SVEUČILIŠTE JURJA DOBRILE U PULI

ODJEL ZA HUMANISTIČKE ZNANOSTI

ODSJEK ZA POVIJEST

OBREZIVANJE ŽENA

(seminarski rad)

IME I PREZIME STUDENTICE: Tina Filipović

JMBAG: 0303009121

KOLEGIJ: Interkulturalna pedagogija

MENTOR: dr.sc. Andrea Matošević

Pula, 4. rujna 2013.

Sadržaj

1. Uvod.................................................................................................................................1

2. Obrezivanje žena ili osakaćivanje ženskih genitalija.......................................................3

2.1. Rasprostranjenost običaja................................................................................................4

2.2. WHO tipizacija i uzrast obrezanih žena..........................................................................5

2.3. Tradicija, sadizam ili nešto treće?....................................................................................7

2.4. Posljedice obrezivanja žena...........................................................................................10

3. Borba za napuštanje prakse tradicionalnog obrezivanja žena........................................12

3.1. Povijesni tok...................................................................................................................13

3.2. Fondacije i organizacije.................................................................................................14

3.3. F.G.M. Review Evaluation and Monitoring...................................................................15

4. Obrezivanje žena nasuprot obrezivanju muškaraca.......................................................16

5. Multikulturalizam, tradicija i humanost.........................................................................18

6. Zaključak........................................................................................................................19

7. Popis literature...............................................................................................................20

7.1. Digitalni izvori...............................................................................................................20

1. Uvod

Tema ovog seminarskog rada produkt je brojnih zanimljivih rasprava na predavanjima,

ali i dio reakcije na utjecaje koje prenosi današnja masmedijska kultura. Vrlo smo lako

impresionirani nečime, od onoga što nam je strano najčešće okrećemo glavu, dok svoju

tradiciju štujemo kao kakvu religiju, a promjene u vlastitome društvu presporo primjećujemo.

Upravo je obrezivanje žena u Africi, ali i diljem svijeta, osjetljivo pitanje koje nas, točnije

Europljane, postavlja u gotovo nemoguću poziciju da se branimo od instinktivnog gađenja i

čuđenja.

Međutim, bogatstvo ove teme nalazi se u multiperspektivnom pogledu na činjenicu da je

njihova tradicija veoma drugačija od naše te da su određena vjerovanja i rituali, bez obzira na

njihovu racionalnu podlogu, nekom drugome zbilja sveti.

Obrezivanje žena je tek u zadnjih nekoliko desetljeća dobilo svoj istraživački prostor u

znanstvenome svijetu, pri čemu se ovim pitanjem pretežito bave medicinski stručnjaci,

sociolozi, antropolozi, etnolozi te borci za ljudska prava i članovi sličnih udruga, kao i

pripadnici različitih svjetskih organizacija, posebno usmjerenih ka zemljama Trećeg svijeta.

Ta je stara i neuobičajena afrička tradicija postala problem globalnog razmjera; nju preispituju

vješti svjetski stručnjaci, provode se brojna istraživanja, radi se na informiranju i edukaciji

lokalnog stanovništva, a organiziraju se čak i radionice među azilantima diljem Europe.

Ipak, obrezivanje žena još uvijek predstavlja nedovoljno istraženo pitanje, odnosno, postoji

još mnogo istraživačkog polja koje bi se moglo, a i trebalo obraditi.

Prema pregledanoj literaturi, ovaj se problem najčešće nalazio obrađen u literaturi medicinske

profesije, odnosno, najviše je proučavan od strane doktora i medicinskih stručnjaka.

Sljedeća je karakteristika svojevrsni monopol Fonda Ujedinjenih naroda za djecu (UNICEF) i

Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) nad znanstvenim diskursom, čiji je utjecaj

sveprisutan u radovima mnogih znanstvenika, ali i nesumnjivo doprinosi razvoju svijesti o

posljedicama obrezivanja na globalnoj razini.

Dostupnu je literaturu bilo gotovo nemoguće pronaći u knjižnicama, a radovi do kojih se

može doći najčešće nisu prevedeni. Ono što je i bilo za očekivati jest to da su takve radove

napisale većinom žene.

Javna evaluacija obrezivanja žena najčešće je neki oblik osuđivanja takve prakse te

razmatranja posljedica za ženino zdravlje i zdravlje njezinog potomstva.

Javnost se želi educirati o medicinskim opasnostima koje vrebaju pri samome postupku

obrezivanja, ali i tijekom čitavog života žene, jednako kao što se govori o psihičkim i fizičkim

traumama koje ostaju za čitav život.

Cost-benefit analiza također osuđuje takav ritual koji u sebi sadrži elemente patrijarhalnosti,

sadizma i dominacije.

No, taj je tradicionalni zahvat rezultat višestoljetne afričke tradicije i kulture, on se uspoređuje

sa ceremonijalnim prelaskom iz djetinjstva u odraslu dob žene i ima snažan utjecaj na

djevojčinu socio-ekonomsku budućnost.

Uostalom, on se razlikuje od zemlje do zemlje u Africi, svako ga pleme sprovodi na svoj

način, a urbana sredina nasuprot ruralnoj ima svoje uvjete i načine vršenja obrezivanja

ženskih genitalija.

Ono što valja primijetiti i spomenuti jest odnos javnosti prema tradiciji obrezivanja muškaraca

kao i suodnos između ove dvije ceremonije.

Dakle, u ovome će seminarskom radu biti mjesta za upoznavanje sa kulturom obrezivanja

žena, za prepoznavanje i razumijevanje većine problema s kojima se takve etničke zajednice

nose, kao i za posljedice na lokalnoj, odnosno globalnoj razini.

