Orijentacija u prirodiDa bi se lake snalazili ne terenu vano je savladati neke osnovne pojmove o orijentaciji i terenu.Orijentacija podrazumjeva svako snalaenje na terenu koje nije automatski (poznati teren) nego na osnovu nekog znanja i iskustva. Pojam orijentacije podrazumjeva zemljopisnu (geografsku) i topografsku orijentaciju. Zemljopisna orijentacija obuhvaa odreivanje strana svijeta (istok, zapad, sjever, jug). Topografska orijentacija podrazumjeva odreivanje stojne toke, poloaja objekata na terenu (reljef, infrastruktura i sl.), te izbor daljnjeg kretanja na terenu. Topografska orijentacija obino ukljuuje i zemljopisnu orijentaciju.ZAMLJOPISNA ORIJENTACIJA POMOU NEBESKIH TIJELA I ZNAKOVA NA TERERNUZemljopisna orijentacija pomou SuncaZa orijentaciju u prirodi bez kompasa najpogodnija je orijentacija pomou Sunca (Sunca i sata). Sunce je ujutro u 6 sati na istoku, u podne na jugu, a u 18 sati na zapadu. Iz toga moemo zakljuiti da se Sunce u toku jednog sata pomakne za 15.Za orijentaciju u ostala vremena koristimo sat s kazaljkom. Poto su u danas satovi na kazaljke relativno rijetki, sat moemo imitirati tako da ga nacrtamo na papiru ili neemu slinom. Bitno je pri tome paziti na tonu podijelu izmeu brojki sata.Kod ovog naina sat stavimo u vodoravan poloaj i okrenemo malu kazaljku sata u prema Sunca. Simetrala kuta to ga ini brojka 12 na satu i mala kazaljka pokazuje nam pravac juga. Ovdje moramo samo pripaziti da kod uvoenja ljetnog vremena umjesto brojke 12 koristimo brojku 1.

Ovaj postupak je samo obrnuti od prethodnog. Sat postavimo u vodoravan poloaj. U sredite kruga stavimo neki tanki predmet. Sjena tog predmeta pada na neki dio sata i time ini jedan pravac kuta. Drugi pravac ini centar kruga i broj 6 na satu. Simetrala tog kuta ini pravac sjevera.

Ne smijemo zaboraviti da se u ljeto pomie vrijeme. Stoga ovo se vai, ali tako da se u ljeto umjesto 12 sati uzma 1 sat, odnosno umijesto 6 sati uzima se 7 sati kao referentno vrijeme. To ujedno i znai da je Sunce u ljetnom raunanju vremena u 7 sati na istoku, u 13 sati na jugu, a u 19 sati na zapadu.Zemljopisna orijentacija pomou zvijezdaPomou zvijezda moemo se orijentirati za vedrih noi. Za ljetnih noi vidimo zvijezdu Sjevernjau. Nain kako je pronai prikazan je na slici.

Pronaemo prvo sazvjea Velika Kola i Mala Kola (Veliki Medvjed i Mali Medvjed). Zadnje dvije zvijezde u Velikim Kolima ine toke pravca kojeg (zamiljeno) produimo, a njihovu udaljenost nanesemo 5 puta na taj pravac. Zvijezda koju smo dobili na taj nain treba biti Sjevernjaa. Sjevernjaa se nalazi na repu Malih Kola. U praksi se Velika Kola dobro vide, dok se Mala Kola vide slabije, ali se Sjevernjaa vidi dobro. Oko Sjevernjae nema zvijezda koje svijetle tim intezitetom. Ponekad e nam Velika Kola biti prenisko, pa ih neemo moi vidjeti.Tada pokuamo pronai sazvjee Kasiopeje za provjeru tonosti odreivanja Sjevernjae. Po zimi e nam Sjevernjaa biti prenisko da bi je vidjeli. Tada emo koristiti sazvjee Oriona. Kod Oriona princip je neto drugaiji (kao to se vidi na slici). Zamislimo pravac kroz sredinu Oriona i spustimo ga prema dolje do horizonta s time da ne raunamo uzvienja. Toka u kojoj se spaja zamiljeni pravac s Oriona i horizont je otprilike smjer juga. Napominjemo da se Sjevernjaa bolje vidi ljeti, a Orion zimi.

Zemljopisna orijentacija pomou mjeseca

Kod orijentacije pomou Mjeseca moemo se priblino orijentirati. U principu se kod ove metode i dalje orijentiramo prema Suncu, odnosno koliko Sunce obasjava Mjesec.Tako nastaju mjeseeve mjene, redom kao na slici: pun mjesec (utap), zadnja etvrt, mlaak i prva etvrt. Mlaak je u smjeru Sunca, pa nam on nije interesantan jer se moemo orijentirati pomou Sunca. Pun mjesec je nasuprot Suncu. Tako ako znamo da je Sunce u 18 sati na zapadu, u to vrijeme je Mjesec na istoku. Kod punog Mjeseca moemo raditi kao i kod orijentacije pomou Sunca i sata. Kod prve i zadnje etvrtine princip je neto drugaiji. Tu je Mjesec za 90 zamaknut od Sunca. Tako je u pono kod prve etvrtine Mjesec za zapadu, a kod zadnje etvrtine na istoku.Ostali naini zemljopisne orijentacije na terenuOstali naini orijentacije su prilino nepouzdani. Pomou njih moemo odrediti priblino strane svijeta, ali ponekad i to moe biti uvjetovano lokalnim promjenama. Jedan od naina je orijentacija pomou vjetra. Tako znamo da bura na moru pue sa sjeveroistoka ili istoka (s kopna k moru). Danju vjetrovi puu s mora na kopno, a nou obrnuto. Inje se nanosi na drvee s one strane s koje puu lokalni vjetrovi, a najee s jugozapadne strane. Smetovi se stvaraju na strani grebena koja je u zavjetrini. Vjetar deformira i drvee, pa pomou drvea se moemo orijentirati iako ne pue vjetar. Moemo jo pratiti neke oznake koje nam govore o tome koja strana je sjeverna tako to je Sunce nikad ne obasjava, tako znamo da: na sjevernoj strani raste mahovina, sjeverna strana zgrade je vlanija i stvara se salitra u obliku tokica, na sjevernoj strani se snijeg zadrava due, na sjevernoj strani brda ima vie raslinja i sporije raste, juna strana brda ima vie panjaka i sjenokoa, kora drveta je hrapavija sa sjeverne strane, mravinjaci su obino sa june strane, snijeg se bre topi s june strane i slino.Osim znakova koji su vezani uz Sunce imamo jo neke kao to su: gui godovi drvea na sjevernoj strani; kod katolikih crkava oltar je sa zapadne strane, a ulaz s istone, dok je kod pravoslavnih obrnuto; kri kod svih kranskih crkava je priblino u smjeru sjever-jug; kranski grobovi su u pravcu istok-zapad; minaret kod damija je na jugu, a ulaz na sjeveru; muslimanski grobovi imaju spomenik u pravcu juga.Kod ovih metode treba naglasiti da se radi o priblinim nainima orijentacije, ali ne treba inzistirati na tim metodama jer nisu precizne.

Teren DetaljiNadreena Kategorija: DOBRO JE ZNATI Objavljeno 18 Sijeanj 2011 Hitovi: 1234 Pojam terenaTeren ili zemljite je odreeni dio zemljine povrine sa reljefom, prirodnim i umjetnim objektima koji se na tom dijelu zemljita nalaze. Reljef je zbroj svih prirodnih uzvienja, udubljenja i ravnina, a svi ostali objekti su terenski objekti. Reljefni oblici i terenski objekti predstavljaju dvije osnovne skupine topografskih elemenata. Topografske elemente dijelimo na prirodne (nisu nastali utjecajem ovjeka) i umjetni (nastali utjecajem ovjeka). Reljefni oblici mogu biti uzdignuti, zaravljeni i udubljeni.Kod uzdignutih oblika razlikujemo: tjeme, vrh, ivica, padina i podnoje.Tjeme je gornji dio uzvienja, a moe biti iljato, zaobljeno i ravno. Najvia toka tjemena zove se vrh. Linija po kojoj tjeme prelazi u padinu naziva se ivica, (esto nejasno izraeno). Padine ili strane su bone povrine uzvienja izmeu ivice i podnoja. Mogu biti ravne, ispupene, izdubljene i stepenaste, a po nagibu blage, strme i vrletne. Podnoje je linija od koje se uzvienje uzdie i izdvaja od okolnog zemljita. Prema veliini, obliku tjemena, izgledu i nagibu padina uzvienja se nazivaju: breuljak, brijeg, brdo i planina.Zaravnjeni oblici su: visoravan, ravan, krko polje.Udubljenja su oni oblici u reljefu zemljita koji su primjetno nii od svoje neposredne okoline. Prema opem izgledu i veliini udubljenja se nazivaju: vododerina, jaruga, udolje, dolina i kotlina.

