mirovne novosti

broj 5 juni/srpanj 2011. broj 34 novembar/studeni 2013.

U ovom broju:

� Građanke za ustavne promjene � Bilo jednom biće bolje � Izvještaj s prvog sastanka Omladinske grupe

ORC-a � “Zaborav prošlosti“ i “zavjera šutnje“ ne vode

izlječenju kolektivne traume

� Govor mržnje na internetu � Konstruktivna upotreba veteranskog iskustva? � Nidžara Ahmetašević: Strah od sjećanja � Dragan Bursać: Tomašica, mrtvi ljudi i živi

mrtvaci!

Foto

: Tija

na L

ubur

a

Mirovne novosti 2

impressumGlavni i odgovorni urednik:Goran Bubalo

Urednice:Suzana BožićRenata Dlouhi-Kastelic

Prevod:Mersina Šehić i Goran Bubalo

Lektorica engleskog jezika:Katie Klaric

design/DTP obradaŠejla Dizdarević

kontaktinfo@mreza-mira.netwww.mreza-mira.netwww.facebook.com/mzim.bh

tel: +387 33 812 401

Čitajući Ustav BiH može se primijetiti da on baš i ne oslikava razvoj bh. društva, klimu, promjene i standarde kojima BiH teži, a kamoli da sadrži eksplicitne odredbe kojima se tretira pitanje rodne i polne jednakosti BiH, iako je BiH, kao potpisnica mnogobrojnih međunarodnih konvencija, obavezna poštovati i unapređivati ravnopravnost polova. Gotovo svi demokratski ustavi zabranjuju diskriminaciju po osnovu pola i roda, koristeći se ustavnim odredbama kao što su zabrana direktne/indirektne diskriminacije na osnovu pola i roda, afirmativnim izjavama o ravnopravnosti polova, te promovisanjem afirmativnih akcija kojim se zahtijeva da država različito tretira muškarce i žene u cilju postizanja jednakih rezultata. U slučaju Ustava BiH o tome se samo može maštati.Posljednjih godina svjesni smo postojanja velikog broja različitih inicijativa političkih partija i organizacija civilnog društva koje nude različite prijedloge izmjene Ustava BiH, ali ti prijedlozi ne oslikavaju BiH kao društvo u kojem žene i muškarci imaju jednaka prava i mogućnosti, jednake šanse, a kamoli jednaku vidljivost. Pitanja koja bi unaprijedila rodnu jednakost u BiH izostavljena su i iz svakodnevnih rasprava koje se vode na nivou lidera političkih partija i međunarodnih zvaničnika/ca, te je vrlo vjerovatno da, ako se ikada dođe do konsenzusa, taj konsenzus neće biti stav svih građana i građanki BiH nego nekolicine lidera i nekolicine međunarodnih zvaničnika, baš kao devedesetih kada je kreiran Dejtonski mirovni sporazum.Početkom 2013. godine nekoliko organizacija civilnog društva odlučilo je da uzme stvar u svoje ruke, udružili su postojeće projekte kojima se tretira pitanje rodno odgovornog Ustava BiH i pokrenuli su inicijativu pod nazivom ,,Građanke za ustavne promjene’’.

Inicijativa predstavlja neformalnu grupu koja, za sada, okuplja 17 organizacija civilnog društva, ženske grupe i pojedince i pojedinke koji/e su spremne da za zauzmu ravnopravan položaj sa političkim elitama i sudjeluju u najvažnijim pitanjima za budućnost građana/ki BiH. Članovi i članice inicijative ,,Građanke za ustavne promjene’’ smatraju da se u ustavni proces moraju ravnopravno uključiti i muškarci i žene, te da je na taj način jedino moguće kreirati demokratski Ustav i definisali/e su pet prioriteta za koje će se zalagati u procesu reforme Ustava BiH, te su na osnovu njih kreirali rodno odgovorneAmandmane na Ustav. U prioritete spadaju: upotreba rodno-odgovornog jezika u Ustavu BiH, uvođenje afirmativnih mjera u Ustav BiH radi postizanja pune rodne i polne ravnopravnosti, proširenje postojećeg Kataloga prava odredbama koje se tiču jedinstvene zdravstvene, socijalne i porodične zaštite, veća sudska i pravna zaštita ljudskih prava i sloboda i uvođenje principa direktne demokratije.Platforma

Građanke za ustavne promjene

Piše: Svjetlana MarkovićAktivistica Helsinškog parlamenta građana Banja Luka

Mirovne novosti 3

sa pratećim amandmanima dostupna je na: http://ustavnareforma.ba/bs/online_biblioteka.htmlVodeći se parolama ,,Ja sam majka i želim da me Ustav prepozna’’, ,,Ja sam ravnopravna i želim da me Ustav prepozna’’ ili “Ja sam radnica i želim da me Ustav prepozna”, članice Inicijative su početkom oktobra počele sa realizacijom zajedničke kampanje kako bi javnosti predstavile prioritete i konkretne prijedloge za reformu Ustava BiH. Do kraja 2013. godine prezentovati će Inicijativu širom BiH, kako predstavnicima vodećih političkih partija i međunarodne zajednice, tako i građanima i građankama na lokalnom nivou. Aktivnosti Inicijative mogu se pratiti na: https://www.facebook.com/pages/Gra%C4%91anke-za-ustavne-promjene/202941796554967

Inače, još prije četiri godine, u oktobru 2009, Helsinški parlament građana i Udružene žene, zajedno sa članicama Regionalne ženske mreže, uputili su protesno pismo tadašnjim visokim zvaničnicima međunarodne zajednice i inicijatorima Butmirskih pregovora o reformi Ustava BiH kojim su tražili da za pregovarački sto o ustavnim promjenama sjednu i žene. Četiri godine poslije, međunarodni zvaničnici i dalje zanemaruju činjenicu da žene, koje čine više od polovine stanovništva BiH, mogu dati značajan i drugačiji doprinos pregovorima o ustavnim promjenama i usmjeriti ih ka potrebama i interesima običnih građana ove zemlje koji ne mogu živjeti samo od „principa konstitutivnosti”.

Predstavljanje Platforme i amandmana na press konferenciji u Sarajevu, 8. oktobra 2013.

Mirovne novosti 4

Bilo jednom biće bolje- Jesi li primijetio da danas ljudi u Bosni i Hercegovini čak i ne okončavaju više razgovore i jadikovke sa biće bolje? - na ovo mi je skrenuo pažnju jedan kolega iz Njemačke koji je, kao i ja, došao ponovo u Sarajevo nakon 10 godina odsustva da tu živi (što može, uostalom, izgledati neobično). Čini mi se da je on zaista bio u pravu. Čak i kad je taj tračak nade služio svjesnoj autoironiji, uspijevao je, ako ništa, da naizgled odagna previše negativne misli o vlastitoj sudbini. Nekad, nakon rata, bilo je dopušteno prkositi očaju (u stilu Oskara Vajlda) sa ljubaznošću humora. Biće bolje je bio pojas za spasavanje koji smo bacali jedni drugima; pozitivna i zdrava misao uprkos svemu, iako iluzorna, jer ubiti nadu je bio posljedni zločin koji nije trebalo počiniti.

Nada i korozijaMeđunarodni teatarski festival MESS je spustio zavjese po 53. put, a reflektori koji su osvjetljavali scene ugrožene sreće i nagriženih nada su se ugasili. Teatarske trupe su nastavile put ostavljajući za sobom Bosnu i Hercegovinu podijeljenu između dva naizgled suprotstavljena razmišljanja koja lebde u zraku – za jedne: Ne može biti gore!, a za druge: Biće bolje! Znakovi napuknute nade čiju je koroziju MESS prepoznao i možda je pokušava spriječiti idući dotle da zamišlja da bi ljudima danas uveliko zaprijetila hrđa da su kojim slučajem roboti.

Nada i spasZamislimo na jedan trenutak sve one žrtve, takozvane ilegalne imigrante, koji se i ne sluteći tragičnu sudbinu koja ih čeka na otvorenom moru kraj Lampeduze, ukrcavaju na afričkim obalama nadajući se susretu sa gostoprimljivom Evropom. Kad bi oni mogli govoriti jezicima Bosne i Hercegovine, šta bi rekli, kako bi se ohrabrili dok ne stignu, na brodu sreće, do obala Lampeduze-El Salvadora? Biće bolje? Govoreći uopšteno, razlog manjka gostoprimljivosti Evrope je u daleko manjoj mjeri rasizam, ksenofobija ili pak europeizam, a mnogo više nedostatak nade čak i kod nje same. Ali ovdje je dozvoljeno misliti da se radi o deficitu nade drugog tipa koja se zove strah od gubitka sebičnih interesa, dakle ravnodušnosti.Ako postoji sud za ubistva, koji bi sud onda trebao procesuirati ubistvo nade?Dobar advokat ubice nade bi mogao iznaći ovdje i olakšavajuće okolnosti za svog klijenta. Jer, iako je očaj prokletstvo ljudskog roda, nada nije uvijek blagoslov. Dok god negdje ima nade, u neku drugu zemlju, u neki sistem, u nekog idola, u neku političku igru, postoji, pored ohrabrivanja, i rizik da čovjek ne čini ništa, odnosno ne daje dovoljno od sebe kao jedinka ili udružen s drugim. Nije li kraj nade u svojoj brutalnoj nasilnosti isto tako i početak borbe?