Dotaknut ćemo se i osjetljivih pitanja, analize na psiho-sociološkoj razini, ali i priče o

multikulturalizmu i toleranciji.

Definirati ćemo pojam ženskog obrezivanja, predstaviti raširenost te prakse, opisati zbilju

takvog zahvata i pružiti dovoljno prostora za postavljanje novih pitanja.

2. Obrezivanje žena ili osakaćivanje ženskih genitalija

Obrezivanje žena ili Female Genital Mutilation (FGM), odnosno sakaćenje ženskih

genitalija, zajednički je naziv za nekolicinu različitih tradicionalnih praksi koje uključuju

rezanje ženskih genitalija. O samome se terminu još uvijek raspravlja među znanstvenicima, a

u opticaju su i pojmovi poput Female Genital Cutting (FGC), odnosno, obrezivanje ženskih

genitalija, kao i termini klitoridektomija ili infibulacija koji su preuzeli ulogu općeg naziva za

kiruršku intervenciju nad ženskim genitalijama.

Obrezivanje žena prvi se put spominje u rezoluciji primljenoj od strane komisije Ujedinjenih

naroda (UN) za ljudska prava iz 1952. godine.1

Od UN-ove interferencije, svijest o obrezivanju žena i njegovim štetnim posljedicama

proširila se i institucionalizirala. U drugoj polovici 20. stoljeća započinje organizacija borbe

protiv genitalnog sakaćenja žena u Africi i drugdje, definicijom takve prakse kao štetnom ne

samo za ženu, već i za djecu, koja se, uz to i smatra osnovnom povredom ljudskih prava.

Vijeće Svjetske zdravstvene organizacije je 1985. godine donijelo rezoluciju u kojoj se

problem obrezivanja žena definira kao štetan i u kojoj se poziva na poduzimanje konkretnih

akcija u eliminaciji takve prakse. Suočavanje sa problemima i jačanje svjesnosti o negativnim

nuspojavama obrezivanja žena doveli su do zajedničke inicijative UNICEFA, Svjetske

zdravstvene organizacije i Populacijskog fonda Ujedinjenih naroda (UNFPA) u travnju 1997.

godine, što je omogućilo jači i potpuniji nadzor unutar vlasti pojedinih afričkih zemalja, iako

se do danas, pravi strateški plan i institucionalizirana akcija, nisu uspjeli provesti.2

Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije obrezivanje žena je skup postupaka koji

uključuju parcijalno ili potpuno uklanjanje vanjskih ženskih genitalija, odnosno bilo kakve

povrede ženskih genitalija iz razloga koji nisu medicinske prirode.3

1 Skaine Rosemarie, Female Genital Mutilation: Legal, Cultural and Medical Issues, McFarland & Company, North Carolina, U.S.A., 2005., 1-72Elizabeth A. Estabrooks, Female Genital Mutilation, dostupno na: http://www.munfw.org/archive/50th/who2.htm

3 World Health Organization, Female Genital Mutilation, zadnja izmjena: veljača 2013., dostupno na: http://www.who.int/mediacentre/factsheets/fs241/en/index.html

5

Suvremeno javno i institucijsko mnijenje tradicionalno osakaćivanje ženskih genitalija drži

psihički, društveno i spolno opasnim i štetnim te osuđuje njegove popratne negativne efekte.4

Ono se smatra jednom od najozbiljnijih povreda rodnih prava te ima dalekosežne posljedice

na pojedinca, ali i na društvo u cjelini.5

2.1. Rasprostranjenost običaja

Obrezivanje žena jest uobičajena praksa zabilježena u čak 28 afričkih zemalja, a

registrirana je i među brojnim afričkim imigrantima nastanjenima u Europi, Sjevernoj

Americi, Kanadi, Australiji i na Novom Zelandu. Ona se također javlja i u nekim planinskim

predjelima Indije nastanjenima pretežito islamskim stanovništvom6, a obuhvaća i dijelove

Indonezije i Malezije.

Danas se obrezivanje žena na prostoru Afrike vrši od Mauritanije, Senegala i Sierra Leone na

zapadu do Egipta i afričkog roga na istoku, a obuhvaća i Jemen, Arapski poluotok te neke

druge predjele Bliskog istoka. Spomenuta je praksa dokazana i među domorocima na nekim

predjelima Amazone u Južnoj Americi.7

Međutim, u spomenutih 28 afričkih zemalja, postotak ženskog stanovništva zahvaćenog

takvom praksom varira od, npr. 5% u Demokratskoj Republici Kongo i u Ugandi, do visokih

98% u Somaliji.

Istraživanje Svjetske zdravstvene organizacije iz 2000. godine pokazalo je da je broj žena i

djevojaka koje su pretrpjele obrezivanje iznosio između 100 i 140 milijuna, što na godišnjoj

razini iznosi oko 2 milijuna.8

U zadnjih je 20 godina čak 11 afričkih zemalja zbilja uvelo zabranu genitalnog sakaćenja

žena, no takve se zabrane pokušavaju ograničiti, a pojedini ruralni predjeli Afrike i dalje

predstavljaju sive zone istraživanja, kontrole i jačanja borbe protiv obrezivanja.9

4 Skaine 25 Rogo Khama, Subayi Tshiya, Toubia Nahid, Female Genital Cutting, Women's Helath and Development: The Role of the World Bank, The World Bank, Washington, D. C., U.S.A., 2007., IX6 Khama, IX7 Johnsdotter Sara, Created by God: How Somalis in Swedish Exile Reassess the Practise of Female Circumcision, Lund Monographs in Social Antrophology, Lund University, Sweden, 2002., 638 Skaine 35-409 Khama IX

