of 65 /65
Andrej Grubačić NOAM CHOMSKY I KRITIKA KAPITALISTIČKE DEMOKRACIJE U svojim analizama političke stvarnosti i kapitalističke demokracije, Noam Chomsky, najpoznatiji suvremeni lingvist i najznačajnije ime suvremenog anarhizma, često polazi od glasovitog paradoksa kojeg je definirao škotski filozof David Hume - od "paradoksa vlasti". Prema Humeu, jedan od najzanimljivijih problema svake političke konstrukcije jest lakoća kojom se većina, nad kojom se vlada, uvijek prepušta manjini koja ima moć. "Potčinjavanje je implicitno." Kako je, doista, moguće da manjina, koja ima samo monopol nad mišlju, vlada većinom koja raspolaže silom? Humeov zaključak glasi da svaka vlast mora počivati na "kontroli misli". Chomsky ovome suprotstavlja nekoliko primjedbi od koji se najznačajnija odnosi na Humeovu tezu po kojoj kategorija sile pripada isključivo većini nad kojom se vlada. Chomsky tu tezu odbacuje jer smatra da svaka država i svaka vlast, kao oblik institucionaliziranog nasilja, "počivaju na maču", odnosno sili, a to, opet, znači na principu klasne organizacije. Jedan od povijesnih primjera predstavlja Centralna Amerika gdje se, pod pokroviteljstvom SAD-a, u organizaciji državnih "odreda smrti", kroz "internalizaciju terora" i "kolektivnu generalizaciju straha" kontroliraju sindikati, studentske organizacije i seljačke udruge. Sve to, međutim, ne umanjuje originalnost Humeovog paradoksa: svaka država, pa i otvoreno totalitarna, ne može postojati bez određene "proizvodnje pristanka" i kontrole misli, kojom se javno mnijenje pretvara u "zbunjeno stado pasivnih promatrača" (W. Lippman). Chomsky rado citira misao [Aleksandra Gersenkrona] da je "bez obzira na snagu vojske i vještinu tajne policije, naivno vjerovati da su ovi sustavi fizičke prinude dovoljni, neophodno je indoktrinacijom osigurati i pristanak naroda". Humeov paradoks se, dakle, odnosi i na otvoreno totalitarne i na demokratske države. Slučaj ovih potonjih je, dakako, daleko zanimljiviji. Kategoriji sile, imanentnoj osobini svake države (ako prihvatimo radikalnu političku semantiku Chomskog), posvećena je knjiga "The Washington connection and third world fascism: The political economy of human rights" (suautorstvo s Edwardom Hermanom), dok su ovoj drugoj, manipulativnoj osobini državnog nasilja, "kontroli misli", posvećene knjige "Manufacturing consent: political economy of mass media" (također u suradnji s Hermanom) i "Necessary Illusions" koja se, u ovom tematskom kontekstu, u krugovima kritičara smatra najzrelijim i najuspjelijim radom Noama Chomskog. Potreba za "proizvodnjom pristanka" i "nužnih iluzija" zanemarena je tema u proučavanju suvremene povijesti ideja. Ona se javlja zajedno s prvim demokratskim prevratom u povijesti, s engleskom revolucijom u sedamnaestome stoljeću, kada se "radikalni demokrati" suprotstavljaju uvriježenom stavu po kojemu "ne može biti prave vlasti bez odgovarajućih misterija", pomoću kojih se, opet, stvaraju "odgovorni pojedinci", posve u duhu Lockeovog aksioma po kojemu "obični ljudi moraju biti isključeni iz javnih poslova". Ovaj Lockeov aksiom je, mutatis mutandis, usvojio i Henry Kissinger, po kojem su za "implicitnu potčinjenost" zaduženi intelektualni menadžeri koji oblikuju konsenzus elita. Kissinger nipošto nije usamljen: sličan stav formulirala je čitava plejada liberalnih i konzervativnih intelektualaca od kojih ćemo spomenuti samo one najpoznatije, Waltera Lippmana i Reinhold Neibuhr. Oni su zdušno zastupali tezu da "odgovorni ljudi" moraju "proizvoditi pristanak" i "nužne iluzije" kako bi "zbunjeno stado" štitili od demokratskog dogmatizma. Ova svojevrsna politička teologija postala je obilježjem intelektualnog diskursa, korporativne prakse i geopolitičke strategije.

Noam Chomsky-Kritika Kapitalisticke Demokratije

  • Author
    ibanez

  • View
    56

  • Download
    13

Embed Size (px)

Text of Noam Chomsky-Kritika Kapitalisticke Demokratije

Andrej Grubai

NOAM CHOMSKY I KRITIKA KAPITALISTIKE DEMOKRACIJEU svojim analizama politike stvarnosti i kapitalistike demokracije, Noam Chomsky, najpoznatiji suvremeni lingvist i najznaajnije ime suvremenog anarhizma, esto polazi od glasovitog paradoksa kojeg je definirao kotski filozof David Hume - od "paradoksa vlasti". Prema Humeu, jedan od najzanimljivijih problema svake politike konstrukcije jest lakoa kojom se veina, nad kojom se vlada, uvijek preputa manjini koja ima mo. "Potinjavanje je implicitno." Kako je, doista, mogue da manjina, koja ima samo monopol nad milju, vlada veinom koja raspolae silom? Humeov zakljuak glasi da svaka vlast mora poivati na "kontroli misli". Chomsky ovome suprotstavlja nekoliko primjedbi od koji se najznaajnija odnosi na Humeovu tezu po kojoj kategorija sile pripada iskljuivo veini nad kojom se vlada. Chomsky tu tezu odbacuje jer smatra da svaka drava i svaka vlast, kao oblik institucionaliziranog nasilja, "poivaju na mau", odnosno sili, a to, opet, znai na principu klasne organizacije. Jedan od povijesnih primjera predstavlja Centralna Amerika gdje se, pod pokroviteljstvom SAD-a, u organizaciji dravnih "odreda smrti", kroz "internalizaciju terora" i "kolektivnu generalizaciju straha" kontroliraju sindikati, studentske organizacije i seljake udruge. Sve to, meutim, ne umanjuje originalnost Humeovog paradoksa: svaka drava, pa i otvoreno totalitarna, ne moe postojati bez odreene "proizvodnje pristanka" i kontrole misli, kojom se javno mnijenje pretvara u "zbunjeno stado pasivnih promatraa" (W. Lippman). Chomsky rado citira misao [Aleksandra Gersenkrona] da je "bez obzira na snagu vojske i vjetinu tajne policije, naivno vjerovati da su ovi sustavi fizike prinude dovoljni, neophodno je indoktrinacijom osigurati i pristanak naroda". Humeov paradoks se, dakle, odnosi i na otvoreno totalitarne i na demokratske drave. Sluaj ovih potonjih je, dakako, daleko zanimljiviji. Kategoriji sile, imanentnoj osobini svake drave (ako prihvatimo radikalnu politiku semantiku Chomskog), posveena je knjiga "The Washington connection and third world fascism: The political economy of human rights" (suautorstvo s Edwardom Hermanom), dok su ovoj drugoj, manipulativnoj osobini dravnog nasilja, "kontroli misli", posveene knjige "Manufacturing consent: political economy of mass media" (takoer u suradnji s Hermanom) i "Necessary Illusions" koja se, u ovom tematskom kontekstu, u krugovima kritiara smatra najzrelijim i najuspjelijim radom Noama Chomskog. Potreba za "proizvodnjom pristanka" i "nunih iluzija" zanemarena je tema u prouavanju suvremene povijesti ideja. Ona se javlja zajedno s prvim demokratskim prevratom u povijesti, s engleskom revolucijom u sedamnaestome stoljeu, kada se "radikalni demokrati" suprotstavljaju uvrijeenom stavu po kojemu "ne moe biti prave vlasti bez odgovarajuih misterija", pomou kojih se, opet, stvaraju "odgovorni pojedinci", posve u duhu Lockeovog aksioma po kojemu "obini ljudi moraju biti iskljueni iz javnih poslova". Ovaj Lockeov aksiom je, mutatis mutandis, usvojio i Henry Kissinger, po kojem su za "implicitnu potinjenost" zadueni intelektualni menaderi koji oblikuju konsenzus elita. Kissinger nipoto nije usamljen: slian stav formulirala je itava plejada liberalnih i konzervativnih intelektualaca od kojih emo spomenuti samo one najpoznatije, Waltera Lippmana i Reinhold Neibuhr. Oni su zduno zastupali tezu da "odgovorni ljudi" moraju "proizvoditi pristanak" i "nune iluzije" kako bi "zbunjeno stado" titili od demokratskog dogmatizma. Ova svojevrsna politika teologija postala je obiljejem intelektualnog diskursa, korporativne prakse i geopolitike strategije.

Teko je, zaista, izbjei usporedbu s lenjinistikom koncepcijom avangardne partije koja usreiteljski vodi "neprosvjeeni narod" prema eshatolokoj predstavi istinske demokracije. Lenjinov entuzijazam i rjenik dananjih dravnih intelektualaca je zapanjujue slian. Chomsky navodi predvianje Mihaila Bakunjina - jedino koje se u povijesti drutvenih znanosti pokazalo tonim - prema kojem se moderna povijest neizbjeno kree k uspostavljanju pseudo-socijalistikih i kapitalistiko-menaderskih birokracija. Tehnike "proizvodnje pristanka" su se najsavrenije iskristalizirale u SAD-u, najrazvijenijoj kapitalistikoj demokraciji. Tu je slubeni diskurs obiljeen traganjem za najefikasnijim vidom kontrole i neutraliziranjem "partikularnih interesa". Tako je Trilateralna komisija, savez liberalnih elita Europe, Japana i SAD-a, suoena s "krizom demokracije" do koje je dolo uslijed "demokratskog izgreda" i neumjerene demokracije u nemirnim 1960-ima, ponudila program za jednu "umjerenu demokraciju", u kojoj bi, u potpunosti u cininom duhu takove demokratske kulture, nekoliko korporacija kontroliralo sustav informacija, titei, naravno, stanovnitvo od demokratskog dogmatizma. Chomsky, u doista iscrpnoj analizi, identificira pet filtera kroz koje vijest, da bi to uope postala, mora proi: filter korporativnog vlasnitva nad medijima, filter reklamiranja i medijskog oglaavanja, filter "strunih" izvora koji pruaju samo "prave informacije", filter privilegiranih demanata i filter autocenzure ili pragmatinoga usvajanja slubenoga diskursa. Ovakav diskurs, kako nas upozorava Chomsky, ne proizvodi samo drava koja predstavlja tek jedan segmet u kompleksu moi. Kontrolu nad bitnim aspektima socijalne politike u kapitalistikoj demokraciji ima privatna mo, ona ista mo koja kontrolira i ekonomsku politiku. Nevidljivo prisutstvo korporacija nalazi se u samoj strukturi "nunih iluzija". Ideoloki i kulturni menaderi paljivo definiraju razliite strategije oblikovanja miljenja, pri emu elite imaju monopol nad tritem ideja, oblikujui tako cjelokupnu percepciju politike realnosti. Uspostavljeni sustav indoktrinacije, koji Chomsky lucidno razotkriva, ima mnoge fasete. Ipak, glavnu ciljnu grupu predstavlja "neobrazovana masa", veina stanovnitva. Ona se mora - kako glasi jedna popularna menaderska floskula - neutralizirati pomou "emocionalno potentnih simplifikacija". To znai da je idealna drutvena jedinka pojedinac zaokupljen neim besadrajnim - ideolokom konotacijom ga snabdijevaju televizija i obrazovni sustav, kroz neprestani trening za poslunost i potronju. Razrjeenje Humeovog paradoksa i krize suvremene demokracije sastoji se, prema Chomskom, u prihvaanju Bakunjinovog stava da je sutinski element ovjekove prirode "instinkt za slobodom", odnosno miljenje Bertranda Russella po kojem je "anarhizam konani ideal kojemu se drutvo treba pokuati pribliiti". Anarhizam je za Chomskog tendencija "koja identificira prinudne i autoritarne hijerarhijske drutvene strukture, dovodei u pitanje njihov legitimitet: ukoliko one ne mogu odgovoriti ovom izazovu, to je uglavnom sluaj, anarhizam postaje nastojanje da se mo suzi, a prostor slobode proiti". Chomsky, meutim, kao originalni intepretator suvremenog anarhizma, koji bi se mogao nazvati "etikim", ne nudi gotov recept ili jednoznanu formulu socijalne promjene. On upozorava na tekou predvianja najpravednijih oblika socijalne organizacije, kao i na opasnost "statinih, idealnih alternativa". Samo oprezno, znanstveno iskustvo steeno brojnim drutvenim eksperimentima moe pruiti jasnu sliku jednoga pravednog drutva, temeljenoga na etikim principima iji je izvor ideja anarhizma.

