Novi militaristicki humanizam - Noam Chomsky.pdf

7/16/2019 Novi militaristicki humanizam - Noam Chomsky.pdf

http://slidepdf.com/reader/full/novi-militaristicki-humanizam-noam-chomskypdf 1/249



Noam Chomsky • NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM



urednik Davor Velnić

Copyright © 1999 by Diane Chomsky Irrevocable Trust.All rights reserved.

Originaly published in English asThe New Military Humanism: Lessons from Kosovo

by Common Courage Press,P.O. Box 702, Monroe ME 04951, U.S.A.

CIP - Katalogizacija u publikacijiSveučilišna knjižnica Rijeka

UDK 327.7/.8(497.115)

CHOMSKY, Noam Novi militaristički humanizam : pouke

Kosova / Noam Chomsky ; < preveo SlobodanDrenovac>. - Rijeka : "Adamić", 2003.

Prijevod djela: The new military humanism :lessons from Kosovo. - Str. 7-33: Chomsky i proturječja humanitarne intervencije / Damir

Grubiša. Biobibliografske bilješke uz tekst.ISBN 953-219-109-7

100926076



Noam Chomsky

NOVI

MILITARISTIČKI HUMANIZAM

Pouke Kosova

Preveo s engleskog Slobodan Drenovac

adamićRijeka, 2003.



Sadržaj

Predgovor Damir Grubiša: Chomsky i proturječjahumanitrane intervencije....................................................................7

Bibliografija Noama Chomskoga..................................................................29

Poglavlje 1

"U ime načela i vrijednosti"........................................................... 35

Poglavlje 2

Prije bombardiranja........................................................................ 61

Poglavlje 3

Procjena humanitarne nakane........................................................ 77

3.1 Pokolj u Račku: "Odredišna okrutnostkoja stavlja stroj u pogon" ...........................................................79

3.2 Humanitarne brige devedesetih:maleni primjer ............................................................................. 89

3.3 "Humanitarna intervencija"....................................................... 118

Poglavlje 4

Sindrom poricanja ....................................................................... 129

Poglavlje 5

Diplomatski zapisi 157



Poglavlje 6

Čemu sila? ................................................................................... 189

Poglavlje 7Svjetski poredak i njegova pravila ..............................................211

Poglavlje 8

Gledano unatrag ..........................................................................221



Predgovor

Chomsky i proturječja

humanitarne intervencije

I.

Noam Chomsky jedan je od najznačajnijih i najutjecajnijih lingvistadvadesetog stoljeća: ovaj status mu velikodušno podaruje J. Lechte u svo

jem izboru pedeset ključnih suvremenih mislilaca, od strukturalizma do postmodernizma.1 No Chomsky je podjednako etabliran i među klasicima političke misli. R. Benewick i P. Green ga svrstavaju i među najznačajnije političke mislioce dvadesetog stoljeća. Izbor reprezentativnih primjera je uovom slučaju nešto širi i obuhvaća 174 politička mislioca sa svih kontinenata i svih razina poznatosti, od političara-praktičara do političkih filozofa koji su profilirali glavne političke ideje stoljeća i time obilježiliepohu.2

I dok se svi kritičari više-manje slažu o njegovom statusu među lingvistima, ne dijele svi kritičari podjednako ocjenu o Chomskyjevom značajuu političkoj misli. Dok je na području lingvistike Chomsky zaslužio laska

vu ocjenu "Einsteina moderne lingvistike", njegov je doprinos političkojmisli ipak kontroverzan. Navest ćemo jedno ne baš oduševljeno mišljenjekoje prema Chomskome odražava tipični mixed feelings cocktail - koktel

pomiješanih osjećaja. Kao što primjećuje prestižni New York Times, Chomsky je dokazano najvažniji živi intelektualac - pa kako onda može pisatitakve besmislice o međunarodnim odnosima i vanjskoj politici? S druge

1 J. Kechte, Fifty Key Contemporary Thinkers: From Structuralism to Postmodernism, Routledge, London and New York, 2001. (I. izdanje 1994.), str. 45-49.

2 R. Benewick, Ph. Green, Twentieth-Century Political Thinkers, Routledge, London and New York, 1998. (I. izdanje 1992.), str. 41-44.



8 NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM

strane, Los Angeles Times će napisati da je Noam Chomsky glas vapijućegu pustinji, ali ga nitko ne sluša.3

Pogledamo li pak, makar i letimično, Chomskyjevu produkciju iz područja politike tada ćemo moći odmah lako izdvojiti njegove glavne preoku

pacije: kritiku devijacija i svih neuralgičnih točaka američke demokracijei američke vanjske politike. Naizgled su njegovo bavljenje lingvistikom s

jedne strane i politikom s druge, dvije zasebne sfere interesa: no ispod površine pažljivijom analizom uočit ćemo intrinzičnu vezu koja spaja njegovurigoroznu lingvističku ekspertizu s bavljenjem američkim društvom i velikim temama globalne politike.

Chomsky je gotovo slučajno nabasao u polje lingvistike. Rođen u Phi-ladelphiji 1928., odrastao je u miljeu ortodoksnog židovstva: otac, koji jenapustio Rusiju 1913. nakon jednog od mnogih pogroma, bio je učitelj hebrejskog jezika i kulture; majka, litvanska Židovka, također je poučavala užidovskoj školi. Sazreo je u antisemitskoj atmosferi provincijalne Amerikemeđu irskim i njemačkim doseljenicima koji su s priličnim simpatijama dočekali uspon fašizma u Njemačkoj, da bi se otrijeznili tek kada se Njemačka

pridružila Japanu nakon napada na SAD u Pearl Harbouru. Prvi javno ob javljeni tekst napisao je s deset godina, o španjolskom građanskom ratu, pokazujući velike simpatije za otpor tadašnje Europe nacističkoj intervenciji u Španjolskoj. Od malena je bio izložen radikalnim i anarhističkim ide

jama koje su bile tema rasprave u krugu židovske inteligencije u kojemu sekretao, a posebno je bio prijemčiv za ideje tada popularne anarhističke kritike boljševizma. Iako odgojen u cionističkom duhu, opredijelio se za kon

cepciju dvonacionalne židovsko-palestinske države, a čak je i proveo nekoliko godina u jednom izraelskom kibucu, gdje se razočarao u odnosu Židova prema Arapima kao nižim bićima.4

Po vlastitoj izjavi nije bio previše revan student: studirao je matematiku i filozofiju, a opredijelio se za lingvistiku tek pred kraj studija, pošto jeto bilo najbliže njegovoj želji da nastavi studij hebrejskog, koji je poduča

vao da bi se prehranio na sveučilištu Pennsylvania u Philadelphiji. Tu jerazvio svoj interes prema lingivistici pod utjecajem Leonarda Bloomfielda,čija je teorija biheviorističkog empirizicizma dominirala u američkoj lingvistici tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća. Zajedno sa svojimstarijim kolegom, kasnije teoretičarem lingvističkog strukturalizma i jednim od ideologa libertarijanizma Zelligom Harrisom okušao se u lingvistič

3 New York Times, citirano u N. Chomsky, Terrorizing the Neighbourhood - American Foreign Relations in the Post-Cold War Era, AK Press, Stirling, 1991., str. 5;K. Henrix, "Interview with Noam Chomsky", Los Angeles Times, 2. ožujka 1988.

4 R. F. Barsky, Noam Chomsky: A Life of Dissent, ECW Press, Toronto, 1997.,str. 5-17.



PREDGOVOR 9

kim istraživanjima, ali ga je Harris zagrijao i za odnos lingvistike i politike.Od 1951. do 1955. proveo je vrijeme na sveučilištu Harvard kao instruktor,što bi otprilike odgovaralo našem stupnju znanstvenog novaka - asistenta,ali nije mogao dobiti stalni posao jer su Zidovi bili jedva tolerirani na tom

sveučilištu. Bilo je to, uostalom, doba makartizma kada je mnogo Židova bilo obilježeno drugom žutom trakom - oznakom "komunističkog simpatizera". Stoga se Chomsky skrasio na bostonskom MIT-u, MassachussetsInstitute of Technology, u laboratoriju za elektroniku. Medu tehnolozima itehničarima Chomsky je pronašao plodnu atmosferu za inovativna istraživanja i na polju društvenih znanosti. Otada, od 1955., Chomsky radi najpri

je kao docent, od 1961. kao redovni profesor a od 1976. dobiva naslov "Institutskog profesora" lingvistike i društvenih i humanističkih znanosti naMIT-u. Njegov Odsjek za lingvistiku i filozofiju smješten je u trošnoj baraciunutar kampusa, s lošim grijanjem i ventilacijom, ali zato prepunoj užur

banih studenata koji se pokušavaju ubaciti na spisak slušatelja izbornih kolegija iz lingvistike ili humanističkih znanosti kod već svjetski poznatoglingvističkog gurua. Chomskoga bije glas već gotovo legendarnog radoho-

ličara: kako svjedoči Morris Halle, njegov kolega i profesor s MIT-a, Chomsky je fanatik rada i "neurotični epsitolarni pisac". Dvoje asistenata pomažu mu samo u obavljanju svakodnevne korespondencije, koja se u posljednje vrijeme zna popeti i na dvjestotinjak e-mail poruka dnevno.5

Chomsky je 1951. magistrirao s temom o morfo-fonemici modernoghebrejskog jezika: taj je neobjavljeni rad kasnije poslužio njegovom ocu,koji je 1958. godine objavio knjigu Hebrejski - vječni jezik. Njegov doktorat

iz 1955. s naslovom Trans formacijska analiza objavljenje dvije godine kasnije, u prerađenoj verziji, pod nazivom Sintaktičke strukture. Nakon togaslijede knjige Tekući problemi lingvističke teorije 1963., Aspekti teorije sintakse 1965., Kartezijanska lingvistika 1966., Pitanja iz teorije generativne

gramatike 1966., Jezik i um 1968. i brojne druge koje su proširile njegovufamu u zemlji, ali i u svijetu. U tim svojim ranim dijelima (koja su sva ob

javljena do 1969. kada se Chomsky upušta na polje politike i stječe novufamu kritičara američke politike) Chomsky razvija tezu da u ljudskom biću

postoje genetski utemeljene strukture koje omogućuju i oblikuju čin govora, što omogućuje da idealni korisnik jezika može stvarati i razumijetinove i jedinstvene gramatičke rečenice, a da ih prije toga nije sreo u praksi.Kao rezultat toga, Chomsky pokazuje da konačna i opisiva cjelina transfor-macijskih pravila čini "kompetenciju" idealnog korisnika jezika i da nje

gova kompetencija može generirati gramatičke rečenice. "Performansa",

Isto, str. 25-38; usp. "Profile of Chomsky", The Boston Globe, 19. studenog1995.




odnosno uporaba koja je ekvivalentna konačnom broju gramatičkih rečenica koje je proizveo idealni korisnik jezika, pruža dokaz za istraživanjekompetencije, a kompetencija ne implicira svjesno prihvaćanje i invokacijugenerativnih pravila, već se mora pojmiti kao ekvivalent načina na koji govornik djeluje unutar jezika. Rječju, kompetencija je sam uvjet mogućnosti

jezika i konstitutivna značajka govornika. Iz ove postavke Chomsky kasni je razvija koncepciju "generativne gramatike", koja je po njemu vrsta elementarnog sustava pravila koja rekurzivno definiraju i razvijaju rečeničnutransformaciju. Generativna gramatika je povezana s temeljnom kompetencijom idealnog govornika, koja omogućuje proizvodnju potencijalno

neograničenog broja dobro oblikovanih rečenica. Generativna gramatika je tako po Chomskome definirana kao skup pravila koja definira skup objekata, za koji se može reći da povratno generira onaj prvi skup. Za generativnu gramatiku se isto tako može reći da generira i skup strukturalnih deskripcija, od kojih svaka idealno utjelovljuje dubinsku strukturu, površinskustrukturu, semantičku interpretaciju dubinske strukture i fonetsku inter

pretaciju površinske strukture.6

Struktura generativne gramatike sastoji se tako od tri osnovna tipa: prva je gramatika konačnog stanja, koja je linearna, a rečenice se tvore nanačin jednostavnog izbora od lijeva na desno pri čemu svaki prethodni iz

bor ograničuje doseg proizlazećeg izbora; drugo, od gramatike fazne strukture, koja odgovara klasifikaciji konstitutivnih elemenata površinske strukture rečenice i bavi se mnogostrukim značenjima u konstitutivnim dijelovima rečenice; treća je transformacijska gramatika, koja se bavi deriviranjem novih konstitutivnih struktura kroz skup pravila zasnovan na horizontalnom lancu osnovne strukture rečenice i na vertikalnom stablu koji

proizlazi iz načina derivacije lanca.7

Chomskyjev doprinos razvoju opće teorije gramatike sastoji se baš urazvitku koncepcije transformacijske gramatike, koja je jača od gramatikefazne strukture, a obje su moćnije od gramatike konačnog stanja. Samo

transformacijska gramatika može derivacijom izvesti osnovna konstitutivna pravila idealnog govornika-slušatelja. Transformacijska gramatika tvoritako pravila kompetencije, koja odgovaraju pojmu "dubinske strukture".

6 N. Chomsky, Language and Mind (u kojem su objavljeni ranije objavljeni radovi

i gdje je autor pregnantno rezimirao svoju koncepciju), Harcourt, Brace Jova-novich, New York, 1968. Usp. J. McGilvray, Chomsky: Language, Mind and

Politics, Polity Press, Cambridge, 1999., str. 94-118.7 N. Chomsky, Topics in the Theory of Generative Grammar, Mouton, The Hague,

1972., str. 12-24.



PREDGOVOR 11

Stoga je Chomsky podupro svoju teoriju generativne gramatike tako da ju je povezao s "kognitivnom sposobnošću" govornika-slušatelja.8

Njegova se inovacija na polju lingvistike može rezimirati u tri bitne

točke: prvo, on je emfazu lingvistike pomaknuo sa striktno deskriptivne iinduktivne razine na idealnu razinu kompetencije i "dubinske strukture",što će reći na razinu koja otvara kreativni aspekt jezika. Drugo, omogućio

je prevrednovanje učenja jezika dokazujući da jezična kompetencija nijestečena induktivno kroz biheviorističko, tzv. stimulans-reaktivno kondicio-niranje, već je konzekvencija urođene kognitivne sposobnosti koju posjedu

ju ljudska bića. Na taj način lingvistička sloboda i kreativnost po njemu

nisu stečeni, već postoje a priori. Treće, distinkcija između "kompetencije"i "performanse" poslužila je kao metafora za strukturalne studije u drugimdisciplinama, kao što su filozofija i sociologija. Odavde je samo korak dokrajnje etape puta do koje će doći Chomsky - do politike.9

Chomsky, kao što vidimo, drži da ne možemo objasniti ovladavanje jezikom (language acquisition) i jezičnu kompetenciju induktivno, pa stoga pribjegava pojmu urođene, specifično ljudske jezične sposobnosti. Chom

sky je na tom planu pod utjecajem kartezijanske racionalističke tradicije, po kojoj su jezik i um tako neodvojivo povezani da znanje o jeziku omogućuje i spoznaju ljudskog uma. Jezik je tako fundamentalni dio ljudske psihologije, pri čemu psihologiju treba razumijeti kao teoriju sposobnostiljudskog uma. Do tog saznanja Chomsky je mogao doći zahvaljujući u prvom redu svojoj širokoj tehničkoj ekspertizi na polju lingvistike. Teorija ge

nerativne gramatike je, izvan svake dvojbe, jedno od važnijih intelektualnihdostignuća dvadesetog stoljeća. Steven Pinker, autor knjige The Language Instinct, drži da je Chomskyjeva teorija generativne gramatike jedinstven pristup lingvistici, koji je i danas svjež, inovativan te poticajan u svakom pogledu.10

James McGilvray pak ističe da koherentnost Chomskyjevih teorija leži baš na racionalističkom i prosvjetiteljskom temelju koji izgledaju prevla

dani, ali da racionalističke pretpostavke i strategije vode punom razmahuznanosti o umu, dok empiricistički pristup to ne omogućuje. On ističe petsredišnjih aspekata Chomskyjevog racionalističkog pristupa: prvo, Chomsky se može nazvati internalistom, što se adekvatno odražava u njegovom poimanju znanosti o jeziku kao o znanosti specifičnih mentalnih sposobno

8 V. J. Cook, M. Newson, Chomsky's Universal Grammar: an Introduction, Black-well, Oxford, 1996., str. 114 et passim.

9 J. Lechte, Fifty Key Contemporary Thinkers, Routledge, London and New York,1999., str. 49.

10 S. Pinker, The Language Instinct, William Morrow, New York, 1994.

11




sti koje djeluju u glavi, a ne lingvističkog fenomena izvan glave, kao što jeto jezično ponašanje. U tom pogledu je Chomsky možda čak i staromodan,ali mu to s druge strane daje i jednu dimenziju s one strane diskursa o mo-dernitetu. Drugi aspekt Chomskyjeve teorije je nativizam, pretpostavka pokojoj su ljudska bića rođena sa sposobnošću za uporabu jezika kojoj samotreba dopustiti da se razvije. Treći aspekt Chomskyjeva pristupa je univer zalizam: ako je jezik urođena sposobnost, onda ta sposobnost mora na određenoj razini biti jednaka u cijeloj ljudskoj populaciji. Četvrti aspekt je individualizam, po kojemu svaki pojedinac ima svoj individualni jezik ili jezike. Posljedica toga je u politici, primjerice, težnja za individualnim sa-

moizražvanjem (self-expression), što se konkretizira u predloženom idealnom obliku društvene organizacije - u ideji anarhosindikalizma, obliku političke organizacije društva koja zadovoljava istovremeno i potrebe za sa-moizražavanjem kao i za očuvanjem jedinstva ljudske zajednice. Peta značajka Chomsykjeve teorije je konstruktivizam: očituje se u ideji da su stvarii svijet zdravorazumskog razumijevanja i znanosti u širokoj mjeri proizvodinašeg uma. Zdravorazumsko razumijevanje je antropocentrično i služi na

šim interesima. Znanost teži objektivnosti, ali je ona, kao i njene pojave,ljudski konstrukt ili artefakt, koji smo mi ljudi stvorili da bismo razumjelinaš vlastiti svijet. U tom smislu, njeni svjetovi su još uvijek proizvodi našihumova.11

II.

Svoju političku famu Chomsky duguje brojnim dijelima u kojima te-matizira američku vanjsku i unutarnju politiku. Započinje 1969. knjigom

Američka moć i novi mandarini, u kojoj je iznio kritiku američkog angažmana u Vijetnamu; no ne samo to, već je u njoj iznio i svoju reviziju povijesti Drugog svjetskog rata optužujući SAD da je svojom politikom natjeraoJapan ekonomski uza zid i tako učinio rat neizbježnim.12 Chomsky je odsamog početka odbacio svako pridavanje osobne note društvenim temama,niječući neposrednu vezu između svojih lingvističkih i političkih stajališta.Zato će jedan od interpreta Chomskyjeve političke misli, John Maher, na

početku svoje popularne knjige u stripu (što ne znači da je manje ozbiljnaod drugih kritičkih djela) Chomsky za početnike ustvrditi kako postoje "dvaChomska". Jedan je razvio nove poglede na jezik i ljudsku kreativnost, adrugi je oštro kritizirao društvenu nepravdu i nasilje koje očituje država

11 J. McGilvray, nav. dj., str. 3-712 N. Chomsky, American Powers and the New Mandarins, New York, Pantheon,

1969.



PREDGOVOR 13

gdje god se ona u svijetu pojavljuje, iako dopušta da se "oba Chomska" mogu shvatiti kao jedan te isti nasljednik tradicije prosvjetiteljstva.13 Drugi nemisle tako: već spomenuti McGilvray drži da njegov pristup politici upravo proizlazi iz prosvjetiteljske i racionalističke tradicije i da je njegova logična konzekvencija: baveći se jezikom i konstatirajući čovjekovu slobodui univerzalnost na tom polju, on derivira načelo slobode i u čovjekovom političkom životu kao konstitutivnu strukturu ljudske zajednice.14 Znanstvenamotivacija za otkrivanjem "istine" na polju lingvistike navodi ga na širenjeracionalističke paradigme i na polje politike, gdje "novi mandarini" koristeOrwellov novogovor radi pretvaranja politike u okultnu vještinu čiji tricks

of trade - trikovi zanata ostaju impenetrabilni običnom čovjeku. ZatoChomsky započinje kao kritičar političkih stereotipa, poput Bacona kojinastoji osloboditi čovječanstvo razorne snage "idola". U analizi socijalnih i

političkih pitanja dovoljno je suočiti se s činjenicama i slijediti racionalnuliniju argumentacije. Za to je potreban samo kartezijanski zdravi razum,koji je inače prilično pravedno raspodijeljen među ljudima, kaže Chomsky.U sferi lingvistike Chomsky je uočio uporabu jezika za "nejezične" svrhe. U

politici je to pravilo, pa stoga valja demistificirati jezik politike. Chomskyto čini razvijajući kritičku metodu čitanja političkih i medijskih poruka.Specijalistička poduka iz lingvistike nije potrebna da bi se proniknulo u bit

politike. Stoga se može uočiti važnost odnosa između jezika (onoga što jezik jest) i ljudske slobode, to jest kako se jezik upotrebljava. Zato nije važno tko u politici govori, nego je bitno osnovno pitanje: je li to, što se govori,doista istina.

Chomsky je svoj put političkog mislioca započeo, kao što smo rekli,kao kritičar američke politike u Vijetnamu: uslijedile su nakon toga minuciozne analize američke vanjske politike i na svim drugim kontinentima,osobito u Latinskoj Americi, jer je tu Chomsky našao plodno tlo za razotkrivanje jezične mistifikacije koja od politike stvara okultnu moć nad čov

jekom. Njegova racionalistička lingvistika, sa svojom osnovnom pretpo

stavkom da je svako ljudsko biće rođeno sa sposobnošću prirodnog govora, pretpostavila je univerzalnu, trans-kulturnu lingvističku sposobnost koja je postala osnovica jedne egalitarističke politike. Zato je "zdravi razum" osnovna značajka njegove analitičke metodologije u politici. Odražava li jezikdoista realna zbivanja i procese, ili ih on prikriva? Chomsky se upustio takou detaljnu analizu američke vanjske politike, njenih protagonista i donosi

13 J. Maher i J. Groves, Chomsky za početnike (prevela G. Bikić-Carić), NakladaJesenski i Turk, Zagreb, 2003., str. 3 et passim.

14 J. McGilvray, "Human Nature and Ideal Social Organization", u nav. dj., str.221 et passim.




telja političkih odluka, ali je isto tako krenuo i u raščlambu američke demokratske paradigme. Iza fasade demokracije on nazire moć korporacija, aiza borbe za ljudska prava i demokratske vrijednosti na međunarodnom

planu on detektira politiku sile i nasilja, politiku dvostrukih standarda.15

Za razliku od svojih sunarodnjaka Rawlsa, Dworkina, Nozicka - daspomenemo samo neke od američkih političkih mislilaca en vogue - Chomsky nije izložio neku sustavnu teoriju politike. Tek će 1996., u knjizi Moći i

perspektive: refleksije o ljudskoj prirodi i društvenom poretku (Powers and Prospects: Reflections on Human Nature and the Social Order, Pluto Press,London, 1996.) sustavnije iznijeti svoje političke ideje o organizaciji druš

tva i ulozi politike. Chomsky nije ograničio svoj kriticizam samo na SAD:on će pojasniti, da su sve vlasti korumpirane i koruptibilne. U skladu s time,i sve političke institucije su sklone manipulaciji i uporabi prisile. Jedini oblik društva u kojem se ta prisila nad drugim ljudima smanjuje je ono štonazivamo "anarhističkim društvom". Ističući neke vrijednosti anarhističke

političke ideje, Chomsky drži da svoju urođenu slobodu u sferi jezika ljudimogu ostvariti samo u slobodnom društvu, u kojemu vlada demokratska

kontrola produktivnog života, koja leži u samoj biti procesa čovjekovogoslobođenja. Svrha čovjekovog života je ispunjenje vlastite egzistencije, ato se može dogoditi samo u društvu u kojem nema prisile i opresije.16 Chomsky ne pokazuje previše simpatija za dogmatiziranu marksističku interpretaciju čovjekova oslobođenja kroz međuetapu uspostavljanja "diktature proletarijata". Umjesto toga Chomsky nalazi inspiraciju u idejama Ba-kunjina i Kropotkina, da bi došao do svoje "ideal-tipske konstrukcije": to je

društvo samoupravljanja, samoorganiziranja u proizvodnji i u osnovnojzajednici stanovanja, gdje je klasična vlast države ustupila mjesto mrežiradničkih savjeta, dok je sustav upravljanja izgrađen od mreže lokalnihskupština koje se na federalističkom modelu udružuju u šire asocijacije.Ovaj model neodoljivo podsjeća na neka teorijska promišljanja jugoslavenskog modela samoupravljanja, s tom razlikom da u Chomskyjevom modelu

nema mjesta za lenjinističku partiju i njene derivate. Direktna participacija, kako je zamišlja Chomsky, eliminira potrebu za političkim posredovanjem stranaka. U ovom modelu možemo otkriti neke elemente političkeideje židovskog socijalizma, koji u kibucu vidi osnovnu jedinicu takve društvene i političke organizacije, u kojoj ljudi kontrolirajući svoj rad i ostvaruju najviši stupanj vlastitog samoostvarenja. Participativna, a ne repre

15 M. Rai, Chomsky's Politics, Verso, London, 1995.; usp. A. Edgley, The Social and Political Thought of Noam Chomsky, Routledge, London, 2000.

16 J. Fox, Chomsky i globalizacija (prev. D. Telećan), Naklada Jesenski i Turk,Zagreb, 2001.



PREDGOVOR 15

zentativna demokracija, krajnja je konzekvenca racionalističke i prosvjetiteljske tradicije na kojoj Chomsky gradi svoje političke ideje poželjnog

političkog oblika društvene organizacije. U tom modelu, s druge strane, naziremo i sve one elemente utopijsko-eutopijskog17 pogleda na svijet, koji

ima svog novovjekovnog začetnika u Thomasu Moreu, a u Platonu svogidejnog pretka.

Takva sveopća participacija u javnim poslovima podrazumijeva i sveopću odgovornost pojedinaca, a osobito intelektualaca - i otuda Chomskycrpi i inspiraciju za svoju svakodnevnu bitku s vjetrenjačama i utvaramaameričke vanjske politike, s dostignućima i limitima američkog modela de

mokracije, s etabliranom moći transnacionalnih korporacija, s negativnimrazornim efektima globalizacije, i s ostalim emanacijama korporacijske i političke moći: ne zato, što je Amerika njegova opsesija, već stoga što jeameričko društvo njegov prirodni milje, kao što je njegova druga domovina Izrael, koju isto tako podvrgava svojoj kritičkoj vivisekciji. Moralna jedužnost intelektualca, smatra Chomsky, da krene od vlastite sredine kojunajbolje pozna, i o kojoj može istraživanjem prikupiti najviše podataka (iz

njega, kao što vidimo, progovara pedantni znanstvenik koji je ispekao svojzanat u lingvističkim istraživanjima).18

Ta sveopća participacija i totalna - jedino moguća - ljudska odgovornost posebna je dužnost onih ljudi koji se bave znanošću. Iz toga za Chom-skoga proizlazi i njegova moralna zadaća kao intelektualca. Misija intelektualca je da razotkriva zablude koje proizvodi aparat vlasti i medijska mašinerija. Zato je Chomsky posebnu pozornost posvetio i demistifikaciji pro

pagandnog modela, za izgradnju kojega su zaslužni medijski djelatnici, novinari i urednici. Pokazujući kako nasilje vlasti djeluje kroz propagandnimodel, Chomsky je podvrgnuo američke medije bespoštednoj jezičnoj analizi. Njegova je metoda akribijska, kao i u lingvističkim istraživanjima u ko

jima se izvještio. Kao genuini intelektualac s moralnom misijom razotkrivanja lingvističkih konstrukcija iza kojih se krije nasilje i volja za moći,Chomsky je ušao i u bitku s američkim medijima. Njegove su analize precizne i dokumentirane do najsitnijih detalja: zato su i na prvi pogled i neo

borive, jer Chomsky nastoji potkrijepiti svaku svoju tvrdnju i analiziratisvaki iskaz, uspijevajući otkriti kontradikciju u izvješćima i komentarima,otkrivajući tako i mehanizam proizvodnje autocenzure i oportunističkog

prilagodavanja nositeljima društvene moći. Stoga proizvođače javnog

17 eutopija od grč. eu - sretno i topos - mjesto. O razlici utopije i eutopije vidjeti D.Grubiša, "Kako čitati Utopiju", u T. More, Utopija, Globus, 2003.

18 J. McGilvray, "Anarchosyndicalism and the Intellectual", u nav. dj., str. 177 et passim.




mnjenja Chomsky dijeli na "komesare" i akcijske intelektualce: komesarisu intelektualci koji sudjeluju u društvenom upravljanju svojom odanošćudržavnoj vlasti, kao i izvršavanju te vlasti. Sam pojam "komesara" Chomsky je preuzeo iz sovjetske prakse političkog i idejnog inženjeringa.19 Njemu

pridodaje američku inačicu komesara, kojeg naziva "akcijskim intelektualcem" a koji se spominje u doba Kennedyjevog predsjednikovanja, kada suKennedyjevi pristaše iz akademskog miljea bili tako nazivani. "Komesara"i "akcijskog intelektualca" povezuje slično lukavstvo, a koje se sastoji unapadu na kompetentnost nečije političke analize. Primjenjeno na primjeru samog Chomskoga, to znači da mu nitko ne negira linigvističku kompe

tenciju, ali kada je riječ o političkim prijeporima, tada mu eksperti međunarodnih odnosa niječu potrebnu kompetenciju na tom planu, ili na planusame političke teorije. Intelektualni komesar uskraćuje kritičaru pravo dagovori jer nije specijalist, zadržavajući time moć i kontrolu mišljenja. Intelektualnu elitu čine medijski, akademski, i administracijski komesari kojiljubomorno čuvaju svoju sferu proizvodnje ideja i mišljenja. To znači dakritičar mora biti primljen u posvećenu kastu da bi mogao govoriti, kako

kaže Chomsky, o pravdi i istini. Nasuprot tome Chomsky nastoji pokazatida društvena kritika nije monopol posvećenih. Dovoljno je primijeniti zdravi razum na analizu vanjske politike, a u konkretnom slučaju američkevanjske politike Chomsky primjenjuje metodu komparativne analize, kojunaziva "proučavanje parova primjera". Slučaj A komparira se sa slučajemB, pri čemu je slučaj A proizvod "intelektualnih komesara", to jest propagandne mašinerije, dok je slučaj B antipodne naravi - nasilje nad ljudskim

pravima koje ta ista propagandna mašinerija minimizira ili prešućuje.Zbog toga Chomsky nije previše omiljen ni u medijima, kao ni u po

litičkom establishmentu. Njegovi se tekstovi objavljuju u marginalnim publikacijama, a ne u medijskom mainstreamu. Njega za mišljenje nikad neće

priupitati ni New York Times niti televizijska mreža CNN, ali njegove idejei bez toga dovoljno cirkuliraju. Chomsky je kritičar establishmenta, medij

skih mogula, novinara u službi održavanja represije političkih institucija,ali i svojih sudrugova - intelektualaca. Zato i ne čudi što Chomskoga doživljavaju i kao jednog od rijetkih disidenata Zapada.

S druge strane, zahvaljujući svojim "ranim radovima" u lingvistici,Chomsky je stekao svjetsku respektabilnost i slavu. Njegova kompetencijau njegovu primarnom poslu - na polju lingvistike i u kritičkom odgoju mladih generacija štite ga od onih, kako kaže R. Benewick, koji bi ga i doslovno

htjeli ušutkati. Paradoks je Chomskoga kao disidenta što on djeluje u jednoj zemlji kao što su Sjedinjene Američke Države gdje vlada zavidan stu

19 J. Maher i J. Groves, nav. dj., str. 166-171.



PREDGOVOR 17

panj akademskih sloboda i slobode poučavanja. Zbog svojih lingvističkihradova dodijeljeni su mu počasni brojni počasni doktorati u njegovoj zemlji i u svijetu - na sveučilištu Loyola u Chicagu, na Georgetown Universi-tyju, na Collegeu Swarthmore, Sveučilištu u Londonu, Cambridgeu, Del-hiju itd. No i pored toga, za mnoge koji nisu spremni prihvatiti implikacijenjegove bespoštedne kritike, on ostaje vječiti trouble maker. Paul Johnsonu svojoj knjizi Intelektualci uzima Chomskoga kao primjer intelektualnog

paradoksa inkoherencije.20 Podloga za to mu je ono što on sam određujekao stav prema nasilju. Chomsky spada u onu skupinu intelektualaca kojiodbacuju nasilje u teoriji, jer je ono logična antiteza racionalne metode rje

šavanja problema, ali se u praksi s vremena na vrijeme nađu u ulozi opravdavanja nasilja, prihvaćujući ga kod onih s kojima simpatiziraju zbog bliskosti političkih stavova. Chomsky ne spada striktno u tu skupinu, ali njegova intelektualna praksa bliska je drugoj skupini takvih intelektualaca ko

ji, kad se suoče s nasiljem koje prakticiraju oni na čiju stranu ustaju tada jednostavno transferiraju, ingenioznim argumentima, moralnu odgovornost na one druge koji su objekt njihove kritike. Johnson stavlja Chomsko

ga uz bok Bertranda Russela i Jean-Paula Sartera, koje naziva "milenaris-tičkim intelektualcima". No dok Chomskyjev doprinos na polju lingvistike

predstavlja doprinos razobličavanja političkog inženjeringa i odbacuje to-talitarističku manipulaciju pojedinca kroz orwellijansku zamjenu teza tipa"istina je laž", "rat je mir", "sloboda je ropstvo", na polju društvene kritikeChomsky upada u zamku poistovjećivanja liberalne demokracije i laissez-faire države s učincima totalitarne tiranije, jer po njemu kapitalistički sustav razvija elemente prisile koje proizvode istu vrstu odbacivanja samois-

punjenja kao i totalitarna društva. Vijetnamski rat je prema Chomskome bio klasična "studija slučaja" kapitalističko-liberalne opresije malog naroda koji je pokušao dati odgovor na vlastite potrebe. No Chomsky ne uvidada je na djelu bio baš pokušaj političkog inženjeringa koji se nametao silom,i koji je u slučaju Sjevernog Vijetnama isto tako značio uporabu sile i na

silja. Slično i u primjeru Kambodže Chomsky, prema Johnsonu, reagira zamjenom teza: nasilje prepoznaje samo na strani liberalno-kapitalističkihdemokracija, dok minimizira nasilje druge strane, Crvenih Kmera. ZaJohnsona je Chomskyjeva reakcija na nasilje Crvenih Kmera paradigma-tična za reakciju "milenarističkih intelektualaca" i razvija se kroz četiri ti

pične faze: prvo, Chomskyjeva je reakcija u prvoj fazi da masakra što su ih počinili Crveni Kmeri zapravo nije ni bilo, već da su oni izmišljotina zapad

ne propagande; u drugoj fazi, Chomsky prihvaća da je došlo do ubijanja u

20 P. Johnson, Intellectuals, Phoenix Press, London, 2000. (I. izdanje 1988.), str.337-41.




proporcionalno malim razmjerima, ali je objašnjenje to, da su "mukuKambodžana eksploatirali cinični zapadni humanitarci, u očajničkom nastojanju prevladavanja 'vijetnamskog sindroma'; u trećoj fazi, Chomsky

priznaje da je do ubijanja došlo u većim razmjerima nego što je to na prvi pogled izgledalo, no ona su rezultat brutalizacije lokalnog stanovništva dočega su doveli američki ratni zločini; i na kraju, u četvrtoj fazi, Chomsky

pokušava racionalizirati kambodžanske masakre navođenjem autoriteta jednog kambodžanskog znanstvenika, koji je vješto manipulirajući kronološkim podacima "dokazao" da se najgori masakri nisu odigrali 1975. već1978. godine, i nisu bili uzrokovani "marksističkom indoktrinacijom" (ka

ko kaže Johnson) već im je uzrok u "tradicionalističkim, rasističkim, anti-vijetnamskim razlozima". Kambodžanski režim je tada izgubio, kako kažeChomsky, "svaku marksističku boju kojom se prekrio u ranijoj fazi i postao

je oruđe hiperšovinističkog seljačkog populizma". Kao takav je napokondobio podršku CIA-e, koja je izvršila pomak od pretjerivanja veličine masakra zbog propagandnih razloga do aktivnog sudjelovanja u njima, takoda su Pol Potovi zločini zapravo u biti američki, quod erat demonstrandum.

Johnsonova kritika Chomskoga polazi od ideološke predrasude da je demokracija, zbog toga što je odbacila štetnost socijalnog i političkog inženjeringa (kako kaže Popper u svom Otvorenom društvu i njegovim neprijateljima), samim tim oslobođena od inherentnog nasilja. Ali Johnson ne vidiunutarnje kontradikcije koje mogu jednu realnu demokracije svesti na re

presivnu po sadržaju dok je ona doista "demokratska" po formi, pogotovokada se jedna demokracija nađe u diskrepanciji između unutarnje logike

svog sustava u jednom društvu, dok u međunarodnom društvu primjenjujenačela prilagođena "strukturalnoj anarhiji" međunarodne zajednice, o čemu je još govorio K. Waltz u svojem klasičnom djelu Čovjek, država i rat,21 S druge strane, Johnsonove objekcije su poučne i za vrstu Chomskyjeveanalitičke redukcije, kojom moralni argument ekstrahira iz konkretnog političkog konteksta, zbog čega interpretacija zbivanja biva podređena "in

herentnim strukturama uma", umjesto da bude odvagnuta u realnom kontekstu politike i njenih proturječnosti. Što to znači? To znači da Johnson jednim dijelom ima pravo, kada Chomskoga proglašava utopistom starogstila i ističe paradokse njegova mišljenja; s druge strane, Johnson je i samžrtva "demokratske predrasude" da se protivljenje komunističkom totalitarizmu mora a priori prihvaćati kao vrijednosno pozitivno opredjeljenje i

21 K. Waltz, Čovjek, država i rat (prev. D. Grubiša), Barbat - Institut za međunarodne odnose, Zagreb, 1999. O Waltzovoj koncepciji anarhije vidjeti D. Grubiša,"Realistička teorija međunarodnih odnosa: doprinos Kennetha Waltza", u nav.dj„ str. IX-LIV.



PREDGOVOR 19

zalaganje za demokratska načela. Čak i u slučaju kad "milenaristički intelektualci" koji prihvaćaju opravdanost nasilja u ostvarenju rasne jednakostiili kolonijalnog oslobođenja, drže da je nasilje degutantno u slučaju kadazapadne demokratske vlade brane tri mala državna teritorija od okupacijekoju žele provesti totalitarni režimi. No ovaj primjer kritike Chomskoga govori samo koliko je teško raznolikost i proturječnost politike poimati uideal-tipskim kategorijama, bilo s Chomskyjeve strane ili pak s drugog ekstrema, koji zastupa Johnson. Istina je, kao i u svim slučajevima, negdje između.

No model analitičke redukcije koji Johnson prigovara Chomskome

uočljiv je, naravno ne onako simplicistički i pretjerano kako to Johnson izvodi, i na jednom drugom primjeru: baš na primjeru ocjene intervencije NATO-a na Kosovu 1999. godine, o kojoj govori i knjiga The New Military Humanism: Lessons from Kosovo (Novi Militaristički humanizam: poukeKosova), objavljena u prvom izdanju 1999., a na koju će se temu Chomskyvratiti i kasnije, u knjizi A New Generation draws the Line: Kosovo, East Timor and the Standards of the West (Nova generacija povlači crtu: Kosovo,

Istočni Timor i standardi Zapada) iz 2000.

III.

U knjizi Novi militaristički humanizam: pouke Kosova Chomsky analizira krizu na Kosovu kao lažnu prekretnicu u međunarodnim odnosima.Polemizirajući s autorima koji su akciju NATO-a na Kosovu i Jugoslaviji

nazvali početkom nove epohe moralne ispravnosti, koju usmjerava "idea-listični Novi svijet odlučan da prekine s nehumanošću", ili kao što kažeVaclav Havel da su politički lideri konačno počeli djelovati u ime principai vrijednosti, Chomsky nastoji proniknuti u pozadinu rata pokrenutog zbogKosova.22 "Novi intervencionizam" je pozdravljen od intelektualne javnostii stručnjaka koji su proglasili novu eru u svjetskim odnosima, ali iza togase krije opet drukčija istina, drži Chomsky. Provjera samog slijeda događaja pokazuje, po njemu, da je zračni rat pokrenut prije nego što je počelo

protjerivanje (albanskih) izbjeglica s Kosova, te da je on u većem stupnjuizazvao eskalaciju protjerivanja i drugih zlodjela. Chomsky u prvom poglavlju knjige, s naslovom "U ime principa i vrijednosti", izriče i svoje sudove o naravi humanitarne intervencije: središnje pitanje je zagovaranje

prava država ili saveza na intervenciju u ime humanitarnih ciljeva, čime se

proširuje polje odobrene uporabe sile. S jedne strane, proširenje domena

22 P. Wilson, "Kosovo and the End of the Nation State", New York Review of Books, 10. lipnja 1999.




intervencije bilo je uvijek legitimno (ali je tijekom hladnog rata bilo praktički nemoguće), dok s druge strane "novi intervencionizam" (kako ga naziva Chomsky), ponovno "vrti staru ploču". Za Chomskoga se postavlja os

novno pitanje, tko su i kakvo pravo imaju "samozvani prosvjetitelji" u određivanju opravdanosti humanitarne intervencije, koju Chomsky reducira na

"novi intervencionizam"; drugo je pitanje, tko spada u "izgredničke krivo-vjernike" - a njih će u pravilu Chomsky svrstati u zemlje "na drugom kraju

batine" - zemlje u razvoju, tranziciji, zemlje Juga itd. Za Chomskoga je u polasku već pogrešno to, da odluke o nasilnoj intervenciji donose državekoje raspolažu silom i koriste je u provođenu svog suda i volje. Test za "novi

humanizam" postaje pitanje, koje postavlja i Ernest Has, koji je analizira jući koncepciju i dosege humanitarne intervencije došao do toga da NATOnema isti intervencionistički stav u Iraku i Bosni s jedne strane, čemu valja pridružiti i Kosovo, dok se prema Turskoj koja ugnjetava Kurde to pitanje ne postavlja. Taj se test za "novi humanizam" postavlja, dakle, u pita

njima: je li on vođen interesima moći ili humanitarnom brigom? Je li do pribjegavanja sili došlo u ime principa i vrijednosti, ili smo svjedoci nečega

prizemnijega i prepoznatljivog? Naravno, Chomsky odgovara na to da NATO ne primjenjuje iste kriterije u svim situacijama. Za njega je Srbija jedan od onih izgredničkih krivovjernika koji koče stvaranje globalnog sustava pod dominacijom SAD-a. I u ovom primjeru nije teško prepoznati faktore koji određuju politiku, kao ni podjele tipa sjever-jug promatrano u širem kontekstu. Chomsky je uvjeren da su zdravorazumski zaključci prima

facie uvjerljivi. Naš je dojam, međutim, da je Chomsky ovaj case study - studiju slučaja - ugurao u Prokrustov krevet svojih metodičkih stereotipa.Chomsky, naime, prihvaća olako tezu da su jugoslavenski ratovi "secesio-nistički", što je redukcija na samo jedan aspekt tih ratova. U biti se radilo oratovima izazvanima interesima za očuvanje vlasti jednog autoritarnogsustava (Miloševićevog neokomunističkog), pri čemu je iskorišten nacionalizam kao ideologija koja je pokrila opravdanje za agresiju na druge narode

i federalne jedinice nekadašnje Jugoslavije. S druge strane, Chomskyjevatvrdnja da je Srbija kočila stvaranje globalnog sustava pod dominacijomSAD-a je također reduktivna i može se nazvati stereotipom. U njega Chomsky upada zato jer mu je referentni okvir njegove analize samo kontekstmeđunarodne zajednice, u kojoj se procesi za koje Chomsky drži da su dominantni automatski primjenjuju i na sve - dakle ne na neke slučajeve, većna sve slučajeve koji se događaju. Da bi se razumjela situacija na Kosovu

prije NATO-ova bombardiranja, potrebno je primijeniti i analizu drugači jeg konteksta. Taj kontekst zahtijeva analizu razvoja jugoslavenskog političkog sustava, povijesnu analizu proturječnosti koje su prethodile Kosovskoj krizi, kao što je krvavi ratu Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Iz tog kon



PREDGOVOR 21

teksta se i kriza na Kosovu može razumijeti i kao nastavak ratova od 1991.do 1995. godine, gdje je autoritarna vlast pribjegla dugogodišnjem državnom teroru (relativno niskog intenziteta), koji je na kraju rezultirao faktičkom eskalacijom nasilja, kako od strane kosovskih Albanaca iscrpljenih dugogodišnjom opresijom i nedostatkom svake perspektive poboljšanja stanja, tako i od strane vlasti koja je na nasilje iz očaja odgovorila izazivanjemhumanitarne krize.23

Chomsky će, naime, ustvrditi da bombardiranje nije poduzeto kao odgovor na etničko čišćenje i radi vraćanja izbjeglica, kao što su tvrdili američki lideri, već su se oni "potpuno svjesni mogućih posljedica" opredijelili

(zajedno s Blairom) za rat koji je vodio radikalnoj eskalaciji etničkogčišćenja, pored drugih pogubnih posljedica. Srpska zlodjela na Kosovu sui po samom Chomskome "sasvim realna i često gnjusna". Ali kada Chomsky to istražuje matematički precizno, onda će konstatirati da je u godini

prije bombardiranja na Kosovu ubijeno oko 2000 ljudi, a nekoliko stotinatisuća ih je interno raseljeno. Humanitarna katastrofa se u najvećoj mjerimože pripisati jugoslavenskoj policiji i vojnim snagama, konstatira Chom

sky, ali je ona udeseterostručena baš zahvaljujući NATO-ovim zračnim na padima. Ako je, međutim, točna prva tvrdnja - da se humanitarna katastrofa može, doista, u najvećoj mjeri pripisati jugoslavenskoj policiji i vojnimsnagama, onda je i realno/racionalno očekivati da će konflikt eskalirati tako da dođe do sveopćeg ustanka albanskog stanovništva na Kosovu i full-

scale rata između Kosova i Jugoslavije, pri čemu je, opet, logično pretpostaviti da će razmjeri krovprolića i masakara biti u najmanju ruku slični kao

i u bosanskom slučaju, ako ne i veći.24

No Chomsky pokušava biti nepristran u samoj analizi sukoba na Kosovu: s jedne strane, navodi genezu srpske dominacije nad Kosovom od ustavnih promjena u jugoslavenskoj federaciji 1989. godine na koju je albansko stanovništvo reagiralo nenasilnim, pasivnim otporom, što je zbunilocijeli svijet. S druge strane, pojava Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) oz

načena je od američkih analitičara kao fenomen terorističkih skupina, dok je tek u fazi akutizacije krize OVK stekao legitimitet ratujuće strane od strane NATO-a i SAD-a. Srbija je protumačila prvotnu službenu poziciju američke vlade kao zeleno svjetlo za oštru reakciju vojske i policije, uz brutalnuodmazdu prema civilima koji su smatrani za pomagače OVK-a. Masakr kosovskih Albanaca u Račku, 15. siječnja 1999. godine, smatra se ključnim

23 Vidjeti: M. Buckley and S. Cummings, Kosovo: Perception of War and its Aftermath, Conitnuum, London - New York, 2001.

24 G. Partos, "Perceptions in the Former Yugoslavia", u: M. Buckley and S. Cummings, nav. dj., str. 46-61.




događajem koji je natjerao Washington i njegove saveznike da, užasnuti zlodjelima, započnu pripreme za rat. Međutim, zlodjela su eskalirala za vrijeme bombardiranja NATO-a, a predviđene posljedice prelaze teške, neposredne štete nanesene kosovskim Albancima - navodi Chomsky. Chomsky

je zacijelo u pravu kad navodi prevelike "kolateralne štete" bombardiranjaJugoslavije, kao što je uništavanje prometnica i objekata u Vojvodini, u ko

joj je vladalo kritičko raspoložene prema Srbiji i njenom vodstvu među stanovništvom kao i političkim liderima, a bombardiranje objekata u Vojvodini samo je dobro došlo Miloševiću da homogenizira stanovništvo kao potencijalne civilne žrtve. I nepotrebne civilne žrtve u Srbiji poslužile su Mi-

loševićevoj propagandnoj mašineriji za demoniziranje humanitarne intervencije kao imperijalističkog rata protiv Srbije.Središnja teza Chomskyjeve knjige je tvrdnja da je "novi intervencio-

nizam" jednostavno "stari intervencionizam" i da nema ničeg novog u pravljenju razlike između takozvanih prosvijećenih država i onih koji seopiru njihovim navodno ispravnim djelima kao nepokornima i krivovjer-nima.25 Chomsky misli da je time podigao veo namjernog neznanja i propa

gandne mistifikacije s doktrine humanitarne intervencije. Na primjeru turske represije kurdskog oslobodilačkog pokreta, manipulacija u IstočnomTimoru, zločina u Kolumbiji, kao i u slučaju bombardiranja Jugoslavije,Chomsky dokazuje neodrživost koncepcije humanitarne intervencije u međunarodnim odnosima, koristeći se "jednostavnom logičkom poantom":kada se humanitarna katastrofa razvije, oni koji su izvan nje, imaju mogućnost trostrukog izbora; prvo, pridonijeti širenju katastrofe; drugo, ništa ne

činiti i treće, pokušati da se katastrofa ublaži.26 Kosovo spada u prvu kategoriju, gdje je NATO-ova takozvana humanitarna intervencija pridonijelaširenju katastrofe. Pribjegavanje bombardiranju je tako znatno ubrzaloubijanje i patnje albanskih Kosovara, unatoč tome što rat prividno nije vođen u ime nacionalnih interesa, već u ime općeprihvaćenih principa i vri

Središnje poglavlje bi stoga trebalo biti ono naslovljeno "Humanitarna intervencija", u kojem se očekuje da će autor više reći i o karakteru međunarodnihodnosa. Međutim, stručnjak će ostati prikraćen za teorijsku evaluaciju konceptas aspekta teorije i prakse međunarodnih odnosa, jer Chomskoga zanima samo

jedna dimenzija te nove paradigme, a to je koliko ona potvrđuje ili ne potvrđujenjegovu osnovnu tezu.

26 O proturječnostima koncepcije humanitarne intervencije vodi se, ne samo međustručnjacima, velika debata. Međunarodna zajednica je propustila utvrditi striktna pravila kada i kako intervenirati i pod čijim autoritetom je dopuštena i prihvatljiva humanitarna intervencija. O tome vidjeti: A. W. Malaquias, "Humanitarian Intervention", u: J. Krieger (ed.), The Oxford Companion to Politics of the World, Oxford, 2001., str. 370-374 i G. Evans and M. Sahnoun, "The Responsibility to Protect", Foreign Affairs, 81, 6/2002, str. 99-110.

25



PREDGOVOR 23

jednosti. Kod toga su opet došli do izražaja dvostruki standardi, koji su zaChomskoga konstanta američke politike. Ali, da bi dokazao svoju tezu, koja

je konzistentna s njegovom teorijom "trule jabuke", po kojoj je slika kojuSAD pruža o sebi kao o zemlji tradicionalno posvećenoj "obrani demokracije" remek-djelo indoktrinacije, mora nužno drugu stranu ako ne definitivno ekskulpirati, onda bar umanjiti njenu krivnju. U američkoj propagandističkoj indoktrinaciji Miloševićev režim je demoniziran, iako Chomsky

pronalazi u fazi koja je prethodila bombardiranju dovoljno indicija da jeMilosevic doista htio pregovarati, i da su pregovori u Rambouilletu propaliisključivo zbog već prethodno isfabricirane odluke o tome da u slučaju kri

ze na Kosovu treba primijeniti silu i iskušati, po prvi puta, doktrinu humanitarne intervencije u međunarodnim odnosima (u uvjetima paralize svjetske organizacije, UN). Međutim, Chomsky propušta primijeniti i na Milo-ševića svoju metodu razotkrivanja dvostrukih standarda: Miloševićeva pro

pagandna mašinerija vrlo je uspješno igrala na dva razboja i pokušavalazavlačiti pregovore: o tome svjedoči i Černomirdinovo posredovanje, i analiza koju je drugi posrednik u Kosovskoj krizi, bivši finski predsjednik

Martti Ahtisaari izveo,27 pokazujući sve smicalice Miloševićeve diplomacijena djelu. Dok Chomsky pokušava razotkriti zamke orwellijanskog novogo-vora na strani NATO-ovih saveznika, kada analizira Miloševićevu retorikuon ne pokušava primijeniti istu metodu. Bez obzira što je vrlo kritičan prema brutalnostima Miloševićevog režima, Chomsky gura Jugoslaviju u svojsvijet reduciranih stereotipa, po kojima je Amerika apriorni zločinac, dokJugoslavija spada u viktimizirani Treći svijet, unatoč Miloševićevom reži

mu strahovlade.I kad Chomsky pokušava objasniti zašto se SAD osjeća tako ugrože

nim od socijalizma u manjim, slabijim zemljama kao što su Nikaragua, Čile i Grenada, to naizgled iracionalno ponašanje pokušava objasniti "teori

jom trule jabuke", po kojoj što je zemlja slabija i beznačajnija, što su njenasredstva i resursi ograničeniji, to je veća prijetnja dobrog primjera. Trulež

se može raširiti i zaprijetiti područjima od stvarne važnosti za vladare velikog dijela svijeta, tada gotovo i nesvjesno u ovoj "studiji slučaja" (case study) gura Jugoslaviju u tu svoju shemu. Naravno, tu redukciju primjenjuje ina drugu stranu: u ovom konkretnom slučaju i na SAD, gdje u svakom slučaju pronalazi osobine i motivaciju karakteristične za politiku sile. Redukcija vanjske politike SAD-a samo na silu i interese je previše simplicistička,isto kao i kad NATO procjenjuje samo kao instrument američke vanjske po

litike kojim dominiraju sila i interesi. U međunarodnim odnosima zemlje

27 M. Ahtisaari, Beogradska zadaća: kako je slaman Milosevic, Naklada Szabo,Zagreb, 2002.




se ponašaju unoseći u međunarodnu zajednicu slične proturječnosti kojese manifestiraju u svojim unutarnjim odnosima. Chomsky bi i prihvatioovu tezu, jer je po njemu američki politički sustav represivan i to je za njega izvan svake dvojbe. Pritom ne vodi računa, da je i on sam i njegovo djelovanje jedan od primjera koji demantiraju tezu o apsolutnoj represivnostitog sustava: unatoč djelovanju propagandnih mašinerija i prevlasti kome-sarske inteligencije, američko društvo je društvo u kojemu se prepliću materijalni interesi i slobodarske težnje, oblici represije ali i oblici visoke demokracije. Ako se gleda relativno - dakle u kontekstu - američko društvo

je društvo razvijene demokracije. Nije to idealno društvo realizirane demo

kratske utopije, jer takva utopija nigdje ne postoji. A što se tiče samoga NATO-a, ni on nije idealna tvorevina niti je samo mehanizam za potvrđivanje američke dominacije, već se sve više razvija - bar deklarativno - u smjeru jednog političkog saveza koji ističe tri svoje osnovne konstitutivne vrijednosti: zalaganje za demokraciju, ljudska prava i pravnu državu.

Chomskyjev radikalni anarhizam, popularan i prijemčiv jer pretendira na demistifikaciju realnosti, istovremeno je i bitno redukcionistički, ka

ko smo pokušali pokazati i kako će se osvjedočiti oni koji Chomskyjev ogledo novom militarističkom humanizmu pokušaju pročitati na kritički način,dakle metodom za koju se zalaže i sam Chomsky. Za čitatelje koji su pro-živjeli iskustvo ratova na tlu bivše Jugoslavije, ova će knjiga biti u mnogimtezama sporna i diskutabilna. Neosporno je da je Chomsky svjestan svih

brutalnosti Miloševićeva režima; ali kad govori o politici sile koja vodi nje

govu zemlju, SAD, u međunarodnim odnosima, tada on zapada u shemukoju bismo ponekad mogli nazvati čak i dogmatskom, komesarskom usmislu onog intelektualnog procedea protiv kojega se i sam Chomsky izjašnjava. Krajnja implikacija toga je da i Chomskoga moramo prihvatiti cum

grano salis, sa zrncem sumnje, i sami pokušati razlučiti ono bitno od onoga nebitnoga, ono što je korisno u njegovoj metodi i u njegovoj "demistifikaciji" realnosti svjetske politike, od onoga što je predrasuda i stereotip.

Često puta Chomsky od drveća ne vidi šumu. Njegova znanstvena akribija, pedantnost u navođenju izvora i širokog spektra mišljenja, opterećuje argumentaciju njegovih teza i priječi ga da uoči glavne procese i tendencije.Mjestimice mu se potkradaju i zaključci za koje možemo u najblažu rukureći da su rezultat njegove iskrivljene optike i prefabricirane nakane da se

pod svaku cijenu svijet smjesti u Prokrustov krevet američkog hegemoniz-ma, čak i kad to ne odgovara istini. Primjerice, Chomsky će za Srbiju us

tvrditi da je, "ma što netko mislio o njoj, posljednje uporište neovisnosti uEuropi..." ne videći da je ta neovisnost relikt hladnoratovske stvarnosti, ko

je više nema, pa je stoga po njemu Srbija bila "smetnja, nezgodna preprekanastojanjima Washingtona da okonča znatno preuzimanje Europe".



PREDGOVOR 25

Tako je i u slučaju doktrine humanitarne intervencije. Razvoj doktrinehumanitarne intervencije poremetio je ustaljenu hijerarhiju vrijednosti umeđunarodnim odnosima, gdje je jedna od osnovnih vrijednosti koja je us

postavljena međunarodnim pravom upravo zabrana intervencije jedne dr

žave u poslove druge države. Države su kao suvereni entiteti dosada imaleekskluzivni autoritet u okviru svojih granica i pravo da svaku vanjsku intervenciju smatraju kao negiranje prava na samoodređenje. Ti su principiusvojeni i ugrađeni u sustav međunarodnih odnosa od Drugog svjetskog rata i čine temelj Povelje Ujedinjenih naroda. No razvoj i napredovanje ljudskih prava ne samo da je nametnulo svakoj državi obvezu da štiti prava svih

osoba pod njenom jurisdikcijom, već je rezultiralo i intervencijom drugihdržava u slučaju nepoštivanja ljudskih prava u jednoj suverenoj državi.28 Taj je princip po prvi puta uveden u međunarodne odnose na Helsinškojkonferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji 1975. godine. Postupno se

praksa ljudskih prava nametnula i kao važan kriterij za procjenjivanje demokratičnosti ili nedemokratičnosti jedne države. Ljudska prava u vanjskoj

politici ugrađena su u vanjske politike mnogih zemalja kao vrijednosti na

koje se poziva ta zemlja: nobelovac Jimmy Carter uveo je kriterije ljudskih prava u američku vanjsku politiku, a jedna od zemalja u kojoj je politikaljudskih prava najmanje ovisna od konkretnih nacionalnih interesa (zbogčega se u nekim slučajevima i politika ljudskih prava nađe u podređenomodnosu prema konkretnoj politici sile, reducirana na njen instrument) jerelativno mala Nizozemska, zemlja s velikim moralnim autoritetom. Nodoktrina humanitarne intervencija mogla se pojaviti tek nakon raspada is

točnog bloka, a konkretni povod za nastanak i formuliranje te doktrine jekatastrofalni učinak ratova na prostoru bivše Jugoslavije i građanskog ratau Ruandi na međunarodne odnose.29 Humanitarna intervencija se takouobličila kao doktrina, po kojoj jedna ili više država može poduzeti vojnuakciju unutar teritorija druge države da bi zaštitila one skupine ljudi ili oso

be čija su ljudska prava teško povrijeđena, osobito u obliku etničkog čišćenja ili genocida, ili manje drastično, ali isto tako razornom po efektu, obliku humanitarnih katastrofa, masovnog egzodusa. Uobličena tek u rado

28 Vidjeti: J. Harris (ed.) The Politics of Humanitarian Intervention, New York,1995.; R. Falk, "The Complexities of Humanitarian Intervention: A New WorldOrder Challenge", Michigan Journal of International Law, 17, 1996., str. 491--513; J. Carvet, "The Idea of State Sovereignty and the Right of Humanitarian

Intervention", International Political Science Review, 18, 1997., str. 39-48; B.Parekh, "Rethinking Humanitarian Intervention", International Political Science Review, 18, 1997., str. 46-69.

29 O. Ramsbotham and T. Woodhouse, Humanitarian Intervention in Contemporary Conflict, Harvard University Press, Cambridge (Massachussets), 1996.




vima pristaša uvođenja ljudskih prava u međunarodne odnose, ta novadoktrina nije još prihvaćena u institucionaliziranom sustavu međunarodnih odnosa i međunarodnog prava. Vijeće sigurnosti UN je rezolucijama1160 i 1199 (1998.) ustvrdilo da humanitarna situacija na Kosovu predstavlja prijetnju međunarodnom miru i složilo se o potrebi prevencije humanitarne katastrofe. No odobrenje za vojnu intervenciju nije dano zbognajavljene nakane Rusije i Kine da uporabe pravo veta u Vijeću sigurnosti.U studenome 1998. NATO je zaprijetio intervencijom sile; u ožujku 1999.,nakon što su pregovori s Miloševićem završili neuspjehom, NATO je pokrenuo vojnu operaciju da bi zaustavio represiju protiv etničkih Albanaca na

Kosovu. Operacija je završena u lipnju 1999. kada se Beograd suglasio s potpisivanjem sporazuma s grupom G8 o autonomiji Kosova i vojnoj prisutnosti UN-a na Kosovu, kojoj se prije usprotivio. Taj sporazum je podržalo Vijeće sigurnosti (s glasovima Rusije i Kine) u Rezoluciji 1244 (1999.),kojom je pod uvjetima VII. poglavlja Povelje UN odobrena sigurnosna prisutnost mirovnih postrojbi UN-a na Kosovu. Za vrijeme trajanja NATO-ovevojne operacije Rusija je predložila rezoluciju kojom bi se NATO-ova vojna

operacija osudila kao kršenje članka 2 (4) Povelje UN-a. No tu su rezoluciju podržale samo Namibija i Kina, dok se sve više stvarao konsnezus da jeovaj oblik intervencije zapravo oblik korektiva neadekvatnog instrumentarija UN-a za takve prilike. SR Jugoslavija se obratila i Međunarodnomsudu pravde koje je odbacilo zahtjev za privremenim mjerama predloženod strane SRJ, izražavajući istovremeno i zabrinutost za NATO-ovu primjenu sile i njen legalitet, ali je u svojem nalogu tim povodom izrazio "dubokuzabrinutost ljudskom tragedijom, gubitkom ljudskih života i ogromnomljudskom patnjom na Kosovu". Pravorijek Međunarodnog suda pravde jošse očekuje, no vidljivo je i iz konsenzusa većine zemalja da legalni okvir zareakciju na nove prijetnje u međunarodnim odnosima, kakav je postavljen1945. i 1948. godine, nakon završetka hladnog rata ne odgovara novoj realnosti. Praksa pokazuje da valja mijenjati međunarodne pravne okvire za

poduzimanje humanitarne intervencije, koja je moralno opravdana u situaciji kad postoji široki konsenzus međunarodne zajednice - i kada se poštuje procedura UN-a, ma koliko ona bila manjkava.30

Takav konsenzus ne postoji u slučaju anglo-američke vojne intervencije u Iraku, pa unatoč činjenici da se anglo-američka vojna akcija nastojiopravdati kao preventivna sigurnosna intervencija, ali istovremeno i humanitarna intervencija kojom se želi zbaciti jedan nedemokratski režim koji

30 Vidjeti: Humanitarian Intervention: Legal and Political Aspects, DUPI Report,www.dupi.nl

http://www.dupi.nl/

http://www.dupi.nl/



PREDGOVOR 27

koristi teror i nasilje protiv svojih vlastitih građana, pomanjkanje konsenzusa o tome otklanja i svaku mogućnost njene legitimizacije. Chomsky je usvojim radovima odbacio primjenu doktrine humanitarne intervencije nakoncept "odmetničkih država" koje podržavaju terorizam, razvijaju oružjeza masovno uništenje, podržavaju međunarodni terorizam i primjenjujuteror prema vlastitom stanovništvu. Naime, krajnja konzekvencija, odnosno neograničena primjena doktrine humanitarne intervencije mogla bi dovesti do toga da "promjena režima" postane univerzalno prihvatljiv princip, što onda nameće pitanje tko će biti taj koji odobrava takve promjenerežima.31

Razumljivo je da doktrina humanitarne intervencije znači faktičkoograničavanje klasičnog pojma suvereniteta, no u svijetu rastuće međuovisnosti nijedna politička vlast ne može pretendirati da djeluje arbitrarnoi da krši ljudska prava bez posljedica. Suverenost ne može biti samo neograničeno vršenje vlasti na jednom teritoriju, već krajnja implikacija doktrine suverenosti jest realizacija naroda kao suverena; državni suverenitet

je samo u funkciji suvereniteta kao cilja političke zajednice. Državni suve

renitet je, dakle, sredstvo: narodni (građanski) suverenitet je cilj. Utolikonijedna država nije izolirana od drugih: bitka za ostvarivanje suvereniteta

počinje u kontekstu jedne države kao njegovog institucionalnog okvira, azavršava u okviru međunarodne zajednice. Suverenitet naroda je stoga sinonim za poštivanje ljudskih prava, pravnu državu i demokraciju. Naravno, ključno pitanje je tko je onaj autoritet koji donosi odluku o tome da suljudska prava toliko ugrožena, da je potrebna humanitarna intervencijameđunarodne zajednice. Tko će presuditi? U nesavršenom sustavu Ujedinjenih nacija (pogrešan je i sam termin "Ujedinjeni narodi", jer je o naci-

jama-državama riječ, a ne o narodima) to bi trebalo biti Vijeće sigurnosti.U situaciji kada je to Vijeće sigurnosti anakronizam i kada cijela organizacija treba doživjeti korijenitu reformu, bitan je konsenzus koji i ne mora bitiartikuliran kao stav Vijeća sigurnosti. U ovom primjeru, sve okolnosti upu

ćuju na to da je u slučaju Kosova vladao konsenzus i da Vijeće sigurnostinije moglo djelovati zbog izolirane, pojedinačne prijetnje vetom. U slučajuIraka, situacija je bitno drukčija: nema konsenzusa, odnosno stav većine jerazličit od zagovornika preventivne intervencije radi rušenja okrutne diktature i uspostavljanja demokratskog poretka. Dok se ne uspostavi novisvjetski poredak na reformiranim Ujedinjenim nacijama (proširenim Vijećem sigurnosti, redimenzioniranim pravom veta, većim utjecajem među

31 N. Chomsky, Rogue States: the Rule of Force in World Affairs, Pluto Press, London, 2000., str. 12-17.




narodnog građanskog društva itd.), ključno je pitanje kako će se donositiodluke koje će ipak odražavati većinski stav čovječanstva.32

Razumljivo je i nešto drugo, a to je da će manje zemlje - u dosadašnjem sustavu - biti više izložene i zlouporabi doktrine humanitarne intervencije, da će se ta doktrina u realnim situacijama moći iskoristiti i zaopravdanje politike koja se naizgled zalaže za zaštitu ljudskih prava, a is

pod njenog plašta promiče svoje konkretne nacionalne interese i volju zamoć, dominacijom i hegemonijom. No to se događa i sa svim drugim ljudskim vrijednostima i idealima - a to je da mogu biti izokrenuti i poslužiti i

za obrnute ciljeve od onih koje ističu.

No tu se vraćamo na ulogu intelektualaca i javnog mnjenja. Od njih ćeuvijek zavisiti koliko će se vlastodršci pridržavati i proklamiranih ciljeva iza njih rabiti primjerena sredstva, ili će uporabom drugačijih, neprimjerenih sredstava devalvirati principe i vrijednosti do kojih je čovječanstvodošlo nakog dugotrajne potrage.

Damir Grubiša

32 Vidjeti: G. Evans and M. Sahnoun, "The Responsibility to Protect", Foreign Affairs, 81, 6, 2002., str. 99-110.; usp. J. Moore, Hard Choices: Moral Dilemmas in Humanitarian Intervention, Rowman & Littlefield, Lanham, 1998. i T. Weiss,

Military-Civil Interactions: Intervening in Humanitarian Crisis, Rowman &Littlefield, Lanham, 1999.



PREDGOVOR 29

Bibliografija Noama Chomskoga

I. Lingvistička djela

The Logical Structure of Linguistic Theory, MIT, Boston, 1955.-56. (2. izdanje:Plenum, New York, 1957.)

Syntatic Structure, Mouton, The Hague, 1957.

Current Issues in Linguistic Theory, Mouton, The Hague, 1964.

Aspects of the Theory of Syntax, MIT Press, Cambridge (Massachussets), 1965.

Cartesian Linguistics: A Chapter in the History of Rationalist Thought, Harper &Row, New York, 1966.

Topics in the Theory of Generative Grammar, Mouton, The Hague, 1966.

Language and Mind, Harcourt Brace Jovanovitch, New York, 1968.The Sound Pattern of English (with M. Halle), Harper & Row, New York, 1968.

Studies on Semantics in Generative Grammar, Mouton, The Hague, 1972.

Reflections on Language, Pantheon, New York, 1975.

Essays on Form and Interpretation, North-Holland, New York, 1977.

Moprhophonemics of Modern Hebrew, Garland, New York, 1979.

Language and Responsibility, Pantheon, New York, 1979.

Rules and Representations, Columbia University Press, New York, 1980.

Lectures on Government and Binding: the Pisa Lectures, Foris, Cinnaminson,1982.

Noam Chomsky on the Generative Enterprise: a Discussion with R. Huybregts and H. Van Riemsdijk, Foris, Cinnaminson, 1982.

Some Concepts and Consequences of the Theory of Government and Binding, MITPress, Cambridge, Massachussets, 1982.

Modular Approaches to the Study of the Mind, California State University Press,San Diego, 1984.




Knowledge of Language; Its Nature, Origin and Use, Praeger, New York, 1986.

Barriers, MIT Press, Cambridge (Massachussets), 1988.

Language in a Psycological Setting, Sophia Linguistica, Tokio, 1987.

Language and the Problems od Knowledge: the Managua Lectures, MIT Press,Cambridge (Massachussets), 1988.

Language and Thought, Moyer Bell, Wakefield, 1994.

The Minimalist Program, MIT Press, Cambridge (Massachussets), 1995.

2. Politička djela

American Power and the New Mandarins, Pantheon, New York, 1969.

At War with Asia, Pantheon, New York, 1970.

Chomsky: Selected Readings (J. P. B. Allen and P. Van Buren, editors), OxfordUniversity Press, Oxford, 1971.

Problems of Knowledge and Freedom: the Russel Lectures, Pantheon, New York,1971.

For Reasons of State, Pantheon, 1973.

Counter-Revolutionary Violence: Bloodbaths in Fact and Propaganda (with E.Herman), Warner Modular, Andover, 1973.

Peace in the Middle East? Reflections on Justice and Nationhood, Pantheon, NewYork, 1974.

Human Rights and American Foreign Policy, Spokesman, Nothingham, 1978.

The Washington Connection and the Third World Fascism (with E. Herman),South End Press, Boston, 1979.

After the Cataclysm: Postwar Indochina and the Reconstruction of Imperial Ideology (with E. Herman), South End Press, Boston, 1979.

Towards a New Cold War: Essays on the Current Crisis and How We Got There,

Pantheon, New York, 1982.

The Fateful Triangle: The United States, Israel and the Palestinians, South EndPress, Boston, 1983.

Radical Priorities (C. P. Otero, editor), Black Rose Books, Montreal, 1984.

Turning the Tide: US Intervention in Central America and the Struggle for Peace, South End Press, Boston, 1985.

The Culture of Terrorism, South End Press, Boston, 1988.

On Power and Ideology: the Managua Lectures, South End Press, Boston, 1987.

Pirates and Emperors: International Terrorism in the Real World, Black RoseBooks, Montreal, 1987.



PREDGOVOR 31

Manufacturing Consent: The Political Economy of the Mass Media (with E.Herman), Pantheon, New York, 1988.

Necessary Illusions: Thought Control in Democratic Societies, South End Press,Boston, 1989.

Chronicles of Dissent, Common Courage Press, Monroe, 1992.

Deterring Democracy, Verso, New York, 1992.

Letters from Lexington: Reflections on Propaganda, Common Courage Press,Monroe, 1992.

What Uncle Sam Really Wants, Odonian Press, Tucson, 1992.

Year 501: The Conquest Continues, South End Press, Boston, 1993. Keeping the Rabble in Line, Common Courage Press, Monroe, 1994.

Rethinking Camelot: JFK, The Vietnam War and US Political Culture, South EndPress, Boston, 1993.

The Prosperous Few and the Restless Many, Odonian Press, Tucson, 1994.

Secret, Lies and Democracy, Odonian Press, Tucson, 1994.

The Clinton Vision: Old Wine, New Bottles, Consortium, 1994.

Powers and Prospects: Reflections on Human Nature and the Social Order, SouthEnd Press, Boston, 1996.

Class Warfare: Interviews with David Barsamanian, Common Courage Press,1996.

The Common Good, Odonian Press, 1997.

Profit Over People: Neoliberalism and the Global Order, Seven Stories Press, NewYork, 1998.

The New Military Humanism: Lessons from Kosovo, Pluto Press, London, 1999.

Latin America: From Colonization to Globalization, Ocean Press, 1999.

A New Generation Draws the Line: Kosovo, East Timor and the Standards of the West, Verso, London, 2000.

Propaganda and the Public Mind, South End Press, Boston, 2001.

9-11, Seven Stories Press, New York, 2001.

Understanding Power: The Indispensable Chomsky (P. R. Mitchelland J. Schoeffelm editors), New Press, New York, 2002.

Media Control: the Spectacular Achievements of Propaganda, Seven Stories Press, New York, 2002.

Acts of Aggression: Policing Rogue States, Seven Stories Press, New York, 2002.

The Umbrella of U.S. Power: the Universal Declaration of Human Contradictions of U.S. Policy, Seven Stories Press, New York, 2002.

Chomsky Quartet, Odonian Press, 2003.




Middle East Illusions, Rowman and Littlefield, New York, 2003.

3. Djela o Chomskome

M. Achbar (ed.), Manufacturing consent: Noam Chomsky and the Media, BlackRose Books, Montreal, 1994.

G. Alexander (ed.), Reflections on Chomsky, Blackwell, Oxford - Cambridge(Massachussets), 1990.

L. M. Antony, N. Hornstein (editors), Chomsky and his Critics, Blackwell, Oxfordand New York, 2003.

R. F. Barsky, Noam Chomsky: A Life of Dissent, ECW Press, Toronto, 1997.

R. P. Botha, Challenging Chomsky: The Generative Garden Game, Blackwell,Oxford and New York, 1989.

D. Cohgswell, P. Gordon, Chomsky for Beginner, Writers & Readers Publishers, New York, 1996.

V. J. Cook, M. Newson, Chomsky's Universal Grammar, Blackwell, Oxford, 1996.

Fred Dagostino, Chomsky's System of Ideas, Oxford University Press, Oxford,1986.

A. Das Gupta, Second Linguistic Turn: Chomsky and the Philosophy of Language, Lang, Peter Publ. Washington, 1996.

M. Dean, Chomsky (Headway Guides for Beginners), Headway, New York, 2003.

A. Edgley, The Social and Political Thought of Noam Chomsky, Routledge,London, 2000.

J. Fox, Chomsky and Globalisation, Icon Books, Cambridge, 2001. (hrv., prijevodD. Telecana, Chomsky i globalizacija, Naklada Jesenski Turk, Zagreb,2001.)

K. S. Gupta, Mentalistic Turn: A Critical Evolution of Chomsky, South AsiaBooks, Columbia, 1992.

M. C. Haley, R. F. Lunsford, Noam Chomsky, Twayne, New York, 1993.

G. Harman (ed.), On Noam Chomsky: Critical Essays, New York, Anchor, 1974.M. C. Hley, R. F. Lunsford, Noam Chomsky, Twayne, New York, 1994.

G. J. Huck, J. A. Goldsmith, Ideology and Linguistic Theory: A Repraisal of Chomsky and the Deep Structure Debate, Routledge, London, 1996.

K. Koerner, M. Tajima, Noam Chomsky: A Personal Bibliography, 1951.-1986.John Benjamins Publ.Co., Amsterdam, 1986.

I. Lawrence, Linguistics and Theology: the Significance of Noam Chomsky, Scarecrow Press, Bloomington, 1980.

J. Lieber, Noam Chomsky: A Philosophic Overview, Gale Group, Farmington,1975.



PREDGOVOR 33

J. Lyons, Chomsky, Harvester Press, Hassocks, 1977.

J. Lyons, F. Kermode (editors), Noam Chomsky, Viking Penguin, 1990.

J. Maher, J. Groves, introducing Chomsky, Icon Books, Cambridge, 1999. (hrv.

prijevod G. Bikić-Carić, Chomsky za početnike,

Naklada Jesenski i Turk,Zagreb, 2003.)

J. McGilvray, Chomsky - Language, Mind and Politics, Polity Press, Cambridge,1999.

S. Modgil, C. Modgil (editors), Noam Chomsky: Consensus and Controversy, Falmer Press, New York, 1987.

C. P. Otero, Chomsky's Revolution: Cognitivism and Anarchism, Blackwell,

London, 1993.C. P. Otero, Noam Chomsky: Critical Assessments, I-IV, Routledge, London,

1994.

J. Peck, The Chomsky Reader, Pantheon books, New York, 1987.

A. Radford, Transformational Syntax: A Student's Guide to Chomsky's Extended Theory, Cambridge University Press, Cambridge, 1981.

M. Rai, Chomsky's Politics, Verso, London, 1995.I. Robinson, The New Grammarian Funeral: A Critique of Noam Chomsky's

Linguistics, Cambridge University Press, Cambridge, 1975.

R. Salkie, The Chomsky Update: Linguistics and Politics, Unwin Hyman, Boston,1990.

D. D. Schmidt, Hellenistic Greek Grammar and Noam Chomsky: Nominalizing Transformations, Scholars Press, Toronto, 1981.

Neil V. Smith, Neilson V. Smith, Chomsky: Ideas and Ideals, CambridgeUniversity Press, Cambridge, 1999.

N. V. Smith, D. Wilson, Modern Linguistics: The Results of Chomsky's Revolution, Penguin Group, New York, 1991.

P. Wilkin, Noam Chomsky: On Power, Knowledge and Human Nature, St.Martin's Press, London, 1997.

M. E. Winston, On Chomsky, Wadsworth Publ.Co., Chicago, 2000.





Poglavlje 1

"U ime načela i vrijednosti"*

Kosovska kriza uzburkala je strasti i vizionarska ushićenja na dosad

rijetko viđen način. Događaji su prikazani kao "prekretnice u me

đunarodnim odnosima" koje otvaraju vrata još neviđenoj etapi u svjet

skoj povijesti, novoj epohi moralne pravičnosti pod vodstvom "idealis

tičkog Novog svijeta koji je čvrsto odlučio okončati nehumanost."1

Ovaj novi humanizam, koji se slučajno poklopio s dolaskom novog mi

lenija, istisnut će valjda glupu i uskogrudnu politiku interesa podle

nam prošlosti. Kuju se nove koncepcije o svjetskom poretku, ispreple

tene nadahnutim poukama o ljudskim poslovima i globalnom društvu.

Ove nove koncepcije trebaju istisnuti trule institucije svjetskog poretka

koje su se pokazale kao "katastrofalan neuspjeh", te se moraju odbaci

ti u korist ideja koje se pojavljuju s "inovativnim, ali opravdanim" od

macima od prethodnih normi. Utopizam ranijih generacija pogodan je

samo za izrugivanje, a tek viđenja koja dolaze na njegovo mjesto prava

su i istinski nadahnuta.

Ako je ova slika istinita, ukoliko u njoj ima i zrnce istine, tada pred

nama leže izuzetne mogućnosti. Na raspolaganju nam stoje materijal

ni i intelektualni resursi da prebrodimo užasne tragedije po maloj cije

ni i uz minimum dobre volje. Potrebno je samo malo mašte ili znanja

da se sastavi popis poželjnih zadaća koje valja poduzeti ne bi li se ljudi

* Neki od ovdje priloženih materijala pojavili su se u člancima objavljenim uSjedinjenim Državama i drugdje tijekom 1999. godine. Želio bih se osobitozahvaliti Sanjoyu Mahajanu, Davidu Petersonu i Knutu Rognesu za sugestije i pomoć.