6

Slika preuzeta sa: http://filipspagnoli.files.wordpress.com/2008/08/fgm-prevalence-in-africa.jpg

2.2. WHO tipizacija i uzrast obrezanih žena

S obzirom da se genitalno sakaćenje žena razlikuje po svom obliku i težini samog

procesa, bilo je potrebno takve razlike prepoznati, klasificirati i definirati radi lakšeg

snalaženja. Stoga se obrezivanje žena, prema WHO klasifikaciji, može podijeliti u četiri

grupe:

I. KLITORIDEKTOMIJA - odstranjivanje prepucija (kožice klitorisa) i/ili dio, odnosno

čitav klitoris

II. IZREZIVANJE - odstranjivanje prepucija i klitorisa zajedno sa djelomičnim ili

potpunim uklanjanjem malih stidnih usana

III. INFIBULACIJA – otklanjanje dijela ili čitavih vanjskih genitalija te šivanje

vaginalnog otvora

IV. NEKLASIFICIRANI TIP – uključuje sve ostale zahvate poput bockanja, piercinga,

prerezivanja klitorisa i/ili usana, njihovo rastezanje, kauterizaciju (spaljivanje klitorisa

i okolnog tkiva), struganje tkiva koje okružuje vaginalni otvor ili rezanje vagine, zatim

uvođenje korozivnih sredstava ili biljaka za izazivanje krvarenja ili za stezanje i

sužavanje vagine te sve ostalo što ne spada u prve 3 kategorije 10

10 Skaine 8

7

Infibulacija, kao najteži oblik genitalnog sakaćenja žena uključuje 80-90% svih procedura u

Džibutiju, Somaliji i Sudanu, a često se provodi i u Maliju, Nigeriji te Etiopiji.

Termin "infibulacija" dolazi od latinske riječi fibula (= spona, kopča), a označavala je

proceduru u kojoj su Rimljani svojim robovima i ropkinjama kopčom ili fibulom

zakačili/spojili/zatvorili ženske velike stidne usne i muški prepucij, ne bi li prevenirali spolne

odnose među njima. Žene na taj način često nisu imale djecu, pa su postizale veće vrijednosti

na tržištu robljem.

Zbog načina genitalnog sakaćenja, infibulacija je najekstremniji njegov oblik jer ostavlja

veoma malen otvor za otjecanje urina i menstrualne krvi. Ovakva kirurška intervencija često

iziskuje vezivanje djevojčinih/ženinih nogu zajedno na nekoliko tjedana, kako bi se spriječila

neželjena pomicanja i potaknulo brže zarastanje rane. Ukoliko se rana ne bi uspjela dovoljno

zatvoriti, djevojku bi se ponovno operiralo.

U Somaliji je, recimo, djevojka vrjednija ukoliko ima što manji otvor, jer takav otvor

povećava njenu cijenu na tržištu mladenki.11

Savršena dob za obrezivanje žena nije definirana, već se ono može napraviti u dojenačkoj

dobi, djetinjstvu, adolescenciji ili za vrijeme braka, jednako kao i za vrijeme prve trudnoće.

Ipak, najčešća dob za izvođenje takve prakse jest od samog rođenja djeteta, pa do

adolescentske dobi, odnosno do ranih 20-ih godina života, pri čemu ranije obavljeno

obrezivanje ostavlja manje prostora za otimanje, bježanje ili ispravnu edukaciju djeteta.12

Genitalno sakaćenje žena izaziva odbojnost, prijezir i gađenje diljem svijeta. Razvijene zemlje

imaju mogućnost detaljnije pratiti takvu praksu, o tome raspravljati te sudjelovati u vršenju

raznih istraživanja. Povećanom edukacijom sve se više upozorava na negativne nuspojave

takvog oblika tradicije i pokušava se pronaći zajedničko rješenje u kojemu bi se tradicija

rituala poštivala, a patnja i bol žene izbjegavala.

Čitav Zapadni svijet obrezivanje žena shvaća kao napad patrijarhalnog sustava na žene i

njihova prava, djelomično i zbog uvažavanja uloge klitorisa kao organa čiji je simbol, u

moderno vrijeme, postao znak liberalnosti žena i njihovih prava. Genitalno sakaćenje žena

uklanja upravo seksualni organ, ostavljajući joj samo reproduktivne organe netaknute što, čini

se, precizno definira ženu Afrike na simboličkoj razini. 13

11 Skaine 7-1112 Ibid 14,1513 Khama 43

8

2.3. Tradicija, sadizam ili nešto treće?

Premda nije jasno točno gdje, kada i zašto započinje tradicija obrezivanja žena u

Africi, legenda o tome činu i dalje živi među brojnim afričkim plemenima. I zbilja, postoje

određeni dokazi o obrezanim ženama u Egiptu, stari i do 5000 godina, u čijih se mumija može

prepoznati postupak izvršene klitoridektomije. Sa islamizacijom doline Nila, ta se praksa

prenijela u ostale islamske zemlje, kao što se i kasnije redovito prenosila trgovačkim rutama.14

Tradiciju koja je smatrana starijom od kršćanstva i islama spominje grčki geograf i putopisac

Strabon oko 25. g. pr. Kr., kada piše o obrezivanju muškaraca i žena u Egiptu, a takvu praksu

pripisuje i Feničanima i Hetitima.

Filon iz Aleksandrije također izvještava o obrezanoj četrnaestogodišnjoj djevojci, što

potvrđuju i dobro očuvane egipatske mumije koje su, za vrijeme života, bile podvrgnute

klitoridektomiji ili infibulaciji.