Robert Posavec

UVODU razvijenim demokracijama, objanjava Chomsky, narod se najefektivnije moe kontrolirati kontroliranjem misli. Misli su one koje mogu odvesti do djela te ih je stoga potrebno drati na uzici. U svome dugogodinjem radu, Chomsky razotkriva ulogu medija u cjelokupnome sustavu kontrole i nadziranja, kojim upravljaju megakorporacije, odnosno privatno bogatsvo. Po njemu, mediji imaju presudnu ulogu u sustavu indoktrinacije, zajedno s obrazovnim ustanovama, sveuilitima i koledima, poevi ve od najranijih dana, od samoga vrtia. Sustav indoktrinacije jest taj koji nas ui kako se trebamo ponaati, to trebamo misliti i zastupati. Takve stvari, kae Chomsky, se mogu lako otkriti pratimo li medije te pokuamo otkriti njihovu strukturu. "Struktura medija je vrlo slina ostalim institucijskim strukturama", iji je cilj proizvodnja intelektualne i poslovne elite koja e podravati interese monih. Dakle, proizvodnja "odgovornih ljudi" koji trebaju stvari preuzeti u svoje ruke. Ti "odgovorni ljudi" posjeduju odreenu mo, aktivno sudjeluju u politikome ivotu, dogovaraju kandidate za izbore, te, duboko indoktrinirani, kontroliraju, ili barem pokuavaju kontrolirati, "zbunjeno stado pasivnih promatraa" koji nisu sposobni odluivati sami za sebe, te, zbog tog razloga, kontrolu nad njihovim ivotima moraju preuzeti "odgovorni pojedinci". Da bi odreene stvari bile otkrivene potrebno je mnogo rada i ustrajnosti te povezanost s odreenom grupom (formalnom ili neformalnom), organizacijom, pokretom. Chomsky naglaava da je odreene istine teko otkriti kao "usamljeni pojedinac" jer pojedinac "nema pristup alternativnim izvorima informacija". Alternativni izvori informacija su vrlo vani u dananjemu svijetu, u kojemu vlada nekoliko korporacija i u kojemu mediji, uglavnom, pripadaju odreenome lancu. Slika stvarnosti koju ti mediji prikazuju je vrlo esto u suprotnosti sa stvarnim problemima i tekoama. Probleme malih ljudi mainstream mediji redovito izostavljaju, ili, ako se ve odlue na to, spominju besmislene stvari vezane uz njihove vlade i gospodare. U takvoj situaciji su alternativni izvori neophodni elimo li saznati pravu sliku svijeta i baviti se realnim problemima. Jedan od alternativnih izvora informacija predstavljaju i kompjutorske mree, koje Chomsky naziva "elitnom privilegijom". Usporedimo li broj prikljuenih s brojem ljudi na svijetu, vidjet emo da, u biti, mali broj ljudi ima pristup takvome izvoru informacija. Svejedno, taj je izvor informacija vrlo bitan te je u nekoliko sluajeva odigrao kljunu ulogu u irenju relevantnih informacija (ponekad ba to 'relevantno' predstavlja problem kad su u pitanju kompjutorske mree). Jedan od tih sluajeve jest sluaj meksike pokrajine Chiapas. U Chiapasu je 1994. izbila pobuna potlaenih Indijanaca i jedini izvor koji je permanentno opskrbljivao informacijama su bile kompjutorske mree. Takvih primjera ima mnogo. No, nisu kompjutorske mree jedini alternativni izvor informacija. Mnogi pokreti i mnoge grupe posjeduju vlastite knjinice, arhive, dokumentacijske centre koji sadre grau koju je u mainstream tisku nemogue pronai. "Izvora je mnogo, samo trebate drati oi otvorenima", kae Chomsky. Ova knjiga predstavlja svojevrstan uvod u analizu i kritiku medija Noama Chomskog. On se ve tridesetak godina bavi, izmeu ostalog, prouavanjem medija, te ovaj zbornik predstavlja radove od 80ih do dananjih dana. Moda je vano napomenuti da su najznaajniji radovi Chomskog vezani uz propagandu i medije nastali potkraj 80-ih, od kojih se, pak, istiu "Manufacturing consent: the political economy of mass media" te "Necessary Illusions: Thought Control In Democratic Societies".

TO MAINSTREAM MEDIJE INI MAINSTREAMIz govora na Z Media Institutu, lipanj 1997. Jedan od razloga zato piem o medijima jest taj to me zanima cijela intelektualna kultura, a dio te kulture koji je najjednostavniji za prouavanje su mediji. Pojavljuju se svaki dan. Moete napraviti sustavno ispitivanje. Moete usporediti jueranju verziju sa dananjom. Postoji puno dokaza koji ukazuju na ono to je la, a to nije, te nain na koji su stvari strukturirane. Moj dojam je taj da mediji nisu nimalo drugaiji od obrazovanja ili, recimo, asopisa intelektualnog miljenja - postoje odreena ogranienja - ali nita bitno drukije. Oni djeluju jedni na druge, i to je razlog zato se ljudi vrlo lagano izmijenjuju unutar njih. Pogledajte medije ili bilo koju drugu instituciju koju biste eljeli razumjeti. Zanima vas njihova unutarnja struktura. elite saznati neto o njihovoj ulozi u iremu drutvu. U kakvome su oni odnosu s drugim sustavima moi i autoriteta? Ako imate sree, vodei ljudi u informacijskome sustavu dre unutarnji zapisnik koji vam govori to kane (to je jedna vrsta naunog sustava). Taj zapisnik nije nekakav dokument na papiru, nego ono to vodei ljudi u informacijskom sustavu govore jedan drugome o tome to smjeraju. Postoji dosta zanimljivih dokumentacija. To su tri najvanija izvora informacija o prirodi medija. elite ih prouavati kao to bi, recimo, znanstvenik prouavao sloene molekule. Dobro bi pogledali strukturu i na temelju toga izveli hipotezu o tome kako bi medijski proizvod trebao izgledati. Nakon toga ispitujete medijski proizvod i gledate kako se prilagoava hipotezi. U biti, sav posao oko analize medija se svodi na ovaj zadnji dio, paljivo prouavanje medijskog proizvoda i da li se on prilagoava oitim pretpostavkama o prirodi i strukturi medija. to otkrivate? Prvo, da postoje razliiti mediji koji rade razliite stvari, kao to su industrija zabave, Hollywood, sapunice, itd., pa ak i veina novina u zemlji (velika veina njih). Oni usmjeravaju masovnu publiku. Imamo jo jedan sektor medija, elitne medije koji odreuju program rada i okvir unutar kojega svi ostali djeluju, djeluju zato to su elitni mediji ti koji imaju dovoljno sredstava za takve stvari. Mediji kao New York Times i CBS. Njihova publika su veinom povlateni ljudi, ljudi koji itaju New York Times - ljudi koji su bogati ili dio onoga to se ponekad naziva politikom klasom. Oni su konstantno ukljueni u politiki sustav. To su najee menaderi. Politiki menaderi, poslovni menaderi (efovi korporacija, na primjer), znanstveni menaderi (sveuilini profesori), ili novinari ukljueni u organizaciju naina na koji ljudi razmiljaju i vide stvari. Elitni mediji su uspostavili okvir unutar kojega ostali djeluju. Pogledajte Associated Press koji konstantno stvara obilje vijesti, popodne se vijesti pojave i s njima svaki dan dolazi "Priopenje urednicima: Sutranji New York Times e imati sljedee prie na naslovnoj stranici." Svrha toga je da ako ste urednik novina u Daytonu, u dravi Ohio, i nemate sredstava da saznate nove vijesti ili jednostavno ne elite o tome razmiljati, takva priopenja vam govore to su vijesti. To su prie za etvrtinu stranice koju ete posvetiti neemu to nema veze s lokalnim stvarima ili neemu to odvlai panju itatelja. To su prie koje se stavljaju tamo zato to nam New York Times kae da bi nas to trebalo sutra zanimati. Ako ste urednik u Daytonu, u dravi Ohio, to ete i raditi jer sredstava za neto drugo ni nemate. Ako iskoite iz tranica, ako piete stvari koje se ne sviaju velikim novinama, brzo ete za to saznati. Zapravo, ba ono to se desilo u San Jose Mercury News (1) dramatian je primjer

toga. Postoji mnogo naina na koje vas igre moi mogu vratiti na pravi put ako ste sluajno odmaknuli, jer inae neete dugo trajati. Taj okvir je prilino pouzdan i razumljivo je da je on samo odraz oitih struktura moi. Stvarni masovni mediji ele odvratiti pozornost ljudi. Neka rade neto drugo, ali neka nam (vodeim ljudima) ne smetaju. Neka se zabavljaju uz profesionalne sportove, na primjer. Neka svatko postane zaluen profesionalnim sportovima, seks skandalima ili poznatim osobama i njihovim problemima, ili neim slinim. Bilo ime, samo da nije ozbiljno. Naravno, ozbiljne stvari su za glavne deke. "Mi" se brinemo o tome. Tko su elitni mediji, tko su oni koji odreuju program rada? New York Times i CBS, na primjer. Kao prvo, svi oni su velike, vrlo probitane korporacije. Nadalje, veina njih je ili povezana sa, ili izravno u vlasnitvu puno veih korporacija, kao to su General Electric ili Westinghouse. Oni su na vrhu strukture moi privatne ekonomije, a to je jedna vrlo tiranska struktura. Korporacije su u biti tiranije, hijerarhijske, kontrolirane odozgo. Ako vam se ne svia to rade, izlazite. Komercijalni mediji su samo jedan dio toga sustava. to je sa njihovim institucijskim poloajem? Pa to je vie-manje isto. Oni i druga sredita najvee moi meusobno djeluju jedni na druge - vlada, druge korporacije ili sveuilita. Poto su mediji znanstveni sustavi oni blisko surauju sa sveuilitima. Recimo da ste reporter koji pie priu o Jugoistonoj Aziji ili Africi. Trebate otii na neko vee sveuilite i pronai strunjaka koji e vam rei to napisati, inae biste trebali otii do nekih ustanova, kao to su Brookings Institute ili American Enterprise Institute. Te vanjske institucije su vrlo sline medijima. Sveuilita, na primjer, nisu nezavisne ustanove. Postoje ljudi razbacani po njima koji djeluju nezavisno, ali tako je i s medijima. Tako je uglavnom i s korporacijama. to se toga tie, tako je i s faistikim dravama. Ali institucija kao takva je parazit. Ovisna je o vanjskim izvorima pomoi, a ti izvori pomoi, privatno bogatstvo, na primjer, velike korporacije i vlada (koja je toliko povezana s korporacijskom moi da ih je teko razlikovati) - oni su, u biti, ono usred ega se nalaze sveuilita. Ljudi unutar njih koji se ne prilagode strukturi, koji je ne prihvate i ne usvoje (ne moe raditi s njom ako je ne usvoji i ne vjeruje joj), ljudi koji to ne ine e vjerojatno biti iskorijenjeni usput, poevi s vrtiem pa nadalje. Postoji puno vrsta sredstava filtriranja pomou kojih se rjeavaju ljudi koji predstavljaju problem i koji misle za sebe. Vi koji ste studirali na fakultetu znate da je obrazovni sustav dobro opremljen za nagraujui konformizam i pokornost. Znai, obrazovni sustav je jedan od tih sredstava filtriranja pomou kojega na vidjelo izau svi koji predstavljaju problem, a ostaju oni koji iskreno apsorbiraju okvir miljenja i stavova struktura moi u drutvu koje ih okruuje. Elitne institucije, Harvard ili Princeton, na primjer, su dobro opremljene za socijalizaciju. Ako ste na Harvardu, veina onoga to uite jest ponaanje, kako se ponaati kao lan viega sloja, kako pravilno razmiljati i slino. Ako ste proitali "ivotinjsku Farmu" Georgea Orwella, koja je napisana sredinom etrdesetih, znate da je to satira na Sovjetski Savez, totalitarnu dravu. Knjiga je bila veliki hit. Svima se svidjela. Na kraju se ispostavilo da je on napisao uvod u "ivotinjsku Farmu" koji je bio zatajen. Pojavio se trideset godina kasnije. Netko ga je pronaao meu njegovim papirima. Uvod u "ivotinjsku Farmu", nazvan "Knjievna cenzura u Engleskoj", govori o tome da se knjiga izruguje Sovjetskome Savezu i njegovoj totalitarnoj strukturi. Ali Orwell je u tom uvodu takoer rekao da Engleska nije puno drugaija. Mi nemamo KGB za vratom, ali krajnji ishod je skoro isti. Ljudi koji imaju samostalne ideje ili koji krivo razmiljaju su iskljueni. Orwell spominje i institucijsku strukturu, u dvije reenice. Pita se zato se takve stvari deavaju? Prvo zato to su novine u vlasnitvu bogatih ljudi koji se brinu da samo odreene stvari dou do javnosti. Drugo, kada prolazite kroz elitni sustav obrazovanja, kada prolazite kroz kole u Oxfordu, uite da

