Upload
valentino-buza-vidas
View
126
Download
7
Embed Size (px)
DESCRIPTION
semiar
Citation preview
SVEUČILIŠTE U RIJECIFAKULTET ZA MENADŽMENT U TURIZMU I UGOSTITELJSTVU, OPATIJA
VALENTINO BUZA-VIDASHRVATSKA NA MODERNIM OLIMPIJSKIM IGRAMA
SEMINARSKI RAD
OPATIJA, 2014.
SVEUČILIŠTE U RIJECIFAKULTET ZA MENADŽMENT U TURIZMU I UGOSTITELJSTVU, OPATIJA
HRVATSKA NA MODERNIM OLIMPIJSKIM IGRAMASEMINARSKI RAD
Kolegij: Sportski turizam Student: Valentino Buza-VidasMentor: Zlatko Verunica Matični broj: 21154/10
Smjer: Menadžment u turizmu
Opatija, siječanj 2014.
SADRŽAJ
UVOD.........................................................................................................................................21. OLIMPIJSKE IGRE...............................................................................................................3
1.1. Moderne olimpijske igre..................................................................................................41.2. Hrvati na olimpijskim igrama prije osamostaljenja.........................................................6
2. MODERNE OLIMPIJSKE IGRE ZA VRIJEME REPUBLIKE HRVATSKE.....................92.1. Ljetne olimpijske igre......................................................................................................92.2.Zimske olimpijske igre...................................................................................................13
ZAKLJUČAK...........................................................................................................................16LITERATURA.........................................................................................................................17
I
UVOD
Ovaj seminarski rad će se osvrnuti na uspjehe hrvatskih sportaša na modernim
olimpijskim igrama.
Na samom početku bitno je upoznati se s pojmom olimpijske igre i začetkom modernih
olimpijskih igara. U 19. i 20. stoljeću Hrvati su živjeli u različitim državnim ustrojstvima
(Jugoslavija, Kraljevina SHS…) stoga su sudjelovali na olimpijskim igrama pod tuđim
stjegovima, a od toga posebno će biti izdvojeni periodi od 1896. do 1948. (kada je Hrvatska
bila u sastavu Austro – Ugarske, Prve Jugoslavije i Kraljevine SHS) i od 1948. do 1988. (kada
je Hrvatska bila u sastavu SFRJ).
Od 1992. Hrvatska nastupa samostalno na svim sljedećim zimskim i ljetnim olimpijskim
igrama osvajajući popriličan broj odličja s kojim dokazuje da ima dobar sportski potencijal.
2
1. OLIMPIJSKE IGRE
Olimpijske igre su višesportsko natjecanje koje se održava svako četiri godine. Same Igre
korijene vuku iz vremena stare Grčke, a o samim početcima govore razne legende. Jedna od
najpoznatijih legendi govori da je Igre ustanovio sam bog Zeus kao proslavu svoje pobjede, u
bitci za vrhovništvom, nad ocem Kronom1.
Prvi vjerodostojan zapis o održavanju Igara u Olimpiji datira iz 776. godine prije Krista,
premda nije sigurno da su to bile i prve Igre u staroj Grčkoj. Isprva Igre su bile samo događaj
lokalnoga značaja i imale su samo jednu disciplinu (utrka na jedan stadij). S vremenom se
broj sportova povećavao i samim time postaju jako popularne. Olimpijske su igre također
imale velik vjerski značaj, održavane su u slavu vrhovnog boga Zeusa. Iako su Igre bile
popularne i u Rimskom Carstvu, jačanjem kršćanstva njihova popularnost pada, te su ubrzo
ukinute jer su smatrane slavljenjem poganskih božanstava. Isprva održavane samo u staroj
Grčkoj, Olimpijske su igre oživljene krajem 19. stoljeća djelovanjem francuskog humanista i
zanešenjaka baruna Pierre de Coubertina. Na njegov je prijedlog u Parizu 23. lipnja 1894.
osnovan Međunarodni olimpijski odbor (MOO), franc. CIO, engl. IOC, a prvim
predsjednikom tog najvišeg olimpijskog i, uopće športskog tijela, postao je Grk Demetrios
Vikelas. Ispravno zvane: “Igre I Olimpijade”, tj. Prve Olimpijske igre modernog doba (nisu
imale prefiks “ljetne” jer tada još nije bilo spomena o potrebi održavanja posebnih, Zimskih
olimpijskih igara), održane su 1896. godine u Ateni i otada se održavaju svake četiri godine
osim u vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata. Budući da se ubrzo ukazala potreba za jednako
kvalitetnim natjecanjima u zimskim športovima uskoro su održane i prve Zimske olimpijske
igre u Chamonixu, Francuska, 1924 godine.
