82
DRVO ŽIVOTA U početku svijeta zasađeno je drvo na svakom od njegova 22 lista Sunce dodiruje podzemne vode podzemne vatre podzemna neba svaki njegov cvijet je slika podzemnih vatri podzemnih voda podzemnih neba svaka parna latica cvijeta izvire iz tame i svaka neparna latica uvire u tamu jer cvijet je vrtlog stvoren da ispuni tamu U početku svijeta zasađeno je drvo njegovo korijenje raste vršcima žilica njegov izdanak raste cijelim tijelom Sunce nikako da svojim ljubavnim dodirima prodre kroz cvijet, da bude podzemna voda podzemna vatra podzemno nebo u žili stabla samo plod čuva tačan oblik Sunčevih milovanja izvlači dugine strune uz koje se uspinje U početku svijeta zasađeno je drvo njegovo korijenje prodire kroz slojeve epoha i minule epohe uporedo razrastaju žile mu se razgranavaju kroz svu utrobu Zemlje da ožive pepeo podzemnih vatri da ožive oblake podzemnih voda i vode podzemnih oblaka da ožive pepeo ugašenih zvijezda i granama dodirnu zvijezde U početku svijeta zasađeno je drvo plodom u sjemenu čuva knjigu života i niko ne smije ubrati taj plod niko ne smije pojesti taj plod jer bi tako otkinuo list jedne knjige jer bi otkinuo knjigu jedne knjige i drvo bi moralo biti ponovo zasađeno

Obecana Zemlja

Embed Size (px)

DESCRIPTION

asmir kujović

Citation preview

DRVO IVOTA

DRVO IVOTA

U poetku svijeta zasaeno je drvo

na svakom od njegova 22 lista Sunce dodiruje

podzemne vode podzemne vatre podzemna neba

svaki njegov cvijet je slika

podzemnih vatri podzemnih voda podzemnih neba

svaka parna latica cvijeta izvire iz tame

i svaka neparna latica uvire u tamu jer

cvijet je vrtlog stvoren da ispuni tamu

U poetku svijeta zasaeno je drvo

njegovo korijenje raste vrcima ilica

njegov izdanak raste cijelim tijelom

Sunce nikako da svojim ljubavnim dodirima

prodre kroz cvijet, da bude podzemna voda

podzemna vatra podzemno nebo u ili stabla

samo plod uva taan oblik Sunevih milovanja

izvlai dugine strune uz koje se uspinje

U poetku svijeta zasaeno je drvo

njegovo korijenje prodire kroz slojeve epoha

i minule epohe uporedo razrastaju

ile mu se razgranavaju kroz svu utrobu Zemlje

da oive pepeo podzemnih vatri

da oive oblake podzemnih voda

i vode podzemnih oblaka

da oive pepeo ugaenih zvijezda

i granama dodirnu zvijezde

U poetku svijeta zasaeno je drvo

plodom u sjemenu uva knjigu ivota

i niko ne smije ubrati taj plod

niko ne smije pojesti taj plod

jer bi tako otkinuo list jedne knjige

jer bi otkinuo knjigu jedne knjige

i drvo bi moralo biti ponovo zasaeno

dola bi zima

NABUKODONOSOR

Iz usta Nabukodonosorovih izae zelena golubica

poletje ka nebu i zapjeva

Neka svaki od graditelja Babilonske kule,

sa spratovima poredanim kao stepenite ka Nebu,

vidi razliit raspored stepenika poput

poloenih struna jedne beskonane harfe;

Neka svaki od graditelja Babilonske kule

mjeri ravnoteu izmeu njenih spratova

da im raspored uskladi sa ritmom zvjezdanih putanja,

sa ritmom otkucaja stotina ivih srca

Jer onaj koji je prvi izgovorio rije Dua

svojim ju je glasonosnim dahom stvorio, i usmrtio,

a potom u tijelo zapisao, da bi je oivio.

Stoga je i ona - otisak pismena,

kao to koa, u vidu starakih bora,

u samoj sebi ostavi trag

Iz stidnice Salomine izae plava golubica

vinu se ka nebu i zapjeva

VODA

Duh Boiji lebdijae nad vodama

U poetku svijet bjee proziran ko voda

i nita sem Boga ne bjee u svijetu.

Onda Bog izae iz vode

a lice Vode postade zrcalo

i Svjetlo se samom sebi oitova.

A nutrina vode bi neprozirna, tama,

a to i ne bi nutrina, no voda sama.

I tako se odvoji Svjetlo od tame.

Jer Voda ne viae samu sebe

no samo Svjetlo

sve dok je Svjetlo ne pogleda

dok se ogleda

(kao to i ti vidi samo sebe

kada se Bog udalji od tebe).

To bijae prvi dan Stvaranja.

GRAA

Bog vaja Adema od blata zemaljskog

na sedmom nebu,

a otpaci ilovae koje odbacuje

zovu se Historija.

Nije Rim pao zbog istroenosti

no da bi se digli Germani i Bizant.

Po Boijoj namjeri do kraja

povijest bedemi izmeu Pakla i Raja.

A na Sudnjem danu,

kada Sunce, sa zapada grane,

povijest e se namiriti sa druge strane

Terazije.

SVJETILJKA U ZIDU

Kuran, XXIV, 35

Plamen sadanjost.

Dim prolost.

Ulje budunost.

Vazduh mogunost.

U jednom dahu Svjetla, zrenje duge

glasnica u grlu Ademove jabuke.

Svjetiljka Svemir u Knjigu pretvara

aptavo treperenje Boanskog govora.

NINIVA

Kroz prozor Croatia Airlinesa gledao sam na Grad

onako kako je Aneo Gospodnji gledao Ninivu

prije nego uini da kraj uzglavlja Junusova izraste tikva,

ogoljene skelete elektrinih piramida

njihove rasprene sfere koje zaklanjaju jedna drugu

potom zaustavljene talase planinskih grebena,

spratove razgrudvanih i raupanih oblaka

supernovu koja se uruava u sebe pod vlastitom teinom.

Plavet neba se mijeala sa rumenilom sunca

du vrtlonih putanja galaktikih cvjetova

i davala okamenjene talase zelenih bregova

ako se prethodno tome doda malo none tame

to je ve boja zemlje -

kao skladite svih oblika

negdje u prvim danima Stvaranja.

OBEANA ZEMLJA

Ulicom Marala Tita - Isus te vodi za ruku.

Vodi te - kao djeaka kroz Samoposlugu;

I ti si oaran pokretnim stepenicama,

Oaran vonjom u invalidskim kolicima

Kolone mrtvih, kolone neroenih,

Kolone mrtvoroenih, pored vas prolaze -

I svi su tuitelji, svi su optueni,

Svi su advokati - i svi vas mimoilaze

Isus te vodi kroz zadimljene kafane

Gdje starci-djeaci pleu acid-jazz,

Dok glave osciluju poput atomskih kuglica

Sparene il rasparene, po zakonu estica

Preko pjeakog prijelaza Isus koraa

Odjeven u uniformu vojnog trubaa

Krst raskrsnice sjea na Golgotu

Razapet na laniu izmeu obnaenih grudi

neke djevojke sa Marijinim licem

Isus te doziva: Jahja! Jahja!

Jer ti si proao kroz vatru

I sad se zove Jahja

Njegov tap se pretvara u Zmiju

I Zmija se ponovo pretvara u tap -

Gleda kako tapom razdvaja dva mora

I probija put kroz radio-talase.OBLAK

Dua naa od oblaka

nikad ne ostaje jednaka,

dok nas otri vjetri vajaju

spajaju il razdvajaju

oblak il oblaci? I ne zna da li

to si sve ti, ili ostali.

Kad se dua dimom napuni i otea

zgunjava se, postaje svjea,

izliva se, suzama kie,

iz kojih, moda, neka nova bata

zamirie; duu istisjuju kapi kie

dok se tamna sjena, kao koprena

sa lica oblaka ne izbrie.

Dok Zemljom zemljano tijelo hodi

na vrpci oblak, nad glavom, vodi

da li zato da Sunce skriva

ili zato, da Ga otkriva?

Nekad je raspren u mreu bora,

nekad ko rupa naslaganih kora,

od adahe, djeijih lica arabeske,

vuneno perje ispod ljuske nebeske,

sad je sijeda brada, il korice noa

on je ara svih ivotinjskih koa.

U jednom oblaku toliko oblika

mijena neprimjetna za oba oka,

a sve to mi, oblaci, elimo

da se jednom vjeno zaledimo.

LEGENDA O HIDRU

Stigoh u Aleksandriju

nakon godina posta i pustinjatva,

godina utnje to tare jezik

i tare dobrotu koja je bez teine,

bez teine i moi, kao dim ka nebu

te stoga mora biti sama

kako bi samoj sebi bila nagrada.

Itui od Boga mudrost otkrovenja

stekoh mo itanja tuih misli,

ali vidjeh da je mudrih misli malo

no mudrost bjee u njihovom gledanju.

Ovdje, u Biblioteci,

sve su knjige ve zapisane,

moje je samo da podvuem neke retke

i da ih rasporedim u novu knjigu.

Slian posao ovdje zovu Historija

gdje se podvlae upitne reenice.

Jer proljee i zima nisu Historija

ona je ono to se ne opetuje;

Ali sve u svemu: nita novo pod Suncem

samo tehnologija stalno napreduje.

DALEKO OD SINAJA

Pod stablom sedmokrakog svijenjaka

svjetlost je kapala i postajala vosak

vidio sam sedam raznobojnih sunaca

dok je jedno osvitalo drugo je zapadalo

na zapad na istok na sjever na jug

sedmo sunce je bilo zvijezda na mom elu

i nijedno nebo nije zaklanjalo drugo nebo

vidio sam svjetlosne kapije

kao dva lica heruvima jedno spram drugog

izmeu njih stepenice od harfova

nosio sam sedam sunaca kao sveanj balona

kapije kao duga krila ogrtaa

uz koje se pogled podie ali ne dopire do Lica

slapovi pjenuavih galaksija

u talasima zapljuskuju kolijevku koja me ljulja

u ritmu nastajanja i nestajanja

Jo nisam Adem da bih uao u Raj

prei u put kroz sve moje pretke do Adema

sve do asa prije nego je kuao plod zabranjeni,

kao to je korito rijeke tijelo a rijeka dua

pa je tijelo prolost due, sve do ilovae

koja je pepeo ugaenih zvijezda,

tako sam i ja posijan u vlastito truplo

i zato u prei taj put

neprestano umirati i biti sve mlai i mlai

jer sam od milijarde drugih ivota izabrao jedan

jer sam se odrekao svih drugih ivota

svih drugih predaka i ponovo postao Adem,

sve sam ih savio u korijen kime

razgranate kao drvo sa zabranjenim plodom

pod desnim rebrom plodom bez sjemena

Kako u ovakav u Raj

jo nisam dovoljno mrtav da bih ivio

jo nisam dovoljno zemlja da bih raao

jer biti mrtav znai postati vlastiti trag

kao to je trag vatre pepeo

(ali i trag vremenom na sebi ostavi trag

jer biti mrtav znai postepeno oivljavati

kao kad pepeo postaje novo gorivo

kao kad se tama pomijea sa svjetlom

pa se kroz vatru ponovo razdvoje

kroz udisaje izdisaje i otkucaje bila)

Pod goruim grmom sedmokrakog svijenjaka

svjetlost se sliva i postaje vosak

ako je plamen sadanjost

vosak to je gorio ponovo e gorjeti

Onaj koji je prvi izgovorio rije Dua

da li ju je svojim glasonosnim dahom stvorio, i usmrtio,

a potom u tijelo zapisao, da bi je oivio?

