NEKOM MAJKA, NEKOM MAĆEHAspvh.hr/wp-content/uploads/2021/03/NA-PERONU-110.pdfvremena. U Hrvatskoj postoje tri razine proračuna: državni proračun, proračuni izvanproračunskih

NA PERONU

BROJ 110 ožujak 2021.

1

PERPER NUNUO

ŽUJA

K 2

021.

O

ŽUJA

K 2

021.

• • B

RO

J 11

0 B

RO

J 11

0 • •

ISSN

113

2 - 7

739

ISSN

113

2 - 7

739

NA

NA

OŽUJAK 2021.OŽUJAK 2021.

MILAN MUJANMILAN MUJANSTVARALI SMO DOMOVINUSTVARALI SMO DOMOVINU

NEKOM MAJKA, NEKOM MAJKA, NEKOM MAĆEHANEKOM MAĆEHAPROTIV SVOJIH RADNIKAPROTIV SVOJIH RADNIKA

KOLIKO TRAJE PRIVREMENO?KOLIKO TRAJE PRIVREMENO?KOLODVOR MEDAKKOLODVOR MEDAK

VIJESTI SINDIKATA PROMETNIKA VLAKOVA HRVATSKEVIJESTI SINDIKATA PROMETNIKA VLAKOVA HRVATSKE

POZNATA LICA I ŽELJEZNICAPOZNATA LICA I ŽELJEZNICAKSENIJA ERKERKSENIJA ERKER

NA PERONU NA PERONU

BROJ 110 ožujak 2021. BROJ 110 ožujak 2021.

2 3

NEJEDNAKI DO BOLANedavno je jedan izvršni radnik u privatnoj željezničkoj kompaniji, koja vozi po prugama u RH, usred bijela dana alko testiran i izmjereno mu je 2,29 ‰ alkohola u krvi. Udaljen je s posla i tu prestaje priča o ovom slučaju.Istovremeno, njegov nadređeni je uspješan u svojoj karijeri ali i poznat po ljubavi prema tekućoj hrani. Svi ga opisuju kao željezničara od glave do pete, ali i najodgovorniji u toj stranoj firmi znaju da redovito na posao dolazi pod parom, tj. pod utjecajem alkohola. Često se događa da ne može izaći iz vlaka, a naročito se ne može popeti i ući u vlak pa ga vuku, navlače, povlače, „unose“ i dovlače u prvi odjeljak ili ostave da leži na hodniku takav kakav je. Svejedno, on je stranim vlasnicima čovjek od povjerenja, pošten i pouzdan. Za pretpostaviti je kako mu nitko ne zamjera tu malu nesmotrenost, okolina ga poštuje, a i sam se osjeća kao netko

bolji od alkoholičara iz niskog društva, bolji od njegovih izvršnih radnika. Bolji je od onog čovjeka iz početka ove priče. On alkohol tretira kao oslonac, kao nagradu za svoj naporan rad. Ne sumnjam kako smatra da je njegovo opuštanje uz bocu osokoljeno činjenicom kako svi u vrhu njegove firme piju, pa je to normalno. Novo normalno.Pitam se samo ne boli li duša nikoga zbog toga što se isto pravilo o nultoj stopi tolerancije alkohola na radnom mjestu ne provodi ujednačeno. Ne branim onog izvršnog radnika s početka priče, ali ovaj drugi je još veća sramota.

Anto Iličić

IMPRESUM

Glavni urednik: Anto Iličić

Novinari: Ante Kunčić, Andrija Vranešić,

Dražen Lihtar, Ivica Stojak,Josip Tirić, Nebojša Gojković, Nenad Katanić,Anto Iličić.

Naslovnica: Robert Blažina, dispečer prometa u kol. Rijeka foto: Josip Tirić

Više Vam „leže“ vijesti bez „uljepšavanja”, bez komentara? Želite li da i Vaša vijest ili priča bude objavljena? Kako bi vijest što bolje dočarala atmosferu u vašem kolodvoru, možete uz tekst poslati i fotografije u .jpg ili .tif formatu, minimalne veličine 3000x2200 piksela.

“Na peronu” je prava adresa. Pišite nam na: [email protected]

FOTO: Nebojša Gojković



NA PERONU NA PERONU


4 5A

KTU

ALN

OA

KTU

ALN

O

PIŠE: Anto IličićFOTO: Nebojša Gojković

Ulaskom u sindikalni svijet funkcioniranja shvatio sam da sam otvorio vrata svog neznanja u tolikoj mjeri da sam se pobojao i poželio vratiti natrag. Kasnih 90-ih godina prošlog stoljeća, a često i danas. Međutim, mic po mic, savladavam stvari o kojima nisam ni znao da će mi ikada trebati. Jedna od njih je državni proračun, odnosno pojam izvanproračunski korisnici.Zašto mi je to odjednom postalo interesantno? Zato jer među najznačajnijima po veličini utjecaja na javni dug ističu se trgovačka društva iz sektora prometa: Hrvatske autoceste d.o.o., Autocesta Rijeka-Zagreb d.d., HŽ Infrastruktura d.o.o. i HŽ Putnički prijevoz d.o.o.

Najjednostavnije – što je proračun? Proračun je uvijek zanimljiva i aktualna tema zbog nagomilanih problema u hrvatskom javnom sektoru. Svi mi, čitajući novine ili gledajući televiziju, često se zapitamo što je zapravo proračun, što je rebalans, a što su izvanproračunski fondovi. Zbunjuju nas pojmovi poput proračun opće države, državni proračun, konsolidirani proračun opće države i sl.? Najkraće rečeno proračun je plan prihoda i rashoda za neko vremensko razdoblje. Osim riječi proračun u hrvatskom se kao i u brojnim drugim jezicima koristiti i riječ budžet. Dobar, svakodnevni primjer je obiteljski proračun. Svaka obitelj ima različitih potreba i želja. Za ostvarenje tih potreba i želja potreban nam je novac

kojeg rijetko kad imamo dovoljno, pa je potrebe i želje neophodno usklađivati s financijskim mogućnostima. I pojedincima i obiteljima je, jed¬nako kao i državi, preporučljivo od vremena do vremena sastavljati planove prihoda i rashoda za neko vremensko razdoblje. Upravo to su proračuni pojedinaca, obitelji ili države.Pretpostavimo da želimo napraviti proračun za iduću godinu. Veličina tog proračuna ovisit će o planiranoj visini prihoda u idućoj godini, te razini potreba i želja. Relativno je lako uskladiti prihode i rashode ako u idućoj godini nemamo većih potreba i želja, nego ono što zaradimo trošimo na hranu, odjeću, komunalije i sl. No, ako u idućoj godini želimo, primjerice, kupiti stan ili kuću, to ne možemo

NEKOM MAJKA, NEKOM MAĆEHA

financirati prihodima koje ćemo ostvariti u samo jednoj godini. U tom slučaju, iako nam je stan potreban, možemo od njega odustati i tako imati usklađene prihode i rashode. Stan, dakako, možemo i kupiti, a potrebna sredstva uzeti sa svog štednog računa, novac pozajmiti od obitelji i prijatelja ili podići kredit u banci. Sve ovo moramo dobro isplanirati. Naravno, ako u idućoj godini namjeravamo puno zaraditi a manje trošiti, prihodi će nam biti veći od rashoda. U takvoj će nas situaciji mučiti slatke brige - što s viškom novca. Možemo ga stavljati na štedni račun, uložiti u razne fondove, kupovati vrijednosnice ili ga jednostavno držati kod kuće. Na taj se način osiguravamo za neka buduća, manje izdašna vremena.U Hrvatskoj postoje tri razine proračuna: državni proračun, proračuni izvanproračunskih korisnika državnog proračuna te proračuni jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Svaki od tih proračuna ima vlastite

prihode i rashode, no ako želimo saznati koliko je ukupno prikupljeno sredstava i kolika je ukupna javna potrošnja moramo zbrojiti sve tri razine proračuna i prikazati ih kao zbirni proračun opće države. Mogli bismo to usporediti sa situacijom u kojoj u jednoj obitelji rade, pa naravno i troše majka, otac i sin. Dakle, prikupljanje i trošenje obiteljskog novca bilježilo bi se uz pomoć tri proračuna (majčinog, očevog i sinovog). Svako od njih ima vlastite prihode i rashode, pa ako želimo saznati koliko su ukupno prikupili sredstava i koliko su ukupno potrošili, moramo zbrojiti sva tri njihova proračuna i prikazati ih kao zbirni proračun obitelji.

Prihodi, rashodi, primici i izdaciU proračunskoj terminologiji, osim pojmova prihodi i rashodi, postoje i pojmovi primici i izdaci. Pritom se prihodi i rashodi koriste u računu prihoda i rashoda kad je riječ o poslovanju te o prodaji i nabavi nefinancijske imovine, a primici i izdaci

se koriste u računu financiranja kad je riječ o financijskoj imovini, zaduživanju i otplatama zajmova. Ukratko, prihodi i rashodi vezuju se uz nefinancijske, a primici i izdaci uz financijske transakcije.

Tko su korisnici državnog proračuna?Proračunski korisnici su institucije koje je osnovala država i koje se većim dijelom financiraju iz državnog proračuna. Zbog toga su njihovi proračunski prihodi i rashodi sastavni dio državnog proračuna. To su, primjerice, Vlada, Sabor, ministarstva, sveučilišta, sudovi i dr. Popis korisnika državnog proračuna svake se godine, prije procesa pripreme proračuna za iduću godinu, objavljuje u »Narodnim novinama«.

SubvencijeSubvencije su tekuća nepovratna sredstva koja država daje poduzećima kako bi poticala njihovu proizvodnju, kompenzirala njihove gubitke,

NA PERONU NA PERONU


6 7A

KTU

ALN

OA

KTU

ALN

Oodržavala niže cijene određenih proizvoda i sl. Riječ je zapravo o provođenju određenih mjera ekonomske i socijalne politike države.