Nada i vjeraNa drugoj strani, ako se nadom vraća vjera u Božja obećanja koja vjernike štiti zauvijek od obeshrabrenja ukoliko slijede

Njegove zakone, na isti način se putem nade povjerava građanskom društvu funkcija ispunjavanja želje za srećom. Tom istom građanskom društvu koje stoji iza ljudskih vrijednosti, jača društveni i ekonomski progres i razvija uređenje u kojem je bolji svijet moguć. Što je manje nade na ovozemaljskom svijetu u kojem su iznevjerena obećanja, to su nadanja veća u nebeska obećanja. Religija i njena moralna načela su ispunila prazninu koju je za sobom ostavio društveni ugovor i njegove svjetovne tj. univerzalne vrijednosti koje su izvrgnute ruglu. Dok god pred sobom imamo tolerantne vjernike otvorene za dijalog, nada je dobrodošla jer ohrabruje i ima blagotvoran učinak na teškoće svakodnevnice. Ako je životna nada međutim lišena svakog smisla, a njeno mjesto zauzeo je religiozni fanatizam, tada se javlja opasnost narušavanja slobode svijesti, a time i same društvene slobode.

Nada i heroizamSuočavajući se s prošlošću, prisjetimo se što nas uči istorija: 1937. godine, u jeku rata između fašista i španskih republikanaca, André Malraux, i sam ratujući, uporedo je pisao svoj roman Nada koji govori i o planinskom vijencu koji će izroditi nade nošene snagom neizbježno herojskih ljudi. Rat je prošao ovuda i opet je tamo negdje. U vrijeme lančane proizvodnje heroja, nisu li upravo također heroji rata i oni koji sprečavaju da do njega dođe? I nije li stvarno jedini pravedni rat uvijek onaj koji smo izbjegli? Avaj, spram brojnih infantilnih patuljaka koji vladaju (uz dužno poštovanje građanima biračima), premalo je odvažnih mudrih džinova koji vode politiku za ljude i koji se služe silom zakona samo kada je pravedna, i koji se služe moći samo kada je bratska i solidarna.

Nada je mrtva. Živjela nanovo osvojena nada! Nova nada slična je onoj koju je nogometna reprezentacija vratila BiH i koja se zove Idemo u Brazil, kao jedna metafora koja pokazuje da kada jedan narod radi zajedno sa oslobođenim potencijalom, ciljevi se mogu postići i uspjesi slaviti, i možda ne samo u sportskom slučaju. Uživajmo, prenosimo taj primjer i transformišimo tu pozitivnu energiju u drugim sektorima, sada kada se, nakon gola, perspektive otvaraju i budućnost vraća.

Kada smo dobili igre, šta fali da bude još i hljeb?

Michele ParenteForum Ziviler Friedensdienst

(forumZFD) u BiHSarajevo, parente@forumzfd.de

Prevod s francuskog: Fuad Hasanagić

Mirovne novosti 5

Izvještaj s prvog sastanka Omladinske grupe ORC-a

Nakon devet godina postojanja Omladinskog resursnog centra (ORC), aktivnog učešća u izgradnji bh. društva, rada na svakodnevnom povezivanju mladih iz svih krajeva BiH i razbijanju predrasuda između istih, edukaciji mladih na mnogim temama koje se tiču poticanja demokratskih vrijednosti u našem društvu i još dosta stvari, došlo se na ideju formiranja Omladinske grupe ORC-a koju čine mladi ljudi koji su na bilo koji način u prošlosti bili dio naših edukacija, seminara, okruglih stolova ili slično. Za datum formiranja omladinske grupe se uzima prvi sastanak iste, tj. 8. oktobra, kad su članovi grupe razgovarali o budućnosti grupe, aktivnostima koje će zajednički raditi, te o raspodjeli dužnosti. Trenutno okosnicu grupe čine članovi koji su u prethodne dvije godine bili dio projekta “Regionalna akcija protiv diskriminacije“, u sklopu kojeg su održane po dvije lokalne, nacionalne i regionalne radionice, javne debate, te ulične akcije na kojima su omladinci stečeno znanje prenosili na sredinu u kojoj žive i ukazivali na probleme koji nas okružuju.Omladinski resursni centar Tuzla se zato s razlogom može pohvaliti da posjeduje izuzetno iskusne pojedince

kojima je sada pružena prilika da samostalnije rješavaju probleme društva u kojem žive.Trenutni članovi Omladinske grupe su: Merita Sokoli, Asmir Šestan, Maida Zahirović, Almir Musić, Zada Bešić, Nedim Osmanović, Vildana Kurtić, Ivana Jokić, Dijana Osmanović i Slobodan Blagovčanin. Ubrzo nakon formiranja grupe pojavilo se još dosta zainteresovanih koji će u narednom periodu na nekom od sastanaka biti uključeni u grupu.Kako smo naveli da je Omladinska grupa sačinjena od iskusnih pojedinaca, nije toliko teško za pretpostaviti da je već na prvom sastanku dogovorena jedna od aktivnosti koja će se uskoro implementirati. Omladinci su odlučili da obilježe 21. novembar kroz uličnu akciju pod nazivom “18 godina mira“, te da ukažu na to da postajemo punoljetno društvo u miru i da smo spremniji nego ikad krenuti zajedno naprijed. Svi zainteresovani za uključenje u rad grupe mogu nas kontaktirati na orctuzla@bih.net.ba i dobiti više informacija o održavanju narednih sastanaka.Za početak, očekujemo vas 21. novembra na Korzu u Tuzli!

Mirovne novosti 6

“Zaborav prošlosti“ i “zavjera šutnje“ ne vode izlječenju kolektivne traume

U organizaciji Udruženja za grupnu analizu u Bosni i Hercegovini i Udruženja psihijatara Tuzlanskog kantona, dana 19. 10. 2013. godine u Bosanskom kulturnom centru u Tuzli održan je studijski dan s fokusom na konstruktivno suočavanje s prošlošću i posljedicama manipu-lacija grupnim identitetom tokom i nakon II svjetskog rata, kao i proteklog rata (1991-1995.) u regionu bivše Jugoslavije. Skup je pozdravio i otvorio akademik prof. dr. sc. Enver Zerem, poželjevši učesnicima uspješan rad putem argumentiranog dijaloga i u duhu objektivne per-cepcije realnosti, kritičkog mišljenja i znanstveno utemeljnih istina. Uvodno predavanje na temu “Mitomanska historijska svijest, trauma i grupni identitet” održao je akademik prof. dr. sc. Dubravko Lovrenović, historičar iz Sarajeva. Diskutanti su bili Rade Radovanović, no-vinar i dramski pisac iz Beograda, prof. dr. sc. Dino Abazović, sociolog iz Sarajeva i prof. dr. sc. Enes Osmančević, novinar i komunikolog iz Tuzle, a diskusiju je moderirala prof. dr. sc. Esmina Avdibegović, predsjednica Udruženja za grupnu analizu u Bosni i Hercegovini, subspecijalista socijalne psihijatrije i grupni analitičar iz Tuzle. Skupu su prisus-tvovali i u diskusiji sudjelovali znanstvenici i profesion-alci iz oblasti humanosti, društvenih nauka, medicine i psihoterapije, aktivisti u oblasti dijaloga i pomirenja i studenti Univerziteta u Tuzli.Kao živi svjedoci jednog vremena, u višestoljetnom historijskom kontinuumu obilježenom “selektivnim pamćenjem“, mitomanskom sviješću, formiranjem neg-ativnih identiteta potaknutih vladajućim ideologijama, projektivnim tendencama i predrasudama u odnosu na različite etničke grupe, te povremenim reaktivaci-jama sociološki i psihološki nerazriješenih konflikata, masovnim zločinima, nepriznavanjem traume “drugo-ga“ i posljedičnim zataškivanjem objektivne istine, a osjećajući moralnu obavezu i društvenu odgovornost za kritičku analizu i konstruktivno suočavanje sa našom zajedničkom tragičnom prošlošću i negiranjem zločina, inicirali smo multinacionalni, interdisciplinarni dijalog između historije, sociologije, medija - komunikologije, psihijatrije i grupne analize, putem razmjene ličnih i profesionalnih iskustava, te razmjene informacija i znanja utemeljenih na znanstvenim dokazima. S ciljem vlastitog doprinosa prekidanju “zavjere šutnje“, sveobuhvatnijem razumijevanju posljedica historijskih rana i trans-generacijskog prijenosa “izabrane traume“ (npr. Kosovski boj, Gazimestan, Jasenovac, Bleiburg, Srebrenica i dr.), a u pokušaju olakšavanja tereta prošlosti budućim generacijama i sprječavanja “ratnih recidiva“ u regionu, nepristrasnim, kritičkim osvrtom na zločine počinjene tokom recentne historije, uključujući i one počinjene od strane pripadnika vlastite grupe kojoj prema etničkoj odrednici pripadamo ili u koju nas svrstavaju, ukazano je na opasnost i destruktivnost mitomanske svijesti, “fantazma osvete“, ratno-huškačke propagande, “govora mržnje“, te ideoloških i političkih zloupotreba i manipulacija psihologijom grupe. Ne zadržavajući se samo na historijskim događajima i traumama, diskutanti i ostali sudionici ovoga skupa također su kritički sagledali i dokumentirano promišljali o aktualnoj ambijentnoj realnosti u kojoj danas živimo, a koju karakteriziraju pasivnost i potreba većine “običnih“ ljudi da “zaborave“ prošlost, s jedne strane, i prolongirano fabriciranje etnonacionalizama, animoz-iteta i nepovjerenja od strane pojedinih političkih vođa, s druge strane. Iako znajući da je konstruktivno suočavanje s prošlošću uznemirujući i bolan proces, i da individualno i kolektivno ozdravljenje iziskuju vrijeme, neophodno je naglasiti da se bez objektivnog uvida u prošlost izlažemo većoj mogućnosti ponavljanja histo-rijskih grešaka. S obzirom na veliki interes za temu koji su potakli uvodno predavanje prof. Lovrenovića, kao i diskusija koja se nakon toga razvila, zaključeno je da postoji potreba za daljom interdisciplinarnom suradnjom i kontinuitetom održavanja ovakvih i sličnih skupova u ozračju iskrene suosjećajne komunikacije, razumijevanja, zaštite ljudske vrijednosti i dostojanstva, uzajamnog poštovanja i tolerancije za drugo i drugačije.

