NARODNE NOVINE PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015. · tužbama. Ustavni sud primjećuje da se u osporenim presudama pojam »zaštićeni svjedok« i pojam »ugroženi svjedok« koriste

STRANICA 8 – BROJ 6 PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015.NARODNE NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE

kojeg zastupa Radan Kovač, odvjetnik iz Osijeka; Tihomir Valentić, kojeg zastupa Jadranka Sloković, odvjetnica iz Zagreba i Zdravko Dragić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2015. jednoglasno je donio

ODLUKUI. Ustavne tužbe se djelomično usvajaju.II. Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

I Kž 84/10-8 od 2. lipnja 2010. te se predmet vraća tom sudu na ponovni postupak.

III. U postupku iz točke II. ove izreke, Vrhovni sud Republike Hrvatske dužan je obrazložiti svoja stajališta o primjeni Dopunskog protokola II. uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarod-nih oružanih sukoba (Ženeva, 8. lipnja 1977.) i na događaje poslije 8. listopada 1991. te o drugim pravnim pitanjima u vezi s karakterom oružanog sukoba na području Republike Hrvatske prije i poslije 8. listopada 1991., koja su naznačena u točkama 116. i 116.1., točkama od 120. do 122., točkama od 124. do 128. i točkama od 131. do 134. obrazloženja ove odluke.

IV. U postupku iz točke II. ove izreke, Vrhovni sud Republike Hrvatske također je dužan ocijeniti postoje li povrede sljedećih prava podnositelja ustavnih tužbi u smislu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovo-ri« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispr., 14/02. i 1/06.):

– prava na procesnu ravnopravnost (jednakost oružja) stranaka u postupku, uključujući pravo na kontradiktorni postupak, u slučaju opisanom u točkama od 136. do 139. obrazloženja ove odluke;

– prava na obrazloženu sudsku odluku u slučaju opisanom u točkama od 140. do 147. obrazloženja ove odluke;

– prava na djelotvorno pravno sredstvo u slučaju opisanom u točkama od 148. do 173. obrazloženja ove odluke;

– prava na branitelja u slučaju opisanom u točkama od 174. do 212. obrazloženja ove odluke.

V. Ustavne tužbe odbijaju se u dijelovima koji nisu obuhvaćeni točkama III. i IV. ove izreke.

VI. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

O b r a z l o ž e n j e

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Ustavne tužbe podnositelja Branimira Glavaša, Ivice Kr-njaka, Gordane Getoš Magdić, Dine Kontića, Tihomira Valentića i Zdravka Dragića podnesene su protiv:

– presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž 84/10-8 od 2. lipnja 2010. (u daljnjem tekstu: presuda Vrhovnog suda ili dru-gostupanjska presuda), i

– presude Županijskog suda u Zagrebu broj: X-K-rz-1/07 od 8. svib-nja 2009. (u daljnjem tekstu: presuda Županijskog suda u Zagrebu ili prvostupanjska presuda).

2. S obzirom na prigovore iznesene u navedenim ustavnim tužbama i dopunama te na činjenicu da su svi podnositelji osporili istu presudu i da svi podnositelji predlažu usvajanje njihovih ustav-nih tužbi i ukidanje osporenih presuda nadležnih sudova, navedenih u točki 1. (kad se u tekstu upućuje na točke, pretežito na način: »(v. točku XY.)«, riječ je o točkama obrazloženja ove odluke), Ustavni sud odlučio je ustavne tužbe svih podnositelja ispitati u objedinje-nom ustavnosudskom postupku i o njima donijeti jednu odluku.

U ovoj je odluci Ustavni sud slijedio red optuženja podnositelja iz kaznenog postupka, bez obzira na redni broj ustavnosudskog pred-

OPĆINA ŠTEFANJE 120

Na temelju članka 30., 30a. i 95. Zakona o fi nanciranju jedin-ca lokalne i područne (regionalne) samouprave (»Narodne novine« broj 117/93, 69/97., 33/00, 73/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02, 147/03, 132/06, 26/07 Odluka USRH, 73/08 i 25/12) i članka 32. Statuta Općine Štefanje, (»Službeni vjesnik Općine Štefanje« broj 3/13 i 5/13), Općinsko vijeće Općine Štefanje na sjednici održanoj 22. prosinca 2014. godine, donosi

ODLUKUO PRIREZU POREZU NA DOHODAK

Članak 1.Ovom Odlukom utvrđuju se obveznici, stopa, te način obračuna

i plaćanja prireza porezu na dohodak koji su vlastiti izvori prihoda Proračuna Općine Štefanje.

Članak 2.Prirez porezu na dohodak plaća se po stopi od 10%.

Članak 3.Obveznici prireza porezu na dohodak su svi obveznici poreza

na dohodak s prebivalištem ili boravištem na području Općine Šte-fanje, a obveznici su poreza na dohodak prema Zakonu o porezu na dohodak.

Članak 4.Osnovica prireza porezu na dohodak iz članka 3. ove Odluke je

utvrđen porez na dohodak.

Članak 5.Poslove u vezi s utvrđivanjem i naplatom prireza porezu na

dohodak obavlja Ministarstvo fi nancija, Porezna uprava Bjelovar, Ispostava Čazma.

Članak 6.Ova Odluka stupa na snagu osmog dana od dana objave u

»Službenom vjesniku Općine Štefanje« a primjenjuje se od 1. siječ-nja 2015. godine.

Klasa: 410-01/14-01/05Urbroj: 2110/03-01-14-1Štefanje, 22. prosinca 2014.

Predsjednik VijećaMarijan Markovinović, v. r.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

121 Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jasna Omejec, pred-

sjednica, te suci Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Antun Palarić, Aldo Radolović, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, u postupku koji su ustavnim tužbama pokrenuli: Branimir Glavaš, osobno i zastupan po Draženu Matijeviću, odvjet-niku iz Osijeka, Višnji Drenški Lasan, odvjetnici iz Zagreba i Veljku Miljeviću, odvjetniku iz Zagreba; Ivica Krnjak, osobno i zastupan po Domagoju Rešetaru, odvjetniku iz Osijeka; Gordana Getoš Mag-dić, koju zastupa Antun Babić, odvjetnik iz Vinkovaca; Dino Kontić,

mtomicic

Rectangle

PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015. BROJ 6 – STRANICA 9 NARODNE NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE

Republike Hrvatske, Ustavni sud smatrao je relevantnim ispitati nje-govu sudsku praksu i u vezi s pojedinim pitanjima procesne naravi koja su se pojavila u ovom ustavnosudskom postupku.

5.2. U svrhu ovog postupka, tijekom 2012., 2013. i 2014. godine izrađeni su i posebni stručni elaborati o zapovjednoj odgovornosti počinitelja ratnih zločina, o primjenjivosti međunarodnog huma-nitarnog prava u nemeđunarodnim oružanim sukobima i o načelu benefi cium cohaesionis u kaznenom i ustavnosudskom postupku.

6. Sudac dr. sc. Mato Arlović izuzeo se od raspravljanja i od-lučivanja u ovim predmetima.

A. PODACI O USTAVNIM TUŽBAMA PODNOSITELJA

1) Podnositelj Branimir Glavaš (prvookrivljenik u kaznenom postupku, ustavnosudski predmet broj:

U-III-4301/2010)

7. Branimir Glavaš (u daljnjem tekstu: podnositelj Glavaš) iz Drinovaca, Republika Bosna i Hercegovina, podnio je četiri ustavne tužbe, i to tri ustavne tužbe po svojim odvjetnicima i jednu osobno, kako slijedi:

– po odvjetniku Draženu Matijeviću, 3. rujna 2010.,

– po odvjetnici Višnji Drenški Lasan, 14. rujna 2010., uz prijedlog za primjenu članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona,

– po odvjetniku Veljku Miljeviću, 14. rujna 2010. i

– osobno, 14. rujna 2010., uz prijedlog za primjenu članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona.

7.1. Podnositelj Glavaš podnio je četiri dopune ustavne tužbe:

– po odvjetniku Veljku Miljeviću, 14. rujna 2010.,

– po odvjetnici Višnji Drenški Lasan, 15. rujna 2010., u vezi s pri-mjenom članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona,

– po odvjetnici Višnji Drenški Lasan, 19. studenoga 2010. i

– osobno, 1. prosinca 2010.

7.2. Podnositelj Glavaš poslao je Ustavnom sudu jedanaest po-žurnica:

– po odvjetnici Višnji Drenški Lasan, 2. kolovoza 2012.,

– po odvjetniku Veljku Miljeviću, 12. rujna 2012.,

– osobno, 2. listopada 2012.,

– osobno, 25. siječnja 2013.,

– po odvjetnici Višnji Drenški Lasan, 18. lipnja 2013.,

– po odvjetniku Veljku Miljeviću, 24. listopada 2013.,

– po odvjetniku Veljku Miljeviću, 31. listopada 2013. i

– osobno, 9. prosinca 2013.,

– po odvjetniku Draženu Matijeviću, 3. studenoga 2014.,

– osobno, 8. prosinca 2014., i

– osobno 11. prosinca 2014.

Za pravnu narav požurnica koje tijekom postupka podnositelji upu-ćuju Ustavnom sudu v. točku 7. obrazloženja odluke i rješenja broj: U-III-6559/2010 od 13. studenoga 2014. (»Narodne novine« broj 142/14.).

7.3. Podnositelj Glavaš istaknuo je povrede ustavnih prava za-jamčenih člancima 14. stavkom 2., 18. stavkom 1., 26., 28., 29. stav-cima 1., 2. alineje 3., 4. i 6. i 4., te člankom 31. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), kao i povrede članaka 3., 5. stavka 2., 118. stavka 3. i 119. stavka 2. Ustava, te povrede prava zajamčenih člankom 6. stavcima 1., 2. i 3. točkom d) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj

meta. Radi zaštite identiteta zaštićenih svjedoka, u ovoj odluci navo-de se njihova kodna imena, iako su ta imena navedena u ustavnim tužbama. Ustavni sud primjećuje da se u osporenim presudama pojam »zaštićeni svjedok« i pojam »ugroženi svjedok« koriste kao sinonimi, iako oni to nisu. Stoga se Ustavni sud u ovoj odluci koristi pojmom »zaštićeni svjedok« jer je u konkretnom kaznenom pred-metu, koji se ovdje razmatra, bila riječ o takvim svjedocima.

3. Na temelju članka 69. alineje 3. Ustavnog zakona o Ustav-nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), Ustavni sud pribavio je spis Županijskog suda u Zagrebu broj: X-K-rz-1/07, koji sadržava ukupno 11.262 lista u 56 tomova. Dodatno, spisi Ustavnog suda u svih šest predmeta sadržavaju preko 1.600 listova.

4. Riječ je o iznimno složenom kaznenom predmetu u kojem je osuđeno ukupno šest osoba, ovdje podnositelja ustavnih tužbi. Razdoblje počinjenja inkriminiranih djela proteže se od sredine srp-nja do kraja prosinca 1991., pri čemu je petero podnositelja osuđeno samo za kazneno djelo počinjeno tijekom studenoga i prosinca 1991. (stoga ga Ustavni sud u ovom postupku naziva: slučaj »Zima/91« – v. točke 37. i dalje), dok je jedan podnositelj (Branimir Glavaš) uz to osuđen i za kazneno djelo počinjeno u srpnju i kolovozu 1991. (stoga ga Ustavni sud u ovom postupku naziva: slučaj »Ljeto/91« – v. točke 25. i dalje), pri čemu je Vrhovni sud oba slučaja kvalifi cirao kao jedno produljeno kazneno djelo tog podnositelja.

4.1. Priroda i složenost predmeta zahtijevali su, prema zaključku nadležnog sudskog vijeća koje je o njemu raspravljalo 3. listopada 2012., odlučivanje na sjednici Ustavnog suda zbog šireg značaja. Bu-dući da je riječ o iznimno opsežnom kaznenom predmetu, Ustavni sud je na njegovoj obradi i pripremi, na zahtjev suca-izvjestitelja, angažirao radnu skupinu od više ustavnosudskih savjetnika, a na njegovoj su obradi surađivali i viši ustavnosudski savjetnici iz Centra za evidenciju i dokumentaciju Ustavnog suda. Tijekom obrade pred-meta, radna skupina održala je više od 30 radnih sastanaka. Predmet je sukcesivno bio na dnevnom redu nekoliko stručnih sastanaka (16. listopada 2012., 10. rujna 2013. i 10. lipnja 2014.), održano je i više tematskih kolegija sudaca na kojima je ovaj predmet bio jedina od-nosno glavna točka dnevnog reda (1. srpnja 2013., 27. siječnja 2014., 13. listopada 2014., 7. siječnja 2015., 8. siječnja 2015., 9. siječnja 2015. i 10. siječnja 2015.).

5. U ovom se ustavnosudskom predmetu otvorilo više bitnih ustavnopravnih pitanja, među kojima i takva koja su se u praksi Ustavnog suda postavila prvi put, a koja su ocijenjena presudnima za pravilno vrednovanje karaktera cjelokupnog ustavnog i držav-nopravnog temelja Republike Hrvatske. To se posebno odnosi na pitanje sudske prakse redovnih sudova u vezi s kvalifi kacijom ka-raktera oružanog sukoba na području Republike Hrvatske s obzirom na datum kada je država sljednica (Republika Hrvatska) zamijenila državu prethodnicu (bivšu Socijalističku Federativnu Republiku Ju-goslaviju, u daljnjem tekstu: SFRJ) u odgovornosti za međunarodne odnose na njezinom području, i s tim povezanim postupanjem Vr-hovnog suda kao najvišeg suda u zemlji.

5.1. Tijekom postupka razmotrena je i relevantna sudska praksa Međunarodnog suda za kazneni progon osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije od 1991. (u daljnjem tekstu: Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju), presude kojega su u pogledu kaznenog djela i kaznene odgovornosti obvezujuće za Republiku Hrvatsku na temelju članka 31. stavka 2. Ustavnog zakona o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom, koji je donio Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske na sjednici 19. travnja 1996. (»Narodne novine« broj 32/96.). Uvažavajući važnost tog suda za pravnu povijest


10.1. Podnositelj je Ustavnom sudu 20. rujna 2012., po odvjetniku Radanu Kovaču, podnio požurnicu i dostavio dopunu dokumentaci-je.

5) Podnositelj Tihomir Valentić (šestookrivljenik u kaznenom postupku, ustavnosudski predmet broj:

U-III-43762010)

11. Ustavnu tužbu podnio je Tihomir Valentić (u daljnjem tek-stu: podnositelj Valentić) iz Tenje, kojeg zastupa Jadranka Sloković, odvjetnica u Zagrebu.

Podnositelj je u ustavnoj tužbi naveo da su mu osporenim presuda-ma povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava.

6) Podnositelj Zdravko Dragić (sedmookrivljenik u kaznenom postupku, ustavnosudski predmet broj:

U-III-4236/2010)

12. Zdravko Dragić (u daljnjem tekstu: podnositelj Dragić) iz Osijeka podnio je ustavnu tužbu osobno, 27. kolovoza 2010., iz Ka-znionice u Lepoglavi.

Podnositelj smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava.

II. TEMELJNI PODACI O SUDSKOM PREDMETU

1) Opis kaznenih djela za koja su podnositelji osuđeni

13. Kazneni postupak koji je prethodio ovom ustavnosudskom postupku vođen je protiv svih podnositelja zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93. – pročišćeni tekst, 35/93. – ispr., 108/95., 16/96. – pročišćeni tekst i 28/96.; u daljnjem tekstu: OK-ZRH), koji je naveden u točki 95.

14. U konkretnom predmetu riječ je o dvama događajima, koji uključuju nezakonita pritvaranja, mučenja i ubojstva civilnih osoba, poglavito srpske nacionalnosti, u Gradu Osijeku od sredine srpnja do kraja prosinca 1991., za koje su podnositelji proglašeni krivima po zapovjednoj odgovornosti (podnositelj Glavaš), po zapovjednoj i po odgovornosti za neposredno izvršenje djela (podnositeljica Getoš Magdić i podnositelj Krnjak), odnosno po odgovornosti za nepo-sredno izvršenje djela (ostali podnositelji).

14.1. Prva skupina događaja obuhvaća zbivanja 12. srpnja 1991. i 31. kolovoza 1991. Kolokvijalni naziv tog slučaja (»Garaža«) potječe od mjesta stradavanja oštećenika Čedomira Vučkovića u garaži u dvorištu Sekretarijata za narodnu obranu (bivše) općine Osijek (u daljnjem tekstu: SNO). Radi pravne relevantnosti vremena kad je počinjen i neprimjerenosti kolokvijalnog naziva u odnosu na žrtve tog zločina, u ovom se ustavnosudskom predmetu taj slučaj naziva: »Ljeto/91«.

Za te je događaje optužen i osuđen samo podnositelj Glavaš na te-melju de facto zapovjedne odgovornosti. Ostali podnositelji ustavnih tužbi nisu povezani s tim događajima.

14.2. Druga skupina događaja kolokvijalno se naziva »Selotejp« po tome što su pronađenim žrtvama usta odnosno ruke bile oblije-pljene ljepljivom trakom smeđe boje (»selotejpom«). Radi pravne re-levantnosti vremena kad je počinjen i neprimjerenosti kolokvijalnog naziva u odnosu na žrtve tog zločina, u ovom se ustavnosudskom predmetu taj slučaj naziva: »Zima/91«.

18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispr., 14/02. i 1/06.; u dalj-njem tekstu: Konvencija).

Podnositelj Glavaš prigovorio je da su u odnosu na podnositeljicu Gordanu Getoš Magdić povrijeđena ustavna prava zajamčena član-cima 22. i 24. Ustava te pravo zajamčeno člankom 5. Konvencije, a da se to odrazilo i na njegovu pravnu situaciju.

7.4. Podnositelj Glavaš podnio je prijedlog za odgodu ovrhe, odnosno privremenu odgodu pravnih učinaka presude na temelju članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona. Taj je prijedlog ponovio i u dopuni ustavne tužbe od 15. rujna 2010.

2) Podnositelj Ivica Krnjak (drugookrivljenik u kaznenom postupku, ustavnosudski predmet broj:

U-III-4273/2010)

8. Podnositelj Ivica Krnjak (u daljnjem tekstu: podnositelj Kr-njak) iz Osijeka, kojeg zastupa Domagoj Rešetar, odvjetnik iz Osije-ka, podnio je dvije ustavne tužbe:

– osobno iz Zatvorske bolnice u Zagrebu, 1. rujna 2010.,

– po odvjetniku Domagoju Rešetaru, 1. listopada 2010.

8.1. Podnositelj Krnjak je podnio i tri dopune ustavnih tužbi:

– po odvjetniku Domagoju Rešetaru, 7. listopada 2010.,

– osobno iz Zatvora u Požegi, 21. ožujka 2011.,

– po odvjetniku Domagoju Rešetaru, 11. srpnja 2011.

8.2. U osobno podnesenoj ustavnoj tužbi podnositelj Krnjak tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena ustavna prava za-jamčena člancima 8., 16., 17., 18., 20., 23., 38., 62. i 63. Ustava. Iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi da podnositelj Krnjak ističe i povre-du prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava.

U ustavnoj tužbi koju je u njegovo ime podnio Domagoj Rešetar, od-vjetnik iz Osijeka, podnositelj Krnjak je naveo da su mu povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 22., 29., 58. i 69. Ustava, a pozvao se i na povredu članaka 3., 5. i 14. stavka 1. Ustava.

U obje ustavne tužbe podnositelj Krnjak analizira izvedene dokaze i procjenjuje ih, odnosno bavi se činjeničnim pitanjima osporenih presuda.

3) Podnositeljica Gordana Getoš Magdić (trećeokrivljenica u kaznenom postupku, ustavnosudski

predmet broj: U-III-4295/2010)

9. Ustavnu tužbu podnijela je Gordana Getoš Magdić (u dalj-njem tekstu: podnositeljica Getoš Magdić) iz Osijeka, koju zastupa Antun Babić, odvjetnik u Vinkovcima.

Podnositeljica je u ustavnoj tužbi istaknula povrede ustavnih prava zajamčenih člancima 14. stavkom 2., 22., 24. stavkom 2., 29. stavci-ma 1., 2. i 3. i člankom 35., te povredu članka 117. stavka 3. (115. stavak 3.) Ustava.

4) Podnositelj Dino Kontić (petookrivljenik u kaznenom postupku, ustavnosudski predmet broj: U-III-4150/2010)

10. Ustavnu tužbu podnio je Dino Kontić (u daljnjem tekstu: podnositelj Kontić) iz Osijeka, kojeg zastupa Radan Kovač, odvjetnik u Osijeku.

Podnositelj je naveo da su sudovi osporenim presudama povrijedi-li njegova ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava i »ustavne obveze iz članka 117. stavka 3. Ustava« (članak 115. stavak 3.), te istaknuo povrede prava zajamčenih član-cima 6. stavkom 1. i 7. stavkom 1. Konvencije.


U ovom se dijelu odluke (dio II.), u poglavljima A, B. i C., navode samo izreke i dijelovi osporenih presuda koji su relevantni za ra-zjašnjenje činjenica i okolnosti inkriminiranih događaja, kao i za kaznenu odgovornost podnositelja za te događaje. U dijelovima III. i IV. obrazloženja ove odluke, na odgovarajućim mjestima, detaljnije se navode dijelovi obrazloženja osporenih presuda koji su relevantni za ocjenu o povredama pojedinih ustavnih prava koja ističu podno-sitelji u svojim ustavnim tužbama.

17. Županijski sud u Zagrebu u obrazloženju svoje presude za IV. Ženevsku konvenciju o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. koristi kraticu »Konvencija«. Ustavni sud je u ovoj odluci skraćeno naziva: IV. Ženevska konvencija. Kraticom »Konvencija« u ovoj se odluci označava Konvencija za zaštitu ljud-skih prava i temeljnih sloboda (v. točku 7.3.).

Dopunski protokol uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba u ovoj se odluci skra-ćeno naziva: Dopunski protokol I.

Dopunski protokol uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđu-narodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. u ovoj se odluci skra-ćeno naziva: Dopunski protokol II.

Za relevantne podatke o Ženevskim konvencijama iz 1949. upućuje se na točke 90.1. i 90.2.

18. U nastavku se prikazuju činjenice i okolnosti slučajeva te izreke i relevantni dijelovi presuda nadležnih sudova vezani uz te činjenice i okolnosti, zasebno za slučaj »Ljeto/91« i zasebno za slučaj »Zima/91«.

A. SLUČAJ »LJETO/91« (SRPANJ/KOLOVOZ 1991.)

1) O Zaštitnoj četi

19. Za razumijevanje slučaja »Ljeto/91« potrebno je, prije izno-šenja činjenica i okolnosti slučaja, razjasniti osnivanje i djelovanje vojne postrojbe zvane »Zaštitna četa«, kao i de facto zapovjedne ovlasti podnositelja Glavaša nad tom postrojbom, kako su to utvrdili nadležni sudovi.

Naime, slučaj »Ljeto/91« obuhvaća nezakonita postupanja prema oštećenicima Nikoli Vasiću i Čedomiru Vučkoviću, koja su počinili pripadnici Zaštitne čete kao vojne formacije. S druge strane, podno-sitelj Branimir Glavaš bio je u inkriminiranom razdoblju (srpanj/ko-lovoz 1991.) sekretar SNO-a, što je bila civilna, a ne vojna funkcija. Međutim, nadležni su sudovi utvrdili da su pripadnici Zaštitne čete bili stvarno podređeni podnositelju Glavašu, kao de facto zapovjed-niku te postrojbe, i da su nezakonite radnje počinili uz njegovo zna-nje i propust da te radnje spriječi. Navedena zlodjela počinjena su u kompleksu zgrada, odnosno dvorišta i pomoćnih prostorija, koje je u to vrijeme koristio SNO (na čijem je čelu, kao što je prethodno rečeno, u inkriminiranom razdoblju bio podnositelj, kao sekretar SNO-a).

1.1. Stajališta Županijskog suda u Zagrebu

1.1.1. Osnivanje, ustroj i djelovanje Zaštitne čete

20. Relevantni dijelovi obrazloženja osporene presude Županij-skog suda u Zagrebu u vezi sa Zaštitnom četom glase:

»Što se tiče ustroja Zaštitne čete postoji nekoliko dokume-nata – dvije naredbe i zapovijed, koje se odnose na ovu postrojbu.

Temeljem naredbe koju je 20. lipnja 1991. godine donio Srećko Lovrinčević, kao predsjednik Izvršnog vijeća općine Osijek, određeno je da se izvrši mobilizacija i opremanje Zaštitne čete (list

Svi podnositelji ustavnih tužbi optuženi su za počinjenje kaznenih djela u vezi s tim događajima, pri čemu je podnositelj Glavaš jedini među njima optužen i osuđen samo po zapovjednoj odgovornosti.

2) Optužnice

15. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku (u daljnjem tek-stu: ŽdoOS) podiglo je 16. travnja 2007. optužnicu broj: K-DO-76/06 protiv prvooptuženika Branimira Glavaša, drugooptuženika Ivice Krnjaka, trećeoptuženice Gordane Getoš Magdić, četvrtooptuženika Mirka Sivića, petooptuženika Dine Kontića, šestooptuženika Tiho-mira Valentića i sedmooptuženika Zdravka Dragića, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stav-ka 1. OKZRH-a.

15.1. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu (u daljnjem tekstu: ŽdoZG) podiglo je 9. svibnja 2007. optužnicu broj: K-DO-105/06 protiv optuženika Branimira Glavaša, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28. OKZRH-a. Ta je optužnica uslijedila poslije rješenja predsjednika Vrhovnog suda od 15. svibnja 2006. broj: Su-IV-612/06, koji je prihvatio zahtjev Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: GdoRH) te se suglasio da se kazneni postupak protiv Branimira Glavaša i Krunoslava Fehira, zbog kaznenog djela iz članka 120. OKZRH-a, vodi pred Županij-skim sudom u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnim sudom.

15.2. Vrhovni sud prihvatio je rješenjem od 29. svibnja 2007. broj: Su-IV-617/07-5 prijedlog GdoRH-a te je odobrio da se postupak pro-tiv prvooptuženika Branimira Glavaša i drugih, koji je pokrenut pred Županijskim sudom u Osijeku, a po optužnici ŽdoOS-a broj: K-DO-76/06, premjesti na Županijski sud u Zagrebu kao drugi stvarno nadležni sud. Županijski sud u Zagrebu je rješenjem od 13. lipnja 2007. broj: Kv-rz-6/07 (K-rz-1/07) odlučio da se kazneni postupak protiv optuženika Branimira Glavaša u povodu optužnice ŽdoZG-a broj: K-DO-105/06 spoji s kaznenim postupkom u povodu optužnice ŽdoOS-a broj: K-DO-76/06, radi provođenja jedinstvenog postupka.

U odnosu na četvrtooptuženika Mirka Sivića, za kojega je utvrđe-no da je zbog zdravstvenih tegoba ograničeno raspravno sposoban, izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu, razdvojilo je kazneni postupak rješenjem od 5. lipnja 2008. broj: Kv-rz-10/08 (K-rz-1/07). Vijeće je odlučilo da se za tog optuženika kazneni postupak posebno dovrši. Stoga je za četvrtooptuženika Mirka Sivića, zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. OKZRH-a, formiran poseban predmet broj: K-rz-1/08.