Što je rebalans proračuna?Rebalans proračuna je izmjena proračunskih iznosa odnosno njihovo smanjenje i/ili povećanje u odnosu na plan proračuna donesen na početku kalendarske godine. Do rebalansa dolazi kad se tijekom proračunske godine ustanovi da su pogrešno procijenjeni proračunski prihodi ili se pojave nepredviđeni rashodi.

Tko su izvanproračunski korisnici?Izvanproračunski korisnici državnog proračuna su izvanproračunski fondovi, trgovačka društva i druge pravne osobe u kojima država ima odlučujući utjecaj na upravljanje, ali imaju i znatan stupanj autonomije koja uključuje samostalno odlučivanje o dijelu prihoda i rashoda. Izvanproračunski korisnici su: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Hrvatske vode, Hrvatske ceste d.o.o., Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, Hrvatska agencija za osiguranje depozita, Centar za restrukturiranje i prodaju, HŽ Infrastruktura d.o.o., Autocesta Rijeka - Zagreb d.d., Hrvatske autoceste d.o.o., HŽ Putnički prijevoz d.o.o.

Tu negdje stvoren je financijski okvir za HŽI u 2021. godini, a mi se glede plaće još uvijek krećemo u vremenima oko 2007. Jedini rast koji smo od tada uživali je povećanje s osnova radnog staža: 0,5% po godini. Danas nam

nude 1,67 % rasta za 2021. Nejasno je kojom metodom naš poslodavac stvara ponude, ako nam je vlasnik isti kao

i ostalim trgovačkim društvima koja smo malo prije spomenuli. Svi znamo da je Vlada RH potpisala povećanje plaće državnim službenicima i namještenicima za 4 % od 1. siječnja 2021. uz napomenu kako oni ovih nama predloženih 1,67 % uživaju u punom iznosu sve ove prethodne godine kad smo mi dobivali ništa, ili žalosnih 400 kn za regres…U odnosu na ono što imamo sada poslodavac nudi rast od 1400,00 kn godišnje, odnosno 116,66 kn mjesečno, odnosno rast od 1,67%?! Nakon 14 godina bez rasta plaća!

Ova omalovažavajuća ponuda poslodavca daleko je od onoga što je potrebno za postizanje kompromisa i sklapanje novog Kolektivnog ugovora HŽ Infrastrukture d.o.o.Tako, kad nam vlasnik donese financijske okvire mi imamo problem.

Problem zaostajanja u plaćama kojeg uz pomoć odvjetničke kuće provodi uprava HŽI.

Naime, uz prilično jaku pravnu struku u HŽI uprava koristi i vjerojatno poprilično plaća usluge odvjetničke kuće kako bi zakonskim i drugim zamkama držala svoje radnike na respiratorima… Masno plaća usluge kojima guli kožu svojim radnicima. Bilo bi zanimljivo saznati krije li se plaćanje tih usluga iza šifre 323…U opisanim okolnostima, snažno i istinski uvažavajući gospodarske okolnosti u RH, reprezentativni sindikati su za radnike HŽI zatražili povećanje materijalnih prava radnika, bez traženja povećanja cijena sata rada.

Naglasci u tekstu su iz priručnika Proračunski vodič za građane kojeg je izradio Institut za javne financije.

NA PERONU NA PERONU


8 9A

KTU

ALN

OA

KTU

ALN

O

PIŠE: Tomislav TonkovićFOTO: Tomislav Tonković

Odlukom PRJP Zapad, uz suglasnost Uprave HŽI, kolodvor Medak je od 1. rujna 2019. privremeno zatvoren za obavljanje prometne službe.Razlog koji je naveden za takvu odluku je nedostatak prometnog osoblja za rad u kolodvoru - prometnika vlakova i skretničara.Kako to izgleda nakon šta je prošlo godinu i pola vremena? Privremeno još uvijek traje, kolodvor je zaboravljen i nitko ni ne pomišlja vratiti ljude na posao u njega.Kolodvorska zgrada koja je i prije bila u derutnom stanju sada postaje ruševina, smeća je sve više, ono malo opreme i inventara šta je postojalo - počupano je i uglavnom nestalo!Sve izgleda kao da Domovinski rat koji se na tom području vodio prije 26 godina još uvijek traje.Možemo li se zapitati čeka li ovakva sudbina i ostale kolodvore na Ličkoj i Dalmatinskoj pruzi zbog Odluke o prekidu rada kolodvora po noći koja je stupila na snagu 1. ožujka 2021.? Hoće li i tamo privremeno postati stalno?

KOLIKO TRAJE PRIVREMENO?

NA PERONU NA PERONU


10 11

PIŠE: Nebojša GojkovićFOTO: Nebojša Gojković

U prošlomjesečnom izdanju našeg glasila („NA PERONU“ broj 109, veljača 2021.) između ostalog objavili smo i tekst pod naslovom „PRIVREMENO U NAŠICAMA, a u kojem smo Vas upoznali s problemom s kojim su se naše kolege u kolodvoru Našice nosile posljednja 4 mjeseca. Riječ je bila o olupini putničkog vlaka koji je u potpunosti izgorio u požaru 16. listopada 2020.g., a koja je dan kasnije dovučena u kol. Našice i ostavljena na 1. kolosijeku. Takvo njeno pozicioniranje izazvalo je potpunu promjenu načina rada kolodvora prilikom obavljanja poslova manevre, odnosno postavljanja i uzimanja teretnih vagona od strane prijevoznika. Ono što je prije toga bilo jednostavno i obavljano u najkraćem mogućem roku, slijedeća 4 mjeseca postalo je prilično komplicirano i vremenski trajalo nekoliko puta duže. U tjednu objave spomenutog izdanja našeg lista, a tjedan dana nakon što smo i zvanično svim

zainteresiranima najavili teme koje smo u njemu obradili, HŽ Putnički prijevoz u kol. Našice šalje pomoćni vlak zajedno s njemu pripadajućim osobljem. Utisak je da im se odjednom jako žurilo jer osim što je pomoćni vlak poslan tijekom vikenda, odmah po njegovu dolasku otpočeto je s „rezbarenjem“ predmetne olupine. U svega nekoliko dana ista je rastavljena na „proste faktore“ koji su potom utovareni u vagone i prvom pogodnom trasom otpremljeni iz Našica. Kako bi rekao Balašević: „Nek’ mi ne drže govore, nek’ drugom pletu lovore…“, tako je i „pepeo“ izgorjelog „plavca“ bez puno pompe i pozornosti „rasut“ na području osječke ložione. Time je konačno okončana 4 mjeseca duga agonija skretničara i prometnika vlakova u Našicama. Nakon svega, ostalo je otvoreno pitanje zašto se uopće s jednim ovakvim rješenjem čekalo puna 4 mjeseca i zbog čega isto nije odrađeno još polovinom

listopada kada je olupina dovučena u kolodvor Našice? U onom prošlom tekstu dobrim dijelom sam odgovorio na ovo pitanje, te i dalje stojim kod toga da je ovdje riječ o bezbroj puta u HŽ Infrastrukturi potvrđenoj praksi klasifikacije problema, a shodno tome na koga se pojedini problemi odnose. Da je tome tako, dokazat ću i na najsvježijem primjeru iz Regije Istok, a koji na svojevrstan način u cjelini definira različit odnos predstavnika poslodavca prema problemima izvršnih radnika s jedne, odnosno prema onim „egzotičnim“ i za željeznicu nemjerljivo bitnijim zanimanjima (to su ona zanimanja čiji se broj u nijednoj sistematizaciji ne smanjuje i koja se najbrže popunjavaju nakon što ostanu upražnjena) s druge strane. Većini Vas zasigurno je poznato kakve sve „porođajne“ muke treba proći da bi se od predstavnika poslodavca ishodila nekakva sitna sredstva za poboljšanje

„PRIVREMENO“ U NAŠICAMA - EPILOG

radnih uvjeta u prometnim uredima ili skretničarskim blok kućicama; koliko procjena rizika, upisnika povjerenika ZNR-a, dopisa, upozorenja, zamolbi, poziva, razgovora, uvjeravanja, kukanja i moljenja… S druge strane uglavnom se čuju hladni birokratski odgovori poput: „Nažalost, trenutno nemamo sredstava za jednu takvu investiciju“. Netko neupućen iz ovakvih njihovih odgovora mogao bi zaključiti da ih tražimo sredstva dostatna za izgradnju nekakvog omanjeg spa centra, a u većini slučajeva jedna takva kako oni kažu: „investicija“, iznosi nekoliko stotina kuna. Najčešće sve završi improvizacijom, odnosno tako da radnici predmetna poboljšanja odrade sami, a da poslodavac u tu svrhu velikodušno donira jednu kantu boje (ponekad ni to). E, ali zato kada je u pitanju poboljšanje uvjeta nekog od naših najboljih kadrova, onih na čijem bespoštednom radu počiva željeznica i sve njene blagodati u kojima svi mi ostali godinama uživamo, sredstava za investiranje ne nedostaje. Tu onda nema ni bilo kakvih improvizacija, već se uredno angažira provjereni vanjski izvođač koji profesionalno i temeljito odradi sve što treba kako bi se u konačnici dobio funkcionalan i ugodan radni prostor za naše ponajbolje sinove. Upravo jedan takav radni prostor uređen je početkom ove godine u našoj Regiji, a posebno je zanimljivo da u ovom slučaju nije prethodno trebalo pisati