postoje odreene stvari o kojima nije prikladno govoriti i odreene misli o kojima nije prikladno razmiljati. To je socijalizacijska uloga elitnih institucija i ako se tome ne prilagodite, najee ste vani. Te dvije reenice sve govore. Kada kritizirate medije i kaete: "Pogledaj, ovo pie Anthony Lewis, ili netko drugi, jako se naljute." Kau, s pravom, "nitko meni ne govori to da piem. Piem to god elim. Sve ovo o pritisku i ogranienjima su gluposti jer ja nikada nisam pod nikakvim pritiskom". to je i tono, ali radi se o tome da ti ljudi ne bi bili na tim pozicijama da ve prije nisu dokazali da slijede partijsku liniju. Da su zapoeli za stolom Metroa, ili neemu takvom, te radili neprikladne prie, nikada ne bi doli do poloaja na kojemu sada mogu rei to god ele. Isto se moe rei za fakultete u okviru vie ideolokih disciplina. Proli su kroz sustav socijalizacije. Pogledajmo strukturu itavog sustava. Kakve vijesti oekujete? Prilino je oito. Uzmimo na primjer New York Times. To je jedna korporacija koja prodaje svoj proizvod. Proizvod je italaka publika. Oni ne zarauju kada mi kupimo novine. ak su i sretni to ih mogu staviti besplatno na internet. Oni, zapravo, gube novce kada mi kupimo novine. Proizvod su privilegirani ljudi, ba kao i ljudi koji piu za novine, znate, ljudi najviega ranga koji donose odluke u drutvu. Proizvod morate prodati tritu, a trite su, naravno, oglaivai (druge korporacije). Bili to TV ili novine, ili bilo to drugo, oni prodaju publiku. Korporacije prodaju publiku drugim korporacijama. U sluaju elitnih medija, to je veliki posao. Pa to oekujete da se dogodi? to bi ste pretpostavili o prirodi medijskog proizvoda, uzimajui u obzir dane okolnosti? to bi bila vaa hipoteza, to nagaate? Oita pretpostavka je ta da e medijski proizvod reflektirati interes prodavaa i kupaca, institucija, sustava moi koji ih okruuju. Bilo bi udo da se to ne dogodi. Drugo to moete pretpostaviti je to da je ova cijela tema tabu. Ako idete na Kennedy School of Government ili na Stanford i studirate novinarstvo i komunikacije ili politike znanosti, ovakva pitanja se nee pojavljivati. To jest, ne smije se uope raspravljati o dokazima koji potvruju taj tabu i o pretpostavci da bi netko sluajno mogao postaviti ta pitanja bez ikakvog znanja da o tome ne smije govoriti. Ako pogledate institucijsku strukturu, rei e te: to se mora tako odvijati jer zato bi ti ljudi htjeli biti razotkriveni? Zato bi oni dopustili kritiku analizu onoga to namjeravaju? Odgovor je taj da nema razloga zato bi oni to dopustili, i ne doputaju. Opet, to nije namjeravana cenzura. Vi jednostavno ne moete doi do njihovih poloaja. To ukljuuje ljeviare (ono to zovemo ljeviarima), kao i desniare. Jedino ako ste bili primjereno socijalizirani i istrenirani tako da neke misli jednostavno ne posjedujete, tada moete biti na tim poloajima. Tako imamo drugo pravilo predvianja koje kae da o prvom pravilu nije dozvoljeno razgovarati. Zadnja stvar koju emo prouiti jest znanstveni okvir u kojemu se sve ovo odvija. Da li ljudi na visokim poloajima u informacijskome sustavu, ukljuujui medije, oglaavanje i akademske politike znanosti, da li ti ljudi imaju jasnu sliku onoga to bi se trebalo dogoditi kada piu jedni za druge (ne kada dre diplomske govore)? Kada drite govor na nekoj sveanosti, promociji, to su samo rijei. Ali kada oni piu jedni za druge, to ljudi kau o tome? Tu imamo tri struje koje emo pogledati. Prva je industrija za odnose s javnou, znate, industrija za propagandu najveih poslova. Pa to kau voe industrije za odnose s javnou? Druga struja su ono to zovemo javni intelektualci, veliki mislioci, ljudi koji piu opaske autora i takve stvari. to oni kau? Ljudi kao oni koji piu impresivne knjige o prirodi demokracije. Trea struja je akademska, naroito onaj dio politikih znanosti koji se bavi komunikacijama i informacijama, te stvarima koje su dio politikih znanosti zadnjih sedamdeset ili osamdeset godina. Razmotrite te tri struje i vodee osobe koje su pisale o tome. Svi oni kau (djelomino citiram) da su masovna populacija "neobrazovani i dosadni nestrunjaci". Moramo ih drati izvan javne sredine zato

to su preglupi i ako ih ukljuimo samo e stvarati neprilike. Njihov posao je da budu "promatrai", ne "sudionici". Svako malo im je doputeno glasati, izabrati jednog od onih pametnih tipova. Tada se od njih oekuje da odu doma i rade neto drugo, gledaju nogomet, na primjer. Ali "neobrazovani i dosadni nestrunjaci" moraju biti promatrai, ne sudionici. Sudionike zovemo "odgovorni ljudi", a pisac je, naravno, uvijek jedan od njih. Nikad se ne postavlja pitanje zato sam ja "odgovoran ovjek", a netko drugi je u zatvoru? Odgovor je oit. To je zato to je ta osoba pokorna, a ova druga samostalna. Ali to pitanje se ne postavlja, naravno. Znai, imamo pametne ljude od kojih se oekuje da upravljaju svime i ostale od kojih se oekuje da budu izvan svega, a mi ne smijemo podlei (citiram iz jednoga akademskog lanka) "demokratskim dogmatizmima o ljudima kao najboljim sucima svojih interesa". Oni to nisu. Ljudi su jako loi suci svojih interesa i zato smo mi tu da radimo za njihovo dobro. Zapravo, to je jako slino lenjinizmu. Mi radimo za vas i mi to radimo za svaiji interes, i tako dalje. Valjda je to jedan od razloga zato je ljudima kroz povijest bilo tako jednostavno prebaciti se od zanesenog staljinista do pristalice moi SAD-a. Ljudi se brzo prebacuju s jedne pozicije na drugu, budui da je to sve, u biti, ista pozicija. Ne radi se o nekom velikom pomaku, ve o drukijoj procjeni pozicije moi. U jednome trenutku pomisli da je ovdje, u drugome da je tamo. Uzima istu poziciju. Kako se sve ovo razvilo? Ima zanimljivu povijest. Dosta toga proizlazi iz Prvoga svjetskog rata koji je bio velika prekretnica. Znatno je promijenio poloaj SAD-a u svijetu. Kvaliteta ivota, zdravlja i dug ivot nije bio postignut meu viim slojevima u Velikoj Britaniji sve do poetka dvadesetoga stoljea, a kamoli negdje drugdje u svijetu. SAD su bile iznimno bogate, s ogromnim prednostima, te su krajem devetnaestoga stoljea postale ekonomski najmonije na svijetu. Meutim, nisu bile veliki igra na svjetskoj pozornici. Mo SAD-a se proirila na Karipske otoke, dio Pacifika, ali ne i puno dalje. Tijekom Prvoga svjetskog rata odnosi su se promijenili. Jo su se dramatinije promijenili tijekom Drugoga svjetskog rata. Nakon Drugoga svjetskog rata SAD su vie-manje zagospodarile svijetom. Promjena je postojala ve nakon Prvoga svjetskog rata, a Amerika je od dunika postala zemlja koja daje kredite. Nije bila mona kao Velika Britanija, ali je po prvi put postala bitna u svijetu. To je bila samo jedna od nekoliko promjena. Prvi svjetski rat je bio doba kada je dravna propaganda po prvi put bila dobro organizirana. Britanci su imali Ministarstvo Informacija, i bilo im je iznimno potrebno jer su morali ukljuiti SAD u rat, inae bi dolo do neprilika. Ministarstvo Informacija je bilo opremljeno za slanje propagande, ukljuujui i velike izmiljotine o okrutnosti njemakih vojnika. Meta su im bili ameriki intelektualci na osnovanoj pretpostavci da su to ljudi koji su najlakovjerniji te da e najvjerojatnije povjerovati propagandi. Oni su takoer ti koji propagandu raznose kroz svoj sustav. Znai, propaganda je najvie bila pripremana za amerike intelektualce i djelovala je jako dobro. Dokumenti britanskog Ministarstva Informacija (mnogo ih je izalo u javnost) pokazuju da im cilj nije bio, kako su sami rekli, kontrolirati misli cijeloga svijeta, ve su ciljali na SAD. Nije ih bilo briga to misle ljudi u Indiji. Ministarstvo Informacija je bilo neobino uspjeno u zavaravanju slavnih amerikih intelektualaca koji su prihvaali lai propagande. Bili su vrlo ponosni na to. I trebali su biti jer to im je spasilo ivote. Inae bi izgubili Prvi svjetski rat. U SAD-u je postojala kopija tog ministarstva. Woodrow Wilson je 1916. izabran za predsjednika zbog svojih antiratnih politikih nazora. Amerika je oduvijek bila pacifistika zemlja. Ljudi se ne ele boriti u tuim ratovima. Zemlja se suprostavljala Prvome svjetskom ratu i Wilson je bio izabran zbog takvog programa rada. Slogan im je bio "mir bez pobjede". Meutim, Wilson je namjeravao ii u rat. Zato se postavljalo pitanje: kako natjerati pacifistiki narod da postanu pomahnitali luaci koji ele ubijati Nijemce? To zahtijeva propagandu. I tako su oni uspostavili prvu i jedinu vanu dravnu agenciju za propagandu u amerikoj povijesti. Zvala se Odbor za javne informacije (prikladno orwellovsko ime),

odnosno Creelov odbor. Osoba koja ga je vodila zvao se Creel. Zadatak Odbora je bio natjerati narod uz pomo propagande na rodoljubnu histeriju. Djelovalo je nevjerojatno dobro. Unutar par mjeseci dolo je do luake ratne histerije i Amerika je bila spremna za rat. Ljudi su bili impresionirani tim postignuima. Jedna od zadivljenih osoba, a on ima i dublju umijeanost u sve to, je bio Hitler. Ako ste proitali "Mein Kampf", on zakljuuje, s opravdanjem, da je Njemaka izgubila Prvi svjetski rat jer je izgubila bitku u propagandi. Nisu se mogli natjecati s britanskom i amerikom propagandom koje su ih nadjaale. Obeao je da e sljedei put imati vlastiti sustav propagande, to se i dogodilo tijekom Drugoga svjetskog rata. Za nas je vanije to to je i amerika poslovna zajednica bila zadivljena nastojanjima agencije za propagandu. U to je vrijeme postojao problem. Zemlja je, formalno, postajala sve vie demokratska. Puno vie ljudi je imalo pravo glasati i sudjelovati, zemlja je postajala sve bogatija, a pristizalo je i sve vie novih imigranata. I to se radi u takvim okolnostima? Tee e biti kontrolirati stvari djelujui kao zatvoreni klub. Prema tome, oito, trebalo bi kontrolirati to ljudi misle. Strunjaci za odnose s javnou su postojali i ranije, ali nikada nije postojala industrija za odnose s javnou. Postojali su ljudi koji su Rockefellerov imid inili ljepim, ali velika industrija za odnose s javnou, inae amerika izmiljotina, proizlazi iz Prvoga svjetskog rata. Vodee osobe su bili lanovi Creelovog odbora. Jedan od glavnih, Edward Bernays, dolazi izravno iz Creelovog odbora. Napisao je knjigu "Propaganda". Termin propaganda, sluajno, nije imao negativnih konotacija u to doba. Tijekom Drugoga svjetskog rata, termin je postao tabu jer je bio povezan s Njemakom i svim tim loim stvarima. Ali za vrijeme Creelovog odbora, termin propaganda je znaio samo informaciju. Bernays je knjigu "Propaganda" napisao oko 1925. i u njoj je izjavio da primijenjuje lekcije iz Prvoga svjetskog rata. Sustav propagande iz Prvog svjetskog rata i taj odbor iji je on bio lan pokazuju da je mogue "ustrojavati ljudske umove na nain na koji vojska ustrojava svoje jedinice". Ove nove metode kontroliranja, rekao je, moraju koristiti inteligentne manjine ele li da ostali ostanu na ispravnome putu. Sad to moemo jer imamo nove naine. Ta je knjiga najvaniji prirunik industrije za odnose s javnou. Bernays je neka vrsta gurua. Bio je autentini Roosevelt/Kennedy liberal. Spretno je upravljao i nastojanjima ureda za odnose s javnou kada je dolo do dravnog udara pokrenutog od strane Amerike koji je sruio demokratsku vlast u Gvatemali. Njegov najvei dravni udar, onaj koji ga je gurnuo u slavu kasnih 1920-ih, je bilo navikavanje ena na puenje. ene tada nisu puile, a on je vodio velike kampanje za Chesterfield. Metode su vam ve poznate - modeli i filmske zvijezde s cigaretama u ustima, i sline stvari. Bio je velian zbog toga. Tako je postao najznaajnija osoba u industriji, a njegova je knjiga postala glavni prirunik. Jedan od lanova Creelovog odbora je bio i Walter Lippmann, najcjenjenija osoba amerikog novinarstva ve pola stoljea (mislim na ozbiljno ameriko novinarstvo, na ozbiljne lanke). Pisao je i ono to zovemo progresivnim esejima o demokraciji, smatrani su progresivnima u 1920-ima. Ponovno je vrlo jasno primijenjivao lekcije koje je nauio radei na propagandi. Govori o novom umijeu u demokraciji - proizvodnji pristanka. To je njegova fraza. Edward Herman i ja smo je posudili za nau knjigu, ali dolazi od Lippmanna. Kada proizvodite pristanak, moete zanemariti injenicu da, formalno, puno ljudi ima pravo glasa. To moe postati nebitno jer mi moemo proizvesti pristanak i osigurati da njihov izbor i stavovi budu strukturirani na nain koji nama odgovara. Imat emo pravu demokraciju. Djelovat e jako dobro. To se zove primjenjivanje lekcija propagandne agencije. Akademske drutvene i politike znanosti proizlaze iz iste stvari. Osniva komunikacija i akademskih politikih znanosti je Harold Glasswell. Njegovo najvee dostignue je knjiga, studija o propagandi. On sasvim iskreno izjavljuje stvari koje sam ja maloprije citirao - ono o nepodlijeganju demokratskome dogmatizmu koji dolazi iz akademskih politikih znanosti. Uzimajui u obzir lekcije i iskustva iz ratnoga doba, politike su ih stranke jo jednom primijenile, osobito konzervativna stranka u Engleskoj.