Dr. Amra DelićOrganizacioni odbor

Mirovne novosti 7

Međunarodni dan borbe protiv fašizma, rasizma i ksenofobije, 9. novembar, ove godine je posvećen borbi protiv govora mržnje na internetu, a tim povodom Helsinški parlament građana je organizovao doručak sa novinarima iz printanih i elektronskih bh. medija. Predstavnici sedme sile, članovi Vijeća za štampu BiH i Regulatorne agencije za komunikacije BiH na sastanku su diskutovali o zakonskoj nedefinisanosti internet prostora, mogućnostima njegove regulacije, te analizirali domaću medijsku panoramu.Opšti zaključak sastanka je da se govor mržnje iz „klasičnih medija“ preselio na internet, jer štampani mediji, radio i televizija podliježu strogim zakonskim regulativama, dok internet, kao i u ostatku svijeta, ostaje van dometa kontrole. Mišljenja novinara i regulatora o tome da li treba uspostaviti regulatorna tijela i odgovarajući zakonski okvir kontrole internet prostora su podijeljena. Jedni su opredjeljeni da se red na internetu može uvesti

samo uspostavljanjem kontrole „on line“ prostora, dok su drugi učesnici sesije zastupali tezu o tome kako internet treba da ostane slobodan medij koji će i dalje moći da garantuje slobodu govora i mišljenja. Između ostalog, ocijenjeno je da su govor mržnje i raspirivanje vjerske i nacionalne netrpeljivosti najizraženiji na portalima - u rubrici komentari. „On line“ medije samoreguliše Vijeće za štampu BiH, a u skladu s tim postoji zajednička aktivnost policijskih, pravosudnih i tužilačkih institucija koje po prijavama građana ili Vijeća prate takve sadržaje.Uprkos tome, pojedini portali postaju stratišta komentatora koji se kriju ispod lažnih pseudonima i iz duboke anonimnosti kreiraju ksenofobične stavove o marginalizovanim grupama u Bosni i Hercegovini, a posebno prema LGBT populaciji, poručili su učesnici sastanaka.U BiH niko sa sigurnošću ne može da kaže koliko imamo registrovanih portala, a prema posljednjim podacima Vijeća za štampu čak se za oko 50 ne zna ko ih uređuje niti ko je vlasnik. Predsjedavajući žalbene komisije Vijeća za štampu BiH prof. dr Miodrag Živanović podsjetio je da Vijeće već dvije godine pokušava da reguliše prostor „on line“ medija u BiH, te da komentari i dalje pripadaju najkritičnijoj kategoriji izvora govora mržnje. Šef banjalučke kancelarije Regulatorne agencije za komunikacije BiH Boris Kujundžić podsjetio je da je i Evropska unija u posljednje vrijeme polemiše o tome da li se baviti ozbiljnom regulacijom sadržaja interneta ili da se propišu minimalni tehnički uslovi koje bi trebao da ima internet servis provajder ili portal. Zaključak predstavnika medija i regulatornih tijela na doručku je bio da se pitanju regulacije interneta treba ozbiljno pristupiti, a da u prevenciji i rješavanju problema govora mržnje treba da učestvuju svi nivoi vlasti, kao i cjelokupna medijska zajednica u BiH.

Govor mržnje na internetu

Piše: Jelena Despotović, Helsinški parlament građana Banja Luka

UNITED-ov poster za obilježavanje Međunarodnog dana borbe protiv fašizma

Mirovne novosti 8

Na doručku sa novinarima posvećenom „Govoru mržnje u bh. medijima i na internetu“ Regulatorna agencija za komunikacije BiH i Vijeće za štampu dogovorili su zajedničko djelovanje u rješavanju ovog problema, a prvi korak ka tome je dogovaranje sastanka koji će imati za cilj razmatranje mogućnosti uspostavljanja regulative u on line prostoru BiH.Sprečavanje govora mržnje sa akcentom na mlade u fokusu je i Generalnog direktorata za demokratiju Savjeta Evrope. Naime, Savjet Evrope je pokrenuo globalnu kampanju za borbu protiv govora mržnje na internetu, a kampanja se provodi u 38 država članica. Akcenat na mlade ljude je stavljen upravo zbog toga što najviše koriste internet, a cilj je osposobiti ih da znaju prepoznati govor mržnje i načine kako će se boriti protiv kršenja ljudskih prava, izjavila je Nela Sladojević, viša stručna saradnica za međunarodnu saradnju u Ministarstvu za porodicu, omladinu i sport u Vladi RS. Ona je dodala da je Vlada RS inicirala formiranje Komiteta RS za borbu protiv govora mržnje na internetu.

“Doručak sa novinarima”, Banjaluka, 9. novembar 2013.

Želeći da podrži kampanju Vijeća Evrope za borbu protiv govora mržnje, mreža UNITED je ovogodišnji Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma – 9. novembar obilježila pod sloganom Wipe Out Hate (Obrišimo/Istrijebimo mržnju). U saopštenju mreže UNITED je navedeno da je govor mržnje off i on line sve fatalniji iz dana u dan i da je ponovo aktuelna, slično 30-tim godinama prošlog vijeka, opasna „mi i oni“ retorika.

Mržnja se pojavljuje u više formi – desničarski ekstremizam, populizam, fašizam, ekstremni nacionalizam, ksenofobija, romofobija, islamofobija, antisemitizam i sl. i ne samo da vodi ka nasilju i isključivanju, već je ozbiljna prijetnja za mir i demokratiju, poručuju iz UNITED.

Mirovne novosti 9

KUVI – Konstruktivna upotreba veteranskog iskustva?

Program konstruktivne upotrebe veteranskog iskustva (KUVI) koji je nastao sa idejom da ponudi novi pristup i model za korištenje ratnog iskustva u prevenciji nasilja među mladima, služi za opštu društvenu dobrobit i izgradnju mira u regiji. Model kombinuje stručna znanja i iskustva ratnih veterana, članova ReMI mreže, istražujući nove potencijale i nudeći inovativne pristupe ovom radu. Ovaj model rada zasniva se na dijalogu veterana i mladih i dio je aktivnosti koju će provoditi Regionalna mirovna inicijativa - ReMI mreža u narednom periodu u Bosni i Hercegovini u partnerstvu sa Centrom za ratnu traumu iz Novog Sada.

Šta je dijalog „Veterani i mladi“?

To je je prilika da se mladi sretnu i razgovaraju sa ljudima koji imaju iskustvo rata (ratni veterani) u djelimično uokvirenom i facilitiranom dijalogu. Kroz dijalog mladi dobijaju priliku da sa ratnim veteranima razgovaraju o iskustvima, stavovima, osjećanjima, posljedicama koje imaju veze s ratom u ličnom, porodičnom i širem društvenom smislu. Dobijaju priliku da čuju o tome šta rat znači za pojedinca i njegove bližnje, šta je ratna trauma, šta je „pobjeda“, a šta „poraz“. Dijalog je i prilika da mladi govore o svojim iskustvima i osjećanjima vezanim za skoriju ratnu prošlost i za ono što se danas oko nas u društvu dešava.

Zašto veterani?

Veterani imaju iza sebe iskustvo rata, iskustvo ekstremnog nasilja, nešto što je samo po sebi neprepričljivo i neprenosivo. Veterani takođe imaju iskustvo koje većina nas nema (a nadamo se da ga neće ni imati), o kome žele da govore, i o kome imaju šta da nam kažu. Puno toga možemo naučiti iz ovog razgovora s veteranima o nasilju, spirali nasilja, posljedicama nasilja, o ratnoj traumi i njenim posljedicama, o stavovima i promjenama stavova. Veterani su u Bosni i Hercegovini poslije minulih ratova odgurnuti na društvenu marginu, prije svega oni kod kojih je taj identitet jasno izražen i finansijski tereti državu (ratni invalidi, osobe koje boluju od PTSP-a...). Međutim, mnogi veterani imaju potrebu da budu korisni društvu i njegovoj izgradnji danas, žele da svoje iskustvo

konstruktivno upotrebe u društvu kroz razvijajanje kritičkog odnosa prema ratu i nasilju kod mladih, kroz prevenciju ratova i nasilja i anti-ratno djelovanje uopšte. Ovi dijalozi su zato prilika i za veterane i za društvo da naprave korake ka integraciji jednog od svojih segmenata na konstruktivan i koristan način.