Je li i ona - otisak pismena,

kao to koa u vidu starakih bora

u samoj sebi ostavi trag?

Teg na tasu vage izaziva drugi tas

jedan ivot priziva sve druge

jedan Adem priziva sve nas

Pakao jo nije dovren

Pakao jo nije ograen bedemima

i kulama straarama

knjige jo nisu ispisane za Sudnji dan

sve knjige jo mogu biti izbrisane

ja sam izbrisao svoje pretke

jer sam postao Adem

proitao sam knjige svojih predaka

proitao i presudio

Adem nije u Raju Adem je Raj

SVJETIONIAR

Ka svjetlu u noi sve stvari su sjeni.

ejtani su danju crni, a nou vatreni.

Opleo sam mreu, oko puine,

i vuem je, vuem, oima,

vadei sa dna potopljene brodove

da sastavim arene vagone.

Mjesec je nestao. Moda sam ja Mjesec?

Evo, est koraka u jednom koraku.

Jaui, ja krotim i uim svoga konja

i tu se ne vidi: ko je kome vo.

Neko je sad iskljuio ton

i zbog prehlade ne poznajem svoj glas.

Dodirujem zidove tuim rukama.

A kada neto krivo izgovorim,

Mjesec se skrije iza oblaka.

Svjetiljka srca poadila

od prejakog plamena.

Znojem svojim uprljana

no dogorijeva upaljena

svjetiljka srca sjenke sija.

Zatim, izlazim iz tog trena

i posmatram sebe ko krpenu lutku.

Dok svjetioniar pria sam sa sobom.

Vrijeme je spalo, ko lanac na biciklu,

i pedale se okreu uprazno.

Vrata se, sama, ponekad, odkrinu

i tako ostanu

kao na kapiji kue u alosti.

BUSOLA

(sudbina magnetne igle)

Zbog privlaenja suprotnih tenji

izmeu moje i svjetske volje,

iji je smjer nepromijenjen

zbog privlaenja suprotnih sopstvenih

tenji (drei tako svijet na okupu)

saznajem kuda i kamo da idem.

Moja volja izgleda kao jabuka

koja samu sebe jede:

izvire iz mog lica

a ponire u moju sjenu, moja lea

kao latica gvozdenog praha.

Zato vidim samo poleinu Svijeta.

Kad bih mogla da mijenjam svoju volju

(to je nemogue zbog Svjetske volje

koja me ini nepromijenljivom)

tako da je stalno vrtim,

okreem i vraam naopake

Time bih proizvela sopstvenu duu.

Ovako, to mjesto mene ini Svijet.

Neki kau: Dini. Neki: Bog.

Jer dva su istoka i dva zapada

etiri ovjeka, ostalo su ljudi.

LEONARDOV ZAPIS NA CRTEU SRCA

ejtan je u lijevoj komori srca

tu gdje izvire novo gorivo

od oblaka i zemljinih plodova

i stada to ljenari izmeu njih.

Melek je u desnoj komori srca

gdje pristie gare, pepeo i dim

skrene kosti izreenih rijei.

Taj gare on mi baca u oi

i trai da ga od rijeke razdvojim.

ejtan udie, melek izdie.

ejtan apue, melek zapisuje...

Ali i ja, dok ovo biljeim,

Imam na umu da sam roeni ljevak

i da su, moda, u mom sluaju,

ova dvojica, zamijenili mjesta.

HIDR

Pred Tvojom svjetlou, Gospode,

srce mi gori, ko svijea sred dana,

Tvojomj svemoi obasjana.

Kad nam plimom plaa, osekom sna

oi otvara

plamen sunca zvijezde zaklanja.

I ja se stidim svakog svog koraka

pred vrelom Tvoga svevideeg oka

kad ovdje je biti

lea Ti okretati

s Tobom se rastajati

i Tebi se vraati

i zato ja se radujem smrti

jer se bojim da u Tvoj Dah ublatiti

pepelom kojim dini su zastrti.

Kad se razie dimna zavjesa ejtana

i dan se probudi u po noi

kroz prorede safova slova i brojeva

u zrcalu put mi tijelo zaklanja.

Oko Te moje od mene zaklanja!

Al ja gledam, ja Tobom gledam

Tvoj odsjaj na svim tim licima.

I to sam manji u mojim oima

to vie vidim od Tvojih visina.

I stidim se Fleba Fenianina.

Kad u zoru, na glas mujezina,

ustaje iz mrtvih vojska, poredana,

tolike kolone Boe, i svi sa licima!

Sunevim zracima!

I ta, pred Vama, da pokaem

umiven snovima i molitvama,

sem da ime Tvoje apuem travama.

O Boe, ja sam sa Tobom nasamo

dok Ti bdi nad svim svjetovima.

Otkada Svjetlu obratih lice

vie ne pamtim svoje korake.

A pogledaj nevjernike

njihove korake ko rake.

Sa neba vidim cijelog puta trake

pokretno stubite suprotnog smjera:

izlaz iz ovog lazareta

kruno stubite minareta.

Vatra se ova Tebi pokorava

plamen se sada na seddu savija

i dok tinja itava buktinja

ja molim Rabijinim glasom:

Ako te oboavam iz straha od Pakla

spali me u Paklu, Boe moj,

i ako te oboavam iz nade u Raj

istjeraj me iz Raja i prokuni me,

al ako je to samo od enje za Tobom

ne lii me Tvoje Vjene Ljepote.

DEFINICIJA LJUBAVI

Ljubav je volja, za zrenjem, u tuoj koi.

Dokaz:

Kad leei, u travi, zamiri na jedno oko,

i cvjeti zakloni hrpu grbavih brda,

cvjeti sa trnom, kog stado ne jede,

no drhti i mirie samo radi tebe;

dok te povjetarac miluje ko majka

i livada novembrom izatkana tako

da se ne zna ta je vez, a ta podloga,

u gnijezdu, iz jaja, izlijeu oi mjesto ptia

pod nebom naminkanih kapaka.

LINI HOROSKOP

Kada su Turci osvojili Carigrad

nebom je prola Halejeva kometa.

Izumiranje dinosaura.

Izmeu aneksije Bosne i balkanskih ratova

opet je prola Halejeva kometa.

Neronova smrt, propast Jerusalima.

Kada je zadnji put prola

na ekskurziji sam prvi put vidio Sarajevo.

SPORTSKA RUBRIKA

Ponovo sanjam da igram protiv Christiana Vierija,

mada u stvarnosti nisam znalac s loptom,

ne vei od ratnog zloinca Arkana

koji je predvodio navijae Crvene Zvezde

u pohodu na titulu ampiona Evrope 1991.

Stoga nek i ostane u snu ta rajska predstava borbe:

da pobjeda bude stvar vjetine,

kockarske sree i dobre strategije,

uz utvrena pravila i njihovo potovanje,

ravnopravnost protivnika

i suenje na licu mjesta.

U

Za deset minuta kree akcija.

Ne znam otkud mi se toliko spava

dok granate sipaju zemlju u lice.

Kroz otvor pukarnice

vidim: jedno drvo, drugo drvo

- stupovi to dre oblake

i veo magle to uzmie pred okom.

To je veo nad majinim likom.

Hadis veli: Jedna no na strai

vai kao sto godina molitve.

Jer jedna no provedena na strai

tee sporo

kao sto godina iskrene molitve.

Kine kapi ukaju u liu

kao oprezni koraci diverzanata.

Za pet minuta kree akcija.

Jedva gledam, oi mi se same sklapaju.

ROV BROJ 3

U razruenom pogonu

kosturnice automobila,

vojnik vrkom drveta

skida blato sa izama.

Drugi rezbari mutiklu

i malu vodenicu za potok

kojem je kia skrenula tok.

Trei ugarkom po zidu crta

damije i obnaene ene.

Momci su zanijeti ozbiljnim poslom

u kosturnici automobila,

a vani je sunce

doba crvljanja treanja.

GOLO BRDO

Vidio sam, roenim oima,

kad je odletio, na sve strane.

Sanjao je da postane najbolji golman

bjee to Igitina posljednja parada.

Trenutak ranije, smijeio se.

Sutra je trebalo da se sastane sa Indirom

pomiri sa Almirom

vreu drva ponese kui

staroj ubere hajduke trave.

Sutra je trebalo da pusti korijene.

Ne znam ta da osjeam.

I ne mogu da vjerujem

jer za rastanak se nismo pozdravili.

- Otkako je rat, govorio je,

uim da hou to Allah hoe.

I da neu to Allah nee.

U tom je sve umijee.

Ne mogu da vjerujem

jer trebalo je, jo neto, da mi kae.

HOTONJ

Godinama sam gradio tu kuu.

Ona je bila sva moja diploma.

Do grla u kreditima, dugovima,

a djeca gladna po sobi cvrkuu.

Jedna mi je tenkovska granata

poljski klozet, u bati, iskopala.

Za ljiljane nae. I neka je vala.

Druga mezar, odmah, pored vrata.

JEDAN KRUG ZA SARAJEVO

Vozim se tramvajem, po Novom Pazaru,

glavao staklo trucka

(pogreno navijen sat)

jednako dobro kucka

presaeno srce samrtnika.

Iza zavjese, pogreno suflira

prijatelj naen preko oglasa.

Nebo je icama omeeno

ogledalo platom pokriveno.

Prate me krezubi osmijesi,

moj crveni karton stida,

kasarne farme mukaraca,

crkotine crkvita,

starice i kuke sa smetljita.

Na Koevu prazne su rake

zamke

za sluajne prolaznike

za djeaka to se pesnicama

bije u glavu,

i pokazuje pune ake

kose svoje, iupane dlake.

Smijem se liku vrhovnika

jer na istom zidu su

plakate pokojnika.

I oni, kao studenti medicine,

vjebaju, prvo, na leevima.

DNEVNIK

Nastojim da sam zauzet poslom

samo da ne mislim na To.

Gledam da razglabam o sitnicama

o curama, crveno farbane kose

to izazivaju bikove

zanosnim okretom toreadora,

i muhe u tunom konjskom oku

i miris, ouvan u zaboravljenom kaputu.

U miru umiru umirovljenici

otkako je rat, kao da predugo ivim,

kao da je davno bilo vrijeme da umrem,

ali neto se eka,

u kuhinji, oko radija,

kao kraj zgaslog ognjita.

POFALIKA BITKA

Pred kuom etnikog vojvode

nali smo pripremljenu

gajbu pivskih flaa sa benzinom.

Istim tim benzinom

zalili smo i zadili mu kuu.