Njihovi rani dokumenti, nedavno objavljeni, pokazuju da su i oni cijenili postignua britanskoga Ministarstva Informacija. Shvatili su da zemlja postaje sve vie demokratska i da vie ne moe postojati zatvoreni klub. Zakljuak je bio, kako su sami rekli, da politika mora postati politiko ratovanje koje e primjenjivati mehanizme propagande koji su bili jako korisni u kontroliranju ljudskih misli tijekom Prvoga svjetskog rata. To je okvir doktrine koji se slae s institucijskom strukturom. Ta doktrina jaa predvianja o tome kako bi stvari trebale djelovati. A ta su predvianja jako dobro potvrena. Meutim, o tim zakljucima nije dozvoljeno priati. Sve je to sad dio mainstream literature, ali samo za ljude iznutra. Kada idete na fakultet, ne itate klasike o kontroliranju ljudskih umova. Ba kao to ne itate ni to je James Madison rekao tijekom Savezne ustavne konvencije o tome kako glavni cilj novoga sustava mora biti "zatita bogate manjine od veine", i mora biti osmiljena na nain da postigne cilj. Tako je utemeljen ustavni sustav, i to nitko ni ne prouava. Tu injenicu, osim ako se jako ne potrudite, ne moete nai ni u akademskom obrazovanju. To je otprilike slika stvari, onako kako je ja vidim, na koji nain je sustav institucijski, nauke iza njega, nain na koji se manifestira. Postoji jo jedan dio usmjeren prema "neukim i dosadnim nestrunjacima". Tie se odvraanja pozornosti ove ili one vrste. Smatram da je iz toga lako pretpostaviti to moete dalje oekivati.

PROIZVODNJA PRISTANKANedavno sam s obitelji i prijateljima etao Nacionalnim parkom. U jednom smo trenutku doli do spomenika na kojemu je pisalo: "Ovdje lei Indijanka, Wampanoang, ija su obitelj i narod dali sebe i svoj imetak da bi ova velianstvena nacija mogla nastati." Naravno, nije ba prikladno rei da su uroenici rtvovali sebe i svoju zemlju za tako plemenitu svrhu. Tonije je da su bili poklani, desetkovani i rastjerani u jednome od najveih genocida u ljudskoj povijesti. Trenutne procjene govore da je u vrijeme Kolumbova otkria - kako mi to kaemo - u Latinskoj Americi moglo biti oko dvadeset milijuna Indijanaca plus jo dvanaest do petnaest milijuna sjeverno od Rio Grandea. Do 1650., kada je oko 95% populacije Latinske Amerike bilo izbrisano i kontinentalne granice SAD-a uspostavljene, samo je nekih dvjesto tisua domorodaca preostalo. Ukratko, rije je o masovnome genocidu kojega Amerikanci slave svaki listopad veliajui Kolumba znaajna masa je na Kolumbov dan poinila samoubojstvo. Stotine amerikih graana, dobronamjernih i potenih ljudi, stoje okupljeni oko spomenika, proitali su to pie, oigledno bez reakcije; osim moda osjeaja zadovoljstva to barem odajemo dolino priznanje rtvovanju uroenika, jer je vjerojatno spomenik zato postavljen. Moda bi drugaije reagirali kada bi bili u posjetu Auschwitzu ili Dachau i pronali spomenik na kojemu pie: "Ovdje lei ena, idovka, ija su obitelj i narod dali sebe i svoj imetak da bi ova velianstvena nacija mogla nastati i prosperirati." Istina nije u potpunosti zatajena. Istaknuti Harvardov povjesniar i biograf Kolumba, Samuel Eliot Morrison, komentira "da je okrutna politika inicirana od Kolumba, a koju su sprovodili njegovi nasljednici, rezultirala potpunim genocidom." Ovaj je navod "izostao iz slavne romanse", objanjava Howard Zinn u svojoj knjizi "Peoples history of the USA", nita od toga nema u zadnjem odlomku knjige u kojemu Morrison zakljuuje svoje velianje Kolumba: Kolumbo je imao svojih propusta i pogreaka, no to su uvelike pogreke kvaliteta koje su ga uinile velikim - njegove neukrotive volje, njegove velianstvene vjere u Boga i njegove vlastite misije kao pronosioca Krista u krajevima preko mora, njegove tvrdoglave ustrajnosti unato nemaru, siromatvu i tekoama. No, nije bilo mrlja ni tamne strane njegove najizrazitije i najesencijalnije od svih kvaliteta njegovoga moreplovstva. Izostavio sam korespondirajui odlomak koji bi neki akoliti mogli sastaviti o ostalim vriocima "potpunog genocida" ili nekih manje znaajnih zloina, ili reakciju koja bi nastala oko nas da su takvi primjeri postojali. Sjeanje zapisano na spomeniku Wampanoang eni nije originalno. Prije stoezdeset godina je John Quincy Adams istaknuo u govoru prilikom 4. srpnja da je amerika vlada superiornija od ostalih zbog toga to je bazirana na pristanku, a ne osvajanju: Prvi su doseljenici... odmah nakon dolaska kupili od Indijanaca pravo naseljavanja. To je bio drutveni ugovor formiran na elementarnim principima civilnoga drutva, u kojemu osvajanje i potinjavanje nisu postojali. Brutalna sila je bila u potpunosti odbaena: sve je bilo dobrovoljno, sve je bio stvarni pristanak: sve je bio dogovor due s duom. Citirajui ove biljeke predsjednika koji se strogo drao zakona i potovao pregovore s Indijancima, T. D. Allman napominje da je "ameriko nacionalno iskustvo genocida nad Indijancima praktiki nepostojee... Oni nisu bili ljudska bia, oni su bili samo smetnja nemilosrdnome trijumfu Amerike, smetnja koju je trebalo otkloniti da bi se napravilo vie mjesta za novu ameriku slobodu." Konsenzus je bio takav da je "nae vlastito dostojanstvo koje je javno proglasilo pravo na ivot, slobodu i tenju za sreom dokinulo prava ljudi ije smo ivote, slobodu i sreu izbrisali s lica Zemlje". Indijanci su bili

prvi "agresori" s kojima se trebalo suoiti u naem slavlju slobode; definicija agresora je takva da ih moramo napasti, to je kasnije uslijedilo s Meksikancima, Filipincima, Vijetnamcima, Nikaragvancima i mnogim drugima. Treba dodati da su SAD ovdje jedinstven primjer, sve do dananjih dana. Smisao u kojem je uroenika populacija "dala stvarni pristanak u ovome dogovoru due s duom" je dalje objasnio jedan od ranih amerikih sociologa, Franklin Henry Giddings, u vrijeme kada smo postizali pristanak s Filipincima. On je skovao frazu "pristanak bez pristanka" da bi opisao uspjeh Britanaca u irenju "britanske svetosti ivota" i "potrebu drutvenoga poretka" nad "rasno podreenim skupinama". "Ako u narednim godinama", napisao je, kolonizirani "vide i potvrde da je sporna veza bila namijenjena najviim interesima, s razlogom bi se moglo smatrati da je vlast nametnuta uz pristanak onih nad kojima se vladalo" - isto kao i kad dijete daje "pristanak bez pristanka" kada ga roditelji sprijee da otri na cestu. Za vrijeme posjeta uglednome i vrlo cijenjenom amerikom koledu, odveli su me na obilazak katedrale koleda i pokazali mi seriju obojenih staklenih prozora na kojima je zapisana povijest koleda od vremena kada su ga napale snage unije pa sve do danas. Jedan je panel bio posveen osnivanju ROTC (1) zranih snaga. Panel je prikazivao ovjeka koji je sjedio za stolom i potpisivao nekakav dokument, dok je pokraj njega stajao oficir zranih snaga. U pozadini se vidio ameriki bombarder, a na ploi je pisalo E = mc2. Isprva nisam mogao vjerovati, obojeni stakleni prozor u katedrali slavi atomsku bombu baenu na Hiroimu i Nagasaki, ono to je Truman u svoje vrijeme opisao kao "najveu stvar u povijesti". No, nisu svi smatrali da je to ba tako. Istaknuti indijski pravnik, Radhabinod Pal, u svome je disidentskom vienju Tribunala iz Tokyja koji je procjenjivao japansku ratnu krivnju napisao da "ako jo postoji nelegitimna destrukcija civilnog ivota i vlasnitva u ratu, tada je u Pacifikome ratu to odluka o upotrebi atomske bombe jedino blisko priklanjanje direktivama... nacistikih voe tijekom Drugoga svjetskog rata. Nita poput toga se ne moe pripisati trenutno optuenima." Pal nije istaknuo to podrazumijeva pod suenja za ratne zloine. Svejedno, takva shvaanja su izostavljena iz svijesti pobjednika, i moda nas ne bi trebalo uditi to "najveu stvar u povijesti" slavi obojeni stakleni prozor u katedrali koleda koji je posveen humanim vrijednostima i religioznoj odanosti. Proces kreiranja i uvrivanja visoko selektiranih, preoblikovanih ili potpuno izmiljenih povijesnih sjeanja jest ono to nazivamo "indoktrinacija" ili "propaganda" kada je povezano sa slubenim neprijateljima, a kada mi to radimo onda je rije o edukaciji, moralnoj poduci ili graenju karaktera. To je vrijedan mehanizam kontrole budui da efektivno blokira bilo kakvo razumijevanje onoga to se dogaa u svijetu. Krucijalni cilj edukacije je preusmjeravanje pozornosti na neto drugo - recimo na Vijetnam ili Centralnu Ameriku, ili Srednji Istok, gdje se nai problemi navodno nalaze - odvratiti je od naih vlastitih institucija i njihovog sistematskog funkcioniranja i ponaanja, od pravog izvora velike koliine nasilja i patnje u svijetu. Od presudne je vanosti sprijeiti razumijevanje i preusmjeriti pozornost s izvora naeg vladanja, tako da elitne skupine mogu djelovati bez javnih ogranienja i postizati vlastite ciljeve - koji se u akademskoj teologiji nazivaju "nacionalnim interesima". Vanost onemoguavanja razumijevanja, i uspjeh koji je time postignut, su vrlo dobro ilustrirani u dananjim aferama. Prole je jeseni Svjetski sud odbacio amerika prepiranja koja nisu imala opravdanje nakon albe Nikaragve o amerikoj agresiji na nju. Problem se pojavio u travnju 1984. kada je Nikaragva podnijela albu Sudu da Amerika minira njezine luke i napada njezin teritorij. U sjajno odabranome trenutku, predsjednik Reagan je na taj dan pustio u javnost Predsjedniku proklamaciju, oznaivi 1. maj kao Dan zakona 1984. Reagan je pozdravio nae "dvjesto godina staro prijateljstvo izmeu zakona i slobode", dodajui da bez zakona samo "kaos i nered" mogu postojati. Dan ranije, kao svoj doprinos vladavini zakona, obznanio je da SAD nee priznati ni jednu odluku Svjetskoga suda. Ti su dogaaji izazvali mnogo gnjeva. Anthony Lewis je u New York Timesu ponizio Reaganovu

"nesposobnost da razumije to vladavina zakona znai ovoj zemlji". Lewis je primijetio da je senator Moynihan uinio "veliku stvar" kada je u govoru na koli prava kritizirao Reaganovu administraciju zbog "naputanja stoljeima stare predanosti ideji zakona u voenju nacije", zbog njezine "misteriozne kolektivne amnezije", zbog "gubljenja sjeanja kojima smo neko bili toliko predani". "Naa delegacija pri UN-u", kazao je Moynihan, "ne poznaje povijest svoje zemlje." Naalost, Ronald Reagan i Jane Kirkpatrick su ti koji razumiju to vladavina zakona znai ovoj zemlji, dok senator Moynihan i Anthony Lewis pate od misteriozne kolektivne amnezije. Sluaj o kojemu raspravljaju je vrlo dobar primjer. Ista se stvar dogodila i ranije, praktiki na isti nain. Priu je ispriao Walter LeFeber u svojoj vrijednoj knjizi "Inevitable Revolution". 1907. je Sud pravde za Centralnu Ameriku uspostavljen na inicijativu Washingtona, sa zadatkom da presuuje o konfliktima izmeu drava te regije. "Kroz devet godina", objanjava LaFeber, "institucija je bila bezvrijedna budui da su SAD dva puta - 1912. i 1916. - odbile priznati odluku Suda koja je bila protiv njihovih interesa u Nikaragvi." 1912. Sud je osudio ameriku intervenciju u Nikaragvi; a Washington je tu odluku jednostavno ignorirao. 1916. Sud je podrao tvrdnju Costa Rice da akcije SAD-a u Nikaragvi kre njezina prava. SAD su opet odbacile odluku, efikasno unitavajui Sud. "U uspostavljanju kontrole nad Centralnom Amerikom", komentira LaFeber, "SAD su unitile instituciju koja je Centralnu Ameriku pokuavala ujediniti." Do konanoga kraha je dolo 1922. kada je dravni sekretar Charles Evans Hughes u Washingtonu sazvao konferenciju drava Centralne Amerike. LaFeber to komentira: Namjera nije bila da se ponovi konferencija iz 1907., kada su drave Centralne Amerike trebale same doi do vlastitih zakljuaka. Ovaj put su SAD, uz pomo vjerne (i marincima okupirane) Nikaragve, uspostavile agendu koja je ukljuivala opomenu koju kasnije nije nitko spominjao - neoplakani Sud za Centralnu Ameriku. Postoje razlike izmeu ranijeg sluaja i ovoga sada, dodue ne one koje bi naa povijesna amnezija rado predloila. Danas Nikaragva nije pod okupacijom marinaca - samo pod napadom amerike plaenike vojske zvane "borci za slobodu", a ni SAD nisu vie dovoljno mone da bi jednostavno odbacile Svjetski sud. Teko je povjerovati da je senator Moynihan bio ozbiljan kada je govorio o naoj predanosti vladavini zakona, vjerojatnije je da je on jedno govorio, a drugo mislio, ili je moda u pitanju bila njegova irska duhovitost? U svojim memoarima, u kojima opisuje vrijeme svoga mandata, UN-ov ambasador Moynihan daje grafike primjere vlastite predanosti vladavini zakona, posebno povelji Ujedinjenih naroda koja zabranjuje upotrebu sile u meunarodnim sukobima. Tako, kada je Indonezija upala u Istoni Timor 1975., ilegalno koristei ameriko naoruanje i s oitim blagoslovom SAD-a, Moynihan se posvetio blokiranju svih poteza UN-a kojima se nastojala sprijeiti agresija - zbog ega su ljudima sudili u Nurnbergu - te se kasnije ponosio svojim uspjehom u toj situaciji, koja je, kako je sam objasnio, vodila velikom masakru. Zanimljivo je da to to se ponosio suuesnitvom u ratnom zloinu nije utjecalo na njegovu reputaciju kao vodeeg zagovornika nepovredivosti vladavine zakona meu amerikim liberalima. Incident sa Svjetskim sudom nudi neke lekcije koje se tiu sistema indoktrinacije. Lako se ismijavati iz Ronalda Reagana, no to je takoer odvraanje od same stvari. Nasilje, varanje i bezakonje su prirodne odlike drave, svake drave. Ono to je vano u datome kontekstu jest doprinos najotrijih kritika (unutar mainstreama) jaanju sistema indoktrinacije, kojega su i oni sami (kritiari) rtve - to je pravilo za educirane klase, koje su uvijek najdublje indoktrinirane i, u dubljem smislu, najignorantnije grupe, ujedno i rtve i pronosioci dogmatinosti vjere. Veliki uspjeh kritike jest upravo to to onemoguava shvaanje da ovo to se dogaa danas nije odstupanje od povijesnih ideala i prakse, koje bi se moglo pripisati ovome ili onome pojedincu. Radije, rije je o sistematskom prikazivanju naina na koji nae institucije funkcioniraju i nastavit e funkcionirati, ukoliko ih ne sprijei uzbuena javnost koja je razumjela njihovu prirodu i njihovu stvarnu povijest - upravo ono to edukacijske institucije

