAKON1. GLAVNO I SPOREDNO KAZNENO ZAKONODAVSTVOHrvatsko kazneno pravo utemeljeno je na kaznenom zakonu. Pod kaznenim zakonom ili kaznenim zakonodavstvom ne misli se samo na Kazneni zakon od 19. rujna 1997., već obuhvaća i Zakon o sudovima za mladež, jer kako navodi KZ u članku 89. stavku 2.: kaznenopravno zakonodavstvo RH su kaznenopravne odredbe sadržane u ovom Zakoniku i drugim zakonima RH. Iz ovog slijedi da je Kazneni zakon samo djelomična kodifikacija kp-a.

Prema tome glavno kazneno zakonodavstvo RH su: a) Kazneni zakon

2

b) Zakon o sudovima za mladež.

Posebno ili sporedno kazneno zakonodavstvo čine zakoni koji predviđaju kao kaznena djela ponašanja kojima se krše određene odredbe tih zakona pa je sadržajna veza s posebnim zakonom glavni razlog zašto te odredbe nisu unijete u KZ. Ponekad su ta kaznena djela u tim zakonima oblikovana kao blanketna kaznena djela (predviđaju samo kaznu i možda neka obilježja kaznenog djela, dok su ostala obilježja kaznenog djela opisana u nekoj drugoj odredbi tog zakona na koju upućuje kaznenopravna norma). Odredbe sporednog zakonodavstva, u pravilu, su izjednačene s odredbama posebnog dijela KZ-a.Hrvatski KZ poput svih modernih kaznenih zakona dijeli se na:a) opći dio (čl. 1. – 89.) – sadrži odredbe o pretpostavkama kažnjivosti i

kaznenopravnih sankcija koje su zajedničke svim kaznenim djelimab) posebni dio (čl. 90. – 400.) – opisana su pojedina kaznena djela i predviđene su

kazne koje se mogu izreći njihovim počiniteljima

2. NAČELO ZAKONITOSTINačelo zakonitosti obično se izražava: nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege (nema kaznenog djela bez zakona, nema kazne bez zakona). To znači da se kaznena djela i kaznenopravne sankcije moraju propisati zakonom, te se pomoću njega ostvaruje garantivna funkcija kaznenog zakona, odnosno država jamči da kaznenopravno kažnjavanje neće ovisiti od samovolje sudova, nego će biti propisano zakonima koje donosi demokratski izabrani parlament. Putem načela zakonitosti potvrđuje se načelo trodiobe vlasti jer o tome što treba biti kažnjivo ne odlučuje sudbena, nego zakonodavna vlast i ujedno se građanima jamči pravna sigurnost jer se svakome omogućuje da znade što je zabranjeno i kakvoj se sankciji izlaže prekrši li tu zabranu. Načelo zakonitosti nastalo je kao reakcija na pravnu nesigurnost i samovolju u određivanju kaznenih djela i kazni prema njihovim počiniteljima.Načelo zakonitosti sadrži četri pojedinačna načela ili zahtjeva koji predstvaljaju njegovu konkretizaciju:1. nullum crimen sine lege scripta – načelo da zakon mora biti pisan2. nullum crimen sine lege stricta – načelo zabrane analogije3. nullum crimen sine lege certa – načelo određenosti zakonskih opisa4. nullum crimen sine lege praevia – zabrana povratnog (retroaktivnog) djelovanja

kaznenog zakona1) načelo da zakon mora biti pisanKaznena djela i kaznenopravne sankcije mogu se propisivati samo pisanim zakonom. Zahtjev da zakon mora biti pisan znači da se kaznena djela i kaznene sankcije ne smiju temeljiti na običajnom pravu, ali to ne znači da običaj ne može biti izvor kp.

2) načelo zabrane analogijeZabrana analogije znači da je zabranjeno stvarati nova kaznena djela i pooštravati postojeća na temelju sličnosti s postojećim. Analogija je uvijek popunjavanje neke praznine u zakonu. Postoje dvije vrste zabranjene analogije:

3

a) pravna analogija (analogia iuris) – sastoji se u popunjavanju praznine pozivanjem na norme izvedene iz više propisa ili na opća načela; takva analogija na štetu počinitelja skoro se i ne susreće

b) zakonska analogija (analogia legis) – sastoji se u primjeni pojedinačne norme na slučaj za koji ta norma nije predviđena na temelju njegove sličnosti sa slučajevima za koje je norma predviđena; ova analogija nepoznata je u praksi

Zabrana analogije odnosi se i na analognu primjenu odredba općeg dijela o pretpostavkama kažnjivosti koje idu na teret počinitelja, te analogiji kaznenopravne sankcije (zabranjeno je izricanje kaznenopravnih sankcija koje nisu predviđene u zakonu kao i njihovo proširivanje analognom primjenom). Ipak nije svaka analogija zabranjena, dopuštena je:a) analogija unutar zakona (analogia intra legem) – kada zakon služeći se

kazuističkom metodom, tj. nabrajajući konkretne pojedinačne oblike radnje počinjenja, želi unaprijed izbjeći praznine uvođenjem generalnih klauza (kao što su “ili na drugi način”, “ili uopće nesavjesno postupa”, “ili počini neko drugo nasilje” i tome slično).

b) analogija u korist počinitelja (analogia in bonam partem) - načelno dopuštena, za razliku od analogije na štetu počinitelja (analogia in malam partem), ipak neki autori smatraju i takvu analogiju zabranjenom, jer ona slabi zaštitnu funkciju KZ-a.

3) načelo određenosti kaznenog zakonaOvaj zahtjev proizlazi iz načela trodiobe vlasti: ako su opisi kaznenih djela neodređeni, sudac je zapravo taj koji odlučuje o tome što je kažnjivo pa sudbena vlast stupa na mjesto zakonodavne. Od svih aspekata načela zakonitosti ovaj se i u modernom kaznenom pravu najviše krši pa je s kriminalnopolitičke strane i najvažniji. Teškoće se obično ne javljaju kod deskriptivnih pojmova, već kod normativnih pojmova. Normativni pojmovi se smiju uporabiti samo ako je cjelokupan propis u kome su sadržani dovoljno određen odnosno ako se iz njega može vidjeti kakav se cilj njime želi postići. Zahtjev određenosti odnosi se i na kaznenopravne sankcije.

4) zabrana povratnog djelovanja kaznenog zakona - što znači da kaznena djela i kaznenopravne sankcije moraju biti propisane prije počinjenja djela (nema kaznenog djela bez prethodnog zakona). Zabranu povratnog djelovanja Ustav je za potrebe kaznenog prava propisao strože nego za ostale pravne grane kod kojih dopušta da pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje. Kada je u pitanju propisivanje kaznenih djela i kazni, isključeno je povratno djelovanje strožeg pa i jednako strogog zakona, a dopušteno je samo povratno djelovanje zakona koji je nakon počinjenog djela odredio blažu kaznu.

3. TUMAČENJE KAZNENOG ZAKONATumačenje ili interpretacija kaznenog zakona je misaona djelatnost kojim se utvrđuje sadržaj i smisao kaznenog zakona. Primjena zakona sastoji se u supsumciji (podvođenju) određenog ponašanja pod apstraktni opis kaznenog djela, što je pretpostavka za izricanje kaznenopravne sankcije. Tumačenje kaznenog zakona je nužan stupanj u postupku njegove primjene.

4

Razlikujemo restriktivno i ekstenzivno tumačenje zakona. O restriktivnom (sužavajućem) tumačenju govorimo kada postizanje svrhe zakona zahtjeva da se neki pojam shvati uže nego u svakodnevnom govoru. Kod ekstenzivnog (proširujućeg) tumačenja neki se pojam uzima u njegovom najširem opsegu.

III DIO KAZNENO DJELO1. POJAM KAZNENOG DJELA1.1. MATERIJALNI POJAM KAZNENOG DJELAKaznena djela su ponašanja za koja kazneni zakon propisuje kaznu.Postavlja se pitanje što zakonodavac smije predvidjeti kao kazneno djelo, a to je pitanje o materijalnom pojmu kaznenog djela, o njegovom sadržaju ili njegovoj biti.Kazneno djelo u materijalnome smislu je ponašanje čovjeka kojim se povređuju naročito vrijedna pravna dobra, tj.vrednote bez kojih društvo ne bi moglo opstati ili bi, u najmanju ruku, bila ugrožena njegova sigurnost.Postoje pravna dobra kojima se štiti slobodni razvitak pojedinca – individualna pravna dobra i pravna dobra koja omogućuju zajednički život – univerzalna pravna dobra.

Za materijalni pojam kaznenog djela kao ponašanja čovjeka potrebna je i određena kvaliteta ljudske radnje.

Zahtjev da se propisivanjem kaznenih djela moraju štititi samo naročito vrijedna pravna dobra u stvari znači da zakonodavac mora biti obazriv u propisivanju kaznenih djela.Kazna kao ogovor na kazneno djelo najteža je sankcija koju pravni poredak uopće poznaje i zato se smije primjenjivati samo ako se zaštita pravnog dobra ne može postići na drugi, blaži način.Kazna mora biti ultima ratio (posljednje sredstvo) kriminalne politike.Na taj način dolazi do izražaja fragmentarnost (ne štite se sva pravna dobra, nego samo jedan njihov ulomak, fragment) ili supsidijarnost kaznenog prava (sankcijama valja pribjeći samo ako se dovoljna zaštita ne može postići na drugi, blaži način).Materijalni pojam kaznenog djela prethodi zakonu.

1.2. FORMALNI POJAM KAZENOG DJELAFormalni pojam kaznenog djela je sadržan u zakonu i zato je čisto pravne naravi.On obuhvaća pravne pretpostavke kažnjivosti koje su svojstvene svim kaznenim djelima.Da bi neko djelo bilo kažnjivo nije dovoljno da su njime ostvarena sva obilježja nekog kznenog djela sadržana u opisu tog kaznenog djela u posebnom djelu kaznenog zakonodavstva, nego se moraju ispuniti i određene pretpostavke predviđene u općem djelu kaznenog zakonodavstva.Prema tome postoje 4 obilježja koja su zajednička svim kaznenim djelima i koja se moraju ispuniti da bi u konkretnom slučaju postojalo kazneno djelo :

1. RADNJA – da bi postojalo kd mora najprije postojati radnja kao voljno ponašanje čovjeka. Stoga će iz pojma kaznenog djela biti isključeni svi učinci prirodnih sila i životinja. Radnjom se ne mogu smatrati ni sve djelatnosti ili stanja čovjeka pa će iz

5

tog pojma biti isključene i njegove gole misli, uvjerenja, njegov značaj i način života. Tjelesni pokreti čovjeka, ako su izvan domašaja njegove volje, neće ulaziti u pojam radnje.

2. Radnjom koja odgovara zakonskom opisu ujedno se ostvaruje BIĆE KAZNENOG DJELA. Pod tim pojmom razumijevamo ukupnost obilježja nekog kd. Biće kd sadrži ono što je tipično za neko kazneno djelo.

3. Da bi neko ponašanje bilo kazneno djelo nije dovoljno da je njime ostvareno biće kd, nego se traži i da je PROTUPRAVNO.

4. Za postojanje kd nije dovoljna ni protupravnost, nego se traži i KRIVNJA. Krivnja je subjektivni odnos počinitelja prema djelu zbog kojeg mu se može uputiti prijekor. Krivnja će postojati samo ako smo od počinitelja mogli zahtijevati drukčije ponašanje.

U nekom iznimnim slučajevima neće biti kaznenog djela usprkos tome što postoji radnja koja je predviđena u zakonu kao kazneno djelo i koja je protupravna i skrivljena.U tim slučajevima traže se još i POSEBNE PRETPOSTAVKE KAŽNJIVOSTI.

2. R A D NJ ARadnja je temeljni sastojak u pojmu kaznenog djela, njena okosnica, dok su ostala obilježja samo njeni atributi koje ona povezuje u čvrstu cjelinu. Smatra se da pojam radnje služi tome da se ponašanja koja nemaju svojstvo radnje već na samom početku isključe iz pojma kaznenog djela. Takva ponašanja su uopće nevažna sa stajališta kaznenog prava i ne mogu biti kaznenog djelo.

2.1. NEGATIVNA FUNKCIJA RADNJENajvažnija ljudska ponašanja koja se ne mogu smatrati radnjom:a) Radnje nisu misli koje se ni na koji načini nisu očitovale u vanjskom svijetu. Isto

vrijedi i za uvjerenja, stavove i osjećaje čovjeka tako dugo dok ostaju zatvoreni u njegovoj unutrašnjosti.

b) Radnje nisu refleksni pokreti koji se sastoje u neposrednom prenošenju podražaja sa senzornih na motorne živce, npr. netko povrijedi drugoga prilikom trzaja zbog dodira električnog voda.

c) Radnje nisu tjelesne reakcije izazvane neodoljivom silom, npr. potpisivanje isprave kad ruku nasilno vodi druga osoba ili kretanje ljudskog tijela kao mehaničkog predmeta izazvano nekim impulsom – ako osoba A gurne osobu B koja stoji na rubu bazena, pa osoba b prilikom pada povrijedi osobu C koja se kupa u bazenu, nema radnje na strani osobe B, ali ima na strani osobe A. Drukčije je u slučaju sile kojoj se moglo odoljeti ili prijetnje, npr. su slučaju blagajnice u banci u koju je razbojnik uperio pištolj tražeći da mu preda novac, pa ona to i učini. U tom slučaju radnja postoji jer je osoba prema kojj je usmjerena sila ili prijetnja mogla birati između 2 mogućnosti, ali to ne znači da je počinila kazneno djelo, jer u obzir dolazi isključenje protupravnosti zbog krajnje nužde.

6

d) Iz pojma radnje isključuju se tjelesni pokreti u besvjesnom stanju (duboki san, duboka nesvjestica, narkoza, epileptički grčevi…), npr. tko, onesvijestivši se, razbije vazu, nije izvršio radnju, pa će biti isključena njegova odgovornost za uništenje tuđe stvari. Besvjesno stanje razlikujemo od privremene duševne poremećenosti u kom slučaju radnja postoji, ali može biti isključena ubrojivost. Kod privremene duševne poremećenosti svijest je očuvana i funkcionira, ali na nenormalan način. Tako npr. impulzivne radnje iako im ne prethodi nikakvo promišljanje imaju porijeklo u svjesnim procesima. Slično vrijedi i za automatizirane pokrete – voljni pokreti koji su uvježbavanjem postali mehanički.

e) Nema radnje nečinjenjem, ako je zbog utjecaja neodoljive sile ili besvjesnog stanja postojala nesposobnost za radnju, npr. tko je vezan ili je u nesvijesti nije u stanju drugome pružiti pomoć pa će kazneno djelo nepružanja pomoći biti isključeno jer nema radnje.

f) Nisu radnje niti akti pravne osobe nema radnje prema tradicionalnom shvaćanju. Smatra se da iza akata pravne osobe stoje zapravo radnje njenih predstavnika pa je onda razumljivo i da ti predstavnici odgovaraju za svoje radnje i onda kada njima nisu ostvarili korist za sebe nego za pravnu osobu. Ne može biti govora o krivnji pravnih osoba jer je krivnja prijekor upućen čovjeku kao slobodnoj i odgovornoj osobi, što pravna osoba nije.

3. BIĆE KAZNENOG DJELADa bi neka radnja bila kazneno djelo, moraju se njome ispuniti sva obilježja nekog kaznenog djela. Skup obilježja nekog kaznenog djela (koja moraju biti obuhvaćena namjerom) nazivaju se bićem kaznenog djela. Biće kaznenog djela izražava u čemu se sastoji zabranjeno ponašanje i ono sadrži ono što je tipično za neko kazneno djelo, ono po čemu se to kazneno djelo razlikuje od drugih kaznenih djela.

3.1. BIĆE KAZNENOG DJELA I PRAVNO DOBROPod pravnim dobrom podrazumijevamo društvene vrednote koje pravni poredak štiti prijetnjom kazne. Pravno dobro treba razlikovati od objekta radnje. Pravno je dobro, kao vrijednost na kojoj počiva sigurnost društva, idealne naravi, dok je objekt radnje realni, individualizirani predmet na kojem se izvršava radnja. Kod kaznenog djela krivotvorenja sprave pravno je dobro vjerodostojnost isprava kao pretpostavka neometanog odvijanja pravnog prometa, dok je objekt radnje konkretna isprava, tj. komad papira koji predstavlja ispravu. Pravno dobro se povrjeđuje posredno, putem napada na objekt radnje.

3.2. DESKRIPTIVNA I NORMATIVNA OBILJEŽJA KAZNENOG DJELAObilježja kaznenog djela dijelimo na deskriptivna i normativna. Deskriptivna (opisna) obilježja odnose se na tjelesne i duševne datosti i zbivanja i mogu se razumjeti na temelju svakodnevnog iskustva (npr. majka i dijete kao obilježje čedomorstva)Normativna (vrijednosna) obilježja uključuju neku normu, bilo pravnu (npr. tuđa stvar kao obilježje krađe) ili opću kulturološku (npr. niske pobude kao obilježje teškog ubojstva) i podrazumijevaju neko vrednovanje.

7

3.3. OBJEKTIVNA I SUBJEKTIVNA OBILJEŽJA KAZNENOG DJELABiće kaznenog djela sadrži prvenstveno obilježja objektivne naravi. Bitno je za objektivna obilježja da su ona neovisna od procesa koji se odvijaju na duševnom području počinitelja. Temeljno i nužno objektivno obilježje svakog kaznenog djela je radnja svojstvena tom kaznenom djelu. Biće kaznenog djela može sadržavati kao posebno obilježje i objekt radnje koji može biti opisan općenito (npr. drugi (čovjek) kod ubojstva), ali i pobliže (npr. dijete ili maloljetna osoba kod ubojstva). Neka bića kaznenog djela kao obilježje sadrže posljedicu, to je učinak u vanjskom svijetu koji je prostorno i vremenski odvojen od radnje. Nije dovoljno da postoji vremenski slijed između radnje i posljedice, nego se traži i da između njih postoji uzročna veza, tj. da je upravo radnja svojstvena tom kaznenom djelu prouzročila posljedicu. Biće kaznenog djela uvijek sadrži kao objektivno obilježje opis počinitelja. Radnja postaje kriminalna samo ako je prisutna i određena usmjerenost volje, koja postaje subjektivno obilježje kaznenog djela. Obično se subjektivna obilježja kaznenog djela nazivaju subjektivni elementi protupravnosti.

3.4. VRSTE KAZNENIH DJELA PREMA TIPOVIMA BIĆA KAZNENOG DJELA3.4.1. Temeljna, kvalificirana i privilegirana kaznena djelaZakonodavac ponekad predviđa neko kazneno djelo u više modifikacija (oblika) tako da temeljnom obliku dodaje nova obilježja koja djelo čine težim (kvalifikatorne okolnosti) ili lakšim (privilegirajuće okolnosti). Zato, pored temeljnih postoje i kvalificirana kaznena djela, tj. kaznena djela za koja su propisane teže kazne i privilegirana kaznena djela, tj. kaznena djela za koja su propisane blaže kazne (npr. ubojstvo je temeljno kazneno djelo, teško ubojstvo je kvalificirano kazneno djelo, dok su ubojstvo na mah, čedomorstvo i usmrćenje na zahtjev privilegirana kaznena djela).

Kvalifikatorne i privilegirajuće okolnosti mogu se odnositi na modalitete radnje, svojstvo objekta radnje, pobude, težinu posljedice i sl. posebna vrsta kvalificiranih kaznenih djela su kaznena djela kvalificirana težom posljedicom kod kojih je, pored posljedice svojstvene tom kaznenom djelu, dodatno obilježje teža ili daljnja posljedica. Takvo je k.d. npr. teška tjelesna ozljeda kvalificirana smrću.Kad se utvrde sva obilježja kvalificiranog ili prvilegiranog kaznenog djela, to djelo, kao lex specialis ima prednost pred temeljnim, pa se počinitelju više ne može suditi za temeljno kazneno djelo, nego samo za kvalificirano ili privilegirano (tzv. prirodni stjecaj zbog odnosa specijalnosti).