I danas, kad se toga sjetim,

sjetim se i sestre to je izdahnula

jer nismo imali ni kapi benzina

da je prevezemo do bolnice.

POVRATAK SA STRAE

Na cigar hoda od kasarne

u ruinjacima rastu kukuruzi;

na toku toke, mrtvi trijezni

teturamo putem prema pruzi.

Ruku u gipsu osjea bolom

vie ne osjea tuim dodirom.

I ne primjeuje ruku koja sputa

toplu olju kahve na stol.

Jer no je obasjana eksplozijama

a magla jo na naoarima;

i jedan list u dvoritu

pod kinim kapima, kuca kao srce.

RUAK U ROVU

Ljiljani ko tragovi kokoke u blatu,

stvrdnuo margarin ko perai sapun.

Stojeke on lovi krompire u orbi

mlin za kahvu u futroli pitolja

posluie u borbi.

Prsti uti, ko u ena, to stavljaju kanu.

uma je svukla maskirnu uniformu.

Za dezinfekciju mozga

tri apaurina sa konjakom

i Bosna sva ispeglana dolje do mora.

Na brdu mermerni grobovi ko rasute kosti

oblici ruevine

skulpture u galeriji moderne umjetnosti.

NAPOMENA

(sav moj ivot)

Prvo se ulo ispaljenje.

Zatim dugi otegnuti zviduk

dok na prste brojim do devetnaest;

svaki prst po jedna godina.

Potom tretei gromovski udar

o zidove moje rodne kue.

Od ruevina sagradiu novu

al ja nikad neu biti itav:

rasturen na sitne komade gvoa,

sjedinjen u prahu sa razrivenim zidovima,

na kojima su od mene cijelog

ostale samo rupe.

RAHMETLI BRZI

Svi snajperi su me promaili.

Jerbo nikad se nisam laktao

da budem u centru panje.

Bog me tako dresirao.

Da kaem ono to svaki ofer zna:

srea je suvie esta da bi bila sluajna.

O tome mislim, dok leim u izmama,

sa kaikarom i pukom na grudima.

INISFRI

Krovovi su nalik na otvorene knjige

da se zabiljei dokle smo stali.

Godine se stapaju u nekoliko lica

u ove sobe ko naete konzerve.

A stali smo

na onom to ashab ree Muhamedu:

Ne govori nijednu mudrost vie,

dok ove koje znam ne sprovedem u djelo.

Zatim u naviku. U ud i sudbinu.

Moja soba je prosta, ko kupe u vozu,

jer nemam ni djecu, ni roditelje kao izliku.

One, kojima nazdravljam u dokolici

moj orkestar, uzeh za moju porotu.

Mada znam: udavie se

koko sa podmetnutim paijim jajima,

i oni e me, do groba, ispratiti samog.

Na stolu je raun, ispod suzne maramice.

Dopola izgriena jabuka

ve tamni zemljanom bojom.

I zato se, ba sada, sjeam

poplave u mom rodnom gradu:

ulicom plove lutke, ormari i stolice

haljine, erpe, kace i police.

Voda je pomijeala nae utrobe

u smee pretvorila nas, i nae sobe.

Popodne

otac kunja, majka uiva plianog medu,

mali ara zadau, sestra igra tenis sa zidom.

Uvee,

svi buljimo u ekran

uz luster, to se do poda rastee.

U kupatilu kominica pjeva:

Zavedi me, da mi ne bude dosadno.

Lice kue je tamo, gdje su vrata.

Ovdje, zajedniki ulaz ko septiki prolaz.

I vidim da sam,

u javnom parku, kolibu podigao

i jednu kravu, za klupu, privezao

udarivi natpis: Inisfri.

MAGLA

Zora je izbrisala grad

i ovdje vie nikog nema

nebo je zakrilio roj leptira.

Ulice, pijace i pse lutalice

sve, sem groblja, zora je pomela.

I moje lice.

Ali nije mlade gospoice,

one od sino etaju kejom

i prepriavaju stare filmove,

detaljno, ko bolesnik svoju bolest.

Ni vonjake, pod njihovim haljinama.

Ni svilenu vodu, pod mostovima.

Zaleen tren aleje kestena

ko blijeda fotografija iz doba deza.

Poto ovdje vie nikog nema

mrtvi su zauzeli naa mjesta.

I ti vidi samo kako otvaram usta

iza stakla. No moje ruke te smiruju.

Kaem, ne brini,jednog dana

ue i ovo to sam rekao.

Jer ptica je poletjela iz dimnog odaka

sa njom sam se skrio u liu

i gledao, nas dvoje, kako odlazimo

ulicom to nie iz naih koraka.

POZIV NA PLES

Nou, kad ih niko ne vidi,

tamburai sviraju po krovovima.

Obojio sam sijalice, u zeleno,

i pleem sa hurijama.

Kad porastem, kad zavrim kolu,

kad se sredim, budem neko i neto,

kad se oenim, kad se obogatim,

kad odem u penziju, bie kasno.

Jo teglim onog sebe od juer

mjesto da ga pojaem i odjezdim!

Pleimo, jer pamet je prolazna

pleimo, ljepota je prelazna.

Pod mostom grad se na rijeci vihori

ko svijea na promahi.

Ono, to pijan trijeznima govori,

umori

vjetar to ledi znoj na licima

pospanim vojnicima.

to to bjeite, kamo odlazite

sjeni djevojake, sjeni moje?

Grane, ko zaleene balerine,

kad vjetar mine,

nude utjehu u svom tijelu.

- Kako to, u ratama,

daje uvijek sebe cijelu?

Za nama kafane, gdje smo samovali,

samo vali.

Zar je neko, nekad, razapet

da bi mi, sad, podrigivali?

Krenimo prvi i svi e za nama.

Svie za nama!

Krzne miris mora u obruu gora

u plavim mahramama.

BELKISA

Zato apue, ovdje nas niko ne uje?

Pustila si da kia pokvasi

tvoje obraze pod korom stabla.

Dok govori, iz usta ti izlazi magla

i, kao sluajno,

breza je stresla mokri snijeg, sa grana,

stali smo da nas razmine sahrana.

Ptica kljuca zaleena sunca.

Vidi li isto to i ja?

Tebi lijepo stoji svaka ulica.

No ove ispucale ruke, to te grle,

tebi previsoko stoje, kao vjeala.

BOINA RAZGLEDNICA

Po snijegu opale zvijezde

park je novogodinja razglednica.

Oi etaa su opale zvijezde,

due mrtvih lepraju sa ica.

Kroz zidove naputenih soba

marira hor asnih sestara.

Novine rasklopljene kao note

pred sviraima orkestra.

Striptizeta, godina lanjska

u tami odbaen oklop raka;

Onaj to hodio je po vodi

bijae lagan, kao slamka.

NEONSKA SEVDALINKA

U etnji, nosim plavi kaput,

onaj u kom sam te, prvi put, sreo.

Jesenje pljesni aptavih ansona

u mokrim dvoritima.

Jedna djevojka, sa tvojom frizurom,

ali suvie plitkim oima

Tek usne u sne sjele sjene gnusne.

Ono, to je ilo u susret,

nije me moglo mimoii.

Neka se sudi samo ono

za im sam grabio svojim kandama.

Vidim te sa peglom i naslaganim rubljem

kako razmjeta ivot u nove ladice.

Tako je kasno da je ve rano,

ree bariton na radiju.

Na ulazu sjenka je progovorila:

- Samo su rtve ive ili mrtve

ostale ini lebde kao kletve

trae svoje ime u klasju nove etve.

Reci joj Mjesee da ne zaboravi se

i da sauva sjaj u zjenama.

Sve boje

u Svjetlu nevidljivo postoje

jer Svjetlo je sfera sve-mogueg

prolo-budueg.

Boe pozdravi nevidljive svjetove.

I poljubi mjesto mene

onu mlau. Koje vie nema.

LIJEK PROTIV SMRTI

Kad je umrla nana

otac je rekao:

naunici jo nisu otkrili

lijek protiv smrti.

Zato sam u mlijeku razmutio

sve lijekove iz mamine vitrine,

so, eer, med i snijeg,

ampon za kosu i kolonjsku vodu.

Nakon toga prvi put sam leao u bolnici.

I danas kad me neto zaboli

kaem: otrovo me lijek protiv smrti.

NAJDALJE NEBO

Ako pogledam najsitniju zvijezdu

Udaljenu od zemlje bilion svjetlosnih godina,

Vidim je onakvu kakva je bila

Prije bilion godina.

Ako na najdaljem nebu stoji Adem

I gleda u mene teleskopom,

Vidi me onakvog kakav sam bio

Dok sam jo bio sa njim, u Edenu.

BOIJA IMENA

Dobro, Pravda, Istina, Svrha, Mo

Ima ih, kau, ukupno, devedeset devet.

Svako od Boijih imena

moe zamijeniti drugim

kako je to uinio pjesnik:

Ljepota je Istina, a Istina je Ljepota.

Ljudska dua ispituje granicu Boijih imena:

to je sada Istina, poslije je la,

to je danas Mo, sutra moe biti slabost

Boija imena, u nama, poriu sama sebe.

I zato stalno spominju

Dobro zla ili istinitost lai:

Bog u nama porie samog sebe

Da bi nam se odazvao.

PASKALOVA TEOREMA

Nijedan naunik nije dokazao

da Bog ne postoji.

No, oni se slau da postoji Svemir,

stoga sudimo im po njihovom sudu.

Vidimo nebo, mjesec i zvijezde

i Zemlju, kao jednu od planeta,

galaksije i uasna prostranstva,

ali nigdje se ne vidi Svemir.

Svemir su oni sami izmislili

da im prui lani osjeaj cjeline.

A Svemir je rjenik govora Boijeg

- Vremena

i nebesa e se smotati kao list papira.

DIE LIEBE

Spustio sam roletne, zakljuao vrata,

I na Sonyu premotao Die Liebe -

U mom malom kraljevstvu od 36 kvadrata;

Muzika je prizivala Dibrilove trube

I sav se ivot krunio u sitno zrnevlje

Sve je bio samo goli rizom, odvojen od zemlje.

Zatvorio sam oi i vidio (kroz pukotinu neba)

Mlaz Boijeg svjetla kako pada po mom licu

I bio sam sav: blato, neist, i znoj

U jednom trenutku

Htio sam da se zavjetujem na utnju

I da ne govorim iduih sedam godina.

Moda bi me utnja oistila.

Moda bi me utnja preporodila.

Htio sam, da se hitno poloim na rtvu

I da se posvetim postu i molitvi -

Nakon etrdeset dana u pustinji

Moda bih progovorio na novom jeziku

Potom je neko pozvonio na vrata

I dolo je do disperzije svjetlosti.

KOVEG

Za sve e jednom biti plaeno

za svaku psovku, za svaki progutani vrisak.

I za ono to je izgovoreno,

i za ono to je preueno,

i za ono to nije plaeno,

i za to e jednog dana biti plaeno.Jer vidio si, u bljesku munje,

crvljivu lobanju pod vjenanim velom,

krvavu kiu i stigme na licima

zatalasane na vodi Jordana.