moraju sprijeiti ele li ispuniti svoju funkciju, to jest, sluiti moi i privilegiji. Praktino nam iskustvo govori: ukoliko elite nauiti neto o propagandnom sistemu, pogledajte dobro kritike i njihove preuene pretpostavke. To u pravilu konstruira doktrinu dravne religije. Pogledajmo jo jedan aktualan sluaj. Na napad na Nikaragvu opravdavamo time to je Nikaragva produena ruka Sovjetskoga Saveza, koja prijeti Meksiku a samim time i SAD-u. Vrijedno je naglasiti da se temeljne pretpostavke ovoga doktrinarnog sistema ire preko politikoga spektra. Prisjetimo se bajke o ruskim MIGovima navodno poslanim u Nikaragvu; pria je izmiljena da bi se odvratila pozornost s izbora u Nikaragvi, koje je trebalo potkopati, i s injenice da aljemo napredno zrakoplovstvo u El Salvador da bi omoguili masakr seljaka; koji je rezultirao poboljanom efikasnou zahvaljujui direktnom sudjelovanju amerikih vojnih snaga smjetenih u naim hondurakim i panamskim sklonitima, koje su koordinirale bombardiranje sela i seljaka u bijegu, dok smo mi debatirali o dubokom pitanju - da li je Nikaragva pribavila avione kojima bi se mogla oduprijeti napadu nae plaenike vojske, ne "gerile", ve dobro opremljene vojske koja premauje vojsku Nikaragve po koliini i kvaliteti naoruanja. Kada je vremenski vrlo vjeto odabrana pria putena iz administracije, uspostavljajui tako okvir za daljnju diskusiju o pitanjima unutar ideolokog sistema, senatorski su glasnici dali do znanja da ako su MIGovi zaista poslani, tada mi imamo pravo bombardirati Nikaragvu zbog njezine prijetnje nama. Senator Dodd je izjavio da e SAD "morati ui i rijeiti stvar - morat ete bombardirati gajbe". Senator Tsongas je dodao: Ne moete im dozvoliti da sastave te MIGove, jer MIGovi nisu upotrebljivi samo protiv El Salvadora i Hondurasa, ve i protiv SAD-a, a Nikaragvanci znaju ve dugo vremena da ne mogu to uiniti bez povrede amerike sfere utjecaja. (Boston Globe, 9. studeni). Pustimo sada neobinu ideju da bi Nikaragva nezakonito "postupila" pribavivi zrakoplove kojima bi se obranila od naeg napada ili da bi mogla napasti Honduras ili El Salvador - a da za to vrijeme SAD stoje sa strane kao milostiv bespomoan div, kako je Nixon jednom zacmizdrio. Razmotrimo prijetnju koju Nikaragva upuuje nama. Prema tim standardima, SSSR ima pravo bombardirati Dansku, koja nije nita manja prijetnja njima nego Nikaragva nama - u stvari, puno je vea prijetnja budui da pripada neprijateljskom vojnom savezu velike moi - takoer ima pravo bombardirati i Tursku granicu i NATO baze uz nju koje prijete sigurnosti Sovjetskoga Saveza. Prije pedeset godina Hitler je upozorio da je ehoslovaka bode uperen u srce Njemake, neprihvatljiva prijetnja njezinoj sigurnosti. Prema naim standardima, Hitler je izgleda bio pri zdravoj pameti. Ponavljam, rije je o doprinosu kritika koje nisu vrijedne spomena. Vratimo se tvrdnji da je Nikaragva produena ruka SSSR-a koja prijeti Meksiku. Marinci su ponovno 1926. poslani u Nikaragvu, koju su okupirali vei dio stoljea, da bi suzbili prijetnju boljevika. Tada je produena ruka SSSR-a bio Meksiko, koji je prijetio Nikaragvi a samim time i SAD-u. "Meksiko je prvi na kunji", obznanio je predsjednik Coolidge kada je poslao marince u Nikaragvu, u intervenciju koja je dovela do uspostavljanja Somozine diktature i njegovih terorista - Nacionalne garde koju su istrenirali Amerikanci - te do ubojstva autentinoga nikaragvanskog nacionalista Sandina. Iako su se lica izmjenila, uloga ostaje ista: ubiti Nikaragvance. to smo radili ranije kada se nismo mogli potuiti na prijetnju boljevika? Woodrow Wilson, veliki apostol samoodreenja, slavio je istu ovu doktrinu aljui ratnike na Haiti i u Dominikansku Republiku, gdje su ponovno uspostavili ropstvo, spalili i unitili sela, muili i ubijali, ostavljajui Haitiju nasljee koje danas lei u jednom od najbjednijih kutaka jednog od najbjednijih dijelova svijeta, a u Dominikanskoj Republici ostavili pozornicu diktaturi Trujilla, koja je uspostavljena nakon brutalnog rata pobunjenika, rata koji je izostavljen iz povijesti; prva knjiga koja se tim bavi je tek nedavno izala,

nakon ezdeset godina. Nije bilo boljevika kojima bi mogli opravdati svoje akcije pa smo se zato branili od divljaka. Zapovjednik marinaca Thorpe opisao je kako je marincima koji su uplovljavali rekao "da su sluili svojoj domovini jednako vrijedno kao i njihovi sretni drugovi preko mora, te da e rat trajati dovoljno dugo da svaki ovjek dobije priliku boriti se protiv divljaka u Europi kao i protiv divljaka u Santa Domingu". Ruka divljaka je bila posebno prisutna na Haitiju. Thorpe je objasnio: "Tko god vodi ovu revoluciju, mudar je ovjek; sigurno ima mnogo koristi od crnuga... Vidi se rad Nijemaca." "Napravim li dobar posao i oistim ovu... provinciju od pobunjenika te ih mnogo ubijem", dodao je, "znai da bih bio dobar njemaki ubojica." U ranijim smo se godinama branili od drugih agresora. Kada je Polk (2) zauzeo treinu Meksika branili smo se od meksike agresije, i to duboko unutar meksikog teritorija; takoer smo morali zauzeti Kaliforniju zbog mogue britanske prijetnje. Indijanski ratovi su isto tako bili obrambeni; Indijanci su nas napadali iz svojih britanskih i panjolskih sklonita pa smo bili prisiljeni zauzeti Floridu i zapad (s posljedicama po uroeniku populaciju koje su, ili bi trebale biti, poznate). Prije toga, doktrina Cotton Mathera je bila zadovoljena: on je iskazao svoje zadovoljstvo time to je "uma praktiki oiena od tih tetnih stvorenja pa sada moe bolje rasti". To su, sluajno, bila tetna stvorenja koja su "dala sebe i svoju zemlju da bi ova velianstvena nacija mogla nastati i prosperirati". Posao je bio tako dobro obavljen da vie nismo klali Indijance ovdje, ve smo nastavili podravati masakre, koje konzervativna katolika crkva naziva genocidom, u podrujima u kojima zadatak jo nije bio uspjeno obavljen, kao u Gvatemali, odnosno unutar "sfere utjecaja" koju smo morali obraniti, sudei po senatorskim glasnicima, isto kao to smo je branili od vlastite populacije - tako efektivno proteklih godina. Gledajui stvarnu povijest, vidimo aktualne napade na Nikaragvu u perspektivi drugaijoj od one konvecionalne i moemo vidjeti uzroke tih napada u normalnom i esencijalno nepromijenjivom funkcioniranju vlastitih institucija. Takoer, moemo razumjeti tehnike ispiranja mozga zaduene za prikrivanje onog to nae oi nisu stigle vidjeti. Prilino je lako opovrgnuti dokaze administracije, bez obzira to se stalno nalazimo u visoko indoktriniranome drutvu u kojemu se osnovne istine lako izgube. Ono to treba uvidjeti jest to da je ovo jo samo jedan doprinos poznatoj povijesnoj prijevari, dok su sami dogaaji jo jedno poglavlje u sramotnoj i prljavoj historiji, prikriveni od nas pomou izmiljene povijesti oblikovane terminima ideala poput vladavine zakona, willsonovskih principa samoodreenja, demokracije i ljudskih prava, te ostalih slinih termina koji ameriku povijest dovode u vezu s irelevantnou. Kako je ova znaajna kolektivna povijesna amnezija ostvarena? Da bi bolje razumjeli sistem, pogledajmo prvo na koji se nain taj proces odvija u totalitarnome drutvu, po unutarnjemu ureenju prilino razliitome od naeg. U svibnju 1983. znaajan se dogaaj dogodio u Moskvi. Hrabar spiker, Vladimir Danchev, u pet je emitiranja izvjetavao o ruskoj invaziji u Afganistan, pozivajui istodobno pobunjenike na pruanje otpora. To je izazvalo veliko divljenje na Zapadu. New York Times je taj dogaaj proglasio "odstupanjem od slubene sovjetske propagande" te komentirao da je Danchev bio revoltiran dvostrukim standardima i novogovorom (3). U Parizu je uspostavljena nagrada za "novinare koji se bore za pravo na informacije". Danchev je skinut s radija i poslan u psihijatrijsku bolnicu. U prosincu je vraen na poziciju. Ruski je slubenik izjavio da "ga nisu kaznili jer se bolesne ljude ne moe kazniti". Na Zapadu je sve ovo bilo shvaeno kao provirivanje u svijet "1984". Danchev je bio slavljen zbog svoje hrabrosti, zbog trijumfa dobre volje, zbog toga to ga nije prestrailo totalitarno nasilje. Sve je to istina. Ono to je bilo osobito znaajno u vezi Danchevog emitiranja nije to to je on iskazao protivljenje sovjetskoj invaziji i pozvao na otpor, ve to to je invaziju nazvao invazijom. U sovjetskoj teologiji ne postoji dogaaj poput ruske invazije u Afganistan; radije, postoji ruska obrana Afganistana od bandita