procjene rizika i upisnike povjerenika ZNR-a, nije trebalo slati dopise, upozorenja, zamolbe, nije trebalo obavljati pozive, razgovore, uvjeravanja… Sredstva koja je poslodavac odvojio za spomenuto uređenje bila bi dostatna da se na pojedinim prugama, a na način na koji smo to u većini slučajeva i do sada odrađivali, urede gotovo sva mjesta rada. Postoji ona izreka o Bogu i bradi, a utisak je da je ista posljednjih godina postala obrazac ponašanja u našoj tvrtki. Da parafraziram jednu bivšu ministricu obitelji: „Tako vam je to u HŽ Infrastrukturi…“ Nesumnjivo najveći paradoks ove priče jeste činjenica da nas je dotični gospodin za koga se predmetni prostor nedavno uredio, još koliko jučer uvjeravao kako za gotovo sve naše prijedloge i sugestije vezane uz poboljšanje radnih prostora izvršnih radnika, jednostavno nema novca (bez obzira koliko te cifre za jednu javnu tvrtku izgledale smiješno male). U stvari, nije govorio da novca nema, već da ga „oni iz Zagreba“ ne daju. Bit će da su „ti iz Zagreba“ u njegovom slučaju ipak napravili iznimku. Da ne bi bilo pogrešno protumačeno; nemam ništa protiv toga da svaki zaposlenik naše tvrtke dobije adekvatan prostor za svoj rad, ali imam puno toga protiv načina na koji se posljednjih godina pojedina zanimanja, a prvenstveno tu mislim na izvršne radnike, stavljaju u podređeni položaj u odnosu na neka druga zanimanja

kada je riječ ne samo o radnim uvjetima, već i o svim drugim problemima. Svjestan sam činjenice da radni uvjeti nikada neće biti isti za sve i slažem se da bi neka zanimanja zahvaljujući čijem savjesnom radu i nesebičnom angažmanu već jedno duže vrijeme u nekim kolodvorima radimo sa smanjenim brojem osoblja, što u nekim kolodvorima imamo prekide službe, što u nekim kolodvorima imamo najneobičnija radna vremena u državi (kao i još puno toga neobičnog), da bi ta i takva zanimanja trebalo posebno vrednovati i shodno tome i nagraditi boljim radnim uvjetima. I pored toga, smatram da ovolikih razlika u pristupu rješavanja problema koji se tiču izvršnih radnika u odnosu na one drugih zanimanja ne bi smjelo biti. Imajući u vidu konkretan slučaj s olupinom u Našicama, odnosno vremenom koje je trebalo proći da se ovaj problem riješi, a znajući floskulu kojom neki lokalni čelnici odgovaraju na većinu problema koje im izvršni radnici prezentiraju i koju sam citirao u onom prošlom tekstu, za pretpostaviti je da će odgovor na pitanje zašto je sve to toliko trajalo, glasiti: „Budite sretni što nije trajalo još duže!“ I bit će u pravu, jer većinu problema rješavali su puno duže od ovog, neke još uvijek „rješavaju“, dok neke vjerojatno nikada neće uspjeti riješiti. U ove posljednje ubrajam i ovo naše glasilo…

NA PERONU NA PERONU


12 13

ROBERT BLAŽINAROBERT BLAŽINAdispečer prometa u kolodvoru Rijekadispečer prometa u kolodvoru Rijeka

Molim Vas predstsvite nam se.Ja sam Robert Blažina, rođen sam 4. listopada 1981. godine u Rijeci. Živim u Zlobinu dvadesetak kilometara od Rijeke, u obiteljskoj kući sa suprugom Silvijom i jedanaestogodišnjom kćerkom Frankom. Imam dvadeset i dvije godine radnoga staža.

Jeste li na željeznici završili slučajno?Ima više razloga zbog kojih sam se odlučio obrazovati za prometnika vlakova. Kao i većina željezničara

dolazim iz tradicionalno željezničarske obitelji, od roditelja pa sve do djedova svi su bili zaposlenici željeznice. Kako sam odrastao u službenom stanu u kolodvoru Plase i bio okružen željezničarima pretpostavljam da od tuda ljubav prema željeznici. Tako da sam od najranijih dana znao što želim biti kada odrastem, naravno prometnik vlakova. Školovao sam se u Željezničkoj tehničkoj školi Moravice od 1996 do 2000 godine te sam završio školovanje kao učenik generacije

a na državnom prvenstvu prometnih škola osvojio sam prvo mjesto.

U koliko službenih mjesta i na kojim poslovima ste radili?Kao prometnik vlakova radio sam u kolodvorima: Plase, Meja, Škrljevo, Šoići, Bakar i vrlo kratko u kolodvoru Fužine. U kolodvoru Sušak Pećine radio sam kao šef kolodvora koji dežura. Sada obavljam poslove prometnog dispečera u Rijeci.

FOTO: Josip TirićRAZGOVARAO: Josip Tirić

ŽELJEZNICA IMA BUDUĆNOST

Robert Blažina potječe iz željezničarske obitelji i kao učenik generacije na željeznici je krenuo putem od prometnika vlakova i šefa kolodvora koji dežura do trenutnog radnog mjesta prometnog dispečera u Područnoj operativi Zapad. Obzirom na njegov zanimljivi put na željeznici ali i svestranost u privatnom i društvenom životu vjerujemo da je pred njim još dosta zanimljivih pustolovina.

NA PERONU NA PERONU


14 15

U kojem ste kolodvoru bili najzadovoljniji?Kada radite posao koji volite nije toliko važno u kojem kolodvoru radite. Svaki je imao nešto što vas je ispunjavalo, iako mi je draže bilo raditi u većim kolodvorima gdje je bilo više posla i kolega. Međutim istaknuo bih kolodvor S. Pećine gdje sam kao šef kolodvora koji dežura s tadašnjim kolegama prometnicima a posebno skretničarima u vrlo kratkom vremenu pokrenuo uređenje kolodvorskih i sanitarnih prostorija kao i platoa ispred kolodvora i perona koji su do tada bili u veoma lošem stanju. Tako smo od malog i neuglednog kolodvora u srcu grada uspjeli napravit kolodvor koji je bio ugodan djelatnicima i putnicima kao i šetačima kojih ima puno..

Volite li svoj posao?Volim jer je veoma dinamičan, iako moram priznati da mi ponekad nedostaje crvena kapa.

Jeste li zadovoljni na sadašnjem radnom mjestu?Na sadašnjem radnom mjestu prometnog dispečera u Područnoj operativi Zapad mogu reći da sam zadovoljan i mislim da sam se dobro uklopio u kolektiv. Kolege su me prihvatile te mislim da kao kolektiv na čelu sa voditeljem Područne operative gospodinom Petrom Čičkom odlično funkcioniramo.

Što mislite o budućnosti željeznice, a posebno na području Područne operative Zapad?Proputovao sam dobar dio

Europe vlakom od Jadrana do Baltika, od Balkana do Atlantika te sam se mogao uvjeriti da je željeznica stvarno ogledalo države. Koliko god mi uvijek mislili da je kod nas loše vjerujte mi ima i puno gorih. Uistinu me veseli da se ipak dešavaju velika ulaganja u naše željeznice. Željeznica ima budućnost te mislim da ćemo u bliskoj budućnosti to i osjetiti. Područje operative Rijeka, odnosno Zapad, mora biti perjanica i lokomotiva razvoja željeznice. Ovdje prijevoz robe željeznicom počinje ili završava svoj tok, mjesto gdje se odvijaju velike manipulacije robom. Mislim da će u narednom razdoblju naši kolosiječni kapaciteti biti ograničavajući faktor za odvijanje prometa, međutim iskusne kolege naše operative odlično se snalaze s prekoračenim vlakovima i svim ostalim problemima koji se pojavljuju u radu.

Kakva je suradnja s kolegama iz drugih društava HŽ Cargo, HŽ PP i ostalim prijevoznicima?Mislim da je suradnja s kolegama iz drugih Društava na visokoj i profesionalnoj razini. Sve probleme rješavamo u dogovoru na obostrano zadovoljstvo.

Kako se snalazite sa sve većim zahtjevima za obavljanje novih poslova na vašem radnom mjestu?Dobro ste primijetili, zahtjevi su sve veći, brinemo se o veoma dugoj dionici pruge od Ogulina preko Šapjana pa sve do Pule. Zna se da imamo izrazito brdsku i tešku dionicu pruge, snježnu dionicu, sastavljanje vlakova u Lokvama, Moravice koje su

usko grlo, sedam prijevoznika koji voze na području naše operative, obrađujemo planove a odnedavno vodimo i promet vlakova. Zbog konfiguracije pruge imamo i dosta izvanrednih događaja, pogotovo požara uz prugu. Moram priznati da posla uistinu ima jako puno i da je potrebno uložiti dosta energije i živaca da bi se sve pravovremeno odradilo.

Što mislite o važećem kolektivnom ugovoru i što vidite kao najveći problem kojeg bi trebalo riješiti kroz novi kolektivni ugovor?Na željeznici ima izrazito puno radnih mjesta tako da nema tog kolektivnog ugovora koji može sve kvalitetno pokriti a da svi budu zadovoljni. Najveći problem je po meni zaostajanje plaća prema drugima uzimajući u obzir javni odnosno državni sektor. Godinama s plaćama stojimo u mjestu. Nadam se da će ovim kolektivnim pregovorima barem dijelom to biti ispravljeno. Međutim osvrnuo bih se na radno mjesto prometnog dispečera koje je što se tiče cijene sata rada negdje ni na nebu ni na zemlji. Navedemo radno mjesto postalo je izrazito neatraktivno poglavito zbog plaće. Kako bi po nekoj logici dispečer trebao biti pretpostavljen prometniku vlakova onda bi se to trebalo vidjeti i na plaći. Međutim u praksi prometnik vlakova ima veću plaću nego dispečer tako da nam je jasno zašto nema zainteresiranih za rad u operativi i mislim da će u budućnosti to biti veliki problem. Iduća nelogičnost je da dispečeri nemaju „školu“ (redovito poučavanje) kao prometnici vlakova. Školu bi

trebali imati zajedno kako bi što bolje razumjeli jedni druge jer i u poslu ovisimo jedni o drugima….da ne spominjem ostale dodatke na plaću kojih smo lišeni…

Gdje vidite sebe u narednih 20 godina, na željeznici ili negdje drugdje?Naravno da se vidim na željeznici, bar se nadam… ha-ha.