I za ono to je plaeno nie,

i za ono to je plaeno vie nego je trebalo.

Da svjetlost ne bude vatra kaznena.

Da vatra kaznena bude nam svjetlost.

Pogledaj, kako, uperena u tamu,

ulina lampa osvjetljava samu sebe.

Ovo sredinom je sirat-uprija:

korakom blii Raju,

a stalno na dlaku od Pakla.

Zar da dinare brojim

dok se nebesa otvaraju?

Zar istim ustima da laem i da molitvu kaem?

Izai iz sebe, srea se sree

izvuci glavu iz pijeska pustinjskog

dok klei na seddi

savijen ko u embrionu:

naprijed i natrag su jedno drugom sjenka;

put naprijed i natrag izgleda

kao Svjetlost iz udubine gdje je svjetiljka.

PITAGORIN ZAPIS

Pola ivota utroio sam

traei formulu Pravog puta

ne videi da formula i put su isto.

Zapisah: Pravi put

poinje u samo jednoj taki

najdaljoj, a zavrava se u stopama.

Svako je ime stvar razmjere

zato se prvi i pravi put

poklapaju bez glasa.

Svi smo od istih cigala

samo drukijeg rasporeda.

Ali poznah da volja ovjeija,

to hrli ka nepoznatoj, s one strane jednaine,

ne podnosi formulu, tu tuu volju,

jer je korakom ispisuje.

Zato ni ovo ne itaj ko formulu

jer na Pravom putu nema preice.

GRAMOFON

Tanana nit igle

klizi niz brazdu zavojnice

koja je nalik vremenu.

Skuplja finu prainu.

Da bi se ostavio trag

mora se orati, a ne

hodati;

kao vreteno vrpca je namotana

vodenica sunanog sata

I evo Vodolija plovi

nebom ko kineski zmaj

dok se konac u ruci odmotava

I zvijezde su sitna zrnca Svjetla

sa zracima malim noicama.

VIOLINSKI KLJU

A kome knjiga bude u desnu ruku predana

Kuran

No je, kad se primiu zidovi,

a ohari gmiu po postelji.

Uz mene dvojica obuenih ko ja

i, kad pruim ruku, pruaju i oni

kasnei, za jedan tren,

da dohvate knjigu, teku ko olovo.

Glava mi je, u saksiji, na prozoru,

i ujem kako govorim iz daljine:

Vrijeme samo ponavlja i razvija melodiju

po taktovima stare Newtonove mehanike

ruka to je krenula da ubere jabuku,

krenula, pa zastala, prije mnogo godina,

ubrae sada, makar moju glavu,

ubrae ovu ruu vjetrova.

A mimohodi otvaraju ruu vjetrova:

od iste ice rastui niz

kao na harfi postrojenih struna,

gdje svaki ton je samo prijelaz,

a koraci klackalica vage

u traenju nekog novog teita.

Traimo pravu talasnu duinu,

u sveglasju sabranu tiinu,

huk rijeke pretvoren u muk

iza bodljikave ice notnih polja.

I kao da se survava, niz liticu,

vidi sve asove, ko crte bez dubine.

I vrijeme vie nije naprijed i nazad

nego desno i lijevo.

(Jer nikad nisi vidio svoje lice

sem u zrcalu, gdje je desno lijevo.)

Zato budui dogaaji vise u zraku

kao plodovi, jo nezreli,

apuu da je Boija volja po namjeri:

kao kad sanja da zvoni na vratima

dok te budi zvono budilnika

i shvata da je iz buenja zaeta

itava pria jednog sna.

ZAGROBNI IVOT

Sjedimo za stolom i govorimo

a to se dozivamo

s kraja na kraj tunela;

pardon, vi ne moete vidjeti

onu rosu sna na ruama u zoru,

jer vi ih vidite u zalasku sunca

na prozoru. Na prozoru

kroz lica na staklu prolaze parovi

namiguju taksiji i noni barovi

Konobar zubima otvara boce

i kroz prozor bljuje poklopce

I ti ljudi, to bi da idu ravno

a kao pijanci zanose lijevo-desno

Pruena ruka osta u zraku

osta u mojoj

kao rukavica koa ake njene

ene voljene

u prolazu viene i zaboravljene

OILJAK

Ovdje si drvo, sred glavne ulice,

da ljudi primijete jesen il proljee

il zimi, u odorama, tvoju nagotu.

Godine se razlikuju po radio hitovima.

Po starevim oglodanim kitovima.

Svezani puzavicama crijeva

spojenih sudova glava

iz fildana budui dani u urbi isprani.

ene potkovane tiklama

gaze po golim srcima.

S lica na lice muhe misli prenose.

Iz aa polijeu leptiri hou-neu

dvorska luda mjesto ma koje karte.

Pod stolom stopalo cupka

ko rezerva fudbaler kraj klupe.

U vrevi tramvaja

jedni od drugih okreemo lica

ka staklu, gdje duga dabe putuje,

ko policajac.

A, za julskih veeri, zatvori se u sobu

i svi pomisle: otiao na more.

ak ako je kui, sigurno

radi neto pametno

sigurno mu je bolje neg nama,

popodnevnim starcima,

to sanjare nad klozetskim oljama.

KIBLA

U sobi 507 hotela Roger Smith u New Yorku

nagaam: u kom pravcu se nalazi Hram u Mekki?

Da li prema prozoru? Ili ka vratima?

Moda prema stonoj lampi?

Ili prema televizoru?

Pitam sobaricu u hodniku

sa koje strane izlazi Sunce?

Gleda me blijedo

kao da sam pao s Marsa

Kip Slobode je, mislim, negdje prema prozoru...

Soba 507 hotela Roger Smith u New Yorku

kroz zastakljenu no

plovi kao splav na Atlantiku.

CESTOM ZA ROCHESTER

Erin Hopkins me vozi cestom za Rochester

osamdeset milja na sat

moje sada i njeno sada, dva metronoma

otkucaji se sudaraju kao ekii u kamenolomu

ponovo uim da gledam

ponovo uim da sluam

Erin Hopkins voli Boba Dylana

oboje smo iz potlaene pjesnike klase

suneva svjetlost sa izvinjenjem dotie

rub njene usne, dok se osmjehuje

u jednom od upravo minulih ivota

Erin je moja ljubavnica

Oko nas protiu

kolone saobraajnih znakova

zabrane i upozorenja

iskrsnu, pa nestanu

izlobe sivih predgraa

krpice drvoreda

turistiki prospekti za trei milenijum

iskrsnu i brzo ieznu

starci sa kaketima okrenutim naopake

u dresovima pobjednikih timova

volim ove ume

u njima nema etnika

Erin Hopkins me vozi 80 milja na sat

cestom za Rochester

ovdje je tako lahko biti neko drugi

u ovoj zemlji Allah je najvei

Erin pie stihove o rimskim ruevinama

jednom davno je putovala u Indiju

ali sada misli da bi vjenost bez Pakla

bila nepravedna

kae Amerikanci su poboni

iz isto praktinih razloga

to je za njih neto poput duhovnog fitnessa

Mimo nas protiu raskrsnice

sunane firme McDonalds restorana

za cirkus posluni indijanski totemi

neznane boginje u doba parenja;

iskrsnu i brzo nestanu

moje zaarane podstanarske sobe

nikadkonane pobjede

i nikadkonani porazi -

50% ivota proveo u ekaonici

Pogledam na sat i pomislim

u Sarajevu je pono

neko ko je doputovao avionom

ovdje doslovno ivi u vlastitoj prolosti

Mimo nas protiu vrtovima ograene

grofovije onih to ubiru porez na nae snove

dok jaaju svoje miice

na biciklima iji se tokovi okreu u mjestu

skriveni pod kolektivnim imenima sezonskih bogova

ivimo u postdemokratskom drutvu, kae Erin

njena kosa mirie na jabuke

Pogledaj, Erin

po ovom snijegu niko nije hodao

Jagodicama prstiju pokuavam da naslutim

njenu toplinu u farenhajtima

njenu teinu u funtama

ovdje su druge mjere ak i za Heraklita

Erin Hopkins me vozi 80 milja na sat

cesta za Rochester

razdvaja zemlju na dvije obale.

LEJLINE FOTOGRAFIJE

Vidi, ovo sam ja kad sam bila mala:

svi mi kau da uopte ne liim na sebe

imala sam lokne, pa su se u pubertetu ispravile.

A ovo pored je moj dajida, profesor fizike

taj ti je kvantnu teoriju imao u malom prstu;

da ga probudi u po noi taj ti je mogao

da objasni sve tajne prostora, vremena, Svemira...

Ali nije bio sretan ovjek.

Nije se snalazio u prostim raunima.

A ovo smo ja i Edita ispred Prve gimnazije.

Mi smo ti bile kao stari brani par

zajedno smo trebale pred pismeni iz matematike.

Svake veeri sjedile smo ispred Katedrale

nadgledale frajere, a onda prelazile

istu marrutu od arije do Parkue.

Vidi ovaj upalja? To mi je ona poklonila.

Svaki put kad zapalim cigaretu sjetim se

da mi nedostaje

A ovdje mi fali pola glave

bilo je to pred polazak u Boston;

mama je svo vrijeme gnjavila

te nemoj zaboraviti ovo, te nemoj

zaboraviti ono

A ovo je Alen dok je studirao na Akademiji.

Stalno je slikao neke vanzemaljske pejzae

i govorio kako su te slike dokaz

da ovaj svijet nije jedini

kako je ovo samo jedna od moguih verzija;

bio je luckast dok se nije oenio.

E vidi, to je taj kreten, moj bivi momak.

U tom periodu ja sam bila plavua.

Kad smo se zadnji put sreli

nisam znala da li da ga zagrlim

ili da mu opalim amar

Govorio je da pored mene stalno osjea

prisustvo mojih bivih

Nemam nijednu sliku iz rata.

Neke sam zauvijek izgubila.

MONROE AVENUEetam Monroe avenijom u Rochesteru,

tragam za mjestom gdje je dozvoljeno dimiti;

Izgledam kao neki ostarjeli lav

upravo pobjegao iz zoolokog vrta.

Neki crnac me zaustavlja

pita odakle sam

jesam li izbjeglica

ta radim ovdje

I am an artist, kaem,

i on se smijei kao da je sve razumio.

POST SCRIPTUM

Prije hiljadu i petsto godina

Indijanci latinoamerikih pustinja

u pijesku su ucrtali

kilometrima duge ljudske figure;

Tek kad je otkriven avion

prvi put je vieno

njihovo umjetniko djelo.

MIROVINA

Nikad me nije bolio

nenamjeran udarac u igri.

Dok slualica visi, u zraku,

ona mete oko stola

uei napamet narednu scenu

i stolice joj povijaju sjenu.

Trenuci kad nisam

ni otac, ni sin. Ni mu, ni kaplar.

Ni zanatlija za grnarskim kolom.

Dijete je zatvoreno u sanduku

na kome sjedim, prekrienih nogu

kada krenem da neto uinim

ono me davi u zagrljaju.

Kao zamku, neko je postavio

telefon na krevetu.