3.4.2. Materijalna i formalna kaznena djelaMaterijalna djela su kaznena djela koja u svom biću sadrže posljedicu shvaćenu kao učinak na objektu radnje koji je prostorno i vremenski odvojen od same radnje. Tipična materijalna kaznena djela su ubojstvo i prouzročenje smrti iz nehaja jer za

8

njihovo postojanje nije dovoljno da je izvršena radnja, npr. da je povučen obarač puške, nego se zahtijeva i smrt žrtve.

Kod formalnih kaznenih djela biće kaznenog djela se iscrpljuje u samoj radnji pa ona nemaju posljedicu u opisanom smislu. To je npr. temeljni oblik davanja lažnog iskaza, jer se kod njega ne traži da je davanje lažnog iskaza imalo neku posljedicu ili temeljni oblik silovanja, jer to k.d. postoji i kad kod žrtve nisu nastupile nikakve tjelesne ili duševne posljedice. Ali, i formalna k.d. imaju posljedicu u širem smislu koja se sastoji u tome da se počiniteljevo ponašanje očitovalo u vanjskom svijetu. Posljedica je izjednačena s radnjom kojom se ostvaruje biće k.d.

3.4.3. Kaznena djela povrjeđivanja i kaznena djela ugrožavanjaKaznena djela povrjeđivanja sastoje se u uništenju ili drugom realnom oštećenju objekta radnje. Ubojstvo se sastoji u uništenju života, a tjelesne ozljede u oštećenju tijela čovjeka.

Kaznena djela kod kojih se kažnjava već ugrožavanje objekt radnje nazivaju se k.d. ugrožavanja. To su k.d. protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa i k.d. protiv okoliša.Ta djela najčešće se pojavljuju kao k.d. konkretnog ugrožavanja koja se sastoje u dovođenju u opasnost objekta radnje tako da izostanak povrjeđivanja ovisi samo od sretnog stjecaja okolnosti. Npr. podmetne li netko požar u zgradi, sud ga neće kazniti samo ako je zgrada zaista izgorjela, nego i u slučaju ako je nastala opasnost za ljude i imovinu, a požar je pravovremeno ugašen. Opasnost je ključni pojam kod delikata konkretnog ugrožavanja. Zato će npr. postojati opasnost za život ljudi, ako počinitelj nasumce puca iz pištolja u gostionici u kojoj se nalazi više gostiju te jednim metkom pogodi aparat za kavu, a drugim zid iza šanka, ali ne i ako puca i pištolja kroz zatvorena vrata stana tako da se meci zabijaju u ormar, dok se ukućani nalaze u kuhinji izvan domašaja metka.Moguća su i k.d. apstraktnog ugrožavanja. To su k.d. kojima je svojstveno da na tipičan način izazivaju konkretnu opasnost, iako takva konkretna opasnost nije njihovo obilježje, npr. uništenje ili oštećenje znakova za opasnost.K.d. povrjeđivanja i k.d. konkretnog ugrožavanja su materijalna k.d. jer je i povrjeđivanje i ugrožavanje posljedica u užim smislu. K.d. apstraktnog ugrožavanja su formalna k.d. jer se kod njih kažnjava isključivo radnja.

3.4.4. Trajna kaznena djela i kaznena djela stanjaKaznena djela koja se sastoje u stvaranju nekog protupravnog stanja, dijele se na trajna k.d. i k.d. stanja.

Trajna k.d. su ona kod kojih počinitelj protupravno stanje koje je stvorio nakon toga održava svojom voljom. Na taj se način k.d. neprekidno obnavlja sve do trenutka kad počinitelj odluči prekinuti protupravno stanje ili ga vanjske okolnosti prisile na to, npr.

9

protupravno oduzimanje slobode – počinitelj najprije žrtvi oduzima slobodu, a onda poduzima mjere da takvo stanje i održi ili ne prekida takvo stanje iako to može. Trajna kaznena djela su formalno dovršena nastupom protupravnog stanja, ali radnja počinitelja kod njih traje koliko i protupravno stanje te su materijalno dovršena tek kad prestane protupravno stanje.Kaznena djela stanja su kaznena djela kojima se također stvara protupravno stanje, ali ono nakon toga postoji neovisno o volji počinitelja, npr. k.d. dvobračnost jer se sklapanjem novog braka stvara protupravno stanje koje počinitelj nakon toga ne mora održavati nikakvim radnjama.

3.4.5. Jednostavna i složena kaznena djelaJednostavna kaznena djela štite samo jedno pravno dobro. To je najčešći slučaj. Ubojstvo se štiti život, veleizdajom sigurnost RH, a prijevarom imovina.

Složena k.d. štite 2 ili više pravnih dobara. Razbojništvo je složeno k.d. jer se njime štiti imovina i sloboda odlučivanja. Izazivanje prometne nesreće služi zaštiti individualnih dobara kao što su život, tijelo i imovina, ali se ta zaštita ostvaruje neizravno, posredstvom održavanja sigurnosti u prometu.

3.4.6. Jednoaktna i višeaktna kaznena djelaJednoaktna k.d. sastoje se iz samo jedne radnje, višeaktna iz dvije ili više radnji.Ubojstvo je jednoaktno djelo jer zahtijeva samo radnju usmrćenja, dok je razbojništvo višeaktno (dvoaktno) kazneno djelo, jer se sastoji iz uporabe sile ili prijetnje i oduzimanja tuđe pokretne stvari. Silovanje je dvoaktno k.d. jer se sastoji od uporabe sili ili prijetnje i spolnog odnošaja ili s njim izjednačenje spolne radnje.

3.4.7. Opća, posebna i vlastoručna kaznena djelaOpća kaznena djela su kaznena djela koja može počiniti svatko. Njihov zakonski opis počinje zamjenicom „tko“.

Posebna kaznena djela mogu počiniti samo osobe s određenim svojstvom koje je istaknuto u zakonskom opisu. Kod njih je krug mogućih počinitelja sužen. Najčešće je riječ o kaznenim djelima koja mogu počiniti samo „službene osobe“, „odgovorne osobe“ ili „vojne osobe“, ali može biti definirano i drukčije, npr. „majka“ kod čedomorstva ili „građanin RH“.Razlikujemo prava posebna kaznena djela kod kojih svojstvo počinitelja utječe na samo postojanje kaznenog djela i neprava posebna kaznena djela koja može počiniti svatko, ali je posebno svojstvo počinitelja kvalifikatorna okolnost, npr. kod protupravnog oduzimanja slobode čiji temeljni oblik može počiniti svatko, ali djelo postaje kvalificirano ako ga počini „službena osoba u obavljanju službe ili javne ovlasti“Krug mogućih počinitelja sužen je i kod vlastoručnih kaznenih djela. To su k.d. koja počinitelj mora sam izvršiti, bilo da je potrebno njegovo tjelesno sudjelovanje u počinjenju (npr. kod rodoskvrnuća), bilo da je na drugi način potrebno njegovo osobno sudjelovanje u radnji počinitelja, npr. kod dvobračnosti ili davanju lažnog iskaza.

10

3.4.8. Kaznena djela činjenjem i kaznena djela nečinjenjem

3.5. NEČINJENJE3.5.1. Činjenje i nečinjenjePrema KZ-u kazneno djelo može se počiniti činjenjem ili nečinjenjem. Kaznena djela se u pravilu izvršavanju činjenjem. Tko ubije drugog pucajući u njega iz puške počinio je ubojstvo činjenjem.U KZ prevladavaju kaznena djela činjenjem ili komisivni delikti. Samo iznimno kazneno pravo kažnjava i nečinjenje, tj. ponašanja kojima se krši naređujuća (imperativna) norma. Tako je npr. svatko tko zna da se priprema počinjenje težeg k.d. dužan to prijavit kako bi se spriječilo da to djelo bude počinjeno, u suprotnom čini k.d. neprijavljivanja pripremanja k.d. Tu se onda govori o kaznenim djelima nečinjenjem ili omisivnim deliktima.

U teoriji je uobičajena podjela na prava i neprava k.d. nečinjenjem:a) Prava kaznena djela nečinjenjem iscrpljuju se u nepoduzimanju radnje koju

nalaže zakon. Dovoljno je da počinitelj nije učinio ono što je bilo u njegovoj moći, te na taj način pokazao da mu nedostaje solidarnosti prema drugima. Posljedica je izvan bića k.d. Ova k.d. može počiniti svatko tko se nađe u određenoj situaciji i počinitelj nema položaj garanta. Tipično i najvažnije takvo kazneno djelo je nepružanje pomoći, koje čini onaj tko ne pruži pomoć osobi koja se nalazi u izravnoj životnoj opasnosti iako je to mogao učiniti bez veće opasnosti za sebe ili drugoga, npr. vozač parkiranog osobnog automobila koji odbije povesti u bolnicu teškog ranjenika da ne bi uprljao automobil. Ostala prava kaznena djela nečinjenjem: napuštanje nemoćne osobe, nepružanje medicinske pomoći, neotklanjanje opasnosti, nesudjelovanje u otklanjanju opće opasnosti, neprijavljivanje pripremanja kaznenog djela, neprijavljivanje počinjenog kaznenog djela…

b) Neprava kaznena djela nečinjenjem su kaznena djela koja se sastoje u kršenju dužnosti da se spriječi nastup posljedice. Posljedica kod njih ulazi u biće kaznenog djela, pa su ona pandan materijalnim k.d. kao vrsti kaznenih djela činjenjem. Za njih ne odgovara svatko nego samo soba koja je pravno obvezna spriječiti nastup posljedice – garant, jer on garantira da do posljedice neće doći. Ovo su ujedno i posebna kaznena djela. Takvo je k.d. npr. ubojstvo počinjeno nečinjenjem, njega je počinila neudata radnica koja je nakon otpuštanja iz rodilišta svoje izvanbračno novorođeno žensko dijete odnijela u unajmljeni stana i u namjeri da ga usmrti ostavila u nezagrijanoj prostoriji ne dajući mu hranu, te iako je primijetila da se dijete osjeća loše, nije zatražila liječničku pomoć, zbog čega je kod djeteta došlo do obostrane upale pluća i smrti nakon nekoliko dana. Neprava kaznena djela nečinjenjem mogu biti zakonski regulirana i zakonski neregulirana. Zakonski regulirana neprava kaznena djela nečinjenjem su k.d. kod kojih sam zakon u opisu k.d. u posebnom dijelu opisuje tu radnju, tj. u čemu se sastoji nečinjenje, posljedica i krug osoba koja odgovaraju za neotklanjanje posljedice, tj. određuje tko je garant u okviru tog kaznenog djela, npr. dovođenje u opasnost života i

11

imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom. Zakonski neregulirana neprava kaznena djela nečinjenjem su kaznena djela s posljedicom čiji zakonski opis ne sadrži nečinjenje. Iako zakonski opis kod njih obuhvaća samo činjenje, počinitelj odgovara i za nečinjenje.

3.5.2. Položaj garantaZa neprava k.d. nečinjenjem ne odgovara svatko, nego samo garant, tj. osoba koja garantira da do posljedice neće doći.Kod pravih k.d. nečinjenjem nema garanta, nego za njih odgovara svatko tko se nađe u situaciji u kojoj je dužan nešto učiniti. Umre li dijete zato što nije bilo hranjeno, majka će kao garant odgovarati za ubojstvo (nepravo k.d. nečinjenjem), dok će susjeda koja je znala da je dijete u životnoj opasnosti, ali nije ništa poduzela, odgovarati samo za nepružanje pomoći (pravo k.d. nečinjenjem), jer ona nije garant.

Ako su majka i sin propustili zvati liječnika i na taj način spasiti život maloljetnoj djevojci koja je zapala u komu zato što joj je sin dao heroin, pa djevojka umre, majka odgovara samo za nepružanje pomoći kao pravo kazneno djelo nečinjenjem, jer nije garant, dok sin kao garant odgovara za nehajno prouzročenje smrti djevojke u stjecaju sa zloporabom droge.

3.5.2.1. Podjela garantnih dužnostiTradicionalna teorija određivala je pojam garanta polazeći od izvora iz kojeg su nastale pravne dužnosti na činjenje. To je formalna teorija pravnih dužnosti ili teorija izvora. Ti izvori su: zakon (majka je po zakonu dužna spriječiti smrt djeteta), ugovor (noćni čuvar je na temelju ugovora o radu dužan spriječiti krađu) i prethodna opasna radnja (mladić je dužan spriječiti smrt djevojke jer joj je dao heroin).

Novija teorija – funkcionalna teorija pravnih dužnosti. Povezujući ove 2 teorije sve garantne obveze dijelimo u 2 temeljne skupine:a) DUŽNOSTI ZAŠTITE NEKOG PRAVNOG DOBRA – dijele se u 3 skupine:

- Dužnost zaštite na temelju prirodne povezanosti – članovi uže obitelji dužni su otkloniti jedan od drugog opasnost za život i tijelo i kad ne žive zajedno, ta obveza vrijedi za roditelje u odnosu na malu djecu i ona je izričito propisana zakonom (majka koja ne hrani dijete počinitelj je ubojstva nečinjenjem) i za bračne drugove (muž koji neće zvati liječnika kada mu je žena teško bolesna i zbog toga umre ako bi pravovremena liječnička pomoć spasila život odgovarat će za ubojstvo)

- Dužnost zaštite na temelju postojanja uske životne zajednice – garantne dužnosti u okviru uskih životnih zajednica, kao npr. izvanbračna ili homoseksualna zajednica, nastat će samo ako je ta zajednica nastala s ciljem da njeni članovi jedan drugom priskoče u pomoć. Ovamo ulaze i zajednice nastale pri nekom opasnom pothvatu (npr. ekspedicije, zajednice alpinista, ronilaca) jer su se i u tom slučaju članovi zajednice udružili kako bi jedan drugom mogli pružiti pomoć.

12

- Dužnost zaštite na temelju dobrovoljnog preuzimanja neke obveze – na toj su osnovi garanti, npr. njegovateljica koja se obvezala skrbiti o drugoj osobi, čuvarica koja čuva tuđu djecu, učitelj koji vodi djecu na izlet. Ovamo ulaze i dužnosti koje proistječu iz drugih ugovora, npr. prodavatelj je dužan upoznati kupca sa skrivenim manama stvari inače čini prijevaru, a posebno iz radnog odnosa, npr. noćni čuvar je preuzeo obvezu čuvati imovinu poduzeća, pa odgovara za krađu koju nije spriječio.

b) DUŽNOST NADZORA NAD IZVORIMA OPASNOSTI – dužnost nadzora nad nekim izvorom opasnosti, nužno povlači i dužnost da se spriječe štetne posljedice koje iz tog izvora mogu proizići. Dijelimo ih u 3 skupine:- Dužnost na temelju prethodne opasne radnje – tko izazove opasnost dužan

je spriječiti štetne posljedice koje mogu iz nje proizići, npr. mladić koji je dao heroin djevojci, dužan je pozvati liječnika, ako djevojci nije dobro.

- Dužnost nadzora nad izvorima opasnosti koji su u vlasti počinitelja – vlasnik mora ugasiti požar na svojoj imovini kako bi spriječio širenje i kada ga nije sam izazvao.

- Dužnost nadzora nad trećim osobama koje predstavljaju opasnost – ovdje su garanti osobe u položaju autoriteta ili nadređenog, npr. otac koji ne spriječi svoje dijete u razbijanju izloga odgovarati za oštećene tuđe stvari, a učitelj koji ne spriječi učenika u krađi, odgovarat će sam za nju.Ovamo ulaze i dužnosti vojnih, službenih i odgovornih osoba da spriječe k.d. podređenih.

3.5.3. Klauzula jednake vrijednostiDa bi postojalo nepravo k.d. nečinjenjem nije dovoljno postojanje garantne obveze, nego zakon traži da je „takvo propuštanje po djelovanju i značenju jednako počinjenju tog djela činjenjem“. Ta odredba naziva se klauzula jednake vrijednosti.

3.5.4. Sposobnost za radnjuDa bi postojalo k.d. nečinjenjem, mora postojati opća sposobnost za radnju pa počinitelj neće odgovarati ako ni nitko drugi na njegovom mjestu ne bi bio u stanju poduzeti aktivnu radnju. Npr. tko spava ili je u nesvijesti nije u stanju pružiti pomoć. K.d. nečinjenjem neće biti ni kad nedostaje individualna sposobnost za radnju, tj. kad konkretna osoba nije u stanju poduzeti radnju, npr. od neplivača se ne može zahtijevati da skoči u vodu i spasi osobu koja se utapa, ali se može zahtijevati da zove upomoć.

3.5.5. Namjera i nehaj kod kaznenih djela nečinjenjemKod počinitelja moraju postojati svi sastojci krivnje, pa tako i namjera ili nehaj, ovisno koji se oblik traži za određeno k.d.

13

Namjera, kod k.d. nečinjenjem, kao i kod k.d. činjenjem podrazumijeva svijest počinitelja o djelu. Počinitelj k.d. nečinjenjem mora biti svjestan postojanja situacije koja zahtijeva činjenje kao i vlastite mogućnosti poduzimanja radnje. On mora htjeti ostvarenje bića k.d. ili na njega pristati. Zato neće biti namjere na strani oca ako nije znao da majka ne hrani dijete . U toj situaciji moguć je nehaj, bilo svjesni (npr. otac je primijetio da majka ne hrani dijete, ali je lakomisleno mislio kako će ga ona ipak nahraniti), bilo nesvjesni (npr. otac nije primijetio da majka ne hrani dijete, iako je to iz određenih okolnosti morao primijetiti).Kod nepravih k.d. nečinjenjem namjeri pripada i svijest počinitelja o postojanju okolnosti koje ga čine garantom. Nedostaje li ta svijest, radi se o zabludi o biću djela koja isključujue namjeru.

3.5.6. Blaže kažnjavanje za nečinjenjeKZ je propisao da se počinitelj koji je k.d. počinio nečinjenjem može blaže kazniti osim ako se radi o k.d. koje se može počiniti samo nečinjenjem. Ta odredba ne vrijedi za prava k.d. nečinjenjem, ali ni za ona zakonski regulirana k.d. nečinjenjem kod kojih je opisano samo nečinjenje, npr. kod dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom nepostavljanjem propisanih naprava.Odredba se odnosi na zakonski neregulirana k.d. nečinjenjem i na zakonski regulirana k.d. nečinjenjem koja se mogu počiniti činjenjem ili nečinjenjem, kao npr. k.d. zlouporabe povjerenja koje se može počiniti tako da počinitelj ne ispuni svoju na zakonu utemeljenu dužnost ili tako da zlouporabi dane mu ovlasti.Blaže kažnjavanje na nečinjenje je uvijek fakultativno, što znači da u pojedinom slučaju sud može ocijeniti da nečinjenje nije bio blaži oblik počinjenja k.d. i ne primijeniti odredbu o ublažavanju pri odmjeravanju kazne.

