Nazor - Veli Joze

7/28/2019 Nazor - Veli Joze

1/41

1

Vladimir Nazor: Veli Joe

Vladimir Nazor:

Veli Joe

(1908.)


2/41

2


I.

Bilo je to davno, kad su ono providur Barbabianka i jor Zuane Dalla Zonta, proto arsenala uMlecima i kapetan motovunske ume, ili po mletakoj Istri da oznae vapnom cerove koji e seoboriti i prevesti u Mletke.

Ljetno je sunce vraki eglo ispod Motovuna. U umi ni povjetarca. Gore na brijegu bijelio se grad,opasan zidinom i zatien kulom.

Providur i proto, umorni od lutanja po umama, htjeli su upravo svrnuti na cestu to je vodila ugrad, kad magare na kome je Barbabianka gotovo drijemao, stade najedanput kao ukopano, paprui vrat, rairi nozdrve i izbulji oi u stog sijena pokraj neke daare.

- u! - klikne proto i udari nogom osla.

Magare skoi; providur se trgne.

- Koliko smo ih do sada u ovom kraju? - zapita Barbabianka.

- Sedam hiljada trideset i etiri.

- to veli? Dosta ih je.

- I previe! Ljudi e se tuiti.

- Nita zato! Nek bude sedam hiljada trideset i pet, pa onda: basta!Jo jedan dakle.

- Eto, taj uz cestu.

- Ne. Gle stabla uz onu daaru, to ti je cer! Pamti: neka bude za me. Grijat e me ove zime uKopru.

I protu ne preostade no potrati za magarcem koji zatrusa prema daari, oinut providurovom

palicom i razdragan mirisom sijena.ivotinja pobrza k plastu.

- Daj vapno i metlicu! - ree Barbabianka sjahav s osla. Da ne zaboravi da je moj, naarat u nadeblu svoj grb.

Proto prui posudu, providur umoi metlu i poe udarati znak. Barbabianka ne bijae jo gotov, kadneto zaunu. Zau se kako grane pucaju. Pomole se dvije ruetine: magarac poleti uvis, strmeknuniz deblo i ljosnu o zemlju pred providurovim nogama.

- Dio santo!

Pokraj stoga s kojega magarac istrgnu nekoliko rukoveti sijena pa ga zbog toga propast snae,stajao je magarev ubilac, kmet Joe iz sela Branenci, i gledao mrko u providura. Orija, jak kao

bik, kutrave glave, razdrta odijela i praan, buljio je u Mleia i kesio zube, nalik na kudronju kojine da na gospodarevo, ali i ne sre preko plota. Barbabianka se tresao kao iba; noge mu se bijahuskamenile u krvi to je poginulu oslu tekla iz ustiju.

- jor Zuane! Raznijet e me.Aiuto!

Proto je mirno stajao i uivao. Osveivao se providuru koji ga ve dugo sili, da se za njime pjekevue po kru, da mu kao sluga nosi vapno i metlu i timari osla. Najvie se proto ljutio, to jeBarbabianka sam odluivao koji e se cerovi posjei. Stoprv onda kad jor Zuane opazi da je strahprovidura dobrano izmuio i da su mu i usne problijedjele, ree mu:

- Plemeniti gospodine, latite se palice i oinite toga bezobraznika, ali poteno!

Barbabianka zadrhta jo jae jer se ljudeskara maknu i poe drmati kocem plasta, kao da kanipoklopiti sijenom i providura i poginula osla.

Proto prie k Barbabianki, turnu mu palicu u ruku i gurnu ga prema divu. Barbabianka je cvokotaozubima kao usred zime i sasvim iznemogao putao da ga proto gura. Ali zaas stara krepost


3/41

3


plemenitih mu prea, ili moda trenutana omama straha, ohrabri providurovu desnu koja se dignui jedva oinu diva po bedrima.

- Jae, jae! - kliknu jor Zuane.

I providuru koji se znojio kao kropljena erava, ne bi bilo u onoj srdbi ili strahu nikada dodijalo toibanje, da mu palica doskora ne puknu.

- Dosta! Ukrotili ste ga! - viknu mu proto.

I zbilja. Joe iz sela Branenci stajae pred providurom pokunjen i umiljat.

- udno,per Dio!

- Joe, klekni i poljubi skute gospodinu! To je na gospodar! - vikne proto.

I onaj div debelih nourina, golemih aka, koji je branio svoje sijeno od magaraca hvatajui ih zarep i bacajui ih u cerove grane, prignu se i kleknu pred niskim providurom.

- Homo speluncae!- anu Barbabianka.

- avonac! - ree Zuane. Magarac dirnuo u njegov plast, a Vi u njegov cer, pa se pomamio. Da gane udariste, bio bi lupnuo s Vama o peinu, bacio Vas u oblake. Oh, taj glupi magarac! Da je onnjega prije kopitom u noge, ovjek bi bio uzmaknuo, i sijeno bi bilo magarevo.

Teak jo uvijek kleae. Na njegovu licu vidio se izraaj ukroene ivotinje. Utrnu u oku plamen;sad je pokornost izbijala iz zelenkaste zjenice i iz borica okolo usana iza kojih su virili veliki zubi.

Proto namignu gorostasu neka ustane; povede ga pred cer i ree mu:

- Gospodar je naarao na tvome stablu sveto slovo, i cer je sad njegov. uvaj ga kao oko u glavi.Kad pane prvi dad, da si ga oborio i ponio dolje na rijeku gdje krcaju drva. Ali ti si smaknuomagarca, a gospodareve noge su umorne. Ponesi ga gore u grad, pa onda... u umu! Na posao!

- Ne! - klikne providur. Radije u pjeke.

- Ali, magnifice, vi biste uvrijedili naega Jou! - ree proto koji je svakako htio da mu opet utjeramalo straha u kosti.

Providur se nekao i izvinjavao, ali na protov mig pograbi ga Joe ruetinama, posadi ga na svojlijevi lakat.

- Sretan Vam put i do vienja - kliknu Zuane i nestade ga u umicu.

Providur Lodoviko Barbabianka uio je u Joinu krilu kao ptie to ga dijete diglo iz gnijezda.inilo mu se da lebdi na zvoniku pod kojim umore ume, mrmore vode, ute usjevi. Ali providurnije sada imao volje da to gleda i slua; zabrinut promatrae gorostasovo lice, vrst mu vrat, obaokao deblo mladoga hrasta i razgaljena, runjava prsa nalik na peinu na koju se uhvatila mahovina.Promatrao je pleter bora okolo oiju i ustiju avonskog diva i uvjeravao se, da sve to je veliko, nesmije ovjek gledati preve izbliza. Osjeao je da je u njemu strah mnogo manji, jer je ve otkrivao

na onome golom licu ne samo izraz pokornosti, nego i stradanja, to ga je Mlei uvijek viao nalicu istarskih kmetova. To ga je opaanje umirivalo i uvjeravalo da e se doskora i on moi izderatigrubo na gorostasa. Bojao se jedino onih zubi u Joinim eljustima kojima ga je div mogao zdrobitikao crvljiv orah na prvi podraaj glada.

- Dobri Joe, jesi li moda gladan?

- Sam, gospodine!

- A tko te hrani?

- Eh, oni iz grada kad jim dopeljam drva i kamike; pa oni va umi kad kopam celi dan, i cepamdebla, i les stavljam na kupe. A daju agod i mornari kad jim vuem barke po reki. Daju, ali malo isve proklinju. Teko je s njimi ishajat - eh, gospoda!

- A ima li to svoga?


4/41

4


- Imam onu strenicu i oni cer. Al preko zime strenica je za krave naih kanoniki, a cer je sadaVa. Posadit u nov.

- Pa to e ti mlado stablo?

- Narast e, gospodine! Ono je ve trei pred mojom hiom.

- Per dio!Koliko ti je godina?

- Govore, tristo, ali mi se vidi da jih je i vie, jer je preko tristo ulji na mojem dlanu i preko tristotrni va mojih nogah.

- Trista godina! I ti se mnogo toga spominje?

- Slabo se ega spominjem. Znam samo, da je jedanput sve drugaije bilo - drugaije, a i uda lepe.Spominjem se da sam jo otrok prial u ovi kraj, i da je moj otac pomagal zidati grad na gori, i dasmo va njem bivali. Pa je za neko vreme bilo svima dobro, nam velim, dokler smo bili sami.

- Zar su i ostali bili jaki ko i ti?

- Nego da su. Onda je sve lepe, sve vee bilo: i plug, i voli. I bilo je grdnih zveri va gori, a mi smojih lovili. Bilo je velikih kamiki na polju, a mi smo jih nosili na breg, na pleih, da ozidamo katel, ibilo je jo mnogo tega, i pripetilo se je uda stvari. Bilo nas je jedanput veli broj va ovem kraju, asada sam sm. Drugoga se vie ne spominjem.

Barbabianka ga sluae i promatrae miice na vratu i laktovima orijaevim. Gledao je kako se onaprsa diu i sputaju i mislio to sve ne bi postigli njegovi zemljaci, kad bi imali svuda takoveradnike i vojnike, kada bi oni sami takvi bili. A kako bi to krasno bilo kad bi se providur vratio uMletke vodei za uzicu Jou kao kakva psa! Potamnio bi Barbabianka s Velim Joom svu slavu onihprovidura koji se vraaju s dalekog Istoka i Juga vodei sa sobom u Mletke udne sluge: afrikecrnce i Arape, da se njima die.

- Joe, hoe li sa mnom u Mletke?

- A kada?- Tamo do osam mjeseci. to veli? Ne bi se, vjeruj pokajao. Doi k meni u Kopar!

- Hm! - zaguna div i spusti providura na motovunsku zidinu.

Motovunske su ulice vrvjele oruanim pukom. Veliko zvono na kuli lupalo je kao bijesno, zvalo natrg i na zidine, a glavare gradske na vijeanje. E-to, Jo-e! E-to, Jo-e! klopotalo je zvono. Grad secijeli dignu da odbije gorostasa, kojemu su pred tri dana neki graani poruili da ne smije vie uMotovun, jer je on duan rabotati i nadalje na polju i u umi za motovunsku opinu, a da ne primaza to svake subote peena vola. Tok! Tok! Subota je, a Veli Joe dolazi lupalo je zvono, i gomilegraana srtahu na zidinu zvekeui orujem. Veljom lupom1 zatvorie se vrata na kapiji gradskoj,iako su nekoji tvrdili da je taj trud uzaludan, jer Joi, ako mu se ba ushtije, ne e biti tekoprekoraiti bedeme gradske. Graani su motovunski dobro znali kakav je dobriina Veli Joe iz selaBranenci. Ne treba se ba ozbiljno prestraiti, ako mu danas prvi put zatvaraju pred nosom vrata idoekuju ga naoruani do zubi, kao da je kmet kakav hajduina. Ali neka i Joe jednom vidi kakoMotovunjani nisu samo trgovii i kramari, kako to neki vele, nego takoer viteki graani.

Veliko je bilo udo Motovunjana kadno ugledae, gdje Veli Joe polae na zidinu plemenitogagospodina Lodovika Barbabianku. Podetat, kanelir, arhivar, kamarlengo i ostala kita dotrae dase poklone providuru. Zvono udari u slavu, a narod nabode kape na vrh helebarda, koje dignueuvis, kliui: Viva! - U triumfu povedoe Barbabianku u vijenicu, te graanstvo pohrli opet nazidinu da tu eka odluku vijea i bdi nad Joom, koga bi gladan eludac mogao jo i na ludostprisiliti.

#####################################################1veljom lupom - velikom bukom


5/41

5


U gradskoj vijenici otvori podetat sjednicu slavospjevom mletakome dudu i laviu sv. Marka,tome simbolu neoborive moi Serenisime. Pljesak zaori dvoranom kada govornik stane estitatiproviduru za njegovo junatvo: ukrotio je diva i dao se prenijeti u grad od te zvjeri upravo onda,

kad se Motovun spremao da odbije oruanom rukom drskoga goropadnika. Povlaivanje i ushitpriinie se Barbabianki tako iskreni, da se gotovo sam uvjeri kako ga majka rodi junakom, te seuspravi jo velianstveniji u svome naslonjau. Nije ala! Ui u Motovun, ali u naruju orijaa protivkojega ustaje itav grad uz lupu zvona i uza zveket oruja. Div je gutao volove i gaao cerovekronje magarcima - oh, da mu je jednom proi preko Markova trga Mlecima u krilu toga giganta!Oni ga mrze, jer ga se boje; meni se pak priinja krotak kao janje. To znai da sam ja osobitovjek mislio je Barbabianka i gledao s visoka na one obine smrtnike.