Zimske su se Olimpijske igre održavale također kao i ljetne, svake četiri godine, iste
godine, zaključno do 1992. godine i Igara u Albertvilleu u Francuskoj, kada je, zbog
glomaznosti olimpijskog programa, ali i zbog zahtjeva moćnih TV kuća odlučeno da se
razdvoje termini održavanja Ljetnih i Zimskih igara, pa su prve iduće Zimske olimpijske igre
održane 1994. godine u Lillehammeru u Norveškoj.
Olimpijske igre su natjecanja između športaša u pojedinačnim i ekipnim disciplinama. U
ekipnim disciplinama svaka država, sudionica Igara, smije poslati samo jednu ekipu.
Olimpijske igre okupljaju športaše koje su imenovali njihovi nacionalni olimpijski odbori, a
čije je prijave prihvatio Međunarodni olimpijski odbor. Športaši, ma kako poznati i kvalitetni
1 Jajčević,Z., Antičke olimpijske igre, Libera editio, Zagreb, 2008., str. 24
3
bili, za razliku od natjecanja na nekoliko početnih Olimpijskih igara, ne mogu se
samoinicijativno i sami prijavljivati za sudjelovanje na Igrama jer bi očito broj, na taj način,
prijavljenih športaša bio nepodnošljivo velik.
1.1. Moderne olimpijske igre
Olimpijske igre kakve danas poznajemo pokrenute su 1896. godine u Ateni. No, tijekom
19. stoljeća bilo je nekoliko pokušaja da se obnove nekadašnje igre, s malim ili nikakvim
uspjehom u Engleskoj i Francuskoj, a s nešto više uspjeha u Grčkoj. Bogati grčki dobrotvor i
filantrop Evangelis Zappas sam je financirao Olimpijske igre, koje su se 1859. održale na
središnjem trgu u Ateni, uz sudjelovanje sportaša iz Grčke i Otomanskog carstva. Zappas je
potom čak i platio obnovu antičkog stadiona u Olimpiji, na kojem su se održale igre 1870. i
1875.godine2.
Za razvitak današnjih Olimpijskih igara ipak je najzaslužniji francuski baron Pierre de
Coubertin. Nadograđujući Zappasove ideje, kao i pokušaje u Engleskoj i Francuskoj, došao je
na ideju osnivanja Međunarodnog olimpijskog komiteta i pokretanja Olimpijskih igara, u
kojima bi sudjelovale sve zemlje svijeta. Uporni Coubertin uvjerio je brojne sportske
djelatnike i svjetske čelnike u važnost svog projekta i u travnju 1896. godine u Ateni su
održane prve moderne olimpijske igre. Nastupili su sportaši iz 14 država, među kojima, što je
bio i jedini neslavni zaostatak iz antičkog doba, nije bilo žena. Ta će se nepravda, srećom,
ispraviti već na drugim olimpijskim igrama, 1900. godine u Parizu.
Kad je utemeljen MOO, jedan je od predviđenih športova bilo i klizanje na ledu, a prvo
natjecanje takvog tipa, održano na Igrama 1908. u Londonu, bile su četiri discipline
umjetničkog klizanja. Predloženo je osnivanje posebnih zimskih Igara, ali je ta ideja minirana
glasovima Skandinavaca koji su protežirali svoje “Nordijske igre”. Ipak neke discipline
zimskih športova bile su uvrštene u program Igara 1916. godine u Berlinu (koje nisu održane)
i onih 1920. u Antwerpenu. A onda je, 1924. godine u Chamonixu u Francuskoj pod
pokroviteljstvom MOO-a a u sklopu VIII. Olimpijskih igara 1924. u Parizu, prvo organiziran
“Međunarodni tjedan zimskih športova” koji je postigao uspjeh, pa je iduće, 1925. godine
MOO odlučio ustanoviti posebne Zimske olimpijske igre koje će se održavati neovisno o
2 Malešević, D., Olimpijske igre, Delfi, 2008, str 49
4
Ljetnim Olimpijskim igrama. Na zasjedanju MOO-a, 1926. godine, odlučeno je da se ta
športska priredba, održana 1924. godine, računa kao prve Zimske Olimpijske igre.
Do 1992. i Ljetne i Zimske olimpijske igre održavane su u istoj godini, a onda je, iz
navedenih razloga, MOO odlučio “razdvojiti” ih. Zbog toga su slijedeće Zimske Olimpijske
igre, 1994, održane samo dvije godine poslije prethodnih Igara. Od 245 sudionika (samo
muških) iz 15 država, 1896. u Ateni, Igre su narasle na više od 10500 natjecatelja
(točnije:10651), i to 6582 športaša i 4069 športašica iz 199 država, 2000. godien u Sydneyu.
Broj športaša na Zimskim igrama ipak je manji od njihovih “ljetnih kolega”: oko 2400
športaša i športašica je u 78 disciplina sudjelovalo na Igrama u Salt Lake Cityju, 2002.
godine3.