3.5.6. UZROČNOSTDa bi kod materijalnih k.d. bilo ostvareno biće k.d. nije dovoljno da postoje radnja i posljedica, nego se traži da je radnja prouzročila posljedicu. Uzročnost je i sama postala obilježje k.d. i sastavni dio bića k.d. ponekad je uzročnost izrijekom istaknuta u zakonskom opisu, npr. kod prouzročenja smrti iz nehaja ili kod kvalificiranog oblika protupravnog oduzimanja slobode, ali to nije nužno, pa uzročnost može biti, a najčešće i je nepisano obilježje k.d.Problem uzročnosti svojstven je kaznenim djelima s posljedicom, a posebno i k. djelima kvalificiranim težom posljedicom, dok se ne pojavljuje kod formalnih k.d.Smisao uzročnosti je u tome da počinitelj odgovara za one promjene u vanjskom svijetu koje su njegovo djelo, a ne i za one koje se slučajno nadovezuju na njegovu radnju.Uzročna veza je uvijek objektivne naravi. Kao obilježje bića k.d. uzročnost prethodi krivnji, pa ako nema uzročnosti, nema govora o krivnji.U sudskoj praksi pitanje uzročnosti se ne postavlja. Ako je osoba A ispalila iz pištolja hitac na osobu B kojim ga je pogodila u srce, nakon čega j osoba B pala mrtva, pucanje iz pištolja je uzrok smrti osobe B. Ali postoje slučajevi kada se odgovor ne nameće odmah, npr. netko baci kamen na hemofiličara i lako ga tjelesno ozlijedi, ali

14

ovaj iskrvari i umre, vozač povrijedi pješaka koga u bolnici pogrešno liječe i on zbog toga umre. Zbog dvojbe ovih slučajeva nastalo je više teorija:

3.5.6.1. Teorija ekvivalencije i formula condicio sine qua nonTeorija ekvivalencije ili jednake vrijednosti svih uzroka je najrasprostranjenija i od nje polazi i naša sudska praksa. Ona smatra uzročnim sve ljudske radnje koje su na bilo koji način utjecale na nastanak posljedice. Teorija ekvivalencije se obično povezuje s formulom condicio sine qua non (uvjet bez kojeg se ne može) pa se onda ponašanje počinitelja smatra uzrokom ako bez njega ne bi došlo do posljedice. Na taj način se uvodi praktična metoda utvrđivanja uzročnosti koja se sastoji u hipotetičkom postupku eliminacije: u mislima se isključi počiniteljeva radnja i pita se što bi se dogodilo da počinitelj nije poduzeo radnju, bi li tada nastupila posljedica, ako bi nastupila, uzročnosti nema, ako ne bi, uzročnost postoji. Prednosti i nedostatke pogledati u skripti.

3.5.6.2. TEORIJA ADEKVATNOSTITraži da promjena u vanjskom svijetu bude adekvatna ili tipična posljedica neke radnje, odnosno da prema općem životnom iskustvu postoji vjerojatnost da će određena radnja izazvati određenu posljedicu.Traži da se sudac naknadno stavi u položaj objektivnog promatrača koji prije počinjenja djela ocjenjuje vjerojatnost nastupanja posljedice i koji raspolaže znanjem razumnog čovjeka iz kruga kojem pripada počinitelj, te posebnim znanjem koje ima počinitelj.

npr. hemofiličar i kamen

- počinitelj ne zna da je osoba hemofiličar, a nije vjerojatno da bi se nekoga moglo usmrtiti lakšom ozljedom putem gađanja kamenom = NEMA UZROČNOSTI

- počinitelj zna da je žrtva hemofiličar i zna što je svojstveno za tu bolest = POSTOJI UZROČNOST

Teorija se može shvatiti kao dopuna teorije ekvivalencije, jer rješava neke slučajeve u kojima teorija ekvivalencije dovodi do preširoke odgovornosti.Ali još uvijek nije dovoljna jer se pod nju ne mogu podvesti svi slučajevi u kojima treba zanijekati odgovornost.

3.5.6.3. TEORIJA OBJEKTIVNOG URAČUNAVANJANastala u okviru suvremene njemačke dogmatike.Odgovara na pitanje pod kojim uvjetima će se posljedica objektivno uračunati počinitelju kao njegovo djelo.Ako takvo uračunavanje nije moguće, nije ostvareno ni biće kaznenog djela.Objektivnost uračunavanja znači isključenje kriterija značajnih za krivnju (subjektivno uračunavanje) kao subjektivni odnos počinitelja prema djelu.Na naturalistički – empirijski shvaćenu uzročnost teoriju ekvivalencije nadovezuje i normativnu – vrijednosnu ocjenu.

15

Normativna sastavnica objektivnog uračunavanja sastoji se u zahtjevu da se radnjom počinitelja mora stvoriti protupravna opasnost za objekt radnje, i da se upravo ta opasnost mora realizirati u posljedici koju predviđa zakon kao obilježje kaznenog djela.Oba ta uvjeta se moraju ostvariti – ako se jedan od njih ne ostvari = NEMA UZROČNOSTI

npr. radnjom počinitelja nije stvorena protupravna opasnost za objekt radnje

- vođenjem ubojice nije još ostvarena nikakva opasnost za žrtvu = UDALJENE RADNJE

- nagovaranje žrtve na let zrakoplovom = NORMALNE; PRAVNO IRELEVANTNE RADNJE

- svi slučajevi NEADEKVATNOG KAUZALITETA jer kod njih opasnost nije novostvorena već je postojeća opasnost zanemarivo povećana

hemofiličar – opasnost od hemofilije postoji već od ranije, a bacanjem kamena na žrtvu je neznatno povećananpr. počinitelj je radnjom stvorio opasnost ali se u posljedici nije realizirala ta već neka druga opasnost

slučaj “PROPISANOG ALTERNATIVNOG PONAŠANJA” = počinitelj ne poštuje dužnu pažnju, ali posljedice bi nastale i da ju je poštivao

posljedica se počinitelju neće uračunavati kao njegovo djelo niti kada je IZVAN ZAŠTITNOG PODRUČJA POVRIJEĐENE NORME

U posljedici se mora realizirati upravo ona opasnost koja je nastala zbog povrede dužne pažnje.Posljedica se neće uračunati počinitelju niti kada je izvan zaštitnog područja povrijeđene norme.

4. PROTUPRAVNOSTProtupravnosti, a time ni kaznenog djela nema kada postoje razlozi isključenja protupravnosti – situacije u kojima dopuštajuća (permisivna norma) poništava učinke zabranjujuće (prohibitivne) norme.

Zaključak o protupravnosti nekog ponašanja donosi se u 2 faze: - u prvoj se mora utvrditi da neko ponašanje ispunjava biće kaznenog djela, a - u drugoj da protupravnost nije isključena zbog postojanja nekog razloga

isključenja protupravnosti.

Protupravnost se sastoji iz pozitivnog utvrđenja – da je ostvareno biće kaznenog djela – i jednog negativnog – da nema nijednog razloga isključenja protupravnosti.

1. Formalna i materijalna protupravnost

16

Protupravnost treba shvatiti kao jedinstvo formalne i materijalne protupravnosti. Radnja je formalno protupravna kad se njome krši neka kaznenopravna norma. Ona je materijalno protupravna kada se njome povrjeđuje pravno dobro čijoj zaštiti služi kaznenopravna norma na način koji je društveno štetan.Materijalna protupravnost je važna za razumijevanje razloga isključenja protupravnosti. Kad postoji neki razlog isključenja protupravnosti, nema materijalne protupravnost, a time ni protupravnosti uopće zato što je povreda nekog pravnog dobra opravdana zaštitom nekog za društvo važnijeg interesa.

2. Razlozi isključenja protupravnostiPostoji više razloga isključenja protupravnosti. Njihov broj nije čvrsto utvrđen pa je moguće da nastaju novi, a da neki stari prestaju postojati. Isto se tako mijenja i njihov sadržaj tako da je to područje kaznenopravne dogmatike vrlo dinamično.

Razlozi isključenja protupravnosti mogu se podijeliti prema izvorima nastanka u 3 skupine:a) Prvu skupinu čine razlozi isključenja protupravnosti predviđeni u općem dijelu

kaznenog zakonodavstva. To su nužna obrana, krajnja nužda, sila ili prijetnja i zakonita uporaba sredstava prisile.

b) U drugu skupinu ulaze razlozi isključenja protupravnosti predviđeni u posebnom dijelu kaznenog zakonodavstva. Oni su propisani samo za određeno KD, npr. otkrivanje tajne u općem interesu ili interesu druge osobe koje je kao razlog isključenja protupravnosti predviđeno kod KD neovlaštenog otkrivanja profesionalne tajne.

c) Treću skupinu čine razlozi isključenja protupravnosti nastali izvan materijalnog kaznenog zakonodavstva. Oni mogu nastati u nekoj drugoj grani domaćeg prava, u međunarodnom pravu, npr. pravo vojnika da ubije neprijateljskog vojnika u dopuštenoj radnji u ratu, ili u običajnom pravu, npr. pristanak oštećenika i pravo roditelja da kažnjavaju malu djecu.

Razlozi isključenja protupravnosti ne moraju biti predviđeni u pisanom zakonu, niti moraju biti određeni u onoj mjeri u kojoj su to bića KD. Razlozi isključenja protupravnosti ne moraju uopće biti norme kaznenog prava, nego to mogu biti i norme neke druge pravne grane. Na taj način dolazi do izražaja jedinstvo pravnog poretka: ono što je dopušteno u drugim granama prava, dopušteno je i u kaznenom pravu.

3. Pravni učinci isključenja protupravnostia) Počinitelj radnje čija je protupravnost isključena nije počinio KD i ne može se

kazniti, niti se prema njemu može izreći bilo koje druge kaznenopravne sankcije (mjere upozorenja, sigurnosne i odgojne mjere). Na procesnopravnom planu to znači da se donosi presuda kojom se optuženik oslobađa optužbe jer djelo zbog kojeg je bio optužen nije KD.

b) Sudionici (supočinitelj, poticatelj i pomagatelj) također ne čine KD i moraju se osloboditi optužbe. Ti oblici sudioništva su kažnjivi samo ako je glavni počinitelj izvršio protupravnu radnju.

17

c) Žrtva radnje čija je protupravnost isključena nema pravo na nužnu obranu jer takva radnja nije protupravni napad.

2. Nužna obrana2.1. Pojam i opravdanje nužne obraneKZ definira nužnu obranu kao «onu obranu koja je prijeko potrebna da počinitelj od sebe ili drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad».Budući da je nužna obrana razlog isključenja protupravnosti, nema KD kad je počinitelj postupao u nužnoj obrani. Utvrdi li sud da je optuženik kao napadnuti ostvario obilježja KD u nužnoj obrani, mora donijeti presudu kojom se optuženik oslobađa optužbe jer djelo za koje bio optužen nije KD.

Pravo na nužnu obranu izvodi se iz dva načela:1. načelo samozaštite prema kome nitko nije dužan trpjeti povrede svojih pravnih

dobara pa je ovlašten silom odbiti napad na njih2. načelo potvrđivanja (afirmacije) prava – priznavanjem prava na nužnu obranu

osigurava se prevlast prava nad nepravom; napadač ne ugrožava ne samo tuže individualno dobro nego i niječe pravni poredak i utoliko predstavlja nepravo, dok napadnuti ne brani samo svoje ili tuđe individualno dobro nego i niječe pravni poredak i utoliko predstavlja pravo.

Nužna obrana sadrži poruku da pravo ne treba ustupiti nad nepravom, pa se stoga od napadnutog ne smije tražiti da se spašava bijegom ( turpis fuga ).Da bi postojalo pravo na nužnu obranu, moraju i napad i obrana udovoljiti određenim zahtjevima koji su, u osnovi, predviđeni zakonom, a pobliže razrađeni u teoriji i praksi.

2.2. Elementi nužne obrane2.2.1. NapadDa bi postojalo pravo na nužnu obranu mora najprije postojati napad. Napad je svako povrjeđivanje ili ugrožavanje nekog pravno zaštićenog dobra koje potječe od čovjeka. Napad se životinje procjenjuje po pravilima krajnje nužde. Samo iznimno će se raditi o nužnoj obrani ako se čovjek posluži životinjom kao sredstvom napada.Napad se može izvršiti i nečinjenjem ako se njime ispunjavaju sve pretpostavke nekog nepravog KD nečinjenjem, npr. ako majka ne hrani dijete, svako je ovlašten da je na to prisili ili da provali u stan i sam nahrani dijete.

2.2.1.1. Protupravnost napadaNapad mora biti protupravan. Nije nužno da napad predstavlja i neko KD ili pokušaj KD (što će ipak biti najčešći slučaj), nego je dovoljno da se njime povrjeđuju pravna dobra iz bilo kojeg područja, npr. smetanje posjeda je protupravni napad. Prolaženje pješaka preko zemljišta i gaženje usjeva je protupravni napad pa vlasnik zemljišta ima pravo tome prigovoriti, pa makar i na uvredljiv način.

Iz tih razloga nije dopuštena nužna obrana protiv radnji koje ispunjavaju biće nekog KD, ali je njihova protupravnost isključena zbog postojanja nekog od razloga isključenja protupravnosti. Nije dopuštena nužna obrana protiv nužne

18

obrane pa se napadač ne može pozivati na nužnu obranu zato što odbija protunapad napadnutog koji je u granicama nužne obrane, npr. nemaju pravo na nužnu obranu optuženici koji su noću naoružani provalili u kuću oštećenika u namjeri da ga istuku, a onda ga ubili kada je on sjekirom povrijedio jednog od njih jer je oštećenik taj koji je postupao u nužnoj obrani.Nije dopuštena nužna obrana protiv radnje koja je poduzeta u krajnjoj nuždi koja isključuje protupravnost, npr. gostioničar nema pravo braniti svoju stolicu kojom se služi gost da bi se obranio od napada drugih gostiju, jer napadnuti nema pravo na nužnu obranu od napada na koji je pristao, ako takav napad isključuje protupravnost napada.To je čest slučaj u sudskoj praksi kod sporazumnih tučnjava ili drugih obračuna kod kojih nijedna strana nema pravo na nužnu obranu, npr. Ako su optuženik i oštećenik pristali na fizičko obračunavanje, svaki je od njih napadač pa se nijedan ne može pozivati na nužnu obranu. Nema pravo na nužnu obranu optuženik koji držeći nož u ruci poziva „najjačeg“ da se s njime obračuna, a onda ubada nožem i usmrćuje oštećenika koji je prihvatio izazov i držeći bokser u ruci zajedno s još dvojicom krenuo na njega.Ponovno stječe pravo na nužnu obranu ona strana koja na vidan način stavi do znanja drugoj strani da odustaje od obračuna ili ako druga strana upotrijebi opasnije sredstvo nego što je bilo dogovoreno, npr. dogovorena je tučnjava šakama, a drugi sudionik se maši noža.Napad poduzet radi realizacije osnovane tražbine ostaje protupravan jer vjerovnik, u pravilu, nema pravo nasilno ostvarivati svoje pravo, nego mora ustati tužbom kod suda. Iznimka je dopuštena kad vjerovnik po pravilima građanskog prava ima pravo na samopomoć, npr. ako vjerovnik prema odredbama obveznog prava ima pravo zadržati dužnikovu stvar, njegov postupak nije protupravan i dužnik nema pravo, pozivajući se na nužnu obranu, silom vraćati stvar.Dovoljno je da je napad protupravan, pa se ne traži da bude i skrivljen. Stoga je u načelu dopuštena nužna obrana i protiv osoba koje nisu krive, iako te situacije podliježu posebnoj ocjeni, npr. I neoprezno baratanje eksplozivom je protupravni napad na osobe koje se nalaze u blizini, pa one imaju pravo takvo ponašanje nasilno spriječiti.

2.2.2. Obrana2.2.2.1. Obrana kao potrebna radnjaObrana mora biti prijeko potrebna za odbijanje napada. Pri ocjeni je li obrana u konkretnom slučaju bila prijeko potrebna treba uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito jačinu napada, opasnost napadača i obrambena sredstva koja stoje na raspolaganju napadnutom. Ta ocjena mora se izvršiti ex ante i mora biti objektivna, tj. sudac se mora prebaciti u trenutak izvršenja radnje i mora se upitati kako bi postupio svaki razuman čovjek u položaju napadnutog.Za ocjenu je li obrana bila prijeko potrebna nije, prema tome, odlučno psihičko stanje napadnutog. To ipak ne znači da subjektivno počiniteljevo stanje ne igra nikakvu ulogu kod nužne obrane. Ono postaje mjerodavno u okviru obrambene volje, kod putativne nužne obrane i kod prekoračenja nužne obrane.

19

2.2.2.2. Dužnost štedjeti napadačaOd napadnutog se nikad ne može tražiti da bježi od napadača. No, od njega se može tražiti da što je moguće više šteti napadača, tj. da u slučaju kada se može birati između više raznih, jednako djelotvornih načina obrane izabere onaj koji je za napadača blaži.Napadnuti se ne mora ograničiti samo na defenzivnu obranu, tj. na puko odbijanje ili pariranje udaraca, nego ima pravo i na ofenzivnu obranu, tj. smije prijeći u protunapad ako se drukčije ne može obraniti, npr. oštećenik je započeo prepirku u gostionici, a zatim trčao za dvojicom optuženika, pucao u zrak iz puške te nasrtao na njih. Kad su mu oteli pušku, napao ih je nožem koji su mu također oteli, nakon čega je napao kolcem, ovaj ga je udario otetom puškom tako snažno po glavi da je oštećenik pao mrtav. Optuženici su postupali po granicama nužne obrane. Oni su u krajnjoj mogućoj mjeri štedjeli napadača, ali kada se jedan od njih našao u bezizlaznoj situaciji, bio je prisiljen ubiti napadača.

Zahtjev da napadnuti mora štedjeti napadača ne smije ići na njegovu štetu pa se od njega ne može tražiti da uporabi nesigurni način obrane ako ima na raspolaganju sigurni način, npr. Od žene koju napada mladić s nožem u ruci ne može se tražiti da kolcem udari napadača po ruci, nego ona ima pravo snažno udariti kolcem napadača po glavi i na taj način sigurno otkloniti napad.

Pri ocjeni je li obrana prijeko potrebna u praksi ne malu ulogu igra i odnos fizičke snage napadača i napadnutog, kao i odnos sredstva kojima su se oni poslužili, npr. kada je napadnuti čekićem teškim 2 kg udario po glavi napadača koji je nasilno pokušavao ući u kabinu njegova kamiona, takav način obrane nije bio prijeko potreban ako se ima u vidu da je napadač bio goloruk, fizički slabiji te da se nalazio izvan kamiona.

Na pitanje može li se od napadnutog koji se brani vatrenim oružjem zahtijevati da gađa napadača u noge ne može se dati jednoznačan odgovor. I to je način da se štedi napadač, ali se takva obrana može tražiti od napadnutoga samo ako on time ne dovodi u pitanje njen uspjeh, npr. gađanje u noge se moglo tražiti od napadnutoga koga je napadač prethodno razvalivši ulazna brata, napao podignutom lopatom, nakon čega je napadnuti pogodio hicem iz automatske puške u vrat i usmrtio jer je napadnuti bio vojnik i znao je dobro rukovati oružjem, imao je dovoljno vremena za pripremu te je uzeo položaj koji mu je omogućavao nišanjenje. Ne može se, tražiti da u noge puca otac koji je hicem iz lovačke puške s razdaljine od 1m usrmtio sina koji je u uskom hodniku išao na njega podignutom sjekirom.

2.2.2.3. Pomoć trećih osobaNapadnuti je dužan prihvatiti pomoć trećih osoba ako su je one spremne pružiti pravodobno i učinkovito. Napadnuti isto tako nije dužan pouzdati se u pomoć onih osoba koje je očito ne žele pružiti, npr. napadne li jedan radnik drugoga u zajedničkoj spavaonici golim šakama, napadnuti nema pravo ubosti napadača nožem u grudni koš jer može očekivati da će napad spriječiti 3 nazočna radnika koja su ranije intervenirali prilikom sličnih svađa te i ovog puta na kraju razdvojili sukobljene

20

strane. Osoba koja očekuje napad sjekirom nema pravo na uporabu vatrenog oružja i zato što se na mjestu događaja sve vrijeme nalazi policajac.

2.2.2.4. Obrambena voljaNa strani napadnutoga mora postojati obrambena volja kao subjektivno obilježje nužne obrane. Ako je otklanjanje napada objektivna posljedica radnje, ali na strani napadnutog nema obrambene volje, on nema pravo na nužnu obranu.