Podetat je usto vodio dalje vijeanje. Radilo se o tom kako da se jednom obuzda kmeta Jou.Podetat ree, kako od jedno dvjesta godina vlada obiaj da grad Motovun zalae svake subote divapeenim volom. Graanstvo zahtijeva da se taj obiaj ukine, a gorostas ne e da popusti od svogatobonjega prava. Zadaa je zbora rijeiti to pitanje, da ne bude smutnje u gradu. To kaza podetat,

i vijeanje zapoe. Ma koliko se patriciji silili da budu mirni i trijezni, mnijenja se sve vie kosila,rasprava je postajala sve strastvenija, glasovi sve reskiji, galama sve vea. Kanelir je govorio kako

je s arhivarom premetnuo sve stare spise, a da nije naao ni retka iz kojega bi izlazilo to tobonjepravo kmeta Joe. Konservator, taj budni uvar motovunskih zakona, tvrdio je da sva ta raspravamalo vrijedi, pae da vrijea gradske tatute: za kmeta nema prava; njemu je samo nositi desetinu irabotati. Suci su tvrdili da je taj obiaj ruglo i sramota; kmet je Joe silnik koji je udario hara nagrad. Jednog e dana udariti div nov porez: na svaku kuu po deset dukata i po djevojku ili mladunevjestu - a to e tek onda to slavno vijee? Zapovjednik gradskih straara tumaio je patricijimasvoj plan po kojem e mu sigurno uspjeti da nadhrva gorostasa; govorio je da bi se jo jedanputmoralo kuati otrovom - nije mogue da se jednom ne nae i za orijaa zgodan sok. Ali kamarlengoCivetta, ekonom gradski, opirae se svemu tome.

- Ja bih pozlatio toga divljaka - govorio je na uas patricija. Joe nam pase krda i lovi divlja, i orenam zemlju, i sijee nam drva, i zida nam zidove i tornjeve, i vue nam brodove, i plai naeneprijatelje. Joe nas hrani i brani. Njegova je snaga u naim rukama, u naoj slubi. Od njega nambrano i vino, stoka i drva, a sve to za kukavnu subotnju peenku. Preve nam koristi, da muzaelimo zla!

Ali kamarlengove rijei pomamie jo gore motovunske patricije. Oni hranjeni i branjeni od kmeta ivarvarina! Oni da sve to priznadu neotesanome stogu kostiju i mesa, onoj glupoj nesvjesnoj sili!Zbog njega da se ogrijee o gradske tatute! Kamarlengo se Civetta urotio s protom Zuanom iuzdie kmeta, da ponizi graane. I bez Joe e oni zidati kule, vrijei penicu i loiti drva. Da!Hara mora prestati!

Raspravljali su dugo dok ne odluie: progonstvo ili smrt. Htjeli su to javiti cijelome gradu, kad se

dignu protiv Barbabianka.- Gospodo, - ree - nemojte se toliko muiti, a sve badava! Ja sam malo prije naloio gorostasu dadoe o Uskrsu u Kopar. Povest u ga sa sobom u Mletke, nek Mleani vide kakav smo narodpodjarmili u ovome kraju, i protiv kakvih se buntovnika mora boriti slavni grad Motovun. Ustrpitese ovo osam mjeseci. Hranite ga tedite a o Uskrsu mu pokaite put do Kopra. Kmet Joe pripadaod danas Signoriji i meni.

Vijee udari u povlaivanje. Podetat se topio od sree. Eto, nestat e zauvijek to vjeno pitanje oJoinoj peenki s dnevnoga reda sviju opinskih sjednica. Gorostas e u Mletke kao momak, paplemia Barbabianke, i Motovun e se napokon umiriti. U tome veselju podetat predloi, a vijeeprihvati, da se kmetu Joi, kao pokornome slugi monoga providura, ponese ve danas iz gradskepivnice p bave vina i da ga se nahrani trima koarama hljeba i najgojnijim volom u opinskim

stajama.


6/41

6


II.

Dok se to zbivalo u vijenici, graani su straarili na zidini. Joe je sjedio pred kapijom i ekao damu donesu peenku. Buljio je u zatvorena vrata i u onaj mravinjak na bedemu ne marei za psovkena koje ga Motovunjani bijahu ve odavno obiknuli. A graani, videi ga onako mirna, smetnu malopomalo svoje junako dranje, odloie kacige i maeve. Prometnue se opet u trgovce i maleobrtnike - ivahne, uljive, eljne ale i bruke. Bili su ve sigurni da se Veli Joe ne e ni danaspobuniti, pa je njihovo veselje samo raslo.

- Ej, Joe! - klikne hromi postolar karpa. - Ustrpi se, bolan! Gospoda ti u vijenici peku vola.

Motovunjani prasnue u smijeh.

Kao da se sada slavi pir na motovunskoj zidini. Starci stoje u hladu i sru kapljicu. Momci pjevaju irogobore. Djeca sjede na rubu zida, mau nogama po zraku, ciljaju kameniima diva koji gleda i

eka. E, danas e vijee skinuti graanima s vrata sramotni hara zbog kojeg se Poreani i Kopranirugaju Motovunjanima. Kao da je sam neastivi uao u tijelo hromoga postolara karpe kojiposkakuje, mota jezikom, promee se po zidini. Dotrao je na rub zida, kleknuo je i pruio glavuprema divu; dere se:

- Ej Joe! Daj onu tvoju o istarskome kralju!

- Pjevaj, Joe! - kliu graani.

Ali Jou titi zlovolja; on gine od enje za peenkom. Bit e jedno sto godina, to nije tako dugoekao da mu donesu hranu. U njemu se probudio gladni vuk koji mu kopa u elucu i hoe mesa isve prijeti da e bijesno zatuliti, ako ga ne umire, ma ime bilo, makar koom i kostima. A ono pieto graanima tee niz grlo i budi u njima radost i obijest! Kad e ga i on okusiti? Sve ga netobocka da prui ruke i odnese ljudima ispred nosa taj arobni napitak.

- Joe - krii postolar - zapjevaj i dobit e brentu vina!

- Dobit e! - Viu svi drugi.

Div se nasmjehnu i uspravi. Muklo i hrapavo zapoe svoju pjesmu:

Lepo li mi lov lovil je va zelenoj umi naojBan Dragonja mladi.

Va ruki mu desnoj sjala glatka kremena sekira.Ruile se stene gorske pod nogm njegovom tekom,Tice plahe su kriale i umela mrka uma,

uma motovnska.

Lepo li mi mladi bane grdu zver lugm progoni.Sve uti brada mu rna, viju mu se vlasi dugi.Tule rogi, momak kle, a medved od boli re,

Medved motovnski.

Pjeva Joe udnu zgodu iz davnine. Goni ban Dragonja medvjeda po umi. Golem je i gol, samo sumu plea ogrnuta zvjerinjom koom. Lug umori, kamenje se roni pod njegovim nogama, amoriodjekuju po peinama. Trepti Join glas kao da uje um stabla, grmljavinu u spilji, jeku roga,poklik lovca. Osjea u onome pjevu snagu praotaca, duboko disanje prirode i ovjeka. Eto, ujeumornu lupu zvjerinje ape i udarac kremene sjekire o lubanju, riku zvijeri i pobjedniki klikgorostasov. Grmlje puca - to lovac vue medvjeda dolje na poljanu. - Join glas postaje meki. Toplizvukovi puni su sunane svjetlosti i ara a neke rijei sjeaju na miris usjeva, na milivonjupokoene djeteline. Lovac se spustio na poljanu, uao u njivu gdje eteoci anju.


7/41

7


Da si zdravo, love mladi, va toj naoj njivi lpoj!

Mi emo ti grad zdati na kamenu iznadbrga,Mi emo ti ma zeleni i od zlta skovat krunu,

Ej, Dragonja bane!K nam pridi! Pun meh te eka, a med na vonja po smilju.

Stog jesna mehki leaj, nae ruke vrsti naslon.Mi emo te k suncu dignut, mi emo te krunom krunit,

Ej, Dragonja bane!

Kao pobjednika himna ori se Joina pjesma. Izvire iz tamna kuta njegove due; skoila je ko brizagvode iz duboka skrovita da ikne kroz kamenje, kroz pleter trnja i draa, pa da zablijeti na suncu izaubori niza strminu. Pjeva gorostas. Sklopio je napola oi kao da gleda neto ega ve davno

nestade, kao da slua ve davno uutjele glasove.

I na brgu grad se die od mramora i kremena.Na glavi je mladog bana zablistala kruna zltna.Zaunjale njive nae, zaumele ume nae,

Ej, Dragonja kralju!

Glas orijaev grmi i bui kao slap vode to s visoka pada na ravan da je poplavi. Njegova je pjesmajeka iz sretnijih vremena. Pjeva s njime cijelo pokoljenje divova koji su provodili ivot u radu islobodi. Vinula se Joina pjesma iz cerovih kora, iz litica, iz grude na njivi, iz bedara bikova, izmiica i iz due praotaca. Pria kako su orai proslavili u svome kraju trud svoj i pobjedu svoju.

kripa plugova, dahtanje volova, um rvnjeva, lupa kamenja, struganje greda uza zidove, sve se touje u Joinu glasu...

Joj, otkda sever bije, patuljki gred na konjeh.Ju, ju bez prestnka. Ma zve, konji jim ru.Sve su nae njive strli, krv je pala po poljani,

Grudo motovnska!

I pjesma pria o navali gvozdenih patuljaka. Zvei u njoj oruje neprijateljsko, i ru konji, i kliuborci. Kao da uje krgut zubi i disanje kralja Dragonje koji se brani od ume kopalja, od oblaka

strelica. Lupaju klade, siku perca i tutnje titovi, pogoeni i smrvljeni od kamenja divova. Sve totutnji i zvei u Joinu glasu, kao da se taj boj bije sada u dubljini njegovih prsiju.

Svi su Besi zakovni i poterani svi Jdi.Blaze vam, vi zlatne njive, mrke ume, zelen-gore!Utukal si onu gamad, obranl dvore si bele,

Ej, Dragonja kralju!

Pobjedniki krik izvio se iz pjevaeva grla. Kao miad sru patuljci niz motovunsku strminu; bjeeda se sakriju u rupe i kamenje, u grmlje i uor...

Gorostas je najednom stao; stisnuo oi i bolno zapjevao. Neto pue u Joinoj dui, u pjevaevuglasu! Rastrgale se strune, prosule se ploe. Neto tuno tee u srce iz orijaeva pjeva, neto se


8/41

8


kobno zbiva sada gore na motovunskoj zidini. Boluju divovi, umire kralj od uboda otrovanihstrelica, onih igala u njihovoj koi. Osjeaju kako im se krv kvari u ilama: desnica klone, koljenokleca, gr ih davi; neka ih ruka titi i sili da se svale na zemlju i sklope oi.

Pjeva Joe pjesmu umiranja. uje hropnju divova na litici! Umiru tuno i polako jer im se ne daumrijeti, jer je njihov ivot bio tako lijep. A dolje u docu i na ravnici ekaju patuljci. Znadu mootrova. Vire iz grmlja i gledaju u svoje djelo. Blijed i hladan pruio se kralj Dragonja preko pragagradskih vrata, kao da svojim truplom hoe i sada zaprijeiti tuincu ulazak u grad. Umukao jehropot stotinu grla; dokonala borba stotinu dua; muk vlada na zidinama i u kuama mrtvogagrada.

Pojurie ete patuljaka uza strminu; padoe na ona tjelesa kao roj muha, kao jato gavrana, da imaraju kou i bodu oi kopljima. Poplavie grad, da se raspre po stanovima. I naoe na ognjitudijete, pa ga vuku na zidinu da ga strmeknu niz bedem. Ali glavar patuljaka stupa pred rulju i velidjetetu: ivjet e i robovat e nam! I taj posljednji motovunski div ivi i dandanas. Onda se todijete zvalo Gorazda; sad se zove Joe. Onda je ono bilo kao hrasti to ga sunce obasjava, i dad

mije, i zemlja hrani usred ume; sada je nalik na stablo to ostade samo na saganoj istini, te gagrom bije, sjekira sijee i biljke mu nametnice siu sokove. - Patuljci su zaposjeli grad i udarili ustijene gradske svoje znakove. Glavar je prekovao Dragonjinu krunu, postavio je sebi na glavu, siona prijestolje i rekao: Zakopajte ta tjelesa da nam ne okue grada!

Vaj, umrt je teko, teko, kad si grad pir dogradl,Kad si sreu uzidl, kako drevo vas procvl.

Jo je tee robovti na svojj rojenoj grude,Grudo motovunska!

Pjeva Joe kao da mu se srce lomi. uje u njegovu glasu kako se neto valja niza strminu, netoveliko i mrtvo. uje zveku motika koje kopaju jame, i lupu golema tijela o dno, i tropot zemljekoja pada na pregrti.

Poput rijeke pune tihih muklih amora tee pjesma iz orijaeva grla! Podsjea na patnju, na rabotu.Tako tui nevoljnik kojemu su ugrabili batinu: to je bugarenje sunja i naricanje roba. Kao vodarazlijee se Join pla - ali gr poputa; nekoliko je kapi melema kanulo u more suza. Iz dubljine sedue neto die da ogrije i obasja. Oni su orijai jote ivi.

Pria sada Joina pjesma, kako po njivama i umama okolo grada niu iz tjelesa zakopanih divovausjevi, loze i cerovi puni mezgre i mirisa. Pjeva Joe, a dolje okolo grada po njivama i u docima,umore grane i grgolje vruci kao da prate njegove rijei i da mu povlauju...