Imate li hobi ili kako provodite slobodno vrijeme?Donedavno sam se bavio kuglanjem, sviranjem tambura, bio sam dugogodišnji predsjednik KUD-a „Žažara“ Zlobin a sada obnašam dužnost predsjednika Dobrovoljnog vatrogasnog društva Zlobin. A najviše uživam u putovanjima sa svojom obitelji i malim psićem.

Kako uspijevate uz zahtjevan posao na željeznici baviti se i raznim aktivnostima (DVD, KUD)?Smjene u većini slučajeva su vrlo naporne tako da morate imati neki ispušni ventil kako bi izbacili tu napetost iz sebe. Kad nešto volite uvijek se nađe vremena. Po prirodi sam radoholičar tako da volim da mi je svaka minuta dobro iskorištena.

Gospodine Blažina, još jednom Vam se zahvaljujemo na razgovoru i želimo puno uspjeha u daljnjem radu.

NA PERONU NA PERONU


16 17

RAZGOVARAO: Ivica StojakFOTO:Ivica Stojak

STVARALI SMO DOMOVINU

Milan Mujan, Gašo za one koji ga bolje poznaju rođen je 3. lipnja 1963. godine u Drnišu, oženjen je i otac dva sina, od kojih je jedan završio za strojovođu ali nikada nije dobio priliku da radi taj posao zbog zastoja u prijemu novih radnika u sustav. Danas oba rade u policiji. Živi u obiteljskoj kući u Žitniću.

Kolega Milane, za početak molim te da nam kažeš nešto o tvom željezničkom putu.Pošto dolazim iz željezničke obitelji tako je i moj željeznički put jednim dijelom već bio predodređen. Osnovnu školu završio sam u Drnišu kao i dva razreda opće srednje škole. Nakon završena prva dva razreda

srednje škole dobio sam stipendiju te sam 1980. godine prešao u željeznički obrazovni centar u Zagrebu i 1982. godine završio školu za prometnika vlakova.

Sjećate li se najvažnijeg poticaja za vaše opredjeljenje i dolazak na željeznicu?Kako sam već rekao da dolazim iz željezničke obitelji, otac je radio uz nadzornika lokomotiva kao avizer vlakova u Kninu, djed je također radio kao skretničar u kolodvoru Žitnić nekako je bilo logično da i ja nastavim obiteljsku tradiciju. Iako sam volio posao automehaničara zbog socijalnih prilika u obitelji, tradicije i stipendije koja se nudila ipak sam na nagovor

oca otišao u Zagreb i završio za prometnika vlakova i tako je započela moja priča na željeznici.Svima nama željeznički ti počeci su ostali u sjećanju. Što vi najviše pamtite iz tog vremena?Odmah nakon završetka škole 2. srpnja 1982. godine započeo sam sa stažiranjem u kolodvoru Primorski Dolac pod stručnim vodstvom mentora Nediljka Balova koji je radio kao šef koji dežura. Onda je stručno osposobljavanje ili praktični rad pod nadzorom trajalo šest mjeseci. Nakon autorizacije ostao sam još tri mjeseca samostalno raditi kao prometnik vlakova, potom odlazim na odsluženje vojnog roka u Zagreb u tadašnju JNA. Po odsluženju vojnog MILAN MUJANMILAN MUJAN

prometnik vlakova u kolodvoru Žitnićprometnik vlakova u kolodvoru Žitnić

ŽE

LJEZ

NIČ

AR

I SU STV

AR

ALI LIJE

PU

NA

ŠUŽ

ELJE

ZN

IČA

RI SU

STVA

RA

LI LIJEP

U N

AŠU

NA PERONU NA PERONU


18 19Ž

ELJE

ZN

IČA

RI SU

STVA

RA

LI LIJEP

U N

AŠU

ŽE

LJEZ

NIČ

AR

I SU STV

AR

ALI LIJE

PU

NA

ŠUŽ

ELJ

EZ

NIČ

AR

I SU

STV

AR

ALI

LIJ

EP

U N

AŠU

ŽE

LJE

ZN

IČA

RI S

U S

TVA

RA

LI L

IJE

PU

NA

ŠUroka koji je trajao 15 mjeseci 1984. godine dolazim u kolodvor Perković u kojem se moglo dosta toga naučiti. Pošto je Perković odvojni kolodvor za prugu Perković – Šibenik posla u to vrijeme nije nedostajalo, to je bilo zlatno vrijeme željeznice. Iz toga vremena pamtim rekonstrukciju kolodvora, ugrađivao se novi uređaj za osiguranje kolodvora, kopalo se na sve strane tako da je bilo izazovno raditi. Povremeno sam mijenjao šefa kolodvora tako da sam imao priliku upoznati i taj segment posla. Nakon završetka rekonstrukcije kolodvora prelazim u ukrižnicu Koprno gdje preuzimam dužnost šefa kolodvora koji dežura.

Sudionik ste Domovinskog rata. Kad ste se uključili?Uključio sam se odmah u seoske straže čim se počelo kuhati, nakon toga dobrovoljno se javljam 17. rujna 1991. godine u 113. Šibensku brigadu kao dragovoljac Domovinskog rata. Kada se osnivala 142. Drniška brigada koja se popunila od djela 113. brigade, dobrovoljaca, mobilizacijom prelazim u 142. Drnišku brigadu Hrvatske vojske i ostajem u njenom sastavu do kraja rata.

Nešto je poslužilo kao poticaj, odnosno razlog za Vaše uključenje. Što je Vas potaklo?Počelo je sa barikadama, prekidom željezničkog prometa, odmah se vidjelo da se rat ne može izbjeći. Događaji oko Knina, Martićeva milicija, pad Drniša sve su to dovoljni poticaji, nije trebalo puno razmišljati, ako se nećemo sami braniti neće nas ni biti i tako smo krenuli. Trebalo je obraniti i stvoriti Domovinu.

Obično se svi sjećamo prvih dana, tako vjerojatno i Vi čuvate sjećanja na te prve ratne dane.Pa sjećam se da na samom početku nismo imali nekog posebnog naoružanje, ali imali smo zanos i entuzijazam. Trebalo je dosta improvizacije da bi preživjeli i uspjeli se bolje naoružati kako bi

mogli krenuti u oslobađanje. Sjećam se da smo promatrali kretanje neprijateljske vojske po području okupiranog željezničkog kolodvora Žitnić, izviđanja njihovih položaja.

Što se najdublje urezalo u Vaša ratna sjećanja?Svašta se događa u ratu, ali najdublji trag ostave oni događaji koji vas duhovno najviše pogode a to je stradanje suboraca. Takve stvari nažalost pamtite do kraja života.

Imate li neku ratnu anegdotu?Jednom prilikom s našeg položaja na Moseću promatrali smo na dalekozor nekakvo komešanje na srpskim položajima na predjelu repetitor, užurbano su trčali na sve strane što nam je bilo smješno. Međutim kada smo shvatili ja i kolega da nam se sprema porcija projektila nije nam bilo do smijeha. Kad smo vidjeli prvi projektil koji je otišao u smjeru Sedramića znali smo što nam slijedi. Srećom, kako sam iskočio iz bunkera upao sam u procijep između dva kamena i to mi je spasilo glavu. Poslije smo se smijali kako smo dobro prošli, po ostatcima smo vidjeli da se radilo o maljutkama.

Divim se i podržavam braniteljsko jedinstvo. Kakvi su Vaši odnosi s ljudima s kojima ste bili u ratu, jesu li se stvorile neke posebne veze sa suborcima, jesu li te veze drugačije od onih prijateljstava prije rata?Međusobni odnosi sa ljudima s kojima ste biti na položajima su ostali jako dobri. U ratu vam dosta puta život ovisi o suborcu, tako da kada s nekim prođete rat onda to prijateljstvo ima neku posebnu dimenziju. Poveže vas borba za goli život.

Nakon rata vratili ste se odmah na željeznicu ili …?Odmah po skidanju iz Hrvatske vojske 5. rujna 1995. godine vratio sam se na radno mjesto prometnika vlakova u kolodvor Drniš. Kako kolodvor Žitnić nije odmah otvoren, regulacija prometa vršila se između kolodvora

Drniš – Unešić. Mi bi ovdje dodali da prilikom otvaranja kolodvora Žitnić koji se otvorio za prometnu službu 2. lipnja 1996. godine ostalo je upamćeno da je upravo ovaj Gašo dao fonogram „ Kolodvor Žitnić otpočinje s permanentnim radom“.

Je li bilo teško uključiti se i živjeti običan život?Nije, bio sam sretan što je rat završio, da se možemo vratiti svom uobičajenom životu i poslu.

Nove generacije sve manje znaju o Domovinskom ratu i o braniteljima. Što biste im poručili?Treba više educirati mlade ljude, nisu oni krivi što malo znaju o Domovinskom ratu. Tu obrazovni sustav treba igrati glavnu ulogu. Izgleda kod nas da se sve brzo zaboravi. To ne bi trebalo biti tako.

Bojite li se danas, sada, nečega na poslu?Sigurno da se bojim. Evo upravo sada je uveden prekid rada kolodvora od Gračaca do Splita. Cijeli radni vijek radimo u turnusa a sada smo prisiljeni raditi u dvije smjene po 8 sati. Samim time osjetno gubimo na plaći koja ionako nije rasla od 2007. godine.

Razmišljate li o mirovini? Da, jer mi nije ostalo puno do mirovine, prema nekim kalkulacijama imam još oko tri godine do prvih uvjeta za mirovinu pa bih volio da je dočekam bez nekih velikih stresova na poslu. Volio bih da donekle zdrav odem u mirovinu.

Poruka za kraj ovog razgovora?Poželio bih svim željezničarima što manje stresa i bojazni za radno mjesto. Da željeznica ponovno bude konkurentan i kvalitetan prijevoznik, onda bi radnici i korisnici usluga bili zadovoljniji i sretniji.