2.2.3. Ograničenja prava na nužnu obranutraži se da se napadnuti ograniči na defenzivnu obranu (na pariranje udaraca), da se uklanja napadu (li ne i da bježi), pa i da pretrpi lakše ozljede. Postoje 4 situacije u kojima dolazi u obzir ograničenje prava na nužnu obranu:

a) napad osobe koja nije krivaPravo na nužnu obranu je ograničeno, najprije, u slučajevima kad napadač nije kriv ili je njegova krivnja osjetno smanjena. O tome je riječ kad napad potječe od djece, duševnih bolesnika, osoba u neotklonjivoj zabludi ili teško pijanih osoba, npr. osoba koju teško pijani napadač kontinuirano vrijeđa dužna se ukloniti napadu, a nema pravo udariti napadača snažno šakom u bradu da ovaj prilikom pada zadobije smrtonosne ozljede.Napadnuti se mora uklanjati napadu, a kad to nije moguće, treba koristiti defenzivnu obranu. Ako ni to nije dovoljno, ima pravo na ofenzivnu obranu, ali mora paziti da ona bude razmjerna šteti koja mu prijeti.

b) napad osobe kojoj je napadnuti garantSlična je situacija kada je napadnuti garant napadaču zbog prirodne povezanosti, npr. žena nije ovlaštena može koji je u pijanom stanju pošao prema njoj u namjeri da je udari pet puta ubosti nožem u trbuh, jer se radilo o uobičajenim svađama u kojima je žena i ranije uspijevala odbiti mužev napad na blaži način. Isto tako, otac nije ovlašten usmrtiti hicem iz pištolja sina koji tuče majku.Međutim, kada je ugrožen život napadnutog, on smije ubiti srodnika ako se drukčije ne može obraniti, npr. otac smije ubiti sina hicem iz lovačke puške u času kad ovaj ide prema njemu s podignutom sjekirom.

c) beznačajni napadU najvećoj je mjeri ograničeno pravo na nužnu obranu u slučaju beznačajnog napada, npr. ako teško pijani oštećenik u gostionici uhvati rukom optuženika za ovratnik i vuče ga prema vratima, ne radi se opće o napadu, pa stoga optuženik nema pravo ubosti nožem oštećenika i usmrtiti ga.Ne može se priznati pravo na nužnu obranu u slučaju napadnog ili nepodnošljivog nesrazmjera tih dobara. Kod beznačajnih napada na imovinu vlasnik nema pravo na obranu koja dovodi u pitanje tjelesnu cjelovitost ili život napadača, makar je to jedini način da se obrani imovina, npr. vlasnik nema pravo osigurati voćku od krađe pomoću električnih uređaja koji mogu ubiti kradljivca.

21

2.2.3.1. isprovocirani napadPotpuno gubi pravo na nužnu obranu napadnuti koji je namjerno izazvao napad na sebe da bi pod izgovorom nužne obrane s unaprijed pripremljenim oružjem ozlijedio ili ubio napadača. Riječ je o namjernoj provokaciji ili insceniranoj nužnoj obrani.U tom slučaju napadnuti gubi pravo da štiti samoga sebe jer je opasnu situaciju obuhvatio svojim planom i pripremio se na nju.Nema pravo na nužnu obranu pijani pacijent koji je najprije vrijeđao dežurnog liječnika, a onda nakon fizičkog obračuna s njime otišao po nož da bi nakon toga ponovo provocirao liječnika i kada ga je liječnik uhvatio za prsa, uboo ga nožem i usmrtio.

Nema pravo na nužnu obranu maloljetnik, koji, želeći se osvetiti oštećeniku koji ga je na ulici pljusnuo, dolazi s nožem u kafić u kojem se nalazi oštećenik i poziva ga van da se potuku i nakon što ga oštećenik udara čašom i šakom po glavi, vadi nož te njime usmrćuje oštećenika.

Kada je napadnuti svojim ponašanjem izazvao napad na sebe, ali ne u namjeri da povrijedi napadača pravo na nužnu obranu je ograničeno, dužan je uzmaknuti ili se ograničiti na defenzivnu obranu ili pretrpjeti lakše tjelesne ozljede, ako mu takva obrana ne bi pružila sigurnu zaštitu, ima pravo na onu obranu koja bi se neskrivljeno napadnutoj osobi priznala kao prijeko potrebna, npr. žena koja je teško uvrijedila svog priležnika pa je on pošao prema njoj goloruk u namjeri da ju pljusne, nema pravo ubosti ga nožem u trbuh i nanijeti mu teške tjelesne ozljede opasne po život, nego je dužna u krajnjoj liniji primiti i pljusku ako se ne može uzmaknuti.

2.2.4. Nužna pomoćPod nužnom pomoći nazivamo nužnu obranu kojom počinitelj odbija protupravni napad od drugog.Ako je netko protupravno napadnut, svatko ima pravo pružiti mu pomoć. Je li netko pri tome i dužan pružiti pomoć ovisi o tome postoji li između napadnutog i onog koji pruži pomoć garantni odnos i je li takvo pružanje pomoći u granicama onoga što se može zahtijevati, pa se o tome ne raspravlja u okviru nužne obrane, nego u okviru KD nečinjenjem. Osoba koja pruža nužnu pomoć ima pravo pružiti takvu pomoć uvijek kada bi sam napadnuti imao pravo na nužnu obranu, npr. otac nema pravo ubiti hicem iz pištolja sina koji tuče majku jer to pravo u danoj situaciji ne bi imala ni majka.Specifičnost nužne pomoći je jedino u tom što obrambena volja mora postojati i kod onoga tko pruža pomoć i kod napadnutog, jer nitko nema pravo pružati pomoć drugome koji to ne želi.

2.2.5. Putativna nužna obranaO putativnoj nužnoj obrani govorimo kad počinitelj pogrešno smatra da postoji napad (lat. puto – misliti, smatrati). Radnja počinjena u putativnoj nužnoj obrani je stoga uvijek protupravna i protiv nje je dopuštena nužna obrana. Putativna nužna obrana predstavlja jedan oblik zablude o okolnostima koje isključuju protupravnost koji utječe na krivnju.

22

2.2.6. Prekoračenje nužne obraneDjelo počinjeno u prekoračenju nužne obrane je protupravno i jest kazneno djelo pa je i protiv radnje počinjene u prekoračenju nužne obrane dopuštena nužna obrana. Utvrdi li sud da je optuženik prekoračio granice nužne obrane, mora donijeti osuđujuću presudu.S jedne strane moguće je da napadnuti primijeni obranu koja nije bila prijeko potrebna i zato što je precijenio jačinu napada ili je uporabio teže sredstvo obrane iako je imao na raspolaganju blaže. To je intenzivno prekoračenje nužne obrane ili intenzivni eksces jer obrana po svom intenzitetu (jačini) premašuje napad, npr.1. Kada je goloruki pripiti oštećenik krenuo prema policajcu u namjeri da ga fizički napadne, napadnuti je policajac, umjesto da prihvati ravnopravni fizički obračun, znatno prekoračio nužnu obranu kada je ispalio u napadača 3 hica iz pištolja i usmrtio ga. 2. Optuženik kojega je oštećenik obujmio i oborio na kauč želeći sa njim homoseksualni odnos prekoračio je granice nužne obrane kada je u hrvanju do kojega je nakon toga došlo usmrtio oštećenika udarivši ga čekićem više puta po glavi; iako je postojao napad na spolnu slobodu optuženika, on se mogao obraniti I na način koji bi za oštećenika bio blaži, pa takva obrana nije prijeko potrebna.

S druge strane, moguće je da napadnuti povrijedi napadača dok napad još nije otpočeo ili je već prestao. U tom slučaju obrana nije istodobna s napadom. To je ekstenzivno prekoračenje nužne obrane ili ekstenzivni eksces, npr. Nema prekoračenja nužne obrane ako optuženik puca u leđa oštećeniku pošto mu je prethodno oteo pištolj kojim ga je ovaj napao; u trenutku kada je prvobitni napadač ostao bez pištlja i kada se okrenuo leđima prema napadnutom, njegov je napad očigledno prestao.

Ekstenzivno prekoračenje nužne obrane nije prekoračenje nužne obrane u smislu KZ. «Brani» li se napadnuti nakon završetka napada, nije to više obrana, nego osveta zbog prethodnog napada. U tom slučaju dolazi do promjene uloga pa prvobitno napadnuti postaje napadač, a prvobitno napadač napadnuti.

Počinitelj koji je prekoračio granice nužne obrane može se blaže kazniti, a ako je do prekoračenja došlo zbog jake razdraženosti ili prepasti uzrokovane napadom, može se osloboditi od kazne.KZ traži da jaka razdraženost ili prepast budu prouzročene upravo napadom.Prepast je astetički afekt, tj. afekt kao izraz slabosti počinitelja, a jaka razdraženost stenički afekt, tj. afekt koji je izraz snage, pa uto i agresivnosti počinitelja.

3. krajnja nuždaKrajnja nužda je istodobna opasnost za nečije interese koja se može otkloniti samo povrjeđivanjem tuđeg opravdanog interesa.Krajnja nužda ima mnogo sličnosti s nužnom obranom. Nužna obrana je samo poseban slučaj krajnje nužde kod koje se opasnost sastoji u protupravnom napadu čovjeka koji se otklanja povredom napadačevih dobara, dok se kod krajnje nužde radi o svim ostalim oblicima opasnosti. Napadnuti kod nužne obrane se u pravilu ne mora uklanjati napadu, dok je osoba u krajnjoj nuždi uvijek dužna ukloniti se opasnosti.

23

Postupa u krajnjoj nuždi tko spašavajući svoju tjelesnu cjelovitost, a možda i život ubije tuđeg psa koji ga je napao i na taj način ostvari biće kaznenog djela uništenja i oštećenja tuđe stvari;

Policajac koji pištoljem razbija staklo na zaključanom automobilu da bi spasio jednogodišnje dijete koje se guši na ljetnoj vrućini također ostvaruje obilježja uništenja ili oštećenja tuđe stvari;

Bolesna žena koja provaljuje u susjedov stan kako bi s telefona pozvala hitnu pomoć ostvaruje obilježja kaznenog djela narušavanja nepovredivosti doma;

Svjedok kojem zločinačka organizacija prijeti smrću ako na sudu kaže istinu ostvaruje obilježja kaznenog djela davanja lažnog iskaza;

Vozač, koji da bi spasio dijete koje je istrčalo na cestu, skrene s ceste i pri tom teško tjelesno ozljedi suputnika ostvaruje biće kaznenog djela izazivanja prometne nesreće;

2 brodolomca na splavi potpuno iscrpljena od gladi ubiju trećeg i hrane se njegovim mesom dok ih ne spasi jedan brod, ostvaruju biće kaznenog djela ubojstva.

U svim tim primjerima počinitelji ostvaruju obilježja nekog kaznenog djela, ali kako postupaju u krajnjoj nuždi, neće biti kažnjeni.

3.1. vrste krajnje nuždeKZ propisuje da „nema kaznenog djela kad je počinitelj počinio takvo djelo radi toga da od sebe ili drugoga otkloni istodobnu ili izravno predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tom je učinjeno zlo manje od onoga koje je prijetilo“ – to je krajnja nužda kao razlog isključenja protupravnosti.„Počinitelj će se osloboditi kazne za počinjeno kazneno djelo kad je postupao radi toga da od sebe ili drugoga otkloni istodobnu ili izravno predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tom je učinjeno zlo jednako onom koje je prijetilo“ – to je krajnja nužda kao razlog za oslobođenje od kazne.Od toga o kojoj se vrsti krajnje nužde radi ovisiti će i vrsta presude koju donosi sud. Utvrdi li postojanje krajnje nužde kao razloga isključenja protupravnosti, donijet će presudu kojom se optuženik oslobađa optužbe jer djelo za koje je optužen nije kazneno djelo, a utvrdi li postojanje krajnje nužde kao razloga oslobođenja od kazne, donijet će presudu kojom se optuženik proglašava krivim i oslobađa kazne.

3.2. Krajnja nužda kao razlog isključenja protupravnosti3.2.1. OpasnostOpasnost je stanje u kome postoji vjerojatnost da će nastupiti povreda nekog pravnog dobra. Isključene su opasnosti kojima je izloženo čitavo stanovništvo ili barem jedan njegov dio, npr. glad u ratu ili u poslijeratno vrijeme, stambena kriza i sl. Potrebno je da je opasnost dostigla takav stupanj da se prema općem iskustvu može očekivati nastup štete. Pita se što bi ocijenio kao opasnost prosječan razuman čovjek koji bi se našao na mjestu počinitelja.Neodlučno je od kakvog izvora potječe opasnost. Opasnost može potjecati od prirodnih sila i pojava (potresi, poplave), od tuđih stvari (napad životinje), fizioloških ili patoloških procesa (glad, žeđ, bolest), itd.

24

Opasnost može prijetiti počinitelju samom ili nekom drugom.Opasnost mora biti istodobna s radnjom kojom se otklanja, ona je već onda istodobna kada nastup štete još ne predstoji izravno, ali bi kasnije uklanjanje štete bilo nemoguće ili bi to bilo učinjeno uz veliki rizik. KZ izričito propisuje da opasnost mora biti neskrivljena. Onaj tko se doveo u stanje krajnje nužde svojom krivnjom nema pravo spašavati se na račun drugih, npr. ne može se pozivati na krajnju nuždu vozač koji je izbjegavajući nalet na zaprežna kola skrenuo na lijevu stranu i izazvao prometnu nesreću, ako je prije toga prekoračio dopuštenu brzinu.Radnja je opravdana krajnjom nuždom ako se opasnost nije mogla otkloniti na drugi način.Npr. očevi odbjeglih kćeri nisu imali pravo protupravno oduzeti slobodu i mučiti prijateljicu njihovih kćeri kako bi doznali gdje se one nalaze već stoga što djevojka nije znala, a što im je stavila do znanja u prethodnom razgovoru, pa njihova radnja uopće nije bila prikladna za postizanje željene svrhe.Radnja u krajnjoj nuždi mora biti najblaže sredstvo, npr. osoba od koje se protiv njene volje zahtijeva sudjelovanje u oružanoj pobuni mora se „bijegom, odlaskom ili na drugi način distancirati i isključiti iz sudjelovanja u takvoj kriminalnoj djelatnoti“; opasnost od štrajka u poduzeću mogla se ukloniti i zakonitom isplatom regresa, pa krivotvorenje službene isprave nije bilo opravdano krajnjom nuždom.

3.2.2. Sila i prijetnjaKZ predviđa da sila i prijetnja mogu isključivati KD ili imati druge prave učinke. Pri tome zakon razlikuje neodoljivu sili na jednoj strani i silu kojoj se moglo odoljeti i prijetnju na drugoj.Neodoljiva sila (vis absoluta) je izravno iznuđivanje nekog ponašanja tako da se onemogućuje voljno upravljanje njime. Osoba pod utjecajem neodoljive sile nema mogućnost izbora svog ponašanja. Kad KZ propisuje da «nema KD kad je počinitelj postupao pod djelovanjem neodoljive sile», to ne znači da je isključena protupravnost, nego da je postojanje KD isključeno zato što nema radnje, npr. neće biti KD uništenja i oštećenja tuđe stvari kad gurnuta osoba u padu razbije vazu jer se takvo ponašanje ne smatra radnjom.Sila kojoj se moglo odoljeti (vis compulsiva) sastoji se u radnji poduzetoj radi iznuđivanja nekog ponašanja koje žrtva mora izabrati ako ne želi da joj se dogodi neko zlo, npr. u slučaju vozača koji vozi prema skupini ljudi i na taj način ih prisiljava da se razmaknu ili u slučaju vozača traktora koji prisili pješaka koji mu ide u susret da pobjegne u putni jarak. Prijetnja je najavljivanje riječima ili gestama nekog zla za slučaj da se netko ne ponaša na željeni način. Kako i sila kojoj se moglo odoljeti i prijetnja uvijek sadrže neko zlo koje može zadesiti onoga kome su upućene, one predstavljaju opasnost kao obilježje krajnje nužde ako su razlog da onaj kome su upućene počini radnju koja ispunjava biće nekog KD. Primjena sile i prijetnje isključivat će protupravnost ako su ostvarene opće pretpostavke krajnje nužde, a učinjeno zlo je manje od onoga koje je prijetilo, npr. prisili li razbojnik pištoljem blagajnicu da mu predan bančin novac, bit će isključena

25

protupravnost njenog postupka jer je zlo koje je pri tom učinjeno manje od zla koje je prijetilo.Primjena sile i prijetnje bit će razlog za oslobođenje od kazne ako su ostvarene pretpostavke krajnje nužde, a učinjeno zlo je jednako onom koje je prijetilo, npr. prisili li čuvar koncentracionog logora jednog zatočenika da ubije drugog prijeteći u smrću, prvi će zatočenik počiniti kazneno djelo ubojstva, ali će se morati osloboditi kazne zbog krajnje nužde.

3.2.3. Putativna krajnja nuždaKao što nužna obrana podrazumijeva zbiljski napad, tako i krajnja nužda podrazumijeva zbiljsku opasnost. Ako počinitelj samo zamišlja opasnost, u pitanju je putativna krajnja nužda. Djelo počinjeno u putativnoj krajnjoj nuždi je uvijek protupravno, ali okolnost što počinitelj pogrešno misli da postoji opasnost, pa se stoga nalazi u zabludi, može utjecati na krivnju. O kakvoj će se zabludi raditi, ovisi o odnosu zla koje je počinitelju prema njegovoj zamisli prijetilo i zla koje je učinio.Moguće je da počinitelj u putativnoj krajnjoj nuždi učini zlo koje je manje od zla koje mu je, prema njegovom uvjerenju, prijetilo, npr. blagajnica da novac razbojniku koji joj prijeti dječjim pištoljem ili netko provali u pogrešan stan misleći da iz njega teče voda u njegov stan.U tom slučaju radi se o zabludi o okolnostima koje isključuju protupravnost.Moguće je, da počinitelj pogrešno misli da postoji opasnost, pa pri tom učini zlo jednako onom koje je po njegovom mišljenju prijetilo, npr. osoba A prijeti osobi B dječjim pištoljem tražeći od njega da ubije osobu C, pa osoba B, misleći da je pištolj pravi, ubije osobu C.To je zabluda o okolnostima zbog kojih zakon određuje oslobođenje od kazne.

5. KRIVNJA1. Općenito o krivnji1.1. Načelo krivnjeKrivnja je subjektivni odnos počinitelj prema djelu zbog koga mu se može uputiti prijekor. Načelo krivnje obično se izražava formulom nema kazne bez krivnje (nemo poena sine culpa). Prema KZ-U „nitko ne može biti kažnjen niti se prema njemu može primijeniti druga kaznenopravna sankcija ako nije kriv za počinjeno djelo“.

1.2. Odnos protupravnosti i krivnjeProtupravnost je sud u nekom djelu kao objektivnom i subjektivnom zbivanju koje proturječi pravnom poretku. Kriterij protupravnosti je apstraktni, prosječni čovjek. Krivnja, naprotiv, kao sud o subjektivnom odnosu počinitelja prema djelu ima u vidu konkretnog, pojedinačnog čovjeka kao osobu od krvi i mesa. Npr. Ubije li neubrojivi duševni bolesnik drugoga, a da pritom ne postoji ni jedan razlog protupravnosti, djelo ostaje protupravno, ali taj konkretni počinitelj nije kriv i stoga ga nećemo moći kazniti.

26

1.3. Krivnja u materijalnom i procesnom kaznenom pravuU materijalnom kaznenom pravu govorimo o krivnji kao temelju kaznenopravne sankcije. Međutim, sud izabire vrstu i mjeru kazne, između ostalog, na temelju stupnja krivnje. U tom slučaju govorimo o krivnji kao mjeri kazne.Krivnju u materijalnom pravu treba razlikovati od krivnje u procesnom pravu. Krivnja u procesnom smislu je krivnja kao skup svih pretpostavki za postojanje kaznenog djela i donošenje oslobađajuće presude.

