Pompea

-1-

Philippa Gregory

Crvena Kraljica

Naslov izvornika: The Red Queen

Pompea

-2-

PROLJEE 1453.

Bjelina otvorenog neba. zasljepljujua je nakon mraka unutranjih prostorija. Trepem i

oslukujem povike mnogih glasova. Ali to nije moja vojska koja me zove, taj apat koji se

pretvara u tutnjavu nije njihov poziv za napad niti je to zvuk udaranja njihovih maeva o titove.

Taj lepetav zvuk tkanine na vjetru nije zvuk mojega stijega s izvezenim anelima i ljiljanima

nego prokleti engleski stijeg to se pobjedonosno vije na svibanjskom povjetarcu. Drugaiji je to

huk, nisu to nae voljene pjesme, to zavijaju ljudi gladni smrti: moje smrti.

Ispred mene, nadvijajui se visoko nada mnom dok prelazim prag svoje tamnice i izlazim na

gradski trg, moj je cilj: gomila drva na koju su naslonjene ljestve od grubih dasaka.

apnem: "Raspelo. Mogu li dobiti raspelo?" A onda glasnije: "Raspelo! Moram imati

raspelo!" Jedan mukarac, stranac, neprijatelj, Englez, jedan od onih koje nazivamo

"prokletnicima" zbog njihova neprestanog bogohuljenja, prui mi raspelo izrezbareno iz drva,

grubo izraeno, a ja ga istrgnem iz njegove prljave ruke bez imalo ponosa. vrsto ga stiem

dok me guraju prema gomili cjepanica i gore uz ljestve. Stopalo mi je zapelo na gruboj preki

dok se penjem visoko, vie od moje vlastite visine, sve dok nisam stigla do klimave platforme

sklepane na vrhu lomae. Grubo me okreu i veu mi ruke straga za kolac.

Sve se dogaa tako polako da mi se ini da se vrijeme smrznulo i da se aneli sputaju i

dolaze po mene. Dogaale su se i udnije stvari. Nisu li aneli doli po mene dok sam uvala

ovce? Nisu li me pozvali imenom? Nisam li predvodila vojsku za osloboenje Orleansa? Nisam

li okrunila Dauphina i protjerala Engleze? Ja? Djevojka iz Domremyja, koju su savjetovali

aneli?

Zapalili su granice poslagane uokolo lomae, dim se polako die i leluja na povjetarcu. Onda

se vatra rasplamsava i obavija me toplina, tjera me na kaalj, trepem, oi mi suze. Ve me

pee po bosim nogama. Podiem jedno stopalo pa drugo, glupo, kao da se nadam da u si

olakati neugodu, gledam kroz dim neu li ugledati nekoga da tri s vjedrom vode kojim e

ugasiti vatru, nekoga tko e rei da je kralj kojega sam okrunila zabranio ovo; ili da e Englezi,

koji su me kupili od jednog vojnika, sada priznati da nisam njihova te da me ne mogu ubiti, ili da

moja crkva zna kako sam dobra djevojka, dobra ena, potpuno neduna i da sam jedino sa

strau sluila Bogu.

Meu gomilom ljudi koji se naguravaju nema spasitelja. Galama se pretvara u zagluujui

vrisak: mjeavinu povika blagoslova, psovki, molitvi i prostota. Podiem pogled prema plavom

nebu odakle bi se trebali spustiti moji aneli. Cjepanica se pomaknula na lomai ispod mene,

Pompea

-3-

kolac se zanjihao, a prve iskre poletjele su u zrak i oprile mi kaputi. Vidim iskre kako padaju i

sjaje mi poput krijesnica na rukavu, grlo mi je suho i grebe me, krijem zbog dima i apem

poput male djevojice: "Dragi Boe, spasi me, svoju ki! Dragi Boe, spusti svoju ruku zbog

mene. Dragi Boe, spasi me, svoju slukinju..."

Zauo se tresak, osjetila sam udarac u glavu i svjesna sam da sjedim,

zbunjena, na podu od dasaka u spavaoj sobi. Prinosim ruku uhu koje mi

bridi, ogledavam se poput lude, ali nita ne vidim. Moja dvorska dama i

drubenica otvara vrata i ugledavi me smetenu, a nedaleko i moje

prevrnuto klecalo za molitvu, nervozno kae: "Lady Margaret, idite u

postelju. Odavno ste ve trebali lei. Naa Gospa ne cijeni molitve

neposlunih djevojaka. Nema vrline u pretjerivanju. Vaa majka eli da

sutra rano ustanete. Ne moete ostati budni cijelu no i moliti se; to je

ludost."

S treskom je zatvorila vrata. ujem kako govori slukinjama da jedna od

njih mora ui i pripremiti me za postelju te spavati pokraj mene kako bi bila

sigurna da u pono neu ustati i ponovo se moliti. Ne svia im se da pratim

raspored crkvenih molitava; stoje izmeu mene i svetakog ivota jer kau

da sam premlada i potreban mi je san. Usuuju se natuknuti da se pravim

vana, da se igram pobonosti, a ja znam da me je Bog pozvao i da mi je

dunost, moja via dunost, da Ga posluam.

Ali ak i kad bih se molila cijelu no, ne bih ponovo mogla oivjeti viziju

koja je prije samo nekoliko trenutaka bila tako jasna; sada je nestala. Na

tren, u jednom svetom trenutku, i ja sam bila tamo: bila sam Djeva

Orelanska, sveta Ivana Orkanska. Shvaala sam to djevojka moe uiniti,

to jedna ena moe biti. Onda su me povukli natrag na Zemlju i prekorili

kao da sam obina djevojka, i sve su pokvarili.