Hvala kolegi Milanu na ovom razgovoru, želimo mu sreće i zdravlja u budućem životu i radu.

NA PERONU NA PERONU


20 21

KSENIJA ERKERKSENIJA ERKERpjevačicapjevačica

Ona je glazbenica, pjevačica i nastavnica glazbe. Diplomirala je na Glazbenoj akademiji u Zagrebu i jedna je od rijetkih školovanih glazbenica na našoj sceni. O njenom umjetničkom radu i glazbenim postignućima možda najbolje govori činjenica da je karijeru vrhunske pjevačice ostvarila u vremenu kada je (za razliku od današnjeg) jedan od uvjeta da biste se uopće bavili pjevanjem, između ostalog bilo i to da znadete pjevati. Kad je o samostalnom dijelu karijere riječ, gotovo da nema značajnijeg festivala zabavne glazbe na kojem nije nastupila, a od osvojenih nagrada spomenut ćemo one za najboljeg debitanta i najbolju interpretaciju na „Zagrebfestu“, 1. nagradu žirija i nagradu za najbolju interpretaciju na festivalu „Melodije sunca i mora“ u Portorožu, kao i 1. nagradu na „Krapinskom festivalu“. Dobitnica je i „Porina“ za najbolji album u kategoriji duhovne glazbe. Brojne turneje i koncerte imala je u svim značajnijim centrima bivše države kao i ondašnjeg Sovjetskog Saveza, a za nju su pisali i skladali neki od najvećih autora s ovih prostora, poput Drage Britvića, Arsena Dedića, Hrvoja Hegedušića i Zrinka Tutića. Impresivnu karijeru ostvarila je i kao prateći vokal, snimivši na taj način više od 2000 pjesama i sudjelujući u stvaranju nekih od antologijskih albuma poput „Dnevnika jedne ljubavi“ Josipe Lisac i „Zora je“ Nede Ukraden, kao i gotovo svih albuma Arsena Dedića snimljenih na vinilu. Mlađa publika imala ju je priliku upoznati u glazbenom showu HTV-a „Zvijezde pjevaju“ gdje je punih 7 sezona sudjelovala kao članica žirija. Ona je Ksenija Erker i naša je nova sugovornica u serijalu „POZNATA LICA I ŽELJEZNICA“. Ono što se tijekom razgovora u potpunosti potvrdilo, jeste činjenica da unatoč vremenu koje prolazi, prave vrijednosti nikada ne gube sjaj, ili da upotrijebim stih velikog Arsena; „takvim sjajem mogu sjati“ samo istinske pjevačke dive. A sam razgovor izgledao je otprilike ovako…

RAZGOVARAO: Nebojša GojkovićFOTO: Nebojša Gojković

MOŽDA JOŠ JEDNOM

Poštovana gđo Erker, prije svega hvala Vam što ste se odazvali našem pozivu i pristali na ovaj razgovor. Za sam početak, da krenemo od Vašeg djetinjstva. Ono je, kao uostalom i čitav Vaš život, vezano za glazbu. Tko Vas je u tom najranijem dobu njome „inficirao“? Kao svako dijete i ja sam tada jako voljela plesati, pjevati, igrati predstave… Prvo poluprofesionalno određenje bilo mi je kada sam s 8 godina ušla u Hrvatsko narodno kazalište i to na onaj ulaz za glumce jer sam bila dio dječjeg zbora koji je tada sudjelovao u operama „Carmen“, „Boris Godunov“, „Carmina Burana“… Taj miris garderobe, šminke, pozornice, starih tepiha, odnosno te 4 godine provedene u HNK-u, sve me je to obilježilo i kako vi kažete: „inficiralo“ za cijeli život. Iako sam

se školovala za „klasičara“, kada sam negdje u pubertetu otišla na „Prvi pljesak“ i tamo dobila nagradu, znala sam da je za mene gotovo s klasikom. Iz tog vremena ostalo mi je to da preferiram nastupe u kazalištima, manjim domovima kulture, u manjim klubovima… Nikad nisam težila nečem većem, a uostalom i moj repertoar je takav; šansone nikad nisu imale previše publike.

Za razliku od velikog dijela naše estrade, Vi ste školovana pjevačica, odnosno diplomirali ste na Glazbenoj akademiji u Zagrebu. Koliko Vam je činjenica da ste glazbeno obrazovani pomogla u građenju karijere? Svako obrazovanje i svako stečeno znanje pomaže u onom što radimo.

Meni je čudno da netko želi biti muzičar, a ne zna note. Iako u svakoj umjetnosti ima izuzetno talentiranih ljudi koji su bez odgovarajuće škole postigli velike karijere, to je izuzetak i treba ostati izuzetak.

Nekoliko prvih godina svoje karijere proveli ste pjevajući prateće vokale. Koje bi to bile prednosti, a koje mane tog, kako glazbenici vole reći, pjevanja „u sjeni“? Moje dugogodišnje pjevanje i snimanje pratećih vokala mi je donijelo puno radosti, zanimljivih putovanja i susreta, te nešto novca. Uvijek mi je bilo divno u višeglasnom pjevanju držati svoj glas i biti dio akorda, dio orkestra, dio muzike…

Svojim ste kolegama kao prateći

NA PERONU NA PERONU


22 23

vokal snimili više od 2000 pjesama, a malo ljudi zna da ste na taj način sudjelovali i u stvaranju nekih od antologijskih albuma zabavne glazbe na ovim prostorima. Možete li se za ovu priliku prisjetiti nekoliko najpoznatijih? U tom ogromnom broju snimljenih pjesama bilo je svega; i dobre i loše glazbe. Svakako mi je najdraža i najvrjednija svaka suradnja s Arsenom Dedićem, kao i sudjelovanje na stvaranju kultnog albuma „Dnevnik jedne ljubavi“ Josipe Lisac. Što se tiče pjevanja pratećih vokala uživo, posebno mi je puno značio nastup u pariškoj „Olympiji“ s Terezom, jer nisam mogla vjerovati da u garderobi dodirujem kvake, slavine ili ladice koje su dirali Jacques Brel i Edith Piaf.

Samostalnu karijeru počeli ste graditi na festivalima. Gotovo da nema značajnijeg festivala zabavne glazbe u bivšoj državi na kojem niste nastupali; Splitski, Opatijski, Zagrebački, Krapinski, Zvuci Panonije, Šlager sezone… Možete li nam reći nešto o kriterijima koje su pjevači tada morali zadovoljavati kako bi uopće došli u priliku nastupiti na nekom od pobrojanih festivala? Nastojim ne biti dio onih starijih ljudi koji uporno i dosadno tvrde da je prije sve bilo bolje. Svaka mladost je vrelo uspomena koje se ne mogu ponoviti i toga se treba sjećati s radošću, a ne žaliti za tim. Ipak mislim i znam da su kriteriji za ulazak na glazbenu scenu nekad bili zahtjevniji nego danas. Uz današnju tehnologiju i uložene novce zaista svatko može snimiti pjesmu i spot i eto novog pjevača! Festivali definitivno više nemaju ono značenje koje su imali nekad kad su bili poligon za izbacivanje novih pjesama i pjevača i istovremeno potvrda sjaja i popularnosti već etabliranih, dokazanih i od publike omiljenih pjevača.

Godina 1974. iz više je razloga važna prije svega za Vašu karijeru, a onda i za Vaš privatni život. Što Vam se to sve izdogađalo u tih godinu dana?

U mom životu ta 1974. godina poslovno i privatno je bila izuzetna. Počela je s neočekivanim uspjehom mojih prvih singl ploča „Povedi me večeras“ i „Proljeće je otpočelo s kišom“. Te dvije pjesme su postale toliko popularne da su me zasuli ponudama za nastupe i turneje. Odradila sam dvije velike turneje s Mišom Kovačem po Srbiji i Makedoniji, te dvomjesečnu turneju po Rusiji, a da ne spominjem koncerte i TV nastupe. Sve to mi je otvorilo vrata za „Zagrebački festival“, na kojem s pjesmom „Doći će dan“ osvajam nagradu za najboljeg debitanta i 3. nagradu publike. I još sam se na kraju godine u prosincu i udala. Stvarno nezaboravna godina!

U djetinjstvu ste bili dio jedne obitelji u kojoj je glazba bila svakodnevica. Ni nakon što ste se udali, po tom pitanju nije se puno promijenilo… U mojoj obitelji se uvijek puno pjevalo, u velikom stanu sa prekrasnim crnim polukoncertnim klavirom, a pogotovo kad se okupljala velika familija i gosti. Imali smo i gramofon, moj tata je kupovao ploče i note raznih šlagera koje su tada redovno izlazile. Sve 3 sestre išle smo u muzičku školu i tata je tada rekao: „Koja se najduže bude glazbeno obrazovala, dobije klavir“. Sestre su izdržale samo nižu muzičku, a ja kad sam diplomirala Akademiju, dobila sam taj prekrasni klavir.

Pored Vašeg supruga, veliku ulogu u Vašoj karijeri imao je i glazbeni velikan Arsen Dedić. Kako je počela Vaša suradnja koja se kasnije razvila i u dugogodišnje prijateljstvo? Cijelu moju karijeru, a i dosta druženja privatno, obilježilo je prijateljstvo i suradnja s Arsenom. Ja sam bila i ostala njegov veliki obožavatelj. Mislim da je Arsen naš najveći umjetnik koji je obilježio tu našu tzv. zabavnu glazbu. Iako klasično obrazovan i još k tome vrhunski pjesnik, uz glazbu za kazalište i filmove ostao je do kraja na toj našoj estradnoj sceni. Kroz godine mi je napisao 10 pjesama i mislio je da trebam i mogu puno više, ali je i razumio moj izbor da su mi djeca i obitelj ispred i iznad

svega. Kad je otišao, tu noć sam sjela i napisala predstavu „Takvim sjajem može sjati - susreti s Arsenom“ koju sam do ove „nesretne“ korone s velikim zadovoljstvom i uspjehom izvodila diljem Hrvatske. Svakodnevno ga se sjećam i zamišljam njegove komentare na ovu našu svakodnevnicu, nosim ga u srcu i beskrajno sam mu zahvalna na svemu.