Zašto mladi?

Mladi se danas susreću s raznovrsnim nasiljem čija je eskalacija na različite načine povezana sa doskorašnjim ratovima. Sa druge strane, mladi imaju šta da kažu o tom nasilju, ali mogu i da uče i da rade na njegovoj prevenciji. Mnogi mladi su dio grupa koje su označene kao veći potencijal za nasilje i mnogi od njih gledaju na nasilje kao na neminovnost i trenutno stanje. Posljedice nasilja nisu ono o čemu imamo prilike da učimo i razgovaramo. Ratovi su često „događaji zbog kojih mrzimo Hrvate, Srbe, Bošnjake, itd“, predrasude su stvari koje smatramo korisnim i opravdanim, prošlost je ono što težimo da zaboravimo. Zato je ovo prostor za razgovor, promišljanje i slušanje o tome.

Šta smo do sada uradili?

U protekle dvije godine intenzivno se radilo u nekoliko faza. U prvoj fazi radilo se na obuci ratnih veterana i facilitatora iz Dervente, Teslića, Doboja, Broda,

Piše: Spasoje Kulaga,

Udruženje “Pravi požar”, Derventa

Mirovne novosti 10

Prnjavora i Šamca koji će provoditi dijaloge. Održano je nekoliko višednevnih edukativnih radionica, gdje su učesnici stekli neophodna znanja koja će biti potrebna za dijaloge. Polaznike je edukovala organizacija “Centar za ratnu traumu” iz Novog Sada, iz Srbije. Ukupno je obučeno 11 veterana i 6 facilitatora. Svi oni su trenutno osposobljeni da provode dijaloge sa mladima, ali i sa drugim grupama kada se i ako se za to ukaže potreba. U drugoj fazi, nakon obuke, održavaju se završni/početni dijalozi gdje veterani i facilitatori primjenjuju stečeno znanje uz monitoring stručnog tima “Centra za ratnu traumu”. U do sada održanih oko trideset dijaloga pokazao se veliki stepen stručnosti i znanja što je rezultovalo odličnim ocjenama od strane mladih koji su učestvovali u ovom programu. U 2013. godini organizovali smo petnaest dijaloga u srednjim školama na kojim je učestvovalo oko 300 učenika srednjih škola.Podršku za organizovanje Dijaloga “Veterani i mladi” dobili smo od Foruma ZFD, kancelarija u Sarajevu, a program se realizuje po odobrenju Ministarstva prosvjete i kulture u Vladi RS. Potrebno je naglasiti da su škole, kao i omladinske organizacije u kojima smo organizovali ovu aktivnost, dale punu podršku što dodatno potvrđuje potrebu sistematskih rješenja koja se tiču prevencije nasilja.

Planovi za budućnost!

Ciljevi programa su dvostruki, i kao takvi uključuju i mlade i veterane:

� kako iskustvo veterana upotrebiti sa ciljem prevencije nasilja među mladima

� razumijevanje ratne traume i njenih posledica na pojedinca, porodicu i društvo

� razbijanje predrasuda o ratnim veteranima i mladima

� davanje kredibiliteta ratnim veteranima i njihovom ratnom iskustvu u društvu

� davanje stvarne slike rata i razbijanje predrasude o ratu (kao nečemu dobrom)

� upotreba veteranskog iskustva u razumijevanju “neprijatelja”

� kritički pogled veterana prema ratu

Iz navedenih ciljeva vidljivo je u kome pravcu trebamo da idemo i na kojem području trebamo realizovati ovaj novi model. U evaluacijskim upitnicima koje popunjavaju na kraju svakog dijaloga “Veterani i mladI”, mladi su naveli da su i ubuduće zainteresovani za učešće u još dijaloga, što je nama iz ReMI mreže dalo težak zadatak da sistemski isplaniramo, te prikupimo

neophodna sredstva za realizaciju ovog programa. Pored sredstava potrebno je pronaći i organizacije partnere koje žele da se uključe u ovaj program. Za sada u relaizaciji KUVI programa uključili su se veterani iz Udruženja “Pravi požar” koji učestvuju u provođenju Dijaloga.Plan je da se dijalozi realizuju na teritoriji cijele BiH, a posebno tamo gdje je primjećen porast nasilja i sukobi među mladima. U ovaj program potrebno je uključiti sve relevantne institucije na svim nivoima vlasti, škole i organizacije civilnog društva.Jedna od sljedećih aktivnosti je organizovanje Konferencije u partnerstvu sa Forum ZFD organizacijom, na kojoj će se predstaviti dosadašnja iskustva u realizaciji KUVI programa u BiH. Konferencija će biti održana 27. novembra u Hotelu Grand u Sarajevu, i ovim putem pozivamo zainteresovane da nas kontaktiraju.

ReMI mreža je mreža nevladnih organizacija koja kao resursni centar djeluje na razvijanju i promovisanju tolerancije, kulture dijaloga, nenasilja i uvažavanja različitosti u oblastima djelovanja članica, izgradnji civilnog društva, jačanju lokalnih NVO-a kroz instuticionalni razvoj, unapređenje saradnje, razmjenu informacija i zajedničke aktivnosti u implementaciji projekata i kampanja, a radi unapređenja socijalnog, ekonomskog i kulturnog položaja članova ReMI mreže i vladavine zakona.Jedna od aktivnosti ReMI mreže je i provođenje programa konstruktivne upotrebe veteranskog iskustva (KUVI).

Mirovne novosti 11

Otvoreno igralište za osobe sa poteškoćama u razvoju

Na Kamberovića polju kod Turske česme u Zenici svečano je u organizaciji Udruženja “Dlan” iz Zenice, uz finansijsku pomoć NVO Muslim AID kao donatora, otvoren park za djecu s poteškoćama u razvoju.

Svečanosti je prisustvovao veliki broj prijatelja Udruženja, djece i njihovih roditelja, te drugih gostiju. Među njima istaknut ćemo prisustvo premijera ZDK-a g. Muniba Husejnagića, načelnika Zenice g. Husejina Smajlovića te ministra za obrazovanje, nauku kulturu i sport g. Mirka Trifunovića.

Poučnom izvedbom na početku programa kroz ples i pjesmu djeca iz JU “Predškolski odgoj i obrazovanje” poručili su: “Ne rugaj se”, prema istoimenoj pjesmi. Među prisutnima je bila i osoba koja je najviše zaslužna za izgradnju ovog igrališta, Edina Šehić – Saliu, direktorica Muslim AID-a, koja je u svom kratkom obraćanju naglasila da djeca sa invaliditetom imaju ista prava kao i sva ostala djeca, iste želje i uvjete. Također je iskoristila priliku da zahvali Udruženju “Dlan” što je pružilo priliku da Muslim AID potpomogne realizaciju projekta, te da se na taj način usreće djeca s poteškoćama u razvoju, djeca koja nisu birala kako će se roditi. Svečanosti je također prisustvovao i načelnik Zenice Husein Smajlović, koji je s velikim zadovoljstvom i osmijehom na licu u svom govoru kazao: “Možemo misliti za sebe šta god hoćemo: da smo najbolji, najjači, najbogatiji, ali to ne pokazuje kakvi smo ljudi. Sva vlast počiva na tome, te se smatra da će riješiti sve probleme. Nezavisno od toga pozivam vas da budemo isti, zavisni, te tako nećemo moći mijenjati stav. Znate da u Zenici postoje dosta jake ustanove, gurajte se da im dokažete neke stvari, prvoj Općini i meni kao načelniku, tražite i borite se. U želji da ovo igralište godinama posluži onima kojima je potrebno, izražavam veliku zahvalnost na pozivu na ovaj događaj”.

Za kraj, svečano i simbolično s ciljem slanja poruke mira pušteni su bijeli golubovi, te prerezana crvena traka. Tim činom zvanično je započeo rad ovog igrališta na Kamberovića polju u Zenici.

Adis Kriko, http://merak.ba/otvorenje-igralista-merak-ba/

Mirovne novosti 12

Djeca u Parlamentu BiH: Počnite se bolje brinuti o nama

„Na ovom mjestu želimo vam svima poručiti da počnete bolje da se brinite o nama, djeci ove zemlje. Mi nismo samo budućnost, nego smo i sadašnjost. A šta mi tražimo? Mi ne znamo napamet milenijumske ciljeve, mi ne znamo napamet akcione planove koje vi pravite za nas ali znamo ono što osjećamo na svojoj koži, a to je da nam treba porodica, sigurnost, opremljena bolnica, besplatni lijekovi za one koji su ugroženi, vakcina za novorođenčad , kuća ili stan u kojoj ćemo živjeti, ljekar kada nam zatreba. Neko će reći da ovo mnogi imaju, ali dokle god postoji i jedno dijete koje nema ovo što smo mi naveli, vrijedi se boriti i vrijedi biti nezadovoljan“, kazala je u svom govoru u BiH Parlamentu Melisa Hadžić, učenica O.Š. Kreka iz Tuzle.