Sa preko 16000 TV i novinskih izvjestitelja (nazočnih u Sydneyu) Olimpijske su igre
najveći medijski događaj na svijetu. Procjenjuje se da je Igre u Sydneyu na televiziji gledalo
oko 3,8 milijardi ljudi. Ali rast Olimpizma je i veliki, pa uz strah od terorizma, i najveći
problem samom olimpijskom pokretu. Iako su nastupi slavnih profesionalnih športaša, te
sponzorstva najvećih svjetskih multinacionalnih kompanija riješili financijske probleme
Olimpijskih igara, činjenica je da je ogroman broj športaša, novinara i gledatelja, prevelik
zalogaj za mnoge gradove koji bi rado organizirali Olimpijske igre.
Nasuprot onoga čemu se Coubertin nadao, Olimpijski pokret nije ostao pošteđen
posljedica političkih zbivanja oko sebe. Sveta je ideja Olimpizma ustuknula tijekom Prvog i
Drugog svjetskog rata. Ali ne samo tada. Politika je umiješala prste još nekoliko puta.
Olimpijske igre u Berlinu 1936. godine su Adolfu Hitleru došle kao dar s neba da bi ih grubo
iskoristio kao prvorazrednu propagandu svoje nacionalsocijalističke stranke i svoje politike.
Kasnije, 70-ih i 80-ih godina XX. stoljeća, zbog rasnih, političkih, hladnoratovskih i inih
podjela došlo je do četiri prijeteća bojkota Olimpijskih igara koji su ozbiljno zaprijetili
plemenitoj ideji Olimpizma. Najprije su Olimpijske igre u Montrealu, 1976. bojkotirale
mnoge afričke države jer nije udovoljeno njihovu zahtjevu da se s Igara udalji Novi Zeland
čija je ragbi momčad nastupala u, tada rasističkoj, Južnoafričkoj Republici, iako ragbi (engl.
rugby) nije tada bio, a nije ni danas, na rasporedu natjecanja na OI. Onda su Sjedinjene
Američke Države i nekoliko drugih zapadnih zemalja, kao i još mnogo država s drugih
kontinenata, američkih saveznica ili ekonomski bliskih sa SAD (kao npr. Japan), te Kina,
sveukupno 65 država (!), bojkotirale Olimpijske igre u Moskvi, 1980. godine zbog Sovjetske
3 Malešević, D., Olimpijske igre, Delfi, 2008, str. 176
5
vojne intervencije u Afganistanu. Odgovor je, očekivano, uslijedio 4 godine poslije. Sovjetski
Savez i zemlje Istočnog bloka, osim Rumunjske, ali zato uz “pomoć” socijalističke Kube,
Etiopije i Sjeverne Koreje, ukupno 14 država, “uzvratile” su bojkotom Olimpijskih igara u
Los Angelesu, 1984. godine. Posljednji, doduše “mini”, bojkot zadesio je Olimpijske igre u
Seoulu, 1988. godine u Južnoj Koreji. Na ovim Igrama nisu se pojavile Sjeverna Koreja,
Kuba, Etiopija i Nikaragva.
Međutim najtragičniji i najgori udarac u olimpijskoj povijesti desio se za vrijeme
Olimpijskih igara u Münchenu, 1972. godine Palestinski teroristi iz organizacije zvane Crni
rujan upali su 5. rujna, 11-og dana Igara, u olimpijsko selo, ubili dvojicu izraelskih športaša, a
devetoricu uzeli za taoce. U nastavku drame, došlo je do pokolja. U minhenskoj (vojnoj)
zračnoj luci, poslije neuspjele akcije spašavanja talaca, ubijeno je svih devet izraelskih
športaša, petorica terorista i jedan njemački policajac. Svijet je bio u šoku, ali su Igre, nakon
34-satnog prekida, nastavljene.
1.2. Hrvati na olimpijskim igrama prije osamostaljenja
Olimpijske igre koje sigurno treba istaknuti su OI 1900. održane u Parizu gdje je Milan
Neralić osvojio prvu hrvatsku medalju i to brončanu, pod austro-ugarskom zastavom. Sport u
kojem se Neralić istakao bio je mačevanje.
Jedan duži period Hrvati nisu imali velikih uspjeha na Igrama. U taj period spadaju i OI
održane 1920. gdje je po prvi put nastupila i nogometna reprezentacija (tadašnje Kraljevine
SHS). Te Igre su značajne jer su gotovo cijelu reprezentaciju činili Hrvati osim dvojice igrača.
Na Igrama u Parizu 1924. Posada osmerca zadarskog veslačkog kluba „Diadora“ osvojila je
brončanu medalju. U posadi je bilo šest Hrvata. U Igrama koje su slijedile Hrvati su se
predstavljali i u drugim disciplinama kao što su: atletika, biciklizam i vaterpolo. Veljko
Narančić najznačajniji je predstavnik atletike i sudjelovao je više puta na OI u disciplini
bacanja kugle i diska. Vaterpolisti su prvi put nastupili na OI 1936. u Berlinu i u sastavu
tadašnje reprezentacije Jugoslavije od 11 igrača bilo je 8 Hrvata. Slijedeće održane olimpijske
igre su bile tek 1948. zbog društvenih neprilika tadašnjeg vremena, tj. Drugog svjetskog rata.