Dobitnica ste i diskografske nagrade „Porin“ 2002. godine u kategoriji duhovne glazbe za album „Božić u obitelji“. Čija je ideja bila da snimite taj album i jeste li očekivali da ćete s njim ostvariti jedan ovakav uspjeh? Moje kćeri Hana i Martina su jako muzikalne i u mojoj kući se isto puno pjevalo i muziciralo, a pogotovo za Božić, blagdan koji svi najviše volimo. Kad bi pjesmom na Badnjak dočekivali Božić, pomislila sam da bi trebali snimiti sve te pjesme za neke druge obitelji i ljude koji možda nemaju toliko glazbenog talenta, a uz naš CD kao podršku bi mogli isto tako pjevati i uživati. Molila sam Hrvoja da nam ostvari tu ideju i on je sve te pjesme aranžirao, snimio u studiju i naravno s nama otpjevao. I na tome sam jako zahvalna, sad kad kćeri imaju svoje obitelji, unuci s nama pjevaju i vole naš Božićni CD, za koji smo usput budi rečeno dobili i tu nagradu „Porin“.

Jedno vrijeme radili ste i kao glazbeni pedagog, odnosno predavali ste u školi i prenosili svoje znanje „nekim novim klincima“. Jeste li i Vi sami u tom periodu nešto naučili? 90-ih sam godina radila kao nastavnik u osnovnoj školi, predavala sam glazbeni odgoj i vodila 2 zbora, veliki od 5. do 8. razreda i mali od 1. do 4. razreda. Bila sam toliko „posesivna“ majka da kad su mi kćeri krenule u školu, ja sam se odmah tamo zaposlila. Ha, ha, šalim se! Te godine pamtim kao dosta zahtjevne, s puno rada ali i puno zadovoljstva i smijeha jer sam uspjela s djecom ostvariti interakciju da oni uče od mene, a ja od njih. Kao mlada i najčešće zabrinuta majka, nisam ni znala da sam sačuvala dijete u sebi i da se mogu tako zabavljati i smijati sa svojim učenicima.Posljednjih godina prilično ste aktivni kao članica raznih žirija, kako na

glazbenim festivalima ( „GESTA“, „Prvi glas Zagorja“, „Pjesme Podravine i Podravlja“, „Kukuriček“ ), tako i u televizijskom showu „Zvijezde pjevaju“. Koliko Vam je tu pomoglo ono pedagoško iskustvo stečeno u školi? Poziv da budem član žirija na HTV-u u emisiji „Zvijezde pjevaju“, došao mi je u vrijeme kad sam mislila da su me svi zaboravili i da sam ja samu sebe „zaboravila“. Sedam sezona zaredom, subotnje večeri uživo u studiju okružena muzičarima, glazbom, ponovo šminka i frizure i za mene ne manje važno; da smo poslije emisija ostajali do dugo u noć uz vino i pjesmu. Bilo je divno, a mislim i da sam jako dobro radila taj posao. Zahvaljujući svom glazbenom obrazovanju bila sam edukativna koliko je to u zabavnom formatu bilo moguće, bila sam blaga i pravedna jer sam radeći u školi naučila da svaka pohvala vrijedi više od kritike, a bila sam i duhovita jer jednostavno takva jesam.

Da kažemo sad koju riječ i o našoj osnovnoj temi, odnosno željeznici. Više ste puta u nekim svojim javnim istupima isticali kako volite vlakove. Što je to što Vam je toliko privlačno u ovoj vrsti prijevoza? Oduvijek sam voljela vlakove jer sam nepovratno romantična. Putovanja vlakovima po svojoj posebnosti ne mogu se usporediti s nijednim prijevozom. Dobro se sjećam uzbuđenja kad sam s roditeljima kao dijete putovala vlakom na more i mirisa slasnih „pohanaca“ koje je mama nosila. U vlaku se jede, pije, spava, šeće, i posebno lijepo meditira gledajući pejzaže koji prolaze.

Sredinom 70-ih godina, na vrhuncu karijere, osim po bivšoj Jugoslaviji vlakovima ste putovali i na onim velikim turnejama po bivšem SSSR-u. Što posebno pamtite s tih putovanja i koje su to bile prostorne udaljenosti koje ste tada prelazili, odnosno koliko su vremenski trajala neka od tih putovanja? U počecima moje karijere mi smo najčešće vlakovima putovali na nastupe i pogotovo na snimanja u tadašnjoj Jugoslaviji (Beograd, Sarajevo, Skopje). 74. godine sam vlakom otputovala u

NA PERONU NA PERONU


24 25

Rusiju, a i tamo smo uz neke male „strašne“ avione, puno putovali vlakom između gradova. Posebno pamtim najduže putovanje (3 dana i noći) od ondašnjeg Lenjingrada do Murmanska. Mi muzičari smo bili u običnim kupeima s 3 ležaja bez posteljine i zapravo bez ičega, a naša „zvijezda“ i nositelj programa u SSSR-u, nevjerojatno popularni Ivica Šerfezi bio je smješten u posebno luksuznom vagonu koji je bio uređen u stilu vremena Ane Karenjine, sa svim komforom i blagodatima. U njegovom kupeu je bio divno uređen starinski krevet, isto takav stol i fotelje, prekrasne starinske lampe i zavjese. „Šerfa“ nas je svaki dan u vlaku pozivao na čaj, pa smo tako i mi malo uživali.

Koliko su vlakovi obilježili Vaš život, dokazuje i to što ste jednu svoju drugu ljubav, a to je ona prema gradu u kojem živite, točnije Zagrebu, definirali pomoću vlakova… Svoju veliku ljubav prema Zagrebu uvijek bih ponovo testirala vraćajući se vlakom u njega. Naime, u vlaku pred Zagrebom bi me obuzela neka toplina

oko srca, a kad bih kroz prozor vlaka ugledala ulice i tramvaje, osjetila bih tu fizičku pripadnost i ljubav.

Putovanje u još jedan Vama veoma bitan grad također je obilježila vožnja vlakom. Bilo je to Vaše prvo putovanje u Pariz, a utisak je da ne bi bilo toliko lijepo da je bilo nekim drugim prijevoznim sredstvom… Zauvijek ću pamtiti to jedno posebno putovanje vlakom i moj prvi posjet Parizu. Cijeli život sam učila francuski jezik, obožavala njihovu glazbu, književnost i uopće kulturu, a Pariz je u mojim snovima bio nešto posebno i činilo se nedostižno. Kad je vlak ulazio u Pariz, u blijedoplavo pariško jutro, najednom sam se pobojala da ću se zbog velikog iščekivanja možda razočarati. Onda mi je Hrvoje rekao: „Ma ne brini, ako se čovjek razočara s Parizom, to znači da s njim nešto nije u redu, a ne s Parizom!“ I bio je u pravu. Vlak je stao na Gare de Lyon i izlazeći iz vlaka, odmah sam znala da sam se nepovratno zaljubila u taj čarobni grad.

Konačno, svoju ljubav prema

vlakovima opjevali ste u nekim od Vaših najljepših pjesama; „Proljeće je otpočelo kišom“, „Vlakovi idu“, „Kad ide vlak za sretne otoke“… Reklo bi se da vrijeme prolazi, pojavljuju se neke nove vrste prijevoza, ali željeznica kao motiv u pjesmama ni danas ne gubi na značaju… U mojim pjesmama zaista ima puno vlakova; „Proljeće je otpočelo s kišom, s vlakovima koji kasno stižu...“, pa u pjesmi „Vlakovi idu“: „To odlaze noćas prepunim vlakom godine koje rado sam dala...“ pa pjesma „Kad ide vlak za sretne otoke“ ili početak moje pjesme „Obećaj mi“: „Žuto jutro na stanici samo ti i ja, jedan željezničar gleda u nas...“ Nije čudo da su pjesnici toliko koristili vlakove, jer samo putovanje vlakom podsjeća na život sam; putuješ sam ili s nekim, ljudi ulaze i izlaze već kako trebaju, zaustavljaš se na nekim važnim i nekim manje važnim stanicama, gledaš kako kraj tebe prolaze krajevi i ljudi, putuješ po danu i po noći, po kiši i po suncu i cijelo vrijeme znaš da će doći kraj putovanja.

Putujete li i danas vlakovima? Nažalost, ne sjećam se kad sam zadnji put negdje išla vlakom. Nekako smo kao obitelj uvijek putovali autom. Ja nemam položen vozački ispit, ali uvijek je tu bio ili tadašnji suprug ili neki naši prijatelji, a kasnije jedna i druga kćer. Sad kad se pokušam sjetiti, stvarno ne znam kako se dogodilo da tako dugo nisam putovala vlakom.

Čime ste trenutno bavite i kakvi su Vam planovi za budućnost, mislim tu prije svega na onaj glazbeni dio Vašeg života? Trenutno je sve ljude koji se bave ovim poslom, „pokosila“ ta korona. Zadnji nastup imala sam prošlo ljeto u Bjelovaru s kolegom Medakom, a nakon pola godine pauze, i toliko smo bili sretni kao da nam je to bio prvi nastup u životu. Nadali smo se da će to tada krenuti, međutim nije i opet se sve zatvorilo. Nadam se da ako bi se uskoro ponovo otvorilo, da bih onda odigrala još koju predstavu posvećenu Arsenu. Isto tako, sa svojim gitaristom

napravila sam jedan krasan recital posvećen pjesniku Dragi Britviću. Sebe vidim još samo u tim šansonama i takvim nastupima. S druge strane, imam još jednu veliku strast u životu, a to je kuhanje. Gledatelji me mogu vidjeti kako kuham svaki drugi utorak na 1. programu HTV-a u emisiji „Kod nas doma“. Jako sam se sprijateljila s tom „ekipom“, a budući da ja ne znam kuhati na malo, već je to uvijek u obilnim količinama, tako kad se ugase reflektori i prođe odjavna špica, onda se cijela režija, voditelji, kamermani i ja „sjatimo“ oko stola, jedemo to što sam u emisiji pripremila i družimo se. Kuhanje me jako veseli i već 15 godina govorim kako ću napisati kuharicu. Željela bih da to bude jedna muzičarska i rokerska kuharica puna anegdota i naših putovanja. To nije tako jednostavno napisati kao što sam si ja mislila, pa ću tu možda potražiti i nečiju pomoć.