Karakteristike terenaPreglednost terena je mogunost opaanja topografskih orjentira, a zavisi od vrste i osobine umjetnih i prirodnih smetnji koje nam zatvaraju vidno polje. Razlikujemo pregledan, polupregledan i nepregledan teren. Na preglednost terena najvie utjeu uzvienja i raslinje.Prohodnost terena je stupanj dostupnosti i mogunosti to lakeg kretanja po njemu. Na prohodnost utjee razvijenost i kvaliteta puteva i drugih saobraajnica. U nenaseljenom dijelu prohodnost zavisi od reljefa terena, sastava tla, raslinja, povrinskih voda, klimatskih i trenutnih vremenskih prilika.Reljef terena je povrina zemlje koja se razvija u proimanju i suprostavljanju unutarnjih i vanjskih procesa koji ga preoblikuju. Unutranji procesi preoblikuju reljef tektonskim pomicanjem i tako stvaraju visinske razlike. vanjski procesi su rezultat toplotnog utjecaja Sunca, gravitacijskih sila Zemlje, Mjeseca i Sunca, djelovanja zranih i vodenih tokova, mehanikih i kemijskih inilaca. Reljef terena utjee na prohodnost svojim strminama i visinskim razlikama.Tlo se dijeli na dva vida i to kamenito i zemljano (glinovito, ilovaasto, pjeskovito i ljunkovito). Od tipova zemljanog tla najea su crnica (rnozem), pepeljua (podzol), crvenica, crljenica (smonica) i prapor (les, gajnjaa). Vrsta tla ovisi od geolokom oblikovanja reljefa i vremenskih prilika. Prohodnost oteava movarno i blatno tlo.Raslinje (obraslost terena) je stalno i povremeno. Stalno raslinje ine ume, makija, bunje, vonjaci i vinogradi, dok povremeno raslinje ini ratarsko raslinje. Prohodnost oteava jae obraslo raslinje (gusto).Povrinske vode se dijele na stajaice (mora, jezera, movare) i tekuice (rijeke, potoci, kanali). Prohodnost ovisi o veliini i dubini vodene prepreke, te brzini protoka tekuice.Vremenske prilike i klima su znaajan inilac pri kreanju po terenu. Pod neugodne vremenske prilike spadaju kia, snijeg, mraz, tua (grad) i sl. One uzrokuju raskvaenost zemljita ili snjeni pokriva to oteava kretanje.Vrste terenaRavniarski i breuljkasti teren uglavnom je lako prohodan i omoguuje neometano kretanje i izvan puta, ukoliko ga ne presjecaju povrinske vode, zasijane obradive povrine ili gusto obrasli tereni. Reljef ravniarskog terena nema jasno izraenih uzvienja i udubljenja. Visinske razlike na breuljkastom terenu su male, a zemljite je valovito. Povrinske vode se javljaju u razliitim oblicima. Rijeke u ravnici teku sporo, zato jako djeluju na zemljite (pretvaraju ga u movare i poplavljuju, stvaraju rukavce, ade i sl.). Ravniarski i breuljkasti teren je zbog dobrih mogunosti za ivot gusto naseljen. Mrea komunikacija je isprepletena, pa omoguuje brzo kretanje i opskrbljivanje svime to nam je potrebno.Srednje planine predstavljaju puno valovitije zemljite, obino s veim nadmorskim visinama. Osnovne znaajke su velika raznolikost na manjem prostoru i ponekad hladnije podneblje. Naselja su rijea, pa je i prometnih puteva manje. Reljef ini spoj nabacanih hrbata i uzvienja, kao i gudura. Vee strmine ne dozvoljavaju gradnju na padinama. Reljefni oblici i raslinje ponekad osjetno oteavaju preglednost. Ceste i putevi su uglavnom u dolinama i niim dijelovima. Rairena je mrea umskih puteva i pjeakih staza. Znaajan je velik broj razliitih objekata koji omoguavaju kretanje (mostovi, nasipi, propusti). Kretanje izvan puteva oteano je zbog raslinja (ograniena preglednost), strmina i pojedinanih terenskih objekata (peine, stijene, jame) koje moramo zaobilaziti ili specifinim znanjem i opremom prelaziti. Rijeke su brze, prijelaz oteava i duboko korito rijeka koje esto zahvaa osnovnu masu stijene. Do rijeke se moe doi pritokom ili putem.Kraki teren je stjenovito vapnenasto zemljite s izrazitim krakim pojavama (vrtae, uvale, kraka polja, ponornice, krape) koje su s obzirom na sastav stijena vie ili manje izraene. Razlikujemo goli kras (ija je povrina hrapava, ralanjena i rijetko obrasla) i zeleni kras (kod kojega je izraenost povrinskih krakih pojava manja, a tlo pokriveno raslinjem). Najei su prijelazni oblici. Osim veih reljefnih oblika (kraka polja, uvale i sl.) postoje i mikronabiranja (mnotvo manjih vrtaa, stjenovitih razbijenih prijelaza i sl.) koji umanjuju prohodnost i preglednost terena. Razgibani (valoviti) kraki teren izvan puteva i staza, koji je jo pored svega i obrastao, zanimljiv je izazov iskusnim putnicima (orijentiranje je tu neophodno). Kras je rijetko naseljen. Glavni problem u opskrbi je pitka voda. Najneprohodniji je visoki kras koji je zbog posebnih osobina obraen u okviru alpskog terena.Alpski teren je stjenovito podruje iznad umske granice, rijetko obraslo skromnim raslinjem. Preglednost je u dobrim meteorolokim prilikama odlina, pa je i topografska orijentacija laka. Kada je vrijeme loe nastupaju tekoe. Prilikom prelaenja visinskih razlika kreemo se po markiranim (oznaenim) pjeakim stazama, koje su ureene i osigurane. Izbor prikladnog puta je posao koji zahtjeva puno truda. Oznaenih puteva ima vie na zanimljivom terenu i terenu koji ne zahtjeva pretjerane napore. Kretanje na takvim putevima je sigurno. Bez posebne opreme, poznavanja alpinistike vjetine i odgovarajuih iskustava, kretanje po bespuu nije preporuljivo, jer je nesigurno. pronai zaklon i osigurati se mogue je i u visokim planinama, posebno ljeti kada je kretanje tim predjelima najbolje (najugodnije). Alpski predjel daje posjetiocu puno, ali mu puno i uzme ukoliko ne poznaje dovoljno njegove zakonitosti i opasnosti.Movarni teren se pojavljuje tamo gdje je povrinski i vertikalni otok vode slab zbog svojstva tla. Dolazi do raskvaenosti tla ili je cijelo tlo pod vodom. Obino je takav teren pratilac ravniarskih rijeka ili je ostatak jezera i bara. Kod nas su to obino manja podruja koja lako moemo izbjei i upotrijebiti utvrene prometne puteve. Prohodna movara obino je obrasla bujnim raslinjem, tlo je raskvaeno i meko. Ljudi i stoka lako ga prelaze. U sunim razdobljima i zimi, kada se zamrzne, ne predstavlja poseban problem. Teko prohodno movarno tlo obino je pod vodom, pa ga moemo lako savladati nekim plovilom ili ga prelazimo zimi kada je zaleeno.Teren obrastao umom, makijom ili bunjem je teren u svim predjelima, od najviih do najniih. Raslinje je dio svakog terena, ali ga ipak zbog posebnosti (prohodnost, vidljivost, preglednost) izdvajamo i obraujemo odvojeno. Zbog utjecaja podneblja (klime) u primorju je razvijen poseban tip raslinja kojeg zovemo makija. To je zimzeleno bodljikavo grmlje i uma. U krajevima koji su gusto obrasli nema puteva, prohodnost je vrlo teka (gotovo nemogua). U ravnici i na breuljkastom terenu, kao i srednjim planinama rastu razliite vrste uma i grmlja. Za planinski predjel karakteristino je busenje. Znaajne osobine uma su vrsta i gustoa raslinja. ume mogu biti zimzelene (etinarske), listopadne i mjeane. Prema gustoi razlikujemo guste, srednje guste i rijetke ume. ume su jednoslojne (drvee priblino iste starosti i visine) i vieslojne (drvee razliite starosti i veliine).U vieslojnoj umi (s gustim mladicama i ostalim slojevima) orijentacija je oteana, kao i prohodnost. U gustoj umi kronje drvea se dodiruju, pa je onemoguena preglednost. uma srednje gustoe je ona u kojoj razmak izmeu kronji nije vei od njihovog promjera. uma s drveem koje je udaljenije jedno od drugog je rijetka. U zimzelenoj umi, kao i u makiji i busenju koji su takoer zimzeleni, vidljivost i mogunost opaanja ista je zimi i ljeti. U listopadnoj i mjeovitoj umi zimi, kada lie ne zaklanja vidokrug, vidljivost je bolja. Prohodnost u svim vrstama ume zavisi od mladica i strmine na kojoj uma raste. Najneprohodnija je uma s gustom travom i mladicama, pogotovo ako je smjetena na strmom terenu. Prolazak kroz gustu makiju (i to bodljikavu) kao i kroz busenje izvan puta vrlo je naporan i neprijatan (iako je orijentacija laka zbog dobre preglednosti).

Mjerenje i procjenjivanje DetaljiNadreena Kategorija: DOBRO JE ZNATI Objavljeno 18 Sijeanj 2011 Hitovi: 2007 esto u prirodi neke vrijednosti neemo imati ime izmjeriti. U tim sluajevima emo se morati snalaziti. Da bi se lake snali, odnosno tonije odredili neke vrijednosti, nauit emo neke naine priblinih vie-manje tonih mjerenja i procjenjivanja.Jednostavni naini mjerenja i odreivanja udaljenosti na zemljituOdreivanje udaljenosti od okaa) Odreivanje udaljenosti usporeivanjem s nekom poznatom duinomPrincip kod ove metode je da se pokua na nekom poznatom terenu zapamtiti neke poznate irine, duine i visine. Zatim na nekom nepoznatom terenu zamislimo koliko bi zapamenih irina, duina ili visina bilo potrebno za priblino odreivanje udaljenosti. Neke poznate vrijednosti koje moemo koristi su: duina nogometnog igralita oko 100 m; irina gola oko 7 m; visina gola oko 2,4 m; visina telefonskog stupa oko 6 m, etaa kue oko 3 m, vrata na kui oko 2 m itd.b) Odreivanje udaljenosti prema stupnju vidljivosti promatranog objektaPrincip kod ove metode je taj da to je blie neki objekt vidi se vie detalja, a to je dalje detalja je sve manje. Kod ove metode odstupanja su jo i vea kada se uzmu u obzir i vremenske prilike. Pribline udaljenosti na kojoj se neki objekt jo uvijek vidi mogu se uzeti po slijedeim primjerima: usamljena kua srednje veliine do 5 km; prozor na kui do 4 km; dimnjak na kui do 3 km; usamljena stabla i ovjek koji stoji do 2 km; deblo stabla i telefonski stup do 1 km; pokreti nogu ovjeka u hodu do 700 m; okviri prozora, kolci ograde i slino do 500 m; crijep na krovu kue, boja i dijelovi odjee do 250 m; ica na ogradi, lie na stablu, dugmad i sline pojedinosti na odjei do 150 m; lice i prsti na ruci do 100 m; oi, nos, ui, elo, obrazi, obrve, brada, brkovi, usne ovjeka do 50 m; bjeloonica, trepavice i bore na licu ovjeka do 20 m itd.Odreivanje udaljenosti sluhomUdaljenost se moe priblino odrediti i prema osobitosti zvuka koji dolazi iz raznih smjerova i izvora. Radi toga je potrebno odrediti izvor zvuka i znati otprilike s koje je udaljenosti doao do nas. Kod prosjenog sluha i u normalnim uvjetima zvuk se moe uti i do slijedei srednjih udaljenosti: tihi razgovor, pad, doskok oko 100-200 m; ravnomjerni udarci pri zabijanju kolaca u zemlju oko 300 m; zvuk rune pile ili udarci sjekire kad se sijee drvo oko 400 m; um, buka, tresak grana ili udarac kad padne stablo oko 800 m; udarci krampa, poluge ili lopate o kamen ili meusobno oko 1 km; zvuk motora veeg bagera oko 2 km; zvuk sirene automobila oko 3-4 km itd.Odreivanje udaljenosti temeljem brzine zvukaBrzina svjetlosti je oko 300 000 km/h, to je na udaljenosti od nekoliko km vremenski jako malo, pa se ne uzima u obzir. S obzirom da je brzina zvuka oko 330 m/s, to znai da za 3 sekunde zvuk proe 1 km. Iz toga moemo dobiti da je omjer 1:3. To znai da je:sD (km) = D = daljina u kilometrima3 s = broj sekundiOvu metodu moemo koristiti npr. kod grmljavine. Kada vidimo bljesak poinjemo brojiti sekunde do vremena kada ujemo zvuk groma. Broj sekundi koje smo izbrojili podijelimo sa 3 i dobili smo priblinu udaljenosti u kilometrima.Odreivanje udaljenosti temeljem duinskih i kutnih veliina promatranog objektaa) Odreivanje udaljenosti ravnalom s milimetarskom podjelom

Kod ove metode trebamo znati priblinu dimenziju objekta do kojeg mjerimo udaljenosti. Kao primjer uzet emo visinu telefonskog stupa koja je oko 6 m. Ravnalo udaljimo od oka na 50 cm, te izmjerimo koliko mm iznosi projekcija stupa. Za primjer smo uzeli da je izmjereno 20 mm. Zatim te vrijednosti uvrstimo u formulu.L (m) D = udaljenost u metrimaD (m) = x 500 L = poznata dimenzija promatranog objektaX objekta (visina, irina ili duina) u metrimaX = broj milimetara koje smo izmjerili na ravnalu500 = konastanta u formuli (odnosi se na udaljenostod oka koja je 500 mm)6D (m) = x 500 = 150 m20Udaljenost koju smo izmjerili za primjer iznosi 150 m.Ovaj nain moemo koristiti i kod kompasa koji imaju milimetarsku podjelu na svom tijelu. Kompas M-53 je ima. Kod njega moemo na uzici zavezati vor na 50 cm tako da ne moramo svaki puta ponovo odreivati udaljenost od oka.b) Odreivanje udaljenosti mjerenjem kuta (u tisuitima) promatranog objektaTisuiti je kut pod kojim vidimo predmet visine ili irine 1m na udaljenosti od 1 km. Stoga, ako znamo visinu predmeta i kut u tisuitima, moemo odrediti njegovu udaljenost. Ova metoda se moe koristiti ako imamo neto ime moemo mjeriti tisuite kao to je kompas M-53 ili dalekozor. I kod ove metode moramo znati priblinu dimenziju promatranog objekta. Kod kompasa M-53 podjela u tisuitima se nalazi na poklopcu kompasa i mora biti udaljena od oka 25 cm.

Kod dalekozora se vrijednost u tisuitima oitava na konanici dalekozora.U ovom zadatku na primjer emo uzeti da je visina kata kue oko 3 m. Izmjerimo koliko to iznosi u tisuitima i te vrijednosti uvrstimo u formulu (za primjer smo izmjerili 0-60).L (m) D = udaljenost u metrimaD (m) = x 1000 L = poznata dimenzija promatranogt objekta (visina, irina i duina) u metrimat = broj tisuitih izmjerenih kompasom3 ili dalekozoromD (m) = x 1000 = 50 m 1000 = to je konstanta u formuli0-60 (odnosi se na mjerenje u tisuitima)Udaljenost koju smo uzeli za primjer iznosi 50 m.

Savjet za obradu teme:Prvo objasnimo to je to tisuiti crtajui trokut koji to pokazuje. Zatim im objasnimo da ako znamo tisuite i visinu u metrima, moemo odrediti udaljenosti u kilometrima. Na uzici kompasa M-53 zaveemo vor na udaljenosti od 25 cm. Pokazujemo im na poklopcu kompasa pokazujemo podjelu u tisuitima za mjerenje okomitih kuteva. Podiemo kompas u visini oiju i izmjerimo neki objekt za koji znamo visinu. Vrijednosti uvrstimo u formulu objanjavajui to je koja vrijednost, te izraunamo udaljenost. Provjerimo da li su teajci shvatili postupak, a ako nisu ponovimo ga. Kad svi teajci shvate princip rada ovom metodom, zadajemo im nekoliko primjera da sami izmjere i izraunaju udaljenosti kompasom. Kad to svi dobro urade, pokaemo im princip mjerenja kuta u tisuitima dalekozorom. Skiciramo ima crte kako se vidi kroz dalekozor i kako se oitava na konanici vrijednost u tisuitima. Napominjemo im da je razlika samo s ime mjerimo, a da se izraunava na isti nain. Ako imamo dalekozor, pokaemo im praktino kako se to radi, a zatim zadamo teajcima da svaki izmjeri neke vrijednosti u tisuitima (izraun nije potreban jer su ga radili kod mjerenja s kompasom). Kad su svi shvatili ovu metodu, prelazimo na drugu.

c) Odreivanje udaljenosti mjerenjem kuta (u tisuitima) promatranog objekta prirunimsredstvimaPrincip je isti kao i mjerenje s dalekozorom i kompasom samo to ovdje koristimo priruna sredstva. Kod prirunih sredstava moramo znati koliko iznose neke vrijednosti. Tako debljina obine olovke na daljini 50 cm od oka iznosi 0-18. Kutija ibica iznosi duljina 1-20, irina 0-80, visina 0-40. Za debljinu prstiju, ake, zgloba prstiju, dlana i slino moramo svaki za sebe izmjeriti i znati. U pravilu vrijedi da je za i mm neke dimenzije protuvrijednost 2 tisuita (1 mm = 0-02). Tako ako imamo neki predmet, primjerice kalkulator, koji je irok 50 mm, dug 100 mm i visok 5 mm, njegova vrijednost u tisuitima se dupla, pa irina iznosi 1-00, duina 2-00 i visina 0-10. Te vrijednosti se dalje koriste kao i kad smo tisuite mjerili kompasom ili dalekozorom.d) Odreivanje udaljenosti mjerenjem kuta metodom "palevog skoka"Metoda mjerenja kuta palevim skokom ovisi o osobi koja mjeri. Ispruimo ruku prema objektu koji mjerimo, sa ispruenim palcem prema gore. Naizmjeninim zatvaranjem lijevog i desnog oka prividno palac "skae". Kut koji radi plaev skok iznosi priblino od 0-70 do 1-00, a to ovisi od osobe do osobe (svaki treba sebi izmjeriti vrijednost skoka).