Poslije Drugog svjetskog rata hrvatski su sportaši sudjelovali na svim olimpijskim igrama
od 1948. do 1988. u sastavu bivše SFRJ, a osvojili su više od polovice svih jugoslavenskih
olimpijskih odličja. Na OI 1948. u Londonu veliki uspjeh je ostvarila nogometna
6
reprezentacija, osvojivši srebrnu medalju, i Ivan Gubijan, hrvatski predstavnik u bacanju
kladiva.4 Nešto više uspjeha Hrvati su postigli na OI u Helsinkiju 1952. Prvu zlatnu
poslijeratnu medalju donio je četverac splitskog „Gusara“ u sastavu: Duje Bonačić, Velimir
Valenta, Mate Trojanović i Petar Šegvić. Srebrne medalje osvojili su vaterpolisti i
nogometaši. Vaterpolo reprezentacija bila je gotovo u cijelosti sastavljena od igrača iz
hrvatskih klubova koji su, uz šest pobjeda i dvije nerješene utakmice, ostali bez zlata samo
zbog bolje gol – razlike Mađara. Važno je naglasiti, za najboljeg vratara turnira proglašen je
vratar riječkog „Primorja“ Zdravko Ćiro Kovačić. Na slijedećim Igrama najviše uspjeha
ostvareno je u vaterpolu i nogometu gdje su osvajana srebrna i brončana odličja.
Igre u Mexico Cityu 1968. ostat će zapamćene po najuspješnijoj hrvatskoj plivačici svih
vremena Đurđici Bjedov. Ona je prva Hrvatica osvajačica zlatne olimpijske medalje. Đurđica
je u finalu na 100m prsno postavila olimpijski rekord i osvojila zlatnu medalju. U povijest je
ušla kao prva pobjednica u toj disciplini, što je na program Igara uvedena u Mexicu. Na
dvostruko dužoj stazi, 200m prsno, osvojila je srebrnu medalju. Nakon tri druga mjesta na
olimpijskim igrama jugoslavenski vaterpolisti konačno su osvojili zlatnu medalju s pet Hrvata
u reprezentaciji. Te godine istakli su se i košarkaši koji su se okitili srebrnom medaljom.
Na OI u Münchenu 1972. dominira Mate Parlov, član BK Pula, najbolji hrvatski boksač
svih vremena. Parlov je bio prvi boksač s prostora bivše Jugoslavije koji je osvoji zlatnu
olimpijsku medalju u poluteškoj kategoriji. Inače, Parlov je sudjelovao na još dva olimpijska
boksačka turnira. Te godine su briljirali i rukometaši osvojivši zlatnu medalju. Uspjehe su još
postigli Josip Čorak koji je osvojio srebrnu medalju u hrvanju grčko – rimskim načinom, te
Milan Nenadić, član hrvačkog kluba „Gavrilović“, koji je osvojio broncu u hrvanju.
Na OI u Montrealu 1976. istaknuo se Hrvat Matija Ljubek osvojivši dvije medalje (zlatna
i brončana) na utrkama u kajaku. Ljubek je još nastupao na slijedećim trima manifestacijama
OI. Srebrnu medalju osvojili su košarkaši s izbornikom Mirkom Novoselom, te hrvač Ivica
Frgić. Košarkaši Jugoslavije su napokon osvojili zlatnu medalju na OI u Moskvi 1980.
Kapetan im je bio legendarni Krešimir Čosić (uz njega su igrali Hrvati Knego, Nakić, Jerkov,
Skroče i Krstulović). Rukometašice su prvi put nastupile te su osvojile srebrnu medalju kao i
vaterpolisti, a brončanu medalju uzele su jugoslavenske košarkašice i veslači kluba „Gusar“.
Nakon što je na osvojio zlatnu i brončanu medalju, Matija Ljubek je na OI u Los Angelesu
1984. sa Zemuncem Mirkom Nišovićem u kajaku dvokleku osvojio zlatnu i srebrnu medalju.
S četiri osvojene olimpijske medalje Ljubek je najuspješniji naš olimpijac na ljetnim igrama.
4 Majčević, Z., Bljeskovi i oluje hrvatskog sporta, Hrvatsko slovo, Zagreb, 2007., 123.
7
Antun Josipović iznenadio je boksački svijet osvajanjem zlatnog olimpijskog odličja u
poluteškoj kategoriji boksa.