Njen govor bio je dio programa obilježavanja 20. novembra, godišnjice UN-ove Konvencije o pravima djeteta i Međunarodnog dana djeteta. Program obilježavanje počeo je 19. novembra nizom događaja uključujući tematsku sjednicu Zajedničke komisije za ljudska prava, prava djeteta, mlade, imigraciju, izbjeglice, azil i etiku u Parlamentu Bosne i Hercegovine (BiH), koja je ujedno bila prilika da djeca sama iskažu svoje stavove, zabrinutost i ponude moguća rješenja za izazove sa kojima se susreću. U radu sjednice učestvovali su: Institucija Ombudsmana za ljudska prava BiH, učenici SŠ ''Mihailo Petrović Alas''- Ugljevik, SŠ ''Ivo Andrić''- Višegrad, OŠ Kardinala Stepinca - Neum, JU ''Gimazija Cazin'', JU Gimnazija ''Musa Ćazim Ćatić''- Tešanj, Srednje škola Čapljina i OŠ “Kreka” Tuzla, te predstavnici civilnog sektora, dječijih grupa i Koalicije Snažniji glas za djecu.

Takođe, u sklopu obilježavanja Međunarodnog dana djeteta, Institucija Ombudsmana za ljudska prava BiH promovisala je specijalni izvještaj pod nazivom „Djeca u konfliktnim razvodima“, koji donosi i preporuke institucijama i stručnjacima koji rade na zaštiti djeteta u brakorazvodnim parnicama. Izvještaj je dostupan na sljedećem linku: http://www.ombudsmen.gov.ba/documents/obmudsmen_doc2013111913333951bos.pdf

Pored ovog izvještaja, Save the Children za sjeverozapadni Balkan objavio je na ovaj dan i prevod globalnog izvještaja Save the Children-a „Dijete milenija: Borba za dječije živote“. Radi se o izvještaju za djecu - o djeci, u formi stripa, a koji je adaptacija izvještaja Save the Children-a Životi na rubu – program zaustavljanja smrti djece koje se mogu spriječiti. Izvještaj je dostupan na sljedećem linku: http://nwb.savethechildren.net/sites/nwb.savethechildren.net/files/library/STC-lat-web.pdf

Mirovne novosti 13

Završen Festival tolerancije / 2. Festival jevrejskog filma Sarajevo

U nedjelju, 27. listopada, završio se drugi po redu Festival jevrejskog filma Sarajevo. Na Festivalu smo prikazali 14 filmova na kojima je prisustvovalo preko 1200 ljudi. Film s kojim smo otvorili Festival “Kad svane dan” pogledalo je oko 170 posjetitelja te ga je puno kino i visoko ocijenilo. Film koji je dobio najveće ocjene publike je “Obilježeni”, no valja napomenuti da je sarajevska publika vrlo visoko ocijenila svaki naš film.

U sklopu Festivala otvorili smo i izložbu “Antimasonski plakati” u Galeriji 11/07/95, uz veliku pomoć Tarika Samaraha, a koja će biti otvorena i besplatna za sve zainteresirane sve do 4. 11. 2013. Za izložbu je pokazan veliki interes te je samo otvorenje bilo vrlo uspješno i medijski popraćeno.

Da bi ovaj festival prošao što bolje, pobrinuli su se i partneri festivala iz organizacije „Mreža za izgradnju mira“ na čelu s Goranom Bubalom koji nam je nesebično ustupio mlade i poletne sarajevske volontere. Ovim se putem zahvaljujemo tim mladim ljudima koji su odvojili veliki dio svojeg slobodnog vremena da bi nam pomogli u ostvarenju cijelog programa.

U nedjelju, na dan zatvaranja, naša gošća Magdalena Želasko, osnivačica i direktorica bečkog LET’S CEE Film Festivala, uručila je Nagradu za životno djelo našem počasnom predsjedniku Branku Lustigu. U njezinom dirljivom govoru Branku pročitana je poruka Stevena Spielberga koji je između ostalog rekao: “Hvala ti Branko što si ušao u moj život.” Time smo na najljepši način došli i do zadnje projekcije ovog festivala te je film „Obilježeni“ znakovito dobio i najvišu ocjenu publike.

Ovim se putem organizatori Festivala tolerancije / 2. Festivala jevrejskog filma Sarajevo zahvaljuju svim partnerima i sponzorima koji su omogućili da se ova potrebna manifestacija širi dalje na regiju te se nadamo da će uspjeh festivala u Sarajevu pokazati kako je tolerancija internacionalna riječ koja je potrebna svima i čiju poruku treba širiti po cijelom svijetu.

Preuzeto sa: http://www.jff-zagreb.hr/newsitem/3/138/Zavr%C5%A1en%20Festival%20tolerancije%20%202.%20Festival%20jevrejskog%20filma%20Sarajevo

Mirovne novosti 14

VOLONTIRANJEM DO TOLERANCIJE

Stari dobri vestern filmovi. Poželjela sam da pogledam bar jedan, ali izgleda da ih ovih dana niko više ne prikazuje, pa pretpostavljam da se više ni ne snimaju. Nažalost... znala sam uživati u tim minutama prepuštajući se starom dobrom filmu.

‘’Festival mira i tolerancije... 2. festival jevrejskog filma... poziv za volontere... ‘’ – čitam, i pojedini dijelovi mi privlače pažnju. Pa zašto da ne, volontiranjem uvijek izvučem nešto korisno, nešto poučno. Prijavljujem se u cilju da posvetim onoliko pažnje koliko možete predati na jedan ovakav poziv. Prijavljujem se u cilju da dam dio u sebe u jednom ovakvom projektu, da ponovo, nakon dužeg vremena, pogledam neki dobar film u drugačijem okruženju sa malo drugačijom temom. Nisam mogla ni da slutim da će mi pažnja biti usmjerena u potpuno drugačijem svjetlu.

Već nakon prvog pogledanog filma u glavi su mi se počela pojavljivati razna pitanja. Zbog čega se na Balkanu gotovo uvijek u prvi plan stavlja ono što nas razdvaja umjesto ono što nas spaja? Zato što nismo u stanju pronaći mir i zadovoljstvo u sebi samima, stvoriti vrijednosti i kvalitete koje će nas same po sebi staviti u prvi plan nečim pozitivnim? Lako je liječiti frustracije tražeći trun u nečijem oku, a ne vidimo brvna u svojem, kako se kaže. Kad naučimo biti zadovoljni sami sobom, nestat će i potreba da vrijeđamo i omalovažavamo druge? Naučit ćemo živjeti u miru i toleranciji s drugima, nećemo ih više smatrati prijetnjom? Koliko je potrebno da stvari dođu na svoje?

Nisam sigurna da li je bilo pametno otvoriti sva ova pitanja, da li je vrijedno vraćati se u prošlost. Već drugi dan volontiranja sam shvatila da je jedan klik miša bio sasvim dovoljan da me uvede u jedan potpuno drugačiji svijet i da me poduči stvarima koje nisam mogla ni zamisliti, o stvarima o kojima nisam ni razmišljala. Iz dana u dan izvlačila sam pouke. Naučila sam da je tolerancija poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi. Tolerancija je harmonija u različitostima. Tolerancija, vrlina koja mir može učiniti mogućim, mijenja kulturu rata u kulturu mira.

U današnjem društvu riječ “tolerancija” sve češće poprima mistične konotacije, dok ljudi zaboravljaju njenu namjeru i svrhu. Tolerirati znači dopustiti ljudima da žive svoja uvjerenja, sve dok ne ugrožavaju tuđa prava. Tolerirati znači omogućiti svima da iskažu svoje mišljenje (da, čak i ono suprotno od našega). Tolerirati znači širiti svoje vidike prihvaćajući tuđe. Tolerancija je sjeme kvalitetnog društva. Tolerancijom čovjek pokazuje svoju veličinu. To znači biti slobodan, čvrsto se držati svojih uvjerenja i prihvaćati da se i drugi drže svojih. To znači prihvaćanje činjenice da ljudska bića, prirodno različita u svojim nastupima, situacijama, govoru, ponašanju i vrijednostima imaju pravo živjeti u miru i da budu kakvi jesu.

Možete li vjerovati da neki ljudi provedu čitav svoj život u neznanju ili u pogrešnom ubjeđenju? Da čitav svoj život posvete pogrešnim stvarima, imajući pogrešne ciljeve i ideale? Možete li vjerovati da je čitav život ponekad jedna velika zabluda?

Pa, moj je bio... barem do onoga trenutka kada sam odlučila posvetiti svoje vrijeme onome što sam nazivala samo još jednim festivalom mira i tolerancije. Sada ponosno kažem da sam i ja slobodna, da se držim svojih uvjerenja, ali prihvatam i razumijem tuđa.

Za kraj, rečenica koja mi je probudila emocije i podstakla na suze, rečenica gospodina Lustiga koji kaže: “Bojim se da, kada ja umrem i umru moji savremenici koji sa mnom dijele iskustvo koncentracijskog logora, ne umre i priča o Holokaustu. Filmovi o tome više se ne snimaju, kao što se više ni ne snimaju vestern filmovi...” Ah, ti stari dobri vestern filmovi. Ja ih itekako pamtim, ali i Vaših ću se itekako s ponosom sjećati.