Britanski pak muzej čuva grčki papirus iz 163. g. pr. Kr. koji spominje obrezane Egipćanke u

procesu primanja miraza za udaju.

Srednjovjekovni su i novovjekovni putnici također izvještavali o sličnim pojavama kod

ženama, osobito kod onih koje su bile dio trgovine ljudima.

U pokušaju razrješenja misterija odakle ta tradicija dolazi i zašto je još uvijek prisutna, neki

znanstvenici podupiru teze poput prakse smanjenja, odnosno kontrole rasta populacije.

Drugi pak spominju primitivnu muškarčevu želju za vladanjem nad misterioznim ženskim

spolnim funkcijama ili pretpostavljaju kako obrezivanje služi redukciji seksualne želje kod

žena, što joj pomaže održati vjernost svome poligamnome mužu.

Neki pak znanstvenici takvu tradiciju povezuju sa ekonomskom situacijom u Africi,

društvenom strukturom unutar plemenske zajednice, seksualnom dominacijom muškaraca ili

pak sa zaštitom ženine nevinosti.

Razlozi su veoma kompleksni, povezani i isprepleteni sa vjerovanjima i vrijednostima

plemenskih zajednica, a oni najčešće spominjani su: inicijalni obred prelaska djevojčice u

ženu, potreba za kontrolom nad ženinom seksualnošću (koja se smatra labilnom i štetnom

ukoliko nije obuzdana), kulturna praksa koju se ponekad povezuje sa religijom te udobnost

pojedinca u društvu.

14 Khama 51

9

Uz sociološko – kulturnu sferu, nailazimo i na bitnu, ekonomsku odrednicu podvrgavanja

žene tome traumatičnom činu, a to je činjenica da ju miran, osiguran i ekonomski prihvatljiv

način života čeka isključivo uz muža (izuzev činjenice da je žena visoko obrazovana i ima

preduvjete za imigraciju). Mlada mora posjedovati najvažniju dozvolu za brak, a to je

nevinost i seksualna čistoća, bez koje bi veoma teško pronašla životnog partnera, a izgubila bi

i potporu vlastite obitelji. Djevojka koja želi očuvati svoj "dobar glas" i podnijeti opasnost od

silovanja netaknuta, može se podvrći obrezivanju, na što je ionako potiču vlastiti roditelji

željni dostojnog ugleda za čitavu obitelj. Ima li takav pojedinac dovoljno utjecaja na sudbinu

svojih spolnih organa, odnosno vlastitu sudbinu?15

Među lokalnim se stanovništvom razvila određena doza demonizacije i mistifikacije spolovila

koja je, naravno, išla u prilog potrebi za sakaćenjem spolnih organa. Općenito mišljenje da su

vanjske genitalije ružne i prljave upotpunjavalo je vjerovanje kako će takvi dijelovi tijela

nastaviti rasti i stvarati poteškoće u ženinu životu kao i u trenutku poroda. Obrezana vagina

smatrala se ljepšom, čišćom, zdravijom, fertilnijom i lakšom za porođaj iako takvo što nije

znanstveno potvrđeno. Dapače, porodi nakon obrezivanja mogu biti prilično komplicirani,

bolni, pa čak i kobni.16

U dokumentarcu naslovljenom FGM – a ritual of agony, u kojemu je intervjuirana nekolicina

obrezanih žena koje žive u Africi, ali i diljem svijeta, možemo pronaći bogat izvor potresnih

priča i ispovijesti o takvom ritualu. Ipak, u priči o razlozima i opravdanjima za takav čin, prvo

što ispliva na površinu jest tzv. pročišćenost žene koja sada zaslužuje muškarčevo poštovanje.

Prolaskom kroz agoniju genitalnog sakaćenja, žena će, ukoliko je nekakav muškarac napadne

na putu prema izvoru vode, imati pravo na mobilizaciju čitavog plemena u obranu njene časti.

Vidimo, dakle, koliku kartu u društvu i svakodnevici otvara proces obrezivanja genitalija.17

Religiozno se opravdanje čini možda najmanje uvjerljivim, budući da ni Biblija, a ni Kuran ne

spominju nikakvu ljudsku interferenciju nad genitalijama, upravo suprotno, uče nas kako je

čovjek stvoren kao Božja slika.18

Tome u prilog idu i rezultati ispitivanja provedenog 1980. godine u El Abdalli, Somalija.

Ukupan broj od 70 žena i 40 muškaraca složio se oko zaštite nevinosti i kontrole nad

15 Skaine 16,1716 Ibid 17-2217FGM – A Ritual of Agony – English, Youtube, (30:32), 2011., dostupno na: http://www.youtube.com/watch?v=U7p0tXIcIzM

18 Skaine 17

10

seksualnom željom kao bitnim razlozima provođenja genitalnog sakaćenja žena daleko prije

nego što su prešli na pitanje religije.19

Svjedočanstvo jedne azilantice u Švedskoj, podrijetlom iz Somalije, sjajno opisuje nemoć i

izgubljenost u svijetu patnje koja se čini neminovnom:

"Tijekom tog tjedna pitala sam majku zašto ljudi to čine. Prije sam i sama to željela, ali sada

me užasno boli. Plakala sam i pitala. Mama je rekla: 'Moramo to napraviti, to je naša

religija. Svi to rade, pa moramo i mi.' To me umirilo…'moramo'… Što se, uostalom, moglo

napraviti?Mi to moramo…"20

Primjer jednog istraživanja vezanog uz pet različitih sakaćenja djece (umjetne kranijalne

deformacije, kinesko vezivanje stopala, ženska čedomorstva u 19-stoljetnoj Indiji, genitalno

sakaćenje žena i obrezivanje muškaraca), pokazao je nevjerojatne sličnosti među razlozima

provođenja takve prakse. Naime, tvrdilo se kako je svaki takav čin za dobrobit djeteta, no

zamišljena je ili stvarna dobrobit bila jedino i isključivo za druge; roditelje, primalje, kirurge i