koji operiraju iz pakistanskih sklonita, a podrava ih CIA i ostali ratni hukai. Rusi tvrde da su bili pozvani u Afganistan, i u odreenom tehnikom smislu to je tono. No, kao to je londonski Economist znaajno obznanio: "Upada je upada ukoliko nije zakonito pozvan od vlade", a vlada koja je postavljena od strane SSSR-a, upravo s ciljem da ih pozove, moe teko to uiniti izvan svijeta Orwellovog Novogovora. Preutno u pokrivanju Danchevog sluaja na zapadu je bila nota samoestitanja: tako neto se ovdje ne bi moglo dogoditi; ni jedan ameriki spiker nije bio poslan u psihijatrijsku bolnicu zato to je ameriku invaziju nazvao "invazijom" ili zato to je pozvao rtve na pruanje otpora. Mogli bi se dalje zapitati zato se to nikada nije dogodilo. Zbog toga to ni jedan ameriki novinar ne bi nikada oponaao Danchevu hrabrost, ili ne bi nikada shvatio da je amerika invazija afganistanskoga tipa u biti invazija ili da razumna osoba moe pozvati rtve na otpor. Ako je tako, tada bi ovo bilo stanje indoktrinacije daleko iznad onoga to je ostvareno pod sovjetskim terorom, daleko iznad bilo ega to je Orwell mogao zamisliti. Da li je to samo apstraktna mogunost ili je rije o neugodnoj istini koja oslikava okolnosti pod kojima ivimo? Razmotrimo sljedee injenice. 1962. su SAD napale Juni Vijetnam. Te je godine predsjednik Kennedy, poslao amerike zrane snage da napadnu ruralni Juni Vijetnam, u kojemu je ivjelo vie od 80% stanovnitva. Sve je to bilo u sklopu programa kojim je trebalo dovesti nekoliko milijuna ljudi u koncentracijske logore (zvane "strategijska sela") koji su bili okrueni bodljikavom icom i naoruanim uvarima da bi se ljude zatitilo od gerile koju su oni, kako smo mi zakljuili, dobrovoljno podravali. Sve slii onome to danas radimo u El Salvadoru, samo to su u sluaju Vijetnama ameriki piloti bili direktno angairani u bombardiranju civilnih ciljeva, umjesto da samo vode i koordiniraju napade na civile i ostalo od strane snaga koje smo mi istrenirali i naoruali. Direktnu invaziju SAD-a u Juni Vijetnam popratila je i podrka Francuzima u pokuaju ponovnog osvajanja bive kolonije, zatim naa povreda mirovnoga procesa iz 1954. godine te teroristiki rat protiv populacije Junoga Vijetnama koji je iza sebe dotad ostavio sedamdesetpet tisua mrtvih, pozivajui stanovnitvo na otpor, kojeg je pruao sjeverni dio zemlje nakon 1959. te istodobno prijetio ruenjem teroristikog reima koji su SAD postavile. U narednim su godinama SAD nastavile odbijati svaki pokuaj mirovnog sporazuma te su 1964. poele planirati zastraujuu invaziju na Juni Vijetnam. Invazija se dogodila rane 1965., zajedno s bombardiranjem Sjevernoga Vijetnama i intenzifikacijom bombradiranja na jugu - koje je bilo tri puta jae od viespominjanog bombardiranja na sjeveru. Rat su SAD takoer proirile na Laos i Kambodu. SAD su uvjeravale da su bile pozvane, no kao to je londonski Economist prepoznao u sluaju Afganistana (nikad u sluaju Vijetnama), "upada je upada ukoliko nije zakonito pozvan od vlade", a izvan svijeta Novogovora muterijski reim SAD-a u Vijetnamu nije nita legitimniji od ruskog reima u Afganistanu. ak ni same SAD nisu smatrale tu vladu zakonitom, tonije, najjednostavnije bi je zbacile i postavile novu kada bi njezini voe postali nezadovoljni amerikim planovima o poveanju terora ili kada bi postali zabrinuti zbog mirovnog sporazuma. SAD su jednostavno priznale da je politiki sporazum bio nemogu budui da bi neprijatelj glatko pobijedio u politikom takmienju, to je za njih bilo neprihvatljivo. Kontakt je trebao biti ogranien unutar vojnih dimenzija, u kojima su se SAD mogle nadati pobjedi. Rijeima amerikoga vladinog znanstvenika Douglasa Pikea, trenutno voditelja arhiva o Indokini u Berkeleyu i u mainstream novinarstvu oboavanog kao jednog od novijih neideolokih znanstvenika, junovijetnamski neprijatelj je "naglaavao da se borba s [vladom postavljenom od strane SAD-a i s] SAD-om treba voditi izvan politikog spektra te da je upotreba masovne vojne sile moda sama po sebi bila nelegitimna tako dugo dok ih SAD nisu prisilile "da je upotrijebe ne bi li preivjeli". Proteklih dvadesetpet godina traim bilo kakve reference u mainstream novinarstvu ili znanosti o amerikoj invaziji u Juni Vijetnam 1962. (ili bilo kada), ili o amerikom napadu na Juni Vijetnam, ili o amerikoj agresiji u Indokini - bezuspjeno. Takav dogaaj u povijesti ne postoji. Radije, postoji

amerika obrana Junoga Vijetnama od terorista podravanih izvana (to jest iz Vijetnama), obrana koja nije bila mudra, govore golubovi. Ukratko, ovdje nema Dancheva. Unutar mainstreama ne postoji nitko tko bi invaziju nazvao "invazijom" ili shvatio injenice; nezamislivo je da bi bilo koji ameriki novinar pozvao june Vijetnamce na pruanje otpora. Takva osoba ne bi bila poslana u psihijatrijsku bolnicu, no sigurno ne bi bila vraena na svoju profesionalnu poziciju. ak i danas oni koji spominju invaziju SAD-a na Juni Vijetnam 1962., pojaanu 1965., nagraeni su nevjerovanjem - vjerojatno su zbunjeni ili jako ljuti. Ne moemo se braniti strahom od dravnog nasilja, kao to to mogu sljedbenici partijske politike u totalitarnoj dravi. Jedna osobna biljeka, u knjizi koju sam napisao odmah nakon ruske invazije u Afganistan usporedio sam tu invaziju s amerikom invazijom u Juni Vijetnam, i opirnije prodiskutirao o odgovornosti obiju velesila za hladnoratovski sistem konflikata i intervencija. Ameriki kritiari nisu uspjeli shvatiti moje rijei te su se alili da, iako moda ima neto istine u tome to sam napisao, bilo bi uvjerljivije da je pria malo "pravednije" ispriana (Cristopher Lahmann-Haupt u New York Timesu). Takoer su pisali da se osjeam krivim zbog "dvostrukih moralnih standarda" (James Fallows u Atlantic Montly). Ista je knjiga recenzirana i u komunistikom tisku, koji je odbacio moj "neuvjerljiv i neosnovan koncept po kojem su obje strane ostvarile interese u Hladnome ratu" (James West iz Amerike komunistike partije, u World Marxist Review), nudei argumente po kojima je Hladni rat bio iskljuivo amerika afera. Interesantno je to to je komunistiki komentar, iako netoan, barem svrsishodan, dok komentar amerikog mainstreama odraava neku vrstu nemogunosti shvaanja ili razmiljanja o jednostavnim pitanjima koja se ponekad mogu pronai kod fanatinijih religioznih kultova. Sada je normalno ismijavati se svakoj analogiji izmeu sovjetske invazije u Afganistan i amerike invazije u Gvatemalu; one zaista i jesu radikalno razliite po opsegu i karakteru. Usporedba s amerikom invazijom u Juni Vijetnam bi bila prikladnija, no unutar mainstreama ona je nezamisliva. Ovdje takoer vidimo jedan tipian aparat visoko-indoktriniranog intelektualca (nekako redudantan izraz): izaberi ili izmisli jadnu kritiku Svete Drave i odbaci je s prezirom, tada njome zamijeni racionalnu kritiku analizu i rastjeraj mogunost razumijevanja. U znaajnoj analizi "Demonstration Elections", Edwarda Hermana i Franka Brodheada, nalazi se fotografija Theodora Hesburgha kako promatra glasaku kutiju za vrijeme izbora u El Salvadoru 1982. godine na kojima je bio promatra; izbori su bili najavljivani kao korak naprijed prema onome to mi zovemo "demokracija". Opis slike glasi: "Sveenik Theodore Hesburgh promatra izbore u El Salvadoru, ali ne vidi glasaku kutiju", jasno prikazanu na fotografiji. Jedan od glavnih zadataka uspjenog edukacijskog sustava jest obdariti vlastite rtve mogunou promatranja, no ne i uoavanja, mogunou koja je karakteristika 'odgovornih intelektualaca'. Neka vrsta opozicije ratu u Vijetnamu razvijena je i unutar mainstreama, no ona je bila preteno 'pragmatina', tako da je kritiku okarakterizirala kao samododvoravanje, distancirajui se od 'emocionalnih' ili 'neodgovornih' paranoika koji su prigovarali ratu s principijelnih stajalita. 'Pragmatini' su protivnici dokazivali da se rat ne moe dobiti uz prihvatljivu cijenu, ili da postoje nejasnoe oko ciljeva, ili dvostrukost, ili propusti u provedbi. Slino tome, njemaki su generali bili bez sumnje kritini prema Hitleru nakon Staljingrada. Stav naroda je bio prilino drugaiji. 1982. je preko 70% populacije rat smatralo "temeljno nepravednim i pokvarenim", a ne samo 'pogrekom'. Meu 'predvodnicima mnijenja' takvo je stajalite jako rijetko, dok meu artikuliranom inteligencijom ono u potpunosti izostaje, nije bilo prisutno ni na vrhuncu protivljenja ratu 1970. Kako je ta znaajna podlonost naunome sistemu ostvarena? Ne moemo rei da su injenice bile nedostupne, to je ponekad sluaj. Devastirajue bombardiranje sjevernog Laosa, bombardiranje 1969. i ostali napadi zatakani su od strane medija; te su injenice unutar mainstreama zatajene sve do danas

(takve se stvari nazivaju 'tajnim ratovima', to znai da vlada uva tajnu - to je i inila, uz suuesnitvo medija). No, u sluaju Vijetnama dovoljan broj injenica je bio uvijek dostupan. One su bile promatrane, ali ne i viene. Ameriko obrazovanje je posebno zanimljivo. Slubeni povjesniar Kennedyjeve administracije, Arthur Schlesinger, cijenjen kao vodei golub, uistinu je spominjao agresiju. "1962. nije bila loa godina", napisao je u svojoj povijesti "A Thousand Days": "agresija je [bila] provjerena u Vijetnamu." Znai, godina u kojoj su SAD poduzele direktnu agresiju u junome Vijetnamu je godina u kojoj je agresija provjerena. Orwell bi bio zadivljen. Jo jedna respektirana figura u liberalnom panteonu, Adlai Stevenson, naglasila je pri UN-u da smo se u Vijetnamu borili protiv "unutranje agresije", jo jedna fraza kojoj bi se Orwell divio; znai, borili smo se protiv agresije Vijetnamaca protiv nas u Vijetnamu, ba kao to smo se stoljee ranije borili protiv agresije Meksikanaca protiv nas u Meksiku. Isto smo uinili i u Grkoj kasnih 1940-ih, objanjavao je Stevenson, intervenirajui da bi zatitili Grku od "agresora" koji je "stekao kontrolu nad veim dijelom zemlje". Ti "agresori" su bili Grci koji su vodili otpor nacizmu i koje smo mi smijenili uz masakr, muenje, progon i ope nasilje, inivi tako uslugu naim nacistikim suradnicima. Analogija je bila mnogo prikladnija nego je Stevenson - oito vrlo ignorantska osoba - mogao zamisliti. Kao i uvijek, ameriko je stajalite obrambeno, ak i kad napadnemo dravu na drugoj strani svijeta, nakon to nismo u njoj uspjeli unititi politiku opoziciju uz veliku dozu terora i nasilja. Malo dublji pogled na debatu koja se razvila oko Vijetnamskoga rata otkriva nam neke mehanizme indoktrinacije. Debata je suprotstavila jastrebove golubovima. Jastrebovi su, poput novinara Josepha Alsopa, smatrali da uz dovoljnu upotrebu nasilja moemo ostvariti svoje ciljeve. Golubovi su to smatrali nevjerojatnim, premda, kao to je Arthur Schlesinger objasnio, "svi mi molimo da je gosp. Alsop u pravu", i "svi mi pozdravljamo mudrost i rukovodstvo amerike vlade" ako SAD uspije (suprotno od njegovih oekivanja) u ratnoj politici koja je pretvorila Vijetnam u "zemlju krhotina i ruevina". To je knjiga koja je Schlesingera postavila kao "vodeeg protivnika rata", rijeima Leslie Gelb. Jasno je vidljivo da je jedna mogua pozicija izostavljena iz ove estoke diskusije, pozicija koja je navodno podijelila zemlju u tim tekim godinama: tonije, pozicija mirovnog pokreta, pozicija koju je zastupala velika veina graana, ba kao i 1982: rat nije samo 'pogreka' kako su to slubeni golubovi navodili, ve "temeljno nepravedan i pokvaren". Da razjasnim: ratni zloini, ukljuujui i zloin pokretanja agresivnog rata, su zlo, ak i ako se koriste u 'plemenite svrhe'. Takvo stajalite nije bilo prisutno u diskusiji, ak niti da bi bilo opovrgnuto; ono je nezamislivo unutar ideolokog maistreama. Treba naglasiti da su odstupanja od ortodoksnosti bila rijetka meu artikuliranom inteligencijom. Nekoliko je kritiki raspoloenijih novinara od Anthony Lewisa koji je zakljuio svoje stavove 1975., objanjavajui da je rat poeo s "tapkajuim pokuajima da se uini dobro", no da je ve 1969. (1969.!) bilo jasno da se radi o "katastrofalnoj pogreci". U akademskim bi mainstream krugovima bilo teko pronai predanije kritike rata od onih Johna Kirka Fairbanka s Harvarda, dekana ameriko-azijskih znanstvenika, koji je bio smatran toliko ekstremnim da su mu predbacivali da je "kronino zaraen komunizmom". Fairbank se 1968. obratio Amerikome drutvu povjesniara, godinu dana nakon to je Tet ofenziva obratila veinu korporacijske elite i ostalih vodeih krugova u golubove. Fairbank je bio oekivano kritian prema Vijetnamskome ratu: ovo je "doba u kojem smo nau politiku mo proirili na strane katastrofe poput Vijetnamskoga rata, uglavnom kroz prekoraenja pravednosti i nesebine dobrohotnosti". "Naa uloga u obrani juga nakon 1965." je bila bazirana na analitikim pogrekama, tako "da smo imali velikih problema u uvjeravanju nas samih da postoji svrha vrijedna napora." Golubovi su rat smatrali "beznadnim sluajem", to znamo od Anthony Lakea, vodeeg goluba koji je napustio vladu u znak protesta protiv invazije u Kambodu. Svi su se sloili da je to bio "neuspjeli kriarski rat", "plemenit", ali "iluzoran", te poduzet s "najuzvienijim intencijama", kako je to rekao