Odreivanje udaljenosti koracimaUdaljenost se priblino moe odrediti i brojenjem koraka. Iako je najbolje da svatko za sebe izmjeri duljinu koraka, to se moe i izraunati prilino tono. Nekim analizama dobivena je formula po kojoj se moe izraunati prosjena duljina koraka za odreenu osobu. Ako je neka osoba visoka 172 cm, prosjena duljina koraka se rauna na slijedei nain:V (cm) K = prosjena duljina koraka u cmK (cm) = + 37 V = visina osobe u cm4 4 i 37 = konstante koje su dobivene analizom172K (cm) = + 37 = 43 + 37 = 80 cm4Znai da prosjena duina koraka osobe koja je visoka 172 cm iznosi 80 cm.Na samom terenu lake je brojiti svaki drugi korak to se naziva parni (dupli) korak, a iznosi samo dvije prosjene duine koraka. Za navedeni primjer parni korak bi iznosio 160 cm (2 x 80 cm), odnosno 1,6 m.Odreivanje udaljenosti mjerenjem vremena kretanjaKod ove metode trebamo znati svoju brzinu kretanja. Tako ako znamo da za 1 sat preemo 6 km, to znai da nam za 1 km treba 10 minuta. To, naravno, ovisi od svakog pojedinaca ponaosob. Takoer brzina kretanja ovisi i o reljefu terena, vegetaciji i slino.Mjerenje ostalih veliinaMjerenje visine temeljem duine sjene objekta i ovjeka slinou trokutaAko elimo izmjeriti visinu nekog objekta kao to je primjerice telefonski stup, postupak je slijedei. Stanemo pokraj stupa i izmjerimo svoju sjenu, a zatim sjenu objekta koji mjerimo (u ovom primjeru telefonski stup). Obje sjene moraju biti istom mjerom mjerene (metri, koraci). Svoju visinu znamo. Visinu stupa izraunamo po formuli za slinost trokuta.DH (m) = x h (m)dH = visina stupa u metrimah = visina osobe koja mjeri u metrimaD = duina sjene stupad = duina sjene osobe koja mjeriZa primjer moemo uzeti da je visina osobe koja mjeri 1,9 m, duina njegove sjene 1,5 m, a duina sjene stupa 4,7 m. Uvrstimo li te vrijednosti dobit emo da je stup visok priblino 6 m.4,7H = x 1,9 = 5,95 m 6 m1,5

Savjet za obradu teme:Za ovu metodu moramo prvo objasniti slinost trokuta u matematici to moemo skicirati na nekoj ploi ili slino (ili pripremiti ve nacrtano na hameru). Nastojati slinost trokuta to bolje objasniti jer se ona esto koristi u topografiji.

Mjerenje visine jednakokranim trokutomKod ove metode nam je potreban jednakokraan trokut. Jednu stranu drimo vodoravno u visini oiju, a zatim se pomiemo naprijed ili nazad dok drugu stranu ne naciljamo na vrh objekta koji mjerimo. Zatim izmjerimo udaljenost od svog stajalita do objekta i na nju pribrojimo svoju visinu do oiju. Taj zbroj koji smo dobili je priblino jednak visini mjerenog objekta.

Mjerenje irine rijeke jednakokranim trokutomJednakokranim trokutom moemo procijeniti irinu rijeke ili neke nepremostive prepreke. Princip toga je prikazan na slici. S druge strane rijeke zapamtimo neki objekt (kamen, granu ili slino). S nae strane rijeke, ako nemamo neki objekat, zabijemo u tlo granu ili stavimo neki kamen. Hodamo uz obalu dok jednakokranim trokutom (trokut je u vodoravnom poloaju) ne naciljamo ta dva objekta. Naa udaljenost do koje smo doli od zabijenog tapa ili kamena jednaka je irini rijeke. Vana napomena je da to radimo jednakokranim trokutom (koji ima dva kuta od 45 i jedan od 90).

Mjerenje irine rijeke slinim trokutimaZa ovaj nain mjerenja udaljenosti potrebna su nam dva tapa od kojih je jedan tono duplo vei od drugoga. Na slici manji tap je oznaen s Y, a duplo vei tap s 2Y. Plava boja predstavlja irinu rijeke. S druge strane rijeke (tik uz rijeku) zapamtimo neki kamen ili podnoje neke granice ili slino (toka A). Manji tap (Y) zabijemo u zemlju tono nasuprot objekta koji smo zapamtili (kamen, podnoje grane) (toka B). Udaljavamo se od rijeke okomito na njezin tok gledajui kada e nam vrh veeg tapa (2Y) biti tono u pravcu vrha manjeg tapa i objekta koji smo zapamtili. Tada smo dobili toku C. Izmjerimo udaljenost izmeu dva tapa (udaljenost izmeu toaka B i C) i dobili smo irinu rijeke (udaljenost izmeu A i B).

Kompas DetaljiNadreena Kategorija: DOBRO JE ZNATI Objavljeno 18 Sijeanj 2011 Hitovi: 1592 PravciOsnovni pravci su zemljopisni (geografski), magnetski i projekcijski sjever. Zemljopisni sjever je smjer do zemljopisnog sjevernog pola i on se poklapa sa meridijanima. Zemljopisni polovi su toke kroz koje prolazi zemljina os rotacije. Zemljopisni polovi su stalne toke na zemlji. Magnetski pol je toka u kojoj se nalazi okomita projekcija magnetskog polja. Pravac prema magnetskom polju naziva se magnetski sjever. To je ujedno i sjever koji pokazuje magnetska igla na kompasu. Magnetski polovi se pomiu. Kut izmeu zemljopisnog i magnetskog sjevera naziva se magnetska deklinacija () i ona se posebno izraunava. Postoji jo i projekcijski sjever. To je sjever koji odreuju okomite crte na pravokutnoj koordinatnoj mrei. Kut izmeu projekcijskog i zemljopisnog sjevera naziva se meridijanska konvergencija (). Magnetska deklinacija je u principu zanemariva. Ako elimo tono odrediti zemljopisni sjever, onda je moramo uzeti u obzir. Vrijednost magnetske deklinacije je upisana na dnu zemljovida.

Izraunavanje magnetske deklinacije (, d)Magnetska deklinacija (a, d) je odstupanje pravca magnetskog sjevera i zemljopisnog sjevera. Zemljopisni sjever je nepomina toka, a pravac od nae toke do zemljopisnog sjevera i ona se poklapa sa smjerom meridijana. Magnetski sjever je onaj koji nam pokazuje magnetska igla. Magnetski sjever stalno putuje pa se zato izraunava tako da se pribrajaju i godine od zadnjeg upisivanja na zemljovidu. Na zemljovidu je napisan podatak za magnetsku deklinaciju. Za primjer emo uzeti magnetsku deklinaciju za jedan zemljovid na kojem ona iznosi za 1982. godinu a=+118 uz godinju promjenu +003. Da bismo izraunali kolika je magnetska deklinacija za 2003. godinu moramo prvo zbrojiti godinje promjene od 1982. godine. Razlika godina je 21, to mnoimo sa godinjom promjenom od +003 i dobijemo vrijednost od +63 odnosno +103. Kad tu vrijednost zbrojimo sa vrijednou magnetske deklinacije za 1982. godinu dobit emo da je magnetska deklinacija za 2003. godinu a=+221. To je vrijednost koju bi dodali kada bi eljeli tono ucrtati neki azimut na zemljovidu odnosno kada bismo htjeli tono orijentirati zemljovid. Primjerice, orijentiramo zemljovid kompasom, a kad smo to uradili zakrenemo zemljovid jo u plus smjeru (u desno) za 203. Drugi primjer je da na zemljovidu izmjerimo neki azimut i elimo ga odrediti u prirodi, onda oduzmemo od tog azimuta 203 i tako dobivenu vrijednost odredimo kompasom.Meridijanska konvergencija (, g )Projekcijski sjever je sjever to ga ine okomite linije pravokutne koordinatne mree i on je nepomian. Meridijanska konvergencija (b, g) ili zbliavanje meridijana je kut izmeu zemljopisnog sjevera i projekcijskog sjevera. On je dan za svaki zemljovid posebno. Razlika je da li je toka blie ekvatoru ili sredinjem meridijanu te meridijanske zone, ili je udaljenija. Na zemljovidu koji smo uzeli za primjer meridijanska konvergencija je b=+048. To znai da na projekcijski sjever moramo dodati 48 da bismo dobili zemljopisni sjever te da se toka nalazi desno od sredinjeg meridijana te meridijanske zone. AzimutAzimut je vodoravni kut izmeu pravca sjevera i odabranog pravca, a mjeri se u smjeru kazaljke na satu. Kut koji je suprotan azimutu naziva se obrnuti azimut ili kontraazimut. On je za pola kruga vei odnosno manji od azimuta. Ako je primjerice azimut 45, obrnuti azimut je za 180 vei i iznosi 225. Ako je azimut vei od 180, onda se njegova vrijednost umanji za 180 da bi se dobila vrijednost obrnutog azimuta. Osim stupnjeva azimut se mjeri jo u tisuitima. Puni krug u tisuitima iznosi 64-00 po zapadnoj podjeli (tako se i u Hrvatskoj mjeri), odnosno 60-00 u istonoj podjeli (zemlje biveg Varavskog pakta). Podjela moe biti jo i u 400 grada ili u 2 radijana (6,283 radijana), ali se ne koriste u orijentaciji zbog nepraktinosti.

Pretvaranje stupnjeva u tisuite i obrnutoKod tisuitih se podrazumijeva (ako nije drugaije naglaeno) zapadna podjela tisuitih, gdje jedan krug ima 64-00. Znamo da jedan krug ima 360i onda nam nije teko izraunati koeficijente za preraunavanje stupnjeva u tisuite i obratno. Ako podijelimo 6400 sa 360 dobit emo 17,7778, to je priblino 17,8. To znai da 1 ima 17,8 tisuitih. Ako pak podijelimo 360 sa 6400 dobit emo 0,0562 odnosno priblino se uzima 0,056. To nam znai da 0-01 ima 0,056. Ako elimo znati koliko stupnjeva ima 2-50, onda pomnoimo 250 sa 0,056 i dobit emo 14. U obratnom sluaju, ako elimo znati koliko tisuitih je na primjer 57 onda 57 pomnoimo sa 17,8 i dobit emo 1014,6 to je priblino 10-15.Preraunavanje tisuitihKod ove metode postupak je istovjetan kao i kod pretvaranja stupnjeva u tisuite. Ako elimo pretvoriti tisuite u podjeli 64-00 u tisuite u podjeli 60-00, onda podijelimo 6000 sa 6400 i dobit emo 0,9375. To znai da jedan tisuiti u podjeli 64-00 ima 0,9375 tisuitih u podjeli 60-00. Odnosno ako elimo preraunati koliko iznosi 22-50 (podjela 64-00) pomnoit emo sa 0,9375 i dobit emo vrijednost 21-09 tisuitih (u podjeli 60-00). Za obratan postupak koeficijent je 1,0667.Izrada krune mreiceKruna mreica je naziv za pomagalo kao to je prikazano na slici. Ona je izraena na prozirnom papiru, foto-foliji i slino. Slui nam za rad na zemljovidu. Mreica kakva je prikazana na slici sadri podjele kruga u stupnjevima i tisuitima (istona i zapadna podjela), koordinatomjere (za zemljovide mjerila 1:25000, 1:50000 i 1:100000) te osnovne formule za preraunavanje i izraunavanje nekih vrijednosti. Kod krune mrenice posebno moramo paziti da je otisnuta (isprintana i slino) u pravom mjerilu da bi koordinatomjeri mogli biti u funkciji.Da bismo izradili krunu mreicu moramo poznavati informatiku ili nekoga tko je poznaje. U raunalnom programu izradimo krunu mreicu kao to je prikazano na slici. To znai da krugovi moraju biti u pravilnoj podjeli (u stupnjevima i tisuitima), a koordinatomjeri toni (4 cm svaka strana) i s tonom podjelom. Takvu mreicu zatim moemo isprintati na obini bijeli papir te fotokopirati na foto-foliju. Foto-foliju zatim izreemo u krug po vanjskom obodu kruga te je kruna mreica spremna za rad na zemljovidu. U praksi se pokazalo da, ako se pripazi na kopiju, moe se dugo s njom raditi bez oteenja.