Čudni su putevi sudbine, zar ne?!

Ajdina Batalović

Mirovne novosti 15

VOLONTIRANJE NA FESTIVALU TOLERANCIJE

Za Festival tolerancije sam saznala preko prijatelja koji mi je preporučio da se prijavim kao volonter. Nakon što sam našla na internetu detalje o Festivalu, gdje se održava i koji će se filmovi prikazivati, rekla sam sebi: Zašto da ne? Nemam ništa izgubiti.

Prvog dana mog volontiranja shvatila sam da je to mnogo drugačije nego što sam ja zamišljala. Sama organizacija Festivala je bila na visokom nivou. Organizatori su nas toplo pozdravili, uputili u naša zaduženja, uvijek su bili spremni da odgovore na sva naša pitanja i nedoumice. Tako da je to bila više zabava nego rad. Sklopila sam mnoga poznanstva, kako sa volonterima tako i sa organizatorima, družili smo se, gledali filmove koje sigurno ne bismo imali priliku pogledati nekom drugom prilikom, tako da je tih nekoliko sati dnevno koliko smo ostajali brzo prolazilo. Moram priznati da su mi ta četiri dana, koliko je Festival trajao, prošla brzinom svjetlosti, tako da mi je na kraju čak i bilo žao što se Festival završava. Zadnjeg dana svi volonteri su pozvani da prisustvuju završnoj svečanosti i zajedničkom slikanju na kojoj je Magdalena Želasko, osnivačica i direktorica bečkog LET'S CEE Film Festivala, uručila Nagradu za životno djelo slavnom reditelju, dvostrukom oskarovcu Branku Lustigu. Također je pročitala čestitku upućenu gospodinu Lustigu od strane Stivena Spilberga. Nakon uručenja nagrade slijedilo je grupno slikanje volontera sa gosp. Lustigom.

Tako da toplo preporučujem svim mladim ljudima koji imaju višak vremena da se angažuju, da volontiraju, jer se sigurno neće pokajati. Ja pamtim samo najljepše uspomene sa mog volonterskog angažmana i namjeravam da se i sljedeće godine prijavim kao volonter na Festivalu. Smatram da bi se svi trebali voditi starom izrekom: ”Pitaće te starost gdje ti je bila mladost”. Vrijeme brzo prolazi i treba ga iskoristiti na najbolji mogući način.

Ove godine sam dobila priliku da prvi put učestvujem na Festivalu tolerancije. Iskreno, nisam imala previše očekivanja. Moram priznati da sam bila pozitivno iznenađena od strane same organizacije. Počevši od prijema nas volontera i širokog osmijeha koji nas je dočekao na vratima kina Meeting Point, sve do završnih riječi koje su me podsjetile da uvijek ima Nešto iznad nas, što će nam pokazati put i olakšati tegobe, koliko god one bile teške.

Potrudila sam se da pogledam što više filmova koji su bili prikazani na Festivalu, da bih se još jednom podsjetila da čovjek, nažalost, zna biti veća zvijer od bilo koje životinje. Rastrgati tijela nemoćnih i uzeti najmilije od svijeta. Čudno je da takva stvorenja hodaju Zemljom uopšte. Što se tog aspekta tiče, ni na jedan film čovjek nije mogao ostati ravnodušan.

Najviše me se pak dojmila završna riječ utemeljitelja ovog festivala, gospodina Branka Lustiga, na koju sam pustila suzu. Ne zato što je bila tužna, naprotiv, to je izuzetno sretna priča. Priča o boli, o upornosti, o strahu, o napredovanju, o uspjehu, o SUDBINI. Prema mom mišljenju, to je priča koja treba voditi današnje mlade.

Zadovoljstvo mi je da sam dobila ovakvu priliku, nadam se saradnji i u budućnosti.

Irma Handabaka

Emina Hot

Mirovne novosti 16

MOJE VOLONTERSKO ISKUSTVO NA FESTIVALU TOLERANCIJE

Sve je počelo kada sam na jednom internet sajtu pročitala poziv za volontere. Vidjela sam da je u pitanju festival jevrejskog filma, uz to trebalo je samo da pošaljemo mail sa osnovnim podacima, datum mi je savršeno odgovarao zbog ostalih obaveza i ja sam bila spremna. Volontirala sam i prije na različitim festivalima, pa sam imala određena očekivanja u vezi same organizacije festivala, ali ne želim da ulazim previše u to, jer se ispostavilo da uvijek može bolje i kada to ne očekuješ.

Kao i na većini festivala, mi volonteri smo imali majice, akreditaciju, odgovarajuću užinu i, naravno, svoje zadatke i obaveze. Pošto je festival jevrejskog filma u pitanju, nadala sam se da ću uspjeti bar da odgledam jedan film na dan, a zapravo uspjela sam da odgledam većinu njih. Ljudi s kojima sam volontirala, sada moji prijatelji, nezaboravni su, kao i vrijeme koje smo zajedno provodili. Zaista smo uživali u svakoj sekundi, a sve to zahvaljujući predivnima Ani i Luki koji su najviše zaslužni za sve ovo. Oduševili su me svojom ljubaznošću i dobrom organizacijom. Nijednog trenutka nije bilo neugodnosti, nije se moglo desiti da neko od volontera uradi nešto kako ne treba i da za to bude kažnjen. Ne, jer kada su Ana i Luka u pitanju, vi prosto ne možete doći u tu situaciju. Mnogo im hvala na ovom iskustvu, kao i Goranu koji je bio zadužen za pozivanje volontera. I jedan savjet svima koji žele da budu volonteri na bilo kojem festivalu: Festival tolerancije-Festival jevrejskog filma – ne smijete to propustiti.

Kako sam saznao da se u Sarajevu održava Festival tolerancije, za koji smatram da je kulturološki značajan događaj, odlučio sam da dam svoj doprinos toj priči, ali možda je još bitnije da sam dobio tu čast da budem dio tog projekta. Baveći se ranije, a i sada, domenom ljudskih prava, ovo je bila korisna prilika da kroz umjetnički prožet festival, koji ujedno nosi ozbiljnu poruku, upoznam ljude koji su posjetili Festival, kao i one koji su bili/e učesnici/e istog. Naglasio bih da je važnost učešća u društvenim događajima ovog tipa značajna i sa aspekta posjetioca i sa aspekta nekoga ko može da pomogne u realizaciji. Nadalje, ono što bih ja izdvojio kao krucijalnu komponentu učešća jest edukacija, kulturno osvješćivanje i veoma bitno podsjećanje na ključne historijske momente prožete životnim problemima pojedinih nacionalnosti i religija, uzrokovane dejstvom rata, ali i okruženja koje itekako zna da bude netolerantno prema različitostima. Privilegija rada na ovom festivalu je upravo druženje s različitim ljudima koji zajedno imaju istu ideju mira i tolerancije, te širenje i ojačavanje te ideje. Kako je tematika Festivala primjenjiva i na događaje u koji su se odigrali u Bosni i Hercegovini, a koji još uvijek imaju uticaj na naše društvo, bitno je da se organizuju festivali kao što je ovaj, te da kao pojedinci damo podršku, kako posjetom tako i volontiranjem. Odvojiti nekoliko sati svog vremena i posvetiti se radu s drugim ljudima u kojima možete da prepoznate želju i konkretne rezultate u borbi za mir i toleranciju daje potvrdu da ste kao ćelija ovog društva ostvarili plemenit cilj. Zato moje zadovoljstvo učešćem rezultira pisanjem ovog teksta s nadom i pozivom da i ostali ljudi nekom drugom prilikom budu učesnici/ce i da se kroz pozitivno druženje i društveno koristan rad dobro zabave.

Izudin Karić

Ivana Andrić

Mirovne novosti 17

Nidžara Ahmetašević: Strah od sjećanja

Čini se da se plašimo da se sjećamo ljudi koje smo voljeli, ili nismo, ali smo ih znali, sreli, a više ih nema jer su stradali u ratu.

Plašimo se jer su nas ubijedili da – protivno zdravom razumu – da ima više istina. Plašimo se jer smo se izgubili u igri onih koji govore jezikom koji poziva na mržnju, a koji nas sve razvrstava u dvije velike grupe, između kojih je granice teško preći, jer su nevidljve i kao takve, još strašnije – granice koje razdvajaju “naše” i “njihove”. To je granica koju ne vidimo, niti znamo ko su jedni, a ko oni drugi.

Potvrdu za to nalazim u reakciji na čin “grupe građana” koji sebe identifikuju kao inicijativa “Jer me se tiče”.Oni su, u noći sa subote na nedjelju (19. na 20. oktobar) “u koordiniranoj akciji”, postavili spomen ploče žrtvama

rata u Bugojnu, Konjicu i Foči. Na sve tri ploče stajao je jednostavan tekst: “U spomen žrtavama rata - Da se ne ponovi”. Poruka je ispisana ćiriličnim i latiničnim pismom.