Gorostas umuknu, strese se kao iza sna i pogleda u eljad na zidini.

- Kakav kralj Karonja, Bog te ubio!

- Je l' to pjesma ili mukanje?

- Bravo, stari! Zasluio si vino i vola. Gle, peenka je na balisti. Otvori usta. Pozor, Joe! Sad!

Div zinu da neto ree. Balista kripnu, i velika kugla kaljava mokra sijena zaepi Joi usta.

- Hura! - zaori na zidini. Graani se pomamie od veselja.

- Je l' sona peenka?

- Kako ti mirie to vino?

Postolar se karpa grio od smijeha. Ali onaj divljak kao da se ovog puta ne obradova toj novojmotovunskoj ali! Ne samo to joj se ne zadivi, no se eto nakostrui kao je i smrknu kao oblak.

Graani, obiknuti da gledaju Joino lice uvijek pokorno i dobroudno, shvatie one bore naorijaevu elu kao prijetnju; pohitjee da je odmah suzbiju svojom prijetnjom, pa se latie oruja i


9/41

9


poredae u bojni rod. No se Joe ovog puta ne prestrai, nego skoi na noge, rukne, prekoraizidinu i sklopiv rukama motovunsku kulu, stade je drmati od temelja do vrha.

Urlik i zapomagaj nastade u prestraenoj gomili. eljad nagne u lud bijeg. Joe ostavi toranj.Sjedne na svoje mjesto da promatra, kako motovunski graani jure prema vijenici diui potplateuvis, posrui u guvi i kriei iz svoga grla: Aiuto! La torre!- I div se sjeti da je ba tako bjealo

jednom pred njim cijelo leglo poljskih mieva dolje na rubu ume, diui smijeno uvis stranjenoge, ciei i tresui repiima. - udno! Danas se njegovi gospodari ponijee kao i mievi. Zar se ioni mogu prestraiti? Zar se zbilja graani mogu prepasti od njega, kmeta Joe, komu je sueno daim robuje? Ne! - misli gorostas, - oni se boje tornja, toga brata moga od kamena.

Graani su dotrali do vijenice, blijedi od gnjeva i od straha. Mau rukama i krie: Morte als'ciavo! La torre! La torre!- Na balkonu zgrade pojavio se lice podetatovo. Patricij die uvis rukui neto govori. Graani sluaju, postaju mirniji te povlauju govorniku klicanjem i mahanjem eira.I div gleda kako se otvaraju vrata vijenice. Izlazi providur Barbabianka s podetatom i splemiima. Idu prema njemu. Pred tom kitom hoda nekoliko momaka nosei peena vola, tri koa

hljeba i bavicu vina. Povorka se pribliava mirini povrh kapije: rekao bih, podanici nose vladaru soi zemlju.

Gleda Joe i sve misli: ljuljaju ga slatki sni. No je povorka ve stala spram njega; peenka se pui narubu zidine; hljeb mirie; vino vonja ruama i jagodama.

Podetat stoji uz vola i dri govor orijau. Joe ga dobro ne razumije, a i ne uje jer mu je ono blagoboje zaokupilo sva sjetila. Shvaa jedino da je danas podetat dobar kao dobar dan u godini, daneto govori o Joinim zaslugama, o subotnjem volu, o providuru Barbabianki, o putovanju u Kopartamo o Uskrsu, o galijama i o Mlecima. to gorostas najbolje shvaa i to mu najvie godi, jesuposljednje rijei motovunskoga podetata: Joe, to je sve tvoje.

I div, bojei se nove ale i prevare, zamumolji neto, uze darove, naprti se i pohita prema svome

ceru dolje pokraj daare.

III.

Uskrs je. Prolistale grane, zamirisalo cvijee i propjevala gnijezda po luzima motovunskim, tamo odbrdina prema Buzetu pa sve do mora. U pristanitima niz rijeku i dolje u uu, lae nakrcatelijesom ekaju prve proljetne vjetrove da odjedre prema Mlecima. Gore u gradu pretoili graanipo drugi put vino i isprali bave pa svetkuju blagdane, sunajui se kao guteri na zidini i sveoekujui, kad e ugledati neto vano i veselo.

I Joi je sada dobro. Povalio se nauznak, protegao se koliko je dug i irok na obali rijeke, die zrakzadojen vonjom djeteline, bulji u sunce i slua zvonjavu zvona. Valja se div po mladoj travi kaomedvjed koga uznemiruje neiskoriena snaga. Razdragan je novim amorima i mirisima. Kako sezatrao jutros niza umu! Probudilo ga u zoru kukanje kukavice, i on ustade i potra, da, po staromobiaju, javi Motovunjanima da su sva zvjerad potjerana i da je nastalo veselje u njihovu lugu.Prelomio je na jablanu granu, digao je uvis, zavitlao njome, pa udri u trk sve okolo grada. Sigurnosu i jutros ekali graani na taj znak, virei glavom iz kunih prozoria kao mievi iz rupa.Ugledae ga - misli gorostas - i kazae: Ustajte, djeco, da siemo u dolinu! Nabrat emo urdic.

Joe pliva po umi kao po zelenoj rijeci. Uskrs je, dan mira. Ne bojte ga se.

I Joe se danas natrao kao jo nikada. Nabrao je cvijea i potraio gnijezda da razveselimotovunske ene i djeicu. Valja se po travi poput zmajia to stoprv osjea, kako je ugodnosunati se. Kao da je sa studeni i meavom nestalo i kojeega to ga rastuivalo. I dosad se Joeuvijek radovao uskrsnome suncu, ali ovog se puta osjea mirnim i zadovoljnim. Otkada je ono ponio

u Motovun istarskoga providura, tota se promijenilo u njegovu ivotu. Motovunjani ga nekakodrukije gledaju; dosta je da prui ruke kao da se hoe maiti za njihov toranj, da prekine bruku i


10/41

10


ruganje. Svake subote dobiva ne samo vola, nego i brentu vina. Izmuio se kao pae ove jeseni izime. Nosio je Motovunjanima u vrtove gnoj, trijebio korov, pasao blago, prenosio u vinogradezemlju, sijao jaru ra, penicu i djetelinu, a do koji dan poet e da okopava lozu i sije jeam i cijepi

voke. A koliko se kinio u umi i na rijeci gdje su mu ueta ouljala ramena, kad je vukao laeprotiv struje! Ali je sve to prolo. On e odoljeti i teemu poslu, samo da opet ne ozlovolji svojihgospodara koji su postali prama njemu tako dobri. Zanovijetaju mu, istina je, gotovo svaki dan,govorei mu o nekom putovanju u Mletke, ali je to moda ala. to bi on u Mlecima, kad je ivotovdje sve ljepi!

Suna se Joe povaljen na travi kao guter i ne sluti kako se gore u gradu gospoda prepiru zbognjega. Pozvao podetat jutros prota Zuana Dalla Zonta, da ga sjeti e je svanuo dan, kad je Velom

Joi putovati u Kopar k providuru. Sutra u zoru mora div na put. Patricij i graanstvo mole protaZuana da se potrudi s gorostasom u prijestolnicu providura Barbabianke; u znak harnosti dobit ena dar konja na kojemu e jahati. To ree podetat, ali se proto pomami; plane i stade grditi ipsovati. Koja ludost! Izgubiti gorostasa, samo da se ugodi graanima. A tko e vui brodove uz

rijeku? A tko e raditi u umi? Zar Motovunjani? 6000 vesala, 2000 motki i 2000 kopalja - a da nespomene drva za loenje i za ogrijev - dala je ove godine motovunska uma. A tko se pri tomenajvie znojio? Kmet Joe!

- Ja bez Joe ne mogu raditi! On mi vie vrijedi no sav Motovun. - Tako je vikao proto, surov ovjek,ali iskusan majstor koji je ve davno bio Motovunjanima trn u oku.

Podetat ga je ba htio ukoriti, kad se umijea i kamarlengo Civetta koji doe protu u pomo. A tkoe kopati i orati, pasti blago i voziti ljetinu, kad ne bude vie orijaa? Kad ne bi imali tog Jou,

valjalo bi potraiti drugoga, kupiti ga ma gdje bilo, pa i za skupe novce. A gdje ga nai? Iezoegotovo posvuda ti trudbenici zemlje; tko ih jo ima, ne puta ih od sebe. A na Joe je upravonajbolje vrste: pokoran ko pae, jak kao bik, zdrav kao kremen, a glup kao tele. Kamarlengo e kdudu u Mletke, ako Joe ode. U Mlecima dobro znadu da ba stvorovi kao to je Joe, pridonijee

ponajvie sjaju i snazi republike.Podetat ih sluae i mrtijae elo: A providurova zapovijed? A elja patricija i graanstva? I kad bibilo istina da gotovo svi istarski gradovi i plemiki dvori imadu po jednog Jou, zar ne bi oni mogli ibez te nemani? Pustite graane neka sami rade, neka se priue trudu, pa ete vidjeti. A ako se tepoluivotinje jednom pobune? Eto, Joe je zadrmao motovunskim tornjem. Ruga se sva Istra.Zasluio je smrt, a mi smo ga potedjeli samo da se vri providurova elja. Ovih smo ga mjesecimazili na veliko udo i srdbu graana, samo da ga lake sklonimo na odlazak. Ne! Mjera je vepuna. Zapovijeda se protu Zuani da sutra u zoru zajae konja i povede Velog Jou u grad Kopar kproviduru Barbabianki.

Tako ree podetat, a protu ne preostade drugo, no posluati.

I zbilja, sutradan o granuu sunca, vrvjelo je na motovunskoj zidini kao u mravinjaku. Graani subacali eire uvis, mahali rukama, kriali i zvidali.

- Dobar put, Joe! Utopio se, ako Bog da!

- Zadrmaj tornjem sv. Marka, ako si junak!

Gledali su Motovunjani kako dolje u dolini jae proto Zuane Dalla Zonta, a za njim koraa sitno ipolako div Joe, nosei na ramenu neto dugo i debelo nalik na golemo koplje, valjda okresanodeblo svoga cera. Gledahu graani i kriahu, psovahu, zvidahu, dugo, dugo - sve dok im putnici neiezoe s vida.

*

U osvit dana otplovi iz koparske luke velika galija put bijelih Mletaka.


11/41

11


Zapuhao je vjetar. Jedra se nadimaju, konopi zuje, zastava lepra, a drijevo skae kao konj poplavome polju, ronei pramac i bokove u morsku pjenu. - Sunce granjuje. Daleka je gora kao oltar splamenim cvjetovima na vrhu. Oblak zlatna praka prosipa se s visoka na povrinu morsku.

Joe se povalio na palubu, naslonio glavu na krmu. Nije mu pravo to su ga istrgnuli motovunskojgrudi, ali ga Barbabianka tetoi kao sina i tovi ga kao vola, pa mu se sve ini da e preboljeti i tutugu. Ali to vie nestaje kopna tamo dolje na zreniku, Joi je sve tee i neto ga bocka, ustane iskoi u vodu, pa da se vrati k svojim umama. No je li ta bara ba tako plitka da bi se moglapregaziti? U to se Joe zamislio. Galija meutim leti kao da se jedra pretvorila u krila. Nestade iuske tamne crte na obzoru; sada se golem kolobar svio daleko okolo lae: - nebo i puina. Joe viene zna ni gdje nestade onih gora, ni kamo hrli laa, ta udna drvena ptiurina na kojoj se sve drma iljulja i umi i zuji, dok joj u utrobi neto pljuska i mue.

Div lei kao prikovan; ne mie se jer mu se sve ini da e se pod njim laa prignuti, prevaliti. Tekomu je pri srcu, al se nada ugledati najednom pred kljunom lae Mletke, a dudev grad nije sigurnogori od Motovuna. Bit e i tamo poljana i dolaca, uma i panjaka; bit e neto vrsto pod nogama. -

Gleda Joe kako se sunce polagano penje. Sad je ono kao plamen tit iz kojeg se lije na lau i morerijeka vatre. O vi hladne sjene ume motovunske, dok podne lije s neba svjetlost i ar! Ovdje tesunce pali, vjetar bije, a umor mora uznemiruje: - sve ti burka krv i potie da skoi na noge iporve se malo bilo s kime, a kad tamo, mora leati poput panja na ugrijanim daskama tozaudaraju katranom. Dugo ui Joe na palubi; ne mie se jer se boji da ne padne u vodene ponorei napree se da odoli nemiru od kojeg trpi uvijek vie. No vjetar poputa, jenja; nestaje ga sasvim.Platna na jarbolima vise sada kao krpe; zastava se zguvala kao suhi list; konopi ne trepeu: objesilise poput mrtvih guja. Zapada sunce u maglutinu na morskoj mei; zalazi u grad oblaina iz kojegsuklja dim, rasvijetljen vatrama grdna poara. Laa je stala nasred bare kao da je netko stukaodrvenoj ptiurini oba krila. Gleda Joe i sve misli, kako bi to strano bilo kada bi laa ostala tuzauvijek, a on na njoj onako povaljen i kao prikovan. Div osjeti kako mu nema ivota daleko od

motovunskih dolaca; osjeti pae - a to moda prvi put u ivotu - kako su ta gospoda nepravednaprama njemu. emu ga digoe iz njegove zemlje? to e njemu Mleci? Ta laa-grobnica? To more?I Joe se gotovo pokaja to se ne opre jor Zuanu, kad ga proto prisili da ga slijedi u Kopar i ue utu lau.