1.4. Normativno poimanje krivnječl.39KZ ˝kriv za kazneno djelo je počinitelj koji je u vrijeme počinjenja djela bio UBROJIV, koji je postupao s NAMJEROM ili iz NEHAJA kad je zakonom propisano kažnjavanje i za taj oblik krivnje, a bio je SVJESTAN ili je bio DUŽAN i MOGAO BITI SVJESTAN da je njegovo djelo ZABRANJENO”.

Postoje 3 obilježja krivnje: ubrojivost, namjera ili nehaj, svijest o protupravnosti ili mogućnost te svijesti.Dakle počinitelj u vrijeme počinjenja djela mora:1. biti ubrojiv,2. djelo počiniti s namjerom ili iz nehaja, kad je zakonom izričito propisano

kažnjavanje i za taj oblik krivnje,3. biti svjestan protupravnosti tog djela.

1. UBROJIVOSTBiti ubrojiv znači „biti sposoban za krivnju, pa neubrojiva osoba nije kriva. Prema KZ-u „neubrojiva je osoba koja u vrijeme ostvarenja zakonskih obilježja KD nije bila u mogućnosti shvatiti značenje svojeg postupanja ili nije mogla vladati svojom voljom zbog duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, nedovoljnog duševnog razvitka ili neke druge teže duševne smetnje“.

Neubrojivost treba razlikovati od nesposobnosti za radnju. Ostvari li se neko obilježje KD u stanju sna, KD će biti isključeno već zbog nepostojanja radnje. Neubrojiva je osoba sposobna za radnju jer je njeno ponašanje izraz njezine volje, ali je ta volja posljedica određenih duševnih smetnji pa se takvoj osobi zbog toga ne može uputiti prijekor.Pravni je učinak neubrojivosti da se prema neubrojivom počinitelju ne može primijeniti nikakva kaznenopravna sankcija. I prema neubrojivom počinitelju se mora pokrenuti kazneni postupak jer se neubrojivost osobe koja je počinila radnju može utvrditi samo sudskom presudom. Nakon presude, ako osoba izravno ugrožava život ili sigurnost sebe ili drugih primijenit će se odredbe o prisilnom zadržavanju i smještaju u psihijatrijsku ustanovu.Npr. državni je odvjetnik na temelju provedene istrage podnio optužnicu protiv optuženika koji je u stanju neubrojivosti zbog paranoidne psihoze 6. svibnja 2002. usmrtio 2 osobe iz bezobzirne osvete. U optužnici je postavljen i zahtjev da se prema optuženiku odredi prisilni smještaj. Sud je nakon provedene glavne rasprave donio presudu kojom se utvrđuje da je optuženik u stanju neubrojivosti počinio dva protupravna djela teškog ubojstva. Istodobno je utvrdio i da optuženik ima teže

27

duševne smetnje i da je opasan za okolinu te da bi mogao ponoviti istovrsno ili slično kazneno djelo, pa je donio rješenje prema kojem se prema optuženiku određuje prisilni smještaj u psihijatrisku ustanovu u trajanju od 6mj.

1. Metode utvrđivanja neubrojivostia) biološka metoda- sastoji se u utvrđivanju nekog patološkog biološkog stanja, te je

potrebno samo postaviti dijagnozu da počinitelj boluje od neke duševne bolesti. Oni polaze od neoborive presumpcije da duševna bolest isključuje slobodno odlučivanje. Neprihvatljiva metoda.

b) psihološka metoda – smatra da treba utvrditi samo je li počinitelj mogao shvatiti značenje svog postupanja i je li mogao vladati svojom voljom. Nije primijenjena ni u jednom postojećem kaznenom zakonodavstvu.

c) biološko-psihološka ili mješovita metoda – treba najprije utvrditi određeno biološko (organsko stanje) , a onda izvršiti psihološku ocjenu tog stanja tako da se ocjeni kako je ono utjecalo na mogućnost shvaćanja vlastitog postupka i mogućnost vladanja vlastitom voljom.

2. Biopsihološki temelj neubrojivostiNaš zakon poznaje 4 takva temelja. To su duševna bolest, privremena duševna poremećenost, nedovoljni duševni razvitak i druge teže duševne smetnje.a) duševna bolestDuševne bolesti ili psihoze su teški poremećaji na intelektualnom ili emocionalnom području čovjeka. Egzogene ili organske psihoze imaju dokazano porijeklo u nekoj ozljedi ili oboljenju mozga. To mogu biti traumatske psihoze, toksički uvjetovane psihoze, psihoze izazvane infekcijom. Endogene psihoze su funkcionalna oboljenja, tj. oboljenja kod kojih nije dokazan nikakav somatski uzrok, iako se njegovo postojanje pretpostavlja. To su šizofrenija i manično-depresivna psihoza ili ciklotimija.Npr. Počinitelj star 60g., bez ikakva je povoda ubio suprugu pokojnog brata. Utvrđeno je da je bolovao od shizofrenije koja se očitovala u idejama odnosa i proganjanja te idejama mesijanstva, veličine imoći koje su pratili i halucinatorni doživljaji. Rendgenski tehničar koji je bolovao od paranoidne shizofrenije pokušao je zadaviti suprugu dok je glačala rublje „jer ga je neprestano trovala puštajući plinove u njegovu sobu“.Mladić kod kojeg je postavljena ista dijagnoza okrutno je usmrtio u crkvi domaćicu župnog ureda udarajući je metanim raspelom po glavi i tijelu jer je smatrao da je u njoj sotona.

b) privremena duševna poremećenostPod tim pojmom podrazumijevamo teže poremećaje svijesti koji su izazvani uzrocima koji pripadaju normalnoj psihologiji kao što su iscrpljenost, umor, bunilo iza sna, hipnoza, potresni doživljaji i sl.

28

U privremenu duševnu poremećenost ubrajaju se i afekti (mržnja, strah, ljubomora, stres), iako i oni samo iznimno isključuju ubrojivost i ta kada su tako snažni da dovode do suženja svijesti. Posebna vrst radnje u afektu je i radnja kratkog spoja kod koje počinitelj na iracionalan način, radnjom koja je potpuno strana njegovoj ličnosti, želi riješiti neku unutarnju napetost.Privremena duševna poremećenost moguća je kod sumračnih stanja koja također nisu uzrokovana bolešću, npr. Kao u slučaju inače duševno zdravog počinitelja koji je probudivši se noću u sumračnom stanju u koje je zapao zbog prethodnog umora i utjecaja alkohola ušao u susjedov stan gdje je izbo nožem susjeda s kojim nije bio ni u kakvoj svađi.

c) nedovoljni duševni razvitakPod nedovoljnim duševnim razvitkom zakon misli na duševnu zaostalost ili mentalnu retardaciju.

d) druge duševne smetnjeTakve su duševne smetnje najčešće psihopatije, neuroze i poremećaji nagona. Psihopatije su urođene deformacije karaktera koje otežavaju normalnu društvenu komunikaciju. Neuroze su stečene duševne smetnje koje se sastoje u abnormalnim reakcijama u određenim životnim situacijama. Poremećaji nagona odnose se prvenstveno na spolni nagon i mogu se očitovati u izopačenoj seksualnosti ili u hiperseksualnosti. Sve će te smetnje samo u iznimnim slučajevima dovoditi do neubrojivosti i to onda kad se približavaju duševnim bolestima.

3. Samoskrivljena neubrojivostSamoskrivljena neubrojivost – actio libera in causa ( radnja slobodna u uzroku) je stanje kada počinitelj nije bio slobodan u trenutku počinjenja djela – in actu, ali je bio slobodan , a onda i kriv, u trnutku kada je uzrokovao svoju neubrojivost- in causa

Prema čl. 41. KZ ne smatra se neubrojivim počinitelj koji se svojom krivnjom doveo u stanje u kojem nije mogao shvatiti značenje svog postupanja ili vladati svojom voljom uporabom akohola , droga , ili drugih sredstava (npr.lijekova), ako je u vrijeme kad se dovodio u takvo stanje kazneno djelo što ga je počinio bilo obuhvaćeno njegovom namjerom ili je kod njega postojao nehaj, a zakon propisuje kažnjivost i za taj oblik krivnje.

Kod namjerno samoskrivljene neubrojivosti kod počinitelja mora već u vrijeme dovođenja u stanje neubrojivosti postojati namjera u odnosu na obilježja KD, Npr. počinitelj koji se opio da bi lakše počinio provalnu krađu.Nehajno samoskrivljena neubrojivost postojat će kad je u vrijeme dovođenja u neubrojivo stanje kod počinitelja postojao nehaj glede počinjenog KD, a zakon propisuje i kažnjivost za nehaj, npr. kad netko u pijanom stanju teško ozlijedi drugoga, iako je, kada se opijao, znao da je u takvom stanju sklon nasilju, pa je predviđao da može počiniti KD, ali je ipak računao s time da će se svladati (svjesni nehaj) ili na mogućnost počinjenja nije računao, iako je na temelju svojih ranijih reakcija u

29

pijanom stanju mogao i morao predvidjeti i mogućnost počinjenja KD (nesvjesni nehaj).

4. Smanjena ubrojivostInstitut uveden tek početkom 20.st.Podvrsta ubrojivosti za koju je karakteristično smanjenje krivnje.Smanjeno ubrojiva osoba je ipak ubrojiva, jer je,mogla shvatiti značenje svog ponašanja i vladati svojom voljom, iako otežano.Npr. debilni počinitelj je rukama i nogama izudarao teško pokretnog i slijepog brata i na taj ga način usmrtio. Optuženik kod kojeg je, zbog dugotrajnog uživanja alkohola, došlo do psihoorganskog sindroma usmrtio je susjeda u njegovom stanu iz puške jer ga je smatrao političkim neprijateljem te pritom silovao susjedu koja se tamo zatekla.

Ima 2 pravna učinka :a) počinitelj koji je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio smanjeno ubrojiv može

se blaže kazniti, ako do smanjene ubrojivosti nije došlo samoskrivljeno, npr. u slučaju majke koja je usmrtila svoju 8-mjesečnu kćer sud je izrekao za ubojstvo kaznu zatvora u trajanju od 4 godine koja je dobivena primjenom propisa o ublažavanju kazne, jer majka nije skrivila svoje bolesno stanje.

b) smanjeno ubrojivom počinitelju se uz kaznu ili uvjetnu osudu može izreći i sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja, ako postoji opasnost da razlozi za takvo stanje mogu i u budućnosti poticajno djelovati na počinjenje novog kaznenog djela.

2. NAMJERA I NEHAJNaš KZ ne sadrži opću definiciju namjere (dolusa), nego najprije propisuje da se „KD može počiniti s izravnom i neizravnom namjerom“, a zatim definira te dvije vrste namjere. „Počinitelj postupa s izravnom namjerom kad je svjestan svog djela i hoće njegovo počinjenje“. „Počinitelj postupa s neizravnom namjerom kad je svjestan da može počiniti djelo pa na to pristaje“.Namjera je teži oblik krivnje od nehaja. Namjera je ujedno i temeljni oblik krivnje jer se kažnjava namjerna povreda svih pravnih dobara, dok se za nehaj kažnjava samo kad su povrijeđena najvažnija pravna dobra (u pravilu život i tijelo).

1. Intelektualna i voljna sastavnica izravne namjereIntelektualna sastavnica sastoji se u svijesti o djelu. Ta svijest mora obuhvatiti sva obilježja KD.Počiniteljeva svijest mora obuhvatiti kako deskriptivna tako i normativna obilježja KD. Voljna sastavnica izravne namjere sastoji se u tome da počinitelj hoće počinjenje djela.Iako intelektualna i voljna sastavnica moraju postojati kod svake izravne namjere, ipak njihov međusobni odnos može biti različit. Zbog toga se razlikuju dvije vrste izravne namjere i to izravna namjera prvog stupnja i izravna namjera drugog stupnja.

30

1.1. Izravna namjera prvog stupnja – takva namjera postoji kad počinitelj ide za tim da ostvari obilježja KD, kad mu je baš stalo do toga da počini KD. Kod izravne namjere prvog stupnja naglasak je na voljnoj sastavnici, iako je, nazočna i intelektualna. Dovoljno je da počinitelj posljedicu predvidi samo kao moguću, pa makar ta mogućnost bila i sasvim mala, npr. počinitelj prati svoju bivšu suprugu i njezinog prijatelja, a onda ih ubija hicima iz pištolja za vrijeme spolnog odnošaja u automobilu. Ovdje je u pitanju izravna namjera 1. stupnja jer je počinitelj išao za tim da usmrti žrtve.

1.2. izravna namjera drugog stupnja – o toj namjeri je riječ kad počinitelju nije stalo do toga da ostvari obilježja nekog KD, ali znade da će ona sigurno biti ostvarena poduzme li on namjeravanu radnju. Zato se ta vrst namjere naziva i sigurno znanje. U tom je slučaju naglasak na intelektualnoj sastavnici, a voljna sastavnica je samo nužna posljedica, npr. s izravnom namjerom 2. stupnja u odnosu na kazneno djelo povrede tajnosti pisama i drugih pošiljaka postupa listonoša koji otvara pisma da vidi ima li u njima novca koji namjerava prisvojiti. Njemu nije stalo do toga da dozna što u njima pite, ali zna da do novca može doći samo ako otvara pisma i na taj način povrjeđuje njihovu tajnu.

3. neizravna namjera (dolus eventualis)Počinitelj postupa s neizravnom namjerom kad je svjestan da može počiniti djelo pa na to pristaje. Intelektualna sastavnica određena je kao svijest o mogućnosti počinjenja djela, a voljna kao pristajanje na djelo, npr. počinitelj KD spolnog odnošaja s djetetom postupa s neizravnom namjerom i kad izvrši spolni odnošaj s djetetom ne znajući točno koliko je žrtva stara, ali dopuštajući da je mlađa od 14 godina. Neizravna je namjera zbog specifičnosti voljne sastavnice blaži oblik krivnje nego izravna namjera.

4. posebne vrste namjereDolus indirectus (doslovce neizravna namjera) je pojam iz srednjovjekovnog kaznenog prava kojim se htjelo riješiti pitanje odgovornosti za težu posljedicu. Počinitelju KD uvijek se uračunavaju sve posljedice koje proizađu iz takvog djela. To je u hrvatskom kaznenom pravu napušteno.Dolus generalis (generalna ili opća namjera) postoji kad počinitelj ne ostvaruje posljedicu radnjom koju je poduzeo u tu svrhu, nego nekom drugom koju je poduzeo pogrešno misleći da je posljedica već nastupila.Dolus alternativus (alternativna namjera) postoji kad počinitelj hoće određenu radnju i pri tom nije siguran koja će posljedica nastati, ali hoće i jednu i drugu.Dolus antecedens (prethodna namjera) je namjera koja je stvorena prije nego što je stvorena namjera počinjenja, a nije se realizirala u radnji počinjenja.Dolus subsequens (naknadna namjera) je namjera koja je stvorena nakon što je radnja već dovršena.Dolus praemeditatus (predumišljaj) postoji ako je KD počinjeno nakon prethodnog podužeg razmišljanja. Predumišljaj ne mora uvijek biti znak povećane krivnje.Dolus repentinus (repentinus, lat. nenadan, naprasit) postoji kad počinitelj KD počini „na mah“.

31

NEHAJIz nehaja postupa počinitelj kad je svjestan da može počiniti djelo, ali lakomisleno smatra da se to neće dogoditi ili da će to moći spriječiti, kao i kad nije svjestan da može počiniti djelo, iako je prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti. Nehaj je u odnosu na namjeru blaži oblik krivnje jer se počinitelj iz nehaja zahtjevima pravnog poretka ne suprotstavlja svjesno, nego iz nepažnje.Naročito su zastupljena kaznena djela počinjena u cestovnom prometu, zatim u procesu rada i prilikom rukovanja raznim opasnim sredstvima.Iz nehaja postupa vozač koji prebrzo vozi noću pri oborenim svjetlima i naleti na biciklista; poslovođa koji ne poduzme potrebne zaštitne mjere na radu, pa zbog toga jedan radnik pogine; tajnica koja zaboravi isključiti kuhalo, pa izazove požar…Kako je nehajna odgovornost najčešće vezana uz nastup posljedice, to su nehajni delikti u pravilu materijalna kaznena djela. U tom se slučaju nehaj može odrediti prema povređivanju i ugrožavanju kao posljedici.Moguće je i da se kažnjava samo nehajna radnja, tj.da i nehajni delikti budu formalna kaznena djela (nehajna odavanja državne, poslovne, službene ili vojne tajne i kaznena djela protiv okoliša).Kaznena djela iz nehaja mogu biti počinjena činjenjem i nečinjenjem, npr. lovac puca na nešto što je šušnulo u grmu i ubije čovjeka počinio je kazneno djelo prouzročenja smrti iz nehaja činjenjem.Ako su počinjena nečinjenjem, nehajna djela mogu biti zakonski regulirana neprava kaznena djela nečinjenjem, npr. odgovorna osoba iz nehaja ne postavi propisane zaštitne naprave i na taj način počini kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom ili zakonski neregulirana neprava kaznena djela nečinjenjem, npr. otac iz nehaja ne spriječi majku da ubije dijete

1. Svjesni i nesvjesni nehajPočinitelj postupa sa svjesnim nehajem kad je svjestan da može počiniti djelo, ali lakomisleno smatra da se to neće dogoditi ili da će to moći spriječiti, npr. vozač vozi djevojku na skrovito mjesto protivno njenoj volji, a kad mu ona najavi da će tijekom vožnje iskočiti, smatra da se to ipak neće dogoditi, nakon čega djevojka iskače i pogiba – lakomisleno smatra da neće doći do počinjenja djela ilinpr. vojnik u šali uperi pušku u drugog vojnika pazeći da zatvarač ne dođe u stražnji položaj u kome bi došlo do ubacivanja metka u cijev, ali je do toga ipak došlo pa je ispaljeni metak usmrtio drugog vojnika - lakomisleno smatra da će moći spriječiti počinjenje djela . Svjesni se nehaj naziva i luxuria (obijest, razuzdanost).

Počinitelj postupa sa nesvjesnim nehajem kad nije svjestan da može počiniti djelo, iako je prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti. Naziva se i negligentia (nemarnost, bezbrižnost).npr. lovac koji puca na nešto što se miče u grmlju misleći da se radi o divljoj svinji, pa ubije drugog lovca; tajnica koja zaboravi isključiti kuhalo i na taj način izazove požar

32

1.5. Krivnja kod kaznenih djela kvalificiranih težom posljedicom To su kaznena djela kod kojih temeljni oblik postaje kvalificiran zato što je njegovim počinjenjem prouzročena daljnja posljedica, teža od temeljne.Takve su teže posljedice u našem KZ najčešće teška tjelesna ozljeda ili smrt žrtve ili imovinska šteta velikih razmjera.Najpoznatije i najčešće takvo kazneno djelo jest teška tjelesna ozljeda kvalificirana smrću kod koje počinitelj s namjerom zadaje tešku tjelesnu ozljedu zbog koje ozlijeđeni umre, npr. počinitelj stisnutom šakom udari žrtvu u glavu i zada joj otvoreni prijelom nosnih kostiju, ali žrtva izgubi svijest i padne licem okrenutim prema zemlji zbog čega se uguši.