Svak je sauesnik

u zloinu prirodne smrti.

I sjeanje hladan zrak u upljem zubu;

dok me gleda, okaen o zidnom satu

kentaur sa zvonom Pavlova o vratu,

kazaljka uvre ue ome.

Ovdje svi misle isto to i ja

i zato sam tako usamljen.

Autobus, jo stoji, kraj drumske kafane

i drvo je izraslo nasred pruge.

Znam, jo je mart devedeset druge

i da april nikad nee doi.

NONI UVAR

Umio sam se mjeseinom

iz umskog potoka u iblju skrivena

lie uzdie crnom abokreinom

u drveu rebrima s rentgena.

Neostvarene udnje, iza trepavica,

poprimaju oblik djevojakih lica.

To bjehu reetke tamnice

u granama reetke ispovjedaonice.

Za osmijeh jutra biserje

Mlijeni put rasut preko kozijih staza.

Gledaj u lavirintu Ikarovo perje.

Toliko puta minuh kraj izlaza.

INTELEKTUALCI

Poziraju u spaljenoj biblioteci.

Oni su tu neophodni

kao evnusi u haremu;

nemaju gdje da parkiraju

svoje raskupusane mozgove.

Tu su i manekenke

pristojno zadignutih suknjica;

- vraa se moda iz pedesetih

ali bez historijske simbolike.

Oni tjeraju individualnu modu

sa frizurom pusti me da vrisnem

sjede, oboreni flaom konjaka

ali to je davno izalo iz mode.

Oni se nikad ne skidaju goli

ispod uniforme je uniforma nova

istetovirana

sazvijea vojnikih inova.

DOM

Semina je ve velika cura:

momci na ulici se okreu za njom.

Ona vie ne skuplja salvete,

sa usnice brie mlade okolade.

Behar posipa kao na vjenanju,

skriva se cvijet sunca u kronji trenje,

i um talasa nebeskih se sliva

u pehar sutona, il dva profila.

Tai, tai, tanana,

ringe, ringe, raja.

Sljedee godine poi e na kole

u veliki grad, u veliki grad.

U daleki, tui, veliki grad.

Majka sve vie postaje vidovita

prilazei blinjima

kao neznancima.

REKLAMA

iletom je, sebi, prerezala ile

i krv je lila, po ploicama kupatila.

Nikad je, niko, nije razumio,

usamljenu, bez prijatelja.

Na prozoru veeri je provodila

bez ikog svog da se izjada.

ivjela je, sama, u dnu predgraa

i kola su joj bila u kvaru.

A malo je trebalo.

Trebalo je samo pozvati

Rudiju Bihorca, automehaniara.

PROLJENA SEVDALINKA

Pljusak je razigrao uline prodavce

konobare u batama arenih peurki,

ekam je u sjeni slamnatog eira

u kolskoj kapiji

kako se koija niz kaldrmu smanjuje

tako se iz trena u tren podmlaujem.

Kad se zavrti enski kiobran

i mnogi cvjetii budu jedan cvijet,

poznau je, po majinom kaputu,

i po minuama, mome poklonu.

I priau joj, opet o Bodleru.

Samo njoj mogu priati o Bodleru.

Zatim u je pratiti do kue

da se ne bi sama izgubila.

Ako proemo ispod duge,

bojim se postau djevojka.

Jer kapi to je dre

padaju, padaju

kapi je jedna drugoj dodaju

kipovima slika ivot filma udahnjuju.

Dolazi ljeto a dani kraaju!

Ona kae elim biti sama,

a odlazi u igru sa malom djeicom.

PROMENADA

Poslijepraznina tiina jutra

neki uas od mene krije

preuuje miris narande u parku

iz otvorenog prozora lahor klavira.

Dvije po dvije kao trenje

na klupama sljubljene glave.

Oi etaica po trgu me raznose

Dok pozdravljam nepoznate ljude

volim im gledati u zbunjena lica.

Ne, nije mi poznata ova ulica

znamo se samo slubeno, iz vienja.

Doleti lopta i zabrzali koraci

zatim glasi: iko dobaci!

Promukli grom kalja

kiu donijee u ajnik zahrali

Crni mercedes, tana i mana

u redu pred pozoritem

ti ljudi su vjealice za odijela

uredno u stranu okrenuti licem.

PREDZNAK

Trebalo bi svakog jutra itati Plutarha

da bi se usudio izai van

tamo gdje ne vai zakon entropije

uzdam se u crne pukotine izmeu Saturnovih prstenova

Ova naelektrisanja to me dre na okupu

ova sjedinjenja u pogrenom srazmjeru

kad se dvostruki heliks DNK rascijepi

i svaka nit sklopi po jednog svog dvojnika

znau da sam zapeo na estoj decimali

ako je to razlomaka crta ispod koje se skrivam

iznad koje su svi neroeni sinovi mog oca

ako je to razlomaka crta ispod koje se skrivam

kao ona maka u zatvorenoj kutiji

to je istovremeno i mrtva i iva

sve dok se kutija ne otvori

Kako pobjei od televizije

sa koje mi se ruga kez ratnog profitera

dok laktom pridrava vrata novog BMW-a

uz slogan: ivot nema reprizu. I Paris Hilton

dok promovira svoj novi porno film

Jedna no u Parizu

u znak sjeanja na rtve 11. septembra,

da se ne zaboravi

Trebalo bi svakog jutra itati Plutarha

da bi se usudio izai u svijet

gdje se Bog oituje u svojoj negaciji

jer da nije tako ne bi bio Bog

dok zbraja male predznake Sudnjeg dana

Dok zbraja velike predznake Sudnjeg dana

jer Isa nije razapet

njegovo mjesto upranjeno na kriu

trai dobrovoljca, da kae onom mladiu:

Ti e ekati dok ja ne doem.

U ZNAKU VAGE

ak i dok hodam ulicom i pjevuim neku melodiju

ak i dok listam TV prilog u Dnevnom avazu

moja svijest je tek drhtavi jeziak vage to mjeri

stvarnost eljama, elje strahovima

proputeno doputenim, uinjeno neuinjenim

vodu u krvi vodom u morima

vatru u krvi vatrom u paklovima

zemlju pod koom zemljom u grobovima

ak i dok hodam ulicom i pjevuim neku melodiju

moji koraci su tasovi vage, i moj tap

se pretvara u zmiju po Hegelovom taktu;

trebalo bi da se smijem, plaem, vritim, reim, skaem

istovremeno

trebalo bi da pleem

da odrim ravnoteu.

TRISTIA

Hodala je ogrnuta gruzijskim vjetrom

u kom su treperili glasovi svih mobilnih telefona

sudarale se slike satelitskih tv programa

plemenski ritmovi sa lokalnih radio stanica

pozivi na molitvu, na ljubav, u rat

ili na kupovinu osjetljivih tamponskih uloaka

Hodala je ogrnuta gruzijskim vjetrom

i raznosila stranice notnog papira

ispisane i neispisane, nikad proitane

brisanjem izguvane, poderane, zaprljane

grad se talasasto uvijao u njenom oku

kao u staklastoj vodi lakromatorija.

ZULEJHA

Koveg na alu kog otvaraju valovi

pleui po ianom stepenitu oborene harfe

kao da trae nevidljivo teite Terazije

okaene o daleko sazvijee Vodolije

sa klackalicom od dlanova pruenih i na njima

ucrtanim putevima koji se ravaju i mimoilaze,

prizivali su tebe, keri Izidina!

Tvoj korak pratili su zvuci harfe i bubnjeva

izmeu oiju nosila si otisak poljupca Mikailova

Neko je otkupio sve moje grijehe

Neko je iskupio sve moje patnje

jednim tvojim pogledom, keri Izidina.

Gromovi nek izgovore snagu sastanaka i rastanaka

ja kada bih znao tajni jezik na kom govori u snu

rekao bih je rijeima na tom jeziku

jer ono to se nee vratiti nikada vie

vraa se ponovo samo da kae

da se nee vratiti nikad i nikad vie,

ali to su nove rijei i novi rastanak

Konci neizatkani ponovo se raspredaju

rijei neizgovorene u svom asu slau se u nove retke

sve ono to niko ne vidje osim On

svi jecaji i vapaji u tami koje niko ne u osim On

dolaze u valovima, prizivaju jedan drugi, prizivaju

Sud, ako je ovo posjeeno nek bude i ono

ako je ovo iupano nek se iupa i ono

gledao sam iz nosiljke put koji sam preao u okovima

dok sam meu sunevim nitima traio izgubljenu zraku

u praznom kovegu kojeg preturaju vjetrovi

u praznom kovegu kog prevru valovi Nila

ZARATUSTRINO SJEME

Ahura Mazda jeste, Ahriman nije.

Onaj koji jeste sebe imenuje:

Ja sam Ahura Mazda, nisam Ahriman.

A ime Ahura Mazda znai

Onaj koji je svemoan da moe

biti i Ahura Mazda i Ahriman

a da je istodobno

Ahura Mazda, a ne Ahriman.

Tako u znanju Ahura Mazde Pakao je

ono izmeu Ahrimana i Ahura Mazde

gdje Ahriman postaje Ahura Mazda,

i gdje Ahura Mazda jeste

Ahriman i Ahura Mazda istodobno

a da pri tome nije Ahriman

nego Ahura Mazda.

Tu je bie Ahrimana oivljeno

tako to je usmreno.

MEKKA

Ima jedno djeviansko mjesto u meni,

odasvud poploano bijelim mermerom;

vidljivo samo kroz

zasljepljujuu istotu sunevog svjetla

Prijatelje prepoznajem

kad lica okreu

ka tom mjestu u meni.

Dotiem ga bosim stopalima.

Osjeam njegovu toplinu

pod povrinom bijelog pekira

to prekriva moju golotinju -

upija moj znoj i vodu Zemzema

Tu su redovi poredani

Indoneani, Iranci, Turci, Sudanci

svijaju krugove latica

oko istoka, zapada, sjevera, juga

I ujem um kolanja zajednike krvi,

i hiljade glasova tuih u mome glasu,

i moj glas opet budi hiljade tuih glasova

I ti si taj koji zastupa sve njih

i svi oni zastupaju tebe

Usnama dotie grumen zemlje

to ga je Adem donio iz denneta

I svi su ovdje mladi

i svi su ovdje istih godina

Kraj esme te pozdravlja djevojka

sa stopalima najnjenijim

sa oima crnim, po danu zvjezdanim

Uzimam liru i sviram

mada nikad nisam znao da znam da sviram

Ovdje, na mjestu mog stida

spominjem se svega

nepovratno izgubljenog

dok se sjeam onog tamo, sadanjeg.

SARAJEVO NOU

1.