No sad se zgodi neto to raspri Joine misli i baci ga u novo udo. Drvena ptiurina na kojoj muje bilo sueno da onako lei, stajala je mirno s objeenim krilima od platna, ali se u njezinoj nutrinjizaue glasovi i amori. Kao da se odrijeili vorovi i razglobili drveni neki zglobovi. Netko haknu,pa neto lupnu, i obje strane broda zadrhtae. Iz stotinu rupa na bokovima lae pomolie se redovimotki koje lupnue o vodu, dignue se u zrak i poee lupati i strugati morsku povrinu. Motke sepjenile na donjem kraju dok bi tiskale vodu; a sjale se od sijaset kapljica i mlazova kad bi sezavitlale u zraku. udio se Joe, jer nije znao da takve ptiurine imaju stotinu tankih nogu, koje

mogu u potrebi ispruiti te zagaziti puinom. Ne vuku se dakle sve lae konopom kao one podMotovunom. Ove su obdan kao ptice orijakih krila, a obno kao pauci to kroe povrinom vodepomou stotinu drvenih nogu.

Lei Joe; slua pljusak vesala i gleda kako se tmora na zapadu polagano die i iri po nebu, uvijekcrnja i gra.

- Voga!- klie netko pod palubom.

Gorostasu se priinja da je uo zvidanje bieva, psovku i zveket lanca. Pljusak je vesala sada bri ijai; laa-pauk juri kao da joj nova snaga ula u noge. Jo asak, pa je neto zagunalo, zaumjelo izapjevalo u utrobi lae. Glas je snaan, ali priguen, hrapav i dubok; rekao bih da dolazi iz dubljinamorskih a pjesma je tuna kao pla.


12/41

12


Pokle su me prikovali zlizane za ove daski,Ja nisn ve doma videl ni svoje zagledl majki.

Si l'cla mi, kua bela? Si l' mi, majko, prebolela?

More, more sinje!

Pljuskaju vesla i prate svojom lupom to pjevanje u tmurnome sutonu. Gomile oblaka diu se sazapada: neki su suri kao gorske litice, drugi crveni poput plamena. Puina je ovdje olovna, tamomrkozelena; mrti se i smrkava kao elo to krije misao na krv i osvetu. Konopi na jarbolimazazujae kao da za neim tue.

Pokle su me zakopali va ovu drvenu rakvu,Videl nis' bora va ume ni na nebe sunce rko.Si l' se, drevo, osuilo? Si l' se, sunce, ugasilo?

More, more sinje!

Kako udno klokou one kapi to puu niz podignuta vesla te padaju u vodu! Kako udno umimore na kljunu galije!

Pest Zemlji mi prnesite! Baelka mi struk darjte!Suho veslo e procvast mi i dua e uteit se.Pak u onput mirno sluat, a mi ape skroz galiju,

More, more sinje!

Jedno je veslo puklo; nad brodom je proletjela crna ptica. Pjesma umuknu.Zazvoni zvono. Pauk-laa skupila noge, povukla ih u tijelo i stala; ljulja se na vjetriu koji je tekpoeo duhati.

- Oluja e. Na jarbole!

I mornari se dugo trudili na krievima. Kada svrie, sioe i posjedoe iza Joinih lea pokrajprovidura i kapetana lae, da veeraju.

Mrak se hvata, i prve se zvijezde ukazuju na nebu, tamo gdje je jo vedro.

Joe lei i bulji u pramac. Ono mu pjevanje ne ide nikako iz glave. Tko to pjeva njegovim jezikom uutrobi galije? Tko se to krije u toj tami? Div opipa poklopac na palubi. Digne ga oprezno i gurne nastranu. Neto se maknu u lai. Orijaka glava na zdepastim ramenima i na iroku vratu pomoli se iz

otvora, stane oi u oi prema Joi.Divovi su utjeli i promatrali se.

- Ko si, ovie? - upita aptom onaj iz lae.

- Kliu me Joe, avo, a i drukije. A ti?

- Ja sam se prije zvao Ilija; sada me zovu Galjot.

- A a dela tu dole?

- Vozim.

- a to?

- Upirem u vesla.

- Ha, u one drvene noge. A kako? im?

- Evo im - ree galeot i dignu uvis desetak svojih ruku. Imam ih stotinu.


13/41

13


- Jak si.

- Krupniji sam od tebe, iako mnogo nii.

- Pa za ne ishodi iz te rupe?- Prikovan sam lancima, a i ne smim. Oibali bi me.

- Tuku te?

- Kao psa.

- Jadan ti! e da ti pomognem?

- Bilo bi prekasno. A ti, otkuda si i to radi ovdje?

I Joe ispria galeotu svoje posljednje dogaaje. Ree mu kojeta o Motovunjanima i o njihovimalama, o Barbabianki i jor Zuanu. Galeot ga sluae, mrk i zlovoljan, kao da ga to Joino prianjesamo ljuti.

- emu se tako puta?

- A a bih?- Ne daj se! Smrvi ih!

- Kako to?

- emu ti sva ta snaga?

- Da delam.

- A za koga?

- Ma za svakoga. Za gospodare ija je zemlja.

- Ne tako! Ruke su ti da radi, ali prije svega za sebe i za svoje. One su ti da se njima brani, da odsebe odbije nepravdu. A ona je zemlja tvoja; uje - tvoja!

I galeot se poe estiti. Da je on slobodan kao Joe! Ali se ne moe maknuti. Dvadeset je godina tosu ga prijevarom zasunjili dolje na jugu, pa mu odsjekli noge do koljena i turili ga u galiju, da im

vozi. Sputan je sa sedmero lanaca koje ne moe istrgnuti iz lainih rebara, a da ta rebra ne prelomii ne potone s galijom. Ali, on, Joe, tako jak i il, pa - rob!

- Ti njih hrani, a ne oni tebe!

Joi se priinja da mu onaj mornar sipa vatru u lice, pa mu se sve neto bljeska pred oima i gori uustima, u grlu, u prsima. Sjetio se kako se providur prestrai, kada se bacio magarcem u cer, i kakose prepanue Motovunjani kad je zadrmao njihovim tornjem. Da, i u njemu je neto od ega bi ljudimogli zastrepiti. Nesvijestan dosada svoje nevolje i jada, Joe se ganuo nad tuom nesreom, a tajnovi osjeaj uie u njemu jo neugledano svijetlo. Na to, o emu mu galeot govori, nije Joe nikadani pomislio; ta, njemu se uvijek inilo da je u Motovunu sve onako kako mora biti.

- I mi smo ljudi kao i oni - govorio je galeot. emu im robovati kao marva kad smo od njih jai ibolji? Pas ne da kost i tjera tuinca iz svoga dvorita; a ti, Joe, puta da patuljci po tebi gaze i dati siu krv - ti, koji si tako jak. Sramota, od tebe, brate! uj, laa e noas na dno.

- Oh!

- Eto, sprema se oluja; puklo mi je malo prije najbolje veslo; ptica je zagraktala nad krmom, i ja samnakon toliko godina vidio nebo i progovorio s naim ovikom. Oluja e biti strana, i naa e laa nadno.

- A ja? A ti?

- Ja u potonuti s galijom. Sputan sam; hrom u obje noge; vuem se po zemlji ko crv. to bih, da sei spasim? Al ti si velik i jak; tebe ne moe ni more tako lako progutati - iznit e ivu glavu. uj,

Joe, mora mi se neto zakleti.

- u.


14/41

14


- Da e biti od danas kao pas koji ne puta da mu otmu kost, i ne da drugome u svoje dvorite.

- Kunem ti se!

I galeot stane opet aptati divu seljaku. Pripovijedao je Ilija o svome rodnome kraju, o borbama sMleanima tamo dolje na uu Neretve. Priao je sve to je vidio i doivio u svijetu, kad je biomlai, il i slobodan.

- E, brate Istranine - veli storuki galeot, blijetei oima u polumraku mrkoga sutona i prignuvglavu nad Joino uho - e, da si nas ti vidio, kako smo gonili po moru brodove tih naih zlotvora! Kaostrile nebeske letili smo mi s ua rike na njihove galije. Zvealo oruje, grmilo more - lupa, krik,zapomagaj, da se nebo trese. I oni, dragoviu moj, padali u nae ruke kao mievi u maje ape.Skoi na njihov brod, digni bokaportu - a u lai robovi: momci i dica, sve naa krv, naa braa to ihkrvnici pohvatali ili kupili u Grka i idova, da ih prevezu u Polu i prodadu. A mi, udri mlatom pookovima i grli jadnike; Mleiu konop za vrat, pa ga penji na krieve. - Vratili bismo se zorom naNeretvu. Sunjevi plakali od radosti, a Mleii visjeli kao gnjilo voe o grani. - Zna, Joe, douljaliti se mi jedanput laama u Mletke, navalili i oteli im dvadeset djevojaka, sve mlade neviste, svezlato jo neizderato, s krunom na glavi, na bilom odilu, lipe i mile, brate moj, kao vile gorske. -

Tako sam ti ja s njima, dok me ne ulovie, osakatie i iva ne ukopae u ovu tamnicu, da im vozim ivozim. A ti, visok kao planina, snaan kao medvid, pa trpi, uti i robuje. Sram te bilo, velim tiopet.

Joe ga slua i sve kao da mu se neka kora topi okolo srca.

Ilija zamuknu, obazre se po nebu s kojega su visjeli tmasti oblaci; baci pogled na mornare kojibijahu upravo ustali i prignu se prema Joi, kao da hoe da ga jo jednom bolje vidi.

- Zbogom! Sad e oluja. Zatvori bokaportu - ane galeot i nestade ga u utrobu galije.

Joe namjesti na prijanje mjesto poklopac; ekao je to e se sada zbiti.

Nebo je bilo crno kao paklina; tiina je leala na vodama. Mornari su s fenjerima letjeli po lai,

pregledavali vorove konopa, vezali i privrivali kojeta po palubi, zvali se i bodrili jedan drugoga.- Ej, Joe! - klikne Barbabianka. Sad emo malko plesati. Da mi se nisi prestraio!

Joe pomisli, kako bi to bilo kad bi posegnuo rukom za tim bradatim patuljkom, pa ga ulovio i baciou more. Ali upravo u taj tren kao da je orijaka pesnica udarila o bok lae; utroba joj zajei, drijevoskoi pa se prigne. Izdajniki iz zasjede, udari vjetar na lau; razljutio se to mu ne poe za rukomutui je prvim udarcem, pa je sada tjera po puini, drma je i goni kao ranjenu zvijer. Misli Joe da

je to sve, pa mirno gleda kako e svriti ta hajka. More se zatalasalo; propinje se visoko i dieplotove o koje bi vjetrina htjela da udari drijevom i da ga smrvi. Laa se uspravila i ponijela; penjese uz talas, lebdi na vrhu talasa, baca se u one ponore, da sklizne niza strminu, strugne po dnu i

jurne uz nov val.

Joe lei na palubi, iban od vjetrine, razdragan urlikom vihora i umom valova.Ali se i nebo urotilo protiv lae. Grmi i sijeva. Vjetar udara sve jae a talasi su kao planine.Zakripali su jarboli i krievi; kao da ih gvozdena ruka kri i lomi. Valovi se uzmahali; juriaju nakrmu, penju se uz bokove pa se bacaju na palubu. Joe je mokar do kostiju. Eto, val se sunovrationa lau, pograbio mornara i povukao ga u more. Pukao i pao jarbol; lupnuo diva u nogu.

- Kapitano, kamo nas tjera? - krii Barbabianka iz rupe na krmi.

- Prema jugoistoku. Bit e zla. Bojim se kopna. E, kormilare! E! - trubi kapetan kroz neku cijev, alikormilar ni mukaet. Odnio talas i njega i kormilo.

Sre galija, osakaena i rasklimana, u noi i oluji, na milost i nemilost valov.

Vjetar urlie, grmi u oblaku, i more tutnji. Kad se bijes za as umiri, uje se pjev u utrobi lae:


15/41

15


Nogi su mi polomili, strli su mi duu mladu.Brian san ti na ten svete! - Galebi, oj beli tii,Poletite dole k jugu, ter moju pozdrav'te majku!

More, more sinje!

Galeot Ilija pjeva u meavi svoju posljednju pjesmu, Joe se ne mie i udie punim pluima olujnizrak. Sjea se jesenjih noi kad bi prvi ledeni vjetar udario odjednom s gora kraj Buzeta niz dolinumotovunsku. Talasala se uma pod udarcima vjetrine, krile se grane i pucala hrastova debla.Priinjae se njemu, da uma stenje uz riku medvjeda u klancu i uz tuljenje vujih opora kojisrtahu kroz lugove. Spominje se Joe kako bi svu no probdio usred ume, plaei se toga uasa. -Sada je razgalio prsa da ga vjetar jae lupne. Okree se prema valu da ga doeka, ali ne kaoneprijatelja, nego kao rvaa, na kome e okuati svoju snagu. Osjea da mu neto novo prokipjeloilama, prostrujilo srcem, sinulo u dui, neto to je jako kao taj um i to ga prenulo i promijenilo.Div pjeva.