Nakon Mexica 1968. Vaterpolisti su osvojili drugu zlatnu medalju. Na pobjedničkom
postolju od 13 vaterpolista, čak su osmorica bili Hrvati (Lušić, Luetić, Đuho, Roje, Bebić,
Bukić, Sukno, Paškvalin). 1984. je bila godina rukometa jer su zlatno odličje osvojili i
rukometaši i rukometašice. Izbornik Mirko Novosel vodio je košarkašku ekipu Jugoslavije
koja je na igrama u Los Angelesu osvojila brončanu medalju, a od naših su igrali: Dražen i
Aleksandar Petrović, Ivan Sunara, Andro Knego, Mihovil Nakić i Dražen Dalipagić. Bio je to
debitantski nastup Dražena Petrovića na olimpijskom turniru. Treću zlatnu medalju
vaterpolisti Jugoslavije su izborili na OI u Seoulu 1988. pod vodstvom Ratka Rudića koji je
vodio reprezentaciju i na igrama u Los Angelesu. Od 13 igrača koji su dobili medalje, bilo je
7 hrvatskih igrača. Te iste godine košarkaši osvajaju srebrnu medalju. Na čelu reprezentacije
bio je Dražen Petrović, a Hrvati koji su s njim igrali su: Danko Cvijetičanin, Zoran Čutura,
Toni Kukoč, Stojko Vranković, Dino Rađa i Franjo Arapović. Na svom prvom
stolnoteniskom olimpijskom turniru Zoran Primorac u igri parova je osvojio srebrnu medalju,
a brončanu je osvojio ženski par Fazlić – Perkučin (zagrebačko – novosadski par) Damir
Škaro u svom trećem nastupu na OI osvojio je brončanu medalju u poluteškoj kategoriji i
jedini je hrvatski boksač koji je, kao natjecatelj, nastupao na trima olimpijskim igrama.5
5 Majčević, Z., Bljeskovi i oluje hrvatskog sporta, Hrvatsko slovo, Zagreb, 2007., str. 161.
8
2. MODERNE OLIMPIJSKE IGRE ZA VRIJEME REPUBLIKE HRVATSKE
Hrvatski su sportaši od prvog nastupa pod vlastitim stijegom 1992., uključujući i Olimpijske
igre u Londonu 2012. , na zimskim i ljetnim olimpijskim igrama hrvatskom sportu donijeli
ukupno 33 odličja od kojih su 23 s ljetnih, a 10 sa zimskih olimpijskih igara.6
2.1. Ljetne olimpijske igre
Olimpijske Igre u Barceloni 1992. održane su od 25. srpnja do 9. kolovoza. Barcelona
za hrvatske sportaše bila je dvostruka "bitka": prvo za pravo nastupa koje im je pripalo
priznanjem HOO-a 17. siječnja 1992. unatoč kvalifikacijama koje su već bile u tijeku, a u
nekim sportovima gotovo završene, a potom i "bitka" za postizanje najboljeg mogućeg
plasmana, po mogućnosti osvajanja odličja. Na kraju, dobili su obje.
U hrvatskoj je olimpijskoj delegaciji bilo 39 natjecatelja (od toga tri športašice), a
nastupili su u 12 športova: atletika, boks, hrvanje, jedrenje, kajak/kanu, konjički šport
(preponsko jahanje), košarka, stolni tenis, streljaštvo, tenis, veslanje i taekwondo.
Ostvareni uspjesi:
Medalja Sport Sportaš
Srebro Košarka Košarkaška olimpijska reprezentacija
Vladan Alanović, Franjo Arapović, Danko Cvjetičanin, Alan Gregov, Arijan Komazec, Toni
Kukoč, Aramis Naglić, Velimir Perasović, Dražen Petrović, Dino Rađa, Žan Tabak, Stojko
Vranković
Bronca Tenis Goran Ivanišević
Bronca Tenis Goran Ivanišević i Goran Prpić (parovi)
Ivaniševićeva brončana medalja prvo je pojedinačno olimpijsko odličje za neovisnu i
samostalnu Hrvatsku i zauvijek će biti upisano u našu noviju sportsku povijest. Za taj je
pothvat Goran morao na zemljanoj podlozi stadiona Vall d''Hebrona igrati punih 14 sati i šest
minuta.
6 Gizdić, J., Hrvatska i olimpijska odličja, Alfa d.d., Zagreb, 2013. str 18
9
Olimpijske igre u Atlanti 1996. održane su od 19. srpnja do 4. listopada. Na Igrama
sudjelovalo je 84 hrvatska natjecatelja, od kojih je bilo osam športašica. Nastupili su u 14
športova: atletika, boks, hrvanje, gimnastika, jedrenje, kajakaštvo, košarka, plivanje, rukomet,
stolni tenis, streljaštvo, tenis, vaterpolo, veslanje.