Teko se navikavam na semafore, mada je od kraja rata Zemlja ve dva puta prepriala svoju revoluciju oko Sunca. Nedavno me je jedna gospoa, u sportskoj vindjakni, zamolila na engleskom da je fotografiem ispred poznate sarajevske ruevine. Njen namjeteni poluosmjeh nad neonskim svjetlima Prijestonice noas me prati niz ulicu, dok glave etaa nadolaze u talasima, voene nevidljivim znacima umskog (ili kakvog drugog) saobraaja. U parku ispred Svjetlosti mlade se okuplja oko spomenika multikulturnom ovjeku. Od novopodignutog spomenika vidi se metalna statua Atlasa, koji kao da pokuava da se iupa iz pauinaste mree meridijana. Lii na nekog ko se trudi da iznutra zagrli svijet. Da, ali spomenik se podie onom ko vie nije meu ivima.

Pod ulinom rasvjetom udvajaju se sjene prolaznika: spreda se izduuju, a ozadi (zakaene kao mamuze za potpetice) postaju sve manje, da bi se potom zamijenile. Otre ivice njihovih izgaenih silueta ine da ljudi nalie na hodajue asovnike ije su kazaljke izgubile orijentaciju. Ulica ih odnosi kao flae na fabrikoj traci.

Jedna sjena upravo zastaje, ogleda se pred lutkama u izlogu. Lutke su nepokretne, kao drevni idoli, nalik na preparirane filmske dive. Jedna od njih me gleda pravo u oi, kao da me moli da joj udahnem ivot.

Primjeujem grafit na uglu: ivot kako to luksuzno zvui!Bacam opuak na plakat Kraj igre, smeuran u lokvi. Traim ulicu u kojoj nisam nikad bio. Skreem u prvu lijevo, usku i mranu, pustu kao da je niko osim mene ne vidi.

Negdje u malom mozgu ujem kako zavija glas Davida Byrnea: I zrak moe povrijediti, i zrak moe povrijediti... U zraku lebde due ubijenih, a ovo je ivot koji krademo od njih.

Prolazim kraj mranog haustora na ijem stubitu dvojica mladia razmjenjuju zamotanu cigaretu. Sjeam se kako sam jednom tako prelazio ulicu satima i satima, ali nikako nisam mogao da stignem do suprotne obale. Bilo je to u nekom od prolih ivota. Od tada vie ne duvam.

Iz mraka polagano svitanje nekog enskog lica. Kao na slikarskom platnu javljaju se obrisi - djevojaka kosa se stapa sa tamom, tako da ju je teko razmrsiti od gustog nonog neba.

Oni koji su veeras kod kue ugodno su zabavljeni svojim daljinskim upravljaima. Mada su nas kao djecu uili da je nepristojno viriti kroz kljuaonicu, staklo ekrana sugerira iluziju boanskog posmatranja izvana. Ali nekima je jo uvijek, makar radi uvjerljivosti, potrebno i da dodirnu svijet. Takvi se zapuuju sa mnom u jedan klub, smjeten u podrumu, na nadmorskoj visini onih koji poivaju u grobovima.

***

Na zidu kluba je slika Mona Lize, koja u ruci dri upaljen doint preko koga je stavljen znak zabrane. Pa ipak, uveni okondin osmjeh nije bez razloga dvosmislen... Zidovi se tresu od preglasne muzike, dok Pepeljuga u uglu, pod tuem crvene svjetlosti, pokuava prepraviti oiljke razmazane minke na licu. Uskoro e napraviti zavrni potez papirnom maramicom, da bi nastavila svoje mrdanje u ritmu Lennya Kravitza.

Njena prijateljica upravo zakljuuje da njen budui momak mora voziti makar ferrarija, iako sama, svojom figurom, podsjea na slupanog fiu.

Za zadimljenim ankom klate se dvije ispijene spodobe u dinsu i koi. Oni su kafanski mislioci looserskog opredjeljenja, spremni da vam u svakom trenutku odre predavanje iz ivota, da vas podue na svojim grekama, ili da vas priom o uzalud straenim godinama upute ka izvjesnim univerzalijama. Moete razgovarati o svemu, osim o ratu, jer se pokazivanje oiljaka smatra nepristojnim.

Tek u asu kada bend, sastavljen od olinjalih i neambicioznih veterana, u skuenom prostoru uz ank zapone sa svirkom, zaguljivi zrak zasien alkoholnim isparenjima ispuni se spleenom. Prasak bubnjeva, praen raskalanim gitarskim rifovima, ini da krv sirena nasukanih za ankom uzavri ispod debelih naslaga pudera.

Muzika stvara novi raspored stvari u kosmosu: ak se i sjeanja niu po nekom novom redoslijedu vanosti. Pjesme su poznate, a njihov novi aranman djeluje kao uporno vraanje stare, ve zaboravljene bolesti, nepotrebno raivanje ve zaraslih rana; ponovno podsjeanje da se svaki dogaaj, mjeren vjenou, nikada ne zavrava.

Ali pjesme, kao ni ene, nikada ne mogu ponovno ostaviti prvi dojam. Pepeljuga sjeda na klupu i naslanja se laktovima na svoja koljena, zatim zagleda u vrh mojih vojnikih izama. Blues koji prokinjava iz zvunika baca ljubiastu sjenu na njene obraze. Njena glava se ritmiki pomjera naprijed-nazad, tako da snopovi obojene svjetlosti etaju po njenom licu, crtajui lane osmjehe i pokrete neizgovorenih rijei. To nisi prava ti, prizivam tebe, jer ta koja gleda u vrh mojih izama nisi prava ti, govorim joj iz trbuha, znajui da e joj dini prenijeti moje rijei. Ona podie pogled ka meni, oi su joj sanjive kao da se tek probudila, smijei se i kae Teko je hodati po ucrtanom tragu, a da se ne posumnja da je tu. Svijet je ionako uokviren linim zamjenicama. Zalutao si u moje djetinjstvo, ali mene tamo nema, zato vrati se! Pepeljuga zatim ustaje i plee kao da pliva u zraku, noena nekom naizmjeninom strujom oklijevanja. Na licu su joj vidljivi simptomi djevojakog ludila i jedva primjetni oiljci od pretjeranog sanjarenja. Plei, samo plei, nek se ne razilazi ova ruiasta magla... Sve oi su uprte u tebe, ali samo ja znam da je ovo taka koju izvodi za mene. Plei, jer ti si samo biljka, i jedino to moe je da igra na vjetru...

Konobar u plavobijelom kaketu sve se tee snalazi sa praznim aama, limenkama, pepeljarama i vakaim gumama tvrdo prilijepljenim o njihove ivice. Prostor je ve dupke pun, stalno se ulazi, izlazi i prolazi, kao u tramvaju. Amerika je tamo negdje, u Jarmushovim filmovima. Sa strane dopiru odlomci uene rasprave o tibetanskom misticizmu, diplomatsko maevanje rijeima...

Misli mi lebde u zraku kao mjehuri sapunice, zakae ponekog u prolazu, a onda se rasprsnu.

Bubanj: kolanje zajednike krvi. Razapeti izmeu dvosobnih roditeljskih stanova, hladnih kolskih radijatora i gospoe Televizije. ujem kako mi glas mutira u agor gomile.

Bend svira posljednju stvar za veeras i krigle piva se ve odlunije ispijaju. Moj najvei problem je taj da to vie pijem, sve sam trezniji, kae jedan tip. Tek toliko da se za trenutak zaboravi rutina sumorne svakodnevnice, neugodno stijenjene meu kazaljkama navijenog budilnika.

Ali, kao to i pjesma kae, poslije ponoi padaju maske, arolije nestaju, a Pepeljuga se mora vratiti... Neki uvijek povraaju poslije pijanstva... Znam da pada kia i da nemam kiobran uza se... Zeleni pjeak po asfaltu razliven: sad krvari ukipljen. Dok pljusak raznosi poroajne krike i apate bolesnike... gugutanje zaljubljenih parova i bijelu ergu uline lampe... Tramvaj raskopava ulicu, kao rajsferlus ensku haljinu...

2.

Subotom uvee ne prepoznajem ovaj grad, kao da sam tek doputovao. Ili kao da se budim, nakon mnogo godina, pa mi se ini da sam se u isti mah podmladio i ostario. Dreavi natpisi reklamnih panoa najavljuju na svakom koraku kako jedino novcem moe ovaj svijet zamijeniti za drugi. Zgrade i ulice se izduuju i rasteu, kao tijelo raka dok presvlai staru ljuturu. Udaljeni zvuci nekog evergreena u sudaru sa trepetom tramvaja. Mrani uglovi preturaju otiske nedovrenih poljubaca. Razmazana sjeanja daju metalan odsjaj zguvanim rubovima ceste. Trotoarom hoda mnotvo djevojaka, ali nema Jedne djevojke. Vampiri otre svoje onjake. Subotom uvee ovo je njihov grad. Izmeu gradskog porodilita i groblja smjenjuje se niz bolnica kao metafora neijeg ivotnog puta. Godita roenja i smrti stoje kao registarske tablice na parkingu. Lica prolaznika remete raspored poznatih u modanim arhivima. Time no biva razdjeviena, i neki novi, jo nenaseljen svijet, nadire iz te otvorene rane. Sluajni sudar pogleda u prolazu ponekad podsjea na saobraajni udes. Iz mrasnih pasaa nasru sakati prosjaci. Mladi parovi na klupama ne primjeuiju nikog. Jedna djevojka je zaepila ui slualicama i uzdie za nepoznatim mrtvim. Ispod neijih sputenih zastora titraju zrake upaljenog televizora. Ne znam zato, ali to me potie da zamiljam Walta Disneya kako lei zaleen u svom zamrzivau. Pokuavam da po hodu odmjerim teinu due svakog prolaznika (iako znam da je svaki korak novo odmjeravanje). Nisam siguran kod onih koji hodaju udvoje. enske potpetice ponekad stvaraju zakrivljenja u prostoru i vremenu. Subotom uvee ponedjeljak i petak izmiruju svoje raune, kao pokerai za kockarskim stolom. itav grad ali zbog izgubljenih sati i sada uri da sve nadoknadi. Iz neke daleke kljuaonice curi neija mladost i mijea se sa mojom, tvojom, njegovom, a potom otie u Miljacku i ponire pod mostom u hrpu krhotina razbijenog ogledala.

***

Subotom uvee volim preglasnu muziku. Prosto osjetim da se neko drugi budi u meni kao u mrtvakom kovegu. I onda hou da zagluim njegove krike i grebanje noktiju. Tada zamiljam Johna Coltraina kako trubi kroz svoje raskrvavljene desni.

U Kuku je preglasno, idem tamo. Tano osjeti kako bas-bubanj probija iz grudi. Iz daljine osjeam kako prozore trese reski Jarvisov vokal: Ti nikad nee biti kao obini ljudi, upoznati osjeaj razoarenja /plesati, piti, kao obini ljudi / kojima je jedino to preostalo... U dvoritu, jedna djevojka sjedi na ivici betonske ograde i rukama grli svoja koljena. Kosa joj se rasula nad pognutim licem, od kog je ostao vidljiv samo grumen mlijenobijelih obraza. Nosi kariranu koulju zavezanu oko struka. Iz nje zrai neka stoidljiva ulnost, onaj sputani eros uplaene Lolite. Ukratko, njena je ljepota nepomina, kao da jo ne zna za sebe. Plaevni gr na napuenim usnama budi u meni roditelja. Ona je tabula rasa , koju su ve ikrabale ruke nepismenih momaka.