Potpuno neekordinirano, ali skoro pa istovremeno, vlasti u sva tri grada uklonile su ploče. Građani, pak, barem se tako čini, nisu pokušali da se pobune i učine nešto da ostanu spomenice, nisu stali da trenutkom šutnje odaju počast žrtvama, niko nije položio cvijeće. Niko nije uradio ništa.

Kao da su to tamo neke tuđe žrtve, o kojima ništa ne znamo, kao da je riječ o ljudima koje nismo poznavali, pored kojih nikada nismo prošli na ulici, sa kojima nismo išli u osnovnu ili srednju školu, sa kojima se nikada nismo smijali, plakali, maštali, ljutili se. Valjda su to samo neki tamo “njihovi” kojih niko ne treba da se sjeti, nikada.

Svako dobronamjeran bi u činu grupe građana koji su postavili spomenicu teško mogao pronaći razlog da negoduje. Ipak, izgubljeni ljudi koji žive u ova tri grada ostali su zbunjeni ne znajući valjda kojim žrtvama su ploče postavljene - našim ili njihovim.

Na pločama nije bilo zastava, imena, bilo kakvih obilježja. Samo su pozivale da se sjetimo, odamo počast, zastanemo, i razmislimo šta možemo uraditi da se ne ponovi zlo koje nas do danas boli. Građani u ova tri grada - a sva tri su bila mjesta na kojima su počinjeni strašni zločini koje su utvrdili sudovi, domaći i međunarodni - uplašili su se pred pitanjem da li mogu odati počast i sjetiti se ljudi kojih više nema, a da ih ne razvrstaju po stadima?

Suočen sa ovom realnošću, jedan moj prijatelj je tih dana postavio na Facebook status-pitanje: “Jesu li “naše žrtve” oni koji su nama bliski, a pobili su ih drugi, ili su “naše žrtve” ti drugi koje su pobili nama bliski?” E baš to pitanje vjerovatno je postavio svako u Foči, Bugojnu i Konjicu tih dana, mada, ni u drugim gradovima odgovora nema.

Dok je policija zdušno skidala te spomenike, ovdašnja javnost, odnosno barem mediji, žalili su Jovanku Broz i Dolores Lambašu. Ožalili smo dan kasnije i Lou Reeda, pa Aleksandra Tijanića, pa ovog, pa onog. Ali nismo imali vremena da stanemo i sjetimo se nama najbližih. Ni naših, ni njihovih.

Građani koji su postavili ploče oglasili su se nakon što su uklonjene i poručili da će ih vratiti, jer oni žele da se sjećaju:“Vlasti u Foči, ali i u drugim gradovima, imale su 20 godina da obilježe stradanja svojih građana/ki. Mi ne molimo,

nego zahtijevamo ljudskost i humani pristup žrtvama ratnih zločina, kao i pravo na sjećanje i istinu”, poručili su.Oni koji su postavili ploče kažu da - nažalost - nisu ni očekivali da će opstati. Za njih je ovo samo početak borbe za

sjećanje.Da, već 20 godina se borimo za sjećanje. Pokušavamo na sve načine da sjećanja na one koje smo izgubili tokom rata

budu čista i časna, a sve što se dešava oko nas nam to naprosto ne dozvoljava.Kao da smo upali u taj neki procjep između “naših” i “njihovih” i nikako da se otrgnemo od tog ludila. Ne pomažu nam tu puno mediji koji uporno dijele sve što mogu, a pod teretom neprofesionalizma i neukosti. Ne

pomažu svakako političari koji sve dok opstaje podjela na “naše” i “njihove”, oni ostaju na vlasti, udobno zavaljeni u svoje fotelje i skupe automobile.

Možda bi nam pomoglo da zajedno dođemo do odgovora na pitanje da li mi uopće želimo da se sjećamo žrtava proteklog rata? Već dovoljno činjenica je utvrđeno na raznim sudovima da je svakom ko želi da misli potpuno jasno šta se dešavalo u ratu, ko je koga i kada ubio. Samo treba da se sjetimo da smo ljudi i da damo sebi vrijeme i mjesta da se sjećamo. I da onda krenemo dalje.

Preuzeto sa http://www.6yka.com/novost/46180/nidzara-ahmetasevic-strah-od-sjecanja

Mirovne novosti 18

Dragan Bursać: Tomašica, mrtvi ljudi i živi mrtvaci!Život je tek proces, a smrt permanentno stanje. I čime da se mrtvi brane od zaborava živih, ako ne vječnošću. Jer živi počesto ne poštuju mrtve.

Već tri mjeseca, na lokalitetu primarne masovne grobnice Tomašica, traju ekshumacije. Do sada su ekshumirani posmrtni ostaci 430 žrtava. Od toga 275 kompletnih tijela. Sa sigurnošću se može reći da je Tomašica najveća masovna grobnica u našoj zemlji. Na ovom lokalitetu nalazili su se posmrtni ostaci više od 800 žrtava.

A, javnost Republike Srpske na sve ovo sramno ćuti! Ćute mediji, zaklanom tišinom. Ćute nad tijelima čitavog jednog mrtvog naselja. Tu i tamo se pojavi pokoja rečenica, pokoja kratka vijest u medijima RS, koja želi da je nepročitana. Incidentno i rijetko će pošteni stanovnik RS saznati da je tu, nadomak Prijedora, najveća masovna grobnica u grobnicama bremenitoj BiH.

Gradonačelnik Prijedora, Marko Pavić, ovih dana je posjetio Tomašicu. Nečiju suzu, a nečiju bruku. Tom prilikom je izrazio svoje duboko žaljenje zbog svega što se dogodilo, a posebno porodicama ekshumiranih žrtava i nestalih osoba?!

Je li dovoljno? Od koga je i previše je. Narečeni Pavić je još domalo tvrdio kako su ovdje “poginuli i sahranjeni ljudi”. Kao da nije riječ o masovnoj grobnici, gdje su krvnici pobili skoro hiljadu ljudi, nego o kakvoj raskošnoj neoviktorijanskoj sahrani starice u Nju Hempširu.

Ovdje nisu “sahranjeni” ljudi. Ovdje su brutalno ubijeni nevini stanovnici Potkozarja. Samo zato što su se drugačije zvali. Bili druge vjere i nacije, kako se to danas voli reći. Mada, čisto sumnjam da su dječaci od 14-15 godina sa metkom u potiljku te ‘92 baš najtačnije znali šta je vjera i nacija. A, sve i da su htjeli da se upute u alhemiju nacionalizma, olovni kuršum zakucan u lobanje im nije dozvolilo.

Šta je preče od Tomašice?

Javnost i mediji u RS i na ovo muče. Jer, zaboga, ima toliko važnijih stvari koje zaslužuju pažnju medija. Dodik odlikovao neke Kozake, Dodik najavio veliku seobu Arapa u BiH, U RS će u srednjim školama biti uvedena vjeronauka, učiteljica Jagoda treba da se vrati na svoje radno mjesto u Kuljanima…odjekuju web i papirusnim stranicama bitnosti entitetske. Ni Novi Zeland nam nije ravan po spokoju iskonstruisanom!

I dok čitav svijet, ali bukvalno čitav svijet govori o masakru u Potkozarju, o najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, lokalni fašisti diskutuju o tome kako iskorijeniti antifašiste?! I koji je to lijek protiv antifašizma!?

A, mrtva djeca i mrtvi ljudi potkozarski izranjaju i šibaju svijet svojim urlikom stradanja. Da, svijet, ali eto ne naš džemat. Jer, znate, ovdje je mnogo i jako bitno da srednjoškolci nauče kako je dobro i ispravno biti pravoslavac. Na koncu konaca, to rade i njihovi vršnjaci u Hrvatskoj i Federaciji. Oni, znate, što se drugačije zovu. Jer za vjeru i naciju se ovdje navodno gine, a češće ubija.

Šta se nosi u smrt?

Vidite, najavljena smrt, koliko god to morbidno zvučalo, daje vam posljednju uncu dostojanstva kao ljudskog bića. Smrt koju ste dobili prevarom i metkom u potiljak vas razvlašćuje i one trunke humanosti u zadnjem treptaju fenomena koji se životom zove.

Ljudi koji su, navodno, od strane vojske RS trebali biti preseljeni - preseljeni su, najbrutalnijim aktom oduzimanja ljudskog života, u smrt. I to se valjda u lokalnom slengu zove “preseljenje”. Užasnom prevarom asasini su rekli žrtvi da stvarno negdje ide.

Tako su, uz ubijene, pronađeni dokumenti - lične karte, pasoši, svjedočanstva, fotografije, sitan novac, lični predmeti.

Mirovne novosti 19

Ti ljudi su bili, dakle, prvo moralno poniženi, prevareni, a onda ubijeni. Ta smrt na prevaru, toliko slična holokaustu u Drugom svjetskom ratu, tim tzv. prostorijama za tuširanje u kojima je ciklon B, umjeto vode “prao” milione Jevreja, ponovila se pola vijeka poslije u “prosvijećenoj Evropi”.

Tu smrt prevarom činili su predstavnici naroda koji je doživio najgore pogrome u Drugom svjetskom ratu - Srba. Valjda je taj narod znao i zna šta znači kad ti neko izvede, odvede i ubije, brata, sestru, dijete, ženu. Ili je možda zaboravio? Ili je začepio uši pred urlicima sopstvene prošlosti? Ili su, pak, pojedinci oboljeli od štokholmskog sindroma nastojali da budu veće ustaše od ustaša i veći nacisti os SS “Princ Eugen” jedinica, koji su im zatomili pretke?