15.3. ŽdoZG dostavio je 30. rujna 2008. Županijskom sudu u Za-grebu objedinjenu optužnicu broj: K-DO-105/06 protiv prvooptuže-nika Branimira Glavaša, drugooptuženika Ivice Krnjaka, trećeoptu-ženice Gordane Getoš Magdić, petooptuženika Dine Kontića, šesto-optuženika Tihomira Valentića i sedmooptuženika Zdravka Dragića. U toj optužnici objedinjeni su događaji i kaznena djela iz optužnice broj: K-DO-105/06 i optužnice broj: K-DO-76/06. Istodobno su ispu-štene pojedine inkriminacije, i to iz optužnice broj: K-DO-105/06 za oštećenike Snežanu Berić, Ratka Berića i Smilju Berić, te za dvojicu nepoznatih civila (alineje 3. i 4.), a iz optužnice broj: K-DO-76/07 ispušteno je ubojstvo nepoznate muške osobe, ubojstvo Petra Lad-njuka i ubojstvo Milenka Stanara (točka a., te točka e. alineje 4. i 5.). Optužnica broj: K-DO-105/06 pročitana je na glavnoj raspravi 4. studenoga 2008., koja je počela ispočetka.

3) Ostali podaci vezani uz sudski predmet

16. Prvostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu ima ukupno 157 stranica. Presuda Vrhovnog suda ima 30 stranica.


»Prema podacima iz ratnog puta Uprave Vojne policije Glav-nog stožera oružanih snaga MORH-a, I optuženi Branimir Glavaš od 15. listopada 1990. do 1. svibnja 1991. je bio zapovjednik 1. bojne osječkih branitelja, nakon toga, od 1. svibnja 1991. do 1. studenog 1991. se nalazio u Uredu za obranu općine Osijek, od 2. studenog 1991. do 31. ožujka 1992. je obnašao zapovjedničke dužnosti u Zapovjedništvu II. ZP OSRH Đakovo (zapovjedništvo obrane grada Osijeka), a od 1. travnja 1992. do 26. svibnja 1992. bio je pomoćnik zapovjednika za psihološko-propagandnu aktiv-nost pri istom Zapovjedništvu (list 3151-3157).

I optuženi Branimir Glavaš u spis je uložio dopis Uprave za ljudske resurse MORH-a od 9. srpnja 2008. (8022) u kojem ga oni obavještavaju da su zaprimili njegov zahtjev odnosno prigovor na gore navedeni ratni put te je utvrđeno da je isti od 15. listopada 1990. do 30. travnja 1991. bio pripadnik I. bojne osječkih branitelja, od 1. svibnja do 1. studenog 1991. se nalazio u Uredu za obranu, a od 2. studenog 1991. do 31. ožujka 1991. i od 1 travnja do 26. svibnja 1992. se nalazio u Zapovjedništvu OZ Osijek. Dakle, jedi-na razlika između podataka Uprave Vojne policije o sudjelovanju Branimira Glavaša u Domovinskom ratu i podataka Uprave za ljud-ske resurse MORH-a, je ta što prema podacima Uprave za ljudske resurse, I optuženi Branimir Glavaš u razdoblju od 15. listopada 1990. do 30. travnja 1991. godine nije bio zapovjednik 1. bojne osječkih branitelja.«

1.1.3. De facto zapovjedne ovlasti podnositelja Glavaša nad Zaštitnom četom

22. Županijski sud u Zagrebu obrazložio je de facto zapovjedne ovlasti podnositelja Glavaša nad pripadnicima Zaštitne čete ovako:

»Nasuprot iskazima naprijed navedenih svjedoka iz kojih proizlazi da I optuženi Branimir Glavaš, kao sekretar Sekretarijata za narodnu obranu općine Osijek, prema pripadnicima Zaštitne čete nije imao nikakvih zapovjednih ovlasti, niti se nalazio u vojnoj hijerarhiji, i to sve do studenog odnosno prosinca 1991. kada je, 2. studenog, najprije imenovan za pomoćnika zapovjednika obrane grada, a potom, 7. prosinca 1991. godine, i za zapovjednika obrane grada Osijeka, ostali dokazni materijali, ali i iskazi svjedoka, ned-vojbeno upućuju da je I optuženi Branimir Glavaš, i pokraj funk-cije sekretara SNO-a, imao stvarne zapovjedne ovlasti u odnosu na pripadnike Zaštitne čete.

(...)

Postavlja se pitanje da li je I optuženi Branimir Glavaš, kao sekretar SNO-a, uopće imao ovlasti bilo što nalagati pripadnicima Zaštitne čete. To stoga, jer je sam I optuženi iskazao da prema ovoj postrojbi nije imao nikakvih ovlasti, budući da je zapovjednik po-strojbe bio Nikola Jaman, a njemu je nadređen bio Franjo Pejić, u to vrijeme zapovjednik Zajedničkog štaba za Istočnu Slavoniju. Pre-ma vojnom ustroju jedino zapovjednik svojim podređenim može naređivati kako se moraju ponašati i što u određenim situacijama trebaju činiti, što je u ovom slučaju spadalo u djelokrug poslova koje je, kao zapovjednik Zaštitne čete, mogao učiniti samo Nikola Jaman, a ne I optuženi. Međutim, kad to čini I optuženi, a sadržaj-no navedene upute i nalozi faktično predstavljaju vojne zapovijedi, jer su izdate za vrijeme rata, a što razvidno proizlazi iz naloga od 1. kolovoza 1991. prema kojemu pripadnici Zaštitne čete kao vojna postrojba, imaju aktivnosti u zoni borbenog djelovanja, ovo, zajed-no s drugim naprijed navedenim dokazima, nedvojbeno upućuju da je I optuženi Branimir Glavaš, i pokraj Nikole Jamana, kao for-malnog zapovjednika, imao stvarne zapovjedne ovlasti spram Za-štitne čete. Upravo to I optuženi Branimir Glavaš i sam eksplicitno navodi u svom intervju u novinskom članku ‘Crno-bijeli svijet’, u kojem opisuje vojnu akciju u Tenji dana 7. srpnja 1991. godine, u kojoj je osobno sudjelovao zajedno s pripadnicima Zaštitne čete.

(...)

Činjenica da je Zaštitna Četa djelovala u okrilju SNO-a sa-svim jasno proizlazi iz naprijed navedenih naputaka i naloga koje je njezinim pripadnicima izdao I optuženi, time da se u nalogu od 1. kolovoza 1991. ta veza najizravnije potvrđuje na način da I op-tuženi taj nalog izrijekom upućuje pripadnicima ZNG-a i rezervnog

170), a isti je naredbom od 21. lipnja 1991. godine odredio da se na mjesto zapovjednika Zaštitne čete raspoređuje Nikola Jaman (list 8504). Nakon toga, po zapovjedi zapovjednika Operativne zone Osi-jek Karla Gorinšeka od 7. studenog 1991. godine, određeno je da se formira Samostalni bataljun pri zapovjedništvu obrane grada Osije-ka, a u sastav ove postrojbe uključena je Zaštitna četa, Studentska četa Osijek i ostale jedinice iz pričuvnog sastava. Za zapovjednika je određen Dubravko Jezerčić Lukić (list 5337).

(...)

Svjedok Dubravko Jezerčić iskazao je da je Zaštitna četa bila okosnica Samostalnog bataljuna.

(...)

Svjedok Srećko Lovrinčević iskazao je da je i prije nego je došlo do formalnog osnivanja Zaštitne čete, postojala četa koja je imala istu funkciju kao i ova postrojba, ali je imala manji broj pri-padnika koji su bili podvedeni kao rezervni sastav MUP-a. Zapo-vjednik ove ranije čete bio je Nikola Jaman. Kako bi dali legalitet odnosno četu sveli u pozitivne zakonske okvire, Izvršno vijeće je zbog toga donijelo odluku o formiranju Zaštitne čete, a pripadnici ove ranije čete su kompletno ušli u sastav novoformirane Zaštitne čete te je Nikola Jaman, na temelju njegove odluke, ostao zapo-vjednik postrojbe. Temeljna zadaća ove postrojbe bilo je osiguranje važnih objekata i ustanova u Osijeku, a njezino sjedište je bilo u zgradi gdje se nalazio i SNO. Prva zaštitna četa imala je 35-40 pri-padnika, a nakon dodatne mobilizacije postrojba je imala oko 120 pripadnika (list 7458; istraga 2584 i 5549).

(...)

Međutim, u pogledu nastanka i ustroja Zaštitne čete je ned-vojbeno utvrđeno da je ova postrojba postojala i prije nego što je dana 20. lipnja 1991. Srećko Lovrinčević donio naredbu o mobili-zaciji i opremanju Zaštitne čete, što uostalom u svojoj obrani na-vodi i sam I optuženi Branimir Glavaš. Ta činjenica proizlazi i iz dokumentacije, ali i iskaza svjedoka Srećka Lovrinčevića, Nikole Jamana, Krunoslava Ižakovića, Stanka Viševića i Marijana Marića.

(...)

Slijedom naprijed navedenog neprijeporno je Zaštitna četa, od listopada 1990. pa sve do 7. studenog 1991. kad ulazi u sastav Samostalnog bataljuna, kontinuirano djelovala pri Sekretarijatu za narodnu obranu (SNO) općine Osijek, pri čemu se ova vojna postrojba, koja se u to vrijeme neformalno nazivala i Prištapska satnija odnosno BOB, tijekom vremena kadrovski popunjavala re-grutiranjem novopridošlih pripadnika, a njezin ustroj je prilagođi-van tadašnjim zakonskim propisima, što je i naveo svjedok Srećko Lovrinčević. To sasvim jasno proizlazi i iz dokumenta Ureda za obranu Osijek, koji u svom aktu od 27. veljače 1996. godine u kojem se od Ministarstva obrane traži mišljenje radi priznavanja brani-teljskog statusa od 15. listopada 1990. godine, navodi slijedeće: ... ‘s tim datumom, na području nadležnosti SNO Osijek, se pristupa naoružavanju kao prvom obliku otpora. Ova prva naoružana grupa brojala je oko 350 pripadnika, a nosila je neformalni naziv ‘1. bojna osječkih branitelja’. Ministarstvo obrane RH, dopisom od 7. ožujka 2006.« (pravilno: 7. ožujka 1996. – op. Ustavnog suda) »(list 2709-2710) o tome se pozitivno očitovalo pa je aktom Ureda za obranu Osijek od 28. lipnja 1996. godine, kojeg su potpisali I optuženi Bra-nimir Glavaš i Krunoslav Ižaković, im priznat braniteljski status od 15. listopada 1990. kao pripadnicima 1. bojne osječkih branitelja (1. BOB) (list 2707-2712).

I u monografi ji ‘160. brigada’ u kojoj je obrađen način kako je nastala ova postrojba, se navodi da njezini korijeni sežu od listo-pada 1990. godine, kada se pod vodstvom I optuženog Branimira Glavaša okupljaju dragovoljci radi obrane grada, a nakon toga pri SNO-u se formira Prištapska četa, kojom zapovijeda I optuženi, a ova se postrojba još nazivala Zaštitna četa i BOB odnosno Branimi-rova osječka bojna. Kasnije, Zaštitna četa je prerasla u Samostalni bataljun, a od njega je formirana 160. brigada.«

1.1.2. Ratni put podnositelja Glavaša

21. Županijski sud u Zagrebu u osporenoj je presudi utvrdio ratni put podnositelja Glavaša kako slijedi:


lima odnosno dokazima, te ih je sud cijenio istinitim, za razliku od obrane I optuženog Branimira Glavaša koji, negirajući da bi u odnosu na Zaštitnu četu imao ikakve zapovjedne ovlasti, što je u proturječju s utvrđenim činjenicama, u stvari na taj način od sebe želi otkloniti krivičnu odgovornost. (...)

(...)

Na temelju svega naprijed navedenog nedvojbeno se može zaključiti da je I optuženi Branimir Glavaš tijekom 1991. godine imao dvostruku funkciju, i osim što je obnašao dužnosti sekretara u Sekretarijatu za narodnu obranu Općine Osijek, bio je i stvar-ni zapovjednik Zaštitne čete, a ovu vojnu postrojbu I optuženi je organizirao još u mjesecu listopadu 1990. od dragovoljaca koji su uglavnom bili pripadnici stranke HDZ, te je postrojba djelovala u okviru SNO-a.«

1.2. Stajališta Vrhovnog suda

23. Odgovarajući na žalbeni navod podnositelja Glavaša vezan uz Zaštitnu četu, Vrhovni sud je u osporenoj presudi prvo obrazložio (i)relevantnost različitih naziva te vojne postrojbe:

»... što se tiče same tvrdnje koja je sadržana u činjeničnom opisu pobijane presude, da je ta postrojba različito neformalno nazivana i da je djelovala pri Sekretarijatu narodne obrane, nije relevantna sa aspekta pravilnosti odlučnih činjenica. Stvarni na-ziv te čete bio je Zaštitna četa Općine Osijek, a prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je njena zadaća bila štititi vitalne objekte u gradu, pri čemu je utvrđeno da je štitila između ostalih i zgradu u kojoj se nalazilo Zapovjedništvo obrane Grada Osijeka i Krizni štab za Istočnu Slavoniju i Baranju, Sekretarijat narodne obrane te Cen-tar za obavješćivanje u kojemu je bio smješten Vojno-obavještajni centar Hrvatske vojske.«

24. Odgovarajući na žalbeni navod podnositelja Glavaša vezan uz njegovu zapovjednu odgovornost u slučaju »Ljeto/91«, Vrhovni sud je u osporenoj presudi naveo da je tijekom postupka nesporno utvrđeno kako podnositelj nije bio formalni zapovjednik postrojbe zvane Zaštitna četa, već da je formalni zapovjednik te čete bio Nikola Jaman, kojeg je na mjesto zapovjednika te postrojbe, naredbom od 21. lipnja 1991., imenovao predsjednik Izvršnog vijeća, ujedno pred-sjednik Kriznog štaba Općine Osijek, Srećko Lovrinčević. Također, ni za prvostupanjski sud ni za žalitelja nije bilo sporno to što je pred-sjednik Kriznog štaba Općine Osijek, Srećko Lovrinčević, naredio 20. lipnja 1991. mobilizaciju Zaštitne čete. Tu je mobilizaciju proveo podnositelj Glavaš, kao sekretar SNO-a. Nesporno je i da sve do 2. studenoga 1991. podnositelj Glavaš nije imao nikakvih formalnih zapovjednih vojnih ovlasti.

24.1. Ocjena je Vrhovnog suda, međutim, da je sveobuhvatnom analizom i pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza, prvostupanj-ski sud nedvojbeno utvrdio da je, unatoč tome što je Nikola Jaman bio formalni zapovjednik postrojbe zvane Zaštitna četa, podnositelj Glavaš imao efektivnu zapovjednu moć nad tom postrojbom, da je znao da njezini pripadnici čine kaznena djela opisana pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude (to jest kaznena djela u slučaju »Lje-to/91«) i da nije ništa poduzeo da to spriječi, neovisno o samom broju onih koji tu činjenicu potvrđuju ili onih koji je ne potvrđuju. Prihvaćanje obrazloženja prvostupanjske presude o stvarnoj zapo-vjednoj moći podnositelja Glavaša Vrhovni sud obrazložio je ovako:

»... neovisno o tome što je formalni zapovjednik Zaštitne čete bio Nikola Jaman, i što je zapovjednik obrane Grada Osijeka u to doba bio Franjo Peić i što je Zaštitna četa formalno bila njemu podređena, te neovisno o činjenici što je u istoj zgradi u kojoj je bio Sekretarijat narodne obrane sa sekretarom Branimirom Glavašem na čelu, u istoj zgradi bio smješten i Krizni štab za Istočnu Slavoniju i Baranju na čijem čelu se nalazio Vladimir Šeks, kasnije i Karlo Gorinšek kao vojni zapovjednik obrane za Istočnu Slavoniju i Bara-nju, činjenica je, da su se i nakon što je 31. kolovoza 1991., ispred zgrade ubijen Čedomir Vučković, sva daljnja zbivanja dešavala u

sastava MUP-a, koji se u nalozima od 20. lipnja i 25. srpnja 1991. naziva Zaštitna četa, na formacijskom rasporedu u SNO.

(...)

Svjedok Nikola Vasić iskazao je da se prilikom njegovog uhi-ćenja i dovođenja u zgradu u kojoj se nalazio SNO, jedan od uni-formiranih vojnika tada na hodniku zgrade obratio osobi za koju je kasnije utvrdio da je bio I optuženi Branimir Glavaš, govoreći: ‘Evo šefe, vodimo četničkog vojvodu’.

Na koncu, krunski svjedok Krunoslav Fehir, ugroženi svje-dok ‘06’ te svjedoci Vjenceslav Bill i Ljepojko Rukelj, koji su imali uvid u djelovanje I optuženog Branimira Glavaša u inkriminiranom razdoblju, su potvrdili da je on zapovijedao Zaštitnom četom.

Svjedok Krunoslav Fehir je iskazao da je tijekom 1991. go-dine živio u mjestu Brijest. Početkom rata na ovom području, u lipnju ili srpnju 1991. godine otac (Josip Fehir) ga je povukao u postrojbu koja se nazivala ‘Branimirova osječka bojna’ ili skraćeno BOB, a nalazila se u zgradi za Narodnu obranu u centru Osijeka u Županijskoj ulici. Bio je najmlađi pripadnik ove postrojbe, a imao je smještaj u zgradi OŠ ‘I. G. Kovačić’. Po dolasku ga je osobno primio I optuženi Branimir Glavaš, koji mu je rekao da je ravnopravan vojnik sa ostalima, a da će iskaznicu dobiti naknadno, tako da je u rujnu 1991. dobio iskaznicu na kojoj se nalazio potpis I optuženika kao zapovjednika postrojbe. Osim I optuženika, zapovjednici u po-strojbi su bili Jozo Marić, Marijan Marić i njegov otac Josip Fehir. Od lipnja 1991. pa do priključenja BOB-a 160. brigadi, u siječnju odnosno veljači 1992. stvarni zapovjednik BOB- a bio je Branimir Glavaš, u to se više puta osobno uvjerio jer je odlazio u zgradu SNO-a i u nekoliko navrata je vidio da je I optuženi niže rangiranim vojnicima izdavao zapovijedi, a vidio je da Branimir Glavaš postro-java pripadnike postrojbe. Sjeća se da je I optuženi sa pripadnicima postrojbe u jednom mini busu otišao na poligon,’C’. Navodi da se ova postrojba nazivala još i Prištapska bojna (list 7512).

Prema uvjerenju zapovjednika 160. brigade Dubravka Jezer-čića od 6. srpnja 1992. godine, Krunoslav Fehir se u ovoj jedinici nalazio u razdoblju od 12. lipnja 1991. do 31. srpnja 1992. godine (list 784). Temeljem rješenja Ureda za obranu općine Osijek od 6. travnja 1993., Krunoslav Fehir se prevodi u pričuvni sastav Hrvat-ske vojske s danom 12. travnja 1992. s obrazloženjem da je vojni rok služio u vojnoj postrojbi 2128 u Osijeku (list 785).

Ugroženi svjedok ‘06’ iskazao je da se u obranu Republike Hrvatske uključio od početka i da je bio pripadnik ZNG-a odnosno Prištapske bojne. Zna da je I. optuženi Branimir Glavaš bio zapo-vjednik ove postrojbe. Poznavao je Nikolu Jamana te navodi da je on na papiru bio pripadnik Prištapske bojne, ali je više vremena provodio u inozemstvu nego u Osijeku, time da operativno Nikola Jaman nije imao zapovjednu ulogu već je stvarni zapovjednik bio I. optuženi Branimir Glavaš (list 8362).«

22.1. Nakon mnogobrojnih ispitanih svjedoka, iskazi kojih su na-vedeni u presudi, te ostalih dokaza, Županijski sud u Zagrebu izveo je u odnosu na zapovjedne ovlasti podnositelja Glavaša nad pripad-nicima Zaštitne čete sljedeći zaključak:

»Naprijed analizirani dokazi, svaki zasebno i u međusobnoj svezi, nedvojbeno upućuju da je Branimir Glavaš tijekom 1991. godine, u Osijeku, osim što je obnašao dužnost sekretara SNO-a, što je civilna funkcija, bio i aktivno vojno angažiran u obrani gra-da te je imao stvarne zapovjedne ovlasti u odnosu na pripadnike Zaštitne čete. Sud je ove dokaze cijenio istinitim jer je relevantno, kada je riječ o pisanim materijalima (novinski članci, publikacije, transkripti, upute, nalozi), da su oni nastali tijekom 1991. godine ili nešto kasnije, dakle, u vrijeme kada je I optuženi stvarno i poduzi-mao one radnje koje se u tim materijalima i spominju, što ih stoga čini vjerodostojnim. Tvrdnja I optuženog Branimira Glavaša da je monografi ja ‘160. brigada’ trebala poslužiti u psihološko-propagan-dnu svrhu, nije prihvatljiva jer sadržajno geneza nastanaka jedne vojne postrojbe, što ova monografi ja i obrađuje, ne može biti u funkciji psihološko propagandnog djelovanja prema neprijateljskoj strani, a niti je ova monografi ja, prema iskazu same autorice Ane Diklić, nastala iz tog razloga.

Što se tiče iskaza svjedoka koji su potvrdili da je I optuženi Branimir Glavaš zapovijedao Zaštitnom četom, iskazi ovih svjedoka su u suglasnosti sa svim naprijed analiziranim pisanim materija-


»... u razdoblju od srpnja do kraja prosinca 1991. godine, u Osijeku, u vrijeme obrane grada Osijeka od oružanih napada tzv. JNA i paravojnih postrojbi pobunjenog dijela lokalnog srpskog sta-novništva na ustavnopravni poredak RH, I-opt. Branimir Glavaš obnašajući dužnost sekretara Općinskog sekretarijata za narodnu obranu, pošto je prethodno pri tom Sekretarijatu ustrojio, opre-mio i naoružao vojnu postrojbu, u to vrijeme različito neformal-no nazivanu – prištapska četa, prištapska satnija, zaštitna četa, te Branimirova osječka bojna, a kasnije službeno nazvane 1. bojna osječkih branitelja, djelujući kao stvarni zapovjednik navedene po-strojbe, odgovoran time za izdavanje zapovijedi i primjenu ratnih i humanitarnih propisa međunarodnog prava o sigurnosti i zaštiti civila, i djelujući kao stvarni, a od 7. prosinca 1991. i kao formalni zapovjednik obrane grada Osijeka ... u svrhu zastrašivanja i od-mazde prema civilnim stanovnicima Osijeka, poglavito srpske na-rodnosti, postupali protivno odredbama članka 3. stavka 1. točke a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. te odredbama članka 4. stavka 1. i stavka 2. točke a), članka 5. stavka 3. i članka 13. stavka 2. Dopunskog protokola ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), tako da su:

I-opt. Branimir Glavaš – sam1.) iako je znao da njemu podređeni pripadnici naprijed na-

vedene postrojbe pri SNO neovlašteno lišavaju slobode i zlostavljaju civilne osobe, propustio poduzeti mjere da takva nezakonita postu-panja spriječi i suzbije, pa su tako pripadnici ove njemu podređene postrojbe:

a) 12. srpnja 1991. uhitili, te u podrumske prostorije navede-nog sekretarijata priveli Nikolu Vasića, gdje su ga udarali rukama, nogama, dijelovima oružja i palicama, zadavši mu ozljede glave i tijela i to udarac u glavu lijevo tjemeno, ranu razderotinu gornje usnice i udarac u lijevu stranu grudnog koša,

b) 31. kolovoza 1991. nakon što su u jednu od garaža u dvori-štu pored Sekretarijata pripadnici iste postrojbe priveli dvije osobe od kojih je jedna bila Čedomir Vučković, cijeli dan Čedomira Vuč-kovića udarali rukama, nogama i dijelovima oružja, a u večernjim satima pripadnik navedene postrojbe Zoran Brekalo istočio kiselinu iz akumulatora te natjerao Čedomira Vučkovića da je popije, pa nakon što je Čedomir Vučković zbog jakih bolova uzrokovanih ki-selinom provalio vrata na garaži i izašao van na dvorište, Krunoslav Fehir u njega ispalio nekoliko hitaca od kojih su ga dva pogodila u trbuh i ruku zadavši mu prostrijelnu ozljedu trbuha i prostrijelnu ozljedu desne podlaktice, ali je smrt Čedomira Vukovića nastupila od otrovanja sumpornom kiselinom ...«

2.1.2. Mjerodavni dijelovi obrazloženja

27. Županijski sud u Zagrebu obrazložio je svoju odluku u od-nosu na događaj od 12. srpnja 1991. i oštećenika Nikolu Vasića (toč-ka 1.a) izreke prvostupanjske presude), navodeći:

»Neprijeporno je oštećeni Nikola Vasić dana 12. srpnja 1991. godine uhićen i doveden u podrumske prostorije SNO-a u kojima se nalazio Centar za obavješćivanje, a prethodno je izvršena pre-traga njegove kuće u Briješću, kojom prilikom je pronađena jedna automatska puška i okvir sa 13 komada streljiva.

(...)

U svezi događaja od 12. srpnja 1991. godine, na temelju ono-ga što je o ovom događaju iskazao oštećeni Nikola Vasić, nedvojbe-no su toga dana u podrumske prostorije SNO-a oštećenog Nikolu Vasića doveli pripadnici Zaštitne čete, koji su ga tamo ispitivali i zlostavljali.

(...)

Iskaz oštećenog Nikole Vasića koji je opisao način kako su ga u prostorijama SNO-a više uniformiranih osoba fi zički zlostavljali, dok se I optuženi za to vrijeme nalazio u toj prostoriji, te je vidio što se događa, sud je cijenio vjerodostojnim jer je ovaj svjedok u prethodnom postupku i na glavnoj raspravi dosljedno opisao inkri-minirani događaj, uz neka nebitna odstupanja. Dovodeći u svezu ono što je u pogledu uhićenja i dovođenja Nikole Vasića u prosto-

uredu opt. Branimira Glavaša. Tamo su se donosile odluke o tome što će se dalje činiti. ...

(...)

Prvostupanjski sud je izveo i cijenio niz dokaza iz kojih pro-izlazi da je opt. Branimir Glavaš tempore criminis imao stvarnu za-povjednu moć nad tom postrojbom. Tako se u novinskom članku ‘Crno-bijeli svijet’ iz ožujka 1992. opt. Branimir Glavaš predstavljao kao vođa postrojbe koja je ‘...nalazila se pri SNO zbog čega sam prozivan i optuživan da stvaram paravojnu formaciju u gradu pod mojim zapovjedništvom, a što zapravo nije bila istina, već je bila istina da su ti ljudi mjesecima prije toga bili budući temelj Hrvatske vojske ... nisu htjeli pod zapovjedništvo aktivnih ofi cira ... ja sam tada za gospodina Gorinšeka bio paravojna formacija s nekoliko stotina naoružanih koji su vjerni Glavašu ...’ U istom članku govori o okosnici Hrvatske vojske stvorene oko Sekretarijata i da su mu ti dečki vjerovali. U novinskom članku ‘Trojica na fronti smrti’ od 5. rujna 1991. govori se o ‘Glavaševom štabu’ u koji je došla dojava o uočenom sumnjivom kretanju tenkova, o gardistima iz ‘elitne Gla-vaševe jedinice za borbu izbliza’.«

2) Činjenice i okolnosti slučaja »Ljeto/91« i kaznena (zapovjedna) odgovornost podnositelja

25. U postupku je utvrđeno (točka 1.b izreke presude Županij-skog suda u Zagrebu) da su 12. srpnja 1991. pripadnici Zaštitne čete uhitili te u podrumske prostorije SNO-a priveli Nikolu Vasića, gdje su ga udarali rukama, nogama, dijelovima oružja i palicama, zadavši mu ozljede glave i tijela, i to udarac u glavu tjemeno, ranu razdero-tinu gornje usnice i udarac u lijevu stranu grudnog koša. Pripadnici Zaštitne čete nisu bili ovlašteni privoditi osobe radi ispitivanja, nego je to bilo u nadležnosti policije i Službe za zaštitu ustavnog poretka. U postupku je utvrđeno da je podnositelj Glavaš bio prisutan pri-likom opisanog postupanja pripadnika Zaštitne čete prema Nikoli Vasiću te da ništa nije poduzeo da takva postupanja spriječi, iako je to bio dužan učiniti. Oštećenik Vasić napustio je 15. kolovoza 1991. Okružni zatvor u Osijeku u sklopu razmjene zarobljenika.