Sila izbija i die iz Joine pjesme. Pjeva Joe; a tuno i muklo, kao da plae, otpijeva mu Ilija izutrobe galije.

Mornari, vezani uetima na krmi i pramcu, sluaju riku meave i pjesmu divova. Strah im jezavladao duom; nikad do sada ne osjetie tako svoje slabosti.

Oblaci se spustie jo nie; prasnue gromovi i strijele; otvorie se ustave nebeske. Kia udari.

Laa je kao zvijer koju je umorila duga hajka, pa se jedva vue. Skrio je i odnio talas mostie napalubi, prelomio je pramac i otetio krmu. Sad se igra s laom, i sve kua kako da joj istrgne rebra iprodre u njenu utrobu.

Vinuo se urlik iz grudi mornar. Galija je udarila o neto, strugnula o dno, pa se opet digla na valu itresnula o pijesak.

- Popadosmo! Sika!Joe skoi u vodu, zagazi do povrh koljena. Kia ga ibala i valovi ga udarahu o bokove, penjui muse na ramena, napinjui se da ga odnesu.

- Ilija! - klikne gorostas i prui ruke da se doepa lae i da digne poklopac na palubi! Ali talas zgrabiopet brod, ponese ga sa sobom.

Joe ostane sam, buljei u tamu. Val ga potisnu naprijed, i orija opipa liticu. Dugo se Joe muio iobilazio okolo klisure, dok napokon i nae kuda e se popeti.

Div sjedi na litici i slua pod nogama, povrh glave i sve naokolo glasove razljuena mora.

Sjedi Joe u vjetru i dadu i misli na sve ono to mu ree galeot Ilija, ije bugarenje kao da jo ujeu lupi i umu.

Crna koprena, satkana od tame i magle, rasvijetljena munjama, muena kiom i vjetrom, obavijagorostasa. Valovi dojurie odnekud - htjeli bi sruiti hridinu to im prkosi, i oteti joj diva koji se nanju uspeo. No Joe se dri rukama za njene kukove, upire nogama i doekuje prsima napadae.Spominje se prie po kojoj je praotac mu Vukan odolio pod motovunskim brdom navali divljihbikova, hvatajui ih za rogove i zavijajui ih vratom. Osjea da je sunce saelo danas u njegovu krv

vatrene sokove i da su galeotov govor i oluja istresli iz njegove due svaki strah, onako kao tovihar kida sa stabla sve suho i gnjilo. Klike Joe u tami vjetru i kii. Uiva u toj prvoj borbi i pozivana mejdan talase. Nalik na opor divljih konja jure valovi preko hridine, ali je gorostas uvijek tu,uspravan i napet kao luk. Prkosi bijesu i pjeva.

Kia poputa; nebo se vedri.

Puca zora, i gorostas je ugledao kopno to ga u tami nije mogao naslutiti.


16/41

16


Svie. Raa se sunce na planinskome bilu. Slii lanac labinskih gora visokome nasipu na koji skaepa se onda niza nj rui, blijetei se na obroncima, iskrei se na zaravancima, bljeskutajui se poumama i zatonima, val svjetlosti. Otvorile se, rekao bi, ustave nebeske, pa se niz goru sunovrauju

itki valovi da poplave zemlju. Blijete se kao smaragd jasenove grane, bijele se kite trnova cvijeta,crveni se kao krv makovo polje na proplanku. Nalik na veliku modru zmiju vijuga se Raka draga,dok joj se talasi iskre poput ljusaka. Valovi se jo uvijek pjene okolo diva, ali nema vie srdbe unjihovu vrenju: grme sada jutarnju pjesmu u slavu sunca i plavetnila to je razapelo ator nadpuinom i nad kopnom.

Joe se sputa u more.

Gorostas roni nogama u pijesak, kroi prema kopnu. Valovi mu skau na plea, guraju ga naprijedlomei se u pjenu na njegovim leima, pa ga onda vuku svom silom natrag. Ali im Joe odolijeva.Ide polako sve navie; die se iz mora obasjan prvim tracima sunanim, okrunjen pjenama,ovjenan algama, uspravan kao kakav morski bog.

IV.

Strah i trepet zavlada o Spasovu po gradovima i plemikim dvorovima istarskim.

Iza Uskrsa, u osvitak dana, izbaci more gorostasa na obalu Rake drage. Ta je neman sigurnorazlupala i utopila obno neku mletaku galiju, jer su valovi izmetnuli onoga istog jutra na grebeneskrene jarbole i vesla. Vidjee ga pastiri, kako se odmara i suna na peini. Motrili su ga izdalekapreko klanca. Oni bi se zakleli da mu vidjee gubicu otru kao u dupina, i riblji rep kojim je mlatiotravu okolo sebe.

To su pripovijedali pastiri a po selima uz dragu tvrdili ljudi, da su vidjeli Antikrsta, visoka kao goru,svega razdrpana i mokra, gdje kroi po strani sa tapinom ili gujom u ruci; prekoraio je u hodu

crkvicu pokraj ceste i krenuo dalje prema sjeveru. Ali nisu samo te glasine tjerale graane i baruneu strah i gnjev. Gorostasu ne bi dosta to prestrai vlastelu kao da je i on neki, nego mu seprohtjelo upravo njih i otetiti. Ono je morsko strailo u ovjejem liku nailo na Juria, gorostasnamomka koji je ve dvjesta godina u slubi vlastelina u Kranu, pa ga nagovorilo ili prisililo da baci urijeku gospodarev plug i da ga slijedi. Juri ga povede k ljudeskari to ore njive i pase stokuplominskoj gospodi, a zatim pad grad Kozljak, Belaj i Lupoglav, u Pore, Pazin i Buzet. I u svakomese mjestu odmetnuo kmet-div od svoga gospodara.

U malo dana sakupi taj doljak oko sebe dvadeset drugova i povede ih u gore, negdje izmeuPazina i Motovuna.

udne su glasine kolale naokolo. Divovi su se povukli u ume; spremaju se na navalu. Od debalacerova prave oni batine s kojima e sii u gradove i zametnuti krvavo kolo. Zaklee se da e sehraniti samo ljudskim mesom, napajati se krvlju i grijati se na poaru gradova. Govorkalo se danjihov broj raste iz dana u dan, i da se morski arobnjak okrunio kraljem divova. Posljednje inajstranije to se pripovijedalo bijae da su divovi poeli zidati grad na vrhu gore o kojoj segovorilo, da su na njoj stanovali ve davno Psoglavci, grdne nemani, poluljudi i polupsi, koji su lovilidjecu po selima pa ih pekli i prodirali. Vidjee divove kako voze kamenje i klade uz strminu. Svakikamen kao v, svaka greda kao kula. A netko ree da je grad ve sazdan - golem i strahovit. Opasaoga zid i obranio ga toranj iz kojega suklja dim i vatra kao iz vulkana, a pla i urlik ore se nadaleko.

Tako se prialo po Istri; i svi gradovi zatvorie svoja vrata, i svi plemiki dvori digoe mostove ipostavie strae.

Bez kmeta-divova opustjee panjaci, podivljae vinogradi i njive gotovo po svoj Istri. Prvi koji seprenue, bijahu grofovi i baruni. Plemenita je krv kriala u njihovim ilama. Oni da strepe od tihkmetova? Oni da se boje tih prosjaka? Valja ih potraiti i potjerati biem u ruci na rad i rabotu! A


17/41

17


zareae i graani; ali u njima ne zaumi krv, nego zapiti eludac. Gdje nam je zelje, voe i meso?Cekin za au mlijeka! Dukat za glavicu kupusa! Sve emo im obeati, samo nek se vrate!

Plemii izaoe iz svojih kula, podetati i glavari iz svojih gradova i sastae se da vijeaju, kakodoskoiti jadu i sramoti.

Plemii su mislili da divove treba utui i pogubiti. Samo ako se koji kmet sam predade, bit edostojan da ivi i da dalje slui gospodaru. Motovunski kamarlengo Civetta mislio je drukije. Bezkmetova se ne da ivjeti. U Motovunu su npr. graani uzalud pokuali da se late motike, sjekire ipastirskoga tapa: miice su im za taj grubi posao preve slabe, dlanovi preve meki. Kmetovi sukao gnoj koji zaudara i kalja, ali je ipak od potrebe. Moramo im tedjeti ivot i privui ih opet ksebi. Jedino taj strani orija koji se stavio na elo bune, zasluuje smrt. Ali - jer se modaMotovunjani ne varaju u sumnji da to nije nitko drugi no njihov Veli Joe - kamarlengo hoe da nalijep nain vrati motovunskoj opini toga objeenjaka. Neka se dakle poalje deputacija k divovima.Civetta se nada da e okretnost i hitrost slaviti pobjedu nad grubom silom i gluposti.

Iza duga pravdanja i zatezanja nadvlada rije ratobornih plemia. Odlue, da e vitez Odo i barunBraccioduro odjezditi put grada orijaa. Pratit e ih izdaleka oruane ete plemia i graana svakeruke. - Nadaleko i nairoko slavilo se ime viteza Oda Wachsensteinskoga, gospodara Kozljaka tamopokraj epikoga jezera. Odo je nekada sjekao glave Saracenima u Svetoj zemlji i gonio Maure popaniji. Deset se godina udila zemlja njegovim djelima. A kad se srui pod Odovom toljagom iposljednja dumanska kula, kad klonu pred njim u krv i prainu i posljednji poganski borac, povratise taj hajduina u svoj Kozljak da se odmori i spremi na nove borbe. Da mu se srce ne raznjei i damu miica ne omeka u besposlici, jaao je ruke i noge na svojim kmetovima, dok su te kukavicekriale od jada i tuakale se na viteza jer nisu mogle shvatiti, kako je plemenito trpjeti neto odsvoga gospodara kad se radi o dobru sviju. - Mladi je barun Braccioduro, gospodar dvorcaPietrapeloze, bio takoer uven kavalir. Slovio je kao najodliniji konjanik, kopljanik i majstor umaevanju. Sa svih turnira vraao se proslavljen. Neto je ipak nedostajalo njegovoj slavi - nije jo

imao prilike ubiti ovjeka. Probode jednom u srdbi dva kmeta, ali kmet nije ovjek. Barun ciknuod radosti kad dozna, da e uz Oda u boj junaki.

Takova bijahu ta dva ljuta zmaja, pa su graani i plemii bili sigurni da e svladati buntovnike.

Cijelog proljea ile su u Pazin ete, da se sakupe, da se postave u bojne redove i krenu premabedemu na vrhuncu Psoglaveve gore.

*

Iz pradavnih vremena udili se Istrani visoku brijegu ba u srcu zemlje. Vrhunac je brda prostran,ravan kao dlan i gotovo sasvim g jer samo dvadesetak cerova stri u sjevernome uglu te poljane.

Opasan je zidom kamenja na kojemu nema traga udarcu zidareva malja. Te su litice samo sloenejedna na drugu. Na njima bujaju liaji, zeleni se paprat, raste po koji grmeljak. - Narod pria, da suto ostaci i ruevine grada to ga ve davno sazidae Psoglavci koji su krali po selima blago i djecu,pa koja srea to im se zameo i trag! Iskopaj ma gdje jamu na vrhuncu pa e naii na kosti ilubanje, a nai e i neke kamene sjekire, kugle, igle, i Bog bi ga znao! Bilo, to bilo, to je gradPsoglavaca, i mjesto je prokleto.

I ba na to Psoglavevo brdo povukla se Joina eta. Divovi su samo neto znali o tim priama. Onise tu nastane, ne hotei sluati Jou i dignuti ruku na svoje bive tlaitelje.

I kmetovi poee kriti strmine, orati doce.

Od zore do mraka zveketahu motike po ledinama. Krevine se pretvorie u njive i vrtove. U zemljiklijalo sjeme i pupale mladike; trava rasla sona i rosna; goveda se mnoila. Teaci se sami uahutoj blagoslovenoj grudi koja je bogato naplaivala njihov trud. Kao da su vile sijale preko noi ubrazde sjemenje, jer bi ve do koji dan probile na oranici klice, pa su orai govorili: Tko nam to


18/41

18


pred zoru prostire zelene sagove na polja i njive? - Radovahu se divovi; jedino je Joe mrtio elokao da mu ipak nije pravo. Preko cijelog dana kopao je u docu, kinei se kao nitko drugi. Zemlja jekripala, stenjala i jeila pod udarcem njegove motike, pod snagom njegova pluga. G do pojasa,

crven od napora, praan i kaljav, parao je i rezao zemlju u sunanoj egi, u vjetrini i na kii, ali kadbi se uvee vraao na goru, kliknuo bi: To je sve dobro i lepo, ma je galjot Ilija htel ne drugega odnas! - Dani su prolazili, ito je raslo, voe je dozrijevalo po vrtovima. - Umirio se i Joe. Zaarala injega zemlja okolo Psoglaveva brda, zatravila ga i osvojila. ivio je samo za nju, pa bi jedinokadikad planula u njegovu srcu mrnja na bive gospodare; buknula bi, al i utrnula poput iskre podhladnim pepelom.