Vrste kompasaKompas M-53Kompas M-53 napravljen je od nemagnetnog metala. Dijelovi kompasa su tijelo (postolje), poklopac s vizirom i limb s magnetskom iglom. Na tijelu je iscrtana milimetarska podjela za mjerenje na zemljovidu i za mjerenje udaljenosti. Poklopac sadri vizir, ogledalo i podjelu u tisuitima za mjerenje okomitih kutova, odnosno odreivanje udaljenosti. Na limbu se nalazi podjela za mjerenje azimuta u stupnjevima i tisuitima, te su oznaene glavne strane svijeta (s tim da je sjever oznaen trokutom). Magnetska igla je na sjevernoj strani oznaena fluorescentno. Limb je pokretni dio, a na njegovom dnu je crta koja slui za poravnavanjem s magnetskom iglom. Podjela u stupnjevima je s tonou 2, a u tisuitima s tonou 50 tisuitih (0-50). Na poklopcu se nalazi podjela u tisuitima do 150 tisuitih (1-50) s tonou od 10 tisuitih (0-10). Za mjerenje okomitih kutova u tisuitim na uzici zaveemo vor na 25 cm, a za mjerenje okomitih kutova milimetarskom podjelom vor zaveemo na 50 cm.

Japanski kompasZa razliku od M-53 kod japanskog kompasa se limb ne okree. Magnetska igla se nalazi na ploici koja se okree i na kojoj se nalazi podjela u stupnjevima i tisuitima tako da izmjerenu vrijednost odmah oitavamo. Unutar limba se nalazi tekuina tako da ima manje trenje. Po preciznosti je neto slabiji japanski kompas od M-53. Napravljen je od nemagnetskog metala ili od plastike. Kada se rastvori sa strane dobijemo ravnalo sa upisanim vrijednostima udaljenosti do 3000 m za zemljovid 1:25000.

Kompas F-73Kompas F-73 slian je kompasu M-53. Napravljen je od plastike. Magnetska igla je mirnija nego kod M-53, ali je vee irine. Na limbu je iscrtana podjela u stupnjevima s tonou od 5. Dno limba je prozirno za laki rad na zemljovidu. Zbog grube podjele u stupnjevima i deblje magnetske igle kompas F-73 je prilino neprecizan. Na tijelu kompasa se nalazi jo i milimetarska podjela. Prednost ovog kompasa je to su svi vaniji dijelovi oznaeni flourescentno, pa je laki rad po mraku.

Kompas port 4 (i slini modeli)Kompas port 4 ima pravokutnu ploicu i pomini limb. Na ploici se nalazi milimetarska podjela i povealo pa je praktian za rad na zemljovidu. Povealo poveava 3,5 puta. Limb ima podjelu u stupnjevima s tonou od 2. Kompas nema neku preciznost, ali je pogodan za orijentacijske sportove.

vicarski kompas "Recta"Kompas "Recta" ima uvren limb, tako da vrijednosti azimuta oitavamo s ogledala direktno. Kompas je praktian za brzo oitavanje, ali je magnetna igla iroka i podjela stupnjeva relativno mala, pa je u preciznosti slian kompasu port 4. Kod ovog kompasa se moramo jo naviknuti na oitavanje vrijednosti azimuta s donjeg ogledala, jer nam je vezica izmeu oka i ogledala.

Finski kompas Suuntovaj kompas je vrlo precizan i s njim se brzo mjere vrijednosti azimuta. S obzirom da je s gornje strane vidljiv krug sa podjelom u stupnjevima, kompas je praktian za orijentacijska tranja i slino gdje nam je bitna brza tonost smjera kretanja. Glavna prednost ovog kompasa je njegova tonost. Za tono mjerenje kompasom Suunto gledamo kroz mali otvor sa strane (slika desno). Kroz taj otvor vidimo podjelu ustupnjevima s tonou od pola stupnja (30'). Mjeri se tako da jednim okom gledamo kroz mali otvor, a drugim u pravcu koji mjerimo. S oba otvorena oka preklope nam se dvije slike. Rezultat preklopljenih slika je objekt koji mjerimo sa konanicom preko njega i skalom u stupnjevima. Znai, istovremeno ciljamo smjer mjerenog azimuta i oitavamo njegovu tonu vrijednost. Jo jedna od njegovih prednosti je ta to nema vanjskih pominih dijelova, pa je otporan na oteenje.

Mjerenje i odreivanje azimuta na terenuMjerenje azimuta na terenuAko elimo izmjeriti azimut nekog objekta postupak je sljedei. Otvoreni kompas drimo u visini oiju na udaljenosti 30-40 cm. Naciljamo preko vizira objekt s kojeg elimo izmjeriti azimut. Palcem okreemo limb dok se ne poklopi sjeverna strana magnetske igle s trokutiem na limbu. Nakon toga na tijelu kompasa oitamo vrijednost azimuta u stupnjevima ili tisuitima. Treba obratiti panju da kompas bude u vodoravnom poloaju, odnosno da ga u ruci ne zakrenemo, te da nema dalekovoda, metala i sl.).

Odreivanje azimuta na terenuKod odreivanja azimuta postupak je obrnut od mjerenja azimuta. Prvo na kompasu namjestimo eljeni azimut (onaj koji trebamo odrediti na terenu) u stupnjevima ili tisuitima. Zatim kompas podignemo u visini oiju na udaljenosti 30-40 cm. Tako se okreemo u krug dok se sjeverna strana magnetske igle ne poklopi sa trokutiem na limbu. Zatim preko vizira uoimo neki objekt na terenu i to nam je smjer eljenog azimuta na terenu.

Pomona sredstva topografske orijentacije DetaljiNadreena Kategorija: DOBRO JE ZNATI Objavljeno 18 Sijeanj 2011 Hitovi: 2833 VodiiPomou raznih vodia i prirunika moemo se lako snai na nepoznatom terenu. Vodii nam daju potrebne podatke, prije svega o pjeakim stazama koje su obiljeene (markirane), a takoer i o kapacitetima domova, mogunostima opskrbe, posebnim upozorenjima i slino. Obino je takav vodi kombiniran opim povijesno-zemljopisnim podacima. Najee vodii su namjenjeni turistima, a sadre osnovne podatke kao to su podaci o zemlji, prirodnim pojavama, kulturno-povijesnim objektima, prometnoj mrei, kvaliteti turistike usluge i mogunostima za odmor, te je obino dopunjen dobrom topografskim zemljovidom.ZemljovidiPojam zemljovidaZemljovid je slika zemljine povrine ili nekog njenog dijela prenesena na ravnu plohu u odreenom mjerilu. Zemljite se predstavlja prema dogovorenim pravilima i posebnim oznakama (topografskim oznakama), a njihov meusobni raspored i povezanost na zemljovidu je isti kao i na povrini Zemlje. Zemljovid je osnovno pomagalo pri upoznavanju Zemljine povrine i tumaenju pojava na njoj, te sadri sve podatke koje nalazimo na terenu. Broj podataka ovisi od sadraja i mjerila zemljovida. Na zemljovidu se nalaze podaci koje bez prethodnog sakupljanja i mjerenja na terenu ne moemo saznati i odrediti, kao to su imena naselja, rijeka i planina, nadmorske visine, udaljenosti meu pojedinim tokama, zemljopisne i pravokutne koordinate i slino.Podjela zemljovida- Opi zemljovidi, topografski zemljovidi i nacrti - prikazuju osnovne elemente povrine Zemlje (reljef, hidrografsku mreu, raslinje i sl.) kao i najznaajnije i najvidljivije produkte ovjekovog rada (naselja, prometne mree i sl.). Svi elementi primjereni su znaaju i veliini i nijedan nije posebno naglaen.- Tematski (specijalni) zemljovidi - prikazuju odreene pojave, dok su druge namjerno izostavljene. Prikazuju obino prirodne pojave ili pojave koje zavise od ljudi, a na povrini zemlje ih ne vidimo. Ovi zemljovidi nastaju kao rezultat posebnih ispitivanja i mjerenja.- Drugi oblici koji se razlikuju od zemljovida su: globusi i reljefni oblici; modeli i makete objekata; razni grafiki prikazi bez kartografske osnove (krajolici, panorame, crtei itd); grafikoni, specijalni atlasi, kartografski i topografski znakovi; astronomske karteSadraj zemljovidaZemljovid mora sadravati osnovne elemente, a to su mjerilo, zemljopisna koordinatna mrea (kod topografskih zemljovida i pravokutna koordinatna mrea), osnovne geodetske toke, kartografsku mreu i dopunske podatke (projekcija zemljovida, legenda, godina izdanja i sl.). Kartografski prikaz terena dijelimo na:-fiziko-zemljopisni dio - prikaz reljefa, mree, raslinja i voda geolokog sastava-drutveno-zemljopisni dio - naselja i objekti od posebnog znaenja, prometne mree, industrijskih i drugih drutvenih djelatnosti-ostali elementi - topografski znakovi, razliiti natpisi (imena naselja, rijeka, planina, nadmorske visine i sl.)MjeriloMjerilo je odnos izmeu umanjenih udaljenosti na zemljovidu i stvarnih udaljenosti u prirodi. Prikaz terena na zemljovidu ima sauvan meusobni raspored i povezanost odgovarajuih elemenata kao i u prirodi. Vee (krupnije) mjerilo je tonije i podrobnije, te detalje ini vidljivima. to je manje (sitnije) mjerilo dolazi do veih greaka u kutovima, razdaljinama i povrinama. Kod topografskih zemljovida je vee mjerilo, pa su greke manje. Mjerilo zemljovida vai samo za odreene toke i linije (paralele i meridijani) i to se naziva osnovno mjerilo. Na ostalim dijelovima zemljovida postoje odstupanja za koja postoji radno mjerilo. Postoje tri vrste mjerila: brojano (numeriko), grafiko (linearno) i opisno (neposredno).Brojano ili numeriko mjerilo prikazuje odnos izmeu zemljovida i prirodnih udaljenosti izraen u obliku odnosa (1:50000) ili u obliku razlomka (1/50000). Brojnik nam pokazuje koliko iznosi neka duina na zemljovidu, a nazivnik koliku duinu predstavlja u prirodi.Grafiko ili linearno mjerilo nam crteom prikazuje koliko iznosi neka duina u prirodi tako da usporeujemo te vrijednosti bez raunanja (direktnim oitavanjem). Za jo tonije mjerenje koristimo i varijaciju grafikog mjerila koje se naziva popreno (transvezalno) mjerilo.Opisno i neposredno mjerilo nam daje vrijednost u obliku reeninog obrazloenja. Primjer za zemljovid 1:25000 je: "1 cm na karti 250 m u prirodi".

Popreni (transvezalni) razmjernikPopreni razmjernik slui da dobijemo jo tonije mjerenje duljina na karti.Izrauje se tako da na odreenom mjerilu karte povuemo nadolje jo 10 paralelnih linija istog razmaka. Po desnoj strani grafikog mjerila spustimo okomice na vrijednostima kilometara. To uradimo i sa lijevom stranom, ali na stotine metara. Zatim na lijevoj strani iscrtamo kose linije i to tako da ide prva od 0 na polaznom mjerilu do 1 na desetoj liniji, druga od 1 na polaznom mjerilu do 2 na desetoj liniji itd. Paralelne linije numeriramo brojevima od 1 do 9 odozgo prema dolje, s tim da desetu ne numeriramo. Kada elimo oitati neku duljinu koju smo odabrali estarom postupak je sljedei. Desni krak estara stavljamo na desnu stranu mjerila na kilometarsku vrijednost koja nam odgovara i po okomici (koju smo iscrtali na tom kilometru) sputamo estar od jedne do druge paralele dok se lijevi krak estara ne poklopi sa nekim sjecitem paralelnih i kosih linija. Dobivenu vrijednost oitamo tako da kilometre itamo na desnoj strani mjerila, stotine metara na lijevoj strani mjerila, a desetke metara na numerai paralelnih linija.

ProjekcijeZemlja je okruglo (elipsoidno) geometrijsko nepravilno tijelo. Kako bismo Zemljinu povrinu prenjeli na ravnu povrinu papira, moramo nai nain kako da sliku zaobljene povrine to bolje preslikamo. To se naziva projiciranje na ravnu povrinu zemljovida. Kada preslikavamo zakrivljenu povrinu na ravninu, moemo odabrati jednu od tri mogunosti:-ekvivalentne projekcije - to su one koje uvaju tonost povrina (koriste se za izradu zemljovida koji prikazuju povrine drava, mora, rasprostranjenosti flore i faune)-ekvidistancijske (proizvoljne) projekcije - to su one koje jasno i tono prikazuju duine (koristimo ih za izradu zemljovida)-konformne (azimutne) projekcije - one uvaju pravilnost vodoravnih kutova (koriste se za izradu pomorskih zemljovida -Merkatorova, avijatiarskih zemljovida - Lambertova i topografskih zemljovida i nacrta - Gauss-Krgerova)

Nedostatke svake od njih pokuavamo izbjei i tako dobivamo konvencionalnu projekciju. Ako zemljovidna projekcija nije u potpunosti ni valjkasta ni stoasta ni bilo kakva druga naziva se iskontruirana projekcija. Izrada projekcije zavisi od njene matematike postavke stoga razlikujemo:-valjkaste projekcije (povrina Zemlje prenosi se na omota valjka)-stoaste projekcije (povrina Zemlje prenosi se na omota stoca)-azimutna (horinzontalna) projekcija (povrina Zemlje prenosi se na ravninu)

Vrste projekcija- Poliedrina projekcija. Zemljina povrina je s mreom paralela i meridijana podijeljena na mnogobrojne manje sferine trapeze, koje je mogue zbog vrlo malih deformacija bez veih tekoa projicirati na ravnu povrinu. Paralele spajaju donju i gornju osnovicu kod trapeza i tako ine okvir pojedinog lista zemljovida. Zemljovidi izraeni u poliedrinoj projekciji u okviru svakog lista zemljovida predstavljaju praktiki nedeformiranu sliku odgovarajueg dijela Zemljine povrine. Do deformacija dolazi kada pokuavamo vie listova spojiti u jedan zemljovid. Pojavljuju se praznine ili se preklapaju pojedini dijelovi. U cjelinu moemo spojiti najvie devet pojedinanih listova zemljovida. Slabost ove projekcije prije svega je u tome to pojedine listove nije mogue spojiti u zemljovid veih podruja kao to su drave, pa i cijeli svijet.