Stanley Karnow u svojem najprodavanijem programu na PBS TV, visoko cijenjenom zbog kritike nepristranosti. Oni koji ne potuju ove bjelodane istine ili on koji znatieljno trae neke dokaze dokazuju da su emocionalni i neodgovorni ideolozi, ili moda i otvoreni komunisti. Ili jo tonije, njihova se neobina stajalita ne mogu uti, oni su izvan spektra pomiljivog miljenja. Nekoliko se diktatora moe pohvaliti tako propisanim prilagoavenjem Viim Istinama. Sve ovo vrlo dobro ilustrira bitnu znaajku demokratskog sustava kontrole misli, koji se izrazito razlikuje od totalitarne prakse. Oni koji vladaju uz pomo nasilja ele sebe prikazati kao "behavioriste". Ono to ljudi misle nije toliko vano, vano je ono to rade. Oni moraju biti posluni, a ta je poslunost osigurana silom. Kazne zbog neposlunosti variraju ovisno o karakteristikama drave. U SSSR-u danas, kazna moe biti psihika tortura, ili egzil, ili zatvor pod grubim i odvratnim okolnostima. U tipinoj amerikoj koloniji poput El Salvadora, disident e vjerojatno biti pronaen u jarku, odsjeene glave nakon stranog muenja; i nakon to ih je dovoljan broj otpremljen na drugi svijet moemo imati izbore na kojima e ljudi marirati prema demokraciji, odbacujui naciste poput D'Aubuissona u korist Duartea, koji je bio na elu jednog od najveih masovnih ubojstava u modernom periodu (nuni preduvjet za demokratske izbore, koji se oito ne mogu odrati sve dok civilne organizacije funkcioniraju), te iji je ministar obrane Vides Casanova objasnio da je 1980. zemlja pretrpjela masakr trideset tisua seljaka te da su "danas naoruane snage spremne za ubojstvo dvjesto do tristo tisua ljudi ako je to potrebno da se zaustavi komunizam". Demokratski sustavi su prilino drugaiji. Nuno je kontrolirati ne samo to ljudi rade, ve i to misle. Budui da dravi nedostaje mogunosti da osigura poslunost silom, misli mogu odvesti do djela te stoga prijetnju poretku treba unititi na izvoru. Nuno je uspostavljanje okvira dopustivog miljenja koji je ogranien unutar principa dravne religije. Njega ne treba dokazivati, bolje da se on podrazumijeva kao neutvreni okvir pomiljivog miljenja. Kritike jaaju postojei sustav preutno prihvaajui ove doktrine, te ograniavaju svoju kritiku na taktika pitanja koja se javljaju unutar njih. Da bi ostvarili ugled, da bi bili ukljueni u diskusiju, oni moraju prihvatiti osnovno naelo da je Drava dobrotvorna, da je voena najuzvienijim interesima, da prihvaa obrambeno stajalite, da nije sudionik u svjetskim aferama, ve samo reagira na zloine drugih, ponekad ne ba mudro zbog osobnih pogreaka, naivnosti, zamrenosti povijesti ili zbog nemogunosti shvaanja zle naravi naih neprijatelja. Ako ak i najotrije kritike preutno prihvaaju ove premise, tada se obina osoba moe zapitati tko je ona da se s tim ne slae. to vie bijesni diskusija izmeu jastrebova i golubova, to se dravna religija vre i efektivnije uspostavlja. Njihov znaajan doprinos kontroli misli je to to dre da se kritike toleriraju, ak i prihvaaju - to i jest tako, kod onih koji igraju po pravilima. Ovo je sustav kontrole misli kojeg nije shvatio Orwell, nisu ga shvatili ni diktatori koji nisu razumjeli koliko su za indoktrinaciju korisne kritike koje obznanjuju pogreke i propuste vodstva, dok istovremeno preutno prihvaaju premise dravne religije. Ove razlike izmeu demokratskih i totalitarnih sustava kontrole misli se pribliavaju. U stvari, ak i totalitarna drava mora biti zabrinuta zbog stavova i shvaanja javnosti, dok je u demokraciji politiki aktivan segment drutva, obrazovaniji i privilegiraniji, od najvee vanosti. To je oigledno u SAD-u gdje siromani nemaju naviku izlaziti na izbore, a znaajne forme politikog sudjelovanja - oblikovanja i formuliranja politikih programa, odabir kandidata, podrka potrebnim materijalom, edukacijski napori ili propaganda - su podruje relativno malog broja privilegirane elite. Tri-etvrtine stanovnitva moe podravati prestanak nuklearnog naoruavanja, i neki od njih mogu ak i znati da je to i slubena sovjetska politika, no to ne utjee na politiku masovnog vladinog subvencioniranja industrije visoke tehnologije kroz dravno-osigurano trite za naoruanje, budui da ne postoji ozbiljna alternativa u sustavu politike ekonomije. Masovni narodni otpor vojnoj agresiji predstavlja problem planerima, kao to se moglo vidjeti proteklih godina u Centralnoj Americi. Ba je prolog prosinca tisak prenio memorandum kojeg je napisao ministar obrane McNamara u svinju 1967., upozoravajui da bi

eskalacija Vijetnamskoga rata mogla "polarizirati miljenja do te granice da e golubovi u SAD-u poeti izmicati kontroli - masovno odbijajui sluiti, ili se boriti, ili suraivati, ili jo gore?". 'Golubovi' koji ga zabrinjavaju nisu slubeni 'golubovi' doktrinarnog sustava, ve opa populacija. No takav otpor, iako ponekad djelotovran u poveanju trokova dravnoga nasilja, ograniene je efikasnosti tako dugo dok nije zasnovan na razumijevanju snaga na djelu i razloga svojeg sistematskog ponaanja, te tendira nestanku jednako brzom kao i nastanku. U isto vrijeme, preplaena i nesigurna populacija, trenirana da vjeruje kako su ruski demoni i horde treega svijeta naumile zauzeti ono to stignu, sklona je nacionalistikom fanatizmu. To se pokazalo dramatinim u narodnom odgovoru na invaziju u Grenadi. SAD su opet "nepokorena veliina", izjavio je Reagan, nakon to je est tisua elitnih trupa uspjelo svladati otpor aice kubanskih vojnika i neto grenadske milicije, osvojivi osam tisua i sedamsto medalja za junatvo, te izazvavi reakciju ovdje koja se ne moe podrediti probuenom sjeanju drugih velikih sila koje su ne tako davno ostvarile banalne pobjede. Profinjenije metode indoktrinacije, upravo ilustrirane, znaajnije su od izravnog varanja ili zatakivanja neeljenih injenica, iako su i ove posve dovoljne. Primjera je bezbroj. Razmotrimo, na primjer, trenutnu diskusiju o tome postoji li 'simetrija' izmeu El Salvadora i Nikaragve budui da su u oba sluaja pobunjenici potpomognuti izvana i pokuavaju svrgnuti vladu. U jednom sluaju administracija tvrdi da su pobunjenici "borci za slobodu", a vlada nezakonita tiranija, dok su u drugom sluaju pobunjenici teroristi, a vlada jo uvijek predstavlja nekakvu napuknutu demokraciju. Kritike se pitaju da li Nikaragva jo uistinu potpomae gerilu u El Salvadoru ili je ve podlegla totalitarizmu. U diskusiji je izgubljena jo oitija slinost. U obje je drave prisutna teroristika vojna sila koja masakrira civile, i u obje drave mi podravamo tu silu: vladu El Salvadora i kontrae. Da je tako nema sumnje, posebno u El Salvadoru nakon to se Caterova administracija potrudila unititi narodne organizacije koje su se razvile tijekom 1970-ih. Takoer je to oito i u vezi Nikaragve, samo to u ovom sluaju moramo prelistati strani tisak koji pie o destruktivnim litanijama kontraa, koji ubijaju, siluju, osakauju, teroriziraju i brutaliziraju civilno stanovnitvo koje padne pod njihove ake. Primarni su im ciljevi radnici u zdravstvu i obrazovanju te seljaci u kooperativima (Jonathan Stelee i Tony Jenkins, u londonskom Guardianu; Marion Wilkinson, u australskom National Timesu; i mnogi drugi izvori kojima su detalji dostupni). Glavni zapovjednik 'demokratskih snaga', Adolfo Coleso, citiran je u New York Timesu: "Ne postoji nikakva linija, nikakva vrsta linija izmeu civilne farme koju posjeduje vlada i izvidnikih poloaja sandinista"; ak i neredoviti izvjetaji upuuju na posljedice ovakovih pretpostavki, no izvjetavanje tiska je loe i sporadino, te posveeno znaajnim stvarima, poput protivljenja izborima (u Nikaragvi). To je prava 'simetrija' izmeu Nikaragve i El Salvadora. Njezin je znaaj izgubljen u diskusiji o ispravnosti vladinih postupaka, dok sama vlada nastavlja funkcionirati pod misterioznom kolektivnom amnezijom koja nas spreava da vidimo kako je malo toga novoga, i zbog ega je to tako. Okrenimo se drugome dijelu svijeta i onome to se obino naziva 'mirovni proces' na Srednjem Istoku, a vee se uz Camp David sporazume. Sporazumi koje vodi Izrael pokazuju da se stanovnitvo teritorija koji je pod izraelskom vojnom okupacijom uvelike protivi 'mirovnome procesu', smatrajui ga tetnim po vlastite interese. Zato bi to tako bilo? Zasigurno su stanovnici te regije jedni od onih koji najvie ude za mirom. Meutim, ni jedan novinar nije prouio ovaj udan paradoks. Problem se moe vrlo lako rijeiti. Mirovni je proces, kao to je bilo vidljivo u datom trenutku i kao to bi trebalo biti oigledno pogledamo li unatrag, osmiljen na taj nain da se glavna arapska vojna sila, Egipat, povue iz konflikta, tako da Izrael moe slobodno, uz veliku pomo SAD-a, pojaati naseljavanje i represiju u osvojenim podrujima, te napasti svoje sjeverne susjede - ba kao to je i uinio te stalno ini. Teko je vjerovati da uenje moe izazvati to to rtve 'mirovnog procesa' sam

proces osuuju i odbacuju; moda je i zauujue to takve elementarne istine, oite na samome poetku, jo uvijek nisu uoene. U meuvremenu, mi moramo nastaviti podravati 'mirovni proces'. Tko se moe protiviti miru? U ovom bi sluaju, takoer, bilo korisno nadjaati nau misterioznu kolektivnu amneziju koja se tie injenica iz nedavne prolosti. Vremena za pregled diplomatskih zapisa nema, no svatko tko to uini ubrzo e uvidjeti da su mogunosti za mir, koji bi ukljuivao i neto malo pravednosti, postojale petnaest godina te su svaki put bile blokirane od strane SAD-a i Izraela. U ranim je 70-ima to odbacivanje bilo toliko ekstremno da je ak blokirana i arapska inicijativa (upuena od Egipta i Jordana) za uspostavljanje opeg mira, koja je u potpunosti ignorirala prava Palestinaca. Nakon to se meunarodnim konsenzusom pristalo na dvo-dravni sporazum, svaka takva mogunost je konstantno onemoguavana od strane SAD-a i Izraela, koji ustraju u neprihvaanju tvrdnje da uroenika populacija nesumljivo posjeduje prava, bez obzira na idove koji su ih naveliko razmijestili. Amerika je slavila ovakav stav, nagovarajui Palestince da prihvate program Radnike partije koji je opovrgavao palestinska nacionalna prava te im oduzimao 'bilo kakvu ulogu' u bilo kojem sporazumu (radniki golub Abba Eban). Ovdje nitko ne protestira, niti ak ne izvjetava o injenicama, kada vlada SAD-a stopira mirovnu inicijativu UN-a, s tvrdnjom da e prihvatiti iskljuivo pregovore "izmeu strana direktno ukljuenih u arapsko-izraelski konflikt", iskljuujui Palestince koji nisu jedna od tih strana (sijeanj 1994.). Slian problem Libije i manjine PLO-a se u Americi osuuje kao rasistiki i ekstremistiki: jednako takvo stajalite SAD-a i Izraela, rasistiko u sutini, smatra se uzorom umjerenosti. Aktualni su izvjetaji prikrivani, opovrgavani pa ak i izvrnuti u jednom od najuspjelijih djelovanja agitacijske propagande u modernoj povijesti. Komentirao sam u nedavno izaloj knjizi ("The Faitfull Triangle") izvjetaj koji se odnosio na razdoblje do 1983. Otada se sve ponavlja bez promjena. Da spomenem samo jedan nedavni sluaj: u travnju 1984. Jaser Arafat je prilikom govora u Grkoj i Aziji, te putem izvjetaja objavljenog u francuskom i engleskom mainstream tisku uputio niz zamolbi koje su se odnosile na mir. Arafat je eksplicitno pozvao na direktne pregovore s Izraelom, pod prisutstvom promatraa UN-a, te na "meusobno priznanje dviju drava", Izraela i Palestine; to je godinama bio osnovni oblik meunarodnog konsenzusa, ukljuujui i odbacivanje ameriko-izraelskog 'mirovnog sporazuma'. Izrael je ponudu odmah odbacio, dok su je SAD jednostavno ignorirale. Izvjetavanje medija u SAD-u slijedi zanimljiv model. Nacionalni tisak - New York Times i Washington Post - nije prenio injenice. Lokalni 'kvalitetniji tisak' (Boston Globe, Los Angeles Times, Philadelphia Inquirer) je prenio osnovne injenice, koje su ubrzo prikrivene i zaboravljene, da bi bile zamijenjene poznatim kritikama palestinskog ekstremizma. U San Francisco Examineru, koji ima reputaciju najgorih novina bilo kojeg glavnog grada, na naslovnoj se strani pojavila pria UPI-a (4) s osnovnim injenicama, a iznad nje je preko cijele strane stajao naslov: "Arafat Izraelu: Razgovarajmo." Racionalni bi zakljuak bio da manje sofisticirani tisak jednostavno ne razumije koje injenice treba odstraniti zbog toga to se ne poklapaju s partijskom politikom. Ova razlika izmeu tiska je pojaana intrigantnim navodom Warrena Hogea, urednika vanjske politike u New York Timesu. Jedan je itatelj iz Detroita poslao kratko pismo Timesu u kojem spominje da Arafatov poziv na meusobno priznanje i pregovore nije objavljen, iako je Times "godinama citirao Arafata i njegovo navodno odbijanje pregovora i priznanje Izraela". Njegovo pismo nije bilo objavljeno, no dobio je odgovor Warrena Hogea (to je prava rijetkost) koji glasi: Vidjeli smo Arafatove primjedbe koje ste spomenuli u Novel Observateuru i usporedili ih s njegovim prijanjim izjavama. One ne predstavljaju nita novo u njegovu razmiljanju i za nas bi bilo pogreno objaviti ih kao takve. Gosp. Arafatu dajemo mnogo prostora te smo objavili mnoge njegove javne izjave i izvjetaje o njegovim tajnim pregovorima s predstavnicima SAD-a i drugih zapadnih vlada. Kada i ako gosp.