25.1. Nadalje, utvrđeno je da su pripadnici Zaštitne čete 31. ko-lovoza 1991. u prijepodnevnim satima u jednu od garaža u dvorištu pored SNO-a priveli dvije osobe. Jedna od tih osoba bio je Čedomir Vučković, kojeg su cijeloga dana pripadnici navedene postrojbe udara-li rukama, nogama i dijelovima oružja, a u večernjim satima je Zoran Brekalo, također pripadnik Zaštitne čete, izlio kiselinu iz akumulatora te ga natjerao da je popije, nakon čega ga je ostavio zatvorenog u garaži. Potom je Čedomir Vučković, uslijed jakih bolova uzrokova-nih akumulatorskom kiselinom, provalio vrata garaže i izašao van na dvorište, gdje je Krunoslav Fehir, isto tako pripadnik Zaštitne čete, koji se nalazio na stražarskom mjestu, u njega ispalio nekoliko hitaca od kojih su ga dva pogodila u trbuh i ruku te je zadobio prostrijelne ozljede trbuha i desne podlaktice. Međutim, na temelju provedene obdukcije utvrđeno je da je smrt Čedomira Vučkovića nastupila od trovanja kiselinom. U postupku je utvrđeno da je podnositelj Glavaš znao za dovođenje dviju osoba u garažu i za postupanja njegovih podređenih prema tim osobama, te da nije ništa poduzeo da takva postupanja spriječi, iako je to bio dužan učiniti.

25.2. Prema točki 2.a optužnice, istog je dana u garažu privedena i druga osoba za koju je navedeno da se zvala Đorđe Petković. Me-đutim, u presudi Županijskog suda u Zagrebu taj je dio optužnice, kao nedokazan, izostavljen iz činjeničnog opisa kaznenog djela.

2.1. Presuda Županijskog suda u Zagrebu

2.1.1. Mjerodavni dijelovi izreke

26. U točkama 1.a) i 1.b) izreke presude Županijskog suda u Za-grebu opisani su događaji za koje je utvrđena kaznena (zapovjedna) odgovornost podnositelja Glavaša. Mjerodavni dijelovi glase:


iskazi svjedoka Pavičića, Jamana, ugroženog svjedoka ‘06’, Viševića, Rukelja, Pejića, Špiraneca i Berićke, koji su u bitnom podudarni s iskazom krunskog svjedoka, u svezi događaja od 31. kolovoza 1991. godine, potvrđuju slijedeće krucijalne činjenice:

a) da se kritične zgode Krunoslav Fehir nalazio na straži u dvorištu zgrade SNO,

b) da su tog dana Čedomir Vučković i još jedna osoba od strane pripadnika Zaštitne čete dovedeni i zatvoreni u garažu po-kraj zgrade SNO-a, gdje su bili zlostavljani na način da su ih ovi udarali rukama, nogama i dijelovima oružja, a u večernjim satima Zoran Brekalo je prinudio Čedomira Vučkovića da popije sumpor-nu kiselinu, nakon čega je ovaj zbog jakih bolova provalio vrata od garaže i izašao na dvorište, gdje je u njega Krunoslav Fehir ispalio nekoliko hitaca, pogodivši ga u trbuh i desnu ruku, a smrt Čedo-mira Vučkovića nastupila je uslijed trovanja sumpornom kiselinom.

U pogledu utvrđenja iz zapisnika o uviđaju i verzije događaja prema kojoj je Čedomir Vučković kao terorista ubijen u dvorištu SNO-a, kako je to iskazao I optuženi Branimir Glavaš i svjedoci čiji su iskazi naprijed citirani, očito se radilo o konstrukciji sa ciljem da se prikrije stvarni uzrok smrti oštećenog Čedomira Vučkovića i postupanje pripadnika Zaštitne čete koje je tome prethodilo, te se ubojstvo oštećenog prikaže kao legalan akt do kojeg je došlo u ratnim uvjetima.

Sam zapisnik o uviđaju sadrži cijeli niz propusta i konstata-cija koje nisu točne.

(...)

Kako je nedvojbeno utvrđeno da je Zoran Brekalo kao pri-padnik Zaštitne čete kritične zgode prinudio Čedomira Vučkovića da popije sumpornu kiselinu, kao i činjenica da se to dogodilo u garaži koja se nalazi u neposrednoj blizini zgrade SNO-a, to je I optuženi Branimir Glavaš nesumnjivo znao da se oštećeni nalazi u toj garaži i da je isti podvrgnut zlostavljanju, pa je obzirom na utvrđenu činjenicu da je bio stvarno nadređen pripadnicima Zaštit-ne čete, svakako imao interes da se ovakva nezakonita postupanja pripadnika njegov postrojbe spram civilne osobe, ne otkriju.«

28.3. Županijski sud u Zagrebu potvrdio je u osporenoj presudi civilni status oštećenika Čedomora Vučkovića, utvrđujući:

»... u odnosu na oštećenog Čedomira Vučkovića nije utvrđe-no da je bio pripadnik neke paravojne oružane formacije na strani pobunjenog dijela srpskog stanovništva ili da je sudjelovao u nepri-jateljskim djelovanjima, a prilikom dovođenja u garažu pokraj SNO, u trenutku pogibije, na sebi je imao civilnu odjeću, što sve upućuje da je imao status civilne osobe.«

29. Kad je riječ o identitetu druge osobe koja je 31. kolovoza 1991. zajedno sa Čedomirom Vučkovićem bila dovedena u garažu pokraj zgrade SNO-a, Županijski sud u Zagrebu u presudi je utvrdio:

»U odnosu na događaj od 31. kolovoza 1991. godine, sud je cijenio vjerodostojnim iskaz svjedoka Krunoslava Fehira o onome što se toga dana događalo u garažama pokraj zgrade SNO-a, u koje je, kako je to iskazao ovaj svjedok, zajedno sa Čedomirom Vučko-vićem bila dovedena još jedna osoba.

(...)

Unatoč svih izvedenih dokaza u svezi događaja od 31. ko-lovoza 1991. godine, sud nije kao posve izvjesno mogao utvrditi identitet oštećene osobe, dakle, da li se u garaži u dvorištu pokraj SNO-a, toga dana nalazio Đorđe Petković, ili neka druga osoba za koju je svjedok Krunoslav Fehir pogrešno smatrao da je Đorđe Pet-ković, pa je stoga u ovom slučaju primijenjena odredba članka 3. stavka 2. ZKP-a, koja određuje da dvojbu glede postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela sud rješava presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika (načelo in dubio pro reo). Sukladno citiranom propisu iz činjeničnog opisa je ispuštena inkriminacija u kojoj se I optuženi Branimir Glavaš teretio da je izdao naredbu da se Đorđe Petković likvidira.«

2.2. Kaznena (zapovjedna) odgovornost podnositelja Glavaša

30. U presudi Županijskog suda u Zagrebu podnositelj Glavaš proglašen je krivim zato što je:

rije SNO-a iskazao I optuženi Branimir Glavaš, oštećeni nedvojbeno nije pogriješio njegov identitet, tim više jer je u pogledu njegove identifi kacije naveo nekoliko poveznica, od toga da ga je vidio pri-likom televizijskog istupa, pa nadalje prema načinu kako su se u prostoriji SNO-a prema njemu drugi ophodili, po čemu je zaključio da je on njima nadređen, kao i spominjanje Ivice Cvitkovića od strane I optuženog i aktivnosti u HDZ-u o kojim mu je Cvitković pričao za I optuženog. Osim toga, iskaz oštećenog su potvrdili svje-doci Ivan Ferenec, Zdravko Pejić i Ivan Grujić.

(...)

Slijedom naprijed navedenog sud je nedvojbeno utvrdio da su oštećenog Nikolu Vasića pripadnici Zaštitne čete u prostorija-ma SNO više sati ispitivali i zlostavljali na način da su ga udarali rukama, nogama i kundacima po tijelu i glavi, a za to vrijeme I optuženi Branimir Glavaš se nalazio u toj prostoriji. Radilo se o brutalnom fi zičkom premlaćivanju koje je trajalo više sati, a bilo je takvog intenziteta da je oštećeni povremeno gubio svijest. Uslijed ove torture oštećeni nije bio u stanju kontrolirati ni svoje fi ziološke potrebe, o čemu su iskazivali svjedoci navodeći da se pomokrio i učinio veliku nuždu.«

28. Događaj od 31. kolovoza 1991. vezan uz oštećenika Čedomi-ra Vučkovića (točka 1.b) izreke prvostupanjske presude) Županijski sud u Zagrebu obrazložio je ovako:

»Neprijeporno je dana 31. kolovoza 1991. godine u večernjim satima na stazi u dvorištu ispred zgrade SNO-a pronađeno mrtvo tijelo Čedomira Vučkovića, pa je povodom tog događaja istražni sudac Okružnog suda u Osijeku Mladen Filipović obavio uviđaj.

(...)

Sud je nalaze i mišljenja liječnika vještaka, te vještaka za bali-stiku i toksikologiju cijenio objektivnim, jer su vještaci stručno i ar-gumentirano analizirali predmet vještačenja, i svoje zaključke o uzro-ku smrti oštećenog Čedomira Vučkovića su temeljili na egzaktnoj toksikološkoj metodi pomoću koje je nesporno u želucu oštećenog pronađena sumporna kiselina. Osim toga na glavnoj raspravi vještaci su o svim bitnim pitanjima usuglasili svoja mišljenja i u odnosu na mehanizam utvrđenih prostrijelnih ozljeda na tijelu oštećenog.

(...)

Osim materijalnih dokaza vjerodostojnost iskaza krunskog svjedoka su potvrdili svjedoci koji su se kritične zgode nalazili blizu mjesta događaja, ili su o tome saznali od drugih osoba, pri čemu je posebno važan iskaz svjedoka Dražena Pavičića koji je s Krunosla-vom Fehirom razgovarao neposredno nakon događaja.«

28.1. U odnosu na dio iskaza zaštićenog svjedoka »06« o tome gdje se 31. kolovoza 1991. nalazio podnositelj Glavaš, Županijski sud u Zagrebu također je utvrdio:

»lako je I optuženi Branimir Glavaš pokušao obezvrijediti iskaz ugroženog svjedoka ‘06’, navodeći da se on kritične zgode nije nalazio u njegovom uredu, a to su trebali potvrditi i svjedoci Mladen Pavlovsky i Darko Tolić, koji su, kako je to iskazao ugroženi svjedok zajedno s njim također bili u uredu I optuženog, ali su ovi svjedoci iskazali da su se u to vrijeme nalazili u inozemstvu, što je svjedok Pavlovsky dokumentirao prezentiravši račune za pansion (list 604-605 i 610), sud je iskaz ugroženog svjedoka ‘06’ cijenio istinitim. Naime, ime ovog svjedoka u monografi ji ‘160. brigada’ se navodi između 57 prvookupljenih oko Branimira Glavaša. Dakle, radi se o osobi koja je aktivno djelovala u obrani grada Osijeka i prije početka ratnih sukoba, kada se priključio I optuženom, pa je stoga bio dobro upućen u njegovo djelovanje kao i ono što se doga-đalo 31. kolovoza 1991. S druge strane iz računa na koje se pozvao svjedok Pavlovsky ne proizlazi da se upravo tog dana nalazio u Mađarskoj, a naprijed je već navedeno da su svjedoci Pavlovsky i Tolić bili najbliži suradnici i optuženom u SNO-u, gdje su obnašali dužnosti njegovih zamjenika.«

28.2. Županijski sud u Zagrebu ocijenio je događaj od 31. kolovo-za 1991. ovako:

»Naprijed naznačeni materijalni dokazi, nalazi i mišljenja vještaka za balistiku, liječnika vještaka i vještaka za toksikologiju te


odgovornosti ako su znali ili imali informacije koje su im u danim okolnostima omogućavale da zaključe da je taj podčinjeni počinio ili će počiniti takvu povredu i ako nisu poduzeli sve moguće mjere u okviru svoje ovlasti kako bi spriječili ili suzbili tu povredu.

Prema članku 87. Protokola I, vojni zapovjednici su, što se tiče pripadnika oružanih snaga pod njihovim zapovjedništvom i drugih osoba pod njihovom kontrolom, dužni spriječiti, suzbiti i prijaviti nadležnim vlastima povredu Konvencija i ovog Protokola (članak 87. stavak 1.), a i pokrenuti, kada je to umjesno, kazneni i disciplinski postupak protiv prekršitelja (članak 87. stavak 3.).

(...)

Sukladno naprijed citiranim odredbama, I optuženi Branimir Glavaš kao stvarni zapovjednik Zaštitne čete, koji je imao efektivnu kontrolu nad pripadnicima ove vojne postrojbe, time je bio i garant sigurnosti temeljnih prava u odnosu na sve osobe koje su iz bilo kojeg razloga se nalazile u ovlastima pripadnika Zaštitne čete, pa tako i u odnosu na oštećene Nikolu Vasića i Čedomira Vučkovića.

U točci 1.a. i b. nedvojbeno je utvrđeno da je I optuženi Bra-nimir Glavaš znao da su njemu podređeni pripadnici Zaštitne čete, prema oštećenima Nikoli Vasiću i Čedomiru Vučkoviću postupali nečovječno, na način da su ih grubo fi zički zlostavljali nanoseći im tjelesne ozljede, a osim toga su Čedomira Vučkovića i mučili, ulijevajući mu sumpornu kiselinu u usta, a jednako tako je svakako znao da su ovakvi postupci prema civilnim osobama za vrijeme oružanog sukoba bili protivni pravilima međunarodnog prava ko-jim se štiti položaj građanskih osoba za vrijeme oružanog sukoba.

(...)

Nedvojbeno je I optuženi Branimir Glavaš bio odgovoran za naprijed utvrđene postupke pripadnika Zaštitne čete prema ošte-ćenim Nikoli Vasiću i Čedomiru Vučkoviću. To stoga jer je upravo I optuženi bio garant nepovredivosti tjelesnog integriteta oštećenih Nikole Vasića i Čedomira Vučkovića koje su pripadnici Zaštitne čete uhitili, a nakon toga ih zlostavljali i mučili, što je I optuženi znao, te premda je takvo postupanje pripadnika ove postrojbe mogao, a kao njihov stvarni zapovjednik je bio i dužan spriječiti, to je propustio učiniti, iako je bio svjestan da su ovakvi postupci pripadnika Za-štitne čete prema civilnim osobama za vrijeme oružanog sukoba, u suprotnosti s pravilima međunarodnog prava odnosno člancima 3. stavak 1. točka a. Konvencije i člancima 4. stavak 1. i 2. točka a, te člankom 5. stavak 3. i člankom 13. Dopunskog protokola. Stoga se u ponašanju I optuženog Branimira Glavaša u odnosu na kazneno djelo iz točke 1.a. i b. stječu objektivni i subjektivni elementi ka-znenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. u svezi članka 28. OKZRH, zbog čega je proglašen krivim te mu je za ovo krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina.«

2.2.2. Ocjena Vrhovnog suda

32. Vrhovni sud je u povodu žalbe podnositelja potvrdio pra-vilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o zapovjednoj odgovornosti podnositelja Glavaša u slučaju »Ljeto/91«, ističući:

»Tako je prvostupanjski sud odlučnu činjenicu da je opt. Branimir Glavaš imao efektivnu zapovjednu moć nad postrojbom zvanom Zaštitna četa, da je znao da njezini pripadnici čine kaznena djela opisana pod toč. 1, a da on nije ništa poduzeo da to spriječi, iako je njezin formalni zapovjednik bio Nikola Jaman, nedvojbe-no utvrdio sveobuhvatnom analizom i pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza, neovisno o samom broju onih koji tu činjenicu potvrđuju ili onih koji je ne potvrđuju.

(...)

Sve su to dokazi koji su rukovodili prvostupanjski sud da do-nese pravilan zaključak da je opt. Branimir Glavaš imao efektivnu zapovjednu moć nad Zaštitnom četom, da je znao za nezakonita uhićenja i zlostavljanja civila od strane pripadnika te postrojbe, a da nije poduzeo ništa da takva postupanja spriječi.«

32.1. Tu je ocjenu Vrhovni sud izrekao zajedno s utvrđenjem da pojedini dijelovi obrazloženja osporene presude Županijskog suda u Zagrebu nisu prihvatljivi (riječ je o dijelovima obrazloženja prvo-

»... kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, iako je bio dužan, propustio spriječiti da se civilno sta-novništvo muči, da se nečovječno postupa prema njemu, da mu se nanose ozljede tjelesnog integriteta i da se primjenjuju protuzako-nita zatvaranja, ...

(...)

I optuženi Branimir Glavaš djelima opisanim pod točkama 1. ... krivična djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, i to djelom navedenim pod točkom 1. opisano i kažnjivo po članku 120. stavku 1. u vezi sa člankom 28. stavak 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: OKZRH), ...«

2.2.1. Ocjena Županijskog suda u Zagrebu

31. Kad je riječ o zapovjednoj odgovornosti podnositelja Glava-ša u odnosu na događaj povezan s oštećenikom Nikolom Vasićem, Županijski sud u Zagrebu je zaključio:

»Ono što je bitno u odnosu na I optuženog Branimira Gla-vaša kao osobu koja je faktično zapovijedala Zaštitnom četom je da je bio nazočan kada su pripadnici ove postrojbe doveli ošteće-nog Nikolu Vasića u prostorije SNO-a i za vrijeme dok su ga ovdje zlostavljali, tako da je vidio njihovo postupanje, a pri tome nije ništa poduzeo da to spriječi i na taj način zaštiti tjelesni integritet oštećenog Nikole Vasića, iako je kao zapovjednik to mogao i bio dužan učiniti.«

31.2. Kad je riječ o zapovjednoj odgovornosti podnositelja Glava-ša u odnosu na događaj povezan s oštećenikom Čedomirom Vučko-vićem, Županijski sud u Zagrebu je utvrdio:

»Za postupanje I optuženog Branimira Glavaša u svezi in-kriminiranog kaznenog djela je bitno da je on znao da je Čedomir Vučković bio civilna osoba, te da je neosnovano lišen slobode i da se nalazi u garaži pokraj SNO-a, gdje ga je na naprijed opisani način Zoran Brekalo tjelesno zlostavljao, a potom i prinudio da popije sumpornu kiselinu, koja u kontaktu sa sluznicom izaziva intenzivne bolove, što predstavlja jedan od najtežih oblika zlostavljanja. Kao stvarni zapovjednik Zaštitne čete, a time nadređen Zoranu Brekalu, pripadniku ove postrojbe, I optuženi Branimir Glavaš je propustio poduzeti mjere da se ovakvo nezakonito postupanje spriječi.«

31.3. Konačna ocjena o zapovjednoj odgovornosti podnositelja Glavaša u slučaju »Ljeto/91« obrazložena je u osporenoj prvostu-panjskoj presudi ovako:

»U poglavlju ‘Situacija u Osijeku i položaj I optuženog Bra-nimira Glavaša’ utvrđeno je da je I optuženi u odnosu na Zaštitnu četu imao efektivne zapovjedne ovlasti.

U Zakonu o obrani (NN broj 49/91) od 20. rujna 1991. godi-ne su propisane dužnosti poštivanja propisa međunarodnog prava od strane pripadnika oružanih snaga te zapovjednika. U članku 39. ovog Zakona se propisuje da se pripadnici oružanih snaga uvijek i pod svim okolnostima, pri izvođenju borbenih djelovanja, pridrža-vaju pravila međunarodnog ratnog prava u humanom postupku s neprijateljskim ranjenicima i zarobljenicima, o zaštiti stanovništva te drugih pravila tog prava, sukladno s Ustavom Republike Hrvatske, zakonom i preuzetim međusobnim obvezama. U članku 49. ZO-a, određuje se da vođenje i zapovijedanje u oružanim snagama pro-vode zapovjednici i časnici oružanih snaga sukladno sa zakonom. Oni vode i zapovijedaju zapovjedništvima, stožerima, postrojbama i ustanovama oružanih snaga sukladno s ovlaštenjima koja im dade Predsjednik Republike i ministar obrane te obavljaju upravne poslove iz ovlasti Ministarstva obrane, koji su im određeni zakonom i propi-sima Vlade Republike Hrvatske i Ministarstva obrane.

Pored toga, odgovornost zapovjednika za primjenu među-narodnog ratnog prava utvrđena je i u odredbama Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I od 8. lipnja 1977.)

U članku 86. stavak 2. naprijed navedenog Protokola propi-sano je da činjenica da je povredu Konvencija ili Protokola I po-činio neki podčinjeni ne oslobađa njegove pretpostavljene njegove


formalno ustrojava na način da postrojbu podvodi pod Operativnu zonu Osijek.«

34.1. U odnosu na djelovanje tajne grupe u okviru SUS-a, Župa-nijski sud u Zagrebu naveo je sljedeće:

»Prema tome, iako su tijekom postupka brojni svjedoci iskazali da o postojanju neke tajne grupe u sastavu diverzantsko-izviđačke postrojbe odnosno SUS-a, nisu imali nikakvih saznanja, iz naprijed navedenih razloga to im i nije moglo biti poznato, a obzirom na uloge koje su I optuženi Branimir Glavaš i ostali optu-ženici imali u izvršenju zadataka ove postrojbe, isti su ove aktivno-sti u inkriminiranom razdoblju prema civilnim osobama nastojali maksimalno zaštititi kako ovakva nezakonita postupanja ne bi bila otkrivena. Upravo zbog toga je relevantan iskaz III optužene Gorda-ne Getoš Magdić, kao jedne od osoba, koja je u to bila uključena, te je zajedno sa I i II optuženim sudjelovala u formiranju tajne grupe, kao i izvršavanju njezinih zadataka.

(...)

Obzirom na ciljeve zbog kojih je došlo do osnivanja ove vojne formacije koja se nalazila u Keršovanijevoj ulici, kao i zadatke koje su njezini pripadnici izvršavali vršeći uhićenja i likvidacije civilnih osoba, nedvojbeno je osnivanje ove postrojbe kao i njezino djelo-vanje bilo tajno, ...«

I dalje:»U poglavlju ‘Situacija u Osijeku 1991. godine i položaj I op-

tuženog Branimira Glavaša’ (list 62-65), obrazložen je konspirativ-ni karakter ove grupe kojom je zapovijedala III optužena Gordana Getoš Magdić, a koja je formirana u dogovoru između I optuženog Branimira Glavaša i II optuženog Ivice Krnjaka, a pri tome je i III optužena sudjelovala u odabiru osoba koje su postale pripadnici ove postrojbe, te je ista, po naputku I optuženog, pripadnicima postrojbe priopćila da se međusobno oslovljavaju nadimcima kako se u slučaju zarobljavanja od strane neprijatelja ne bi mogao utvr-diti njihov identitet. Prema tome, to što svjedoci Zlatko Kramarić, Milan Ramljak, Karl Gorinšek, Stjepan Antolašić, Vlado Frketić, Zdravko Pejić, ali i svi ostali, nisu imali saznanja o ovoj tajnoj grupi i njezinom djelovanju, niti su I optuženog i ostale optuže-nike mogli povezati s ovom postrojbom i ubojstvima civila koja su počinili njezini pripadnici u studenom i prosincu 1991. godine u Osijeku, objašnjivo je upravo time da je postojanje te postrojbe, kao i zadaci koje su njezini pripadnici izvršavali, bilo tajno za sve koji su bili izvan ove tajne grupe. U tom kontekstu naprijed su navedeni razlozi zbog kojih sud nije cijenio istinitim iskaz svjedoka Vladimira Šeksa.«

1.1.2. Zapovjedne ovlasti podnositelja Glavaša nad tajnom grupom unutar SUS-a i nad zapovjednikom

SUS-a

35. Županijski sud u Zagrebu obrazložio je svoj zaključak o za-povjednim ovlastima podnositelja Glavaša nad pripadnicima tajne grupe unutar SUS-a i nad samim zapovjednikom SUS-a ovako:

»Međutim, osim što je stvarno zapovijedao Zaštitnom četom, I optuženi Branimir Glavaš je imao i stvarne zapovjedne ovlasti u odnosu na tajnu grupu koja se nalazila u sastavu postrojbe za diverzantsko-izviđačke namjene pri Operativnoj zoni Osijek.

(...)

Obrana I optuženog Branimira Glavaša u odnosu na formalni ustroj SUS-a, nije sporna, jer kao zapovjednik obrane grada, što je postao 7. prosinca 1991, a prije tog u svojstvu pomoćnika zapo-vjednika u Zapovjedništvu obrane grada Osijeka, na koju dužnost je imenovan 2. studenog 1991. godine, time da je do tada radio kao sekretar SNO-a, on se svakako nije nalazio u zapovjednim struktu-rama diverzantsko-izviđačke postrojbe odnosno SUS-a. Međutim, na temelju svega onog što je iskazala III optužena Gordana Getoš Magdić nedvojbeno je utvrđeno da je I optuženi imao ključnu ulo-gu u formiranju tajne grupe koja se nalazila u sastavu diverzant-sko-izviđačke postrojbe, te je izdavao zapovjedi temeljem kojih su pripadnici tog voda i postupali u izvršenju naloženih zadataka, pa

stupanjske presude u kojoj su negativno ocijenjeni iskazi svjedoka tadašnjeg predsjednika Kriznog štaba za obranu Istočne Slavonije i Baranje Vladimira Šeksa, potpredsjednika Vlade Republike Hrvat-ske i koordinatora za Krizne štabove Milana Ramljaka, zapovjednika obrane za Istočnu Slavoniju i Baranju Karla Gorinšeka, predsjednika Kriznog štaba Općine Osijek Srećka Lovrinčevića i gradonačelnika Osijeka Zlatka Kramarića), odnosno da pojedini zaključci prvostu-panjskog suda nisu utemeljeni (riječ je o zaključku prvostupanjskog suda da u inkriminirano vrijeme u Osijeku nije djelovala »peta ko-lona«) ili da je Županijski sud pogrešno interpretirao pojedine iskaze svjedoka (riječ je o pogrešnoj interpretaciji stvarnog iskaza svjedoka Vladimira Šeksa od strane prvostupanjskog suda).

B. SLUČAJ »ZIMA/91« (STUDENI/PROSINAC 1991.)

1) O Samostalnoj uskočkoj satniji (SUS) i tajnoj grupi unutar SUS-a

33. Slično slučaju »Ljeto/91«, i za razumijevanje slučaja »Zima/91« potrebno je, prije iznošenja činjenica i okolnosti slučaja, razjasniti osnivanje i djelovanje tajnog voda (to jest tajne skupine, koja se u ovoj odluci, sukladno terminologiji kojom su se koristili nadležni sudovi, naziva »tajna grupa«), koja je postojala u okviru posebne postrojbe za diverzantsko-izviđačke namjene Operativne zone Osijek, a koja je poznata i pod nazivom Samostalna uskočka satnija (u daljnjem tekstu: SUS), kao i zapovjedne ovlasti podnosi-telja Glavaša nad tom tajnom grupom i nad zapovjednikom SUS-a, kako su to utvrdili nadležni sudovi.