- Merkatorova projekcija spada u grupu konformnih projekcija, dakle onih koje uvaju pravilnost horinzontalnih kutova. Zemljina povrina preslikava se najprije na valjak . Plat valjka dodiruje se u ekvatoru sa Zemljinom elipsom tako da se sve paralele i meridijani meusobno preslikavaju pravokutno. Slabost ove projekcije je u tome to samo uski pojas oko ekvatora prikazuje tono. to se vie odmie od ekvatora udaljenost i povrine su predstavljene izoblieno. Merkatorova projekcija idejna je prethodnica Gauss-Krgerove projekcije.- Gauss-Krgerova projekcija spada u grupu projekcija s pravilnim kutovima (komformna). Odreen dio Zemljine povrine prenesen je na ravninu valjkastom (polucilindrinom) projekcijojm. Kod Merkatorove projekcije greke su se poveale s udaljenou od ekvatora. S Gauss-Krgerovom projekcijom ove slabosti su znatno smanjene jer ne upotrebljavamo samo jedan ve 60 valjaka. Plat valjka ne dodiruje Zemljinu elipsu samo u ekvatoru ve i u dotinom meridijanu. Deformacija duina u ovoj projekciji raste s udaljenou od meridijana. Projekcija je stoga primjerena samo za podruje oko odreenog meridijana. Kod topografskih zemljovida dozvoljena deformacija je 1 dm na 1 km, a to je irina jedne meridijanske zone.

Koordinatne mreeZemljopisna (geografska) koordinatna mreaZemljopisna koordinatna mrea je bitno drugaija od pravokutne koordinatne mree. Ona se sastoji od meridijana (podnevnika) i paralela (usporednika).Ekvator dijeli zemlju na sjevernu i junu polutku i on je nulta paralela. Prema sjeveru i jugu ima 89 paralela po 1, a 90-tu ini sjeverni odnosno juni pol. Zemljopisna irina (l -lambda) je u stupnjevima mjeren kut izmeu neke toke na zemljinoj povrini i ekvatora, mjeren u pravcu meridijana. Na sjevernoj polutki govorimo o sjevernoj zemljopisnoj irini, a na junoj polutki o junoj zemljopisnoj irini. Zemljopisna duina (j - fi) je u stupnjevima mjeren kut izmeu neke toke na zemljinoj povrini i poetnog meridijana, mjeren u pravcu paralela. Zapadno od poetnog meridijana govorimo o zapadnoj zemljopisnoj duini, a istono od poetnog meridijana o istonoj zemljopisnoj duini. Zemljopisnom irinom i duinom odreene su zemljopisne koordinate neke toke. Kada odredimo i vertikalnu udaljenost od projekcijske povrine (visinu) njen poloaj na zemljinoj povrini je potpuno tono odreen. Poetni meridijan je Greenwichev (Londonski) meridijan, iako ima jo nekih koji su bili u upotrebi kao poetni meridijani. Stari zemljovidi upotrebljavaju jo i poetni meridijan koji prolazi kroz Pariz. Pariki meridijan je 20 istonije od Ferra i 220'14'' istonije od Greenwicha. Od nultog meridijana ima 179 meridijana po 1 istono i zapadno, a 180-ti meridijan je zajedniki. Podjela stupnjeva je matematika, a 1 ima 60' (minuta), a 1' ima 60'' (sekundi). Na karti je zemljopisna koordinatna mrea naznaena na vanjskom rubu karte.Princip odreivanja zemljopisnih koordinata je sljedei. U svakom rubu karte postoji poetna, odnosno zavrna vrijednost zemljopisne irine i duine. Vrijednost u stupnjevima se rijetko mijenja na jednoj karti, tako da se ona ne oznaava posebno. Zatim imamo skalu s punim odnosno praznim poljima. Duina jednog takvog polja je 1'. Da bi dobili sekunde moramo jo to polje podijeliti na 60 dijelova. Podjelu moramo posebno napraviti za zemljopisnu irinu, a posebno za zemljopisnu duinu poto nisu iste duine. Ako imamo vrijednost na 30'' onda podijelimo samo na pola, ako je vrijednost na 15'' onda podijelimo na 4 dijela, i tako dalje. Znai, ako traimo zemljopisnu irinu od 45 15' 10'', prvo emo oitati poetnu vrijednosti u kutu karte. Neka nam je poetna vrijednosti 45 10'. Tada emo od donjeg dijela lijeve ili desne skale brojiti 5 polja prema gore, i na kraju 5-tog polja dobit emo vrijednost 4515'. Onda emo 6-to polje interpolirati. Moemo ga interpolirati na samo 6 dijelova jer traimo vrijednost 10'' (60:10=6). Naa traena zemljopisna irina je na prvoj estini 6-tog polja. Isti postupak ponovimo za zemljopisnu duinu, s tim da gledamo donju ili gornju skalu od lijeva na desno. Tu emo opet dobiti neku toku koja nam daje vrijednost zemljopisne duine. U tokama koje smo dobili povuemo okomice na skale i dobiti emo negdje na karti njihovo sjecite. To sjecite je toka na tim zadanim zemljopisnim koordinatama. Iz te toke moemo opet oitati pravokutne koordinate, ali ih ne moemo izraunati jer nema nekog jednostavnog naina za to. Kod itanja zemljopisnih koordinata postupak je samo obratan. Iz toke izvuemo okomice na skale, interpoliramo polja skale, te oitamo njihove vrijednosti.

Savjet za obradu teme:Na poetku ove metode instruktor bi trebao objasniti interpolaciju, zato da kasnije ne prekida kontinuitet objanjavanja. Na ploi skicira neku duinu i objasni da bi je trebalo podijeliti na 60 dijelova, te objanjava da se to radi matematiki tako da duljinu duine podijelimo sa brojem 60. Uzima vrijednost duine izmjerene na ploi podijeli je sa 60, te dobiva neku vrijednost za koju objanjava da je to jedan podiok na duini. Govori im da je to postupak kojim se jedna zemljopisna minuta dijeli na zemljopisne sekunde. Zatim, ako je svima to jasno, zadaje nekoliko zadataka da izraunaju koliko iznosi 1 od nekih duina koje predstavljaju 1. Nakon toga im objasni, ako elimo dobiti vrijednost za nekoliko zemljopisnih sekundi, da taj broj mnoimo sa vrijednou 1 te im zadaje nekoliko zadataka za raunanje (prvi brojevi neka budu zaokruene vrijednosti, a ostali onda bilo koji). Ako je u nekoj od prethodnih tema obraivan zemljopisni koordinatni sustav, onda se ukratko ponovi tako da instruktor postavlja pitanja (to je zemljopisna irina i duina, to su paralele i meridijani, to su stupnjevi i kako se dijele), a teajci odgovaraju (nastojati ukljuiti sve teajce). Ako tema nije prije obraivana, onda je instruktor objanjava tako da na ploi skicira zemljopisnu kuglu i iscrta paralele i meridijane, te to sve objasni (kao to je objanjeno u uvodu u temu). Zatim na karti (na panou) pokazuje gdje se nalazi zemljopisna koordinatna mrea i kako se oznaava i ita. Posebno panju osvre na to kako su oznaene minute te da nisu iste za zemljopisnu irinu i duinu. Nakon toga zadaje teajcima da izmjere i izraunaju koliko iznose u mm sekunde za zemljopisnu irinu i duinu (te neka si na karti zapiu te vrijednosti). Zatim zadaje neke koordinate i pokazuje kako se to radi. Instruktor to pokazuje na karti (na panou), a teajci istovremeno prate na svojim kartama. Prvo se vrijednosti koordinata oznae na zemljopisnoj koordinatnoj mrei, a zatim se vuku okomice dok se ne spoje u traenoj toki. Kada svi shvate postupak, instruktor zadaje svima prvo isti zadatak, a zatim svakom 2-3 razliita zadatka da rijee. Nakon toga objanjava da je postupak oitavanja koordinata obrnut. Odabire neku toku na karti (teajci rade istovremeno), vue okomice na zemljopisnu koordinatnu mreu i oitava koordinate. Posebnu panju opet posveuje oitavanju sekundi. Tu im objanjava da dobivenu vrijednost sekundi u mm podijelimo sa prije izraunatim vrijednostima jedne sekunde za zemljopisnu irinu i duinu, te dobivamo tone zemljopisne koordinate te toke. Zatim zadaje zadatke za vjebu. Prvo daje svima istu toku, a zatim svakom na njegovoj karti zada 2-3 razliite toke.Pravokutna (kilometarska, kvadratna) koordinatna mreaPravokutna koordinatna mrea se naziva jo i kvadratna ili kilometarska koordinatna mrea. Da bismo dobili pravokutnu koordinatnu mreu koristi se sljedei nain - uzima se svaki trei meridijan za osnovni meridijan te meridijanske zone.Osnovni meridijan podijelimo s brojem 3 i dobijemo koja je meridijanska zona (uzima se svaki trei meridijan). Tako primjerice je meridijan 18 sredinji meridijan 6. meridijanske zone. Od sredinjeg meridijana se uzima po 130' istono i zapadno kao granica te meridijanske zone. Primjerice, 6. meridijanska zona je od 1630' do 1930''.Pravokutne koordinate se oznaavaju sa x i y, i one oznaavaju udaljenosti u metrima. Vano je napomenuti da je ovdje obrnuto od matematike, odnosno da je x na ordinati, a y na apcisi. Koordinata x oznaava tonu okomitu udaljenost od ekvatora u metrima. Koordinata y oznaava udaljenost od sredinjeg meridijana te meridijanske zone, takoer u metrima. Sredinjem meridijanu se daje vrijednost 500000 m, zato da ne bi imali negativne koordinate. Vrijednosti zapadno od sredinjeg meridijana su manje od 500000 m, a vrijednosti istono od sredinjeg meridijana su vee od 500000 m.Kod y koordinate prvi broj nam oznaava meridijansku zonu, drugi broj nam govori da li se toka nalazi istono ili zapadno od sredinjeg meridijana, a zadnjih 5 znamenki nam govori za koliko je udaljena toka od sredinjeg meridijana te meridijanske zone. Na primjer, y = 5570250 m. Prvo broj 5 oznaava 5. meridijansku zonu, odnosno 15 meridijan. Drugi broj govori da je koordinata vea od 500000 m, odnosno da je toka prema istoku od 15 meridijana, a ostatak, 70250 m nam govori da je za 70250 m toka udaljena od 15 meridijana.Zbog zaobljenosti Zemlje dolazi do pribliavanja osi x, a taj se kut pribliavanja naziva meridijanska konvergencija.

Kartografski prikaz terenaPrikaz fiziko-zemljopisnih elemenata

a) Prikaz reljefaNain i tonost prikazivanja reljefa izmjenili su se pronalaskom dosta tonih visinomjera koji su odreivali visinu na osnovi trigonometrijskih mjerenja. Danas je najpogodnije prikazivanje izohipsama i znaajnim visinskim tokama. Katkad jo upotrebljavamo zemljovide na kojima je reljef prikazan iscrtavanjem, sjenanjem ili razliitim kombinacijama sjenanja, boje i izohipsi.Izohipsa je zamiljena crta koja na zemljovidu povezuje toke iste nadmorske visine. Da bismo lake razumjeli o emu se radi pokuajmo zamisliti da smo neko brdo presjekli sa ravnim plohama.Kada bismo na tim plohama iscrtali prerezane rubove i sve ih zajedno iscrtamo na jednu plohu dobit emo izohipse tog brda.Visina izmjerena od prosjene razine morske povrine i izabrane toke naziva se apsolutna (nadmorska) visina. Razlika izmeu dvije apsolutne visine naziva se relativna visina (visinska razlika).

Izohipse su zaokruene visinske vrijednosti. Okomita razlika izmeu dvije izohipse zove se ekvidistanca. Vodoravna vrijednost izmeu dvije izohipse zove se interval. Ekvidistanca za zemljovid 1:25000 je 10 m, za 1:50000 i 1:100000 je 20 m itd. Postoje 3 vrste izohipsi, a to su osnovne, glavne i pomone. Oznaavaju se smeom bojom, a njihove vrijednosti su tono odreene za svaki zemljovid.

Kada izohipse ine zatvoreni krug kao to je na slici, udubljenja oznaavamo crticom (minusom), a uzvienja ostaju prazna ili je u njima neka visinska toka (kota, trigonometar i sl.).Na nekim zemljovidima se pad terena prikazuje tako da se na izohipse dodaju crtice (padnice) u smjeru pada terena.Pomone izohipse se koriste kada je teren blaeg nagiba ili ga treba zornije prikazati. Neki tipovi reljefa i kako se oznaavaju prikazani su na slici.