Arafat pozove na meusobno priznanje i pregovore s Izraelom, itat ete o tome na naslovnoj strani New York Timesa. (naglaeno dodano) Iz ove komunikacije se mnogo moe otkriti. Prvi odlomak je blizu istini, iako netko to ne moe znati itajui New York Times koji stalo nijee te injenice. No, najzanimljiviji dio je posljednja reenica. Arafat je otvoreno pozvao na "meusobno priznanje i pregovore s Izraelom", svejedno to nismo proitali na naslovnoj strani - ili bilo gdje drugdje u New York Timesu. Times radije ustraje sa svojim zauujuim popisom zatakivanja i falsificiranja, objavljenih ranijih godina u mojoj knjizi te citiranih iznad. Teko da je bilo to oitije od injenice da nita novo nee ui u slubenu povijest u kojoj Times vidi sebe - donekle s pravom - kao kustosa. Budui povjesniari e se okrenuti arhivima New York Timesa da 'odrede' to je povijest, a ne arhivima San Francisco Examinera (ako uope postoje). Neu nastaviti s daljnim primjerima. Kljuna poanta je da se model iri, da je postojan te vrlo efektivan u uspostavljanju okvira pomiljivog miljenja. Prije ezdeset godina je Walter Lippman prodiskutirao koncept "proizvodnje pristanka", umjetnost koja se "sposobna vjeto rafinirati" i moe odvesti do "revolucije" u "prakticiranju demokracije". Ideja je s mnogo entuzijazma prihvaena u poslovnim krugovima - postala je glavna preokupacija industrije za odnose s javnou, ija je vodea figura Edward Bernays opisao "izmudrivanje pristanka" kao stvarnu esenciju demokracije. U stvari, kao to je Gabrijel Kolko naveo: "Od poetka stoljea pa do dananjih dana, [javno mnijenje] je bilo objekt kulturne i ideoloke industrije, koliko nepopustljiv toliko i raznolik: rasprostranjen od kole preko tiska do masovne kulture u svim njezinim oblicima." Razlog tome, kao to je potpredsjednik AT&T-a izjavio 1909., je to to je "javno mnijenje... po mome sudu jedina ozbiljna prijetnja s kojom se kompanija mora suoiti." Ideja je takoer odluno preuzeta i u drutvenim znanostima. Vodei je politiki znanstvenik Harold Laswell napisao 1933. da moramo izbjei "demokratski dogmatizam" poput onog da su ljudi "najbolji suci svojih vlastitih interesa". Demokracija dozvoljava da se glas ljudi uje, a zadatak je intelektualaca da osiguraju da taj glas ima peat ispravnog kursa. Propaganda je demokraciji isto to i nasilje totalitarizmu. Tehnike su izbruene u visoku umjetnost, daleko iznad bilo ega o emu je Orwell sanjao. Aparat zamiljene razliitosti u miljenju, koji inkorporira doktrine Dravne religije i eliminira racionalnu kritiku diskusiju, jedna je od profinjenijih metoda, premda su i sirovije tehnike u uporabi, i takoer nas efektivno spreavaju da vidimo ono to gledamo, da nauimo i razumijemo svijet u kojem ivimo. Potrebno je ponovno naglasiti da ono to komunisti nazivaju agitacijskom propagandom ima mnogo vei znaaj u demokracijama nego u dravama koje vladaju uz pomo nasilja. U Americi Dancheva nema, osim na nebitnim marginama politike diskusije. Za one koji tvrdoglavo trae slobodu, najvaniji je zadatak da razumiju mehanizme i praksu indoktrinacije. Takovi se mehanizmi lako zamijete u totalitarnom drutvu. Mnogo ih je tee zamijetiti u sustavu 'ispiranja mozga pod slobodom', kojem smo izloeni i kojem svi preesto sluimo kao dobrovoljni i svjesni instrumenti.

SUSTAV PROPAGANDEDavid Barsamian s Alternativnog Radija intervjuirao je Noama Chosmkog u "Chronicles of Dissent" (24. studeni 1986.) P: Mnogo ste priali o politici jezika i semantike, i govorili ste da, elimo li dokuiti istinu, "moramo oljutiti sloj po sloj iskrivljenosti". Moje pitanje je, uzimajui u obzir ameriki obrazovni sustav u ovom orwellovskom dobu, koje intelektualne alate za dekodiranje, deifriranje i prevoenje orwellskih termina taj sustav omoguava studentima? O: Dopustite mi prvo da kaem ovo. Iako svi mi stalno, pa i ja, ovo doba nazivamo orwellovskim, injenica je da je Orwell zakasnio na pozornicu. Amerika industrija za odnose s javnou, jedna vrlo sofisticirana industrija, ve je u 1920-ima razvijala alate i pisala o njima. Zapravo jo ranije, tijekom Prvog svjetskog rata ameriki su povjesniari ponudili predsjedniku Woodrowu Wilsonu zadatak koji su nazvali "povijesno upravljanje", to je znailo dizajniranje povijesnih injenica tako da one slue dravnoj politici. To je Orwell davno prije nego to je Orwell pisao. Slavni ameriki novinar Walter Lippman je 1921. rekao da umijee demokracije zahtijeva proizvodnju pristanka, jo jedan orwellovski izraz koji u biti znai "kontrola miljenja". Ideja je bila da drava koja ne moe kontrolirati ljude silom kontrolira ljudske misli. Znai, i prije Orwella ovo je bilo jasno, tehnike su bile razraene i esto upotrebljavane. to se tie vaeg pitanja, to kole ine kako bi obranile ljude od toga, odgovor je nita. Zapravo, kole su na suprotnoj strani, one su dio aparata za dezinformacije. I to se jako dobro razumije, ak i od strane liberalnih intelektualaca i teoretiara demokracije. Na primjer, u vanom istraivanju "Kriza demokracije", jo jednom orwellovskom terminu koji zapravo znai "poeci demokracije", koje je izdala Trilateralna komisija, grupa meunarodnih, osobito liberalnih elita kojima je Jimmy Carter bio neka vrsta predstavnika, oni kole vide kao "institucije odgovorne za pouavanje mladih". Naravno, to ostaje izmeu njih, takve stvari se ne govore javnosti. Ali tako oni shvaaju ulogu kole. Institucije za pouavanje, za nametanje poslunosti, za spreavanje mogunosti bilo kakvog samostalnog razmiljanja. kole imaju institucijsku ulogu u sustavu kontroliranja i prinude. Prave kole bi trebale opskrbiti ljude s tehnikama samoobrane, to bi znailo uenje istine o svijetu i drutvu. Da to rade, kole ne bi mogle dugo opstati. P: C.P. Otero, urednik kolekcije vaih eseja "Radical Priorities", napisao je u predgovoru da je "totalitarni sustav kontrole miljenja znatno manje uinkovit nego demokratski sustav kontrole miljenja, s obzirom da se slubena doktrina koju stalno ponavljaju dravni intelektualci moe lako identificirati kao ista propaganda, a to pomae osloboenju uma. Nasuprot tome, demokratski sustav tei odreivanju i ograniavanju cijeloga spektra razmiljanja, ostavljajui osnovne pretpostavke neizraenima. One se mogu pretpostaviti, ali ne i dokazati." O: To je tono. Dosta sam pisao o tim stvarima. Razmislite malo o tome. Uzmimo na primjer zemlju koja je na suprotnoj strani spektra od nas, Sovjetski Savez. Tom zemljom, zapravo, upravlja batina. To je drava zapovijedi: drava kontrolira, a svi ostali slijede naredbe. Kompliciranije je od toga, ali u biti to tako djeluje. Tamo se bez potekoa moe odrediti to je propaganda: sve ono to drava ini. Takvo neto opisuje Orwell u "1984" - ne ba dobroj knjizi, zapravo, looj knjizi. Jedan od razloga njezine popularnosti je njezina trivijalnost i to to pria o naim neprijateljima. Da se Orwell bavio ozbiljnim stvarima knjiga ne bi bila popularna, vjerojatno ne bi bila ni izdana. U zemlji koju Orwell spominje u toj knjizi, u kojoj postoji Ministarstvo Istine, lagano moemo identificirati propagandu... Svi znaju to

ona jest, moe biti ponovljena ako elimo, ne pokuava znatno kontrolirati na um, daje nam misao vodilju. Govori nam: "Evo slubene doktrine, dok joj se pokoravate niste u neprilici. Vae misli nisu nikome osobito bitne. Ako prekrite nae naredbe, bit e te kanjeni jer mi imamo mo." Demokratska drutva ne mogu tako djelovati jer drava ne moe kontrolirati ponaanje koristei silu. Moe do neke granice, ali su mogunosti kontroliranja silom ograniene. Zato mora kontrolirati vae misli. Da ponovim, teoretiari demokracije shvaaju ovo ve pedeset ili ezdeset godina i vrlo su jasni. Ako se uje glas naroda, bolje kontroliraj to glas govori, to jest kontroliraj to ljudi misle. Metoda koju spominje Otero je jedna od najvanijih metoda. Jedan nain kontrole ljudskih misli je stvaranje iluzije o voenju diskusije, ali treba osigurati da ta diskusija ostane unutar odreenih granica. To jest, moramo osigurati da obje strane u debati usvoje odreene pretpostavke koje su, u biti, propagandni sustav. Sve dok obje strane prihvaaju propagandni sustav, moemo voditi debatu. Klasian primjer toga je Vijetnamski rat. U mainstream medijima - NY Times, CBS, u biti svugdje osim u dalekoj periferiji koja ne dospijeva do nikoga - u mainstream medijima koji doseu veinu populacije dolo je do ivahne debate izmeu "golubova" i "jastrebova". Jastrebovi su govorili: "Ako se drimo toga, pobijedit emo." Golubovi su rekli: "ak i ako se drimo toga vjerojatno neemo pobijediti, a osim toga previe bi kotalo i moda ubijamo previe ljudi." Obje strane, i golubovi i jastrebovi, sloili su se oko jednoga: imaju pravo izvriti agresiju na Juni Vijetnam, iako nisu priznali da se ona odvijala. Agresiju su nazivali obranom Junoga Vijetnama, i u tipinom orwellovskom stilu zamijenili "agresiju" s "obranom". Amerika je u biti napadala Juni Vijetnam isto kako je i Rusija napadala Afganistan. Kao i oni, mi smo prvo osnovali vladu koja nas je pozvala k sebi, a sve dok nismo nali vladu koja bi nas pozvala k sebi morali smo ruiti vladu za vladom. Napokon smo osnovali vladu koja nas je pozvala k sebi, nakon to smo bili tu godinama napadajui okolinu i ljude. To je agresija. Nitko to nije smatrao loim, ili jo bolje, svatko tko je to smatrao loim nije sudjelovao u razgovoru. Ako si golub, podupire agresiju, ako si jastreb, podupire agresiju. To pokazuje da je debata izmeu golubova i jastrebova isto taktike prirode: da li se moemo izvui? Da li je prekrvavo i preskupo? Zapravo, same nebitne stvari. Agresija je loa. Kada su Rusi napali ehoslovaku, izvukli su se. Nisu ubili puno ljudi, ali to to su napravili bilo je krivo jer je agresija loa. Oito, takvo razumijevanje stvari ne smije biti doputeno kada se radi o nasilnim djelima nae drave. Da je ovo totalitarna drava, Ministarstvo Istine bi jednostavno dalo do znanja da je za nas sve dobro da idemo u Vijetnam; i toka, nema daljnje rasprave. Ljudi bi znali da je to propaganda i mogli bi misliti to god ele. Mogli bi znati da napadamo Juni Vijetnam, ba kao to Rusi napadaju Afganistan. Takvo shvaanje stvarnosti ne moe biti doputeno u amerikoj dravi, preopasno je. Ljudi su puno slobodniji, smiju se izraavati, mogu svata raditi. Logino je da treba pokuati kontrolirati misli, uiniti problem samo taktike prirode: da li se moemo izvui? Nema pitanja o dobrome ili loemu. Takvo shvaanje nije djelovalo