OSNOVE EKONOMIJE

Pojam i predmet ekonomije kao nauke

Etimološko značenje riječi ekonomija potiče od grčkog antičkog koncepta oekonomija- oicos kuća i nomos; zakon pravilo red.Oekonomija je označavala skup principa o rukovođenju, upravljanju gazdovanju domaćinstvom državom ili privredom.

Predmet ekonomije se određuje kao „Svaka ljudska djelatnost u kojoj se susreće problem ograničenih sredstava za realizaciju odabranih ciljeva“.Zadatak ekonomije je na postizanje maksimalne efektivnosti (outputa) ili na minimizaciju troškova (inputa).

Nastanak i geneza ekonomije kao nauke

Raspadom feudalizma u Evropi i razvijanjem trgovačkog, rano-kapitalištičkog društva, te pokretom renesanse niču prve ekonomske škole.

Danas je se ekonomska disciplina na univerzitetima uglavnom naziva ekonomica (economics), a savremenim izrazom ekonomija označavamo ekonomsku nauku u cjelini, njena istraživanja, proučavanja i metode.

Ekonomska nauka (teorija) je jedna od najpropulzivnijih društvenih nauka, koja se razvila u sistem sastavljen od osnovnih područja istraživanja: - ekonomske teorije (koja se nekad zvala političkom ekonomijom)- ekonomske stvarnosti (ekonomika- economics)

Nastanak ekonomije kao nauke veže se za ime pripadnika škole Klasične političke ekonomije, Adama Smitha (1723-1790.) i njegovu knjigu „Bogatstvo naroda“ (1776.). Razvoj ekonomije kao nauke usko je vezan sa problemima i potrebama privredne prakse razvoja epohe kapitalizma.

Ekonomija kao nauka je nastala pod imenom Politička ekonomija, a nastanak nauke je proizašao iz interesa nastajuće kapitalističke klase i njihove potrebe za slobodnim poslovanjem (nasuprot feudalnim ograničenjima). Ekonomija se tako postepeno oslobađa tereta drugih disciplina, tj dodataka filozofske, teološke i etičke rasprave, te postaje samostalna nauka.

Raspadom feudalizma u Evropi i razvitkom trgovačkog rano-kapitalističkog društva, te pokretom renesanse niču prve ekonomske škole, koje se fokusiraju na pojam društvenog (nacionalnog) bogatstva i tržišta.

Klasičnoj političkoj ekonomiju su prethodile ekonomske škole merkantilizma (15-17st) i fizokratizma (17st), koje još uvijek nisu tvorile sistem ekonomske nauke. Merkantilisti su se zalagali za intervenciju države u vanjskoj trgovini, te su bogatstvo izražavali u novcu, do kojeg se dolazi isključivo kroz razmjenu, tj. vanjsku trgovinu.Fiziokrati su se zalagali za prirodni poredak, te izvor društvenog bogatstva traže u poljoprivredi, a do njega se dolazi ekonomskom slobodom, tj. prepuštanjem prirodnog života njegovim sopstevnim zakonima. Iz njihovih učenja o prirodnom poretku proizilazi francuska maksima laissez faire (lese fer), prepustite da stvari idu svojim tokom.

Između sredine 17. i 18,. stoljeća zbog potreba liberalnog kapitalizma, ekonomija se kao nauka zaokružuje u posebnu disciplinu. U radovima predstavnika treće ekonomske škole u Engleskoj, dobiva naziv Klasična politička ekonomija.

U 30. godinama 20. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama javlja se Velika ekonomska kriza (1929-1933.) koja mijenja glavni tok ekonomske nauke. J.M. Kejns piše svoje djelo „Opšta teorija zaposlenosti, kamate i novca“ (1936.)U ovom djelu opisan je novi pristup ekonomiji, pa je predmet njenog proučavanja proširen na monetarnu i fiskalnu politiku da bi se pokušali riješiti problemi krajnje ekonomske nestabilnosti (velike nezaposlenosti i hipernflacije), pa se težište ekonomskog proučavanja pomjera sa tržišta na povećanje uloge države u ekonomskim aktivnostima.

Klasična politička ekonomija čini dio većinskog liberalnog pogleda na svijet, a Adam Smith je najznačajniji predstavnik ove škole. On je napisao čuveno djelo „Bogatstvo naroda“ (1776.), koji ekonomiju naziva političkom ekonomijom i definiše je kao nauku koja proučava prirodu i uzroke bogatstva nacije.

Smith analizira način na koji slobodna tržišta organizuju ekonomski život i doprinose ekonomskom razvoju (blagostanju društva u cjelini ali i pojedinca), te će to biti oslonac svim liberalističkim pravcima. Njegova knjiga je bitno označila nastanak ekonomije kao nauke.

Pojam politička ekonomija je podrazumijevao ekonomsku teoriju i koristio se od 17. do 19. stoljeća, da bi bio zamijenjen pojmom ekonomike (economics) koju uvodi Alfred Marshall, prof na univerzitetu u Cambridgeu.

Marshall u svojoj knjizi „Principi ekonomike“ (1890.) objašnjava kao na „proučavanje ljudskog roda u običnom toku života, te da ona istražuje onaj dio djelatnosti pojedinca i društva koji je najuže povezan sa sticanjem i potrebom materijalnih stvari potrebnih za blagostanje“.

Interes za ekonomijom nakon toga stalno raste, a u Engleskoj, Italiji i Njemačkoj se otvara sve više univerziteta koji se bave studijima ekonomije. Do kraja 60-ih i početkom 80-ih nastali privredni problemi otvaraju put negiranja teorijskih i privredno-političkih doprinosa kejnzijanizma, koji su se zalagali za državni intervencionizam i konceptu države blagostanja.

Dolazi do „ponovog otkrivanja i povratka tržištu“, te do povratka temeljnim porukama Adama Smitha o svemoći tržišta, kao odgovor na preveliko opterećenje države.Najveća kritika intervencionizma se javlja kroz nova teorijska usmjerenja kao što su monetarizam, ekonomija ponude i teorija racionalnih očekivanja, koji zastupaju kensijanske i neoklasične teorije.

Danas je na univerzitetima sveprisutan izraz ekonomika (economics) dok je politička ekonomija gotovo potisnuta.U njemačkom govornom području za ekonomiju se kao naučnu disciplinu koristi i izraz narodna privreda koji je nastao kao odgovor na englesku klasičnu političku ekonomiju.

Savremeni izraz ekonomija označava ekonomsku nauku u cjelini. Danas je ekonomska nauka (teorija) jedna od najpropulzivnijih društvenih nauka, koja se razvila u kompletan sistem sastavljen od osnovnih područja istraživanja; ekonomske teorije i ekonomske stvarnosti.

Iz ovog konteksta odvaja se i čista ekonomija čiji smjer ekonomske misli strogo odvaja nauku od vještine, te razlikuje čistu ekonomiju od primjenjene ekonomije.Čišta ekonomija objektivistički istražuje, analizira i objašnjava postojeće činjenice.Primijenjena ekonomija se koristi rezultatima čiste ekonomije i pronalazi odgovarajuća rješenja u

praksi, te savjetuje ekonomske subjekte i pripisuje im određeno ponašanje te usmjerava njihovo djelovanje.

POLITIČKA EKONOMIJA I EKONOMIKA

Izraz politička ekonomija je najprije korišten u bivšim socijalističkim zemljama, dok se danas upotrebljava samo u Francuskoj. Postoje primjeri određenih fakulteta u svijetu koji ponovo koriste ovaj izraz, što ukazuje na njegovo vraćanje.

Danas se izraz Politička ekonomija upotrebljava za označavanje javnog izbora kao ekonomske metode za proučavanje funcionisanja državnih vlada. U pitanju je procjena tržišnog uspjeha (da li je efikasan i pravičan) i mogućnosti da se vlada umiješa i poboljša situaciju.

Ekonomika

Najcitiranija definicija ekonomije je ona iz Samuelsonovog udžbenika Ekonomija:

Ekonomika je nauka koja izučava kako čovjek i društvo biraju, sa ili bez potrebe novca, način upotrebe oskudnih resursa u proizvodnji različitih proizvoda kroz određeno vrijeme i način njihove raspodjele za tadašnju i buduću potrošnju, među različitim ljudima i grupama u društvu.

Ekonomika je naučno proučavanje kako društva upotrebljavaju oskudne (rijetke) resusre da bi proizvela korisne robe i raspodijelila ih različitim ljudima i grupama.

Ekonomics je nauka o tome kako funcionišu tržišta i tržištni sistemi.

Ekonomski modeli

Ekonomski modeli predstavljaju pojednostavljenu sliku ekonomske stvarnosti, apstrakciju na kojoj se zasniva ekonomska teorija

Deskripcija je posmatranje ekonomskih događaja i njihov opis, a u ekonomiji se pojavljuje kao rezultat naučnog posmatranja u dužem periodu, i sistematskog prikupljanja relevantrnih podataka o predmetu istraživanja.

Ekonomska analiza je logički produžetak posmatranja (deskripcije) i predstavlja postupak objašnjavanja, utvrđivanja uzročno-posljedičnih veza (zakonistosti) između ekonomskih kategorija, procesa, pojava i odnosa radi njihovog objašnjenja i predviđanja.