Naime, slučaj »Zima/91« obuhvaća odvođenje i ubojstva, odnosno pokušaj ubojstva, civilnih osoba na obali rijeke Drave u Osijeku, u studenom i prosincu 1991. godine, od pripadnika te tajne grupe.

1.1. Stajališta Županijskog suda u Zagrebu

1.1.1. Ustroj Samostalne uskočke satnije (prosinac 1991.)

34. Županijski sud u Zagrebu u osporenoj je presudi obrazložio ustroj SUS-a ovako:

»Nije sporno da je temeljem zapovijedi zapovjednika Ope-rativne zone Osijek Karla Gorinšeka od 1. prosinca 1991. godine, naređeno formiranje diverzantske čete Operativne zone Osijek. Istog dana Karl Gorinšek je donio zapovijed da se II optuženi Ivica Krnjak razrješava dužnosti referenta u obavještajnom odjelu Operativne zone Osijek i postavlja za zapovjednika ove postrojbe (list 5349 i 3612). Također, nije sporno da je ova postrojba nakon toga dobila službeni naziv Samostalna uskočka satnija (u daljnjem tekstu: SUS), tako da se u zapovjedi od 18. siječnja 1992. godine kojom je II optuženi Ivica Krnjak kao zapovjednik postrojbe nare-dio polaganje prisege za dan 19. siječnja 1992. godine, koristi naziv Samostalna uskočka satnija (list 5351).

(...)

Uprava za personalne poslove MORH-a dostavila je popis svih pripadnika SUS-a u kojem je evidentirano razdoblje koje je u postrojbi proveo svaki njezin pripadnik, kao i dužnost koju su u postrojbi obnašali (list 8823-8840). Iz podataka ovog popisa je razvidno da je veći broj pripadnika SUS-a, a među njima i napri-jed navedeni svjedoci, u postrojbu pristupio prije 1. prosinca 1991. godine, kada je po zapovijedi Karla Gorinšeka naređeno formiranje diverzantske čete. Podatke iz ovog popisa pripadnika SUS-a sud je cijenio vjerodostojnim, a to su potvrdili i naprijed navedeni svjedo-ci koji o toj činjenici nisu imali razloga neistinito iskazivati. Prema tome, i prije 1. prosinca 1991.godine, kad je došlo do formalnog ustrojavanja diverzantske čete, ova je postrojba faktično postojala i njome je zapovijedao II optuženi Ivica Krnjak. Ovako zatečeno sta-nje Karl Gorinšek svojom zapovijedi od 1. prosinca 1991. godine i


upućuje na istu zapovjednu ulogu opt. Branimira Glavaša, kao što to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.«

2) Činjenice i okolnosti slučaja »Zima/91« i kaznena odgovornost podnositelja

37. Prema utvrđenju Županijskog suda u Zagrebu, tijekom studenoga i prosinca 1991. pripadnici tajne grupe odveli su sedam civilnih osoba na obalu rijeke Drave radi likvidacije, gdje im je iz relativne blizine vatrenim oružjem pucano u glavu, a potom su bili bačeni u rijeku Dravu. Tako su ubijeni Branko Lovrić, Alija Šabano-vić, Milutin Kutlić, Svetislav Vukajlović, Branko Počuča i nepozna-ta neidentifi cirana ženska osoba, dok je ranjeni Radoslav Ratković uspio isplivati iz rijeke Drave te mu je pravovremenom liječničkom intervencijom u Kliničkoj bolnici Osijek spašen život. Mrtva tijela Alije Šabanovića, Milutina Kutlića, Svetislava Vukajlovića, Branka Počuče i nepoznate neidentifi cirane ženske osobe pronađena su na obali rijeke Drave, dok tijelo Branka Lovrića nije pronađeno. On je 1994. godine u postupku pred Općinskim sudom u Osijeku progla-šen umrlim.

Prije odvođenja na obalu rijeke Drave, pripadnici tajne grupe odveli su Branka Lovrića, Aliju Šabanovića i Radoslava Ratkovića na ispiti-vanje u kuću u Dubrovačkoj ulici broj 30 u Osijeku.

37.1. Prema daljnjem utvrđenju Županijskog suda u Zagrebu, na-čin i razlozi uhićenja (sve žrtve odvedene su zbog sumnje da se bave protudržavnom djelatnošću, pri čemu je odvođenje bilo počinjeno uglavnom u skupini od tri osobe, a uglavnom je korišten automobil marke »Yugo« crvene boje na kojem je jedno staklo bilo razbijeno), etnička pripadnost žrtava (sve su bili Srbi, osim Alije Šabanovića koji je po nacionalnosti bio Makedonac), te način, vrijeme i mjesto ubijanja (vezivanje ljepljivom trakom, studeni i prosinac 1991., obala rijeke Drave) nedvojbeno upućuju na zaključak da su ova djela po-činili pripadnici tajne grupe.

38. Iz činjeničnog opisa kaznenog djela izostavljen je, kao nedo-kazan, događaj koji se odnosio na ubojstvo Jovana Grubića, naveden u optužnici pod točkom 2.b) alinejom 4. i točkom 3.d) alinejom 1., za što je Županijski sud u Zagrebu u osporenoj presudi dao sljedeće obrazloženje:

»Na temelju izvedenih dokaza utvrđene okolnosti u odnosu na ubojstvo oštećenog Jovana Grubića, kako vremenski kad se to ubojstvo dogodilo, tako i obzirom na mjesto gdje je njegovo tijelo pronađeno (kod Sarvaša), te konačno utvrđeni uzrok smrti – uda-rac tupotvrdim predmetom u glavu, bitno se razlikuju u odnosu na naprijed utvrđena ubojstva i ne postoji niti jedan sjedinjujući ele-ment na temelju kojeg bi se ubojstvo Jovana Grubića moglo poveza-ti s djelovanjem tajne grupe i ubojstvima koja su u inkriminiranom razdoblju počinili njezini pripadnici, kako je to utvrđeno u točkama 2a, b, c, i d. Stoga, kako u konkretnom slučaju nije dokazano da bi za inkriminirano postupanje bili odgovorni optuženici, to je ovaj događaj također ispušten iz činjeničnog opisa.«

2.1. Presuda Županijskog suda u Zagrebu

2.1.1. Mjerodavni dijelovi izreke

39. U točkama 2.a), 2.b), 2.c), i 2.d) izreke presude Županijskog suda u Zagrebu svi podnositelji proglašeni su krivima zbog toga što su:

»(...)

u razdoblju od srpnja do kraja prosinca 1991. godine, u Osi-jeku, u vrijeme obrane grada Osijeka od oružanih napada tzv. JNA i paravojnih postrojbi pobunjenog dijela lokalnog srpskog stanovniš-tva na ustavnopravni poredak RH, I-opt. Branimir Glavaš obnaša-jući dužnost sekretara Općinskog sekretarijata za narodnu obranu,

je u tom dijelu njegova obrana neistinita i očito usmjerena na ot-klanjanje kaznene odgovornosti.«

I dalje:

»… neprijeporno je III optužena Gordana Getoš Magdić i određeni broj pripadnika diverzantsko-izviđačke postrojbe trebao biti angažiran u vojnoj akciji u Tenjskom Antunovcu.« (prosinac 1991. – op. Ustavnog suda) »međutim, kako to proizlazi iz obrane III optužene Gordane Getoš Magdić te iskaza ugroženog svjedoka ‘Drava’, II optuženi Ivica Krnjak je po naredbi I optuženog Branimi-ra Glavaša obustavio daljnje sudjelovanje ove postrojbe u toj vojnoj akciji. Ovo nedvojbeno upućuje da je I optuženi Branimir Glavaš u inkriminiranom razdoblju imao stvarne zapovjedne ovlasti u odno-su na II optuženog Ivicu Krnjaka te pripadnike tajne grupe u okviru diverzantsko-izviđačke postrojbe OZ Osijek, iako se formalno nije nalazio u zapovjednom ustroju te postrojbe. …«

1.2. Stajališta Vrhovnog suda

36. Kad je riječ o slučaju »Zima/91«, Vrhovni sud potvrdio je utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na stvarnu političku i vojnu moć podnositelja Glavaša odnosno na njegove de facto zapo-vjedne ovlasti nad pripadnicima tajne grupe, utvrđujući:

»S obzirom da je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da je opt. Branimir Glavaš povjerio opt. Gordani Getoš Magdić do-vođenje u postrojbu provjerenih osoba i na samom početku joj rekao da će postrojbom zapovijedati opt. Ivica Krnjak, da joj je naredio privođenje Branka Lovrića, a time očito i njegovu kasniju likvidaciju, te joj naložio da ‘riješi problem’ nastao nakon neuspje-le likvidacije oštećenika Radoslava Ratkovića, što je ona shvatila ozbiljno i u punom smislu te riječi, reagirala tako da je zadužila opt. Dine Kontića da likvidira opt. Zdravka Dragića, zato što opt. Zdravko Dragić nije uspješno obavio zadatak likvidacije ovog ošte-ćenika, o čemu svjedoči i zaštićeni svjedok ‘Drava’, ali potvrđuje i opt. Zdravko Dragić u svojoj obrani, onda nema nikakve dvojbe da je opt. Branimir Glavaš imao odlučujuću ulogu i zapovjednu moć nad svekolikom djelatnošću tajne grupe koja je vršila likvidacije.

U žalbama se problematizira i pitanje postojanja tajne grupe, međutim prvostupanjski sud je o tome dao vrlo jasne i prihvatljive razloge. Sasvim je jasno da grupa koja noću na nasipu rijeke Drave likvidira ljude, djeluje tajno i konspirativno, uostalom upravo ovaj postupak potvrđuje takovo njezino konspirativno djelovanje, kada je otkrivena gotovo 15 godina nakon vremena u kojem je djelovala.

Iako su pripadnici te tajne grupe bili pripadnici Samostalne uskočke satnije, zapovjednici vodova te satnije Ivan Šomođi i Matija Horvat, kao i mnogi pripadnici te satnije, nisu znali za grupu u Keršovanijevoj ulici 25, gdje je bila smještena opt. Gordana Getoš Magdić te optuženici Dino Kontić, Tihomir Valentić, Zdravko Dra-gić, zatim zaštićeni svjedok ‘Drava’, Mirko Sivić i još neki, za sada, nepoznati pripadnici tajne grupe. Čak je i pripadnicima te grupe rečeno da je poželjno da međusobno ne znaju imena, već da se oslovljavaju nadimcima, o čemu je u svojoj obrani iskazivala opt. Gordana Getoš Magdić, ali i opt. Zdravko Dragić.«

36.1. Vrhovni sud zaključno je u odnosu na žalbene navode pod-nositelja Glavaša u slučaju »Zima/91« utvrdio:

»(...)

Stoga je i po stanovištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iskaz opt. Gordane Getoš Magdić, kojeg je iznijela u nazočnosti svog branitelja, između ostalih dokaza, kao što je obrana opt. Zdravka Dragića i iskaz svjedoka ‘Drave’ pouzdan i jasan dokaz za utvrđivanje kaznene odgovornosti optuženika za radnje opisane u toč. 2 a), b), c) i d) izreke pobijane presude, jer je nedvojbeno, što se ne poriče ni u žalbi, da su po istom modusu operandi likvi-dirani Branko Lovrić, Alija Šabanović, dr. Milovan Kutlić, Bogdan Počuča, Svetoslav Vukajlović, nepoznata ženska osoba, a na isti je način pokušana i likvidacija ošt. Radoslava Ratkovića. Osim toga, koristilo se isto oružje, iz neposredne blizine žrtvama je pucano u glavu, bačeni su sa istog mjesta u rijeku Dravu, svi sa rukama vezanim smeđom trakom (‘selotejpom’), u istim okolnostima, što


kamo je V-opt. Dino Kontić radi likvidacije Radoslava Ratkovića dovezao VII-opt. Zdravka Dragića i gdje je u prisutnosti II-opt. Ivice Krnjaka, Stjepan Bekavac VII-opt. Zdravku Dragiću dao au-tomatsko oružje ‘MGV’ i rekao mu da puca u Ratkovića, pa je on ispalio jedno streljivo i pogodio Ratkovića u obraz, uslijed čega je ovaj pao u vodu, da bi tada netko od prisutnih gurnuo u ruke VII-opt. Zdravku Dragiću automatsku pušku ‘Kalašnjikov’, te je on iz te puške ispalio prema Radoslavu Ratkoviću još jedan hitac, ali je Radoslav Ratković ipak uspio preživjeti i isplivati iz Drave, nakon čega je po zapovjedi I-opt. Branimira Glavaša III-opt. Gordana Ge-toš-Magdić naložila pripadniku navedene skupine da ode u Opću bolnicu Osijek i Radoslava Ratkovića usmrti, a što ovaj nije učinio.

d) U više navrata za sada nepoznati pripadnici tajne grupe, primivši zapovijedi da uhite i usmrte civilne osobe:

– 7. prosinca 1991. iz njegove kuće u Mrežničkoj ulici od-veli Milutina Kutlića, vezali ga samoljepivom trakom, doveli ga na obalu rijeke Drave te ga usmrtili pucajući mu iz vatrenog oružja u glavu i bacili ga u rijeku Dravu,

– neutvrđenog dana u prvoj polovini prosinca 1991. godi-ne iz njegove kuće u Vrtnoj ulici 12 odveli Svetislava Vukajlovića, vezali ga samoljepivom trakom, doveli ga na obalu rijeke Drave te ga usmrtili pucajući mu iz vatrenog oružja u glavu i bacili ga u rijeku Dravu,

– neutvrđenog dana tijekom prosinca 1991. godine, uhitili jednu nepoznatu žensku osobu, vezali je samoljepivom trakom, od-veli je na obalu rijeke Drave te je usmrtili pucajući joj iz vatrenog oružja u glavu i bacili je u rijeku Dravu,

– 28. prosinca 1991. godine iz kuće u Wilsonovoj ulici 19 odveli Bogdana Počuču, vezali ga samoljepivom trakom, doveli ga na obalu rijeke Drave te ga usmrtili pucajući mu u glavu iz vatrenog oružja i bacili ga u rijeku Dravu,

(...)«

2.1.2. Mjerodavni dijelovi obrazloženja

40. Županijski sud u Zagrebu je za događaje iz studenog i pro-sinca 1991. u točkama 2.a), 2.b), 2.c) i 2.d) izreke presude, između ostaloga, naveo:

»Nesporno je tijekom 1991. godine i to u razdoblju od 26. studenog do 28. prosinca iste godine u Osijeku ubijeno šest osoba, time da je pri tim likvidacijama jedna osoba i to oštećeni Radoslav Ratković, uspio preživjeti. Radilo se o civilnim osobama, uglavnom srpske nacionalnosti, a okolnosti pri kojima su isti uhićeni i po-gubljeni nedvojbeno upućuju da se to dogodilo izvan bilo kakve borbene aktivnosti, time da su sva tijela ubijenih osoba, osim tijela Branka Lovrića, pronađena u rijeci Dravi.«

41. Županijski sud u Zagrebu obrazložio je svoju ocjenu prove-denih dokaza u odnosu na ubojstvo Branka Lovrića, ubojstvo Alije Šabanovića, ubojstvo Milutina Kutlića, pokušaj ubojstva Radoslava Ratkovića, ubojstvo Svetislava Vukajlovića, ubojstvo nepoznate nei-dentifi cirane ženske osobe i ubojstvo Bogdana Počuče. U odnosu na te inkriminacije Županijski sud u Zagrebu je naveo:

»Upravo na temelju onoga što je u svojoj obrani od 20. i 21. listopada 2006. godine iskazala III optužena Gordana Getoš Mag-dić, a u obrani od 19. i 21. listopada 2006. godine i VII optuženi Zdravko Dragić, ali i svih drugih materijalnih i personalnih dokaza koji su izvedeni u pogledu inkriminiranih događaja, nedvojbeno je utvrđeno da su pripadnici tajne grupe kojom je zapovijedala III optužena Gordana Getoš Magdić, postupajući po naredbama I optuženog Branimira Glavaša i II optuženog Ivice Krnjaka, u inkri-miniranom razdoblju tijekom studenog i prosinca 1991. godine u Osijeku uhitili, a potom i ubili civile Branka Lovrića, Aliju Šabano-vića, Milutina Kutlića, Svetislava Vukajlovića, Bogdana Počuču, NN žensku osobu, dok je Radoslav Ratković uspio preživjeti likvidaciju.

(...)

Upravo iz utvrđenih okolnosti postupanja I optuženog Bra-nimira Glavaša, II optuženog Ivice Krnjaka i III optužene Gordane Getoš Magdić prema oštećenom Radoslavu Ratkoviću, do čega je

pošto je prethodno pri tom Sekretarijatu ustrojio, opremio i nao-ružao vojnu postrojbu, u to vrijeme različito neformalno nazivanu – prištapska četa, prištapska satnija, zaštitna četa, te Branimirova osječka bojna, a kasnije službeno nazvane 1. bojna osječkih brani-telja, djelujući kao stvarni zapovjednik navedene postrojbe, odgovo-ran time za izdavanje zapovijedi i primjenu ratnih i humanitarnih propisa međunarodnog prava o sigurnosti i zaštiti civila, i djeluju-ći kao stvarni, a od 7. prosinca 1991. i kao formalni zapovjednik obrane grada Osijeka, II-opt. Ivica Krnjak kao zapovjednik posebne postrojbe za diverzantsko-izviđačke namjene Operativne zone Osi-jek, kasnije službeno nazvane Samostalna uskočka satnija, III-opt. Gordana Getoš-Magdić kao zapovjednica posebne tajne grupe u okviru te postrojbe, a ostali optuženici kao pripadnici navedene grupe u toj diverzantsko-izviđačkoj postrojbi, u svrhu zastrašivanja i odmazde prema civilnim stanovnicima Osijeka, poglavito srpske narodnosti, postupali protivno odredbama članka 3. stavka 1. točke a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. te odredbama članka 4. stavka 1. i stavka 2. točke a), članka 5. stavka 3. i članka 13. stavka 2. Dopunskog protokola ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), tako da su:

(...)

I optuženi Branimir Glavaš, II optuženi Ivica Krnjak, III optužena Gordana Getoš Magdić, V optuženi Dino Kontić, VI optuženi Tihomir Valentić i VII optuženi Zdravko Dragić – za-jedno

2.) Nakon što je I optuženi Branimir Glavaš tijekom jeseni te mjeseca studenog i prosinca 1991. godine, preuzeo odlučujuću ulogu u obrani grada i prilikom formiranja posebne postrojbe za diverzantsko-izviđačke namjene Operativne zone Osijek, naredio II-opt. Ivici Krnjaku i III-opt. Gordani Getoš-Magdić da u okviru navedene postrojbe iz redova pouzdanih i provjerenih osoba orga-niziraju posebnu tajnu grupu, koja bi bila pod njegovim nadzorom i nadzorom II-opt. Ivice Krnjaka, nakon što su oni tu grupu osnovali, pri čemu je III optužena Gordana Getoš Magdić osobno za članove grupe izabrala V optuženog Dinu Kontića, VI optuženog Tihomira Valentića, te Mirka Sivića i Stjepana Bekavca, dok je V optuženi Dino Kontić zajedno s njom u tu skupinu doveo još i VII optuže-nog Zdravka Dragića, a tajnu grupu činilo je i još nekoliko za sada nepoznatih osoba, nakon čega je I optuženi Branimir Glavaš u više navrata tijekom studenog i prosinca 1991. godine II optuženom Ivici Krnjaku i III optuženoj Gordani Getoš Magdić zapovjedio da neovlašteno lišavaju slobode, zatvaraju, zlostavljaju i usmrćuju ci-vilne osobe, što su II optuženi Ivica Krnjak i III optužena Gordana Getoš-Magdić i provodili, prosljeđujući te zapovijedi sebi podređe-nim ovdje navedenim pripadnicima tajne grupe te i sami sudjelo-vali u provedbi primljenih zapovjedi pa su tako:

a) dana 26. studenog 1991., Stjepan Bekavac te VI-opt. Ti-homir Valentić, VII-opt. Zdravko Dragić i III-opt. Gordana Getoš-Magdić iz obiteljske kuće u Sisačkoj ulici broj 11 odveli Branka Lovrića, lišili ga slobode i zatvorili u kuću u Dubrovačkoj ulici br. 30, iz koje su ga u pobliže neutvrđeno vrijeme nepoznati pripadnici naprijed navedene skupine odveli na obalu rijeke Drave i usmrtili,

b) dana 3. prosinca 1991., Stjepan Bekavac te VI-opt. Ti-homir Valentić i VII-opt. Zdravko Dragić prema primljenoj zapo-vjedi da liše slobode Aliju Šabanovića, dočekali ga ispred njegove stambene zgrade br. 119 u naselju Sjenjak, uhitili ga te ga odvezli i zatočili u podrume kuće br. 30 u Dubrovačkoj ulici, da bi ga u pobliže neutvrđeno vrijeme za sada nepoznati pripadnici navedene skupine odvezli iz navedene kuće na obalu rijeke Drave te ga tamo usmrtili pucajući mu iz vatrenog oružja u glavu, a nakon toga ga bacili u rijeku Dravu,

c) dana 7. prosinca 1991., primivši zapovijed da liše slobode i usmrte Radoslava Ratkovića, Stjepan Bekavac te VI-opt. Tihomir Valentić i VII-opt. Zdravko Dragić iz kuće u Ul. Feđe Milića 4d, odveli Radoslava Ratkovića, prevezli ga do kuće br. 30 u Dubro-vačkoj ulici, gdje su mu vezali ruke samoljepivom trakom, tukli ga i ispitivali o njegovoj navodnoj neprijateljskoj djelatnosti, da bi ga nakon njihovog odlaska dvojica novo pridošlih nepoznatih vojnika nastavili tući, te ga potom odvezli na obalu rijeke Drave kod Tvrđe,


koji su u procesu izvršavanja ciljeva tajne grupe, a na bazi podjele uloga, ostvarivali svoj dio posla, tako da su I, II i III optuženi na-ređivali protuzakonita uhićenja i zatvaranja, te likvidacije civilnih osoba, što su V, VI i Vll optuženi te ostali nepoznati pripadnici tajne grupe, izvršavali, i to sukladno dijelu posla kojega je svaki od njih u pojedinom zadatku preuzeo i trebao izvršiti. Eklatantan primjer ovakve podjele uloga u izvršenju zadatka likvidacija civilne osobe, upravo je događaj od 7. prosinca 1991. godine, kojom prilikom je neposredni izvršitelj ove likvidacije bio VII optuženi Zdravko Dra-gić, dok su ostala dva pripadnika Radoslava Ratkovića pridržavali i time mu onemogućavali eventualni bijeg. Na mjesto ovog doga-đaja Radoslava Ratkovića je dovezao V optuženi Dino Kontić, a tu se nalazio i II optuženi Ivica Krnjak, kojeg VII optuženi susreće nakon što se udaljio s lica mjesta, te mu se obraća navodeći da je bezvezan osjećaj ubiti čovjeka. Prema tome, u ovom slučaju su svi navedeni optuženici djelovali u istom cilju, time da je VII optuženi tom prilikom određen kao izvršitelj likvidacije, a drugi mu olakša-vali i osiguravali izvršenje djela, a sve to je bilo u okviru njihovog zajedničkog dogovora. Isto je to i u odnosu na uhićenja i ubojstvo Branka Lovrića, time da je u uhićenju ove osobe sudjelovala i III optužena Gordana Getoš Magdić, zatim ubojstvo Alije Šabanovića, te ostalih žrtava ovog kaznenog djela u kojem su optuženi sudje-lovali, zavisno od svog položaja u tajnog grupi, čije djelovanje je nedvojbeno bilo dobro organizirano, kako na zapovjednoj tako i na operativnoj razini.

(...)

Nesumnjivo je svakom prosječnom čovjeku, bez obzira na stupanj obrazovanja, društveni status, porijeklo itd. sve i da mu uopće nisu poznata pravila međunarodnog ratnog prava kojim se u ratu štite civilne osobe od bilo kakvih ataka na život i tjelesni integritet, poznato da uporaba represivnih metoda te ubojstva ne-dužnih osoba nije dozvoljena i da su takvi akti, bez obzira u kojim okolnostima su počinjeni, zakonom zabranjeni, jer to predstavlja civilizacijski standard, pa je to i svaki od optuženih nedvojbeno znao.

Prema tome, time što su I optuženi Branimir Glavaš, II optu-ženi Ivica Krnjak i III optužena Gordana Getoš Magdić za vrijeme oružanog sukoba naređivali uhićenja naprijed navedenih oštećenih osoba, pri čemu su neki od njih zatvarani i zlostavljani, a potom su ih po tim naredbama V optuženi Dino Kontić, VI optuženi Tihomir Valentić i VII optuženi Zdravko Dragić, te drugi nepoznati pripad-nici tajne grupe, ubijali, iako su bili svjesni da su takvi postupci i akti likvidacije zabranjeni, očito su to htjeli počiniti, jer su u tom cilju poduzimali sve da to i ostvare. Prema tome, u ponašanju optu-ženika se ostvaruju objektivni i subjektivni elementi krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civil-nog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZRH, koji su počinili s izravnim umišljajem, te ih je sud proglasio krivim.«

43. Županijski sud u Zagrebu obrazložio je svoj zaključak o de facto zapovjednoj odgovornosti podnositelja Glavaša u slučaju »Zima/91« ovako:

»... time što je III optuženoj Gordani Getoš Magdić izdavao zapovijedi temeljem kojih su pripadnici tajne grupe koja se nala-zila u sastavu diverzantsko-izviđačke postrojbe izvršavali uhićenja, a potom i ubojstva civilnih osoba u Osijeku za koje je smatrao da surađuju s neprijateljima, I optuženi je nedvojbeno imao efektivne zapovjedne ovlasti nad tom postrojbom i zadacima koje su njezi-ni pripadnici izvršavali. Na taj način u diverzantsko-izviđačkoj postrojbi odnosno SUS-u je postojala dvostruka zapovjedna linija, i to jedna formalna, koja je vertikalno išla od neposrednog zapovjednika ove postrojbe II optuženog Ivice Krnjaka do njemu nadređenog zapovjednika Operativne zone Karla Gorinšeka, a druga preko I optuženog Branimira Glavaša, koji, iako nije imao formalne zapovjedne ovlasti u odnosu na diverzantsko-izviđačku postrojbu, faktično je izdavao zapovijedi pripadnicima tajne grupe u okviru ove postrojbe.«

2.2.2. Ocjena Vrhovnog suda

44. Vrhovni sud potvrdio je kaznenu odgovornost svih podno-sitelja za djela koja su opisana u osporenoj prvostupanjskoj presudi,

došlo nakon što su saznali da je ovaj preživio likvidaciju, je evi-dentno da je njihovo djelovanje u cilju da se neuspjeli zadatak odnosno likvidacija Radoslava Ratkovića dovrši, bilo međusobno koordinirano. Osim toga, niti u tom slučaju, kako je to III optužena iskazala, I optuženi Branimir Glavaš joj nije naredio da se Rado-slava Ratkovića, koji se nalazio u bolnici u Osijeku, usmrti, već je pozvao i priopćio joj da svoju pogrešku mora riješiti. Dakle, niti tom prilikom I optuženi nije eksplicitno III optuženoj naložio što treba poduzeti prema Radoslavu Ratkoviću, ali je ista očito znala što mora učiniti, jer se radilo o uhodanom sustavu postupanja u odnosu na osobe koje su bile označene kao ‘peta kolona’. Stoga je III optužena, nakon tog razgovora s I optuženim, odmah otišla u Keršovanijevu ulicu i jednom pripadniku tajne grupe dala zadaću da ode u bolnicu u Osijeku i Radoslava Ratkovića usmrti.«

(...)