1 Izvori će biti identificirani kada dođemo do mjesta gdje se oni spominju.




ma koji trpe pružila ogromna korist. Osobito lako mogu se naći zločini

po naravi i opsegu kakvi su se događali na Kosovu, a mnogi mogu biti

prebrođeni, ili makar značajno ublaženi, uz manji napor i žar no što su

zapadne sile i njihove intelektualne elite uložile početkom 1999. godine.Stoga je mnogo valjanih razloga zbog kojih treba locirati i identi

ficirati takve zadaće i probleme i posvetiti im svu našu pozornost i bri

gu. Ukoliko duh plemenitih pobuda oslobađanja Kosova ima makar i

trunke vjerodostojnosti i ukoliko vođe napokon djeluju "u ime načela i

vrijednosti" koji su doista humani, kako je to uvjereno proglasio Vaclav

Havel, onda postoje dobre mogućnosti da se na dnevni red stave kritički važna pitanja koja traže praktičnu i neposrednu akciju. Pa čak ako

se pokaže da životna realnost ne ispunjava laskavu pretpostavku o sa

moj sebi, napor još uvijek zaslužuje pohvalu zbog usmjeravanja pozor

nosti na ono što trebaju poduzeti oni koji smatraju da su lijepe riječi

nešto više od pukog ciničnog oportunizma.

Stoga pokušajmo ponoviti građu i shvatiti što se dogodilo, te kakoi zašto se to prikazuje na način koji smo vidjeli, i kakvi se novi poduh

vati mogu s lakoćom izvesti primjenom "univerzalnih načela i vrijedno

sti koji su usvojeni od strane Europske zajednice i NATO-ovih vođa" i

komentatora koji im aplaudiraju. S obzirom da je opseg za ozbiljno

uzorkovanje preširok, zadržimo se na slučajevima koji su slični u bit

nim svojstvima s tragedijom koja je potakla tako intenzivne emocije iangažmane početkom 1999. Bez obzira što time pružamo pravedan

test novom humanizmu na terenu koji je on sam izabrao, takvi slučajevi

su od suštinskog značaja i vrijednosti, barem po elementarnim moral

nim standardima.

Da bi se izbjegao nesporazum, moj cilj ovdje nije doprinos raspra

vi tome što treba, ili je trebalo, uraditi na Kosovu, osim što i to želim pomalo dodirnuti. Naprotiv, radi se o tome da se ispita okvir u kojem

su događaji slijedili svoj tijek uzimajući užasni danak u ljudstvu; i da se

razmotre moguće implikacije onoga što se dogodilo i načina na koji se

to prikazuje i tumači. To iziskuje gotovo nasilni pomak od višemjesečne

jednostrane usredotočenosti isključivo na jedan kutak duboko nemir

nog Balkana, kojim su izgurane i marginalizirane druge itekako bitne pojave. Iz upravo navedenih razloga pomak će ovdje biti ograničen na

usku kategoriju srodnih zadaća i problema, ali ga svakako valja proma

trati daleko šire.



"U IME NAČELA. I VRIJEDNOSTI" 37

NATO-ove snage predvođene Sjedinjenim Državama lansirale su

24. ožujka krstareće rakete i bombe na ciljeve diljem Savezne Republi

ke Jugoslavije (SRJ),2 "bacajući Ameriku u vojni sukob za koji je pred

sjednik Clinton rekao da je potreban kako bi se zaustavilo etničko čišćenje i da bi se donijela stabilnost Istočnoj Europi", kako su glasile

udarne vijesti u tisku. Bombardirajući SRJ, Clinton je obavijestio na

ciju da "mi podržavamo naše vrijednosti, štitimo naše interese i una

pređujemo stvar mira". "Ne možemo svuda reagirati na takve tragedi

je, ali kada etnički sukob preraste u etničko čišćenje, što se može razli

kovati, onda moramo pokušati, a upravo to je bio slučaj s Kosovom.""Da smo se kolebali" u onome što naslov njegova govora naziva "Pra

vedan i nužan rat", "rezultat bi bio velika moralna i strategijska nesre

ća. Albanski Kosovari postali bi ljudi bez domovine koji bi živjeli u teš

kim uvjetima u nekim od najsiromašnijih zemalja Europe..." sudbina

koju, radi patnje naroda, Sjedinjene Države ne mogu tolerirati. Državni

sekretar Madeleine Albright već je bila pozvonila na uzbunu, izjavomod 1. veljače "da se ovo ne može podnijeti, ne može se u 1999. godini

imati ovu vrstu barbarskog etničkog čišćenja. Na koncu bolje je da de

mokracije ustanu protiv ove vrste zla."3

Clintonovi europski saveznici složili su se s time. Pod naslovom

"Nova generacija povlači crtu", britanski premijer Tony Blair izjavio je

da je ovo nova vrsta rata gdje se borimo "za vrijednosti", za "novi internacionalizam gdje se brutalna represija cijelih etničkih grupa neće više

tolerirati", te se borimo "za svijet u kome se odgovorni za takve zločine

2 SRJ čine Srbija i Crna Gora. NATO i vlasti SRJ složile su se smatrati Kosovo pokrajinom SRJ, dijelom Srbije s ambivalentnim statusom, na koji ćemo sevratiti kasnije. Velika albanska većina odavno je jasno postavila svoje zahtjeveza nezavisnošću. Albanski izraz za pokrajinu je "Kosova". Usvojit ću jezičnuupotrebu koju koristi američka vlada i druge NATO-ove sile, jer se primjenjujekao standardno međunarodno rješenje. Može se raspravljati o tome je li todobra ili loša jezična upotreba; pitanje se odnosi na temelj sukoba. Pojam"Kosovari" često se odnosi na Albance s Kosova. Ja ću se držati jasnijeg pojma"kosovski Albanci". Nijedan od navedenih pojmova nije bez konotacija kojezbunjuju.

3 Ann Scales i Louise Palmer, Kevin Cullen, iz Boston Globea od 25. ožujka; William Jefferson Clinton, iz New York Timesa, 23. svibnja 1999. Albrightova jecitirana u osvrtu Bartona Gellmana u Washington Postu, "The Path to Crisis:How the United States and Its Allies Went to War; The Battle for Kosovo, ADefining Atrocity Set Wheels in Motion", International Herald Tribune, 23.travnja 1999.




neće moći nigdje sakriti." "Borimo se za svijet gdje diktatori neće više

moći provoditi stravična zlostavljanja vlastitoga naroda da bi ostali na

vlasti." Ulazimo "u novo tisućljeće gdje diktatori znaju da ne mogu ne

kažnjeno prolaziti s etničkim čišćenjem ili s represijom nad vlastitimnarodima". Njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer "pos

tao je zagovaratelj onoga što je Ulrich Beck, njemački intelektualac,

nazvao 'NATO-ovim novim militarističkim humanizmom' - shvaćanje,

koje brani državni sekretar Madeleine K. Albright, da je obrana ljud

skih prava oblik misije."4

"Novi intervencionizam" je pozdravljen u intelektualnom mnijenju imeđu pravnim stručnjacima koji najavljuju novu eru u svjetskim odno

sima u kojoj će "prosvijećene države" napokon moći koristiti silu tamo

gdje one "smatraju da je pravedno", odbacujući "stara restriktivna pra

vila" i poštujući "suvremena shvaćanja pravde" koja oni oblikuju. "Ko

sovska kriza ilustrira... novu američku spremnost da učini ono što ona

smatra pravednim - bez obzira na međunarodno pravo."5 Sada oslo bođene okova hladnoga rata i staromodnih ograničenja svjetskog po

retka, prosvijećene su se države mogle s punim žarom posvetiti misiji

održavanja ljudskih prava i donošenja pravde i slobode narodima koji

pate širom svijeta, ako to bude potrebno i silom.

Prosvijećene države su Sjedinjene Države i njihov britanski savez

nik, možda i druge koje se upišu u njihove križarske vojne za pravdu iljudska prava. Otpor njihovoj misiji jedino pružaju "nepokorni, lijeni i

krivovjerni", "remetilački" elementi u svijetu.6 Red prosvijećenih vjero

jatno se određuje po nekoj definiciji. Uzaludno je traganje za vjerodos

tojnim pokušajima nalaženja dokaza ili argumenata za kritičko razliko

vanje između prosvijećenih i uzurpatora, a svakako ih nećemo naći u

povijesti. Povijest se u svakom slučaju smatra irelevantnom za dobro poznatu doktrinu o "promjeni kursa", koja kaže: da, točno, u prošlosti

smo činili greške iz naivnosti ili loše informiranosti, ali sada se vraća

mo tradicionalnoj stazi pravičnosti. Istraživanja povijesnih činjenica

svode se na "kratke segmente televizijskih vijesti i pogrdnih osuda po

4 Blair, Newsweek, 19. travnja; Roger Cohen, NYT, 16. svibnja 1999.5 Sveučilište u Kaliforniji, profesor prava Michael Glennon, "The New Inter-

ventionism" uvodnik u Foreign Affairsu, za svibanj-lipanj 1999.6 Isto.




vijesnog zla američke vanjske politike," pa se zato "daju lako zanema

riti", upućuje nas jedan od najistaknutijih znanstvenika/zagovaratelja

"nastajućih normi".7 Prema tome, nema svrhe pitati što se može nau

čiti iz starih, pljesnivih priča o prošlosti, mada struktura donošenja odluka i njena institucionalna baza ostaju intaktni i nepromijenjeni.

Trećega lipnja NATO i Srbija postigli su mirovni sporazum. Sjedi

njene Države su slavodobitno proglasile pobjedu, uspješno završava

jući svoju "desetotjednu borbu za primoravanje gospodina Miloševića

da prizna poraz." Pobjeda, mada još ne i mir: željezna šaka ostaje lebd

jeti u zraku sve dok pobjednici ne odluče da im je njihovo tumačenjemirovnog sporazuma nametnuto. Široki konsenzus je artikulirao Tho

mas Friedman, globalni analitičar New York Timesa: "Od samoga po

četka se kod kosovskog problema radilo o tome kako ćemo reagirati ka

da se loše stvari dogode na nevažnim mjestima." Prosvijećene države

su otvorile novo tisućljeće dajući odgovor na ovo kritično pitanje suvre

menog doba, slijedeći moralno načelo da "jednom kada deložiranje iz bjeglica počne, bilo bi pogrešno zanemariti Kosovo... i stoga je upotre

ba ogromnog zračnog rata za ograničeni cilj jedino rješenje koje je ima

lo smisla."8

Pregled samog tajminga pokazuje da ovaj zajednički refren jedva

može biti točan: neprijeporno, "ogromni zračni rat" poduzet je prije ne

go što je "počelo deložiranje izbjeglica" na novoj razini, i dovelo je do brze i široke eskalacije deložacija i drugih grozota, činjenice su to koje

su detaljno objavljene kako u Friedmanovim tako i u drugim dnevnim

novinama. To je barem općepriznato. Jedino se može poreći zauzima

njem odlučnog stajališta o "namjernom nepoznavanju činjenica", da

posudimo izraz koji je skovao zagovaratelj "novog internacionalizma"

kojega smo upravo citirali u zajedljivom izvješću - čiji je on koautor -o zločinima američkih plaćenika i reakciji Ministarstva vanjskih poslo

va na njih.9

Thomas Weiss, Boston Review, veljača/ožujak 1994.8 Friedman, "Foreign Affairs", NYT, 4. lipnja 1999.9 Donald Fox i Michael J. Glennon, "Report to the International Human Rights

Law Group and the Washington Office on Latin America," Washington D.C.,25. travnja 1985. Također Glennon, "Terrorism and 'intentional ignorance',"u: Christian Science Monitoru, 20. ožujka 1986. Izvještaj je bio podvrgnut namjernom nepoznavanju činjenica. Vidi moj rad Necessary Illusions (South End,1989.), str. 78.

7




Stajalište o namjernom nepoznavanju činjenica ima brojne pret

hodnike. Klasičan opis dao nam je George Orwell u predgovoru Živo

tinjske farme, koji je posvećen načinima kojima u slobodnim društvima

"nepopularne ideje mogu biti ušutkane, a nezgodne činjenice držane utami bez ikakve potrebe da se službeno zabrane." Ovakav "opaki" oblik

"književne cenzure" je "uvelike dragovoljan", primijetio je Orwell. On

donekle potječe iz dobrog obrazovanja koje usađuje "opću prešutnu su

glasnost da 'ne bi išlo' spominjanje te određene činjenice. Posljedica

takvog namjernog prešućivaja činjenica i drugih faktora je takva da

"onaj koji iskušava vladajuću ortodoksiju bit će ušutkan sa zapanjujućom učinkovitošću." Životinjska farma je možda Orwellova najglasovi

tija knjiga, no predgovor spada u njegove najmanje poznate eseje. Os

tao je neobjavljen, i otkrivenje tek trideset godina kasnije, potom pom

pozno objavljen, da bi opet potom potonuo u opći zaborav.10

Dok je Friedmanov konvencionalni odgovor na vlastito retoričko

pitanje neodrživ, vjerodostojan odgovor se javlja istoga dana u istomdnevniku, premda u donekle iskrivljenom obliku. Stephen Kinzer do

pisnik iz Ankare piše da je "najpoznatiji turski zagovaratelj ljudskih

prava [Akin Birdal] uhićen" te će odslužiti svoju kaznu jer je zahtijevao

"da država postigne miroljubivo rješenje s kurdskim pobunjenicima."11

Gledajući šire od sporadičnih i općenito neinformativnih izvješća i ko

mentara kojima je cilj da zavedu na krivi put, otkrivamo da je uhićenjehrabrog predsjednika Udruge za ljudska prava Turske tek jedna epizo

da u kampanji zastrašivanja i maltretiranja zagovaratelja ljudskih pra

va koji istražuju i javljaju o užasnim zvjerstvima, tražeći miroljubivo

rješenje za sukob koji je označen kao jedna od osobito divljih kampanja

etničkog čišćenja i državnog terora devedesetih. Kampanja se nastav

lja s rastućim bijesom zahvaljujući aktivnom sudjelovanju vođa prosvi jećenih država, jer "podržavajući naše vrijednosti, štitimo naše intere

se, i unapređujemo stvar mira" (kako to reče Predsjednik), na način koji

je predobro poznat onima koji su neskloni namjernom nepoznavanju

činjenica.

10 Objavljuje ga Orwellov biograf Bernard Crick u Times Literary Supplementu, 15. rujna 1972.; reprint se pojavljuje u izdanju Everyman's Library. Crickova

biografija ne baca nikakvo daljnje svjetlo o tome.11 Kinzer, NYT, 4. lipnja 1999.




Vraćamo se pojedinostima jedino zato da ovdje zabilježimo ove

događaje iz devedesetih, a koji se i sada nastavljaju unutar NATO-a i

pod europskom jurisdikcijom, jer prilično je upečatljiva ilustracija -

daleko od toga i jedina - odgovora koji daju prosvijećene države na pitanje "kako ćemo reagirati kad se loše stvari dogode na nevažnim mjes

tima." Treba reagirati tako što ćemo doprinijeti da se pojačavaju zvjer

stva, zadaća koja je ispunjena i na Kosovu. Takvi elementi realnoga svi

jeta danas postavljaju neka prilično ozbiljna pitanja o novom humaniz

mu, čak i ako usvojimo doktrinu "promjene kursa" i složimo se da va

lja izbrisati povijest i njene pouke o institucijama moći koje vladaju praktički bez izazova i slobodne su raditi "ono što smatraju ispravnim".

Slučajno, vjerodostojan odgovor na Friedmanovo pitanje dobiva

potvrdu, a obrisi novog humanizma jasno su ocrtani u drugom od dva

vodeća nacionalna lista, Washington Postu, u združenim uvodnicima

pisanim na kraju rata. Jedan je naslovljen "Neravna kosovska cesta", a

drugi "Kurdsko otvaranje Turske". Prvi nudi savjete NATO-u, a drugiizražava "nade prijatelja Turske."12

U slučaju Kosova, Washington ne treba "pokazati nikakve simpa

tije" za zločince odgovorne za divljačko etničko čišćenje i druga zvjer

stva izvršena dok je trajalo NATO-ovo bombardiranje. Štoviše "NATO

treba pojačati bombardiranje" ukoliko detektira bilo kakav znak "nepo

slušnosti" glede ispunjenja načela koja se "ne smiju kompromitirati".Primarno među njima je načelo da međunarodne mirovne snage s

mandatom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, moraju biti "pod za

povjedništvom generala NATO-a - a ne dužnosnika Ujedinjenih naro

da, Europske unije, Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi

[OESS] ili bilo koga drugog".13 Drugim riječima, NATO mora čvrsto

odbiti Rezoluciju Vijeća sigurnosti koju je on inicirao i potpisao i kojazahtijeva "nazočnost međunarodnih snaga" koje su pod "zapovjedni

štvom Ujedinjenih naroda uz znatan udio NATO-ovih snaga" (dalje se

NATO više ne spominje). I dalje, bilo kakvo protivljenje unilateralnim

odlukama NATO-a treba biti dočekano obnavljanjem nasilja od strane

strogog odgojitelja.

12 Uvodnici, WP National Weekly Edition, 14. lipnja 1999.13 OESS čini većina zemalja Europe, Turska, Kanada i Sjedinjene Države.




Sasvim je druga priča u slučaju Turske. Washington treba svakako

"pokazati simpatije" za zločince odgovorne za divljačko etničko čišće

nje i druga zvjerstva protiv Kurda, koji su sigurno usporedivi sa srp

skim zločinima na Kosovu, ali nisu izvršeni pod NATO-ovih bombama.Zaključak ne iznenađuje mnogo, s obzirom da Washington zauzima is

taknuto mjesto među negativcima. U slučaju Turske i Kurda, tu se "za

robljeni vođa kurdskog separatističkog pokreta", Abdullah Ocalan, "de

finitivno smatra odgovornim za smrt tisuća [točnije, desetina tisuća] u

ratu Kurda s Turskom." Izraz "definitivno se smatra" isključuje vodeće

međunarodne organizacije za ljudska prava i nezavisne znanstvenike,ali uključuje Ankaru i Washington. Slično, i s usporedivim argumen

tima, u Beogradu, i možda u Moskvi, upravo se gerilske snage alban

skog separatističkog pokreta "nadaleko smatraju odgovorne" za smrt

tisuća ljudi u ratu Albanaca sa Srbima u razdoblju prije NATO-ova

bombardiranja, a upravo se taj relevantni period uzima za procjenu

kod donošenja odluke o bombardiranju. Zaista je bilo zvjerstava u tomrazdoblju, ali vratimo se washingtonskom razmatranju ovih događaja.

Nijedan ozbiljan analitičar ne promatra ih kao usporedive sa "zlodje

lima koje su izvršile turske oružane snage naklonjene NATO-u" - kako

urednici nazivaju turske vojne snage naoružane i školovane od strane

Washingtona, sa sve većim dotokom oružja uz istovremeni porast zlo

djela, dok Clintonova administracija ostaje čvrsta u demonstraciji "nove američke spremnosti da učini ono što ona smatra ispravnim."

Urednici nisu pozvali na bombardiranje Ankare ili Washingtona.

Naprotiv, "prijatelji Turske moraju gajiti nadu da će ona smoći hrabro

sti proširiti svoje vidike i pošteno preispitati Ocalanovu inicijativu" za

mirno rješenje, odnosno razmotriti mirovnu inicijativu "zarobljenog

vođe", što turska vlada i njeni prijatelji u Washingtonu odbijaju već sedam godina, a što je "najpoznatiji turski zagovaratelj ljudskih prava"

saznao nekoliko dana ranije. Ukoliko Turska izabere "liječiti svoj nacio

nalni rak, odnosno problem kurdske manjine lišene svojih prava", na

stavljaju urednici, tada ona više neće biti "u zavadi s ljudskim demo

kratskim vrijednostima zapadnih nacija čije društvo ona cijeni", a to bi

bile vrijednosti nacije koja dostavlja Turskoj ogromne količine smrtonosnog naoružanja "za izlječenje svog nacionalnog raka" onako kako to

Washington preferira. "Turcima neće biti lako uskladiti odnose s Kur

dima", priznaju urednici. Kurdi sada traže "prava na kulturu i jezik"




koja su im poricana (nasuprot Kosovu), ali kasnije "neki od njih" mogu

ići dalje pa zatražiti "autonomiju i samoodređenje" (kao i kosovski Al

banci godinama). Otuda Washington ima prijateljsko razumijevanje za

svoje turske prijatelje.Cjelovitije obrazloženje, na koje se nakratko vraćamo, još mnogo

oštrije ističe kontrast između državnog terora koji se sprovodi uz odo

bravanje i ostrašćenu potporu prosvijećenih država (a najistaknutiji u

tome su njihovi lideri) i državnog terora koji je opak i mora biti najoš

trije kažnjen jer se sukobljava s njihovim zahtjevima. Tu nema ničeg

novoga. Evo tek jedan primjer: prije nekoliko godina urednici istogdnevnika savjetovali su svoju vladu da poduzme učinkovitije mjere "da

se Nikaragva natjera natrag u sklop ostalih srednjoameričkih običaja"

i da joj se nametne "razložno ponašanje u skladu s regionalnim stan

dardima" - to jest, da se Nikaragva natjera na običaje krvoločnih tero

rističkih država koje je podržavao Washington te da usvoji njihove "re

gionalne standarde" opakih zvjerstava što su daleko nadmašili bilo kojizločin koji se pripisuje nikaragvanskim neprijateljima, da i ne spomi

njemo zločin neposluha prema vladaru hemisfere.14

Stajalište je zapravo konvencionalno, ne samo kod lidera prosvi

jećenih država već i kod njihovih neprijatelja i prethodnika. Pravda je,

u prošlosti, pravila slične distinkcije, i opet s usporedivim argumenti

ma. Povijesni zapisi bi nam trebali biti poznati.Ovo su neka od najznačajnijih pitanja koja proistječu iz balkan

skog rata 1999. godine. Ona ostaju izvan domašaja - barem izvan do

mašaja "prosvijećenih zemalja". Drugdje, ona se lako uočavaju i to u

širokom rasponu. Radi ilustracije odaberimo nekoliko udaljenih toča

ka: istaknuti izraelski komentator za vojna i strateška pitanja vidi pro

svijećene države kao "opasnost za svijet". Opisuje njihova "nova pravilaigre" kao povratak u kolonijalnu eru, s mogućnošću primjene sile "zao-

grnute plaštem moralističke pravičnosti", kako to bogati i jaki rade ka

da "čine ono što im izgleda opravdano." Drugi komentator, vođa Par

tije centra i supruga bivšeg načelnika generalštaba piše da "sila dobiva,

a mir gubi": "Pravila igre su daleko od toga da se mijenjaju... U ovoj pri

či nema dobrih i zlih, postoje samo veoma zli i manje zli." Na jednojsasvim drugoj točki u toj lepezi, Aleksandr Solženjicin, idol Zapada kad

14 Uvodnici, WP Weekly, 1. ožujka 1986.




je govorio ono što su htjeli čuti, daje sažetu definiciju novog humaniz

ma: "Agresori su šutnuli Ujedinjene narode u stranu, otvarajući novu

eru gdje vrijedi ona tko jači, taj kvači."** Uzmimo i posljednji primjer.

Vuk Drašković, kojega je Milošević svrgnuo s položaja zbog suprotstavljanja njegovoj ratnoj politici i zbog pozivanja na mirovne proteste,

veoma je hvaljen na Zapadu kao dobar Srbin, glas razuma i nezavisno

sti u vladi i nada za srpsku demokraciju u postmiloševićevskoj eri. Nje

govo oponiranje temeljilo se na Solženjicinovoj tezi: "Moramo prepoz

nati činjenicu da svijetom danas vlada sila, a ne pravo. Moramo biti vr

lo hrabri i prihvatiti kompromis."15

Vratimo se širem uzorku, koji predstavlja znatan dio svjetske po

pulacije, možda i većinu, kako tvrdi jedan štovani jastrebovski anali

tičar politike. Ona bi se mogla složiti s opaskom uglednog i utjecajnog

- mada malo slavljenog - radikalnog pacifista, A. J. Mustea:

"Nakon rata problem je s pobjednikom. On zamišlja da je

upravo dokazao da se rat i nasilje isplate. Tko će ga sada

naučiti pameti?" 16

"Ne trebamo imati ikakve iluzije o cilju (NATO-a) u zaštiti Koso-

vara", dodaje Solženjicin. "Kad bi zaštita ugnjetenih bila njihova stvar

na briga, onda bi branili primjerice nesretne Kurde, koje već 40-50 go

dina razdiru različite države i izloženi su istrebljivanju." Zaključak je pretjeran, ali teško da je gori od ekstremnih oblika revizionizma holo

kausta s kojima se uspoređuju užasne srpske surovosti, što su uslijedile

nakon bombardiranja, s Hitlerovom genocidnom politikom; usporedba

koja bi ostavila za sobom duboku ranu da je uzeta ozbiljno. NATO tole

rira tursko etničko čišćenje i teror jer je Turska njihov "unosan savez

nik", dodaje Solženjicin, potvrđujući mišljenje Zapada o "dobrohotno

** Might i right, (op. prev.)15 Amos Gilboa, "NATO is a Danger to the World", Ma'ariv, 9. svibnja; vratit ćemo

se na njegovu širu analizu. Tali Lifkin Shahak, "Power Won, Peace Lost",Ma'ariv, 10. lipnja; Solženjicin, AP, 28. travnja; Igor Veksler, TASS, 27. travnja,Drašković, Steven Erlanger, "A Liberal Threatens Milošević with Street Pro

tests", NYT, 27. travnja 1999.16 "Crisis in the World and in the Peace Movement", u izdanju Nat Hentoffa, The

Essays of A.J. Muste (Bobs-Merrill, 1967). Vidi moj rad "Revolutionary Pacifismof A. J. Muste", pretiskan u American Power and the New Mandarins (Pantheon,1969).




sti koju je Turska pokazala svojim akcijama u kosovskoj krizi", a time

ona još jednom vraća svoj dug, ovoga puta priključujući se "moralis-

tičkoj pravičnosti" bogatih i moćnih nad zvjerstvima u turskom stilu.17

Stjecaj ovih okolnosti ne izmamljuje ničiju pozornost, ta činjenicakoja je trebala pobuditi zanimanje ljudi koji se istinski bave moralnom

i intelektualnom kulturom prosvijećenih zemalja.

Krupniji problemi koji su naglašeni u ovom najnovijem ratu u nizu

jugoslavenskih secesija izoštrili su se nestankom hladnoga rata. Među

njima je središnje mjesto zauzimalo pravo republika ili saveza na inter

venciju iz humanitarnih razloga, čime se proširio opseg legitimnog korištenja sile. Što se tajminga tiče, postoji opća suglasnost, ali zaključci

o "humanitarnoj intervenciji" su sročeni na različite načine, odražava

jući procjenu namjere i moguće posljedice od "novonastajućih normi o

opravdanosti intervencija."18

Proširene opcije su dvojake: one koje se obavljaju pod pokrovitelj

stvom Ujedinjenih naroda i u skladu sa Poveljom Ujedinjenih naroda,što je dogovoreno da bude temeljem međunarodnog prava u razdoblju

nakon II. svjetskog rata; i one koje se obavljaju unilateralno, bez ovlaš

tenja Vijeća sigurnosti, od strane država ili saveza država (primjerice

Sjedinjene Države ili NATO, ili Varšavski pakt ranijih godina). Ukoliko

su dovoljno snažni, arogantni i interno dobro disciplinirani, takvi sa

vezi mogu sami sebe odrediti "međunarodnom zajednicom" (standardna praksa u Sjedinjenim Državama i često kod NATO-a općenito). Pi

tanja se mogu postaviti glede prve kategorije, ali ovdje to nije naša te

ma. Bolje rečeno, nas zaokupljaju "novonastajuće norme o opravdano

sti intervencija" od strane država ili saveza koje ne traže suglasnost ili

nisu ovlaštene od međunarodne zajednice, ali ipak koriste silu jer "vje

ruju da je ona opravdana". U praksi, to se svodi na "novu američkuspremnost da čini ono što ona smatra pravičnim", bez obzira na ope

racije u "nevažnim zemljama" koje nisu od interesa za vladajuću glo

balnu supersilu (primjerice, intervencije čuvanja mira u državama za

17 Hugh Pope, "Turkey Again Is a Key Strategic Ally of the West", Wall Street Journal, 25. svibnja 1999.

18 Pojam je posuđen iz naslova jedne od prvih i najboljih općih studija; LauraReed i Carl Kaysen, eds. Emerging Norms of Justified Intervention (AmericanAcademy of Arts and Sciences, 1993).




padne Afrike, za koje je tek retroaktivno dobivena suglasnost Ujedinje

nih naroda).

S jednog stajališta, prošireni domašaj intervencije oduvijek je bio

legitiman, čak hvalevrijedan, ali je bio onemogućavan tijekom hladnograta jer su se ondašnji "nepokorni, lijeni i krivovjerni", koji su se opirali

misiji, mogli pouzdati u potporu komunističkih sila, posvećenih sub

verzijama i pobunama u težnji da osvoje svijet.19 Sa završetkom hlad

nog rata, "buntovnici" više ne mogu ometati dobra djela prosvijećenih

država, prema tome novi humanizam može bujati pod njihovim mud

rim i pravičnim vodstvom.Iz suprotnog stajališta, "novi intervencionizam" ponovo svira sta

ru ploču. Riječ je o osuvremenjenoj varijanti tradicionalne prakse koja

je bila onemogućena u bipolarnom sustavu svijeta koji je dozvoljavao

nešto prostora nesvrstanosti - koncept koji efektno nestaje s nestankom

jednog od dvaju polova.20 Sovjetski Savez, i u stanovitoj mjeri Kina,

stavlja ograničenja na postupke zapadnih sila u njihovim tradicionalnim domenama, ne samo na temelju vojnog zastrašivanja, već također

i zbog njihove povremene spremnosti, ma kako oportunističke, da po

drže ciljeve i agresije zapadnih zemalja (u praksi, posebice ako iza njih

stoje Sjedinjene Države i njihova očita moć). S opadanjem zastrašiva

nja Sovjetskim Savezom, pobjednička strana u hladnom ratu postaje

19 Srodan argument koji se često poteže glasi da je sovjetski veto sputavaohumanitarne napore Anglo-Amerikanaca, ali ne više, jer je sa "završetkom hladnog rata" nastupilo "čudesno more promjena" (uvodnik u NYT-u). Da se podržiova teza potrebno je ignorirati - a često i demantirati - činjenicu da su od šezdesetih godina, kada su Ujedinjeni narodi izgubili kontrolu, Sjedinjene Države

bile zemlja s najvećim brojem vetoa izrečenih na rezolucije Vijeća sigurnosti

za širok raspon tema, Britanija druga, Francuska daleko iza, treća. Jedan odnačina da se odvrati razumijevanje putem zastrašivanja jest brojanje svih veta, bez odvajanja onih prvih (uglavnom sovjetski vetoi kada su odnosi među silamagarantirali poslušnost Ujedinjenih naroda američkom diktatu) od kasnijih, kadasu Ujedinjeni narodi pokazivale veću zainteresiranost za globalnu dekolonizaciju. O doktrini i stvarnosti vidi Deterring Democracy (Verso, 1991.; Hill & Wang,1992.), poglavlje 6.

20 Poseban predmet je pandan istoga: zastrašivanja Sjedinjenih Država sovjetskomintervencijom, koja je bila ružna i brutalna, ali po opsegu daleko ograničenijaod intervencija Zapada, mada propagandistički napuhana (često uključujući idodjele stipendija). Amerikanci koriste sovjetski ekspanzionizam za potporuameričke subverzije ili agresije. U svakom slučaju, ta komponenta svjetskognereda nije dovoljno istaknuta karakteristika posthladnoratovske ere koja jeokvir ove sadašnje diskusije.




slobodnija u iskazivanju svoje volje pod plastom dobrih namjera, ali za

pravo u provođenju interesa koji imaju prepoznatljivi zvuk i izvan car

stva prosvijećenih.

Ispalo je da su samoproglašeni nositelji prosvjećenja bogati i moćni, baštinici kolonijalnih i neokolonijalnih sustava globalne nadmoći:

oni su Sjever, Prvi svijet. Neuredni nevjernici koji im prkose nalaze se

na drugom kraju palice: oni su Jug, Treći svijet - "u razvoju" ili "neraz

vijene zemlje" ili "tranzicijske ekonomije", sve pojmovi s teškim ideo

loškim premazom. Podjela nije oštra ni jasna; ništa nije u sferi ljudskih

odnosa. Ali teško je ne vidjeti koje su tendencije, a one ukazuju na nekeod razloga za različitosti u stajalištima kod tumačenja "novonastajućih

normi o opravdanoj intervenciji."

Sukob interpretacija teško je rješiv ukoliko se povijest proglasi ire

levantnom, a sadašnja se scena samo letimično promatra kroz filtere

koje odrede prosvijećene države, a kroz njih prolaze zlodjela službenih

neprijatelja, ali se istovremeno blokiraju nepoželjne slike. Uzmimo zailustraciju najočitija tekuća događanja: zvjerstva se propuštaju bez

smetnji, čak se uveličavaju, ukoliko se mogu pripisati Beogradu, ali ne

ukoliko im trag vodi natrag u Ankaru/Washington. Sve dok se ovakve

restrikcije ne primijene na istraživanje, preferiranim tumačenjima os

taje barem šansa da prežive istraživanja.

Opća pitanja ćemo odložiti za kraj (poglavlja 6 i 7), ali ona leže une tako udaljenoj pozadini razmatranja određenih humanitarnih kriza:

kosovski Albanci, turski Kurdi, i drugi. Ako se nadamo da ćemo razu

mjeti bilo što o svijetu, u tim određenim slučajevima valja se upitati

zašto su odluke o intervenciji silom na ovaj ili onaj način donesene od

strane država koje imaju moć da sprovedu svoj sud i volju. Pitanja su

postavljena na početku nedavnog oživljavanja teze da prosvijećene države trebaju koristiti silu kada "vjeruju da je to pravično" - a upravo je

"oživljavanje" pravi termin zbog svog dobro poznatog i istaknutog pod

rijetla. Tijekom 1993. godine na Konferenciji Američke akademije o

nastajućim normama, jedna od najistaknutijih osoba u akademskoj dis

ciplini o međunarodnim odnosima, Ernest Haas, postavio je jednostav

no i uvjerljivo pitanje koje je od tada dobilo jasan i poučan odgovor.Primijetio je da je NATO tada intervenirao u Iraku i Bosni radi zaštite

Kurda i Muslimana, pa se zapitao: "Hoće li NATO zauzeti isto interve-

nističko stajalište ako i kada Turska počne vršiti jači pritisak na svoje




kurdske pobunjenike?" Pitanje postavlja jasan test novom humanizmu:

ravna li se on snagom interesa, ili humanitarnom brigom? Je li pribje

gavanje sili poduzeto "u ime principa i vrijednosti", kako se tvrdi? Ili

smo svjedoci nečeg što je daleko grublje i poznatije?Test je bio dobar pa se nije dugo čekalo na odgovor. Kao što se

Haas zapitao, Turska je počela vršiti sve grublji pritisak na kurdsku po

pulaciju na jugoistoku i ujedno je odbijala ponude za mirnim rješenjem

koje bi dozvolilo kulturna i jezična prava. Ubrzo su te operacije eskali

rale do krajnosti, poput etničkog čišćenja i državnog terora. NATO zau

zima vrlo odrešito "intervencionističko stajalište", osobito vođe NATO-a,odlučno intervenirajući u eskalaciji surovosti. Ideološke institucije se

sa svoje strane prilagođavaju upravo opisanom načinu, također držeći

se poznatog puta.

Implikacije oko krupnijih spornih pitanja čine se prilično jasne,

osobito kad uspoređujemo ovo "intervencionističko stajalište" sa sta

jalištem usvojenim za kosovsku krizu, koja je uzevši u obzir moralneargumente mnogo manja, i to ne samo iz razloga njenih razmjera (na

vodno ključni i dramatični, prije donošenja odluke o bombardiranju

SRJ), već i stoga što se to odigravalo izvan granica i jurisdikcije

NATO-ovih snaga i njihovih institucija, za razliku od Turske koja se na

lazi unutar NATO-a. Dva slučaja se, međutim, oštro razlikuju i u jednoj

drugoj dimenziji: Srbija spada u one nepristojne nevjernike koji ometaju ustanovu globalnog sustava pod američkom dominacijom, dok je

Turska lojalna klijent-država koja znatno doprinosi tom projektu. I opet,

čimbenike koji pokreću politiku nije teško razabrati, tako da se i podje

le "Sjever-Jug" u odnosu na krupnije probleme i njihove interpretacije

uklapaju u takvu politiku.

Glavna sporna pitanja koja nastaju ne mogu se razriješiti ni jednim jedinim primjerom, a sam po sebi ovaj slučaj iziskuje brižljivu razradu

i ispitivanje. Međutim, prirodni zaključci na prvi pogled imaju vjerodo

stojnost. Kakogod, kad pobliže pogledamo, vidjet ćemo, čini mi se, da

su ovi zaključci glasni i jasni. Također vidimo da su pojačani širokim

rasponom razloga koji premašuju vojnu intervenciju, uključujući tu i

međunarodne financijske sporazume, trgovačke ugovore, nadzor nadtehnologijom i materijalom i ljudskim resursima, te čitav niz načina na

kojima se vlast koncentrira i organizira i koje primjenjuje za uspostavu

sustava dominacije i kontrole.




To su ona pitanja koja se nalaze u neposrednom zaleđu čim se

osvrnemo na "nevažna mjesta" po kriteriju elite, te se upitamo što se

tamo događa i zašto, a najvažnije, zašto vladajući sustavi vrše određene

izbore i što mi činimo u vezi s tim izborom. Novom humanizmu je dan snažan izraz u Clintonovoj doktrini, ko

ju je u glavnim crtama skicirao Anthony Lake, savjetnik za nacionalnu

sigurnost i vodeći intelektualac američke administracije: "Tijekom ci

jelog hladnog rata obuzdavali smo globalnu prijetnju tržišnim demo

kracijama i otvorenim tržištima." Komentatori tiska su odmah uočili

da je "krajem hladnog rata... intervencionizam pobijedio"; samo je ostalo pitanje hoće li se politika voditi u Bushovom stilu uravnoteženog

realizma moći, ili u stilu 'novog-wilsonijalizma' koju zagovaraju Clin

ton i Lake, a po kojem Sjedinjene Države koriste svoj monopol na moć

da interveniraju u drugim zemljama da bi promicale demokraciju."21

Nekoliko godina Clintonovog "novog wilsonijalizma" uvjerilo je promatrače da je američka vanjska politika ušla u "plemenitu fazu" sa

"svetačkim sjajem", iako su trezveniji glasovi upozoravali da "pružajući

idealizmu skoro isključivi utjecaj na našu vanjsku politiku", mogli bis

mo zapostaviti naše vlastite interese u služenju drugih. Između ova dva

pola uveliko se nastavlja ozbiljna rasprava.22

Iako je nova era započela s padom Berlinskog zida u studenom1989., prema logici doktrine, samo desetljeće kasnije, NATO-ovom in

tervencijom za zaštitu kosovskih Albanaca od brutalnog etničkog čiš

ćenja, njeni su se obrisi snažno učvrstili. NATO-ova bombardiranja su

prema tome ključni trenutak u svjetskim odnosima; prvi put u povije

sti je "sveti sjaj" politike zasjao za sve nas da vidimo - "očito" i "jasno",

kako su objavile štovane ličnosti.23 I simbolički je prikladno da se ovaizuzetna nova era pojavi na početku trećeg tisućljeća kršćanske ere;

21 Lake, NYT, 26. rujna 1993.; NYT, 23. rujna 1994. Steven Holmes, NYT, 3. siječnja1993., prema citatu Marca Trachtenburga u kritičkom prikazu presedana kodnastajućih doktrina: "Intervention in Historical Perspective", izd. Reed and

Kaysen, op. cit.22 Sebastian Mallaby, "Uneasy Partners", NYT Book Review, 21. rujna 1997. Viši

politolog administracije, prema citatu Thomasa Friedmana, NYT, 12. siječnja1992.

23 Glennon, "New Interventionism"; tiskovni komentar na koji se vraćamo.




možda da približavanje bude i tema inspirativne retorike u danima što

dolaze.

Čak su se i skeptici složili, davno prije Kosova, da se "nešto važno

valja iza brda."24 To je, svakako, istina, a poplava ostrašćene retorikekoja prati intervenciju NATO-a 1999. godine podvlači njenu važnost.

Treba jasno razlikovati dva pitanja kod svakog pokušaja da se pri

stupi temi: (1) što uraditi, i (2) što je učinjeno i zašto. Odgovor na dru

go pitanje odnosi se na izbor akcije, ali je ne određuje. Lako je naći po

vijesne primjere u kojima su akcije poduzete iz ciničnih razloga, ili još

gorih, te da su imale korisne posljedice koje su vjerodostojno predviđene, pa bi možda bilo prikladno podržati takve akcije bez obzira na

motive i ciljeve. Teže je naći primjere državnih akcija poduzetih iz hu

manitarnih razloga, ali ukoliko postoje, one su mogle imati (anticipi

rati) korisne ili štetne posljedice. Iako se radi o notornim istinama, ove

distinkcije valja imati na umu u sadašnjem slučaju, kao i u svakom dru

gom.Drugo pitanje od osobite je važnosti kad se podigne na visinu, što

je slučaj suvremene retorike među političkim liderima i komentatori

ma u odnosu na novi humanizam i njegovo dokazivanje primjerom in

tervencije NATO-a na Balkanu. Ovdje ću se baviti upravo tim pitanjem.

Možemo očekivati s određenom sigurnošću da će se nastaviti javljati

slučajevi poput ovog. Dragocjene pouke mogu se izvući postavljanjemdrugog pitanja nasuprot mnoštvu pitanja koja postavlja novi humani

zam novog tisućljeća.

Čak i letimično ispitivanje pokazuje da su proklamacije novog hu

manizma u najboljem slučaju izrazito dvojbenog karaktera. Najuža

usredotočenost, makar samo na NATO-ovu intervenciju na Balkanu,

dovoljna je da potkopa te uzvišene proklamacije. Širi pogled na suvremeni svijet snažno učvršćuje zaključak i jasno iznosi na vidjelo "vrijed

nosti" koje se stvarno podržavaju. Ukoliko još dalje odstupimo od ot

pusnica što ih izdaju Washington i London i dozvolimo ulazak prošlosti

u raspravu, brzo otkrivamo da je "nova generacija" stara generacija, i

da je "novi internacionalizam" ponovno sviranje starih i neprijatnih

ploča. Postupci istaknutih predaka, kao i ponuđena opravdanja i njihove zasluge, također nas tjeraju da zastanemo i razmislimo. Novomile-

24 Trachtenberg, op. cit.




nijsko planiranje na visokoj razini, ili bar ono što je od toga dostupno

onima koji žele znati, dodatno je upozorenje ljudima koji su istinski po

svećeni vrijednostima koje su proklamirane.

Britanski tisak izvijestio je da je britanska faza NATO-ovog bom bardiranja nazvana "Operacija Agricola".25 Ako je tako, izbor je pogo

dan i svakako predstavlja priznanje britanskom klasičnom obrazova

nju. Osim što je bio značajan zločinac koji je pripomogao da se zemlja

izliječi od keltske zaraze, Agricola je bio tast Tacita, zapažen po svojoj

primjedbi da "jednom otkriveni zločin nema drugog utočišta osim u drs

kosti", i po svom čuvenom opisu Rimskog Carstva: "Razbojnici svijeta,stvaraju pustoš i nazivaju ga mirom."

Počnimo držeći se pravila i usmjeravajući pozornost na izabrani

slučaj srpskih grozota na Kosovu, koje su potpuno stvarne i često užas

ne. Odmah otkrivamo da bombardiranje nije poduzeto kao "odgovor"

na etničko čišćenje i sa željom da se ono "preokrene", kako su to naveli

lideri.26 S punom sviješću o vjerojatnim posljedicama, Clinton i Blairsu se odlučili za rat koji je vodio do radikalne eskalacije etničkog čišće

nja s drugim štetnim posljedicama.

U godini prije bombardiranja, prema izvorima NATO-a, oko 2.000

ljudi bilo je ubijeno na Kosovu i nekoliko stotina tisuća ih je postalo in

ternim izbjeglicama. Za humanitarnu katastrofu poglavito se mogla

okriviti jugoslavenska policija i vojne snage, a glavne žrtve bile su etnički Albanci, koji prema općim podacima iz 1990. godine predstavlja

ju oko 90% populacije.

Prije samog početka bombardiranja, te dva dana nakon početka,

Visoki komesar Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) nije izvijes

tio o postojanju ma i jedne izbjeglice, premda su mnogi stanovnici Ko

sova - Albanci i Srbi - napuštali pokrajinu godinama, a u nju također iuseljavali, ponekad direktno potaknuti balkanskim ratovima, a pone

kad iz gospodarskih i drugih razloga.27 Nakon tri dana bombardiranja

UNHCR je izvijestio 27. ožujka da je 4.000 ljudi napustilo Kosovo i otiš

lo u Albaniju i Makedoniju, dvije susjedne zemlje. Do 1. travnja UNHCR

25 Thomas Fleming, Independent, 7. ožujka 1999.26 Clinton, "A Just and Necessary War."27 Za detalje o kretanjima izbjeglica i njihovoj općoj povijesti, vidjeti Miranda

Vickers, Between Serb and Albanian: A History of Kosovo (Columbia, 1998.).




nije davao bilo kakvih dnevnih podataka o izbjegličkom napuštanju Ko

sova, bar prema pisanju New York Timesa. Do 5. travnja, Times izvješ

tava da je 24. ožujka "više od 350.000 ljudi napustilo Kosovo", na osno

vi podataka UNHCR-a, dok se nepoznat broj Srba povukao na sjever, uSrbiju, bježeći od sve većeg nasilja iz zraka i s tla. Po okončanju rata

rečeno je da je polovica srpske populacije "iselila kada je počelo

NATO-ovo bombardiranje." Bilo je različitih procjena broja izbjeglica

unutar Kosova prije početka NATO-ova bombardiranja. Profesor pra

va na Sveučilištu Cambridge, Marc Weller, pravni savjetnik delegaciji

kosovskih Albanaca 1999. godine na Konferenciji o Kosovu u Ram- bouillctu, izvješćuje da se nakon povlačenja međunarodnih promatra

ča (KVM, Kosovska verifikacijska misija) 19. ožujka 1999. "za samo ne

koliko dana broj raseljenih osoba opet popeo na preko 200.000." Po

zivajući se na američku obavještajnu službu, predsjednik Komiteta

obavještajne službe Bijele kuće, Porter Goss, naveo je procjenu da je

oko 250.000 osoba raseljeno unutar zemlje. UNHCR izvješćuje 11.ožujka da je "više od 230.000 ljudi ostalo raseljeno unutar Kosova."28

UNHCR je, u vrijeme mirovnog sporazuma od 3. lipnja, izvijestio

da je 671.500 izbjeglica izvan granica Savezne Republike Jugoslavije,

zajedno sa 70.000 u Crnoj Gori i 75.000 onih koji su otišli u druge zem

lje.29 Ovim brojkama možemo pridodati nepoznate brojke raseljenih

osoba unutar Kosova, možda nekih 200.000-300.000 u godini prije bombardiranja, daleko više nakon toga, s različitim procjenama; a pre

ma jugoslavenskom Crvenom križu preko milijun osoba raseljeno je ši

rom Srbije nakon bombardiranja,30 zajedno s mnogima koji su napus

tili Srbiju.

Izvješća o brojkama s Kosova, nažalost, i predobro su nam pozna

ta. Da spomenem samo dva slučaja koji mjerodavno ilustriraju "naše

28 Carlotta Gall, NYT, 5. travnja; kratak pregled događanja utemeljen je na NATO-ovim i UNHCR-ovim izvješćima koji počinju 1. travnja, NYT, 29. svibnja1999., propraćeno retrospektivnim pregledom Johna Kifnera. Serbs, GuyDinmore, Financial Times, 1. travnja; Kevin Cullen, BG, 12. lipnja 1999. Weller,"The Rambouillet Conference", International Affairs 75, 2. travnja 1999., Goss,

BBC, "Panorama: War Room", 19. travnja 1999., UNHCR-ova izvješća za tisak,11. ožujka 1999.29 UNHCR-ovi podaci navedeni u BG, 5. lipnja 1999.: 443.100 u Albaniji, 228.400

u Makedoniji, Crnoj Gori i u inozemstvu, John Yemma, BG, 6 lipanj.30 Jugoslovenski Crveni krst "Izveštaj o humanitarnoj situaciji", od 8. svibnja 1999.




vrijednosti" tijekom devedesetih. Broj izbjeglica prije NATO-ova bom

bardiranja po procjeni je Ministarstva vanjskih poslova približan za Ko

lumbiju iste godine (kasnije ćemo se vratiti na ovu poučnu usporedbu);

a zbirni podaci UNHCR-a na kraju rata isti su kao za Palestince koji sunapustili zemlju ili su protjerani 1948. godine - rezultati takve politike

veoma su živi i danas. U tom slučaju broj izbjeglica se popeo na 750.000

odnosno 85% populacije, a preko 400 sela sravnjeno je sa zemljom uz

ogromno nasilje. Usporedba nije predviđena u izraelskom tisku, gdje se

Kosovo opisuje kao Palestina 1948. godine samo uz prisustvo TV kamera

(Gideon Levi). Ministar vanjskih poslova Ariel Sharon upozorio je da"ako agresija NATO-a" postane "legitimna", idući korak može biti poziv

na autonomiju, povezujući to s palestinskim vlastima za Galileju - "ne

dovoljno naseljenom Galilejom" (Irving Howe), što znači da ima prema

lo Zidova i previše Arapa. Drugi komentiraju "da su Srbi gotovo mogli

proučiti izraelsku taktiku iz 1948. godine u njihovoj kampanji uništava

nja sela, izuzev naravno, što Palestinci nisu imali podršku NATO-a" (IanWilliams, gorljivi pristalica NATO-ova bombardiranja).31

Da bude jasno, Palestinci su se mogli žaliti Ujedinjenim narodima

čija je rezolucija jamčila pravo na povratak ili, ukoliko bi odbili, na na

doknadu. Riječ je o Rezoluciji UN br. 194 od 11. prosinca 1948., koja jas

no navodi namjeru iz članka 13(2) Univerzalne deklaracije o ljudskim

pravima (UD), usvojene prethodnog dana. Takva jamstva, međutim,ovise o volji supersila, prvenstveno Sjedinjenih Država, što praktično

znači Ujedinjenih naroda. Rezolucija je bila puka formalnost. U među

vremenu, članak 13(2) postao je možda najpoznatiji članak UD-a jer je

pretvoren u ideološko oružje protiv sovjetskog neprijatelja zbog njego

va kršenja, s obzirom da su Sovjeti odbili dopustiti Zidovima da se ise

le. Oružje kojim se mahalo s velikim zgražanjem, strašću i "moralistič-

31 Clinton izvještava u svom pobjedničkom govoru da je 500 sela uništeno naKosovu, NYT, 11. lipnja 1999., Levi "Kosovo: It is Here", Ha'aretz, 4. travnja;Sharon i drugi izraelski dužnosnici, Samdar Peri, Yediot Ahronot, 9. travnja;Judy Dempsey, FT, 12. travnja. Ammon Kapeliouk je naveo Levi i Sharon u LeMonde diplomatique od svibnja 1999. Williams u Middle East International, od 23. travnja 1999. Vidi također i Peretz Kidron, "Israel: from Kosovo to'national unity'", MEI, 9. travnja, uvodnik "Kosovo - 1948 revisited", isti broj;

Economist, 10. travnja 1999., Howe je izvijestio o svom zapanjujućem otkriću1982. godine da je okupacija teritorija imala "ogrubljujući učinak" na izraelskodruštvo, premda ne i "korumpirajuće posljedice" kao što je prikazano u knjizikoju je prikazivao (NYT Book Review, 16. svibnja 1982.)




kom pravičnošću", a uvijek s izostavljanjem završnih riječi o jamstvima

prava na povratak u vlastitu zemlju. Pokazana je, dakle, drskost koja bi

možda impresionirala i Tacita i koja se nastavila iz godine u godinu bez

ikakvog krivog poteza ili podignute obrve, što je zanimljiva ilustracijaOrwellove maksime. Pa ipak, podrška članku 13(2) predstavljala je služ

benu politiku sve dok je predsjednik Clinton nije skresao, a on je for-

malizirao svoje stajalište tvrdeći da nevažne žrtve trebaju "postati ljudi

bez domovine koji žive u teškim uvjetima u nekoj od najsiromašnijih

zemalja" u svijetu, daleko siromašnijim nego što su ove u Europi.32

Clintonovo formalno odricanje od članka 13 UD-a primljeno je sauobičajenim zapažanjem - odnosno nultim - što se uklapa: američka izo

lacija u Ujedinjenim narodima već je toliko rutinska da je to možda ne

potrebno i spominjati. A kada je svijet u raskoraku, što obično i jest, nje

gova se pozicija može zanemariti. Stoga danas, izvješćujući o nasilju u

Libanonu, čiji se trag pronalazi u jadnim uvjetima Palestinaca koji tamo

borave u beznadnom egzilu, New York Times može napisati da su "vlasti[u Libanonu] uvijek uporno nastojale na tome da... Palestincima mora

biti dozvoljen povratak u zemlje iz kojih su pobjegli 1948. godine." Dakle,

vlasti u Libanonu jesu nastojale, premda bi bilo informativnije istaknuti

kako su Izrael i Sjedinjene Države (od Clintona) jedine zemlje koje od

bijaju Rezoluciju 194 i članak UD-a koji to podrobno objašnjavaju. Usva

jajući isti način oblikovanja povijesti, izvješće nastavlja s opisom kako su"prekogranični napadi palestinske milicije izazvale izraelsku invaziju

1982. godine", što je uobičajeno američko predstavljanje činjenica, iako

su napadi preko granice odavno prestali, izuzev zločinačkih ubojstava u

obrnutom smjeru, pošto su Izraelci očajnički nastojali otkriti neke tero

rističke akcije koje bi poslužile kao izgovor planiranoj invaziji, a koju bi

podržali Amerikanci. Teško bi se, međutim, mogao osuditi izvjestitelj zaobmanu. Dugo je to bilo službeno stajalište u Sjedinjenim Državama -

mada ne i u Izraelu, gdje se istina otvoreno i javno priznavala od prvih

dana invazije na Libanon 1982. godine.33

32 Vidi moje World Orders Old and New (Columbia, 1994.; prošireno izdanje iosuvremenjeno odnosima između SAD, Izraela i Palestine, 1996.).

33 Za ovu rekonstrukciju suvremene povijesti vidi moju Fateful Triangle (SouthEnd, 1983., prošireno izdanje 1999.); Pirates and Emperors (Claremont, 1986.;Amana 1988., Black Rose 1988.); World Orders. Norman Finkelstein, Image and Reality in the Israel-Palestine Conflict (Verso, 1995.). Vidi World Orders (Epilogue, 1996.), za skorije izvore.




Ovakve primjere, kakvih je mnoštvo, ne bi trebalo čuvati u praš

njavim ormarima već ih postaviti na prednje police, da se jasno vide,

kao što sada vidimo listajući sljedeća poglavlja povijesti koja se odvija.

Distinkcija između dostojnih i nedostojnih žrtava je tradicionalna,koliko i njena osnova, koja je daleko od bilo kojeg moralnog načela,

osim od prava koje zahtijeva moć i privilegija. Dokumentacija o tome

je bogata i upadljiva, ali je Orwellova maksima isključuje iz pristojnoga

društva.34

Kao što smo primijetili, Clintonovo protivljenje pravu na povratak

žrtvama etničkih čišćenja velikih razmjera ostavilo je Washington unjegovu poznatu položaju izolacije u međunarodnoj zajednici, kao i u

podjednako tako poznatu položaju istovremenog odbijanja principa

UD (za nedostojne žrtve, Palestince i mnoge druge) i strastvenog prih

vaćanja (za dostojne žrtve, sada kosovske Albance). Premda se ove dis

tinkcije, ako se uopće zapaze, lako razumiju u kontekstu interesa moći,

one se u respektabilnim komentarima predstavljaju kao "dvostruka

mjerila" ili "greške". No, ako usredotočimo pozornost na činjenice, ot

kriva se postojanje samo jednog mjerila, onog kojeg velike sile primje

njuju, a taj je da, iako se planovi mogu poremetiti (agresori su poraženi,

itd.), nastale "greške" pretežno su taktičke.

Vrijednosne kategorije dostojan/nedostojan često se brkaju na

kompleksne i prevrtljive načine. Tako je Saddam Hussein bio prijatelj i

saveznik i doličan primatelj značajne vojne i druge pomoći od Sjedi

njenih Država i Velike Britanije (i drugih prosvijećenih zemalja) sve

dok je ubijao Kurde bojnim otrovima, mučio disidente i inače radio naj

gore zločine u svojoj karijeri. Ali je odmah postao reinkarnacija hun

skog Atile kada nije poslušao naredbe u kolovozu 1990., a status je po

vratio nakon Zaljevskog rata, u ožujku 1991., kada je prešutno ovlašten

od strane američke vlade da uguši šiitski ustanak na jugu i kurdski us

tanak na sjeveru (potpora Washingtona se pravdala potrebom da se

34 Za opširnu raspravu vidi Chomsky and Edward S. Herman, Political Economy of Human Rights (South End, 1979.), u dva toma; Herman and Chomsky, Manu facturing Consent (Pantheon, 1988.); Herman, The Real Terror Network (SoutEnd, 1982.); Alexander George, ed. Western State Terrorism (Polity, 1991.);William Blum, Killing Hope (Common Courage, 1995.); i mnoge druge izvore.

povremenim naporima da se odgovori vidi Necessary Illusions i EdwardHerman "The Propaganda Model Revisited", Monthly Review, srpanj-kolovoz1998.

o




održi "stabilnost", kako su to brižno intonirali komentatori). No opet se

pretvorio u vraga kada se politika pomakla na destrukciju iračkog druš

tva, istovremeno ojačavajući poziciju njegova diktatora. Takvi pomaci

u politici, koji su česti, iziskuju priličnu agilnost onih koji su se opredijelili za Orwellovu maksimu.35

Nastavljajući s Kosovom, izbjeglice izvješćuju da je odmah s po

četkom zračnih napada zavladao teror u glavnom gradu Prištini, koji je

ranije uglavnom bio pošteđen toga, a javljaju se i vjerodostojni iskazi o

destrukcijama širokih razmjera po selima, o brutalnim zločinima i o ra

dikalnom porastu broja izbjeglica, o mogućem nastojanju da se protjera albansko stanovništvo. Slična izvješća, općenito sasvim pouzdana,

dobivaju istaknuto mjesto u svim medijima i novinama, uz navođenja

opsežnih i često užasavajućih detalja, što je uobičajena praksa u sluča

jevima kada se radi o dostojnim žrtvama koje napadaju službeni nepri

jatelji.

Jedan od pokazatelja "velikog zračnog rata" ponudio je RobertHayden, direktor Centra za ruske i istočnoeuropske studije na Sveuči

lištu u Pittsburghu: "Žrtve među srpskim civilima u prva tri tjedna rata

veće su nego sve žrtve na obje strane na Kosovu u tri mjeseca koja su

prethodila ovom ratu, a ta su tri mjeseca trebala predstavljati huma

nitarnu katastrofu."36 Po općem priznanju, stradalnici među srpskim

civilima ne vrijede mnogo u kontekstu šovinističke histerije koja je ras pirivana za rat protiv Srba. Ali danak među Albancima u prva tri tjed

na, procijenjen u tom momentu na stotine mrtvih, iako ih je vjerojatno

35 O kolebanjima u odnosu na Irak, kako se politika morala mijenjati te druge

slične slučajeve, vidi Deterring Democracy ("Afterward", 1992.); World Orders; Powers and Prospects (South End, 1996.). O tome kako je Sadam bio "tetošen iobožavan" od strane Washingtona i Londona, sve dok nije počinio zločinneposlušnosti, vidi Miron Rezun, Saddam Hussein's Gulf Wars (Praeger, 1992.),osobito razmatranje ulagivanja bagdadskog krvoloka dolaskom delegacijevodećih senatora koji su donijeli pozdrave Georgea Busha, nekoliko mjeseci prije invazije na Kuvajt. Također, Mark Phythian, Naoružavanje Iraka: How the U.S. and Britain Secretly Built Saddam's War Machine (Northeastern U.,1997.); United States Export Policy Toward Iraq Prior to Iraq's Invasion of Ku

wait, Hearing Before the Committee on Banking, Housing and Urban Affairs U.S.Senate, One Hundred Second Congress, 27. listopada 1992., osobito GaryMilhollin, "Licensing Mass Destruction", str. 102-120.

36 Hayden, intervju sa Doug Henwoodom, WBAI, 15. travnja 1999. Opis jeobjavljen u Henwoodovom Left Business Observer #89, 27. travnja 1999.



"U IME NAČELA I VRIJEDNOSTI" 57

bilo mnogo više, svakako je daleko premašivao brojku iz prethodna tri

mjeseca, a vjerojatno i prethodnih godina.

Glavni zapovjednik NATO-a, američki general Wesley Clark, 27.

ožujka objavljuje da je bilo "posve predvidivo" da će se srpski teror inasilje pojačati nakon zračnih napada NATO-a. Istoga dana, Ministar

stvo vanjskih poslova SAD-a putem svog portparola Jamesa Rubina iz

javljuje da su "Sjedinjene Države krajnje alarmirane izvješćima o sus

tavnoj eskalaciji srpskih napada na kosovske albanske civile", što se ta

da pripisalo u velikoj mjeri paravojnim snagama. Ubrzo nakon toga,

Clark opet izjavljuje da njega ne iznenađuje oštra eskalacija srpskog terora nakon bombardiranja: "Vojne vlasti su u potpunosti predvidjele

žestoku Miloševićevu reakciju, kao i užasnu učinkovitost te reakcije."37

Fraza 'posve predvidljivo" generala Clarka svakako je pretjerana.

Ništa u ljudskim poslovima nije "posve predvidljivo", svakako ne pos

ljedice krajnjeg nasilja. No ono što se trenutno zbilo doista je postalo

osobito vjerojatno. Kako je primijetio Carnes Lord iz Fletcherove školeza pravo i diplomaciju (u Bushovoj administraciji bio je savjetnik za na

cionalnu sigurnost), "neprijatelji često reagiraju kada se na njih puca",

i "mada zapadni dužnosnici to i dalje poriču, gotovo nema dvojbe da je

akcija bombardiranja osigurala kako motive tako i priliku Srbima da

pokrenu još šire i okrutnije operacije nego što je u početku bilo zamiš

ljeno",38 barem od strane nekih, ukoliko ne i samog glavnog zapovjednika.

Ishod nije bio nepredvidljiv u Washingtonu. Petog ožujka, talijan

ski premijer, Massimo D’Alema posjetio je Washington, upozoravajući

Clintona da ako Milošević ne bude odmah kapitulirao "rezultat... bi

mogao biti 300.000 do 400.000 izbjeglica koje prelaze u Albaniju", a bo

jao se, i u Italiju. Clinton se okrenuo savjetniku za nacionalnu sigurnost, Sandyu Bergeru, koji je rekao D’Alemi da će u tom slučaju "NATO

nastaviti s bombardiranjem", s još užasnijim rezultatima. Predsjednik

Komiteta za sigurnost Bijele kuće, Porter Goss, informirao je medije:

37 Clark, "Overview", NYT, 27. ožujka. Također Sunday Times (London), 28.

ožujka: "Vrhovni zapovjednik NATO-a, Wesley Clark nije bio iznenađenosvetničkom pobunom." "Ovo je bilo potpuno predvidljivo u ovoj fazi", rekao

je imajući u vidu "užasne" posljedice po civile. Rubin, "Overview". Clark, Newsweek, 12. travnja 1999.

38 BG, 4. travnja 1999.




"Naša služba sigurnosti upozoravala nas je mjesecima i danima ranije

[prije bombardiranja] da ćemo se suočiti s pravom eksplozijom izbjeg

lica, preko 250.000, što se očekivalo i tijekom prošle godine [prije bom

bardiranja], da će se srpska odlučnost pojačati, da će se konflikt proširiti, te će doći do etničkog čišćenja." Već su daleke 1992. godine eu

ropski promatrači u Makedoniji "predviđali iznenadnu, masovnu na

valu izbjeglica etničkih Albanaca ukoliko se neprijateljstva prošire na

Kosovo."39

Razlozi za ovakva očekivanja dovoljno su jasni: ljudi "reagiraju ka

da se na njih puca" - ne kite napadače cvijećem, barem ne kada je na padač jak, nego kad su oni jaki: u ovom slučaju, na zemlji, a ne šaljući

mlazne zrakoplove da bombardiraju Washington i London. Ne treba ni

posebna genijalnost, niti pristup tajnim obavještajnim službama da se

dođe do ovih zaključaka. Otvorena NATO-ova prijetnja direktnom in

vazijom učinila je brutalnu reakciju još vjerojatnijom, opet iz razloga

koje bi Clinton, Blair i njihovi suradnici i komentatori teško mogli iz bjeći. Čovjek se može prisjetiti kako su Sjedinjene Države reagirale ti

jekom II. svjetskog rata kada nije postojala ni najmanja prijetnja od ja

panskog napada - zapravo, nije postojala nikakva prijetnja Americi još

od rata 1812. godine.

Prijetnja bombardiranjem je po svoj prilici već vodila do poveća

nog nasilja, premda su neposredni dokazi slabi. Povlačenje OESS-ove promatračke misije na Kosovu 19. ožujka pod vodstvom Sjedinjenih

Država u pripremama za zračne napade po svoj prilici ima iste poslje

dice, što je opet predvidljivo. "Promatrači su naširoko viđeni kao jedina

preostala kočnica jugoslavenskim postrojbama", primijetit će Washing

ton Post u jednom retrospektivnom objašnjenju; i otpuštajući kočnicu,

pretpostavljalo se i znalo da će doći do katastrofe. Tome su suglasna idruga izvješća. Naknadna detaljna retrospektiva u New York Timesu za

ključuje da su "Srbi počeli napad na uporišta Oslobodilačke vojske Ko

sova 19. ožujka, ali je njihov napad krenuo punom parom 24. ožujka, u

noći kada je NATO počeo bombardirati Jugoslaviju."40 Potrebna je ve

39 Elaine Sciolino i Ethan Bronner, NYT, 8. travnja 1999. Goss, op. cit. Vickers,op. cit. 273. Retrospektivni prikazi u tisku potvrđuju Gossovo izvješće. Promatrači su pripadali Konferenciji za europsku sigurnost i suradnju (OESS)

40 Jeffrey Smith i William Drozdiak, WP Weekly, 19. travnja; John Kifner, NYT, 29. svibnja 1999.




lika doza "namjernog neznanja" da bi se ove činjenice protumačile kao

puka slučajnost.

Srbija se službeno usprotivila povlačenju promatrača. U Rezolu

ciji od 23. ožujka, odgovarajući na ultimatum NATO-a iz Rambouilleta, Narodna skupština Srbije izjavljuje: "Mi također osuđujemo povlačenje

OESS-ove verifikacijske misije s Kosova. Ne postoji ni jedan jedini raz

log osim da se ovo povlačenje stavi u službu ucjena i prijetnji našoj

zemlji."41 Rezoluciju Narodne skupštine nisu objavili glavni mediji, ko

ji isto tako nisu objavili ni uvjete Sporazuma u Rambouilletu, iako je isti

tijekom cijelog rata potvrđivan kao dobar i pravedan. Tu se radi o "mirovnom procesu", pojam koji se upotrijebio refleksivno ukazujući na

stajalište Washingtona, ma kakvo ono bilo (često su posrijedi napori da

se potkopa diplomacija), praksa koja se pokazala osobito poučnom u

slučajevima Srednjeg istoka i Srednje Amerike.42

Vratimo se Sporazumu u Rambouilletu i Rezoluciji Narodne

skupštine Srbije - ključnim dokumentima koji postavljaju temelje di plomatskim opcijama pošto su se Sjedinjene Države i Velika Britanija

odlučile za zračne napade u skladu s diktatom "novog inter

nacionalizma". Tek da zabilježimo da su se oba dokumenta kao povjer

ljiv materijal čuvala u ladicama, te bila nedostupna širim slojevima

društva, a neke od ključnih činjenica procurile su u javnost tek nakon

što ih je Mirovni sporazum učinio nebitnim kao opasnost za demokraciju, pa je čak otkriveno da zahtjevi Rambouilleta imaju "fatalne greš

ke" i potkopavaju smjer demokracije koji je "mogao odnijeti prevagu"

bez užasnih ljudskih posljedica zbog upotrebe "brutalne sile". Na sva ta

pitanja ćemo se vratiti.

Zračni napadi su poduzeti pet dana nakon povlačenja promatrača

uz racionalna očekivanja da će "rezultat" biti okrutnost i etničko čišćenje, kao i "iznenadan i masovan" bijeg i progon Albanaca. Tako se za

ista i dogodilo, pa makar je razmjer nekima izgledao iznenađujuće ve

lik, glavni zapovjednik očito nije očekivao ništa manje.

41 Sažeti prikaz BBC World Broadcasta od 25. ožujka 1999., SEKCIJA četvrtkom:

2. dio, Srednja Europa, Balkan; SAVEZNA REPUBLIKA JUGOSLAVIJA; SRBIJA; EE/D3492/A, prema navodu Tanjuga, (jugoslavenske državne) novinskeagencije.

42 Za skorašnji prikaz stanja na Srednjem istoku, vidi moj World Orders and Fateful Triangle i Finkelstein, op. cit. O oba slučaja vidi Necessary Illusions.





Poglavlje 2

Prije bombardiranja

Pod vladavinom maršala Tita, Kosovo je u značajnijoj mjeri imalo

samoupravu, osobito od šezdesetih i temeljem Ustava iz 1974. go

dine koji je davao Kosovu nekakav dvosmislen status, "nešto između

autonomne pokrajine i republike-članice Federacije", kako to primje

ćuje srpska disidentica i znanstvenica.1 Razlika je značajna: republike-članice Federacije imale su barem tehničko pravo na odcjepljenje.

Albanac, profesor Sveučilišta u Prištini, 1981. godine je zaključio

temeljem brojnih putovanja i izučavanja da "ni jedna jedina nacionalna

manjina na svijetu nije postigla prava koja je albanska nacionalnost

imala u Socijalističkoj Jugoslaviji."2 Međutim, situacija se počela po

goršavati nakon Titove smrti, u svibnju 1980. Kosovska autonomija jeukinuta tijekom 1989. godine nizom ustavnih revizija i administrativ

nih koraka srpske vlade pod vodstvom Slobodana Miloševića. Time se

ponovno uspostavljaju temeljni uvjeti saveznog Ustava iz 1963., kojim

se pokrajina stavlja pod direktnu kontrolu Srbije; isti potez vrijedi i za

Vojvodinu, domovinu mađarske manjine.

Vraćanje na sporazume utvrđene po završetku II. svjetskog ratanaišlo je na snažno protivljenje Albanaca s Kosova, a čini se da je imalo

široku podršku među kosovskim Srbima. Najčuveniji jugoslavenski di

sident, Milovan Đilas, koji je dugo i opravdano bio obožavan na Zapadu

zbog svog hrabrog stava spram Titove diktature, izrazio je svoju suglas

nost s Miloševićevom "politikom sređivanja odnosa Srbije s njenim

1 Jasmina Teodosijević, "Kosovo: Background", magistarski rad, travanj 1996.Za detaljniji prikaz vidi Vickers, op. cit.

2 Isto, 193.




pokrajinama" i davanjem "najvećoj naciji" u Jugoslaviji (Srbima) "sta

tus koji svaka nacionalna manjina uživa." "Izbrišite Kosovo iz srpskih

glava i duša i nas više nema", rekao je. U međuvremenu, novinska

agencija Albanije izjavila je "da nema Albanije bez Kosova i obratno", ida se moraju "ukinuti granice koje dijele Albance od Albanaca", stav

koji dijeli većina Albanaca na Kosovu. "Politički cilj" nakon uspostave

novih odnosa donošenjem Ustava iz 1989. godine, piše Vickers, "bio je

da se spriječi secesija Kosova i pomogne fizički povratak Srba u pokra

jinu." Mnogi su napustili pokrajinu zbog "genocidne taktike albanskih

separatista." "Pojam 'Kosova' Srbi i Albanci koristili su kao metaforu'patnje i nepravde', koje su nametnute njihovim narodima tijekom ci

jele nemirne povijesti" u kojoj je uvijek jedna ili druga strana držala ba

tinu."3

Ishod srpskih programa opisuje se kao "kosovski apartheid" (Vi

ckers), ili "srpska verzija apartheida" na Kosovu (James Hooper).4 Ali

kosovski Albanci "zbunjuju međunarodnu zajednicu", nastavlja Hooper "izbjegavajući rat za nacionalno oslobođenje, i umjesto toga su pri

grlili nenasilni pristup za koji se zalagao vodeći kosovski intelektualac

Ibrahim Rugova i stvorili paralelno građansko društvo". Za taj dopri

nos nagrađeni su "uljudnim audijencijama i retoričkim ohrabrenjem

zapadnih vlada", ali nisu dobili ništa više od toga. U jednom važnom

slučaju, na Londonskoj konferenciji o balkanskoj krizi, čiji su domaćini bili britanska vlada i Ujedinjeni narodi "cjelokupna nova kosovska po

litička elita neočekivano se pojavila da bi ih na kraju smjestili u bočnu

prostoriju u kojoj su se morali zadovoljiti promatranjem procedure na

TV monitoru", što je bilo "užasno poniženje".5

Strategija nenasilja "izgubila je svoj kredibilitet" nakon Dayton-

skog sporazuma o Bosni u studenom 1995. godine piše Hooper, izražavajući uvriježeno mišljenje stručnjaka. U Daytonu Sjedinjene su Dr

žave uspješno podijelile Bosnu i Hercegovinu između eventualne veli

3 Isto, 235, 239, 213, 228, xif.4 Isto, 277; Hooper, "Kosovo: America's Balkan Problem", Current History, travanj

1999. Kao snažan pobornik vojne akcije NATO-a Hooper je izvršni direktorBalkan Action Councila u Washingtonu, nakon što je u Ministarstvu vanjskih

poslova radio kao zamjenik direktora odgovoran za poslove na Balkanu, a potom je bio zamjenik šefa misije u Varšavi.

5 Vickers, op. cit., 265.



PRIJE BOMBARDIRANJA 63

ke Hrvatske i velike Srbije nakon što su uspostavile približnu ravnotežu

sila terora naoružavanjem i obučavanjem snaga Franje Tuđmana, hr

vatskog pandana Miloševiću, i nakon pružanja potpore njegovom na

silnom protjerivanju više stotina tisuća Srba iz Krajine, što je potvrđeno kao najekstremniji pojedinačni slučaj etničkog čišćenja u tim stra

vičnim ratovima za secesiju u Jugoslaviji, ali i jedan od onih protiv ko

jeg još nisu podignute optužbe.6 Ako do toga ikada dođe, usredotoče

nost na to bit će vrlo sužena s obzirom na korijene te politike. Tisuće

protjeranih Srba poslano je na Kosovo.

Kad su strane bile manje ili više uravnotežene, i iscrpljene Sjedinjene Države preuzimaju kormilo i istiskuju Europljane kojima je bilo

namijenjeno obavljanje prljavog dijela posla - što ih u značajnoj mjeri

uznemiruje. "Poštujući Miloševićevu želju", piše Hooper, Sjedinjene

Države su "isključile delegate kosovskih Albanaca iz daytonskih prego

vora i izbjegle raspravu o kosovskom problemu." "Nagrada za nenasilje

bila je međunarodno zanemarivanje"; još znakovitije, zanemarivanjeod strane Sjedinjenih Država. Rezultat je, zaključuje Hooper, "uspon

Oslobodilačke vojske Kosova (OVK/UCK) i širenje potpore naroda za

oružanu borbu za nezavisnost." U svibnju 1999., kada je OVK praktično

postala kopnena snaga za vojne operacije NATO-a, imenuje za svog voj

nog komandanta Agima Čekua, arhitekta operacije etničkog čišćenja u

Krajini. Britanski dopisnik Robert Fisk zatražio je od Britanca JamieaShea, službenog glasnogovornika NATO-a, da objasni stajalište NATO-

a o tome. "Gospodin Shea je rekao da nema komentara", izvijestio je

Fisk, "zato što NATO nema neposrednih kontakta s OVK-om".7

Sa ili bez neposrednih kontakata, NATO je otvoreno podržavao

OVK-ove prekogranične upade, koristeći se gerilcima da navuku srpske

snage na otvoren brisani prostor kako bi ih mogli bombardirati. U jednom slučaju koji je izazvao znakovitu samohvalu, nekih 400 do 500 ju

goslavenskih vojnika navodno je ubijeno kad ih je "američki bombarder

B-52 uhvatio pri masovnom okupljanju na jednom polju" radi odbija

6 Tri formalne "pritužbe i zahtjeva za istragom i podizanjem optužbe" po ovom

pitanju podnesena su tužitelju Međunarodnog suda za ratne zločine u Jugoslaviji, uključujući i pritužbu koju je uložio tim kanadskih pravnika, a kojoj se priključilo i Američko udruženje pravnika; Alexander Cockburn, 21. lipnja 1999. Nisam pronašao nikakvo izvješće o bilo kakvom postupku.

7 Fisk, Independent (London), 15. svibnja 1999.




nja napada s druge strane granice. "Bombarderu B-52 naređeno je is

pustiti veći broj kasetnih bombi", oružje koje je s razlogom zabranjeno

međunarodnim konvencijama a koje su Sjedinjene Države odbile pot

pisati i koje već godinama uzimaju veliki danak u stradanjima civila.8 U rujnu 1990. godine, na zasjedanju ilegalne skupštine Kosovo je

proglašeno nezavisnom republikom, usvajajući "Kačanički ustav", koji

je tada još uvijek "nastojao pronaći rješenje za status Kosova u okviru

Jugoslavije" (Vickers). Godinu dana kasnije, situacija se promijenila s

odcjepljenjem Slovenije i Hrvatske i njihovim brzim priznavanjem od

strane Zapada - u slučaju Hrvatske, ne uzimajući u obzir prava srpskemanjine, što je prema općem mišljenju, bio recept za izazivanje katas

trofe. Na tragu ovih događaja, parlament Kosovara u rujnu 1991. odo

brava "Rezoluciju o nezavisnosti i suverenosti Kosova". Nekoliko dana

zatim, odluku usvaja približno 100% glasača od njih 87% koji su sudje

lovali u tajnom referendumu, ilegalnom po mišljenju srpskih vlasti, ia

ko ga nisu prekidale. Isti je Parlament 19. listopada obznanio nezavisnost Kosova. Tjedan prije toga, političke partije kosovskih Albanaca

potpisale su deklaraciju u kojoj se poziva na "ujedinjenje svih Albana

ca". Albanija je koncem listopada reagirala službenim priznavanjem

"Republike Kosovo" kao suverene i nezavisne države. U predsjednič

kim i parlamentarnim izborima u svibnju 1992. godine, Rugova, jedini

kandidat, izabran je za predsjednika sa 99,5% glasova, a njegova Demokratska liga Kosova (DLK) osvaja 75% mjesta u parlamentu.9

Novinar/povjesničar, Tim Judah, opisuje Rugovinu DLK kao "čud

no zrcalo čiji je odraz sličan Miloševićevu SPS-u (Socijalistička partija

Srbije), već dugo dominirajućoj stranci u srpskoj politici." "DLK ne

podnosi nikakva razilaženja i svi koji njenu politiku dovode u pitanje

bivaju nadvikani u DLK-ovim publikacijama a često i protjerani iz tetijesno povezane albanske zajednice", a "jao onim albanskim obiteljima

ili dućandžijama ili trgovcima koji ne plate pristojbe sakupljačima ko

sovskih poreza."10 U međuvremenu za "Albance na Kosovu... srpska

vlast je okupacija." Veliki je broj Albanaca i Srba napustio Kosovo zbog

8 William Drozdiak, WP-BG, 9. lipnja 1999. O kasetnim bombama, vidi dalje, poglavlje 3.2, za neke ilustracije tijekom devedesetih.