Statistička i matematička analiza omogućava analitičku osnovu ekonomskih istraživanja.

Eksperimeti – u posljednjim decenijama se razvila posebna ekonomska disciplina; eksperimentalna statistika, koja proučava ekonomsko ponašanje u kontrolisanim uslovima, što je vrlo slično eksperimentima u prirodnim naukama.

Sastavne elemente ekonomskih modela čine; varijable, parametri i pretpostavke ponašanja.Varijable su elementi pojave koje treba odrediti modelom a mogu biti endogene (zavidne i određivane) koje model nastoji objasniti i egzogene (date i nezavisne) koje utiču na endogene.

Kvantitativni izraz međuzavisnosti dviju ekonomskih varijabli uvijek je određen nekim brojnim izrazom, parametrom.Pretpostavke ponašanja govore o motivima ekonomskog ponašanja.

MIKROEKONOMIJA I MAKROEKONOMIJA

Mikroekonomija analizira ponašanje pojedinačnih ekonomskih subjekata, domaćinstava i preduzeća u korištenju ograničenih prirodnih resursa, a dijeli se na:

1. Teoriju ponašanja potrošača2. Toeriju troškova, teoriju i politiku cijena3. Ekonomiku i poslovnu politiku preduzeća4. Različite marketinške discipline

Makroekonomija analizira ponašanje i kretanje ekonomskih agregata jedne zemlje. Najvažniji rezultat ekonomskie aktivnosti se sumiraju u makroekonomskim agregatima jedne ekonomije:

1. Bruto domaći proizvod (GDP gross domestic product)2. Bruto nacionalni proizvod (GNP gross national product)3. Investicije4. Ukupna potrošnja5. Zaposlenost6. Inflacija7. Uvoz-izvoz

Ekonomska teorija i ekonomska politika

Ekonomska teorija podrazumijeva naučno proučavanje i utvrđivanje zakonitosti i principa u funkcionisanju ekonomske aktivnosti, koji trebaju biti okviri za ekonomsku politiku (tj praksu) u određenim uslovima.

Ekonomska teorija je okvir za praksu, tj ekonomsku politiju jedne tržave. Ona je rezultat posmatranja konkretnih događaja u ekonomskom sistemu, na osnovu kojih se (uz eliminaciju nebitnih) utvrđuju opšte zakonitosti funkcionisanja ekonomskih sistema.

Ekonomska politika se bavi konkretnim aktivnostima koje se preduzimaju u određenim društvenim okolnostima. Ekonomsku politiku čini sistem ekonomskih mjera i konkretnih akcija koje provodi država da bi utjecala na privredna kretanja i ekonomski razvoj.

POZITIVNA I NORMATIVNA EKONOMIJA

Ekonomija ima makroekonomsku podjelu na pozitivnu i normativnu. Pozitivna ekonomija predstavlja ono što postoji, te razmatra ono „šta je“ (what is) te govori o činjenicama, dok normativna ekonomija proučava kriterije koji određuju ono što bi trebalo da bude i govori o vrijednosti i ciljevima.

Pozitivna ekonomija opisuje ekonomske činjenice i ekonomska ponašanja (pa se zove i desktiptivna ekonomija) i ima za cilj objašnjavanje kako stvarni privredni život funkcioniše (šta,

kako i za koga proizvoditi) i kako ga različite snage mijenjaju. Od nje se očekuje predviđanja o reagovanju privrede na određene promjene. Objašnjava se ekonomska stvarnost kakva je ona zaista, bez analize da li su ekonomski rezultati dobri ili loši. Zasnovana je na konstatacijama „ako…tada“ (ako se pojavi inflacija tada se obezvređuje novac).

Normativna ekonomija je usmjerena na objašnjavanje ekonomskog života ili jednog njegovog segmenta na način kakav bi on trebao da bude.

To znači da normativna ekonomija uključuje vrijednosne (etičke) sudove o pitanjama, šta, kako i za koga proizvoditi u nekoj ekonomiji pa se uglavnom zasniva na preporukama šta bit trebalo uraditi, odnosno koje su ekonomske promjene poželjne.

Normativna ekonomija daje mišljenja i preporuke za vođene ekonomske politike.

Pozitivna ekonomija objašnjava šta je i kakve posljedice ima nezaposlenost ili kakvo je socijačno stanje društva. Normativna ekonomija odgovara kolika treba da bude nezaposlenost i koliko treba da bude socijalne staranje.

Pozitivan stav je „Ako država izvrši povećanje stope poreza na prihod građana, smanjuju se mogućnosti za povećanje njihove zarade“. Normativni stav bi bio „Država treba da poveća poreska opterećenja za bogatije, a da ih smanji za siromašnije“.

OPŠTE VRIJEDNOSTI U EKONOMIJI

Ekonomske vrijednosti se dijele u tri kategorije:

1. Efikasnost – kriteriji o vrednovanju ekonomskih sistema i podrazumijeva efikasnost upotrebe inputa, faktora proizvodnje u dobijanju maksimalnih količina outputa, korisnih dobara i usluga.

2. Pravedna raspodjela tereta i koristi sistema, može se iskazati i kao mogućnost funkcionisanja principa „jednakih šansi za sve“ s obzirom na pojave rasne i polne diskriminacije, socijalnog i starosnog stanja itd.

3. Demokratija pokazuje u kojoj mjeri ekonomski sistem unaprijeđuje ili sprječava demokratsko funkcionisanje države

Ekonomski sistem

Pod ekonomskim (privrednim) sistemom podrazumijevamo društveno određeni mehanizanm za riješavanje temeljnih ekonomskih pitanja; šta, kako i za koga proizvoditi.

Ekonomski sistem je najvažniji podsistem ukupnog društbenog sistema, jer zbog svoje otvorenosti i velikom broju veza djeluje na ostale podsisteme snažnije nego što oni djeluju na njega. (politički, pravni, itd.)

Na ekonomski sistem na direktan ili indirekntan način utiče dostignuti stepen ekonomske nauke ali i drugih naučnih disciplina. Nauka kao sistem ravnopravna je ekonomskom sistemu i ostali sistemi koji su podsistemi društvenog sistema utjecati će putem povratnih sprega (veza) na ekonomski sistem.

Glavne komponente ekonomskog sistema

Resurs: inputi- faktpro proizvodnje (prirodni resursi, rad, kapital), tehničko- tehnološko znanje, preduzetništvo i organizacione sposobnosti.

Ekonomski subjekti: domaćinstva preduzeća, država.

Procesi: su ekonomske aktivnosti koje objašnjavaju kako funkcioniše ekonomski sistem.

Ekonomske institucije održavaju ustaljen odnos između ekonomskih subjekata, a plod su navika, običaja i propisa koje određuju pravila ljudske akcije i organizacije trajniijeg ekonomskog ponašanja.

Tržišni ekonomski sistem

Tržišni ekonomski sistem - vezan je za demokratska državna ustrojstva i odlikuje se time što u njemu pojedinci i privatna preduzeća samostalno donose odluke o proizvodnji i potrošnji.

TRŽIŠNI EKONOMSKI SISTEM

Tržišne privrede se klasificiraju u tri modela:

1. anglosaksonski model – koji apsolutizira ulogu tržišta i ekonomskih sloboda kao preduslova ekonomskoj efikasnosti.

2. socijalno tržišna privreda - Ovdje se princip tržišne ekonomske efikasnosti dovodi u sklad sa opštim ciljevima kao što su socijalna pravda, individualne slobode i zaštita čovjekove okoline.

3. istočnoazijski mode l - karakteriše ga prožimanje tržišta nacionalnom kulturom i tradicijom.

SOCIJALNO TRŽIšNA PRIVREDA

U okviru ovog modela često se diferenciraju:

1. švedski model, karakterističan po snažnoj socijalnoj komponenti, smanjenju socijalnih razlika (putem preraspodjele nacionalnog dohotka u korist slabijih slojeva).

2. njemački model socijalno tržišne privrede u kome država aktivno utiče na cijene, carine i tehničke norme. Model je funkcionirao pod geslom: „Blagostanje za sve – blagostanje kroz tržišnu utakmicu“.

TEMELJNI EKONOMSKI POJMOVI I PROBLEMI

II poglavlje

Rijetkost i izbor

Austrijski ekonomista Karl Menger (Carl Menger, 1871.) ustvrdio je dva pola ekonomske aktivnosti: ljudske potrebe i sredstva za njihovo zadovoljavanje. Faktički, kako je pisao A. Maršal, bogatstvo se sastoji od poželjnih stvari (dobara) koje direktno ili indirektno zadovoljavaju ljudske potrebe.

Svi ekonomski problemi i dileme proizilaze iz činjenice da se ljudske potrebe stalno šire (praktično su neograničene) a da su dobra (ekonomski resursi) ograničena ili rijetka.

Potrebe su osjećaj pomanjkanja neke stvari, dobra, usluge, koje osoba želi da ublaži ili otkloni. Nastaju kao rezultat nezadovoljstva (razdražljivosti) čovjeka, koja može biti uzrokovana fizičkim ili emocionalnim razlozima.

Dobra su stvar ili usluge kojima se zadovoljavaju neke ljudske potrebe. Dobra se dijele na slobodna i ekonomska.