Kako god i šta god, o tom ludilu je već (gotovo) sve rečeno.Ali, šta je sa svima nama, 20 godina poslije?Imamo li moralnosti, obraza i čovječnosti, da se pogledamo u ogledalo i tražimo oprost? Ma, ni to, miljama je to daleko od želje da vam neko, pa makar sa one strane metafizičkog zida u ništavilu, smrti

oprosti. Mediji zadojeni fast food nacionalizmom, ne daju ovom narodu šansu ni da se pogleda u to ogledalo realnosti. A, jok!

Većina živi formirani i od vlasti skrojeni život jeftinih potkupljivih mediokritetskih administrativaca. Zombija koji nisu zainteresovani saznati šta se desilo tridesetak kilometara od njihovih fizičkih i mentalnih kondominijuma u kojima žive već dvadeset godina. Dakle, većina stanovnika RS živi u poziciji lovačkog psa koji zna da zaokruži glasačku opciju. U vječnom strahu od stranih plaćenika i domaćih izdajnika, u jezi koju konstruišu dovoljno plaćeni lokalni priučeni umovi, ne vide zlo koje se u bliskoj prošlosti desilo.

Ta, prosječan stanovnik RS misli da je Dan bijelih traka nekakav “bošnjački performans”?! Nije niti svjestan, niti želi da zna da su na taj način ‘92 i ‘93 stanovnici Prijedora i okoline, kao Jevreji pod Hitlerom bili obilježeni i odvedeni u smrt, samo zato što su bili “oni drugi”.

Nije Tomašica Jelena Topić (mlada umjetnica op.aut.) pa da ćuti na prijedorskom trgu, performansa radi!Tomašica urliče svojom tugom, nesrećom i počinjenim zlom! Taj urlik se čuje diljem svijeta, a do nas dopiru tek

neusklađeni eho-odjeci. Koje niko niti ne interpretira. Jer, znate, bitniji su Dodikovi Kozaci i Arapi od najveće grobnice u poratnoj Evropi.

Hodajući mrtvaci

A, hodajuće stanovništvo RS je jedan obični mrtvac! Možda jesu stanovnici Kozarca, Prijedora, Omarske…mučki ubijeni, ali glumeći infantilni puk RS, koji se interesuje za nametnute TV efemerštine, metafizički je mrtav.

Jer, upamtite, ima gorih stvari od smrti. A, to je smrt zakopana u zaboravu i nezainteresovanosti. Ovih bezmalo hiljadu ljudi, na ovaj ili onaj način, biće bar spašeni od toga i njihove familije će ih dostojno pokopati. Bol je ogromna. Bol za najvoljenijom osobom, koje više nema.

Ali, ko će plakati za hronično neupućenim i nezainteresovanim, kad ih ne bude, kad iz fizičkog poslušništva pređu u onostranu vječnost? Jesu li se zato rodili, da ćute i budu mrtvi cijeli svoj život?

Apendiks:

Ljeta 1990. godine, sa prijeteljem sam proveo dvadesetak dana u Kozarcu. Upoznao sam dosta vršnjaka osnovnoškolaca. Igrali smo nogomet, oponašajući zvijezde sa tadašnjeg Mundijala u Italiji. Kako to biva, brzo smo se sjaranili, krenuli se praviti važni pred djevojčicama, krali smo dinje, najslađe na svijetu… Tri godine poslije - svi su bili pobijeni.

Ovo je moja lična posveta njima. A, vi, znate li šta ste radili tog ljeta? I ako ne znate, uradite nešto dvadeset ljeta poslije. Da vas pamte kao ljude!

Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticarPreuzeto sa: http://www.6yka.com/novost/46557/dragan-bursac-tomasica-mrtvi-ljudi-i-zivi-mrtvaci

Mirovne novosti 20

Onima koji financirajuP/N: I tako.. Prođe vrijeme onima koji su tražili posao, a dođe vrijeme onima koji sada traže

novac ili pare (termin koji je kod nas itekako poznat, vjerojatno jer je kratak pa se samim tim brže i izgovori. A što ćemo kad smo narod koji voli sve po kratkom postupku, pa tako i pare tražiti. Zasluženo ili ne. Bitno je da se traži.

N/ Pozajmi mi malo para druže

A kakva bi to bila razglednica kad joj naslov ne bi zapjevao, onako tužno, suznih očiju ma kakva vrsta glazbe bila. A izgleda da sve u životu ima svoj nastavak, novu epizodu pa tako i moje razglednice. Dakle, zadatak je sljedeći. Zamislimo da je ova razglednica nastavak spota istoimene pjesme u naslovu. U slučaju da spot za ovu glazbenu numeru nikad nije snimljen, onda sa zadovoljstvom uživajte u premijeri novog spota. Radnja spota se dešava bilo gdje. Vrtić, škola, fakultet, bolnica, starački dom. Trebaš kupiti novi kostim za svoje dijete. Maskenbal će sva djeca proslaviti u novim kostimima, a želiš da tvoje dijete izgleda najljepše obučeno. U princezu, Sulejmana Veličanstvenog, svejedno, kostim treba. Treba ti novac za novi ruksak jer se stari pokidao od tereta. Knjige teške 5 kg ruksak s obližnje pijace od 15 KM nije mogao izdržati. Trebaš novi anatomski atlas, jer iz kopiranog ne možeš ništa naučiti. Nije u boji a i aparati za kopiranje ostavljaju mrlje. Trebaš novi lijek. Stari koji si koristio više nije dobar za tvoje zdravlje. Imunitet je oslabio pa treba kupiti vitamina, a i dioptrija od stalnog čitanja oslabila, pa trebaju i naočale. I onda na samom kraju treba nova pidžama za starački dom. U staroj ne možeš ići, sramota te bogatih staraca. Oni koji svako malo jedu najskuplje voće, ali i uživaju u soku punom vitamina. Da nadoknade sve one koje su izgubili u životu prije.

I ovaj scenarij bi bio dobar za spot, film svejedno samo da netko i to može financirati. I zato draga državo, Bosno i Hercegovino. Protresi malo ljude koji te vode. Udari ih dobro o tlo. Isprazni im džepove. Neka ispada sića, svejedno. Preživjet ćemo i od nje, samo da je valuta odgovarajuća. Ionako nismo navikli na papirne novčanice. Prvo zato što nam novčanici nisu tako veliki i duboki da ima mjesta za njih, a drugo jer i nemamo novčanike, koje li ironije. Sve što zaradimo, odmah i potrošimo. Na kruh, mlijeko, platimo struju da možemo gledati kako nas opet kradu, platimo vodu da se umijemo od svakodnevnog preznojavanja misleći kako sutra preživjeti. I nije nas onda sramota tražiti. A još manje pozajmiti malo para, od drugova, prijatelja, rođaka.

Šaljem ovu razglednicu svima koji trebaju financirati druge, dok financiraju sebe. Otvorite oči, skinite skupocjene naočale. Bosna i Hercegovina ima mlade ljude u koje treba ulagati. Ima kvalitetne tete za vrtić, učitelje za školu, te profesore za fakulteta. Bosna i Hercegovina ima vrijedne i kvalitetne doktore, ali i njegovatelje. Financirajte ih. Pokažite im da vjerujete u njih. Njihovo znanje ali i želju da sutra promijene situaciju u kakvoj smo danas. Gadnu situaciju. Bosna i Hercegovina ima odlične sportaše, jednako kao i glumce i glazbenike. Umjetnike kojim se ponosimo, ali još više onih koji puno toga mogu, ali nemaju sredstva. Financiraj ih zemljo moja. Braćo moja, koja vodite ovu zemlju. Ulažite u one koji žele, a ne mogu. Koji vole boju tvoje zemlje, miris tvojih livada i svježinu tvoje vode. Financiraj one koji ponosno nose tvoje boje, poput najsjajnijih zvijezda tvoje zastave.

Učinimo zajedno ovu zemlju predivnom. Siromašnom sebičnošću, bogatom ljubavi i uzajamnim pomaganjem. Činimo dobra djela zajedno i svoj komad kruha podijelimo s drugima. Financirajmo svojom valutom koja je priznata svugdje u svijetu. Napunimo dušu svoju kovanicama radosti i sreće. Neka vaše srce i vaša duša bude novčanik bez dna. Samo, okrenimo se oko sebe.

Život je lijep, ako ga uljepšamo jedni drugima, ali suviše kratak da bi spavali predugo. Ustanimo, sada, odmah i krenimo u akciju zajedno. I ako nemate novac, nije važno. Imajte srce i dobru želju za pomoći drugima. Ostalo će sve doći na svoje. Možda ne danas, sutra. Za mjesec. Svejedno, ipak će doći.

Vaš,

Josip Milanović

info@mreza-mira.net

www.mreza-mira.net

www.facebook.com/mzim.bh

Ovaj dokument je pripremljen uz pomoć Agencije za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država (USAID).Stavovi autora izraženi u ovoj publikaciji ne moraju odražavati stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.