9 Vickers, Teodosijević, op. cit.10 Judah, The Serbs: History, Myth & the Destruction of Yugoslavia (Yale, 1997.).




represije i ekonomskih teškoća.11 Prema dopisniku New York Timesa,

Chrisu Hedgesu, koji je pokrivao ovu regiju, "između 1966. i 1989. go

dine, procjenjuje se da je 130.000 Srba napustilo pokrajinu zbog čestih

šikaniranja i diskriminacije od strane kosovske albanske većine."12

"Srbi argumentiraju da je Kosovo držano pod tako strogim reži

mom zato što je DLK separatistička stranka", piše Judah, a tu činjenicu

DLK "glasno i jasno proklamira", pa je ova stranka deklarirala "nacio

nalnu nezavisnost" uz podršku velike većine Albanaca. Rugovina po

litika temeljila se na "čekanju dok na Kosovu više ne bude Srba, ili im

se broj svede na tako zanemarujuću mjeru pa će pokrajina pasti njegovu narodu u krilo poput sazrele voćke." Ovo nije "samo pitanje ljudskih

prava", kako bi "mnogi zapadnjaci u potrazi za pojednostavljenjem že

ljeli prikazati kosovski problem". Pokazujući naklonost prema pobjedi

Srba u sukobu, lideri kosovskih Albanaca "ni na koji način nisu iska

zivali potporu Hrvatima i bosanskim Muslimanima", ma koliko da su

"u svojim srcima željeli vidjeti Srbe poražene i ponižene." Razlog za to,tvrdi Judah, je taj što "nisu htjeli da međunarodna zajednica podrži

princip da stare republičke granice Jugoslavije budu pretvorene u nove

i nepovredive međudržavne granice", čime bi Kosovo ostalo pokraji

nom "zarobljenom unutar Srbije", umjesto republikom s teorijskim pra

vom na odcjepljenje prema titoističkom okviru. Na jugoslavenskim iz

borima 1992. godine, kosovski Albanci nisu izašli na glasovanje; DLK je proglasila "izdajnicima" one sugrađane koji su izašli. Vickers zaklju

čuje da bi:

Milijun albanskih glasova bez dvojbe zbacilo Miloševića, ali

je kosovsko rukovodstvo u to vrijeme priznalo da nisu željeli

njegov odlazak. Ukoliko Srbija ne bi i dalje bila etiketirana

dubokim zlom - a sami oni vrlinom antisrpstva i dobrim momcima - teško bi postigli svoje ciljeve. Za njih bi bila pro

past kad bi mirotvorac poput oporbenjačkog kandidata [Mi

lana Panića] ponovno uspostavio ljudska prava, jer to bi ih

11 "Podjednaki broj Srba" koliko i Albanaca, piše on, što se čini dubioznim s obzirom na demografiju i distribuciju moći. Detaljniji prikaz tokova kretanjastanovništva koji nam Vickers daje, ostavlja ovo pitanje prilično nedorečenim.

12 Hedges, "Kosovo's Next Masters", Foreign Affairs, svibanj-lipanj 1999.




ostavilo bez ičega, osim praznog političkog zahtjeva za

promjenom granica.

U 1992. - '93. godini srpski predsjednik Jugoslavije, Dobrica Ćo-

sić, predložio je "diskretne kontakte s liderima kosovskih Albanaca" o podjeli teritorija tako što bi se pokrajina odvojila od Srbije, izuzev "od

ređenog broja srpskih enklava". Ali albanske vođe Rugovine Republike

Kosovo "odbile su prijedlog".13 Kao što je zabilježeno, Republika je već

proglasila nezavisnost, a ujedno uspostavila paralelni obrazovni i

zdravstveni sustav koji je i dalje funkcionirao pod srpskom represijom,

dok je Rugova putovao po inozemstvu lobirajući za nezavisnost, priključujući se vladi u egzilu, bez gubljenja putovnice ili prijetnje uhiće

njem - možda, sugerira Judah, zato što je srpskoj vlasti više odgovaralo

da on drži svoje ratoborne pod kontrolom."

Tako je i bilo, sve dok kosovski Albanci nisu shvatili, nakon izdaje

u Daytonu, da Washington razumije samo silu. U to vrijeme već je stu

pila na scenu "gerilska teroristička organizacija koja sebe naziva OVK",odbacujući Rugovinu politiku i koja "poziva na rat protiv Srba" (Ju

dah).

U analizi o podrijetlu, rastu i vjerojatnoj budućnosti OVK-a, Chris

Hedges piše da je utemeljen 1991. godine; "članstvo je pretežito iz ne

koliko klanova na Kosovu i iz radikala u albanskoj dijaspori", a izveli su

svoj prvi oružani napad u svibnju 1993., ubivši dva srpska policajca iranivši njih petoricu.14

Hedges opisuje organizaciju kao rascijepljenu "na čudnu ideološ

ku podjelu, s naznakama fašizma sjedne strane i nagovještajima komu

nizma s druge. Prvu frakciju predvode... sljedbenici onih koji su se u II.

svjetskom ratu borili u redovima fašističkih milicija i Skenderbegovoj

dragovoljačkoj SS diviziji koju su osnovali nacisti, ili potomcidesničarskih albanskih kačaka, ustanika koji su se pobunili protiv Srba

prije 80 godina." Drugu frakciju OVK čini većina vođa OVK-a u egzilu,

zapravo stari staljinisti koji su nekoć bili na platnom popisu ksenofo-

bičnoga Envera Hodže, albanskog diktatora koji je umro 1995. godine."

13 Vickers, op. cit., 268.14 op. cit. Vidi također Hedges, "Victims Not Quite So Innocent", NYT, 28. ožujka

1999.; Ray Bonner, "NATO Is Wary of Proposals To Help Arm Kosovo Rebels", NYT, 4. travnja 1999.




Hedges je očekivao da bi OVK mogao vladati Kosovom nakon restau

racije koju bi nasilno sproveo NATO. Nadalje ukazuje na mogućnost da

vodstvo OVK-a postane "krajnje razočarano Zapadom - i kao da već ni

su dovoljno nepomirljivi - okrenu se islamskom radikalizmu, spremnida podrže još jedan boj muslimana protiv pravoslavnih kršćana." S tim

u vezi Hedges već primjećuje "znakove da su takvi kontakti uspostav

ljeni." Isključiva doktrina obiju frakcija u OVK-u je "suglasnost o po

trebi oslobađanja Kosova od srpske vladavine. Sve ostalo - uz prijetnju

- odlučivat će se kasnije. Nije rečeno kako." Ili kako se o tome izrazio

Judah, "batina će prijeći iz jedne ruke u drugu i otići u 'neprijateljsku'zajednicu", kao što je bilo u nedavnoj prošlosti, pod nacističkom oku

pacijom, kad je albanska milicija organizirana od strane nacista "ubi

jala bez razlike Srbe i Crnogorce po Kosovu" i na desetine tisuća ih

prognala (Vickers).

Sadašnja novinska izvješća potvrđuju da frakcijske podjele ostaju

duboke kako unutar OVK-a, tako i između lidera kosovskih Albanacačiji položaj sve više jača, i ranije Rugovine paralelne vlade. I, naravno,

vojne akcije NATO-a radikalno su promijenile karakter sukoba i sudio

nike u njemu.15

Poput drugih promatrača, Hedges izvješćuje da su kosovski Alban

ci doživjeli "vrlo duboki osjećaj izdaje" zbog nedostatne zapadne pot

pore za njihov "miran, civiliziran protest" koji je "ignoriran". I Dayton"nas je naučio bolnoj istini, [da] oni koji žele slobodu, moraju se za nju

izboriti" (citirana izjava jednog komandanta OVK-a). "Kao rezultat",

piše Vickers, "rastući očaj i frustracije, već sada uočljivi kod žena i sta

rijih ljudi, omogućio je da pasivni otpor Albanaca bude zamijenjen

ofanzivnijom strategijom" koja se manifestira "simultanim bombaškim

napadima na pet logora u kojima su sredinom veljače 1996. bile smještene srpske izbjeglice u nekoliko gradova širom Kosova." Radilo se o

izbjeglicama protjeranim iz Hrvatske u etničkom čišćenju odobrenom

od strane Sjedinjenih Država, s ciljem stvaranja uvjeta za odvajanje, a

lokalni arhitekt tih napada bio je vojni komandant OVK-a u svibnju

1999.

15 Za sadašnja stajališta Judaha, vidi "Inside the KLA", New York Review, 10. lipnja1999.




Vickers izvješćuje da je gerila postala značajna vojna snaga do sre

dine devedesetih, s oko 40.000 vojnika u četiri pukovnije razvijene po

graničnim područjima Kosova i bazom u Albaniji. Bili su dobro nao

ružani, financirani od bogatih kosovskih Albanaca iz dijaspore, a vjero jatno i od militantnih islamskih grupa sa Srednjeg istoka, a obuku su

stjecali u Albaniji, Iranu i Pakistanu. Od 1995. godine dolazi do porasta

njihovih napada na policijske postaje i druge ciljeve, počevši od spo

radičnih ubojstava do organiziranih napada. U travnju 1996. godine,

nakon ubojstva nekoliko srpskih policajaca i civila, OVK službeno

objavljuje da su poduzeli "oružane napade protiv srpskih agresora" i davode "oružanu borbu za oslobođenje Kosova koja će trajati do potpune

neovisnosti." Napadi na srpske policajce i druge, uključujući i Albance

koji surađuju sa Srbima, nastavili su se tijekom 1997. godine. U pro

sincu, OVK se prvi put javno pojavljuje na pogrebu albanskog nastav

nika kojeg su ubile srpske snage sigurnosti. Glasnogovornik je u ime

Republike Kosovo 7. prosinca napomenuo da se nenasilni pokret pokazao kao potpuni neuspjeh:

U vrijeme kad međunarodna zajednica podcjenjuje i ozbiljno

zanemaruje albanski faktor, svodeći ga na problem manjina

i tražeći rješenje problema u smiješnom okviru unutar Srbije,

dok je jedini način s kojim Srbija komunicira s Albancima

uporaba nasilja i zločina, ne treba začuditi ako dio naroda odluči okončati ovu agoniju i uzeti sudbinu Kosova i njegova

naroda u svoje ruke.16

Do veljače 1998. godine gerilsko djelovanje dostiže mnogo veći op

seg jer je OVK "ne samo udarao po srpskoj armiji i policajcima Minis

tarstva unutrašnjih poslova, već su također ubijani civili, srpski poštarii drugi povezani s Beogradom."17 Ti su događaji potakli mnogo žešće

reagiranje srpske vojske i policije, a sve popraćeno brutalnom odmaz

dom protiv civila za koje se smatralo da podržavaju OVK. Srbija je in

terpretirala službenu američku poziciju kao "zeleno svjetlo" za takvo

reagiranje, pretpostavlja Hedges. U veljači 1998. godine, specijalni

16 Vickers, op. cit.17 Gellman, op. cit. Drugi izvještaji napominju da su to bile jedinice MUP-a, a ne

vojska, koja je bila glavni izvršitelj represije i meta gerilskih napada.




američki izaslanik za Balkan, Robert Gelbard, izjavljuje u Prištini da

Sjedinjene Države smatraju OVK "bez sumnje terorističkom skupi

nom", te da "vrlo energično osuđuju terorističke aktivnosti na Kosovu."

Dva tjedna kasnije srpske snage brutalno napadaju jedno mjestance ko je je bilo sjedište rodovskog klana Jašari "čiji su mnogi članovi pripa

dali OVK-u na početku pobune", pretvorivši ga u zgarište s gotovo 100

ubijenih. Taj čin je "potpalio ustanak".

Ustanak nisu predvidjeli ni OVK niti Srbi, javlja Judah, premda

OVK hitro reagira, dijeli oružje, formira milicije i odlučno se sprema

"boriti protiv Srba", sada im se pridružuju mnogi drugi kosovski Albanci. Za nekoliko mjeseci OVK je okupirao velike dijelove pokrajine, "dok

Srbi, neodlučni što uraditi, nisu uzvraćali borbom." Kada jesu, u ljeto

1998. godine, OVK bi "nestajao u brda dok su Srbi iskaljivali svoju os

vetu paleći sela i protjerujući njihove žitelje."18 Do ljeta 1998. godine

OVK je kontrolirao 40% Kosova, javljaju dva dopisnika New York Ti-

mesa u podužem prikazu pozadine zbivanja. "I gospodin Milošević jeodgovorio velikom ofenzivom", upravo onako kako će kasnije reagirati

na NATO-ova bombardiranja "istjerivanjem, ovog puta u roku od neko

liko tjedana, stotine tisuća ljudi."19

Ne treba puno razbijati glavu o tome kako bi Sjedinjene Države

reagirale na napade neke gerile sa stranim bazama i opskrbom, koja

traži, recimo, nezavisnost za Portoriko, ili ponovno sjedinjenje Meksikas jugozapadnim regijama koje je gorostasna Sjeverna Amerika nekoć

zauzela, a gerila kontrolira 40% toga teritorija.

Nije teško shvatiti zašto je srpsko rukovodstvo moglo interpretirati

službeni stav Washingtona kao "zeleno svjetlo". Bili su potpuno svjesni

washingtonske potpore hrvatskom etničkom čišćenju u Krajini. Judah

sugerira da su Sjedinjene Države također dale zeleno svjetlo za srpskinapad na Srebrenicu, što je dovelo do pokolja 7.000 ljudi, kao dio šireg

plana za razmjenu stanovništva. Sjedinjene Države nisu učinile "ništa

da spriječe" napad iako su znale za srpske pripreme, a potom su isko

ristile masakr u Srebrenici "da skrenu pozornost s egzodusa cjelokup

ne populacije Krajine, koji se tada odvijao." Etničko čišćenje u Krajini

18 Judah, Wall Street Journal, 7. travnja 1999.19 Sciolino i Bronner, op. cit.




je "pojednostavilo situaciju", kako je godinu dana kasnije primijetio dr

žavni sekretar Warren Christopher.20

Srpski lideri su možda imali na umu model Libanona, gdje su Sje

dinjene Države učinkovito odobrile ubitačne sirijske napade na Palest

ince 1976. godine, te redovite izraelske napade na Palestince i Libanon-

ce prije i poslije, često s ogromnim dankom u mrtvima i izbjeglicama.

Ova zvjerstva unutar Libanona, koja dostižu vrhunac pod Shimonom

Peresom, dobitnikom Nobelove nagrade za mir, međutim, ne predstav

ljaju potpuno prikladnu analogiju. Tipično za ove okrutnosti od sredi

ne osamdesetih pa do danas je to što im svaki trag vodi natrag do na

pada na izraelske vojne snage koje su okupirale strani teritorij i time

povrijedile dugogodišnje naredbe Vijeća sigurnosti o povlačenju. Iza

takvih napada često nema ni pretenzija o odmazdi. Jedan zračni napad

u prosincu 1975. godine, kada je ubijeno preko 50 ljudi, očito je bio

"odmazda" protiv Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje je tada

upravo zasjedalo radi razmatranja međudržavnog izjednačavanja u iz-

raelsko-palestinskom sukobu. I praktično je imao podršku cijeloga svi

jeta, ali su Sjedinjene Države stavile svoj veto. Time su Sjedinjene Dr

žave stavile veto kojim se obezvrjeđuju poravnavanja iz povijesti, zajed

no s mnoštvom drugih događaja koji su se odvojili od "mirovnog pro

cesa". Izraelska invazija 1982. godine, koja je imala podršku Sjedinje

nih Država i u kojoj je opustošen velik dio Libanona i ubijeno oko

20.000 civila, motivirana je sličnom brigom. To je podatak koji je poz

nat izraelskim znanstvenicima i medijima, premda se drugačijoj priči

daje prednost u Sjedinjenim Državama.

Proces se nastavlja i devedesetih, uvijek s čvrstom podrškom Sje

dinjenih Država. Najekstremniji primjeri događali su se pod vodstvom

laburista, koje su Sjedinjene Države dosljedno preferirale: primjerice,

Rabinova ofenziva iz 1993. godine koja je otjerala pola milijuna ljudi iz

njihovih domova, ili Peresova repriza iz 1996. godine sa sličnim poslje

dicama, stvarajući "ogromnu humanitarnu krizu", kako su izvijestili

Ujedinjeni narodi. Taj napad je obustavljen tek nakon masakra 100 iz

bjeglica u logoru UN-a u Qani, povodom čega nastaje tako snažan me

20 Judah, op. cit., 300f.




đunarodni protest da je Clintonova administracija morala povući svoje

prethodno opravdavanje toga zločina.21

Valja upozoriti da ovi događaji iz sredine devedesetih daju dublji

uvid u operativne vrijednosti "kada etnički sukob preraste u etničko čišćenje" (Clinton).

Vratimo se na Kosovo: borbe eskaliraju tijekom 1998. godine, raz

mjeri zvjerstava grubo korespondiraju s resursima nasilja. Prema re-

trospektivnim prikazima u Washington Postu, "oko 10.000 pripadnika

Ministarstva unutrašnjih poslova borilo se s pobunjenicima i uznemi-

ravalo te ponekad masakriralo civile u seoskim uporištima pobunjenika", a prema anonimnim dužnosnicima NATO-a, krajem godine već se

uključila i vojska. U listopadu, dok je američki izaslanik Richard Hol

brooke postigao sporazum s Miloševićem (formalan, koji se nije poš

tivao), američka obavještajna služba javlja "da kosovski pobunjenici

namjeravaju uvući NATO u borbu za nezavisnost, provocirajući srpske

snage da čine još veća zvjerstva." Pokolj u Račku 15. siječnja s 45 ubi jenih civila poprima široki publicitet i smatra se odlučujućim događa

jem koji je natjerao Washington i njegove saveznike, užasnute okrut

nostima, da započnu pripreme za rat. "Račak je preobratio zapadnu

politiku prema Balkanu na način kako to pojedinačni događaji rijetko

čine", piše dopisnik Washington Posta Barton Gellman u svojoj rekon

strukciji "puta do krize". To je bila ona "odredišna okrutnost" koja"stavlja strojeve u pogon". Ona je "uvjerila Administraciju, a potom i

NATO-ove saveznike" kako se mora krenuti putem rata, što uskoro po

činje, i "u vojnu kampanju čiji je glavni cilj spašavanje života i domova

kosovskih Albanaca", a to je istoga trena upravo "bitno ubrzalo njihov

pokolj i napuštanje domova" - kao što je i bilo predviđeno.22

Postoje jednostavni načini da se procijeni prihvatljivost tvrdnje da je pokolj u Račaku imao opisani utjecaj na zapadnu osjećajnost. Vra

ćamo se nekim očitijim testovima.

21 O događajima i reagiranjima/tumačenjima, vidjeti Fateful Triangle (1999.izdanje), 528f., i izvore koji se citiraju; također Human Rights Watch, Israel/

Lebanon: "Operation Grapes of Wrath", rujan 1997. O Peresovim operacijama"Iron Fist" sredinom osamdesetih, vidjeti Pirates and Emperors. O uspješnojkonstrukciji jedne korisnije povijesti, u SAD-u premda ne i u Izraelu, vidjeti teknjige kao i Finkelstein, op. cit., World Orders (3. poglavlje i "Epilog").

22 Gellman, op. cit.; Smith & Drozdiak, op. cit.




Obustava vatre u listopadu 1998. omogućila je razmještaj 2.000

OESS-ovih promatrača. Prekid pregovora između SAD-a i Miloševića

vodi obnavljanju borbi i zločina, a pretpostavlja se i njihovu širenju

zbog prijetnji od NATO-ova bombardiranja i povlačenja promatrača, isve to opet kako se predviđalo.23 Službenici agencije Ujedinjenih na

roda za izbjeglice i Katolički centar za pomoć upozorili su da će pri

jetnja bombardiranjem "ugroziti živote tisuća izbjeglica za koje se vje

rovalo da će se skrivati po šumama." Predviđene su "tragične" poslje

dice ukoliko "NATO onemogući našu nazočnost ovdje."24

Okrutnosti su potom naglo eskalirale nakon što je bombardiranjeod 24. ožujka poslužilo za dobivanje "motiva i prilike", što je sigurno

bilo "predvidljivo", iako ne baš "potpuno".

Posljedice koje su se mogle predvidjeti daleko nadilaze ozbiljne i

direktne štete kosovskih Albanaca. Među njima su smrt i razaranje di

ljem SRJ. Poučan primjer je Vojvodina, odmah napadnuta s krajnjom

žestinom, osobito njen glavni grad Novi Sad, gdje su mostovi, infrastruktura, vodovodi i opskrba električnom energijom opustošeni vrlo

brzo. Vojvodina, dom mađarske manjine, nalazi se stotinama milja da

leko od Kosova i bila je miroljubiva pokrajina dok je NATO nije napao.

U danima prije bombardiranja nije bilo nikakvih znakova sukoba ili na

petosti, izvješćuju vjerodostojni promatrači koji su tuda proputovali jer

im je bilo naređeno od strane međunarodnih organizacija da napusteJugoslaviju.25

Pokrajina je bila "simbol otpora režimu Slobodana Miloševića", iz

vješćuje tisak, "mjesto gdje oporbeni politički lideri govore o reforma

ma u stilu Zapada, gdje etničke manjine žive u harmoniji i gdje veći dio

populacije favorizira veću autonomiju od Beograda." Ali odmah "po

stavši epicentar u zračnoj kampanji NATO-a protiv Jugoslavije,... skoro svi prozapadni osjećaji su srušeni." "Demokratska oporba u Vojvo

23 Nedostaju dokazi, ali se radi o prirodnoj pretpostavci. Vidi Kifner, op. cit., oizvještajima o povećanom nasilju nakon odlaska promatrača 19. ožujka. Vratitćemo se daljnjim dokazima koje je pružila vlada Sjedinjenih Država, ali se o

tome šutjelo do 1999.24 Colum Lynch, BG, 8. listopada; Susan Milligan, BG, 9. listopada 1998.25 Raniji urednik Boston Globea, Randolph Ryan, koji je radio nekoliko godina u

Jugoslaviji za međunarodne agencije, i srpska disidentica, Jasmina Teodosijević; pc.




dini - nekad najsvjetlija točka na jugoslavenskoj, inače sumornoj, po

litičkoj sceni - postala je bučan neprijatelj NATO-a." Član izvršnog od

bora gradske vlade u Novom Sadu, vođa "napredne opozicijske stran

ke", primjećuje kako je "NATO pokazao da samo razumije politiku nasilja." On zaključuje da je Vojvodina, poljoprivredno središte zemlje i

izvor polovine njenog bruto-nacionalnog proizvoda u 1998. godini, "ga

đana toliko često da bi se uništila srpska privreda." Prva dva mosta koja

su srušena "bila su omiljena šetališta Novosađana". Oni nisu "imali ni

kakav vojni značaj", i dodaje: "jedan od njih jedva je mogao izdržati au

tobuse", dok je drugi povezivao Novi Sad s malim selom i nije bio glavna prometna veza. Za samo nekoliko tjedana uništena je opskrba vo

dom, u velikoj mjeri električna mreža zajedno sa znatnim dijelom

zdravstvenog sustava; strahovalo se za uvoz medicinskih i veterinar

skih lijekova. Prisiljeni "usmjeriti se na probleme svakodnevnog pre

življavanja", ljudi nisu "bili skloni pritiskati Vladu na ispunjenje zah

tjeva NATO-a" - posljedica koja se mogla sasvim jasno predvidjeti, ukoliko je cilj bio uništenje društva."26

Nezavisni izvori (vidi bilješku 25) izvješćuju da su oporbeni centri

u centralnoj Srbiji (Niš, Kragujevac, Čačak, Valjevo) bili najstrašnije

mete bombardiranja. Gradonačelnik Niša, Zoran Živković, zamjenik

vođe Demokratske partije, oštro je osudio Miloševića i njegovu užasnu

politiku. Nezavisna novinska agencija Beta (jugoslavenska, ali ne poddržavnom kontrolom kao Tanjug) izvijestila je o procjeni vojvođanskih

vlasti početkom lipnja da su štete od NATO-ova bombardiranja dostigle

razinu od 4,8 milijardi američkih dolara, uključujući i uništenje 3.650

stanova i 82 poduzeća koja su oštećena ili potpuno uništena. Statističke

podatke su prenijele srpske vlasti i valja ih uzeti s rezervom, ali malo je

sumnje u vjerodostojnost opće slike.Potkopavanje demokratske oporbe u Saveznoj Republici Jugosla

viji generalno, ne samo u Vojvodini, bila je još jedna od posljedica

NATO-ova bombardiranja koja se također sa sigurnošću mogla pred

vidjeti. Vratit ćemo se na ove i druge posljedice te na različita reagira

nja u prosvjetiteljskim zemljama i šire.

26 Justin Brown, "NATO hits Serbia's northern province hard", CSM, 22. travnja;Carlotta Gall, "No Water, Power, Phone: A Serbian City's Trials", NYT, 4. svibnja1999.




Sasvim prirodno, američka propaganda, kao i propaganda njenih

saveznika, čini sve napore da skrene pozornost sa zaključaka koji bi se

mogli izvući iz praćenja posljedica uporabe sile. Jedan od načina sa

stoji se u zauzimanju poze plemenitosti i humanitarne strasti, s bogatoispunjenim nadanjima koja će biti jeka bubnjanja primjerene retorike.

Drugi način je tvrdnja da bi se zločini ionako dogodili, jer su bili mi

nuciozno planirani i izvršeni prije i nakon bombardiranja: Operacija

potkovica, navodno je otkrivena dobrano nakon što su rezultati bom

bardiranja bili evidentni. Vraćamo se najdetaljnijim dokazima koje su

nam ponudili službeni izvori. Međutim, i bez ikakvih informacija oOperaciji potkovica, možemo biti sigurni da je Srbija imala takve plano

ve. Kratak povijesni prikaz čini to dovoljno jasnim, i dostatan je da

objasni zašto. Mada žive u potpunom miru i sigurnosti, Sjedinjene Dr

žave imaju bezbrojne planove za iznenadne okolnosti, poput akcija koje

se kreću od nuklearnog razaranja (prvim se udarom gađaju zemlje Tre

ćeg svijeta koje nemaju nuklearno naoružanje, i to ostaje službena američka politika; vidi 6. poglavlje) pa do manjih akcija. Možda Sjedinjene

Države imaju planove za iznenadne okolnosti koji čak predviđaju in

vaziju Kanade.27 Ako nemaju, dovoljno brzo bi ih isplanirale i imple

mentirale, i to ne osobito uljudno, ukoliko bi Kanada bombardirala

Washington; Kanada tada ne bi mogla vrlo vjerodostojno tvrditi da bi

se to ionako dogodilo. da je Milošević imao planove protjerati albanskostanovništvo s Kosova moguće je u svjetlu poznatih činjenica o njemu

samome, i poznavajući povijest albansko-srpskih odnosa na Kosovu, i

zbog prijetnji Sjedinjenih Država. Da NATO nije imao pojma o tome,

bilo bi zaista veoma čudno.

Krivnja Clintona, Blaira i njihovih suradnika bi prevršila granicu

zapanjujućeg neznanja do ekstremnog kriminala ako su zaista znali(kao što sada tvrde) da su velike okrutnosti bile u tijeku ili su se trebale

dogoditi, a da se ništa nije poduzimalo u pripremama za poplavu iz

bjeglica koju su oni predviđali. Taj se kriminal još više povećava ako su

propustili obavijestiti glavnog zapovjednika, generala Clarka, kako on

tvrdi. Mjesec dana nakon početka bombardiranja general Clark izjav

ljuje da plan Operacija potkovica "nikada nije sa mnom razrađen", i -

27 Vidi kanadskog povjesničara Floyda Rudmina, Bordering on Aggression: Evidence of U.S. Military Preparations Against Canada (Voyageur, 1993.).




što je još teža inkriminacija - NATO-ova operacija koju je planiralo

"političko vodstvo"

nije planirana kao sredstvo blokiranja srpskog etničkog čiš

ćenja. Nije zamišljena ni kao sredstvo za vođenje rata protiv

Srba i jedinica MUP-a na Kosovu. Ne, ni u kom slučaju. Ni

kada nije postojala namjera da se to učini. Nije to bila ide-

ja28

Glavni zapovjednik operacija je, ukratko, smatrao da su operacije

etničkog čišćenja u Srbiji bile "potpuno predvidljive" i da "ni u kojemslučaju" nisu bile brigom političkog vodstva koje je naredilo bombardi

ranja koja su potakla zločine: bez daljnjega malo pretjerano, ali dovolj

no jasno da omogući razumnim ljudima izvući neke zaključke.

Agencija koja snosi primarnu odgovornost za skrb o izbjeglicama

je UNHCR Ujedinjenih naroda. U listopadu 1998. godine UNHCR na

javljuje da mora smanjiti petinu svoga osoblja zbog proračunske krizeu Ujedinjenim narodima, s padom proračuna od preko 15% u 1998. go

dini. Ovo je dio opće proračunske krize Ujedinjenih naroda, koja je u

prvom redu nastala zbog odbijanja Sjedinjenih Država da plate svoj

dug, što predstavlja jednu od mnogih američkih povreda ugovornih

obaveza, osobito u eri novog humanizma, a na ovaj problem ćemo se

osvrnuti kasnije. Najava znatnog smanjenja osoblja koje skrbi o izbjeglicama podudara se s Clintonovim izražavanjem duboke zabrinutosti

za izbjeglice koje bi se morale suočiti s oštrom zimom na Kosovu, kao

i s britansko-američkim priopćenjem kako imaju "dovoljno ovlasti za

početak zračnih udara" na temelju rezolucija Vijeća sigurnosti i izvješ

ća Generalnog sekretara, dakle, za vojne akcije koje bi svakako pogor

šale izbjegličku krizu.29

Redoslijed događaja vodi daljnjem uvidu u "načela i vrijednosti"

koja inspiriraju duševno klicanje.

28 BBC, 19. travnja, vidi 1. poglavlje, bilješku 28.29 Frances Williams, međunarodno osoblje, FT, 7. listopada 1998. O nepostojanju

takve ovlasti, vidi Weiler, op. cit., koji smatra da je bombardiranje ipak biloopravdano kao "humanitarna intervencija", iako bez argumenta.





Poglavlje 3

Procjena humanitarne nakane

Sama zbivanja na Kosovu već su dovoljna da iz promišljanja izuzmu

glavni i najuzvišeniji argument za pribjegavanje sili: da NATO-ova

bombardiranja, poduzeta s humanitarnom nakanom, otvaraju novo

doba u kojem vladajuća velesila i njezin mlađi partner, prožeti pleme-

nitošću koja se ranije nije primjećivala, obećavaju voditi svijet k novojeri humanizma i pravde.

Osim dokaza s Balkana, postoje i elementarne metode provjere te

ze koju oglašavaju svečano i s toliko autoriteta: i upitajte kako se te iste

prosvijećene zemlje ponašaju na drugim mjestima. Istina, to bi zahti

jevalo prekid pravila po kojem je pozornost svedena isključivo na zlo

čine službenih neprijatelja. Ali dopustimo sebi takvo odstupanje, još

uvijek se pridržavajući jednog drugog ključnog načela: ne dozvoliti da

prošlost unese zbrku u raspravu o poznatoj doktrini "promjene kursa".

Sadašnja varijanta glasi da moramo isključiti sve što se dogodilo tije

kom hladnog rata, kada su postojale (razumljivo) pogreške i nespora

zumi. Primjeri ove doktrine toliko su brojni da ih ne treba ni spomi

njati.1

Zašto se doktrina mora podržati tako rigorozno, brzo saznaje svat

ko tko se od nje distancira - otkrivajući, primjerice, da su zločini za vri

jeme hladnog rata imali malo ili nimalo veze sa sukobom, što se pone

kad i priznaje u privatnim razgovorima na visokoj razini. Sustavni

Za neke primjere iz posljednjih godina, vidi moj rad Culture of Terrorism (SouthEnd, 1988.), poglavlja 5 i 6; Year 501 (South End, 1993.), poglavlje 7; Rethinking Camelot (South End, 1993.), poglavlje 1; samo mali primjer.




obrazac što prethodi ili dolazi nakon hladnog rata malo se promijenio,

osim kao javna argumentacija i kao posljedica nestanka zastrašivanja.2

Ipak ćemo se držati doktrine dok se distanciramo od drugog glav

nog načela: da se laserski usmjerimo na zločine odabranog neprijatelja, u ovom trenutku na srpske vragove. Ova distanca ima dvije pred

nosti: (1) omogućava nam testirati taj novi humanizam, i (2) možemo

usmjeriti pozornost na pitanja od veće važnosti na bilo kojoj moralnoj

ljestvici.

Možda bi bilo vrijedno načiniti kratku digresiju i spomenuti neko

liko općih istina. Prva je da su ljudi, prije svega, odgovorni za vjerojatne posljedice svojih vlastitih aktivnosti, ili neaktivnosti. Druga je da brigu

za moralna pitanja (zločini, itd.) treba mijenjati u skladu sa sposobnoš

ću da se ostvari učinak (iako, naravno, to nije jedini čimbenik). Logična

spoznaja glasi da s rastom odgovornosti rastu i mogućnosti, pa je tako

čovjek slobodniji djelovati kad ne plaća visoku cijenu. Sukladno tomu,

odgovornost je mnogo veća kod privilegiranih slojeva u slobodnimdruštvima, negoli kod slojeva bez povlastica ili ljudi suočenih s oštrim

kaznama zbog poštenja i moralnog integriteta.

Ove dvije istinitosti imaju tendenciju biti u korelaciji, čak se po

dudaraju, doprinoseći zaključku da će moralni faktor privući slučajeve

realnog svijeta, uzimajući u obzir i spomenutu spoznaju.

Gledano dugoročno ove su nam istinitosti vrlo razumljive. Stogase nikoga nije dojmilo kad su sovjetski komesari prosvjedovali protiv

zločina Sjedinjenih Država, čak i kad su bili u pravu, iako su zločini bili

ozbiljni, pa i monstruozni. Međutim, snažno nas se dojmilo kad su di

sidenti optužili sovjetske zločine, čak i one manje. Razlozi su iskreni,

odnosno to su one dvije moralne istinitosti o kojima smo upravo go

vorili - koje se, kao što često biva, podudaraju u svojim posljedicama.Logičan je i zaključak: komesari su se barem mogli pozvati na strah kao

olakšavajuću okolnost, a ne samo na prednosti koje su stjecali pokora

vajući se vlastima.

Također je korisno sjetiti se jedne psihološke istinitosti. Jedna od

najtežih stvari jest pogledati se u zrcalo. Ujedno, to je jedna od najvaž

nijih stvari koje valja učiniti, upravo zbog moralnih istinitosti. Ali, pos

Vidi Deterring Democracy, Year 501, World Orders, i citirane izvore, za pregled.Vratit ćemo se ovom predmetu u poglavlju 6.



PROCJENA HUMANITARNE NAKANE 79

toje isto tako moćne institucije kojima je zadaća zaštititi ljude od sudje

lovanja u tom teškom i kritički važnom činu.

Možda bi, također, bilo korisno prisjetiti se. i drugih istinitosti. Osu

da tuđih zločina često nam pruža osjećaj ugodne topline: mi smo dobriljudi, tako različiti od onih zlih. To je posebno istinito kad ne možemo

gotovo ništa uraditi u vezi s tuđim zločinima, pa tako imamo prigodu

zauzeti dojmljiva stajališta bez štete po nas same. Sagledavanje vlas

titih zločina mnogo je teže, a za one koji to žele učiniti, često znači iz

ložiti se velikim teškoćama. Svako društvo ima svoje "disidente" i svoje

"komesare", i gotovo je povijesna zakonitost da su komesari vrlo hvaljeni, a disidenti žestoko osuđivani - unutar društva, to jest, za službene

neprijatelje vrijednosti su obrnute. Cijena za disidentstvo može biti vrlo

okrutna, posebice u zemljama zavisnim od Sjedinjenih Država: primje

rice, ubojstva jezuitskih intelektualaca u El Salvadoru. Koristan ekspe

riment je zatražiti od obrazovane elite da se prisjeti imena ubijenih di

sidenata, ili njihovih objavljenih radova, a potom ih usporediti s rezultatima koje su Sovjeti dobili od svojih disidenata, s kojima se u post-

staljinovskom razdoblju nije postupalo ni približno tako okrutno. Jed

nako poučno je brižljivo proučavanje objavljene građe: pregledi, knjige,

članci u vodećim intelektualnim časopisima i tako dalje. Takve vježbe

gledanja u zrcalo mogu nas naučiti korisnoj lekciji o nama samima i o

našim institucijama.Ovo su pitanja o kojima se često raspravljalo. Toliko su trivijalna

da može izgledati besmisleno stalno ih ponavljati. Pa ipak, možda je ko

risno, osobito zbog istinitosti koja se tako olako zaboravlja, a tako lako

ih je ilustrirati. Primjerice, u sadašnjem slučaju.

3.1Pokolj u Račku: "Odredišna okrutnost

koja stavlja stroj u pogon"

Započnimo jednim manjim primjerom: testiranje teze da je pokolj

u Račku do te mjere povrijedio osjećaje lidera slobodnog svijeta da su

se morali pripremiti za rat. Možemo istovremeno testirati tezu i proma

trati moralne istine, pitajući se kako su ti isti lideri reagirali na sličneili gore pokolje u isto vrijeme, za koje je njihova neposredna osobna od

govornost ogromna, a da nisu nalazili za shodno da se posluže ratom,

čak ni prijetnjama, radi ublažavanja ili okončavanja užasnih zločina.




O pokolju u Račku izvijestio je američki diplomat William Walker,

koji je rukovodio timom OESS-a za verifikaciju ratnih zločina. "Prema

mom viđenju", rekao je, "ne oklijevam opisati taj zločin kao pokolj, zlo

čin protiv čovječnosti. Niti oklijevam optužiti vladine snage sigurnostiodgovornima."3 Uzmimo da su njegovi zaključci u potpunosti točni.4

Dalje valja istaknuti da je Walker ekspert za verifikaciju državnih zlo

čina. Služio je kao američki veleposlanik u El Salvadoru, gdje je uprav

ljao američkom podrškom koja je omogućavala vladi sprovoditi eks

tremni državni teror. Teror je još jednom dostigao vrhunac u studenom

1989. godine kada su ubijena šestorica vodećih salvadorskih intelektua-laca-disidenata, jezuitskih svećenika, te njihova domaćica i njena kći.

Njihove mozgove raznijela je brigada Atlacatl koju su obučavali Ame

rikanci, a iza koje stoji opsežan dosje užasnih zvjerstava. To su uvelike

bile iste ruke koje su ubile i nadbiskupa Romera čime je započelo straš

no desetljeće zločina u El Salvadoru, u velikoj mjeri i rat protiv Crkve,

koja je prekršila normu dobrog ponašanja usvajajući "opciju da više voli siromašne" i time razbjesnila vodeću prosvijećenu državu.

Walker je istom brzinom reagirao na ubojstvo jezuitskih svećenika

kao i na pokolj u Račku. Nadzirao je zastrašivanje glavne svjedokinje

od američkog veleposlanstva i njihovih salvadorskih klijenata, koji su

nastojali diskreditirati njeno svjedočenje (koje je pod pritiskom povuk

la). Potom je kongresnim isljednicima rekao kako nema dokaza o uple-tenosti vojske i iznio hipotezu da su ljevičarski pobunjenici preobučeni

u vojničke uniforme možda izvršili ovaj čin, izvijestila je s ogromnim

gađenjem organizacija American Watch. Walkerova nastojanja da po

rekne zvjerstva koja su izvršili washingtonski klijenti-ubojice, uslijedila

su "mnogo kasnije nego što je salvadorski pukovnik rekao američkom

bojniku da je Armija počinila ta zvjerstva", nastavlja American Watch.Tada je preporučio državnom tajniku, Jamesu Bakeru, da Sjedinjene

Države "ne smiju ugroziti" svoje odnose s El Salvadorom istražujući

"prošle smrti, ma kako gnjusne bile" - mudra odluka, s obzirom na od

3 Navedeno po Marku Amesu i Mattu Taibbiu, Counterpunch, svibanj 16. - 30.4 Došlo je do nekih kontroverzi, utemeljenih prvenstveno na izvješćima središnje

struje francuskih dopisnika. Vidi Covert Action Quarterly, proljeće-ljeto 1999.,za pregled. Ono što je ovdje bitno nisu činjenice već percepcija.




lučujuću ulogu Sjedinjenih Država u tim zločinima, uključujući i nje

govu osobnu.5

U siječnju 1999. godine Walker je hvaljen na sva usta za svoje ju

naštvo u Račku. Pohvale su potencirane i njegovim priznanjem da"možda nije učinio dovoljno da zaustavi prošla zlodjela" (Ted Koppel,

Nightline) i žaljenjem zbog svoje "šutnje" nakon ubojstava jezuita, kada

je ostao "nijem" (Washington Post). Očekujemo njegovu hrabru osudu

America Watch (sada je to Human Rights Watch/America), A Year of Reckoning (ožujka 1990.). Ames i Taibbi, op. cit.

Koppel, Nightline, ABC-TV, 29. siječnja; Jeffrey Smith, "This Time, WalkerWasn't Speechless; Memory of El Salvador Spurred Criticism of Serbs", WP, 23. siječnja 1999., naveo Mark Cook, CAQ, proljeće-ljeto 1999.

ashingtonskih zločina.6w

"Ova dva događaja, ubojstvo nadbiskupa Romera iz 1980. godine

i pokolj jezuita iz 1989. godine - stoje kao stupovi za desetljeće koje predstavlja oporo svjedočanstvo o tome tko zaista vlada El Salvadorom

i kako se malo toga uistinu promijenilo" primjećuje American Watch u

svom pregledu godine Walkerovog službovanja "za stvar". "Deset godi

na kasnije, ubijanje svećenika je i dalje poželjnija opcija za one koji jed

nostavno ne žele čuti vapaje za promjenama i pravdom u društvu koje

je imalo malo i od prvog i od drugog." Jezuitski intelektualci su se pridružili dugom popisu religioznih mučenika, ali i stotinama tisuća dru

gih stradalnika od vladavine terora koju organizira i usmjerava Wash

ington u tom sumornom desetljeću.

Trebalo bi nam dozvoliti prisjetiti se barem onog drugog "stupa",

koji je smješten unutar vremenskog okvira s kojim započinje novi hu

manizam, i koji se poklapa s padom Berlinskog zida - događaja koji jenapokon oslobodio dvije prosvijećene zemlje hladnoratovskog antago

nizma, a koji je dotad sputavao njihovu posvećenost pravičnosti: slo

bodi i ljudskim pravima općenito.

Prijeđimo na desetljeće kasnije koje još uvijek procjenjuje tezu da

je njihova užasnutost zbog pokolja u Račku natjerala prosvijećene dr

žave u rat.Uzmimo Istočni Timor - u odnosu na broj stanovnika, izgleda, da

je to prostor najgoreg krvoprolića od holokausta, zahvaljujući podršci

Sjedinjenih Država i Velike Britanije (svakako i uz pomoć drugih),

uključujući diplomatsku pomoć, ključnu vojnu pomoć i podjednako




ključna falsificiranja i demantiranja. Čini se nepotrebnim pregledati či

njenice brižljivo potisnute tijekom najgorih dana pokolja (kada bi okon

čanje toga bilo jednostavno i besplatno) i koje se još uvijek često de

mantiraju.7 Ali doktrina o "promjeni kursa", za koju smo se opredijelili, čini takve revizije irelevantnim u svakom slučaju, stoga, držimo se

1999. godine.

Nakon 25 godina strave, poduzeti su napokon koraci koji bi mogli

omogućiti napaćenom narodu tog teritorija da koristi pravo na samo

određenje koje je podržalo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda i Me

đunarodni sud pravde. Indonežanska vlada se složila s referendumomu kolovozu 1999. godine, na kome će žiteljima Timora biti dozvoljeno

prihvatiti ili odbiti "autonomiju" unutar Indonezije. Sve su strane uzele

"zdravo za gotovo" da će, ukoliko izbori budu i minimalno slobodni,

pobjeda pripasti snagama koje su za nezavisnost. Okupatorska indone

zijska vojska (ABRI/TNI) odmah se pokrenula kako bi spriječila takav

rezultat. Primarni plan je bio da se organiziraju paravojne snage zaubijanje, mučenje i teroriziranje, dok bi ABRI usvojio stajalište "naoko

uvjerljivog demantiranja", što je brzo propalo u nazočnosti stranih pro

matrača (uključujući australske novinare, irskog ministra vanjskih po

slova, radnike humanitarne pomoći, itd.) koji su iz prve ruke vidjeli da

ABRI naoružava i vodi ubojice, dozvoljavajući im da rade što hoće.

Samo je u travnju 1999. godine javljeno o pokolju 100 ljudi, dvostruko više nego u Račku, uključujući oko 60 ljudi ubijenih u crkvi u Li-

quicai 6. travnja. Te je podatke, navodeći i sva imena ubijenih, priložila

Fondacija za zakonska i ljudska prava u glavnom gradu Diliju. Pred te

rorističkim divljanjima tisuće su bile u bijegu i konačno su našle sklo

nište u crkvi koju su vojnici i parapolicijske snage napale s ciljem da

7 Ne sasvim. Tako Economist sada navodi brojku od 250.000 ljudi koji su ubijeni"masakrom i glađu", a to je "skoro trećina sadašnje populacije" dok su "užasnazastrašivanja i mučenja bila svakodnevna stvar" (1. svibnja 1999.). Ali objavomovih (vjerojatno pretjeranih) brojki, časopis propušta prisjetiti se svog vlastitog stava dugo nakon što su činjenice već bile dobro poznate: naime da jeveliki masovni ubojica i mučitelj čija su se postignuća širila i izvan sameIndonezije, uključujući i njegovu invaziju na susjedni teritorij, "u srcudobrodušan", te da sve te priče o zvjerstvima i mučenjima koje sprovodi armijasmišljaju "propagandisti za gerilu" (15. kolovoza 1987.). O Istočnom Timoru(i o reagiranju elite), vidi Political Economy of Human Rights, tom I, i mojrad Towards a New Cold War (Pantheon, 1982.). O novijim događajima ireportažama, vidi između ostalog, Powers and Prospects i navedene izvore.




"pobiju sve ljude u crkvi", napisao je župni svećenik u lokalnom dnev

nom listu.

Ubijeno je još 18 ljudi u gradu Suai od 9. do 14. travnja uz deset

mučenih i devet nestalih, prema Crkvenom odboru za mir i pravdu.Crkva, skupine za ljudska prava i grupe žena izvješćuju o stotinama

"ubijenih i ranjenih" u tim napadima. Nakon što su seljaci "24. travnja

iz oceana izvlačili leševe koji su se raspadali, radnici u organizacijama

za ljudska prava javljaju da je mrtvih samo u pokolju u Suaiu možda i

preko 100." Nekoliko dana kasnije u milicijskim napadima "najmanje je

30 mrtvih" u Diliju (16. - 17. travnja), zajedno s "desetinama otetih ivjerojatno pogubljenih", kako je izvijestio australski dopisnik pod krup

nim naslovom "Pokolj slobode". Tisuće drugih su poput stoke natjerani

u indonezijske koncentracijske logore, možda ih je bilo 10.000 u jed

nom od logora na periferiji Liquice gdje su uvjeti - kako su izvještavali

- bili očajni i ponižavajući. Više desetina tisuća je pobjeglo iz zemlje

zbog terora. U Diliju je Ured katoličke agencije za pomoć, Caritas, upozorio osoblje da će biti napadnuti ukoliko pokušaju dostaviti hranu iz

bjeglicama. U veljači su australski radnici za pružanje pomoći prisiljeni

na bijeg. Američki liječnik, Dan Murphy, volonter u Diliju (kasnije na

nekoliko tjedana protjeran silom iz zemlje), javlja da između 50 i 100

Timorežana umire svakodnevno od izlječivih bolesti dok Indonezija

"promišljeno sprovodi politiku nedozvoljavanja opskrbe Istočnog Timora medicinskim potrepštinama." Početkom lipnja indonezijske vlas

ti su još uvijek zabranjivale australskom medicinskom timu ulazak u

zemlju "da ublaži otvorenu humanitarnu katastrofu."8

ABRI milicije su "dobro organizirani eskadroni smrti, pušteni s

lanca skrivenom ili djelomično skrivenom rukom" - kako u javnosti

8 Mark Dodd, Age (Australija), 30. travnja/1. svibnja 1999. John Aglionby, Ob server (London) 25. travnja 1999., izvješćujući o Suaiu i također s terena ovladavini terora u središtu za uzgajanje kave Ermeri. Lindsay Murdoch i PeterCole-Adams, "Freedom Slaughtered", Sydney Morning Herald, 19. travnja.Radnici iz humanitarne pomoći, Tim Dodd i Greg Earl, Australian Financial

Review, 27. - 28. veljače, Murdoch, Age, 6. svibnja (sa Brendan Nicholson) 7,8.Murdoch je intervjuirao Murphya, Age, 10. ožujka. Dodd "Outspoken US doctors forced out" Sydney Morning Herald , 17. svibnja 1999. Lindsay Murdoch"Wall of Military Blocks Doctors", Sydney Morning Herald, 3. lipnja 1999. OLiquica i drugim mjestima masakra, vidi također TAPOL Bulletin br. 152, svibnja1999., London.




nazivaju tu privatnu i proračunatu obavještajnu službu. Vodeći austral

ski stručnjak za indonezijsku armiju opisuje miliciju kao "produženu

ruku TNI (ABRI)", tajno organiziranu u listopadu 1998. godine "radi

vođenja plaćeničkog rata za vojsku protiv snaga za nezavisnost."9

"Žitelji Istočnog Timora vape za pomoći ali ih je međunarodna za

jednica opet napustila", točno uočava australski komentator Andrew

McNaughtan. Ali ne zbog nedostatka informacija. Zasjedajući u jeku

"krvavog pira" u Diliju sredinom travnja, Vijeće sigurnosti UN-a sas

lušalo je izvješće svog specijalnog izaslanika za Istočni Timor, koje po

ziva da se izvrši pritisak na Indoneziju kako bi prestala s nasiljem. Tosu čak uradili Brazil i Japan koji su tradicionalno veoma naklonjeni in

donežanskoj vladi. Neki su promatrači UN-a konačno ušli u svibnju ra

di nadgledanja referenduma, ali im Džakarta odbija odobriti nošenje

oružja, čak i pištolja za osobnu zaštitu, inzistirajući da "njene snage

službe sigurnosti sa 17.000 pripadnika ostaju odgovorne za sigurnost"

u nelegalno pripojenoj pokrajini.10

Kako su čuvari vrline reagirali na zadnje faze indonežanskih po

kolja koje su dugo podržavali? Stranka Novi laburisti došla je na vlast

zahvaljujući "etičkoj vanjskoj politici" pod vodstvom Robina Cooka, ko

ji je obznanio "da smo se čvrsto obvezali ne dozvoliti prodaju oružja re

žimima koji bi ga mogli upotrijebiti za represiju ili agresiju." Ali, "on

neće blokirati prodaju oklopnih vozila režimu koji je dokumentirano naglasu kao jedan od najgorih kršitelja ljudskih prava", kažu izvori. Nje

gova je vlada odmah povećala prodaju oružja Indoneziji, odobrivši pe

deset i šest dozvola za vojni izvoz, dok je istovremeno "potvrdio da se

britanska oprema koristi protiv demonstranata" indonezijskog pokreta

za demokraciju. "Veliki raspon različitog naoružanja namijenjenog iz

vozu uključivao je ručno vatreno oružje, strojnice, bombe, oružje zakontrolu pobuna i toksikološka sredstva, sustavi za nadzor, oklopna

sredstva, elektroničku opremu specijalno namijenjen vojnoj upotrebi te

letjelice"; vlada je, također, isporučila avione-lovce Hawk za napade u

svim vremenskim prilikama, te se očekuju nove isporuke. "Laburisti

9 Brian Woodley, Australian, 14. svibnja. Peter Hartcher, Australian Financial Review, 1. svibnja 1999., navodeći bivšeg australskog vojnog časnika BobaLowrya, "čovjeka koji je napisao knjigu o toj temi", o ABRI.

10 McNaughtan, Sydney Morning Herald, 20. travnja; Mark Riley Sydney Morning Herald, 22. travnja; Murdoch i Nicholson, Age, 6. svibnja 1999.




izvoze više oružja i druge vojne opreme Indoneziji nego torijevci - una

toč velikim riječima Robina Cooka o etičkoj vanjskoj politici'", izvješ

ćuje tisak, dok je "prodaja ručnog vatrenog oružja, uključujući i stroj

nice, čak udvostručena pod laburistima." Kao opravdanje, State De partment navodi poboljšanje situacije u Istočnom Timoru. Britansko

oružje se koristi za slamanje onih koji drukčije misle u Istočnom Timo

ru kao i u samoj Indoneziji, reče za britansku televiziju indonezijski voj

ni ataše. Proizvođači oružja "imaju veće izglede za dobivanje izvoznih

odobrenja pod laburistima, nego što su ih imali pod torijevcima", iz

vješćuje John Pilger: "Manje od 1% molbi je dobiveno tijekom prve godine vladavine laburista." Lijepo je imati etičku vanjsku politiku, pri

mjećuje dopisnik Hugh O'Shaughnessy, ali "nijedan ministar i britan

ska avio-svemirska industrija ne mogu bez poslova s Indonezijom." Po

put Pilgera, radio je kao dopisnik u Timoru i drugim područjima od po

sebnog značaja. Što se tiče Sjedinjenih Država, Clinton je potpisao

kongresne pravne akte kojima se zabranjuje uporaba američkog naoružanja u Istočnom Timoru, kao i školovanje i obučavanje pripadnika

ABRI-ja. Ali, bez brižljivog nadgledanja njegov potpis je bezvrijedan,

što se pokazalo i u prošlosti kad je koristio raznorazne načine da izbjeg

ne kongresne restrikcije za školovanje indonežanskih vojnih časnika,

što je pobudilo mnogo ljutnje u Kongresu, ali drugdje nije izazvalo ni

kakvu pozornost.11

Od novih humanista ni traga od poziva za povlačenje indonežan

skih vojnih snaga ili za upućivanje značajnijeg broja promatračkih je

dinica Ujedinjenih naroda. Baš naprotiv. Izgleda da oni ometaju upu

ćivanje takvih jedinica, saznajemo od Farhana Haqa iz službe Inter

Fran Abrams, "What Cook said, What is happening", Independent, 23. svibnja;World in Action, 2. lipnja 1997. Richard Norton-Taylor i Lucy Ward, "Ministers attacked over military export licences", Guardian, 15. svibnja; Fran Abrams,"Britain still selling Indonesia arms", Independent 15. svibnja; Michael Evans,"Britain accused of selling Jakarta anti-riot weapons", Times, 15. svibnja 1998.Michael Prescott i Zoe Brennan, "Cook sells twice as many guns to Indonesiaas Tories", Sunday Times, 14. ožujka; Pilger, "Blood on British Hands", Guardian, 25. siječnja 1999., O'Shaughnessy, "Arms and aid to Indonesia - it's

business as usual", Independent on Sunday, 13. srpnja 1997. Reuters, "US bansuse of its weapons in Timor", Age, 23. listopada 1998. Clintonova izvrdavanja:Reuters, NYT, 8. prosinca 1993., nekoliko redaka na unutarnjoj stranici; IreneWu, Far Eastern Economic Review, 30. lipnja 1994. Vidi Powers and Prospects, poglavlje 8, radi daljnjih pojedinosti.




Press Service (IPS), koji izvještava iz Ujedinjenih naroda u New Yorku,

pod naslovom: "Politika - Istočni Timor: SAD ometa dolazak UN-ovih

policijskih promatrača." "Nade UN-a za brzi raspored policijskog mo-

nitoringa u sve eksplozivnijem Istočnom Timoru opet su naišle na novu prepreku jer je predsjednik Bill Clinton prisiljen odgoditi američki pris

tanak dok ne konzultira Kongres." Dužnosnici UN-a "planirali su imati

nešto više od 270 policajaca na terenu do konca lipnja", ali su Clinto-

nove ruke vezane upravo njegovom direktivom iz 1993. godine "kao po

sljedicom američkog šeprtljavog uključivanja u misiju UN-a u Soma

liji", koja će "vjerojatno odugovlačiti s davanjem odobrenja za upućivanje policije", a to će s druge strane, "komplicirati cjelokupni raspo

red glasovanja", kažu dužnosnici UN-a.12

Francesco Vendrell, diplomat UN-a koji vodi Azijsko-pacifički sek

tor Odjela za političke poslove UN-a, i koji već 25 godina radi na rje

šavanju agresije miroljubivim putem, kaže da "postoji već gotov nacrt

rezolucije" kojom Vijeće odobrava upućivanje policije, ali se ona nemože donijeti bez ovlasti Sjedinjenih Država, a Clinton još uvijek mora

dati obavijest Kongresu "dva tjedna ranije" da bi Kongres mogao odob

riti raspoređivanje misije UN-a. Za razliku od Zakona o ratnim silama,

ova se direktiva mora poštivati. U vrijeme pisanja, nije jasno je li oba

vijest ikada dana, iako je taj problem već mjesecima na dnevnom redu,

a zvjerstva rastu, u organizaciji krvoločnih vojnih snaga dugogodišnjegsaveznika Washingtona i Londona. UN-ova suglasnost s referendu

mom i s postavljanjem promatrača potpisana je 5. svibnja, dvadeset tri

dana prije nego što IPS javlja da Clinton još uvijek nije dao Kongresu

potrebni dvotjedni rok za razmatranje. Izvještavanje o tome u Sjedinje

nim Državama je toliko oskudno i površno da je svako komentiranje

nesigurno, a činjenice će tek izaći na vidjelo mnogo kasnije. To je uo bičajeno stanje stvari kad se radi o zvjerstvima koja su novom humaniz

mu prihvatljiva, ili se mogu dovesti u vezu s njim.

"Vrijeme je od bitne važnosti za Istočni Timor", naglašavaju Ven

drell i drugi dužnosnici UN-a. Upisi u glasačke spiskove trebali su po

četi oko 20. lipnja. "Svaki izgubljeni dan prava je opasnost za cjeloku

pan konzultacijski proces", kaže Sidney Jones, izvršni direktor organizacije Human Rights Watch za Aziju. Možda je indonežanskim terorom

12 Haq, IPS, 28. svibnja 1998.




već uspješno potkopana mogućnost značajnijeg glasovanja, s obzirom

da su lideri otjerani u ilegalu ili u inozemstvo dok je "nekih 35.000 Ti-

morežana protjerano iz svojih domova u logore koji su pod ophodnjom

proindonezijskih snaga."13

Mali kontingent UN-a doista je pokušao istražiti nova zvjerstva kon

cem svibnja, javljajući da su paravojne postrojbe napale zaselak Atara,

gdje je ubijeno najmanje šest ljudi koji su se upravo spremali poći u crk

vu tog nedjeljnog jutra - možda i pet puta toliko, kako navode lokalne

grupe za ljudska prava. Onemogućen je ulaz istražiteljima UN-a u Ata-

ru, ali su ipak uspjeli izvijestiti da su "nabasali na pripreme istih postrojbi za daljnje napade", u vojnom logoru gdje su ih, uz očito kršenje

sporazuma UN-a koji je i Indonezija potpisala, obučavali pripadnici

ABRI.14

U svojoj procjeni krajem svibnja, "ugledna grupa za ljudska pra

va", Fondacija za zakonska i ljudska prava u Diliju, opisuje "atmosferu

straha" kao najgoru u razdoblju od 1975. do 1989. godine, "kad se strancima zabranio pristup tom teritoriju u kojem vlada nasilje." "Svaki je

dan bio obilježen nasiljem, otmicama, pljačkama i paležima što su bili

upereni protiv Istočnih Timorežana na cijelom teritoriju", javila je Fon

dacija.15

Novi humanisti nisu izložili Indoneziju nikakvom pritisku, koliko

se zna, osim, navodno, nekoliko kritičkih riječi u četiri oka i malo tapšanja po ruci. Ali je zato Račak ozbiljna stvar koju ne treba brkati s još

jednom epizodom iz duge horor priče nastale uz presudnu američko-

britansku potporu. Već samo iz ovog primjera - jednog od mnogih - sli

jedi da ne možemo s ozbiljnošću prihvatiti razmetljivo skandaliziranje

zbog nasilja u Račku, a kamoli tvrdnju da je moralno ogorčenje nad

ovom "odredišnom okrutnošću" natjeralo one koji su "branitelji našihvrijednosti" da se priklone sili.

Uistinu, ovim se zaključkom gazi jedno od značajnih pravila no

voga humanizma, kao i starog, a to je vrlo lucidno naveo i bivši dopis

nik New York Timesa, A. J. Langguth, izražavajući svoje ogorčenje na

prvoj opsežnoj raspravi o indonežanskim pokoljima uz američku pot

13 Isto.14 Mark Dodd, "Military caught in the act", Age, 21. svibnja 1999.15 Mark Dodd, Sunday Age, 23. svibnja 1999.




poru u Istočnom Timoru, nakon višegodišnjih vladinih i medijskih fab-

rikacija, a potom totalne - doslovce totalne - šutnje kad je nasilno etnič

ko čišćenje i masakriranje dostiglo vrhunac 1977. - '78., dospjevši do

razine koju mnogi smatraju genocidnom, kad je možda bilo i 200.000mrtvih, dakle, više od četvrtine stanovnika. Prigovorio je, sasvim točno,

da "kad bi se svijet odjednom usredotočio na Timor, sudbina i jednog

jedinog Kambodžanina se time ne bi popravila." U ono vrijeme cilj mi

sije bio je da doprinese golemom izljevu moralnog ogorčenja zbog zlo

čina Crvenih Kmera, zadaća koja je bila višestruko zahvalna: neposred

ni uzročnik bio je i službeni neprijatelj; nisu postojale nikakve naznakena koji bi se način zločini mogli umanjiti (u dramatičnom kontrastu s

Timorom i drugim većim masakrima u isto vrijeme). Ovi masovni zlo

čini mogu se iskoristiti za retrospektivno opravdavanje još većih zlo

čina koje je počinio SAD u ratovima u Indokini; a možda najvažnije od

svega, zločini bi se mogli prizvati kao opravdanje za tekuće i planirane

zločine uz argument da će time zastrašiti "ljevicu Pola Pota" - svećenstvo i seljaštvo u El Salvadoru, primjerice. U tom je kontekstu Lang-

guthov prigovor bio prikladan: skretanje pozornosti na zločine ogrom

nih razmjera u kojima presudno sudjeluje SAD doista je nedolično od

vraćanje pozornosti.16

Argument je potpuno racionalan, na razini vladajućih doktrinarnih

principa snažno je ponavljan tijekom cijelog kosovskog sukoba kao odgovor na primjedbu da će svaka ozbiljna procjena samodopadne reto

rike pitati nove humaniste kako su se ponašali kad su, u istom času, bili

suočeni s usporedivim ili još gorim zvjerstvima koja su mogli smanjiti

ili okončati s lakoćom i jeftino, jednostavno ne sudjelujući povlačenjem

u njih. I u tom slučaju, također, skretanje pozornosti na američko-bri-

tanske zločine "ne bi popravilo sudbinu i jednog jedinog kosovskog Al banca", stoga to i jest opravdan motiv za izrugivanje i prezir.

16 Nation, 16. veljače 1980., prikazujući knjigu Political Economy of Human Rights, koja je izazvala strahovit bijes zbog usporedbe Istočnog Timora s Kambodžomu istim godinama. Standardna reakcija je glasila da usporedba Istočnog Timoras Kambodžom predstavlja obranaški stav u korist Pola Pota. Osim što je ta

neistina providna, evidentno je da takva reakcija u stvari izražava jedno sramotno obranaštvo - indonežanskih zločina s američkom podrškom; evidentnim, ali nerazgovijetnim za artikulaciju mnijenja preko jednog širokog dijapazona, činjenice koje otkrivaju i daju uvid u učinkovitost indoktrinacije u slo bodnim društvima.




Slijedimo ipak ovaj tok u dodatnom nastojanju da procijenimo au-

toportretiranje novih humanista, uvažavajući - unatoč zgražanju koje

ono izaziva - da je to elementaran preduvjet za istraživanje njihovih

motiva i ciljeva, kao i posljedica za budućnost.

3.2

Humanitarne brige devedesetih: maleni primjer

Prije nego što nastavimo, mogli bismo obratiti pozornost na jedno

jednostavno načelo logike. Kad nastane humanitarna kriza, autsajderi

imaju tri opcije:

(I) djelovati kako bi zaoštrili katastrofu;

(II) ne raditi ništa;

(III) pokušati ublažiti katastrofu.

Kosovo potpada pod opciju (I), Istočni Timor u 1999. godini pod

(II) - osobito ružan primjer koji nam podastire još vrlo svježa povijestkoja prema doktrini o "promjeni kursa" nije za javnost. Razmotrimo i

neke druge tekuće primjere.

Jedan od poučnih primjera je Kolumbija koja je tijekom devede

setih bila poprište najgore humanitarne krize u zapadnoj hemisferi - ne

toliko zbog naglog zaoštravanja krize, već stoga što su pokolji i teror u

Srednjoj Americi prethodnih godina kojima je dirigirao SAD, uglavnom ostvarili svoje ciljeve, a kao posljedica privredne katastrofe iz

osamdesetih i mogućnosti što ih je pružala promjena u međunarodnoj

ekonomiji, drugi su načini za održavanje reda postali dostupni.

Sjetite se da su na Kosovu zapadni izvori procijenili da je bilo 2.000

ubijenih na obje strane u godini prije bombardiranja, i možda 200 do

300 tisuća internih izbjeglica. Kad je započelo bombardiranje, StateDepartment pušta u opticaj u istoj godini svoj izvještaj o Kolumbiji.

Brojke su jezivo slične: 2 do 3 tisuće ubijenih, 300.000 novih izbjeglica,

oko 80% pokolja (gdje postoje vjerodostojni dokazi) pripisuju se para-

vojnim postrojbama i vojsci koja, već godinama, koristi paravojne po

strojbe upravo kao što to radi ABRI u Istočnom Timoru ili je činila srp

ska vojska na Kosovu.17

17 U.S. State Department, "Colombia Country Report on Human Rights Practices for 1998".




Naravno, nikada se dva povijesna primjera ne mogu preklapati.

Postoje razlike između Kolumbije i Kosova, a dvije su osobito značajne.

Prvo, u Kolumbiji ova zvjerstva nisu nova (kao na Kosovu, od po

četka 1998., prema NATO-u i znanstvenoj literaturi). Zapravo, ona sedodaju godišnjim gubicima koji su uglavnom isti. State Department je

dao slične procjene u svom izvještaju za 1997. godinu, a tako već godi

nama čine i promatrači ljudskih prava.18 Godine 1998., prema State

Departmentu, rijeka izbjeglica čak je premašila brojke iz ranijih godi

na. Prema procjenama Crkve i drugih humanitarnih grupa, broj izbjeg

lica znatno prelazi milijun, uglavnom žena i djece, što je jedna od najgorih izbjegličkih kriza na svijetu. U 1998. godini situacija se do te mje

re pogoršala da je jedan od najistaknutijih i najhrabrijih kolumbijskih

aktivista u zaštiti ljudskih prava, otac Javier Giraldo, koji rukovodi crk

venim Centrom za mir i pravdu, morao pod prijetnjama smrti pobjeći

iz zemlje, pridružujući se mnogim drugim sunarodnjacima. Godinu da

na prije toga, Amnesty International je izdvojio Kolumbiju kao prvu lokaciju u kojoj bi pokrenuo globalnu kampanju za zaštitu promatrača

ljudskih prava, što je u svjetlu postojeće dokumentacije bio prirodan iz

bor.19

Kao i Amnesty International, Human Rights Watch, crkvene grupe

i druge organizacije koje se staraju o ljudskim pravima, i State Depart

ment zaključuje da "postoje vjerodostojni iskazi o nastavku suradnje[vojnih snaga] s paravojnim grupama, uključujući i primjere o prešut

noj podršci i neposrednoj kolaboraciji članova oružanih snaga, osobi

to vojske" tijekom 1998. godine. "Bilo je prešutnih dogovora između lo

kalnih vojnih komandanata i paravojnih grupa u nekim područjima, a

paravojne grupe su slobodno djelovale u nekim područjima koja su bila

pod vojnom upravom." Drugi izvještaji su mnogo detaljnije razrađeni,ali s istim bitnim zaključkom o paravojnim postrojbama: brojna njiho

18 Medu inima, Human Rights Watch, Colombia's Killer Networks: The Military- Paramilitary Partnership and the United States (New York, 1996.); War without Quarter (listopad, 1998.). O pozadini, vidi World Orders i navedene izvore; Javier

Giraldo S.J., Colombia: The Genocidal Democracy (Common Courage, 1996.).Za druga novija ažuriranja, vidi izvještaj NACLA Report on the Americas, ožujak/travanj 1998., te redovite izdanja Colombia Support Network i drugih skupinaza ljudska prava i solidarnost.

19 Bio sam jedan od delegata Amnesty Internationala.




va ubijanja "izvršena su uz tolerantnost ili aktivno sudjelovanje snaga

sigurnosti", izvješćuje Human Rights Watch još jednom u listopadu

1998. godine.

Druga razlika je u tome što je u ovom slučaju krv na rukama Wa-shingtona. Operacije državnog terora slijede upute dobivene od Ken-

nedyjeve administracije, koja savjetuje kolumbijsku armiju da "odabere

civilno i vojno osoblje... [da] ... po potrebi izvršava paravojne, saboter

ske i/ili terorističke aktivnosti protiv poznatih zagovornika komunizma.

Vlada Sjedinjenih Država će ih u tome podržati." Navodeći ove doktri

ne, Human Rights Watch ukazuje da se pod "poznatim zagovornicimakomunizma" podrazumijevaju i "kritičari vlade, sindikalisti, organiza

tori zajednica, oporbeni političari, građanski lideri i aktivisti za ljudska

prava", jer je socijalni protest službeno etiketiran "nenaoružanom vr

stom subverzije".20 Jedina nezavisna politička stranka praktično je eli

minirana ubojstvima više tisuća njenih izabranih dužnosnika, kandida

ta i aktivista. Glavne žrtve bili su seljaci, osobito oni koji su se usudili podići glave u režimu brutalne represije i ogromnog siromaštva, usred

veoma hvaljenog ekonomskog procvata (za domaću elitu i strane inves

titore).

Kolumbija je postala vodeći korisnik američkog oružja i obuke u

zapadnoj hemisferi, dok je nasilje uzimalo sve veći mah tijekom deve

desetih. Clintonova administracija je bila osobito ushićena iskazujući pohvale predsjedniku Gaviriji, za vrijeme čijeg mandata dolazi do "za

panjujućeg porasta nasilja", koje čak nadilazi nasilja njegova prethod

nika, to "nasilje dostiže razine bez presedana" tvrde vodeće organiza

cije za ljudska prava. Zvjerstva prelaze čitavu skalu. Američka vojna

pomoć se nastavlja i sada, te se i dalje "koristi za nekritičko bombardi

ranje" i druge zločine. Porast pomoći je predviđen i za 1999. godinu,tako da će na međunarodnom planu zauzeti prvo mjesto (ne računajući

Izrael i Egipat, koji spadaju u posebnu kategoriju). Pomoć se daje pod

izlikom "rata protiv narkomafije", ali su tu izliku odbacili gotovo svi oz

biljni promatrači.21

20 Colombia's Killer Networks citira veoma važnu studiju Michaela McClintocka Instruments of Statecrafts (Pantheon, 1992.)

21 Vidi World Orders i navedene izvore, osobito AI, HRW i washingtonski ured zaLatinsku Ameriku (WOLA). Colombia Bulletin, proljeće 1999., navodi mnoge




Ovaj primjer je sadašnja ilustracija opcije (I): djelovati kako bi za

oštrili katastrofu, kao na Kosovu - onako sustavno kao i u prošlosti u

dugom nizu slučajeva a čiju kontrolu onemogućava doktrina "promje

ne kursa".Humanitarna kriza na Kosovu, naravno, daleko nadilazi kolumbij

sku razinu nakon početka NATO-ova bombardiranja - čije su "poslje

dice" bile "potpuno predvidljive", ili su se barem dale s velikom vjero

jatnošću predvidjeti, po mišljenju američkih izvora na najvišoj razini.

Dva mjeseca kasnije, kao što je primijećeno, bijeg izbjeglica u susjedne

zemlje i razaranje sela dostiže razinu Palestine iz 1948. godine, uz stotine tisuća novih internih izbjeglica i zvjerstava koja znatno premašuju

ona iz 1948. (koja su već bila dovoljno ozbiljna). Precizniji podaci su za

sada još nepoznati mada je sigurno da će biti temeljito istraženi i da će

dobiti veliki publicitet, za razliku od drugih koji su slični ili gori, ali pri

pisani neprikladnom počinitelju.22

Sljedeći razložan korak u procjeni novog humanizma bio bi zapitati se kako on reagira na zvjerstva iz devedesetih koja su na razini oče

kivanih rezultata nakon pribjegavanja bombardiranju na Kosovu, dr

žeći se slučajeva u kojima su prosvijećene države s lakoćom mogle

ublažiti ili okončati humanitarne katastrofe. Ispada da je i taj korak iz

ravan i iskren.

izvještaje iz tiska. Jedan, posebno dobro istražen slučaj, što je sprovela IASkomisija, odnosio se na gnusne pokolje s motornom pilom i druga mučenja.Vidi Comision de investigacion de los sucesos violentos de Trujillo: Informa Final (Columbia, siječanj 1995.) Predsjednik Gaviria je četiri godine odbijao zahtjeve

za pokretanje istrage, na njegovu čast njegov je nasljednik Ernesto Samper prihvatio izvješće, očito povijesni prvijenac: odgovorni zapovjednik, koji jenagrađen unapređenjem, sada je kažnjen odstranjenjem iz aktivne službe, štose smatra oštrijom kaznom negoli mnoge druge.

22 Upamtite da Izrael nije napala neka supersila - ili, zapravo, nije bio pod nekomozbiljnom vojnom prijetnjom osim u posljednjim tjednima svibnja 1948., kadsu se arapske armije umiješale u sukob koji se odigravao gotovo u cijelosti naterenu određenom za palestinsku državu, koja bi se konačno dijelila između

Izraela i Jordana kojim je tada dominirala Britanija. Do svibnja je oko 300.000izbjeglica već pobjeglo tijekom građanskog sukoba. Krajem svibnja, nakon prijema češkog naoružanja, izraelska vojna nadmoć više nije dolazila u pitanje,činjenica koja se u ozbiljnim povijesnim knjigama sada priznaje. Vidi izmeđuostalog, izraelskog povjesničara Illana Pappéa, The Making of the Arabi-Israeli Conflict 1947- 1951 (I. B. Tauris, 1992.).




Najavljujući "novi internacionalizam u kojem se više neće toleri

rati brutalna represija čitavih etničkih grupa", Tony Blair također izjav

ljuje - donekle slatkorječivo - da "na svom pedesetom rođendanu NATO

mora prevladati."23 Obljetnica NATO-a proslavljena je u Washingtonuu travnju 1999. godine - sumorna komemoracija u sjeni etničkog čiš

ćenja koje se nastavljalo na Kosovu, u blizini NATO-ovih granica. Sas

tanci tijekom obljetnice dobivali su široki publicitet. Potrebna je bila

zavidna stega sudionika i komentatora "da ne primijete" kako je jedno

od najgorih etničkih čišćenja u devedesetim daleko premašivalo sve

ono što se pripisivalo Miloševiću na Kosovu. Sve to se odigravalo unutar samog NATO-a i u okvirima jurisdikcije Savjeta Europe i Europskog

suda za ljudska prava, koji redovito objavljuje svoje presude i nalazi da

je članica NATO-a, Turska, "odgovorna za paleže sela, za neljudske i

degradirajuće postupke, te zapanjujuće propuste da istraži navode o

zlostavljanjima što ih sprovode njene snage sigurnosti."24 Turska nije

službeno primljena za članicu Europske unije zbog stanja ljudskih prava u njoj, a to je stanje uznemirilo neke Europljane, za razliku od Wa-

shingtona "koji podržava turski prijem".25 Govoreći o toj zabranjenoj

temi, vidimo da su nakon NATO-ova bombardiranja zvjerstva na Ko

sovu eskalirala (uz Clintonov blagoslov) od razine zvjerstava u zapad

noj hemisferi do stupnja koji se može usporediti s etničkim čišćenjem

(opet uz Clintonovu podršku) unutar samog NATO-a.Turska represija nad Kurdima već godinama predstavlja veliku sa

blazan.26 Kriminalizirana je upotreba kurdskog jezika ili pozivanja na

kurdski identitet. Antikurdska represija bila je do te mjere ekstremna

23 Vidi poglavlje 1, bilješku 4.24 Projekt za ljudska prava Kurda (KHRP, London), 1998. Annual Report, travanj

1999., pregled presuda Suda tijekom 1998. godine.25 David Buchan, FT, "Balkan conflict brings its own harsh dilemmas", 15. lipnja

1999.; a "dileme" su jednim dijelom u vezi s "paralelama" između Kosova i"kurdskog problema" Turske, "koja je kao nikada do sada lojalna NATO-u"

pošto je bombardirao Srbiju.26 Vidi Jonathan Randal, After Such Knowledge, What Forgiveness: My Encounters

with Kurdistan (Westview, 1999.); John Tirman, Spoils of War: The Human Cost of America's Arm Trade (Free Press, 1997.). Za historijsku pozadinu vidiDavid McDowall, A Modern History of the Kurds (I. B.Tauris-St. Martin's, 1997.);Michael Gunter, The Kurds and the Future of Turkey (St. Martin's, 1997.); RobertOlson, ed. The Kurdish National Movement in the 1990's (Kentucky, 1996.). Ozvjerstvima devedesetih vidi naročito Human Rights Watch, Forced Displa-




da čak i zakon kojim se zabranjuje kurdski jezik nigdje ne spominje ri

ječ "kurdski", već samo govori o uporabi jezika koji nisu Turski". Prem

da je taj zakon ukinut 1989., u praksi se nastavljaju žestoke restrikcije.

Kurdski radio i TV ostaju ilegalni, kurdski se ne smije učiti u školamaniti koristiti u reklamama, roditelji ne smiju davati djeci kurdska ime

na, i tako dalje. Prekršitelji se najstrože kažnjavaju - turski zatvori čes

to su sličniji mučilištima. Notorni je slučaj turskog sociologa dr. Ismai-

la Besikcia, koji je već odležao petnaest godina u tamnici zbog obrane

kurdskih prava, pa je ponovo uhićen i zatvoren 1991. jer je objavio knji

gu (Državni teror na Bliskom istoku) koja otkriva kako vlada postupa saKurdima.27

Branitelji turskog režima točno ističu da se Kurdi kao pojedinci

mogu integrirati u tursko društvo, pod uvjetom da se odreknu svakog

kurdskog identiteta.

1984. godine Kurdska radnička partija (PKK), pod vodstvom Ab-

dulaha Ocalana, pokrenula je oružanu borbu. Sukob se nastavio tijekom osamdesetih, ali turske vojne akcije, uz represiju i teror (zatvara

nje novina i ubijanje novinara, i slično), znatno se pojačavaju 1991. -

'92. uz upotrebu helikoptera "Crni sokol" i druge tehnički usavršene

vojne opreme. U ožujku 1992. Ocalan objavljuje obustavu vatre nakon

razgovora s vladom Turguta Ozala, koja ovu ponudu smatra "pravim

potezom mira". Prekid vatre obnavlja PKK u travnju, uz zahtjev daKurdima "treba dati kulturne slobode i pravo da se koriste kurdskim

jezikom na radiju i televiziji", te da se ukinu represivni "zakon po hit-

cement of Ethnic Kurds from Southeastern Turkey (listopad 1994.) i Weapons Transfers and Violations of the Laws of War in Turkey (studeni 1995.); DavidMcDoall, The Destruction of Villages in South-East Turkey (Medico Internationaland KHRP, lipanj 1996); Tirman, Spoils of War o “Turskom ’Bijelom genocidu"’i ključnoj američkoj ulozi u njegovu implementiranju. Za tekuće reportaže,vidi Kenin McKiernan, “Turkey’s War on the Kurds", Bulletin of the Atomic Scientists, ožujak/travanj 1999.; Tamar Gabelnick, operativni direktor projektaza monitoring prodaje oružja pri Savezu američkih znanstvenika, “Turkey, Armsand Human Rights", Foreign Policy in Focus 4. 16. svibnja 1999. (Interhemis- pheric Resource Center). Također Nicole Pope, “Turkey’s Missed Chance", NYT Op-ed, 17. travnja 1999., dobrodošlo skretanje od uobičajenog obrasca.