Poštovana gđo Erker, zahvaljujem Vam se još jednom u ime naših

čitatelja što ste pristali da dio svog vremena odvojite za ovaj razgovor. Želimo Vam puno uspjeha u daljnjem životu i karijeri, puno lijepih putovanja vlakovima i naravno, da Vam proljeća više ne počinju kišom! Nadam se da će mi život barem još jednom omogućiti da me neki vlak nekuda „ponese“, jer se bez obzira na moje godine, nadam da me još puno toga u životu čeka. A za sve ove moje uspomene koje sam vam ispričala, možda je došlo vrijeme da se ovako iskreno zahvalim svim onim ljudima koji imaju veze sa željeznicom i tom mojom divnom romantičnom predodžbom o putovanju vlakovima. I naravno, da se zahvalim Vama što ste me se sjetili i što sam mogla te neke svoje uspomene podijeliti s vašim čitateljima.

NA PERONU NA PERONU


26 27

RAZGOVARAO: Andrija VranešićFOTO: Andrija Vranešić

ŽELIM UVIJEK VIŠERodio se 12. ožujaka 1985. u Gradačcu, BIH i tu je živio do svoje četvrte godine. 1989. roditelji su doveli Peru i brata da žive u Zagrebu kod tetki u kvartu Otok. Osnovnu školu je završio u Sloboštini, nakon toga upisao srednju školu u Palmotićevoj 84, smjer Tehničar za elektro-tehniku. Poslije završene srednje škole upisuje Građevinski fakultet u trajanju od tri godine, gdje upisuje i specijalizaciju. Zapošljava se u pružnim građevinama 2012.godine gdje radi sve do sada. Oženjen sa suprugom Olgom, s kojom ima tri sina Ivana, Luku i Marka.

Što Vas je navelo da se odlučite zaposliti na željeznici?Otac Ivan mi je radio na željeznici, u Remontu pruge, pa me na neki način privukla tradicija i ljubav prema željeznici. U to vrijeme je bilo teško naći posao, pa kada sam dobio posao na željeznici, PG, bio sam prezadovoljan i presretan. Firma je velika u napredovanju i vjerojatno ćemo za 10 godina biti svjesni njezine veličine.

Čini li Vas ovaj posao sretnim i zadovoljnim?Naravno da me čini sretnim, jer sam se u ovom poslu našao u svemu, kao da sam oduvijek to želio to i raditi i ako na fakultetu nisam ni znao da ću ovo raditi.

Kako na Vas i Vašu obitelj utiče terenski posao?Terenu se jako teško prilagoditi zbog obitelji za koju sam izuzetno vezan. Ali imam jako dobre radnike, rekao bih kolege, s kojima se dugo godina poznajem i radim, te takvi ljudi nose glavninu posla na terenu. Zato mi to zadovoljstvo terenskog posla

olakšava nedostatak obitelji. Za firmu rade i radnici iz privatnog sektora, npr. najam bagera raznih veličina, s kojima također imam dobar poslovni odnos. Vremenske prilike i neprilike su naša najveća prepreka u radu (kiša, snijeg) koje nas usporavaju u radnim obavezama a nekada zbog velikih oborina dođe do prekida rada. No i pored svih poteškoća moje iskusne radne kolege završe projekte i prije predviđenog roka.

Što može poboljšati proces rada na gradilištu?Trebalo bi nabaviti više strojeva kao i zapošljavati ljude kako bi uz iskusnije kolege učili.

Kakva Vam je suradnja s kolegama iz drugih željezničkih društava?Suradnja je odlična, s ciljevima da se posao odradi što bolje i kvalitetnije, kako bi mogli završiti započeti projekt i otvoriti novi.

Kako terenski posao utječe na Vaše

zdravlje?Najviše utječe na zdravlje kolega koji su kompletno odvojeni od obitelji i rade na udaljenim mjestima od naselja pa je istima jako teško zbog obroka. Ali je dobro od firme što u zadnje vrijeme firma osigurava jedan kuhani obrok za sve radnike terena, naravno gdje god je to moguće zbog pristupačnosti terena.

Jeste li zadovoljni s uvjetima rada?Jesam, naravno, kao i sa funkcioniranjem same firme, smatram da su i moji radnici kojima sam ja nadređen zadovoljni. Ako se i desi neki nedostatak pokušavam ga uz svoje pretpostavljene otkloniti u što kraćem roku.

Koje su Vaše jake strane i osobine?Jake strane…hm…ambicioznost, napredovanje, želim uvijek više. Nekada to nekome na neki način može i zasmetati, ali sve u cilju da se posao odradi na vrijeme i što kvalitetnije.

PERO MAMUZIĆPERO MAMUZIĆglavni inženjer gradilišta u PGglavni inženjer gradilišta u PG

NA PERONU NA PERONU


28 29

Kako bi radnicima približili i upoznali ih s njihovim pravima ali i obvezama po za sve nas jako važnoj temi iz zaštite na radu, želja nam je u sljedećih nekoliko brojeva približiti ovu temu i pokušati locirati ali i odgovoriti na probleme koji se pojavljuju u izvršenju svakodnevnih radnih obaveza. U ovom dijelu upoznat ćemo vas s osnovnim pojmovima organizacije i postupcima iz zaštite na radu a uzimamo si slobodu da dalje u tekstu koristimo skraćenicu ZNR (zaštita na radu). Iz Zakona o zaštiti na radu proizlazi da zaštitu na radu predstavlja sustav pravila, mjera i aktivnosti čijom se kvalitetnom primjenom ostvaruju sigurni radni uvjeti te zaštita zdravlja na radu. Sve s ciljem sprječavanja rizika u odnosu na opasnosti, štetnosti i napore koji se mogu javljati pri obavljanju poslova, a koji mogu uzrokovati ozljede na radu, profesionalne bolesti, bolesti vezane uz rad te ostale materijalne i nematerijalne štete za vrijeme rada ili u vezi s radom.Svi su poslodavci u Republici Hrvatskoj, pa tako i HŽ Infrastruktura d.o.o., obvezna je organizirati i provoditi ZNR. U HŽ Infrastrukturi prema Pravilniku o organizaciji ZNR provodi Odjel zaštite na radu putem stručne pomoći nadređenim radnicima, svim radnicima HŽI, povjerenicima zaštite na radu i koordinatorima povjerenika za ZNR. Isto tako u provedbi i unapređivanju ZNR odjel prati i analizira te predlaže mjere za poboljšanje i unapređivanje ZNR.Naravno da treba imati na umu da će kvalitetno obavljanje poslova u ZNR uz potrebno vrijeme, zasigurno zahtijevati ozbiljan pristup i određene kompetencije svih aktera jer je ZNR sastavni dio radnog procesa, a uloga svih osoba koje rade u tom je smislu je jako važna. Krenimo od pojmova iz ZNR koji se koriste u svakodnevnoj provedbi postupaka zaštite na radu: - mjesto rada je svako mjesto na kojemu radnici i osobe na radu moraju biti, ili na koje moraju ići, ili kojemu imaju pristup tijekom rada zbog poslova koje obavljaju za poslodavca, kao i svaki prostor, odnosno

prostorija koju poslodavac koristi za obavljanje poslova i koja je pod njegovim izravnim ili neizravnim nadzorom,- sredstva rada su građevine namijenjene za rad s pripadajućim instalacijama, uređajima i opremom, prometna sredstva i radna oprema,- radna oprema su strojevi i uređaji, postrojenja, sredstva za prijenos i prijevoz

tereta, alati te skele i druga sredstva za povremeni rad na visini,-poslodavac je fizička ili pravna osoba za koju radnik, odnosno osoba na radu obavlja poslove,-radnik je fizička osoba koja u radnom odnosu obavlja poslove za poslodavca,- osoba na radu je fizička osoba koja nije u radnom odnosu kod tog poslodavca, ali za njega obavlja određene aktivnosti, odnosno poslove (osoba na stručnom osposobljavanju za rad, redoviti student i redoviti učenik srednjoškolske ustanove

na radu u skladu s posebnim propisom, osoba koja radi kao volonter, naučnik, student i učenik na praksi, i slično),-ovlaštenik je radnik kojemu je poslodavac, neovisno o drugim ugovorenim poslovima, dao ovlaštenja za provedbu zaštite na radu,-povjerenik radnika za zaštitu na radu je radnik koji je u skladu sa Zakonom o zaštiti na radu izabran da zastupa interese radnika na području zaštite na radu,-ozljeda na radu je ozljeda radnika nastala u prostoru poslodavca u kojemu obavlja rad, ili ga tijekom rada koristi, ili mu može pristupiti, odnosno drugi prostor koji nije prostor poslodavca, ali radnik u njemu obavlja rad,-profesionalna bolest je bolest za koju se dokaže da je posljedica djelovanja štetnosti u procesu rada i/ili radnom okolišu, odnosno bolest za koju je poznato da može biti posljedica djelovanja štetnosti koje su u svezi s procesom rada i/ili radnim okolišem, a intenzitet štetnosti i duljina trajanja izloženosti toj štetnosti je na razini za koju je poznato da uzrokuje oštećenje zdravlja,-stručnjak zaštite na radu je radnik kojeg je poslodavac odredio za obavljanje poslova zaštite na radu i koji ispunjava propisane uvjete za obavljanje tih poslova,- opasnosti su svi uvjeti na radu i u vezi s radom, koji mogu ugroziti sigurnost i zdravlje radnika,- štetnosti su kemijske, biološke i fizikalne štetnosti, koje mogu uzrokovati oštećenje zdravlja radnika i drugih osoba koje su im izložene,- napori su statodinamički, psihofiziološki napori, napori vida i napori govora, koji mogu uzrokovati oštećenje zdravlja radnika koji su im izloženi.