Na strmijim terenima izohipse su gue. Bitno je paziti na to kakav je nagib terena ako elimo izmjeriti neku visinu. Osim visinskih toaka pomau nam i vodeni tokovi i sl. Tako znamo da potoci uvijek teku izmeu dva uzvienja i to od vie toke ka nioj. umski putovi nerijetko idu po najvioj kosini brda. Izuzetno strme padine i ponore oznaavamo kombinacijom izohipsi i pomonih crtea kao to je priblian oblik ulegnua, stijena (na slici) i sl.Podruja u Alpama koja su posuta sitnim kamenjem (urvinama) na nekim zemljovidima su prikazani tokicama. Stalni ledenjaci i povrine pod stalnim snijegom imaju izohipse koje su otisnute u plavoj boji. Visinske crte koje prikazuju udubljenja, vrtae itd., nazivamo jo i depresijske izohipse. Crta koja povezuje toke iste dubine zove se izobata.Reljef se prikazuje jo sjenjanjem i hipsografskim bojanjem. Kod sjenjanja strmija podruja su tamnije obojana, a ravnija svijetlije. Svjetlo dolazi iz zenita ili sa strane. Sjenanje na zemljovidu daje vrlo nejasnu sliku reljefa, zato ovu metodu kombiniramo s izohipsama ili crticama.Hipsografsko bojanje koristi se kod zemljovida s malim mjerilom gdje izohipse moramo to bolje istaknuti. Pojedinane visinske pojaseve obojat emo tako da svaka boja znai odreenu visinu. Stariji zemljovidi imali su reljef prikazan crticama to je poveavalo plastinost, ali je umanjivalo preglednost.

Nekoliko vrijednosti i vrsti izohipsi:izohipse 1:25000 1:50000glavna 50 m 100 mosnovna 10 m 20 mpomona ------------ 5 m 10 mpomona .............. 2,5 m 5 mb) Prikaz vodene mreeVodene povrine se prikazuju plavom bojom. Kod tekuica se debljinom linije prikazuje da li se radi malom potoku (crtice), veem potoku (tanka linija), rijeke (debela linija). Ako je rijeka ira od 5 m onda se oznaava sa dvije paralelne linije izmeu kojih je ispunjeno svijetloplavom bojom. Izvor tekuice oznaen je plavom tokom iz kojega dalje ide tok tekuice. Ponornice se oznaavaju s zaobljenom crticom na mjestima od kuda ponire i od kuda izvire. Stajaice (mora, jezera, ribnjaci itd.) su, ako na zemljovidu zauzimaju povrinu 2 mm2, crtaju se u mjerilu. Kod veih povrina izobatama se crta podvodni reljef. Na moru na mjestima gdje je plima velika crta se cijeli prijelazni pojas. Movarno podruje je iscrtano crticama.c) Prikaz raslinja i geolokog sastava podrujaOvakva podruja se prikazuju ako su u mjerilu zemljovida vea od 4 mm2. Povrine obrasle niskim raslinjem su bijele boje s odgovarajuom oznakom, a povrine obrasle visokim raslinjem zelenom bojom i pripadajuom oznakom. Podruje obraslo nekom kulturom je omeeno linijom, a ako nije tona granica onda se iscrtava crticama ili bez. Oznake unutar povrina se crtaju crnom ili zelenom bojom. Kod veih mjerila ispisane su i neke vrijednosti vezane za raslinje. Tako se kod uma ispisuje sastav ume, visina drvea, prosjeni prsni promjer i gustoa ume. Geoloki sastav tla se oznaava samo kod veeg kompleksa pustinja, kamenja, slanog tla, ivog pijeska i slino.Prikaz drutveno-zemljopisnih elemenataPrikaz naselja i objekata od posebnog znaenja se tek u suvremenim zemljovidima poelo prikazivati tlocrtom. Na topografskim zemljovidima veeg mjerila prikazana su sva naselja. Naglaeni su objekti od posebnog znaenja kao to su religiozni objekti (crkve, damije, groblja, ruevine, stadioni) ili izvan naselja pojedinani objekti (salai, lovake kue, planinarski domovi, pastirske kolibe). Osnovne karakteristike oblika naselja na karti su predstavljene priblino. Pojedinani, manje znaajni objekti su reducirani. Objekti znaajni za orijentaciju (crkve, stupovi, visoke zgrade) potpuno su tono nacrtani. Crte obuhvaa poloaj, veliinu i oblik naselja, raspored ulica, trgova, puteva, mrea za komunikaciju i raspored znaajnih objekata u naselju kao i povezanost naselja s okolnim zemljitem.Prikaz komunikacija se radi posebnim oznakama. eljeznike pruge se crtaju crnom crtom koja s okomitim crticama prikazuju o kakvoj se prugi radi. umski puteljci se oznaavaju crnom bojom od tokica do crta to prikazuje veliinu i znaaj puta. Asfaltirane ceste su oznaene crvenom bojom i pokraj njih je na veim mjerilima ispisano i o kakvoj cesti se radi te koje je irine. Dalekovodi i telefonski stupovi su oznaeni crnom linijom, esto su oznaeni i svi stupovi s pripadajuim elementima (dalekovod sa ucrtanim simbolom groma i sl.) Posebni elementi kao to su vijadukti, mostovi, nasipi i slino imaju svoje oznake. Na veim mjerilima se pie i kolika je visina nasipa, visina eljeznikog nasipa, karakteristike mosta i sl.Prikaz industrijske djelatnosti obuhvaa oznake za industrijska i zanatska poduzea od drutvenog znaenja. Prikazuju stupanj privrednog razvoja odreenog podruja, objekte kao to su elektrane, tvornice, pilane, ciglane, rudnici, mlinovi itd. Oznake za te objekte ne prikazuju njihovu veliinu, ve samo njihov poloaj.Prikaz drutvene djelatnosti postoji kod veine topografskih zemljovida, a ono obuhvaa objekte kao to su: uprava, zdravstvo, toplice, kolstvo, sudstvo, TT promet itd. Posebnu grupu ine oznake za upravno-politike granice. One se crtaju crnom isprekidanom crtom (crta-toka) uz koju je povuena debela crvena crta.Ostale oznakeNatpisi. Pravilan i toan zemljovid izgubio bi svoju vrijednost kada bismo uklonili natpise koji su od velikog znaenja za razumijevanje zemljovida i topografsku orijentaciju. Natpisi umanjuju preglednost zemljovida jer zbog njih isputamo druge oznake. Natpisi su u crnoj boji, a imena hidrografskih objekata su u plavoj boji. Veliina slova naglaava vanost objekta.Topografske oznake. Manje objekte na zemljovidu crtamo tako da upozorimo samo na njihov raspored i poloaj, ali ne i na dimenzije. Kod objekata prikazanih pravilnim geometrijskim oblicima (krug, kvadrat, trokut, pravokutnik) samo se sredinja toka poklapa s objektom u prirodi. Topografske oznake su dogovoreni simboli koji predstavljaju razliite objekte na terenu. Prilagoene su mjerilu i objanjene u legendi.Topografska imena obuhvaajku imena topografskih elemenata Zemljine povrine, koji se zbog svog znaenja izdvajaju, odnosno su od velike vanosti za orijentaciju.Topofografski znakovi su posebno prikazani ovdje.Elementi okvira zemljovidaUnutarnji okvir zemljovida ine podaci o zemljopisnim koordinatama, grafika i brojana oznaka mree pravokutnog koordinatnog sustava. Na zemljovidima velikog mjerila nalaze se i podaci o pravcima najznaajnijih puteva.Vanjski okvir zemljovida sadri elemente koji nude potrebne podatke o zemljovidu i njegov su nuni dio. To su: elementi koji se upotrebljavaju za mjerenja na zemljovidu (brojano, grafiko i neposredno mjerilo, podatak o ekvidistanci, nagibno mjerilo, koordinatomjer, podatak o veliini magnetne deklinacije i njena godinja pomicanja, veliini meridijanske konvergencije itd.), podaci o projekciji u kojoj je zemljovid izraen, podaci o poetnom meridijanu, oznaka lista zemljovida, napomene izdavaa (izdava, godina izdanja, godina mjerenja, godina reambulacije, stupanj tajnosti itd.), katkad legenda upotrebljenih topografskih oznaka i drugi podaci koji bi mogli biti korisni pri upotrebi zemljovida.Podjela zemljovida na listoveZbog toga to bi zemljovidi velikih mjerila zauzimali previe prostora, izvrena je podjela na listove. Sistem podjele zemljovida nije proizvoljan ve je tono odreen. Kod starijih zemljovida poetni meridijan je pariki, a kod novijih griniki (Greenwich). Kod nas se koristi griniki meridijan kod kojeg je osnovna podjela na zemljovide 1:100000. Svaki takav zemljovid je nazvan po najveem mjestu kojeg podjela obuhvaa i dodan mu je redni broj podjele. Npr. Zagreb ima pridodan broj 320, Ivani Grad 321, Bjerovar 322 itd. Svaki taj zemljovid mjerila 1:100000 se dijeli na 4 zemljovida mjerila 1:50000 kojima se jo pridodaju brojevi od 1 do 4. Npr. Zagreb 1 (320-1), Zagreb 2 (320-2) itd. Opet se svaki od tih zemljovida mjerila 1:50000 dijeli na jo 4 zemljovida mjerila 1:25000 kojima se opet pridodaju brojevi od 1 do 4. Npr. Zagreb 1-1 (320-1-1), Zagreb 1-2 (320-1-2) itd. Podjela je prikazana na slici.

Mjerenje na zemljovidu DetaljiNadreena Kategorija: DOBRO JE ZNATI Objavljeno 18 Sijeanj 2011 Hitovi: 3552 Da bi se znali orijentirati u prirodi veliku ulogu ima snalaenje na karti. U izviakoj organizaciji se koriste topografske karte velike preciznosti. Stoga tonim mjerenjem na karti moemo biti toni i u prirodi. Cilj ove teme je nauiti precizno mjeriti na karti.Mjerenje duinaKod mjerenja duina na karti moramo znati da li elimo mjeriti ravnu ili zakrivljenu liniju. Ravne linije mjerimo najee ravnalom ili estarom, dok zakrivljene linije mjerimo papirnatom trakom ili krivinomjerom (kurvimetrom). Mjerenje ravnih linija ravnalomKada mjerimo ravnu liniju ravnalom metoda je sljedea. Ravnalom izmjerimo duinu u milimetrima izmeu eljenih toaka na karti. Primjerice, izmjerili smo 65 mm. Zatim se vidi mjerilo karte, koje emo za primjer uzeti da je 1:25000. Znai da je 1 mm na karti reciprono 25 m u prirodi. Ako smo izmjerili 65 mm, onda to pomnoimo sa 25 m (65 x 25 = 1625) dobit emo da je traena udaljenost 1625 m.

Mjerenje ravnih linija estaromKod mjerenja ravnih linija estarom radi se tako da se krakovi estara zabodu u toke iju udaljenost elimo izmjeriti. Tako emo dobiti odreenu udaljenost izmeu igala estara koju prenesemo na grafiko mjerilo na karti, te direktno oitamo udaljenost izmeu toaka u metrima.Oitanje na grafikom mjerilu se vri na sljedei nain. Grafiko mjerilo sesastoji od numerirane linije gdje se od 0 na desno nalazi grublja podjela duina ije su vrijednosti u kilometrima ili po pola kilometra, a sa lijeve strane od 0 se nalazi sitnija podjela duina ije su vrijednosti u stotinama metara (na karti 1:25000 podjela je po 25 metara). Desni krak estara zabodemo na desnu stranu grafikog mjerila u odgovarajuu punu vrijednost, a lijevi krak u lijevu stranu grafikog mjerila. Numerike vrijednosti oitanja desne i lijeve strane grafikog mjerila se zbroje i dobije se udaljenost izmeu dviju toaka.

Mjerenje ravnih linija papirnom trakomKod ovog naina mjerenja udaljenosti princip je isti kao i kod mjerenja udaljenosti estarom. Oznaimo udaljenost sa zemljovida na papir. Tu udaljenost na papirnoj traci prenesemo na grafiko mjerilo i oitamo udaljenost (kao i kod oitavanja udaljenosti estarom).

Mjerenje zakrivljenih linija podjelom putaMjerenje zakrivljenih linija se koristi kada elimo odrediti udaljenost izmeu dviju toaka po nekoj cesti, toku rijeke i slino. Jedan od naina je da se zakrivljena linija podijeli na vie ravnih linija (od zavoja do zavoja), te se svaka duina zasebno izmjeri, pa se te vrijednosti zbroje. S obzirom da je to kompliciraniji i neprecizniji postupak trebalo bi ga izbjegavati.

Mjerenje zakrivljenih linija papirnatom trakomLaki nain mjerenja zakrivljenih linija je da uzmemo papirnatu traku, moe i ravni list papira. Radi se tako da poetak ruba trake postavimo u poetnu toku na karti u smjeru puta koji elimo izmjeriti. Kod prvog zavoja na koji naiemo oznaimo traku, te traku rotiramo po zavoju dok ne poravnamo traku s putem koji dalje mjerimo. Zatim na drugom zavoju oznaimo opet traku i ponovo traku rotiramo oko zavoja dok se ne poklopi s putem dalje. Radnju ponavljamo, ovisno o broju zavoja, dok ne doemo do krajnje toke. Kada smo to uradili dobili smo traku sa izmjerenom duljinom iju vrijednost oitamo na grafikom mjerilu postupkom kao da je ravna linija.