27 Vidi Ismail Besikci, Selected Writings: Kurdistan and Turkish Colonialism (Kurdish Solidarity Committee, London, prosinac 1991.), uključujući i formalan

protest britanskih pisaca, znanstvenika i parlamentaraca. Besikci je odbio primiti nagradu Američkog fonda za slobodnu riječ od 10.000 američkih dolarau znak protesta zbog podrške turske represije od strane vlade SAD-a.




nom postupku" i "sustav seoske straže". Pod tim standardnim načelom

doktrine o vojnim mjerama protiv ustaničkih snaga, koja se primjenjuje

u Gvatemali i drugdje, seljaci se mobiliziraju da "brane" svoje zajedni

ce od gerilskih snaga; jer drugačije...Predsjednik Ozal ubrzo zatim umire "i u naslijeđe ostavlja dvije

mogućnosti o pitanju Kurda", primjećuje Tirman. "U jednoj je politi

čarima malo odškrinuo vrata da se realnije postave prema kurdskim

zahtjevima, a u drugoj vidi rješenje u vojnoj strategiji oslonjenoj na an

gažmanu ogromnog vojnog potencijala na jugoistoku i deportaciji Kur

da iz njihovih zavičaja. Ova druga mogućnost pokazala se prihvatljivijom", zahvaljujući u velikoj mjeri preferencijama vladajuće velesile

koja je žurno uputila turskoj vojsci sofisticiranu opremu (mlažnjake,

projektile, rasprskavajuće kopnene mine, i drugo) kako bi mogla eska

lirati etničko čišćenje i teror. "Turski časnici školovani u Sjedinjenim

Državama koristili su metode koje su na svojoj koži iskusili seljaci u Vi

jetnamu i Gvatemali",28 gdje su etničko čišćenje, pokolje, teror i mučenje obavljali klijenti SAD-a, ili u najgorim slučajevima, američke oru

žane snage direktno. Doktrine su posuđene neposredno od nacista, po

tom rafinirane za primjenu u protuustaničkim operacijama diljem svi

jeta pod vodstvom Sjedinjenih Država.29

Ali naredba glasi da ne naučimo ništa iz ove povijesti, stoga osta

nimo u dozvoljenom vremenskom rasponu: a to su devedesete.

Divljačka zvjerstva su naglo porasla početkom devedesetih, a dos

tižu vrhunac u razdoblju 1994. - '96. Jedan od pokazatelja je bijeg više

od milijun Kurda iz sela u neslužbeni kurdski glavni grad Diyarbakir

(od 1990. do 1994.), dok je turska vojska opustošila jugoistočne krajeve

gusto naseljene Kurdima. Izvješćuje se da je prisilna masovna migra

cija uvećala broj stanovnika Diyarbakira za više od milijun žitelja u ro

ku od dvije sljedeće godine.30 1994. godine turski državni ministar za

ljudska prava je izvijestio:

28

Tirman, op. cit.; o seoskim stražama, vidi navedene izvještaje Human RightsWatcha.29 Vidi McClintock, op. cit., za šire detalje; Blum, op. cit., za noviji pregled.30 Randal, op. cit.; KHRP i Bar Human Rights Committee of England and Wales,

Policing Human Rights Abuses in Turkey, svibanj 1999.




Teror u Tunceli je državni teror. Država je evakuirala stanov

ništvo i spalila sela u Tunceliji. Na Tunceliji ćemo ustrajati.

Na jugoistoku imamo dva milijuna beskućnika. Ne možemo

im dati čak ni šator.31

Broj internih izbjeglica se od onda znatno povećao, možda do 2,5

ili 3 milijuna, a tom broju valja pridodati nepoznati broj onih koji su

pobjegli iz zemlje. Samo su tajanstvena ubojstva" Kurda (pretpostav

lja se da su ih vršili eskadroni smrti) dostigla brojku od 3.200 u 1993. i

1994. godini. Ona su se nastavila, zajedno s mučenjima, uništenjem

oko 3.500 sela (prema Clintonovim podacima, sedam puta više nego na

Kosovu), napadima napalm-bombama, te gubicima u ljudstvu procije

njenim na desetine tisuća; nitko nije brojao.

U jednoj posebno jezivoj, "okrutnoj kampanji uništavanja sela",

turske su vojne snage "te jeseni 1994. godine sravnile oko 137 sela u po

krajini Tunceli, dakle, trećinu svih sela u ovoj prostranoj regiji sjever

no od Dyarbakira. Jedan od posljednjih zelenih predjela Turske našlo

se u plamenu koju su potpalili helikopteri i zrakoplovi F-16 [opskrblji

vač je SAD]" (Tirman).

U turskoj propagandi za ubijanja se okrivljuje kurdski teror, i op

ćenito se to objašnjenje usvaja i u Sjedinjenim Državama. Ista praksa

se primjenjuje u Kolumbiji i također u srpskoj propagandi. Kao u goto

vo svakoj propagandi, i u tim "zadaćama" nalazi se i zrno istine. Teško

bi bilo, vjerojatno nemoguće, pronaći agresorski rat, imperijalističko

nasilje, ili unutrašnju represiju i pokolje bez zvjerstava koje su počinili

"teroristi" ili "snage otpora" (ovisno o tome koje se stajalište usvoji); a

podjednako teško bi bilo pronaći sukob ove vrste koji nema korijene u

"tihom nasilju" silom nametnutih društveno-ekonomskih, kulturnih i

političkih dogovora.

Godina 1994. obilježava dva rekorda u Turskoj. Veteran Washing

ton Posta, dopisnik Jonathan Randal izvijestio je s lica mjesta: bila je to

"godina najgore represije u kurdskim provincijama", kao i godina kada

je Turska postala "najveći pojedinačni uvoznik američke vojne opreme

i na taj način najveći svjetski kupac oružja. Njen arsenal čini 80% ame

ričko oružje, uključujući tenkove M-60, bombardere-lovce F-16, naoru

31 Isto. Ministar je dobio nogu.




žane helikoptere Cobra, i 'spretne' helikoptere Blackhawk, a sve to je

upotrebljavano u borbama protiv Kurda." Američke firme su upletene

u opsežne koprodukcijske aranžmane s turskom vojnom industrijom.

Američki porezni obveznici također su platili na desetine milijuna dolara za obuku turskih vojnika za borbu protiv Kurda, procjenjuje Will

iam Hartung, stručnjak za naoružavanje. Kad su grupe za ljudska pra

va razotkrile Tursku uporabu američkih mlažnjaka za bombardiranje

sela, Clintonova administracija nalazi načine da izmakne zakonima ko

ji zahtijevaju suspenziju isporuke oružja, kao što je to činila u slučaju

Indonezije i drugdje.32

"Sjedinjene Države pune Turske arsenale sofisticiranim naoruža

njem svake godine", javlja Human Rights Watch u 1995. godini, "i po

staju sudionik u kampanji spaljene zemlje kojom se krše osnovna na

čela međunarodnog prava." U izvještaju se detaljno opisuju okrutnosti

slične onima koje nalazimo na prvim stranicama svih novina (ako se

radi o Kosovu), a mnoge su kvalitativno drugačije s obzirom da Turskamože slobodno upotrebljavati američke mlažnjake, helikoptere, tenko

ve i drugo veoma razvijeno oružje za razaranje i masakriranje.33 Pored

uobičajenih metoda torture, ubijanja i etničkog čišćenja, dokumenta

cija otkriva i postupke kao što je bacanje ljudi iz helikoptera (nekad za

tvorenike, a nekad zlostavljene žene natjerane da se skinu gole prije ne

go što su bačene u smrt), spaljivanje živih civila dok su zavijeni i vezanielektričnim kablovima i lancima, te još dug i krvav popis drugih zloči

na. Hrabri turski aktivisti za ljudska prava nastojali su izvještavati o tim

zlostavljanjima, i pretrpjeli su mnogo muke zbog toga. Članovi Udru

ženja za ljudska prava "su gonjeni, mučeni, zatvarani i ponekad ubija

ni", a njihov ured u Diyarbakiru je napadnut i zatvoren 1997., te one

mogućen da dalje informira o kršenjima ljudskih prava.34

32 Randal. Human Rights Watch, Tirman, McKierman, op. cit.33 Pošto su takve metode veletrgovačkog terora prerogativ jakih, on se smatra

manje okrutnim ili beznačajnim, možda čak i zaslužnim. Tako se My Lai smatraužasnim pokoljem, ali ne i planiranim klanjem civila i golemom operacijom

etničkog čišćenja "tepih" bombardiranjem gusto naseljenih područja. Za usporedbu masakra u My Laiu i vojne operacije u kojoj je taj masakr bio tek fusnota,vidi detaljno istraživanje šefa Newsweekove redakcije u Saigonu, Kevina Buck-leyja i njegovih suradnika u Political Economy of Human Rights, tom I.

34 Policing Human Rights Abuses.




"Surove borbe" nastavljaju se tijekom 1996. - '97. godine, izvješ

ćuje Tirman. "Rat protiv Kurda bio je itekako živ" 1997. godine kako je

pisao, u stvari se još više razbuktao nakon što su se povukle "klimave

tvrdnje o političkom rješenju". Godine 1999. izvješćuje se da je vlada,nastavljajući rat, razmjestila snage jačine 300.000 vojnika u regiji. No

uspješnost državnog terora i etničkog čišćenja reducirala je razinu po

trebnih zvjerstava ispod one iz sredine devedesetih, tako da Turska više

nije vodeći korisnik američke vojne pomoći (iza dugogodišnjih: Izraela

i Egipta), jer ju je istisnula Kolumbija.35

Tursko zrakoplovstvo (odnosno američko zrakoplovstvo s turskim pilotima) prebacuje se na bombardiranje Srbije, mada dopisnici javlja

ju o turskim "strahovanjima da će davanjem podrške nezavisnosti ko

sovskih Albanaca ohrabriti kurdski separatizam unutar vlastitih grani

ca." U međuvremenu Turska dobiva pohvale zbog svoje humanitarnosti

i, kao što smo već napomenuli, izvlači korist "iz dobre volje koju je Tur

ska pokazala sudjelujući u kosovskoj krizi." Kada su se radili planovi zakopnenu invaziju, dužnosnici NATO-a izražavali su nadu da će Turska

moći uputiti kopnene postrojbe na Kosovo, gdje bi mogla dobro iskoris

titi svoja tekuća iskustva.36

Turska pomoć je, također, bila važna u Bosni, izvještava Randal,

kada je Washington odlučio da bi se Turska "mogla zaodjenuti kao pri

jateljski, prozapadni, muslimanski NATO-ov partner" radi preuzimanjazadaće obučavanja koje je Clintonova administracija smatrala "politič

ki rizičnim", jer bi to pretpostavljalo držanje američkih postrojbi u Bos

ni mnogo duže nego što je dogovoreno daytonskim sporazumom. "Jav

no nitko nije spominjao koliko je ironično da to bude Turska, država

koja je angažirana u slamanju identiteta svoje kurdske manjine, a sada

pomaže opkoljene muslimane u Bosni da prežive među velikohrvat-skim i velikosrpskim pristašama."

Washington tvrdi da nije u mogućnosti istraživati zvjerstva na ju

goistoku Turske zbog toga što Turska zabranjuje putovanja u te krajeve.

35 Gabelnick, op. cit.36 Leyla Boulton, FT, 8. travnja 1999. Reuters, "Turski avioni F-16 obavljaju

bombardiranja", BG, 18. svibnja, te se javlja o "snažno povećanim" udarima izturskih baza i o hvalevrijednim "humanitarnim naporima" Turske koja je prihvatila tisuće albanskih izbjeglica.




"Tobožnja nesposobnost američke vlade za ozbiljnu procjenu postupa

ka jedne od glavnih saveznika NATO-a ne čini se vjerodostojna, kad se

uzmu u obzir golemi istraživački resursi s kojima raspolaže", sa stano

vitom suzdržanošću primjećuje Human Rights Watch. Osim toga,"kroz cijelu sveobuhvatnu tursku kampanju spaljene zemlje, američke

postrojbe, zrakoplovstvo i obavještajno osoblje diljem Turske, ostajali

su na svojim položajima družeći se s turskim protuustaničkim trupama

i posadama aviona u bazama na jugoistoku, npr. Incirliku i Dyarbaki-

ru" - iz tih baza su Sjedinjene Države lansirale redovite napade protiv

Iraka, dok Turska po volji upada u sjeverni Irak kažnjavati Kurde, po-vodeći se primjerom svoga bliskoga izraelskog saveznika, koji sada is

korištava baze u istočnoj Turskoj za trening-letove najsuvremenijih

(američkih) zrakoplova i za moderniziranje turskih vojnih potencijala.

Nuklearno naoružanje se također razmješta u ovim glavnim američkim

bazama, a Izrael u najmanju ruku ima mogućnost da učini isto. Dok

američki mlažnjaci s bazom u Incirliku ophode sjeverni Irak i bombardiraju protuzračne sustave navodno da zaštite iračke Kurde, "u redov

nim borbenim letovima sjeverno od iračke granice, Turska istovreme

no upotrebljava uvezene američke mlažnjake i borbene helikoptere -

kao i podatke dobivene od američke obavještajne službe - za gađanje te

iste kurdske populacije u Iraku."37

Izvješća State Departmenta o ljudskim pravima podvrgnuta suodređenim kritikama od grupa za ljudska prava jer su prikazivala

zvjerstava u Turskoj kao nevažna, a s osobitim ogorčenjem jer su iz

vješća iz osamdesetih apologetski gledala na državni teror ako se radilo

o štićeničkim režimima. U svojoj kritici izvještaja za 1994. godinu, kada

su zvjerstva u Turskoj dostizala vrhunac uz sve veću američku pomoć,

Odvjetnička komisija uočava da izvještaj:

Daje samo površnu sliku najnečuvenijih kolektivnih kršenja

ljudskih prava u Turskoj tijekom 1994. godine, naime, turska

vojska je ubrzala svoju kampanju za uništenje kurdskih sela,

popraćenu spaljivanjem šuma i prisilnim premještanjem sta

novnika u jugoistočnoj regiji zemlje. Prostrane površine rani

37 Gabelnick, op. cit. O promjenama sudbine Kurda kao "zaslužnim/nezaslužnimžrtvama", vidi Randal, op. cit. Također Necessary Illusions, App. 5.2.




je naseljenih područja pretvarana su u spaljenu zemlju i

ogroman broj ljudi - po mnogim procjenama preko dva mili

juna - protjeran je iz svojih domova i prisiljen potražiti uto

čište u gradovima. Izvještaj ili ignorira ova kršenja ili pak govori o njima eufemističkim jezikom koji je poput odjeka

onog istog jezika što ga koristi turska vlada u njenim službe

nim priopćenjima.38

Možda čovjek ne treba više ni očekivati od službenih agencija. A

možda je naivno očekivati od opće intelektualne kulture, osobito od

elitnih medija, prepoznavanje moralnih istinitosti koje smo ranije spo

minjali. Ali nema razloga da se javnost saginje pod tim zahtjevima jer

obaveza je svakog onog koji ozbiljno uzima moralne istinitosti djelovati

na okončanju stravičnih zločina u kojima smo angažirani - potpuno ne

svjesno, zahvaljujući medijima.

NATO "ništa nije učinio za otvaranje nadzornih mehanizama ko

jima bi obuzdao turske oružane snage" koje su često integrirane u ko

mandnoj strukturi NATO-a, nastavlja Human Rights Watch. Dok je ve

ćina drugih opskrbljivača oružjem barem iskazivala blage znakove ne

odobravanja (privremene zabrane naoružavanja, itd.), Washington se

povodi za "našim vrijednostima" na način kako ih vidi političko ruko

vodstvo, koje ostaje nijemo ili pruža podršku.

Kao i u drugim slučajevima, optužbe o "nejednakom mjerilu" pot

puno su pogrešne: "naše vrijednosti" se provode s velikom dosljednošću.

Turska je pokazala da visoko cijeni američko stajalište, izvještava

Tirman. "Nemamo nikakvih pritužbi na Clintonovu administraciju",

komentirao je jedan visoki dužnosnik: "Bilo da je riječ o sjevernom Ira

ku, NATO-u, Bosni, ekonomiji i trgovini - sve se pokazalo vrlo dobrim

i korisnim. Holbrooke [Pomoćnik državnog sekretara, Richard] i Gros-sman [veleposlanik, Marc] su odlični." Jedan je diplomat u Veleposlan

stvu SAD-a hvalio američku vojnu pomoć Turskoj kao "poticaje" koji će

joj pomoći da postane "zemlja koja podržava našu vrstu vrijednosti,"

nešto poput Suharta u Indoneziji - "naša vrsta momka", objasnila je

Clintonova administracija, prije negoli je napravio svoje prve pogreške

38 Lawyers Committee for Human Rights, Critique: Review of the U.S. Department of State's Country Reports on Human Rights Practices for 1994, MiddleEast and North Africa section (New York, 1995.), 255.




(izgubio kontrolu i nije bio spreman stanovništvu nametnuti stroge

uvjete MMF-a). "Nije pošteno od nas da tražimo od Turske da bude de

mokratska zemlja, a da onda ne pomognemo tursku vladu da izađe na

kraj s terorizmom unutar njenih granica", dodaje Al Gore, opravdava jući goleme isporuke oružja za provođenje unutrašnje represije i etnič

kog čišćenja.39

Tirman primjećuje da je rat Turske protiv Kurda "bjesnio bez zna

nja većine Amerikanaca", koji su ga plaćali. Drugi su također uočili da

je "brutalna kampanja spaljene zemlje..., sječa šuma i spaljivanje sela

ostvarena bez velike pozornosti u tisku, uz minimum javnih rasprava i bez ikakve osude od strane Ujedinjenih naroda" (McKiernan). Stan

dardna praksa, očite koristi.

Turski postupak prema svojoj kurdskoj populaciji ipak nije prošao

potpuno nezapažen, iako se nije dopustilo da neugodne činjenice uka

ljaju divljenje prema novom humanizmu. Problem je iskrsnuo u vezi sa

suđenjem (ako možemo upotrijebiti tu riječ) Ocalanu nakon što su gaotele turske snage u Keniji, sigurno uz sudjelovanje SAD-a.40 Dopisnik

New York Timesa, Stephen Kinzer, napisao je da većina od 10 milijuna

Kurda u Turskoj ima "korijene u jugoistočnim pokrajinama koje su u

zadnjih petnaest godina potresene nasiljem. Prema nekima krivac za

njihovo ugnjetavanje je turska vlast, međutim vlada inzistira da su nji

ma zagarantirana ista prava kao i svim ostalim građanima." "Dugo tra ju pritužbe Kurda, posebne etničke skupine u Turskoj i susjednim zem

ljama, o službenom gušenju njihova jezika i kulture. Kurdska gerila ra

tuje s turskom vladom već petnaest godina, borba koja je prema nekim

procjenama odnijela više od 30.000 života i koštala Ankaru 100 mili

jardi dolara", izvješćuje Kinzer u povodu Ocalanova uhićenja nekoliko

mjeseci ranije. Izvješće uključuje i određene marginalne reference naneke činjenice kojima se usmjerava pozornost na njegov uspon kao

39 Tirman, op. cit. Carol Midgalovitz citira Gorea, "Turkey's Kurdish Imbroglioand U.S. Policy" (Congressional Research Service, 1994.), navela Vera Saeed- pout, Covert Action Quarterly, jesen 1995.

40 O postupku prema Ocalanovim odvjetnicima, vidi KHRP, Bar Human RightsCommittee of England and Wales, kao i Howe & Co. Solicitors, Intimidation in Turkey, svibanj 1999. Jedan od odvjetnika je i sam uhićen više puta, takođermučen, zbog činjenja takvih zločina kao što je upotreba pojmova "kurdski" i"Kurdistan" i zbog prijevoda jednog kurdskog razgovora za tursko Udruženjeza ljudska prava.




"jedne od najvećih suvremenih tragedija nesretnih Kurda", vidljivo us

poredive s "bijelim genocidom" tijekom Clintonove vlasti ili s ubijanjem

Kurda bojnim otrovom tijekom vladavine Saddama Husseina.41

Ova izvješća nisu doslovce netočna. Niti bi bilo doslovno netočnokad bi se izvješća o Kosovu zadovoljavala opservacijom da većina al

banske manjine u Srbiji ima "korijene na Kosovu, koje je u posljednjih

osam godina potreseno nasiljem. Prema nekima krivac za njihovo

ugnjetavanje je srpska vlast, međutim, vlada inzistira da su njima za

garantirana ista prava kao i svim ostalim građanima. Dugo traju pri

tužbe Albanaca, posebne etničke skupine u SRJ i susjednim zemljama,

41 Kinzer, NYT, 31. svibnja, 1. lipnja; "Kurd's Rebel Leader May Prove a Discredit to his Cause", 17. veljače 1999.

o službenom gušenju njihova jezika i kulture. Albanska gerila ratuje sa

srpskom vladom već osam godina, borba koja je prema nekim procje

nama odnijela više od X života i koštala Beograd Y dolara" (popuniti X

i Y, ovisno o datumu koji izaberete). To je istina samo do stanovite gra

nice, ali ipak nije cjelina priče. Usporedba, međutim, nije točna. Repre

sije i zvjerstva koja su podržale Sjedinjene Države mnogo su oštrije i uduljem trajanju, a njihova eskalacija do jezovitih vrhunaca sredinom

devedesetih se nikako nije mogla pripisati bombardiranju i prijetnji

predstojeće invazije od strane vodeće svjetske vojne sile.

Kako smo ranije naveli, uz izvještaje o mirovnom sporazumu o Ko

sovu, Times primjećuje da je "najpoznatiji turski pobornik za ljudska

prava [Akin Birdal] bačen u zatvor" da odsluži zatvorsku kaznu na koju je osuđen jer je "uporno molio državu da pronađe mirno rješenje s

kurdskim pobunjenicima" - kao što je sedam godina ranije predložio

PPK, ponuda koju su odbile Ankara i Washington, favorizirajući etnič

ko čišćenje, državni teror i najstravičnija mučenja. Gurnuta je ispod te

piha činjenica da je Birdal počeo odsluživati svoju zatvorsku kaznu dok

je istovremeno turski parlament "golemom većinom prihvatio novuvladu koja se zaklela slomiti kurdsku gerilu koja se borila za domovinu

u jugoistočnoj Turskoj." Nova vlada obećavala je "zbrisati kurdske po

bunjenike i odbacila je pregovore s kurdskim gerilskim vođom Abdul-

lahom Ocalanom, unatoč njegovim ponavljanim mirovnim otvaranji

ma" tijekom njegovog suđenja - ali zapravo, još od 1992. godine. Tako

je nova vlada propustila ispuniti "nade prijatelja Turske" izražene u na




cionalnom tisku. Dan prije nego što je prihvaćena nova vlada, tužitelji

su tražili od suda "da osudi Ocalana na smrt zbog vođenja Kurdistan-

ske radničke partije za vrijeme njenog petnaestogodišnjeg rata za au

tonomiju u jugoistočnoj Turskoj." To je čin koji će, vrlo vjerojatno, potkopati ono malo nade za mirno rješenje i postaviti scenu za nastavak

tragedije.42

Mjerodavni dnevnici su također u velikom broju izbjegavali ova

zbivanja, osobito u razdoblju užasnutosti nad srpskim demonom čiji su

postupci "u cjelini usporedivi s Hitlerovim i Staljinovim prisilnim de

portacijama čitavih etničkih skupina" (Timothy Garton Ash u New York Reviewu, jedna od mnogih usporedbi).43 Poput drugih komentatora koji

se trude biti ozbiljni, Garton Ash priznaje da srpsko ponovno oživlja

vanje vremena Hitlera i Staljina "dramatično eskalira čim je započela

zračna kampanja." Zar se to nije moglo predvidjeti? Razmišljajući o to

me, on zaključuje da su posljedice mogle biti očite "političarima iz biv

še Jugoslavije" i drugih neciviliziranih prostora, ali "nisu bile očite zanas koji živimo u jednom normalnijem svijetu." Naš "normalniji svijet"

još ne shvaća da zlo tumara svijetom, ali od ožujka 1999. godine mi

smo se "naučili ili sjetili nekih duboko otrežnjujućih pouka [o] ljudskoj

sposobnosti za zlo", pa čak "o Sjedinjenim Državama", koje su radikal

no prekršile vrijednosti do kojih im je stalo držeći se "rata bez gubita

ka" na Kosovu.Posuđujući Orwellovu prikladnu frazu, "ne treba spomenuti" da

"normalni svijet" ne samo što vedro raspoložen tolerira ogromna zvjer

stva, već ih aktivno inicira i njima upravlja, daje im odlučujuću potpo

42 AP, BG, 10. lipnja 1999. Vidi poglavlje 1, bilješke 11, 12.43 "Kosovo and Beyond", New York Review, 24. lipnja 1999., objavljeno nekoliko

tjedana ranije; članak datiran 27. svibnja. Usporedba se obično prihvaća kaoočigledna istina. Tako, moskovski dopisnik Michael Wines, opisujući žalosnostanje u ruskoj kulturi, tužno vrti glavom nad slikom ruskih vojnih veterana zavrijeme godišnjice "savezničke pobjede nad nacistima" (prvenstveno ruske pobjede nad nacistima): "Nitko od njih nije vidio bilo kakve paralele izmeđuHitlerova masakra šest milijuna Zidova i ubijanja i progona kosovskih Albanaca.

Niti je itko pravio ikakvu distinkciju između NATO saveza i Sjedinjenih Država",čime se otkriva njihova moralna degeneracija i njihovo nepoznavanje svjetskih poslova. "World War II Veterans Now Angry at an Old Ally", NYT, 10. svibnja1999.




ru, i aplaudira im, katkad euforično",44 od jugoistočne i zapadne Azije,

preko Srednje Amerike do Turske i dalje, da i ne govorimo o ranijoj po

vijesti. Takva dosađivanja ne kaljaju sliku normalnoga svijeta s njego

vom "svetačkom aureolom", premda čak i u ovoj "plemenitoj fazi" valja priznavati naše mane. Tako ispada da je inzistiranje na "ratu bez gu

bitaka" na Kosovu, jedino zlo koje se probilo kroz veo namjernog ne

poznavanja činjenica.

Čovjek se mora diviti takvom dostignuću. Vratit ćemo se drugim

suvremenim primjerima ovoga žanra, koji naravno ima dugu i poučnu

povijest, i to ne samo u anglo-američkoj kulturi. New York Review je, ma kako to bilo neobično - možda i jedinstve

no - prekinuo poplavu srdačnih osuda Srbije zbog oponašanja Hitlera

i Staljina, člankom naslovljenim "Pravda i Kurdi" u kojem se prikazuje

knjiga koja je hvaljena kao "najozbiljnija i najuvjerljivija studija o kurd

skom problemu Turske do danas."45 Ma kakve bile zasluge te studije,

ta pohvala ne može biti ispravna, ako ni za što, a ono stoga što studijaotvoreno i izričito izbjegava temu "Pravda i Kurdi". Kao što se nagla

šava u uvodnim rečenicama, studija je u potpunosti posvećena jednoj

sasvim različitoj temi: političkim problemima s kojima se suočavaju

"kreatori turske politike i tursko društvo, kao i turski prijatelji i savez

nici." To je "studija o politici" koja je zaokupljena "budućom sta

bilnošću i blagostanjem Turske kao ključnim američkim saveznikom" io vladinoj "sposobnosti da se na zadovoljavajući način nosi s iscrplju-

jućim kurdskim problemom". Autori na početku ističu da se njihova

studija neće baviti "ljudskim pravima u Turskoj", i ona se, doista, samo

spominju u rijetkim frazama. Izvješća Human Rights Watcha navode

se u jednoj primjedbi u fusnoti, napominjući kako ne možemo govoriti

da je "vojska bez krivice kada se radi o kršenju ljudskih prava." Vladinoj politici na jugoistoku posvećeno je svega nekoliko rečenica, uglav

nom taktične kritike. Sam prikaz se dotiče politike Turske prema Kur

dima u stilu "pohvala uz blage packe", što je u potpunoj suprotnosti s

bujicom ogorčenja prema današnjem službenom neprijatelju.

44 Reagiranje na masovne pokolje u Indoneziji 1965. godine možda su najšokant-niji nedavni primjer. Vidi Year 501, poglavlje 4, za prikaz; vidi i poglavlje 6 oveknjige.

45 Christopher de Bellaigne, NYR, 24. lipnja 1999., prikazujući Henrija Barkeyai Grahama Fullera, Turkey's Kurdish Question (Rowan & Littlefield, 1998.).




U cjelokupnom tisku, a pretpostavljam i na radiju i televiziji, za-

panjuje pomanjkanje uravnoteženosti u informiranju i brizi, makar sta

vili na stranu moralne istinitosti koje bi diktirale suprotna stajališta.

Kao što je već dokumentirano, toliko često da prelazi u dosadu, predložak je konzistentan, do stupnja koji je istinski dojmljiv za slobodna

društva gdje su kazne za privrženost moralnim istinitostima neznatne.

Primjer SAD - Turska i opet nam ilustrira opciju (I): djelovati ka

ko bi zaoštrili katastrofu - u ovom slučaju u masovnim razmjerima i s

punim povjerenjem da se neće postavljati nikakva neugodna pitanja

dok prosvijećene države nastavljaju s eskalacijom zvjerstava na Balkanu s kolumbijske razine do, možda, NATO-ove razine. Mada se zvjer

stva dobro uklapaju unutar određenog vremenskog okvira, i doista se

upravo sada nastavljaju, ona ne opterećuju načela novog humanizma,

koja drže da "kada etnički sukob preraste u etničko čišćenje, što se mo

že razlikovati, onda moramo pokušati [reagirati]." To je "jasno, slučaj

s Kosovom", kako reče Clinton kad je naredio bombardiranje, ali to nije jasno slučaj unutar samoga NATO-a, gdje se još brutalnija etnička čiš

ćenja moraju ubrzati.

Prezir SAD-a i Velike Britanije prema kurdskim pravima ima du

gu i istaknutu povijest, uključujući u novije vrijeme onu o notornom

prepuštanju Kurda iračkom teroru 1975. godine (koje je izmamilo Kis-

singerovu primjedbu da "prikrivena djelovanja ne treba brkati sa misionarskim radom"), te opet 1988. godine, kada su SAD/Velika Brita

nija reagirali na Saddamovo trovanje Kurda bojnim otrovima, poveća

njem svoje vojne i druge pomoći svom prijatelju i savezniku. Američka

pomoć u hrani bila je posebno značajna, ne samo kao poklon poreznih

obveznika američkom agrobiznisu, već i stoga što su Saddamove tero

rističke operacije uništile veliki dio iračke proizvodnje hrane.46

U slučaju Britanije, podaci sežu daleko unatrag. Jedan takav pou

čan trenutak zbio se nakon I. svjetskog rata kada Britanija nije više bila

u stanju nadzirati svoju imperiju kopnenim snagama pa se prihvatila

novih oružja zračnih snaga i otrovnih plinova; ovo posljednje bilo je

osobito omiljeno Winstonu Churchillu za upotrebu protiv "necivilizi

ranih plemena" i "neposlušnih Arapa" (Kurdi i Afganistanci). Pretpos-

46 Vidi naročito Randal, op. cit.; također navedena vrela u bilješci 27.




tavlja se da je upravo na njih mislio eminentni državnik Lloyd George

kad je aplaudirao britanskom uspjehu u blokiranju međunarodnog spo

razuma koji je nastojao zabraniti bombardiranje civila, "inzistirajući

na pravu da se bombardiraju crnčuge."Premda se podrazumijeva da ovo spada u činjenice "koje nije uput

no spominjati", čovjek nikada ne može biti dovoljno oprezan; uvijek

postoji neka slučajna mogućnost da takve činjenice procure. Zato je

William Waidegrave, koji je bio nadležan za inicijativu "otvorena vla

da" premijera Johna Majora, naredio da se odstrani iz Državnog arhiva

"evidencija o detaljima na koji su način britanske postrojbe koristile otrovni plin protiv iračkih disidenata (uključujući Kurde) 1919. godine."

Ovakvo "djetinjasto dezinficiranje povijesnih sramota" model je etatis

tičkih reakcionara Reaganove administracije, čija je posvećenost zaštiti

državne moći od javnoga nadzora dosegla takve krajnosti da su povjes

ničari State Departmenta u znak protesta podnijeli ostavke.47

Vratimo se na jednu od posljednjih ilustracija novoga humanizmau praksi, i dalje ostajući unutar istog vremenskog okvira (devedesete),

slučaj koji je ujedno imao i direktne posljedice za Balkan.

Svake je godine tisuće ljudi - uglavnom djece, a ostali su pretežno

siromašni seljaci - ubijano u nizini Jars u Sjevernom Laosu, poprištu

najtežih bombardiranja civilnih ciljeva u povijesti, vjerojatno, a argu

mentirano najokrutnijih; furiozni nasrtaj Washingtona na jednu siromašnu seosku zajednicu imao je malo veze s ratovima na tim prosto

rima. Najgore razdoblje bilo je od 1968., kada je Washington bio pri

47 George Robertson, Freedom, the Individual and the Law (Penguin, sedmo

izdanje, 1993.), standardni izvor o građanskim pravima u Britaniji, vidi mojrad Turning the Tide (South End, 1985 ); a u vezi obojice, Churchilla i LloydaGeorgea, vidi World Orders; kao i navedene izvore. Wilbur Edel "DiplomaticHistory - State Department Style", Political Science Quarterly 106.4, 1991.-92. Projekt tajnosti se proširuje pod Clintonom, što dovodi do upozorenja odstrane odbora povjesničara State Departmenta da bi službeni povijesni dosjemogao postati "službena laž"; Tim Weiner, NYT, 9. travnja 1998. Skrivanje iuništavanje podataka CIA-e o državnim udarima u Iranu i Gvatemali su nečuven primjer. O značaju ove "čitulje za program otvorenosti" gdje je glavnina podataka poništena, vidi uvod Nicka Cullathera iz 1999., svojoj internoj studiji oCIA-i, Secret History (Indiana, 1999.). O dezinfekciji službene evidencije u veziopsežne američke potajne operacije razbijanja Indonezije i preuzimanja njenih primarnih resursa 1958. godine, vidi Audrey i George Kahin, Subversion as Foreign Policy (New Press, 1995.).




moran prihvatiti pregovore o miru (pod narodnim i poslovnim pritis

kom) i stoga zaustaviti redovito bombardiranje Sjevernog Vijetnama,

koje je pretvorilo veći dio zemlje u pustoš. S gubitkom tih ciljeva, zra

koplovi su prebačeni na bombardiranje Laosa i Kambodže, s posljedicama koje bi trebale biti svima dobro poznate.

Sadašnja je smrtnost od "zvončića", malog oružja protiv ljudstva,

mnogo gora nego od nagaznih mina. Njihova je namjena specifična -

ubijati i osakatiti, a ne oštećivati teretna vozila ili zgrade. "Zvončići" su

"živa" municija koja je pakirana skupa s kazetnim bombama, i manji su

od veličine stisnute šake.48 Nizina Jars je preplavljena stotinama milijuna ovih zločinačkih naprava, koje ne eksplodiraju u 20% do 30%

slučaja, prema mišljenju proizvođača, Honeywella (sada novostvorena

kompanija, Alliant Techsystems). Te brojke ukazuju na zapanjujuće lošu

kvalitetu kontrole, ili pak na racionalnu politiku ubijanja civila putem

odgođenog djelovanja. "Zvončići" su bili samo djelić upotrijebljene teh

nologije, uključujući usavršene projektile za prodiranje u pećine u ko jima su obitelji potražile skloništa - godišnje je na stotine ubijano jed

nim takvim projektilom. Trenutna godišnja stradanja od "zvončića"

procjenjuju se od stotine pa do 20.000 žrtava - od toga više od polovi

ne smrtno (prema Barryju Wainu, veteranu-dopisniku Wall Street Jour-

nala, izdanje za Aziju).49

48 Vidi MAG (Mines Advisory Group) (Manchester U.K., nd). Kolaureat Nobelovenagrade za mir za 1997., MAG je dobrotvorna organizacija iz Velike Britanijekoju financiraju crkvene grupe, Europska unija, UNICEF i britanska vlada.Posvetila se publicitetu i kampanjama u vezi sa nagaznim minama i oružjima

protiv ljudstva općenito, te radi na terenu u Afganistanu, Jugoistočnoj Aziji,Africi i na Srednjem istoku.

49 Wain, "The Deadly Legacy of War in Laos", Asia Wall Street Journal , 24. siječnja1997. Padraic Convery, "Living a Footstep Away from Death", Guardian Weekly, 4. listopada 1998. Marcus Warren, "America's undeclared war still killingchildren", Sunday Telegraph, 20. travnja 1997. Ronald Podlaski, Veng Saysanai James Forsyth, Accidental Massacre: American Air-Dropped Bomblets Have Continued to Maim and Slaughter Thousands of Innocent Victims, Mostly Children, for the last 23 Years in Indochina (Humanitarian Liaison Services, WarrenVermont, 1997.); Podlaski je služio u Vijetnamu u tajnim prekograničnimoperacijama i odselio je u Kambodžu kako bi osnovao Centar za protetiku 1991.Forsyth je Britanac, poslovni čovjek i bivši reporter koji je radio u Aziji i SAD-u. Obojica su radila u Laosu, i obojica vjeruju da su službene brojke od 20.000ljudi dignutih u zrak svake godine, od kojih pola smrtno, preniske (Wain, op. cit.). Centralni odbor Menonita za projekt odstranjivanja "zvončića", A Deadly




Konzervativna procjena bi prema tome glasila da kriza svake godi

ne odnosi onoliki broj žrtava koliko ih je bilo na Kosovu u godini prije

početka NATO-bombardiranja, mada je kao u Kolumbiji ovo godišnji

danak, a broj mrtvih je mnogo veći među djecom - preko polovice, prema istraživanjima o kojima izvješćuje Centralni komitet Menonita, koji

je radio na smanjenju nastavljanja zvjerstava u Sjevernom Laosu od

1977. godine.

Bilo je pokušaja da se omogući publicitet i učini nešto u vezi s tom

humanitarnom katastrofom. Savjetodavna grupa za mine (MAG - Mine

Advisory Group) sa sjedištem u Britaniji ulagala je napore da odstranite smrtonosne predmete, ali je "uočljivo odsustvo SAD-a u šačici zapad

nih organizacija koje su išle stopama MAG-a", javlja britanski tisak,

premda su se napokon složile s obučavanjem nekolicine laoskih civila.

Britanski tisak također javlja, s dozom zlovolje, o tvrdnjama MAG-ovih

stručnjaka da Sjedinjene Države odbijaju otkriti "bezopasnu procedu

ru" deaktiviranja koja bi učinila njihov rad "mnogo bržim i mnogo sigurnijim". To i dalje ostaje državnom tajnom u SAD-u, kao uostalom i

cijeli slučaj. Tisak u Bangkoku izvješćuje o sličnoj situaciji u Kambodži,osobito u istočnom području gdje je američko bombardiranje od počet

ka 1969. godine bilo najžešće.50

Jedan od rijetkih napisa u američkom tisku, pod naslovom "SAD

čisti Laos od neeksplodiranih bombi", s ponosom izvješćuje da "kratko podšišani američki časnici, kao dio međunarodnog programa, uvjež

bavaju Laošane da očiste stotine pa i tisuće neeksplodiranih bombi koje

Harvest, nd. Fred Branfman, “Something Missing: A Visit to the Plain of Jars", Indochina Newsletter (Cambridge MA) br. 4, 1995. Fred Branfman, volonterIVS-a koji govori laoski, učinio je daleko više nego itko u nastojanju da razotkrijezločine u nizini Jars iz šezdesetih godina; vidi njegov rad Voices from the Plain of Jars (Harper & Row, 1972.). Vidi također moje knjige At War with Asia (Pantheon, 1970.), For Reasons of State (Pantheon, 1973.). Također Political

Economy of Human Rights, tom II, i navedene izvore, te reportažu Manu facturing Consent.

50 MAG, vidi prethodnu bilješku, Keith Graves, “US secrecy puts bomb disposalteam in danger", Sunday Telegraph, 4. siječnja 1998., Matthew Chance, "Secretwar still claims lives in Laos", Independent, 27. lipnja 1997., Matthew Pennington, “Inside Indochina", Bangkok Post, 20. veljače 1996., navodeći izvješćaKambodžanskog centra za postupanje s minama (Cambodian Mines ActionCenter); Pascale Trouillaud, AFP, Bangkok Post, 14. svibnja 1996.




predstavljaju opasnost za laoske seljake." Osim što je izostavljeno mno

go toga, i realnost je malo drugačija: MAG je pronašao 700 "zvončića"

samo na površini od jedne trećine hektra u jednom školskom dvorištu

i, kao što je rečeno, glavne žrtve su djeca. Taj isti nacionalni dnevnik,doduše, donosi i reportažu na prvoj stranici pod krupnim naslovom

"Križarski rat jednog čovjeka za uništavanje mina", u čast jednog ja

panskog poduzetnika čija kompanija izrađuje tehnologiju za čišćenje

nagaznih mina koje su postavili ruski osvajači pri upadu u Afganis

tan.51

U slučaju Laosa, kao i u Istočnom Timoru, sadašnja opcija Wa-shingtona je (II): ne raditi ništa. To prešućivanje uvjerljivo je još veće

zlo nego u slučaju Istočnog Timora, s obzirom na prirodu američke

uloge. A medijska i komentatorska reakcija svela se na šutnju, u duhu

istih normi prema kojima je rat protiv Laosa označen kao "tajni rat" -

što znači dobro znan, ali zataškan kao što je bilo i bombardiranje Kam

bodže od ožujka 1969. Razina ondašnje autocenzure bila je izvanredna,a takva je i u sadašnjoj fazi. Događaji i reakcije tada pa sve do danas,

govore nam mnogo o novom humanizmu, kao i o "normalnom svijetu"

u kojem smo bez teškoća našli svoj dom.

U travnju 1999. američki dopisnici s lica mjesta izvijestili su da

NATO upotrebljava kazetne bombe na Kosovu, pretvarajući "neke di

jelove pokrajine u ničiju zemlju", "po kojoj su razbacane" neeksplodirane bombice; kao što je rečeno, služile su za masovno ubijanje srpskih

vojnika kada bi bili izvučeni na brisane prostore zbog prekograničnih

napada. Kao i u Laosu i drugdje, ovo oružje uzrokuje "stravična ranja

vanja", pa je samo u prištinskoj bolnici na stotine stradalnika podvrg

nuto liječenju, polovica njih bili su civili, uključujući i ranjenu albansku

djecu - žrtve tempiranih kazetnih bombi čija je namjena ubiti ili osakatiti bez upozorenja.52 Uzimajući u obzir vjerodostojne izvještaje o

korištenju kazetnih bombi, Britanska kampanja za transparentnu i od

govornu trgovinu oružjem pokrenula je akciju optužujući Tonya Blaira,

Robina Cooka i ministra obrane Georgea Robertsona za "kriminalni

nehat" zbog raspoređivanja i upotrebe ovog terorističkog oružja kao i

51 Daniel Pruzin, "US Clears Laos of the Unexploded", CSM, 9. rujna 1996.,Cameron Barr, "One Man's Crusade to Destroy Bombs", CSM, 29. travnja 1997.

52 Paul Watson, Los Angeles Times, 28. travnja 1999.




zbog izričitog kršenja "Konvencije o zabrani upotrebe, skladištenja,

proizvodnje i prijenosa mina..." (donesena u Ottawi), kao i zbog kršenja

britanskog zakona usuglašenog s međunarodnom konvencijom. Sjedi

njene Države nisu mogle biti optužene jer su odbile potpisati Konvenciju u Ottawi, a to je inače njihovo normalno ponašanje kad se radi o

konvencijama za ljudska prava i općenito o međunarodnom pravu.53

Mirovni sporazum o Kosovu traži da srpske snage očiste minska

polja; osim ograničene ophodnje granica, dozvoljen im je ulazak na Ko

sovo jedino u tu svrhu. Sasvim je prikladno od njih tražiti da uklone mi

ne koje su same polagale u pripremama za invaziju NATO-a, što nedvojbeno predstavlja veliku opasnost za civile. "Srpske snage su odgo

vorne za polaganje mina, prema tome bit će odgovorne i za njihovo čiš

ćenje", s pravednim gnjevom izjavljuje vojni glasnogovornik NATO-a,

pukovnik Conrad Freytag.54

Ali pomisao da bi SAD mogao imati neku odgovornost za uklanja

nje svog smrtonosnog smeća koji je uzrok daleko skandaloznijih zločina - svake godine strada na tisuće ljudi, ili da samo daju informacije

koje bi omogućile drugima da to učine - to je očito, sudeći po (nikakvoj)

reakciji, nezamislivo, čak i daleko od pameti.

Predsjednik Clinton objašnjava naciji da "postoje vremena kada

zatvaranje očiju prestaje biti opcija"; "Ne možemo reagirati na svaku

tragediju u svakom kutu na našoj planeti", ali to ne znači da "ne trebaništa činiti ni za koga."55

Mogli bismo prihvatiti Clintonovo stajalište. Čak i najanđeoskija

osoba ne bi se mogla posvetiti svakom problemu na svijetu, pa čak bi i

"svetačka država" (kad bi jedan takav entitet poput "moralne države"

uopće bio moguć) morala birati i izabrati. Ali predsjednik, i brojni ko

mentatori koji ponavljaju njegovo gledište, propuštaju dodati da su"vremena" jasno određena. Načelo se odnosi na "humanitarne krize" u

tehničkom smislu: kada su ugroženi interesi jakih. Dakle, prikazani pri

mjeri ne mogu se okvalificirati "humanitarnim krizama", stoga "zatva

53 Killing Secrets Campaign, Kosovo: "A Wasteland Called Peace", svibanj 1999.,Cumbria U.K.54 FT, 4. lipnja; Kosovo Peace Accord, NYT, 4. lipnja 1999.55 Kevin Cullen i Anne Kornblut, BG, 4. travnja; Clintonov govor od 1. travnja u

zrakoplovnoj luci u Norfolku, NYT, 2. travnja 1999.




ranje očiju" i "nereagiranje" definitivno jesu opcije, ako ne i obveze. Na

sličnim argumentima, Clintonova politika u Africi je legitimna: ta po

litika znači, kako je podrazumijeva diplomacija, na Zapadu, "ostaviti Af

riku da sama rješava svoje krize". Primjerice, Republiku Kongo kao po prište velikog rata i zvjerstava ogromnih razmjera. Tu Clinton odbija

zahtjev UN-a za trivijalnom sumom za mirovni bataljun; prema viso

kom afričkom izaslaniku u UN-u, (poštovani diplomat Mohamed Sah-

noun), to odbijanje je "torpediralo" prijedlog UN-a. U slučaju Sierra

Leonea, "Washington je odugovlačio diskusije oko britanskog prijed

loga za razmještanje mirovnih snaga" tijekom 1997., pripremajući teren za još jednu veliku katastrofu, ali opet od one vrste kod koje je "za

tvoriti oči" poželjnija opcija. I u drugim slučajevima, također, "Sjedi

njene Države su aktivno osujetile nastojanja UN-a da poduzmu mirov

ne operacije koje su po mišljenju europskih diplomata mogle spriječiti

neki od afričkih ratova", izvješćuje Colum Lynch u trenutku kad su pla

novi za bombardiranje Srbije ulazili u završnu fazu.56

Uobičajeni refren da "ne možemo reagirati na svaku tragediju u

svakom kutu na našoj planeti" je puko kukavičko izvlačenje. Isto vrije

di i za rutinsku reakciju na povremena neuljudna spominjanja da Milo-

ševićevi zločini na Kosovu nisu jedini u današnjem svijetu: čak i ako

"ignoriramo slične brutalnosti u Africi i Aziji", ipak napokon činimo

pravu stvar koristeći silu kao odgovor "na neprilike Kosovara", i trebalo bi nam čestitati na tome.57 Na stranu to što su neprilike doduše u

velikoj mjeri rezultat reakcije, nije sasvim istina da prosvijećene države

jednostavno "ignoriraju slične brutalnosti". Zapravo, one zajednički in

terveniraju kako bi ih eskalirale, ili da ih iniciraju i kontroliraju, i to

upadljivo unutar vremenskog okvira koji nam je dopušten ispitati (de

vedesete), zapravo unutar NATO-a, ako uzmemo u obzir samo sadašnji primjer koji se vrlo teško može ignorirati.

Preskočit ću druge primjere opcija (I) i (II), kojih je u izobilju, kao

i suvremenih okrutnosti na drugim razinama, poput pokolja iračkih

56 Lynch, "US seen leaving Africa to solve its own crises", BG, 19. veljače 1999.Lynch javlja da je Clinton odbio dati "manje od 100.000 američkih dolara" zamirovne operacije u Kongu.

37 Paul Starr, "The Choice in Kosovo", American Prospect, srpanj-kolovoz 1999. Navod nije pravičan, reakcija je skoro jednodušna.




građana uporabom opakih sredstava za biološko ratovanje - što podra

zumijeva uništavanje sustava vodovoda i kanalizacije, elektrodistribu-

cije i druge infrastrukture, kao i sprječavanje popravaka, pa sve do one

mogućavanja opskrbe lijekovima. Novi humanisti nisu zatvarali oči pred moralnim dilemama koje se otvaraju. Bio je to "vrlo težak izbor",

objašnjava Madeleine Albright preko nacionalne televizije 1996. godi

ne kad je upitana kakvo je njeno mišljenje u vezi s ubojstvom pola mi

lijuna iračke djece tijekom pet godina, "ali cijena toga - mislim da se ta

cijena isplatila." A tri godine od onda, moralna računica ostaje nepro

mijenjena, danak u civilnim žrtvama neprestano raste, a mi se s obnovljenom strašću zalažemo za "ideju, koju brani državni sekretar Made

leine K. Albright, da je obrana ljudskih prava jedna vrsta misije."58

Sadašnje procjene ostaju na oko 4000 ubijene djece mjesečno. Em

bargo - primarno anglo-američka stvar - ojačao je Saddama Husseina

dok je razarao civilno društvo. Prema uglednom diplomatu UN-a, De-

nisu Hallidayu, koji vjerojatno poznaje Irak bolje nego bilo koji drugizapadnjak i koji je javno dao ostavku na mjesto koordinatora za huma

nitarnu pomoć u Bagdadu u znak protesta protiv politike koju je držao

"genocidnom", postoji cijena koja nadilazi i ogromni danak u mrtvima,

bolestima i društvenoj dezintegraciji: "Iračka mlađa generacija struč

njaka, političko rukovodstvo budućnosti - ogorčeno, gnjevno, izolirano

i opasno otuđeno od svijeta - sazrijeva u okolišu koje se mnogo ne razlikuje od okoliša u kojem se našla Njemačka pod uvjetima Versajskog

ugovora", i mnogi među njima "smatraju da je sadašnje vodstvo i nji

hov kontinuirani dijalog i kompromis s UN-om neprihvatljiv, da je pre

više 'umjeren'." Upozorava na "dugoročnije društveno i političko dje

lovanje koje će biti rezultat sankcija, zajedno s današnjim smrtima i

očajem.59

Dva militaristički nastrojena vojna analitičara primjećuju da su

"ekonomske sankcije lako mogle biti nužan [sic] uzrok smrti većeg bro

ja ljudi u Iraku nego što ih je ikad kroz povijest ubijeno takozvanim

oružjima za masovno uništenje." Izvješćujući iz Bagdada, David Shor-

rock prikazuje učinke "monstruoznog socijalnog eksperimenta na lju

58 Vidi poglavlje 1, bilješku 4.59 Halliday, "Iraq and the UN's Weapon of Mass Destruction", Current History,

veljača 1999.




dima Iraka" koji Zapad sprovodi, dajući naslutiti da je to vjerojatan

model i za Srbiju, što nije daleko od istine.60

Pri odstupanju od "namjernog nepoznavanja činjenica", možemo

se prisjetiti da je to standardni operacijski postupak prosvijećenih država kad se netko više ne može držati na uzdi, što je bio slučaj sa Sad-

damom Husseinom u kolovozu 1990. Hussein je brzo degradiran s po

ložaja privilegiranog prijatelja u demona jer je doista počinio dovoljno

velike zločine, ali ne i nove (prvenstveni strah Bushove administracije

bio je da bi Saddam, ukoliko se pregovori ne blokiraju, mogao ponoviti

baš ono što je SAD upravo učinio u Panami), pa niti osobito teške ponjegovim jezivim mjerilima te koji za prosvijećene države nisu bili oz

biljni problem. Ili, uzmimo Nikaragvu, isto nikakav problem dok je So-

mozina armija - koju su opskrbili i školovali Amerikanci - ubijala de

setine tisuća ljudi prije dvadeset godina, ali zbog zločina neposlušnosti

ubrzo je spala na mjesto druge najsiromašnije zemlje u hemisferi (pos

lije Haitija). Ili uzmimo Kubu, koja je 40 godina podvrgnuta teroru i neviđenom ekonomskom ratu, sa sankcijama koje zabranjuju čak i hranu

i (efektivno) lijekove, ne zbog Castrovih zlodjela, nego, tako nam tvrde

Kennedyevi intelektualci, zbog brige oko "širenja Castrove ideje o preu

zimanju stvari u svoje ruke." Dakle, ozbiljan problem jer diljem Latin

ske Amerike "raspodjela zemlje i drugih oblika nacionalnog bogatstva

uveliko favorizira vlasničke klase, [dok] siromašni i socijalno zapostav

ljeni slojevi, potaknuti primjerom kubanske revolucije, sada traže uvje

te za jedan pristojan život."61

Ove i mnoge druge primjere valjalo bi držati na umu dok čitamo

hvalisave izvještaje o tome kako "moralni kompas" Clintonove admi

nistracije napokon funkcionira kako treba - na Kosovu.62

Može se prigovoriti da ovaj primjer nije korektan, jer izostavlja slu

čajeve s kojima se maše kao s vrlo cijenjenim primjerima novog huma

60 John Mueller i Karl Muellr, "Sankcije za masovno uništenje", Foreign Affairs, svibanj-lipanj 1999., Shorrock, Guardian Weekly, 2. svibnja 1999.

61 Iz dokumentacije s koje je skinuta zabrana ranije povjerljivog dokumenta. Zašire navode, i rasprave o povećavanju kažnjavanja nakon završetka hladnog

rata i proširenih mogućnosti, vidi moj rad Profit Over People (Seven Stories,1998.), poglavlje 3.

62 David Phillips, profesor za preventivnu diplomaciju na Sveučilištu Columbia,naveo ga Ethan Bronner, "The Scholars: Historians Note Flaws in President'sSpeech," NYT, 26. ožujka 1999.




nizma: Somalija i Haiti. Taj prigovor u stanovitoj mjeri stoji, ali ima i

jednu veliku manu: najpovršniji pogled na te slučajeve čini cijelu priču

još prljavijom.

Neosporno je da je Washington odigrao vodeću ulogu u kreiranjutragedije u Somaliji početkom devedesetih, potom je stao po strani dok

borbe nisu utihnule i dok dotok pomoći nije počeo slobodnije kolati. Da

je američka intervencija u prosincu 1992. godine bila tek puki propa

gandni štos priznali su čak mediji koji su vladi uobičajeno naklonjeni,

izrugujući se "invaziji po mjeri holivudskih potreba", opisujući je kao

"reklamnu predstavu" za punjenje vojnog budžeta, kao "propagandniizvor bogatstva u pravom času." Bila je to "plaćena politička reklama"

u korist planova da se osnuju trupe za intervencije, rekao je glavni za

povjednik, Colin Powell. No stvari su uskoro krenule krivim smjerom,

poglavito zato što američka vojna doktrina nalaže upotrebu masovne

vojne sile ukoliko američkim vojnicima zaprijeti bilo kakva opasnost.63

U listopadu 1993. "kriminalna nekompetentnost američke vojskedovela je do pokolja više od 1.000 Somalijaca od američke vatrene mo

ći", izvijestio je tisak kasnije. Službena procjena se kretala između 6 -

10.000 somalijskih žrtava samo u ljeto 1993., od toga su dvije trećine

bili žene i djeca. Procjene su u velikoj mjeri nepouzdane. Tek bi pokoji

izvor zabilježio da su "reporteri u znatnoj mjeri previdjeli spomenuti

somalijske žrtve."64

Posljednje postrojbe američkog mornaričkog desantnog pješaštva

napustile su Somaliju osute puščanom vatrom - u omjeru oko 100 pre

ma 1, javlja John Balzar, dopisnik Los Angeles Timesa. Američka ko-

63

Vidi Stephen Shalom, "Gravy Train: Feeding the Pentagon by Feeding Somalia", Z magazine, veljača 1993.; Alex de Waal, "Humanitarian War Crimes", New Left Review 230, srpanj/kolovoz 1998. Vidi također Alex de Waal i RakiyaOmaar, "Doing Harm by Doing Good? The International Relief Effort in Somalia", Current History, svibanj 1993.; African Rightsd (London), Somalia Operation Restore Hope: A Preliminary Assessment, svibanj 1993., i Somalia: Human Rights Abuses by the United Nations Forces, srpanj 1993. O reportažama utisku vidi moj '"Mandate for Change', or business as usual", Z magazine, veljača1993.

64 Richard Dowden, Independent, 13. prosinca 1998.; Observer, 22. ožujka 1998;Guardian Weekly, 29. ožujka 1998. (upućujući čitatelja na nedavno objavljenuknjigu američkog novinara Marka Bowdena koji je izvještavao o zbivanjima,

Black Hawk Down). Eric Schmitt, NYT, 8. prosinca 1993. Vidi također De Waal,op. cit.




manda nije brojala somalijske žrtve, piše Balzar, svakako ne one koji su

ubijeni samo zato što su "izgledali opasno". General potpukovnik mor

naričkog pješaštva, Anthony Zinni, koji je zapovijedao operacijom, oba

vijestio je tisak: "Ja ne brojim mrtve... To me ne zanima." "DužnosniciCIA-e u četiri oka priznaju da je američka vojska možda ubila između

7.000 i 10.000 Somalijaca", a izgubila je 34 vojnika, dobacuje u prolazu

Charles William Maynes, urednik publikacije Foreign Policy. Nakon što

je Zinni kasnije vodio bombardiranje Iraka u prosincu 1998., u prikazu

njegova portreta u kojem ga New York Times predstavlja javnosti, govo

ri se o njegovom smislu za proučavanje stranih kultura i povijesti, i otuda njegova "osjetljivost za arapske vrijednosti".65

Broj života spašenih ovom "humanitarnom intervencijom" prema

procjeni američke Grupe za izbjegličku politiku, kreće se između 10.000

i 25.000; čak je i niža brojka možda preuveličana, primjećuje Alex de

Waal iz Udruženja za afrička prava, s obzirom da je najveći broj smrti

prouzrokovan malarijom, a nisu postojali nikakvi antimalarijski programi. De Waal je vodeći stručnjak za pitanja gladi i pružanja pomoći,

posebice u ovoj regiji. Specifični ratni zločini koje su izvršile američke

snage uključuju i direktan vojni napad na bolnicu i na skupove građa

na. Druge zapadne armije su također upletene u ozbiljne zločine. Neke

od njih otkrila je službena kanadska istraživačka grupa, a takva ispiti

vanja nisu učinjena od strane Sjedinjenih Država, niti od drugih vlada.66 Nova godina započinje uobičajenom slikom Washington Posta:

postrojbe Sjedinjenih Država "predvode" u operaciji UN-a, ali "na ti

suće spašenih života Somalijaca zasjenila je smrt osamnaestorice ame

ričkih vojnika", katastrofa koja je dovela do "povlačenja UN-a". Tisuće

izgubljenih somalijskih života rijetko su se pojavljivali na radarskom

ekranu, i ne spominju se.67

65 John Balzar, "Marines firing as UN leaves Somalia", BG-LAT, 4. ožujka 1995.Maynes, FP, proljeće 1995. Steven Lee Myers, "A Marine General Who StudiesCultures as Well as Bomb Targets in the Gulf", NYT, 27. prosinca 1998.

66 De Waal, op. cit.67 Karl Vick, "Somalia Stares Starvation in the Face Again", WP Weekly, 4. siječnja

1999. Izvadak iz knjige Marka Bowdena Black Hawk Down prezentiran uuvodniku na cijeloj stranici u Boston Globeu (31. siječnja 1999.), držeći se patnjiameričkih trupa. Nije bilo nikakvih objašnjenja, ali pretpostavljamo da je nakana

bila da to bude upozorenje u vezi sa slanjem američkih trupa na Balkan.




U Haitiju, jednoj razrušenoj zemlji u kojoj su vladale Sjedinjene

Države još od vremena kad je Woodrow Wilson izveo svoju smrtonosnu

invaziju,68 prvi slobodni izbori održavaju se u prosincu 1990. godine.

Na opće iznenađenje, pobjednički kandidat s dvotrećinskom većinom bio je populistički svećenik Jean-Bertrand Aristide, kojeg je podržao

žestoki pokret s osloncem u masama, a koji je izmakao pažnji. Zapa

njen porazom svog kandidata, koji je osvojio samo 14% glasova, Wash

ington odmah poduzima potez da potkopa prvu demokratsku vladu

Haitija. Kada je sedam mjeseci kasnije srušena od krvoločnog vojnog

režima, Washington je zadržao bliske obavještajne i vojne veze s novimvlastodršcima, istovremeno podrivajući embargo od strane Organiza

cije američkih država (OAS), čak dozvoljavajući nelegalne pošiljke naf

te režimu i njegovim bogatim pristašama.

Nakon tri godine terora, Sjedinjene Države interveniraju da "res

tauriraju demokraciju", ali pod uvjetom da Aristideova vlada usvoji

američki program koji je odlučno bio odbijen tijekom jedinih slobodnihizbora. Washington je nametnuo krajnje oštru verziju svoje neoliberal-

ne politike. Jedna od posljedica bila je uništenje proizvodnje riže, glav

nog trgovinskog proizvoda Haitija. Pod reformama nametnutim od

strane SAD-a, haićanskim farmerima su ukinute zaštitne tarife i morali

su slobodno konkurirati s agrobiznisom SAD-a, koji dobiva 40% svoga

profita iz državnih subvencija, znatno povećanih pod Reaganom. Vid jevši što ih čeka, jedan izvještaj USAID-a iz 1995. primjećuje da će "iz

vozno orijentirana trgovina i investicijska politika" koju Washington

nalaže, "nemilosrdno stisnuti domaćeg proizvođača riže" koji je prisi

ljen okrenuti se izvozu poljoprivrednih proizvoda po načelu teorije o

racionalnim očekivanjima, dok uzgrednu korist izvlače američki agro-

biznis i investitori. U dogledno vrijeme, jedan od poduhvata koji je uli jevao razrušenoj zemlji malo nade bila je proizvodnja sječene piletine,

ali i to je anulirano na isti način. Američki proizvođači koji imaju veli

ke viškove goveđeg mesa su "preplavili Haiti" svojim zalihama. To im

je omogućio neoliberalni program koji je Haitiju nametnuo smanjenje

zaštitnih tarifa na skoro nulu, za razliku od Kanade i Meksika, koje

68 Za pozadinu, vidi Year 501 i navedene izvore. Za noviji prikaz i izvore, vidi Profit Over People, poglavlje 4.




nameću tarife od preko 200% radi sprječavanja američkog dam-

pinga.69

Načelno, Haiti bi mogao pribjeći antidamping mjerama i za od

mazdu zatvoriti svoja tržišta američkim izvoznicima, kako to redovitočini Washington radi zaštite domaćih proizvođača. Dvosjekla tržišna

teorija koja vlada već stotinama godina - tržišna stega za tebe, ali maj

činska briga za mene - otkriva se u svoj svojoj goloj ružnoći kada je pri

mjenjuje najbogatija zemlja na svijetu, kako bi uništila jedan maleni ku-

tić svijeta s kojim se brutalno postupalo i koji bi vrlo brzo mogao ostati

bez svojih stanovnika.Američke postrojbe zaplijenile su 160.000 stranica dokumenata o

režimu koji je sa svojim paravojnim jedinicama izvršio državni udar i

došao na vlast. Te dokumente još uvijek ne daju haićanskoj vladi, osim

redigirane verzije iz koje su odstranjena imena američkih građana -

"ne bi li se tako izbjegla nelagodna otkrića" o povezanosti američke vla

de s terorističkim režimom i o američkim naporima da se potkopaju programi poduzeti tijekom kratkotrajne demokratske međuigre, za

ključuju Human Rights Watch i analitičari iz Savjeta za poslove hemis

fere. Clintonova administracija je 1996. povukla snage SAD-a nakon

što je pomoćnik državnog sekretara, Strobe Talbott, sada istaknuti duž

nosnik na Balkanu, uvjeravao Kongres da će "stvari i dalje ostati pod

našim nadzorom posredstvom USAID-a i privatnog sektora."70

Možda se vrijedi prisjetiti, također, da je Haiti nekoć bila jedna od

najbogatijih kolonija na svijetu i dobrim dijelom izvor francuskog bo

gatstva, svrstana uz bok Bengalu, današnjem Bangladešu - zapažanja

koja nas mogu potaknuti na neka razmišljanja, ukoliko smo u stanju

osloboditi se zagrljaja "namjernog neznanja". Međutim, dovoljno je za

paziti da se Haiti nudi kao dobitni ogledni primjer za demonstraciju iskrene posvećenosti Washingtona ljudskim pravima, u konkretnom slu

čaju vrlinama "humanitarne intervencije".

69 Lisa McGowan, Democracy Undermined, Economic Justice Denied: Structural Adjustment and the AID Juggernaut in Haiti (Washington: Development Gap,siječanj 1997.). Jennifer Bauduy, "US Chickens Steal Jobs From - Haiti?," CSM,

15. rujna 1998.70 Talbottovo svjedočenje pred Senatskim odborom o predstojećem povlačenju

sredinom 1995. godine, prema navodima Morrisa Morleya i Chrisa McGilliona,"'Neposlušni' generali i politika redemokratizacije: Clintonova administracijai Haiti", Political Science Quarterly 112.3. 1997.




Haiti također omogućava dublji uvid u operativno značenje član

ka 14 Opće deklaracije o ljudskim pravima, koji jamči pravo na utočište

u slučaju proganjanja. Prije dvadeset godina Carterova je administra

cija postala začetnikom prisilnog vraćanja ljudi koji su bježali čamcimai brodicama, na milost i nemilost Duvalierovoj diktaturi. Povreda član

ka 14 formalno je ratificirana sporazumom Reagan-Duvalier. Za vrije

me kratke i prezrene demokratske epizode, kad je teror praktično pres

tao, a izbjeglički tok se sveo na minimum, politika se okrenula i članak

14 se poštivao. Ali kad je vojni puč obnovio teror, Washington se vratio

svojoj "pokudnoj, ...ilegalnoj i nedogovornoj politici prema izbjeglicama" (American Watch). Tu politiku je s gorčinom osudio kandidat Bill

Clinton, čija je prva odluka kao predsjednika bila da takvu politiku još

i pooštri. Vrhovni sud je odobrio nasilno vraćanje haićanskih izbjegli

ca, oslonivši se očito u svojoj interpretaciji Zakona o međunarodnim

izbjeglicama na švicarski argument kojim se zabranjivalo Židovima

bježanje u vrijeme holokausta, primjećuje glavni urednik časopisa American Journal of International Law u prikazu iz 1998. o "alarmant

nom pogoršanju" američkog odbijanja da se pridržava svojih ugovor

nih obaveza u posljednjih deset godina, nadmašivši u tome čak i rega-

novski radikalizam, i utirući put novim osnovama u tom i drugim po

gledima.71

Ukratko, novi dobitni ogledni primjeri ne daju jaku podršku imi-džu novog humanizma, mada bacaju svjetlost na vrijednosti kojima se

rukovodi.

3.3

"Humanitarna intervencija"

A sada se osvrnimo na treći izbor politike u slučaju humanitarne

krize, opciju (III): pokušaj ublažavanja krize. On može poprimiti oblik

mirnog postupka (diplomaciju, konstruktivno pomaganje), ili pak može

podrazumijevati upotrebu sile: tada se zove "humanitarna inter

vencija".

71 Vidi moj rad "United States and the 'Challenge of Relativity'", u ediciji TonyjaEvansa, Human Rights Fifty Years On: A Reappraisal (Manchester UniversityPress/St. Martin's Press, 1998.; Detlev Vagts, "Taking Treaties Less Seriously,""Editorial Comments", AJIL 92:458 (1998.).




Nije nimalo teško pronalaziti primjere koji ilustriraju humanitarne

intervencije, barem ukoliko se držimo službene retorike. U toj domeni,

blizu je univerzalnoj istini da je upotreba sile potaknuta humanitarnim

angažmanom. Izvan toga, svijet izgleda malo drugačije.Pitanje se prirodno postavilo čim su NATO-ova bombardiranja za

počela. Postoji režim međunarodnog prava i međunarodnog poretka,

koji u značajnoj mjeri oblikuje SAD, a koji obvezuje i sve ostale države.

Njegovi temelji su jasno izraženi u Povelji Ujedinjenih naroda, zatim u

naknadnim rezolucijama Generalne skupštine i odlukama Svjetskog

suda. Ukratko, prijetnja ili upotreba sile je zabranjena, osim ukoliko jeizričito ne ovlasti Vijeće sigurnosti nakon što ustanovi da miroljubiva

sredstva nisu uspjela, ili u samoobrani protiv "oružanog napada" (uski

koncept), dok Vijeće sigurnosti ne postupi (članak 51).

No, to nije sve. Primjerice, postoji u najmanju ruku tenzija, ako ne

i otvorena kontradikcija, između pravila svjetskog poretka na način ka

ko su postavljena u Povelji i pravila artikuliranih u Univerzalnoj deklaraciji, drugom stupu svjetskog poretka uspostavljenog nakon Drugog

svjetskog rata pod inicijativom SAD-a. Povelja zabranjuje nasilno ru

šenje državnog suvereniteta; UD jamči prava pojedinaca protiv ugnje

tačkih država, premda ni UD niti važeće rezolucije ne ukazuju na me

hanizme za primjenu toga jamstva. Pitanje humanitarne intervencije

proistječe iz ove tenzije. Upravo su se u slučaju Kosova SAD/NATO pozvali na humanitarnu intervenciju, uz opću podršku medija i opće

prihvaćenog komentiranja.

Pitanje se odmah postavilo u izvještaju New York Timesa pod nas

lovom: "Pravni stručnjaci podržavaju slučaj upotrebe sile."72 Jedan

primjer je ponuđen: Allen Gerson, bivši savjetnik delegacije Sjedinjenih

Država pri UN-u. Dva druga pravna stručnjaka su citirana. Jedan onnjih, Ted Galen Carpenter, "ismijao je argument Administracije" i od

bacio navodno pravo na intervenciju. Treći je bio Jack Goldsmith,

stručnjak za međunarodno pravo na Pravnom fakultetu u Chicagu. On

kaže da kritičari NATO-ova bombardiranja "imaju prilično jak legalni

argument", ali "mnogi ljudi misle da [izuzetak za humanitarnu inter

venciju] ipak postoji kao stvar običaja i prakse." Otprilike je to sve što

72 William Glaberson, NYT, 27. ožujka.




je ponuđeno kao dokaz za opravdanje favoriziranog zaključka navede

nog u naslovu. Potom se o tome u velikoj mjeri prestalo govoriti, s ob

zirom da je tvrdnja u naslovu uzeta kao dokaz.

Goldsmithova primjedba je razumna, barem ako se složimo o re-levantnosti zbilje za uspostavljanje "običaja i prakse". Mogli bismo ta

kođer imati na umu još jednu istinu: pravo na humanitarnu interven

ciju, ukoliko postoji, polazi od pretpostavke o poštenim namjerama

onih koji interveniraju, a ta se pretpostavka ne bazira na njihovoj re

torici, već na svjedočanstvima. To je doista opća istina, barem u odnosu

na druge. Razmotrimo, primjerice, iranske ponude da intervenira uBosni radi sprječavanja pokolja, u vrijeme kada Zapad nije bio za to.

Odbačene su s podsmijehom (u stvari, općenito su ignorirane), premda

su oni (Iranci) možda mogli uspješno zaštititi Muslimane od pokolja u

Srebrenici i drugdje. Ukoliko je postojao neki jači razlog od puke sub

ordinacije moći, onda se radilo o tome da se iranske poštene namjere

nisu mogle pretpostaviti - s razlogom; stoga je Iran jedna od dvije zemlje koje odbijaju presude Svjetskog suda, zajedno s drugim kaznenim

zakonima. Racionalna osoba onda mora postaviti neka očigledna pita

nja: je li glas koji uživa Iran glede intervencija i terora išta gori od onog

Sjedinjenih Država, te drugih zemalja koje odbijaju presude Svjetskog

suda, zajedno s drugim kaznenim zakonima?73 I druga pitanja: primje

rice, kako ocijeniti poštene namjere jedine zemlje koja je stavila veto narezoluciju Vijeća sigurnosti kojom se tražilo od svih država da se pod

vrgnu međunarodnom pravu? Što reći o povijesnim svjedočanstvima?

Ukoliko se ne pridaje važnost takvim pitanjima, onda će svaka iskrena

osoba odbaciti raspravu kao bezvrijednu subordinaciju doktrini.

Korisna je vježba odrediti koliko literature - medijske ili druge -

"preživi" ovakva elementarna razmatranja. Najekstenzivniju (noviju) akademsku studiju o "humanitarnoj in

tervenciji" dao je Sean Murphy, profesor prava na Sveučilištu George

Washington, bivši savjetnik za pravna pitanja Američkog veleposlan

stva u Hagu. On iznosi svjedočenja nakon pakta Kellogg-Briand iz

1928., kojima je rat stavljen izvan zakona, a potom Povelju UN-a, ko

jom se učvršćuju i jasno izražavaju odredbe toga pakta. U prvoj fazi,

73 Vidi Amnesty International, The United States of America: Rights for All, 1998.




piše on, najistaknutiji primjeri "humanitarne intervencije" bili su na

pad Japana na Mandžuriju, Mussolinijeva invazija na Etiopiju, te Hit-

lerova okupacija dijelova Čehoslovačke, sve popraćeno uzvišenom hu

manitarnom retorikom i činjeničnim opravdanjima. Japan namjeravauspostaviti "zemaljski raj" braneći Mandžuriju od "kineskih bandita",

uz podršku vodećeg kineskog nacionalista, koji je bio daleko uvjerljivija

ličnost negoli ijedna koju je SAD moglo pronaći za svoj napad na Vi

jetnam. Mussolini je oslobađao na tisuće robova provodeći svoju civi

lizacijsku misiju Zapada. Hitler je obznanio namjere Njemačke da

okonča etničke napetosti i nasilje, kao i da "očuva nacionalnu individualnost njemačkog i češkog naroda" u operaciji "ispunjenoj revnos

nom željom da služi istinskim interesima naroda koji žive u toj oblasti"

u skladu s njihovom voljom. U daljnjem "humanitarnom" djelovanju

slovački predsjednik moli Hitlera da proglasi Slovačku protektora

tom.74

Još jedna korisna intelektualna vježba sastoji se od usporedbe ovihopscenih opravdanja s onima koji se nude za intervencije, uključujući

"humanitarne intervencije", u eri Povelje UN-a.

U tom razdoblju, možda najsnažniji primjer opcije (III) jest vijet

namska invazija na Kambodžu u prosincu 1978., koja okončava zvjer

stva Pola Pota, a koja su tada bila na vrhuncu. Vijetnam se pozvao na

pravo na samoobranu protiv oružanog napada, što je jedan od rijetkihslučajeva u eri Povelje UN-a kada je pravdanje bilo vjerodostojno: re

žim Crvenih Kmera (Demokratska Kampučija, DK) provodio je krvo

ločne napade protiv Vijetnama u pograničnim područjima. Američka

reakcija je poučna. Tisak je osudio "Pruse" Azije za njihovo sramotno

kršenje međunarodnog prava. Bili su grubo kažnjeni zbog zločina ko

jima su okončali pokolje Pola Pota, najprije kineskom invazijom (kojusu SAD podržale), potom američkim nametanjem krajnje oštrih sank

cija. Washington je priznao isključeni DK službenom vladom Kambo

dže, zbog njena "kontinuiteta" s režimom Pola Pota, objasnio je State

74 Murphy, Humanitarian Intervention: The United Nations in an Evolving World Order (Pennsylvania, 1996.). Navodi su iz njegove doktorske disertacije iz 1994.istoga naslova. Za prikaze, vidi American Journal of International Law, tom 92,1998., 583f. O akcijama Japana i retorici u Mandžuriji, u usporedbi s američkimu Vijetnamu, vidi "Revolutionary Pacifism of A.J. Muste", reprint u American

Power and the New Mandarins.




Department. Ne osobito suptilno, nastavio je podržavati Crvene Kmere

u njihovim stalnim napadima na Kambodžu.

Ovaj primjer nam više govori o "običaju i praksi" koji leže u osnovi

stvarno "nastajućih pravnih normi o humanitarnoj intervenciji."

Još jedna ilustracija opcije (III) je invazija Indije na Istočni Paki

stan 1971. godine, koja okončava jedan ogroman masakr i val izbjeg

lica (preko deset milijuna, prema ondašnjim procjenama). Sjedinjene

Države osudile su Indiju za agresiju, te zaprijetile ratom. Kissingera je

posebice razljutila indijska akcija, velikim dijelom, čini se, jer je omela

njegovo brižljivo planirano tajno putovanje u Kinu iz Pakistana, koje je

trebalo biti prigoda za jednu sjajnu kampanju fotografiranja.75 Možda

je to jedan od primjera koji je povjesničar John Lewis Gaddis imao na

umu u svom zadivljenom prikazu najnovijeg toma Kissingerovih me

moara, kada izjavljuje da Kissinger "ovdje potvrđuje, jasnije negoli ra

nije, utjecaje na svoj odgoj u nacističkoj Njemačkoj, primjere koje su

mu dali roditelji te konzekventnu nemogućnost, da djeluje izvan mo

ralnog okvira."76 Logika je neodoljiva, kao i ilustracije, predobro poz

nate da ih iznosimo.

Opet, iste pouke.

Svjedočanstva o "humanitarnoj intervenciji", naravno, ne počinju

paktom Kellogg-Briand iz 1928. Ona imaju značajne prethodnike. Kaošto smo istaknuli, možda su blizu toga da budu univerzalna karakteris

tika agresije i nasilja. Svakako, postoje i izuzeci. Neki od najpoznatijih

su upravo oni koji su utemeljeni u samoj srži naše moralne i etičke tra

dicije, a izvedeni su iz božanskih zapovijedi o činjenju genocida zapi

sanog u Bibliji, vjerno izvršenom od strane izabranog naroda. Taj ge

nocid imao je i sljedbenike, npr. franačke vitezove koji su opustošili Levant prije jednog tisućljeća s istim božanskim zakonima kao i "djeca Iz

raela" koja su slijedila Božju volju u Novi Svijet. To su tek neke epizode

"sakralizacije rata".

75 Za jedan razuman prikaz, koji se usredotočuje na Kissingerovo ponašanje i

naknadno samoopravdavanje, vidi Raymond Garthoff, Détente and Confrontation (Brookings Institution, 1985.). Kissinger praktično to i sam priznaje usvojoj obrani okolišanja, White House Years, str. 854. O ovim općenito čudnovatim memoarima, vidi Towards a New Cold War.

76 Gaddis, "The Old World Order", NYT Sunday Book Review, 21. ožujka 1999.




Da imamo svjedočenja možda bismo otkrili da su se Džingis Kan i

Atila, kralj Huna, vodili humanitarnim motivima. Sama povijest SAD-

a pruža mnoge ilustracije, primjerice, tumačenja Theodorea Roosevel-

ta o humanitarnim razlozima za osvajanje Zapada i eliminaciju domorodačke populacije (što je već bilo postignuto na Istoku): "Najpraved

nijih od svih ratova je rat sa divljacima", i uspostava vladavine "domi

nantnih svjetskih rasa."77

Kada su osvajači završili svoje "krajnje pravedne" ratove - "zadaća

sječe šuma i Indijanaca te zatvaranje u njihove prirodne granice", kako

je to opisano u jednoj vodećoj suvremenoj diplomatskoj povijesti78

-krenuli su dalje, uvijek nadahnuti uzvišenim humanitarnim motivima.