Ugrije ljeto, i usjevi se zatalasae. Zazeleni se zelje po docima. Borii i hrastii uznijee se gustimkronjama. Divovi su radili mirno i bezbrino.

Muili su se kao nikada dosad, al ih je ta rabota opajala zadovoljstvom, sreom, koju su osjeali prviput u ivotu. A kad vidjee da je sve zeleno i zlatno okolo brda, poee popravljati zidine svogagrada i graditi u njemu noita. Posjekoe grede po umama i podigoe na glavici brijega daare

za stoku i za se. Drven grad, opasan zidom kamenja i okrunjen vijencem cerova, uznije se navrhuncu. Sliio je izdaleka, u osvit dana, konjaniku koji motri s visoka kraj ispod sebe. Kad sudivovi zabadali koce u zemlju, naioe na svu silu kostura koje pokupie da ih zakopaju na poljaniusred grada.

Kopao Juri dva dana jamu, kad mu najednom zveknu lopata i neto zasja u tami. Kmet se prignu,kleknu i zaroni rukama u neke sjajne i hladne ploice.

- a je? - upita Joe koji je vukao kosture k jami.

- Dr! - ozva se Juri i dignu aku punu neega.

Joe prihvati.

- a je to? - upita Juri virei iz jame.

- Novac. Zlato.

- To je trdo, ne j se2.

- Ne znam ni ja, za slui. Ali su Motovunjci kako ludi za tom ukarijom. A je jo a dole?

Juri pusti lopatu, prignu se pa se uspravi, drei u rukama dva lonca iz kojih istrese novaca,prstenja i lanaca.

- Vi! - ree Joe - to je ne drugo. Zove se prstenje. Takove kolobare nose Motovunjci na prstih, ato drugo enske nose na uhu.

- A za?

- E, tako. To je znak da ne smiju delat.

- u napred kopat?- A za ne? Hiti sve to van, dokler iskopa jamu. Nam to ne slui.

Juri je dalje kopao, vitlajui uvis pune lopate novaca, prstenja, lanaca i naunica, srebrnih aa ipehara. Joe je kupio po poljani kosture, dizao bremena na lea i nosio ih na rub jame da ih sloi ustog.

Joe zagazi u blato, prignu se nad jamom:

- Ej, Juri! Dosta. Ponimo.

Juri skoi iz jame.

Divovi poee bacati kosture u rupu.

- Zna, Juri, da ti se prav udim. I ti si s njimi uvek - najednom e Joe.

#####################################################2To je trdo, ne je se(ak.) - To je tvrdo, ne moe se jesti


19/41

19


- Nego da sam, kad imaju pravo. a ni tako sve u redu? Gospodari nas puaju u miru, a mi njih?

- A da najedanput pridu?

- E, onput bi jim rekli nek pojdu, da ne emo. a bi nam?- A, tako! Ali je galjot Ilija drugaije predikal; nek nam oni daju nazad a je nae!

- I ti odmah s tim svojim Ilijom. On ni znal a nam treba. Mi smo takovi. Ubit, izgoret, isterat! Maza kad nam je tako dobro: bez napasti i bez greha. I sve ti je zaludu a govori. Uinili smo te zapoglavara, a ti si sam obeal da nas ne e voditi na tuje.

- A ako oni navale?

- E, onput - ne znam.

Kosturi su ve leali u jami; rupa je bila gotovo puna. Da je poravnaju, gurnue u nju nogama onenovce i prstenje. Zlato i drago kamenje sjalo se na suncu i bolo divove u oi. Juri zagrnu sve to snekoliko lopata zemlje; da poravna jo bolje jamu, lupnu o zemlju svojim tekim nogama i ree:

- Tako nam je dobro. Ni nam ne fali.Divovi se latie motika i poee silaziti u d gdje su im drugovi radili, kad najednom stadoeiznenaeni i zaueni. Niz breuljak koji je strio na zapadu Psoglaveva brda i zvao se triginaglavica silazile su ete konjanika, a za njima redovi pjeaka - lepraju zastave, jee trube, zveioruje. Jedno dvjesta koraaja pred vojskom jezde dva viteza u sjajnom panciru, sa perjanicama naljemu, titom o lijevom laktu i s kopljem u desnici.

- Ko su ti? - upita Juri.

- a ne vidi? Oni: nai gospodari. Nisam li ja pravo govoril, a?

- Pa a emo? a e sada biti?

- a bude, bude. Ala jih ima, kako mravi!

Joe ogradi rukama usta, prui vrat i zagrmi:- E, ljudi! Tecite gori! Tecite - e!

Divovi u docu bijahu ve prije ugledali vojsku i sad su spremali poljsko orue da krenu uzPsoglavevo brdo.

- Bilo bi bolje da smo posluali poglavara Jou - ree jedan od njih. - Eto, gredu da nas jade, paemo morat i na silu da ih natuemo.

- Mu! - ozva se pazinski kmet Liberat. - a e oni nam! Nas je dvajset, pa emo jih lahko poterat.Ho'mo gori pa emo vidit.

- Ne, - ree onaj prvi. - Pogazit e nam dolce. Za da nam delaju kodu? Poterajmo jih odmah.

Divovi nisu znali hoe li vojsci ususret, kad zaori s visoka Join poziv.

- Posluajmo glavara! - ree Liberat.Ne potraja dugo, i divovi su sjedjeli okolo Joe na zidini Psoglaveva grada. Joe ih opet savjetovaeda potuku te silnike i osvete galeota Iliju. Ali se stariji kmetovi oprijee. Dogovorie se da ne lijukrvi, ali da nikako ne puste graane preko zidine. Kad im dozlogrde, onda e ih potjerati. Ta to biti abii protiv dvadesetak ljudi? Sve je lako kad ih se oni vie ne boje kao ono prije. Gle, graani su

ve stali: rekao bi da im se ne da preko doca.

I zbilja, ete se bijahu zaustavile na dnu breuljka. Gledale su usjeve u dolini, vrtove po strminamai one divove gore na zidini. Odmarale su se od putovanja i bodrile usklicima viteza Oda i barunaBracciodura, koji su dalje kasali preko doca.

Vitezovi su letjeli kao strijele. Prooe zaas d i nagnue uzbrdo.

- Gledaju nas, a ne miu se, - ree Braccioduro.

- Kmetske due. Ve se boje, - odgovori Odo.


20/41

20


- Hop! Hop! - ubode barun konja, eljan da se proslavi, utisnuvi prvi svoje koplje u trbuinu kojegaorijaa.

I vitezovi banue pred Psoglavevu zidinu.

Braccioduro potegnu uzde i puhnu u rog.

- a bi hteli, gospodine? - upita Joe.

- Izaite nam na mejdan! - ree vitez pa propne konja i zavitla kopljem.

Ali divovi kao da ih ne razumjee.

- Kukavice! Mrcine! - vikae Odo. Izaite i dva na jednoga.

Divovi samo sjede na zidini i gledaju.

- Juri! - kliku vitezovi pa namjetaju koplje i bodu konja.

Joe se dosjeti zlu i dignu brzo nogu koja mu visjela niza zid. Ali se nevjeti Juri ne maknu pa muOdovo koplje ude u meso.

- Vrag te! - ciknu Juri.Mladi gorostas istrgnu koplje iz mesa, skoi sa zida, koraknu hramajui prema vitezu i udari nogomOdova konja u trbuh. Kobila poleti u zrak i tresnu s gospodarom u travu.

Divovi prasnue u smijeh, ali Braccioduro usplamti srdbom i nagnu na Juria. Gorostas gaprekorai i uspne se na zidinu. To razveseli mlae divove. Sad su kmetovi drali noge niza zidinu;gledali kako se vitez Odo koprca pod kobilom i igrali se hitrosti 3 s plemenitim Bracciodurom; onnjima koplje u gnjat, a oni noge uvis. I ta bi zabava potrajala dosta dugo, da Joe ne zamahnunajedanput nespretno nogom te udari baruna ba u prsa. Braccioduro se vinu uvis, padne u grm izkojega se doskora i dignu, ali oteena oruja, uzdrmanih kostiju. Odo se bijae uto iskopao ispodkonja; on se lati trublje i zatrubi do tri puta.

Na taj znak maknu se itava vojska dolje u dolini.

Uz viku i krianje udarie ete preko doca, nagnue niza strminu. Vrve kao mravi, penju se kaovalovi uz obalu. Pokrile su stranu brijega i ve se tiskaju prema zidu. Oruje zvei, koplja lete ipsiu strelice.

- Naprijed! - zagrmi Odo. Neki su ranjeni. Ne liju krvi.

- Udaraju samo nogama. Naprijed! - klie Braccioduro kojemu se dua vraa u prodrmane kosti.

- Veli Joe! Veli Joe! - kliu Motovunjani.

I graani, osokoljeni, vrve oko zida, penju se uz kamenje s noevima u zubima.

Divovi se smeli, ne znadu ta e; guraju graane rukama i nogama, strae ih rijeima. To potieosvajae na veu smjelost; penju se i po nogama divova - psuju kao pravi gospodari svoje glupekmetove.

- Joe, - javi se Juri koga pee rana na nozi - emo ih?

- E, - odgovara Joe, - ja bih.

- Ne! - klie kmet Liberat.

- a emo onda? - pitaju divovi svoga glavara. Joe se asak zamisli pa pokae rukom cerove izadaara.

- A vi jih pometite!

Nekoliko divova pohrli k stablima. Povratie se s iupanim cerovima, obrnue korijene uvis,zagazie u gomilu.

- Ho! Ho! - kliknue kmetovi pa rairie noge i poee mesti tko zid, tko strminu.

#####################################################3igrali se hitrosti- pravili su ruglo, zbijali su ale


21/41

21


Nastade zapomagaj, mete, bjeanje. Graani su vrcali u zrak, padali u travu, valjali se niz obronak,tulili i rikali, izmueni, razdrti i prani, dok su orijake metle mele nemilosrdno i snano bacajui ihsve nanie, gonei ih po trnju krevita obronka.

*

Graani se utaborie na triginoj glavici. Rekoe da valja kazniti te razbojnike, povesti opet u torpodivljale ovce.

Kamarlengo se Civetta radovae neuspjehu vitezova, govorei o deputaciji koja da se poaljekmetovima.

Iza duga pogovaranja odluie da motovunski, pazinski i labinski podetat krenu s kamarlengom ugrad orijaa i da kakogod sklone teake na povratak.

- Sramota! - zgraahu se baruni. - Ugovarati s kmetovima!

Ali se podetati uspee na magarie i zajahae u dolinu, skromno i tiho, bez vjesnika i bez pratnje.Svaki je od njih htio ozbiljnim i dostojanstvenim dranjem sakriti strah koji im je titio duu; samo

je Civetta kiljio zlobno oima, siguran da e prije ili kasnije prevariti ljudeskare.

Sunce je bilo visoko na nebu kad podetati stigoe pod zidinu.

- a ele? - upita ih Juri, koji je onaj dan uvao strau.

- Htjeli bismo govoriti s vaim poglavarima.

- A tako! Onda poekajte. Joe! Liberat! Toma! o-o-oj! - ookne kmet.

Deputacija nije dugo ekala. Na zidini se pokazae Veli Joe i dva druga sijeda gorostasa.

- Oni su, jor podetat! - ree Joe svomu bivemu glavaru i sjedne na zid. - a bi radi?

Motovunskog podetata osokoli taj doek i poe drati govor koji mu se ve dva dana vrtio po glavi.Ree Joi, kako se raduje to gorostas nije nastradao na Barbabiankinu brodu. Motovunjani su gadugo oekivali, pripravljajui mu peene volove i brente vina, jer graani jo uvijek tuju Jou.Zato se dakle ne vraa gospodarima? emu je pobjegao u to leglo Psoglavaca, u tu prokletu goru?

- Al nam je tu lepo! Delamo. Slobodni smo.

Podetat nije oekivao da e iz Joinih usta uti te rijei, pa nije znao to bi odgovorio. Ali seumijea kamarlengo i zamoli Jou, neka mu pokae pismo u kojem stoji da je kmet ravangraanima i da moe biti slobodan. Joe se zbuni. Kamarlengo ga onda upita, zna li on to to znai:biti slobodan:

- Ne znam, ma eto... Sada mi je nekako drugaije. Sad mi je delo milije. Sad je sve to moje. oviksam ka i oni.

- Tako je! Tako! - oglasie se ona druga dva gorostasa.

Civetta ne odgovori. Divovi mu se priinie u taj as jo vei no zbilja i bijahu.

- Joe! - upita podetat - hoe li dakle s nama?

- Gospodine, - odvrati div - pustite vi nas! Da bi kmeti hteli mene posluat, doli bi mi k vam da nampovrnete sve ono a je poli vas4, a je naa muka i trud.