Ostvareni uspjesi:
Medalja Sport Sportaš
Zlato RukometHrvatska rukometna
reprezentacija (m)
Patrik Čavar, Valner Franković, Slavko Goluža, Bruno Gudelj, Vladimir Jelčić, Božidar
Jović, Nenad Kljaić, Venio Losert, Valter Matošević, Zoran Mikulić, Alvaro Načinović,
Goran Perkovac, Iztok Puc, Zlatko Saračević, Irfan Smajlagić, Vladimir Šujster
Srebro Vaterpolo
Hrvatska
vaterpolska
reprezentacija (m)
Maro Balić, Perica Bukić, Damir Glavan, Igor Hinić, Vjekoslav Kobešćak, Joško Kreković,
Ognjen Kržić, Dubravko Šimenc, Siniša Školneković, Ratko Štritof, Tino Vegar, Renato
Vrbičić, Zdeslav Vrdoljak
U Atlanti je, prvi put na olimpijskim igrama, zahvaljujući zlatnom odličju rukometaša,
odsvirana hrvatska himna, a na najviši je jarbol podignuta hrvatska trobojnica.7
Olimpijske igre u Sydneyu 2000. održane su od 15. rujna do 1. listopada. Na Igrama
nastupio je 91 natjecatelj, od toga 23 športašice, u 12 športova: atletika, dizanje utega,
jedrenje, kajakaštvo, odbojka, plivanje, stolni tenis, streljaštvo, taekwondo, tenis, vaterpolo,
veslanje.
7 Gizdić, J., Hrvatska i olimpijska odličja, Alfa d.d., Zagreb, 2013. str. 54
10
Ostvareni uspjesi:
Medalja Sport Sportaš
Zlato Dizanje utega Nikolaj Pešalov (do 62kg)
Bronca Veslanje Osmerac
Igor Boraska, Tihomir Franković, Krešimir Čuljak, Branimir Vujević, Tomislav
Smoljenović, Nikša Skelin, Siniša Skelin, Silvijo Petriško
Bolji početak Igara u Sydeyu nije se mogao ni zamisliti. Već drugog dana na programu
dizanja utega u Convention Centru bilo je natjecanje u kategoriji do 62 kilograma u kojem je
Nikolaj Pešalov, hrvatski olimpijac, taktički nadmudrio i pobijedio trostrukog olimpijskog
pobjednika i jednog od najslavnijih dizača današnjice, Turčina Naima Sulejmanoglua koji je u
Sydney došao po četvrto olimpijsko zlato. Njegova pobjeda je bila i prvo samostalno zlatno
odličje.
Olimpijske igre u Ateni 2004. održane su od 13. do 29. kolovoza. Na Igrama je nastupio
81 hrvatski natjecatelj (od toga 15 športašica), a natjecali su se u 14 športova: atletici, boksu,
dizanju utega, jedrenju, kajakaštvu, konjičkom športu, plivanju, rukometu, stolnom tenisu,
streljaštvu, taekwondou, tenisu, vaterpolu i veslanju.
Ostvareni uspjesi:
Medalja Sport Sportaš
Zlato RukometHrvatska rukometna reprezentacija
(m)
Ivano Balić, Davor Dominiković, Mirza Džomba, Slavko Goluža, Nikša Kaleb, Blaženko
Lacković, Venio Losert, Valter Matošević, Petar Metličić, Vlado Šola, Denis Špoljarić,
Goran Šprem, Igor Vori, Drago Vuković, Vedran Zrnić
Srebro Plivanje Duje Draganja (50m slobodno)
Srebro Veslanje Siniša i Nikša Skelin (dvojac bez)
Bronca Dizanje utega Nikolaj Pešalov (do 69kg)
Bronca TenisMario Ančić i Ivan Ljubičić
(parovi)
11
Duje Draganja je, osvojivši srebrno odličje u Ateni, osvojio i prvu olimpijsku medalju u
povijesti hrvatskog plivanja od osamostaljenja. Ove olimpijske igre bile su i najplodnije igre
od hrvatske samostalnosti.
Olimpijske igre u Pekingu 2008. održane su od 8. do 24. kolovoza. Hrvatska je olimpijska
delegacija brojila 101 športaša (od toga 19 žena) koji su se natjecali u 15 športova: atletika,
boks, biciklizam, jedrenje, kajak/kanu, košarka, gimnastika, plivanje, rukomet, streljaštvo,
stolni tenis, taekwondo, tenis, vaterpolo i veslanje.
Ostvareni uspjesi:
Medalj
aSport Sportaš
Srebro Gimnastika Filip Ude (konj s hvataljkama)
Srebro Atletika Blanka Vlašić (skok u vis)
Bronca Streljaštvo Snježana Pejčić (zračna puška 10m)
Bronca Taekwondo Martina Zubčić (do 57kg)
Bronca Taekwondo Sandra Šarić (do 67kg)
Naša najbolja atletičarka svih vremena Blanka Vlašić osvojila je na Olimpijskim igrama u
Pekingu srebrno odličje u skoku uvis, preskočivši 205 cm iz drugog pokušaja. Njezina je
srebrna medalja prva hrvatska atletska medalja na olimpijskim igrama i jedan od najvećih
uspjeha naše atletike.