Slijedom naprijed navedenog nedvojbeno se može zaključili da su likvidacije Branka Lovrića, Alije Šabanovića, Milutina Ku-tlića, Svetislava Vukajlovića, Bogdana Počuče, NN ženske osobe i pokušaj likvidacije Radoslava Ratkovića, koje su izvršili pripadnici tajne grupe u okviru postrojbe za diverzantsko-izviđačke namjene Operativne zone Osijek, a temeljem naredbi koje su III optuženoj Gordani Getoš Magdić kao zapovjednici ove grupe izdavali I optu-ženi Branimir Glavaš i II optuženi Ivica Krnjak, bile pomno plani-rane i organizirane, kako na zapovjednoj razini tako i u realizaciji, pri čemu je svatko od optuženih, kako je to i naprijed utvrđeno, imao određenu ulogu. Okolnost da su oštećeni iz svojih kuća od-vođeni tijekom dana, te u nazočnosti ukućana ili susjeda koji su to mogli vidjeti, a nakon toga su njihova tijela pronađena u rijeci Dravi, upućuje da se radilo o vojnicima koji su u ratnim uvjetima očito zloupotrebljavali svoje ovlasti koje su imali kao pripadnici diverzantsko-izvođačke postrojbe, te se njihovo postupanje prema civilnim osobama u Osijeku u inkriminiranom razdoblju nije smje-lo dovesti u pitanje, iako je ova postrojba osnovana radi djelovanja na crti bojišnice i neprijateljskoj pozadini.«

2.2. Kaznena odgovornost podnositelja

2.2.1. Ocjena Županijskog suda u Zagrebu

42. Županijski sud u Zagrebu obrazložio je kaznenu odgovor-nost svih šestero podnositelja ovako:

»… nedvojbeno je utvrđeno da je I optuženi Branimir Glavaš, zajedno sa II optuženim Ivicom Krnjakom koji je bio zapovjed-nik diverzantsko-izviđačke postrojbe Operativne zone Osijek, pri toj postrojbi osnovao tajnu grupu, nad čijim djelovanjem su I i II optuženi imali nadzor, tako da je I optuženi zajedno s optuženim koji je bio zapovjednik postrojbe, imao efektivne zapovjedne ovla-sti nad ovom tajnom grupom kojom je zapovijedala III optužena Gordana Getoš Magdić, dok su V optuženi Dino Kontić, VI optu-ženi Tihomir Valentić i VII optuženi Zdravko Dragić bili pripadnici ove tajne grupe. Također, nedvojbeno je utvrđeno da su na temelju zapovjedi koje su I optuženi Branimir Glavaš i II optuženi Ivica Krnjak izdavali III optuženoj Gordani Getoš Magdić, a koje je ista prenosila pripadnicima te postrojbe, te su V optuženi Dino Kontić, VI optuženi Tihomir Valentić i VII optuženi Zdravko Dragić, te drugi nepoznati pripadnici tajne grupe, postupajući po tim zapo-vijedima su tijekom studenog i prosinca 1991. godine, uhitili te protuzakonito zatvarali, a potom i pogubili Branka Lovrića, Aliju Šabanovića, Milutina Kutlića, Svetislava Vukajlovića, NN žensku osobu i Bogdana Počuču, a jednako tako su uhitili, protuzakonito zatvorili i zlostavljali, te pokušali ubiti Radoslava Ratkovića, koji je preživio likvidaciju.

(...)

Slijedom naprijed navedenog, I optuženi Branimir Glavaš, II optuženi Ivica Krnjak, III optužena Gordana Getoš Magdić, V optuženi Dino Kontić, VI optuženi Tihomir Valentić i VII optuženi Zdravko Dragić su kazneno djelo iz točke 2. počinili kao suizvr-šitelji.

(...)

Događaji opisani u točkama 2a, b, c. i d. rezultat su zajed-ničkog, koordiniranog djelovanja I, II, III, V, VI i VII optuženih,


njujući faktori. Stoga nije bilo zakonskog utemeljenja da presuda pojedine događaje za koje je opt. Branimir Glavaš oglašen krivim dijeli na dva zasebna kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i da mu se najprije utvrđuju pojedinačne kazne, a za-tim izriče jedinstvena kazna.

Naprotiv, riječ je o jednom produljenom kaznenom djelu, počinjenom sa dva modusa izvršenja (dva oblika izvršenja istog kaznenog djela), jedno počinjeno nečinjenjem, a drugo činjenjem, u vremenskom kontinuitetu, u istoj situaciji, koristeći isto svojstvo i iste okolnosti koje su bile motivom za činjenje predmetnih radnji.

Stoga je u tom smislu trebalo preinačiti pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela u odnosu na opt. Branimira Glavaša te in-kriminiranu djelatnost za koju je proglašen krivim u toč. 1. i 2. izreke pobijane presude pravilno pravno označiti kao jedno kazne-no djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.«

1.2. Preinačenje odluke o kazni

47. U izreci prvostupanjske presude Županijskog suda u Zagre-bu utvrđeno je da je podnositelj Glavaš počinio krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, i to:

»I optuženi Branimir Glavaš djelima opisanim pod točkama 1. i 2. krivična djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, i to djelom navedenim pod točkom 1. opisano i kažnjivo po članku 120. stavku 1. u vezi sa člankom 28. stavak 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: OKZ RH), a djelom navedenim pod točkom 2. opisano i kažnjivo po članku 120. stavku 1. OKZRH ...

te se I optuženom Branimiru Glavašu

za krivično djelo iz točke 1, temeljem članka 120. stavak 1. u svezi članka 43. stavak 1. OKZ RH utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina,

za krivično djelo iz točke 2., temeljem članka 120. stavak 1. OKZ RH u svezi članka 43. stavak 1. OKZ RH se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) godina,

pa se I optuženi Branimir Glavaš, temeljem članka 43. sta-vak 1. i 2. točka 2. OKZRH

OSUĐUJE

NA JEDINSTVENU KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 10 (DE-SET GODINA)«

48. U povodu žalbe podnositelja, Vrhovni sud preinačio je pre-sudu Županijskog suda u Zagrebu u odluci o kazni, presuđujući:

»I. Djelomično se prihvaća žalba opt. Branimira Glavaša, pre-inačuje se prvostupanjska presuda:

(...)

b) u odluci o kazni pa se opt. Branimir Glavaš za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH, na temelju tog zakonskog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, u koju kaznu mu se na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 18. travnja 2007. do 11. siječnja 2008.

(...)«

48.1. Preinačenje odluke o kazni za podnositelja Glavaša (s deset na osam godina zatvora) Vrhovni sud obrazložio je ovako:

»Uvažavajući razloge koje je pri odmjeravanju kazne iznio prvostupanjski sud te iz činjenica koje je utvrdio, a relevantne su za kaznu, treba istaći i slijedeće:

Opt. Branimir Glavaš neosuđivana je osoba, sa izuzetno zna-čajnim doprinosom za obranu Republike Hrvatske od nametnutog agresivnog rata, iz kojeg rata je izišao sa činom generala Hrvatske vojske. Trebalo je također cijeniti činjenicu da su predmetna ka-znena djela počinjena u najtežim trenucima za opstanak Republike Hrvatske, inkriminacije iz toč. 2. počinjene su nakon pada Vuko-vara i strahovitih zločina koji su se desili nad civilnim hrvatskim stanovništvom, što nikako ne opravdavaju činjenje ovog kaznenog djela, ali upućuje na situaciju panike i straha u kojoj se našao Grad Osijek nakon pada Vukovara, kada su cijevi svih oružja neprijate-

ali je istodobno utvrdio osnovanom žalbu podnositelja Glavaša zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kazni. Utvrdio je osnovanima i žalbe svih ostalih podnositelja zbog odluke o kazni. U tim je dije-lovima preinačio presudu Županijskog suda u Zagrebu.

Vrhovni sud je u ostalom dijelu žalbe podnositelja utvrdio neosno-vanima. Presudio je, uz izuzetak podnositelja Glavaša, da je prvo-stupanjski sud »na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na svakog optuženika ponaosob pravilno primijenio domaće i međunarodno kazneno pravo kada ih je proglasio krivim za ka-zneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH«.

C. PREINAČENJE PRVOSTUPANJSKE PRESUDE

1) Preinačenje prvostupanjske presude u odnosu na podnositelja Glavaša

45. Kad je riječ o podnositelju Glavašu, Vrhovni sud preinačio je prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Zagrebu u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni. U ostalom je dijelu žalba podnositelja Glavaša odbijena kao neosnovana te je u pobijanom, a nepreinače-nom dijelu, potvrđena presuda suda prvog stupnja.

1.1. Preinačenje prvostupanjske presude u pravnoj izreci djela

46. Mjerodavni dio izreke osporene presude Vrhovnog suda gla-si:

»I. Djelomično se prihvaća žalba opt. Branimira Glavaša, pre-inačuje se prvostupanjska presuda:

a) u pravnoj oznaci djela i izriče da je opt. Branimir Glavaš, djelatnošću za koju je proglašen krivim u toč. 1 a) i b) i toč. 2 a), b), c) i d) izreke pobijane presude, počinio jedno kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH,

(...)«

46.1. Vrhovni sud ocijenio je da je podnositelj Glavaš s pravom istaknuo prigovor o povredi kaznenog zakona kada je tvrdio da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredaba o stjecaju iz članka 43. stavaka 1. i 2. točke 2. OKZRH-a. To je stajalište obrazlo-žio ovako:

»Treba poći od činjenice da je kod kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH zaštitni objekt civilno stanovništvo, dakle dio stanovništva koji nije uklju-čen u ratne operacije. Stoga broj žrtava pojedinog ratnog zločina nije od utjecaja na broj kaznenih djela koje počini dotični poči-nitelj, moguće je ratni zločin protiv civilnog stanovništva počiniti na način da se ugrozi samo jedna žrtva, a broj žrtava može biti i neograničeno velik.

U konkretnom slučaju, postupanje opt. Branimira Glavaša pri počinjenju kaznenog djela opisanog pod toč. 1. i toč. 2 izre-ke pobijane presude je vremenski vrlo blisko povezano, točkom 1. obuhvaćeni su događaji iz srpnja i kolovoza 1991., točkom 2. doga-đaji od studenog i prosinca iste godine. Osim što postoji vremen-ski kontinuitet također postoji i drugi niz sjedinjujućih elemenata koje tom postupanju opt. Branimira Glavaša daju svojstvo jednog produljenog djelovanja. Žrtve kaznenog djela iz toč. 1. i 2. izreke pobijane presude su osobe koje su, po prosudbi nalogodavca navod-no bile opasne za vitalne interese obrane Republike Hrvatske do to mjere da ih treba privesti, zlostavljanjem ispitati, čak i likvidirati. Način počinjenja je vrlo sličan, te osobe su uhićivane, zatvarane, zlostavljane, a neki od njih (oni iz toč. 2.) nakon toga i likvidira-ne na identičan način, dakle riječ je o jedinstvenom produljenom umišljaju. Iste su okolnosti djela – agresorski rat protiv Republike Hrvatske, na istom teritoriju, opt. Branimir Glavaš koristio je isto svojstvo-stvarnu zapovjednu moć nad vojnicima koji su neposred-ni izvršitelji, što znači da postoje i subjektivni i objektivni objedi-


Getoš Magdić, za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH za koje je proglašena krivom u toč. 2 a), b), c) i d) izreke pobijane presude, na temelju tog zakonskog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina ...; opt. Dino Kontić za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH za koje je proglašen krivim u toč. 2 c) izreke pobijane presude, na temelju tog zakonskog propisa i uz primjenu čl. 39. st. 1. u svezi čl. 38. toč. 2. OKZRH, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, ...; opt. Tihomir Valentić za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH za koje je proglašen krivim u toč. 2 a), b) i c) izreke pobijane presude, na temelju tog zakonskog propisa i uz primjenu čl. 39. st. 1. u svezi čl. 38. toč. 2. OKZRH, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, ...; i opt. Zdravko Dragić za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH za koje je proglašen krivim u toč. 2 a), b) i c) izreke pobijane presude, na temelju tog zakonskog propisa i uz primjenu čl. 39. st. 1. u svezi čl. 38. toč. 2. OKZRH, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci ...

2. U ostalom dijelu, žalbe ... opt. Ivice Krnjaka, opt. Gordane Getoš Magdić, opt. Dine Kontića, opt. Tihomira Valentića i opt. Zdravka Dragića, a žalba državnog odvjetnika u cijelosti, odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, po-tvrđuje presuda suda prvog stupnja.«

51. Preinačenje odluka o kaznama za ostalih petero podnositelja Vrhovni sud obrazložio je ovako:

»Slične okolnosti« (kao za podnositelja Glavaša – op. Ustav-nog suda) »treba navesti i u odnosu na opt. Ivicu Krnjaka koji je prvostupanjskom presudom oglašen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Opt. Ivica Krnjak osoba je u poznijoj životnoj dobi, star je 68 godina, ima iznimne zasluge za obranu Grada Osijeka i Republike Hrvatske. Stoga će kaznom zatvora u trajanju od sedam godina u cijelosti biti ostvarena svrha kažnjavanja.

U odnosu na opt. Gordanu Getoš Magdić, koja se kao mlada djevojka od 23 godine uključila u obranu Republike Hrvatske, tre-ba posebno istaći olakotnim na njenoj strani činjenicu daje svojim iskazom pred redarstvenim vlastima 20. studenog 2006., kod kojeg je ostala i pred istražnim sucem, u bitnome doprinijela rasvjetlja-vanju događaja iz toč. 2. pobijane presude, kako u odnosu na opt. Branimira Glavaša, tako i u odnosu na ostale optuženike. Osim toga, treba uvažavati i činjenicu da je opt. Gordana Getoš Magdić umirovljena dočasnica Hrvatske vojske, majka dvoje djece. Stoga je za očekivati da će se kaznom zatvora u trajanju od pet godina, umjesto sedam godina kako je odmjerio prvostupanjski sud, u ci-jelosti ostvariti svrha kažnjavanja i u odnosu na ovu optuženicu.

Optuženicima Dinu Kontiću, Tihomiru Valentiću i Zdravku Dragiću olakotnim treba cijeniti neosuđivanosti kako prije tako i nakon ovoga djela, što znači da nisu skloni kriminalu, da su se kao mladići uključili u obranu Domovine u situaciji kada je bila napadnuta od brojnijeg i tehnički superiornijeg neprijatelja te da su postupali po zapovijedima koje su doduše imali pravo odbiti.

Pored toga, inkriminirana djelatnost opt. Dine Kontića odno-si se samo na inkriminaciju opisanu u toč. 2. c) pobijane presude, a njegov doprinos počinjenju kaznenog djela pokušaja likvidacije oštećenika Radoslava Ratkovića sastoji se u tome što je dovezao opt. Zdravka Dragića na nasip rijeke Drave radi likvidacije ovog oštećenika, doduše u sklopu zajedničkog plana.

Opt. Tihomir Valentić sudjelovao je u izvršenju kaznenog djela pod toč. 2. a), b) i c) izreke pobijane presude, jednako kao i opt. Zdravko Dragić.

Međutim, opt. Zdravku Dragiću posebno valja cijeniti dopri-nos razotkrivanja kaznenih djela pod toč. 2. a), b) i c) izreke pobija-ne presude, a glede utvrđivanja kaznene odgovornosti u odnosu na opt. Ivice Krnjaka i opt. Gordanu Getoš Magdić i u odnosu na toč. d). Osim toga, opt. Zdravku Dragiću treba cijeniti da je u postrojbi boravio vrlo kratko i kada je shvatio čime se postrojba bavi te skoro i sam postao žrtvom, istu je napustio, čime je pokazao svoj pravi odnos prema djelatnosti kojom se bavila tajna grupa.

Izložene olakotne okolnosti optuženicima Dinu Kontiću, Ti-homiru Valentiću i Zdravku Dragiću u svom zbiru predstavljaju osobito olakotne okolnosti koje opravdavaju ublažavanje kazne is-

lja bile uperene u pravcu Osijeka. Također valja primijetiti da opt. Branimir Glavaš od 1991. na ovamo nije počinio nikakvo kazneno djelo, što znači da je riječ o jednom situacijskom deliktu koji je specifi čan samo za ratno stanje u kojemu se našla Republika Hr-vatske, jer drugih kaznenih djela ovaj optuženik nije činio niti prije, a niti poslije počinjenja predmetnog kaznenog djela. Zbog toga, a uzimajući u obzir i činjenicu da je djelatnost za koju je opt. Brani-mir Glavaš oglašen krivim pod toč. 1. i pod toč. 2. izreke pobijane presude trebalo pravilno pravno označiti kao jedno kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OK-ZRH, to je po stanovištu ovog drugostupanjskog suda sada izrečena kazna zatvora u trajanju od osam godina u cijelosti primjerena i dostatna da poluči svrhe kažnjavanja, kako sa aspekta individualne tako i generalne prevencije i da u sebi odražava načelo pravednosti kažnjavanja počinitelja ovakvih kaznenih djela, a počinjeni zločin doživjeti će pravednu osudu.«

2) Preinačenje prvostupanjske presude u odlukama o kaznama za ostale podnositelje

49. Kad je riječ o ostalim podnositeljima, u izreci prvostupanj-ske presude Županijskog suda u Zagrebu utvrđeno je da su podnosi-telji počinili krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, i to:

»II optuženi Ivica Krnjak i III optužena Gordana Getoš-Mag-dić, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog suko-ba naredili da se civilno stanovništvo ubija i nečovječno postupa prema njemu te da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja, a V optuženi Dino Kontić, VI optuženi Tihomir Valentić i VII optuže-ni Zdravko Dragić kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, ubijali civilno stanovništvo, nečovječno postupali prema njemu i primjenjivali protuzakonita zatvaranja,

pa da su time počinili krivična djela protiv čovječnosti i me-đunarodnog prava i to:

... II optuženi Ivica Krnjak, III optužena Gordana Getoš-Magdić, V optuženi Dino Kontić, VI optuženi Tihomir Valentić i VII optuženi Zdravko Dragić, djelom navedenim pod točkom 2., krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po članku 120. stavku 1. OKZRH

te ...

(...)

II optuženi Ivica Krnjak, za krivično djelo iz točke 2., teme-ljem članka 120. stavak 1. OKZRH, se

OSUĐUJE

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 8 (OSAM) GODINA

III optužena Gordana Getoš Magdić, za krivično djelo iz točke 2., temeljem članka 120. stavak 1. OKZRH, se

OSUĐUJE

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 7 (SEDAM) GODINA

V optuženi Dino Kontić,

VI optuženi Tihomir Valentić

VII optuženi Zdravko Dragić,

za krivično djelo iz točke 2.. temeljem članka 120. stavak 1. OKZRH. se

OSUĐUJU

NA KAZNE ZATVORA U TRAJANJU OD PO 5 (PET) GODINA – SVAKI«

50. U povodu žalbi podnositelja, Vrhovni sud preinačio je prvo-stupanjsku presudu Županijskog suda u Zagrebu u odlukama o kazna-ma. Mjerodavni dio izreke osporene presude Vrhovnog suda glasi:

»Djelomično se prihvaćaju žalbe opt. Ivice Krnjaka, opt. Gor-dane Getoš Magdić, opt. Dine Kontića, opt. Tihomira Valentića i opt. Zdravka Dragića, preinačuje se prvostupanjska presuda u od-luci o kazni, pa se opt. Ivica Krnjak za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH za koje je proglašen krivim u toč. 2 a), b), c) i d) izreke pobijane presude, na temelju tog zakonskog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina, ...; opt. Gordana


vršne vlasti, a također i zbog toga što su isti suci bili članovi vijeća koja su tijekom kaznenog postupka donijela više rješenja o pritvoru protiv podnositelja Glavaša, kao i rješenja o prijedlogu podnositelja Glavaša za izdvajanje dokaza kao nezakonitih, a potom su odlučivali o njegovoj kaznenoj odgovornosti u konkretnom slučaju,

c. prigovori o povredi prava na jednakost oružja učinjenoj povredom prava na kontradiktorni postupak zbog nedostavljanja očitovanja GdoRH-a na žalbu ŽdoZG-a protiv prvostupanjske presude, te zbog nedostavljanja zahtjeva GdoRH-a za davanje statusa krunskog svje-doka Krunoslavu Fehiru u postupku vođenom protiv tog svjedoka i podnositelja Glavaša, te povredom prava na ispitivanje svjedoka i provođenje drugih dokaza koje je predložila obrana,

d. prigovori o povredi prava na uporabu zakonitih dokaza, jer se odluka o krivnji podnositelja Glavaša temelji na dvama nezakoni-tim dokazima, i to iskazu (obrani) podnositeljice Getoš Magdić pred policijom i istražim sucem (koju je ona kasnije povukla), te na iska-zima krunskog svjedoka Krunoslava Fehira,

e. prigovori o povredi prava na javnu raspravu pred Vrhovnim su-dom, s obzirom na potrebu provođenja rasprave zbog pogrešnih či-njeničnih utvrđenja Županijskog suda u Zagrebu, te radi utvrđenja činjenica o kojima ovisi odluka o kazni,

f. prigovori o povredi prava na obrazloženu sudsku odluku i jav-nu objavu presude koje je podnositelj Glavaš obrazložio navodima o nedostatnoj pravnoj analizi djela u presudi, o neodgovarajućem obrazloženju zapovjedne odgovornosti, o nesuglasnosti činjenica na-vedenih u izreci s činjenicama navedenim u obrazloženju presude, o propustima Vrhovnog suda da odgovori na sve žalbene navode podnositelja Glavaša, te o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

iv) Prigovori o povredi prava na žalbu zbog nemogućnosti izjavlji-vanja žalbe na rješenje kojim je prihvaćen zahtjev GdoRH-a da se Krunoslav Fehir ispita kao krunski svjedok.

v) Prigovori koji se tiču pravičnosti postupka prema drugim podno-siteljima od utjecaja na prava podnositelja Glavaša, i to:

a. prigovori o povredi prava na pravično suđenje podnositelja Kr-njaka, koje se odnose na povredu prava na odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu obrane jer je braniteljici po službenoj duž-nosti dan rok od jednog dana za pripremu njegove obrane, te na nepravilnosti u donošenju rješenja Županijskog suda u Zagrebu o zahtjevu za izuzećem predsjednika i članova vijeća,

b. prigovori o povredi prava na pravično suđenje podnositeljice Ge-toš Magdić, i to postupanjem pripadnika policije Policijske uprave osječko-baranjske (u daljnjem tekstu: PU osječko-baranjska) i zbog »sukoba interesa« odvjetnika Radoslava Arambašića.

vi) Prigovori koji se tiču nerazumne duljine postupka pred Ustavnim sudom.

2) Sažetak prigovora podnositelja Krnjaka

55. Prigovori iz ustavnih tužbi podnositelja Krnjaka mogu se sažeti u tri glavne skupine.

i) Prigovori o povredama postupovnih jamstava u kaznenom po-stupku, i to:

a. prigovori o povredi prava na neovisni i nepristrani sud, koje je podnositelj Krnjak obrazložio tvrdnjom da je sudac Željko Hor-vatović tijekom postupka zanemarivao dokaze o njegovom lošem zdravstvenom stanju te da ga je, unatoč tome, prisiljavao da dolazi na rasprave, tvrdnjom da je sutkinja Rajka Tomerlin Almer bila i članica vijeća koje je odlučivalo o pritvoru protiv njega te članica vijeća koje je odlučivalo o njegovoj krivnji, te tvrdnjom da je on

pod zakonskog minimuma od pet godina u smislu čl. 39. st. 1. u svezi čl. 38. toč. 2. OKZRH.

Stoga će kaznom zatvora u trajanju od tri godine i šest mjese-ci u odnosu na opt. Dinu Kontiću i opt. Zdravka Dragića, a kaznom zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci u odnosu na opt. Tihomira Valentića u cijelosti biti polučena svrha kažnjavanja.

Ovako izrečenim kaznama zatvora u odnosu na sve optuženi-ke, zločin će doživjeti potpunu osudu, njegovi počinitelji će dobiti pravednu kaznu, a sa stanovišta generalne prevencije ova presuda bit će jasna poruka svima da ratni zločin nikada ne može zastarjeti i da neće proći nekažnjeno.«

III. SAŽECI PRIGOVORA PODNOSITELJA NAVEDENIH U USTAVNIM TUŽBAMA

1) Sažetak prigovora podnositelja Glavaša

52. U ovom se ustavnosudskom postupku ispituju svi prigovo-ri podnositelja Glavaša, neovisno o ustavnim tužbama odnosno o njihovim dopunama u kojima su navedeni. Prigovori su razvrstani prema ustavnim pravima na koja se podnositelj Glavaš poziva, pri čemu se kod pojedinih prigovora podnositelj poziva na više ustavnih prava zajamčenih različitim člancima Ustava odnosno Konvencije.

53. U sljedećoj se točki prikazuje sažetak svih prigovora pod-nositelja Glavaša, a detaljni prikaz onih koji su relevantni za ovaj ustavnosudski postupak daje se u dijelu odluke koji sadržava ocjene Ustavnog suda. Radi opsežnosti prakse Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: ESLJP), na koju se u ustavnim tužbama pozvao podnositelj Glavaš, ta se praksa u ovoj odluci ne navodi u cijelosti.

54. Prigovori iz ustavnih tužbi podnositelja Glavaša mogu se sažeti u šest temeljnih skupina, koje se u navode nastavku.

i) Prigovor da je Županijski sud u Zagrebu pogrešno ocijenio zbi-vanja u Hrvatskoj od sredine srpnja do kraja prosinca 1991., pa je pogrešno kvalifi cirao i događaje za koje se podnositelj Glavaš tereti, ocjenjujući da je riječ o kaznenom djelu ratnog zločina protiv civil-nog stanovništva i o oružanom sukobu kao nemeđunarodnom te je slijedom toga pogrešno primijenio OKZRH i blanketne propise vezane uz članak 120. stavak 1. OKZRH-a (IV. Ženevsku konvenciju i Dopunski protokol II.), a uslijed arbitrarnog postupanja suda došlo je i do povrede načela zakonitosti i načela obvezne primjene blažeg zakona. Vrhovni sud taj propust nije ispravio, nego ga je opravdao proglašavajući ga »omaškom«.

ii) Prigovori o povredi pretpostavke nedužnosti

Podnositelj Glavaš je naveo da mu je pretpostavka nedužnosti na-rušena izjavama državnih dužnosnika, drugih osoba iz javnog i političkog života te predstavnika medija, a također i postupanjem suda prilikom određivanja pritvora protiv njega, i to sugeriranjem zaključka o njegovoj krivnji prije nego je pravomoćno osuđen za kazneno djelo.

iii) Prigovori o povredama postupovnih jamstava u kaznenom po-stupku, i to:

a. prigovor da nije odmah bio obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega, jer mu ni u jednom trenutku nije bilo predočeno da se njegova odgovornost temelji na Preambuli Dopunskog protokola II. pa on stoga nije imao mogućnost braniti se od takvih optužbi,

b. prigovori da sud nije bio zakonom ustanovljen, neovisan i nepri-stran i kad je riječ o Županijskom sudu u Zagrebu i kad je riječ o Vrhovnom sudu, jer suci nisu bili imenovani u vijeća za ratne zločine u skladu s mjerodavnim zakonskim odredbama (pravo na zakonom ustanovljeni sud) te zbog toga što su sudovi bili pod utjecajem iz-


b) prigovori o povredi prava na neovisni i nepristrani sud, koje pod-nositeljica Getoš Magdić obrazlaže tvrdnjom da je sutkinja Rajka Tomerlin Almer bila članica raspravnog vijeća koje je donijelo os-porenu presudu i članica izvanraspravnog vijeća koje je odlučivalo o produljenju pritvora protiv podnositeljice Getoš Magdić,

c) prigovori o povredi prava na jednakost oružja, koje je podnositelji-ca Getoš Magdić obrazložila navodima da Županijski sud u Zagrebu nije ispitao nijednog svjedoka kojeg je predložila njezina obrana te da je odbio izvršiti uvid u priloženu javnobilježnički ovjerenu izjavu Darije Orlovac, čija izjava u bitnom mijenja spoznaju o činjenicama koje terete podnositeljicu Getoš Magdić,

d) prigovori o povredi prava na uporabu zakonitih dokaza, koju je obrazložila navodima o nezakonitom postupanju policije,

e) prigovori o ostalim povredama, koje podnositeljica Getoš Magdić obrazlaže tvrdnjom da je obračun materijalnih troškova njezinog branitelja nepravilan, jer su ti troškovi znatno povećani radi premje-štanja nadležnosti za suđenje s mjesno nadležnog Županijskog suda u Osijeku u mjesno nenadležan Županijski sud u Zagrebu, što ona nije mogla predvidjeti pa je angažirala branitelja iz Vinkovaca, čije povećane troškove radi navedenog treba snositi Republika Hrvatska.

iii) Prigovori o povredama prava na poštovanje i pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života, koje obrazlaže tvrdnjom da je njezin inkriminirajući iskaz u PU osječko-baranjskoj dobiven zastrašiva-njem, i to na način da su predstavnici policije u sobu za ispitivanje doveli njezinu sedmogodišnju kćer te da su joj prijetili zatvaranjem njezinog oca, brata i supruga ukoliko ne bude iskazivala.