1.6. Usklađivanje odgovornosti za težu posljedicu s načelom krivnjeTeža kazna koju zakon propisuje za težu posljedicu kaznenog djela se može izreći samo kad je počinitelj glede te posljedice postupao s nehajem

Kod odgovornosti za težu posljedicu moguće su 3 kombinacije namjere i nehaja :a) kombinacija namjera + nehaj – za temeljno kazneno djelo je predviđena namjera,

a za posljedicu nehaj. To su slučajevi kad je iz temeljnog namjernog kaznenog djela proizašla posljedica koju počinitelj nije htio, ali koja se može pripisati njegovom nehaju. Ako je temeljno kazneno djelo počinjeno s izravnom namjerom, govori se o preterintecionalitetu.Npr. počinitelj koji je teško tjelesno ozlijedio žrtvu, a onda je ostavio onesviještenu na njivi okrenutu licem prema zemlji, mogao je i bio je dužan predvidjeti mogućnost da se žrtva uguši.

b) kombinacija nehaj + nehaj – u slučajevima kada je i za temeljno kazneno djelo i za težu posljedicu predviđen nehaj, npr. prometna nesreća, ako je netko poginuo

c) kombinacija namjera + namjera – u pravilu ne dovodi do kaznenog djela kvalificiranog težom posljedicom, jer ostvarenje te posljedice predstavlja samostalno namjerno kazneno djelo.

3. SVIJEST O PROTUPRAVNOSTITreće obilježje krivnje. To je počiniteljevo znanje da se svojom radnjom sukobljava s pravom ili da čini nešto pravno zabranjeno.Tek kad se utvrdi da je počinitelj postupao s namjerom ispituje se je li postupao i sa svješću o protupravnosti.

1. ZabludeMoguće je da počinitelj u odnosu na protupravnu radnju ima pogrešnu predodžbu. Počiniteljeve zablude mogu utjecati na njegovu krivnju.Tradicionalno kazneno pravo je sve relevantne zablude dijelilo u 2 skupine: a) zabluda o činjenicama – ERROR FACTIb) zabluda o pravu – ERROR IURIS

Naš KZ razlikuje i uređuje 4 temeljna tipa pravno relevantnih zabluda, a to su:a) zabluda o biću kaznenog djela,

33

b) zabluda o okolnostima koje isključuju protupravnost,c) zabluda o protupravnosti djela,d) zabluda o okolnostima zbog kojih zakon određuje oslobođenje od kazne.a) zabluda o biću kaznenog djelaU zabludi o biću KD nalazi se počinitelj koji u vrijeme počinjenja kaznenog djela nije bio svjestan nekog njegovog zakonom određenog obilježja. Kod počinitelja u zabludi o biću KD je uvijek isključena namjera. I takav će počinitelj odgovarati za nehaj ako je u zabludi bio iz nehaja i ako zakon za počinjeno djelo propisuje kažnjavanje i za nehaj, npr. u takvoj se zabludi nalazi osoba koja je na dva mjesta platila novčanicama podignutim u banci ne znajući da su krivotvorene. Nema kaznenog djela iako je njegova zakonska obilježja počinitelj ostvario s namjerom. Npr. u zabludi o biću kaznenog djela nalazi se osoba koja je na dva mjesta platila novčanicama podignutim u banci ne znajući da su krivotvoren. Takva osoba nije bila svjesna da stavlja u opticaj lažni novac kao pravi, što je obilježje kaznenog djela krivotvorenja novca koje joj je stavljeno na teret. Kako to kazneno djelo nije kažnjivo ako je počinjeno iz nehaja, navedena zabluda isključuje krivnju pa se sud nije upuštao u ocjenu je li zabluda bila otklonjiva. Ali, kod lovca koji je u lovu ubio drugog lovca misleći da puca u divlju svinju – ni taj počinitelj nije bio svjestan jednog obilježja kaznenog djela ubojstva, pa je i kod njega bila isključena namjera, a time i kazneno djelo ubojstva, ali je njegova zabluda bila skrivljena jer je povrijedio dužnu pažnju koja se traži od njega kao lovca (lovac ne smije pucati prije nego se uvjeri u što puca), a kako u tom slučaju zakon propisuje i kažnjavanje za nehaj, počinio je kazneno djelo prouzročenja smrti iz nehaja. Počinitelj koji s obzirom na uzrast maloljetnice, njezinu visinu i težinu, koji spadaju u gornju granicu normale za njezinu dob, nije svjestan da ona nije navršila 14g., nalazi se u zabludi o biću djela i ne postupa s namjerom koja je potrebna za kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom.

Zabluda o biću KD može se kao i namjera odnositi samo na objektivna obilježja bića KD, tj. na obilježja koja određuju KD kao vanjsku pojavu, a ne i na subjektivna obilježja, tj. na obilježja koja se odnose na procese i stanja u počiniteljevoj svijesti, kao što je postupanje s nekim ciljem ili postupanje s nekim motivom.Zabluda se, međutim, može podjednako odnositi na deskriptivna i normativna obilježja KD. Tipično normativno obilježje na koje se često odnosi zabluda je svojstvo stvari da je tuđa kod kaznenog djela krađe.

Zabluda o biću KD može se odnositi i na kvalifikatorne okolnosti jer su one također obilježje KD. Ako počinitelj ne zna da postoje te okolnosti, ali je svjestan svih obilježja temeljnog KD, odgovarat će samo za temeljno KD, npr. ako počinitelj ne zna da je žrtva koju usmrćuje dijete ili maloljetna osoba, neće odgovarati za teško ubojstvo, nego samo za obično ubojstvo.Zabluda o biću KD moguća je i kod blanketnih KD, npr. počinitelj kaznenog djela protuzakonitog lova koji lovi za vrijeme lovostaja i koji pogrešno misli da nije na snazi lovostaj za onu vrstu divljači koju on lovi, nalazi se u zabludi o biću kaznenog djela, dok se počinitelj koji uopće ne zna da za divljač koju lovi postoji lovostaj nalazi u zabludi o protupravnosti.

34

1. zabluda o objektu – pojam zablude o objektu (error in persona vel in objecto) radnje se odnosi na zabludu o identitetu ili nekim drugim osobinama osobe ili drugog objekta na kome se vrši radnja, npr. ne postoji zabluda o biću djela kad je počinitelj u mraku uboo drugu osobu, a ne koju je namjeravao usmrtiti; počinitelj koji izvan bojišta usmrti 4 mirna građanina, koja bez ikakvog povoda smatra četnicima, nalazi se u zabludi o osobi koja ne utječe na njegovu namjeru. Počinitelj je u tom slučaju bio u zabludi o osobini žrtava koja je bez utjecaja na kazneno djelo ubojstva, jer u danoj situaciji, ne bi imao pravo ni ubiti četnike.

2. Zabluda o uzročnoj vezi, ako se odnosi na nebitna odstupanja stvarnog ili zamišljenog kauzalnog toka ne predstavlja zabludu o biću KD. Ipak i zabluda o uzročnoj vezi može iznimno imati pravne učinke, npr. osoba A puca na osobu B u namjeri da ga usmrti, ali pogodi i usmrti osobu C čiju smrt ne želi; netko baci kamena na prozor da razbije staklo, ali promaši prozor i pogodi kućedomaćina.

b) Zabluda o oklolnostima koje isključuju protupravnostU toj zabludi nalazi se počinitelj koji je zakonska obilježja KD ostvario s namjerom, ako je u vrijeme počinjenja djela pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi djelo bilo dozvoljeno da su one stvarno postojale. U praksi se ta zabluda najčešće pojavljuje kao putativna nužna obrana kod koje počinitelj pogrešno smatra da postoji istodobni protupravni napad, npr. u neotklonjivoj zabludi o okolnostima koje isključuju krivnju nalazi se počinitelj u čiji stan noću provaljuje susjeda da bi pozvala liječnika s njegova telefona tako da drškom metle razbija staklo na ulaznim vratima, pri čemu on u mraku dršku metle zamjenjuje za pušku i nožem ubada susjedu. Kada bi počiniteljeva predodžba bila ispravna, radilo bi se zaista o istodobnom protupravnom napadu i ubadanju napadača nožem bilo bi u granicama nužne obrane, pa je sud optuženika oslobodio optužbe.

c) Pojam i učinci zablude o protupravnosti djelaKZ propisuje da „nije kriv počinitelj koji iz opravdanih razloga nije znao i nije mogao znati da je djelo zabranjeno“. Zabluda o protupravnosti je obrnuta strana svijesti o protupravnosti.

ca) Vrste zablude o protupravnostiIzravna zabluda o protupravnosti se pojavljuje kao zabluda o postojanju norme: počinitelj zna što čini, ali ne zna da postoji norma koja zabranjuje njegovu radnju. Neizravna zabluda o protupravnosti može biti zabluda o postojanju nekog razloga za isključenje protupravnosti: počinitelj zamišlja da postoji neki razlog isključenja protupravnosti koji u stvari ne postoji, npr. službena osoba smatra da je na temelju običajnog prava ovlaštena primiti poklon manje vrijednosti od stranke.

35

cb) Zabluda o protupravnosti kod nehajnih KDZabluda o protupravnosti moguća je i kod nehajnih KD. Kod svjesnog nehaja počinitelj će, u pravilu, već samim time što je svjestan da može počiniti djelo biti ujedno svjestan i protupravnosti svog djela, Npr. vozač koji vozi prebrzo u magli svjestan je da time ugrožava sigurnost prometa i ujedno zna da je takvo ugrožavanje pravno zabranjeno.Iznimno i takav počinitelj može biti u zabludi o protupravnosti, prije svega neizravnoj (npr. zapovijed nadređenog), Npr. vozač koji je skrivio prometnu nesreću jer je dobio nalog da prekorači dopuštenu brzinu pogrešno smatra da zapovijed nadređenog isključuje protupravnost. Kako kod nesvjesnog nehaja nema svijesti o djelu, a time ni konkretne svijesti o protupravnosti, dovoljna je i apstraktna svijest o protupravnosti, tj. svijest da su određena ponašanja općenito uzevši protupravna, Npr. lovac koji pucajući na divlju svinju ubije čovjeka nije svjestan konkretne protupravnosti svog čina jer nije svjestan da ubija čovjeka, ali zna da je zabranjeno ubiti čovjeka iz nehaja.

d) zabluda o okolnostima zbog kojih zakon određuje oslobođenje od kazneAko počinitelj, pogrešno smatrajući da postoji opasnost, učini zlo koje je manje od zla koje mu je prema njegovoj predodžbi prijetilo, u pitanju je putativna krajnja nužda koja predstavlja jedan oblik zablude o okolnostima koje isključuju protupravnost. Ako on, međutim, u takvoj zabludi učini zlo koje je jednako onom koje je, po njegovom mišljenju, prijetilo, zabluda se više ne odnosi na okolnosti koje isključuju protupravnost, nego na okolnosti zbog kojih zakon određuje oslobođenje od kazne.

2. Otklonjivost zablude o protupravnostiVažno je znati po kojim će se mjerilima utvrđivati otklonjivost zablude o protupravnosti. Zabluda će se smatrati otklonjivom ako bi svatko pa i počinitelj mogao lako spoznati protupravnost djela, ili ako se radi o počinitelju koji je s obzirom na svoje zvanje, zanimanje ili službu bio dužan upoznati se s odgovarajućim propisom.

6. POSEBNE PRETPOSTAVKE KAŽNJIVOSTI1. Beznačajno djeloKazneno djelo je isključeno ikad su ostvarena sva njegova obilježja, ali je djelo beznačajno.Nema KD iako su ostvarena njegova zakonska obilježja ako je djelo očito beznačajno s obzirom na način postupanja počinitelja, njegovu krivnju i nastupjelu posljedicu za zaštićeno dobro i pravni sustav, npr. Neće se smatrati KD krađe uzme li netko drugome bez njegova dopuštenja jednu cigaretu, iako je on pri tome ostvario sva obilježja krađe, a ne postoje razlozi koji bi isključivali protupravnost i krivnju.Tri su okolnosti mjerodavne za beznačajnost djela. To su način postupanja počinitelja, njegova krivnja i nastupjela posljedica za zaštićeno dobro i pravni sustav. Sve se te okolnosti moraju ispuniti kumulativno.

36

Npr. Beznačajno je djelo uzgajanje jedne stabljike marihuane za vlastite potrebe, pa je u tom slučaju isključeno kazneno djelo zlouporabe opojnih droga počinjeno proizvodnjom opojnih droga; Počiniteljica koja je nakon svađe s mužem probušila gme na automobilu na kojem je suvlasnica s mužem ostvarila je obilježje kaznenog djela uništenja i oštećenja tuđe stvari, ali je njezino djelo beznačajno.

7. STADIJI KAZNENOG DJELAČetiri moguća stadija namjernog kaznenog djelaTijekom počinjenja namjernog KD počinitelj može proći kroz više stadija. U tom slučaju govorimo o putu dovršenja KD ili o kriminalnom putu (iter criminis). Na tom putu moguća su 4 glavna stadija koja ćemo pokazati na primjeru teške krađe počinjene provaljivanjem.1. Provalnik mora najprije odlučiti da će počiniti provalnu krađu i zamisliti način

počinjenja (donošenje odluke).2. Nakon toga može pribaviti provalnički alat i razgledati objekt u koji će provaliti

(pripremne radnje).3. Može provaliti u objekt, ali i pobjeći začuvši korake neke osobe u blizini prije nego

što je uzeo bilo koju stvar (pokušaj).4. Moguće je da oduzme i ponese sa sobom neke stvari (dovršeno KD).Ti su stadiji mogući, ali nisu svi i nužni. Počinitelj mora donijeti odluku. Pripremne radnje su moguće, ali ne i neizbježne. Pokušaj je također samo mogućnost koja će otpasti ako je KD dovršeno, a ni dovršenje KD nije nužno jer KD može ostati samo na pokušaju.Kod nehajnih KD navedeni stadiji po naravi stvari nisu mogući jer kod njih nema odluke da se počini KD, a onda ni pripremnih radnji ni pokušaja koji podrazumijevaju takvu odluku. Nehajno KD je stoga moguće samo kao dovršeno KD.

1. pripremne radnjePripremne radnje su radnje poduzete s ciljem da se omogući ili olakša počinjenje KD.Za pripremne radnje se u pravilu ne kažnjava.Pri tome zakon može postupiti na 2 načina:a) Zakon može biće nekog KD proširiti i na sve moguće pripremne radnje. To su

nesamostalna KD ili delicta preparata, npr. kod političkih KD koja po naravi stvari zahtijevaju raniju intervenciju jer bi svako otezanje moglo dovesti do političkih promjena koje bi onemogućavale kažnjavanje. Takvo je KD pripremanje KD protiv RH, To djelo u obliku pripremanja oružane pobune počinile su osobe koje su zakopale puške i streljivo dobiveno od «JNA» u namjeri da ga kasnije uporabe protiv RH ili major «JNA» koji je u istu svrhu dijelio oružje i streljivo.

b) Druga je mogućnost da se zbog posebne opasnosti određenih pripremnih radnji te radnje proglase za posebno KD. To su onda samostalna KD ili KD sui generis, npr. dogovor za počinjenje kaznenog djela počinila su tri počinitelja koja su izradila detaljan plan napada na blagajnika i skicu mjesta na kojem su namjeravali počiniti kazneno djelo, ali su u međuvremenu od planiranog razbojništva odustali.

37

Najčešći oblici pripremnih radnji su: nabavljanje sredstava (npr. oružja ili alata za počinjenje djela), uklanjanje prepreka (npr. trovanje psa radi kasnije provale u obiteljsku kuću ili ostavljanje otvorenog prozora da bi se noću ušlo kroz njega), dogovaranje i planiranje počinjenja kaznenog djela, razgledavanje mjesta počinjenja djela, razna provjeravanja (npr. počinitelj osvjetljava automobil da vidi ima li u njemu vrijednih stvari), stvaranje prilike (npr. opijanje žrtve radi olakšanja ubojstva ili namamljivanje žrtve u stan radi počinjenja seksualnog delikta), poduzimanje mjera radi kasnijeg otežavanja otkrivanja kaznenog djela (npr. prethodno dogovaranje alibija), itd…

2. pokušaj2.1. kažnjivost pokušajaPokušaj nije kažnjiv kod svih KD, nego samo kada se radi o KD za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od 5 godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog KD samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

2.2. obilježja pokušajaDa bi postojao pokušaj moraju se ostvariti 3 nužna obilježja: mora postojati namjera, mora se započeti ostvarenje KD i djelo ne smije biti dovršeno.

2.2.1. namjeraNamjera je nužna subjektivna pretpostavka pokušaja. Ako je za dovršeno kazneno djelo dovoljna neizravna namjera, ona je dovoljna i za pokušaj. Namjera postoji i kad počinitelj nije ostvario sva obilježja KD jer je to ovisilo od nekog vanjskog uvjeta koji se nije ispunio, ali je bio spreman dovršiti KD i da se taj uvjet ispunio, Npr. počinitelj provali u kuću u namjeri da ukrade određenu stvar, ali je tamo ne nađe.

2.2.2. započinjanje ostvarenja kaznenog djelaDaljnja pretpostavka pokušaja jest da je počinitelj započeo ostvarenje KD. To znači da počinitelj mora izaći iz stadija pripremnih radnji i ući u stadij pokušaja.Počinitelj je, nedvojbeno, započeo ostvarivanje KD kada je svojom radnjom već ostvario jedno obilježje KD na koje se odnosi njegova namjera, npr. Počinitelj koji je počeo gušiti svoju suprugu, u čemu ga je spriječio svjedok, počeo je usmrćivati drugoga i stoga je počinio ubojstvo u pokušaju; započeo je tešku krađu počinitelj koji se popeo na zid dvorišne zgrade spojene s kućom da bi preko tavanskog otvora ušao u kuću radi krađe jer je već penjanjem na zid počeo savladavati veće zaprede, to je obilježje navedenog kaznenog djela.

2.2.3. nedovršenost kaznenog djelaTreća (negativna) pretpostavka pokušaja jest da KD ne bude dovršeno. KD je dovršeno kad su ostvarena sva njegova obilježja, npr. Radi se o dovršenoj, a ne samo pokušanoj teškoj krađi kada su provalnici ukradene stvari iznijeli iz prodavaonice, a onda, kad su ih policajci koji su bili u zasjedi pozvali da se predaju, odbacili ih i uspjeli pobjeći. Slično je i kod silovanja koje se smatra dovršenim kada dođe do spajanja spolnih organa.

38

2.2.4. kažnjavanje za pokušajPočinitelj koji je pokušao ostvarenje KD kaznit će se kao da je djelo dovršeno, ali se može i blaže kazniti. Zakon, za KD u pokušaju je predvidio fakultativno ublažavanje kazne.

2.2.5. pojam i kažnjivost neprikladnog pokušajaNeprikladni (nepodobni) pokušaj postoji kada je počinitelj koji je pokušao ostvarenje KD neprikladnim sredstvom ili prema neprikladnom objektu, npr. Počinitelj koji puca iz prazne puške u čovjeka ne znajući da je puška prazna čini neprikladan pokušaj ubojstva zbog neprikladnosti sredstva, a počinitelj koji puca u mrtva čovjeka ne znajući da je čovjek mrtav čini neprikladan pokušaj ubojstva zbog neprikladnosti objekta.

Primjeri za neprikladnost sredstva: postavljanje eksplozivne naprave koja ne može eksplodirati zbog neispravnosti

detonatora je neprikladni pokušaj terorizma; Ispunjavanje listića lota nakon objavljivanja rezultata je neprikladni pokušaj

prijevare; Vješanje plastičnim užetom koje je puklo pod težinom tijela žrtve je neprikladni

pokušaj ubojstva; pucanje iz automatske puške na drugu žrtvu pošto je okvir ispražnjen prilikom ispaljivanja rafala na prvu žrtvu je neprikladni pokušaj ubojstva.

Primjeri za neprikladnost objekta: pokušaj oduzimanja automobila s neispravnim akumulatorom bez benzina radi

vožnje je neprikladni pokušaj oduzimanja vozila na motorni pogon; prijetnja pištoljem vlasnici stana radi predaje oružja koga nema u stanju je

neprikladni pokušaj razbojništva zbog neprikladnosti objekta.

U slučaju neprikladnog pokušaja počinitelj smatra da će ostvariti sva obilježja KD, ali njegova radnja objektivno ne može dovesti do dovršenja. Neprikladan pokušaj je zapravo obrnuta zabluda o biću KD.