"društvo".21

19 Johnsdotter 66,6720 Ibid 6621 Darby Robert, Svoboda J. Steven, A Rose by Any Other Name? Rethinking the Similarities and Differences between Male and Female Genital Cutting, Medical Anthropology Quarterly, Vol. 21, Society for Medical Anthropology, U.S.A., 2007., (301-323), 315

11

2.4. Posljedice obrezivanja žena

Kao najveći i najozbiljniji problem pri izvođenju ovog afričkog rituala nameće se

način izvođenja operativnog zahvata. Drugim riječima, zbog nemogućih uvjeta i nedovoljno

školovanog osoblja koje ga izvodi, obrezivanje žena spada u visokorizične zahvate sa

dalekosežnim i opasnim posljedicama. Ono na što upozoravaju WHO, UNICEF i ostale

organizacije uključene u kampanju protiv obrezivanja žena jest opasnost od prenošenja raznih

bolesti, komplikacija nakon zahvata te smrt žene ili pak djeteta pri porodu.

Svjetska je zdravstvena organizacija klasificirala tipove instrumenata koji se koriste u

operacijama kao "posebni noževi, škare, britve ili komadi stakla". U rijetkim je situacijama

korišteno i oštro kamenje (istočni Sudan), a spaljivanje je dokumentirano u određenim

predjelima Etiopije. U nekim se dijelovima Gambije primalje koje obavljaju obrezivanje na

ženskoj novorođenčadi koriste naoštrenim noktima na kažiprstu ruke.

Osakaćivanje ženskih genitalija može se izvoditi u kvalitetnim zdravstvenim uvjetima sa

prigodnom medicinskom skrbi, ukoliko govorimo o urbanim dijelovima zemlje i imućnijim

obiteljima. No, ono se puno češće vrši u gotovo nemogućim zdravstvenim uvjetima, od strane

priučenih ljudi koji nose titulu prakticionera, poroditelja, primalja ili pak obrezivača. Takve

osobe nužno ne moraju posjedovati adekvatnu medicinsku naobrazbu, a pod ruku

nestručnome osoblju idu i nehigijenski te neadekvatni instrumenti. Operacija uklanjanja

klitorisa ili pak infibulacija, bez primjene anestetika i antiseptika rezultira enormnom boli i

patnjom, ali i raznim komplikacijama, infekcijama i opasnostima.

Sam zahvat može trajati i do 20 minuta, ovisno o vještini "obrezivačice" te o opiranju

djevojke. Međutim, slabo osvjetljenje, nehigijenski uvjeti i neadekvatni instrumenti izazivaju

velike štete. Cijena koju mnoge djevojke plaćaju prilikom prelaska u svijet odraslih jest

enormna bol i pretrpljeni strah koji mogu biti uvod u mnogo ozbiljniju priču. Moguće

komplikacije mogu biti neplodnost, bolan seksualni odnos, razne vaginalne infekcije,

poteškoće u otjecanju menstrualne krvi, pojava fistula zbog ožiljaka, oštećenje urinarnog

funkcioniranja, prekomjerno krvarenje, oštećenje živaca, sporo zacjeljivanje rana, pa čak i

zaraza HIV-om ili ostalim virusima zbog nesterilnih instrumenata.22

U većini se društava obrezivanje organizira na kolektivnom principu, gdje se za obrezivanje

više od stotine djevojaka koristi samo jedan nož u samo jednoj, kolektivnoj ceremoniji.23

22 Skaine 23,2423 Khama 1,2

12

Nakon ovakvog podužeg popisa negativnih nuspojava, čini se kako je obrezivanje žena

sasvim nepotreban i opasan čin. Sa time se slažu i svi oni koji su uključeni u borbu za njegovo

ukidanje. Naglašavaju i kako porođaj, koji je veoma bitan i presudan za tradicionalnu

plemensku zajednicu, predstavlja ogroman rizik za majku i dijete.

Uz poduži niz fizičkih posljedica, tu su i poteškoće na psihičkoj i socijalnoj razini, od

doživotne traume, PTSP-a, anksioznosti, depresije, odbijanje doticanja vlastitih spolnih

organa, pa čak i kad je u pitanju osobna higijena.24

Djevojke koje su prošle kroz takav ritual mogu se sjećati apsolutno svakog detalja te stravične

situacije, nakon kojega mogu ostati traume poput fobije od kuhinjskog noža u odrasloj dobi.

Brojne žene i danas žive sa strahotom PTSP-a, kada doživljavaju stravične retrospektive

prilikom liječenja ili defibulacije (ponovnog otvaranja).25

Defibulacija se može vršiti ručno, bez instrumenata i pomagala, u bolnici, uz pomoć

instrumenata ili uz pomoć neke druge žene, najčešće primalje. Međutim, veliki se pritisak vrši

na muškarce koji se moraju adekvatno pobrinuti za svoju djevicu nakon sklapanja braka, pa

konzumaciju istog često započinju prosto penetrirajući u ženu, dok ne naprave dovoljan otvor.

Prevladavajuće mišljenje muškaraca je kako takvom defibulacijom dokazuju svoju muškost,

zrelost i kontrolu nad svojom suprugom.