4) Sažetak prigovora podnositelja Kontića

57. Svi prigovori podnositelja Kontića mogu se sažeti u dvije temeljne skupine.

i) Prigovor da je Županijski sud u Zagrebu pogrešno pravno kvali-fi cirao kazneno djelo, jer radnje za koje je utvrđen odgovornim ne predstavljaju kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovniš-tva iz članka 120. stavka 1. OKZRH-a te da su pogrešno primijenjeni IV. Ženevska konvencija i Dopunski protokol II. Nadalje, njegova krivnja nije individualizirana. Sudovi su postupali arbitrarno.

ii) Ostali prigovori podnositelja Kontića ulaze u skupinu prigovora o povredama postupovnih jamstava u kaznenom postupku. To su:

a. prigovori o povredi prava na neovisni i nepristrani sud, koje obra-zlaže tvrdnjom da je sutkinja Rajka Tomerlin Almer bila članica raspravnog vijeća koje je donijelo osporenu presudu Županijskog suda u Zagrebu i članica izvanraspravnog vijeća koje je odlučivalo o produljenju pritvora protiv podnositelja Kontića,

b. prigovori o povredi prava na jednakost oružja, u kojima podno-sitelj Kontić općenito navodi da je prvostupanjski sud favorizirao navode optužbe, odnosno da nije prihvatio nesporne činjenice utvr-đene u kaznenom postupku, a da Vrhovni sud nije uvažio njegove žalbene navode koji se odnose na ovu povredu,

c. prigovori o povredi prava na obrazloženu sudsku odluku, kojima podnositelj Kontić osporava obrazloženje presude u dijelovima koji se odnose na utvrđenje njegove odgovornosti u počinjenju kaznenog djela prema Radoslavu Ratkoviću.

5) Sažetak prigovora podnositelja Valentića

58. Svi prigovori podnositelja Valentića ulaze u skupinu prigo-vora o povredama postupovnih jamstava u kaznenom postupku. To su:

a. prigovori o povredi prava na neovisni i nepristrani sud, i

b. prigovori o povredi prava na jednakost oružja zbog odbijanja svih predloženih personalnih dokaza njegove obrane.

protiv sudaca članova vijeća pokrenuo kazneni postupak, zbog čega su se oni trebali izuzeti od odlučivanja,

b. prigovori o povredi prava na jednakost oružja, koje je podnosi-telj Krnjak obrazložio navodima da u postupku nije ispitan nijedan svjedok kojeg je predložila njegova obrana, da je sud zanemario po-pis vozila koje je koristila V. djelatna brigada, kojim bi se dokazala tvrdnja obrane da SUS nije bio u posjedu automobila marke »Yugo« crvene boje, te da je sud odbio provesti vještačenje rukopisa u rokov-niku pronađenom prilikom pretrage njegovog automobila,

c. prigovori o povredi prava na uporabu zakonitih dokaza, jer se od-luka o krivnji podnositelja temelji na nezakonitim dokazima, i to iskazu podnositeljice Getoš Magdić u PU osječko-baranjskoj, iska-zu podnositelja Dragića, iskazu zaštićenog svjedoka »Drava«, te na adresaru i popisu osoba koji su nezakonitom pretragom pronađeni u njegovom automobilu,

d. prigovori o povredi prava na obranu uz branitelja, iz razloga jer njegovi branitelji nisu bili prisutni na glavnoj raspravi 24. studenoga 2008.

e. prigovori o povredi prava na obrazloženu sudsku odluku, kojima podnositelj Krnjak osporava obrazloženje presude u dijelovima koji se odnose na vrijeme i mjesto osnivanja SUS-a, mjesto na kojem je bilo zapovjedništvo postrojbe, pripadnost podnositelja Krnjaka, podnositeljice Getoš Magdić, podnositelja Kontića, podnositelja Valentića i podnositelja Dragića toj postrojbi, te položaj i ovlasti podnositelja Krnjaka, utvrđenu dvostruku liniju zapovijedanja, od-vođenje civila i likvidacije na rijeci Dravi, te odvođenje i zlostavljanje Borislava Mamule,

ii) Prigovori o povredama prava na zdravstvenu zaštitu i zdrav život, u kojima je podnositelj Krnjak naveo da je sud zanemarivao potvrde o njegovom lošem zdravstvenom stanju, te sukladno tome potre-bi mirovanja pa je, unatoč tome, prisiljavan dolaziti na rasprave, u konačnici i odvođenjem iz bolnice, gdje je bio hospitaliziran, te određivanjem pritvora protiv njega.

iii) Prigovori koji se tiču pravičnosti postupka prema drugim pod-nositeljima od utjecaja na prava podnositelja Krnjaka, i to u odnosu na postupanje policije prema podnositeljici Getoš Magdić u smislu iznuđivanja njezina priznanja kaznenog djela, na kojemu se temelji odluka o krivnji podnositelja Krnjaka.

3) Sažetak prigovora podnositeljice Getoš Magdić

56. Prigovori podnositeljice Getoš Magdić mogu se sažeti u tri temeljne skupine.

i) Prigovor da je Županijski sud u Zagrebu pogrešno pravno kvali-fi cirao kazneno djelo, podvodeći ga pod ratni zločin protiv civilnog stanovništva, zajedno s pogrešnim utvrđenjem da Republika Hrvat-ska u inkriminiranom vremenu nije bila država, što je dovelo do po-grešne primjene IV. Ženevske konvencije i Dopunskog protokola II. Podnositeljica pri tome ne prihvaća obrazloženje presude Vrhovnog suda u kojem je navedeno da je ovdje riječ o očitoj omašci prvostu-panjskog suda te ističe da su sudovi postupali arbitrarno.

ii) Prigovori o povredama postupovnih jamstava u kaznenom po-stupku, i to:

a) prigovori o povredi prava na obranu uz branitelja, jer je branitelj podnositeljice Getoš Magdić, koji ju je zastupao prilikom davanja iskaza u PU osječko-baranjskoj i pred istražnim sucem Županijskog suda u Osijeku, bio u sukobu interesa, budući da je u isto vrijeme, u drugom kaznenom postupku, zastupao okrivljenika Freda Marguša, i to za isto kazneno djelo za koje je bila optužena podnositeljica Getoš Magdić,


ciju karaktera oružanog sukoba na području Republike Hrvatske i s tim povezanom pogrešnom primjenom mjerodavnog prava.

63. Ustavni sud u ovom dijelu odluke ispituje je li način na koji je Vrhovni sud pristupio rješavanju uočenih propusta u osporenoj prvostupanjskoj presudi doveo do povrede ustavnih prava podnosi-telja na jednakost pred zakonom (članak 14. stavak 2. Ustava) i na pravično suđenje (članak 29. stavak 1. Ustava).

1) Datum kad je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava

64. Ustavni sud prvo naglašava da pitanja vezana uz datum kad je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu me-đunarodnog prava i uz karakter oružanog sukoba koji se od 1991. godine odvijao na području Republike Hrvatske ne obuhvaćaju samo uski kaznenopravni aspekt. Riječ je o pravnim činjenicama na ko-jima se grade, riječima ESLJP-a, »dobro poznate historijske istine« (well-known historical truths – v. predmet Ždanoka protiv Latvije, presuda [VV], 16. ožujka 2006., zahtjev br. 58278/00, § 96.) o cje-lokupnom ustavnom i državnopravnom temelju Republike Hrvatske, koje stoga imaju iznimno ustavno značenje i važnost.

1.1. Osporene presude i prigovori podnositelja

1.1.1. Relevantni dijelovi osporene presude Županijskog suda u Zagrebu

65. U osporenoj prvostupanjskoj presudi (str. 150.), Županijski sud u Zagrebu je naveo:

»U odnosu na inkriminirane događaje valja navesti da tije-kom studenog i prosinca 1991. godine Hrvatska još uvijek nije ima-la status države, iako je Sabor Republike Hrvatske 8. listopada 1991. godine donio odluku o raskidanju državno-pravnih sveza sa repu-blikama i pokrajinama koje su tvorile dotadašnju SFRJ. To stoga jer tijekom 1991. godine u međunarodnim odnosima Hrvatska nije bila priznata država i tek 15. siječnja 1992. godine, kada je uslijedilo to priznanje, Republika Hrvatska u međunarodnim odnosima stiče državno-pravni subjektivitet. Prema tome, oružani sukobi do kojih je došlo tijekom 1991. godine na području Republike Hrvatske, a u koje je na neprijateljskoj strani bila uključena JNA, kao vojska SFRJ, nisu imali međunarodni karakter, pa je na ove događaje trebalo primijeniti pravila II. Dopunskog protokola.«

1.1.2. Relevantni dijelovi osporene presude Vrhovnog suda

66. Svi podnositelji istaknuli su u svojim žalbama upućenima Vrhovnom sudu prigovor koji se može oblikovati u sljedeće pitanje: je li u inkriminirano vrijeme Republika Hrvatska imala status države u međunarodnopravnom smislu i je li oružani sukob, koji se odvijao na području Republike Hrvatske u to vrijeme, predstavljao međuna-rodni oružani sukob kao što to smatraju žalitelji, ili unutarnji oruža-ni sukob kao što to smatra prvostupanjski sud? Odgovarajući na taj žalbeni navod, Vrhovni sud je u osporenoj presudi utvrdio sljedeće:

»S tim u svezi, po stanovištu ovog drugostupanjskog suda, status Republike Hrvatske kao države u promatranom razdoblju nikada nije bio upitan. Republika Hrvatska bila je država sa svim elementima državnosti, vršeći efektivno na svom teritoriju zakono-davnu, sudbenu i izvršnu vlast.

Stoga se može smatrati da je riječ o omašci prvostupanjskog suda kada je u obrazloženju pobijane presude napisao da ‘do 15. ve-ljače 1992. godine Republika Hrvatska nije bila država’, jer je iz na-knadnog teksta obrazloženja vidljivo da prvostupanjski sud uvažava odluku Sabora Republike Hrvatske o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske sa ostalim republikama i pokrajinama SFRJ od 8. listopada 1991. godine, ali iz te odluke donosi pogrešan

6) Sažetak prigovora podnositelja Dragića

59. Podnositelj Dragić istaknuo je prigovore o povredi prava na neovisni i nepristrani sud.

IV. OCJENA USTAVNOG SUDA

60. Zbog iznimne složenosti ovog ustavnosudskog predmeta, u dijelu A. ove glave obrazloženja pod nazivom »Točka III. izreke odluke – ustavnopravni aspekt oružanog sukoba na području Re-publike Hrvatske tijekom 1991. godine« prvo se obrazlaže ocjena Ustavnog suda da postoji nedosljedno postupanje Vrhovnog suda u kaznenim stvarima u kojima je taj sud utvrdio da su nižestupanjski sudovi pogrešno kvalifi cirali status Republike Hrvatske prije i po-slije 8. listopada 1991. i s tim povezan karakter oružanog sukoba na području Republike Hrvatske od 1991. godine, što ima izravne posljedice na predmet koji se razmatra u ovom ustavnosudskom postupku.

60.1. Nakon toga, u dijelu B. ove glave obrazloženja odluke pod nazivom »Točka IV. izreke odluke – prigovori podnositelja koji za-htijevaju odgovor Vrhovnog suda u svjetlu prakse Europskog suda za ljudska prava« razmatraju se žalbeni navodi podnositelja Glavaša i podnositeljice Getoš Magdić koje su oni iznijeli u žalbenom po-stupku, a na koje, prema ocjeni Ustavnog suda, Vrhovni sud nije odgovorio ili je svoj odgovor nedostatno obrazložio, unatoč tome što bi ti žalbeni navodi – sudeći prema ustaljenoj sudskoj praksi ESLJP-a – mogli biti relevantni s obzirom na činjenicu da bi mogli dovesti do povrede konvencijskih prava žalitelja (ovdje podnositelja ustavnih tužbi).

Uvažavajući u tom svjetlu ustavnu nadležnost Vrhovnog suda, kao najvišeg suda u zemlji, a polazeći od činjenice da će Vrhovni sud ponovo razmatrati predmet s obzirom na točku III. izreke ove od-luke, Ustavni sud zaključio je da je u takvim okolnostima zadaća Vrhovnog suda, a ne Ustavnog suda, odgovoriti i na ta otvorena pitanja (v. i točku 135.).

60.2. U dijelu C. ove glave obrazloženja odluke pod nazivom »Pri-govori koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanima« razmatraju se prigovori podnositelja za koje je Ustavni sud ocijenio da nisu doveli do povreda njihovih ustavnih prava na koja su se u ustavnim tuž-bama pozvali.

A. TOČKA III. IZREKE ODLUKE – USTAVNOPRAVNI ASPEKT ORUŽANOG SUKOBA NA PODRUČJU

REPUBLIKE HRVATSKE TIJEKOM 1991. GODINE

61. Županijski sud u Zagrebu u konkretnom je slučaju utvrdio da je Republika Hrvatska stekla državnopravni status međunarod-nim priznanjem 15. siječnja 1992. Budući da vrijeme počinjenja ka-znenih djela u konkretnom slučaju obuhvaća razdoblje od srpnja do kraja prosinca 1991., dakle razdoblje prije međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, Županijski sud u Zagrebu pošao je od stajališta da u inkriminiranom razdoblju Republika Hrvatska nije bila samo-stalna i suverena država pa je događaje na njezinom teritoriju do 15. siječnja 1992. kvalifi cirao kao nemeđunarodni oružani sukob. Kaznenu odgovornost podnositelja utemeljio je na odredbama IV. Ženevske konvencije i Dopunskog protokola II. koje uređuju neme-đunarodne oružane sukobe.

62. Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, susreo se u žalbe-nom postupku sa žalbenim navodima o pogrešnom utvrđenju pr-vostupanjskog suda vezanom uz datum kad je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava i o pogrešnom utvrđenju prvostupanjskog suda vezanom uz kvalifi ka-


žave je podrobno opisana i citirani su svi pravni akti Hrvatskog Sabora o državnosti pa je gotovo nemoguće i za pomisliti, a kamoli pretpostaviti da Vrhovni sud u svojoj odluci želeći prikriti najveću nebulozu i farsu ovog postupka, tvrdnju da RH u to vrijeme nije bila država, tvrdi da se očito radi o ‘omašci’ prvostupanjskog Žu-panijskog suda u Zagrebu. Kakvog li nebuloznog obrazloženja od strane Vrhovnog suda?«

1.2. Ocjena Ustavnog suda

69. Ustavni sud primjećuje da su prigovori podnositelja rasvi-jetlili problem različite sudske prakse kaznenih sudova u vezi s da-tumom kad je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava. S tim se prigovorima Ustavni sud prvi put susreo kao sa samostalnim prigovorima u ovom ustavno-sudskom postupku. S obzirom da postoji očita potreba ispitati te pri-govore u svjetlu hrvatskog ustavnog prava, ova odluka u tom dijelu ima (i) načelno značenje te prelazi granice pojedinačnog slučaja.

1.2.1. Izvješće Ustavnog suda broj: U-X-2271/2002 od 10. listopada 2002.

70. Ustavni sud podsjeća da se u svom Izvješću broj: U-X-2271/2002 od 10. listopada 2002. (»Narodne novine« broj 133 od 15. studenoga 2002.), koje je uputio Hrvatskom saboru u povodu Inicijative Vlade Republike Hrvatske, klasa: 004-01/02-02/12, urbroj: 5030109-02-2 od 10. listopada 2002. (u daljnjem tekstu: Izvješće/02), bavio Domovinskim ratom i karakterom vojno-redarstvenih akcija Hrvatske vojske i policije. U tom je izvješću Ustavni sud podrobno razjasnio proces stvaranja Republike Hrvatske, utemeljujući ga na prikazu i analizi pravnih akata donesenih na području i u vezi s Republikom Hrvatskom od 1990. do 1995. godine, osobito obuhva-ćajući:

– pravne akte koje je donijela Socijalistička Republika Hrvatska, kao federalna jedinica u sastavu SFRJ, u prvom razdoblju 1990.,

– pravne akte koje je donijela Republika Hrvatska, prvo kao federal-na jedinica u sastavu SFRJ, a nakon toga kao samostalna i suverena država, tijekom 1990. i 1991. godine,

– mišljenja Arbitražne komisije Konferencije o miru u Jugoslaviji (tzv. Badinterove komisije) iz 1991. i 1992. godine o raspadu SFRJ i stvaranju novih država na njezinom području,

– akte koje su donijele samoproglašene vlasti tzv. »Republike Srpske Krajine« i njoj prethodećih »srpskih autonomnih oblasti« i »srpskih oblasti« protuustavno stvaranih na teritoriju Republike Hrvatske od 1990. do 1995. godine,

– pravne akte koje je donio Ustavni sud Republike Hrvatske tijekom 1990. i 1991. godine u vezi s formiranjem tzv. »Srpske Autonomne Oblasti (SAO) Krajine« i njezinim protuustavnim aktima,

– pravno-političke akte koje je donio Sabor Republike Hrvatske od 1990. do 1995. godine u vezi s agresijom na Republiku Hrvatsku i okupacijom dijelova njezina državnog teritorija,

– pravne akte koje su donijela nadležna tijela Ujedinjenih naroda (Opća skupština i Vijeće sigurnosti) o stanju u (bivšoj) SFRJ i u Republici Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine.

71. Za potrebe ovog ustavnosudskog postupka dostatno je pono-viti da je Sabor Republike Hrvatske donio 25. lipnja 1991. Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 31 od 25. lipnja 1991.), u kojoj se utvrđuje: »Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom.« (točka I. Odluke). U točki II. Odluke određuje se da »ovim činom Repu-blika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika

pravni zaključak da Republika Hrvatska do 15. siječnja 1992. nije imala status države (očito je prvostupanjski sud mislio na status države u međunarodnopravnom smislu).

Po stanovištu ovog drugostupanjskog suda upravo tom od-lukom od 8. listopada 1991. godine, kojom Republika Hrvatska, koristeći svoje suvereno pravo da samostalno odlučuje o državno-pravnim svezama i asocijacijama u koje pristupa i iz kojih istupa, Republika Hrvatska kao samostalna i suverena država, postala je neovisna o bilo kojoj drugoj državi i asocijaciji država, i od tog trenutka svakoj drugoj državi i svakoj stranoj vojci bilo je jasno da, vršeći ratne operacije na području Republike Hrvatske vrši agresiju protiv Republike Hrvatske protiv njenih građana i njenog teritorija, dakle da vodi agresivni rat.

Stoga priznanja od strane drugih država, koja su uslijedila u 1991. i 1992. godini, te prijem Republike Hrvatske u članstvo Uje-dinjenih naroda predstavlja samo deklaraciju tog stvarnog statusa Republike Hrvatske.«

1.1.3. Prigovori podnositelja

67. Podnositelj Glavaš u ustavnoj je tužbi naveo:»Kako bi mogla udovoljiti nezakonitoj optužnici prvostu-

panjska presuda je osporila i samo postojanje Republike Hrvatske u vrijeme Domovinskog rata. Time je ujedno osporila i sam Ustav RH, a pogotovo je osporila Ustavne odluke Sabora RH od 25. lipnja 1991. god. To je vjerojatno jedinstven slučaj u povijesti sudstva ci-viliziranog dijela svijeta jer nije moguće bilo gdje pronaći još neku presudu u kojoj bi sud neke države potpuno zanemarivao ustav te države pa čak poricao i samo njeno postojanje.

Prvostupanjska presuda izrijekom tvrdi da tijekom Domo-vinskog rata, tj. 1991. g. Republika Hrvatska nije postojala kao država, a da je državom postala tek nakon međunarodnog prizna-nja do kojega je došlo 15. siječnja 1992.god. (str. 150 I-stupanjske presude). Polazeći od toga ta presuda smatra da se na događaje tijekom Domovinskog rata imaju primijeniti odredbe čl. 3. IV. Že-nevske konvencije, a potom i odredbe II. Dopunskog protokola, tj. odredbe kojima je regulirana zaštita građanskih osoba za vrijeme nemeđunarodnih ratnih sukoba. Time sva ratna razaranja u Repu-blici Hrvatskoj do 15. siječnja 1992. god., I-stupanjski sud protu-zakonito i nedozvoljeno tretira kao građanski rat, a ne kao agresiju na Republiku Hrvatsku, čime također krši odluke Sabora RH od 25. lipnja 1991. i od 8. listopada 1991. god., narušavajući na taj način ustavno-pravne temelje države Hrvatske.

Drugostupanjska presuda Vrhovnog suda Hrvatske također je primjer odluke kakva do sada nije zabilježena. Osvrćući se na prigovor istaknut u žalbi u svezi poricanja samog postojanja Re-publike Hrvatske i zanemarivanja ustavnih i obvezujućih odluka Sabora, drugostupanjska presuda proglašuje omaškom (!) temelj-nu tvrdnju prvostupanjske presude prema kojoj Republike Hrvatske nije ni bilo do 15. 01. 1992.g. Ostaje nejasno o kakvoj se to vrsti ‘omaške’ radi, jer ako jedan županijski sud u RH ne priznaje ni po-stojanje vlastite države, ne priznaje i ne poštuje ni Ustav, ni ustavne odluke njenog zakonodavnog tijela, onda se sasvim sigurno ne radi o ‘omašci’ već o jasno zauzetom stajalištu koje s pravom i pravnim poretkom nema ničeg zajedničkog, ...«

Imajući u vidu vrijeme inkriminacija i stajalište prvostupanjskog suda kako Republika Hrvatska nije bila država sve do međunarod-nog priznanja 15. siječnja 1992., podnositelj Glavaš postavio je u ustavnoj tužbi pitanje: kako je moguće da on uopće bude osuđen s obzirom na načelo nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege?

68. Utvrđenje Županijskog suda u Zagrebu da tijekom inkrimi-niranog razdoblja »Hrvatska nije bila država« podnositeljica Getoš Magdić u ustavnoj tužbi smatra »nebuloznom činjenicom«, navodeći:

»Međutim, istina je sasvim nešto drugo, a to je da je Repu-blika Hrvatska za vrijeme oružanih sukoba navedenih u činjenič-nom opisu bila samostalna i nezavisna država. ... U svojoj žalbi Vrhovnom sudu RH na presudu Županijskog suda u Zagrebu ova činjenica o samostalnosti i neovisnosti Republike Hrvatske kao dr-


s njome, učinak te suspenzije prestao je 8. listopada 1991. Toga su dana te dvije republike konačno prekinule sve svoje veze s organi-ma SFRJ i stekle su u smislu međunarodnog prava kvalitete suve-renih država. Za njih je 8. listopada 1991. datum sukcesije država.«

1.2.2. Nedosljedni pristup činjenicama ustavnog značenja u sudskoj praksi

73. Vrhovni sud u osporenoj je presudi pravilno reagirao na pro-puste prvostupanjskog suda vezane uz pogrešno stajalište o datumu kad je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države, utvrđu-jući da državnopravni status Republike Hrvatske nakon 8. listopada 1991. nikada nije bio upitan te da je Republika Hrvatska od 8. listo-pada 1991. bila država sa svim elementima državnosti.

74. Istodobno, međutim, u osporenoj je presudi Vrhovni sud uzgredno (pogrešno) uputio na to da je Republika Hrvatska 15. si-ječnja 1992. stekla »status države u međunarodnopravnom smislu«, da bi poslije toga utvrdio kako su priznanja od strane drugih država, koja su uslijedila u 1991. i 1992. godini, te prijem Republike Hrvat-ske u članstvo Ujedinjenih naroda predstavljali »samo deklaraciju tog stvarnog statusa Republike Hrvatske« koji je stečen 8. listopada 1991. (v. točku 66.).

74.1. S druge strane, u dosadašnjoj je praksi Vrhovni sud iznio i stajalište da je Republika Hrvatska bila suverena država i prije 8. listopada 1991., to jest od dana donošenja hrvatskog Ustava 22. pro-sinca 1990. U rješenju broj: I Kž 520/09-10 od 3. kolovoza 2010. Vrhovni sud je utvrdio:

»Ne može se prihvatiti niti tvrdnja žalitelja da Republika Hr-vatska do 8. listopada 1991. nije bila suverena država, pa da se na događaje koji su se zbili do 8. listopada 1991. ne može primijeniti Ženevska konvencija od 12. kolovoza 1992., pa stoga niti Protokol II., kao što je to učinio sud prvog stupnja. Žalitelj ... i dalje odluč-no zastupa stajalište da je tek trenutkom donošenja odluke Sabora Republike Hrvatske na Zajedničkoj sjednici svih vijeća 8. listopada 1991. Republika Hrvatska postala suverena država.

Stav je ovoga suda da je prema odredbi čl. 2. Ustava Repu-blike Hrvatske od 22. prosinca 1990. Republika Hrvatska postala suverena država što proizlazi iz činjenice da je Zakonom o izmje-nama i dopunama KZRH od 22. veljače 1991. u Glavi XX. pro-pisala i kaznena djela protiv Republike Hrvatske kojima se pruža kaznenopravna zaštita karakteristična za suverene države. Nadalje, Ustavnom odlukom o suverenosti i samostalnosti Republike Hr-vatske od 25. lipnja 1991. Sabor Republike Hrvatske odredio je, da će se, na temelju međunarodnog prava i sukcesije država u pogle-du međunarodnih ugovora u Republici Hrvatskoj primjenjivati svi međunarodni ugovori koje je sklopila ili kojima je pristupila SFRJ, ako nisu u suprotnosti sa Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske. Da Republika Hrvatska u tom trenutku nije bila suverena država ne bi trebala donositi takvu odluku, jer bi sve međunarodne ugovore primjenjivala kao republika koja je u sastavu SFRJ.

Sve te odluke izraz su postojeće suverenosti Republike Hr-vatske i pored toga što je njezino razdruživanje sa SFRH uslijedilo 8. listopada 1991. godine.«

75. Ustavni sud ponavlja da je Republika Hrvatska konačno prekinula sve svoje veze s organima bivše SFRJ i stekla svojstva su-verene države u smislu međunarodnog prava 8. listopada 1991. Za Republiku Hrvatsku je 8. listopada 1991. datum sukcesije država u smislu međunarodnog prava.