Olimpijske igre u Londonu 2012. održane su od 27. srpnja do 12. kolovoza. Londonu
je ovo treće domaćinstvo Olimpijskih igara, nakon 1908. i poslijeratne 1948. London je bio
izabran za domaćina i 1994. no te godine Igre nisu održane zbog rata. Na Igre se kvalificiralo
108 hrvatskih sportaša, a s njima i 2 zamjenska sportaša (iako je nastupilo njih 107) u 18
sportova i 94. pratećih osoba, odnosno ukupno 204 člana hrvatske delegacije.
Ostvareni uspjesi:
Medalja Sport Sportaš
Zlato Atletika Sandra Perković (disk)
Zlato Streljaštvo Giovanni Cernogoraz (trap)
Zlato VaterpoloHrvatska vaterpolo reprezentacija
(m)
12
Josip Pavić, Damir Burić, Miho Bošković, Nikša Dobud, Maro Joković, Petar Muslim, Ivan
Buljubašić, Andro Bušlje, Sandro Sukno, Samir Barač,Igor Hinić, Paulo Obradović, Frano
Vićan
Srebro Veslanje Četverac na pariće
David Šain, Martin Sinković, Damir Martin i Valent Sinković
Bronca Taekwondo Lucija Zaninović (- 49kg)
Bronca RukometHrvatska rukometna
reprezentacija (m)
Mirko Alilović, Venio Losert, Manuel Štrlek, Ivan Ninčević, Ivan Čupić, Zlatko Horvat,
Igor Vori, Jakov Gojun, Drago Vuković, Blaženko Lacković, Domagoj Duvnjak, Ivano
Balić, Marko Kopljar, Denis Buntić, Damir Bičanić
2.2.Zimske olimpijske igre
Olimpijske igre u Albertville 1992. održane su od 8. do 23 veljače. Zimske olimpijske
igre u Albertville 1992. posljednje su zimske Igre održane u istoj godini kad i ljetne
(Barcelona 1992). U maloj, ali po važnosti velikoj olimpijskoj delegaciji pod vodstvom šefice
Misije Sande Dubravčić Šimunjak, bili su Željka i Tomislav Čižmešija, sestra i brat koji su se
natjecali u umjetničkom klizanju, Vedran Pavlek, natjecatelj u alpskom skijanju, i Siniša
Vukonić, natjecatelj u skijaškom trčanju.
Te godine hrvatski su sportaši prvi put nastupili na olimpijskim igrama samostalno, pod
vlastitom zastavom. Prvorazredni povijesni događaj trajno će ostati zabilježen u povijesti
hrvatskog olimpizma. Hrvatska na ovim Igrama nije osvojila medalje.
Olimpijske igre u Lillehammeru 1994. održane su od 12. do 27. veljače. Na ovim igrama u
Lillehammeru Hrvatsku je predstavljala šesteročlana olimpijska delegacija, pod vodstvom
šefice Misije Sande Dubravčić Šimunjak, najbolje hrvatske klizačice, europske doprvakinje u
umjetničkom klizanju 1981. u Innsbrucku i olimpijke koja je nastupila na ZOI Sarajevo 1984.,
gdje je na svečanosti otvaranja Igara zapalila olimpijsku vatru. U Lillehammeru su nastupila
trojica olimpijaca; skijaš Vedran Pavlek, te Siniša Vukonić i Antonio Rački u nordijskim
disciplinama.
Te su igre oživjele i sjećanje na ZOI Sarajevo 1984., čiji su stanovni ci te olimpijske 1994.
preživljavali u okupaciji i ratnim stradanjima . Međunarodna olimpijska obitelj na čelu s
predsjednikom Juanom Antonijem Samaranchom uputila je svjetskoj zajednici apel
13
"Zaustavite rat! Zaustavite ubijanje. Bacite oružje!" Hrvatska na ovim Igrama nije osvojila
medalje.
Olimpijske igre u Naganu 1998. održale su se od 7. do 22. veljače. Na tim zimskim
olimpijskim igrama u Naganu nastupila je dotad najbrojnija hrvatska olimpijska
reprezentacija, a u njima i nova nada hrvatskog i svjetskog alpskog skijanja, 16-godišnja
Zagrepčanka Janica Kostelić. Njoj je pripala čast da ponese hrvatsku zastavu na svečanosti
otvaranja Igara. Janica Kostelić nastupila je u svim disciplinama alpskog skijanja: u
kombinaciji je bila osma, što je do tada bio najbolji plasman nekog hrvatskog sportaša na ZOI
u povijesti.
Olimpijske igre u Salt Lake Cityu 2002. održale su se od 8. do 20. travnja. Na XIX.
zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityu svijet je u punom sjaju upoznao novu skijašku
kraljicu Janicu Kostelić koja je osvojila čak četiri olimpijska odličja - tri zlatna i jedno
srebrno.S četiri medalje, zlatom u alpskoj kombinaciji, slalomu i veleslalomu te srebrom u
superveleslalomu na XIX. zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityu naša najbolja
skijašica uspjela je preteći jedinu dvojicu skijaških velikana koji su od 1924., kada su u
Chamonixu održane Prve zimske olimpijske igre, osvojili tri zlatne medalje na jednim
olimpijskim igrama - Austrijanca Tonija Sailera (1956. Cortina d''Ampezzo) i Francuza Jean-
Claudea Killyja (1968. Grenoble).