Slobodna dobra su ona dobra koja svojom količinom premašuju ljudske potrebe (zrak koji udišemo, sunčevo svjetlo, voda).

Priroda ih pruža ne zahtijevajući ljudske napore, a za njihovu upotrebu ne treba plaćati nikakvu naknadu. Ovakvih dobara je sve manje jer ih čovjek osvajanjem prirode sve više pretvara u ekonomska dobra (slučaj vode, npr.).

Ni vazduh više nije uvijek slobodno dobro – prečišćava se u klima uređajima u stambenim i poslovnim prostorijama.

Ekonomska dobra su rijetka jer ih ima manje nego što su ljudske potrebe (dakle, stvari ili usluge koje su željene i rijetke), pa stoga, jedino i predstavljaju predmet izučavanja ekonomske nauke. To su svi prirodni i, od strane čovjeka, proizvedeni resursi koji se koriste u proizvodnji dobara i usluga. U pitanju su, npr.: proizvodna oprema sredstva transporta i komunikacionih veza.

Definicija ekonomije upućuje na najefikasniju upotrebu resursa, odnosno ostvarenje najboljeg izbora u njihovoj upotrebi, što znači da ekonomija rješava dva ključna problema: oskudnost resursa i izbor (ekonomske odluke).

Problem rijetkosti

Problem rijetkosti se ispoljava u kontinuiranom jazu između obima zadovoljenih i nezadovoljenih želja, koji se ekonomskim napretkom smanjuje, ali se nikada ne rješava.

Rijetkost dobara i usluga, kojima se zadovoljavaju brojne želje, potrebe i težnje, izviru iz oskudnosti resursa.

Resursi su svi materijalni i nematerijalni izvori bogatstva, bilo da su nađeni u prirodi (sirovine) ili su proizvedeni ljudskim radom (zgrade, oprema, infrastruktura).

Prema tome, tretman oskudnih resursa i problema izbora između alternativne upotrebe tih resursa, pokazuje: ekonomiju kao nauku o racionalnom izboru , koja otkriva i unapređuje pravila kojima se ljudi rukovode u svom racionalnom ekonomskom ponašanju.

Donošenje odluke o izboru pretpostavlja upoređivanje koristi i šteta, prihoda i rashoda, troškova i dobiti, tj. da koristi od datog izbora budu veće od troška, te da ljudi datim izborom treba da poboljšaju svoje ekonomsko stanje.

Potrebe

Potrebe su osjećaj pomanjkanja neke stvari, dobra, usluge, koja može da zadovolji taj osjećaj pomanjkanja.

Ekonomske potrebe se zadovoljavaju proizvodima i uslugama u ekonomskoj aktivnosti, a čine najznačajniji faktor koji utiče na povećanje proizvodnje.

Dobra

Dobra su stvari ili usluge kojima se zadovoljavaju neke ljudske potrebe. Dobra se dijele na slobodna i ekonomska.

1. Slobodna dobra su ona dobra koja svojom količinom premašuju ljudske potrebe.

2. Ekonomska dobra su svi prirodni i, od strane čovjeka, proizvedeni resursi koji se koriste u proizvodnji dobara i usluga.

Ekonomski inputi (faktori proizvodnje)

Ekonomski inputi, još se nazivaju faktori proizvodnje.

To su resursi potrebni za proizvodnju dobara i dijele se na:

1. primarne ili izvorne (rad, prirodni resursi) i

2. proizvodne ili izvedene (kapital, preduzetništvo, tehnologije, obrazovanje…).

Primarni inputi

Primarni inputi se kao rijetki privredni resursi unajmljuju ili kupuju za odgovarajuće naknade ili dohotke svojim vlasnicima.

Rad je najširi pojam kojima ekonomisti označavaju različite fizičke i mentalne (umne) sposobnosti ljudi, koji se upotrebljavaju u proizvodnji dobara i usluga.

Prirodni resursi se obično svode na zemlju kao prvi i najvažniji prirodni resurs.

Proizvodni ili izvedeni inputi

Kapital je faktor proizvodnje koji poprima različita značenja i oblike.

Preduzetništvo – njegova uloga se sastoji u kombinovanju faktora proizvodnje – rada, kapitala i prirodnih resursa – u svrhu njihove efikasnije upotrebe u proizvodnji dobara i usluga za druge.

Tehnologija koja obuhvata ljudsko znanje primjenjeno u proizvodnji (proizvodno iskustvo – production know-how), uključujući metode transformacije inputa u gotove proizvode i usluge

Ekonomske aktivnosti

Ekonomska aktivnost predstavlja svjesno i svrsishodno djelovanje ekonomskih subjekata (pojedinaca, preduzeća, države) u sferi upotrebe oskudnih dobara.

U njene osnovne oblike ubrajamo:

proizvodnju - predstavlja organizovano djelovanje čovjeka na prilagođavanje dijelova prirode svojim potrebama, odnosno predstavlja proces stvaranja ekonomskih dobara,

easpodjelu - određuje veličinu udjela pojedinaca u tim potrebama.,

razmjenu - omogućuje pojedincu da dođe do onih proizvoda za kojim ima potrebu mijenjajući dio koji mu je pripao raspodjelom, i

potrošnju - proizvodi postaju predmet pojedinačnog i zajedničkog korišćenja radi zadovoljavanja najrazličitijih ljudskih potreba..

Proizvodna funkcija

S obzirom na oskudnost svih faktora proizvodnje, čovjek se u proizvodnji rukovodi općim načelom ekonomičnosti ili ekonomske racionalnosti, koje se svodi na ostvarenje što većih rezultata proizvodnje (outputa) uz što manji utrošak faktora proizvodnje (inputa). Dakle, u proizvodnji je zastupljen funkcionalni odnos između korišćenja faktora proizvodnje inputa i ostvarenih rezultata outputa.

Riječ je o proizvodnoj funkciji koja pokazuje maksimalnu količinu proizvodnje nekog proizvoda koja se uz određenu tehnologiju, može ostvariti ulaganjem određenih količina proizvodnih faktora i izražava se slijedećom jednačinom:

Y = f (K, L, t, itd)

pri čemu je: Y = količina proizvodnje (output), K = kapital, L = rad (engl. Labor), t = tehnički progres

Proizvodnu funkciju je moguće posmatrati sa makroekonomskog i mikroekonomskog gledišta.

Sa makroekonomskog gledišta, proizvodna funkcija označava proizvodnju određene nacionalne privrede koja se ostvaruju na osnovu raspoložive kombinacije agregiranih (ukupnih) faktora proizvodnje, pri čemu proizvodna funkcija (Y) označava društveni proizvod.

Mikroekonomska proizvodna funkcija se odnosi na pojedinačni proizvod i pojedinačno preduzeće. Makroekonomska proizvodna funkcija čini zbir proizvodnih funkcija pojedinih preduzeća (svaki proizvod, preduzeće ili nacionalna privreda ima svoju proizvodnu funkciju).

Na osnovu kombinacije faktora proizvodnje (X1, X2 ..., Xn) moguće je ostvariti maksimalnu proizvodnju od Y1 (tačka C). Tačka A označava količine Y2 koje nije moguće ostvariti, a tačka B količine Yo koje govore o nedovoljnom korišćenju proizvodnih kapaciteta.

Marginalna analiza

Iz marginalne analize je proizašao marginalni (granični) metod, koji predstavlja skup tehnika analize primjenjenih u sferama ekonomskih pojava i odnosa, na osnovu korišćenja diferencijalnog računa, odnosno diferencijalnih jednačina.

Marginalna analiza pokazuje, npr., tok promjene troškova, obrta i profita, pri povećanju za jednu neznatnu, dodatnu (marginalnu) veličinu (npr. jedan komad namještaja u fabrici, jedna tona u rudniku), tako nastale promjene nazivaju se marginalni (granični) troškovi, marginalni obrt, marginalni profit, što ćemo razmatrati u slijedećem poglavlju.

Marginalnom analizom se nastoji pokazati tok promjene troškova, obrta i profita.

Ukupan nivo proizvodnog potencijala jedne nacionalne privrede ilustruje se pomoću krive proizvodnih mogućnosti - KPM (production possibilites curve)

Granica i kriva proizvodnih mogućnosti

Razumjevanje krive proizvodnih mogućnosti – vojna potrošnja i civilna potrošnja

Mogućnost proizvodnje topova kao vojne potrošnje i proizvodnje maslaca kao civilne potrošnje

Ukupan nivo proizvodnog potencijala jedne nacionalne privrede ilustruje se pomoću krive proizvodnih mogućnosti - KPM (production possibilites curve).

Ova kriva prati različite količine proizvoda koji se mogu efikasno proizvoditi uz postojeću tehnologiju i resurse. Svaka proizvodnja koja se nalazi na krivi proizvodnih mogućnosti jeste efikasna proizvodnja.

Uz uslov pune zaposlenosti svih proizvodnih faktora (rada, zemlje i kapitala) moguće je povećati proizvodnju jednog dobra ili usluge samo smanjenjem proizvodnje drugog dobra ili usluge kako bi se oslobodili potrebni proizvodni resursi (da bi se, npr., imalo više stanova moramo preusmjeriti resurse sa proizvodnje automobila na proizvodnju stanova).