Mjerenje zakrivljenih linija krivinomjerom (kurvimetrom)Najlaki nain mjerenja zakrivljenih duljina je krivinomjerom (kurvimetrom). Krivinomjer se postavi u nulti poloaj. Kotai pokreemo po karti linijom koju elimo izmjeriti. Daljinu oitamo na skali krivinomjera koja je za mjerilo karte na kojoj smo mjerili. Treba obratiti panju da krivinomjer pokreemo u pravilnom smjeru.

Mjerenje azimuta na kartiOdreivanje azimuta na karti kompasomZa odreivanje azimuta na karti kompasom vano je prvo orijentirati kartu. Na kompasu namjestimo eljeni azimut. Olovku stavimo u toku na karti iz koje elimo izmjeriti azimut. Prislonimo kompas uz olovku te je okreemo u smjeru kazaljke na satu dok se sjeverni dio magnetske igle poklopi sa sjeverom na limbu kompasa. Kada to uradimo, povuemo olovkom pravac uz kompas u smjeru kompasa i dobili smo eljeni azimut.

Mjerenje azimuta na karti kompasomKod mjerenja azimuta na karti kompasom prvo moramo kartu orijentirati. Lijevi ili desni rub kompasa stavimo uz povuenu liniju (traeni azimut) na karti. Zatim okreemo limb kompasa dok se sjeverni dio magnetske igle ne poklopi sa oznakom sjevera na limbu, a zatim oitamo vrijednost traenog azimuta na kompasu.

Odreivanje azimuta na karti kutomjeromKod odreivanja azimuta kutomjerom karta ne mora biti orijentirana. Kroz toku iz koje elimo odrediti azimut povuemo pravac sjevera (liniju paralelnu s lijevim odnosno desnim rubom karte). Postavimo kutomjer u toku na karti tako da nulti poloaj skale kutomjera bude na pravcu sjevera. Oznaimo na karti vrijednost eljenog azimuta te povuemo liniju iz toke ka oznaenoj vrijednosti azimuta, i time smo dobili eljeni azimut.Mjerenje azimuta na karti kutomjeromKada mjerimo azimut na karti kutomjerom prvo iz toke izvuemo pravce sjevera i traenog azimuta. Stavimo kutomjer u toku iz koje mjerimo azimut, a zatim na skali kutomjera oitamo vrijednost azimuta od pravca sjvera u smjeru kazaljke na satu. Mjerenje visina na kartiPrvi korak to moramo napraviti je da naemo neke ispisane visine (kote, trigonometrijske toke i sl.), te pomou toga vidimo na koju stranu je nagib terena. U brdovitim dijelovima moe nam pomoi spoznaja da se u kotlinama nalaze vodeni tokovi (potoci, kanali), a da su putovi na uzvienim dijelovima, esto po vrhovima brda. Saznavi nagib terena, krenemo od poznate visine pratei izohipse do nae toke, te zbrajajui ili oduzimajui vrijednosti izohipsi dolazimo do vrijednosti traene visine. Ako je traena visina izmeu dvije izohipse, njenu vrijednost odredimo interpolacijom izmeu dvije izohipse koje omeuju toku u kojoj traimo visinu.Savjet za obradu teme:Za ovu temu bilo bi zgodno napraviti jednu maketu od stiropora ili nekog slinog materijala koja bi sadravala neki reljef (uzvienje i udubinu) presjeen vodoravno na jednake razmake da se vjerno prikae to su tono izohipse. Ako instruktor ima takvu maketu, onda uzima dio po dio, poevi od najdonjeg, i iscrtava konture terena na ploi (panou) tako da dobije taj prikaz reljefa u izohipsama. To se sve radi uz objanjavanje to postie tim iscrtavanjem. Ako nema maketu, onda instruktor na ploi skicira neki reljef, iscrta ga vodoravnim linijama i prenese nie na tlocrt, te iscrta reljef pomou izohipsi. Nakon toga toga prelazi na objanjavanje vrsta izohipsi (osnovne i pomone, pa zatim glavne), te njihove vrijednosti za pojedine karte. To moe ispisati i na ploi u obliku manje tablice (prikazano u prethodnoj temi o prikazu visina na zemljovidu). Instruktor treba na prije skiciranom reljefu oznaiti vrijednosti (primjerice ispisati vrijednost kote i na neku glavnu izohipsu ispisati njenu vrijednost), te oznaiti nekoliko toaka da objasni kako se ita visina pomou izohipsi. Prva toka neka bude na izohipsi, a instruktor objanjava kolika joj je visina. Zatim oznai jo nekoliko toaka na izohipsama za koje e mu visinu rei ostali. Nakon toga na nekoj toki izmeu izohipsi objasni kako se interpolacijom odredi visina izmeu dvije izohipse. Opet uzima nekoliko primjer (toke izmeu izohipsi) za koje mu visinu govore ostali. Sljedei korak je da instruktor objasni kako se to na karti ita. Objanjava prvo da treba gledati na reljef terena i na to to nam pomae u tome. Tako treba naglasiti da su kote i trigonometri tono izmjerene visine, da su potoci i rijeke u niim dijelovima (izmeu dva uzvienja), da putovi nerijetko idu po uzvienim dijelovima brda, da se vrtae oznaavaju sa crticom (minusom), da je na izohipsama naznaen nagib terena s crticom okomitom na izohipsu, da na glavnim izohipsama imamo ispisane visine, da su trigonometri esto vrhovi brda i slino. Nakon toga instruktor bi trebao okupiti sve oko jedne karte (tako da svi vide to radi) i objasniti kako to konkretno izgleda na karti, te im pokazati nekoliko lakih naina itanja visina (prvo na izohipsama, pa izmeu izohipsi, a na kraju i neki kompliciraniji primjer). Zatim svakom zadaje ne njegovom zemljovidu nekoliko nasumice izabranih lakih toaka na izohipsama. Otprilike kada doe do zadnjih sa zadavanjem zadataka, oni kojima je prvima zadao zadatak ve bi ga trebali rijeiti, pa njima zadaje neke tee toke. Ucrtavanje toaka na kartiOdreivanje toke na karti opisivanjemJedan od naina odreivanja toke na karti je opisivanje. Tu moramo pripaziti da opisivanje bude nedvosmisleno i razumljivo. Primjerice, u nekom se mjestu nalazi se crkva, a od crkve u smjeru juga ide makadam na kojem se na oko 500 m nalazi drveni most koji je traena toka. Kod ovog opisa bi trebali pripaziti da mjesto nema dvije ili vie crkava, da je samo jedan makadam u pravcu juga i slino.Ucrtavanje toaka na karti pravokutnim koordinatamaDrugi, puno toniji i pouzdaniji nain, je upotreba kvadratne (pravokutne ili kilometarske) koordinatne mree. Kvadratna koordinatna mrea je napravljena tako da se zemljina duina podijeli u zone (svakih 3 je jedna zona), a u tim zonama je napravljena pravokutna koordinatna mrea. Kvadratna ili kilometarska koordinatna mrea se zove zato to se sastoji od kvadrata ije stranice predstavljaju razmak od 1 km (1:25000), 2 km (1:50000) ili 4 km (1:100000), zavisno o mjerilu karte. Okomita os x je ordinata i predstavlja kilometarsku udaljenost od ekvatora. Vodoravna os y je apcisa i ona predstavlja udaljenost od sredinjeg meridijana te meridijanske zone. Kvadratni koordinatni sustav ima oznake osi obratno od matematikog koordinatnog sustava, ali je princip odreivanja koordinata slian. Na poetku i na kraju svakog lista zemljovida su ispisane etveroznamenkaste poetne i zavrne vrijednosti x i y, a izmeu njih su ispisane dvoznamenkaste vrijednosti x i y. Prve dvije znamenke nisu ispisane jer se na jednom zemljovidu druge dvije vrijednosti koordinata ne ponavljaju (osim karata s mjerilom 1:200000, ali se kod njih lako odrede prve dvije znamenke). Primjerice, elimo odrediti koordinate x=6078 250 i y=6530 800 na karti 1:25000. Na osi x potraimo vrijednost x=6078, a na osi y vrijednost y=6530. Pratimo gdje se te dvije vrijednosti sijeku. Sad smo dobili toku izmeu 4 kvadrata. S obzirom da x raste prema gore, a y prema desno, na kvadrant je od sredita gornji desni. Za daljnje tonije odreivanje x i y vrijednosti u tom kvadratu koristimo koordinatomjer.Koordinatomjer je dodatak na karti koji izreemo, a on ima vrijednost jednog kvadrata. Na karti 1:25000 on je 1000 m interpoliran po 25 m (vrijednosti po 200 m su ispisane na koordinatomjeru). Nas sad dalje zanima toka koja je od naeg sjecita na karti gore za 250 m i desno za 800 m. Koordinatomjer prislonimo uz donji rub naeg kvadrata (x=6078 i y=6530) obratno od slova L, te ga pomiemo udesno za 800 m. Prema gore oitamo vrijednost od 250 m i oznaimo toku na karti. Dobivena toka ima koordinate x=6078,250 i y=6530,800, to znai da je od ekvatora udaljena 6078 km i 250 m, a od sredinjeg je meridijana 6. zone istono 30 km i 800 m.

Odreivanje toaka na karti pomou azimuta i udaljenostiTrei nain odreivanja toaka je pomou azimuta i udaljenosti. Primjerice, imamo zadanu toku koja je od trigonometra udaljena 2 km pod kutom od 120. U trigonometru iscrtamo azimut od 120 (vidi odreivanje azimuta na karti). Na taj azimut nanesemo vrijednost 2 km (na karti 1:25000 to je 8 cm). Dobili smo toku koju smo odredili pomou azimuta i udaljenosti i iz koje zatim oitamo njene koordinate.Ima jo nekoliko naina za odreivanje toaka na karti kao to su sjecitem dvaju azimuta, sjecitem dviju udaljenosti, kombinacijama sa opisivanjem i slino, ali to su ve naini za rad s kartom kada se savladaju osnove. Ostala mjerenja- Mjerenje mjesnog kutaMjesni kut je kut izmeu vodoravne ravnine s naim okom i pravca koji prolazi kroz toku koju opaamo. On nam slui da vidimo koje su toke na terenu vidljive, a koje nisu. Odreuje se tako da na karti izmjerimo relativnu visinu izmeu dvije toke (razliku visina), te njihovu meusobnu udaljenost. Podijelivi razliku visine (u metrima) sa udaljenou (u kilometrima) dobit emo mjesni kut (u tisuitima). Formula izgleda ovako:N (m)a (0-01) = D (km)

- Mjerenje nagiba terena na zemljoviduNagib terena je kut izmeu vodoravnog pravca i pravca koji ide padinom.Najlaki nain mjerenja nagiba na karti je direktno oitavanje na nagibnom mjerilu. Postupak je sljedei. U estar uzmemo razmak izmeu dvije izohipse na padini koju elimo izmjeriti.

Zatim na nagibnom mjerilu pomiemo estar jednim krakom po vodoravnoj liniji, a drugim krakom po vrijednosti izohipse koju smo mjerili.

Kada se ta irina estara poklopi, na donjoj skali oitamo nagib terena u stupnjevima. Ako je teren jako strm, moemo uzeti razmak do 5 osnovnih izohipsi, ali onda pripazimo da na nagibnom mjerilu uzimamo vrijednost tih izohipsi.

- Tablica tono odreenih visinskih toakaU katastarskim zavodima i kartografskim zavodima postoje popisi tono odreenih visinskih toaka (kote i trigonometri). Te toke su numerirane na zemljovidima i upisane u tablice. Na slikama iznad prikazan je dio jednog takvog zemljovida i popisa u tablici (toke broj 103 i 104). Na zemljovidu vidimo da su te toke okruene. U tablici su navedeni svi podaci o toj toki (pravokutne i zemjopisne koordinate, visina i oznaka toke te pripomena). Vidi se da su toke vrlo precizno izmjerene. U pripomeni, kod nekih toaka, je pojanjenje na kojem dijelu je toka mjerenja ( npr. podnoje kria na tornju crkve).

Kretanje s kompasom i zemljovidom DetaljiNadreena Kategorija: DOBRO JE ZNATI Objavljeno 18 Sijeanj 2011 Hitovi: 1060 Za kretanje po nepoznatom terenu od velike nam je vanosti dobra orijentacija. Tu nam je od velike pomoi kvalitetan zemljovid i njegovo pravilno koritenje. U prirodi emo se najtonije orijentirati kompasom, a da bi znali to se gdje nalazi kombiniramo to sa zemljovidom. Za kretanje po nekom putu treba pratiti zemljovid, kompas i pravac kretanja. Vano je i iskustvo u tome svemu, a poeljno je da vie kontrolira kretanje.Orijentacija zemljovidaOrijentirati zemljovid znai postaviti ga u takav poloaj da sjeverna strana njenog zemljopisnog okvira bude okrenuta prema zemljopisnom sjeveru. Pravilnim orijentiranjem zemljovida postie se:-da se svi pravci sa stojne toke na okolne prirodne i umjetne objekte na zemljitu poklapaju sa odgovarajuim pravcima na zemljovidu-da su svi ostali pravci na zemljovidu paralelni sa pravcima na zemljitu-da je uzajamni raspored svih znakova na zemljovidu slian rasporedu odgovarajuih elemenata zemljita koje prikazuju-da se zemljovid moe koristiti u daljnjem radu kao izvor informacija, odnosno sredstvo za orijentaciju ili kao podloga za registriranje novih podataka u odgovarajuem zemljitu i situaciji na njemuOrijentacija zemljovida po prirodnim znakovimaTo je priblina orijentacija zemljovida. Odredimo pravac sjever-jug po nekim prirodnim znakovima kao to su zvijezda Sjevernjaa i Sunce, a zatim zemljovid usmjerimo prema sjeveru.Orijentacija zemljovida pomou kompasaKod ove metode greka je u magnetskoj deklinaciji, ali je ona zanemariva, pa je ova metoda najtonija. Vanjski rub zemljovida poklapa se sa meridijanom. Uz lijevi ili desni rub rub postavimo kompas. Zatim okreemo zemljovid zajedno sa kompasom dok ga ne orijentiramo.