U sljedećem broju osvrnut ćemo se na temeljne obveze u zaštiti na radu kao i na obveze poslodavca.

Jeste li svjesni neke Vaše loše osobine?Neka doza tvrdoglavosti, vjerojatno kao i kod svakoga, ali tu negativnost rijetko tko i primjeti. Sam poslodavac prati i zamijeti kvalitetan rad i takvog radnika promovira od pomoćnog sezonskog radnika do poslovođe.

Čime ispunjavate svoje slobodno vrijeme kada dođete kući?Najviše sam s djecom, ona su mi prioritet. Žena i djeca su mu centar svijeta.

Možete li sebe opisati u par riječi?Obzirom na moj životni put, dolazak iz Bosne, prilagodba na novi način života kod tetki, kvart, okolina, škola, fakultet, gradnja kuće, opisao bih sebe upornim i velikim borcem.

Procjenjujete li ljude na prvu?Teško je ljude procjenjivati na prvu. Ispostavilo se u mnogo slučaja da su mi ljudi ostavili dobar dojam a na kraju sam se razočarao.

Navijač?Navijač sam NK Dinamo Zagreb, ali u

zadnje vrijeme slabije pratim nogomet, zbog toga što slobodno vrijeme koristim da budem sa obitelji. Kad imam vremena onda volim pogledati formulu 1, i to popratim u medijima.

Imate li kućne ljubimce?Imam dva psa, jedan je Kan a drugi Don, to su rasni psi, američki stafford a drugi je pit bull koji se jako dobro slažu. Isti se nalaze u dvorištu kuće, ali nisu opasni za djecu i oni ih obožavaju.

Koje najviše vrline cijenite kod ljudi?Na prvom mjestu odgovornost prema onome što radiš, vrijedne, radne i marljive ljude.

Što Vam najviše smeta kod ljudi?Najviše mi smeta u principu neodgovornost, aljkavost, i neurednost.

Kakva su Vam promišljanja o visini osobnog dohotka?Obzirom na realni sektor, plaće nisu ni pre male a ni pre velike, realno neka zlatna sredina. Obzirom na terenski rad odvojenost od obitelji, dnevnice dignu visinu plaće ali realno reći to se i potroši na terenu.

Dobivate li na vrijeme radnu odjeću i jeste li zadovoljni s njihovom kvalitetom?Što se tiče radne odjeće, dobijemo je na vrijeme kao i zaštitna sredstva. Kao i kvaliteta s kojom smo zadovoljni.

Razmišljate li o nekom dodatnom stručnom usavršavanju?Da, razmišljam o usavršavanju o ovlaštenom nadzornom inženjeru.

I za molim Vas poruku za kraj ovog razgovora.Na kraju bi se htio zahvaliti na izvrsnoj suradnji kolegama Kreši Rusanu, Anti Rajkoviću, Peji Pavloviću na gradilištu u Zagreb Klari a i mnogim drugima tijekom moga radnog vijeka, svim svojim pretpostavljenima na izvrsnoj suradnji, jednako svim zaposlenicima HŽ-a sretno u ovoj a i drugim godinama sa mnogo zdravlja i uspjeha kroz život!PG-u i svim drugima društvima HŽ-a želim boljitak i uspjeh u poslovanju i modernizaciju.Nadam se da će uskoro nestati pandemije, da će se zemlja smiriti i prestati tresti, a mi se vratiti starim druženjima i navikama.

RAZGOVARAO: Dražen LihtarFOTO: Nebojša Gojković

ZAŠTITA NA RADU - I. DIO

NA PERONU NA PERONU


30 31

KONTROLA (hrvatski - AUDIT)u skretanje by nenad katanich

KADA SVE ZBROJIMO I ODUZMEMO, NAJVIŠE JE

STREPIO IVEK JER JE UVIJEK

MOGAO IZGUBITI SVOJ PRESTIŽNI

POLOŽAJ, A NAJMANJE SINDIKALAC

JAMEZDIN, JER GA TO NIJE MOGLO DOTAĆI, A NIJE BILO NAČINA

DA I PODMETNE ONOM DRUGOM

SINDIKATU.


Danas je nastupio jedan od onih čudnih dana na željeznici. AUDIT. Ili za one starije da lakše razumiju - jedna od mogućih kontrola. Prometnici Nikola i Irena nisu previše razmišljali o tome. Znali su da uvijek poslije nekakve kontrole u najboljem slučaju ide zapisnik uz potpis „svima na znanje“, zatim naredba šefa - „svima na ravnanje“ i ako su dobri priručni bilježnik na potpis – ta zna se da su oni planktoni u hranidbenom lancu.Skretničar Bartol stresao bi se i na samo pomisao da vidi pomoćnika šefa Donata kako ide prema bloku s malom crnom knjižicom u ruci. Zato se „fletno dal u posel“ i pozlatio blok. Ispeglao je i „uši“ na knjizi primo-predaje. Pomno sakrio mali televizor koji ilegalno ima na bloku. Šef je rekao Ireni i Nikoli da malo poslože knjige i evidencije po prometnom. On su se tog zadatka prihvatili nevoljko i gunđanjem da to od svih smjena uvijek njih zapadne tako nešto. Šefu kolodvora je to već išlo na živce. U stvari, kada bolje razmisli, sve mu je već išlo na živce. Kada sve zbrojimo i oduzmemo, najviše je strepio Ivek jer je uvijek mogao izgubiti svoj prestižni položaj, a najmanje sindikalac Jamezdin, jer ga to nije moglo dotaći, a nije bilo načina da i podmetne onom drugom sindikatu.Glavno pitanje toga, kao i svakog takvog jutra bilo je tko će provoditi auditiranje nad auditorijem. Jer od namanjeg do najvećeg znaju da razni

kontrolori imaju razne kriterije – zakeraju na jednim a popuštaju na sasvim drugim stvarima, pa se valja pripremiti. Tako da svatko gleda svoj interes. Ivek da ostane na svojoj poziciji. Šef da ga nitko ne dira do mirovine koja je na vidiku. Pomoćnik šefa Donat da napreduje ako nekoga smijene. Radnici da ih nitko ništa ne pita i da ih ne dira.I svi su imali kalkulacije o tome tko bi im mogao doći u kontrolu. Međutim, svi su objesili vilice do zemlje - Drug Buzdovan odredio je svog Kumčeta 00 da izvrši taj zadatak.Mladi Kumče 00 audit je počeo od auditorija u prometnom uredu. Ne zato što je to trebalo. Niti je bilo usput. Jednostavno zato što je u smjeni bila prometnica Irena, a njega su jako privlačile žene u uniformi. A ovoj je bio „nadređen“ i po prirodi stvari trebala je drhtati pred njim, a ne kao ona susjeda Ivanka, mala koja se pravila važna zato što je policijska vježbenica, pa se nije niti obazirala na njega. A usto bila je i naoružana. Kumčetove 00 dosjetke smatrala je primitivnima i jednostavno rečeno, dala mu do znanja da je nitko i ništa. Zato se usmjerio na Irenu. Nikola je shvaćao pa ga je mrzio. I mrzio je smjenu što je s Irenom. A s druge strane, pomagao je nesretnoj Ireni da mu ne skreše što ga ide, onako smotanog i u isto vrijeme bahatog sa ženama. A što će morala je šutjeti i praviti se da ne kuži njegovo nespretno i nesuvislo udvaranje. Za dobrobit sviju. Pa i Iveka koji je već izgubio nekoliko kila od sekiracije kao će

proći kontrola.Čak je i Jamezdinu bilo žao Irene i on bi se kao „slučajno“ zatekao u prometnik u vrijeme zulumarenja Kumčeta 00 da podrži Irenu. No ovaj puta nije bilo tako. Drug Buzdo je prije odlaska Kumčeta 00 na teren, pozvao k sebi i izribao ga preventivno da se mani žena u uniformi, bar sa željeznice, i da se koncentrira na bitno: da osluškuje tko priča protiv njega i tko mu je potencijalna ugroza. Naročito da obrati pažnju na Iveka – on uvijek izvršava sve bez riječi, a takvi su najsumnjiviji. Također mu je dao u zadatak da ispita potencijal pomoćnika šefa Donata. Ako bi ga promaknuo, koliko visoko ga može promaknuti, da ovaj stekne osjećaj da mu je dužan i samim tim odano služi a u isto vrijeme ne pokazuje ambiciju da se uspinje do Buzdinog mjesta. Kumče 00 samo je poslušno kima glavo, kao reper zanesen ritmom pjesme. Odlučio je u potpunosti izvršiti zadatak. Čvrsto je odlučio.Ali kao to već biva, kada je došao na kolodvor, sve njegove moždane vijuge zaposjele su dvije žene: susjeda – policijska vježbenica Ivanka i prometnica Irena. Ivanka ga nije shvaćala, bila je naoružana, i općenito, prema njegovom zaključku hladna i nepristupačna. A Irena? E, njoj je ipak „nadređen“ ona ga mora slušati i diviti mu se. Zato je sve zaboravio i krenuo pravo u prometni ured.Ljubav je to. Tu smo nemoćni, ona je jača od nas.

NA PERONU

BROJ 110 ožujak 2021.

32 FOTO: Nebojša Gojković

Documents

NEKOM MAJKA, NEKOM MAĆEHAspvh.hr/wp-content/uploads/2021/03/NA-PERONU-110.pdfvremena. U Hrvatskoj postoje tri razine proračuna: državni proračun, proračuni izvanproračunskih