Zimske olimpijske igre u Salt Lake Cityu pamtit ćemo i po tome što je Hrvatska prvi put
imala predstavnike u bobu i biatlonu, te po tome što je hrvatska olimpijska delegacija imala
najviše natjecatelja od osamostaljenja, čak 14, u pet sportova.
Medalj
aSport Sportaš
Zlato Alpsko skijanje Janica Kostelić (veleslalom)
Zlato Alpsko skijanje Janica Kostelić (kombinacija)
Zlato Alpsko skijanje Janica Kostelić (slalom)
Srebro Alpsko skijanje Janica Kostelić (superveleslalom)
Olimpijske igre u Torinu 2006. održane su od 10. do 26. veljače. U Torinu je Hrvatska,
zahvaljujući Ivicu Kosteliću, dobila prvo odličje na zimskim olimpijskim igrama u muškoj
konkurenciji. U kombinaciji Janica Kostelić osvojila je svoju četvrtu zlatnu olimpijsku
14
medalju te nastavila četverogodišnji niz nepobjedivosti u toj disciplini. Janica osvaja i srebrnu
medalju u superveleslalomu, čime impresivnu olimpijsku karijeru zaokružuje na šest odličja -
četiri zlatna i dva srebrna, i postaje najuspješnija alpinka u povijesti zimskih olimpijskih
igara. Te su je medalje svrstale na prvo mjesto među hrvatskim sportašima, kao i uz bok
najboljih sportaša u povijesti zimskih olimpijskih igara.
Medalj
aSport Sportaš
Zlato Alpsko skijanje Janica Kostelić (kombinacija)
Srebro Alpsko skijanje Ivica Kostelić (kombinacija)
Srebro Alpsko skijanje Janica Kostelić (superveleslalom)
Olimpijske igre u Vancouveru 2010. održane su od 12. do 28. veljače. Na Zimskim
olimpijskim igrama u Vancouveru sudjelovala je i hrvatska olimpijska delegacija sa 19
natjecatelja, od toga 7 sportašica. Nastupili su u alpskom skijanju, skijaškom trčanju, biatlonu
i bobu četverosjedu. Igre u Vancouveru 2010. potvrdile su neiscrpan kapital hrvatskog
zimskog sporta. 22-godišnji Jakov Fak je osvojio brončano odličje u biatlonu u utrci na 10
km. Bila je to osma medalja za hrvatske sportaše na ZOI, prva koja nije osvojena u alpskom
skijanju.
Medalj
aSport Sportaš
Srebro Alpsko skijanje Ivica Kostelić (superkombinacija)
Srebro Alpsko skijanje Ivica Kostelić (slalom)
Bronca Biatlon Jakov Fak (10km)
15
ZAKLJUČAK
Iako su Olimpijske Igre nastale kao poganski ritual, već su u i u staroj Grčkoj stekle veliku
popularnost i prestiž. O tome svjedoče zapisi kako su sportaši, koji su sudjelovali na Igrama,
bili jako poštovani i cijenjeni. To poštovanje svakako danas nije umanjeno, nego može biti
samo još veće, stoga je san svakog sportaša da barem sudjeluje na njima, a ako ima sreće da i
pobijedi.
Iako je Hrvatska jako mala i, uspoređujući se s mnogim drugim državama, ne baš toliko
razvijena zemlja ima jako puno sportskih uspjeha. Ti uspjesi, ne samo da pokazuju napredak
hrvatskog sporta, nego hrvatski sportaši „fer“ igrom i s pravim sportskim duhom promoviraju
svoju državu u najboljem svjetlu.
Unatoč tome često im društvo zna davati kritike i ne pridaje im toliki značaj koliki
zaslužuju. Možda ponekad nacija ima prevelika očekivanja naviknuta na dobre rezultate, ali i
možda zato što vjeruje u njihov veliki potencijal i epitet Hrvatska - „sportska nacija“.
16
LITERATURA
Knjige:
1. Škaro, D.,Menagment olimpijskih igara, Mate d.o.o., Split, 2012.2. Jajčević,Z., Antičke olimpijske igre, Libera editio, Zagreb, 2008.3. Majčević, Z., Bljeskovi i oluje hrvatskog sporta, Hrvatsko slovo, Zagreb, 2007.4. Gizdić, J., Hrvatska i olimpijska odličja, Alfa d.d., Zagreb, 2013.5. Malešević, D., Olimpijske igre, Delfi, 2008.
Web izvori:
www.hoo.hrwww.olympic.com
17