Zbog boljeg razumijevanja problema izbora pretpostavimo da se društvo opredjeljuje između dobara za vojnu potrošnju i dobara za civilnu potrošnju, pri čemu su vojna dobra reprezentovana s topovima, a civilna s maslacem.

Društvo može da troši više resursa na topove, ali samo tako što će smanjivati proizvodnju maslaca. Pretpostavimo da se resursi prvo usmjere na proizvodnju maslaca. Uz datu tehnologiju i date raspoložive resurse moguće je proizvesti maksimalnu (godišnju) količinu maslaca od 5 miliona kg. Ako bi se ovi resursi umjesto na maslac usmjerili za proizvodnju topova, tada bi mogli proizvesti petnaest hiljada topova. To su dvije krajnje mogućnosti, u sredini su mnoge druge. Ako smo spremni žrtvovati određenu količinu maslaca, možemo imati određeni broj topova. Ako smo spremni žrtvovati još više maslaca, možemo imati još više topova.

U narednoj tabeli su prikazane različite moguće kombinacije topova i maslaca (A, B, C, D, E i F) koje društvo može da proizvodi. Pri tome, treba napomenuti da obim proizvodnje maslaca i topova nije po definiciji alternativan, već je to

isključivo posljedica ograničenih proizvodnih resursa i dostignute tehnologije. Eksterne kombinacije su A (proizvode se samo topovi) i F (proizvodi se samo maslac). Između njih su kombinacije B, C, D i E, gdje se vrše kombinacije proizvodnje topova i maslaca.

Translaciju KPM shodno tehnološkim promjenama.

Pretpostavimo da društvo raspolaže ograničenim razvojnim mogućnostima, shodno potpunom iskorišćenju ekonomskih esursa (maksimalna angažovanost rada, zemlje i kapitala). U tom momentu društvo ne može funkcionisati u nekoj tački udesno van vlastite KPM.

Ključno pitanje tada je da li i na koji način je moguće preći sa nižeg na viši nivo KPM?

Takav prelaz je moguć prvenstveno intenzivnim tehnološkim promjenama, koje pomjeraju KPM udesno i naviše.

Proizvodne mogućnosti 2 zemlje. Granica proizvodnih mogućnosti može da ilustruje i razlike koje postoje u proizvodnim mogućnostima pojedinih zemalja. Uzmimo za primjer krive proizvodnih mogućnosti dvije zemlje: zemlje A i zemlje B, koje se razlikuju po potrošnji.

Mogućnosti Maslac

(u mil. kg)

Topovi

(u hiljad. kom.)

A 0 15

B 1 14

C 2 12

D 3 9

E 4 5

F 5 0

Zemlja A je siromašna zemlja, sa manjom potrošnjom, usmjerenom uglavnom u hranu, a zemlja B je razvijena zemlja sa većom potrošnjom.

Proizvodni potencijal zemlje B je znatno veći u odnosu na proizvodne mogućnosti zemlje A.

Ekonomskim rastom zemlja A može pomicati svoju GPM prema desno i naviše, te na taj način proširiti svoju potrošnju ne samo hrane već i luksuznih dobara.

Oportunitentni trošak

Oportunitetni trošak je, trošak koji snosimo ili žrtvujemo kada pravimo izbor ili donosimo odluke, odnosno čini vrijednost dobra ili usluge koje nismo koristili a mogli smo.

Svaka ekonomska aktivnost može se izraziti u obliku oportunitetnih troškova, što ćemo vidjeti na primjeru školovanja i investicionih kupovina.

Kako su resursi ograničeni, suočeni smo s odlukama o upotrebi ograničenog vremena i dohotka. Subjektivne ocjene pojedinaca između ekvivalentnih mogućnosti nazivamo preferencijama. Raspolažući određenim dohotkom, potrošač može, uz postojeće cijene različito kombinirati količine dobara koje želi imati.

Trošak određenog izbora podrazumijeva odricanje od onog što bi se dobilo kao alternativni izbor.

«Donošenje odluke u svijetu oskudnosti zahtijeva od nas da žrtvujemo nešto drugo, tj. košta nas prilike da činimo nešto drugo. Ta izgubljena mogućnost naziva se oportunitetni trošak.»

Oportunitetni trošak odluke pojavljuje se zato što sučeljavanje ograničenih resursa sa neograničenim potrebama nameće nam izbor jedne alternative i gubitka zbog odricanja od neke druge: «ako između aktivnosti X i Y odaberemo aktivnost X, gubitak koristi koje bismo imali izborom Y je oportunitetni trošak» (sticanja jedne robe/usluge jednak je izgubljenoj vrijednosti druge robe/usluge).

Primjeri oportunitetnog troška:

Oportunitetni trošak nastao usljed univerzitetskog obrazovanja - iznos koji bi nam ostao kada bismo umjesto studiranja bili zaposleni i dobijali dohodak. Međutim, ovo nije i naš ukupni oportunitetni trošak jer bi morali dodati i oportunitetni trošak vremena provedenog u školovanju. Prosječna plata u BiH, koju bi zaposlenjem mogao ostvariti svršeni srednjoškolac, iznosi cca 450 KM, što za period od 4 godine (12 mjeseci x 450 KM) iznosi 20.700 KM.

Za studiranje koje traje 4 godine, u BiH, trebali bismo izdvojiti cca 20.000 KM. Toliko iznose ukupni troškovi školarine, stanovanja, hrane i putovanja (pretpostavimo da za svaki mjesec treba izdvojiti cca 500 KM, što za jednu školsku godinu od 10 mjeseci iznosi 5.000 KM, a za 4 godine 20.000 KM). Zbrajanjem stvarnih troškova (troškovi studiranja od 20.000 KM) i izgubljenih primanja (sume plata u slučaju da smo zaposleni od 20.700 KM) dolazimo do ukupnih oportunitetnih troškova pohađanja fakulteta od 40.700 KM.

(2) Oportunitetni trošak kao izraz investicione kupovine preduzeća

Investiranje u novu opremu od 100.000 KM izvršeno je u skladu sa očekivanjima da ta oprema donesi veći profit. Oportunitetni trošak i ovdje postoji, s obzirom da je 100.000 KM moglo biti stavljeno na bankarsku štednju uz kamatu. Izgubljena kamata predstavlja oportunitetni trošak za preduzeće jer je novac, umjesto u banku sa dobijanjem kamate, usmjeren na kupovinu opreme.Novčani kapital se može upotrijebiti na različite načine, zbog čega govorimo o trošku upotrebe kapitala. Kako svaka odluka o upotrebi kapitala isključuje druge upotrebe, to je oportunitetni trošak najveća propuštena dobit do koje bi došlo da je izabran neki drugi način upotrebe kapitala.

Ekonomski i računovodstveni trošak

Ekonomski trošak – proizilazi iz troška propuštenih prilika

Ekonomska dobit = računovodstvena dobit – implicitni troškovi

Računovodstveni trošak – trošak iskazan i finansijskim izvještajima preduzeća

Pri analizi uspjeha preduzeća, ekonomisti uzimaju u obzir sve oportunitetne troškove,

A računovođe mjere samo eskplicitne troškove,

što znači da je ekonomski profit uvijek manji od računovodstvenog profita.

Primjer:

Kao zaposlenici u jednom preduzeću, osobe A i B primaju godišnju neto platu od 15.000 KM. Ove osobe odluče osnovati svoje preduzećeu u koje ulože po 100.000 KM (ukupno 200.000 KM). U prvoj godini poslovanja sa svojim preduzećem ostvare ukupan prihod od 300.000 KM.

Ostvareni troškovi iznose:

- eksplicitne troškove (repromaterijal, plate) 200.000 KM,

- porez na dobit 30 %

Koliko iznose računovodstvena a koliko ekonomska dobit?

E l e m e n t i KM

a) Ukupna prihod 300.000

b) Eksplicitni troškovi 200.000

c) Računovodstvena profit (a-b)

100.000

d) Porez na dobit (30 % na bruto dobit)

30.000

e) Računovodstveni neto profit (c-d)

70.000

Ovo su troškovi i dobit prema poslovnim knjigama. Međutim kako smo rekli, ekonomisti se bave ekonomskim troškom, odnosno troškom koji proizilazi iz propuštenih prilika. Dakle, treba izračunati oportunitetne troškove osoba A i B, budući da su propustili mogućnost angažovanja svog kapitala od 200.000 KM u neke druge svrhe. Ovaj iznos su mogli uložiti u bankarsku štednju i, uz godišnju kamatnu stopu od 10 %, ostvariti kamatu od 20.000 KM.

Ako implicitni troškovi iznose 50.000 KM, ekonomski profit bi se utvrdio na slijedeći način:Vidimo da ekonomska dobit iznosi 20.000 KM (računovodstvena, tj. ona po poslovnim knjigama je iznosila 70.000 KM), što je, zapravo, stvarna dobit za ove dvije osobe, s obzirom da su one, usmjeravanjem svog kapitala od 200.000

KM u vlastito preduzeće, propustile mogućnost da primaju plate u drugom preduzeću (bez angažovanja svog kapitala) i da naplate kamate od polaganja na štednju svog kapitala.

Ekonomski inputi (faktori proizvodnje)

Ekonomski inputi, još se nazivaju faktori proizvodnje.