Uspjeli su 1898. intervenirati na Kubi da u pravi čas spriječe njeno

oslobođenje od Španjolske, pretvarajući je u "zbiljsku koloniju" Sjedi

njenih Država (po riječima dvojice povjesničara s Harvarda), i tako is

punili jedan od prvih vanjskopolitičkih ciljeva novooslobođenih Sjedi

njenih Država.79

Intervencija je bila samohvaljena kao akcija "u interesu civilizacije, čovječanstva i slobode." "Latili smo se oružja samo da

se podvrgnemo diktatima čovječanstva i radi ispunjenja uzvišene javne

i moralne obveze", govorio je predsjednik McKinley, djelujući "u ime

ljudskog roda", "u ime civilizacije". Theodore Roosevelt i Woodrow

Wilson su se nedvosmisleno složili, zajedno s vodećim intelektualcima

i učenjacima, i to traje sve do danas.Potreban je bio nešto veći napor da bi se u istom svjetlu prikazalo

osvajanje Filipina, kao što borba za indijanska prava završava sa sto

tinama tisuća mrtvih. Slično se događalo i u drugim "krajnje praved

nim ratovima", ali su oni uspješno završili, uz opće aklamacije koje tra

ju do naših dana.80 Predsjednik je priznao da nije u potpunosti dobio

77 O događajima i Rooseveltovim interpretacijama, vidi David Stannard, American Holocaust ( Oxford, 1992.).

78 Thomas Bailey, A Diplomatic History of the American People (Appleton-Century-Crofts, 1969.).

79 Ernest May i Philip Zelikow, The Kennedy Tapes (Harvard, 1997.). Za prikazkoji vrlo dobro osvjetljava događaje i interpretacije, vidi Louis Pérez, The War of 1898 (U. of North Carolina, 1998.), izvor donjih navoda.

80 Ne sasvim. Mark Twain je bio znameniti izuzetak, iako su njegove gorke osudedivljaštva osvajača doživjele uobičajenu sudbinu "nepopularnih ideja". Vidi JimZwick, ed. Mark Twain's Weapons of Satire: Anti-Imperialist Writings on the

Philippine-American War (Syracuse, 1992.); za jedan mali primjer njegovih pronicljivih zapažanja, vidi Year 501.




pristanak Filipinaca "da obavi taj veliki čin čovjekoljublja", kao što je

očekivao. Ali za to nije ni bilo potrebe:

Mi smo se pokoravali jednoj višoj moralnoj obvezi koja nije

zahtijevala ničiji pristanak. Mi smo samo, uz Božju Svjet

lost, prepoznali i izvršili svoju dužnost uz suglasnost vlastite

savjesti i uz odobravanje civilizacije... Nije pravi trenutak da

osloboditelj objašnjava važna pitanja o slobodi i upravljanju

oslobođenima, dok su oni još uvijek angažirani pucanjem u

svoje spasitelje.

Sjedinjene Države su jednostavno širile praksu svojih uzora i pret

hodnika. Nakon višestoljetnog iskustva, Dogovor Europe krajem 19.

stoljeća obnovio je angažiranost civiliziranih nacija da olakšaju jadno

stanje zaostalih naroda svijeta, od Kine do Afrike i Srednjeg istoka,

uključujući i Srbe svi su - "orijentalci, stoga lašci, varalice i majstori

izvrdavanja", kako ih je proglasio Kaiser iz srca europske kulture.81

Posljedice dogovora nije potrebno ni razmatrati.

Inteligentniji lideri shvatili su što rade pa su to ponekad opisivali s

većim stupnjem točnosti, primjerice, Winston Churchill u referatu koji

je podnio članovima Kabineta u siječnju 1914. godine, objašnjavajući

potrebu za povećanjem vojnih izdataka:

Mi nismo mladi narod s čednom prošlošću i oskudnom baštinom. Mi smo apsorbirali za sebe... jedan potpuno nepro

porcionalan dio svjetskog bogatstva i prometa. Imamo sve

što hoćemo od teritorija, stoga naša pretenzija da nas se

prepusti da neometano uživamo u tim prostranim i divnim

posjedima, uglavnom stečenim nasiljem i pretežno očuva

nim silom, često izgleda manje razumna drugima nego nama.

Churchillu je jasno da ovakva razmišljanja nisu za javnu potrošnju

u necenzuriranom društvu. Istaknute misli su citati iz knjige The World

Crisis objavljene dvadesetih godina i namijenjene širokoj publici. Iako

opet objavljene, mali su izgledi da će ostaviti dublji trag u intelektualnoj

i obrazovnoj javnosti. Uostalom kao i mnoge druge Churchillove misli,

81 O Dogovoru Europe i drugim presedanima, vidi Trachtenberg, op. cit.




na primjer, njegovo oduševljeno zauzimanje za upotrebu otrovnog pli

na protiv Kurda i drugih neciviliziranih plemena i ostvarivanje te ide

je, što je danas već zasigurno zaboravljeno.82

S obzirom na obilje poznatih povijesnih primjera neobično bode uoči neometani uspon novog humanizma, čak i oduševljenost njime, po

nekad i od ljudi koji su dostojni divljenja zbog svojih ranijih angažmana

na zaštiti ljudskih prava. Takav je, primjerice, Michael Glennon koji je

prije petnaest godina osudio doskočicu "namjerno nepoznavanje činje

nica" primijenjenu kao izliku za užase koje je vođa prosvijećenih drža

va tada činio, nimalo veće nego što je to činio prije ili poslije toga. Usva jajući ovo stajalište danas, Glennon predočuje uvažene doktrine novim

polazištem koje su "prosvijećene države" pravedno poduzele i koje sa

da moraju odbaciti pogrešnu "staru anti-intervencionističku strukturu"

uspostavljenu nakon Drugog svjetskog rata, priznajući da su "mane sta

rog sustava bile katastrofalne."83 Nedvojbeno je da su bile katastrofal

ne. Da spomenemo samo vrlo napadan, ali ne i jedini primjer: masovnazvjerstva koja su izvršena u ratovima Sjedinjenih Država u Indokini ni

su se smjela ni iznositi pred Ujedinjene narode iz straha da vodeća pro

svijećena država ne uništi UN, (to je tek jedan primjer koji Glennon ne

spominje, mada s pravom ne propušta spomenuti sovjetsku invaziju na

Afganistan). A možda se sjećamo što se dogodilo kad se Svjetski sud

usudio uvrijediti gospodara, optužujući ga za "nezakonitu upotrebu sile" i naređujući mu da odustane i da plati znatne reparacije, ili kao što

znamo - ili bismo trebali znati - koje su dvije države vetom blokirale

djelovanje Ujedinjenih naroda prije više od trideset godina, kad je or

ganizacija ispustila kontrolu iz svojih ruku u vrijeme dekolonizacije.

Ali ovi primjeri nisu tip primjera koje Glennon i drugi imaju na

umu. Primjeri koje on daje su poučni, no njih ostavljam po strani i ističem samo njegov temeljni primjer o obećanju koje "novi intervencio-

nizam" nudi: NATO traži "međunarodnu pravičnost" na Kosovu kako

bi okončao "etničko čišćenje", a to je "evidentno ono što su nedavno

NATO i Sjedinjene Države odlučili." To je toliko "evidentno" da nisu

potrebni nikakvi argumenti ili dokazi (opet zauzimanje standardnog

stava) poput npr. objašnjenja tajminga eskaliranja etničkog čišćenja s

82 Clive Ponting, Churchill (Sinclair-Stevenson, 1994.), 13283 Glennon, "The New Interventionism".




početkom NATO-ovih akcija navodno poduzetih da okončaju etničko

čišćenje.

U svjetlu jedne povijesti, koja teško može biti opskurna, možda je,

ipak, pomalo čudno pročitati da "prosvijećene države" otvaraju novueru u međunarodnim odnosima, kad same sebi jamče pravo na upotre

bu vojne sile tamo gdje one "vjeruju da je pravedno", čak i kad je takva

konstatacija ublažena i stanovitim ogradama.84

Novi intervencionisti se moraju pomiriti s nužnim širokim

prihvaćanjem njihova režima uz otpor prkosnih, indolentnih

i krivovjernih. Predlagači novog režima moraju ocijeniti hoće

li cijena otuđivanja rušitelja reda prevagnuti nad koristima

koje se mogu imati u obliku jednog uređenijeg svijeta. Konač

no, pitanje će biti empirijsko; ako kritična masa zemalja ne

prihvati soluciju koju su NATO i Sjedinjene Države spremne

ponuditi, takva će se solucija ubrzo uzimati za zlo. Ali novi

intervencionisti se ne bi trebali obeshrabriti strahovima da će time srušiti nekakav uzvišen, zamišljeni hram zakona zat

voren u svetištu Povelje UN-a i njenim anti-intervenističkim

zabranama.

Kad se podigne veo namjernog neznanja, otkrivamo da je "novi

intervencionizam" jednostavno "stari intervencionizam", i da nema ničega novoga u distinkciji između "prosvijećenih država" i država koje

se opiru njihovim pravičnim djelima - "prkosnim, indolentnim i krivo-

vjernim" (ta koje bi se druge mogle suprotstaviti njihovoj civiliziranoj

misiji?). Tradicija se, također, nastavlja kad se kategorije oblikuju u de

finicije - kao nužne istine, a dokazi se smatraju irelevantnim ili možda,

kao vulgarno iskazivanje "uvriježenog anti-amerikanizma."85

A jedvada je potrebno čekati na neki "konačni empirijski" test o posljedicama

ovih doktrina - ili, što se toga tiče, čak i na ono jedino pitanje koje se

može shvatiti unutar okvira prosvijećenosti, prezentirani proračun ci-

jena-profit. Postoji beskrajno obilje dokaza koji govore o posljedicama

84 Isto.85 O zanimljivom konceptu "anti-amerikanizma", konceptu usporedivom prvens

tveno (možda i jedino) u totalitarnim državama i vojnim diktaturama, vidi mojuknjigu Letters from Lexington: Reflections on Propaganda (Common Courage,1993.), poglavlje 17.




doktrina koje se sada ponovo uspostavljaju, jer su ih provodile prosvi

jećene države koje opet sebi zadaju misiju koju već stoljećima provode

s rezultatima vrijednim štovanja.

Knjige koje analiziraju slučajeve međunarodnog humanitarnog prava i drugi znanstveni izvori obično priznaju da se teško pronalaze

istinski slučajevi intervencija s humanitarnom nakanom, mada su hu

manitarne pretenzije česte, a vojne akcije koje se poduzimaju iz drugih

povoda ponekad imaju bezazlene posljedice, kao u nekim već navede

nim slučajevima, ili da spomenem samo najspektakularniji primjer, po

raz nacističke Njemačke. Ona jedina ilustracija o istinski humanitarnojintervenciji koja nam se redovito nudi je francuska intervencija na Le

vantu 1860. godine. Možda se čini nevjerojatnim da povijesna svjedo

čanstva nude samo jednu jedinu iznimku od norme, i kao što bi se mog

lo očekivati, taj slučaj nema podršku pažljivog proučavanja, što je iz

znanstvene literature sasvim evidentno.86

Taj zapis bi mogao i dalje ostati bez mrlje, bar s obzirom na nedostatak bilo kakvog jasnog primjera. Kategorija istinske humanitarne in

tervencije mogla bi ispasti doslovce ravna nuli, ukoliko ispitivanja ne

budu opterećena namjernim neznanjem. Čak i ako se istinski slučajevi

mogu iskopati, sadašnja opčinjenost tom temom bi mogla pobuditi ne

ka pitanja, u svjetlu prošle i sadašnje povijesti.

Tema zaslužuje mnogo cjelovitije istraživanje. Nije lako krenutitim putem, a jedan od razloga je postojanje "općeg prešutnog dogovora

da 'ne bi bilo dobro' spominjati upravo tu činjenicu", uključujući i naj

relevantnije činjenice, kao i šokantno odbijanje proroka novog huma

nizma da ponude neki argument, makar najminimalniji, koji bi potkri

jepio njihove izvanredne tvrdnje, osim činjenice da su "evidentno" is

tinite. Već smo dali nekoliko ilustracija; vraćamo se drugima.

86 Vidi Roger Owen, The Middle East in the World Economy: 1800.-1914. (London, New York, 1981.); Leila Tarazi Fawaz, Occasion for War (University ofCalifornia, 1994.). Zahvalan sam Irene Gendzier i Elaine Hagopian za informacije i izvore.





Poglavlje 4

Sindrom poricanja

Kao što smo već razmotrili, odluka da se pribjegne bombar

diranju, bez obzira na njenu nakanu, "uveliko ubrzava pokolj i

protjerivanje" albanskih Kosovara,1 što je "rezultat" koji se očekivao,

osobito od strane glavnog zapovjednika NATO-ovih snaga. On je smat

rao da su te posljedice bile ne samo "sasvim predvidljive", nego je još i priopćio medijima da "političko vodstvo" nikada nije imalo "bilo kakvu

nakanu" blokirati "srpsko etničko čišćenje" te da ratni planovi koje je

morao pripremiti "nisu ni na koji način namijenjeni" postizanju takvog

efekta. Ostavljajući postrance ovo zanimljivo svjedočenje o kriminal

nom nemaru, osvrnimo se na metode koje su se primjenjivale radi pre

zentacije činjenica u privlačnijem svjetlu. Najjednostavnija metoda bila je izjaviti kako činjenice nisu istinite,

odnosno usvojiti stav samoga Predsjednika u njegovu "odgovoru na kri

tike iz Amerike i Europe da je odstranjivanje promatrača organizacija

za ljudska prava s Kosova [19. ožujka] i početak zračnih napada [24.

ožujka] izazvalo Miloševićev progon ne-Srba s Kosova." "Etničko čiš

ćenje na Kosovu nije bila reakcija na bombardiranje", izjavio je Clin-ton, i time je stvar riješena.2

Nastavljajući, Clinton opisuje etničko čišćenje koje je uslijedilo nakon bombardiranja kao "desetogodišnju metodu ludila gospodina Mi-

1 Gellman, op. cit.2 John Broder, NYT, 3. lipnja 1999., izvješćujući o Clintonovom obraćanju di-

plomantima Zrakoplovne akademije. Točno, ali irelevantno, Clinton dodaje dasu napadi na albanske Kosovare planirani mjesecima, možda godinama una prijed.




loševića", pa se "njegov progon albanskih Kosovara s njihovih imanja

nije mogao spriječiti." Clintonovo obrazloženje evidentno pojačava nje

govu krivnju jer je 1995. preferirao razgovore-dogovore s Miloševićem,

već tada žrtvujući kosovske Albance. On nadalje izjavljuje da su dobrano prije bombardiranja, Miloševićevi postupci na Kosovu obilno dali

naslutiti njegove nakane da istjera stanovnike, što, ako je istina, uzdiže

Clintonov grijeh do još većih visina, s obzirom da se pripreme za tako

golemu poplavu izbjeglica "nisu mogle spriječiti". Javlja se jedan manji

problem u njegovom pobjedničkom govoru nekoliko dana kasnije kad

je obavijestio naciju da je pohod postigao cilj stvaranja uvjeta da se iz bjeglice vrate svojim kućama - tvrdnja koja je ponešto u proturječju s

činjenicom da je čistka Albanaca poprimila daleko šire razmjere nakon

bombardiranja koja započinju 24. ožujka", kada je "gospodin Clinton

izjavio da je cilj NATO-a spriječiti 'humanitarnu katastrofu'."3

Od samoga početka Washington inzistira kako je ujedno znao i nije

znao da će doći do katastrofe 28. ožujka. "Na upit jednog reportera pos pješuje li bombardiranje zvjerstva, [predsjednik Clinton] odgovara, 'ap

solutno ne'." Ponovio je to isto stajalište u svom govoru prvoga travnja

u Mornaričkoj bazi u Norfolku: "Da nismo reagirali, srpska ofanziva bi

se izvršila nekažnjeno." Idućeg dana, izvještava tisak, glasnogovornik

Pentagona, Kenneth Bacon izjavljuje upravo suprotno: "Mislim da nit

ko nije mogao predvidjeti opseg ove brutalnosti", što ujedno predstavlja "prvo priznanje" od strane Administracije da "nije bila sasvim pri

premljena za krizu" - za krizu koja je bila "potpuno predvidljiva", kako

reče novinarima zapovjedni general tjedan dana ranije. Od samoga po

četka, izvješća s mjesta događaja glasila su da je srpska vojna reakcija

"zatekla Administraciju nepripravnu".4

Jedna od varijanti glasi da je neizbježnost krvoločnog protjerivanja Albanaca dokazana do u tančine unaprijed razrađenim planom,

Operacijom potkova. Kao što smo već rekli, ako se uzme zdravo za go

tovo, taj argument još više pojačava krivicu novih humanista.

3 Serge Schmemann, "From President, Victory Speech And a Warning", NYT, 11. lipnja 1999.

4 Adam Clymer, NYT, 29. ožujka; Clintonov govor, NYT, 2. travnja; Bacon BobHohler, BG, 3. travnja; Jane Perlez, NYT, 28. ožujka 1999. i mnogi drugi.



SINDROM PORICANJA 131

Demantiranjem (drugdje potvrđenih) činjenica i izbjegavanjem

onoga što se naslućuje pokušajem odrješenja od krivnje, mora biti na

već opisani način popraćeno zakopavanjem preostale nelagodne aktu

alne povijesti duboko u jamu pamćenja. Zatim možemo nastaviti s našom zadaćom, koncentrirajući se isključivo na srpske zločine, prokla

mirajući da je bombardiranje "očito" poduzeto radi sprječavanja "po

kolja i izgona" albanskih Kosovara koji se odjednom "žestoko ubrza

vaju", prema očekivanjima, i pridružiti se zboru urednika Wall Street

Journala pa razvezati kako je "očito, glavni poticaj za vojnu interven

ciju [na Kosovu] humanitaran."5

Međutim, upućivanje na urednike Journala dovodi u zabludu. Pri

je svega, slika je općenita. Drugo, uputnije je okrenuti se liberalnijoj

strani spektra, primjerice, New York Timesu. Odabran je dan koji je ti

pičan. Urednici objašnjavaju kako nas ne smije sputavati sličnost s Vi

jetnamom, gdje je bilo nejasno je li nacionalni interes u opasnosti, pa

su nam "žrtve" mogle biti "preskupe"; dakle, nezamisliv je neki drugirazlog protivljenju napadu na Južni Vijetnam, potom na ostalu Indo

kinu, napadu koji je ostavio milijune mrtvih, desetine milijuna izbjeg

lica i tri opustošene zemlje. Intelektualni članak Craiga Whitneya na

naslovnoj stranici istražuje "ironiju" da intervenciju na Kosovu podr

žavaju liberali, koji su bili protiv rata u Vijetnamu - oslobodilački rat,

kojemu su se u konačnici usprotivili iz istih razloga koje su tog istog dana objasnili urednici; u biti su razlozi koji su naveli neke ljude u nje

mačkom Glavnom stožeru da se nakon Staljingrada usprotive vođenju

rata na dva fronta. A da se ušutkaju bilo kakve preostale sumnje, Judith

Miller navodi jednog "višeg diplomata" koji prati američku politiku sve

do činjenice da ova zamišljena "'ideja' nacije, čiji nacionalni identitet

više potječe iz nekog 'tržišno usmjerenog programa'...već dugo djelujekao agresivni promicatelj ljudskih prava." Još jedna "očita" istina, bez

obzira na same činjenice; primjer je "tržišno usmjereni program" koji

se drži smjernica unutar Monroeve doktrine o agresivnoj promidžbi

ljudskih prava tijekom stoljeća, gdje prigode nisu manjkale, a hladni rat

je više poslužio kao izlika negoli razlog; ili bliže kući: činjenica da Am

nesty International upravo tada započinje kampanju u kojoj skreće po

5 Glennon, Smith i Drozdiak, op. cit.; urednički članak, WSJ, 16. travnja 1999.




zornost na "ustrajna i široko razgranata kršenja ljudskih prava u

SAD-u", te da Human Rights Watch baš tada objavljuje važnu studiju

pod naslovom Kršenja ljudskih prava u Sjedinjenim Državama. Svaka

država je drugdje "agresivni promicatelj ljudskih prava."6

Pod pretpostavkom pouzdanosti Orwellove maksime, takve meto

de zapravo ne mogu promašiti. Ali moguće je ponuditi jače argumen

te. Možda bi najmanje neuvjerljivo bilo tvrditi da je etničko čišćenje već

bilo pokrenuto i da je bombardiranje samo pokušaj - koji je jadno pro

pao - da se zločini zaustave. U tom bismo slučaju morali zaključiti da

je general Clark zaboravio te činjenice, da su podaci UNHCR-a o registriranim izbjeglicama pogrešni te da su novinari koji su dosljedno i op

sežno izvještavali kako su zvjerstva oštro eskalirala odmah nakon po

četka bombardiranja, falsificirali događaje. Takav herojski napor preu

zeo je na sebe State Department u izvještaju objavljenom u svibnju, a

koji zaslužuje više pozornosti nego što mu je poklonjeno.7

Izvještajni sažetak navodi da je etničko čišćenje na Kosovu "dramatično poraslo sredinom ožujka 1999.", što znači deset dana prije

bombardiranja, što bi se prema tome moglo shvatiti kao reakcija na taj

dramatičan porast. Međutim, sam tekst nam priča jednu drugu priču.

Njena kronologija započinje "nakon odlaska Kosovske verifikacijske

misije OESS-a [KVM] 19. ožujka", radi priprema za bombardiranje te

zbog protivljenja Srbije, koja se još ne spominju i o kojima će se još

6 NYT, 18. travnja 1999. AI, United States of America, op. cit. Human RightsWatch, Shielded from Justice (lipanj 1998.). Glede SAD-a i UD-a, vidi moj rad"United States and the 'Challenge of Relativity'", i navedene izvore. O kršenjuljudskih prava u inozemstvu, literatura je opsežna, od koje je mali dio većnaveden. Jedan relevantan nalaz, koji je teško ignorirati na racionalnim osnovama (premda ga lako stavljamo postrance na doktrinarnim osnovama), jestkorelacija između inozemne pomoći i torture u Latinskoj Americi, uključujućivojnu pomoć u godinama Carterove vladavine, a koju je otkrio istaknutiznanstvenik u ovom položaju, Lars Schoultz; Comparative Politics, siječanj 1981.U Reaganovo vrijeme, korelacija je bila i suviše očita za proučavanje, i samanam Kolumbija ilustrira njezinu ustrajnost sve do današnjeg dana. Isto tako

jedna obuhvatnija studija ekonomista Edwarda Hermana, koja se proteže iizvan zapadne hemisfere i unosi čimbenike koji tumače korelaciju na razumnim

osnovama kao sekundarnom posljedicom očekivane korelacije između inozemne pomoći i poboljšanog ozračja za investicije; Real Terror Network, također prikazane u Political Economy of Human Rights, tom I.

7 U.S. Department of State, "Erasing History: Ethnic Cleansing in Kosovo", StateDepartment website, http://www.state.gov/index.html. svibanj 1999.

http://www.state.gov/-index.html

http://www.state.gov/-index.html




izvještavati.8 Držeći se ovog vremenskog okvira, u kronologiji stoji da

je od 4. travnja do sredine svibnja preko 300 sela spaljeno i oko 500 na

stanjenih površina bar djelomice spaljeno. O drugim zvjerstvima se ta

kođer izvještava "od kraja ožujka"."Srpske snage su pretvorile Prištinu, glavni grad Kosova, u napuš

ten grad" - nakon bombardiranja, kako su opširno javljali dopisnici s

lica mjesta, dakle još jedna činjenica koja se ne spominje, premda dalje

u izvještaju stoji da su stanovnici Prištine protjerani od 1. travnja

(drugdje od 4. travnja). Sudbina grada Peći bila je ista, ali opet nakon

bombardiranja (izostavljeno). O drugim zvjerstvima se izvješćuje "nakon što su započeli zračni udari NATO-a". Izvještaj navodi da UNHCR

"procjenjuje kako je više od 700.000 Kosovara pobjeglo od 19. ožujka"

s odlaskom promatrača OESS-a; ustvari, od 27. ožujka, prema

UNHCR-u (vidi str. 20). Izvješćuje se o mnogim drugim zvjerstvima,

nakon NATO-ova bombardiranja.

Premda kronologija počinje s 19. ožujkom, nalazimo i podatke o"širokoj mobilizaciji srpskih snaga sigurnosti i snaga koje su raspore

đene nekoliko dana prije 19. ožujka kada su se povukli promatrači

KVM-a", "nakon neuspjelih pariških pregovora i u predviđanju zračnih

napada NATO-a." To se čini dosta vjerojatnim, čak i u nedostatku do

kaza. Nadalje: "humanitarna situacija, koja se donekle popravila u ve

ljači, značajno se pogoršala sredinom ožujka." Još jednom se zaključakčini vjerojatnim, osobito na temelju njegove dosljednosti s drugim iz

vještajima, i posebno s izvješćem Marca Wellera. Kao pravni savjetnik

kosovske (albanske) delegacije na konferenciji u Rambouilletu, Weller

piše da se nakon povlačenja KVM-a, "u roku od samo nekoliko dana,

broj raseljenih osoba popeo na više od 200.000", dakle dvije trećine od

broja raseljenih u Kolumbiji te iste godine.9 State Department predočuje samo podatke za kraj ožujka, osim što spominje ubijanje jedne oso

be 18. ožujka i napad na tri grada 20. ožujka "pod izgovorom da je OVK

izvršio napade na tamošnje policijske postaje" - primjer "terorizma"

kakav je SAD oštro osudio godinu dana ranije. S povlačenjem proma

trača 20. ožujka, srpske snage su "značajnom operacijom izvršile

8 Vidi poglavlje 1, bilješku 41.9 Weller, op. cit.; vidi poglavlje 1, bilješku 29.




napade protiv snaga OVK-a", te su se 23. ožujka "na meti" za "etničko

čišćenje" koje tada počinje (nakon bombardiranja) našli Priština, Peć i

drugi gradovi.

Pretpostavljajući da je svaka riječ u izvještaju točna, zaključit ćemo da se Milošević (još jednom) otkriva kao glavni ratni zločinac. A ti

me se zločini Clintona, Blaira i njihovih pomagača još jednom jasno ra

zotkrivaju.

Drugi glavni dokumentarni izvor za ovo razdoblje je optužba Me

đunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Hagu protiv

Miloševića i njegovih suradnika.10 Optužbe su svakako opravdane, čakse na njih i predugo čekalo. Uz to, one su daleko preuske: ograničene

samo na Kosovo u 1999. godini. Prema sudskim dužnosnicima, NATO

je "otvorio put okolnostima koje su se svele na podizanje izuzetno brze

optužnice tako što je dao [tužiteljici Louise] Arbour pristup obavještaj

nim podacima i drugim informacijama za koje joj zapadne vlade dugo

vremena nisu odobravale pristup". Ili točnije, mogli bismo zaključiti,da je SAD opskrbio gospođu Arbour takvim "obavještajnim podacima i

drugim informacijama", ili je možda, kako stoji u priči s naslovne stra

nice, "Clintonova administracija i britanska vlada pružile obavještajne

informacije za upotrebu u cilju formuliranja optužnice."

Zahvaljujući tim američko-britanskim inicijativama, "sud je mo

gao svladati politički otpor u glavnim zapadnim gradovima protiv optužnice čiji je tajming bio diplomatski porazan." Osobito su "Sjedinjene

Države izrazile ozbiljnu zabrinutost oko tajminga kad su bile prije ne

koliko dana informirane o podizanju optužbe" koju su tako energično

požurivale. Gospođa Arbour je također uvjeravala svijet da je Sud pot

puno nezavisan te ni na koji način nije pod utjecajem onoga što vlade

govore i čine, svakako ne pod uplivom Sjedinjenih Država koje su istovremeno ubrzale podizanje optužnice i "izrazile ozbiljnu zabrinutost"

hoće li sud poduzeti daljnje postupke. Dan ranije, "američki dužnosnici

su insistirali... da Sjedinjene Države nisu vršile pritisak [na Sud] da us

pori ili ubrza podizanje optužnice protiv Miloševića", koji Sud "već go

dinama istražuje" (ali bez ključnih obavještajnih podataka i drugih in

10 Roger Cohen, NYT, 28. svibnja 1999. Uz to ide priča sa naslovne stranice koju je napisala Jane Perlez. Dvije pune stranice posvećene su sažetku "ključnihodjeljaka" optužnice.




formacija koje je odjednom dobio od SAD-a i Velike Britanije).11 Op

tužnica "ocrnjuje jugoslavensku vladu kao zločinački režim neobičnog

razvoja." Britanski dužnosnici izražavaju nadu svoje vlade kako će "op

tužnica biti od pomoći za jačanje kičme" Clintonovoj administraciji, teopisuju diplomatski put kojim je krenuo ruski izaslanik Viktor Černo-

mirdin kao "neatraktivnu okladu".

Kako će se ove različite teze izmiriti ostaje manje jasno, ali zane

marimo proteškoće i prihvatimo da su Sjedinjene Države koliko opo

nirale toliko i favorizirale naglo podizanje optužnice, a da je Sud de

monstrirao svoju nezavisnost "napadno brzom" reakcijom na ame-ričko-britanske akcije bez presedana da se ubrza podizanje optužnice

za koju se Washington nada da neće biti podignuta kad Sudu uruči in

formacije i obavještajne podatke koje su mu ranije uskraćivane.

Britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook reagira ponavlja

njem glavne teze novog humanizma. "Ne može biti pogađanja, nikak

vih amnestija za ratne zločine", rekao je, možda imajući na umu NATO-ove partnere Tursku i Sjedinjene Države, pa čak i London. Ne

ma straha od toga: sve pokrenute kaznene postupke dolično će usmje

ravati samo oni u čijim su rukama topovi i dolari.

Vraćajući se na podignutu optužnicu, vidi se da je "bazirana isklju

čivo na zločine počinjene od početka 1999. godine." Ona se odnosi na

zločine koji "započinju s prvim siječnjem ili oko prvog siječnja 1999." Namaknut je dugi popis slučajeva, od kojih se svi događaju nakon po

četka NATO-ova bombardiranja 24. ožujka. U optužnici stoji da "od ka

ko su zračni udari započeti, snage SRJ i Srbije su intenzivirale svoju

sustavnu kampanju i silom prognali na stotine tisuće kosovskih Alba

naca." Izuzeci su pokolj u Račku 15. siječnja 1999, kao i "deklaracija o

neizbježnoj ratnoj prijetnji" 23. ožujka, kad NATO obavlja završne pri preme za bombardiranja sljedećeg dana (tu se još vremenski neodre

đeno govori "potkraj ožujka").

Ukratko, optužnica slijedi isti tok kao i upravo prikazani izvještaj

State Departmenta nastojeći potaknuti interpretaciju da je NATO-ovo

bombardiranje reagiranje na zločine započete tri mjeseca ranije, dok

su ponuđeni dokazi o zločinima uslijedili nakon početka bombardiranja.

11 Philip Shenon, NYT, 27. svibnja 1999.




Drugi argumenti kojima se opravdava bombardiranje nisu ništa

uvjerljiviji, ponekad su i sasvim iracionalni, aludirajući na događaje ko

ji se zbivaju nakon odluke da se bombardira.12 Primarni argument u

ovoj kategoriji govori da je NATO morao bombardirati da spriječi etničko čišćenje koje je upravo "rezultat" toga bombardiranja, što se i

predviđalo; poneki primjer toga smo već iznijeli. Uobičajen prateći ar

gument je da su izbjeglice koje su brutalno istjerane (nakon bombar

diranja) pozvale NATO da uništi njihove mučitelje (što je kao veliko iz

nenađenje). Bez obzira na prozirnu iracionalnost, nismo čuli da se ikad

pozivalo na bombardiranje Ankare, Tel Aviva, Washingtona i drugihglavnih gradova na sličnoj osnovi, niti je tisak bučno povlađivao bom

bardiranje američkih veleposlanstava ili Svjetskog trgovačkog centra

(WTC), poštujući istu logiku.

Jedan vodeći intelektualni dnevnik citira Vaclava Havela koji je

"dao razumno objašnjenje" zašto mora podržati NATO-ovo bombardi

ranje. "Za Havela, rat u Jugoslaviji je prekretnica u međunarodnim odnosima: prvi put su ljudska prava jednog naroda - kosovskih Albanaca

- nedvosmisleno stavljena na prvo mjesto."13

Havel je započeo naglašavajući veliki značaj i važnost kosovske in

tervencije. Ona ukazuje na to da možda konačno ulazimo u eru istin

skog prosvjetiteljstva u kojem će biti "kraj naciji-državi", i koja više ne

će biti kao u prošlosti "kulminacija povijesti svake nacionalne zajedni

ce i njena najviša zemaljska vrednota". "Prosvijećena nastojanja gene

racija demokrata, užasno iskustvo dvaju svjetskih ratova... i evolucija

civilizacije su napokon doveli čovječanstvo do priznanja da su ljudska

bića važnija od države", kako nam otkriva intervencija na Kosovu.

Havel nam potom iznosi svoje "razložno objašnjenje" zašto je intervencija pravedna:

Postoji jedna stvar koju nijedno razumno biće ne može pore

ći: ovo je vjerojatno prvi rat koji se ne vodi u ime "nacional

12 Može se raspravljati kako je nastojanje da se spriječe takvi događaji motiviranoranijim slučajevima, ali detaljno ispitivanje slučajeva to jasno određuje.

13 Paul Wilson, uvod u Havelovo obraćanje parlamentu Kanade: "Kosovo and theEnd of the Nation-State", New York Review, 10. lipnja 1999.




nih interesa", nego u ime načela i vrijednosti... [NATO] se

bori zbog brige za sudbinu drugih. On se bori jer nijedna poš

tena osoba nije u stanju stajati postrance i gledati sustavno

ubijanje drugih ljudi po direktivama države... Savez je postu pio iz poštovanja prema ljudskim pravima, prema nalozima svoje savjesti i zakonskih dokumenata. Ovo je važan prese

dan za budućnost. Jasno je rečeno da je naprosto nedozvolji-

vo ubijati ljude, tjerati ih iz njihovih domova, mučiti ih i

konfiscirati njihovu imovinu.

Premda pozornost na stvarni svijet politike iziskuje kvalifikaciju:

kada to traži Washington. Ostaje dopustivo, dapače obligatno, ne samo

tolerirati takve postupke već i masovno im doprinositi, osiguravajući

da oni dostignu još veće vrhunce žestine - primjerice, unutar NATO-a

- i, naravno da ih se sprovodi samostalno, kad god to bude potrebno.

Također ostaje dopustivo, ako ne i obavezno održavati jednu dostojan

stvenu šutnju o pitanjima koja "ne treba ni spominjati." Posljedice za

Balkan su također prešućene, što spada u red mudrih odluka.

Havel otkriva etičke standarde na kojima su utemeljena njegova

shvaćanja i moralne pouke od prije deset godina, odmah nakon što su

njegovi sumišljenici disidenti brutalno ubijeni u El Salvadoru i pošto

su, ubijajući i uništavajući, Sjedinjene Države izvršile invaziju na Panamu. Da proslavi te veličanstvene događaje, Havel je odletio u Wash

ington da se obrati zajedničkoj sjednici Kongresa gdje doživljava gro

moglasne ovacije jer je došao glorificirati "branitelje slobode" koji su

naoružavali i obučavali ubojice jezuitskih intelektualaca i na desetine

tisuća drugih. Hvalio ih je jer su "shvatili odgovornost koja proizlazi iz

moći, i poticao ih neka nastave stavljati "moralnost ispred politike" nanačin kako to spektakularno već čine u tradicionalnim domenama, ali

ne samo tamo. Kičma naših postupaka mora biti "odgovornost", izjavio

je: "odgovornost nečemu što je iznad moje obitelji, moje zemlje, mog

uspjeha" - odgovornost za ljude koji pate južno od (naše) granice, u ju

goistočnoj i zapadnoj Aziji i Africi, i za mnoge druge slične njima, koji

bi mogli neposredno posvjedočiti o velikim djelima "branitelja slobode", naravno, ukoliko ostanu živi. Za razliku od "glasa nijemih" koji je

taj isti branitelj slobode ušutkao kako bi započeo desetljeće užasnog te

rora, Havel se njim inspirira, pa nakon što je ušutkao onu šestoricu




vodećih disidenata, nekoliko tjedana poslije toga, Havel hita u Wash

ington glorificirati "branitelja slobode."14

Nastup su liberalni intelektualci dočekali s oduševljenjem. Možete

zamisliti kakva bi bila reakcija da je situacija bila obrnuta. Havelovauzvišena retorika pružila je "divan dokaz" da je njegova zemlja "prvo

razredan izvor europske intelektualne tradicije", dok njegov "glas sa

vjesti" progovara "neobično snažno o odgovornostima koje velike i ma

le sile duguju jedne drugima", poučavajući nas kako živimo u "roman

tičnom dobu" (Washington Post, Anthony Lewis i mnoštvo drugih).15 U

međuvremenu odgovornosti su se realizirale na načine koji pružaju još"divnih dokaza" o "romantičnom dobu" u kojem smo živjeli u protek

lom desetljeću, a sada dostižu uznosite visine u novoj etapi prosvjetlje-

nja i uljudbe ostvarenoj na Balkanu.

Havelov "razložni argument" za bombardiranje još jednom je poz

dravljen aklamacijama, iako ne baš onako žarko kakva je bila reakcija

na njegovu odu onih koji su između ostalih podviga bili odgovorni za prosipanje mozga disidentskim intelektualcima. Na samom rubu nesla

ganja, Anthony Lewis opet ostaje dirnut i oduševljen argumentom što

ga je Havel tako "elokventno iznio", te tako eliminirao sve preostale

dvojbe glede plemenitosti ideala za koji se Washington zalaže i za "pre

kretnicu u međunarodnim odnosima" koje on signalizira.16 Ni drugi

nisu mogli odoljeti snazi njegovog umovanja.Možemo ostaviti za kasnije argument (koji nudi Havel, a ponavlja

ju Lewis i drugi) da je plemenitost ideala za koji se on zalaže iskazana

činjenicom da NATO nema "teritorijalnih pretenzija" na Balkanu, ni in

teresa za njegove resurse, argument koji istinski otkriva "divan dokaz"

o neuspjehu da shvate razloge vojne intervencije u prošlosti i danas.

I drugi vodeći moralisti angažirali su se za ideal, među njima ElieWiesel, kojeg su poslali u posjet izbjegličkim logorima u Makedoniji,

kako su objasnili dužnosnici Administracije, "da bi usredotočio pozor

nost na moralan argument koji će poduprijeti NATO-ovu kampanju

14 Izvodi, NYT, 22. veljače; WP Weekly, 5. ožujka 1990. WP, vidi poglavlje 1, bilješku14.

15 Više o ovoj poučnoj epizodi i drugim koji su uslijedile na njenom tragu, vidi Deterring Democracy, poglavlje 10.

16 Lewis, "Which Side Are We On", NYT, 29. svibnja 1999.




bombardiranja." Portparol američkog veleposlanstva objasnio je da je

"potrebna osoba poput Wiesela kako moralna filozofija ne bi skrenula

sa pravog puta." Kosovo predstavlja "moralni rat", potvrđuje Wiesel:

"Kada zlo pokaže svoje lice, ne čeka se, ne daje mu se mogućnost daosnaži. Mora se intervenirati."17

Barem ponekad Wiesel ostaje vjeran svom vodećem načelu da je

šutnja obveza u prisutnosti zločina koji se odvija, koliko god bio velik,

ako ga sprovodi posrednik koji ima odobrenje. I tad je bio iskren. Tako

je informirao izraelski tisak da je kao opunomoćenik Sjedinjenih Dr

žava dobio dokumentaciju (putem izraelskog tiska) od kolege laureatanobelovca o ključnoj ulozi Izraela u provođenju stravičnih zvjerstava u

Gvatemali, u vrijeme kada je neposredan američki angažman bio spu

tan previdom Kongresa i pritiskom javnog mnijenja. Dokumentacija je

popraćena sugestijom kako bi on mogao upotrijebiti svoj prestiž i kon

takte da se "ne pruži mogućnost zlu da se osnaži" do razine koju mno

gi smatraju genocidnom. Upitan o tome u jednom intervjuu u Izraelu,novinar javlja da je Wiesel "uzdahnuo" i rekao: "Ja obično odgovaram

odmah, ali kakav sam mu odgovor mogao dati?" Nije se radilo o neis

pravnoj dokumentaciji, jer je uvidio da je ispravna, već o tome da čak i

privatna komunikacija prekoračuje granice podčinjenosti državnoj

moći i nasilju na koje se "Prorok iz New Yorka" obvezao.18

Wieselova posvećenost šutnji seže i u prošlost. Tako je 1982. daoostavku na mjesto predsjednika telavivske (nevladine) konferencije o

genocidu na zahtjev vlade, koja nije htjela naljutiti svog turskog savez

nika uključenjem informacije o genocidu nad Armenima u povijesni

pregled. Dobro poznati povjesničar holokausta, Yehuda Bauer, kasnije

je informirao tisak o svom povlačenju s konferencije - "vrlo ozbiljna

greška", smatrao je - pod pritiskom izraelskog Ministarstva vanjskih

17 David Rohde, "Wiesel, a Man of Peace, Cites Need to Act", NYT, 2. lipnja 1999.18 Yoav Karni, "The Prophet from New York", Ha'aretz, 27. lipnja 1985. Vidi

Turning the Tide za dalje komentare i Fateful Triangle za dodatne primjereWieselova načela da se šuti u prisutnosti zločina. Njegov kolega laureat Nobelovenagrade bio je MIT-ov biolog Salvador Luria, koji me zamolio da prikupimdokumentaciju iz hebrejskog tiska da bi ga on poslao Wieselu uz svoju sugestiju(na koju mu ovaj nije odgovorio).




poslova i nakon što sam primio "telefonski poziv od Eliea Wiesela iz

New Yorka koji me nagovarao da ne sudjelujem."19

Onda je razumljivo da je kad je rat počeo,

Bijela kuća pozvala šačicu gostiju u Istočnu sobu gdje se vodila rasprava o pitanjima milenija da se pridruže Elieu Wie-

selu, koji je preživio holokaust i primio Nobelovu nagradu.

Tu, gdje su nekad djeca Theodorea Roosevelta uz bučno ve

selje jahala svoje ponije, sada Clintoni slušaju učenjaka s

Bostonskog sveučilišta kako drži predavanje o temi "Opasno

sti od indiferentnosti", da bi iza toga vodio razgovor o vezi između morala i politike.20

- kao u Gvatemali, Libanonu i okupiranim teritorijima, doista go

tovo svugdje gdje je prethodno spomenuta moralna istinitost istakla

opasnost od indiferentnosti. Može se naslutiti da to nije bilo žarište dis

kusije, te da je ono ostalo unutar granica umijeća koje odobravaju mo

ralisti, i koji se mogu se s lakoćom odrediti.

Theodore Roosevelt je spomenut jer je "Clinton rehabilitirao mo

ralnu snagu kojoj se divio" kod svog uglednog prethodnika, potpomog

nut Wieselovim mudrim i principijelnim savjetima. Pohvale Clintonu

obično se koriste primjerom modela TR-a, primjerice, nadahnute riječi

sekretara za obranu, Williama Cohena, prigodom predstavljanja pred

sjednika u pomorsko-zrakoplovnoj bazi Norfolku, za njegovog prvog

važnijeg obraćanja tjedan dana nakon početka bombardiranja. Cohen

započinje citiranjem Theodorea Roosevelta koji je govorio da "u osvitu

ovog stoljeća, Amerika postaje svjesna svog novog mjesta u svijetu."

19 Bauer, Israel Amrani, Ha'aretz, 20. travnja 1990. Kontekst članka bila je odluka državne televizije da otkaže dokumentarnu emisiju o genocidu Armenaca pod pritiskom vlade i navodno imigranata iz Turske koji su se plašili da bi"emitiranje štetilo izraelsko-turskim odnosima." Vidi Israel Charny, "The Conference Crisis: The Turks, Armenians and the Jews", u International Conference on the Holocaust and Genocide, Tel Aviv, 20.-24. lipnja 1982., Knjiga prva(Tel Aviv, 1983.) (naveo Peter Novick, The Holocaust in American Life, HoughtonMifflin, 1999.). Wiesel je bio oštro osuđen u izraelskom tisku zbog svoje

pokornosti državnoj moći i svog načela šutnje pred zvjerstvima. Za uvid uizvještaje vodećeg toka američkog tiska kada mu je dodijeljena Nobelovanagrada, vidi Alexander Cockburn, Nation, 8. studeni 1986.

20 David Shribman, "An oft-battered Clinton emerges victorious again", BG, 11.lipnja 1999.




Prema TR-ovim riječima: "Ako niste voljni boriti se za velike ideale, ti

ideali će nestati." A "danas, u osvitu nadolazećeg stoljeća, pridružuje

nam se predsjednik Bill Clinton" koji razumije, kao što je to razumio i

njegov obožavani model, da "ostati postrance... kao puki svjedok neizrecivog užasa koji tek što se nije dogodio [na Kosovu], a koji će zapravo

utjecati na mir i stabilnost članica NATO-a, jednostavno nije prihvat

ljivo."21

Čovjek se mora pitati kakve li se misli vrzmaju po glavi nekog tko

priziva ovog čuvenog rasističkog fanatika i sumanutog šovinista za mo

del "moralne snage" i "američkih vrijednosti", čak priziva i povod kojiilustrira omiljene mu "velike ideale", dok rezultat njegove gromke de

klaracije glasi: pokolj na stotine tisuća Filipinaca, koji su tražili oslo

bođenje od Španjolske, i to nedugo nakon Rooseveltova vlastita dopri

nosa u sprječavanju Kubanaca da postignu isti cilj.

Još jedan česti argument glasi: "trebamo energično i inteligentno

zahtijevati napredovanje u ljudskim pravima gdje god to možemo - ada time, naravno, ne pogoršavamo stvari", dok je to u oštrom kontras

tu s tvrdnjom da moramo reagirati s krajnjim nasiljem na Kosovu (us

put uveliko "pogoršavajući stvari") jer se "nalazi u Europi, u Europi ko

ja se u biti nalazi pod okupacijom vlastite joj unilateralne organizacije

za sigurnost, NATO-a. Kosovo se događa, da tako kažemo, pod našom

stražom."22 Ma kakve bile dobre strane ovog argumenta, on je a for- tiori za zločine koji se događaju unutar samog NATO-a, i pod formal

nom jurisdikcijom Vijeća Europe i Europskog suda za ljudska prava, ko

ji, kao što primjećujemo, nastavlja s donošenjem presuda protiv onih

koji su odgovorni za užasne zločine - odnosno lokalno odgovorne

stranke, ali ne i protiv "branitelja slobode" koji vode prosvijećene dr

žave, provodeći zvjerstva, u ovom slučaju iz daljine. Američko podržavanje etničkog čišćenja i barbarstva u Turskoj je bez ikakve dvojbe "pod

našom stražom" i treba nam biti prva briga, mnogo veća negoli zločini

u regiji koja uopće nije u sastavu NATO-a, iz elementarnih razloga koje

smo spomenuli ranije: naša odgovornost, te odgovarajuća lakoća s ko

jom možemo ublažiti ili okončati zločine.

21 1999 Federal Information Systems Corporation, Federal News Service, 1.travnja 1999.

22 Kai Bird, Nation, 14. lipnja 1999.




Drugi pokušaj odbacivanja krivnje je primjedba da Milošević nije

bio prisiljen reagirati na NATO-ovo bombardiranje masovnim zločini

ma. To je sasvim točno. Istom tom logikom, mi ne snosimo nikakvu od

govornost ako isporučujemo oružje priznatim ubojicama, da bi odmah potom ubili boga u njima, prijeteći im još i gore, provocirajući ih neka

izvrše ubojstva koja smo mi predvidjeli. Napokon, mogli su reagirati ta

ko da se zahvale na našoj ljubaznosti.

Možda ima i drugih argumenata, ali ako je tako, nisam ih uspio

pronaći u bujicama riječi koje su popratile odluku o bombardiranju.

Možda događaji zaista jesu "prekretnica u međunarodnim odnosima." Neobično je što se pribjegavanje nasilju podržava tako slabašnom ar

gumentacijom.

Može se pretpostaviti da su zagovornici eskalacije zvjerstava na

Kosovu na određenoj razini vidjeli kako konstruiranje opravdanja na

meće određene nemale probleme. Time bi se mogli objasniti izljevi ot

rovne rasne mržnje i šovinizma, pojave kakve nisam u svom životu vidio još od histerije raspirivane o "Japancima" tijekom Drugog svjetskog

rata, gmizavcima koje moramo zgaziti - za razliku od Nijemaca - su

braće koja su zastranila.

Od samoga početka, Washington je shvatio da je "demonizacija

Miloševića potrebna da bi se izvršili zračni napadi."23 U skladu s tak

vim stavom, udari protiv civilnih ciljeva tumačeni su kao "napadi navlasništvo srpske elite." Primjerice, napad koji je uništio Tvornicu au

tomobila Zastava, čiji direktor je bio Miloševićev suradnik - ministar za

privatizaciju, koji je, saznajemo iz stranog poslovnog tiska, bio "podu

zetnik bez ikakve stranačke pripadnosti, a kome su se zapadne vlade

dodvoravale kao vodećem reformatoru u srpskoj vladi i najomiljenijem

gostu za večerom u diplomatskim krugovima." Jedan viši američki vojni stručnjak je rekao da je "zamisao bila da se utjera strah u one ljude

čiji je položaj u privredi zavisio od gospodina Miloševića." Ali uništena

postrojenja su isto tako osiguravala sredstva za život tisućama radnika,

u slučaju tvornice Zastava, radnika koji su bili glavni nositelji velikog

23 Roger Cohen, NYT, 30. ožujka 1999., navodeći jednog dužnosnika State De- partmenta.




štrajka s antirežimskim primjesama. Ali to se smatralo nevažnim, sve

dok je borba opisivana kao borba NATO-a protiv demona Miloševića.24

Kako je NATO-ovo bombardiranje direktno i sve otvorenije napa

dalo civilno društvo, postalo je nužno modificirati propagandni okvir,demonizirajući narod Srbije, a ne samo njihovog vođu. Priznajući da je

"lišavanje Srbije električne energije i razaranja njene vodoopskrbe, ko

munikacije i građanskog transporta dio programa",25 liberalni kolum

nist William Pfaff zaključuje kako je pogreška opisivati NATO-ov rat

kao "sukob samo s vođama Srbije", Miloševićem i njegovim pajdašima.

"Srpske je vođe izabrao srpski narod", sada odjednom naglašava Pfaff,i bez obzira koliko nesavršeni bili izbori, "malo toga ukazuje da sve

ukupni rezultati ne izražavaju volju srpskog biračkog tijela." Stoga ne

treba krivo opisivati Miloševića kao diktatora; on je istinski predstavnik

srpskog naroda, koji prema tome "ne smije biti pošteđen one iste doze

patnje koju je on nanio svojim susjedima" (vjerojatno aludira na Koso

vo, s obzirom da ga Washingtonska pogodba sa zločincem u Daytonunije potakla na slične akcije). Sada je potrebno demonizirati i narod, ne

samo izabranoga vođu, ukoliko će se napad na civilno društvo prikazati

kao vježbanje novog humanizma.26

Pfaff nije izričito objasnio koju taktiku preporučuje, ali je u proš

losti ukazivao na ono što je, možda, mislio. Razmatrajući propast u Vi

jetnamu, zaključio je da su Sjedinjene Države slijedile "jednu razumnu

24 Eric Schmitt i Steven Lee Myers, "NATO Said to Focus Raids on Serb Elite'sProperty", NYT, 19. travnja; Guy Dinmore, '"Tomahawk democracy' decriedas car plant bombed", FT, 10./11. travnja 1999. O radničkom pokretu, vidiElaine Bernard, ravnateljica Harvardskog programa radničkih sindikata, "In

dependent Unions in Yugoslavia", webpost (Znet, www.tmag.org). 4. travnja1999.

25 Program je generalno ciljao na "gospodarsku infrastrukturu". Cilj je bio da se"gospodarski život dovede skoro do potpunog zastoja", od Vojvodine na sjeverudo ostalih dijelova Jugoslavije, odnosno da se svede na razinu na kojoj bi "izglediza gospodarsku obnovu bili vrlo sumorni", s "trajnom štetom" u opskrbi strujomi vodom uslijed visokoeksplozivnih bombi. Opskrba vodom u Beogradu smanjena je za 90%, a to je zadalo najveće neprilike bolnicama." Michael Dobbs,

"Bombing devastates Serbia's infrastructure", WP-BG, 29. travnja; StevenErlanger, "Production Cut in Half, Experts Say", NYT, 30. travnja; Erlanger,"Reduced to a Caveman's Life", 19. svibnja 1999; i mnogi drugi izvještaji saterena.

26 Pfaff, BG, 31. svibnja 1999.

http://www.tmag.ori/

http://www.tmag.ori/




strategiju", ali to je bila "strategija onih koji su bogati, koji vole život, a

boje se 'troškova'." "Želimo život, sreću, bogatstvo, moć", ali nismo us

pjeli shvatiti "strategiju slabih" koji su "zaokupljeni apsolutima, u koje

spada i to da čovjek neizbježno pati i umire." Kao i sam život, ona "sreća, bogatstvo, moć" koju cijenimo tek je "jedna dimenzija našega iskus

tva izvan dimenzije azijske sirotinje", koja "stoički prihvaća uništenje

bogatstva i gubitak života", pozivajući nas izvršiti našu "strategijsku lo

giku dokraja, odnosno do genocida." Ali mi se tome protivimo, nevoljni

"uništiti sami sebe... osporavajući naš vlastiti sustav vrijednosti."27

Poruka izgleda jasna: destrukcija i masakr su "razložni" sve dok nedostignu razinu doslovnog genocida, što bi bilo neprihvatljivo, jer bi ti

me "uništavali sami sebe" ako bi otišli tako daleko. Vjerojatno iste mo

ralne vrednote vrijede za novi humanizam. Pfaff nije dao izvore svojih

saznanja o mentalitetu azijske sirotinje, ali koji god bili, oni bez sumnje

još stoje na raspolaganju da opsluže tekuće potrebe.

Isprva, Pfaff je usmjerio svoje "moralno ogorčenje" primarno protiv Miloševića, čiji postupci demonstriraju da "on posjeduje moralnu

maštu koja zaslužuje da se usporedi s Hitlerom i Staljinom. Njegovi po

stupci se temelje na širokoj osnovi."28 Poput drugih koji povlače istu

usporebu, Pfaff nije išao dalje od postavljanja očitog pitanja o onima

koji su provodili "razložnu strategiju" u Indokini naglo se zaustavlja

jući, doduše, prije stvarnog genocida, ali nesumnjivo organizirajući i provodeći zvjerstva na daleko "široj osnovi" od demona kojeg uspore

đuju s Hitlerom i Staljinom. Ali to je još jedna od onih tema koju "ne

treba ni spominjati".

Zanimljivo je vidjeti s kakvom lakoćom se ova - ipak, prilično oči

gledna - pitanja ne postavljaju kada se prikazuju Miloševićevi postupci

kao "potpuno usporedivi s Hitlerovim i Staljinovim deportacijama ci jelih etničkih skupina" (Timothy Garton Ash).29 Uobičajena usporedba

27 Pfaff, Condemned to Freedom (Random House, 1971.). Vidjeti For Reasons of State za ova i mnoga slična razmišljanja. Kao što tamo primjećujemo, Pfaff

vrlo revno parafrazira komentare Townsenda Hoopesa u knjizi koja je objavljena prije dvije godine, mada bez navoda; no s obzirom da Hoopes spominje Pfaffanije jasno kome pripada zasluga.

28 19. travnja 1999.29 Vidi poglavlje 3, bilješku 43.




nost, i shodno tome može ih okončati - dakle, opet one ranije spome

nute moralne istinitosti, s krucijalnim logičnim zaključkom.

Opet, "ne treba ni spominjati" praksu "normalnog svijeta" glede

ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti ako im trag vodi u Washington, London i druga središta prosvjećenja. Ilustracije se mogu naći u

instituciji u kojoj Sullivanova radi (Harvard's Kennedy School), u ča

sopisu čiji je dopisnik bila (Newsweek), kao i u onom za koji sada piše,

među mnogim ostalim - zapravo, u cijelom nizu respektabilnih institu

cija. Časopis u kojim se članak pojavio, primjerice, nije zadovoljan "šut

njom" o užasnim zločinima, ali je snažno zagovara barem ako je riječo klijent-državama Sjedinjenih Država. Tako su urednici dali "Reaganu

& Co. dobre ocjene" za njihove doprinose državnom teroru kad je do

stigao vrhunac u El Salvadoru 1981. godine, a razmatrajući krvopro

liće tri godine kasnije savjetuju da moramo poslati vojnu pomoć "fašis

tima latinoameričkog stila... bez obzira koliko će biti ubijenih" jer "pos

toje američki prioriteti koji su viši od ljudskih prava Salvadoraca."32

Podrška koju časopis daje izraelskom državnom teroru i zločinima, pa

čak i optužbama da opsežna izvješća u američkom i izraelskom tisku i

televiziji "jednostavno nisu istinita",33 toliko su apsurdni da ne zaslu

žuju ni komentar.

Sljedeći logičan korak u tom procesu bio je poziv na "čišćenje Sr

bije", pravodobno objavljen u uvodnom članku New York Timesova dodatka "Tjedni pregled" iz pera Blainea Hardena, pod naslovom "Što je

potrebno da se očisti Srbija".34 Cilj "čišćenja" bio bi da se "uguši bo

lest" i "iskorijeni ekstremni srpski nacionalizam", dajući prednost iz

ravnoj vojnoj okupaciji kao poslije Drugog svjetskog rata. Osobito muč

no se doima onaj "nadrealistički osjećaj žrtve u Srbiji", što nije "nikak

va novost" u toj bolesnoj kulturi, primjećuje Harden. On citira Gold-hagena, koji zaključuje da su "djela Srbije, u svojoj biti, različita od na

cističke Njemačke samo u razini", što opet otvara ono jako nepristojno

pitanje o tome gdje svrstati američke zločine; pitanje koje je zakraču-

nano "šutnjom intelektualaca o pitanju ratnih zločina" u državama koje

32 Uvodnici, NR, 2. svibnja 1981; 2. travnja 1984.

33 Urednik Martin Peretz, "Lebanon Eyewitness", NR, 2. kolovoza 1982. Za drugei slične priloge u to vrijeme, vidi Fateful Triangle.

34 NYT, 9. svibnja 1999.




otvara vrata vremenu iza razdoblja hladnoga rata, u koji nam je zabra

njen pristup kada procjenjujemo novi humanizam, pa nam stoga daje

pravo postaviti pitanje gdje svrstavati američke "prisilne deportacije ci

jelih etničkih skupina" u Indokini, primjerice. Ili recimo u Kambodži,gdje je milijun i po ljudi otjerano u Pnom Pen samo početkom sedam

desetih. Ili procijenjenih deset milijuna Južnovijetnamaca koji su pod

vrgnuti "prisilnim deportacijama" pod intenzivnim bombardiranjima i

čišćenjima terena nakon što je John F. Kennedy eskalirao rat u Južnom

Vijetnamu od masovnog državnog terora do otvorene agresije 1961. -

’62. godine.30 Ima i drugih primjera iz bliže i dalje prošlosti. Ako su Mi-loševićevi postupci "u cijelosti usporedivi" s Hitlerom i Staljinom, onda

smo pogriješili što smo tako visoko svrstali ove monstrume na skali kri

minaliteta u ovom užasnom stoljeću - izvanredan zaključak koji jasno

slijedi iz postavljene doktrine u svezi sa Srbijom, mada bi bilo poučno

vidjeti je i eksplicitno pismeno sastavljenu.

S obzirom na potrebu da se kolektivnom demonizacijom opravdanapad na civilno društvo, bilo je predvidljivo da će se u pomoć pozvati

Daniel Goldhagen kako bi podržao tezu o našoj svađi sa Srbima, a ne

samo s njihovim vođom. Mora se naći lijek protiv duboko usađene kul

turološke bolesti od koje boluju "egzekutori Miloševićeve volje". Zago

vornici ove teze podvlače "osobito, šutnju intelektualaca o pitanju rat

nih zločina" (Stacy Sullivan).31 Ta šutnja je osobito šokantna zapadnom intelektualcu čiji "normalan svijet", kažu, uzima zdravo za goto

vo moralnu odgovornost da se posveti zločinima za koje dijeli odgovor-

30 Za pregled izvještavanja, ili preciznije rečeno neizvještavanja, vidi Manufacturing Consent. O Kennedyevom ratu, vidi Rethinking Camelot, te o konačnojeksploziji američkog nasilja u ratu protiv Južnog Vijetnama, vidi Political

Economy of Human Rights, tom I, koja se dijelom oslanja na ekstenzivneneobjavljene studije Kevina Buckleya, šefa sajgonskog dopisništva Newsweeka, koja su nam stavljena na raspolaganje. Neki od najindikativnijih .zapisa oameričkim zvjerstvima, i razlozi za njih, nalaze se u detaljnim studijamaameričkih savjetnika; vidi Rethinking Camelot radi nekih ilustracija.

31 Između ostalog, Stacy Sullivan, “Milošević's Willing Executioners", New Re public, 10. svibnja 1999. Goldhagenova izvorna teza o “Hitlerovim voljnimegzekutorima" postigla je priličan renome kao popularno štivo, ali nije baš

briljantno prošla u znanstvenoj literaturi; slično tome i ova aplikacija na Srbiju.Za detaljnu kritičku analizu originala, vidi Norman Finkelstein i Ruth BettinaBirn, A Nation on Trial (Holt, 1998.). O primjeni na Srbiju vidi Charles King,Times Literary Supplement, 7. svibnja 1999.




oni favoriziraju. Poput Pfaffa, Harden nas podsjeća da je Milosevic

"izabrani vođa", kome je "naglo porasla popularnost kao posljedica

NATO-ova bombardiranja" (autor nam nameće pretpostavku da je taj

fenomen nepoznat na Zapadu; ali je zaboravio, primjerice, bombardiranje Londona). Stoga je potrebno da se "očiste" Srbi kao narod. Poziv

je već bio elegantno oglasio vodeći intelektualac Timesa, Thomas Fried

man:

Voljeli mi to ili ne, mi smo u ratu sa srpskom nacijom (Srbi

to svakako misle), a ulozi u toj igri moraju biti vrlo jasni: za svaki tjedan vaših razaranja na Kosovu, mi ćemo vas uništa

vanjem vratiti za jedno desetljeće unazad. Želite li 1950. go

dinu? Možemo vam dati 1950. Želite li 1389. godinu? Može

mo vam dati 1389. također.35

Poziv za "čišćenjem" Srbije osobito je prikladan za Sjedinjene Dr

žave, zemlju koja je osnovana na načelu etničkog čišćenja, i koja je neo bična, ako ne i jedinstvena, po tome što je uvijek slavila uspjeh svojih

utemeljitelja koji su obavili "zadaću sječe šuma i Indijanaca i sve zao

kružili u svojim prirodnim granicama";36 dakle, ostvarenje koje se ni u

kom slučaju nije povuklo u povijesni zaborav. Kad bi Luftwaffe nazvao

svoje borbene helikoptere "Židov" i "Ciganin", ili kad bi šampionska

sveučilišna nogometna momčad u Njemačkoj dobila ime "Minhenskićifuti", mogli bi nastati pokreti neodobravanja. Ali moralo bi se ustraj

no tragati za pogrešnom notom koja bi možda uznemirila "šutnju in

telektualaca" u pogledu takve iste prakse kod lidera prosvijećenih zemalja.37

Da bismo procijenili kulturu prosvijećenih, dosta je ako se upita

mo koliko mnogo Apača, Komanča, ... čovjek može susresti kako lutaju prirodom koja je, jednom, bila njihov dom; možda 10 milijuna njih pri

je famozne operacije "etničkog čišćenja" koja se sada komemorira na

ovakav sablastan način. Ili, koliko mnogo čovjek može naći onih koji

spretno rukuju tomahavkom. Možemo se, također, podsjetiti da je mas

35 NYT, 23. travnja 1999.

36 Vidi poglavlje 3, bilješku 78.

37 Znam za jedan primjer: "Apaches and Tomahawks", Le Monde diplomatique, svibanj 1999.




kota šampionata sveučilišnih nogometnihih igara u američkom nogo

metu ona banda "odbjeglih crnja i bezakonitih Indijanaca" koji su mo

rali biti istrebljeni - radi samoobrane, prema gospodi koju veličamo

kao junake (John Quincy Adams, Thomas Jefferson, itd.), koja su, uzgred, iskoristila prigodu da uzmu Floridu od Španjolske i da uspostave

doktrinu posredničkog rata, kršeći Ustav i uvodeći konvenciju koja se

sada uspostavlja "običajem i praksom". Onaj "nadrealni osjećaj žrtve"

zbog kojeg se poziva na "čišćenje" Srbije (Harden), bitan je element u

nacionalnoj kulturi prosvijećenih država koje trebaju izvesti operaciju

čišćenja, što je možda odraz triju stoljeća vrlo uspješnog nasilja.38

Slika je čak i ružnija, ako se to može i predočiti. Komanči helikop

tere "nove generacije", poput Crnih sokolova (Black Hawks) koji su se

tako učinkovito upotrebljavali u operacijama etničkih čišćenja unutar

NATO-a tijekom devedesetih, proizvodi tvornica Sikorsky u Stratfordu,

u Connecticutu. Sikorsky je nudio prodaju Komanča Turskoj još prije

nego što ih je naručila vojska SAD-a. I taj podatak je indikativan. Stratford je pozornica prvog velikog pokolja poduzetog da se očisti sjevero

istočna regija. Bio je to masakr Pequot Indijanaca 1637. godine, koji se

još prije trideset godina slavio u dječjim školskim udžbenicima. Tamo

su puritanci slijedili Božju zapovijed, svojim trijumfalnim načinom če

stitanja samima sebi, zbog "udaranja" po Kanancima i izgoneći ih iz

Obećane zemlje svojim prepadom prije zore, kad je većina muškaraca bila odsutna, koljući žene, djecu i starce u biblijskom stilu tako da su

preostali bježali u užasu pa je "ime Pequota (poput Amaleha) pod ovim

nebom izbrisano, i nije ostao ni jedan koji bi se usudio reći da je Pe

quot", kako su to proglasili heroji-osvajači. Tako glasi i objavljena na

mjera glede operacija etničkih čišćenja u Turskoj koje će se ubrzati naj

novijim Sikorsky strojevima za ubijanje, isporučenim iz domovine prosvijećenosti.39

Očevi domovine točno su znali što rade. Prvi ministar rata napisao

je da su engleski doseljenici provodili "potpuno iskorjenjivanje svih In

dijanaca u većini naseljenih dijelova Unije" metodama koje su bile "de-

38 O ratovima sa Seminolima, vidi William Earl Weeks, John Quincy Adams and American Global Empire (Kentucky, 1992.).

39 Tirman, op. cit. O veličanjima u dječijim udžbenicima, vidi At War with Asia. Omasakru, vidi Year 501 i navedene izvore.




struktivnije za indijanske domoroce od postupaka osvajača Meksika i

Perua." Dobrano nakon što je obavio svoj vlastiti doprinos tom projek

tu, John Quincy Adams postao je otvoreni kritičar ropstva i "potpunog

iskorjenjivanja svih Indijanaca" - nazivajući takvu politiku "među najgnusnijim grijesima ove nacije, koja će, vjerujem, zbog toga jednoga

dana morati stati pred Božji sud", možda osuđujući i današnji način

slavljenja grijeha. Adams se nadao da će njegovo zakašnjelo stajalište

nekako pomoći "toj nesretnoj rasi američkih domorodaca, koju istreb

ljujemo s takvom nemilosrdnom i perfidnom okrutnošću."40

Operacije etničkog čišćenja vođene su uvijek pod geslom najvišihmoralnih vrijednosti. Klasičan opis nam je ostavio Alexis de Tocque-

ville, koji je promatrao kako američka vojska istjeruje Indijance iz nji

hovih nastambi "usred zime" u jednom "svečanom spektaklu" ubijanja

i degradacije, "trijumfalni pohod civilizacije preko pustinje." Osobito

ga je zapanjilo da su osvajači mogli lišiti narod njegovih prava i istri

jebiti ga "s neobičnom lakoćom, mirom, legalno, filantropski, bez prolijevanja krvi i bez kršenja ijednog većeg načela moralnosti u očima svi

jeta," Nije bilo moguće uništiti narod s "većim poštovanjem zakona hu

manosti", pisao je.

Kad je zadatak čišćenja kontinenta obavljen do kraja, osvajači na

stavljaju istim smjerom na Filipinima, također "u ime humanosti" i po

radi "ispunjenja visokih javnih i moralnih obaveza." Operacije čišćenjatraju sve do današnjih dana, u golemim razmjerima, ponekad nepo

srednim američkim nasiljem kao na jugoistoku Azije, ponekad putem

posrednika kao u Centralnoj Americi, ponekad iz općih državnih raz

loga kao unutar NATO-a (u Turskoj) tijekom Clintonove vladavine, ali

uvijek uz "puno poštovanje zakona o humanosti" i ostavljajući za so

bom dosje bez mrlja, izuzev slučajnih "pogrešaka" s "dobrim namjerama", ili takve vrhunske zločine poput propusta na Kosovu, da se krene

direktno u kopneni rat.

Nijedan visoki američki dužnosnik nije izrazio ni najmanje žalje

nje zbog rata u Vijetnamu, osim zato što je povrijedio Amerikance. Niš

ta mi ne dugujemo Vijetnamcima, primjećuje predsjednik za ljudska

prava Jimmy Carter, i nismo dužni da im pružamo bilo kakvu pomoć,

40 Weeks, op. cit.. vidi Rethinking Camelot, uvod, radi upućivanja na daljnje izvorei rasprave od suvremene relevantnosti.




jer je "razaranje bilo uzajamno". Nijedan dobro odgojeni Amerikanac

nije protestirao, pa čak niti smatrao takvu izjavu dovoljno značajnom

da zaslužuje neki komentar. Također se nije smatralo pažnje vrijednim

kad je George Bush velikodušno obavijestio Vijetnamce da mi ne pri jetimo nikakvom "odmazdom" za zločine koje su oni počinili protiv

nas, već samo tražimo poštene odgovore na jedno jedino moralno pi

tanje koje ostaje otvoreno u Indokini: pitanje američkih pilota oborenih

u samoobrani, što je samo još jedna ilustracija tog "nadrealnog osjećaja

žrtve" zbog čega je potrebno čišćenje Srbije.41

Budimo precizni, tradicionalna američka politika nije "etničko čišćenje". Svaka žrtva je dobra, ne samo ona koja se identificira rasom,

religijom, bojom kože, ili nekim drugim karakteristikama. Obvezivanje

se odnosi na općesvjetsko čišćenje. Zapravo, to je i službena politika, a

razrađena je pod nazivom "sukobi protiv pobunjenika" ili "sukobi sla

bog intenziteta".

Prosvijećene države su dobro kvalificirane, kulturom i poviješću,da se vrate na svoju tradicionalnu zadaću "čišćenja" nedostojnih. Upra

vo njihova kvalificiranost za taj zadatak nudi najsnažniji modus za de

mantiranje i izbjegavanje. Divljenje vođama i njihovim plemenitim dje

lima bio je glavni predmet intelektualnog diskursa još od vremena

dvorskih laskavaca na dvorovima od samih početaka pisane povijesti,

osobito nakon uspješne uporabe sile, koja obično izmamljuje pohvaleza vođu koji "zauzima moralno visoke motive".42

Pohvale za čudne kvalifikacije prosvijećenih postaju osobito hitne

kad je teško izmisliti argumente da se opravda upotreba sile. Upravo

tada se može očekivati da ćemo čitati o "moralnom imperativu" koji

usmjerava dobra djela "društva koje stavlja individualnu slobodu na pr

vo mjesto, koje gaji humanističke ideale i koje ovisi o kultiviranju izvjesnih nužnih vrlina", doista, "koje koristi ne samo nužne vrline već i

41 O pripisivanju "dobrih namjera" prilikom započinjanja i održavanja desetljećaneobičnih užasa u Gvatemali, vidi Piero Gleijeses, "The Culture of Fear", pogovor Cullatheru, op. cit. Dosje o Indokini je osobito zapanjujući. Jedan takavrječit primjer je reagiranje na sramnu apologetiku Roberta McNamare,

opečačen kao izdajstvo od strane desnice, a pozdravljenu kao obrana postupakaod strane uglednih oponenata vijetnamskog rata. Vidi “Hamlet without thePrince", Diplomatic History 20.3, ljeto 1996.; i više općenito, “Memories", Z, ljeto 1995.

42 Shribman, op. cit.




plemenite vrline." Jedno tako egzaltirano društvo ne može "tolerirati

masovna izbijanja divljaštva i mučenja, a koja su unutar naše moći da

ih zaustavimo ili barem znatno smanjimo." Naša nas plemenitost pri

siljava da se držimo "normi koje nas naša politika uči da smatramo univerzalnim. Kosovo je takva prilika."43

Da je Kosovo takva prilika, elokventno su proglasili Havel, Wiesel,

i mnogi drugi moralni savjetnici, pozdravljajući lidere centra svjetske

moći. Spadaju li ove proklamacije u tradiciju dvorskih laskavaca za

ovaj milenij? Ili su one u ovom slučaju zaista opravdane, a da je spoj

hvale i moći puka slučajnost? Odgovor na to pitanje spremno se nameće.Dovoljno je proći kroz evidenciju poziva da održimo naše plemenite i

univerzalne norme na načine koji mogu biti štetni interesima moćnih

kojima nudimo našu političku odanost, dakle pitanje se ne doima oso

bito teškim.

Usporedba našeg plemenite vlastitosti s mizernošću drugih, uve

liko doprinosi zadaći demonstriranja vrline za sve što se danas navedekao razlog. Jer, na koncu konca, živimo u jednom "normalnom svijetu"

koga stalno zapanjuje "ljudska sposobnost za zlo", tako strana našim

"običajima i praksi". "Mi želimo život, sreću, bogatstvo, moć", i ne mo

žemo shvatiti mentalitet stvorenja koja "stoički prihvaćaju destrukciju

bogatstva i gubljenje života" pozivajući nas da izvršimo genocid, ali mi

se naglo zaustavljamo, nevoljni "uništiti sami sebe".Slične misli su ponekad vodile do skepticizma u pogledu zauzima

nja za plemenitu stvar. Henry Kissinger, primjerice, vjerovao je da je

intervencija na takvim temeljima ne samo pogrešna (nedefinitivna,

škripac, itd.), već i uzaludna: "Tijekom stoljeća, ovi sukobi [na Balkanu]

odvijali su se s besprimjernom okrutnošću jer ni jedna od tih populacija

nema iskustva sa zapadnim konceptom tolerancije, niti suštinski vjeruje u takav koncept." Najzad razumijemo zašto su se ne samo Ameri

kanci, već općenito i Europljani, međusobno ophodili s tako nježnom

brižnošću "tijekom stoljeća" kako bi prenijeli na druge svoju poruku ne

nasilja, tolerancije i suosjećajne dobrote. U svojim akademskim eseji

ma, Kissinger je dublje prodro u razlike između Nas i Njih, identifici-

43 Peter Berkowitz, profesor političkih znanosti na Harvardu i autor knjige Virtue and the Making of Modem Liberalism, "Liberalism and Kosovo. The GoodFight", New Republic, 10. svibnja 1999.




rajući "najdublji problem suvremenog međunarodnog poretka" kao

"razliku u filozofskom stajalištu" kojom se odvaja Zapad, koji je "dubo

ko odan ideji da je za promatrača stvarni svijet onaj vanjski", od "kul

tura kojima je promakao rani utjecaj newtonovskog mišljenja" pa jošuvijek vjeruju da je za promatrača stvarni svijet skoro u potpunosti

unutrašnji" - seljaci siju svoje usjeve, na primjer, u zabludi da su kiša i

sunce u njihovim glavama (Rusi su počeli shvaćati i proniknuli su u to,

objašnjava Kissinger, ali još uvijek na ograničen način).44 Možda to čak

objašnjava neuspjeh Vijetnamaca da se pokore logici postupne eskala

cije; mislili su da su bombardiranja samo glavobolja, pa su više voljeliaspirin negoli da se poslušno pokore predviđanjima našeg "normalnog

svijeta".

I drugi razbijaju glavu oko "balkanske logike" u kontrastu sa svje

dočanstvom o humanoj racionalnosti "normalnog svijeta" prosvijeće

nog Zapada. Povjesničari nas podsjećaju koliko se "gnušamo rata ili

upletanja u tuđe poslove", što je "naša urođena slabost", kao i na to koliko nas ispunja očajem "opetovano kršenje normi i pravila ustanovlje

nih međunarodnim ugovorima i konvencijama za ljudska prava" od

strane razuzdanih svjetskih zločinaca. Kosovo je "Novi sudar Istoka i

Zapada", glasi naslov misaonog teksta u New York Timesu. prikazujući

"Sukob civilizacija" Samuela Huntingtona: misao kako barbarski ne

humani pravoslavni Srbi odbijaju demokratski Zapad i njegove humanitarne instinkte, jasna je Amerikancima, ali drugima nije, a to ostaje

činjenica koju Amerikanci moraju naučiti shvatiti, kao i "duboko otrež-

njujuće pouke o ljudskoj sposobnosti da čini zlo" što je tako zapanjilo

centre prosvjećenja.45

S okončanjem rata, podjela između Nas i Njih postala je provalija,

te "Amerikanci grozničavo likuju zbog pobjede nad 'komunizmom' inehumanošću, sve više uvjereni kako su njihove vrijednosti ujedno i vri

jednosti svijeta." Ali griješe: "Dva stajališta nečovještva dijele svijet, čak

i u pobjedi", saznajemo iz naslova glavne reportaže u New York Time-

sovom "Tjednom pregledu".46 Ima još mnogo "duboko otrežnjujućih

44 Kissinger, "Commentary", BG, 1. ožujka 1999. American Foreign Policy (Norton,1969).

43 Tony Judt, "Tyrannized by Weaklings", NYT, 5. travnja; Serge Schmemann, "A New Collision of East and West", NYT, 4. travnja 1999. Ash, op. cit.

46 Michael Wines, NYT, 13. lipnja 1999.




pouka" koje Amerikanci moraju naučiti. Moraju početi priznavati da

svatko ne

dijeli stajalište Zapada da je Kosovo prekretnica u zaustav

ljanju etničkih krvoprolića i pomak ka skladu, makar i pod prijetnjom uperenih puščanih cijevi Zapada. Upravo suprot

no: rat je samo podvukao duboku ideološku podijeljenost iz

među idealističkog Novog svijeta koji teži da dokrajči nehu-

manost i Starog svijeta koji podjednako fatalistički vjeruje u vječni sukob.

Nažalost, neki ostaci fatalističkog Starog svijeta još uvijek mogu

baciti pogled i vidjeti kako "idealistički Novi svijet" pristupa "dokon-

čanju nehumanosti" unutar teritorija NATO-ovih saveznika i država-

klijenata, kao i drugdje u njegovoj domeni, a to je mana koja zadržava

Stari svijet da u potpunosti dosegne visine do kojih su dospjeli politički

i intelektualni lideri idealističke države koja teži da dokrajči nehuma-

nost. Što je još gore, određeni otpadnički elementi mogu čak i nadalje

ostati neuvjereni da je idealistički Novi svijet namjeravao dokrajčiti ne-

humanost na Kosovu ili da je to i postigao.

Ali takve čudne misli ne bi smjele ometati naš normalniji svijet.

Umjesto toga moramo se naučiti prepoznavati činjenicu o "ogromnom

jazu između Zapada i velikog dijela ostaloga svijeta po pitanju vrijed

nosti jednog jedinog ljudskog života." Moramo se suočiti s uznemiru

jućom činjenicom da "mnogi ljudi... jednostavno ne kupuju naše zapad

njačke ideje o pravima i odgovornostima." Tada ćemo možda moći

shvatiti ponašanje Rusije, u kojoj "etničko čišćenje i prisilne seobe nisu

baš nepoznate" u njenoj povijesti, osobito pogromi koji su "natjerali 1,5

milijun ruskih Zidova u bijeg na prelasku stoljeća." Ništa ni približno

slično se ne može zamisliti u našoj povijesti, ili u novijoj praksi. Svaka

ko "nema smisla spominjati" da je masakr u Kišinjevu, najužasniji od

svih pogroma koji su natjerali ruske Zidove u bijeg, praktično udvos

tručen od strane američkog klijent-režima koji je opustošio veliki dio

Libanona, premda svi ti zločini blijede u usporedbi s onim mnogo go

rim koji ostaju dolično skriveni od inspekcije i pamćenja.47

47 U vezi s masakrima u Kišinjevu i Sabra/Shatili (usporedba koja je iskrsla uizraelskom tisku) i drugim jezovitim zločinima otprilike u istom razdoblju, akoji su prošli nezapaženi, vidi Fateful Triangle.