"Majko Boja, vodi me, aneli, doite po mene", apem nastojei se vratiti

na onaj trg, gomili koja promatra, onom uzbuujuem trenutku. Ali sve je

nestalo. Moram se uhvatiti za visoku nogu kreveta kako bih ustala. Vrti mi

se od posta i molitve. Protrljam koljeno na mjestu gdje sam se udarila.

Osjeam kako je koa divno gruba, sputam ruku i podiem spavaicu da

vidim oba koljena. Ista su: ogrubjela i crvena. To su koljena svetice,

zahvaljujem Bogu na koljenima svetice. Toliko sam se molila i na takvim

Pompea

-4-

tvrdim podovima da mi je koa na koljenima postala tvrda poput uljeva na

prstu engleskog strijelca. Nemam jo ni deset godina, ali ve imam koljena

svetice. To mora neto znaiti, bez obzira na to to moja stara dadilja govori

mojoj majci o pretjeranoj i teatralnoj pobonosti. Imam koljena svetice. Od

neprekidnog moljenja koa na koljenima mi je ogrubjela; moja svetaka

koljena moje su stigme. Molim se Bogu da ih budem dostojna te da i umrem

smru svetice.

Odlazim u postelju kako mi je zapovjeeno; jer poslunost, ak i prema

glupim i vulgarnim enama, jest vrlina. Iako sam ki jednog od najveih

engleskih zapovjednika u Francuskoj, jedna iz velike obitelji Beaufort i

stoga nasljednica prijestolja engleskog kralja Henrika VI., ipak moram

sluati svoju dadilju i majku kao da sam obina djevojica. Zauzimam visok

poloaj u kraljevini, sestrina sam samoga kralja iako me kod kue vrlo

malo potuju, moram initi ono to mi kae glupa stara ena, koja prespava

cijelu sveenikovu propovijed, a tijekom molitve prije jela cucla ueereno

suho voe. Smatram je kriem koji moram nositi i spominjem je u

molitvama.

Te e molitve spasiti njezinu besmrtnu duu unato kazni koju zasluuje

jer, eto, moje su molitve naroito blagoslovljene. Jo otkad sam bila mala

djevojica, kad mi je bilo tek pet godina, znala sam da sam u Bojim oima

posebno dijete. Godinama sam mislila da je to jedinstveni dar ponekad

bih pokraj sebe osjeala prisutnost Boga; ponekad bih osjeala blagoslov

Majke Boje. A onda je prole godine jedan vojnik, veteran iz Francuske

koji je prosei zaradio novac za povratak u svoju upu, doao na kuhinjska

vrata dok sam obirala vrhnje. ula sam ga kako mljekaricu moli da mu

udijeli neto za jelo, jer on je vojnik koji je vidio uda: vidio je djevojku

koju su zvali Djeva Orleanska.

"Pusti ga da ue!" zapovjedila sam, spustivi se s drvene stolice.

"Prljav je", odgovorila je ona. "Smije samo prijei prag."

Vukui noge uao je u predvorje i spustio svoj zaveljaj na pod. "Kad biste

mi mogli dati malo mlijeka, mlada damo", zacvilio je. "I moda koricu

kruha za siromaha, za vojnika koji se borio za svojega gospodara i

domovinu..."

"Spomenuli ste Djevu Orleansku?" prekinula sam ga. "I uda?"

Pompea

-5-

Slukinja je iza mene neto promrmljala ispod glasa i podigla pogled.

Odrezala mu je koricu crnog raenog kruha i natoila mlijeka u grubu

keramiku alicu. Gotovo ju je istrgnuo iz njezine ruke i sve izlio u grlo.

Pogledom je traio jo.

"Recite mi", zapovjedila sam.

Slukinja mu je dala znak glavom da me mora sluati pa se okrenuo prema

meni i poklonio. "Sluio sam u Francuskoj kod vojvode od Bedforda, kad

smo uli da u francuskim redovima jae jedna djevojka", ree on. "Neki su

je smatrali vjeticom; neki su mislili da je u dosluhu s vragom. Ali moja

djevojura..." Slukinja je pucnula prstima prema njemu i nije nastavio s

tom rijei. "Mlada ena koju sam sluajno upoznao, mlada Francuskinja, re-

kla mi je da se djevojka zove Ivana, da dolazi iz Domremyja, da razgovara s

anelima, da je protekla krunidbu francuskog princa te da e on zasjesti na

francusko prijestolje. Bila je tek djevojica, seoska djevojka, ali rekla je da

joj aneli govore i zovu da izbavi zemlju od nas."

Bila sam oarana. "Aneli su joj se obraali?"

Zagonetno se nasmijeio. "Da, mlada damo. Dok je bila djevojica, ba kao

to ste i vi."

"Ali kako je natjerala ljude da je sluaju? Kako ih je natjerala da shvate da je

posebna?"

"Ah, jahala je na velikom bijelom konju, nosila muku odjeu, ak i oklop.

Imala je svoj stijeg s ljiljanima i anelima, a kad su je odveli francuskom

princu, odmah ga je prepoznala meu svim ljudima na dvoru."

"Nosila ja oklop?" proaptah udei se, kao da mi se pred oima odvija

vlastiti ivot, a ne pria neke nepoznate djevojke iz Francuske. to bih ja

mogla biti, samo kad bi ljudi shvatili da aneli govore sa mnom, ba kao to

je bio sluaj i s tom Ivanom?

"Nosila je oklop i predvodila ljude u bitkama." Kimnuo je glavom. "Vidio

sam je."

Rukom sam dala znak mljekarici. "Donesi mu malo mesa i piva." Pourila je

u podrum da donese pivo, a stra