To su resursi potrebni za proizvodnju dobara i dijele se na:

1. primarne ili izvorne (rad, prirodni resursi) i

2. proizvodne ili izvedene (kapital, preduzetništvo, tehnologije, obrazovanje…).

Primarni inputi se kao rijetki privredni resursi unajmljuju ili kupuju za odgovarajuće naknade ili dohotke svojim vlasnicima.

Rad je najširi pojam kojima ekonomisti označavaju različite fizičke i mentalne (umne) sposobnosti ljudi, koji se upotrebljavaju u proizvodnji dobara i usluga.

Prirodni resursi se obično svode na zemlju kao prvi i najvažniji prirodni resurs.

Proizvodni ili izvedeni inputi

Kapital je faktor proizvodnje koji poprima različita značenja i oblike.

Preduzetništvo – njegova uloga se sastoji u kombinovanju faktora proizvodnje – rada, kapitala i prirodnih resursa – u svrhu njihove efikasnije upotrebe u proizvodnji dobara i usluga za druge.

Tehnologija koja obuhvata ljudsko znanje primjenjeno u proizvodnji (proizvodno iskustvo – production know-how), uključujući metode transformacije inputa u gotove proizvode i usluge

Ekonomske aktivnosti

E l e m e n t i KM

e) Računovodstvena neto dobit 70.000

f) Implicitni troškovi (50.000), i to:

fa) izgubljene plate

fb) izgubljena kamata

30.000

20.000

g) Ekonomski profit (e-f) 20.000

Ekonomska aktivnost predstavlja svjesno i svrsishodno djelovanje ekonomskih subjekata (pojedinaca, preduzeća, države) u sferi upotrebe oskudnih dobara.

U njene osnovne oblike ubrajamo:

proizvodnju - predstavlja organizovano djelovanje čovjeka na prilagođavanje dijelova prirode svojim potrebama, odnosno predstavlja proces stvaranja ekonomskih dobara,

raspodjelu - određuje veličinu udjela pojedinaca u tim potrebama.,

razmjenu - omogućuje pojedincu da dođe do onih proizvoda za kojim ima potrebu mijenjajući dio koji mu je pripao raspodjelom, i

potrošnju - proizvodi postaju predmet pojedinačnog i zajedničkog korišćenja radi zadovoljavanja najrazličitijih ljudskih potreba..

Marginalna analiza

Marginalnom analizom se nastoji pokazati tok promjene troškova, obrta i profita.

Ukupan nivo proizvodnog potencijala jedne nacionalne privrede ilustruje se pomoću krive proizvodnih mogućnosti - KPM (production possibilites curve).

Razumjevanje krive proizvodnih mogućnosti – vojna potrošnja i civilna potrošnja

Mogućnost proizvodnje topova kao vojne potrošnje i proizvodnje maslaca kao civilne potrošnje

Granica prizvodnih mogućnosti

Oportunitetni trošak

Donošenje odluke u svijetu oskudnosti zahtijeva od nas da žrtvujemo nešto drugo, tj. košta nas prilike da činimo nešto drugo. Ta izgubljena mogućnost naziva se oportunitetni trošak.

Ekonomski i računovodstveni trošak:

Ekonomski trošak – proizilazi iz troška propuštenih prilika

Ekonomska dobit = računovodstvena dobit – implicitni troškovi

Računovodstveni trošak – trošak iskazan i finansijskim izvještajima preduzeća

Trošak: Mjerenje troška

Ukupni prihod definišemo kao iznos koji preduzeće stiče od prodaje svog outputa (gotovih proizvoda i usluga).

Iznos koji se plaća za kupovinu inputa (plata radnika, sirovina, opreme) je ukupni trošak.

Razlika između ukupnog prihoda preduzeća i njegovog ukupnog troška je profit:

Profit = ukupni prihod – ukupni trošak

Fiksni i varijabilni troškovi

Ukupni ekonomski trošak proizvodnje se sastoji od fiksnog i varijabilnog troška.

Fiksni trošak je trošak koji se ne mijenja s dinamikom proizvodnje, visina mu je uvijek ista, a može ga se eliminirati samo s prestankom proizvodnje.

Varijabilni trošak je trošak koji se mijenja ovisno od dinamike proizvodnje.

Veći obim proizvodnje – veći ukupni varijabilni troškovi, i obrnuto, manji obim proizvodnje – manji ukupni varijabilni troškovi.

Merginalni troškovi

Marginalni (granični) troškovi su dodatni troškovi po jedinici rasta ili smanjenja određene ekonomske aktivnosti.

Marginalni (granični) prihodi su dodatni prihodi po jedinici rasta ili smanjenja određene ekonomske aktivnosti.

Marginalni proizvod rada predstavlja povećanje obima proizvodnje u odnosu na povećanje broja radnika ili časova rada.

Marginalni proizvod kapitala predstavlja povećanje obima proizvodnje u odnosu na povećanje ulaganja kapitala.

Zakoni prinosa

Zakoni prinosa ili zakoni proizvodnje su:

1. zakon opadajućih prinosa,

2. zakon obima ili zakon masovne proizvodnje,

3. zakon rastućeg prinosa i

4. zakon konstantnog prinosa ili konstantnih troškova.

Zakoni opadajućih prinosa

Zakon opadajućih prinosima je jedan od najpoznatijih ekonomskih zakona.

Pokazuje odnos između inputa (ulaganja) i outputa (proizvoda) u proizvodnom procesu.

Zakon opadajućih prinosa glasi: sa povećavanjem dodatne jedinice inputa dok se ostali inputi drže konstantnim, obim outputa po jedinici inputa se smanjuje.

U narednoj tabeli se vidi kako stalno dodavanje broja radnika dovodi do sve manje dodajnih, tj. opadajućih prinosa po hektaru obradive površine zemljišta

Potreban rad

(broj radnika)

Ukupna količina prinosa

(u tonama žita po ha)

Dodajni prinosi

po radniku

0 0 -

1 15 15

2 25 10

3 30 5

4 33 3

5 34 1

Ekonomija obima

Ekonomija obima (ekonomija razmjera, ekonomija velikih serija ili zakon masovne proizvodnje) je specifična ekonomska zakonitost koja je po ekonomskim efektima suprotna zakonu opadajućih prinosa.

Pod pretpostavkom da prosječni varijabilni troškovi ostaju nepromijenjeni, to i prosječni ukupni troškovi u dugom roku opadaju pri povećavanju obima proizvodnje.

Grafički to izgleda ovako:

KPUT-kratkor. prosječni ukupni troškovi

DPUT- Dugorocni prosječni ukupni troškovi

Produktivnost, ekonomičnost i rentabilnost

Produktivnost je pokazatelj uspješnog poslovanja nekog preduzeća, odnosno ekonomski princip koji teži da se ostvare određeni rezultati poslovanja sa minimalnim utrošcima radne snage.

Ekonomičmost je mjerilo uspješnosti poslovanja koji ima za cilj da pokaže stepen štedljivosti

Zakon rastućeg prinosa i zakon konstantnog prinosa

Zakon rastućeg prinosa ili zakon padajućih troškova glasi: povećavanje u zaposlenju rada i kapitala rezultira srazmjerno većom produktivnošću odnosno progresivnim povećavanjem prinosa.

Ako su oba zakona u međusobnoj ravnoteži, onda govorimo o zakon konstantnog prinosa ili konstantnih troškova, koji je vrlo rijedak i koji vrlo kratko djeluje.

Ekonomske institucie i transakcioni troškovi

Ekonomske institucije su plod navika, običaja i propisa, koji determinišu pravila ljudske akcije i organizacije trajnijeg ekonomskog ponašanja. Najznačajnije ekonomske institucije su vlasništvo i ugovori.

U najširem smislu, pod transakcionim troškovima podrazumijevamo uslove koji onemogućavaju da tržište obavlja svoju funkciju efikasno za sve subjekte. U užem smislu, transakcione troškove čine oni troškovi koji ometaju izvršavanje obostrano korisnih transakcija.

Kao najznačajniji oblici transakcionih troškova pojavljuju se:

Troškovi sticanja informacija

Neto dobit R= ---------------------------------------

prosječni ukupni kapital

Troškovi po osnovu oporezivanja i regulatorne uloge države

Troškovi u vezi sa strukturom vlasničkih prava na određenom segmentu ili tržištu u cjelini

Poduzetnički kapital

Kapitalizam je poseban društveno-ekonomski sistem u kojemu se proizvode robe radi profita upotrebom kapitalnih dobara u privatnom vlasništvu i najamnog rada

Liberalizam promovira učenje o ovozemaljskom «prirodnom poretku», kao pravu pojedinca na priznavanje svojih «prirodnih» nagona i sklonosti.

Laisser faire – laisser passer (neka stvari teku svojim tokom)

Postoje četiri «stuba», tržišne ekonomije, koji istovremeno karakterišu principe (kapitalističke) demokratije u ekonomiji:

privatno vlasništvo,

profit,

sloboda izbora,

konkurencija

Ekonomske slobode

Slobodu definišemo dvojako, i to kao:

odsustvo prinude ili prisile (negativna odredba slobode) i

slobodom izbora prema sopstenom nahođenju (pozitivna odredba slobode

Preduzetništvo

Preduzetnik je osoba koja ima sposobnosti osnivanja preduzeća i na vlastiti rizik (sa svojim kapitalom) samostalno pokreće poslovne aktivnosti, organizirajući i kombinirajući faktore proizvodnje (rad, kapital, i prirodne resurse) u cilju ostvarenja zarade.