Točna priča, ovdje revnosno ispričana, glasi da je taj "idealistički

Novi svijet" uvijek pripisivao visoku vrijednost svakom "pojedinačnom

životu", iako je "tek Drugi svjetski rat promijenio mišljenje Zapada o

nehumanosti" - "Zapad" je ovdje Britanija, Njemačka i Francuska - "te je još pedeset godina trebalo da bi se to promijenjeno mišljenje pretvo

rilo u obvezu." Ali Rusi su "otprilike tamo gdje su se Britanija, Njemač

ka i Francuska nalazile prije osamdeset jednu godinu," a svi ostali su

suviše zaostali čak i da počnu poimati ljudske vrijednosti koje smo mi

oduvijek podržavali, a sada nam se možda, napokon, pridružuju i neke

druge zemlje zapadne Europe.48

Iz toga slijedi bez argumenata da naša stvar, ma kakva ona bila,

mora biti pravedna. Kako anđeli mogu griješiti? Bila bi uvreda ponuditi

argument i dokaz da se opravda njihovo ponašanje, pa se tako tema

može smjestiti na njeno tradicionalno mjesto. U međuvremenu može

mo promišljati prekrasnu novu eru koja leži pred nama, sad kad su

nam se drugi, barem nekolicina, pridružili u prelaženju ove "prekretnice u međunarodnim odnosima" u trijumfu ljudskog duha.

Mnogi drugi imaju pohvale za "univerzalne principe i vrijednosti

koje su usvojili [Europska unija] i lideri NATO-a", iako malodušno jer

su ti principi i vrijednosti "izgubljeni u popularnom diskursu ulice" u

kojoj se čini kao da nema pravog uvažavanja misije "moralne interven

cije" (Tony Blair) kada, "po prvi put u suvremenoj povijesti... ljudska prava postaju važnija od suverenosti državnih granica" (Vaclav Ha-

vel)49 - za razliku od okončanja zločina Crvenih Kmera od "azijskih

Prusa", ili spašavanje Bangladeša od indijskih prethodnica ruskog "he-

gemonizma", ili drugih postupaka naroda koji su još netaknuti zapad

nim prosvjećenjem.

48 Wines, bilješka 45.

49 Robert Marquand, NY T , C S M, 14. lipnja 1999. citirajući Blaira i Havela. Onispravno izdvaja "najojađeniju manjinu, turske Kurde i susjedne zemlje", kojisu nesretno “stavljeni postrance kao posljedica uhićenja i suđenja" Ocalanu.Baš naprotiv, uhićenje i zapanjujuće lažno suđenje Ocalanu je na trenutak

prekinulo prihvaćenu šutnju o "pritužbama" Kurda na Tursku, iako je ulogaSjedinjenih Država ostala valjano prikrivena. Nije se mogao "staviti postrance"

problem koji čak nije ni ulazio u igru, a kad bi Zapad zaista ozbiljno shvaćao principe i vrijednosti koje formalno usvaja, uhićenje Ocalana bi samo pojačaloveć ogroman protest zbog te sramotne uloge.




Samo će oni najokrutniji primijetiti da smo ovo čuli i ranije - mno

go, mnogo puta - i još uvijek očekujemo indikaciju da će se veličanstve-

nost osvajača iskazati podvrgavanjem jedinom ispitu koji ima makar i

najmanji značaj: a to je da poduzmu neku akciju iz koje ne mogu očekivati bilo kakve dobiti, primjerice neku istinski "humanitarnu inter

venciju". Jednostavne ispite lako je naći, baš u ovom trenutku. Ali malo

kome izvan domene prosvijećenih zastaje dah od očekivanja sutrašnje

demonstracije po kojoj se novi humanizam razlikuje od staroga.





Poglavlje 5

Diplomatski zapisi

Kao što je zabilježeno, podizanje optužbe protiv Miloševića i su

radnika od Suda za zločine u bivšoj Jugoslaviji, u "glavnim grado

vima Zapada" smatralo se "pogubnom" zaprekom tekućem diplomat

skom procesu, mada su izvješća naizgled proturječna. Kad je odluka

za podizanje optužbe objavljena 27. svibnja, sudski dužnosnik je izjavio da "zapravo, ova odluka onemogućuje proces pregovaranja." Ste-

ven Erlanger izvještava iz Beograda da je vijest o podizanju optužbe

"večeras zaprepastila Srbe, porušivši nade u okončanje rata" osobito

zbog njenog lajminga: optužbu je izdao (nezavisni) sud istoga dana ka

da se specijalni ruski izaslanik Černomirdin "ovdje očekivao radi ras

prave o mirnom sporazumu." Podizanje optužbe će "znatno otežati"nastojanja Černomirdina, primjećuje Erlanger. Dodatna komplikacija

bila je NATO-ova odluka da izabere isti dan kad je podignuta optužba

i kad je planiran posjet Černomirdina Beogradu te izvede "do sada naj

teže zračne napade na Jugoslaviju."1

Obrazac nije neko posebno iznenađenje. Uobičajeno je, i razum

ljivo za one koji imaju monopol na moć i na sredstva za nasilje, da ćes ulaskom u diplomatsku arenu koristiti svoje oružje intenzivnije, pre

ma vlastitom izboru ili drugim okolnostima: pregovori za okončanje

rata u Indokini i ratove u Srednjoj Americi iz osamdesetih su primje

rena ilustracija, na koje ću se ukratko osvrnuti.

1 Roger Cohen, 27. svibnja; Susan Milligan i Kevin Cullen, BG, 27. svibnja; Susan Milligan, BG, 28. svibnja; Erlanger, NYT, 27. svibnja; Milligan, “NATOlaunches heaviest raids", BG, 28. svibnja 1999.




Černomirdin je reagirao na pojačano bombardiranje neuobičajeno

oštrom izjavom.2 Odlučno je odbacio Clintonovu tvrdnju da "Rusija sa

da pomaže pronaći način da Beograd prihvati uvjete [NATO-a]" kao i

da NATO-ova strategija jača američke odnose sa Rusijom. Naprotiv,"nova NATO-ova strategija, a upravo smo svjedoci prvog praktičnog

primjera u Jugoslaviji, dovela do ozbiljnog pogoršanja rusko-američkih

kontakata", koji su ovime nazadovali "nekoliko desetljeća." Pojačano

bombardiranje, osobito upereno protiv civilnog stanovništva, također

je radikaliziralo rusko mišljenje, smanjujući tako broj onih koji su bili

pozitivno raspoloženi prema SAD-u sa 57% na 14%. Rusi više ne videu Sjedinjenim Državama model "dostojan oponašanja", te smatraju da

su one "izgubile moralno pravo biti lider slobodnog demokratskog svi

jeta." Upozorio je na ozbiljne posljedice ako se događaji nastave kretati

sadašnjim tijekom. Također je, izgleda s pravom, izrazio uvjerenost da

su Kina i Indija među onim zemljama koje podržavaju rusko stajalište.

Prema nagovještajima koji su procurili iz medija i komentara čini se dau tome nisu usamljene i da se međunarodna zajednica osjeća nelagod

no oko postupaka prosvijećenih država, ili se čak zgražava, što je još jedan odraz velikog jaza koji dijeli "idealistički Novi svijet" od njegovih

povremenih suradnika iz kruga "buntovnih nevjernika".

Ponovno pregledajmo diplomatske zapise, pitajući se kako je došlo

do faze koju su Černomirdin i Clinton na tako različite načine tumačili.Bombardiranje je poduzeto, kako izgleda, primarno pod inicijati

vom Sjedinjenih Država i Velike Britanije, nakon što je delegacija SRJ

odbila prihvatiti (privremeni) Sporazum u Rambouilletu. Došlo je do

neslaganja unutar NATO-a, što je procurilo iz jednog naslova u New

York Timesu koji je glasio: "Škakljive podjele među velikim silama na

pregovorima o Kosovu". Jedan od problema odnosio se na raspoređivanje promatrača OESS-a. Europske sile su bile za to da se traži od Vi

jeća sigurnosti da ovlasti raspoređivanje, u skladu s ugovornim obveza

ma i međunarodnim pravom. Washington, međutim, odbija dopustiti

"neuralgičnu" riječ "ovlasti", javlja New York Times, ali najzad dozvo

ljava frazu "pristaje uz". Clintonova administracija se "držala svog

stava da NATO treba imati mogućnost djelovanja nezavisno od Ujedi

2 WP, 27. svibnja 1999.



DIPLOMATSKI ZAPISI 159

njenih naroda." Jedan od vodećih analitičara strategije objasnio je da

bi "iziskivanje blagoslova od Vijeća sigurnosti u biti značilo da mu se u

ruke daje pravo na veto nad našom politikom", kako to predviđa

Povelja UN-a.3

Neslaganja unutar NATO-a su se nastavila. Izuzev Britanije (koja

je sada u onolikoj mjeri nezavisna koliko i Ukrajina u vrijeme prije Gor-

bačova), zemlje NATO-a izgledale su skeptične u odnosu na sklonost

Washingtona prema uporabi sile, te ih je iritiralo "zveckanje oružjem"

državne tajnice Albright, što se smatralo "odmaganjem upravo tada

kad su se pregovori nalazili u osjetljivom trenutku", ali su "američkidužnosnici čvrsto ostali na svojim tvrdolinijaškim pozicijama."4

Tekuća saznanja o diplomatskim interakcijama su mršava.5 Čak

se nije izvještavalo ni o ključnim elementima svjedočanstva koji su u

potpunosti na raspolaganju, uključujući i odredbe Sporazuma u Ram-

bouilletu što je najzad predočen Srbiji i SRJ u stilu ultimatuma "uzmi

ili budi bombardiran", i zato bez ikakve valjanosti u međunarodnom pravu - odnosno onom diskreditiranom starinskom pravu, kojeg ćemo

se sada napokon osloboditi, kako bismo činili onako kako "mi vjerujemo da je pravedno." Ali uvjeti Sporazuma nisu bili dostupni široj jav

nosti. Da bismo razumjeli što se dogodilo, potrebno je saznati koji su to

uvjeti bili.

Sporazum u Rambouilletu zahtijevao je potpunu vojnu okupacijui znatnu političku kontrolu Kosova od strane NATO-a, koji smatra Ko

sovo pokrajinom SRJ, kao i učinkovitu vojnu okupaciju ostalog dijele

SRJ prema volji NATO-a.6 NATO će "postaviti i upravljati vojnom si

lom" (KFOR), koju će "NATO utemeljiti i rasporediti" po Kosovu i oko

njega "djelujući pod vlašću i neposrednom političkom kontrolom Sje-

3 Jane Perlez, NYT, 11. veljače 1999. Bivši dužnosnik Vijeća za nacionalnu sigurnost pod Bushovom administracijom, Richard Haas iz Instituta Brookings,

prema navodu Jonathana Landaya, "How a NATO strike on Serbs could set precedent", CSM, 21. siječnja 1999.

4 Kevin Cullen, "U.S., Europeans in Discord over Kosovo", BG, 22. veljače 1999.

5 Vidi Weller, op. cit., detaljni pregled jednog upućenog sudionika koji je bio pravni savjetnik delegaciji kosovskih Albanaca koju je u Rambouilletu predvodiovođa OVK-a, Hashim Thaci.

6 Privremeni ugovor za mir i samoupravljanje na Kosovu, koji je privatno cirkulirao,skinut s Interneta.




vernoatlantskog savjeta (NAC) kroz lanac komandi NATO-a"; "koman

dant KFOR-a je vrhovna vlast unutar djelokruga što se tiče interpreta

cije ovog poglavlja [Implementacija vojnog sporazuma] i njegove će in

terpretacije biti obvezujuće za sve stranke i osobe."7 Monitoring i nadzor nad civilnim poslovima obavljat će OESS (koji je pod dominacijom

NATO-a) i njegov Šef za implementaciju misije, u koordinaciji s

KFOR-om, NATO-ovom okupacijskom vojnom silom; koordinacija s

okupatorskom vojskom je uglađen izraz za subordinaciju. Unutar spe

cificiranog i kratkog vremenskog rasporeda, sve jugoslavenske vojne

snage i policija Ministarstva unutrašnjih poslova trebaju se rasporeditiu "odobrene kantone", a potom će se povući u Srbiju, osim manjih je

dinica s ograničenim oružjem (detaljno specificiranim) koje će biti od

ređene za obavljanje pogranične straže. Ove jedinice su ograničene na

obranu granica od napada i "kontrolu nezakonitih prelaženja", te im

neće biti dozvoljena putovanja po Kosovu osim zbog ovih zadataka.

"Tri godine nakon stupanja ovog Ugovora na snagu, treba se sazvati međunarodna konferencija da odredi mehanizam za konačno rje

šenje Kosova." Ovaj pasus konstruiran je kao da će se tražiti referen

dum o nezavisnosti, iako se to ne spominje izrijekom.

Što se tiče ostale Jugoslavije, uvjeti okupacije su izloženi u Dodat

ku B: Status multinacionalnih vojnih snaga za implementaciju. Ključni

pasus glasi:

8. Osoblje NATO-a, zajedno sa svojim vozilima, brodovima, letjelicama i opremom, uživat će pravo slobodnog i neogra

ničenog prolaska i neometanog pristupa širom SRJ, uključu

jući i njen zračni prostor i teritorijalne vode. Ovo uključuje,

ali se ne ograničava na, pravo noćnog logorovanja, manevriranja, noćenje i upotrebu svih površina ili kapaciteta potreb

nih za podršku, obuku i operacije.

U tekstu se točno objašnjavaju uvjeti koji dozvoljavaju NATO-ovim

snagama i njihovim službenicima da imaju slobodan pristup teritoriju

7 Postoji jedna kvalifikacija: Šef za implementaciju Misije OESS-a je "konačniautoritet u vezi s nadgledanjem povlačenja jugoslavenskih vojnih snaga i policije."




SRJ, bez obveze ili brige za zakone zemlje ili jurisdikciju njenih vlasti,

od kojih se međutim traži da slijede naredbe NATO-a "na bazi priori

teta i sa svim odgovarajućim sredstvima." Od NATO-ova osoblja traži

se da "poštuju zakone koji se primjenjuju u SRJ...", ali uz kvalifikacijukoja čini tu odredbu ispraznom: "bez prejudiciranja privilegija i imu

niteta koji im pripadaju ovim Dodatkom.”

Razmišljalo se da je takva formulacija koncipirana kako bi garan

tirala njezino odbijanje. Moguće je da je tako. Teško je zamisliti da bi

ijedna zemlja ozbiljno razmatrala takve uvjete, osim kao obrazac za

bezuvjetnu kapitulaciju.U masovnom američkom izvješćivanju o ratu nisam naišao ni na

jednu reportažu o tim uvjetima koja bi bila barem približno točna, oso

bito u onom ključnom članku u Dodatku B koji je upravo naveden. O

članku se izvijestilo tek kad je postao irelevantan za demokratski izbor

šire javnosti, odmah nakon mirovnog sporazuma od 3. lipnja. Tada je

tisak izvijestio da će prema aneksu Sporazuma u Rambouilletu "samo NATO-ove snage imati potpuno dopuštenje ići gdje god budu željele u

Jugoslaviji, imune od bilo kakvih zakonskih postupaka." O ovakvom

planu "uzmi ili ostavi" iz Rambouilleta, Guy Dinmore iz Londona piše:

"NATO-ove trupe imat će pristup cijeloj Jugoslaviji, ne samo Kosovu."8

Očito, u nedostatku jasnog i više puta ponovljenih objašnjenja te

meljnih uvjeta Sporazuma iz Rambouilleta - službenog "mirovnog procesa" - nije bilo moguće u javnosti steći bilo kakvu ozbiljnu sliku o ono

me što se odigravalo.

Nekoliko tjedana kasnije redakcijska mišljenja smatraju da je Spo

razum iz Rambouilleta (o kojem nije bilo reportaža) "tako pun kobnih

pogrešaka da je pripomogao ubrzanju upravo onoga što je namjeravao

spriječiti - etničko čišćenje Kosova". Urednici retrospektivno smatrajucijeli postupak "drečavim diplomatskim neuspjehom." "Jedan smišlje-

niji diplomatski pristup koji bi zadržao promatrače Organizacije za si

gurnost i suradnju u Europi [OESS] na terenu i potaknuo dvije strane

da pristupe istinskom političkom pregovaranju mogao je u mnogoče-

8 Steven Erlanger, NYT, 5. lipnja, navodeći formulaciju članka; Blaine Harden, NYT, istoga dana, okolišna primjedba. Dinmore, “Beograd još uvijek možeosigurati bolju pogodbu”, FT, 6, lipnja 1999.




mu spriječiti kosovsku katastrofu", ali "gruba sila je prevladala diplo

matske vještine koje su ipak mogle pobijediti."9

Možda će se jednoga dana također priznati da je pretpostavka o to

me što su Sporazum i bombardiranje "trebali spriječiti" iziskivala argument umjesto pukog ponavljanja tvrdnje, i to argument kakav nije lako

iskonstruirati u svjetlu poznatih nam činjenica. I možda čak bude mo

guće pitati nije li "diplomatski neuspjeh" zapravo racionalno izabrani

kurs koji je vodio k predvidivoj pobjedi vrijednosti od značaja, dok je

sudbina stanovništva tek sporedna briga, dosljedna u istoj onoj mjeri

koliko i u nespominjanoj prošlosti. Narodna skupština Srbije odgovorila je na ultimatum SAD-a/NATO-a

od 23. ožujka. Njenom se rezolucijom odbija NATO-ov zahtjev za vojnom

okupacijom, te se pozivaju OESS i UN da se dođe do mirnog diplomat

skog rješenja. Kao što je spomenuto, Rezolucija je osudila povlačenje ve-

rifikacijske misije OESS-a s Kosova, koje je naređeno 19. ožujka zbog pri

prema za bombardiranje koje je započelo pet dana kasnije.Rezolucija Narodne skupštine pozivala je na pregovore koji bi vo

dili "k postizanju političkog sporazuma kojim se daje široka autonomi

ja na Kosovu i Metohiji [službeni naziv te pokrajine u SRJ], uz osigu

ranje pune jednakosti svih građana i etničkih zajednica uz poštivanje

suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Srbije i Savezne Re

publike Jugoslavije." Mada "srpski parlament ne prihvaća nazočnoststranih vojnih trupa na Kosovu i Metohiji",

Srpski parlament je spreman ponovo razmotriti opseg i ka

rakter međunarodnog prisustva na Kosmetu [Kosovo/Metohija] radi sprovođenja postignutog sporazuma, neposredno

po potpisivanju političkog dogovora na temelju samouprav

no ugovorenog i prihvaćenog sporazuma od strane predstavnika svih nacionalnih zajednica koje žive na Kosovu i Metohiji.

Bitni dijelovi Rezolucije objavljeni su na vodećim radijskim i tele

vizijskim mrežama pa su svakako bili poznati svakoj novinskoj redak

9 Uvodnik, BG, 18. lipnja 1999. Urednici su u početku dali podršku bombardiranju, zatim im je postalo upitno iz taktičnih razloga, te naposljetku su to vidjelikao Clintonovu pobjedu, priznajući svoju grešku.




ciji. Pretragom nekoliko baza podataka nalazimo samo štura spominja

nja, a čak nijedno u državnom tisku i vodećim časopisima.10

Na konferenciji za novinare u State Departmentu 24. ožujka, glas

nogovornik James Rubin je upitan o Rezoluciji Narodne skupštine Sr bije, posebno o njenom odnosu vezanom za "međunarodnu nazoč

nost". Rubin je lakonski odgovorio da "sumnja da u ovom zdanju bilo

tko vjeruje u uzrečicu Nije svako zlo za zlo’." Činilo se kao da ne zna

što bi "to" bilo. Možda je to smatrao beznačajnim, što bi imalo smisla s

obzirom da je stvar bila u tome da se pošalju bombarderi.

O ovom dijelu Rubinove konferencije također nije bilo spomena ureportažama; niti je, koliko je meni poznato, FAIR Action Alert (koji se

distribuira po vodećim novinama) izvijestio o ovom brifingu.11

O onome što je "to" značilo pouzdano znaju fanatici - odgovori su

različiti, ovisno o vrsti fanatika u koju dotični spadaju. Za druge, pos

tojao je put za iznalaženje rješenja, odnosno da se istraže mogućnosti.

Ali SAD/Velika Britanija i njihovi saveznici ne preferiraju koristiti tuopciju; bolje bombardirati, s predvidljivim posljedicama.

Uobičajena predodžba glasi da je "Miloševićevo odbijanje da prih

vati... pa čak i da razgovara o međunarodnom planu za očuvanje mira

[odnosno, Sporazumu iz Rambouilleta] ono što je pokrenulo NATO-ove

zračne napade 24. ožujka."12 Termin "plan za očuvanje mira" konven

cionalno se upotrebljava i odnosi se na svaki plan koji SAD zagovara.Pojam "međunarodni" također iziskuje kvalifikaciju. Taj članak je je

10 AFP, 23. ožujka; Inter Press Service, 23. ožujka; Deutsche Presse Agentur, 23.ožujka; TASS, 23. ožujka. Ništa ne javljaju UPI (George Nash) ili AP (Robert

Reid) 23. ožujka, premda 24. ožujka AP daje izvještaj Dušana Stojanovića izBeograda. Jedan izuzetak u toj općoj šutnji bio je Detroit Free Press, koji prenosisrž iz izvještaja telegrafskih agencija. BBC je prenio glavni tekst (vidi poglavlje1, bilješku 41), ali očito ispušta referencu koja se odnosi na "međunarodnunazočnost" o kojoj izvješćuju telegrafske agencije. Prvo spominjanje koje sam

ja otkrio u glavnom tiskovnom toku u Sjedinjenim Državama je ono StevenaErlangera, izvještavajući iz Beograda ( NYT, 8. travnja), mada Rezolucija nijeišla baš onoliko daleko koliko on naznačava u jednom od završnih pasusa.

11 FAIR Action Alert: “Je li SAD odbio mirnu soluciju za Kosovo?", 14. travnja,1999.

12 Craig Whitney, NYT, 11. travnja 1999. Redoviti refren, bilježi David Peterson(pc), također citirajući Whitneyeve članke 26. ožujka, 7. travnja i 6. lipnja, praktično s istom formulacijom.




dan od mnogih u kojima se osuđuje srpska propaganda - što je nedvoj

beno točno, ali uz neke previde.

Ako se distanciramo od usvojenih pravila ponašanja, možemo za

ključiti da su 23. ožujka na stolu bila dva plana za očuvanje mira, obanepoznata široj javnosti: Sporazumi iz Rambouilleta i Rezolucija Na

rodne skupštine Srbije. Možemo također dodati još jednu dimenziju za

kašnjelom priznanju da je Sporazum iz Rambouilleta bio "toliko po

gubno defektan" i da je "pripomogao ubrzanju... etničkog čišćenja Ko

sova" (vidi bilješku 9). Kad je 23. ožujka pala konačna odluka o bom

bardiranju, na stolu su ležala dva mirovna prijedloga, svaki "pogubnodefektan", ali s dozom suglasja koje je moglo otvoriti vrata da se "obje

strane zauzmu za istinsko političko pregovaranje kakvo je moglo spri

ječiti kosovsku katastrofu." Odnosno, moglo je, da je to bila namjera.

Za to shvatiti nije bila potrebna nikakva posebna "diplomatska vješti

na", već samo puka volja da se ispitaju ta dva plana koja su bila pre

zentirana. Tu mogućnost, naravno, Amerika nije imala, jer su oba plana skrivena (jedan je još uvijek) sve dok nije postalo prekasno za preis

pitivanje kritičnih odluka svojih lidera.

Epizoda podsjeća na druge, uključujući i neke unutar dopuštenog

nam vremenskog okvira. Takav jedan slučaj su zbivanja koja su se do

gađala u mjesecima koji su doveli do bombardiranja Iraka kako bi ga

se istjeralo iz Kuvajta u siječnju 1991. Naime nedugo nakon iračke invazije u kolovozu 1990., iz izvora u Washingtonu procurile su vijesti o

iračkim prijedlozima o pregovaranju oko povlačenja. Ti su prijedlozi

smatrani "ozbiljnim" i "povoljnim za pregovaranje", uključujući tu i

prijedlog s početka siječnja za koji su stručnjaci State Departmenta za

Srednji Istok zaključili kako predstavlja "ozbiljnu poziciju za početak

pregovoranja", ali ga Washington "odmah odbacuje" i američka javnost je suglasna s tim, kako nam otkrivaju ankete uoči početka samog

bombardiranja. Prema tome, to se skrivalo od javnosti s učinkovitošću

koja je zapanjujuća za jedno slobodno društvo.13

13 Jedine američke novine koje izlaze iz reda su Newsday, koji su izvješćivale ozbivanjima u potpunosti i točno. Možda iznenađuje da curenje informacija navisokom nivou dospijeva u jedne prigradske njujorške novine umjesto u New York Timesu, mada činjenica da se Newsday može naći s blještavim naslovima- na svakom kiosku u gradu New Yorku sugerira određeni razlog za takavizbor. Za redoviti pregled dok je postupak bio u toku, vidi moj članak u Z




Sljedeći važan korak u balkanskom diplomatskom procesu zbio se

22. travnja, tijekom sastanka između Miloševića i omiljenog washing-

tonskog Rusa, Viktora Černomirdina, koji je dobio veliki publicitet. O

sastanku se izvješćivalo krupnim naslovima poput "Rusija završava mirovnu posjetu: slabi znakovi napretka"; "SAD, Britanija odbijaju srpsku

ponudu da UN ima ulogu na Kosovu." Černomirdin je izjavio da je Mi-

lošević suglasan s "međunarodnom nazočnošću na Kosovu pod pokro

viteljstvom UN-a" da implementira političko rješenje i u načelu se slo

žio s "mogućnošću međunarodnog prisustva pod vodstvom UN-a" uko

liko NATO opozove bombardiranje. Tisak je objavio kako "dužnosniciSAD-a i NATO-a malo što vide u Miloševićevom očitom dogovoru sa

Černomirdinom... osim prvih znakova da prkos jugoslavenskog pred

sjednika možda počinje popuštati uslijed NATO-ova napada." Nakon

Mirovnog sporazuma jedan kroničar opisuje događaje od 22. travnja

kao "prvi znak nastajanja pukotine u jugoslavenskom stavu" i javlja se

kako je Milošević spreman prihvatiti "međunarodno prisustvo" na Kosovu, ali "dužnosnici Saveza inzistiraju da bombardiranje neće zausta

viti sve dok Beograd ne prihvati snage za očuvanje mira pod vodstvom

NATO-a radi zaštite izbjeglica koji se vraćaju." Što se tiče nedovoljnosti

Miloševićevog "napredovanja", SAD i Velika Britanija su odmah odbili

prijedlog i pojačali bombardiranje civilnih ciljeva (TV je toga dana iz

bačen iz etera).14

Ukratko, 22. travnja Milošević je ponovio prijedloge Narodne

skupštine Srbije od 23. ožujka, ovog puta na način koji je onemogućio

njihovo zaobilaženje: naime, putem ruskog izaslanika koji je bio milje-

magazinu. Vidi Deterring Democracy (poglavlje 6, i “pogovor") i moj članak uCynthia Peters, uvodnik, Collateral Damage (South End, 1992.), radi eksten-zivnog pregleda; također Douglas Kellner, The Persian Gulf TV War (Westview,1992.). Problem se ispituje i u ponajboljoj od općih povijesti: Dilip Hiro, Desert Shield to Desert Storm (HarperCollins, 1992.). U drugima se ignorira, uključujućii vrlo cijenjenu studiju Lawrencea Freedmana i Efraima Karsha, The Gulf Con

flict 1990- 1991: Diplomacy and War in the New World Order ( Princeton, 1992.),koja hvali "opseg i izvornost naše analize", koristeći se "dokaznim materijalimaiz svih raspoloživih izvora", te suprotstavlja njihove dosege običnom novinarstvu - ustvari, ignorirajući sve ključne dokumentarne i druge izvore, zajedno

s drugim previdima i greškama u prilično neprijatnoj apologetskoj formi. Zadetaljniji uvid, vidi moju studiju "World Order and its Rules: Variations onSome Themes", J. of Law and Society (Cardiff Law School), ljeto 1993.

14 Steven Erlanger, NYT, 23. travnja; Bob Hohler, BG, 23. travnja, 1999.; Kronologija, WSJ, 4. lipnja.




nik Washingtona. S obzirom da prijedlog od 23. ožujka još nije isplivao

na površinu, osim vrlo marginalno, bilo je moguće predstaviti njegovo

ponavljanje kao znak da se nasilje isplati i da se Miloševićev "prkos" po

čeo mrviti pod pritiskom NATO-a. Prema tome potrebno je još više nasilja.

Na jednom drugom sastanku tjednima iza toga, Černomirdin go

vori o "solidnom napredovanju" - "Nagovještaji napredovanja", glasio

je krupni naslov. Nagovještaj se odnosio na srpsko ponavljanje Rezo

lucije Narodne skupštine Srbije od 23. ožujka, sada pojačane s "među

narodnom misijom UN-a, nenaoružanom i civilnom."15

Istoga dana, Times objavljuje UPI-jev intervju s Miloševićem u ko

jem on poziva na pokretanje "političkog procesa" i kaže da "UN može

imati golemu misiju na Kosovu ako to želi", dakle, "UN-ove snage za

očuvanje mira" s "naoružanjem za samoobranu" ali ne i za "okupaciju"

one vrste kakvu traži "diktat Clintonove administracije" u Rambouil-

letu: s trupama koje broje 28.000 teško naoružanih vojnika koji bi oku pirali Kosovo. Milošević je, također, pozvao na smanjenje jugoslaven

skih vojnih snaga na razinu prije bombardiranja od 10 do 11 tisuća, te

na "povratak svih izbjeglica, bez obzira na njihovu etničku ili vjersku

pripadnost", "slobodan pristup Visokog komesara Ujedinjenih naroda

za izbjeglice, kao i međunarodnog Crvenog križa" te nastavak prego

vora za "davanje Kosovu najšire moguće autonomije u okviru Srbije."16

Navodeći zadnju frazu, Times izvješćuje da Milošević "posuđuje je

zik iz predloženog sporazuma u Rambouilletu." Značajnije je to da je

on ponavljao jezik iz nespominjane Rezolucije Narodne skupštine od

23. ožujka kojom se traži "politički dogovor o širokoj autonomiji" za tu

pokrajinu. Miloševićevi prijedlozi od 30. travnja bili su unutar općeg

okvira Rezolucije od 23. ožujka, uz još neke dodatne detalje.Sljedeća faza drame zbila se 6. svibnja, kad je Grupa osmorice

(G-8, vodeće zapadne zemlje i Rusija) dala službenu izjavu objavljenu

uz veliku buku. U njoj se poziva na "trenutačan i verificiran prekid na

silja i represije", povlačenje (neodređenih) "vojnih, policijskih i para-

15 Steven Erlanger, NYT, 1. svibnja 1999. Erlanger, koji je evidentno bio svjestančinjenica, ponavlja u okviru priče da je “čak i prije bombardiranja, srpskozakonodavstvo odobrilo ideju o prisutnosti Ujedninjenih naroda na Kosovu".Vidi bilješku 10.

16 Intervju, NYT, 1. svibnja; Jane Perlez, NYT, istoga dana.




vojnih snaga", "razmještanje po Kosovu međunarodnih civilnih i sigur

nosnih snaga čije će prisustvo potvrditi i usvojiti Ujedinjeni narodi",

"pokretanje političkih procesa koji će voditi uspostavi privremenog po

litičkog okvirnog dogovora kojim se Kosovu daje značajnija samouprava, uzimajući u obzir Sporazum iz Rambouilleta i načela suvereno

sti i teritorijalnog integriteta Savezne Republike Jugoslavije i drugih ze

malja regije", te demilitarizaciju OVK-a.

Izjava G-8 bila je prvi korak ka kompromisu između dva plana ko

ja su se nalazila na stolu 23. ožujka. Ona je modificirala prijedlog srp

ske Skupštine važnom dopunom o "prisutnosti sigurnosnih snaga", iodustala je od centralnih zahtjeva ultimatuma iz Rambouilleta o vojnoj

i političkoj kontroli Kosova. Izjava G-8 nigdje ne spominje NATO i po

ziva na "uspostavu privremene uprave za Kosovo o kojoj bi odlučilo Vi

jeće sigurnosti Ujedinjenih naroda...", čiju je ulogu Washington ranije

u cijelosti odbacio.17

Rezultat se prikazao kao pobjeda SAD-a/Velike Britanije kojom seoslobađaju od odgovornosti zbog njihove odluke da pribjegnu sili.

Glavni naslov u Timesu glasio je: "Rusija suglasna s potrebom da oru

žane snage patroliraju Kosovom." Slijede dvije priče. Jedna započinje

tvrdnjom da je "Clintonova administracija... uspjela pridobiti Ruse na

svoju stranu", dok ona druga počinje riječima: "Zapad i Rusija su se po

prvi put danas složili oko potrebe za međunarodnom vojnom prisut-nošću na Kosovu radi očuvanja eventualnog mira." Sporazum također

pojačava pritisak na "Miloševića, sada izoliranog, budući da su se Rusi

sada pridružili." Veteran Boston Globea, dopisnik John Yemma, javlja

da je primarno dostignuće to da je "Rusija pridobivena da prihvati

NATO-ovo stajalište" o "međunarodnim snagama sigurnosti" koje tre

baju zamijeniti srpske oružane snage, ali "prije nego što se bombardiranje obustavi" Milošević "mora prihvatiti plan G-8, barem u na

čelu."18

Srbija nije dala nikakav službeni komentar, ali su vladine novine

"objavile skup načela na naslovnoj stranici."19 SAD je reagirao odba

cujući formulaciju prijedloga G-8 i nastavio inzistirati na svojem rani

17 “Group of Eight’s Kosovo Statement", NYT, 7. svibnja 1999.

18 John Yemma, BG, 7. svibnja 1999.

19 Jane Perlez, NYT, 8. svibnja 1999.




jem stajalištu, tumačeći događaje kao indikaciju da se neposlušni po

činju pridruživati, ali još uvijek nedovoljno, tako da se bombardiranje

mora nastaviti.

Kad su jugoslavenski dužnosnici izjavili da će prihvatiti okvire plana G-8 i zatražili rezoluciju Vijeća sigurnosti utemeljenu na njemu,

NATO je ponovio svoju privrženost bombardiranju, navodeći da "neće

biti nikakvog opuštanja sve dok Jugoslavija ne prihvati bespogovorne

zahtjeve međunarodne zajednice." Glasnogovornik NATO-a, Jamie

Shea, izjavljuje da se Milošević "počeo pomicati iz pozicije gotovo to

talnog prkošenja međunarodnoj zajednici kada smo mi počeli [zračneudare] pa do barem sadašnje izjave da prihvaća ključne zahtjeve G-8,

koji sadrže NATO-ovih pet uvjeta." Na to je general Clark dodao: "Mis

lim da je bombardiranje potaklo diplomaciju." Bombe su tog dana po

godile most prepun ljudi, jedan sanatorij i konvoj europskih novinara.20

Malo je pozornosti dano pismu jugoslavenskog ministra vanjskih

poslova Živadina Jovanovića njemačkom ministru vanjskih poslovaJoschki Fischeru, u kojem je "ponovljeno da Jugoslavija sada prihvaća

uvjete za mir postavljene prije više tjedana od strane članica zemalja

grupe G-8." Pismo koje je objavljeno u Njemačkoj 1. lipnja, navodi da

je "potrebno odmah obustaviti zračne napade NATO-a i usredotočiti se

na politički program rada kome je cilj da se dođe do stabilnog i dugo

ročnog političkog rješenja", ponavljajući da je SRJ "prihvatila načelaG-8, uključujući i nazočnost UN-a, dok će o mandatu i drugim elemen

tima odlučiti rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda u skladu

sa Poveljom UN-a."21

Trećeg lipnja, mirovni sporazum o Kosovu prihvatili su NATO i Sr

bija. Zemlje G-8 su dale suglasnost za nacrt rezolucije Vijeća sigurno

sti oko implementacije Sporazuma.22

20 Steven Erlanger, NYT, 29. svibnja; Anne Kornblut, BG, 30., 31. svibnja 1999.

21 Charles Madigan, Chicago Tribune, 2. lipnja 1999.

22 Tekst State Departmenta, “Kosovo Peace Accord", tekst, NYT, 4. lipnja 1999.Za tekst koji je prihvatio srpski parlament, vidi AP, 3. lipnja 1999. (prijevod

AP). Dva teksta se neznatno razlikuju. Verzija koju je prihvatila Srbija upućujena markiranje, ali ne i čišćenje minskih polja. Također sadrži više detalja odverzije State Departmenta o "brzom i preciznom vremenskom rasporedu za povlačenje". Nacrt rezolucije, “UN Resolution on Kosovo: Establishing thePrinciples of a Poltitical Solution", AP, NYT, 9. lipnja 1999.




Postoje dvije verzije Sporazuma i Rezolucije UN-a: (1) tekstovi, i

(2) interpretacija od strane NATO-a/SAD-a. Kao što je često slučaj, oni

se razlikuju. Razmotrimo najprije tekstove (koristeći se tekstom Spora

zuma koji je objavio State Department), a zatim se osvrnimo na inter pretaciju.

Kao što se moglo očekivati, Sporazum je kompromis između dvamirovna plana od 23. ožujka.

SAD/NATO odustaju od svojih glavnih zahtjeva (navedeni gore) ko

ji su doveli do srpskog odbijanja ultimatuma: potpune vojne okupacije

i znatne političke kontrole Kosova od strane NATO-a, te slobodni pristup NATO-a ostalim dijelovima SRJ. Nije autoriziran takav pristup ni

snagama sigurnosti planiranim za Kosovo. Više nema ni formulacije iz

Rambouilleta koja se interpretirala kao poziv na referendum o nezavis

nosti.

Srbija je pristala na "prisutnost međunarodnih snaga sigurnosti sa

značajnijim sudjelovanjem NATO-a", i to je jedino mjesto gdje se spominje NATO.

Što se Kosova tiče, politička kontrola neće biti u rukama NATO-a,

OESS-a, ili Srbije, već Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje će us

postaviti "privremenu upravu za Kosovo". Vojnu kontrolu će osigurati

"prisutnost međunarodnih snaga sigurnosti" koje će se razmjestiti "pod

pokroviteljstvom UN-a" pod "jedinstvenom komandom i upravom", adalje se ništa ne specificira. Povlačenje jugoslavenskih oružanih snaga

nije specificirano s onoliko detalja kao u Sporazumu iz Rambouilleta,

ali sličnosti su ostale uz ubrzaniju provedbu. Ostali sadržaj je ostao u

okvirima dvaju planova od 23. ožujka.

Dodatak tekstu, kojeg nema u verziji State Departmenta ni u ver

ziji srpske Skupštine, navodi "rusku poziciju; ruski kontingent neće biti pod komandom NATO-a te će njegovi odnosi prema prisutnim među

narodnim postrojbama biti regulirani relevantnim dodatnim sporazu

mima."23

Rezultat od 3. lipnja navodi na misao da se još 23. ožujka moglo

težiti za diplomatskim inicijativama i tako spriječiti strahovitu ljudsku

tragediju s posljedicama koje će odjeknuti u Jugoslaviji i drugdje, i kojesu u mnogim pogledima prilično zloslutne. Pregled dvaju mirovnih

23 Glavna reportaža, FT; i Guy Dinmore, FT ; 4. lipnja 1999.




planova koji su tada bili javni (načelno, ali ne i stvarno), da bi konačno

bili i javno prihvaćeni barem u nekim krugovima establishmenta neko

liko tjedana kasnije (vidi bilješku 9), pokazuje da je diplomatska solu

cija bila izgledna od samoga početka.Svakako, situacija u lipnju nije ona od 23. ožujka. Krupni naslov u

Timesu na dan zaključenja Sporazuma o Kosovu točno oslikava okol

nosti koje prevladavaju: "Problemi Kosova tek počinju". Među "gole

mim problemima" koji predstoje, Serge Schmemann ukazuje na povra

tak izbjeglica "u zemlju pepela i grobova koja je ranije bila njihov dom",

i na "enormno skupi izazov da se ponovo oživi opustošena privreda Kosova, ostale Srbije i njihovih susjeda". On navodi povjesničarku Balka

na Susan Woodward iz instituta Brookings, koja ističe "da su uslijed

bombardiranja uništeni svi ljudi koji bi nam bili potrebni za stvaranje

stabilnog Kosova", pa je kontrola ostala u rukama OVK-a. Prisjetimo se

washingtonske osude OVK-a kao "terorističke grupe", kada je ona u ve

ljači 1998. počela vršiti organizirane napade. To je, po svemu sudeći,Milošević shvatio kao "zeleno svjetlo" za žestoku represiju kakva je pri

je početka NATO-ova bombardiranja dovela do nasilja u kolumbijskom

stilu, a to je rezultiralo oštrom eskalacijom koja je dosegla razine kakve

je sredinom devedesetih Washington pripomogao stvoriti i unutar sa

moga NATO-a.

Ovi "golemi problemi" su novi. Oni su "učinci bombardiranja" ižestokog srpskog reagiranja na njih, mada su dovoljno zastrašujući bili

i problemi koji su prethodili NATO-ovu pribjegavanju sili.

Rezolucija Vijeća sigurnosti, usvojena bez značajnije izmjene na

crta, inkorporira dogovor G-8 od 6. svibnja koji je prihvatila Srbija

(Aneks 1), i kosovski mirovni sporazum od 3. lipnja (Aneks 2). U prvom

se NATO ne spominje; ovaj potonji spominje NATO samo kako smo gore zabilježili. Sama Rezolucija ne spominje NATO, i u osnovi ponavlja

opće uvjete Mirovnog sporazuma za Kosovo.

Prilikom izvješćivanja o nacrtu rezolucije UN-a, New York Times u

više navrata upućuje na "fusnotu o sudjelovanju NATO-a u snagama si

gurnosti" koja nije postojala u rezoluciji Vijeća sigurnosti i u verziji

Sporazuma koju je odobrila srpska Skupština. Ne spominje se da je is puštena u tekstu mirovnog sporazuma State Departmenta što ga je

objavio Times. Kakav god bio status ispuštene fusnote, opet moramo

razlikovati tekst od interpretacije. U tekstu stoji:




Podrazumijeva se kako NATO smatra da međunarodne snage

za sigurnost sa "znatnim sudjelovanjem NATO-a" znače za

jedničku komandu i kontrolu u kojoj će NATO biti jezgra. To

sa svoje strane znači zajednički NATO-ov zapovjedni lanac pod političkom upravom N.A.C.-a [Sjevernoatlantskog savje

ta]... odnosno da će NATO-ove jedinice biti pod komandom NATO-a.24

Formulacija u osnovi ponavlja uvjete gore navedenog sporazuma

iz Rambouilleta, i radikalno se razlikuje od teksta sporazuma koji je po

nudio State Department i usvojila Srbija, iako on vjerojatno izražavaono što "NATO smatra". Nekoliko dana kasnije, ispuštena fusnota je

preoblikovana i pretvara ono što "NATO smatra" činjenicom: "Ono što

je nedostajalo u konačnom nacrtu bila je fusnota iz ranijeg sporazuma

koja detaljno objašnjava na koji će način 'NATO biti jezgra’ mirovnih

snaga. Ključna rečenica koja bi objasnila da to znači 'zajednička

NATO-ova komanda’ također je nedostajala."25

Prevođenjem činjenice u interpretaciju koja više zadovoljava, tisak

s veseljem dočekuje veličanstvenu pobjedu prosvijećenih država i nji

hovih lidera. New York Times na naslovnoj stranici u svom sažetku

"ključnih točaka" Sporazuma navodi "Uspostava oružanih snaga za

očuvanje mira pod vodstvom NATO-a." "Milošević se pokorava ključ

nim uvjetima NATO-a", glasi krupni naslov na prvoj stranici, prisiljen"da konačno prihvati uvjete NATO-a." Zahvaljujući Sporazumu

"NATO-ove mirovne snage, poznate kao KFOR, konačno će zauzeti ci

jelu pokrajinu", što je "zapravo ravno NATO-ovoj okupaciji Kosova."

Od osobitog značaja smatralo se Miloševićevo "prihvaćanje NATO-ove

komande" u pokrajini koju je NATO okupirao. Glasnogovornik NATO-

a, Jamie Shea, "rekao je da je NATO-ova komanda jasna." Sporazumgarantira "jedinstvenu oružanu silu s jedinstvenim zapovjednim lancem", pod NATO-om. Novinske reportaže oduševljeno zaključuju da je

Milošević bio prisiljen pokoriti se "sili pod vodstvom NATO-a", "i prih

vatiti uvjete koji su za njega čak i gori od onih koje je mogao ishoditi"

prije nego što su bombe "opustošile njegovu zemlju", iako "Zapad raz

24 "A Missing Footnote: ’NATO at the Core"', NYT, 9. lipnja 1999. Ostatak je ponavljanje ruske pozicije, gore navedene iz FT-a, 4. lipnja.

25 Katherine Seelye, NYT, 12. lipnja 1999.




matra nove mogućnosti dogovora oko zapovjedništva oružanim snaga

ma kako bi smirio zabrinutost Rusije za njeno mjesto u sigurnosnim

snagama na Kosovu kojima rukovodi NATO."26

Uzgred, možemo zabilježiti da su Sheaovi svakodnevni nastupikao (britanskog) glasnogovornika NATO-a slijedili dobro uhodanu

praksu koju je još tijekom Prvog svjetskog rata uvelo britansko minis

tarstvo za informiranje, a koje je u tajnosti zaključilo da je njegova za

daća" usmjeravati razmišljanja većine na svijetu" - u prvom redu ame

ričkih intelektualaca, čija je pomoć bila potrebna da se pacifistička po

pulacija natjera u šovinističku ratnu grozničavost - i prema vlastitomsamodopadnom sudu to je postignuto s velikim uspjehom.27 Lako bis

mo mogli zaključiti da je Shea svjesno slijedio taj obrazac. On je "do

vitljivi učenik onoga što on naziva ’tehnikom masovnog nagovaranja"’,

reče o njemu Washington Post u prikazu njegova profila po završetku

rata, kao i da je "autor doktorske teze o ulozi europskih intelektualaca

u usmjeravanju javnog mišljenja u korist Prvog svjetskog rata..."28

Portret se nadalje dotiče Sheaova dosjea o "lovcima na talente koji

mu u posljednja dva mjeseca telefonski nude unosne poslove u privat

nom sektoru", ponude koje će možda uzeti u razmatranje "prije negoli

mu zvijezda počne gubiti sjaj." Ako bude tako, slijedit će tradiciju koja

je imala veliki utjecaj na život 20. stoljeća. Ogromne industrije za re

klamu i informiranje javnosti, "politički rat" što ga je vodila britanskaKonzervativna stranka da se obrani od sve većih prijetnji od demokra

cije, te projekti "proizvodnje suglasnosti" po preporuci i za ostvarenje

istih ciljeva koji imaju oni koji sami sebe drže "odgovornim intelektu

alcima", uobličeni su sasvim svjesno uspjesima anglo-američkih držav

26 "Key Points", glavni naslov: voditelj intervjua ispituje državnog tajnika, Albright;Stephen Lee Myers i Craig Whitney, NYT, 4. lipnja. Osoblje, WSJ, 4. lipnja.Kevin Cullen, BG, 6. lipnja; Michael Gordon, NYT, 11. lipnja 1999. Jedno odnastojanja da se prikaže da je kompromis bio "gora nagodba" je da će nazočnost međunarodnih snaga sigurnosti biti mnogo veća nego što bi bile okupacijskesnage NATO-a po Sporazumu iz Rambouiileta. To doduše stoji, ali se može pretpostaviti kako od toga Srbija nema nikakve koristi: okupacija je okupacija.

Veća vojna sila, s većim troškovima za NATO, jest jedna od "visokih cijena" bombardiranja i potom srpskog nasilja koje je uslijedilo.

27 Više o ovim pitanjima, vidi Towards a New Cold War, Deterring Democracy, inavedene izvore.

28 Steven Pearlstein, “Jamie Shea, NATO’s Persuasive Force", WP, 10. lipnja 1999.




nih agencija za propagandu. Neki njihovi sudionici postigli su veliku

slavu i utjecaj (posebno Walter Lippmann, doajen američkog novinar

stva i vrlo cijenjeni komentator već pola stoljeća, te Edward Bernays,

jedan od osnivača industrije za informiranje javnosti).Urednici New York Timesa upozorili su Washington "na oprez" od

slabe Rezolucije Vijeća sigurnosti, želeći "osigurati da se kosovska re

zolucija doslovno drži mirovnog plana" od 3. lipnja što "između osta

loga znači da snage za očuvanje mira operiraju pod zapovjednim lan

cem NATO-a"; "cjelokupno zapovjedništvo moraju zadržati zapadne

zemlje", premda "bi bilo najbolje" ostaviti punomoć Vijeću sigurnosti"kako bi se prikrilo da je nazočnost [čuvara mira] isključivo američka

ili NATO-ova operacija". Druge reportaže naglašavale su glavnu pouku

rata: "Bombardiranje može djelovati". Bombe i projektili prisilili su

Miloševića na "kapitulaciju", da "prizna poraz" i da prihvati "uvjete

NATO-a".29

Rezolucija Vijeća sigurnosti usvojena je 10. lipnja u skladu s nacrtom o kojemu je već raspravljano a mandat je povjeren snagama, uz

sudjelovanje NATO-a, pod pokroviteljstvom UN-a. Pod krupnim nas

lovom "Vijeće sigurnosti podržava mirovni plan i oružane snage pred

vođene NATO-om", Judith Miller izvješćuje da je Vijeće sigurnosti

odobrilo Rezoluciju kojom se "pod vodstvom NATO-a upućuje veliki

kontingent vojnika na Kosovo", a radi se o rezoluciji koja "mirovnom planu i vojnim operacijama na Kosovu pod vodstvom NATO-a dodje

ljuje legitimnost Ujedinjenih naroda."30

Nije sve baš tako kako govore tekstovi, ali rađa se priča koja je

mnogo korisnija od činjenica. Kada se ona čvrsto ugnijezdi, napori da

se držimo konkretnih tekstova svode se na "rusko prkošenje NATO-u" i

"srpsko lukavstvo i odstupanje". Unilateralno nametanje svojih pravilaod strane SAD-a/NATO-a smatra se kao čvrsto pridržavanje sporazu

ma, iako ga oni zapravo krše. Na taj način teče odigravanje u danima

koji su uslijedili, i vjerojatno će se tako i nastaviti u svijetu vladavine

sile u kojem značenje riječi određuje moć.

29 Uvodnici, NYT, 4. i 8. lipnja; Blaine Harden, "Surprising Lesson: BombingCan Work", NYT, 5. lipnja; Elizabeth Becker i David Rohde, Harden, NYT, 6.lipnja 1999.

30 NYT, 11. lipnja 1999.




Jedini ozbiljni problem o kojem se debatiralo glasi: je li ishod do

kazao da sama zračna sila može postići visoke moralne ciljeve za koje

se prosvijećene države zalažu i treba li, kao što tvrde kritičari kojima je

dopušteno debatirati, to još uvijek dokazati. Govoreći u ime kritičara,urednici Boston Globea priznaju da su bili u krivu, dok su Clinton i

NATO-ova komanda dokazali da su u pravu. Rezultati demonstriraju

da "sama zračna sila može odnijeti pobjedu,... iako joj nije uspjelo za

štititi 1,5 milijun Kosovara, protjeranih Kosovara" - "protjeranih" kao

rezultat bombardiranja kao što se i predviđalo i kasnije potvrdilo, ali

bolje da se to zaboravi. Vodeći liberalni kolumnist likovao je što su NATO-ovi lideri "dobili okladu" da će "sama zračna sila moći poraziti

Miloševića" - koji je nakon bombardiranja "cijelu stvar započeo, istje

rujući milijun etničkih Albanaca iz njihove domovine." Mnogi drugi po

navljali su iste teme, uz opću suglasnost da je kao rezultat NATO-ova

bombardiranja Milošević "kapitulirao skoro do te mjere da se to može

nazvati bezuvjetno."31

"John Keegan, vrlo cijenjeni vojni povjesničar i urednik tema o ob

rani u londonskom The Daily Telegraphu, velikodušno je priznao proš

loga tjedna da je pogriješio što je rekao... da sama zračna sila ne može

dobiti rat", piše Anthony Lewis u svom hvalospjevu "Kad se pohvala za

služi", ushićeno pozdravljajući Clintonov trijumf. Na disidentskoj lje

vici ekstremno od dopuštenog mišljenja, samo je jedno pitanje shvatljivo: jesu li taktike koje moćni primjenjuju uspješne? Ponekad se po

kažu neadekvatnim, kao u Vijetnamu, pa je, godinu i pol dana nakon

naredbe Wall Streeta da se okonča rat, jer je postao preskup, Lewis ve

likodušno priznaje da je (iako je SAD intervenirao "nespretno u naporu

da čini dobro" - još jedna od teza koja je po definiciji istinita, te ne izis

kuje dokaze) do 1969. godine postalo "jasno cijelome svijetu - i većiniAmerikanaca - kako je intervencija bila katastrofalna greška", da su

Sjedinjene Države pogrešno razumjele kulturne i političke snage koje

su djelovale u Indokini i da su se našle u poziciji u kojoj nisu mogle na

metnuti soluciju, osim po cijeni koja bi njih same preskupo stajala." To

je oduvijek bio argument protiv rata, objasnio je. Stoga nije nužno os

vrtati se na mišljenje velike većine javnosti kako rat nije bio "pogreška"

31 Uvodnik, "Summing up Kosovo", BG, 8. lipnja; David Nyhan, “NATO wins thewar" BG, 8. lipnja; Fred Kaplan, BG, 6. lipnja 1999.




nego "temeljito pogrešan i nemoralan", stajalište koje se, začudo, us

talilo sve do kraja devedesetih bez ikakve potpore javno izraženog miš

ljenja.32

Većinsko mišljenje je neprotumačivo u okviru elitnog mišljenja.Brojke se stoga interpretiraju na način da "preferiraju bježanje od

preuzimanja većih obveza u stranim intervencijama", što je sasvim dru

ga stvar, ah ipak nešto što je barem kompatibilno s prihvaćenom ideo

logijom.33

Keegan je zaista znalac i poštovani vojni povjesničar, pa stoga vri

jedi pročitati što je on rekao: Pobjeda zračnih snaga na Balkanu nije samo pobjeda za NATO ili za "pravednu stvar" zbog koje se rat i vodio. Pobje

da je to za Novi svjetski poredak, proglašen od strane Georgea

Busha na tragu Zaljevskog rata, koji je od tada bio izložen ruglu... Ako je Milošević zaista poražen čovjek, svi drugi bu

dući Miloševići diljem svijeta morat će ponovo promisliti o svojim planovima, [priznajući] kako od sada nema mjesta na Zemlji koja ne mogu biti podvrgnuta istoj nepopustljivoj

nevolji kojoj su Srbi bili izloženi u proteklih šest tjedana. Mo

guće je prosuditi da to podrazumijeva kako više nijedan ra

cionalan vladalac neće izabrati činiti zločine koji bi izazvali

takvo kažnjavanje. Svjetski poredak danas izgleda bolje zaštićen negoli onoga dana uoči početka bombardiranja.

U vrijeme Zaljevskog rata, Keegan je objasnio zašto je Engleska ta

ko oran sudionik u križarskim ratovima Washingtona. "Britanci su već

više od 200 godina navikli slati svoje ekspedicijske korpuse u preko

32 Lewis, “When Praise is Due", NYT, 12. lipnja 1999.; NYT, 21., 24. travnja 1975.;27. prosinca 1979. O naprasnoj preobrazbi jastrebova u “dugogodišnje protivnike rata" nakon što je Tetska ofanziva uvjerila poslovni svijet da se više neisplati nastaviti, i nakon radikalne revizije svojih ranijih obrazloženja od strane Kennedyevih memoarista, vidi Rethinking Camelot, poglavlje 3.

33 John Rielly, American Public Opinion and U.S. Foreign Policy 1999 (ChicagoCouncil on Foreign Relations, 1999.), redovna serija. Od 1999. godine, brojka

je 63%. Mnogo godina kretala se negdje oko 70%, brojke koje za jedno otvoreno pitanje zaprepašćuju, osobito kada ispitanici dolaze do zaključka u praktičnojizoliranosti, zamisao koja se ne može izraziti i nezamisliva je pod Orwellovommaksimom. Možemo samo nagađati kakve bi brojke bile kad bi se strogidoktrinarni okvir mogao probiti.




morske zemlje u borbe sa Afrikancima, Kinezima, Indijcima, Arapima.

To je nešto što Britanci uzimaju kao nešto što se samo po sebi podra

zumijeva", a rat u Zaljevu "odzvanja vrlo, vrlo poznatim imperijalnim

zvonom u ušima Britanaca" - kao i stil takvih ratova, barem za one kojine preferiraju "namjerno nepoznavanje činjenica."34

Keeganova opažanja su lukava, ali iziskuju određen komentar i

prijevod. Ovo ni u kojem slučaju nije prvi put da se zračna sila upotri

jebi kako bi se "crnčuge" dovele u pokornost. Kao što bi britanski po

vjesničari u najmanju ruku trebali znati, čuvena pobjeda 1999. godine

opravdava strategiju koju je Britanija prva primijenila nakon Prvogsvjetskog rata s ne malim uspjehom: oslonac na zračnu silu i otrovni

plin radi podčinjavanja "nepokornih Arapa" i drugih "neciviliziranih

plemena" koja su izazvala ljutnju Winstona Churchilla (otrovni plin su

već ranije koristili Britanci tijekom invazije na Rusiju, sasvim uspješno

prema tvrdnjama britanskog vrhovnog zapovjedništva).35 Međutim, is

tina je da su tadašnja raspoloživa sredstva bila primitivna, ali nemadvojbe o tome je li moderna tehnologija savladala mnoge od tih nedo

stataka.

Možda su Keeganove procjene realistične, ako interpretiramo ciljeve i značaj Novog svjetskog poretka u pojmovima detaljno izloženim

u jednom važnom dokumentiranom svjedočanstvu iz devedesetih, koji

u velikoj mjeri ostaje daleko od očiju javnosti (vidi poglavlje 6), i preo- bilja činjeničnih dokaza koji nam pomažu shvatiti istinsko značenje fra

ze "Miloševići diljem svijeta". Držati se samo Kosova bilo bi ograniče

nje što ne obuhvaća goleme operacije etničkog čišćenja i užasna zvjer

stva unutar samog NATO-a, pod europskom jurisdikcijom i uz odlučnu

i rastuću podršku Sjedinjenih Država, i tada to nije brutalna reakcija na

napad najstravičnije vojne sile na svijetu i bliska prijetnja invazije. Takvi su zločini legitimni prema pravilima Novog svjetskog poretka, mož

da čak i hvalevrijedni, kao i sva druga koja su podređena interesima od

lučujućih faktora u prosvijećenim državama. One će takve zločine re

dovito implementirati kad god se to pokaže nužnim. Te činjenice, kojenisu osobito opskurne, ako se lišimo zaštite "namjernog nepoznava

nja", otkrivaju da u "novom internacionalizmu... brutalna represija ci

34 Keegan, Daily Telegraph, 4. lipnja 1999; Richard Hudson, WSJ 5. veljače 1991.

35 Vidi poglavlje 3, bilješku 47, i tekst.




jelih etničkih skupina" ne samo da će biti "tolerirana", nego i aktivno

ubrzana - točno kao i u "starom internacionalizmu" ujedinjene Europe,

samih Sjedinjenih Država te u mnogim istaknutim prethodnicima kako

nas povijest uči.Vratimo se na "izgled svjetskog poretka" izvan prosvijećenih ze

malja, kao i unutar njih, iz perspektive vrhunskih projektanata.

Drugi su, također, razmišljali o širim temama. Philip Stevens po

mišlja da su "zračni napadi NATO-a možda zauvijek promijenili stara

pravila rata."36 To je čudan komentar s obzirom da dolazi od jednog

britanskog analitičara za kojeg je teško povjerovati kako ne zna da je u britanskoj prošlosti zabilježeno da "Britanija pridržava pravo bombar

diranja crnčuga." Isto tako, on ne bi smio imati teškoća u razumijeva

nju zašto je tisak u bivšim britanskim kolonijama, dok su vršena ma

sovna ubijanja na Filipinima, preporučio američkim oružanim snaga

ma da nastave s "pokoljima domorodaca u engleskoj maniri", kako bi

se ta "izgubljena stvorenja" koja pružaju otpor barem naučila "poštivatinaše oružje", a kasnije će već shvatiti da im želimo "slobodu" i "sre

ću".37 Zakoni rata i dalje ostaju zakoni europske civilizacije, ne bezsvojih analogija i prethodnika.

Izražavanje određene zabrinutosti zbog razmišljanja da se OVK

"demilitarizira" ali ne i razoruža, objašnjavaju visoki dužnosnici, je

zbog nejasne distinkcije, jer OVK ima samo lako naoružanje. Pitanjemože li OVK postati "dobroćudna policijska snaga" umjesto one koja

"zabrinjava NATO", postavio je dopisnik John Yemma pozivajući se na

svoje iskustvo sa Srednjeg istoka. Najbolje bi bilo za OVK da se "trans

formira iz gerilske armije u mirnodopsku snagu sigurnosti, kao što je

učinila Palestinska oslobodilačka organizacija."38 Yemma nudi model

koji su s gorčinom i jednodušno osudile međunarodne, izraelske i palestinske grupe za ljudska prava zbog njegova nasilja, mučenja, terora

i represije te "stvaranja atmosfere straha i zastrašivanja"39 - ali ovaj

36 FT, 4. lipnja 1999.37 Stuart Chreighton Miller, "Benevolent Assimilation" (Yale 1992.).

38 Yemma, "Reclaiming of Kosovo will be a complex task", BG, 10. lipnja 1999.39 Human Rights Watch, Palestinian Self-Rule Areas: Human Rights Under the

Palestinian Authority, rujan 1997., podrobno opisujući "rašireno arbitrarno ponašanje i zlostavljanje" od strane transformiranog PLO. Saslušani su "običnomučeni" što dovodi do mnogobrojnih smrti u zatvorima, do brojnih tajnih pre-




put se radilo o pravednoj stvari koja je u službi washingtonskog "mirov

nog procesa" između Izraela i Palestine. Sporazum Wye od listopada-

studenoga 1998. godine, koji unapređuje američko-izraelski program o

učinkovitom preuzimanju okupiranih teritorija, možda je prvi zabilježeni sporazum koji praktično daje mandat državnom terorizmu i gru

bom kršenju ljudskih prava kako bi se omogućila sigurnost onog dijela

populacije koji je važan. On je, u skladu s tim, pozdravljen sa straho

poštovanjem a Clintona se hvalilo kao "prijeko potrebnog čovjeka" koji

"utemeljuje moralno visoke kriterije" u "oplemenjujućem, optimistič

kom američkom stilu", "vezujući ga za hvaljeni američki idealizam."40

Onima koji su obratili pozornost na evoluciju "mirovnog procesa"

koji su Sjedinjene Države nametnule, bit će jasno da je model koji je sa

da preporučen za Kosovo vrlo blizak funkcijama i ponašanju crnačke

policije u južnoafričkim "domovinama" u najgorim danima apartheida

prije trideset i pet godina. Toliko je bar jasno, ma što itko mislio o wa-

shingtonskom izraelsko-palestinskom "mirovnom procesu".

Kad je riječ o mirovnom sporazumu o Kosovu, moglo bi se pomis

liti da su mediji i komentatori realistični kada predočavaju američku/

NATO-ovu verziju kao činjeničnu. Ma kakva da je razlika između ver

zije Washingtona i tekstova, ova prva će vjerojatno prevladati kao jed

nostavna posljedica rasporeda moći i spremnosti da jasno izražena po

služi potrebama Washingtona. Osobito će razliku između Ugovora u

Rambouilletu i Mirovnog sporazuma o Kosovu riješiti sila, pa će bitni

uvjeti iz Rambouilleta postati operativni pojmovi Sporazuma: na tere

nu, u komentarima, i vjerojatno u povijesti. Sporazum i Rezolucija Vi

jeća sigurnosti koja ga potvrđuje, stavlja vojnu i političku kontrolu nad

Kosovom u ruke Ujedinjenih naroda, ali takvi uvjeti su vladarima

suda po kratkom postupku, ometanje tiska i druge zloporabe. Slučajevi su se još više pogoršali otkada su ih osobito temeljito razmatrale palestinske i izraelske organizacije za ljudska prava.

40 Deborah Sontag, "Indispensable Man", NYT, 14. prosinca 1998. O realnosti,

vidi Norman Finkelstein, "Security Occupation: The Real Meaning of the WyeRiver Memorandum", New Left Review (studeni/prosinac 1998.), revidiranoveljača 1999; Naser Aruri, "The Wye Memorandum: Netanyahu’s Oslo andUnreciprocal Reciprocity", J. of Palestine Studies XXVIII.2 (zima 1999.); ovdjese također pojavljuju i dokumenti. Isto tako David Sharrock, Guardian Weekly, 17. siječnja 1999. Prikazano u Fateful Triangle, izdanje za 1999.




neprihvatljivi. Možemo biti sigurni da će ishod biti zahtjev iz Rambouil-

leta kojim se traži da NATO okupira teritorij i stavi ga pod vojnu i po

litičku kontrolu Sjevernoatlantskog saveza, kao i to da ima djelotvornu

kontrolu nad civilnim poslovima, ma kako ublažavajuće zazvučale formulacije.

Pojava je rutinska. Dobila je i svoj klasičan književni naziv još pri

je nekoliko stoljeća kad je Pascal, u satiri o kazuistici, naglasio "korist

od interpretacije" kao najučinkovitiji mehanizam kojim se moćni mogu

lagodno držati visokih načela, dok ih u praksi preokreću. Grublju vari

jantu u suvremenim totalitarnim državama Orwell je etiketirao izrazom "novogovor".41 Ona nam je poznata iz prakse, uključujući i važne

nedavne primjere, gdje su se diplomatske inicijative u trenutku preo-

krenule u upotrebu sile.

Očita upotreba sile za odvraćanje ili preoblikovanje diplomacije

bila je tema rasprava tijekom ratova u Indokini.42 Pariškim mirovnim

ugovorom iz siječnja 1973., kojim je trebalo okončati ratove, praksa serazvila iz jasne u prozirnu. U listopadu 1972. godine sporazum je u taj

nosti postignut između Sjedinjenih Država i Sjevernog Vijetnama, ali je

Washington povukao svoj pristanak, okrivljujući Vijetnam. Božićna

bombardiranja u prosincu 1972. poduzeta su da se prinudi Hanoi kao

bi napustio listopadski sporazum i pristao na uvjete koji su više odgo

varali Washingtonu. Kada takva taktika nije uspjela, Sjedinjene Državesu se suglasile na otprilike iste uvjete kao u siječnju 1973., mada samo

formalno. Kissinger i Bijela kuća odmah izjavljuju, sasvim lucidno, da

će narušiti svaki važniji element Mirovnog ugovora koji sada pristaju

potpisati prezentirajući jednu potpuno različitu verziju tih uvjeta. Pri

izvješćivanju i komentiranju prihvaćena je ta posljednja verzija.

Sjedinjene Države su brzo pribjegle primjeni zamašnog nasilja kako bi se rekonstituirao Ugovor prema uvjetima koji su im više odgova

rali. Kad je vijetnamski neprijatelj napokon reagirao na ozbiljna naru

šavanja Ugovora od strane Sjedinjenih Država i njihovog satelita,

41 O Pascalovoj tehnici i njenim suvremenim primjenama, vidi Necessary Illu sions, poglavlje 4.

42 Franz Schurmann, Peter Dale Scott i Reginald Zelnick, The Politics of Escalation in Vietnam (Fawcett World Library, 1966); Scott, The War Conspiracy (Bobbs-Merrill, 1972.).




Hanoi je s indignacijom opisan kao nepopustljivi agresor koji će još jed

nom morati biti kažnjen. Izgovori se mijenjaju kako okolnosti diktiraju,

pa su diljem Indokine izvršena okrutna kažnjavanja u godinama koje

slijede; sve do danas, a u intelektualnim krugovima su to verzije koje susilom nametnute, uspješno su potisnule činjenice. Priča je trijumf "ko

risnosti interpretacije".43

Ovakva tragedija/farsa ponovo se odigrala tijekom ratova u Sred

njoj Americi osamdesetih. Reaganova administracija težila je potkopati

stalne diplomatske napore kako bi se okončali sukobi. Tu proceduru su

vlade često opisivale kao "unapređenje mirovnog procesa". Potreba dase potkopa mirno rješenje postala je akutna kada su se predsjednici

srednjoameričkih država usuglasili oko Sporazuma Esquipulas (tako

zvani "Arias plan") u kolovozu 1987., usprkos snažnom američkom

protivljenju. Washington je istog trenutka intenzivirao svoje ratove ka

ko bi srušio onaj jedini "prijeko potreban element" Sporazuma; a sve

bez rizika da snosi posljedice i zahvaljujući medijskoj suradnji. Do si ječnja 1988. godine Sporazum je bio mrtav, nadomješten američkom

verzijom. Washington je nastavio podrivati daljnja diplomatska nasto

janja stvorova iz "nevažnih mjesta" sve do svoje konačne pobjede di

ljem opustošene regije. Washingtonska verzija Sporazuma, koja je od

Sporazuma oštro odstupala u bitnim pogledima, postala je prihvaćena

verzija. Stoga se sada ishod mogao nagovijestiti u glavnim naslovimakao "Pobjeda američkog fer-pleja" dok su Amerikanci "ujedinjeni u ra

dosti" nad ruševinama i krvoprolićem, a kolumnisti sentimentalno gu

de da "živimo u romantičnom dobu", a svi skupa u općoj euforiji zbog

dobro obavljene misije.44

Drugi relevantni primjer koji smo već spominjali je izraelska in

vazija na Libanon 1982. godine koju su podržale Sjedinjene Države. Invazija je poduzeta kako bi se preduhitrila prijetnja od diplomatskog rje

šenja koje bi moglo omesti američko-izraelske planove o pripojenju Iz

raelu korisnih dijelova okupiranih teritorija. Ovoj problematici se od

43 Vidi moj članak iz 1973. pretiskan u knjizi Towards a New Cold War, a kaorezime u općenitijem kontekstu, Manufacturing Consent.

44 Naslovi u New York Timesu, Anthony Lewis. Za detaljan pregled događajatijekom njihova odvijanja, vidi Culture of Terrorism (1988.), Necessary Illusions (1989.), Deterring Democracy (1991.).




samoga početka naširoko raspravljalo među izraelskim znanstvenici

ma, političkim vođama i komentatorima. Međutim ta problematika nije

za javnost kod discipliniranog predvodnika slobodnog svijeta, tako da

verzija koja prevladava u SAD-u glasi da se Izrael brani od međunarodnog terorizma.45

Suvišno je ponavljati posljedice u ovim i brojnim drugim sličnim

slučajevima. Malo je razloga za nadu da će se sadašnji slučaj odvijati

kao neka drugačija priča - uz uobičajenu i prijelomnu ogradu: ukoliko

mi to dopustimo.

Tinta se još nije ni osušila na kosovskom mirovnom sporazumu, aveć su na djelu bile tradicionalne metode. NATO se oglasio da će "po

taknuti bombardiranje" zbog srpskih nastojanja da se izbjegnu zahtjevi

koje su ponudili dužnosnici NATO-a i o "kojima nema pregovaranja"

dok se "Srbi tvrdoglavo opiru oko detalja" i "traže veću ulogu UN-a",

pišu novine. Zamjenik ministra vanjskih poslova Jugoslavije "oštro ka

že da Jugoslavija tumači sporazum tako da se traži razmještaj međunarodnih snaga sigurnosti pod pokroviteljstvom UN-a, ili nazočnost

koja bi bila uspostavljena mandatom Vijeća sigurnosti'." Drugi način

da se predoče ove činjenice glasio bi: "Jugoslavija otvoreno inzistira na

stvarnoj formulaciji Mirovnog sporazuma za Kosovo, u kojoj se traži

’Razmještaj efektiva međunarodnih civilnih i sigurnosnih snaga po Ko

sovu pod pokroviteljstvom UN-a, a koje će djelovati u skladu s odlukama Vijeća sigurnosti UN-a, i odbijanje NATO-ova zahtjeva o 'kojima ne

ma pregovaranja’, a koji su u suprotnosti s Mirovnim sporazumom koje

su Sjedinjene Države proglasile irelevantnim." Povoljna verzija tvrdi

da Milošević "pozira" i pokušava "kupiti vrijeme"dok jugoslavenski ge

nerali nastoje "predati srpsku pokrajinu pod kontrolu Ujedinjenih na

roda umjesto NATO-u", lažno se pozivajući na pridržavanje Sporazuma koji je potpisan i prema tome "traže veću ulogu UN-a", umjesto da

se podrede naređenjima s vrha.46

Produžetak u tom stilu nosi naslov "Škakljiva točka za Srbe: Ne

spominje se uloga UN-a." Implicitna pretpostavka jest kako to nije ni-

45 Vidi poglavlje 1, bilješku 33; poglavlje 2, bilješku 21; i tekst.

46 Elizabeth Becker, "Kosovo Talks Break Down as Serbs Balk Over Details: NATOWill Step Up Bombing", NYT, 7. lipnja 1999.; također Craig Whitney, NYT, istoga dana. Kevin Cullen, “Serbs seen pressing for role by UN", 8. lipnja 1999.




kakva škakljiva točka za Sjedinjene Države i njihove medije, jer služ

beni dogovori, koji ne samo da "spominju UN-ovu ulogu" već je stav

ljaju u srž procesa, tek su samo još jedan komad papira, što je Washing

ton demonstrirao svojim trenutnim odbacivanjem dokumenata koje jesam potpisao. To je samo još jedno iskazivanje tradicionalnog prezira

moćnih prema svečanim ugovorima, Ujedinjenim narodima, i institu

cijama svjetskog poretka općenito. Prema tome, Srbi su ti koji su "za

tezali" kad su se njihovi pregovarači "opirali zbog izostanka bilo kak

vog određivanja uloge Ujedinjenih naroda u mirovnim snagama za Ko

sovo", ne želeći se složiti sa šest stranica NATO-ovih zahtjeva "o kojimanema pregovaranja", a koji su "destilirani" iz Mirovnog sporazuma za

Kosovo - naime, zamjenom njegovih bitnih odredbi sa NATO-ovim su

protnim zahtjevima.

Kao što izvjestiteljica Elizabeth Becker ispravno primjećuje, "bez

obzira kako se pitanje bude riješilo u Ujedinjenim narodima, NATO će

zapovijedati" mirovnim snagama. To je sasvim točno i predstavlja još jednu demonstraciju principa novog humanizma, kao i njegovih ugled

nih prethodnika: svijetom vlada sila, pod velom moralne svrhe koju su

istkale obrazovane klase koje, kao i tijekom cijele povijesti, elokventno

propovijedaju o "prekretnici u međunarodnim odnosima", o "novoj

eri" pravde i pravičnosti pod hrabrim vodstvom prosvijećenih država,

slučajno baš njihovih.47

Izgleda kao da su "zatezanje" i zavaravanje opće značajke Slavena,ne samo Srba. Za Ruse se također javlja da "postavljaju zapreke", da

odugovlače s Rezolucijom UN-a s kojom se politička i vojna kontrola

povjerava Vijeću sigurnosti. To rusko "postavljanje zapreka" je zahtjev

"da Ujedinjeni narodi imaju neku ulogu u očuvanju mira" na način ko

jim to iziskuje Mirovni sporazum za Kosovo i Rezolucija - odnosno još preciznije, da se UN-u povjeri vodeća uloga u očuvanju mira. Ali za raz

liku od Srba, nisu svi Rusi loši: "Ipak, Rusi su prošlog tjedna pomogli

osigurati dogovor sa Jugoslavenima", iako ometaju rad svojom grubom

taktikom inzistiranja na uvjetima iz potpisanih dokumenata.

Malu dozu realnosti unio je jedan "viši dužnosnik Administracije"

koji je izjavio kako ćemo prema Rezoluciji "imati jedinstvenu komandu

47 Becker, N Y T , 8. lipnja 1999.




i kontrolu" pod NATO-om, a Ujedinjeni narodi će uljudno kimnuti gla

vom u znaku odobravanja. "Riječ NATO se možda ne spominje u Re

zoluciji", reče jedan dužnosnik, "ali u jednom odjeljku nacrta stoji da će

operaciju 'sprovesti države članice i relevantne međunarodne organizacije’." Tako i stoji, ali bez ikakve posebne uloge za NATO, a s odgovor

nosti pripisanoj Ujedinjenim narodima; i bez "ispuštene fusnote" koja

kaže da "NATO smatra" da sporazumi "znače... jedinstveni zapovjedni

lanac NATO-a pod političkom upravom" Organizacije sjevernoatlant-

skog pakta, odnosno pod uvjetima Rambouilleta koje je NATO napus

tio - mada samo formalno. U stvarnom svijetu, za razliku od svijeta svečanih sporazuma, "mi smo već prešli Rubikon kojim Ujedinjeni narodi

više neće upravljati", podučava nas James Rubin, glasnogovornik State

Departmenta. Prema tome, bez obzira kakva bila formulacija, Rezolu

cija zahtijeva "ulazak 50.000 vojnika pod NATO-ovim zapovjedniš

tvom", izvješćuje John Broder pod naslovom "Optimizam, i još više rea

lizam, u dogovorima oko povlačenja."48

"Milošević pokušava od poraza izlučiti elemente pobjede", grmio

je britanski ministar obrane, George Robertson, optužujući ga za "dvo

ličnost" i "proceduralno varanje", izražavajući "američko i britansko

zgražavanje zbog odbijanja jugoslavenskih vojnih komandanata da

prihvate vojne uvjete NATO-a": zahtjeve "o kojima nema pregovara

nja", prema kojima će NATO upravljati okupacijom Kosova, bez obzira što kažu potpisani dokumenti. Rusija još uvijek "izgleda suglasna" sa

srpskim nastojanjima "da se ne drže dogovora", izvješćuje tisak, u vezi

s ruskim inzistiranjem da je "Vijeće sigurnosti... jedina institucija odgo

vorna za doseg, modalitete i mandat međunarodnog prisustva" u SRJ,

"u skladu s političkim dogovorom i načelima postavljenim u Beogradu"

od strane finskog predsjednika Marttia Ahtisaaria prigodom iznošenjazahtjeva grupe G-8.49

Možda je istina da Rezolucija nigdje ne spominje NATO osim u

aneksu kojim se ponavlja Sporazum o Kosovu, ali prema diktatu Wa-

shingtona, značenje obaju dokumenata je jasno. Što se tiče "fusnote" u

Sporazumu za Kosovo koja je ispuštena u Rezoluciji (kao i u tekstu

48 Jane Perlez, "Russians Balking as Gains are Made on Kosovo Talks", NYT, 8.lipnja; John Broder, NYT, istoga dana.

49 Craig Whitney, NYT, 8. lipnja.




State Departmenta u vezi sa Sporazumom), njen je sadržaj ubrzo po

boljšan, to je, kao što smo već ilustrirali, izostavljena je fraza "NATO

smatra". Sada "ključna rečenica iz fusnote" glasi: "Sa svoje strane to

znači jedinstveni NATO-ov zapovjedni lanac pod političkom kontrolomSjevernoatlantskog pakta." U (izostavljenom) tekstu to je ono što

" NATO smatra"; ono se sada podiže na činjeničnu razinu iako bi nepoš

teni Milošević "mogao iskoristiti ovo odsustvo detalja protiveći se svim

mjerama koje nisu detaljno objašnjene u Rezoluciji." Jedan viši dužnos

nik NATO-a upozorio je da Srbi možda neće prihvatiti ništa "što nadi

lazi Rezoluciju Vijeća sigurnosti". Kao nekad u danima kada je složnaEuropa provodila svoju civilizacijsku misiju, Srbi ostaju "orijentalci, pa

prema tome lašci, varalice i majstori izvrdavanja."50

Stvari su tekle svojim tokom pošto su "NATO-ove trupe za očuva

nje mira ušle na Kosovo" na "helikopterima tipa Chinook, prebacujući

britanske i Gurkha padobrance" iza kojih su stizali konvoji s teškim

naoružanjem i vojnicima. Već samo spominjanje Chinooka i Gurkha, bez stida pa čak bez obraćanja pozornosti, opet je odraz glorificiranja

imperijalnog nasilja i etničkog čišćenja. Ali "NATO-om predvođena mi

sija za očuvanje mira odobrena od strane Vijeća sigurnosti prošlog

tjedna", doživjela je neugodan udar jer "prkosna Moskva opet izaziva

Zapad", šaljući mali vojnički kontingent nekoliko sati ranije. "Uzbuna

je danas dana kad je viši [ruski] dužnosnik Ministarstva obrane... javnoupozorio da bi Moskva mogla jednostrano poslati trupe na Kosovo uko

liko NATO ne odustane od svog zahtjeva da ima komandu nad svim ta

mošnjim snagama" - to jest, NATO-ovo inzistiranje na tome da naruši

Mirovni sporazum i Rezoluciju Vijeća sigurnosti. Rusi su "podržali

Beograd u njegovu zahtjevu da čuvari mira služe pod zastavom Ujedi

njenih naroda" u skladu s formalnim sporazumima, ali narušavajući is pravno interpretaciju. Događaji su pokrenuli ozbiljna pitanja oko toga

"tko vlada" u Rusiji, i hoće li još uvijek opasni medvjed (Rusija) biti u

stanju ispunjavati svoje obaveze u skladu sa interpretacijama vladaju-

ćih kazuista.51

50 R.W. Apple, NYT, 8. lipnja 1999. "Ispuštena fusnota" također je uznapredovalaod davanja prednosti NATO-u do konkretne činjenice u popratnom članku Jane Perlez. Vidi poglavlje 3, bilješku 81.