Probijam se kroz gomilu vijetnamki, zihernadli i minua u nosu... Iz jewdnog ugla me motri par ljubiastih i par narandastih oiju; histerina igra obojene svjetlosti pretvara iluziju u stvarnost. Tek sada opaam bijele takice na mojoj koulji za koju sam mislio da je posve crna. Vidim gomilu mladih ljudi kako lebdi u zraku mlatarajui rukama. Niko od njih nije u stanju da se prizemlji, kao da su se nali u besteinskopm stanju kosmikog broda. Imam osjeaj da su njihovi roditelji stavljeni iza reetaka u drugu prostoriju ograenu stubovima, odakle, sa izrazima nijemog uasa, prate svaki pokret svojih neprilagoenih dekia i curica.

Osvrem se naokolo kao da nekog traim. U rukama jedne djevojke krvari hamburger zamotan u papir. Njena prijateljica nosi klupko zmija oko vrata. U treteoj grmljavini iz zvunika odzvanja ludilo gradskog saobraaja. Dotiem u tami hladne kapke onih koji upravo sanjaju da su sada ovdje. Oni koji pleu nalik su na mjeseare koji se bude sa zadnjim taktom pjesme. Ritmovi se smjenjuju i za svaku pjesmu znam da je moja: i ona koja kae da je Lucy edna princeza, ali i ona u kojoj je Lucy obina rospija. Ne brini mamice, zavriu fakultet, biu neko i neto, udau se za nekog skorojevia, ali me sad pusti da budem niko i nita jer ja jo tragam za svojom linom kartom,, u protivnom zatvoriu se u kupatilu dok mladost ne proe... Svoje povrno poznavanje engleskog nadopunjujem vlastitim tekstom.

Osjeam se kao u komuni propalih revolucionara. I ne pokuavam da stupim sa nekim u kontakt, jer iz matematike vrlo dobro znam da plus puta minus daje uvijek minus, te da je stoga svaka vrsta dijaloga na ovakvom mjestu izlina; jer ono to za ovu djecu moda jo ima dra istinskog otkria, za mene je tek puko prevakavanje otrcanih fraza.

Razuzdana rezignacija. Prizori tupih pogleda fiksiranih u jednu taku, ili obezvoljenih pusti me da umrem poza ojaenosti... Ovdje se niko ne smije, nema razgovora, ak ni ukrtenih pogleda; sve je svedeno na poze hladne samodostatnosti. To je prvi nivo u igri odrastanja: nauiti lekciju o beskorisnosti odrastanja...

Jednas Lolita mi trai upalja i pita odakle sam ovdje zalutao. Zar je tako oito da sam zalutao?

Tako se rijetko deava da se dvoje ljudi sretnu, jedno uvijek kasni, kae.

Ne znam. Kako da joj objasnim, da u ivotu jednom doe trenutak kada iznenada shvati da su sve igre ve odigrane, i da ovjeku onda preostaje da se nadalje samo pretvara i glumi prema ve oprobanim scenarijima? No moda je to jedini nain da se izbriu suvini snimci na vrpci sjeanja.

***

Neko te je napustio na raskru i sada se dugo osvre. Dok posmatra kolone prolaznika, pita se, kao i obino, zato ti je od toliko ivota dodijeljen samo jedan; a i taj jedan te stalno nadivljava.

A gore je Svemir, vlasnitvo astronauta.

Jedna djevojka zastaje pored kioska i saginje se da popravi kopu na cipeli. U crno-bijelom je kostimu, kao ahovska kraljica. Neki momci sa tramvajske stanice dobacuju za njom, dok ona rukom ovla stresa njihove psee poglede. Zatim posre na svojim tiklama u mrak... Tamo se uje usna harmonika. Tako se mrak udvara: apue joj svoja lana obeanja.

Poinje padati kia: sitne kapi bockaju crne takice po ploniku. Na klupi u parku kisnu Lolitine uspomene, zatim dotravaju pod moj kiobran. ute apati, sve tii, kao da se neije usne nevidljivo udaljavaju, mada sve blii... Kao dijete sam se pitao zato je kia svuda ravnomjerno rasporeena. Onda sam u neijoj pjesmi naao da kia simbolizira Boansku milost.

Lica na ulici se pretapaju i rastvaraju u druga lica. U kafeu Senator sve djevojke izgledaju kao mletake gospoice. Ovdje love svoje budue mueve. Sve mirie na poutjele srednjokolske spomenare. Lakovani osmjesi, skupe toalete i poze iz jeftinih holivudskih sapunica; sve je spremno za iznenadnu sveanost. Ovdje niko ne dolazi u patikama.

Manekenke partaju gore-dole, kao na pisti. Zrak je pun napetog iekivanja, kao da e uskoro sletjeti svemirski brod sa vijestima o nekom novom poetku.

Jedna manekenka me je upravo pogledala. Bilo je to kao neminovni dolazak slijedee note u melodiji koja slijedi takt mojih krvnih zrnaca. Ah, ve je otila, ali vratie se opet... Izniknue na nekom tuem licu, kao refren proputenog vremena. Ali sada je ve obrauje neki vlasnik porea, i ona shvata da je sav njen minuli ivot bio tek priprema za taj trenutak... Njegov sanjalaki pogled kae: moramo razbiti neto da ne zaboravimo ovaj as. Pridrava joj kaput, i dok izlaze vani, sve govori da je ovo njihova praznina no, obasjana meu ostalim noima, i da e ivot samo za njih veeras promijeniti svoja pravila...

Izlazim na ulicu i udiem no, oslukujem zvidukanje usamljenih kauboja. Iz ugaenih prozora prokinjavaju neiji snovi i mijeaju se sa mojim, tvojim, njegovim. Jedna djevojka, sa oima kao badem, pronosi kroz tamu rumenilo svitanja.

3.

Proljee se budi kao silovana zarunica.

Kroz razapeti ve na ici zalazee sunce lagano otie u aht, da bi ponirui u na kal izronilo negdje na Tihom okeanu. U ahtu je kinica sprala mnoge zvijezde, itava sazvijea po kojima sada curi zalazee sunce nad Sarajevom. Na balkonu nervozno udiem duhan, kao posljednju elju pred smaknue na elektrinoj stolici. Sa neke od Iforovih radio-stanica dopire glas ostarjele gospoe Fitzgerald: svaki put kad kaemo do vienja, umre po jedan dio mene. Dole na ulici komunalci postavljaju saobraajne znake za vjetrove, ili mi se tako ini. ekam da lakmus-papir na horizontu potamni, pa da sa balkona skoim u no i pustim da me vjetar raznese po ulicama.

U mojoj esnaestoj godini svaki veernji izlazak bio je obiljeen nadom da e se ba te veeri desiti neka premijera, da u iz neijih usta uti rijei otkrovenja, ili da u najzad upoznati enu svog ivota. Pripreme pred ogledalom mojih sestara predstavljale su pravi ritual u naoj kui. Kasnije sam negdje proitao da je nagon za parenjem uvijek zaodjenut u ruho traganja za uzvienim - za onim istim plodom besmrtnosti koji je nae pretke prognao iz Raja. A onda su izlasci bili prosto navika, tek da se upotpuni sedmini ritam kolanja krvi u ilama. Na kraju krajeva, ovjek moe imati potrebu da pria naglas sa samim sobom, a to je mogue jedino dok razgovara sa drugima.

Izlazim sa Aldinim alom oko vrata i mislim o tome kako u susjednim zgradama ivi toliko ljudi koje nikada neu imati vremena da upoznam. Iza reda parkiranih automobila u dvoritu neki momci igraju basket, ispod koa okaenog za ulinu svjetiljku. uno se prepiru, kao da je rije o parama, a ne o igri. Na okrunjenim zidovima iskriani su eljini navijaki grafiti.

Na jednom mjestu stoji: zdravlje je bolesno. Neto malo dalje, opet: I hate myself and I want to die. Nigdje da ovjek pobjegne iz svog raja tuge.

Platon, meutim, kae da je svako saznanje zapravo podsjeanje. To je moda razlog da se Raj moe doivjeti samo kao obeanje Raja. Ispred jednog kafia, recimo, pie: paradise lost. Ulazim, sa svojim titonoom, u nadi da u za ankom sresti Johna Miltona.

Sreem neke tipove koje nisam elio da sretnem.

Izlazim urno, kao da sam unutra ostavio tempiranu bombu.

4.

Kada u sobi upalim svjetlo, prozori postaju prozirna zrcala. To ini glavnu razliku izmeu moje noi i mog dana. arulja izgleda kao kap zaustavljena u padu, a kako se nad Sarajevom sputa no, betonski ogrizak nebodera na oknu sve vie blijedi i postaje privatni nered moje sobe. Tamna pozadina izbuena je mozaikim oima tuih prozora.

Na starim razglednicama Sarajevo nou sa olimpijskim kruiima u gornjem desnom uglu, grad izgleda poput dinovskog luna-parka ije su ulice sveano ukraene raznobojnim trakama rasprene svjetlosti. Efekat se dobija pomicanjem foto-aparata, kao kad u mraku zatresete upaljeno palidrvce, tako da vam pred oima bljesnu neuhvatljive svjetlosne zastavice. Zagledan u razglednice metropola, kao djeak sam vjerovao da veliki gradovi nou zaista lie na dinovske disco-klubove, i da su ulice u njima kao piste za svemirske letjelice. Slutio sam da se u takvoj noi ne mogu vidjeti zvijezde, zbog neprestanog sijevanja ovih elektrinih munja. Ali, kako su godine prolazile nona svjetla su se mutila, grad je postajao skueniji, poput iznoenog kaputa, a uporedo je i moja dua postala pretijesna za njegovu saobraajnu guvu. Odakle god da zakorai, ini se da Sarajevo zavrava tek to pone, a sredite grada stalno premjetaju, tako da danas mnogi misle kako je pravo Sarajevo ratrkano negdje izmeu Aljaske i Meksika. U ratu sam nekog stranca uo da kae kako je cijeli ovaj grad periferija, iji arhitektonski sklop ini niz lanih nagovjetaja centra. Tako je, pretpostavljam, morao izgledati nekom anonimnom posmatrau iz Plavog tramvaja (koji se u vrijeme kada su svi tramvaji bili crveni nije zaustavljao na redovnim stajalitima, nego je sluio za turistika razgledavanja). Pa ipak, ako se u nekom od sarajevskih nebodera naslonim na ogradu stubita i zagledam u spiralne vijuge nanizanih spratova (koje lie na snimke udaljenih galaksija), mogu, makar u donjem predjelu kime, da naslutim to beskonano traganje za centrom, onim to mistici zovu nepokretnim sreditem toka. Ali ne znam je li to ono to je stranac htio rei: da grad uvijek izmie svojoj slici. Kao to, recimo, postoje mjesta u Sarajevu u kojima Sarajevo ne lii na sebe.

Takav je novootvoreni kafe u jednoj uliici Starog grada, sa enterijerom koji podjea na wagon-restaurant u vozu za Budimpetu.