Neprikladni pokušaj je kažnjiv uvijek kada je kažnjiv i obični pokušaj, ali za razliku od običnog pokušaja za koji je predviđeno fakultativno ublažavanje kazne, zakon kod neprikladnog pokušaja u većoj mjeri ide na ruku počinitelju pa predviđa i fakultativno oslobođenje od kazneApsolutno neprikladni pokušaj bi postojao kad ni pod kojim uvjetima ne može doći do dovršenja kaznenog djela, npr. pucanje u leš ili iz prazne puške.Relativno neprikladni pokušaj postoji kada su sredstva ili objekti prikladni za počinjenje kaznenog djela, ali ne u konkretnom slučaju, npr. trovanje nedovoljnom količinom otrova.

39

2.2.5.1. putativni deliktPutativni delikt postoji kad počinitelj pogrešno smatra da je njegovo ponašanje KD, Npr. slučaj počinitelja koji ima spolni odnos s maloljetnicom uz njen pristanak i ne zlorabeći svoj položaj i pritom smatra da je počinio KD.Kod putativnog delikta, počinitelj ima ispravnu predodžbu o tome što čini, samo pogrešno misli da je to što čini kažnjivo.Putativni delikt je obrnuta zabluda o protupravnosti.

2.2.6. dovršeno KDDovršeno KD razlikuje se od pokušaja po tome što su kod njega ostvarena sva obilježja KD. Takvo se dovršenje naziva formalnim. Ono je dovoljno da bismo počinitelja kaznili za dovršeno KD. Kod nekih je se KD, međutim, moguće i materijalno dovršenja. KD je materijalno dovršeno kada se njegovo nepravo ostvarilo u punoj mjeri, tj. kada je počinitelj potpuno ostvario cilj za kojim je išao. To počinitelj može ostvariti na 2 načina:a) Počinitelj može nastaviti ostvarenje KD i nakon njegova formalnog dovršenja. To

je slučaj kod trajnih KD koja su formalno dovršena nastupom protupravnog stanja, a materijalno prestankom takvog stanja, npr. u slučaju zadavanja 5 teških tjelesnih ozljeda s 5 udaraca nožem u kom slučaju postoji jedinstvo radnje, jer je i takvo djelo formalno dovršeno nanošenjem prve, a materijalno nanošenjem posljednje ozljede.

b) Počinitelj može ostvariti cilj za kojim je išao i poduzimanjem daljnjih radnji kojima se više ne ostvaruje obilježje KD. To je moguće kod KD počinjenih s nekim ciljem, kao što je krađa kod koje je postupanje u cilju protupravnog prisvajanja obilježje KD, ali ne i konačno prisvajanje. Stoga je krađa formalno dovršena kada je stvar oduzeta s ciljem prisvajanja, dok je materijalno dovršena kad je taj cilj i ostvaren, tj. kad je počinitelj stvar spremio na sigurno mjesto.

2.2.7. pojam i učinci dragovoljnog odustankaKD može ostati nedovršeno zato što je sam počinitelj tako odlučio, iako ga je mogao dovršiti. U tom je slučaju riječ o dragovoljnom odustanku od pokušaja, npr. dragovoljno je odustao od pokušaja silovanja gostioničar koje je nakon dovršenog radnog vremena konobaricu staru 19g. oborio na pod tražeći od nje da mu se poda i pritom joj rukom pokrivao usta i udarao je šakom u bradu, ali kada je ona počela plakati, prestao ju je dirati i pružio ruku da ustane te je poslao u njezinu sobu.Naš KZ predviđa da se počinitelj koji je dragovoljno odustao od kažnjivog pokušaja kaznenog djela, može osloboditi kazne. Djelo od kojeg je počinitelj dragovoljno odustao ostaje KD, samo zakon propisuje fakultativno oslobođenje od kazne.

2.2.7.1. dragovoljni odustanak od dovršenog i nedovršenog pokušajaKZ razlikuje 2 moguća oblika dragovoljnog odustanka koji ovise o vrsti pokušaja. To su dragovoljni odustanak od nedovršenog pokušaja kod kojega je dragovoljno prekinuo započeto počinjenje KD iako je bio svjestan da je prema svim okolnostima radnju mogao dovršiti, i dragovoljni odustanak od dovršenog pokušaja kod kojega je počinitelj nakon dovršetka radnje spriječio nastupanje posljedice.

40

Ako počinitelj još nije učinio sve što je po njegovoj zamisli bilo nužno da KD bude u cijelosti ostvareno, pokušaj je nedovršen, a dragovoljni odustanak se sastoji u prekidanju daljnje djelatnosti. Odustanak od nedovršenog pokušaja mora biti konačan pa nije dovoljan samo privremeni prekid djelovanjaAko je pak počinitelj učinio sve što je u njegovom planu bilo potrebno za ostvarenje KD, pokušaj je dovršen.

2.2.7.2. dragovoljnost odustankaOdustanak je dragovoljan kada se temelji na autonomnoj odluci, tj. na odluci koju je počinitelj donio na temelju slobodnog samoodređenja, a da nije bio prisiljen vanjskim okolnostima, npr. nema dragovoljnog odustanka kad provalnici nisu mogli odnijeti iz crkve vrijednu umjetničku sliku zbog njezine težine.Odustanak nije dragovoljan ako je do njega došlo ako se stanje izmijenilo u pravcu koji je za počinitelja nepovoljan pa bi dovršenje djela bilo skopčano s neugodnostima na koje on nije računao, npr. nema dragovoljnog odustanka ako je počinitelj odustao od dovršenja silovanja zato što je utvrdio da žrtva ima menstruaciju.

2.2.8. kažnjavanje za samostalno kdKZ propisuje da će se u slučaju dragovoljnog odustanka od počinjenja KD, počinitelj kazniti za one radnje koje tvore neko drugo samostalno KD. To znači da će se u slučaju dragovoljnog odustanka počinitelj kazniti za dovršeno KD koje je sadržano u pokušanom KD samo ako je to djelo samostalno, a to znači ako ono može biti u idealnom stjecaju s pokušanim KD.

dragovoljni odustanak kod sudioništvaUvjet za dragovoljnost odustanka kod sudioništva je da je sudionik dragovoljno spriječio počinjenje KD. Nije, dovoljno da jedan sudionik samo odustane od sudjelovanja, nego mora poduzeti aktivnu radnju kojom sprečava dovršenje KD.Sada je za dragovoljni odustanak sudionika predviđeno fakultativno oslobođenje od kazne.

7. SUDIONIŠTVOTemeljna je ideja zakona da počiniteljstvo i sudioništvo treba odvojiti ovisno o tome sudjeluje li u počinjenju kaznenog djela samo jedna osoba ili više njih, pa se onda počiniteljstvo ograničava na situacije kada postoji samo jedan počinitelj kaznenog djela, dok sudioništvo obuhvaća sve situacije u kojima u počinjenju kaznenog djela sudjeluje više osoba.

Sudioništvo u širem smislu se dijeli na:a) Pojedinačno počiniteljstvo koje se opet dijeli na:

1. Glavno počiniteljstvo,2. Posredno počiniteljstvo.

b) Sudioništvo u užem smislu koje se opet dijeli na:1. Supočiniteljstvo,2. Poticanje,3. Pomaganje.

41

Pojedinačni počinitelj kaznenog djela je osoba koja vlastitim činjenjem ili nečinjenjem ili posredstvom druge osobe počini kazneno djelo. Sudionici u počinjenju kaznenog djela su: supočinitelji, poticatelj i pomagatelj. Supočinitelji kaznenog djela su dvije ili više osoba koje na temelju zajedničke odluke počine kazneno djelo tako da svaka od njih sudjeluje u počinjenju ili na drugi način bitno pridonosi počinjenju kaznenog djela. Poticatelj i pomagatelj su sudionici koji, ne vladajući počinjenjem kaznenog djela, poticanjem ili pomaganjem pridonose njegovu počinjenju. Poticatelj i pomagatelj sudjeluju na tuđem djelu, dok to kod supočinitelja nije slučaj. Poticatelj i pomagatelj odgovaraju samo za namjerno počinjenje kaznenog djela dok supočinitelji mogu postupati iz nehaja. Svaki supočinitelj odgovara u skladu sa svojom namjerom ili nehajem, a poticatelj i pomagatelj u skladu sa svojom namjerom.Stvarne ili osobne sklonosti počinitelja koje predstavljaju obilježje kaznenog djela ili utječu na visinu propisane kazne uzimaju se u obzir i sudionicima.Sudionik koji dragovoljno spriječi počinjenje kaznenog djela može se osloboditi od kazne. Tko drugoga s namjerom potakne na počinjenje kaznenog djela za koje je pokušaj kažnjiv, kaznit će se kao da ga je sam počinio.Tko drugoga s namjerom potakne na počinjenje kaznenog djela za koje je pokušaj kažnjiv, a djelo ne bude ni pokušano, kaznit će se za pokušaj toga kaznenog djela.U slučaju neprikladnog pokušaja poticanja, poticatelj se može osloboditi od kazne.Tko drugome s namjerom pomogne u počinjenju kaznenog djela kaznit će se kao da ga je sam počinio, a može se i blaže kazniti.

1. Pojedinačno počiniteljstvoTri su glavne teorije o počiniteljstvu: objektivne teorije, subjektivne i mješovite.

1. objektivne teorije počiniteljstvaPolaze od restriktivnog pojma počinitelja, tj.smatraju da je zakonodavac dajući opis pojedinog kaznenog djela mislio na onog tko je osobno počinio kazneno djelo, a ne i na poticatelja i pomagatelja.Odredbe o kažnjavanju poticatelja i pomagatelja predstavljaju razloge koji proširuju kažnjivost.

FORMALNO OBJEKTIVNE TEORIJE – smatraju da je počinitelj onaj tko potpuno ili djelomično sam izvršava radnju opisanu u zakonskom opisu kaznenog djela, dok su drugi poticatelji i pomagači.Daju precizan pojam počinitelja.Nedostatak im je u tome jer previše sužavaju pojam počinitelja, isključuju posrednog počinitelja, te preusko tumače pojam supočiniteljstva.

MATERIJALNO OBJEKTIVNE TEORIJE – smatraju da se radnja počinitelja u odnosu prema radnji poticatelja i pomagatelja odlikuje većim stupnjem opasnosti, te ukazuje

42

na razlike u vrsti i intenzitetu uzročnosti, pa je počiniteljev doprinos uzrok, dok je poticateljev samo uvjet – to povećava mogućnost uspjeha kd.

Materijalno objektivna je i TEORIJA ISTODOBNOSTI – ili teorija o sudjelovanju prije i za vrijeme počinjenja djela.Stavlja naglasak na vrijeme poduzimanja radnje pa supočiniteljem smatra svakoga tko djeluje u vrijeme počinjenja djela, dok djelovanje prije počinjenja djela smatra poticanjem ili pomaganjem.

1. subjektivne teorije počiniteljstva Temelje se na EKSTENZIVNOM POJMU POČINITELJSTVA prema kome je počinitelj svatko tko suuzrokuje posljedicu predviđenu u biću kaznenog djela.Uz tu pretpostavku onda i poticatelj i pomagatelj su počinitelji, pa za njihovo kažnjavanje ni ne treba posebna odredba u zakonu.

TEORIJA DOLUSA – najpoznatija inačica tih teorija. Kriterij razlikovanja se nalazi u usmjerenosti volje sudionika. Počinitelj je onaj tko hoće kazneno djelo kao vlastito. Sudionik u užem smislu je onaj tko djelo hoće kao tuđe, tko svoju volje podređuje volji drugoga tako da mu prepušta konačnu odluku i stoga postupa sa sudioničkom voljom.

TEORIJA INTERESAPočinitelj je onaj tko postupa vlastitom interesu. Sudionik u užem smislu je onaj tko postupa u tuđem interesu.

3. mješovite teorije počiniteljstva TEORIJA O PODJELI RADA – svi sudionici jednako odgovaraju za kazneno djelo, jer su ga zajedno dogovorili, izveli i djelovali u času počinjenja kaznenog djela.Svako neposredno sudjelovanje u radnji počinjenja je počiniteljstvo.Proširuje pojam počinitelj na supočinitelja ako su ispunjena 3 uvjeta :

- prethodni dogovor sudionika za zajedničko počinjenje - dioba rada - svi sudionici moraju postupati u času počinjenja

Previše proširuje supočiniteljstvo na račun pomaganja.

TEORIJA O VLASTI NAD DJELOM – polazi od toga da je radnja počinjena određena subjektivnim i objektivnim značajkama.Na subjektivnom planu traži se upravljačka volja, a na objektivnom planu doprinos djelu određene težine. Počiniteljem se onda smatra onaj tko prema značenju svog objektivnog doprinosa vlada tijekom nekog zbivanja – onaj tko vlastoručno ostvaruje sva obilježja kaznenog djela i kad postupa u interesu drugog.

2. Akcesornost sudioništva u užem smisluOno polazi od shvaćanja da pojedini doprinosi sudionika u užem smislu postaju odlučni samo ako je glavni počinitelj izvršio radnju.

43

Načelo akcesornosti u prvom redu vrijedi za poticanje i pomaganje.Akcesornost sudioništva ogleda se u 2 pravca:

1. Postojanje sudioništva ovisi, najprije, od stadija počinjenja KD u koji je ušao glavni počinitelj. Sudioništvo će uvijek biti kažnjivo kada je glavni počinitelj dovršio kazneno djelo. Da bi sudioništvo bilo kažnjivo, glavni počinitelj mora ući u onaj stadij koji je kažnjiv kod KD u pitanju, npr. mladić koji je dao pištolj svojoj djevojci da izvrši razbojništvo u mjenjačnici koje je ona započela, ali ne i dovršila jer su joj nazočne osobe uspjele oteti pištolj, pomagatelj je u slučaju razbojništva.

2. u obzir dolazi stroga akcesornost prema kojoj je za kažnjivost sudionika potreban počinitelj da ostvari sve elemente kazenog djela, a to znači i krivnju.

U našem je kaznenom pravu prihvaćena limitirana akcesornost prema kojoj je za kažnjivost poticatelja i pomagatelja dovoljna da je glavni počinitelj ostvario protupravnu radnju.

3. Posredno počiniteljstvoTemelji se na okolnosti da se počinitelj može poslužiti drugim čovjekom radi počinjenja kaznenog djela – tada je taj drugi (neposredni počinitelj) samo sredstvo u njegovim rukama, npr. netko naredi petogodišnjem djetetu da donese tuđu stvar KZ propisuje da kazneno djelo može biti počinjeno i posredstvom druge osobe.Posredni počinitelj uvijek ima vlast nad djelom jer ima vlast nad neposrednim počiniteljem (razlika od poticatelja) kao sredstvom koji je uvijek u odnosu podčinjenog prema posrednom počinitelju (ta podčinjenost može proizlaziti iz prisile ili zablude ili kao razlog isključenja protupravnosti). Kad postoji puna odgovornost neposrednog počinitelja kao sredstva, posredno počiniteljstvo je isključeno.Samo osoba koja može biti počinitelj može biti i posredni počinitelj.

Slučajevi posrednog počiniteljstva :1) kad sredstvo ne ostvaruje obilježja kaznenog djela – slučajevi kad posredni

počinitelj koristi zabludu žrtve ili je prisiljena da se sama ozljedi ili usmrti, npr. netko nagovori drugog da dodirne električni vod pod naponom – on je posredni počinitelj ubojstva a ne počinitelj sudjelovanja u samoubojstvu, jer samoubojstvo podrazumijeva slobodnu odluku žrtve da se usmrti.

2) slučaj neslobodnog sredstva – kad neposredni počinitelj djeluje pod prisilom koju na njega vrši počinitelj pa se nalazi u krajnjoj nuždi, npr. muškarac pištoljem liječnika prisili da protupravno prekine trudnoću njegove cure. Liječnik postupa u krajnjoj nuždi koja isključuje protupravnost, a muškarac je posredni počinitelj protupravnog prekida trudnoće.

3) kada je osoba u zabludi i to prvenstveno o biću kaznenog djela – neposredni počinitelj vrši protupravnu radnju, npr. gazda svoju kućnu pomoćnicu pošalje na tržnicu da proda 10 krivotvorenih novčanica po 100 eura, a ona to ne zna. O je stavio posredstvom drugog krivotvoreni novac u opticaj pa je posredni počinitelj

44

kaznenog djela krivotvorenja novca; posredni je počinitelj kaznenog djela krađe okrivljenik koji je unajmljenog radnika odveo u šumu koja je bila vlasništvo druge osobe, a onda mu rekao da je to njegova šuma i pogodio se s njime da za njegov račun obori više stabala, što je ovaj i učinio. U svim je tim slučajevima neposredni počinitelj sredstvo, ne samo ako se nalazi u neotklonjivoj zabludi, nego i ako se njegova zabluda može pripisati njegovom nehaju.

4) korištenje osobe koja nije kriva – npr. djeteta ili neubrojive osobe. Prijeporno je radi li se o poticanju ili posrednom počiniteljstvu – ocjena ovisi o tome jesu li dijete ili neubrojivi potpuno ovisni o tuđoj volji (ako jesu onda se radi o posrednom počiniteljstvu), npr. otac, koji je naveo svog 13-godišnjeg sina da ubije strica tako što je nizom radnji postupno stvarao kod sina odluku da ubije strica, poticatelj je na ubojstvo, a ne posredni počinitelj.

5) kod delicta propria – kada osoba koja ima traženo svojstvo navede osobu koja to svojstvo nema da s namjerom počini kazneno djelo, npr. službena osoba nagovara osobu koja taj status nema da unese lažne podatke u službenu ispravu – službena osoba je tada posredni počinitelj, a druga osoba je samo pomagač – DOLOZNO SREDSTVO BEZ POTREBNE KVALIFIKACIJE (ta se figura tako naziva)

Novost na ovom području je Roxinova konstrukcija posrednog počiniteljstva u situacijama kada se počinitelj koristi ORGANIZIRANIM APARATOM MOĆI.To je slučaj “počinitelja za pisaćim stolom” – osoba koja se koristi dobro uhodanom organizacijom za ostvarivanje svojih zločinačkih ciljeva.Takav počinitelj ne pozna neposredne počinitelje, ali zna da će oni poslušno izvršiti zapovijedi ili će biti zamijenjeni drugima.Neposredni počinitelji su samo sredstvo u rukama izdavatelja zapovijedi.Ta figura se može primijeniti i na nalogodavce glede kaznenih djela počinjenih u okviru zločinačke organizacije.Prvi puta je upotrijebljena na njemačkom saveznom sudu 1994.godine. 4. SupočiniteljstvoSupočinitelji KD su dvije ili više osoba koje na temelju zajedničke odluke počine KD tako da svaka od njih sudjeluje u počinjenju ili na drugi način bitno pridonosi počinjenju KD, npr. u skladu s prethodnim dogovorom da će izvršiti razbojništvo, jedan je član grupe dovezao drugu dvojicu s automobilom ispred butika, drugi je uperenim pištoljem prisilio prodavačicu da mu preda sav novac, a treći je pokupio robu nakon čega su svi pobjegli u automobilu u kojem ih je čekao prvi član grupe i podijelili plijen. Svi su osuđeni kao supočinitelji u kaznenom djelu razbojništva u sastavu grupe.Svi su oni zajedno počinili KD na temelju podjele rada i svaki je od njih imao funkciju koja je bila bitna za ostvarenje njihova plana pa se može govoriti o funkcionalnoj vlasti nad djelom svakog od njih. Da bi postojalo supočiniteljstvo potrebno je da se ispune subjektivne i objektivne pretpostavke. Subjektivna je pretpostavka zajednička odluka, a objektivna je zajedničko sudjelovanje u počinjenju KD. Zajedničku odluku da se počini KD možemo označiti i kao dogovor da se počini KD. Zajednički dogovor mora

45

obuhvaćati i podjelu uloga. On ne mora biti izričit, nego može biti i prešutan ili se temeljiti na konkludentnim radnjama, npr. prešutan dogovor na ubojstvo između 4 policajca koji su, očekujući dolazak sumnjivog automobila na “blokadnom punktu”, zauzeli borbeni raspored, a onda, kad je jedan od njih počeo pucati na automobil, to prihvatili i drugi.Do dogovora, u pravilu, dolazi prije počinjenja djela, ali je moguće da pojedini supočinitelj pristupi za vrijeme počinjenja, npr. tijekom protupravnog oduzimanja slobode pristupi novu čuvar koji preuzme nadzor nad žrtvom. U tom je slučaju riječ o sukcesivnom supočiniteljstvu.Ako 2 ili više supočinitelja zajednički prouzroče posljedicu, a da među njima nema dogovora, u pitanju je paralelno počiniteljstvo, npr. dvije osobe daju otrov žrtvi tako da jedna ne zna za djelatnost druge.da počinitelj mora bitno pridonijeti počinjenju KD, npr. nije počinitelj u pokušaju ubojstva samo onaj tko zabija nož u leđa žrtvi, nego i druga dvojica koji za to vrijeme drže žrtvu.