51 Anne Kornblut i David Filipov, Filipov, BG, 12. lipnja. John Kifner i StevenLee Meyers, Steven Erlanger, Michael Gordon, NYT, 12. lipnja 1999.




Ukratko, izgleda da su svi sustavi na mjestu, ekspeditivno koliko se

moglo i očekivati na temelju skorašnjih presedana. Zahtjevi SAD-a/

NATO-a postali su činjenice - što, naravno, ne znači da Srbija neće po

kušati igrati istu igru, mada ne raspolaže s istom moći i sredstvima nasilja, tako da neće moći uspjeti ništa više nego drugi koji se usude pr

kositi gospodaru.

Sasvim sukladno tome, tisak nastavlja osuđivati srpski "propa

gandni stroj koji potiče javno mnijenje za rat na Kosovu" a sada "pri

prema Srbe za mirovni sporazum." Postoji "ogroman jaz između dr

žavne retorike i realnosti u jednom društvu gdje su novinski mediji podkontrolom države."52 To je istina, ali je pritom u redu postaviti još dva

pitanja:

(1) Može li postojati jaz između retorike i realnosti u slobodnim

društvima?

(2) Kakva je bila situacija u Srbiji prije bombardiranja?

Ostavimo prvo pitanje po strani i osvrnimo se na drugo.

Nalazimo da je jaz bio vrlo stvaran, mada znatno reduciran zbog

pristupačnosti stranim radio i televizijskim emisijama. I prije negoli je

"demokratski aktivizam" postao "ratni stradalnik" postojalo je "neko

liko oporbenih novina kao i radijskih i televizijskih izvora", javlja britanska grupa Helsinškog odbora za ljudska prava, dok su "brojne an-

timiloševićevske nevladine organizacije financirane izvana također dje

lovale u zemlji", i uglavnom pozatvarane nakon bombardiranja. Na sa

mom Kosovu, albanski separatistički tisak nastavlja otvoreno izlaziti,

zajedno s tiskom na mađarskom jeziku, tijekom pregovora u Rambouil-

letu u veljači 1999., izvješćujući o srpskim zločinima i hvaleći NATO-ovu"spremnost na upotrebu sile" kao i na "isporuku tenkova i pješaštva Ko

sovu", gdje "Srbija može izgubiti svoju suverenost."53

52 Blaine Harden, NYT, 8. lipnja; Kevin Cullen, BG, 11. lipnja 1999.

53 Kevin Cullen, "Democracy activism: a war casualty", BG, 26. svibnja, citirajući“prozapadne aktiviste" koji opisuju "demokratski pokret" kao jedan od prvihstradalnika bombardiranja. Analitičari BHHRG, 22. svibnja 1999. “MediaFocus", 17. veljače 1999., London, redovni pregled medija u SRJ, izuzetnokritičan prema Miloševiću i njegovoj represiji i zvjerstvima.




Možda bi bilo korisno prisjetiti se postupaka Sjedinjenih Država i

medija tijekom ratova u vremenima kada se Sjedinjene Države nipošto

nisu suočavale s bilo kakvim prijetnjama od napada izvana; ili, što se

toga tiče, postupaka najslobodnije i najdemokratskije od njenih država-satelita, Izraela, koji je u tom smislu znatno superiorniji od SAD-a iako

je i nadalje vrlo represivan, više nego, primjerice, Nikaragva pod žes

tokim američkim napadom. Otrežnjavajuća je usporedba reagiranja u

medijima i komentarima na slobodu tiska u državama-satelitima SAD-

a osamdesetih godina u Srednjoj Americi (u kojima se krvoločnoj i smr

tonosnoj represiji poklanja mala pozornost), u Izraelu (vrlo hvaljenom jer praktično nema izvješćivanja o suzbijanju tiska), te Nikaragvi - koja

je žučno osuđena premda je slobodno dozvoljavala objavljivanje vode

ćeg dnevnika La Prensa, koji je otvoreno podržavao napad na Nikarag

vu i tražio da bude još žešći (postupak koji je nezamisliv u državama-

satelitima SAD-a ili u samim Sjedinjenim Državama, čak i pod mnogo

blažim okolnostima). Tako nešto je do te mjere neshvatljivo u prosvi jećenim državama da vjerojatno nikada neće prekoračiti orvelovske za

preke.54

Jaz između retorike i stvarnosti u srpskim medijima ponudio je

opravdanje za NATO-ovo bombardiranje srpskog radija i televizije 8.

travnja, u konačnici svodeći dobar dio TV-zdanja na ruševinu napadom

balističkim projektilom 23. travnja - "uoči proslave 50-godišnjice NATO-a", primjećuje Financial Times. Uljudno nastojimo izbjeći mo

guće implikacije koje se odnose na pitanje (1). Vojni glasnogovornik

NATO-a, zrakoplovni komodor David Wilby pravdao je napade na te

melju toga što su srpski mediji "legitimni cilj koji godinama puni zračni

prostor mržnjom i lažima", mada je NATO isprva ponudio medijima

mogućnost da "izbjegnu daljnje kažnjavanje" ukoliko im Milošević"svakog dana ustupi šest sati vremena na valovima radi emitiranja za

54 Za detaljan prikaz i usporedbe, vidi Necessary Illusions, dodatak V.6-8. O izuzetno visokoj razini oslanjanja na izvore nezavisnih medija i disidentske publikacije u bivšem Sovjetskom Savezu, u oštrom kontrastu sa situacijom uslobodnim društvima, vidi James Miller i Peter Donhowe, Washington Post Weekly, 17. veljače 1986. Za diskusije u općenitijem kontekstu, vidi Letters from

Lexington, poglavlje 17.




padnih vijesti", ugledajući se valjda na standardnu praksu u Sjedinje

nim Državama.55

Na sličnim temeljima, NATO-ove snage u Bosni prisilile su Srpsku

radio-televiziju (SRT) u Republici Srpskoj - "etnički srpska mini-drža-va" unutar Bosne - na zatvaranje vršeći usput i druge pritiske. Konkret

na optužba bila je da je SRT izostavio trideset sekundi izjave Madeleine

Albright u kojoj spominje "svoje tople osjećaje prema Srbima", a "bez

uspješno je objašnjavala zašto NATO bombardira Jugoslaviju da okon

ča etničko čišćenje na Kosovu, te davala utisak da se svijet suprotstavlja

zračnim napadima." Ukratko, SRT je odbio emitirati NATO-ovu propagandu koja je očigledno lažna, a daje utisak kao da je uglavnom istini

ta, premda joj se ovdje poklanja mala pozornost. Druga optužba glasi

da se SRT usredotočio na prioritete svoje publike, odnosno na Srbe u

Bosni, umjesto na NATO. Godine 1997. visoki predstavnik Europske

unije za Bosnu, Carlos Westendorp, "zaplijenio je predajnike SRT-a" i

"predao postaje političarima koji su favorizirale bolje odnose sa Zapadom", uključujući i direktora kojeg sada napadaju zbog neposlušnosti.

Sedmog travnja 1999., Westendorp ide još dalje, tražeći da NATO "sa

siječe uvredljivi materijal u korijenu" bombardirajući beogradsku dr

žavnu televiziju, što je sljedećeg dana i učinjeno.56

Obaveza prema kontroli izvora informacija svrstava se unutar jed

nog mnogo općenitijeg obrasca. Primjer koji nam to otkriva je praktično uništenje UNESCO-a čim je počeo razmatrati prijedloge za demo

kratizaciju međunarodnog medijskog sustava i pristup većini svijeta.

Ta inicijativa potakla je izuzetnu lavinu osuda od strane američke vlade

i medija, punu obmana i laži koje su stalno ponavljane. "Zapanjujuća

ironija ovog dostignuća", primjećuje akademski povjesničar odnosa iz

među SAD-a i UNESCO-a, "jest da su Sjedinjene Države, nakon što sudokazale da slobodno tržište idejama ne postoji, napale UNESCO jer

55 Guy Dinmore, FT, 10. i 11. travnja; 24. travnja. Zračne udare 23. travnja osudila je Međunarodna federacija novinara i druge medijske organizacije. Isto. Kevin Cullen, BG, 24. travnja 1999. Na kinesko reagiranje zbog ubojstva tri

kineska novinara u NATO-ovom bombardiranju, o čemu se ovdje jedva ištaizvijestilo izuzev zabrinutosti zbog antiameričkih prosvjeda, vidi reportaže izChina Daily u reklamnom dodatku, WP Weekly, 31. svibnja 1999.

56 Daniel Pearl, “Propaganda War: A Bosnian TV Station Staffed by Serbs, RunsAfoul of U.S., NATO," WSJ, 13. svibnja 1999., uvodni članak očigledno ironičan.




ga planiraju uništiti." Detaljni prikaz medijskih i vladinih obmana obja

vio je sveučilišni tisak, ali i to je ignorirano. Ovi događaji služe kao još

jedno poučno mjerilo o stajalištima prema temeljnim načelima slobode

i demokracije.57

57 William Preston, Edward Herman i Herbert Schiller, Hope & Folly: The United States and UNESCO 1945 - 1985 (Minnesota, 1989.).



Poglavlje 6

Čemu sila?

Skrenemo li s razmjerno dobro potvrđenih i općenito nedvojbe

nih činjenica u misaone spekulacije, dotičući se odluka američkih

planera - faktor koji mora biti naša primarna briga iz elementarnih

moralnih razloga, a to je vodeći, ako ne i odlučujući faktor, utemeljenna jednako elementarnom problemu razmatranja problema moći, mo

žemo se upitati zašto su se zbivanja odvijala tako kako jesu.

Isprva možemo primijetiti da "popuštajući Miloševiću" raspušta-

nje kosovskih demokrata nije neko osobito iznenađenje. Obrazac je tra

dicionalan. Spomenimo samo neke primjere unutar zadanog nam vre

menskog okvira. Nakon što je Saddam Hussein ponavljano trovao Kurde bojnim otrovima 1988., iz popustljivosti prema svom prijatelju i sa

vezniku, Sjedinjene Države zabranjuju službene kontakte s kurdskim

vođama i demokratskim iračkim disidentima (po njihovoj procjeni);

njih su također praktički isključili iz medija. Ova zabrana je službeno

obnovljena u ožujku 1991., odmah nakon Zaljevskog rata, kada je Sad

dam prešutno ovlašten da sprovede masakr nad pobunjenim Šiitima na jugu zemlje, a potom nad Kurdima na sjeveru. Masakr se odvijao pod

hladnim pogledom "Olujnog" Normana Schwartzkopfa, koji je objas

nio da ga je Saddam "prevario", jer nije predvidio kako bi Saddam mo

gao izvršiti borbene akcije s vojnim helikopterima za koje je imao

ovlaštenje Washingtona da ih može koristiti. Bushova administracija je

objasnila da je podrška Saddamu bila nužna da bi se sačuvala "stabilnost"; njenu sklonost vojnoj diktaturi koja bi vladala Irakom "čeličnom

rukom", upravo kakva je Saddamova, mudro su prihvatili ugledni ame

rički komentatori.




Prešutno odobravajući prošlu politiku, državni tajnik Albright u

prosincu 1998. izjavljuje: "došli smo do odluke da bi iračkom narodu

bilo od koristi imati vladu koja bi ga istinski zastupala." Nekoliko mje

seci prije toga, 20. svibnja Albright je obavijestila indonežanskog predsjednika Suharta da više nije "nama blizak momak", pošto su mu stvari

izmakle kontroli i pokazao se neposlušan prema naredbama MMF-a,

stoga mora podnijeti ostavku na položaj i pobrinuti se oko "demokrat

ske tranzicije". Nekoliko sati poslije toga, Suharto je prenio formalnu

vlast svom pažljivo izabranom potpredsjedniku. Demokratska se tran

zicija nastavila izborima u lipnju 1999. godine, proslavljenim kao prvim demokratskim izborima nakon četrdeset godina, ah bez ikakvog

podsjećanja zašto nije bilo nikakvih izbora u tom razdoblju. Razlog je

što je indonežanski parlamentarni sustav bio potkopan velikom ame

ričkom tajnom vojnom operacijom 1958. godine, koja je u značajnoj

mjeri poduzeta jer je demokratski sustav bio neprihvatljivo otvoren

dozvoljavajući čak sudjelovanje komunističkoj partiji (PKI) koja "nijeosvojila široku podršku kao revolucionarna stranka, već kao organiza

cija koja je branila interese siromašnih slojeva unutar postojećeg sus

tava" razvijajući "masovnu bazu među seljaštvom" upravo svojom

"energičnom obranom" njegovih interesa. Nekoliko godina kasnije ta

partija je zbrisana, zajedno sa stotinama tisuća bezemljaša i drugih ne

podobnih. CIA svrstava ovaj pokolj u isti rang s masovnim ubijanjimaHitlera, Staljina i Maoa. Prosvijećene zemlje su to pozdravile s neskri-

venom euforijom hvaleći "indonežanske umjerenjake" koji su uspješno

očistili svoje društvo, i poželjevši im dobrodošlicu u slobodni svijet, u

kojem su zadržali svoj visoki položaj sve do Suhartovih prvih zločina

početkom 1998. godine.1

Još marginalija "ne vrijedi ni spominjati" s obzirom da je "idealistički Novi svijet koji je čvrsto odlučio okončati nehumanost" najzad

upisao barem neke neeuropljane za svoju stvar.

1 O Saddamu i Kurdima, vidi Randal, op. cit. O događajima 1991. i službenimopravdanjima, vidi Deterring Democracy kao i naknadne ažurirane publikacije,uključujući Powers and Prospects. Albright o Iraku, Serge Schmemann, "TheCritics Now Ask: After Missiles, What?", NYT, 18. prosinca 1998.; Albright oIndoneziji, vidi moj tekst “L'Indonésie", Le Monde diplomatique, lipanj 1998.O 1958. godini, vidi Kahin i Kahin, op. cit. PKI, Komunistička partija Indonezije,Harold Crouch, Army and Politics in Indonesia (Cornell, 1978.). Reagiranje na

pokolj iz 1965. godine, Year 501, poglavlje 5.



ČEMU SILA? 191

Ne trebamo se zadržavati na vjerodostojnosti otkrića Washingtona

glede vrijednosti demokracije 1998. godine. Činjenica da takve riječi

mogu biti izrečene, a da ne izmame nikakav komentar, dovoljno je in

formativna. U svakom slučaju nema mjesta iznenađenju što su omalovažavane nenasilne demokratske snage na Kosovu, ili s činjenicom da

je bombardiranje poduzeto s vjerojatnim ciljem da potkopa hrabri de

mokratski pokret u Beogradu, i to ozbiljno, kako je odmah izvijestio i

od onda ponavljao povjesničar Aleksa Đilas, sin jugoslavenskog disi

denta Milovana Đilasa, riječima: "Srbe ujedinjuje nebo - ali bombama,

ne Bogom." Srpski disident Veran Matić piše: "Bombardiranje je ugrozilo živote više od deset milijuna ljudi i unazadilo poletarce demokra

cije na Kosovu i u Srbiji", i nastavlja, "pošto je uništeno... [njeno] pro-

klijalo sjeme pobrinulo se da zadugo ne iznikne opet." Matić je vodio

nezavisnu radio postaju B-92 (zabranjenu nakon bombardiranja), a ne

davno je od švedske vlade primio nagradu "Olaf Palme" za svoj izuze

tan doprinos razvoju demokracije (30. siječnja 1999). Kao što smo većrekli, bombardiranje je imalo isti učinak u pretežno disidentskoj pokra

jini Vojvodini, vrlo udaljenoj od Kosova, gdje su razaranja bila osobito

velika. Bivši urednik Boston Globea, Randolph Ryan, koji je godinama

radio na Balkanu i živio u Beogradu, napisao je: "Sada, zahvaljujući

NATO-u, Srbija je preko noći postala totalitarna država u pomami rat

ne mobilizacije", a to je NATO morao i očekivati, isto kao što je "moraoznati da će se Milošević odmah osvećivati, udvostručujući svoje napade

na Kosovu", a da NATO neće imati načina to zaustaviti.2

Uvažavajući osnovne činjenice, može se spekulirati o tome kako su

skorašnje odluke Washingtona donijete. Samo spekulirati: neposred

nih dokaza je malo.

Nemiri na Balkanu mogu se u tehničkom smislu okvalificirati kao"humanitarna kriza": mogla je naškoditi interesima bogatih i privile

giranih, za razliku od pokolja u Sierra Leoneu ili Angoli, ili od onih zlo

čina koje podržavamo ili ih sami činimo. Pitanje je, zato, kako kontro

lirati autentičnu krizu.

2 Steven Erlanger, "Belgrade Targets' Find Unity ’From Heaven’", NYT, 30.ožujka; Matić, Op. ur., NYT, 3. travnja; Ryan, "NATO bombs raze dreams ofdemocracy," BG, 4. travnja, 1999. Vojvodina, poglavlje 2, bilješke 25, 26 i tekst.Matićeva nagrada, Media Focus-, vidi poglavlje 5, bilješka 53.




Konvencionalan pristup je da se naoružaju i obuče državne snage

sigurnosti radi suzbijanja nepoželjnih nemira, kao u Turskoj, Kolum

biji, El Salvadoru, i dugom popisu drugih mjesta. Ali ta je metoda na

raspolaganju samo ako se radi o poslušnim klijentima. Srbija, bez obzira što mislili o njoj, posljednji je nepopustljivac u Europi glede oču

vanja svoje nezavisnosti, i zbog toga je diskvalificirana. S obzirom da

standardna metoda ne dolazi u obzir, sljedeća opcija bila bi svečano

pridržavanje ugovornih obveza, "vrhunskog zakona zemlje", i da se

okrene institucijama svjetskog poretka. Ali njih Washington ne pod

nosi. Sljedeći izbor je NATO, u kojem SAD svakako dominira. Podjeleunutar NATO-a su razumljive: primarna prednost Washingtona je u

njegovom vladanju sredstvima nasilja, a na mnogo nižoj razini isto vri

jedi i za njegovog mlađeg partnera. U svakoj konfrontaciji prirodno je

odigrati svoju najjaču kartu pa potom vidjeti što će se dogoditi. Prema

onome što su planeri "predvidjeli", teško možemo podijeliti s Carne-

som Lordom i drugima pouzdanost koju oni izražavaju. Ako su namsvjedočanstva iz prošlih akcija ikakav putokaz, tada su posljedice za na

rode koji žive u "nevažnim mjestima" tek uzgredne.3

Za cijelo vrijeme trajanja krize, lideri NATO-a naglašavali su, u op

ćoj suglasnosti, da je odluka da bombardiraju 24. ožujka bila obavezna

iz dva razloga: (1) zaustaviti nasilno etničko čišćenja koje je NATO-ovo

bombardiranje ubrzalo, kao što se i očekivalo; i (2) uspostaviti kredi bilitet NATO-a. Prvi razlog možemo staviti sa strane, ali drugi je vje

rodostojan.

Politički lideri i komentatori su snažno ponavljali da je potrebno

osigurati "kredibilitet NATO-a". "Jedan od neugodnih aspekta gotovo

svake alternative" bombardiranju, primjećuje Barton Gellman u Wash

ington Postu prikazujući "događaje koji su doveli do kosovske konfrontacije", "bilo je poniženje NATO-a i Sjedinjenih Država."4 Savjetnik za

Nacionalnu sigurnost, Samuel Berger "navodi među glavnim razlozi

ma bombardiranja potrebu 'demonstrirati kako je NATO ozbiljan’." Je

dan europski diplomat se složio s tim: "Neaktivnost bi povlačila za so

3 Vidi Gleijeses, op. cit., radi jedne rječite ilustracije, temeljene na detaljnoj analizi bogatih svjedočanstava u vezi sa Gvatemalom.

4 Gellman, William Drozdiak, WP Weekly, 29. ožujka 1999., i mnoga drugaizvješća.



ČEMU SILA? 193

bom 'skupu cijenu u kredibilitetu, osobito u ovo vrijeme kada se pribli

žava NATO-ov summit u znaku proslave pedesetogodišnjice’." "Odus

tati sada, značilo bi srušiti NATO-ov kredibilitet", reče Tony Blair infor

mirajući parlament. Clintonovu poziciju objasnio je jedan od "dužnosnika Bijele kuće":

Od prvoga dana, rekao je da u ovome moramo pobijediti. To

je bilo apsolutno jasno. Zbog posljedica za Sjedinjene Drža

ve, zbog NATO-a, kao i zbog njegove odgovornosti kao vrhov

ni zapovjednik, u ovome moramo pobijediti.

"Jedina alternativa NATO-a, prema tome, bila je da se bombardira

- i to mnogo", komentirao je Blaine Harden, dopisnik Timesa u podu

žem prikazu planiranja u Bijeloj kući.5

Jedno drugo detaljno izlaganje o tome kako i zašto je Bijela kuća

otišla u rat navodi riječi Tajnika za obranu, Williama Cohena na privat

nom sastanku ministara obrana NATO-a održanog u listopadu 1998., uvrijeme kad je NATO nudio miješane izvještaje o odgovornosti i tuma

čio obnovljena srpska zvjerstva kao reakciju na zauzimanje 40% kosov

skog teritorija od strane OVK-a tijekom prethodnih mjeseci relativnog

suzdržavanja. Cohen je u glavnim potezima iznio Clintonov plan za

zračne napade, i tom prigodom "zatražio od svojih kolega da prihvate

izazove i prigrle novu ulogu saveza. Ako se NATO ne može odvažiti za prijetiti gospodinu Miloševiću pod ovim okolnostima, upitao ih je, koji

je smisao saveza?" Prijetnje bombardiranja "ubrzo su postale test za

NATO-ov kredibilitet uz dodatno breme vezano za proslavu pedeseto

godišnjice koje se nadvilo nad Savezom krajem travnja. U međuvreme

nu diplomacija je iz kolosijeka bila izbačena pogrešnim računicama i

odvraćanjima pozornosti zbog skandala u Bijeloj kući.6Britanski vojni povjesničar John Keegan odbio je pribjegavanje

"osjećajima" od strane Blaira i drugih koji su "apelirali na suosjećanja

Britanaca". Postoji kriza, ali se radi o "krizi kredibiliteta saveza o kome

je 50 godina zavisio naš opstanak." Američki komentatori su se uglav-

5 Harden, "The Long Struggle That Led the Serbian Leader to Back Down", NYT, 8. lipnja 1999.

6 Elaine Sciolino i Ethan Bronner, “How a President, Distracted by Scandal,Entered Balkan War", NYT, 18. travnja 1999.




nom složili. Tako je William Pfaff još ranije pisao kako "debata o inter

venciji više nije rasprava o sredstvima koji opravdavaju neki cilj. To je

debata oko napuštanja NATO-a i američkog polaganja prava na zauzi

manje položaja međunarodnog vođe": "ako ne bude NATO-ove pobjedenad Srbijom, više neće biti NATO-a", stoga je "jedina solucija" da vojne

postrojbe NATO-a "istjeraju organizirane srpske snage s Kosova, uniš

tavajući njih i sadašnju srpsku vladu."7

Nakon Mirovnog sporazuma 3. lipnja, lideri i analitičari uvidjeli su

da ishod nije bio potpuno zadovoljavajući, ali su se složili da je ostvaren

jedan ključni uspjeh: "cilj da su održi NATO-ov kredibilitet je postignut."8

Da bismo interpretirali pohvale za dobro obavljeni posao, potreb

no je izvršiti uobičajene prijevode. Kada Clinton, Blair i ostali govore

o "kredibilitetu NATO-a", oni ne izražavaju svoju brigu za kredibilitet

Italije ili Norveške: prije će biti da govore o vladajućoj supersili i nje

zinom psu-napadaču. Značenje "kredibiliteta" može objasniti svaki ma-fijin don. Ako neki sitan trgovac ne plati mito za zaštitu, posjetit će ga

nasilnici ne samo da mu uzmu novac, već da mu sve demoliraju kako

bi na taj način i drugima ostavili poruku. Donovi globalne mafije rezo

niraju na isti način i to je posve jasno.

Naravno, ne radi se o tome da je "donu" potreban novac sitnog tr

govca. Uobičajeni argument kako ova intervencija mora biti humanitarna, jer Kosovo ima malo značajnih resursa ili druge pogodnosti koje

bi interesirale Zapad, odraz je ozbiljnog nerazumijevanja osnovnih ele

menata politike i novije povijesti. Je li trenutačna odluka da se potkopa

Bishopova vlada u Grenadi, kao i kasnija invazija, izvučena iz zainte

resiranosti za trgovinu s muškatnim orašćićima? Jesu li Sjedinjene Dr

žave pretendirale na resurse Gvatemale, Indokine, Kube, Nikaragve idruga mjesta na popisu nasilja u novije vrijeme? Istina, u nastojanju

dobivanja podrške takve se tvrdnje ponekad iznose (kositar i guma In

dokine, itd.), ali se svakako ne uzimaju s velikom ozbiljnošću. Ponekad

7 Keegan, Daily Telegraph, 21. svibnja; Pfaff, BG, 12. travnja 1999. O njegovimnaknadnim interpretacijama, vidi stranice 115 i 116.

8 Jane Perlez, "For Albirght’s Mission, More Problems and Risk," NYT, 7. lipnja1999., izvješćujući o procjenama državne tajnice Albright i raznih drugihstručnjaka.



ČEMU SILA? 195

i posebni poslovni interesi mogu utjecati na politiku (primjerice, United

Fruit u Gvatamali), ali rijetko kao primarni faktor. Problemi su dosljed

no neke druge naravi.

Jedna od istrajnih briga je učvršćivanje "kredibiliteta", zahtjev koji postaje još urgentniji ukoliko se primijeti opasnost kako bi "trula jabu

ka" mogla "pokvariti bačvu", odnosno da bi prema terminologiji vrhun

skih planera, "virus nezavisnosti" mogao "zaraziti" druge. Zabrinutost

Kennedyjevih intelektualaca "zbog širenja Castrove ideje da uzmu stva

ri u svoje ruke" jedan je takav primjer. Uz određenu prilagodbu kon

kretnim okolnostima, ovakva razmišljanja redovito stvaraju osnovu zaintervencije i sukobe, pa čak i za sam hladni rat od njegova početka

1917. godine. Rusija je uočena kao neka golema "trula jabuka", izmam

ljujući strahove koji su ostali vodeći element zapadne politike, barem

do šezdesetih godina kad je sovjetska privreda ušla u razdoblje stagna

cije iz koje se nikada nije oporavila. Često je posrijedi kontrola resursa

i drugi slični interesi, ali rijetko da su na bilo kojem značajnijem stupnju cilj samoga napada (osim nekoliko iznimaka, primjerice, proizvod

nja nafte, uključujući Indoneziju 1958. godine).

Nadalje, hladnoratovski problemi najčešće ostaju marginalni za

intervencije, pa je stoga obrazac trajao uz male promjene prije, za vri

jeme i nakon hladnoga rata. Ponekad se čimbenik snažno naglašava ra

di interne upotrebe: primjerice, 1958. godine, u vezi s trima glavnimžarištima svjetskih kriza koje su Eisenhower i Dulles utvrdili u Vijeću

sigurnosti: Indonezija, Sjeverna Afrika i Srednji istok, sve islamske

zemlje, ali značajnije od toga, sve proizvođači nafte. Eisenhower je

snažno naglašavao da u to ne spada Rusija, pa čak ni iza scene, kako

otkrivaju tajni arhivi.9

Također se podrazumijeva da nasilje ne mora odmah donijeti us pjeh, ah planeri uvijek moraju biti sigurni da imaju nešto u rezervi. Na

čin kako se to učinilo Kartageni uvijek je dostupan. Neka se skeptici

prošetaju golemim područjima Indokine. Direktne mete i drugi koji su

možda dolazili na čudne ideje da se pobune, moraju se natjerati shva

titi tu činjenicu. Otuda i potreba za kredibilitetom.

9 Vidi Irwin Wall, "U.S., Algeria, and the Fourth French Republic", Diplomatic History, jesen 1994.




Bez obzira na taj dosljedan čimbenik, bilo je i sporednih koristi od

toga da se pribjegne upotrebi sile na Balkanu. Jednu smo već spome

nuli: Srbija je dosađivala, bila je nedobrodošao remetilac nastojanjima

Washingtona da zaokruži svoje zamašno preuzimanje vlasti nad Euro pom. Premda resursi Balkana nisu od velikog interesa, njihova strateš

ka lokacija jest, i to ne samo u odnosu na Europu, Zapadnu i Istočnu,

već i na Srednji istok. Prve veće poslijeratne vojne mjere protiv usta-

ničkih snaga u Grčkoj velikim dijelom su motivirane brigom za kontro

lu nafte na Srednjem istoku, što je ujedno bio čimbenik američkog pod

rivanja talijanske demokracije u tim istim godinama.10 Grčka je takoostala unutar interesne sfere State Departmenta za Bliski istok sve do

pada od Amerike podržavane fašističke diktature prije dvadeset pet

godina. Premda sekundarne, slične se brige sada protežu na Središnju

Aziju; a blizina Turske, glavna vojna baza Washingtona u toj regiji, za

jedno s Izraelom, također se uzima kao faktor planiranja. Sve dok Sr

bija ne bude uključena u sferu pod američkom dominacijom, valja jekažnjavati zbog odbijanja da se prilagodi - i to vrlo vidljivo, na način

kojim će poslužiti kao upozorenje drugima sa sličnim sklonostima. Kri

za na Kosovu je 1998. pružila prigodu da se baš to i učini, pa možemo

s priličnom sigurnošću očekivati da će se proces nastaviti sve dok Sr

bija ne podlegne ili dok ne bude slomljena, kao u slučaju Kube i dru

gih neposlušnika.U cilju "kontrole stanovništva" kod kuće, druge se pjesme sviraju,

varirajući već prema okolnostima (ruski pipci, naša "čežnja za demo

kracijom", i slično). Ali, osim ukoliko se nismo odali "namjernom ne

znanju", te pjesme možemo odbaciti.

Druga sporedna korist je poticaj proizvodnji i prodaji oružja.

"Sveukupno, rat će vjerojatno generalno pojačati potrošnju za obranu",izvješćuje Wall Street Journal, i to primarno na vojne sustave visoke

tehnologije. Samo Raytheon očekuje oko 1 milijardu dolara u narudž

bama radi popune zaliha krstarećih raketa Tomahawk i drugih oružja

što se koriste za "dići u zrak mete na Balkanu". Ta brojka ne uključuje

nove narudžbe koje se očekuju od zemalja članica NATO-a. "Pravi do

bitnik u ratovima" je vojna industrija, primjećuje krupni naslov u Financial Timesu. Članak prikazuje "prilično vedre" izglede za avio-

10 Vidi World Orders, poglavlje 3.



ČEMU SILA? 197

-svemirsku industriju, pogotovo za elemente složenije i skuplje tehno

logije; pola cijene jednog borbenog zrakoplova otpada na avio-opremu

i softver, što je stimulans za proizvodnju visoke tehnologije općenito.11

Za čitatelje poslovnog tiska nije potrebno objašnjavati ostatakčlanka. Vojni troškovi su primarno pokriće za ogroman državni sektor

proizvodnje visoke tehnologije, bazu američke nadmoći u kompjutori

ma i općenito elektronici, automatizaciji, telekomunikacijama i inter-

netu, kao i u najdinamičnijim sastavnicama te proizvodnje. Priča nas

vraća na početke američkog sustava masovne proizvodnje u one prve

dane industrijskog razvoja, premda je priča poprimila enormne pro porcije tek nakon Drugog svjetskog rata. Uloga državnog sektora bila

je također nezaobilazna za poljoprivrednu proizvodnju, a sada se pro

teže i na industrije zasnovane na biologiji koja je, poput visoke tehno

logije, ovisna o socijalizaciji cijena, rizika i gospodarskih instrumenata

državne moći (primjerice, da osnaže intelektualna vlasnička prava i

druge oblike tržišne interferencije, u interesu vodećih korporacija). Štose vojnog pokrića tiče, u siječnju 1948. vodeće načelo jasno je progla

sio ministar ratnog zrakoplovstva, Stuart Symington: "ovdje nije govor

o 'subvenciji'; riječ je o ’sigurnosti’."12

"Pravi dobitnici" nadilaze industriju visoke tehnologije. Vodeće

američke građevinske kompanije (Brown & Root, Halliburton, Bech

tel) "već su jasno dale na znanje da su željne iznova graditi ceste i mostove" što su ih "digli u zrak" njihovi suradnici iz domene visoke tehno

logije, dok se zapadne energetske kompanije već nadaju poslovima "iz

gradnje elektrodistribucijskih mreža". Britanci strahuju da bi opet

mogli "izvisiti", kao što se dogodilo nakon Zaljevskog rata, kad su ih

SAD i konkurenti s kontinenta istisnuli. Vladino Ministarstvo trgovine

11 Thomas Ricks i Anne Marie Squeo, WSJ, 4. lipnja; Ross Kerber, BG., 4. lipnja;Peter Thal Larsen, "Kosovo conflict highlights real winners in wars", FT, 1.lipanj 1999.

12 Citirao Frank Kofsky, Harry Truman and the War Scare of 1948. (St. Martin'sPress, 1993.). Za više o ovoj temi, vidjeti World Orders i navedene izvore, tek

djelić bogate i važne priče, primarno razbacane u tehničkim monografijama.Za lucidan prikaz socijalizacije rizika i druge glavne karakteristike međunarodnog gospodarstva, vidi Robin Hahnel, Panic Rules! (South End, 1999.). Oopćenitom historijatu, vidi Richard DuBoff, Accumulation and Power (M. E.Sharpe, 1989.).




i industrije čini poteze da usuglasi napore britanskih kompanija da su

djeluju u "obnovi Kosova", što će prema najgrubljim procjenama izno

siti od 2 do 3,5 milijarde dolara u sljedeće tri godine.13

Rat može biti "zdravlje države", kako primjećuje Randolph Bour-ne, ali moramo prihvatiti "državu" u pojmovima mnogo širim od pukih

državničkih funkcija.

Jedna od mogućih koristi za NATO je agresivniji stav, što bi bio

koristan ishod ako bi Europa ostala pod kontrolom, ali to nije sigurno.

Američki planeri su svakako ambivalentni oko odluke Europske unije;

nakon rata krenuti k ostvarenju "jedinstvene obrambene politike" koja bi joj omogućila djelovanje nezavisno od SAD-a "u očuvanju mira i mi

rovnim misijama" - gdje se pojmovi "obrambena" i "mirovna" podra

zumijevaju u skladu s uobičajenim prijevodima.14

Imajući na umu taj posljednji razlog, vratimo se na opasku vojnog

povjesničara i analitičara Johna Keegana kako će ishod rata biti "po

bjeda Novog svjetskog poretka" što ga je George Bush "proglasio nakonZaljevskog rata", kao i da "se Svjetski poredak sada čini bolje zaštićen"

nakon pobjede zračnih snaga na Balkanu. Ovo potonje osjećanje pod

vukao je i predsjednik Clinton u svom pobjedničkom govoru, izvješću

jući "američki narod da smo ostvarili pobjedu za jedan sigurniji svi

jet."15

Ovakve procjene su vjerodostojne isključivo na prešutnoj pretpostavci da "svijet" isključuje najveći dio svijeta. Zapravo štiti se "među

narodna zajednica" u tehničkom smislu toga pojma: bogati i privilegi

rani sektori industrijskoga društva Zapada, i njihovi pridruženi članovi

i suradnici drugdje.

Keeganove primjedbe o Zaljevskom ratu iziskuju slično objašnje

nje. I taj rat je pozdravljen kao trijumf "međunarodne zajednice" i veliku pobjedu je propratila blistava retorika o obećanoj novoj eri u me

đunarodnom moralu. Ipak, kako su poneki zapadni komentatori pri

13 Daniel Pearl, WSJ, 4. lipnja; Charles Pretzlik, F T , 6. lipnja 1999.14 Craig Whitney, “European Union Vows to Become Military Power", N Y T , 4 .

lipnja; Warren Hoge, "Europeans Impressed By Their Own Unity", N Y T , 4 . lipnja 1999.

15 Mary Leonard, "Victory for a safer world", udarni naslov, BG, 11. lipnja 1999.



ČEMU SILA? 199

mijetili, ratna politika Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva ih

ostavlja "sićušnom manjinom u svijetu" - to jest, u svijetu stvarnosti.16

Opće raspoloženje izvan bogatih industrijskih društava dočarao je

kardinal Paulo Evaristo Arns iz São Paula, koji je 1991. napisao da seu arapskim zemljama "bogati stavljaju na stranu američke vlade dok

milijuni siromašnih osuđuju ovu vojnu agresiju." Diljem Trećeg svije

ta, nastavlja Arns, "širi se mržnja i strah: kada će pasti odluka da na

padnu i nas, i pod kojom izlikom?”

Do časa kad su se dvije ratničke države odlučile ponovo bombar

dirati Irak u prosincu 1998., njihova je osamljenost bila daleko naglašenija. I mada su pridobile određene sektore da podrže njihov najnoviji

ćudoredan križarski rat, izgleda da velika većina svjetske populacije

postavlja isto pitanje kao i kardinal Arns.

Čak i u virtualno satelitskim državama raspoloženje nije osobito

euforično. Poluslužbeni egipatski tisak izražava ozbiljnu zabrinutost

zbog "novog strateškog koncepta" objavljenog u povodu godišnjice NATO-a u travnju, dok je rat na Balkanu bjesnio. Prema viđenju Kari-

ma El-Gawharyja to je "dozvola za intervencionizam širom svijeta".

NATO-ovo otkriće "novih opasnosti za euroatlantski mir i stabilnost"

ima zloslutan prizvuk za one koji imaju više nego dovoljno iskustva s

europskom dobrohotnošću; nisu samo Britanci ti koji čuju "vrlo, vrlo

poznata imperijalna zvona" dok SAD/Velika Britanija kreću u još jednodivljanje u ime vrline. "Viđeno iz periferijske perspektive Saveza - pri

mjerice, iz vidokruga arapskoga svijeta - dokument se iščitava kao re

cept za snomoricu", jer se NATO-ov koncept obrane proteže na "sigur

nost i stabilnost u Sredozemlju" pa i dalje, čime se oživljava jedna po

vijest koja se dobro razumije temeljem bogatoga iskustva, izvan prosvi

jećenih država koje sačinjavaju službenu "međunarodnu zajednicu".17

Dakako, briga oko "protoka vitalnih resursa" i "stabilnosti" u odo

bravanom smislu ima "sasvim poznati prizvuk", nastavlja Al-Ahram

svoju analizu. Kao što smo napomenuli, takve su brige motivirale ame

ričku intervenciju u Grčkoj pa čak i u Italiji u prvim poslijeratnim go

dinama. Ali "to što je tako novo i radikalno u tom dokumentu" jest

16 Lloyd, FT, 19., 20. siječnja 1991. O svjetskom mišljenju nakon Zaljevskog rata,vidi moj članak u Collateral Damage, op. cit.

17 Karim El-Gawhary, "NATO’s bill of rights", Al-Ahram Weekly, 27. svibnja 1999.




činjenica da ga je, iako je planiran u Washingtonu, "potpisalo svih os

talih 18 država-članica NATO-a", tako da se akcije "u bilo kojoj drugoj

prkosnoj državi na euroatlantskoj periferiji odsada mogu sprovesti u

ime NATO-a", dodajući tako još jednu dimenziju američkom načinu dominiranja svijetom - bar dok traje europska popustljivost.

Ponavljajući temu koja odjekuje diljem "nevažnih mjesta", El-

Gawhary osobito skreće pozornost na činjenicu da je "Vijeće sigurnosti

UN-a, kao instrument za očuvanje međunarodnog mira spomenut u

novom NATO-ovom dokumentu tek kozmetički", uz natuknicu da će

ubuduće NATO "sve više preuzimati stvari u svoje ruke", a prema strategijskom konceptu koji "učinkovito stavlja u zadaću pravo jakih da tu

mače međunarodno pravo kako to najbolje odgovara njihovim intere

sima." Ovo također "ima poznati prizvuk", zauzimajući svoju poziciju

uz rovovski ukopanog i tradicionalno raširenog "običaja i prakse" pod

rubrikom trijumfalističkog Novog humanizma.

U susjednom Izraelu, bivši vojni obavještajac, časnik Amos Gilboa,

poštovani komentator za vojna i sigurnosna pitanja, još žešće je izrazio

svoja stajališta u vezi s "budalastim inicijativama NATO-a i Sjedinjenih

Država za uspostavom novih pravila igre", iako na drugim temeljima.

On je realno ukazao da ta pravila "mogu lako ubrzati trku u razvijanju

nuklearnog naoružanja." Razlozi su jasni. Drugi će postaviti očito pitanje: bi li NATO mogao zamisliti bombardiranje Jugoslavije da zna da

Beograd ima pristup oružjima za masovno uništenje?" Znajući odgo

vor, takve zemlje će dolaziti u iskušenje da razviju oružje još strašnije

moći radi zaštite od pljačkaške supersile. "Nova pravila igre" Sje

dinjenih Država i njihovih "bogatih zapadnih saveznika", kako nam ot

kriva slučaj s Jugoslavijom, utemeljena su na "pravu na intervenciju silom kako bi druge prisilili činiti ono što njima izgleda opravdano. Kao

u doba kolonijalizma, tako i sada, upotreba sile je zaogrnuta moralis-

tičkim plaštem pravednosti". Kada glasnogovornici NATO-a smireno

opisuju svoja uništavanja civilnog društva, "teško je povjerovati da ri

ječi dolaze iz usta država koje nazivamo 'prosvijećenim'", mada samo

zvane "prosvijećene države", u to možemo biti sigurni, vide sebe u drugačijem svjetlu, kao što su činile i u vrijeme kolonijalizma i kroz cijelu

povijest. Dvadeseto stoljeće završava novom vrstom "ratova topovnja

čama", upravo kao što je prošlo stoljeće završilo "ratom kolonijalnih



ČEMU SILA? 201

sila Zapada, s premoćnim tehnološkim prednostima, u podjarmljivanju

domorodaca i bespomoćnih zemalja nesposobnih za samoobranu."18

Za ostatak svijeta "nema drugog izbora", zaključio je Gilboa. "Mo

raju se nabaviti oružja za masovno uništavanje. Na kraju će se otkritida je rat na Kosovu bila utakmica za širenje oružja za masovno uniš

tavanje", zbog samoobrane.

S ovim analizama su suglasni vodeći vojni povjesničar Izraela,

Ze'ev Schiff. Poput El-Gawharyja, on piše da će "NATO-ov novi način

razmišljanja", kako ga prezentirao Tony Blair prigodom godišnjice

NATO-a, "sigurno potaknuti nelagodu širom svijeta" zbog ne obazira-nja na principe Povelje UN-a. Pouke koje će NATO izvući iz njegove voj

ne pobjede "mogu promijeniti međunarodnu diplomaciju i otkliziti na

opasne terene", kao što mogu i navesti druge potencijalne mete "da se

same opreme s nuklearnim naoružanjem da bi mogle ’braniti’ svoje na

silne postupke" - ili se obraniti od drugih projekata, poput NATO-ove

"želje da reagira na ozbiljne prijetnje međunarodnim energetskim izvorima", ili zapravo na svaku koju globalni vladar odabere i poduz-

me.19

Ako se odmaknemo nekoliko koraka dalje od "međunarodne zaje

dnice", naći ćemo da je vlada Indije također "obznanila svoju ozbiljnu

zabrinutost zbog NATO-ove nove doktrine koja dozvoljava djelovanje

izvan euroatlantske regije i izvan teritorija Saveza. Svaka takva akcija,kako reče jedan od službenih glasnogovornika, bi bila u suprotnosti s

međunarodnim pravom, normama mirnog suživota između naroda i

Povelje UN-a." Vlada je osudila "rastuću tendenciju NATO-a da uzur

pira ovlasti i funkciju Vijeća sigurnosti UN-a." "Sklonost NATO-a da

proširi svoje oblasti operacija doživljava se kao izvor zabrinutosti za

sve zemlje, velike i male." Službeni komentar je također "došao sasvim blizu snažnoj osudi od strane raznih dijelova neslužbenog mišljenja

gdje je NATO viđen kao odmetnuta sila koja izranja na međunarodnoj

sceni." Ponovo je izraženo snažno indijsko protivljenje NATO-ovoj upo

trebi sile u Jugoslaviji, i ponovljeno je stajalište vlade s kraja 1999. da

"problem treba rješavati dogovorima i dijalogom a ne konfrontacijom.”

18 Gilboa, vidi poglavlje 1, bilješku 15.

19 Schiff, Ha’aretz, 11. lipnja 1999.




Po ovom se pitanju Indija značajno slagala s Rusijom i Kinom, i, izgle

da, s dobrim dijelom ostaloga svijeta, međutim u nedostatku izvješći

vanja iz "nevažnih mjesta" malo se može kazati s većom pouzda

nošću.20

Times of India su također bile vrlo kritične zbog pribjegavanja sili

"prije negoli su se iscrpile sve mogućnosti za dogovorno rješenje." I

ovaj list je upozorio na "vrlo ozbiljne posljedice u kontroli nuklearnog

naoružanja." Druga vodeća nacionalna novina, Hindu, osudila je

NATO zbog operacija "čije su značajke nezakonitost, sebičnost, arogan

cija i bezakonje", jer "NATO brzo istiskuje Ujedinjene narode kao čuvara svjetskog mira", posuđujući svoj moć "svakoj zemlji ili vjerskoj

sekti koja sebe smatra suvremenim saveznikom Amerike - bez obzira

ima li takav postupak službenu podršku UN-a." "Potreban nam je ins

trumentarij da se okončaju zločini protiv čovječnosti. Ali, takav sustav

se ne može izgraditi na koristoljubivim intervencijama Amerike putem

NATO-a", operacijama koje su osobito nečuvene nakon što je Sjedinjenim Državama "zabranjeno poduzimati jednostrane vojne interven

cije od strane Svjetskog suda u povodu slučaja Nikaragve. SAD postaje

"odmetnička država par excellence koja opetovano prkosi međunarod

nim odlukama, bez obzira jesu li to odluke Svjetskog suda ili rezolucije

UN-a, ukoliko odluke ne odgovaraju njenim interesima", a tekućim

operacijama nedostaje bilo kakvog ozbiljnog ili istinski legalnog, moralnog, političkog opravdanja."21

Indijski tisak također poziva UN "potvrditi svoj autoritet i preuzeti

direktnu odgovornost" za implementiranje rješenja za Kosovo, u skla

du s Rezolucijom Vijeća sigurnosti,22 opcija koja je brzo otpravljena na

svoje uobičajeno mjesto kad su SAD/NATO nametnuli svoju vlastitu in

terpretaciju Sporazuma i popratne Rezolucije Vijeća sigurnosti, u rutinskoj maniri o kojoj smo već govorili.

Zabrinutost bivšeg kolonijalnog svijeta prepoznaju, i do izvjesne

mjere ga s njim dijele (mada iz sasvim drugačijih stajališta), perceptiv-

niji analitičari naklonjeni politici jastrebova. U vodećem časopisu

establishmenta, Foreign Affairs, Samuel Huntington upozorava da je

20 The Hindu, 12. svibnja 1999.

21 Uvodnici, Times of India, 8. svibnja; Hindu, 9. travnja, 22. travnja 1999.

22 Uvodnik, Hindu, 7. lipnja 1999.



ČEMU SILA? 203

Washington krenuo opasnim smjerom. U očima velikog dijela svijeta -

vjerojatno većeg dijela svijeta, on sugerira - SAD "postaje odmetnička

supersila", koja se smatra "najvećom pojedinačnom vanjskom prijet

njom njihovim društvima." Teorija o realističnim međunarodnim odnosima, tvrdi on, predviđa da koalicije mogu nastati kako bi postale

protuteža odmetničkoj supersili. Stoga valja na praktičnim osnovama ponovo razmotriti ovo stajalište.23

Amerikanci, koji preferiraju da njihovo društvo ima neki drugačiji

imidž, mogli bi imati neke druge razloge za zabrinutost zbog ovih ten

dencija, ali takve stvari ne zanimaju mnogo projektante i njihovu uskuusredotočenost i ukopanost u ideologiju.

Pitanje nuklearnog oružja od osobitog je značaja otkako je došlo

do nedavnog sloma Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja u Južnoj

Aziji (NPT) - to jest, od onoga što je ostalo od NPT-a nakon odbijanja

nuklearnih sila da poštuju "proklamirani cilj NPT-a o eliminaciji nu

klearnog naoružanja" i njihovo opiranju čak i u odnosu na "umjerene prijedloge o usmjeravanju pozornosti na implementaciju nuklearnog

razoružanja u skladu s odredbama sporazuma."24

Zabrinutost zbog ovih kritičnih problema, uz rastući oprez zbog

oživljenog ekspanzionizma "odmetničke supersile" i njenih saveznika,

poprima još zloslutnije dimenzije u svjetlu tekućeg strateškog planira

nja. Određeni uvid nam omogućava djelomično skidanje zabrane s povjerljive dokumentacije studije STRATCOM-a (Strategijske komande

Sjedinjenih Država) za 1995. godinu naslovljene "Osnove post-hladno-

ratovskog zastrašivanja", koja je prikaz "zaključaka višegodišnjih pro

mišljanja o ulozi nuklearnog oružja u post-hladnoratovskoj eri."25

Središnji zaključak glasi da će oslonac na nuklearnom naoružanju

ostati u osnovi neizmijenjen, uključujući tu i odbijanje temeljnog po

23 Huntington, FA, ožujak/travanj 1999.

24 Rebecca Johnson, "Troubled Treaties: Is the NPT tottering?"; Michael Crepon,“CTBT [Comprehensive Test Ban Treaty] deadline nears", isti naslov; Bulletin of the Atomic Scientists, ožujak/travanj 1999.

25 Dodatak 2 Nuclear Futures: Proliferation of Weapons of Mass Destruction and U.S. Nuclear Strategy, Hans Kristensen (British American Security InformationCouncil) (BASIC), Basic Research Report 98.2, ožujak 1998. Za izvode, vidiAP, "Irrationality suggested to intimidate US enemies", BG; moj rad "RogueStates", Z, travanj 1998.




ticaja NPT-a, osim što se djelokrug potencijalne upotrebe proširuje i iz

van kruga hladnoratovskih neprijatelja koji se bar sada smatraju dje

lomično ukroćeni. Novi popis meta se sada proteže na "odmetničke"

države Trećeg svijeta - što znači ne na krvoločne i opasne države, većna neposlušne (to jest, Kuba, ili Irak nakon što Saddam nije poslušao

naređenja, ne dok je vršio svoje najgore zločine i skupljao oružje za ma

sovno uništenje uz pomoć SAD/Velike Britanije). Izrael, na primjer, ni

je kao takva obilježena, s obzirom da se smatra privjeskom američke

moći, iako je po mišljenju bivšeg glavnog zapovjednika STRATCOM-a

(1992. - 94.), generala Leea Butlera,

...krajnje je opasno da se u kotlu animoziteta koji se zove Sred

nji istok, jedna država naoružala, tobože, s nagomilanim nuklearnim oružjem, čiji se broj možda penje u stotinama,

pa se tako potiču i druge države da krenu istim stopama.26

STRATCOM-ova studija naglašava potrebu za kredibilitetom: Wa-shingtonska "izjava o zastrašivanju" mora biti "uvjerljiva" i "odmah

prepoznatljiva". Sjedinjene Države trebaju raspolagati "cijelim raspo

nom načina reagiranja", ali nuklearno oružje je među njima najvažnije,

jer "za razliku od kemijskih ili bioloških oružja, krajnja destrukcija od

nuklearne eksplozije je trenutna, s malim ili nikakvim sredstvima za

ublažavanje njenog učinka." "Iako je vjerojatnost da ćemo koristiti nuklearno oružje mala (sic!) osim u ekstremnim okolnostima, prisutnost

nuklearnog naoružanja uvijek se osjeća u svakoj krizi ili sukobu", i sto

ga mora biti na raspolaganju, uvijek spremno. Jedan od odsječaka stu

dije nosi naslov "Održavanje dvosmislenosti". Važno je da "planeri ne

budu previše racionalni kod određivanja... koje vrijednosti protivnik

najviše cijeni", jer se mora ciljati na sve. "Šteti nam ako sebe prikazu jemo kao previše racionalne i hladne glave." "Da Sjedinjene Države

mogu postati iracionalne i osvetoljubive ako su joj napadnuti vitalni

interesi treba postati dijelom nacionalne osobnosti koju projiciramo."

"Korisno je", za naše strategijsko stajalište, ako "neki elementi izgleda

ju kao da su moguće 'izvan kontrole’."

Ovi koncepti opet uspostavljaju "teoriju luđaka" koja se pripisujeRichardu Nixonu, ah ovog puta s vjerodostojnim dokazom da je teorija

26 BASIC Research Report, dodatak 1



ČEMU SILA? 205

operativna. Naši neprijatelji trebaju prepoznati kako je "odmetnička

supersila" opasna, nepredvidljiva, spremna okomiti se na ono što "oni

najviše cijene". Tada će se oni pokoriti našoj volji, svjesni naše "iracio

nalnosti i osvetoljubivosti" i destruktivne sile kojom komandiramo,strahujući od našeg "kredibiliteta". Koncept je očito smišljen u Izraelu

tijekom pedesetih od strane vladajuće Radničke partije, čiji su lideri

"zagovarali poduzimanje ludih postupaka", piše u svom dnevniku pre

mijer Moshe Sharett koji se zalagao za mir, te upozorava "da ćemo po

ludjeti" ("nightstagea") ako nas se osujeti. To je bilo "tajno oružje" upe

reno jednim dijelom protiv Sjedinjenih Država, koje u to vrijeme još nisu smatrane pouzdanim kumom. U rukama jedine svjetske supersile,

koja sebe smatra odmetničkom državom i koja podliježe samo malom

broju ograničenja od unutarnje elite, prirodno je da takav stav zabri

njava one koji nemaju taj luksuz da se zadovolje "ogrtačem ćudoredne

pravičnosti" kojoj se ozbiljni analitičari rugaju.27

Nuklearno naoružanje "izgleda predodređeno ostati težištem američke strategije zastrašivanja u doglednoj budućnosti", glasi zaključak

izvještaja STRATCOM-a o "post-hladnoratovskom zastrašivanju". Otu

da proizlazi da treba odbaciti "politiku ne upotrijebi prvi" i jasno dati

na znanje protivnicima da naša "reakcija" može biti "odgovor ili da ih

preduhitrimo". Također treba odbaciti formulirani cilj NPT-a te se ne

smijemo složiti s "negativnim jamstvima sigurnosti" koji zabranjujuupotrebu nuklearnog oružja protiv država bez nuklearnog naoružanja,

a koje su članice NPT-a.

Predsjednik Clinton je doduše objelodanio "negativno jamstvo si

gurnosti" 1995. godine, ali je ono nadglasano internim "američkim

nuklearnim stavom" kako je to razvidno iz studijskih dokumenata BA-

SlC-a (vidi bilješku 25). Naknadna Clintonova presudna direktiva odstudenog 1997. prepušta hladnoratovsko planiranje da ide svojim tije

kom, bez obzira na proširenje broja meta.

Poseban paragraf u studiji STRATCOM-a bavi se "kreativnim za

strašivanjem" i daje nam jednu ilustraciju: kada su sovjetski građani

oteti i ubijeni u Libanonu, "Sovjeti su isporučili odgovornom vođi te re

volucionarne akcije paket u kojem se nalazio samo jedan testis - testisnjegovog najstarijeg sina." "Takvo pronicljivo korištenje detalja koji se

27 Gilboa, op. cit. O izraelskoj teoriji, vidi Fateful Triangle, 464ff.




uvažavaju unutar jedne kulture, i njihova utkanost u poruku koja za

strašuje... ona je vrsta kreativnog promišljanja koja se mora uzimati u

obzir pri odlučivanju što stavljati na kocku kod oblikovanja ciljanih za

strašivanja" - protiv bespomoćnih neprijatelja, kao što nam ovaj primjer ilustrira.

Opći okvir je pomak u "strategiji zastrašivanja" koji se događa sa

završetkom hladnog rata u studenom 1989.; s Rusije i Kine, prema Tre

ćem svijetu općenito. Pomak je signaliziran u godišnjoj poruci Kongre

su u kojoj se traži ogroman vojni proračun (ožujak 1990.).28 Bio je vrlo

sličan ranijim traženjima bez obzira što se radilo o drugim izlikama;više se ne radi o tome da Rusi dolaze, već je sada posrijedi "tehnološka

sofisticiranost" zemalja Trećega svijeta. Ta nova prijetnja iziskuje naše

održavanje "bazne industrije za obranu" (također poznata kao indus

trija visoke tehnologije) i moćne oružane snage za intervencije. Ove se

i dalje primarno usmjeravaju na Srednji istok, gdje se "prijetnje našim

interesima" koje su iziskivale direktan vojni angažman "nisu mogle položiti pred vrata Kremlja". Niti su se te prijetnje mogle ostaviti na pragu

Iraka: Saddam je još uvijek bio prijatelj i saveznik.

Frazeologija odražava kraj hladnoga rata. Direktiva Nacionalne

sigurnosti od listopada 1989. koja preporučuje nastavak podrške Sad-

damu, traži "upotrebu oružanih snaga SAD-a" gdje god "bude potrebno

i prikladno" radi obrane naših "vitalnih interesa... protiv SovjetskogSaveza ili bilo koje druge regionalne sile..." Mjesec dana prije pada

Berlinskog zida prijetnja našim interesima se još uvijek mogla "položiti

pred vrata Kremlja".29

Nakon što se dogodio ovaj pomak u "strategiji zastrašivanja", me

đunarodni okoliš "se sada razvio iz ’bogato naoružanog okoliša' u "ci

ljevima bogat okoliš", objašnjava nam Agencija za specijalno obram beno naoružanje. Rusija je bila "bogato naoružana" ali je Jug "bogat ci

ljevima" uz "sve veće mogućnosti Trećeg svijeta da nam zaprijeti", za

ključili se zajednički šefovi Glavnog stožera u svojoj procjeni od ožujka

1990. što je koincidiralo s javnom porukom Kongresu.30 Mete su sada

28 National Security Strategy of the United States, Bijela kuća, ožujak 1990. Vidi Deterring Democracy, poglavlje 1, radi izvoda.

29 Vidi Phythian, op.cit., 41.

30 Navodi ovdje i ispod su iz planskih dokumenata studije BASIC-a.



ČEMU SILA? 207

zemlje koje su sposobne same proizvesti oružje za masovno uništenje,

vrlo široka kategorija, uključujući svaku zemlju koja raspolaže s labo

ratorijima, industrijom i infrastrukturom. Novi "globalni potencijal" je

proširiti se na regiju "južno od ekvatora" (metaforički rečeno, pretpostavljam). Druga inovacija je "adaptivno planiranje" koje dozvoljava br

zo reagiranje "kao odgovor na spontane prijetnje" iz manjih zemalja,

na što ranija nuklearna strategija nije obraćala pozornost. Tehničke

inovacije uključuju "mini-nuklearno uništavanje" namijenjeno za upo

trebu protiv neposlušnih ("odmetničkih nacija").

Pozicija STRATCOM-a je da se "temeljna uloga nuklearnog naoružanja u sigurnosnoj politici SAD-a nije ništa promijenila sa završet

kom hladnog rata." Međutim, "planiranje nuklearnog rata s Trećim svi

jetom je novi razvoj", ističe studija BASIC-a dodajući da "Sjedinjene

Države šalju poruku da je nuklearno naoružanje važno za ostvarenje

prestiža u svjetskim poslovima i za ispunjenje vojnih i političkih cilje

va", te da je NPT mrtav što se tiče Sjedinjenih Država (vjerojatno štose tiče i manjih nuklearnih sila).

Glavni učinak kraja hladnog rata, podvlači BASIC-ova studija, je

to što "nedostaje važan sputavajući element", sovjetski bauk. To su

predvidjeli strateški analitičari još davno prije pada Berlinskog zida, i

u praksi je to od onda postalo evidentno. Primjerice, tijekom invazije

Paname kada su, nekoliko tjedana kasnije, neki visoki dužnosnici posebno istakli te nove mogućnosti.31

Jedna od posljedica kraja hladnog rata bio je kolaps sovjetske priv

rede, ostavljajući za sobom milijune prerano mrtvih i društvo u ruše

vinama, osim bogate elite povezane sa stranim silama, što je prirodna

i predvidljiva posljedica vraćanja Rusije na njen status prije hladnog

rata kao dio "Trećeg svijeta" Zapada podređenog tržišnim principimakoje Zapad zagovara.32 Veća sloboda da se prosvijećene države upuste

u vojne avanture odmah je uslijedila. S tim povezana posljedica je ko

laps politike nesvrstavanja, opcija koja je postojala dok su postojala dva

globalna mafijaška dona, ali koja je nestala sad kad postoji samo jedna

31 O predviđanjima uglednih analitičara, i tom prepoznavanju, vidi Deterring Democracy, poglavlja 3, 4. Drugo predviđanje, koje se također navodi, bilo jeda se interesi Trećega svijeta od sada mogu slobodno zanemariti.

32 Isto, poglavlje 7, radi nekih usporedbi.




"odmetnička supersila". Ovome su doprinijeli i drugi faktori, među nji

ma gospodarska katastrofa koja je zahvatila veći dio Trećega svijeta

djelujući i na bogatije zemlje, otkako je val financijske liberalizacije i

specifična forma "globalizacije" nametnuta u interesu jakih.S nestankom zastrašivanja i nakon što je nezavisnost Trećeg svije

ta (nesvrstanosti) svedeno na puku sjenu, ne bi nas nimalo smjelo iz

nenaditi opće zanemarivanje za interese Trećeg svijeta, što je postalo

evidentno u djelokrugu politike, od nuklearne strategije do strane po

moći, i što se također predviđalo.33

Omalovažavanje se posve očitavalo u veljači 1999. godine, kada suse održala dva važna sastanka na visokoj razini: sastanak G-7 bogatog

industrijskog svijeta, i sastanak G-15, koji predstavlja takve nevažne

zemlje poput Indije, Meksika, Čilea, Brazila, Argentine, Indonezije,

Egipta, Nigerije, Venezuele, Jamajke (gdje se sastanak održao), i dru

gih zemalja poput njih.

Sa sastanka G-7 se izuzetno podrobno izvješćivalo, s osobitim fokusom na rasprave o "novoj financijskoj arhitekturi" da bi se izašlo na

kraj s masovnim tržišnim neuspjesima koji su se u tehničkom smislu

pretvarali u "krizu" - prijeteći interesima bogatih i jakih, ne samo svi

ma drugima.

Sastanak G-15 se također bavio financijskom arhitekturom, ali iz

jedne druge perspektive. Sastanak je podvukao potrebu da se financijskom protoku nametnu uvjeti tako da špekulantski kapital ne uništava

privrede po volji, dok iz pozadine MMF služi kao "instrument zajedni

ce za davanje kredita" (prema riječima sadašnjeg američkog izvršnog

direktora MMF-a), osiguravajući vjerovnicima stjecanje visokih zarada

od rizičnih zajmova ali uz disperziju rizika, koji primarno snose popu

lacije Juga pod strogim programima MMF-a, i sekundarno preko gr bače poreznih obveznika na Zapadu koji nudi osiguranje oslobođeno

od rizika.34 Sudionici sastanka G- 1 5 upozorili su da "neobuzdani ka

pitalizam ugrožava i samu nezavisnost zemalja u razvoju ostavljajući ih

na milost i nemilost međunarodnih kreditnih institucija i golemih ino

zemnih kompanija", izvješćuje AP. Generalni sekretar UNCTAD-a

33 Isto, poglavlje 3, radi ilustracije.

34 Karen Lissakers, Banks, Borrowers, and the Establishment (Basic Books, 1993.),201. O tome kako sistem funkcionira, vidi Hahnel, op. cit.



ČEMU SILA? 209

(Konferencija UN-a o trgovini i razvoju, glavna agencija UN-a za eko

nomsko istraživanje) predvidio je "sumornu budućnost" za veliku ve

ćinu naroda svijeta osim ako se tim problemima ne posveti ozbiljna po

zornost. Premijer zemlje domaćina primijetio je kako tradicionalnidvosjekli tržišni principi - slobodna tržišta za siromahe, a tržišno po

sredovanje prema potrebi za bogate - "prijetnja samom ekonomskom

opstanku mnogih zemalja unutar svijeta u razvoju." I drugi su izrazili

slične strahove i brige.35

Vjerojatnost da će se ovim problemima prosvijećene zemlje ozbilj

no pozabaviti najbolje ukazuju izvješća: kratka obavijest u newyorškom Daily Newsu, Chicago Tribuneu i Star Tribuneu iz Minneapolisa.36 Raz

lozi su bili dovoljno jasni sudionicima G-15. Njih je naveo malezijski

predsjednik Mahathir Mohamad:

Paradoksalno, najveća katastrofa za nas, koji smo oduvijek

bili anti-komunisti, je poraz komunizma. Kraj hladnog rata lišio nas je jedine utjecajne prednosti koju smo imali - opciju da prebjegnemo na drugu stranu. Sada se nemamo kome okrenuti.

Nije to nikakav paradoks, nego prirodni tijek prosvjećenja u svijetu

stvarnosti, već stoljećima.

Tema daleko nadilazi dosege ove naše rasprave, ali bitne točke susasvim relevantne glede "dozvole za intervencionizam diljem svijeta",

što je veliki dio svijeta prozreo te stoga interpretira situaciju na Balka

nu i njene posljedice sasvim različito od normi prosvijećenih država.

35 Michelle Faul, AP, 10. veljače. Dina Ezzat, izvještavajući iz Jamajke, Al-Ahram Weekly, 11. - 17. veljače 1999.

36 Nexis pretraga Davida Pearsona za trotjedni period od 1. do 21. veljače 1999.(sastanak je održan 10. i 12. veljače). Njegova pretraga nalazi ekstenzivno izvješćivanje na Jugu.





Poglavlje 7

Svjetski poredak i njegova pravila

Jedna od optužbi koja se rijetko našla na stranicama američkog

tiska, iako se u inozemstvu naširoko prihvaća kao istina, je ta da

je bombardiranje Jugoslavije predstavljalo flagrantno kršenje suvere

niteta i međunarodnog prava", primjećuje Serge Schmemann na kraju

svog dugog uvodnika o posljedicama rata.1 Razloge za podjelu bez

oklijevanja razumiju oni koji se ne prepuštaju "namjernom ignoriranju

činjenica”, a nekoliko takvih primjera smo već ranije naveli.

Usprkos očajničkim naporima ideologa da dokažu kvadraturu kru

ga, ne postoji nikakve ozbiljne sumnje da je NATO-ovo bombardiranje

još više potkopalo ono što je preostalo od krhke strukture međunarod

nog prava. Sjedinjene Države su to jasno dale na znanje u debatama

koje su dovele do NATO-ove odluke, o čemu smo već govorili. Što smo

se više približavali području sukoba, to je općenito veće bilo protivlje

nje washingtonskom inzistiranju na upotrebu sile, čak i unutar NATO-a

(Grčka i Italija). I opet, to nije nikakva neobična pojava: jedan drugi ne

davni primjer je bombardiranje Iraka od strane SAD-a/Velike Britanije,

poduzeto u prosincu 1998. godine s neuobičajeno drskim gestama pre

zira prema Vijeću sigurnosti - čak je i tajming podešen da koincidira s

hitnim sastankom Vijeća radi nastale krize. Još jedna ilustracija je Clin-tonovo uništavanje pola farmaceutske proizvodnje jedne siromašne af

ričke zemlje nekoliko mjeseci ranije, još jedan događaj koji ne pokazu-

1 Schmemann, "Now, Onward to the Next Kosovo. If There Is One", NYT "Weekin Review", 6. lipnja 1999.

"




je da je naša "moralna busola" skrenula s puta pravičnosti. Ovdje je to

otpisano kao marginalni kuriozitet, mada bi usporediva destrukcija

američkih pogona od strane islamskih terorista izazvala nešto druga

čiju reakciju. Možda je ovo primjer one vrste "kreativnog zastrašivanja"koju savjetuje STRATCOM, ciljajući na ono "što se cijeni unutar neke

kulture", poput sudbine djece koja umiru od lako izlječivih bolesti.

Trebalo bi biti nepotrebno naglasiti postojanje daleko šire doku

mentacije koja bi upravo sada bila napadno uzeta u obzir da se radi o

činjenicama relevantnim za određivanje "običaja i prakse" koji će dati

najprosvjećenijoj državi pravo da uporabom sile "čini ono što onasmatra pravičnim".

Moglo bi se raspraviti, naoko uvjerljivo, da daljnje rušenje pravila

svjetskog poretka danas već nema nikakav značaj, za razliku od situa

cije krajem tridesetih. Prezir vodeće svjetske sile prema strukturi svjet

skog poretka postao je do te mjere ekstreman da malo od toga ostaje za

raspraviti. Pregled arhiva interne dokumentacije demonstrira da se takav stav može slijediti unatrag do najranijih dana, čak do prvog memo

randuma novoosnovanog Vijeća za nacionalnu sigurnost 1947. godine.

Za vrijeme Kennedyjeve vladavine, taj stav je počeo poprimati neprik

rivene manifestacije, kao primjerice, kad je eminentni državnik i Ken-

nedyjev savjetnik, Dean Acheson, pravdao blokadu Kube 1963. godine

obavještavajući Američko društvo za međunarodno pravo da je "isključivo pravo" Sjedinjenih Država odgovoriti na "izazov... [uperen pro

tiv]... moći, položaja i prestiža Sjedinjenih Država... te ne predstavlja

pravni problem." "Prava svrha priče o međunarodnom pravu bila je, za

Achesona, jednostavno 'pozlatiti naša stajališta u odnosu na jednu

društvenu zajednicu izvedenu iz vrlo uopćavanih moralnih načela koja

su imala upliva na pravne doktrine’" - kada je to konveniralo.2Glavna inovacija u eri vladavine Reagan-Clinton je u tome da se

prkošenju međunarodnom pravu i svečanim obvezama pristupa sas

vim otvoreno, pa čak i naširoko pozdravlja na Zapadu kao "novi inter

nacionalizam" što najavljuje divno novo doba, jedinstveno u ljudskoj

2 Proceedings of the American Society of International Law 13, 14 (1963.), premanavodu Louisa Henkina, How Nations Behave (Council on Foreign Relations,Colombia, 1979.), 333-4; Trachtenberg, op. cit., navodeći Achesonovo izvješće(Kennedy Library).



SVJETSKI POREDAK I NJEGOVA PRAVILA 213

povijesti. Kao što je već rečeno, ovakva zbivanja se percipiraju donekle

različito u tradicionalnim domenama prosvijećenih država; i, iz razli

čitih razloga, zabrinjavaju čak i neke jastrebove među političkim ana

litičarima.Kraj hladnog rata omogućio je čak i da se nadmaši Achesonov ci

nizam. Nakloni svjetskom poretku su nepotrebni, čak ga valja prezirati,

kao što prosvijećene države čine što ih je volja ne obazirući se na zas

trašivanja ili na svjetsko mnijenje. Doktrinarno upravljanje je dostatno

za "pozlatiti naša stajališta u odnosu na jednu društvenu zajednicu iz

vedenu iz vrlo uopćavanih moralnih načela", kao što s velikom jasnoćom nedavna zbivanja pokazuju. "Inovativno ali opravdano proširenje

međunarodnog prava"3 može se skovati po volji moćnih, u službi nji

hovih posebnih interesa; "humanitarna intervencija" bombama na Ko

sovu, da, ali nikakva odustajanja od ogromnog protoka smrtonosnog

naoružavanja za zaslužena etnička čišćenja i državnih terora unutar sa

mog NATO-a, da navedem samo najdrastičniju ilustraciju. S "ušutkanim nepopularnim idejama i držanjem nezgodnih činjenica u mraku",

u stilu koji je Orwell opisao u svojim (ušutkanim) opažanjima o slobod

nim društvima, sve bi se trebalo odvijati glatko. Što god se dogodi,

"prekretnica je u međunarodnim odnosima" dok "prosvijećene drža

ve", predvođene "idealističkim Novim svijetom koji je nakanio dokraj

čiti nehumanost", nastavljaju koristiti vojnu silu tamo gdje oni "smatra ju da je to pravično" - ili kako to drugi vide: da domisle "pravila igre"

koja će im dati "pravo na intervenciju silom iznuđujući ono što se njima

čini pravednim", ali uvijek "pod plaštem moralističke pravičnosti", isto

"kao u kolonijalnom dobu" (Gilboa).

S aspekta prosvijećenih, razlika u interpretaciji odraz je oštre po

djele koja odvaja njihov "normalan svijet" od zaostalih naroda kojimanedostaju "zapadni koncepti tolerancije" i koji još nisu preskočili "čo

vjekovu sposobnost da čini zlo", na zaprepaštenje i užasavanje civili

ziranog svijeta.

U tom kontekstu, jedva da iznenađuje kako je "međunarodno pra

vo danas vjerojatno manje visoko cijenjeno u našoj zemlji nego li ikada

ranije", još od osnivanja Američkog društva za međunarodno pravo

3 Weller, op. cit.




1908. godine. Ili da urednik vodećeg stručnog časopisa za međunarod

no pravo upozorava na "alarmantno pogoršanje" nastalo nepoštiva

njem ugovornih obveza od strane Washingtona.4

Prevladavajući stav prema institucijama svjetskog poretka ilustriran je na drugačiji način kad je Jugoslavija, pozivajući se na Konvenciju

o genocidu, podnijela Svjetskom sudu tužbe protiv NATO-a. Sud je od

lučio da nije nadležan, ali istovremeno smatra "da sve strane moraju

postupati u skladu sa svojim obvezama pod Poveljom Ujedinjenih na

roda", koja jasno zabranjuje bombardiranje - dakle, "prikrivenim jezi

kom je rečeno da bombardiranje predstavlja kršenje međunarodnog prava", izvješćuje New York Times.5 Osobito je zanimljiv podnesak Vla

de Sjedinjenih Država koja prezentira hermetičan pravni argument, a

Sud ga prihvaća, da njeni postupci ne potpadaju pod jurisdikciju Suda.

Sjedinjene Države su doista ratificirale Konvenciju o genocidu, nakon

vrlo dugog oklijevanja, ali uz ogradu da je "potrebna specifična suglas

nost Sjedinjenih Država" ako se protiv njih podižu optužbe; a Sjedinjene Države odbijaju dati tu "specifičnu suglasnost" koja je uvjetovana

tom ogradom. Sudska pravila iziskuju da se obje strane slože oko juris

dikcije, podsjetio je Sud savjetnik John Crook, a američka ratifikacija

Konvencije je uvjetovana njenom neprimjenljivošću na Sjedinjene Dr

žave. QED (quod erat demonstrandum ili koja će se demonstrirati).6

Može se dodati da je ograda općenitije prirode. Sjedinjene Državeratificiraju tek mali broj sprovedivih konvencija koja se odnose na ljud

ska prava i srodna pitanja, a i tih nekoliko uvjetovani su ogradama koje

ih čine (efektivno) neprimjenjivim za Sjedinjene Države.7

Interesantna su objašnjenja koja se daju za odbacivanje međuna

rodnih obveza. Ona bi se našla na naslovnim stranicama novina i u is

taknutim školskim i sveučilišnim nastavnim programima kad bi se poštenje i posljedice za čovjeka smatrale značajnim vrijednostima.

4 ASIL Newsletter, ožujak-travanj 1999. Vagts, op. cit.5 Ian Bickerton, FT, 3. lipnja; Marlise Simons, NYT, 3. lipnja, 1999. Zakonska

osnova za optužbe bila je apsurdna, kao što je bio i utanačeni vremenski okvir,i jedno i drugo smišljeno da se izbjegnu protutužbe protiv Jugoslavije.

6 Crook, pomoćni pravni savjetnik za poslove UN-a, U.S. Department of State,savjetnik i pravni zastupnik; sudski postupci, objavljeni 30. svibnja 1999.

7 Vidi Human Rights Violations in the United States (New York: HRW/ACLU, prosinca 1993. Za prikaz, "The U.S. and the 'Challenge of Relativity’" (vidiPoglavlje 3, bilješku 71).




Najviše vlasti su jasno stavile na znanje da je međunarodno pravo

i posredništvo postalo irelevantno s obzirom da više ne slijede naloge

Washingtona, kao što su činile u prvim poslijeratnim godinama, kad je

moć Sjedinjenih Država bila znatno nadmoćna. Kad je Svjetski sudrazmatrao ono što je kasnije osudio kao washingtonsku "nezakonitu

upotrebu sile" protiv Nikaragve, državni sekretar George Shultz - po

čašćen u Reaganovoj administraciji i nadimkom gospodin Čistko (Mr.

Clean) - ismijavao je one koji zagovaraju "utopistička, legalistička sred

stva poput vanjskog posredovanja, Ujedinjenih naroda, i Svjetskog su

da, ali je zanemario element moći u toj jednadžbi." Jasno i direktno, ini u kojem slučaju originalno. Pravni savjetnik State Departmenta Ab

raham Sofaer objasnio je kako se na članice UN-a više ne može "raču

nati da dijele naše mišljenje" te da "većina često oponira Sjedinjenim

Državama u raspravama o važnim međunarodnim pitanjima", stoga

mi moramo "sebi rezervirati pravo na moć da sami određujemo" kako

ćemo postupiti i koja pitanja spadaju "u suštinske okvire domaće jurisdikcije Sjedinjenih Država, kako to budu odlučile Sjedinjene Države" -

u ovom slučaju, riječ je bila o washingtonskoj "nezakonitoj upotrebi si

le" protiv Nikaragve.8

Lijepo je govoriti apstraktno o "inovativnom ali opravdanom pro

širenju međunarodnog prava" kojim se stvara pravo na "humanitarnu

intervenciju", ili se složiti s davanjem prava prosvijećenim državamada uporabe vojnu silu gdje "vjeruju da je to pravedno". No, valja isto

tako uvidjeti da, nimalo slučajno, države koje same sebe kvalificiraju

kao prosvijećene su upravo one koje postupaju kako ih je volja. I da u

stvarnom svijetu, postoje dvije opcije:

(1) Neka vrsta okvira svjetskog poretka, možda Povelja UN-a,

Međunarodnog suda pravde, i drugih postojećih institucija, ili možda nešto bolje ukoliko se može izmisliti i ši

roko prihvatiti;

8 Schulz, “Moral Principles and Strategic Interests", U.S. Department of State,Current Policy No. 820, govor od 14. travnja 1986., tempiran da koincidira swashingtonskim terorističkim bombardiranjem Libije. Vidi Necessary Illusions, dodatak V.2. Sofaer, "The United States and the World Court", U.S. Department of State, Bureau of Public Affairs, Current Policy No. 769 (prosinac 1985.).Za detaljnije navode, vidi moju knjigu "’Consent without Consent': Reflectionson the Theory and Practice of Democracy", Cleveland State Law Review 44.4(1996.).




(2) Moćni rade po svojoj volji, očekujući da za to prime javna priznanja koja su ovlasti moći.

Apstraktna rasprava bi mogla odabrati razmatranje i drugih mo

gućih svjetova, što možda jest pogodna tema za seminarske radove iz

filozofije. Ali za sadašnjicu ostaju samo opcije (1) i (2) te označavaju

stvarni svijet u kome se moraju donositi odluke koje imaju utjecaja na

ljudske odnose.

Činjenicu da se operativni izbori svode samo na (1) i (2) prihvatio

je Svjetski sud još prije pedeset godina:9

Sud može smatrati navodno pravo na intervenciju jedino ma

nifestacijom politike sile, kakve su u prošlosti dale povoda za najozbiljnije zloporabe i kao takve ne mogu, ma kakve bile

manjkavosti međunarodne organizacije, dobiti svoje mjesto u međunarodnom pravu...; zbog prirode stvari, [intervencije] bi

bile predodređene za najmoćnije države, pa bi mogle lako voditi u izopačenost i samu administraciju pravde.