No, takav tretman može kod žena stvoriti odbojnost od spolnog odnosa i strah koji može

dovesti do pretrpljenih silovanja.26

Ipak, neke žene ne moraju nužno biti žrtve negativnih nuspojava. U povoljnim zdravstvenim

uvjetima takvi zahvati mogu biti bezbolni, a zarastanje može proći uz minimalne nelagode.

Djevojka nakon obrezivanja postaje ženom u potpunom smislu, iako bez dijela/dijelova

vlastitog organa, osigurano joj je poštovanje i prihvaćanje u društvu, ulazak u bračnu

zajednicu, a mnogim je djevojkama to jedina dostupna karijera.27

24 Skaine 2825 http://www.youtube.com/watch?v=U7p0tXIcIzM

26 Johnsdotter 7327 Ibid 81

13

3. Borba za napuštanje prakse tradicionalnog obrezivanja žena

O afričkoj se tradiciji obrezivanja žena, iz perspektive razvijenijih zemalja, često

govori kao o nehumanom i suludom pothvatu. Svjetske organizacije za zaštitu ljudskih prava i

one njima slične u zadnjih su pola stoljeća uložile znatan napor u osvješćivanju javnosti za

takav problem, a osobito u edukaciji lokalnog stanovništva. Shvatili su kako je rizik

prenošenja bolesti, osobito AIDS-a povećan neadekvatnom zdravstvenom njegom. Sakaćenje

ženskih genitalija, koje je ionako proglašeno beskorisnim i štetnim, predstavlja stepenicu više

u neadekvatnom odnosu prema čovjeku i njegovom zdravlju. Stoga je borba započela već

polovicom prošlog stoljeća, a traje još i danas, gdje se putem edukacije i pronalaženja

alternativnih putova pomaže nekolicini žena u Africi sačuvati svoj tjelesni integritet.28

Slika preuzeta sa: http://img.naij.com/n/00/8/foto-fgm.jpg

28 Khama IX

14

15

3.1. Povijesni tok

Povijest angažmana u zaustavljanju provođenja tradicionalnog rituala u kojemu se

obrezuju ženske genitalije seže još od kolonijalnog vremena, kada su mnogi kolonijalni

administratori i misionari u Africi pokušali spriječiti tu praksu donošenjem raznih zakona i

crkvenih zabrana u zemljama poput Burkine Faso, Kenije i Sudana. Međutim, takvi su

pokušaji naišli na snažan otpor lokalnog stanovništva, čiji su se kulturološki običaji tako našli

pod ugrozom.

Razne su aktivistice, osobito feministkinje, tijekom 1960-ih i 1970-ih, započele svoju javnu

kampanju po Africi, predstavljajući štetnosti i posljedice genitalnog sakaćenja. Doktori su,

istovremeno, počeli izvještavati o tome problemu, a javnost se pokrenula.

Tako je Svjetska zdravstvena organizacija održala svoju prvu internacionalnu konferenciju o

obrezivanju žena u Khartoumu (Sudan), što je predstavljalo svojevrstan uspjeh na planu

širenja borbe.

Devedesete su godine 20. stoljeća konačno definirale praksu obrezivanja žena kao povredu

prava žena, ali i ljudskih prava općenito.

U sljedećem su desetljeću uslijedile brojne konferencije održane i na tlu Afrike, a

međuvladina je suradnja urodila Kairskom deklaracijom o eliminaciji procesa osakaćivanja

ženskih genitalija.

Mnoge se vladine i nevladine organizacije, fondacije, udruge i društva suočavaju sa

problemima koje donosi promjena zakona i praksi u određenim afričkim zemljama,

poteškoćama u svakodnevnom funkcioniranju i sa novim idejama vezanim uz promjenama u

pristupu.29

29 Khama 7-9

16

3.2. Fondacije i organizacije

U probleme organizacije i financiranja borbe za iskorjenjivanje grube prakse

obrezivanja uključene su i sljedeće svjetske organizacije i fondacije: World Bank, UNICEF,

WHO, USAID, UNFPA, Ford Foundation, the Dutch Development Agency, GTZ, CIDA,

SIDA, Wallace Global, EU,…

Iako je širi i bliži pristup korisniji u nošenju s takvim problemom, broj uključenih ljudi i

sredstava usmjeren ka traženju rješenja doima se zbilja impresivnim. Problem genitalnog

sakaćenja žena od globalne je važnosti i zadire u mnoga ilegalna područja definirana

zakonima razvijenog svijeta.

Mnogi zajmovni programi vezani uz zdravlje reprodukcije i zaštitu od AIDS-a imaju problem

ograničenog djelovanja, koji je češće usmjeren ka urbanim zonama, namjesto da je

koncentriran na ruralne predjele, gdje je problem svakako akutniji.30

Uključivanje Svjetske banke u problem sprječavanja obrezivanja žena opravdano je

činjenicom da takva tradicionalna i traumatična praksa ima utjecaj na ekonomski rast i

inkluzivni razvoj zemlje, gdje monetarna politika ima svoje prste. Osim toga, Svjetska se

banka obvezala na promociju ženskih prava i ženskog zdravlja na nekoliko internacionalnih

konferencija.31

3.3. F.G.M. Review Evaluation and Monitoring

30 Khama IX,X31 Ibid 1

17

Projekt pod nazivom F.G.M. Review Evaluation and Monitoring (2001-2) iznikao je iz

potrebe odgovaranja na neka goruća pitanja, kao i zaradi evaluacije dotadašnjih napora.