Orijentacija prema raznim linijama na zemljoviduOvo je nain orijentacije zemljovida kada nemamo kompas. Prvo odredimo linije na zemljovidu koje su i na zemljitu, a zatim ih uskladimo. To je najlake uraditi tako da stanemo na neku od linija (cestu i sl.) gdje se sijee s drugom linijom (druga cesta, potok, umski put i sl.).

Orijentacija prema pravcima objekata na zemljoviduOvo je najprecizniji nain orijentacije zemljovida bez kompasa. Kad znamo svoju stojnu toku naemo neke markantne toke u prirodi (crkva, raskrije, most i sl.). Zatim gledamo da se smjerovi tih objekata poklope na zemljovidu.Kod ove metode moemo uzeti i neko ravnalo, te ga prislonimo uz zemljovid od svoje stojne toke do objekata koji ciljamo. U tom sluaju nam ravnalo slui kao ciljnik kojim poravnavamo smjer od stojne toke preko objekta na zemljovidu ka objektu u prirodi.

Odreivanje stojne tokeOdreivanje stojne toke je radnja koja prethodi svakom korienju zemljovida na terenu. Orijentiranje zemljovida i odreivanje stojne toke na zemljovidu su dvije uzajamno povezane radnje. Nekad je mogue prvo nai stojnu toku, a nekad se mora prvo orijentirati zemljovid. Ponekad je stojnu toku lako pronai ako je to pored nekog markantnog objekta kao to je crkva, most, raskrije i sl. Kada je nemogue jednostavno odrediti stojnu toku, radimo to procjenom odoka ili metodom presjecanja azimuta.Odreivanje stojne toke procjenom odokaKod ovog naina prvo moramo orijentirati zemljovid. Zatim pronaemo objekte u prirodi koji su ucrtani u zemljovidu. Nakon toga ocijenimo koliko smo udaljeni od tih objekata i te vrijednosti prenesemo na zemljovid. Tako smo dobili priblinu stojnu toku. Kod ove metode nema nekih pravila jer sve ovisi o terenu i iskustvu osobe koja trai stojnu toku. Iskusnije osobe mogu vrlo precizno odrediti stojnu toku.Odreivanje stojne toke metodom presjecanja pravaca (obnutih azimuta)Kod ove metode radi se sa orijentiranim zemljovidom. Prvo naemo neke markantne objekte na zemljitu koji su ucrtani na zemljovidu. Odaberemo barem dva, ali je poeljno tri objekta. Nastojimo da su nam objekti to vie razmaknuti. Za objekte obino uzimamo najvidljivije toke kao to su vrhovi brda, crkve, usamljena stabla i sl. Zatim sa svojeg stajalita mjerimo azimute na te objekte. Od tih azimuta izraunamo obrnute azimute te ih ucrtamo na zemljovidu. Sjecite tih obrnutih azimuta je naa stojna toka na zemljovidu. Ako smo uzeli tri toke sjecite e biti u obliku trokuta. Sredina tog trokuta (teite) se uzima za stojnu toku.Ovaj nain moemo raditi i sa prozirnim papirom. Prvo izmjerimo azimute na eljene objekte. Uzmemo prozirni papir i na njemu iz jedne toke iscrtamo izmjerene azimute. Tako iscrtani prozirni papir prislonimo na zemljovid tako da se svaki izmjereni azimut na neki objekt u prirodi (koji je iscrtan na prozirnom papiru) poklopi sa objektom na zemljovidu. Mjesto na kojem se nalazi sjecite na papiru prenesemo na zemljovid i dobili smo svoju stojnu toku.

Kretanje po terenuKretanje pomou azimutaKod ovog naina kretanja prvo na zemljovidu odredimo azimut kojim emo se kretati. Zatim u prirodi izmjerimo taj azimut i uoimo u prirodi neki markantan objekt u tom smjeru. Kada stignemo do tog objekta ponovimo postupak. Tako moemo raditi dok ne doemo do prepreke. Prepreku moemo zaobii na vie naina. Jedan od njih je da se zakrenemo za 90 u jednom smjeru, preemo odreen broj koraka, nastavimo kretanje po azimutu dok ne zaobiemo prepreku, zakrenemo se za 90 u drugom smjeru, vratimo se za isti broj koraka i nastavimo po azimutu.

To isto moemo raditi i s nekim drugim kutom.Prepreku moemo zaobii i tako da zapamtimo neki objekt iza prepreke. Primjerice, doemo do nekog jezera. U smjeru azimuta kojim se kreemo na drugoj strani jezera vidimo neko usamljeno stablo. Obiemo jezero do tog stabla i dalje nastavimo kretanje po azimutu.Ako na drugoj strani nema vidljivog objekta, nastojimo na svojoj strani nai neki markantan objekt. Zaobiemo prepreku i sa druge strane nastojimo obrnutim azimutom naciljati taj zapameni objekt. Kada to uspijemo znai da smo zaobili prepreku tono u smjeru kretanja po azimutu, pa daljnje kretanje nastavimo po azimutu.

Odabiranje najpogodnijeg putaKod odabiranja najpogodnijeg puta veliku ulogu e imati iskustvo u procjeni terena i itanja zemljovida. Da li emo odabrati put koji je najkrai, najljepi ili najlaki za orijentaciju ovisi o konkretnim sluajevima. Najkraim putem emo moi ii ako je teren prohodan i nema nikakvih prepreka. Takvim putem neemo ii ako je movarno tlo, ako je uzbrdica prekrivena neprohodnom umom, ako vidimo da nam je prepreka neka vea rijeka koju nemamo ime prijei i slino. Na natjecanjima emo gledati da idemo najkraim putem, ali nam to esto nee biti mogue.Najlaki put ima svoje zamke. Njime emo se najmanje umoriti. U pravilu nam je najlaki put kretanje cestom, umskim i poljskim putevima i slino. U nekim sluajevima nam je on i najbri jer ne gubimo vrijeme na probijanje kroz ikaru ili penjanje uz strmo brdo. Kod najlakeg puta problem moe biti urbanizacija, odnosno zastarjeli zemljovidi. U praksi esto emo imati zemljovide stare i po nekoliko desetaka godina. Za to vrijeme je izgraeno puno cesta i naselja, pa se moe desiti da krenemo krivim putem. U naseljenim mjestima takve promjene su vee i ee nego u ruralnim dijelovima.Put koji je najlaki za orijentaciju odabiremo ako su u prirodi objekti koji nam slue za orijentaciju dobro vidljivi. Objekti nam ne moraju biti uvijek neka brda ili tornjevi crkava. Objekti po kojima se moemo orijentirati moe biti tok neke rijeke, rub ume i slino. I kod ovog naina kretanja moramo paziti na auriranje zemljovida jer se zna dogoditi da tih objekata na zemljitu vie nema (recimo da je most sruen, uma posjeena, crkva sruena i sl.).U pravilu nam je pri kretanju najbolje koristiti dva ili sva tri naina kretanja po terenu, ali moramo stalno pratiti zemljovid. Primjerice, idemo uz rijeku do mosta pratei orijentire (rijeka i most), zatim preko livade najkraim putem do ulaza u naselje, a po naselju cestom (najlakim putem) do odredita. Ponekad emo htjeti mijenjati nain kretanja zbog jednolinosti kretanja (monotonije), zbog gustoe prometa, zbog zasijanosti polja, zbog strmog uspona, velikih vodenih tokova i slino. To emo odluiti u konkretnoj situaciji.

Oteani uvjeti DetaljiNadreena Kategorija: DOBRO JE ZNATI Objavljeno 18 Sijeanj 2011 Hitovi: 792 Kraki terenProblem kod kretanja i orijentacije na krakom terenu je prvenstveno zbog mnogih vrtaa. Vrtae su obino razliitih veliina, koje esto prelaze jedna u drugu ili se vie manjih pretvori u jednu veu. Tu nam je od velike koristi dobar zemljovid iako takav teren predstavlja problem crtaima zemljovida. Oni ne mogu ucrtati svaku vrtau, nego samo osnovni oblik reljefa. Stoga moramo biti paljivi jer nas i najmanja greka u itanju izohipsi moe zavesti. Kretanje pomou azimuta na krakom terenu je teko. Ne moemo prelaziti sve vrtae stoga se najbolje drati puta, i to onoga koji je ve ucrtan u zemljovid. Pri odreivanju stojne toke moemo upotrijebiti sve naine. Od poznatih objekata mjerimo dvojne korake to nam uz malo vjebe nee predstavljati tekou. Promatramo vrtae pokraj puta i usporeujemo s onima koje su ucrtane u zemljovid. One katkad nisu precizno ucrtane u zemljovid pa o tome moramo voditi rauna. Objekti koji se lake tono predstavljaju na zemljovidu (putevi, kue, raskrija, izrazite krivine) moraju biti precizno prikazani i ucrtani.Koliko je teak teren obrastao makijom i bunjem, ispresijecan vrtaama i dolinicama znaju najbolje oni koji su se njime probijali u punoj opremi. Brzina kretanja vrlo je smanjena i teko je odravati pravac. Moemo odravati samo generalni pravac koji odstupa za 200 tisuitih pa i vie. To znai da se u duini od 1000 m s pravog puta odstupa i do 200 metara. Najtee se orijentiramo prema Suncu koje nam uvijek mora biti s iste strane. Tu nam ni kompas ne pomae puno jer je preglednost terena slaba. Bolje se ipak drati pravog puta, jer emo tako utedjeti vrijeme i energiju. Orijentiri na ovom terenu su male uzvisine, a i one su gusto obrasle, ali uglavnom je na vrhu kamen dobro oznaen trigonometrom to je jedina tono odreena toka (i to esto u krugu 2 km).Uvjeti smanjene vidljivosti i nona orijentacijaKada nam je teren potpuno nepoznat, a imamo dobro teorijsko znanje i neto iskustva, moemo se sasvim solidno orijentirati. Meutim, nou i za vrijeme magle teko emo se orijentirati i na poznatom terenu.Orijentiri su objekti lako uoljivi u normalnim vremenskim uvijetima i dobro istaknuti na terenu (crkve, usamljene kue, uoljivi oblici reljefa i ostali terenski objekti), pomou kojih i iz velike daljine moemo odrediti na poloaj. Nou kada je vidljivost smanjena, a posebno kada je magla, ovi objekti su nam od slabe pomoi. Nou katkad vidimo samo svjetlo koje osvjetljava te objekte. Poto sva svjetla isto svijetle, ukoliko nisu grupirana (naselja), postavljena u liniju (du puta i pruge) ili specifina (svjetlo svjetionika) nee nam puno pomoi u orijentaciji. Ako je jaka mjeseina svjetlo je gotovo kao i po danu i tu nam je orijentacija mogua.Ako se sluajno izgubimo, nastavak puta je besmislen. Tranje po terenu koji je zbog magle i mraka nepregledan samo je bespotrebno gubljenje energije. Ako nastavimo moe nam se dogoditi da idemo u krug. Bolje je saekati jutro, sauvati snagu te kada vidljivost postane bolja nastaviti dalje. Moemo i nou nastaviti , ali samo ako smo blizu cilja.Po noi i magli najbolje se je kretati putem, pratei crvenu nit. Kretanje pomou azimuta izvan puta vrlo je oteano, jer je viziranje na daljinu onemogueno. Pomou azimuta se kreemo tako da prelazimo stupnje samo koliko nam vidljivost to dozvoljava. Drvee i druge karakteristine toke, koje su udaljenije, ne vidimo. Ako se ve moramo kretati po azimutu onda je najbolje da jedan lan ekipe s baterijom ode naprijed, a mi ga usmjeravamo. Kad se udalji, saeka nas da doemo, te taj posupak ponovljamo dok ne doemo na cilj.Kad se stekne vie iskustva moi emo se kretati po osjeaju. Primjerice, vidimo da se na zemljovidu nalazi ucrtan kolni put uz rub doline, a nakon 1 km se nalazi raskrije gdje trebamo ii kolnim putem uzbrdo. Znamo da nam kolnim putem treba oko 10-tak minuta za prelazak 1 km. Hodajui dolinom po kolnom putu mjerimo oko 10 minuta i traimo prvo raskrije puteva, te njime kreemo uzbrdo. Da ne bi pogrijeili da li je to pravi put moemo prijei jo malo dalje i uvjeriti se da nema drugog puta. Druga stvar na koju obratimo panju je taj