76. Nadalje, od datuma kad je Republika Hrvatska stekla svoj-stva suverene države u smislu međunarodnog prava (8. listopada 1991.) treba razlikovati međunarodno priznanje Republike Hrvat-ske od drugih država i međunarodnih organizacija. To se priznanje općenito vezuje uz 15. siječnja 1992., iako su Republiku Hrvatsku pojedine države i međunarodne organizacije priznavale i prije i po-slije tog datuma pa su, primjerice, Estonija, Island, Latvija, Litva,

i SFRJ. Republika Hrvatska pokreće postupak za međunarodno pri-znavanje«. Na istoj je sjednici svih triju vijeća, Sabor donio i De-klaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 31 od 25. lipnja 1991.). Međutim, po sili Brijunske deklaracije (v. i točku 77.), primjena Ustavne odluke od 25. lipnja 1991. odgođena je na tri mjeseca. Utvrđujući da je tro-mjesečni rok o odgodi primjene Ustavne odluke od 25. lipnja 1991. istekao 7. listopada 1991., Sabor Republike Hrvatske, na zajednič-koj sjednici svih vijeća održanoj 8. listopada 1991., donio je Odluku (»Narodne novine« broj 53 od 8. listopada 1991.) kojom »Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokra-jinama tvorila dosadašnju SFRJ i odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije – SFRJ ...« (koso u tekstu istaknuo Ustavni sud).

U Izvješću/02 dalje je navedeno da je 5. prosinca 1991. Sabor Repu-blike Hrvatske, na zajedničkoj sjednici svih vijeća, donio Zaključak (»Narodne novine« broj 66 od 9. prosinca 1991.) kojim zadužuje »Vladu Republike Hrvatske da pokrene potrebne postupke za prijem odnosno učlanjenje Republike Hrvatske u sve međunarodne vladine i druge institucije ili ustanove od interesa za Republiku Hrvatsku, a posebno za prijem u Organizaciju ujedinjenih naroda ...«.

72. Konačno, u Izvješću/02 detaljno je prikazano Mišljenje br. 8 Arbitražne komisije od 4. srpnja 1992., koje se smatra mjerodavnim za određivanje datuma kad je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava. U izvješću/02 je navedeno:

»- Predsjednik Arbitražne komisije Konferencije o miru u Jugoslaviji primio je 18. svibnja 1992. od predsjednika Konferencije o miru u Jugoslaviji tri pitanja, na koja je Arbitražna komisija dala tri zasebna mišljenja (8, 9 i 10). Drugo pitanje je glasilo:

‘U svome mišljenju br. 1 od 29. studenoga 1991. Arbitražna se komisija izjasnila da se SFRJ tada nalazila ‘u procesu raspada’. Može li se danas smatrati da je taj proces završen?’

Arbitražna komisija u svom je Mišljenju br. 8 od 4. srpnja 1992. ustanovila u točki 4. sljedeće:

‘ – da je proces raspada SFRJ spomenut u Mišljenju br. 1 od 29. studenoga 1991. završen i da valja ustanoviti da SFRJ više ne postoji.’

– Predsjednik Arbitražne komisije Konferencije o miru u Jugoslaviji primio je 20. travnja 1993. od supredsjedatelja Uprav-ljačkog vijeća Konferencije o miru u Jugoslaviji šest pitanja. Pitanje broj 2 bilo je formulirano na sljedeći način:

‘Kojeg datuma (kojih datuma) se sukcesija država zbila glede različitih država proizašlih iz SFRJ?’

Arbitražna komisija u svom je Mišljenju br. 11 od 16. srpnja 1993. ustanovila sljedeće:

‘1. (...) izraz ‘datum sukcesije država’ odnosi se na datum na koji je država sljednica zamijenila državu prethodnicu u od-govornosti za međunarodne odnose područja na koje se sukcesija država odnosi.

2. U ovom slučaju (...)

– radi se o raspadu jedne države koji se očituje u nestanku države prethodnice, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavi-je (SFRJ), čijim se isključivim produžetkom (...) ne može smatrati nijedna država sljednica;

3. (...) S obzirom na to da su u ovom slučaju države sljednice SFRJ nove države i budući da su stekle neovisnost na različite datu-me, relevantan je za svaku od njih datum na koji je stekla kvalitete države.

4. Problem je isti glede Republike Hrvatske i Republike Slove-nije, koje su obje proglasile svoju neovisnost 25. lipnja 1991., potom su u primjeni odredaba Brijunske deklaracije od 7. srpnja 1991. suspendirale za tri mjeseca te deklaracije o neovisnosti. U skladu


poretka Republike Hrvatske koja je, u smislu međunarodnog prava, u to vrijeme još uvijek bila federalna jedinica bivše SFRJ.

U slučaju da je na snagu i stupila Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991. (čija je pri-mjena bila suspendirana do 8. listopada 1991.), mjerodavna bi bila točka III. te odluke koja je određivala: »Međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ primjenjivat će se u Republici Hrvatskoj ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Re-publike Hrvatske, na temelju odredaba međunarodnoga prava o suk-cesiji država u pogledu ugovora.« Ženevske konvencije i dopunski protokoli nedvojbeno nisu bili u suprotnosti s hrvatskim Ustavom od 22. prosinca 1990. i na njih bi se odnosila točka III. te odluke.

79.1. Republika Hrvatska postala je stranka Ženevskih konvencija i dopunskih protokola I. i II. na temelju notifi kacije o sukcesiji 8. listopada 1991. (v. točku 90.1.). Od tog se dana na njih primjenjuje članak 134. Ustava koji u mjerodavnom dijelu glasi:

»Članak 134.

Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. ...«

80. Ustavni sud utvrđuje, međutim, da uočeni previdi Vrhovnog suda u osporenoj presudi (v. točku 74.), iako neprimjereni, nemaju utjecaj na opstojnost same osporene drugostupanjske presude. Osim toga, praksa Vrhovnog suda u drugim usporedivim predmetima pokazuje da ti previdi ne izražavaju njegova opća stajališta. Tako je, primjerice, u rješenju broj: I Kž 219/13-8 od 16. travnja 2014., Vrhovni sud pravilno utvrdio da »od 8. listopada 1991. Republika Hrvatska ima međunarodnopravnu osobnost«.

S tim u vezi, prema ocjeni Ustavnog suda, relevantno je to što je Vrhovni sud u osporenoj presudi, koja se razmatra u ovom postup-ku, pravilno reagirao na propuste prvostupanjskog suda vezane uz pogrešno stajalište o datumu kad je Republika Hrvatska stekla svoj-stva suverene države, utvrđujući da državnopravni status Republike Hrvatske nakon 8. listopada 1991. nikada nije bio upitan te da je Republika Hrvatska od 8. listopada 1991. bila država sa svim ele-mentima državnosti.

81. U skladu sa svojom sudskom praksom, propust prvostupanj-skog suda, vezan uz pogrešno određenje datuma kad je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava, Vrhovni sud u žalbenom postupku nije ni kvalifi cirao ni sankcionirao kao samostalnu povredu zbog koje bi trebalo ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti cijeli predmet na ponovni postupak.

Ustavni sud uvažava i prihvaća taj pristup Vrhovnog suda. Naime, pogrešno sudsko utvrđenje datuma kad je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava moglo bi imati izvanpravni (politički, društveni i drugi) značaj, ali samo po sebi ne bi moglo dovesti ni do kakvih štetnih pravnih posljedica za individualne okrivljenike u konkretnom sudskom postupku. Štetne posljedice za njih mogu proizaći samo iz pogrešne primjene prava koje je trebalo biti primijenjeno u konkretnom slučaju (a do kojih bi mogla dovesti pogrešna kvalifi kacija karaktera oružanog sukoba proizašla iz pogrešnog sudskog utvrđenja datuma kad je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava). Tim se pitanjima Ustavni sud bavi u točkama od 83. do 134.

Stoga Ustavni sud ne smatra da bi pogrešna pravna stajališta redov-nih sudova, vezana isključivo uz datum kad je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava, tre-bao ocjenjivati kao mogući samostalni i zasebni predmet povrede

Njemačka, San Marino, Slovenija, Sveta Stolica i Ukrajina priznale Republiku Hrvatsku prije 15. siječnja 1992., ali je ona primljena u članstvo Ujedinjenih naroda tek 22. svibnja 1992. Pri tome, primitak Republike Hrvatske u članstvo Ujedinjenih naroda (i drugih međuna-rodnih organizacija kao što je, primjerice, Vijeće Europe), kao i unila-teralna priznanja Republike Hrvatske od pojedinih država, ne mogu se u pravnom smislu smatrati »samo deklaracijom stvarnog stanja«, kako je to utvrdio Vrhovni sud u osporenoj presudi, jer je svaki takav pravni čin proizveo odgovarajuće konstitutivne pravne učinke.

77. Što se tiče sudske konstrukcije svojevrsnog »unutarnjeg su-vereniteta« Republike Hrvatske u razdoblju od 22. prosinca 1990. do 8. listopada 1991. (v. točku 74.1.), nije riječ o suverenitetu države u smislu međunarodnog prava. Ustavni sud dužan je ponovo naglasiti da je Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvat-ske od 25. lipnja 1991. Brijunskom deklaracijom od 7. srpnja 1991. suspendirana na tri mjeseca. U toj je deklaraciji, koja je potpisana u okviru prijedloga Europskih zajednica o prekidu vatre i pregovorima o budućnosti Jugoslavije, između ostaloga utvrđeno da »pregovori moraju početi hitno, ne kasnije od 1. kolovoza 1991., o svim aspekti-ma budućnosti Jugoslavije, bez ikakvih preduvjeta i na osnovi načela sadržanih u Završnom dokumentu iz Helsinkija i u Pariškoj povelji za novu Europu (ovo se odnosi osobito na ljudska prava, uključujući pravo naroda na samoopredjeljenje, u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda i odgovarajućim normama međunarodnog prava, što znači i onima koje se odnose na teritorijalni integritet država)«, da »ko-lektivno Predsjedništvo« (bivše SFRJ – op. Ustavnog suda) »mora imati potpuna ovlaštenja i igrati svoju političku i ustavnu ulogu u pogledu saveznih oružanih snaga« i da će se sve strane suzdržati »od bilo kakvih jednostranih koraka«. Stoga Odluka Sabora od 25. lipnja 1991. ne može biti pravna osnova na koju bi se sudovi mogli pozivati u smislu u kojem je to učinio Vrhovni sud u rješenju broj: I Kž 520/09-10 od 3. kolovoza 2010.

Republika Hrvatska bila je, u smislu međunarodnog prava, federalna jedinica u okviru bivše SFRJ do konačnog razdruživanja 8. listopada 1991. To dobro ilustrira Zaključak koji je Sabor Republike Hrvatske donio na zajedničkoj sjednici svih vijeća 5. prosinca 1991. (»Narod-ne novine« broj 66 od 9. prosinca 1991.). U njemu je određeno »da je 8. listopada 1991. godine STJEPANU MESIĆU prestala funkcija kao člana i predsjednika Predsjedništva bivše SFRJ« (v. Izvješće/02, točka 11.).

78. Od tog su dana, sukladno hrvatskom disolucijskom zakono-davstvu koje je stupilo na snagu 8. listopada 1991., državljani bivše SFRJ koji su imali republičko državljanstvo drugih socijalističkih re-publika postali stranci u Republici Hrvatskoj, a vlasti drugih (bivših) socijalističkih republika od tog se dana smatraju vlastima drugih država, dok se samozvana savezna tijela i vojska države koja je bila u procesu raspada sve do sredine 1992. (to jest bivše SFRJ) sma-traju tijelima odnosno vojskom pod vlašću druge države / drugih država (do sredine 1992. raspadajuće države, a nakon toga Srbije i Crne Gore). Naime, Deklaracijom o Domovinskom ratu (»Narodne novine« broj 102/00.) Sabor je potvrdio »da je na Republiku Hrvat-sku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj«.

79. S ustavnopravnog aspekta, međunarodne konvencije koje su sudovi primijenili u sudskom predmetu koji se razmatra u ovom ustavnosudskom postupku (i koje primjenjuju u drugim istovrsnim predmetima) bile su na snazi na području Republike Hrvatske i prije 8. listopada 1991., budući da ih je bivša SFRJ ratifi cirala još 1950. odnosno 1978. godine (v. točku 90.1.). Hrvatski sudovi su ih, prema tome, mogli primjenjivati i prije 8. listopada 1991. u okviru pravnog


2. uzimanje talaca;

3. povreda osobnog dostojanstva, osobito uvredljivi i poni-žavajući postupci;

d) izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog suđenja pred redovito ustrojenim sudom, koji pruža sva sudska jamstva priznata kao nužna od civiliziranih naroda.

U članku 4. Dopunskog protokola II propisana su temeljna jamstva kojim se određuje slijedeće:

1. Sve osobe koje izravno ne sudjeluju ili su prestale sudje-lovati u neprijateljstvima, bez obzira na to je li njihova sloboda ograničena ili nije, imaju pravo na poštovanje svoje ličnosti, svoje časti, svojih uvjerenja i svojih vjerskih obreda. U svakoj će se prilici s njima postupati čovječno, bez ikakvog nepovoljnog razlikovanja. Zabranjeno je narediti da ne smije biti preživjelih.

2. Ne dirajući prethodne opće odredbe, prema osobama na-vedenim u stavku 1. zabranjeni su i ostaju zabranjeni, u svako doba i na svakom mjestu, ovi čini:

a) nasilje protiv života i tijela, zdravlja i fi zičkog ili mentalnog blagostanja osoba, osobito ubojstvo te okrutni postupci, kao što su mučenje,sakaćenje ili bilo koji oblik tjelesne kazne.

U članku 5. Dopunskog protokola II koji u stavku 1. propi-suje postupanje u donosu na osobe lišene slobode, u stavku 3. se određuje da s osobama koje nisu obuhvaćene stavkom 1, ali čija je sloboda na bilo koji način ograničena iz razloga vezanih za oružani sukob, postupat će se čovječno, u skladu s člankom 4. te stavcima 1. a), c) i d) i 2. b) ovog članka.

U članku 13. stavku 2. Dopunskog protokola II, koji se odnosi na zaštitu civilnog stanovništva, propisano je da niti civilno stanov-ništvo kao takvo, ni građanske osobe ne smiju biti predmet napada. Zabranjeni su čini nasilja ili prijetnje nasiljem kojih je glavna svrha terorizirati civilno stanovništvo.«

2.1.2. Relevantni dijelovi osporene presude Vrhovnog suda

85. Vrhovni sud opravdao je u konkretnom slučaju primjenu Dopunskog protokola II. koji uređuje nemeđunarodne oružane su-kobe i na događaje koji su se zbili nakon 8. listopada 1991. ovako:

»Prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio kazneni zakon kada je optuženike oglasio krivima da su kršili odredbe čl. 3. st. 1. toč. a. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine te odredbe čl. 4. st. 1. i st. 2. toč. a., čl. 5. st. 3. i čl. 13. st. 2. Dopunskog protokola Ženevskim kon-vencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II.).

Naime, u žalbama se pravilno primjećuje da je Ženevska kon-vencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine bila kodifi kacija međunarodnopravnih običaja i općih načela ratovanja prihvaćenih od civiliziranih naroda, u oružanim sukobima s međunarodnim elementom. U žalbama se također pra-vilno primjećuje da je ta Konvencija imala za cilj zaštititi građane jedne strane u sukobu od oružanih postrojbi druge strane u sukobu, pri čemu se ta Ženevska konvencija nije osvrtala na zločine koje bi jedna od zaraćenih strana počinila prema vlastitim državljanima.

Međutim, iako je Protokol II. (Dopunski protokol Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava neme-đunarodnih oružanih sukoba) primarno imao za cilj da zaštiti od svakog napada, nečovječnog i nehumanog postupanja građanske osobe – civile od pripadnika suprotne zaraćene strane, valja pri-mijetiti da se u preambuli tog Dopunskog protokola (Protokol II.) navodi da se tim Protokolom u suštini štite sve civilne osobe i svi građani od neosnovanih i neopravdanih napada oružanih postrojbi kojima zaštita nije pružena po samoj Ženevskoj konvenciji o zašti-ti građanskih osoba za vrijeme oružanih sukoba iz 1949. godine. Odatle slijedi da Protokol II. pruža zaštitu i državljanima vlastite države od vlastite vojske pa je prvostupanjski sud pravilno primi-jenio Protokol II. jer u slučaju o kojem se ovdje raspravlja riječ je o postupanju vojske Republike Hrvatske prema vlastitim državlja-nima, koji su drugačijeg nacionalnog, etničkog ili nekog drugog opredjeljenja.«

ustavnih prava podnositelja zajamčenih člancima 14. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava.

82. Dostatno je zaključiti da je datum kad je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava (8. listopada 1991.) nesporna povijesno-pravna činjenica koja je jasno ustanovljena te međunarodno potvrđena i prihvaćena. Ona mora biti dosljedno poštovana u sudskoj praksi te služiti nacionalnim su-dovima u njihovoj interpretaciji Ustava, zakona i drugih izvora prava koje primjenjuju u konkretnim sudskim postupcima u kojima se to pitanje postavlja.

2) Sudska kvalifi kacija oružanog sukoba započetog 1991. i primijenjeno pravo

83. Praksa kaznenih sudova pokazuje da o određenju relevan-tnog datuma kad je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava često ovisi njihova kvalifi -kacija karaktera oružanog sukoba koji se od 1991. godine odvijao na području Republike Hrvatske, a upravo o kvalifi kaciji karaktera oružanog sukoba izravno ovisi pravo koje se, kao mjerodavno, ima primijeniti u konkretnom slučaju. To je jasno vidljivo iz utvrđenja Županijskog suda u Zagrebu kojemu je, sukladno njegovom pret-hodnom (pogrešnom) utvrđenju da »tijekom studenog i prosinca 1991. godine Hrvatska još uvijek nije imala status države«, temeljno polazište u osporenoj presudi ovo:

»Prema tome, oružani sukobi do kojih je došlo tijekom 1991. godine na području Republike Hrvatske, a u koje je na neprijateljskoj strani bila uključena JNA, kao vojska SFRJ, nisu imali međunarodni karak-ter, pa je na ove događaje trebalo primijeniti pravila II. Dopunskog protokola.«

2.1. Osporene presude i prigovori podnositelja

2.1.1. Relevantni dijelovi osporene presude Županijskog suda u Zagrebu

84. U svjetlu svoga utvrđenja da »tijekom studenog i prosinca 1991. godine Hrvatska još uvijek nije imala status države«, u di-jelu obrazloženja osporene prvostupanjske presude pod naslovom: Kaznena odgovornost optuženih za djela iz točke 1. i 2. i utvrđene kazne (str. 150.-151.), Županijski sud u Zagrebu je naveo:

»Položaj građanskih osoba (civila) u vrijeme rata ili oružanog sukoba reguliran je IV. Ženevskom konvencijom o zaštiti građan-skih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. (u daljnjem tekstu: Konvencija) i Dopunskim protokolom Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih su-koba (Protokol II).

(...)

U članku 3. Konvencije propisano je da u slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka stranka sukoba dužna je primjenjivati barem ove odredbe:

l. S osobama koje izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koje su položili oružje i osobe koje su izvan bojnog ustroja (‘hores de combat’) zbog bole-sti, rana, lišenja slobode ili bilo kojeg drugog razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvog nepovoljnog razlikovanja utemeljenog na rasi, boji kože, vjeroispovijesti ili uvjerenju, spo-lu, rođenju ili imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju.

U tu su svrhu prema gore navedenim osobama zabranjeni i ostaju zabranjeni, u svako doba i na svakom mjestu, ovi čini:

1. nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubojstava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja;


rodnog ratnog sukoba. (To su na pr. oba kaznena postupka vođena protiv generala Mirka Norca, postupak protiv hrvatskih branitelja Tomislava Madija i dr. i brojni drugi).

(...)

Međutim, unatoč tomu što je Republika Hrvatska (ipak) po-stala državom, kako to VSH smatra 08. 10. 1991. g., taj sud ipak potvrđuje prvostupanjsku presudu koja na sve događaje, kako one koji su se dogodili prije 08. 10. 1991. g., tako i na one koji su se dogodili poslije 08. 10. 1991. g. primjenjuje odredbe međunarod-nog prava kojima se regulira zaštita građanskih osoba u vrijeme nemeđunarodnih ratnih sukoba, dakle – primjenjuje zakon koji se ne može primijeniti. Na taj način obje presude krše odredbe čl. 14 st. 2 i čl. 26 Ustava RH, dovodeći me time u posve neravnopravan položaj pred zakonom i pred sudom.

Ovakvo stajalište I i II stupanjskog suda ne narušava samo ustavno-pravne temelje hrvatske države već predstavlja objektivnu opasnost od stvaranja presedana koji će u budućnosti postati ob-vezujuća sudska praksa u svim eventualnim budućim suđenjima hrvatskim branitelj ima. ...

No, opasnost koju presude I i II stupanjskog suda, s ovakvim konstatacijama hrvatskih sudova u pogledu nastanka države Hrvat-ske i legalnosti njenih oružanih snaga, nose u sebi jednako je velika i u svezi prava Republike Hrvatske s obzirom na podnesenu tužbu koju je RH podnijela Međunarodnom sudu pravde u Den Haagu protiv Savezne Republike Jugoslavije, kasnije Srbije i Crne Gore, zbog zločina počinjenih od 1991. do 1995. godine na teritoriju RH, kao i prava RH na ratnu odštetu od agresora.

Pitanje primjene čl. 3. IV ženevske konvencije, kao i odre-daba II. dopunskog protokola nije teoretsko pitanje bez stvarnih posljedica. Naprotiv, pozivajući se na čl. 3. Konvencije obje presude zaobilaze bitan čl. 4. Konvencije kojim je točno određeno koje oso-be štiti Konvencija. To svakako nisu vlastiti državljani države koja je u ratu, već osobe koje nisu njeni državljani. To je i posve prirodno, jer vlastite državljane u vlastitoj državi štite odredbe njenog unu-tarnjeg prava tj. njen Ustav i njeni zakoni te državna tijela zadužena za provedbu te zaštite.

Pozivanje presuda na čl. 13. st. 2. II. dopunskog protokola u očiglednom je sukobu sa samom tom odredbom, bez obzira što II. dopunski protokol uopće nije primjenljiv u ovom predmetu. Naime, u st. 1. čl. 13. rečeno je da građanske osobe i civilno stanovništvo uživaju opću zaštitu od opasnosti koje proizlaze iz vojnih operacija, da bi u st. 2. bilo istaknuto da ni civilno stanovništvo, ni građanske osobe ne smiju biti predmetom napada.

Kako se vidi iz opisa kaznenog djela za koje sam osuđen, ra-dilo se o ilegalnim, potajnim postupcima nekolicine pojedinaca koji su se odvijali na slobodnom dijelu teritorija RH koji je bio pod pu-nim nadzorom civilne vlasti. Ti pojedinačni postupci nisu predstav-ljali nikakve vojne operacije. Isto tako ti postupci nisu predstavljali nikakve napade u smislu odredbe čl. 49. I. dopunskog protokola (koji zajedno s IV. ženevskom konvencijom i II. dopunskim pro-tokolom čini jedinstveni izvor međunarodnog prava nadređenog unutarnjim zakonima RH temeljem odredbe čl. 140 Ustava RH).

Iz navedenoga slijedi da presuda VSH kojom je, izuzev od-luke o kazni, potvrđena presuda Županijskog suda u Zagrebu, nije utemeljena na zakonu, jer su primijenjene odredbe međunarodnih konvencija koje se na događaje opisane u optužnici uopće ne mogu primijeniti. Istovremeno, ako čl. 14 st. 2 i čl. 26. Ustava RH jamče da su svi, kako građani RH, tako i stranci, jednaki pred zakonom i pred sudom, onda to znači da sud prema svima mora jednako primjenjivati zakone i prema svima donositi presude utemeljene na zakonu. S obzirom da u ovom slučaju sudovi nisu tako postupili povrijeđena su moja ustavna prava iz čl. 14. st. 2, čl. 26 i čl. 29 st. 1 Ustava RH.«

87. Polazeći od stajališta da su inkriminirani događaji u slučaju »Zima/91« (studeni/prosinac 1991.) bili sukobi nemeđunarodnog karaktera, podnositeljica Getoš Magdić u svojoj je ustavnoj tužbi istaknula:

»... iz činjeničnog opisa dispozitiva presude proizlazi da je u citiranom vremenskom periodu za vrijeme obrane grada Osijeka od oružanih napada tzv. JNA i paravojnih postrojbi pobunjenog


86. Podnositelj Glavaš u svojoj je ustavnoj tužbi naveo:»U postupku koji je protiv mene proveden i završen nave-

denim presudama Županijskog suda u Zagrebu te Vrhovnog suda Hrvatske primijenjene su odredbe Osnovnog krivičnog zakona RH te odredbe IV. ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vri-jeme rata i II. dopunskog protokola uz tu Konvenciju, koje se uopće ne mogu primijeniti na događaje opisane u optužnici i presudi. To znači da ni prvostupanjska ni drugostupanjska presuda nisu uteme-ljene na zakonu, a u postupku pred sudom nisam bio jednak svim drugim građanima Hrvatske, pa ni onima koji su bili optuženi i osuđeni za ratne zločine. Iz takvih postupaka suda proizlazi također i činjenica da taj sud nije bio ni neovisan, ni nepristran. Navedene povrede mojih ustavnih prava učinjene su na dva načina. Prvo – time što su i optužba i presuda utemeljene na odredbi čl. 3. IV. že-nevske konvencije i na odredbama II. dopunskog protokola, kojima je regulirana zaštita građanskih osoba u vrijeme nemeđunarodnih ratnih sukoba. To je imalo za posljedicu kvalifi ciranje opisanih do-gađaja kao ratnih zločina, iako ti događaji nemaju obilježja ratnih zločina. Drugo – optužba i presude kvalifi cirale su po čl. 120. OKZ RH i događaj koji, sve kada bih ja za njega uopće bio odgovoran, ne može biti kvalifi ciran kao ratni zločin«.

Naime, podnositelj se poziva na članak 120. stavak 1. OKZRH-a i ističe da o ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva može biti riječi onda kad se radnje ostvaruju za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije te se tek pravilnim razlikovanjem tih triju kategorija može utvrditi koji se od međunarodnih humanitarnih propisa treba i mora primijeniti na to kazneno djelo u okviru članka 120. OK-ZRH-a kao blanketnog propisa. Međutim, prvostupanjski sud nije utvrđivao je li bila riječ o ratu, oružanom sukobu ili okupaciji. On je pošao od pogrešne činjenice da Republika Hrvatska do 15. siječ-nja 1992. nije imala status države te je nekritički prihvatio tvrdnju optužbe da je bila riječ o oružanom sukobu koji nema međunarodni karakter. Stoga je na konkretni slučaj pogrešno primijenio Dopunski protokol II., zaključio je podnositelj.

86.1. Dalje je prigovorio tome što je Vrhovni sud ocijenio valja-nom primjenu Dopunskog protokola II. od prvostupanjskog suda, pa i na njegovu navodnu zapovjednu odgovornost. Vrhovni sud je to opravdao na način da je taj protokol, koji se odnosi na civilne osobe u vrijeme nemeđunarodnih sukoba, protumačio tako da se pozvao na njegovu preambulu, izvodeći iz nje konstrukciju da taj protokol pruža zaštitu od vlastite vojske državljanima koji su drugačijeg na-cionalnog, etničkog ili nekog drugog opredjeljenja.