Komisija je ustanovila kako se napori za sprječavanjem genitalnog sakaćenja grupiraju u šest

različitih pristupa, poput edukacije i osvještavanja o zdravstvenim rizicima, usmjeravanja

pažnje prema primaljama i priučenim ljudima, alternativnih obreda "prijelaza", integriranih

pristupa, društvenog marketinga i pozitivnih skretanja s puta.

Svi su pristupi pokazali određenu uspješnost, što kreira određeni optimizam u provođenju

društvenih i kulturoloških promjena. No je li provođenje takvih promjena moralno

opravdano?

Na određenoj razini zapravo i jest.

Tehnika kojom se roditelji potiču u potragu za boljom i kvalitetnijom uslugom obrezivanja,

svjesniji mogućih komplikacija, kao i alternativni rituali koji označuju prelazak u svijet

odraslih, pružaju dobre rezultate i umanjuju štetne posljedice po ženu.

Jako se puno napora ulaže i u propagandu usmjerenu ka odustajanju od takvog običaja, gdje

se koriste pozitivni primjeri u društvu. Ipak, ta se praksa neće iskorijeniti dokle god postoji

potražnja za njom.32

Slika preuzeta sa: http://actionnownetwork.com/home/contents/wp-content/uploads/DECLARATION.JPG

32 Khama 10-14

18

4. Obrezivanje žena nasuprot obrezivanju muškaraca

Već smo dovoljno govorili o obrezivanju žena, kao da je ono odvojena kategorija od

sličnog čina koji se iz gotovo istih razloga vrši i nad muškarcima. I zapravo, u takvome

pristupu nema ništa čudno, na prvi pogled. No, zašto je tako?

Čak je 30% svjetske muške populacije obrezano, a u afričkim društvima ono je također

sastavni dio prelaska iz puberteta u muškost i zrelost. Obrezivanje se vrši na mladima čiji je

raspon godina sličan kao i kod djevojaka (13-20 god), u uvjetima koji često nisu kvalitetni u

medicinskom smislu.

Razmjer pogoršanja zdravstvenog stanja nakon zahvata je relativno manji nego kod žena,

međutim, čak 93% od 45 ispitanih subjekata je patilo od nekih negativnih nuspojava

uzrokovanih neadekvatnim medicinskim uvjetima.33

Do 1990-ih je usporedba "trivijalnog" muškog obrezivanja sa "stravičnim" sakaćenjem

ženskih genitalija bila gotovo nemoguća, barem na anglo-američkom tlu.

Sirkuu Hellsten razbija takav stereotip naglašavajući kako bi se ove dvije prakse trebale

proučavati zajedno, iako ženskome obrezivanju pridaje mnogo teže posljedice zbog

komplikacija za koje žena, u zdravstvenom smislu, ne dobije ništa korisnog zauzvrat.

I dalje se na obrezivanje muškaraca gleda kao na manji operacijski zahvat "prilagodbe", dok

je obrezivanje žena zvjerski čin torture nad ženinim spolovilom. No, muško obrezivanje može

biti itekako opasno i imati ozbiljne nuspojave na seksualnost osobe, poput bolnih ili

nemogućih erekcija i oštećenja živčanog sustava spolovila, pa čak i dovesti do kirurškoga

uklanjanja istog.

Problem zbog stišavanja klike oko obrezivanja muškaraca i odguravanja jednog problema od

drugog, veoma sličnog, može se u određenoj razini pripisati feministicama. Naime, većina

feministica dolazi iz zemalja u kojima je obrezivanje muškaraca savršeno tolerirano te ono

čak čini i normu pojedinih društava i vrlo je ustaljen kod određenih etničkih, odnosno vjerskih

skupina, a te su zemlje SAD. S druge su strane Židovi, kao primjer sanitarne mudrosti još od

19. stoljeća, opravdali svoje postupke u ime svete religije (obrezivanje muškaraca se navodno

33 Wilcken Andrea, Keil Thomas, Dick Bruce, Traditional Male Circumcision in Eastern and Southern Africa: a Systematic Review of Prevalence and Complications, Bulletin of the World Health Organization, Vol. 88 (12), publicirano na internetu: 29. listopada 2010., dostupno na: http://www.who.int/bulletin/volumes/88/12/09-072975/en/

19

spominje u Starome Zavjetu), što je išlo ruku pod ruku sa demoralizacijom prepucija i

sprječavanjem masturbacija.

Međutim, takav je stav doveo do razvoja odvojenih standarda u istraživanju i borbi za

okončanje te prakse, iako je prepucij kod muškaraca integralni dio tijela, baš poput grudi ili

klitorisa u žena.34

"Američki roditelji obrezuju svoje sinove kako bi izgledali sličniji svojim roditeljima. Stoga,

što daje Amerikancima pravo na polaganje drugačijih standarda prema afričkim ženama?"

(podržavatelji procesa obrezivanja žena) 35

34 Darby 306-31335 Ibid 313

20

5. Multikulturalizam, tradicija i humanost

Ideja globalizacije svijetu je donijela mnoge korisne stvari i mogućnosti, međutim,

duboko je pronikla u intimu svakog naroda, plemena i društva, koje se našlo pred

svojevrsnim globalnim sudom. I tu su ponovno, kao i prije u povijesti, prevagu odnijela

zapadnjačka i eurocentrična mjerila, kao da je sve ostalo strano, nepoznato, nerazumljivo i

samim time pogrešno.

Višestoljetna tradicija određenog društva ili etnosa, koliko se god nama činila brutalnom i

nerazumljivom, ne može se tek tako izbrisati vanjskom intervencijom koja je stanje ocijenila

nesnosnim. Uostalom, što je to tradicija nekog naroda i može li se ona promijeniti

progresivnim metodama izvana?