Preduzetništvo je naziv za aktivnosti koje se sastoje u izvođenju inovacija, a pojedinci koji nose te aktivnosti su preduzetnici

Pojavni oblici preduzetništva

Privatna preduzeća

Javna preduzeća

Društva lica

Društva kapitala

Društva lica: komanditno društvo i ortačko društvo

Društva kapitala: dioničko društvo i društvo s ograničenom odgovornošću. (D.D i D.O.O.)

TRŽIŠTE I ANATOMIJA TRŽIŠNOG SISTEMA

III poglavlje

Pojam i klasifikacije tržišta

Tržište je najprije definisano kao mjesto razmjene različitih roba.

Tržište podrazumijeva oblik razmjene roba i usluga posredstvom novca, gdje važi istovjetnost cijena proizvoda iste vrste.

Prema broju učesnika na tržištu i njihove tržišne moći obrazuju se različite tržišne strukture ili tržišna stanja (tipologija tržišta):

potpuna ili savršena konkurencija (sa velikim brojem učesnika i na strani tražnje i na strani ponude);

monopol (jedan učesnik na strani ponude) i monopson (jedan učesnik na strani tražnje);

oligopol (mali broj učesnika strani ponude, koji su moćni) i oligopson (mali broj učesnika strani tražnje, koji su moćni);

ograničena konkurencija (mješavina potpune konkurencije i monopola, gdje veliki broj proizvođača nudi diferencirani proizvod).

Sa gledišta intervencije države razlikujemo:

tržište bez intervencije države - slobodno tržište, u kome država ne određuje bitne odrednice poslovnih transakcija, npr. cijene i kamate, i

vezano ili regulirano tržište, ako država interveniše na tržištu administrativnim mjerama i propisima.

Razvrstavanje tržišta prema materijalno-tehničkim kriterijumima se vrši na slijedeći način:

globalna podjela tržišta obuhvata: tržište roba i usluga, tržište faktora proizvodnje (rada, kapitala i zemljišta), tržište novca i hartija od vrijednosti.

prema teritorijalnom obuhvatu, tržište može biti: lokalno, regionalno, nacionalno i svjetsko tržište.

prema obimu prometa, dijelimo: trgovinu na veliko (grosističko tržište) i trgovinu na malo (detaljističko tržište).

sa gledišta vrste robe, koje se na njemu razmjenjuju, razlikujemo, npr.; tržište čelika, tržište nafte, tržište pšenice, tržište uglja, itd.

Mehanizam tržišta

Tržište nastoji riješiti tri pitanja:

Šta će se proizvoditi?

Kako će se proizvoditi?

Za koga će se proizvoditi?

Funkcije tržišta

Informativna funkcija tržišta se ogleda u pružanju sudionicima na tržištu opštih informacija o stanjima ponude i tražnje za određenom robom/uslugom.

Alokativna funkcija pokazuje uticaj tržišta na racionalnu ekonomsku raspodjelu faktora proizvodnje (rada, prirodnih resursa i kapitala).

Selektivna funkcija tržišta je selekcija samih privrednih subjekata, kroz odabir njihovih proizvoda i usluga na tržištu, a na osnovu tržišne konkurencije u kojoj opstaju samo efikasni (relativno produktivni) preduzetnici.

Distributivna funkcija tržišta se, po pravilu, odnosi na primarnu raspodjelu nacionalnog dohotka, koja kroz proces tržišnog formiranja cijena faktora proizvodnje određuje dohotke njihovim vlasnicima

Kriterij za podjelu tržišta-5 kriterija:

- globalna podjela tržišta

- prema teritorijalnom obuhvatu

- prema obimu prometa

- prema razmjeni vrsta roba

- sa aspekta unosa-intervencije države

Cijena kao element privrede

Cijena se definiše kao novčani izraz vrijednosti robe (vrijednost robe izražena u novcu) ili kao „stopa“ razmjene jednog dobra za novac“, što onda znači da je cijena, jednostavno, količina novca koja se traži – nudi za prodaju – kupovinu neke robe.

Teorija vrijednosti

OBJEKTIVNA TEORIJA polazi od proizvodnje i njenih uslova, a u nju se ubrajaju TEORIJA RADNE VRIJEDNOSTI I TEORIJA TROŠKOVA PROIZVODNJE.

Po teoriji radne vrijednosti vrijednost roba se objašnjava KOLIČINOM RADA utrošenog u proizvodnju te robe – opredmečen (MAŠINA) i živi rad koji se opredmečuje kao novostvorena vrijednost.

Po teoriji troškova proizvodnje vrijednost roba se obračunava kao zbir troškova – inputa odnosno faktora proizvodnje koji nastaju da bi se proizvela neka roba.

SUBJEKTIVNA TEORIJA vrijednosti objašnjava vrijednost-cijenu kao funkciju korisnosti rijetkih roba i ona polazi od potrošnje i potrošačevog stava o korisnosti i zadovoljavanju koju mu pričinjava odabrana roba.

Slobodna dobra (vazduh, voda) nemaju vrijednost, dok ekonomska dobra imaju određenu vrijednost, koja za potrošače predstavljaju određenu korisnost (i neekonomska i ekonomska dobra).

TRAŽNJA I ZAKON TRAŽNJE

“Zakon tražnje” ... količina roba/usluga koju su potrošači, na bilo kom tržištu, uz nepromijenjene uslove spremni kupiti povećava se sa smanjenjem i smanjuje se sa povećanjem njene cijene.

Cijena mesa opada – cijena ribe konstantna.

Slijedi: kupovina mesa raste, a ribe opada

Opšti zakon tražnje:

Prema opštem zakonu tražnje, tražnja za robom zavisi od njene cijene.

Zakon tražnje glasi: kada cijena roba na tržištu raste, tražnja za njima će opadati, i obrnuto, sa opadanjem cijena tražnja raste, uz neizmjenjene ostale faktore.

Kriva tražnje je grafičko predstavljanje rasporeda tražnje i izvodi se iz skale tražnje.

Kriva tražnje se prikazuje u koordinatnom sistemu i predstavlja geometrijski izraz funkcionalnih odnosa cijene i traženih količina robe.

Proširenje opšteg zakona tražnje: (tabela: kriva tražnje)

Valrasov zakon tražnje - tražnja ne zavisi samo od cijene te robe, već i od cijena drugih roba

Slucki-Hiks-Alenov zakon tražnje - dinamički model, primjenljiv u analizi tržišnih kretanja u određenom vremenskom periodu, koji u analizu tražnje uvlači i dohodak potrošača.

Mur-Šulcovog zakona tražnje - ima univerzalnu empirijsku važnost

(uključivanje varijable omogućilo je primjenljivost zakona u analizi stvarnih kretanja na tržištu), zbog čega kažemo da „predstavlja najviši stepen u razvitku teorije (zakona) tražnje.

Promjena količine tražnje dešava se uslijed promjene cijene (uz druge nepromjenjene uslove) i predstavlja se kretanjem uzduž date funkcije tražnje.

Kriva tražnje pokazuje da tražnja predstavlja opadajuću funkciju cijena i količina roba, jer ako se na tržište iznese veća količina proizvoda, ta se količina može prodati samo uz nižu cijenu. Ovu pojavu ekonomisti objašnjavaju na tri načina: (a) sniženje cijena privlači dotadašnje potrošače zamjenjivih roba čija cijena ostaje nepromijenjena, (b) sniženje cijena stimuliše da se u date kupovine uključe novi potrošači s nižim dohocima i (c) sniženje cijena stimuliše da se u date kupovine uključe i oni potrošači koji kod viših cijena tu robu toliko da bi je tražili (npr. tražnja za ulaznicama za vokalni koncert).

Uslovi uslijed kojih dolazi do promjene tražnje su: 1. Promjena dohotka

2. Promjena cijene supstituta

3. Promjena cijene komplementarne robe

4. Promjena očekivanja potrošača

5. Promjena ukusa ili preferencija

6. Promjena strukture stanovništva

7. Poboljšanje informisanosti potrošača

8. Mogućnost kupovine robe na kredit

Promjena dohotka:

Uslijed povećanja dohotka povećava se tražnja normalne – roba čija se tražnja uz ostale nepromijenjene uslove povećava sa povećanjem dohotka (npr. Nove cipele) a smanjuje tražnja inferiorne – povećanje dohotka vodi smanjenju potražnje robe (npr. Usluga obućara).

Promjena cijene supstituta:

Supstituti su robe koje na isti ili sličan način zadovoljavaju istu potrebu (npr. Kafa u ljetnim baštama ispred Ekonomskog fakulteta koje će mo označiti kao Bašta A i Bašta B.)

Ako se poveća cijena kafe u Bašti A a cijena kafe u bašti B ostane ista u bašti A dolazi do smanjenja količine tražnje a u bašti B dolazi do povećanja tražnje

Promjena cijene komplementarne robe:

Komplementarne robe su one robe koje se uvijek upotrebljavaju zajedno po nekom potrošačkom obrascu (npr. mobiteli i futrola za mobitel).