Bitna je kod supočiniteljstva da se svi doprinosi ostvareni u okviru zajedničkog dogovora uračunavaju svim ostalim počiniteljima, npr. Ako je 7 napadača bezobzirno tuklo rukama i nogama žrtvu zbog čega je ona izgubila život (linč), svima se uračunava smrt žrtve i svi su supočinitelji ubojstva.

Supočiniteljstvo je moguće i nečinjenjem, npr. otac i majka se dogovore da ubiju dijete tako da ga ne hrane. Moguće je i da jedan supočinitelj odgovara za činjenje, a drugi za nečinjenje, npr. odgovorne osobe u poduzeću vrše razne zloporabe u dogovoru s direktorom koji ih u tome ne sprečava.Kod delicta propria osoba koja nema traženo svojstvo ne može biti nikada supočinitelj, pa ni u slučaju kad vlastoručno čini KD. Takva će osoba biti samo poticatelj ili pomagatelj.Glede kažnjavanja supočinitelja vrijedi načelo da se svaki od njih kažnjava kaznom propisanom za KD koje su počinili.

5. PoticanjePoticanje je psihički utjecaj na glavnog počinitelja kako bi ga se navelo da donese odluku o počinjenju KD. Poticatelj ne sudjeluje u samoj radnji počinjenja i po tome se razlikuje od supočinitelja, npr. pošto je kćerka rodila 3. dijete, baka je rekla svom suprugu:“ Stari, ovoga se treba riješiti, sam radiš, a troje imamo!“, nakon čega je njezin suprug zaista ugušio dijete. Baka je poticatelj na ubojstvo, a njezin suprug glavni počinitelj ubojstva.Moguće je i lančano poticanje ili poticanje na poticanje, npr. Osoba A nagovori osobu B da nađe osobu koja će ubiti osobu C, u tom su slučaju i osoba A i osoba B poticatelji na ubojstvo.Poticanje je kažnjivo samo ako je počinjeno s namjerom, pri čemu je i neizravna namjera dovoljna.Počinitelj se kažnjava kao da je KD sam počinio.Neuspjelo poticanje postoji kad netko potakne drugoga, a djelo ne bude ni pokušano.

46

Neuspjelo je poticanje zapravo pokušaj poticanja pa je ono kažnjivo kada se odnosi na KD za koje je pokušaj kažnjiv, npr. zastupnik osiguravajućeg društva koji je predložio svjedoku da će mu osigurati baraku na visoki iznos, s time da je onda zajedno zapale i naplate štetu, neuspjeli je poticaj na kazneno djelo prevare jer je svjedok to odbio učiniti.

6. PomaganjePomaganje je svako podupiranje glavnog počinitelja u počinjenju KD.Pomaganje možemo svesti na dva glavna oblika: fizičko i psihičko pomaganje. Fizičko pomaganje je svako objektivno podupiranje KD. To u prvom redu može biti stavljanje počinitelju na raspolaganje sredstava za počinjenje KD, te uklanjanje prepreka za počinjenje KD. Psihičko pomaganje je svako jačanje volje glavnog počinitelja koje se može sastojati u davanju savjeta ili uputa kako da se počini KD ili u unaprijed obećanom prikrivanju KD, počinitelja, sredstava kojima je djelo počinjeno, tragova KD ili predmeta pribavljenim KD.Za pomaganje prije počinjenja KD dovoljne su radnje koje su po svojoj naravi pripremne radnje uz uvjet da je glavni počinitelj ušao barem u stadij kažnjivog pokušaja.Pomaganje nakon počinjenog djela više nije pomaganje kao oblik sudioništva, jer nema nikakvog kauzalnog doprinosa, niti podupiranja kaznenog djela.Pomagatelj mora uvijek postupati s namjerom pa nehajno pomaganje nije kažnjivo. kao kod poticanja, namjera mora biti dvostruka, tj. počinitelj mora biti svjestan da glavnog počinitelja podupire u njegovoj radnji i mora to htjeti ili barem na to pristati i mora svojom sviješću i htijenjem ili pristajanjem u glavnim crtama obuhvatiti sva obilježja KD glavnog počinitelja.Za razliku od poticanja, neuspjelo pomaganje ili pokušaj pomaganja nije nikad kažnjiv.Glede kažnjavanja pomagatelja zakon predviđa fakultativno ublažavanje kazne.

7. Načelo neovisnosti krivnje pojedinih sudionikaNačelo krivnje zahtjeva da svaki sudionik (u širem smislu) odgovara u granicama svoje vlastite krivnje.Toj je izričito propisano u KZ-u koji kaže da „svaki supočinitelj odgovara u skladu sa svojom namjerom ili nehajem, a poticatelj i pomagatelj u skladu sa svojom namjerom“.Jedan sudionik neće odgovarati za one radnje drugih sudionika koje nisu obuhvaćene njegovom namjerom (kod supočiniteljstva i nehajem), ili, drugim riječima, jedan sudionik neće odgovarati za eksces drugoga.

8. Nužno sudioništvoTaj pojam se odnosi na slučajeve u kojima već biće KD pretpostavlja sudjelovanje više osoba. To mogu biti tzv. konvergentni delikti kod kojih svi sudionici na isti način idu za postizanjem određenog cilja, npr. oružana pobuna, ili tzv. delikti susretanja kod kojih sudionici imaju različite uloge, ali se njihovi interesi susreću, npr. kod protupravnog prekida trudnoće uz pristanak trudne žene.

47

9. Stjecaj raznih oblika sudioništvaMoguće je da ista osoba u istom djelu ostvari 2 oblika sudioništva. U tom slučaju teži oblik sudioništva isključuje lakši. Supočiniteljstvo uvijek isključuje poticanje i pomaganje, Ako netko potakne drugoga da zajednički počine KD, a onda tako i postupe, odgovarat će samo kao supočinitelj, poticanje isključuje pomaganje, Sudionik koji nagovori drugoga na ubojstvo i ujedno mu stavi na raspolaganje pištolj će odgovarati samo za poticanje.

8. KAZNENOPRAVNE SANKCIJEKaznenopravna sankcija je zakonom propisani sadržaj i način kaznenopravne prisile koja se nakon provedenog postupka na temelju odluke državne sudbene vlasti, radi ostvarenje opće svrhe svih i upravo primijenjene vrste tih sankcija, primjenjuje prema osobi koja je proglašena krivom za počinjeno KD. Opća definicija kaznenopravnih sankcija ima, dakle, 3 bitna sastojka: a) zakonitost kaznenopravne prisile, b) odluka državne sudbene vlasti i c) opća i posebna svrha kaznenopravnih sankcija.

1. Opća svrha kaznenopravnih sankcijaOpća svrha svih kaznenopravnih sankcija sastoji se od 3 zadatka: a/ da svi građani poštuju pravni sustav, b/ da nitko ne počini KD, i c/ da se počinitelj KD ubuduće poštuje pravni sustav i da ne počini ponovno KD.

2. Vrste kaznenopravnih sankcijaU našem pravnom sustavu imamo 5 glavnih vrsta kaznenopravnih sankcija:1. kazne,2. sigurnosne mjere,3. sudsku opomenu,4. uvjetnu osudu, i5. odgojne mjere.

1. kazne i kažnjavanje1.1. svrha kažnjavanja u našem KZ-uSvrha kažnjavanja određena je člankom 50. KZ-a. Sadrži 5 bitnih sastojaka:a) društvena osuda zbog počinjenog KD,b) utjecaj na počinitelja da ubuduće ne čini KD,c) utjecaj na sve ostale da ne čine KD,d) utjecaj na svijest građana o pogibeljnosti KD i e) utjecaj na svijest građana o pravednosti kažnjavanja počinitelja KD.

1.2. vrste kazni u našem kz-uU našem sustavu postoje samo 2 temeljne vrste kazne: novčana kazna i kazna zatvora.

1.2.1. novčana kaznaNovčana kazna se propisuje i izriče u dnevnim dohocima osobe prema kojoj se primjenjuje. Novčana kazna ne može biti manja od 10 dnevnih dohodaka niti veća od

48

300 dnevnih dohodaka, osim za KD počinjena iz koristoljublja kad se najveća novčana kazna može izreći i do 500 dnevnih dohodaka.

1.2.2. kazna zatvoraTri su modaliteta oduzimanja slobode primjenom kaznenopravne prisile po KZ-u moguća:a) kazna zatvora ne može biti kraća od 30 dana (opći minimum) ni dulja od 15

godina (opći maksimum).b) dugotrajni zatvor u trajanju od najkraće 20 godina (opći minimum) do 40 godina

(opći maksimum). c) maloljetnički zatvor u trajanju koje ne može biti kraće od 6 mjeseci (opći

minimum) ni dulje od 5, odnosno 10 godina (opći maksimum).Prvi modalitet ima redovito trajanje i propisuje se za većinu KD. Drugi modalitet je iznimka i može se propisati samo za najteže i najpogibeljnije oblike teških KD. Treći modalitet ima sve značajke posebnosti ne samo po trajanju već i po uvjetima izricanja, svrsi, sadržaju i načinu izvršenje.

1.3. zamjena kazne zatvora po članku 54. kz-aKad sud odmjeri i izreče kaznu zatvora u trajanju do 6 mjeseci, može istodobno odlučiti da se ta kazna s pristankom osuđenika zamjenjuje radom za opće dobro na slobodi.

2. Mjere upozorenjavrste i mjere upozorenjaKZ predviđa 2 vrste mjera upozorenja: sudsku opomenu i uvjetnu osudu. Njima se umjesto kažnjavanja, počinitelja KD upozorava da je dužan poštovati pravni sustav i da ubuduće ne čini KD.Posebna svrha mjera upozorenja sastoji se u upućivanju prijekora počinitelju KD.

2.1. sudska opomenaSudska opomena je kaznenopravna sankcija koja se kao mjera upozorenja može primijeniti prema počinitelju KD u 2 slučaja: a/ kada je počinjeno bilo koje KD za koje zakonom propisuje kaznu zatvora do 1 godine ili novčanu kaznu, i b/ kada je počinjeno bilo koje KD za koje je propisana kazna zatvora do 3 godine ili novčana kazna, a zakon je za to djelo izričito predvidio i mogućnost primjene sudske opomene. U oba slučaja sudska opomena se može primijeniti ako se kumulativno ispune 2 uvjeta za njenu primjenu: a/ ako se prema načinu djelovanja počinitelja, njegovoj krivnji i prouzročenoj posljedici radi o očito lakom obliku tog djela, i b/ kad se s obzirom na sve okolnosti koje se tiču počinitelja, steknu uvjeti za postignuće svrhe mjere upozorenja bez kažnjavanja.

2.2. uvjetna osudaUvjetna osuda je kaznenopravna sankcija koja se kao mjera upozorenja sastoji: a/ od izrečene kazne i b/ vremena provjeravanja u kojem se ta kazna ne izvršava pod uvjetima određenim zakonom.

49

Uvjetna osuda može se primijeniti:A/ prema počinitelju KD za koje je zakonom propisana kazna zatvora do 5 godina, ili blaža kazna, iB/ za KD za koja je propisana kazna do 10 godina ako su primijenjene odredbe o ublažavanju kazne.

3. Sigurnosne mjereSvrha je sigurnosnih mjera da se njihovom primjenom otklanjaju uvjeti koji omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog KD.

3.1. Vrste sigurnosnih mjeraSigurnosne mjere jesu: obvezno psihijatrijsko liječenje, obvezno liječenje od ovisnosti, zabrana obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti, zabrana upravljanja motornim vozilom, protjerivanje stranca iz zemlje i oduzimanje predmeta.Sve vrste sigurnosnih mjera primjenjuju se fakultativno i primjena nijedne nije obvezna.

3.1.1. obvezno psihijatrijsko liječenjeSigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja može se primijeniti samo prema počinitelju koji je KD počinio u stanju smanjene ubrojivosti ako postoji opasnost da razlozi za takvo stanje mogu i u budućnosti poticajno djelovati za počinjenje novog KD.

3.1.2. Obvezno liječenje od ovisnostiSigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti može se primijeniti prema počinitelju koji je KD počinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti od alkohola ili opojnih droga kad postoji opasnost da će zbog te ovisnosti ponovno počiniti neko KD.

3.1.3. Zabrana obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnostiSigurnosna mjera zabrane obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti može se primijeniti prema počinitelju koji je počinio KD u obavljanju zvanja, djelatnosti ili dužnosti, ako postoji opasnost da bi takvo obavljanje moglo poticajno djelovati za počinjenje novoga KD zlouporabom zvanja, djelatnosti ili dužnosti.

3.1.4. Zabrana upravljanja motornim vozilomSigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom može se primijeniti prema počinitelju KD protiv sigurnosti prometa kad postoji opasnost da će upravljajući motornim vozilom ponovno počiniti takvo KD.

3.1.5. Protjerivanje stranca iz zemljeSigurnosna mjera protjerivanja stranca iz zemlje može se primijeniti prema počinitelju KD koji nije državljanin RH, a postoji opasnost da će počiniti neko KD.

50

3.1.6. Oduzimanje predmetaSigurnosna mjera oduzimanja predmeta može se primijeniti glede predmeta koji je bio namijenjen ili uporabljen za počinjenje KD ili je nastao počinjenjem KD, kad postoji opasnost da će se određeni predmet ponovno uporabiti za počinjenje KD, ili kad se radi zaštite opće sigurnosti ili iz moralnih razloga oduzimanje predmeta čini prijeko potrebnim.

4. Odgojne mjereOdgojne mjere su predviđene kao posebna vrsta kaznenopravnih sankcija u članku 5. KZ-a. ZSM-om je propisano da:“Maloljetnicima se za počinjena KD kao sankcije izriču odgojne mjere, maloljetnički zatvor i sigurnosne mjere. Maloljetniku koji je u vrijeme počinjenja KD navršio 14, a nije navršio 16 godina života (mlađi maloljetnik), mogu se izreći samo odgojne mjere.“

4.1. vrste odgojnih mjeraOdgojne mjere jesu: 1) sudski ukor, 2) posebne obveze, 3) upućivanje u centar za odgoj, 4) pojačana briga i nadzor, 5) pojačana briga i nadzor uz dnevni boravak u odgojnoj ustanovi, 6) upućivanje u odgojnu ustanovu, 7) upućivanje u odgojni zavod, 8) upućivanje u posebnu odgojnu ustanovu.

4.2. svrha odgojnih mjeraUnutar opće svrhe kaznenopravnih sankcija svrha je maloljetničkih sankcija (a time i odgojnih mjera) pružanjem zaštite, brige, pomoći i nadzora te osiguranjem opće i stručne izobrazbe maloljetnog počinitelja KD utjecati na njegov odgoj, razvijanje njegove cjelokupne ličnosti i jačanje njegove osobne odgovornosti.

5. AmnestijaAmnestijom se, kao aktom milosti, potpunog ili djelomičnog oprosta državnog poglavara ili drugog ustavom određenog visokog tijela državne vlasti, određenoj skupini osuđenih osoba koje nisu poimenično određene, daje:a) potpuni ili djelomični oprost od izvršenja kazne, ilib) izrečene kazne zamjenjuju blažom kaznom, ilic) daje prijevremena rehabilitacija, ilid) ukida uvjetna osuda, ilie) ukida određena pravna posljedica osude.

Posebni način amnestije je abolicija kojom se također za određenu skupinu osoba koje nisu poimenično određene, već su obuhvaćene po kriteriju KD, obustavlja kazneni postupak, bez obzira u kojoj se fazi on nalazi, pa čak ako protiv neke osobe još nije formalno ni pokrenut.

51

6. PomilovanjePomilovanje je također akt državne milosti kojim se određenoj poimenično odabranoj osuđenoj osobi daje:a) potpuni ili djelomični oprost od izvršenja kazne, ilib) zamjenjuje izrečena kazna blažom kaznom, ilic) umjesto bezuvjetno izrečene kazne primjenjuje uvjetna osuda, ilid) potpuno ukida uvjetna osuda za vrijeme trajanja provjeravanja, ilie) ukida ili određuje kraće trajanje pravne posljedice osude, ilif) daje prijevremena rehabilitacija, ilig) ukida ili određuje kraće trajanje sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim

vozilom ili protjerivanje stranca iz zemlje.Razloge za pomilovanje, onaj tko je u državi za taj akt milosti ovlašten i nadležan, kao ni za amnestiju ne mora navest.Prema našem Ustavu, Predsjednik RH kao državni poglavar daje pomilovanja.

7. Pravo na rehabilitacijuNakon izdržane, oproštene ili zastarjele kazne zatvora, dugotrajnog zatvora ili maloljetničkog zatvora osuđene osobe imaju sva prava građanina utvrđena Ustavom, zakonom ili drugim propisima, te mogu stjecati sva prava osim onih koja su im ograničena sigurnosnom mjerom ili nastupanjem pravne posljedice osude. To se odnosi i na počinitelja KD prema kojem je primijenjena mjera upozorenja ili ga je sud oslobodio kazne. Kao i na osobe na uvjetnom otpustu ukoliko njihova prava nisu ograničena posebnim propisima o uvjetnom otpustu s izdržavanja kazne zatvora.Protekom rokova određenih za rehabilitaciju i pod uvjetima određenim zakonom, počinitelj KD smatra se neosuđivanim i svaka uporaba podataka o građaninu kao počinitelju KD zabranjena je, a u slučaju uporabe nema pravni učinak. Rehabilitirani građanin ima pravo nijekati prijašnju osuđivanost i zbog toga ne može biti pozvan na odgovornost niti može imati bilo kakve pravne posljedice.

8. ZastaraZastara je opći institut kaznenog prava koji se odnosi na nemogućnost primjene kaznenog zakonodavstva bilo koje države pa i RH kad protekne određeno vrijeme od počinjenja KD (zastara pokretanja kaznenog postupka) ili od izrečene kazne, odnosno određivanja primjene druge kaznenopravne sankcije (zastara izvršenja kazne i primjene ostalih kaznenopravnih sankcija).Nema zastare izvršenja kazne koja je izrečena počinitelju KD genocida, agresivnog rata, ratnih zločina te drugih KD što ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu.

8.1. Zastara izvršenja kazneAko u KZ-u nije drukčije određeno, izrečena se kazna zbog zastare ne može izvršiti kad protekne: 25 godina od izrečene kazne dugotrajnog zatvora, 15 godina od izrečene kazne zatvora u trajanju duljem od 10 godina, 10 godina od izrečene kazne zatvora u trajanju duljem od 5 godina, 5 godina od izrečene kazne zatvora u trajanju duljem od 3 godine,

52

3 godine od izrečene kazne zatvora u trajanju duljem od 1 godine, 2 godine od izrečene kazne zatvora u trajanju do 1 godine ili novčane kazne kao

glavne ili sporedne kazne.

53