Genitalno sakaćenje žena možda ne treba shvaćati kao klasičnu afričku tradiciju, budući da

riječ tradicija ima pozitivne konotacije, a genitalno je sakaćenje jedna od praksi pripisanih

tradiciji iz razloga što se ona vrši već više od nekoliko stoljeća. Genitalno sakaćenje žena

može biti i ritual koji se provodi zbog određenih vjerovanja koja su postala praktična.

Veza između očuvanja nevinosti, sakralizacije bračnog života i pripadanja svojoj obiteljskoj

zajednici i plemenu, koja stvara jedan praktični životni ciklus, čini se čvršćim motivom za

provođenje takve prakse. No, ono što ostaje nedvojbeno jest patrijarhalna okosnica afričkog

života, poglavito u ruralnim područjima u kojima je stupanj obrazovanja i zapošljavanja žena

na sramotno niskoj razini. Moguće je da ta okosnica pridonosi očuvanju ritualnog obrezivanja

žena, čije su životne prilike u onakvim uvjetima, već dovoljno sužene.

U svijetu u kojemu je ilegalno pirsanje i tetoviranje maloljetnika/ca opća pojava, gdje se žene

svakodnevno podvrgavaju raznoraznim tretmanima i mijenjaju svoj izgled zauvijek, gdje se

događaju korekcije spolovila, kao i usana ili nosa samo zato što je nečiji smisao za ljepotu

stvorio estetske i zdravstvene trendove, izazivajući globalnu pomamu i ubrizgavajući svježu

krv u žile kapitalističkoga društva, kako uopće razaznati što je ispravno?

Jesu li one majke koje šalju svoju djecu na natjecanja ljepote nakon mukotrpnog

izgladnjivanja ili one koje plaćaju plastičnu operaciju grudi svojim maloljetnim kćerima

nužno bolje majke od onih afričkih koje svoje kćeri vode na obrezivanje?

Sam je proces obrezivanja žena i saznanje o njemu ekstremno senzibilan i empatičan, a

granica humanosti i prihvatljivosti prevrtljiva je i individualna stvar.

21

22

6. Zaključak

Obrezivanje žena ili sakaćenje njenih genitalija smatra se dijelom tradicije i kulture u

određenim dijelovima Afrike, Azije i Bliskog istoka. Međutim, ono sa sobom nosi

dalekosežne posljedice koje se tiču i ostalih dijelova svijeta. Imigranti prenose svoju kulturu i

vjerovanja, a sa njima i vlastite životne priče, čime ponekad senzibiliziraju i mobiliziraju

javnost. Tako je i ova, u većini slučajeva neshvaćena i neodobrena praksa, postala dijelom

slike o narušenim ljudskim pravima te stvarni problem u borbi s nedaćama i bolestima poput

AIDS-a.

Obrezivanje žena nesumnjivo je ekstremno bolan i opasan čin po zdravlje žena, pa čak i

njezinog mogućeg potomstva, koji je uzrok mnogih problema u afričkome društvu. Obrezana

je žena fizički osakaćena i psihički oštećena u bilo kojem smislu. Ukoliko se tome pridoda

brutalnost samog zahvata, težina negativnih zdravstvenih posljedica i duševno stanje

iscrpljenih žena, teško je ostati indiferentan prema takvoj slici.

Jedan od ključnih stvari u borbi za smanjenje, odnosno, ukidanje takve prakse jest upravo

edukacija. Obrazovanje i pravo izbora, koje idu ruku pod ruku, najkvalitetniji su angažman

koji razvijene zemlje i svjetske organizacije mogu pružiti Africi.

Ljudska se empatija treba pretvoriti u strategiju za kvalitetniju budućnost i humanije uvjete

života u tradicionalnome društvu, a bilo kakva akcija ne smije biti rodno ograničena jer

društvo je sastavljeno od muškaraca jednako kao i od žena.

23

7. Popis literature

Johnsdotter Sara, Created by God: How Somalis in Swedish Exile Reassess the

Practise of Female Circumcision, Lund Monographs in Social Antrophology, Lund

University, Sweden, 2002.

Skaine Rosemarie, Female Genital Mutilation: Legal, Cultural and Medical Issues,

McFarland & Company, North Carolina, U.S.A., 2005.

Rogo Khama, Subayi Tshiya, Toubia Nahid, Female Genital Cutting, Women's Helath

and Development: The Role of the World Bank, The World Bank, Washington, D. C.,

U.S.A., 2007.

Darby Robert, Svoboda J. Steven, A Rose by Any Other Name? Rethinking the

Similarities and Differences between Male and Female Genital Cutting, Medical

Anthropology Quarterly, Vol. 21, Society for Medical Anthropology, U.S.A., 2007.,

str. 301-323

7.1. Digitalni izvori

Wilcken Andrea, Keil Thomas, Dick Bruce, Traditional Male Circumcision in Eastern

and Southern Africa: a Systematic Review of Prevalence and Complications, Bulletin

of the World Health Organization, Vol. 88 (12), publicirano na internetu: 29.

listopada 2010., dostupno na:

http://www.who.int/bulletin/volumes/88/12/09-072975/en/

Elizabeth A. Estabrooks, Female Genital Mutilation, dostupno na:

http://www.munfw.org/archive/50th/who2.htm

World Health Organization, Female Genital Mutilation, zadnja izmjena: veljača 2013.,

dostupno na: http://www.who.int/mediacentre/factsheets/fs241/en/index.html

FGM – A Ritual of Agony – English, Youtube, (30:32), 2011., dostupno na:

http://www.youtube.com/watch?v=U7p0tXIcIzM

24