Ako poraste cijena jednog komplementa (mobitela) smanjuje se količina tražnje te robe a smanjuje se tražnja futrola za mobitel.

Ponuda i potražnja:

Krivulja potražnje

QD=QD( P ) Veza između količine robe koju je potrošač spreman kupiti i cijene te robe

Mjeri količinu na apscisi (os “x”) i cijenu na ordinati (os ”y”)

FALI SLIKE str 86

Krivulja potražnje:

Ostale varijable koje utiču na potražnju

Dohodak:

Rast dohotka omogućuje potrošaču da kupi veće količine pri SVIM cijenama

Ukusi potrošača

Cijene ostalih dobara

Supstituta

Komplemenata

Pomak krivulje potražnje:

Porast dohotka

Kupljeno Q0, pri P2 i Q1 pri P1 FALI SLIDE str 88

Sada kupljeno Q1 pri P2 i Q2 pri P1

Isto za sve cijene

Krivulja potražnje se pomiče u desno

Krivulja potražnje:

Promjena tražene količine

Kretanje po krivulji potražnje izazvano promjenom cijene dotične robe

Promjena potražnje

Pomak cijele krivulje potražnje izazvan promjenom drugih faktora

1. Dohotka2. Preferencija3. Cijena drugih roba

PONUDA I ZAKON POTRAŽNJE

“Zakon ponude”... količina roba ili usluga, koju ponuđači žele i mogu ponuditi tržištu, uz druge nepromjenjene uslove, povećava se povećanjem a smanjuje sa smanjenjem cijena.

Primjer: Na grafikonu je dat primjer proizvodnje audio kaseta. Po cijeni od 2$ po komadu količina ponude je 4 miliona komada a po cijeni od 4$

ponuda iznosi 8 miliona komada.

Teorija ponude

Tržišnu ponudu čini količina dobara i usluga koju su ponuđači (proizvođači i trgovci) spremni da ponude na određenom nivou cijena i u određenom vremenskom periodu.

Iz pojma ponude proizilazi zakon ponude, koji glasi: količina dobara i usluga koju ponuđači žele i mogu ponuditi tržištu, povećava se sa povećanjem cijena, i obrnuto, smanjenje cijena roba/usluga izaziva smanjenje ponuđene količine.

Povećanje ponuđenih količina roba i usluga pomjera krivu ponude udesno i naniže, a smanjenje ulijevo i naviše.

Na promjenu na strani ponude utiču promjene u tehnologiji i troškovima inputa, kao i promjene cijena drugih relevantnih roba, te očekivanja ponuđača (proizvođača i trgovaca).

Faktori uslijed kojih dolazi do promjene ponude su:

Promjene u tehnologiji

Promjene cijene inputa

Promjene cijene druge robe

Promjene očekivanja

Tržišna ponuda i tražnja

Tražnja na tržištu proizilazi iz potrebe za robama/uslugama i nužnosti potrošnje.

Razvoj formalna teorija tržišne tražnje (ili potrošačke tražnje) prošao je kroz nekoliko etapa i karakterizira se slijedećim zakonima (modelima) tražnje:

Opšti zakon tražnje (ili Maršalov zakon tražnje),

Proširenje opšteg zakona tražnje (Valrasov zakon tražnje, Slucki-Hicks-Alenov zakon tražnje i Mur-Šulcov zakon tražnje)

Faktori uslijed kojih dolazi do promjene ponude su:

1. Promjene u tehnologiji

2. Promjene cijene inputa

3. Promjene cijene druge robe

4. Promjene očekivanja

Ponuda i potražnja:

Krivulja ponude

Veza između količine koju je prodavač spreman prodati i cijene dobra

Količina na apscisi (os “x”), cijena na ordinati (os “y”) FALI SLAJD str 98

Druge varijable koje utiču na ponudu

Troškovi proizvodnje

Rad

Kapital

Sirovine

Niži troškovi proizvodnje omogućuju preduzeću da proizvede veće količine pri svakoj cijeni i obrnuto

Pomak krivulje ponude

Cijene sirovina padaju

Proizvedeno Q1 pri P1 i Q0 pri P2

Sada proizvodi Q2 pri P1 i Q1 pri P2 FALI SLAJD str 100

Krivulja ponude se pomiče na S’

Promjena ponuđene količine

Kretanje po krivulji ponude izazvano promjenom cijene ponuđene robe

Promjena ponude

Pomak krivulje ponude izazvan promjenom drugih faktora

Promjena troškova proizvodnje

Odnos tražnje i ponude

Ravnoteža na tržištu postoji u tačci u kojoj se presjecaju kriva tražnje i kriva ponude.

Ako je tražnja veća od ponude dolazi do nestašice što dovodi do povećanja cijena. Veće cijene znače veću količinu ponude što u konačnici dovodi do ravnoteže.

Višak na tržištu postoji kada je ponuda veća od tražnje tada dolazi do pada cijena i rasta tražene količine što rezultira uspostavljanjem ravnoteže

Ravnoteža ponude i tražnje

Tržišni višak je situacija u kojoj količina ponude premašuje količinu tražnje.

Tržišni manjak je situacija u kojoj je količina ponude manja od količinu tražnje.

Porast ponude izazvat će pomak krive ponude udesno i smanjenje cijena, a smanjenje ponude – pomak krive ulijevo i povećanje cijene

Elastičnost tražnje i ponude

CJENOVNA ELASTIČNOST je mjera osjetljivosti odnosno reakcije potrošača na promjene cijena odgovarajuće robe/usluge, a mjeri se KOEFICIJENTOM ELASTIČNOSTI ( Et ).

Isti se izračunava kao odnos procentualne promjene količine tražnje i procentualne promjene cijena.

Procentualne promjene i tražnje i cijene se izračunavaju na osnovu promjena i količina i cijena u odnosu na početna njihova stanja. Te promjene mogu biti povećanje ili smanjenje na strani tražnje i cijena.

Elastičnosti tražnje pokazuje da li i u kom stepenu tražnja za nekom robom reaguje na promjene cijene te robe (ili na cijene drugih roba) i promjenu dohotka.

Elastičnost tražnje može biti:

1. cjenovna elastičnost (reakcije na cijene),2. dohodovna elastičnost (reakcije na dohodak),3. unakrsna elastičnost (reakcije na promjene cijena drugih roba).

Elastičnost ponude:

Elastičnost ponude (Ep)označava mjeru reakcije prodavac na promjene cijena, i izračunava se kao odnos procentualne promjene količina ponude i procentualne promjene cijene.

Cjenovna elastičnost ponude se izračunava po slijedećem obrascu:

gdje su:

P1= inicijalna količina ponude

P2= količina ponude nakon promjene cijene

C1= inicijalna cijena

C2= nova cijena

Cjenovna elastičnost ponude može biti:

1. Elastična ponuda, ona kod koje je koeficijent elastičnosti veći od 1 (Es >1).2. Potpuna, beskonačna elastičnost (Es = ~) je ona gdje je zavisnost ponude od cijene najveća,

odnosno gdje je i najmanja promjena cijena dovodi do višestrukog rasta ponuđenih količina.3. Neelastična ponuda je ona kod koje je koeficijent elastičnosti manji od 1 (Es < 1).4. Jedinična elastičnost ponude (Es = 1) je ona kod koje se cijene i ponuđene količine mijenjaju

u istoj srazmjeri.5. Nulta elastičnost (Es = 0) je ona koja izražava odsustvo svake funkcionalne veze između

cijena i ponuđenih količina. 6. Potpuna beskonačna elastičnost (Es = ~) je ona gdje je zavisnost ponude od cijene najveća,

odnosno gdje i najmanja promjena cijena dovodi do višestrukog rasta ponuđenih količina.

Koeficijent elastičnosti može biti jedan, manji od jedan i veči od jedan:

Et = Promjena tražnje u % / Promjena cijene u%

Et = 1 - Jedinična elastičnost (promjena cijene itražnje mjenja se po istoj stopi)

Et < 1 - Neelastična tražnja (tražnja se sporije mijenja od promjene cijena)

Et > 1 - Elastična tražnja ( tražnja se brže mjenja od promjene cijene)

Uvrštavanjem u formulu dobijemo -1,44

... Na svaki jedan procenat promjene cijene paradajza potrošači povećavaju kupovinu paradajza za 1,44%

Predznak je negativan jer promjena cijene u jednom pravcu (+ ili –) izaziva promjenu količine tražnje u suprotnom pravcu (- ili + )

C Q

1,75 KM 1000

1,50 KM 1250

Dohodovna elastičnost tražnje predstavlja odnos procentualne promjene tražnje u odnosu na promjenu dohotka. Pozitivna je za normalnu a negativna za inferiornu robu.

Ukrštena cijenovna elastičnost izražava promjenu količine tražnje jedne po osnovu promjene cijene druge robe.

Ako je pozitivna radi se o supstitutivnim robama ako je negativna radi se o komplementarnim proizvodima a ako je jednaka nuli radi se o nezavisnim robama

Teorija marginalne koristi

Veličina vrijednosti ekonomskog dobra ovisi od: raspoložive količine toga dobra i intenziteta potrebe za njim.