Podetat se uprepasti na te rijei. Udari u obeanja. Kmet e uivati ista prava kao i graanin;opina e ga hraniti.

- Znaju, gospodine, - prozbori kmet Toma, - mi ne emo nikako vie k vama. Pozabavite nas i delajtesami na onih njivah.

#####################################################4poli vas- kod vas


22/41

22


Podetati se pokunjie i poee se spremati na odlazak. Ali Joe prekorai zid, stane pred njima:

- Poekajte. Ne u da grete praznih ruk.

Gorostasove ake bijahu pune zlata i srebra.- Dio santo!- kliknue podetati.

- Snamite klobuke5! - ree Joe.

Izraaj sree sinu na onim licima; oi zabljesnue.

Iz Joinih ruetina padalo prstenje, lanci i dukati u plemike eire. Podetati gurahu jedandrugoga, dizahu se na prste; spru ena vrata, uzdignute glave, otvorenih ustiju i raskolaenih oijutiskahu uvijek navie eire, prema rukama iz kojih je padala zlatna kia.

- Ima ga jo, Joe?

- A meni nita! - ree kamarlengo.

- Tebi ne dam! Si hud ovik6 - rekne div i skoi na zidinu.

Mirina je sada bila opet pusta, samo se vidjela Jurieva glavurda okrenuta prema triginoj glavici.Podetati uzjahae oslove, pohitae niza stranu.

V.

Na vijest da su se podetati vratili s Psoglaveva brda s punim depovima zlata, uskomea se taborgraana. Psoglavevo je brdo puno zakopana zlata, i kmetovi bi sada mogli zidati palae, kupiti svemletake gradove. I graani su hrlili k podetatima da vide i opipaju novce, prstenje i lance. Ali jetaj novac pripadao njihovim djedovima i pradjedovima koji ponijee sve svoje na ono brdo, da ih

Atiline ete ne oplijene kad je ono Bi Boji prolazio Istrom. Graani su dakle pravi batinici toga

blaga, a kmetovi su razbojnici koje valja prisiliti da povrate to nije njihovo. Zlato se moraporazdijeliti izmeu graana, jer je zakon - zakon. Psoglavevo brdo nije svojina kmetova-divova, jerkmet ne moe imati ni pedlja zemlje pod kapom nebeskom; sve je vlasnitvo graan i plemi pasu zbog toga ti gorostasi do dva puta lupei. Najvie su galamili oni iz Motovuna, iz Pazina i izBuzeta, jer se Psoglavevo brdo nalazi na mei njihovih opina; svaka je pae od tih triju opinadokazivala da je ono brdo njezino. Baruni su govorili da su plemika prava mnogo starija odopinskih; Psoglavevo je brdo i sve ono to je na njemu i u njemu imanje istarskih plemia;pogledajte samo one novce i prstene: na njima su grbovi i krune - ba njihovi plemiki znakovi.Pravo je i poteno da im podetati dadu i ono to su dobili od Velog Joe. Graani su htjeli da sezlato odmah porazdijeli, jer ga je gorostas darovao svima njima, a ne onoj trojici podetata.Motovunjani su pak rogoborili da sve ono to potjee iz Joinih ruku pripada jedino njima, jer je

Veli Joe motovunski kmet. U taboru se nije nekoliko dana ni jelo ni spavalo. Govorilo se,raspravljalo i snivalo otvorenih oiju o hrpama prstenja, o gomilama lanaca i o kii novaca. Kao da

je groznica tresla kostima plemi, kramar i trgovac. Ma koliko vikali na divove, nisu se ipakmogli sloiti kako i kada da opet navale na gorostase. Htjeli su prije znati ije je zlato i koga e onodopasti. Usjevi su zorili u ljetnoj egi, kmetovi su radili u docu i po obroncima a graani suprovodili dane u svai i kavgama.

Do dva puta pokuae plemike ete bojnu sreu i juriae na zidinu divova, ali se vratie izlupane iosramoene.

- Ti su divlji kmetovi praunuci kozara Polifema. Nisu dostojni da se s njima mjerim - ree barunBraccioduro.

#####################################################5Snamite klobuke!- Skinite eire!6Si hud ovik- zao si ovjek


23/41

23


- Tu je neka arolija po srijedi - prozbori vitez Odo.

- Zaarane metle! - rekoe uz porugu graani! - Bolje tako, jer bi inae baruni postavili svoju apuna ono zlato.

Na veliko udo sviju plemenitaa kamarlengo je Civetta samo utio. Bijae se osuio kao kolac,pustio da mu raste brada i izgrbio se kao starac. Otuivao se od drugova i sjedio satove na vrhutrigine glavice, mirei oima prema gradu divova. On je neto ekao. Jednog se dana vratikradom u Motovun.

Graani su sada zbijali ale, govorili manje o zlatu i divovima; leali su i spavali na svome brdu.

Ali to nehajstvo i ljenarenje bijae samo prividno; obdan se odmarahu od nonoga truda i bdenja.Netom bi se smrklo, sputao se graanin u dolinu i to ponajvie sam ili s kojim od pouzdanijihdrugova. Silazili su u d i verali se u tami okolo podnoja Psoglaveva brda. Kopali su svu nozemlju amo tamo po obronku brijega i vraali se pred zoru na triginu glavicu, iznemogli irazoarani. Ali ih je nada opet tjerala u dolinu. Zlato je moralo biti negdje gore okolo vrhunca. Da

ga je jednom nai, pa iskopati ga i pobjei! Tko e da svlada gorostase? Pa kad bi im i polo zarukom, htio bi svaki da grabi i nosi. Sam nai, sam uivati! I graani se poee uljati sve navie.Traili i kopali po kru i trnju, u veliku strahu, ali zlatu ni traga. Jo vie, pod samom zidinom!pomislie oni. - O ponoi obilazile neke sjene mirinu Psoglaveva grada. Kao da su velje gliste ikrtice kopale obno rupe i rovove. Divovi su, umorni od truda, spavali nou kao zaklani a graanise poee penjati i na zidinu. Buljili su kroz tminu u nijeme daare i skakali sa zida netom bi ukojoj staji zamukala krava. Najsmjeliji od svih bio je motovunski postolar karpa i njegovi drugovi.Oni su jedne noi preskoili zid te iskopali jamu pokraj daare, ali ne naoe no nekoliko gnjilihlubanja. Htjeli su kopati i drugu jamu, kad se otvorie vrata na daari, i velika sjena banu prednjih.

Motovunjani se ukoie.

- Jao! Nemojte nas! Milost! - zajaukne hromi crevljar.Div kleknu i sloi ruetinama ono etiri junaka u jedno breme.

- Ki ste?

- Motovunjani. Ja sam karpa.

- Spominjem se. Oni epasti i zloesti. A a iete tuka?

- Ma... Kazat u sve. Zlato.

Joe se uznemiri. Imao je u akama crevljara i etiri od onih momaka koji mu zaepie kaljavimsijenom usta, kad je ono pjevao pred motovunskom zidinom. Kao da sada opet uje Ilijine rijei:Osveti sebe i mene! Ta on se zakleo galeotu da e se otresti ropstva i da e se osvetiti, a ovogadrugog obeanja nije jo izvrio. Dosta mu je malo bolje stisnuti pesti i Iliji e biti odmah lake na

dnu mora, u utrobi utopljene lae. Ali kao da uje glas kmeta Liberata: Ne lij krv - greh je! i temu rijei grme u uima kao zapovijed. Joe otvara aku; ne e da ih zgnjei kao crve, ali e iskuatinjihovu gordost od koje je toliko pretrpio.

- elite zlata?

- Zlata! - kliknue graani, i Joe vidje kako im oi zasjae u tami.

- Ja, al vam ga ne u darovat. Morate ga zasluit.

- A kako?

- Priite nam pomagat kada delamo dole u dolcu.

- Hm! - zamumlja crevljar.

- Ja u - ree jedan od momaka.

- Glejte, ovakvih ete dobit - nastavi div i dade im da opipaju novac.


24/41

24


- u i ja - anu i drugi momak.

- Pa dobro - ree Joe. Sada pojte i uvajte se ove zidine, jer bi vam se moglo a slabega dogodit.

Motovunjana nestade; div legnu.Sve je mirno u ljetnoj noi, jedino leganj zacvrkue kadikad, zautav nad stajom, dok psi natriginoj glavici evkaju i ree. No je topla. as je kada smilje i majina duica liju iz aaka miris.Zvijezde trepu - bde, budne i utljive, nad uspavanom zemljom.

Joe lei na travi, gleda u tamu i osjea kako mu noni mir prodire u duu da ga raznjei iudobrovolji. Glas mu ape iz dubljine due da je lijepo i plemenito, to odolje napasti i ne zadavione patuljke.

Dugo slua gorostas mukanje krava u stajama i dihanje usnulih mu drugova u daarama, dok ljetnano baca na nj koprene, prokaene mirisima, nakiene iskrama, kropljene rosom.

Puhnuo je vjetri. Zaunulo je sve naokolo, i srsi proletjee kronjom hraa i granama grmova.Zadah jo ugrijane zemlje udari diva u lice. Lupnuo ga vjetar u obraze i donio mu iz gore i doca

vonju grude, miris usjeva, pelina i borove smole. I priini se gorostasu da mu ta uspavana zemlja -ta njegova zemlja koju je on ranio i oplodio snagom miia, potokom znoja - progovara arobneneke rijei. Ona ga trai i mami u nonome asu kao ljubovca koja ga zavoli svom duom, jer je onznao da je prene na nov ivot da je izmui i - usrei. I gorostas prijanja grudima o zemlju. Pruaruke kao da hoe zagrliti tu ljubu vjernu, podatnu i plodnu - tu staru majku svoju, iz koje idu cijelimnjegovim biem mlazovi mlijeka, valovi snage.

Mjesec istjee, i rijeka svjetlosti struji s vrhunca niz proplanke i doline okolo Psoglaveva brda.Srebrna prea uhvatila se za vrhove stabala; rekao bih, nevidljive ruke suu iz svjetlucava povjesmana granama svijetle ice na grmove i stijene, pa steru zemljom sagove po kojima srebro tee.

Miljenik zemlje zaspao je na travi usred poljane svoga grada. Rasvijetljen mjeseinom nalik je napovaljen kip. kropljen rosom i drakan vjetriem roni u sve dublji san. Spava u umoru lia i u

sve tiem brujanju popac.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Sunce granjuje; prve sunane zrake udaraju gorostasu u elo.

S kosom punom rose probudio se Veli Joe, digao se i pozvao na rad drugove.

Divovi ustadoe i sakupie se okolo glavara koji im ree to znae one jamice pokraj daare i okolozidine, te naredi da se odsad i obno strai.

- Uhvatili su se ns kao muhe konja, - ree Juri.

- Pa a nas briga! Dodijat e im.Divovi se razioe. Joe baci na rame motiku i sie u dolinu. Doekae ga crevljar i etiri momka.Lica im blijeda i kisela, glave pokunjene. Gorostasu bijae udno pri dui; nije znao kako da govoris tim ljudima u koje je prije gledao kao u bogove. Pitao se, da li su to zbilja oni isti koji su ga onakomuili na motovunskoj zidini.

- ta emo? - upita karpa.

- emo prekopavat!

- Nemamo motika.

- u kopat ja a vi ete za manom istit kamenje. Je ga puno u ovoj zemlji. ete ga speljat sve najedan kup.

I Joe im okrenu lea, rairi noge, prignu se, zamahnu motikom, uroni je u zemlju, pa potegnuruke k sebi i rasu punu motiku raspucale grude ispred graana.


25/41

25


- Hu! hu! - hukae Joe, pregibajui se i uspravljajui kao jablanov vrh pod udarcima bure. Obilatznoj poe mu tei niz elo i blijetiti mu na prsima. Disao je snano; mahao sve vie motikom kojase sjala na suncu. Napinjao je i nadimao miice na vratu i na laktovima; koio noge, sline dvjema

stupovima. Ledina je pred njim pucala, gomilala se iza njega i okolo nogu, tako da je gorostas roniosada u sipku zemlju sve do koljena. Zemlja je kripala, kao da stenje pod udarcima koji je razdiru.Graani su za divom trijebili kamenje, ali ne mogahu odoljeti navali iskopane zemlje to je prednjih padala, jer je Joe dihao sve muklije, sagibao se sve nanie, strmio se navrh nogu, diui visokomotiku. Mahao je i udario bre i snanije, opet vonjem svoga znoja i zadahom zemlje.

Kamen odskoi od motike i udari crevljara u nogu. karpa ciknu, kleknu i stiskajui od bola zube,stade dalje trijebiti kamenje.

Joe dignu nogu, pokroi naprijed i nastavi rad. Najednom ree pomonicima.

- ejan sam. Meh! Vode!

Motovunjani skoie k potoku i donesoe pun mijeh. Joe mu otvori noicu, dignu ga u zrak, turi

noicu u usta. Graani su gledali, kako jabuica skae na orijaevu grlu a eljusti se polako diu isputaju. Mijeh se praznio i umio; hladna se voda pjenila na Joinim usnama; curila je niz runjavaprana prsa i klokotala u grlu, koje je treptalo, srui poudno.