Može se usvojiti stajalište "namjernog nepoznavanja" i zanemariti

"običaj i praksu" ili ih odbaciti iz nekih apsurdnih razloga ("promjena

kursa", "hladni rat", i drugi slični izgovori). Ili možemo uzeti običaj i

praksu, te jasnu doktrinu ozbiljno, zajedno sa stvarnom povijesti "hu

manitarnih intervencija", odvajajući se od konvencionalnih normi ili barem otvarajući mogućnost stjecanja izvjesnog razumijevanja o tome

što se zbiva u svijetu.

Gdje to ostavlja naše specifično pitanje: što je trebalo učiniti na

Kosovu? Ostavlja ga bez odgovora. Ne može se odgovor jednostavno

deducirati iz apstraktnog principa, još manje iz pobožnih nada, već

iziskuje obraćanje pomne pozornosti na prilike u stvarnom svijetu.Razumna prosudba, po mom mišljenju je da su Sjedinjene Države

odabrale postupak koji će - kao što su i predvidjele - povećati grozote

i nasilja; time će zadati još jedan udarac režimu međunarodnog reda

koji slabijima nudi barem neku ograničenu zaštitu od grabežljivih dr

žava. Time će potkopati demokratski razvoj unutar Jugoslavije, mogu

će i Makedonije; i tako unazaditi izglede za razoružanje i za izvjesnukontrolu nuklearnih i drugih oružja za masovno uništenje. Na isti će

9 1949, Corfu Channel Case. Epigraf Haasu, op. cit.




način i druge ostaviti "bez izbora" osim da "nabave oružja za masovno

uništenje" u cilju samoobrane. Od tri logično moguće opcije, one su

izabrale (I) "djelovati da se poveća katastrofa" odbacujući alternative:

(II) "ne činiti ništa", (III) "pokušati ublažiti katastrofu". Je li alternativa(III) bila realna? Ne može se znati, ali postoje pokazatelji koje smo

ranije kritično razmatrali, koji govore da je mogla biti.

Za samo Kosovo, jedno vjerodostojno opažanje od samog početka

drži da "svaka bomba koja padne na Srbiju i svako etničko ubojstvo na

Kosovu nameće misao kako je jedva moguće za Srbe i Albance da žive

jedni pored drugih u nekoj vrsti mira."10 Drugi mogući dugoročni ishod nije ugodno ni zamisliti. U najboljem slučaju se prihvaća, NATO-ovo

promptno uvođenje svoje verzije službenog sporazuma ostavlja za so

bom "vrtoglave probleme" što se moraju riješiti, najhitnije oni proble

mi koji su "rezultat" bombardiranja.

Standardni argument je tvrdnja da smo morali nešto poduzeti: nis

mo mogli stajati po strani dok su se grozote nastavljale. Nije bilo drugealternative osim pribjeći sili, izjavio je Tony Blair, dok su mnoge glave

kimale u znaku trezvenog odobravanja: "ne činiti ništa značilo bi šutke

pristati na Miloševićevu brutalnost."11 Ako se opcija (III) isključi

("ublažiti katastrofu"), kao što se prešutno pretpostavlja, pa nam ostaje

samo (I) ("povećati katastrofu") ili (II) ("ne činiti ništa"), tada moramo

izabrati (I). Da se takav argument smije i izgovoriti, danak je spremnosti na sve među zagovornicima bombardiranja. Pretpostavimo da vi

dite zločin na ulici, i osjećate da ne možete jednostavno ostati mirni pa

uzmete jurišnu pušku i pobijete sve uključene u tom zbivanju: zločinca,

žrtvu i promatrače sa strane. Podrazumijeva li ovo ponašanje racional

nu i moralnu reakciju koja je u skladu sa Blairovim načelom?

Jedan od izbora, koji je uvijek na raspolaganju, jest onaj da se sli jedi Hipokratovo načelo: "Najprije, ne nanosi štetu". Ako niste u stanju

smisliti nikakav način da se držite tog elementarnog principa, onda ne

činite ništa; to je barem manje zlo od pravljenja štete - posljedice za

koje su u slučaju Kosova unaprijed priznalo da su bile "predvidljive",

doista, to su predviđanja koja su se obilato ispunila. Ponekad se može

dogoditi da dođe do kraja traženjima mirnog rješenja i da "nema alter-

10 Kevin Done, FT, 27./28. ožujka 1999.

11 Blair, "A New Generation" (vidi str. 9)




native" osim ne činiti ništa ili uzrokovati golemu štetu. Ako je tako, svat

ko tko i najmanje drži do moralnosti, podvrgnut će se Hipokratovom

načelu. Međutim, mora se i dokazati da se ništa konstruktivno nije

moglo učiniti. U slučaju Kosova, diplomatske opcije su bile otvorene, imogle su se pokazati produktivnim, kao što smo već raspravili, i kao što

se počelo potvrđivati, nažalost i suviše kasno.

Pravo na "humanitarnu intervenciju" u sljedećim godinama bit će

vjerojatno češće prizivano - možda opravdano, možda ne - sad kad je

sustav zastrašivanja propao (omogućavajući veću slobodu akcije) i kad

su hladnoratovski izgovori izgubili svoju učinkovitost (pa se traže novi).U takvoj eri, možda bi bilo vrijedno obratiti pozornost na stajališta

uglednih komentatora - ne zaboravljajući Svjetski sud, koji je presudio

o pitanjima intervencije i "humanitarne pomoći" odlukom koju su Sje

dinjene Države odbacile, a o njenom bitnom sadržaju nisu ni izvijestile.

U učenim disciplinama međunarodnih odnosa i međunarodnog

prava teško je naći riječi dostojnijih poštovanja od glasova HedleyjaBulla ili Louisa Henkina. Bull je prije petnaest godina upozorio da "po

jedinačne države ili skupine država koje sebe postavljaju za mjerodav

ne suce općeg svjetskog dobra, ne uvažavajući stajališta drugih, zapra

vo su opasnost za međunarodni red te shodno tome prijetnja učinko

vitom djelovanju u ovoj oblasti." Henkin u standardnom djelu o svjet

skom poretku piše da:...[su] pritisci koji potkopavaju zabranu upotrebe sile bijedni, a argumenti da se ozakoni upotreba sile u tim okolnostima, ne

uvjerljivi i opasni... Čak se i "humanitarna intervencija" može vrlo lako iskoristiti kao prigoda ili izgovor za agresiju. Kršenja ljudskih prava doista su i suviše česta te kada bi bilo dopušteno

da im se doskoči vanjskom upotrebom sile, ne bi skoro ni u jednoj državi postojao zakon koji zabranjuje upotrebu sile protiv

bilo koje druge. Ljudska se prava, uvjeren sam, moraju obraniti,

i mora se doskočiti raznim nepravdama drugim, mirnim sred

stvima, a ne otvaranjem vrata agresiji i uništenjem najvećeg is

koraka u međunarodnom pravu, nego stavljanjem rata izvan

zakona i zabranom upotrebe sile.12

12 Bull, “Justice in international relations", 1983 Hagey Lectures, Sveučilište Waterloo, Waterloo, Ont., 1983., 1.-35. Henkin, op. cit., 144.-5.; također naveoMurphy, op. cit., kao osobito značajno.




Ova razmišljanja se ne bi smjela olako zanemariti.

Prihvaćeni principi međunarodnog prava i svjetskog poretka, ugo

vorne obveze, odluke Svjetskog suda, razmotrene izjave uglednih ko

mentatora - sve to neće automatski dati opća načela ili rješenja pojedinim problemima. Svakom problemu moramo prići važući razloge za i

protiv. Za one koji ne usvajaju standarde Saddama Husseina, postoji

teško breme dokazivanja s kojim se moraju suočiti zbog prijetnji ili

upotrebe sile. Možda se tom bremenu može udovoljiti, ali to valja po

kazati, ne samo proklamirati. Posljedice se moraju pomno procijeniti -

osobito one koje smatramo "predvidljivim". Razlozi za akcije se također moraju vrednovati - na racionalnim temeljima, vodeći računa o po

vijesnom faktu i dokumentarnom svjedočanstvu, a ne jednostavnim

ulagivanjem našim liderima i "principima i vrijednostima" koje im pri

pisuju obožavatelji.





Poglavlje 8

Gledano unatrag

Kad se gungula stišala, može se relativno nepristrano sagledati i

analizirati NATO-ov rat oko Kosova. Očekivalo bi se da će ova te

ma dominirati posljednjom godinom tisućljeća, s obzirom na bujnu ra-

zigranost koju je rat potaknuo u intelektualnim krugovima Zapada i s

obzirom na val zanosne samohvale među glasovima od ugleda: prvi rat

u povijesti vođen "po načelu i vrijednosti", prvi hrabri korak prema

"novoj eri" u kojoj će "prosvijećene države" braniti ljudska prava svih

pod idealističkim okriljem "idealističkog Novog svijeta koji nastoji do

krajčiti nehumanost", svijeta koji je sada oslobođen okova starih kon

cepata o svjetskom poretku.1 Ali tema je doživjela oskudno spomi

njanje.

Rijedak izuzetak je Wall Street Journal, čiji broj od 31. prosinca

svoju glavnu priču posvećuje temeljitoj analizi svega onoga što se do

godilo.2 Pod krupnim naslovom stoji: "Rat na Kosovu bio je okrutan,

ogorčen, divljački; ali nije bio genocidan." Zaključak je u prilično oš

trom kontrastu s propagandom za vrijeme rata. Pretraga baze podata

ka referentnih točaka za "genocid" na Kosovu samo tijekom prvog tjed

na bombardiranja prekinuta je kad se stiglo do limita od 1000 dokume

nata.3

S ulaskom NATO-ovih snaga u Kosovo, ogromni napori su uloženi

na otkrivanje dokaza o ratnim zločinima; navodni "model brzine i učin-

1 Za mnoštvo sličnih navoda i izvora, vidi moj New Military Humanism (MonroeME: Common Courage, 1999.).

2 Daniel Pearl i Robert Block, WSJ, 31. prosinca 1999.

3 David Peterson, osobna komunikacija; pretraga banke podataka NEXIS ukategoriji All-News (sve vijesti).




kovitosti" kako bi se osiguralo da ne dođe ni do kakvih gubitaka ili pre

vida u dokazima. Napori se "usavršavaju na poukama iz prošlih gre

šaka." Oni su odraz "rastuće međunarodne usredotočenosti da se pre

sudi odgovornim ratnim zločincima." Osim toga, dodaju analitičari,"dokazi o razmjerima zločina su također od političke važnosti za NATO

da pokaže zašto je bilo nužno 78 dana zračnih napada protiv srpskih

snaga i infrastrukture."4

Takva je logika, inače široko prihvaćena, intrigantna. Neprijepor

no je da su se masovni zločini dogodili nakon početka bombardiranja:

nisu bili uzrok nego posljedica. Potrebna je prilična drskost, prema tome, pozivati se na zločine da se pribavi naknadno opravdanje za akcije

koje su zapravo doprinijele poticanju zločina.

Jedna od "dobivenih pouka", koja se brzo primijenila, bila je ona o

nužnosti izbjegavanja ozbiljnog ispitivanja zločina u Istočnom Timoru.

Tu nije bilo nikakvog "modela brzine i učinkovitosti". Malo je stručnja

ka za sudsku medicinu upućeno tamo, unatoč molbama mirovne misijeUN-a, a i to malo je upućeno sa zakašnjenjem od četiri mjeseca, dakle,

dobrano nakon što će sezona kiša izbrisati sve bitne dokaze. Pa i sa samom misijom se odugovlačilo čak i nakon što je zemlja praktično bila

uništena i većina populacije protjerana. Distinkciju nije nimalo teško

shvatiti. U Istočnom Timoru, zločini se direktno pripisuju državnim te

roristima koji cijelo vrijeme imaju podršku Zapada, sve do najgorihzvjerstava. Shodno tome, pokretanje pitanja o zastrašivanjima i odgo

vornosti jedva da dolazi u obzir. Nasuprot tome, na Kosovu, dokazi o

užasnim zločinima smiju se iznositi da bi se pribavilo naknadno oprav

danje za NATO-ov rat, i to na zanimljivom principu utemeljenom na

doktrinarnom sustavu.

Unatoč intenzivnim naporima, rezultati "opsesije masovnim grobnicama", kako je naziva WSJ, bili su razočaravajuće mršavi. Umjesto

"golemih polja mrtvih" obrazac ukazuje na raštrkana ubojstva", radi se

o "lakšem obliku etničkog čišćenja". "Glavnina ubojstava i paljevina

[događala se] na područjima gdje je separatistička Oslobodilačka voj

ska Kosova [OVK-UCK] bila aktivna ili se mogla infiltrirati, javljaju ne

ki istražitelji za ljudska prava, i pokušaj su da se "očiste područja koja

4 Scott Peterson, Christian Science Monitor, 27. kolovoza 1999.



GLEDANO UNATRAG 223

podržavaju OVK, koristeći se selektivnim terorom, pljačkom i spora

dičnim ubijanjima." Ovakvi zaključci imaju određenu potporu u detalj

nom pregledu OESS-a objavljenom u prosincu, gdje se "sugerira neka

vrsta vojnog opravdanja za protjerivanja koja su bila koncentrirana na područjima pod kontrolom pobunjenika i na lokacijama mogućih pra

vaca za invaziju."5

Analiza WSJ -a zaključuje da je "NATO pojačao svoje tvrdnje o srp

skim 'poljima smrti'" kada je postalo uočljivo da se "radno iscrpljeni

korpus novinara sve više zanosi oprečnom pričom: NATO-ove bombe

ubijaju civile." Glasnogovornik NATO-a, Jamie Shea, prezentirao je"informacije" čije je podrijetlo sezalo unazad do izvora OVK-a. Mnoga

najgroznija i najistaknutija izvješća koja su obznanila zvjerstva, pripi

sivana izbjeglicama i drugim izvorima, pokazala su se neistinitima, za

ključuje WSJ. U međuvremenu NATO teži prikriti vlastite zločine, pri

mjerice, puštanjem falsificirane videovrpce "trostruko većom brzinom

od stvarne", kako bi izgledalo "da je ubijanje najmanje 14 civila u vlakunajednom mostu u Srbiji prošlog travnja" bilo neizbježno, jer je "vlak

vozio prebrzo da bi se putanja projektila mogla na vrijeme promije

niti."6

WSJ analitičari ipak zaključuju da su "gnusni" zločini, uključujući

i ogromnu kampanju protjerivanja, "možda sasvim dostatni da oprav

daju" NATO-ovu kampanju bombardiranja, na temelju načela o retro-spektivnom ili naknadnom pravdanju.Studija OESS-a predstavlja treći glavni izvor vezan za srpske zlo

čine. Prvi je slučaj svibanjska optužba Ministarstva vanjskih poslova

protiv Miloševića i njegovih suradnika; ubrzo potom slijedi drugi slučaj

koji se odnosi na formalno podizanje tužbe od strane Međunarodnog

suda za ratne zločine. Ta dva dokumenta su vrlo slična, vjerojatno stoga jer je "začuđujuće brzo podizanje tužbe" od strane Suda utemeljeno

na američkim i britanskim "obavještajnim podacima i drugim informa

cijama koje su zapadne vlade dugo odbijale predati [Sudu]." Malo tko

očekuje da takve informacije budu puštene na nekakav sud za ratne zlo

čine u Istočnom Timoru; mala je vjerojatnost da se takav sud osnuje.

5 Steven Erlanger, NYT, 5. prosinca 1999.6 AP, 6. siječnja 2000., "NATO se poslužio ubrzanom filmskom projekcijom da

se opravda za smrti civila na Kosovu", citat iz Frankfurter Rundschau, 6. siječnja.




State Department ažurira svoj slučaj u prosincu 1999. godine sa svime

što je moglo poslužiti kao definitivno opravdanje za bombardiranje, na

dopunivši ga informacijama dobivenim od izbjeglica i poslijeratnih is

traživanja.7

U dva izvješća State Departmenta i u tužbi Tribunalu detaljna kro

nologija je ograničena, skoro u potpunosti, za razdoblje koje je uslije

dilo nakon bombardiranja započetog 24. ožujka. Dakle, konačno izvješ

će State Departmenta iz prosinca 1999. godine tek se neodređeno po

ziva na "potkraj ožujka" ih "nakon ožujka", osim jedne jedine reference

na izbjegličku prijavu pristiglu 23. ožujka, dan službene izjave da ćezračne operacije najavljene 22. ožujka biti započete.8 Taj jedini značaj

ni izuzetak odnosi se na pokolj 45 ljudi u selu Račak koji se dogodio 15.

siječnja. Ali to nije mogao biti motiv bombardiranja iz dva sasvim dos

tatna razloga: prvo, promatrači OESS-a (uključujući NATO) izvješćuju

o ovome kao o izoliranom događaju, ništa slično se nije dogodilo u mje

secima koji su uslijedili sve do bombardiranja. Na taj podatak ćemo seneposredno vratiti. A drugo, takvi zločini mnogo ne zabrinjavaju Sjedi

njene Države i njihove saveznike. Dokaza za ovakav zaključak ima i

previše: potvrdio se, još jednom, ubrzo nakon masakra u Račku kad su

indonezijske snage i njima podređene paravojne skupine u jednoj crk

vi u zabačenom timorskom selu Likvika brutalno ubile 50 i više ljudi

koji su potražili sklonište od indonezijskog terora. Za razliku od Račka,ovo je bio tek jedan od mnogobrojnih masakra u Istočnom Timoru u to

vrijeme, s brojem žrtvama koji je bio dobrano iznad brojke pripisivane

Miloševiću na Kosovu: 3.000 do 5.000 ubojstava od siječnja 1999. go

dine, kako su 6. kolovoza izvijestili vjerodostojni crkveni izvori, dakle,

skoro dvostruko veći broj ubojstava u odnosu na broj ubijenih na svim

stranama na Kosovu u godini prije bombardiranja, prema podacima NATO-a. Povjesničar John Taylor procjenjuje da je u razdoblju od

7 Američko Ministarstvo vanjskih poslova, “Erasing History: Ethnic Cleansingin Kosovo" State Department website, http://www.state.gov/index.html. svibanj1999. Roger Cohen, Jane Perlez, New York Times, 28. svibnja 1999. s dvije

pune stranice posvećene "ključnim sekcijama". Američko Ministarstvo vanjskih poslova "Ethnic Cleansing in Kosovo: Objašnjenje", prosinac 1999.

8 Marc Weller, ed., International Documents & Analysis, tom 1., The Crisis in Kosovo 1989-1999 (Cambridge UK: Documents & Analysis Publishing, Cam bridge U. Press, 1999.), 495.

http://www.state.gov/index.html

http://www.state.gov/index.html



GLEDANO UNATRAG 225

siječnja do referenduma 30. kolovoza bilo ubijeno između 5.000 i 6.000

ljudi.9

Sjedinjene Države i njeni saveznici reagirali su na masakre u Is

točnom Timoru na već poznati način: nastavkom davanja vojne i druge pomoći ubojicama i održavanjem drugih vojnih sporazuma, uklju

čujući zajedničke obuke sve do kolovoza, inzistirajući na tome da je za

sigurnost u Istočnom Timoru "odgovorna vlada Indonezije, a mi joj ne

želimo oduzimati tu odgovornost."10

Sve u svemu, State Department i Tribunal ne čine nikakve ozbiljne

napore da osude akciju bombardiranja ili povlačenja promatračaOESS-a 20. ožujka u pripremi za zračne napade.

Istraga OESS-a tijesno je usklađena s optužbama koje su iskazali

State Department i Sud za ratne zločine. Ona registrira "obrazac pro

tjerivanja i ogromni porast u pljačkama, ubijanjima, silovanjima, otmi

cama i razbojstvima od trenutka kada NATO započinje prve zračne na

pade" 24. ožujka, stoji u izvješćima OESS-a.11 "S jedne strane, situacijakao da je izmakla kontroli svim vlastima, dok je bezakonje vladalo u

obliku umorstava i pljačkanja kuća. S druge strane, masovna protjeri

vanja tisuća stanovnika iz grada, koja se osobito događaju tijekom zad

njeg tjedna ožujka i početkom travnja, poprimila su stanovit obrazac i

eventualno su bila dobro unaprijed isplanirana."12

Pojam "eventualno" svakako je preblag. Čak i bez dokumentiranihdokaza, jedva se može i pomišljati da bi Srbija imala nepredviđene (pri

čuvne) planove o protjerivanju stanovnika, a još manje postoji vjero

jatnost da se takvi planovi sprovedu u jeku zračnih napada NATO-a i

mogućnosti da dođe i do neposredne invazije. Općenito se argumentira

kako je bombardiranje opravdano zbog pričuvnih planova koji su im

plementirani kao odgovor na bombardiranje. I opet, zanimljiva je takvalogika. Usvajajući isti princip, teroristički napadi na američke ciljeve

bili bi opravdani ukoliko oni pokrenu nuklearni napad, u skladu s pri

9 Taylor, East Timor: The Price of Freedom (London: Zed, 1999.).10

Vidi moj tekst "Timor-Orientale, l’Horreur el l'Amnésie," Le Monde diplomatique, listopad 1999.

11 Erlanger, op. cit.12 OESS, KOSOVO/KOSOVA As Seen, As Told, III. dio: The violation of human

rights in Kosovo (4. poglavlje).




čuvnim planovima - koji postoje - za prvi udar, čak i preventivan udar

protiv nenuklearnih država koje su potpisale ugovor o neširenju nuk

learnog oružja. Dakle i iranski raketni napad na Izrael, uz vjerodostoj

nu prijetnju invazijom ukoliko bi Izrael reagirao implementirajući svo je detaljno razrađene pričuvne planove - koji vjerojatno postoje - za

istjerivanje palestinske populacije.

Istražna izvješća OESS-a nadalje govore da "kad su promatrači

OESS-a-KVM-a otišli 20. ožujka, a osobito nakon početka NATO-ova

bombardiranja SRJ 24. ožujka, srpska policija i(ili) VJ, često udružena

s paravojnim jedinicama, ide od sela do sela i, u gradovima iz jednogdijela grada u drugi, zastrašujući i protjerujući populaciju kosovskih

Albanaca."13 Odlazak promatrača je također potaknuo porast napada

OVK-a na srpske policajce iz zasjeda, "provocirajući žestoka reagira

nja" od strane policije. To je eskalacija u odnosu "na predratnu atmo

sferu "kad su srpske snage imale konfrontacije s pobunjenicima, zbog

otmica srpskih civila i napada na policijske časnike i vojnike izzasjeda."14

Da bismo razumjeli NATO-ovo pribjegavanje ratu, najvažniji period su mjeseci koji su prethodili donošenju odluke. I naravno, ono što

je NATO znao u to vrijeme pitanje je od ključnog značaja za bilo koji

ozbiljan pokušaj procjene odluke da se bombardira Jugoslavija bez odo

brenja Vijeća sigurnosti. Srećom, to je razdoblje o kojem imamo najdetaljnije neposredne dokaze: naime, tu su izvještaji promatrača KVM-

a (Kosovske verifikacijske misije) i drugih međunarodnih promatrača.

Nažalost, OESS-ova istraga brzo prelazi preko tih mjeseci, predoča

vajući malo dokaznog materijala i usredotočujući se više na razdoblje

nakon povlačenja promatrača. Međutim, na raspolaganju je selekcija

KVM-ovih izvještaja, zajedno s drugim izvještajima NATO-a i nezavisnih međunarodnih promatrača.15 Oni zaslužuju pažljivo ispitivanje.

Relevantno razdoblje započinje u prosincu, s prekidom obustave

vatre koji je omogućavao povratak mnogim ljudima izbjeglim zbog

13 Isto.

14

Erlanger, op. cit., navodeći izvješće OESS-a.15 Weller, op.cit. Dokumente u ovoj korisnoj zbirci valja razlikovati od komentara,

koji je često slabo prikriveno zagovaranje od strane urednika, velikog pobornika bombardiranja i također "pravnog savjetnika vlade Kosova", koji je obavljao tufunkciju i u vrijeme pregovora u Rambouilletu. Niže se pojavljuju neki primjeri.



GLEDANO UNATRAG 227

borbi.16 Tijekom tih mjeseci promatrači javljaju da "humanitarne

agencije općenito imaju nesmetani pristup svim područjima Kosova",

uz povremeno šikaniranje od strane srpskih snaga sigurnosti i OVK-

ovih paravojnih formacija, tako da se ta informacija može smatrati prilično cjelovitom.

"Najozbiljniji incidenti" o kojima ICRC (Međunarodni odbor Cr

venog križa) javlja u prosincu su borbe najugoslavensko-albanskoj gra

nici, te sukobi "za koje se čini da su prvi hotimični napadi na javna

mjesta u urbanim sredinama." Najsvježije informacije UN-ove Interne

agencije (24. prosinca) ove konflikte prepoznaju kao pokušaj naoružanih Albanaca da prijeđu na Kosovo iz Albanije ostavljajući za sobom

najmanje 36 mrtvih naoružanih muškaraca, te šest srpskih tinejdžera

ubijenih od maskiranih muškaraca koji su otvorili vatru na jedan kafić

u pretežno srpskom gradu Peći. Idući incident je otmica i ubojstvo po

moćnika gradonačelnika Kosova Polja, koje je NATO pripisao OVK-u

(327). Potom je uslijedio izvještaj o "otmicama koje se pripisuju OVK-u".Izvješće generalnog tajnika UN-a (24. prosinca) donosi iste dokazne

materijale, navodeći da je od 7. prosinca OVK oteo 282 civila i policaj

ca (brojke SRJ). Opća slika pokazuje da su nakon listopadske obustave

vatre "kosovsko-albanske paravojne jedinice iskoristile zatišje u borba

ma kako bi ponovo uspostavile svoju kontrolu u mnogim kosovskim se

lima, kao i u nekim područjima u blizini urbanih centara i magistralnihcesta,... što je potaknulo izjave [od strane srpskih vlasti] da ukoliko

[KVM] nije u stanju kontrolirati te jedinice onda će to učiniti vlada".

Najsvježije informacije UN-ove Interne agencije od 11. siječnja su

slične. One javljaju o borbama između srpskih snaga sigurnosti i

OVK-a. Još k tomu, u "najozbiljniji incident od deklaracije o primirju u

listopadu 1998., razdoblje je koje razmatramo, da svjedoči o povećanju broja ubojstava (navodno počinjenih od strane OVK-a), što je potaklo

žestoke odmazde od strane vladinih snaga sigurnosti." U prethodnih je

danaest dana 21 osoba je stradala u "slučajnom nasilju". Navodi se sa

mo jedan primjer: bomba ispred "jednog kafića u Prištini, ozlijedila je

3 srpska mladića i pokrenula uzvratne napade srpskih civila na Alban

ce", što je prvi takav incident u glavnom gradu pokrajine. Drugi većiincidenti koji se navode su OVK-ovo uhićenje osam vojnika, ubijanje

16 Isto, 313-46.




srpskih civila, te javljeno ubojstvo trojice srpskih policajaca. NATO-ov

pregled iz tog razdoblja je sličan, s dopunskim detaljima: VJ obasula

civile i OVK-ova postrojenja topovskom vatrom tako da je "najmanje

petnaest kosovskih Albanaca" ubijeno, OVK ubija srpskog suca, policajce i civile, itd.

Potom dolazi do masakra 15. siječnja u Račku, nakon čega infor

macije govore o zbivanjima prilično sličnim prethodnim izvješćima.

Mjesečni izvještaj OESS-a od 20. veljače opisuje situaciju kao "eksplo

zivnu". "Direktna vojna sukobljavanja" između Srba i OVK-a... "značaj

no su se stišala", ali napadi OVK-a na policiju i "sporadična razmjenatopovske vatre" se nastavljaju, "uključujući ponekad upotrebu teškog

naoružanja od strane VJ." "Glavno obilježje završnog dijela izvještaj

nog razdoblja je alarmantan porast urbanog terorizma s nizom nekri

tičnih bombaških napada i obasipanjem civila mitraljeskom vatrom na

javnim mjestima u gradovima diljem Kosova"; isti "nisu pripisivani iko

me", niti su "kriminalistički ili politički motivirani". Potom slijedi pregled konfrontacija između policije i OVK-a, te OVK-ova otmica "petorice

starijih srpskih civila", i odbijanje OVK-a i VJ da se pridržavaju rezo

lucija Vijeća sigurnosti. Petorica civila je ubijeno dok je "urbano nasilje

značajno poraslo", uključujući troje ubijenih ispred albanske trgovine

mješovitom robom. "Primljeno je još izvještaja o OVK-ovom ’policij

skom nadzoru’ nad albanskim zajednicama i kažnjavanju onih koji suoptuženi kao kolaboracionisti sa Srbima", ali također o ubijanju i ot

micama navodnih albanskih kolaborcionista i srpskih policajaca. "Cik

lus konfrontacija se općenito može opisati" kao napadi OVK-a na srp

sku policiju i civile, "nerazmjeran odgovor vlasti SRJ" i "inače obnova

djelovanja OVK-a.”

U svom mjesečnom izvještaju od 17. ožujka generalni tajnik UN-a javlja da se sukobi između srpskih snaga sigurnosti i OVK-a "nastav

ljaju na relativno nižoj razini", ali da civili "sve više postaju glavna me

ta nasilja", što uključuje ubijanja, egzekucije, maltretiranja i otmice.

UNHCR je "registrirao više od 65 nasilnih smrti" albanskih i srpskih

građana (i nekoliko Roma) od 20. siječnja do 17. ožujka. Javlja se da su

to izolirana ubojstva od strane osoba naoružanih revolverima i napadina kafiće i trgovine ručnim bombama. Žrtve uključuju navodne albanske kolaboracioniste i "civile koji se odlikuju slobodoumnošću i fleksi-

bilnošću u odnosima zajedništva". Otmice se nastavljaju, žrtve su goto



GLEDANO UNATRAG 229

vo isključivo Srbi, uglavnom civili. OESS-ov izvještaj od 20. ožujka daje

sličnu sliku, javljajući o "neisprovociranim napadima OVK-a protiv po

licije" i o povećanom broju žrtava među srpskim snagama sigurnosti,

zajedno s "vojnim operacijama koje imaju štetno djelovanje na civilnostanovništvo", "nepripisivim umorstvima", uglavnom Albanaca, te ot

micama albanskih civila, navodno od strane "snaga sigurnosti" "cen

tralistički kontroliranih" od strane OVK-a. Zatim se javlja o specifičnim

incidentima.

Posljednji izvještaj NATO-a (16. siječnja - 22. ožujka) navodi dva-

naestak incidenata, pola iniciranih od strane OVK-a, pola od stranesrpskih snaga sigurnosti, i još k tomu šest odgovora od strane srpskih

snaga sigurnosti u borbama s OVK-om, uključujući "agresivne srpske

napade na sela za koja se sumnja da se u njima skrivaju snage ili za

povjedni centri OVK-a." Žrtve o kojima se izvješćuje uglavnom su voj

ne, na razini prethodnih mjeseci.

Kao mjerilo usporedbe možemo uzeti u obzir regularne smrtonosne i destruktivne izraelske vojne operacije u Libanonu, koje imaju ame

ričku podršku, kad izraelske oružane snage koje okupiraju južni Liba

non (unatoč kršenju naređenja Vijeća sigurnosti), ili njihovi lokalni pla

ćenici, napadaju libanonski pokret otpora. Tijekom devedesetih, kao i

ranije, one znatno nadilaze bilo što što se pripisuje snagama sigurnosti

SRJ, i to unutar onoga što NATO smatra njihovim teritorijem.

Unutar samog Kosova nema izvješća o bilo kakvim značajnim pro

mjenama od prekida obustave vatre u prosincu do odluke za bombar

diranje 22. ožujka. Čak i bez (očito izoliranog) masakra u Račku, nema

nikakvih sumnji da su vlasti SRJ i njene snage sigurnosti odgovorne za

ozbiljne zločine, ali javljena svjedočenja isto tako ne daju nikakav kredibilitet tvrdnji da su ona razlogom za bombardiranje. U slučaju uspo

redivih ili mnogo gorih zvjerstava u tom istom razdoblju, Sjedinjene

Države i njihovi saveznici čak nisu na njih ni reagirali, ili - što je još

značajnije - nastavile su, pa čak i povećale, svoju podršku tim istim

zvjerstvima. Primjere je i suviše lako nabrajati, primjerice Istočni Ti

mor u tim istim mjesecima, da spomenemo samo najočitiji međunjima.

Masovni izgoni na Kosovu započinju odmah nakon početka bom

bardiranja 24. ožujka. Visoki komesar Ujedinjenih naroda za izbjeglice




(UNHCR) 27. ožujka javlja da je 4000 ljudi izbjeglo s Kosova, a 1. trav

nja, protok je već postao dovoljno velik da je UNHCR počeo davati sva

kodnevne brojke. Program za humanitarnu evakuaciju započinje 5.

travnja. Od posljednjeg tjedna u ožujku do kraja rata u lipnju, “oružanesnage SRJ i Srbije su silom istjerale nekih 863.000 kosovskih Albanaca

iz Kosova", izvješćuje OESS, dok je na stotine tisuća drugih interno ra

seljeno, a izbjegao je i nepoznati broj Srba, Roma i drugih.17

Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo su mjesecima unapri

jed planirali kampanju bombardiranja, i teško da su mogli propustiti

predviđanje posljedica. Početkom ožujka, talijanski premijer MassimoD'Alema upozorava Clintona na masovnu poplavu izbjeglica koja bi

mogla uslijediti zbog bombardiranja; Clintonov savjetnik za nacional

nu sigurnost, Sandy Berger, reagira izjavom da će u tom slučaju

"NATO nastaviti bombardirati", s još stravičnijim rezultatima. Američ

ki obavještajci su također upozorili da će doći do "izbjegličke eksplo

zije" i kampanje etničkog čišćenja, ponavljajući ranija predviđanja europskih promatrača.18

S početkom kampanje bombardiranja, glavni zapovjednik

NATO-ovih snaga/snaga SAD-a, general Wesley Clark, informira me

dije da je bilo "potpuno predvidljivo" kako će se kao posljedica povećati

srpski teror. Nedugo nakon toga, Clark je opet objasnio da je "vojno

rukovodstvo u cijelosti predvidjelo Miloševićev oštar pristup, kao i stravičnu učinkovitost s kojom će ga sprovesti." Ulazeći u pojedinosti neko

liko tjedana kasnije, on smatra da NATO-ova operacija koju je isplani

ralo "političko vodstvo"... nije bila planirana kao način da se zaustavi

srpsko etničko čišćenje. Nije bila planirana ni kao način vođenja rata

protiv Srba i snaga MUP-a na Kosovu. To nikako. Takve ideje nije bilo.

General Clark nadalje izjavljuje da planovi za Operaciju potkova "nikada nisu podijeljeni sa mnom", misleći na navodni srpski plan

istjerivanja stanovništva kojemu je NATO dao veliki publicitet nakon

što je postalo evidentno zapanjujuće srpsko reagiranje na zračne na

pade.19

17

KOSOVO/KOSOVA. Carlotta Gall, NYT, 5. travnja 1999.18 Za izvore, vidi New Military Humanism.

19 Isto, navodeći Clarka, "Overview"," NYT, 27. ožujka i Sunday Times (London),28. ožujka; Newsweek, 12. travnja; BBC, “Panorama; War Room," 19. travnja1999.



GLEDANO UNATRAG 231

Agencija koja snosi primarnu odgovornost za brigu o izbjeglicama

je UNHCR. "Pri kraju rata, britanski premijer Tony Blair privatno

okrivljuje tu agenciju zbog, kako on drži, problematičnog djelovanja."20

Evidentno, djelovanje UNHCR-a bi bilo manje problematično da velike sile nisu agenciji ograničile financijsku potporu. Iz tog razloga,

UNHCR je morao srezati osoblje za više od 15% 1998. godine. U listo

padu, dok su se izrađivali planovi za bombardiranje, UNHCR je objavio

da će morati otkazati polovinu svog preostalog osoblja do siječnja

1999. godine zbog proračunske krize koju su stvorile "prosvijećene dr

žave".21

Da rezimiramo, promatrači KVM-a su odstranjeni i započeta je

kampanja zračnih napada s predviđanjima, koja su se brzo ispunila, da

će posljedica biti oštra eskalacija etničkog čišćenja i drugih zločina, na

kon što su organizaciji za brigu o izbjeglicama uskraćena sredstva fi

nanciranja. Prema doktrini o naknadnom opravdavanju, strašni zločini

koji su počinjeni smatraju se, možda, "dovoljnim da se opravda" NATO-ova kampanja bombardiranja.

Osoba koja počini zločin snosi primarnu odgovornost za njega; oni

koji ga potiču, anticipirajući posljedice, snose sekundarnu odgovornost

koja raste samo ukoliko postupaju tako da uvećaju patnje žrtava. Jedini

mogući argument za postupak na poticanje zločina je: kako bi oni bili

još gori da postupak nije poduzet. Takva tvrdnja, jedna od najposebni- jih u povijesti podrške državnog nasilja, iziskuje čvrste dokaze. U sa

dašnjem slučaju, čovjek će uzalud tragati za dokazom - čak i za dopuš

tenjem da je on potreban.

Pretpostavimo, ipak, da takav argument ozbiljno prihvaćamo. On

jasno gubi na snazi u onoj mjeri u kojoj su zločini veći. Da nije dolazilo

ni do kakvih stradavanja kosovskih Albanaca kao posljedica kampanje NATO-ova bombardiranja, odluka da se bombardira mogla bi se prav

dati tezom da su zločini protiv Albanaca destimulirani. Snaga takvog

argumenta se smanjuje s povećanjem omjera zločina. Stoga je pomalo

čudno da zagovornici bombardiranja nastoje prikazati najgoru mogu

ću sliku zločina za koju i oni snose odgovornost; jer trebalo bi biti upra

vo obrnuto. Pretpostavlja se da ovakvo čudnovato stajalište odražava

20 Elizabeth Becker, NYT, 15. listopada 1999.

21 Frances Williams i drugi, Financial Times, 7. listopada 1998.




uspješnost usađivanja doktrine da se zločini potaknuti NATO-ovim

bombardiranjem mogu naknadno opravdati.

Ovo ni u kojem slučaju nije jedini impresivni pothvat doktrinarnog

upravljanja. Drugi takav je debata oko navodnih "nejednakih mjerila" NATO-a, što se razotkriva "zatvaranjem očiju" u slučajevima drugih hu

manitarnih kriza, ili "činjenja premalo" da ih se spriječi. Sudionici u

debati moraju biti suglasni da je NATO bio vođen humanitarnim prin

cipima na Kosovu - upravo je to naša sporna točka. Stavljajući to na

stranu, Clintonova administracija nije "zatvorila oči" niti "učinila pre

malo" gledajući zločin u Istočnom Timoru, ili Kolumbiji, ili u mnogimdrugim mjestima. Gotovo bi se reklo da je zajedno sa svojim savezni

cima izabrala povećanje zločina, često žestoko i odlučno. Možda je slu

čaj Turske - unutar NATO-a i pod europskom jurisdikcijom - najrele

vantniji u sadašnjoj vezi. Tamošnje operacije etničkog čišćenja i drugi

zločini, golemih razmjera, izvršavani su uz ogromnu dopremu vojne

pomoći od strane Clintonove administracije koja se povećavala sukladno s porastom zvjerstava. Ali su oni, također, praktički nestali iz povi

jesti. Nema ni spomena o njima na sastanku u povodu pedesetogodiš

njice NATO-a u travnju 1999., održane u sjeni etničkog čišćenja - zlo

čina koji se ne može tolerirati, deklamirali su sudionici i komentatori,

blizu NATO-ovih granica; samo unutar njegovih granica, gdje zločine

valja obaviti brzo i učinkovito. Uz rijetke izuzetke, tisak se držao prigodnog obranaštva, premda je sudjelovanje turskih oružanih snaga u

kosovskoj kampanji hvaljeno na sva usta. Novije debate o problemima

"humanitarne intervencije" zaobilaze ključnu ulogu Sjedinjenih Drža

va u turskim zvjerstvima, ili u potpunosti zanemaruju tu temu.22

Rijetko je dostignuće za bilo koji propagandni sustav da se njegove

doktrine usvoje kao sama pretpostavka za debatu. To spada u "dobivene pouke", koje se trebaju upotrijebiti u budućim vježbama ogrnute

plaštem humanitarne namjere.

Apsurdnost principa retrospektivnog ili naknadnog pravdanja je,

svakako, prepoznatljiva na određenoj razini. Shodno tomu, brojni po

kušaji pravdanja NATO-ovog bombardiranja idu različitim smjerovi

ma. Jedna od tipičnih verzija glasi da je "Srbija napala Kosovo da ugušiseparatistički pokret albanske gerile, ali je usmrtila 10.000 civila i istje

22 Vidi New Military Humanism. Zanemarivanje se i dalje nastavlja.



GLEDANO UNATRAG 233

rala 700.000 ljudi u izbjeglištvo u Makedoniju i Albaniju. NATO je na

pao Srbiju iz zraka u ime zaštite Albanaca od etničkog čišćenja [ali je

pritom] pobio na stotine srpskih civila i potaknuo egzodus više desetina

tisuća iz gradova u sela."23 Pretpostavljajući takav redoslijed događanja, mogli bi se iskonstruirati razlozi za bombardiranje. Ali je neprije

porno stvarni redoslijed upravo obrnut.

Ta doskočica je uobičajena u medijima, a znanstvena elita često

usvaja sličan stav. U naširoko hvaljenoj knjizi o ratu, povjesničar David

Fromkin tvrdi bez argumenata da su Sjedinjene Države i njeni savez

nici postupili isključivo iz "altruizma" i "moralnog žara", krčeći "jedannovi pristup upotrebi moći u svjetskoj politici", dok su bombardiranjem

"reagirali na deportaciju više od milijun Kosovara iz njihove domovi

ne" kako bi ih spasili "od užasnih patnji, ili od same smrti." On se po

ziva na one istjerane kao anticipiranu posljedicu zračnih napada. Za

počinjući svoju legalnu obranu rata, profesorica prava, Ruth Wedg

wood bez argumentacije pretpostavlja da je cilj NATO-ova bombardiranja bio "zaustaviti beogradsko protjerivanje etničkih Albanaca s Ko

sova" - naime, protjerivanje ubrzano bombardiranjem, još k tomu i cilj

o kome glavni zapovjednik nije znao i silovito ga je demantirao. Struč

njak za međunarodne poslove i sigurnost, Alan Kuperman piše da su u

Istočnom Timoru i Kosovu "prijetnje ekonomskim sankcijama ili zrač

nim udarima proizvele tragičnu protuakciju", te je "intervencija Zapada prekasno stigla spriječiti širenje zvjerstava." Na Kosovu bombardi

ranje nije stiglo "prekasno da se spriječi širenje zvjerstava", nego im je

prethodilo, i kao što je predviđeno, ono ih je potaklo. U Istočnom Ti

moru, nikakva akcija Zapada nije "proizvela tragičnu protuakciju".

Upotreba sile nije predložena, pa se čak i s prijetnjom sankcijama odu

govlačilo sve do dovršenja zvjerstava. "Intervenciju" su izvele mirovnesnage UN-a svojim ulaskom na teritorij pod portugalskom upravom,

načelno pod jurisdikcijom UN-a, nakon što su zapadne sile konačno po

vukle svoju direktnu podršku indonežanskoj invaziji i njenim masov

nim zločinima, i tako je njena armija brzo otišla.24

23 Daniel Williams, International Herald Tribune - Washington Post Service, 30.listopada 1999.

24 Fromkin, Kosovo Crossing (Free Press, 1999); Wedgwood, American J. of International Law 93.4, listopad 1999. Kuperman, Foreign Affairs, siječanj/veljača 2000.




Cijelo vrijeme se ovakva revizija činjenicama potvrđenih zapisa

primjenjuje kao standardna praksa. U tipičnoj ranijoj verziji, New York

Timesov vanjskopolitički specijalist, Thomas Friedman, krajem rata je

napisao: "Čim su počele deložacije izbjeglica, bila bi greška zanemaritiKosovo... i stoga je pribjegavanje golemom zračnom ratu da se ostvari

ograničeni cilj jedino imalo smisla."25 Deložacije izbjeglica o kojima

govori nastaju iza "golemog zračnog rata", prema očekivanjima. Tu se

opet suočavamo s poznatom inverzijom, koja je razumljiva: bez nje, ob

rana državnog nasilja bi doista postala teška.

Jedno od naknadnih opravdanja koje se često čuje glasi da je pribjegavanje sili omogućilo kosovskim Albancima da se vrate svojim kućama;

doista značajno postignuće, ako previdimo činjenicu da su gotovo svi is

tjerani iz svojih kuća kao reakcija na bombardiranje. Po toj logici, pre

ferirana alternativa - groteskna doduše, ali ipak manje nego politika za

kojom se išlo - bila bi pričekati i vidjeti hoće li Srbi izvršiti svoju navodnu

prijetnju, i ako bi, tada bombardirali SRJ da se omogući povratak Ko-sovara, koji bi tako pretrpjeli daleko manju štetu nego što su doživjeli is

tjerivanjem pod bombama NATO-a.Interesantna varijanta se pojavljuje u Uvodu zbirci dokumenata o

Kosovu, koju je uredio Marc Weller, profesor prava na Univerzitetu u

Cambridgeu.26 On prepoznaje da je NATO-ovo bombardiranje, koje je

on snažno podržavao, jasna povreda međunarodnog prava i da se može opravdati jedino na temelju navodnog "prava na humanitarnu inter

venciju." To opravdanje se pak oslanja na pretpostavci da odbijanje

SRJ "da prihvati vrlo detaljan sporazum o problemu Kosova [ultima

tum iz Rambouilleta] predstavlja okolnost koja daje povod za jednu go

lemu humanitarnu opasnost." Ali događaji na terenu "oslobodili su

NATO od potrebe da odgovori na ovo pitanje", on piše: naime, "početakmasovne i unaprijed planirane kampanje prisilne deportacije koja je u

jednoj fazi izgledala kao da se odnosi na cjelokupnu etničku albansku

populaciju Kosova, upravo prije početka kampanje bombardiranja."

Tu su dva problema. Prvo, dokumentarni zapisi, uključujući i one

iz same zbirke koju je on uredio, ne pružaju nikakve dokaze za njegove

ključne, činjenicama potvrđene tvrdnje, i zapravo ih pobijaju (s obzi-

25 NYT, 4. lipnja 1999.

26 International Documents, 33. Vidi bilješke 8, 15.



GLEDANO UNATRAG 235

rom na nedostatak dokaza unatoč ekstenzivnom nastojanju da ih isko

pa). Drugo, čak i da se kasnije otkrilo da je istjerivanje započelo prije

bombardiranja, to bi jedva moglo opravdati pribjegavanje sili, i to jed

nostavnom logikom. Nadalje, kao što smo maloprije rekli, čak i da je početak istjerivanja bio poznat prije bombardiranja (iako takav poda

tak misteriozno nedostaje među dokumentarnim zapisima), bilo bi da

leko poželjnije da se dozvolilo nastavak istjerivanja, ne bi li se potom

iniciralo bombardiranje kojim se osigurava povratak prognanih: gro

teskno, ali mnogo manje od poduzetog. No, s obzirom na dokaze s ko

jima se raspolaže, sve ovo je čisto akademski, tek puki pokazatelj s ko jim se očajničkim naporima pokušava opravdati rat.

Jesu li u ožujku 1999. opcije bile manje groteskne? Teret dokazi

vanja, naravno, leži na onima koji zagovaraju državno nasilje; to je teš

ko breme, za koje nije bilo ozbiljnih pokušaja ispuniti ga. Ali stavimo to

po strani, i pogledajmo doseg opcija koje su bile na raspolaganju.

Važno pitanje koje postavlja Eric Rouleau jest, jesu li "srpski zločini poprimili takve razmjere da je prekid diplomatskog procesa za

spas kosovskih Albanaca od genocida bio opravdan?" On je zapazio da

"OESS-ovo kontinuirano odbijanje da pusti u distribuciju izvještaj o to

me [o zapažanjima promatrača KVM-a od studenoga pa do njihova po

vlačenja] može samo pojačati sumnju u istinitost tih tvrdnji27 - što nije

beznačajna činjenica, jer oba nastoje imati jake argumente u svoj prilog. A kako stoje stvari s OESS-ovim izvještajem koji je objavljen tada

kad je Rouleau pisao? Kako je primijećeno, izvještaj ne čini nikakav oz

biljan napor da potkrijepi tvrdnju, zapravo daje vrlo malo informacija

o ključnom razdoblju. Njegovi osvrti zapravo potvrđuju svjedočenja

francuskog člana promatrača KVM-a, Jacques Prod’homme, kojeg

Rouleau navodi, da "u mjesecu koji dovodi do rata, tijekom kojeg se slo bodno kretao pećkim područjem, ni on niti njegove kolege nisu primi

jetili išta što bi se moglo opisati kao sustavno proganjanje, bilo kolek

tivnih ili pojedinačnih ubijanja, paljevina kuća ili deportacija." A izos-

tavljanje detaljnih izvještaja KVM-a i drugih promatrača iz OESS-ova

pregleda, kao što smo već rekli, još više potkopava tvrdnju.

Ključna tvrdnja ostaje bez potpore, iako se radi o centralnoj kom ponenti u NATO-ovom slučaju, što priznaju čak i najodaniji njegovi

27 Rouleau, Le Monde diplomatique, prosinac 1999.




zagovornici, kao što je na primjer Weller. I opet, treba naglasiti kako

teški teret dokazivanja leži na plećima onih koji nastoje opravdati pri

bjegavanje sili. Nesklad između onoga što se traži i predočenih dokaza

vrlo je upadljiv; više bi odgovarao izraz "proturječje", osobito kad uzmemo u obzir druge primjerene dokaze, kao što je neposredno svjedo

čenje vojnog zapovjednika, generala Clarka.

Kosovo je bilo krajnje ružno mjesto u prethodnoj godini. Ubijeno

je oko 2000 ljudi prema podacima NATO-a, poglavito Albanaca, tije

kom ogorčene borbe započete u veljači akcijama OVK-a koje su Sjedi

njene Države osudile kao "terorističke" i koje su naišle na brutalan odgovor Srba. Do ljeta OVK je zauzeo oko 40% pokrajine, što je izazvalo

oštru reakciju srpskih snaga sigurnosti i paravojnih jedinica, usmjerenu na civilno stanovništvo. Prema pravnom savjetniku kosovskih Alba

naca, Marcu Welleru, "u roku od nekoliko dana [nakon povlačenja pro

matrača 20. ožujka], broj raseljenih osoba se opet popeo na više od

200.000", brojke koja je otprilike u suglasju s izvještajima američkihobavještajaca.28

Pretpostavimo da u pripremi za bombardiranja promatrači nisu

bili povučeni i da su se diplomatski napori nastavili. Jesu li takve opcije

bile izvedive? Bi li one dovele do još goreg ishoda, ili možda boljeg? S

obzirom da je NATO odbio pozabaviti se takvom mogućnošću, ne mo

žemo znati. Ali bar možemo razmotriti činjenice koje su poznate, pitajući što nam one sugeriraju.

Nisu li KVM-ovi promatrači mogli ostati na svojim mjestima, još

bolje dobiti i pojačanja? To se čini mogućim, osobito u svjetlu trenu

tačne osude njihovog povlačenja od strane Narodne skupštine Srbije.

Nije ponuđen ni jedan argument koji sugerira da bi došlo do porasta

zločina (o kojima se javljalo), nakon povlačenja, čak i da su promatračiostali, a kamoli da će doći do goleme eskalacije, koja je bila predvidljiva

posljedica bombardiranja što ga je nagovijestilo povlačenje. NATO se

isto tako malo potrudio usmjeriti na upotrebu drugih nenasilnih sred

stava; čak se i embargo na naftu, što je srž svakog ozbiljnijeg režima

sankcija, nije uzeo u obzir sve do završetka bombardiranja.

28 Weller, “The Rambouillet Conference", International Affairs 75. 2., travanj 1999.Vidi bilješku 8.



GLEDANO UNATRAG 237

Najvažnije pitanje, međutim, tiče se diplomatskih opcija. Dva pri

jedloga su se našla na stolu uoči bombardiranja. Jedan je bio dogovor

u Rambouilletu, prezentiran Srbiji u vidu ultimatuma. Drugi se odno

sio na položaj Srbije, formuliran njenim "revidiranim nacrtom sporazuma" od 15. ožujka i rezolucijom Narodne skupštine Srbije od 23.

ožujka.29 Ozbiljna briga za zaštitu kosovskih Albanaca mogla je uzeti u

obzir i druge opcije, uključujući, možda, nešto poput prijedloga Dob-

rice Ćosića, srpskog predsjednika Jugoslavije u razdoblju 1992. - '93.,

da se Kosovo podijeli, odvajajući se od Srbije, osim "nekoliko srpskih

enklava".30 U ono vrijeme prijedlog je odbila Republika Kosovo Ibra-hima Rugove, koja je bila objavila nezavisnost i uspostavila usporednu

vlast; ali je mogla poslužiti kao osnova za pregovaranje u drugačijim

okolnostima s početka 1999. godine. Ali, ostanimo kod dviju službenih

pozicija potkraj ožujka: ultimatum iz Rambouilleta i srpska Rezolucija.

Važno je i indikativno da su, uz marginalne izuzetke, bitni sadržaji

obiju pozicija skrivani od očiju javnosti, ne računajući disidentske medije čiji je dodir sa širom publikom minoran.

Rezolucija Narodne skupštine Srbije, iako se o njoj telegrafski od

mah izvješćivalo, praktički ostaje tajnom. Bilo je malo nagovještaja čak

i o njenom postojanju, a kamoli o njenom sadržaju. Rezolucija osuđuje

povlačenje promatrača OESS-a i poziva UN i OESS da olakšaju pro

nalaženje diplomatskog rješenja putem pregovora "ka ostvarenju političkog dogovora o širokoj autonomiji [za Kosovo], uz osiguranje pune

jednakosti svih građana i etničkih zajednica i poštivanje suvereniteta i

teritorijalnog integriteta Republike Srbije i Savezne Republike Jugosla

vije." Predviđena je mogućnost "međunarodne nazočnosti" u "opsegu i

svojstvu" koji će se odrediti da se ispuni "politički sporazum o dogovo

renoj samoupravi koju prihvaćaju zastupnici svih nacionalnih zajednica koje žive na Kosovu." Suglasnost SRJ da "razgovara o opsegu i svoj

stvu međunarodne nazočnosti na Kosovu radi implementacije sporazu

ma koji će biti prihvaćen u Rambouilletu" formalno je dano na znanje

pregovaračima 23. veljače, i istoga dana objavljena od strane SRJ na

29 O prvom, vidi International Documents, 480ff. O drugom, New Military Humanism.

30 Miranda Vickers, Between Serb and Albanian: A History of Kosovo (Columbia,1998).




press-konferenciji.31 Ne možemo znati jesu li ovi prijedlozi imali neke

prave vrijednosti, pošto nikada nisu uzeti u obzir, te ostaju nepozna

nica.

Možda je još upadljivije to da je ultimatum iz Rambouilleta, iako jesvestrano opisan kao onaj pravi mirovni prijedlog, također skrivan od

javnosti, osobito one odredbe koje su očito unijete u završnim trenu

cima pariških mirovnih pregovora u ožujku, nakon što se Srbija složila

s glavnim političkim prijedlozima, a to je praktički zajamčilo odbijanje.

Od posebne važnosti su uvjeti implementacijskih Dodataka s kojima se

NATO-u daje pravo na "slobodan i neograničen prolaz i neometan pristup po cijelom teritoriju SRJ, uključujući s njom povezan zračni pros

tor i teritorijalne vode", bez ikakvih ograničenja ili obveza ili poštivanja

zakona zemlje ili jurisdikcije njenih vlasti, od kojih se, međutim, traži da

se podvrgavaju naređenjima NATO-a "na prioritetnoj osnovi i sa svim

odgovarajućim sredstvima" (Dodatak B).

Aneks se skrivao od novinara koji su izvještavali o razgovorima uRambouilletu i Parizu, javio je Robert Fisk. "Srbi kažu da su ga osudili

prigodom njihove posljednje pariške press-konferencije - slabo posje

ćenom okupljanju u jugoslavenskom veleposlanstvu 18. ožujka u 23:00

sata." Srpski disidenti koji su sudjelovali u pregovorima tvrde da su im

ti uvjeti dati posljednjeg dana pariških pregovora i da Rusi o njima niš

ta nisu znali. Ove odredbe nisu stavljene na uvid ni Donjem domu engleskog parlamenta sve do 1. travnja, dakle prvoga dana prekida rada

parlamenta, tjedan dana nakon početka bombardiranja.32

U pregovorima koji su započeli nakon bombardiranja, NATO je u

potpunosti napustio ove zahtjeve, zajedno s ostalima kojima se Srbija

protivila, i nigdje se ne spominju u konačnom mirovnom sporazumu.

S razlogom, Fisk se pita: "Što je bila prava svrha NATO-ova zahtjeva u posljednjem trenu? Je li to bio Trojanski konj? Da se spasi mir? Ili da

ga se sabotira?" Ma kakav bio odgovor, da su NATO-ovi pregovarači bi

li zabrinuti oko sudbine kosovskih Albanaca, oni bi nastojali odrediti

hoće li diplomacija moći uspjeti kad bi NATO-ovi najprovokativniji, i

31 Vidi New Military Humanism radi detalja; International Documents, 470; MarkLittman, Kosovo, Law and Diplomacy, Centre for Policy Studies, London, studeni1999.

32 Fisk, Independent, 26. studenog 1999.; Littman, op. cit.



GLEDANO UNATRAG 239

očito irelevantni zahtjevi bili povučeni; monitoring pojačan umjesto

ukinut; i kad bi se zaprijetilo značajnim sankcijama.

Kad su se takva pitanja postavila, lideri pregovaračkih timova Sje

dinjenih Država i Velike Britanije tvrdili su da su bili voljni povući pretjerane zahtjeve koje su kasnije i povukli, ali da su Srbi to odbacili. Teš

ko da je ta tvrdnja vjerodostojna. Bilo bi itekako dobrih razloga za njih

da takve činjenice odmah iznesu u javnost. Interesantno je da ih nitko

ne poziva na odgovornost zbog ovako zapanjujućeg postupka.

Slične tvrdnje dolaze i od nekih uglednih propagatora bombardi

ranja. Značajan primjer je komentar Marka Wellera33 o Rambouilletu.Weller ismijava "ekstravagantne tvrdnje" o implementacijskim doda

cima, za koje tvrdi da su "objavljeni zajedno s Ugovorom", što znači s

Nacrtom ugovora od 23. veljače. Nema ni riječi o tome gdje su objav

ljeni, niti nam on objašnjava zašto izvjestitelji s pregovora u Rambouil

letu i Parizu nisu ništa znali o njima, niti je znao, kako izgleda, britan

ski parlament. "Glasoviti Dodatak B", tvrdi on, uspostavio je "standardne uvjete ugovora o statusu snaga KFOR-a [planirane okupacijske sna

ge NATO-a]". On ne objašnjava zašto NATO izbacuje taj zahtjev nakon

početka bombardiranja, ali očigledno je da više nije bio potreban sna

gama koje su ušle na Kosovo pod NATO-ovim zapovjedništvom u lip

nju; snagama koje daleko premašuju brojku o kojoj se razmišljalo u

Rambouilletu pa bi po tomu trebale biti još ovisnije o ugovoru kojiregulira njihov status. Također ostaje bez objašnjenja reagiranje SRJ

od 15. ožujka na Nacrt ugovora od 23. veljače. U svom reagiranju SRJ

vrlo detaljno prelazi Nacrt ugovora, odsječak po odsječak, od početka

do kraja, predlažući opsežne izmjene i precrtavanja, ali nigdje nema

spomena o dodacima - implementacijskim nagodbama, koje su, kako

to ističe Weller, nadaleko najvažniji dio koji je bio i predmetom pariških pregovora što su tada bili u tijeku. Preostaje nam jedino da gledamo

na njegovo izlaganje s određenom skepsom, čak i bez obzira na njegov

nemaran stav prema ključnim činjenicama, koji smo već uzeli na zna

nje, kao i na njegova jasna opredjeljenja. Za sada, ove važne stvari os

taju nerazjašnjene.

33 Weller, International Documents, 411. Kao što smo spomenuli, komentari su jedva prikriveno propagiranje.




Unatoč službenim naporima da se spriječi javna spoznaja o zbiva

njima, dokumentacija je bila na raspolaganju svakom informacijskom

mediju koji bi htio nastaviti slijediti stvar. U Sjedinjenim Državama,

ekstremni (i očito irelevantan) zahtjev za praktičku NATO-ovu okupaciju SRJ prvi put se spominje na brifingu NATO-a 26. travnja, kada je

takvo pitanje postavljeno, ali je brzo odbačeno i više se nije išlo za tim.

O činjenicama se javlja tek pošto su zahtjevi formalno povučeni i pos

tali irelevantni za demokratsko odlučivanje. Odmah po objavi mirov

nog sporazuma od 3. lipnja, mediji navode ključne dijelove rambouil-

letskog "uzmi ili ostavi" ultimatuma, primjećujući da se u njima tražida "isključivo NATO-ove snage dobiju puno pravo djelovanja bilo gdje

u Jugoslaviji, imune od svakog zakonskog procesa", kao i da bi "po

strojbe predvođene NATO-om praktički imale slobodan pristup diljem

Jugoslavije, ne samo na Kosovu."34

Tijekom sedamdesetosmodnevnog bombardiranja, pregovori se

nastavljaju, a svaka strana čini kompromise - u Sjedinjenim Državamaopisane kao srpsko zavaravanje, ili kapitulacijom pod bombama. Mi

rovni sporazum 3. lipnja bio je kompromis između dva stajališta koja

su bila na stolu u drugoj polovini ožujka. NATO je napustio svoja naj

ekstremnija traženja, uključujući i ona koja su očito u posljednjem tre

nutku potkopala pregovore, kao i od formulacije koja se interpretirala

kao poziv na referendum o nezavisnosti. Srbija se suglasila s "nazočnošću međunarodnih mirovnih snaga uz znatnije sudjelovanje NATO-a",

i to je jedino mjesto u mirovnom sporazumu gdje se spominje NATO,

izuzev u Rezoluciji 1244 Vijeća sigurnosti koja to potvrđuje. NATO nije

imao nikakve namjere poštovati komadiće papira koje je potpisao, i od

mah ih je narušio implementirajući vojnu okupaciju Kosova pod

NATO-ovim zapovjedništvom. Kad su Srbija i Rusija inzistirale na uvjetima iz formalnih sporazuma, optužene su za prijevaru i bombardira

nje je nastavljeno da ih se natjera na poslušnost. Sedmog lipnja, zra

koplovi NATO-a ponovo tuku po rafinerijama nafte u Novom Sadu i

Pančevu, a oba grada su oporbeni centri protiv Miloševića. Rafinerija

u Pančevu buknula je u plamenu, ispuštajući ogroman oblak otrovnih

34 Steven Erlanger, NYT, 5. lipnja; Blaine Harden, NYT, istog dana, neupravnareferenca; Guy Dinmore, FT, 6. lipnja 1999. Vidi New Military Humanism zadaljnje pojedinosti.



GLEDANO UNATRAG 241

plinova, što se vidi iz fotografije u New York Timesu 14. srpnja kojom se

ilustrira priča koja raspravlja o teškim gospodarskim i zdravstvenim

posljedicama. O samim bombardiranjima nije bilo reportaža, iako su

telegrafske agencije javile o njima.35

Navodi se, kao argument, da bi Milošević pokušao izbjeći uvjete

sporazuma da je postignuta suglasnost u ožujku. Službeni zapisi snaž

no potkrepljuju taj zaključak, isto onako kako bi se mogao potkrijepiti

istovjetan zaključak i kad je riječ o NATO-u - i to, usput budi rečeno, ne

samo u ovom slučaju. Uvjerljivo likvidiranje formalnih ugovora je nor

ma kod velikih sila.36 I kako se sada sa zakašnjenjem priznaje, službenizapisnici također nagovještavaju da je "možda bilo moguće [u ožujku]

odabrati jedan iskren smjer pregovaranja - umjesto katastrofalnog

američkog diktata koji se prezentirao Miloševiću na konferenciji u

Rambouilletu - uz uključivanje velikog kontingenta vanjskih promatra

ča koji bi bili sposobni podjednako štititi albanske i srpske civile."37

Izgleda da je barem ovoliko jasno. NATO je odlučio odbiti diplomatske opcije koje nisu bile posve iscrpljene, i lansirati vojnu kampanju

koja je, kao što je i predviđeno, urodila užasnim posljedicama za ko

sovske Albance. Druge posljedice su od malog interesa za Zapad, uklju

čujući opustošenje civilne ekonomije Srbije vojnim operacijama što

teško narušavaju ratne zakone. Iako je slučaj odavno predočen Sudu za

ratne zločine, teško je povjerovati da će mu se ozbiljno prići. Iz sličnihrazloga, mala je vjerojatnost da će Sud obratiti pozornost na 150 stra

nica "Pismene optužbe za Operaciju Oluja: slučaj prima facie". To je

pregled ratnih zločina koje su počinile hrvatske oružane snage, protje

ravši oko 200.000 Srba iz Krajine u kolovozu 1995. godine uz ključnu

upletenost Sjedinjenih Država ali i "gotovo totalan izostanak interesa

u američkom tisku i u Kongresu SAD-a", javlja balkanski dopisnik New York Timesa, David Binder.38

35 Službe brzojavnih poruka, 7. i 8. lipnja, Chris Hedges, NYT, 14. srpnja. Također Los Angeles Times, 6. srpnja, 1999.

36 O novijoj evidenciji u Sjedinjenim Državama, vidi New Military Humanism inavedene izvore.

37 Uvodnik, Boston Globe, 9. prosinca 1999.38 Binder, “The Role of the United States in the Krajina Issue", Mediterranean

Quarterly, 1997. O odanoj službenoj tajni i zaboravljenoj podignutoj optužnici,vidi Ray Bonner, NYT, 21. ožujka 1999. O Tribunalu, vidi Christopher Black iEdward Herman, Z magazine, veljača 2000.




Patnje žitelja Kosova nisu prestale s dolaskom okupatorske

NATO-ove vojske (KFOR) i UN-ove misije. Premda su milijarde dolara

bile na raspolaganju za kampanju bombardiranja, od listopada su Sje

dinjene Države "još dužne platiti nekih 37,9 milijuna dolara koji se procjenjuju kao trošak za pokretanja civilnih operacija UN-a na Kosovu";

slično kao u Istočnom Timoru, gdje je Clintonova administracija zatra

žila smanjenje malobrojne postrojbe mirovnih snaga. Do studenoga,

"Ured SAD-a za pomoć kod inozemnih katastrofa još uvijek nije distri

buirao bilo kakvu čvrstu terensku opremu i tek sada dovozi drvenu gra

đu" za program zimskih skloništa na Kosovu. UNHCR i humanitarnaagencija Europske unije ECHO su također "kritizirane zbog kašnjenja

i manjka sposobnosti predviđanja." Sadašnji podbačaj misije UN-a je

"cijena pola dana bombardiranja", rekao je jedan ogorčeni viši dužnos

nik UN-a, i bez nje na veliko Miloševićevo zadovoljstvo "ovo mjesto će

propasti". Donatorska konferencija zapadnih vlada u studenome za

jamčila je samo 88 milijuna dolara za pokrivanje proračuna UN-ovemisije na Kosovu, ali se svečano obavezala na 1 milijardu dolara po

moći za obnovu u idućoj godini - javni doprinosi koji će preseliti u dže

pove privatnih poduzetnika, ukoliko dođe do nekog raspleta u prepir

kama unutar NATO-a oko toga kako distribuirati ugovore. Sredinom

prosinca misija UN-a je ponovo molila za doprinose za učitelje, poli

cijske službenike i druge državne službenike, s malim učinkom.39

Unatoč ograničenoj pomoći, apel o katastrofi koji se može pripisati

službenom neprijatelju, i iskoristiti ga (na čudnovatim osnovama) "da

pokažemo zašto je 78 dana zračnih udara protiv srpskih snaga i infra

strukture bilo potrebno", dostatan je bio da se učine ozbiljna smanjenja

pomoći drugdje. Američki senat planira smanjiti na desetke milijuna

dolara programima u Africi. Danska je reducirala pomoć za područjaizvan Kosova za 26%. Međunarodni liječnički korpus (International

Medical Corps) suspendira svoj program za Angolu, prikupivši 5 mili

juna za Kosovo dok uzalud traga za 1,5 milijunom za Angolu, gdje se

milijun i šesto tisuća raseljenih suočava s glađu. Svjetski program za

hranu najavljuje da mora potkresati svoje programe za 2 milijuna iz

39 NYT, 6. listopada; Joe Lauria, BG, 8. listopada; Carlotta Gall, IHT-NYT, 3.studenog; Steven Erlanger, NYT, 23. studenog, i Barbara Borst, BG, 19. listo pada; AP, BG, 17. prosinca 1999.



GLEDANO UNATRAG 243

bjeglica u Sierra Leoneu, Liberiji i Gvineji, jer su primili manje od 20%

od traženih doprinosa. Ista sudbina očekuje 4 milijuna izgladnjelih lju

di u području afričkih Velikih jezera - čije su prilike već dugi niz godi

na povezane s postupcima Zapada i njegovom odbijanju da išta poduzima u kritičnim momentima. UNHCR-ovi izdaci po izbjeglici na Bal

kanu su 11 puta iznad izdataka u Africi. "Na stotine milijuna dolara

utrošenih na kosovske izbjeglice i zagrljaj agencija za pomoć koje su ih

pohlepno trošile 'bilo je skoro bestidno’, reče Randolph Kent", koji je

premješten s rada na UN-ovim programima za Balkan u Istočnu Afri

ku. Predsjednik Clinton je održao sastanak s vodećim agencijama za pomoć "da bi naglasio svoj vlastiti ushit za pružanje pomoći Kosovu."40

Sve ovo se događa u pozadini vrlo oštrih redukcija pomoći u Sje

dinjenim Državama, zemlji koja je sada "na vrhuncu slave" (Fromkin),

dok njeni lideri uživaju u laskanjima zbog svog povijesnog "altruizma"

bez presedana, a zapravo dok nestaje s popisa donatora za siromašne i

bijedne.Ispitivanje OESS-a daje detaljan dosje o zločinima izvršenim pod

vojnom okupacijom NATO-a. Iako se ne mogu usporediti sa zločinima

koje je Srbija činila pod NATO-ovim bombama, oni nisu beznačajni.

Okupirana pokrajina je preplavljena "bezakonjem koje ostavlja nasilje bez ikakve kontrole", i veći dio tog nasilja se pripisuje OVK-u, izvješćuje

OESS, dok "umjesto pravde vlada nekažnjivost". Albanski protivnici"novog reda" pod "dominacijom OVK-a", uključujući i dužnosnike

"glavnog političkog rivala pobunjeničke grupe", kidnapirani su, ubija

ni, gađani u napadima ručnim bombama, i inače su šikanirani i nare

đeno im je da se povuku iz politike. Jedina selekcija iz izvješća OESS-a

koju je objavio New York Times odnosi se na grad Prizren, u blizini al

banske granice. Njega su napali Srbi 28. ožujka, ali "sveukupni rezultat je takav da je daleko veće štete nastalo... nakon rata negoli za vrijeme

rata." Britanska vojna policija izvještava o upletenosti albanske mafije

u napadima ručnim bombama i druge zločine, među koje spadaju djela

poput ubojstva starica od strane "muškaraca koji se predstavljaju zas

tupnicima OVK-a."41

40 John Donnelly, BG, 8. srpnja; Christian Miller i Ann Simmons, LA Times, 21.svibnja; Karen DeYoung, IHT-WP, 26. studenog 1999.

41 Jeffrey Smith, WP Weekly, 13. prosinca; NYT, 5. prosinca; Peter Beaumont,Guardian, 19. kolovoza 1999.




Srpska manjina je naveliko protjerana. Robert Fisk javlja da je

"broj Srba ubijenih u pet mjeseci otkako je završio rat blizu broju Alba

naca koje su ubili Srbi u pet mjeseci prije početka NATO-ova bombar

diranja u ožujku", na što nam ukazuju i raspoloživi dokazni materijali.Sjetimo se da UN javlja o "65 nasilnih smrti" civila (albanskih i pretež

no srpskih) tijekom dva mjeseca prije povlačenja promatrača i bombar

diranja. Ubojstva se ne istražuju, čak ni ubojstvo srpskog službenika u

Međunarodnom sudu. Hrvatska manjinska zajednica "masovno napuš

ta" Kosovo u listopadu. U studenome, "predsjednik male židovske za

jednice, Cedra Prlinčević, odlazi za Beograd nakon što je osudio ’pogrom nad nealbanskom populacijom’." Amnesty International krajem

godine javlja da je "nasilje prema Srbima, Romima, muslimanskim

Slavenima i umjerenim Albancima na Kosovu dramatično poraslo u

proteklih mjesec dana", uključujući "ubojstva, otmice, divlja napasto

vanja, zastrašivanja i paljenja kuća... i to svakodnevno", kao i mučenja

i silovanja, te napadi na nezavisne albanske medije i političke organizacije, tako da izgleda kao "organizirana kampanja prigušivanja umje

renijih stajališta u etnički albanskom društvu", i sve to pred očima NATO-ovih snaga.42

Časnici KFOR-a javljaju da imaju naređenje ne obraćati pozornost

na zločine: "Naravno da je to ludo", izrazio se jedan od francuskih za

povjednika, "ali takva su naređenja, od NATO-a, odozgo." NATO-ovesnage također "izgledaju potpuno indiferentne" prema napadima "nao

ružanih etničkih albanskih diverzanata" koji prelaze srpsko-kosovsku

granicu "radi teroriziranja graničnih naselja, krađe drva ili stoke, te, u

nekim slučajevima, radi ubijanja", ostavljajući za sobom napuštena na

selja.43

Najnoviji pokazatelji govore da se Kosovo pod okupacijom NATO-avratilo na ono što se počelo događati početkom osamdesetih, nakon Ti

tove smrti, kad su nacionalističke snage krenule stvoriti "etnički čistu

albansku republiku" preuzimanjem srpskih posjeda, napadajući crkve,

te angažirajući se za "dugotrajno nasilje" kako bi se postigao cilj "et

nički čistog" albanskog prostora, i kad su se zbivali "gotovo svakog tjed

42 Fisk, Independent, 24. studenog; AI News Release, 23. prosinca 1999.

43 Tim Judah, New York Review, 21. kolovoza; Robert Block, WSJ, 17. prosinca1999. Carlotta Gall, NYT, 15. siječnja 2000.



GLEDANO UNATRAG 245

na incidenti silovanja, paleži, provalne krađe i industrijske sabotaže,

poglavito planirane da se natjera preostalo domaće slavensko stanov

ništvo... na napuštanje pokrajine." Ovaj "naoko nesavladiv" problem,

još jedna faza ružne povijesti međuetničkog nasilja, doveo je do Milo-ševićeve karakteristično brutalne reakcije, ukidanjem kosovske autono

mije i velikih saveznih subvencija te nametanjem režima "apartheida"

(Vickers).44 Kosovo bi također moglo postati slično Bosni, "skrovište

lopova i poreznih varalica" bez djelotvorne ekonomije, kojom dominira

"bogata klasa kriminalaca koja ima ogroman politički utjecaj i godišnje

skreće na stotine milijuna dolara potencijalnih poreznih prihoda u svo je džepove".45 Mnogo gore od toga bi se moglo očekivati kad se pitanje

nezavisnosti Kosova bude ispreplelo s pritiscima za stvaranjem "Velike

Albanije", s mračnim i kobnim posljedicama.

Siromašnije zemlje regije pretrpjele su goleme gubitke zbog blo

kade Dunava bombardiranjem Novog Sada, još jednog od oporbenih

centara protiv Miloševića. Te zemlje su ionako već trpjele zbog protekcionističkih barijera kojom se "sprječavalo brodovima redovito prome

tovanje u Europskoj uniji", kao i zbog "zapreke zapadnih kvota i tarifa

na njihove izvoze." Ali "blokada [Dunava] je zapravo blagodat" za za

padnu Europu, osobito Njemačku, koja profitira povećanom aktivnosti

na Rajni i u lukama Atlantika.46

Ima i drugih dobitnika. Krajem rata, poslovni tisak opisao je da su"pravi dobitnici" vojna industrija Zapada, što općenito znači industrija

visoke tehnologije. Moskva se nada "izvrsnoj godini za izvoz ruskog

oružja" s obzirom da se "svijet zabrinuto ponovno naoružava umnogo

me zahvaljujući balkanskoj avanturi NATO-a", u potrazi za preventi

vom, kao što se naširoko prognoziralo tijekom rata.47 I još važnije, Sje

dinjenim Državama omogućeno je da osnaže svoju dominaciju nadstrateškom regijom Balkana, istisnuvši inicijative EU-a barem privre-

44 Marvine Howe, NYT, 12. srpnja; David Binder, NYT, 9., 28. studenog 1982.Binder, NYT, 1. studenog 1987. O pozadini, vidi Vickers, op. cit.

45 Jeffrey Smith, WP Weekly, 3. siječnja 2000.

46 Lucian Kim, CSM, 6. listopada; John Reed, WSJ, 20. rujna 1999. Za pokušaj procjene regionalnih troškova, i drugih, vidi Ted Galen Carpenter, uvodnik, NATO's Empty Victory (Washington: CATO Institute, 2000).

47 Moscow Times, 9. srpnja 1999. Za primjer prognoza, vidi New Military Huma- nism.




meno, što je bio primaran razlog za inzistiranjem da operacija bude u

rukama NATO-a, koji je američka podružnica. Jedino siromašna Srbija

ostaje posljednjom zemljom nespremnom da odstupi, vjerojatno ne za

dugo.Daljnja posljedica je još jedan udar na krhke principe svjetskog po

retka. Akcija NATO-a predstavlja prijetnju "samoj srži međunarodnom

sustavu sigurnosti" utemeljenog Poveljom UN-a, primjećuje generalni

tajnik Kofi Annan u svom godišnjem izvještaju UN-a u rujnu.48 To je od

male važnosti za bogate i moćne, koji će postupiti kako hoće, odbacu

jući odluke Svjetskog suda i ako je potrebno stavljajući veta na rezolucije Vijeća sigurnosti; korisno je upamtiti da, nasuprot mitologiji, Sje

dinjene Države, otkako su izgubile kontrolu u UN-u tijekom dekoloni

zacije, nadaleko prednjače u stavljanju veta na rezolucije Vijeća sigur

nosti u širokom rasponu pitanja, uključujući terorizam i agresiju, dok

je na drugom mjestu Britanija a Francuska se nalazi na dalekom tre

ćem. Ali tradicionalne žrtve shvaćaju ova pitanja mnogo ozbiljnije, kaošto je pokazala globalna reakcija na kosovski rat.

Bitna stvar - koja nije posebno mutna - je to da je svijet suočen s

dva izbora u vezi s upotrebom sile: (1) nešto slično svjetskom poretku,

bilo kao Povelja ili nešto bolje od nje ukoliko može steći stupanj legi

timiteta, ili (2) da moćne države vođene interesima moći i profita, kao

i u prošlosti, rade što god ih je volja osim ako nisu ograničene svojimunutrašnjim okolnostima. Ima smisla boriti se za jedan bolji svijet, ali

ne i prepustiti se izlikama i iluzijama o ovom u kojem živimo.

Arhivska građa i drugi izvori trebaju nam pružiti još mnogo infor

macija o najnovijem Balkanskom ratu. Svaki zaključak do kojeg dođe

mo danas, u najboljem je slučaju djelomičan i provizoran. Za sada, me

đutim, "dobivene pouke" ne izgledaju osobito privlačno.

48 Nichael Littlejohns, FT, 9. rujna 1999.





Noam Chomsky

NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM

Izdavač

ADAMIĆ, d.o.o.Rijeka, Zvonimirova 20 a

00 385 51 650 145

www.adamic.hr

Za izdavača

Franjo Butorac

Lektura

Krešimir Cvjetković

Likovno rješenje naslovnice

Maša Drndić

Računalna obrada Ranko Zilić

Viškovo, 098 79 74 89

Naklada

1000 primjeraka

Tisak

Tiskara Zelina,

Sv. Ivan Zelina

Tiskanje dovršeno u travnju 2003.

PRINTED IN CROATIA

April 2003

http://www.adamic.hr/

http://www.adamic.hr/