Pri većoj raspoloživoj količini, vrijednost je manja i, obratno, ukoliko je intenzitet potrebe veći, utoliko je i vrijednost već

Teorija indiferencije

Teorija indiferentnosti polazi od toga da je korisnost subjektivno definirana i da mjerenje subjektivne korisnosti u apsolutnom zbiru (kardinalno) nije moguće

Kriva indiferentnosti - prikazuje sve kombinacije tržišnih košara koje osobi osiguravaju istu razinu zadovoljstva, zbog čega je osoba indiferentna između košara koje su prikazane na tačkama na krivulji

Kriva indiferencije

Predstavljene kombinacije I, II, III i IV jesu ravnopravne kombinacije količina hrane i odjeće. Za svaku jedinicu hrane potrošač se mora odreći nekih jedinica odjeće. Supstitucijski odnos oba dobra opada, što reprezentuje oblik krive indiferentnosti.

Ravnoteža (ekvilibrijumska) točka E

Tržišni mehanizmi i ravnoteža cijena

Konkurentno tržište je ono tržište na kojem postoji veliki broj kupaca i prodavaca, tako da oni imaju zanemarljiv uticaj na tržišnu cijenu.

Tržišni mehanizam je tendencija koja se pojavljuje na konkurentnim tržištima, pri kojoj se cijena mijenja sve dok se tržište ne uravnoteži. Takvu cijenu označavamo kao ravnotežna cijena ili cijena uravnoteženja tržišta.

Ravnotežna cijena (naziva se još i optimalna cijena) se ostvaruje kad je tražena količina jednaka ponuđenoj količini (optimalna količina). FALI SLIDE str 118

U ravnoteži

Nema manjka ni viška potražnje Nema viška ni manjka ponude Svi planovi o kupnji i prodaju pri datoj (ravnotežnoj) cijeni se mogu provesti

FALI SLIDE str 121

Tržišna cijena je ispod ravnoteže ako:

Pojavljuje se višak potražnje Pritisak cijena na gore Potraživana količina se smanjuje a ponuđena količina raste Tržište se prilagođava sve dok se ne uspostavi ravnoteža

FALI SLIDE str 123

Ponuda i potražnja određuju ravnotežnu cijenu

Kada nije u ravnoteži, tržišni mehanizam će se prilagođavati sve dok ponovno ne uspostavi ravnotežu

Ovaj mehanizam efikasno djeluje samo na konkurentskom tržištu!

FAKTORSKA TRŽIŠTA

IV poglavlje

Tržište faktora proizvodnje

Tržište na kojem se prodaju i kupuju prirodni resursi, rad i kapital je tržište faktora proizvodnje .

Na ovom tržištu prodavci su domaćinstva a kupci privredna društva.

Određivanjem cijena faktora proizvodnje određuje se dio ukupno proizvedene vrijednosti koji pripada njihovim vlasnicima, odnosno vrši se funkcionalna distribucija dohotka, koja u najvećoj mjeri određuje i personalnu distribuciju dohotka.

Inputi proizvodnje

Fiksni inputi – inputi čije količine nije jednostavno mijenjati sa promjenom obima proizvodnje (građevinski objekti, oprema ili visokospecijalizirana radna snaga)

Varijabilni inputi – inputi čije količine je moguće brzo i jednostavno mijenjati (repromaterijal, energija ili broj sati rada)

Ponuda i potražnja prirodnih resursa (zemljište, rad, kapital)

Zemljište ima prirodne sposobnosti proizvodnje i uključuje prednost lokacije

Najveća karakteristika je ograničenost

Zbog toga je ponuda zemljišta u odnosu na cijenu savršeno neelastična (ne povećava/ ne smanjuje se sa povećanjem/ smanjenjem cijene)

Prihod na osnovu vlasništva nad zemljom je čista ekonomska renta

Renta se formira na mjestu presjeka ponude i potražnje

Porast rente iznad ravnotežne visine (na visinu p1) usloviće smanjivanje tražnja za zemljom (i shodno tome nastaje višak ponude), što će rentu vratiti na ravnotežni nivo. Na sličan način, ako renta padne ispod ravnotežnog nivoa (na visinu p2, povećat će se tražnja za zemljom (nastaje višak tražnje) što će izazvati rast rente, odnosno ponovno vraćanje na visine rente na ravnotežni nivo (visina rente p0).

Kriva individualne ponude rada(efekat supstitucije i efekat dohotka)

Kriva individualne ponude rada raste udesno i naviše, uporedo sa uvećavanjem nivoa najamnina sve do tačke A (do koje važi efekat supstitucije), nakon koje kriva mijenja svoj pravac, zakrivljuje se ulijevo (od kada nastupa efekat dohotka). Iznad tačke A smanjuje se količina ponuđenog rada jer efekat dohotka postaje snažniji od efekta supstitucije.

Kriva tržišne (agregatne) ponude rada

Kriva tržišne (ukupne) ponude rada pokazuje da pri povećavanju najamnina raste ukupna ponuda rada, i obratno pri njenom snižavanju ponuda rada se smanjuje.

Ponuda rada na tržištu je određena veličinom populacije i izražava se brojem radnih sati koji su radnici spremni ponuditi pri određenim tržišnim uslovima. Ponuda rada se prikazuje kao:

(1) individualna ponuda rada, u okviru koje pojedinci konkurišu međusobno i

(2) tržišna (ukupna) ponuda, kao organizovana ponuda rada – ponuda rada udruženih radnika uz posredstvom sindikata.

KAPITAL

Kapital je imovina i/ili produktivno znanje koje se koristi za stvaranje nove vrijednosti

Naknada vlasnicima za korištenje kapitala od strane drugih osoba je kamata

Ravnoteža na tržištu potrošačkih kredita nastaje djelovanjem ponude i potražnje kredita, kod koje se najviše očituje klasična tržišna ravnoteža

Štediše (koji imaju višak ušteđenog novca) su spremne ponuditi više kredita s povećanjem kamatne stope. Neto potrošači (korisnici kredita) će povećanjem kamatne stope najmanje tražiti kredita i obrnuto.

Investicijski kredit je onaj kredit kojim poduzeće/firma nabavlja novu opremu i time povećava svoju kapitalnu proizvodnju

U ekonomiju,potrošački i investicijski krediti zajedno čine kredite

Potražnja investicijskih kredita je veća od potražnje potrošačkih kredita, što povećava ukupnu potražnju za kreditima i pomjera krivulju potražnje . Analogno tome, na visinu kamatne stope na tržištu kredita presudan utjecaj ima potražnja za investicijskim kreditima

Ravnoteža na tržištu potrošačkih kredita

Pri izjednačenom interesu ponude i tražnje formira se ravnoteža na tržištu potrošačkih kredita, pri kojoj se formira ravnotežna kamatna stopa.

FALI SLIDE str 131

Cijena kao element tržišne privrede

Cijena se definiše kao novčani izraz vrijednosti robe (vrijednost robe izražena u novcu) ili kao „stopa“ razmjene jednog dobra za novac, što onda znači da je cijena, jednostavno, količina novca koja se traži – nudi za prodaju – kupovinu neke robe.

Cijena proizvodnje tretira se kao preobraženi oblik vrijednosti robe koji se, po svojoj strukturi, sastoji iz cijene koštanja (ukupni zbir troškova njene proizvodnje) i prosječnog profita.

Proizvodnja, troškovi i dobit

Eksplicitni troškovi – troškovi koje privredno društvo plaća osobama koje nemaju vlasničke interese u društvu (troškovi rada, repromaterijala, transporta, osiguranja i sl.)

Implicitni troškovi – iznosi koje bismo mogli ostvariti zapošljavanjem izvan društva resursa koji pripadaju samom društvu ili osobama koje imaju vlasničke interese u društvu (na primjer, društvo koje koristi zgradu koja je u njegovom vlasništvu zanemaruje mogućnost njenog izdavanja pod zakup).

Maksimizacija dohotka - cilj svakog privrednog subjekta koji se postiže ako se ima u vidu slijedeće:

1. količinu koje će proizvoditi kupovinom jedinice faktora 2. prihod od prodaje robe/usluga3. troškove kupovine faktora proizvodnje

Izražava se jednadžbom: MTF=MPP

MTF-marginalni trošak faktora, MPP- marginalni prihod proizvoda FALI SLIDE str134

Troškovi

S vremenskog aspekta, razlikujemo kratkoročne i dugoročne troškove

S aspekta stalnosti razlikujemo fiksne (uvijek isti) i varijabilne (povećavaju se ili smanjuju)

Apsolutno fiksni su oni koji su uvijek isti,a relativno fiksni su oni koji se nekad promjene

S obzirom na povećanje ili smanjenje obujma poslovanja, razlikujemo progresivne (rastu brže od rasta obujma poslovanja) i degresivne (rastu sporije od obujma poslovanja).

Funkcija marginalnog prihoda je istovremeno i funkcija potražnje faktora proizvodnje (zemlja,rad, kapital)

Zbroj funkcija potražnje pojedinačnih privrednih subjekata (poduzeća) čini agregatnu funkciju potražnje faktora proizvodnje (potražnja zemljišta- nastala iz potražnje za hranom,kućama i dr. Objektima, potražnja rada stomatologa-nastala iz potražnje za njegovim uslugama)

Zbog promjene ekonomskih uvjeta/uslova dolazi do promjene potražnje faktora proizvodnje, kao i potražnje bilo koje robe ili usluga.