Kad prestade, div puhnu, cmoknu jezikom i baci prazan mijeh.

- A sad naprijed! - ree Joe i zamahnu motikom.

Tako su oni radili u dolini, a gore na triginoj glavici graani se kupili, promatrali rabotnike i pucaliod gnjeva.

- Koja sramota! Graani slue kmetu.

- Potjerat emo ih iz nae opine - govorio motovunski podetat.

- E, majstore karpa, e! Sram te bilo!Najvie je to peklo Motovunjane, koji se zaklee da e one iste veeri suditi crevljaru karpi injegovim drugovima. Moraju oprati sa sebe tu ljagu, osvetiti uvredu motovunske asti, pa stojala telopove i glave. Ali oni iz drugih opina da dadu oduka svojoj ljutini i da im bre proe dugi ljetnidan, poee se rugati Motovunjanima.

- Je li istina, da ste Velom Joi i vi onako rabotali pod Motovunom?

- Je li, da je karpin djed bio motovunski podetat?

- A onaj va slavni toranj, to ga Joe uzdrma, kucnuvi o nj malim prstom, je li istina da se naheriokao kolac?

Uzalud su podetati mirili ljude, govorei im, da crevljareva sramota ne ponizuje sve Motovunjane,

jer e u svakoj staji nai po koju ugavu ovcu. Moda je razbojnik Joe ulovio one nesretnike kaomaka mieve, te ih prisilio da mu rade.

Sve badava. Netko je vidio, kako je karpa poao Joi u susret. Motovunjani su osramoeni za svavremena.

Graani jedva doekae zapad sunca.

Umorni i prani stigoe karpa i njegovi drugovi o sutonu u tabor. Doeka ih kia kamenja,zvidanje i tuljenje. Crevljar je neto vikao u onoj zbrci; mahao je rukama i poskakivao na hromojnozi. Rulja ne htjede ni da ga uje. Motovunjani se zaletjee na nesretnike; pograbie ih, bacie imkonopce o vrat i objesie ih o suh bor.

- Spasili smo svoj dobar glas! - rekoe Motovunjani, i kamen im se svali sa srca.

- Nije po zakonu, al' je ipak u redu! - zamumlja motovunski podetat.

Dva dana visjela su ona tjelesa o borovoj grani.


26/41

26


Treeg dana skinue graani leeve da ih bace u koju jamu. Kod svakoga nesretnika naoe udepu po dva zlatna novca.

- To im je bila plata, - ree netko. - Join novac.

Graani se zamislie. apat poleti logorom.

- Bili smo nagli i okrutni.

- Veli Joe dobro plaa!

- Pet takvih nadnica, pa si bogat ovjek.

- Brao - klikne neki Labinjanin - ja u biti iskren. Mi smo svi siromani graani, a za siromaha nijesramota raditi.

- Zato nam gospoda ne dadu da neto zasluimo?

- Tjeraju nas na divove da osvojimo zlato, pa da ono zatim ue u njihov dep.

- Muimo se radije za sve!

- Ljudi - klikne opet Labinjanin - sluimo onoga koji nas bolje plaa. To vam velim jer znam dobronau gospodu. Dre nas ovdje da crknemo od glada. Oni su krivi to se kmeti pobunie.

I rulja, mjesto da baci leeve u dolinu, iskopa im grob. Graani se pomolie nad mrtvacima,sahranie ih i posadie kri.

One su noi gorjele dugo vatre na triginoj glavici i vodili se govori i dogovori do preko zore.

Sunce granu. ete graana spustie se u dolinu, stupie pred Jou.

- a je, ljudi? - upita ih kmet naslonivi se na drak motike.

- Joe, nai su nas glavari nahuckali na vas. Otvorismo oi, uvidjesmo prevaru.

- Pa a u vam ja?

- Unajmi nas ti!

- Ma ja vas ne trebam.

- jor Joe, kuajte nas jedan dan pa ete vidjeti, da znamo i mi kako se dri motika u ruci i nosikamenje i trijebi trnje. Danas emo badava raditi.

- To ne! Svako se delo mora poteno platit. ovik ni blago.

- To je odgovor! To je ono ega ne znadu naa gospoda! - kliknue graani i gotovo kleknue predgorostasom, molei ga da ih ne odbije.

- Ma a u s vami? - pitae ih Joe. Nae motike nisu za vas. Kuajte.

Joe usadi motiku u grudu. Dvadeset momaka pohrli da je trgnu iz zemlje; znoj protee, ali trud imostade jalov - motika se ne maknu.

- No, eto!Graani ga gledahu pokunjeni.

- Ha - klikne Joe. Moda plug. Poekajte me tuka!

Ljudeskara potri na strminu gdje su tri orijaa orala i vrati se nosei s drugovima plug. Graani suklimali glavom. Kako orati tim plugom kad ne mogu maknuti ni one motike?

- Ve'te i poteite! - ree Joe i baci im snop konopa.

Graani su oklijevali. Gledali su ispod oka kao da su htjeli zaviriti jedan drugome u duu. Ali sva suona lica bila blijeda; u oima je plamsalo uto svijetlo - gramenje za zlatom. Svi su osjeali da se tomora zbiti, jer ih na to goni neodoljiva sila. Njihove se glave pokunjie jo vie, pogledi impostadoe jo gladniji. Najednom se prenue, bacie pod noge i posljednji sram. Graani se latiekonopa, prioe plugu.

Preko sto ljudi poe vui. Ostali se namjestie da tiskaju i guraju.


27/41

27


Joe prihvati ruice, uroni leme u ledinu. Konopi se napee, stotine nogu upru o zemlju,zahropota mnotvo prsiju. Plug zakripnu, ali se ne makne. krinu i zajei drveni plug kao da seopire naprezanju onog roja patuljaka; zastenje kao da zove snagu Joinih volova, koji su u taj

trenutak buljili iz oblinje ograde u onu rulju. ivotinje su mukale kao da im nije pravo, to timaleni ljudi navalie na gredelj, koji samo one mogahu dignuti, uspraviti i ponijeti na daleku meupoljsku.

Joe upre iz petnih ila o ruice nasloni se na raspon, izboi prsa, digne elo.

- F o r z a!- kliknue graani.

- ti7! - grmnu Joe. Plug se maknu, zaljulja se i zabrazdi ledinom, vuen i tiskan od graana,prignutih, znojnih i crvenih u licu, a ravnan rukom kmeta orijaa.

VI.

etva je - vesela, obilna etva - oko Psoglaveva brda. Bog je blagoslovio rad kmeta-diva. Cio dannose i vuku graani-nadniari ito na brijeg. One su daare pune: itnice su krcate zrnja, staje supreuske za marvu. Plastovi se niu na obronku. Kladare drva diu se okolo grada kao kule itornjevi. Nalik je grad kmetova-orijaa, vrh onoga breuljka, na brod, to se uznio povrh vala, krcatsvake blagodati. Kada sunce zapada i prvi se prameni jesenje magle vuku strminama, rekao bih dase ta laa ljulja na gorskom zelenilu. Na njoj su orijaki mornari, velji atori i drvene kule. Grad jekmetova-orijaa za vrijeme etve kao veliko srce koje prima iz stotinu ila krv, punu sokova itopline, da se prometne u dojku iz koje e, kao iz vrela, ii zemnicima hrana. Raduju se divovi. Igraanima je uskliktalo srce. Glavar divova, onaj neotesani Joe, dareljiv je kao sunce na nebu.Otkada se vratio kamarlengo Civetta iz Motovuna s nekoliko vozova vina, Joe se pomalo sasvimpromijenio i postao uzor-ovjekom. Pije kao kakav vlastelin, jogunast je i ponosi se da je praunuk

nekoga kralja Dragonje, ija aa i kruna da rese i dan-danas oltare motovunske crkve. - Graane neboli glava to se taj varvarin uzoholio i to se poeo svaati sa svojim drugovima. Joe se gotovosprijateljio s bivim gospodarima; daje svakome zarade i sipa novac na pregrti. Vitezova i plemianestade sa trigine glavice. Rekoe da im ponos ne doputa ugovarati s kmetima i prosjaiti od njihmilostinju, pa odjezdie svojim kulama. Za njih je ipak lako: tu oni sada vrebaju po cestama putnikei trgovce. A to bi graani bez Velog Joe? Gorostas jo ne zna to vrijedi zlato, pa im ga baca kaoproso pticama; oni e do malo dana u gradove s punim depovima. - A i doba je da se jednom ide;zima je na domaku, a Joe im ree da je ve ugledao dno one jame iz koje grabi zlato. Gorostas zatone haje jer su mu staje i itnice ve pune. Graani pak vele: Idimo doma! Kad potroimo, mi emoopet k Joi! I neki su podetati ve otili sa trigine glavice. Rekoe da ih spopadne srdba, kadugledaju kako njihovi opinari robuju kmetu. Graani vele da gospoda idu u gradove jer slute, da e

skoro prestati ta etva zlata na Psoglavevu brdu; doekat e podetati i plemii graane u gradupa im u ime tatuta i privilegija zaviriti u kese i izmamiti novac. Sve to znadu radnici i trgovci,jedino kamarlenga Civettu ne mogu nikako odgonetnuti. On ne trai od kmetova novaca; laska im isavjetuje ih u neprilici. Pred mjesec dana sklonio kamarlengo Velog Jou da mu doe u goste; opiga, a ipak ne dirnu u zlato to ga je gorostas donio u njedrima; druga se neka gospoda potrudie darijee orijaa toga tereta.

Kamarlengu je pae polo za rukom umijeati se u svae to nastae izmeu divova; govorka se daim je on nekom prilikom i sudio, te ih pomirio. Civetta ne psuje graane to rade kao teaci i stiskaoba oka da kojeta ne vidi. Podetati odlaze; on ostaje sa svojim slugama. Gradi na triginoj glavicidaaru - sigurno e prezimiti u tim gorama. to snuje taj Mlei, kad su kmeti slobodni i jaki a div

#####################################################7ti- tako seljaci nutkaju i vabe govedo da povue kola


28/41

28


Joe prosipa posljednje dukate? Svrila je etva za divove i berba zlata za graane - doba da se ide.Kad svane premaljee, oni e opet amo da vide je li Veli Joe naiao na koju novu riznicu.

Tako govore graani i vre posljednje radnje okolo Psoglaveva brda. Sputa se magla, puu prvihladni vjetrovi. Graani se diu da putuju. Primorci su ve otili. Svakog jutra kree po koja eta satrigine glavice. Tabor je gotovo opustio i poeo se utjeti od opala lia.

Posljednji koji proe, bijae motovunski podetat.

- Idemo i mi? - ree jednog dana kamarlengu.

- Ostajem - odgovori Civetta.

- A emu?

- Ja u natrag s Velim Joom.

- alite se, kamarlengo. Izgubili smo zauvijek kmete.

- Nismo.

- Al ne vidite to se zbilo!? Prenue se, sloie se. Muka im urodi. Oni nas vie ne trebaju.- Trebaju. Staza je do slobode duga i trnovita.

- Oni je ve prevalie svojim orijakim nogama. Oni nas prekoraie. Graani su sluili svomebivemu robu.

- Graani su sluili zlatu. Puzali su pred zlatnim teletom: nisu se klanjali tom orijau sa glinenimnogama. Dobro je to nai izmamie novac iz kmetskih aka, ali je kmet sam rudnik koji ne smijenikako iz naih ruku. Ono to gorostas mora svladati da doe do prave slobode, lei u njemu. Stime raunamo.

- Vi se onda nadate da ete u njemu utui ovjeka.

- Taj je ovjek jo uvijek tako malen da ga ne treba ni svladati. Dosta mi je da kakogod pospjeim

ono to e se svakako desiti.I podetat, vidjevi, da se Civetta ne da nagovoriti, krene prema Motovunu. Jahao je sav zabrinut,razmiljajui, kako e doekati gladne godine koje su ve sada prijetile.

Njegove pratnje nestade iza gora a Civetta je dugo sjedio pred svojom daarom s nekolikograana, koji se bijahu zakleli da ga ne e pustiti sama izmeu onih divljaka.

*

Neopaeno poutjelo je lie jasenovo i ljenikovo, porumenjele su granice na svibu i drijenu, aplodovi kurike i veprine sinue po grmovima kao kapljice krvi.

Polagano umire jesen na leaju opala lia. Strnad uti na njivama. umore grane na vrbamapokraj potoka. Plau vode, silazei iz gorskih izvora.

Dan je vedar, tih i tugaljiv. Sunane zrake ne egu vie zemlju; lome se u sve boje duge nakapljama rose to ih magla ostavila na hrastovu listu, na klasu poljske preslice, na kapici mahovine;na vlatu trave.

Na poljani usred Psoglaveva grada sastali se svi divovi da proslave svoj uspjeh i da se dogovorekako e porazdijeliti meu sobom ljetinu. Veselje njihovo iskreno je i veliko - ta prvi je put toimaju u rukama neto svoje. Slo

Documents

Nazor - Veli Joze