Zrak je u njemu teak od ljubavnih neodaziva, a prazni stolovi i stolice djeluju otuno kao otkazana predstava slute odsutnost blinjih i daju vam za trenutak priliku da se stavite u kou brinog vlasnika lokala, tako da zagledani u konkavne pepeljare na kraju pomiljate da sjedite u pogrenom vagonu. Na suprotnom zidu pleu sazvijea malih ukrasnih sijalica okaenih za vorove dinovske paukove mree kao kiasta rasko plastine jelke u stanu vaeg komije. U njima pokuavam proitati nepostojee znake zodijaka. Paukova mrea, za razliku od ovjekove, ima svoje sredite, iako se na ovom zidu jasno ne vidi. Naime, na sredini mree je plakat sa natpisom NO FUTURE. Na desnoj strani je prozor sa metalnim ipkama iji desni rub presijeca runu kariku mladog para na trotoaru, koji poljupcima dodiruje odraz mog lica na staklu. Iza mladog para namiguje parkirani uti taxi, pored koga prolazi pas lutalica, nosei meu zubima dvije svjee rue (sigurno je poao na groblje, inae broj rua ne bi bio paran). Volim ovaj dio grada, jer sam tu, jednom davno, doivio susret nakon kojeg je vrijeme stalo tako da sada jo uvijek imam osamnaest godina. To je zbog toga to se prolost preobraava, kao kad svijeu okrene nadolje, a zatim slijedi trag stvrdnutog voska (koji ima koru zgruane krvi na zarasloj rani).

Dva ogledala postavljena jedno naspram drugog, u prostoru iza anka, ine da slika izvrnutih flaa beskonano uvire u samu sebe. To je slino kao kada zaronimo u zjenice svog sugovornika i u njima vidimo svoj lik, u ijim je oima (znamo, mada ne vidimo) opet lik naeg sugovornika, tako da smo oi u oi beskonano isprepleteni i ulanani jedan drugim, poput zavojnice molekula DNK.

Ovaj u stih namijeniti prvoj djevojci koja me pogleda ravno u oi.

Razmiljam o svijetleem natpisu ija boja meu automobilima signalizira znak skretanja: SAVREMENO MODERNO ZAPADU PRILAGOENO... Razmiljam jo o kojeemu, ali nijednu misao ne domiljam do kraja, ime zapravo naputam samog sebe, kako bih ostao u stanju nelagodnog samoiekivanja.

Jedan mladi u uglu naruuje kolu i vadi iz ruksaka naeti somun sa evapima. Prisjeam se jednog umjetnikog performansa: mladi umjetnici su donijeli velike peene evape u obliku ljudskih figura i poredali ih na novinsku hartiju razastrtu po ploniku. Zatim su hartiju zapalili, a od ovjekolikih evapa napravili sendvie. Nakon svega, i ja sam pojeo tog malog ovjeka od goveeg mesa ali mi to nije pomoglo da shvatim ta su umjetnici time htjeli da kau.

Konobar N., stari poznanik, koji se od rata naovamo naglo podmladio udvostruivi svoj apetit za ivotom, pria kako ga je ostavila djevojka: rekla mu je da je suvie dobar za nju i da tako vie nema smisla. Tako je to sa ovim post-generacijama, kae. Mislim o tome kako je ensko meunoje mrana uma puna divljih zvjeri i vampirskih udovita koja sisaju muku krv. Od toga i sami neprimjetno postajemo vampiri, bolujemo od nesanice u toploj tiini naih mrtvakih kovega. Sino sam je upratio kako izlazi iz Marqueea sa nekim tipom skratila kosu, smrala, izblijedila, kao biva, nije vie ona stara. Postala, atro, intelektualka! A ovamo, pati zbog krivih nogu i broji mitisere, gleda MTV i fura se na techno... I ona mi, ko fol neto, intelektualka! Pa ovjee, ja sam u ratu itao Umberta Eca, dok je njoj Sheldon bio ista metafizika! Kaem mu da se ne sekira, jer se nijedan dogaaj ne zbiva do kraja, nego se uvijek nastavlja u nekoj drugoj formi.

Na vratima se pojavljuje crvenokosa Kaliopa u tamnoj benetton jakni, pod ijim se potpeticama mermer pretvara u tanko mikroskopsko staklo, tako da ve vidim naprsline od kojih e cijela kafana propasti u bezdan podzemnog svijeta. Pred naim pogledima ona oblai preko odjee svoju duu, tako da postaje svjesna svakog milimetra na svom tijelu. Kaliopa, u ledenom oklopu pudera, zastaje pored mog stola, gleda me proirenim zjenicama, kao da kae: Da li sam ja ona koju ekate?

***

Kaliopa je suvie mlada, pred njom je sve to joj nedostaje. Trudi se da pokae kako je definitivno odrasla, i da nee vie ni rasti, niti se smanjivati. Poto smo za stolom, uz gusti sok od jagode, potroili sve teme za konverzaciju, od horoskopa pa do Alme Lazarevske (rijei su nam se ukrtale kao na novinskoj ukrtenici, tako da sam bio as vodoravan, a as uspravan), i nakon to sam uspjeno poloio sve njene testove za vonju aviona, zapuujemo se u diskoteku Labirint, jer je tamo najvea guva. U guvi je najlake odbaciti svoje suvino ja, ili ga ponovno zadobiti, ako je nuno. I Labirint je jedno od onih mjesta u kojima Sarajevo ne lii na sebe: prilika da se otputuje iz sumorne atrovake svakodnevnice. Unutranjost podsjea na futuristike hramove iz filmova o dobu poslije Apokalipse. Scenografija kao iz Blade Runnera.

Techno je muzika koja nikako da pone, kae jedan moj prijatelj. Stepenice koje se penju ka polukrunoj galeriji nalie na hodnike egipatskih grobnica, tako da itav prostor odozgo podsjea na iupanu utrobu balzamiranog faraona. Faraoni su u svojim piramidama gomilali zlato i dragocjenosti, umnoavali dakle svoju fiktivnu budunost. Ali to nema veze sa nama, jer mi smo nakon rata prevazili smrt. We are a victims of the dance, kako kau momci iz Toxedo Moon. Dole, u prostoru oko anka, vrzmaju se tipovi sa mobitelima odjeveni kao policajci u civilu, dok ih sa pristojne udaljenosti odmjeravaju skuckane udavae. One, naravno, nisu ovdje samo radi plesa. Kako guva postaje vea, vidljiviji su i trokutovi glava rasporeenih po principu progonilac rtva spasilac. Ali, sve je to varka, kae mi moj aneo uvar.

Naziv mjesta ini da se osjeam kao Tezej, koji u ruci vrsto stee Arijadnin konac. U mome sluaju, to je Kaliopina ruica. Kaliopa plee kao da se goloruka bori sa krvoednim tigrovima. Zapravo, prije kao srna koja oklijeva da li da se da u bijeg ili da nastavi borbu. Njeni pokreti odaju postojanost ove neodlunosti, dok se ja samo premjetam sa noge na nogu. Po diktatu bas-bubnja njeni se prsti ovla pripijaju uz treperave obline njenog tijela, kao da prizivaju moje ruke. Ritam nas sjedinjava u plesu i to je hemijski proces, kao kod povratnih reakcija sa dvije mimoilazee strijele umjesto znaka jednakosti. Ali, ples pokretu oduzima uobiajeno znaenje, tako da se zanosna igra udvaranja svodi na ritualno uivanje muzike. Zato uzimam Kaliopinu ruku i oslukujem njenim dlanom otkucaje svog srca. Kao Nicholas Cage u onom filmu od prije sedam godina.

Iz ugla nas posmatra jedan bucmasti mladi u invalidskim kolicima. Ovaj prizor izaziva u meni nelagodu, tako da okolinu nesvjesno poinjem posmatrati njegovim oima.

Iz zvunika nadire tretei lave refrena Pod nama su pucali kreveti... Prisjeam se da Borges na jednom mjestu navodi kako nam muzika otkriva osobnu prolost za koju do tog trenutka nismo znali, i da nas podstie na oplakivanje grijeha koje nismo poinili. To je za muziku lahko, jer su u njoj, kao i u sjeanjima, forma i sadrina gotovo identine: ono to je bilo postaje ono to je moglo biti. Otuda razumijem horski odjek iz stotine grla mladih srednjokolaca.

Pokuavam se identificirati sa gomilom adolescenata, koja se nakon ratnog puberteta od frustracija brani cinizmom, reklamirajui pravo na odsustvo stajalita. Oni se ne optereuju vikom identiteta, niti ele da ga formiraju u otporu prema neemu, ve se ponaaju adaptivno, kao da ele izbjei zamkama jednoznanih recepata. Oni mijeaju sve sa svim, u atmosferi razuzdane rezignacije i nove nepreglednosti. Nova nepreglednost: pluralizam stilova, supermarket ideja... Budimo sretni u konfuziji, kako kau Bruckner i Finkielkraut. Da, budimo sretni u svojoj krilatoj nestalnosti i prepustimo se erotici trenutka, okuajmo strah i tjeskobu kojom su zastakljeni prizori naeg ulnog sjeanja, usredsredimo se na svoja vitalna mjesta iza zakopanih liceva, izmeu fekalija i urina, gdje poiva naa hrabrost i mo. U elektrinoj groznici bubnjeva, iji tutanj podsjea na kardiografsko kloparanje tokova niz ine, neka nas prome to suglasno trzanje naih razapetih ivaca, neka se na nabildani ego raspe u vrisak te nezaustavljive maine, u ijem briuem letu ivot samo promie kraj nas, i onda, ponavljajmo, sretni: ivot nas je nadivio, ivot nas je nadivio.

***

Izgleda kao kao kauboj i naunik istovremeno, a to je smijena kombinacija, kae mi Kaliopa, dok za ankom, oznojeni, ispijamo colu iz limenke. Uzimamo jakne u garderobi i onda je pratim do tramvajske stanice, jer ona sutra rani u kolu, a profesorica matematike je maltretira zbog preuskih rolki koje suvie istiu ono to na profesorskom tijelu fali. Istovremeno kaemo ao, i u toj sluajnoj podudarnosti vidim znak Boijeg blagoslova. Nazvau te, dobacujem za njom. Neiji pogled, sa strane, ini da se odjednom osjeam kao zloinac uhvaen na djelu, u besramnom zavoenju maloljetnice. Na mjestu gdje je stajala jo vidim nevidljivu dugu kako se spaja sa betonskim plonikom.

Kada u sobi upalim svjetlo, moj lik na prozoru polahko blijedi u mutno sarajevsko svitanje, pretvarajui se u niz balkona, uredno poredanih kao ladice u ormaru. Mislim na eherzadinu priu o bakrenom gradu, ili gradu od mjedi, u kome je sve okamenjeno tiinom ivih kipova, zaustavljenih u nekom davnom trenutku zajednikog sagrjeenja. Moj lik na prozoru polako blijedi, kao kad neprimjetno ispusti knjigu, tonui u san. Neosjetno skrene u neki areni hodnik, i ne znajui da si skrenuo. Spojen, konano, sa svojom jedinom sjenom.