86.2. Podnositelj Glavaš zaključno je istaknuo da ni prvostupanj-ski ni drugostupanjski sud u obrazloženju svojih presuda nisu na-veli razloge zbog kojih su na inkriminacije iz optuženja primijenili upravo sve citirane materijalne propise, niti je vidljivo u čemu bi bila njihova relevantnost za konkretan pravni predmet, a osobito za njegovu zapovjednu odgovornost. Konkretno, s obzirom na vrije-me inkriminacija (slučaj »Ljeto/91«: 12. srpnja 1991. i 31. kolovoza 1991.; slučaj »Zima/91«: studeni i prosinac 1991.) i činjenicu da se zakon tijekom vremena mijenjao te uzimajući u obzir načelo ob-vezne primjene blažeg zakona, postojala je obveza prvostupanjskog suda da jasno obrazloži u čemu je relevantnost svakog od navede-nih propisa, što taj sud nije učinio. Podnositelj je u ustavnoj tužbi podrobno analizirao propise na koje su se pozvali prvostupanjski i drugostupanjski sud, zaključujući kako sudovi nisu primijenili mate-rijalne propise koje je trebalo primijeniti. Navode se dijelovi njegove ustavne tužbe:

»Potrebno je istaknuti da su u brojnim drugim postupcima pokrenutim i vođenim, pa i pravomoćno završenim za kaznena dje-la kvalifi cirana kao ratni zločini, primijenjene odgovarajuće odred-be IV ženevske konvencije i I. dopunskog protokola, tj. protokola kojim je regulirana zaštita građanskih osoba u vrijeme međuna-


tiv aktivnog člana protivničke strane, a nikada protiv civila. Taj je aksiom potkrijepljen obvezom svih država da teške povrede među-narodnog humanitarnog i ratnog prava inkriminiraju i počinitelje zločina kazneno progone. Ta je obveza danas prešla i na međuna-rodne kaznene sudove, osnovane koncem XX. stoljeća.

Ženevske konvencije Ujedinjenih naroda iz 1949. i dopunski proto-koli iz 1977. smatraju se jezgrom međunarodnog humanitarnog pra-va, obuhvaćajući znatan korpus međunarodnog prava koje uređuje oružane sukobe (armed confl icts) (u daljnjem tekstu: međunarodno ratno pravo).

90.1. Republika Hrvatska postala je stranka Ženevskih konvencija i protokola notifi kacijom o sukcesiji od 14. studenoga 1992., s učin-kom od 8. listopada 1991. Naime, točkom I. Odluke o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifi kacija o sukcesiji (»Narodne novine – Me-đunarodni ugovori« broj 1 od 14. studenoga 1992.) određeno je da je notifi kacijama o sukcesiji Republika Hrvatska stranka, od 8. listo-pada 1991., sljedećih mnogostranih međunarodnih ugovora:

1. Ženevske konvencije za poboljšanje položaja ranjenika i bolesni-ka u oružanim snagama u ratu od 12. kolovoza 1949. (Ženeva, 12. kolovoza 1949.), »Službeni vjesnik Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ« broj 6 od 15. rujna 1950.;

2. Ženevske konvencije za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru od 12. kolovoza 1949. (Že-neva, 12. kolovoza 1949.), »Službeni vjesnik Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ« broj 6 od 15. rujna 1950.;

3. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. (Ženeva, 12. kolovoza 1949.), »Službeni vjesnik Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ« broj 6 od 15. rujna 1950.;

4. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. (Ženeva, 12. kolovoza 1949.), »Službeni vjesnik Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ« 6 od 15. rujna 1950.;

5. Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I.) (Ženeva, 8. lipnja 1977.), »Službeni list SFRJ – Međunarodni ugo-vori« broj 16 od 28. prosinca 1978.;

6. Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II.) (Ženeva, 8. lipnja 1977.), »Službeni list SFRJ – Međunarodni ugovori« broj 16 od 18. prosinca 1978.

Kao što je rečeno u točki 79.1., na te se konvencije i protokole od 8. listopada 1991. primjenjuje članak 134. Ustava.

90.2. Osim prethodno spomenute odluke (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 1 od 14. studenoga 1992.), mjerodavni zakoni i odluke Republike Hrvatske koji se odnose na Ženevske kon-vencije su:

– Zakon o potvrđivanju (ratifi kaciji) Izmijenjenoga Priloga I. Do-punskom protokolu Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I), usvoje-noga na Sastanku tehničkih stručnjaka u Ženevi, 24. kolovoza 1990, koji je donio Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske na sjed-nici 10. studenoga 1993., »Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 17 od 20. prosinca 1993.;

– Ženevske konvencije i dopunski protokoli, koje je objavilo Mi-nistarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske, »Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 5 od 12. svibnja 1994.;

– Zakon o potvrđivanju Dopunskog protokola Ženevskim konvenci-jama od 12. kolovoza 1949. o dodatnom znaku raspoznavanja (Pro-

dijela lokalnog srpskog stanovništva na ustavnopravni poredak RH da navedeni oružani sukob nije imao karakter međunarodnog sukoba. Pozivajući se na odredbu članka 3. Konvencije sud samo potvrđuje ovu činjenicu budući odredba čl. 3. regulira odnose oru-žanog sukoba koji nemaju međunarodni karakter. Isto to reguli-ra i II dopunski protokol jer sam naslov govori da je II dopunski protokol ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba.

Dakle, nema dvojbe da se prema činjeničnom opisu radi o nemeđunarodnom oružanom sukobu. Međutim, sud ovu nespornu činjenicu nemeđunarodnog sukoba povezuje sa svojom tvrdnjom da Republika Hrvatska u vrijeme oružanih sukoba nije bila drža-va. Ovo se apsolutno poklapa sa činjeničnim opisom i prihvaćajući navode iz činjeničnog opisa i nebuloznu činjenicu o stavu suda da Hrvatska nije bila država.

Međutim, istina je sasvim nešto drugo ... Svaka samostalna država ima svoje zakonodavstvo koje regulira unutrašnje sukobe, a sami čini navedenih likvidacija ne proizlaze iz nikakvog oružanog su-koba, već to mogu biti samo čini nekih pojedinaca koji čine zločine. Ako bismo pretpostavili da je GGM zajedno sa ostalim učesnicima počinila ove zločine, onda to nikako ne mogu biti zločini proizašli iz oružanog sukoba, već zločini počinjeni od strane pojedinaca – indi-vidualnih osoba. Niti jednom riječju tijekom postupka nije utvrđeno da je bilo koji zločin bio rezultat i posljedica nekog oružanog sukoba, već je sve, prema optužbi i presudi, učinjeno po nekakvim tajnim zadacima pojedinaca, a to svakako nije oružani sukob.

(...)

Zašto je ova činjenica toliko važna. Važna je upravo stoga što iz činjeničnog opisa dispozitiva presude proizlazi da se ne radi o međunarodnom sukobu već o sukobu pojedinaca unutar Republike Hrvatske, pa se shodno tome ne može i ne smije, jer je protuustav-no i protuzakonito primijeniti materijalnu normu odredbe članka 120. OKZ RH, jer ova norma traži pretpostavku kršenja pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, a sam opis iz-vršenja kaznenih djela ne proizlazi iz nikakovih oružanih sukoba već iz ponašanja pojedinaca u tom vremenu.«

Prema tome, čini se da navedeni prigovori upućuju na stajalište podnositeljice kako u slučaju »Zima/91« nije bila riječ o ratnim zločinima nego o »zločinima pojedinaca« u situacijama koje su opi-sane u članku 1. stavku 2. Dopunskog protokola II. o zaštiti civila u nemeđunarodnim oružanim sukobima (v. točku 127.).

2.2. Pravni izvori

88. Prema članku 2. točki b) Dopunskog protokola I. o zaštiti ci-vila u međunarodnim oružanim sukobima, »pravila međunarodnog prava primjenjiva u oružanom sukobu« znače pravila primjenjiva u oružanim sukobima koja su utvrđena u međunarodnim sporazumi-ma kojih su sukobljene strane stranke te općeprihvaćena načela i pravila međunarodnog prava koja su primjenjiva na oružani sukob.

89. Članak 31. Ustava, koji uređuje načelo nullum crimen nulla poena sine lege, izrijekom se poziva na »međunarodno pravo«. On propisuje da »nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila odre-đena zakonom«.

2.2.1. Ženevske konvencije (1949.) i dopunski protokoli (1977.)

90. Ustavni sud podsjeća da je ljudski život vrijednost u žarištu zaštite sveukupnog prava – međunarodnog i unutarnjeg. Stoga, i kada je riječ o lišavanju života protivnika u ratu ili oružanom suko-bu, nakon stogodišnjeg međunarodnog razvoja, od haških mirovnih konferencija 1899. i 1907., međunarodno humanitarno i ratno pravo postavlja danas čvrsti civilizacijski aksiom da su postupci i ratne radnje usmjereni na lišavanje života protivnika dopušteni samo pro-


93. Tome treba dodati i zahtjev za dokazanim postojanjem jasne i određene veze između vlasti nad civilnom osobom i oružanog su-koba, koju je Vrhovni sud obrazložio u presudi broj: I Kž 319/09-3 od 8. rujna 2010. U tom je predmetu Vrhovni sud odbio žalbu dr-žavnog odvjetnika i potvrdio presudu Županijskog suda u Vukovaru kojom je optuženik oslobođen od optužbe da bi počinio krivično djelo iz članka 120. stavka 1. OKZRH-a. Svoju je presudu utemeljio na stajalištu o »dvije sastavnice« ratnog zločina: stupnju intenzite-ta zlostavljanja (v. točku 383.) i vezi između kriminalnog čina kao objektivnog ostvarenja ratnog zločina i okupacije, rata ili oružanog sukoba. Za tu drugu sastavnicu Vrhovni sud je u navedenoj presudi utvrdio:

»... Međunarodno pravo, a time i članak 120. OKZRH-a, šti-ti sve civilne osobe koje su u vlasti protivne strane bez obzira na državljanstvo civilnih osoba, ako se radi o vlasti koja je proizašla iz okupacije (rata ili oružanog sukoba). To znači da vlast nad civil-nim osobama mora biti u svezi s okupacijom, ratom ili oružanim sukobom s tim da ta veza mora biti jasna i određena.

U konkretnoj situaciji to nije tako. ... njeno poludnevno li-šenje slobode u krugu ‘V.’ nije povezano s okupacijom (ratom ili oružanim sukobom) niti je optuženik nad njom imao vlast kao pri-padnik okupacijske sile nad civilom suprotne strane ili nad civilom koji je stavljen pod njegovu vlast u svezi s okupacijom (ratom ili oružanim sukobom). Stoga nema dokaza niti da bi bio ispunjen i drugi uvjet nužan za postojanje ratnog zločina protiv civilnog sta-novništva ...«

2.2.3. Članak 120. stavak 1. OKZRH-a

94. Zakon o preuzimanju Krivičnog zakona Socijalističke Fede-rativne Republike Jugoslavije objavljen je u »Narodnim novinama« broj 53/91. pod točkom 30., a stupio je na snagu danom objave 8. listopada 1991. Člankom 1. tog zakona bilo je propisano: »Ovim zakonom preuzima se Krivični zakon SFRJ (‘Službeni list SFRJ’, br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 74/87, 3/90 i 38/90), kao republički za-kon.« Izmjenama objavljenima u »Narodnim novinama« broj 91/92. taj zakon promijenio je ime u Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske, a njegov pročišćeni tekst objavljen je u »Narodnim novi-nama« broj 31/93. Daljnje izmjene i dopune objavljene su u »Narod-nim novinama« broj 108/95., 16/96. – pročišćeni tekst i 28/96. U tim izmjenama članak 120. stavak 1. OKZRH-a nije mijenjan. Sukladno tome, postojao je kontinuitet pravnih normi u odnosu na pravnu regulaciju kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva prije i poslije 8. listopada 1991.

94.1. Relevantnost sudske kvalifi kacije oružanog sukoba koji je na području Republike Hrvatske započeo 1991. godine vezan je uz primjenu članka 120. stavka 1. OKZRH-a, a izravno proizlazi iz či-njenice da Ženevske konvencije i dopunski protokoli I. i II. – koje pravo primjenjuju tijela progona, kao i sudovi u kaznenim postupci-ma u kojima se optuženicima odnosno okrivljenicima sudi za ratne zločine – razlikuju međunarodne i nemeđunarodne oružane sukobe.

95. Članak 120. stavak 1. OKZRH-a glasi (koso istaknut dio označio Ustavni sud):

»Ratni zločin protiv civilnoga stanovništva

Članak 120.

(1) Tko kršeći pravila međunarodnoga prava za vrijeme rata, oružanoga sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civil-no stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onespo-sobljene za borbu, kojega je posljedica smrt, teška tjelesna ozljeda ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se civilno stanovništvo ubija, muči ili da se nečovječno postupa prema njemu, ili da se nad njim obavljaju biološki, medicinski ili drugi znanstveni pokusi, da se uzi-maju tkiva ili organi radi transplantacije, ili da mu se nanose velike

tokol III.), »Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 4 od 25. travnja 2007.;

– Objava o stupanju na snagu Dopunskog protokola Ženevskim kon-vencijama od 12. kolovoza 1949. o dodatnom znaku raspoznavanja (Protokol III.), »Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 7 od 20. srpnja 2007.

2.2.2. Običajno međunarodno ratno i humanitarno pravo

91. Ustavni sud utvrđuje da se običajno međunarodno ratno pravo, uključujući humanitarno, također smatra izvorom prava u Republici Hrvatskoj.

Pri tome treba naglasiti da se značenje izvora prava, koje se daje običajnom međunarodnom ratnom pravu, osobito humanitarnom, treba strogo razlikovati od pitanja njegova statusa u unutarnjem pravnom poretku Republike Hrvatske. Naime, članak 134. Ustava propisuje da se dijelom unutarnjeg pravnog poretka Republike Hr-vatske imaju smatrati samo »međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi«, to jest međunarodno ugovorno pravo. Ako su ispunjene pretpostavke iz članka 134. Ustava, to je pravo po pravnoj snazi iznad domaćih za-kona. Međutim, navedeno pitanje pravnog statusa pojedinih katego-rija međunarodnog prava u unutarnjem pravnom poretku Republike Hrvatske ne utječe na činjenicu da i međunarodno pravo, koje ne ispunjava pretpostavke iz članka 134. Ustava, može imati značenje izvora prava u pravnom poretku Republike Hrvatske.

92. Upravo je običajno međunarodno ratno pravo, osobito hu-manitarno, primjer »međunarodnog prava« koje ima takvo znače-nje. Primjerice, članak 17. Ustava jasno upućuje na primjenu me-đunarodnog običajnog humanitarnog prava kao jednog od »drugih važećih izvora prava« u smislu članka 115. stavka 3. Ustava.

Članak 115. stavak 3. Ustava propisuje da »sudovi sude na teme-lju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava«. Članak 17. Ustava propisuje da u doba ratnog stanja ili ne-posredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države opseg ogra-ničenja ustavnih prava »mora biti primjeren naravi pogibelji, a za posljedicu ne može imati nejednakost osoba s obzirom na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, nacionalno ili socijalno podrijetlo« (stavak 2.), i da se »niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može ... ograničiti primjena odredbi ovoga Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili ka-žnjavanja, o pravnoj određenosti kažnjivih djela i kazni, te o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijedi« (stavak 3.).

92.1. Prema tome, i kad je riječ o primjeni običajnog međuna-rodnog ratnog prava Ustav izrijekom zahtijeva strogo poštovanje, uz ostala, i ustavnih pravila o pravnoj određenosti kažnjivih djela i kazni (članak 17. stavak 3.). Ustavni sud u tom smislu podsjeća, primjerice, na svoje stajalište, izraženo u odluci broj: U-III-386/1998 od 5. srpnja 2000., da su sudovi dužni obrazložiti koja su pravila međunarodnog prava povrijeđena u slučajevima kada sude za ratne zločine. Takav propust uvijek predstavlja povredu zakona (pa je duž-nost žalbenog suda da ga sankcionira, a Ustavnog suda da s aspekta članka 29. Ustava provjeri je li to učinjeno). Međutim, taj propust ne mora istodobno dovesti do povrede optuženikovog, okrivljenikovog ili osuđenikovog ustavnog prava na pravnu određenost kažnjivog djela (ili drugog prava zaštićenog člankom 17. Ustava) ako se u sud-skom postupku nesporno utvrdi da je povreda međunarodnog pra-va stvarno postojala. Drugim riječima, uz ostala dobra i vrijednosti koji su zaštićeni Ustavom, ostvarenje ustavnog zahtjeva za pravnom određenošću kažnjivih djela u smislu članka 17. stavka 3. Ustava uvijek je pod nadzorom Ustavnog suda.


96. Ustavni sud dalje podsjeća da je u odluci broj: U-III-386/1998 od 5. srpnja 2000. utvrdio da je ratni zločin protiv civilnog stanov-ništva iz članka 120. OKZRH blanketno kazneno djelo jer za njegovo postojanje nije dovoljno da počinitelj izvrši radnje pobliže opisane u zakonskom opisu, nego se traži i da to učini »kršeći pravila među-narodnog prava«. Prema tome, kada počinitelj izvrši opisane radnje, ali ne krši pravila međunarodnog prava, isključen je ratni zločin u smislu članka 120. OKZRH-a (tako i Ksenija Turković, u: Horvatić, Šeparović i suradnici, Kazneno pravo, posebni dio, Zagreb 1999., str. 161.), pa dolazi u obzir neko drugo kazneno djelo (primjerice, ubojstvo). Mjerodavni dio obrazloženja odluke Ustavnog suda broj: U-III-386/1998 glasi:

»Kazneno djelo iz članka 120. OKZRH (ratni zločin protiv civilnog stanovništva) je tzv. blanketno kazneno djelo. Da bi to kazneno djelo postojalo nije dovoljno da počinitelj počini radnje pobliže navedene u zakonskom opisu, nego se traži i to da to učini kršeći pravila međunarodnog prava. To znači da je u slučajevima kada počinitelj počini opisane radnje, ali ne krši pravila međuna-rodnog prava, isključen navedeni ratni zločin.«

97. To potvrđuje i praksa Vrhovnog suda. Tako je, primjerice, u presudi i rješenju broj: I Kž 247/11-8 od 21. veljače 2012., u kojem se Vrhovni sud bavio kaznenim djelom ratnog zločina iz članka 120. stavka 1. OKZRH-a povezanim s događajem u Novskoj od 18. pro-sinca 1991., Vrhovni sud utvrdio:

»Kriminalna aktivnost optuženih ... opisana u činjeničnom opisu optužbe Vojnog tužitelja u Zagrebu nije sadržavala nužne konstitutivne elemente kaznenog djela na čiji bi progon Republike Hrvatska bila obavezna prema odredbama međunarodnog prava ... Također, za istaći je da niti tada ovlašteni tužitelj te konstitutivne elemente koji se odnose na postupanje optuženika protivno odre-đenim normama međunarodnog prava i to onim sadržanim u IV Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine i Dopunskom protokolu I Ženevske kon-vencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, koje se odnose na posebnu zaštitu civila u oružanom sukobu, tada nije ugradio u činjenični opis kaznenog djela za koje je teretio optuženike.«

97.1. Navode se dva primjera iz prakse Vrhovnog suda koja jasno upućuju na razlikovanje kaznenog djela »ubojstva« od »ubijanja ci-vila kao jedan od oblika počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva«. Tako je u presudi broj: I Kž 802/11-7 od 22. studenoga 2011. Vrhovni sud utvrdio:

»... ovaj optuženik (je) terećen za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH između ostalom i modalitetom ubijanja civilnih osoba. Pri tome valja imati u vidu da element kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZ RH nije počinjenje kaznenog djela ubojstva već naprosto ‘ubijanje civila’ kao jedan od oblika počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, ...

(...)

... Ovaj pojam ubijanja nema značaj obilježja samostalnog kaznenog djela ubojstva već naprosto oduzimanje života civilnom stanovništvu za vrijeme rata ili oružanog sukoba, protivno pravili-ma međunarodnog prava. ...«

97.2. Kao primjer razlikovanja »ubojstva« i »ubijanja civila kao je-dan od oblika počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civil-nog stanovništva«, s činjeničnog aspekta, navodi se i mjerodavni dio presude Vrhovnog suda broj: I Kž 431/13-8 od 29. listopada 2013., koja se bavila ubijanjem civilnog stanovništva u Novskoj 18. pro-sinca 1991. (riječ je o istom događaju kao u prethodno spomenutoj presudi i rješenju broj: I Kž 247/11-8 od 21. veljače 2012.) protivno članku 3. stavku 1. točki a) IV. Ženevske konvencije i članku 51. stavcima 2. i 6. Dopunskog protkola I.:

patnje ili povrede tjelesnoga integriteta ili zdravlja; da se provodi raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjivanje ili prevođe-nje na drugu vjeru, prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; da se primjenjuju mjere zastrašivanja i terora, uzimaju taoci, primjenjuje kolektivno kažnjavanje, protuzakonito odvođenje u koncentracio-ne logore i druga protuzakonita zatvaranja, da se provodi lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje, prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji, da se prisiljava na prisilni rad, izgladnjuje stanovništvo, provodi konfi skacija imovine, da se pljačka imovina stanovništva, protuzakonito i samovoljno uništava ili prisvaja u ve-likim razmjerima imovinu, što nije opravdano vojnim potrebama, uzima nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjuje vrijednost domaćega novca ili protuzakonito izdaje novac, ili tko učini neko od navedenih djela,

kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili kaznom zatvo-ra od dvadeset godina.

(...)«

95.1. Prema tome, članak 120. OKZRH-a propisuje kaznenu odgo-vornost svakoga »tko kršeći pravila međunarodnoga prava za vrije-me rata, oružanoga sukoba ili okupacije naredi ... ili ... počini neko od navedenog djela«.

Ustavni sud podsjeća na presudu Vrhovnog suda broj: I Kž 1008/08--13 od 18. studenoga 2009., u kojoj je taj sud obrazložio razloge zbog kojih se, pozivom na članak 28. OKZRH-a, kazneno djelo ratnog zločina može izvršiti i nečinjenjem:

»... okolnost da je u odredbi čl. 120. ... OKZRH opisana rad-nja činjenja (naredi ili počini) ne znači da ta djela nije moguće počiniti i nečinjenjem jer je odredbom čl. 28. OKZRH, kao općom odredbom koja je bila na snazi i u vrijeme počinjenja djela, te koja je, uz postojanje drugih zakonskih pretpostavki, primjenjiva na sva krivična djela čije biće se može ostvariti i nečinjenjem, propisano da se krivično djelo može počiniti činjenjem ili nečinjenjem, time da je počinjenje djela nečinjenjem moguće samo kad je počinitelj propustio činjenje koje je bio dužan izvršiti. Uostalom, ... u kon-kretnom je slučaju riječ o tzv. zakonski nereguliranim garantnim djelima nečinjenja koja upravo i karakterizira, te razlikuje od za-konski reguliranih garantnih djela nečinjenja, okolnost što biće tih krivičnih djela nije izrijekom opisano u zakonu odnosno što ne-maju svoje vlastite zakonske opise, iako nesporno pravno postoje. Zbog navedenog se ta djela i nazivaju zakonski neregulirana, za ra-zliku od zakonski reguliranih garantnih djela nečinjenja, kod kojih je radnja nečinjenja izrijekom opisana u zakonu. Upravo je odredba čl. 28. OKZRH pravna osnova postojanja zakonski nereguliranih garantnih djela nečinjenja kada, pod određenim pretpostavkama, zakonski opisana materijalna krivična djela, kod kojih je zakonski opisana radnja počinjenja djela činjenje, mogu obuhvatiti i poči-njenje tih djela nečinjenjem, iako radnja nečinjenja nigdje nije u zakonskom opisu djela opisana. Da bi moglo doći do primjene čl. 28. OKZRH, te da bi zakonski opisana materijalna krivična djela činjenja mogla biti počinjena i nečinjenjem odnosno predstavljati zakonski neregulirano garantno djelo nečinjenja, potrebno je da, uz postojanje i drugih pretpostavki, počinitelj djela ima poseban odnos prema zaštićenom dobru iz kojeg onda proizlazi i njegova posebna obveza prema tom dobru (tzv. garantna obveza). Taj po-seban odnos prema zaštićenom objektu u konkretnom se slučaju temelji na tzv. garantnoj obvezi na osnovi obveze nadzora nad tre-ćom osobom odnosno iz pozicije nadređenog prema podređenom. Naime, riječ je o situaciji kada je osoba, zbog svoje pozicije obveze nadzora jedne osobe ili pozicije autoriteta, obvezna i odgovorna za sebi podređene. ...

... osnovano je zaključio da je optuženi ... unatoč tome što je imao efektivne zapovjedne ovlasti i moći, te saznanja o protu-pravnostima, propustio postupiti sukladno takvoj svojoj zakonskoj obvezi, a posljedice njegovog propuštanja (nečinjenja dakle) su jednakovrijedne posljedicama do kojih bi došlo počinjenjem djela zakonski opisanom radnjom činjenja (smrt, uništenje imovine), ...«


kobljenih država, odnosno u slučaju nemeđunarodnog oružanog sukoba, na cjelokupnom području pod nadzorom strane u sukobu, neovisno o tomu vode li se tamo borbe ili ne.15

(...)

Za postojanje nemeđunarodnog sukoba« (u postupcima pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju – op. Ustav-nog suda) »traži se dugotrajno, produženo oružano nasilje u koje su na jednoj strani uključene nevladine grupe. Ne traži se da ustanici vrše nadzor nad dijelom državnog područja ili preuzmu obvezu poštovanja zajedničkog članka 3. Nadalje, nije nužno da vladine oružane snage budu uključene u sukob, kao ni da ustanici budu priznati kao zaraćena stranka. Sve upućuje da se radi o izuzetno širokoj interpretaciji nemeđunarodnog oružanog skoba, kako bi se osigurala što šira primjena članka 3. ...

... S druge strane, Međunarodni kazneni sud za Ruandu zau-zeo je kritičko gledište u odnosu na tu defi niciju nemeđunarodnog oružanog sukoba, tvrdeći da je kao takva apstraktna, a da se odlu-ka radi li se o situaciji koja potpada pod polje primjene članka 3. ili ne, treba prosuđivati u svakom pojedinačnom slučaju.20 Ako ne postoji neovisno tijelo koje bi trebalo odlučiti o toj stvari, pitanje o postojanju ili nepostojanju nemeđunarodnog oružanog sukoba treba ostaviti samoj državi.

____________________

[Bilj. 11: Za defi niranje nemeđunarodnih oružanih sukoba v. primje-rice u: Degan, Vladimir-Đuro, Međunarodno pravo, str. 865; Gasser, Hans-Peter, Međunarodno humanitarno pravo, uvodna razmatranja, Međunarodni odbor Crvenog križa, Zagreb, 2000., str. 66.

Bilj. 12: Članak 1. stavak 1. Protokola II.

Bilj. 13: Tako, primjerice, Degan navodi kako se unutar jedne države međusobno mogu boriti različite skupine i na njihov će sukob biti pri-mjenjiva pravila Dopunskog protokola II. Smatra da je takva situacija bila u Bosni i Hercegovini tijekom 1993. godine. Degan, Vladimir-Đuro, Međunarodno pravo, str. 865.a

Bilj. 14: Više o analizi predmeta v. u: Alvarez, Jose E., Nürnberg Revi-sited: Th e Tadic Case, European Journal of International Law, vol. 7, br. 2, 1996., str. 245 – 264; ...

Bilj. 15: V. Odluka o nadležnosti u predmetu Tadić, par. 70. Za potvrdu istog stava v. infra bilj. br. 19.]

Bilj. 20: Th e Prosecutor v. Georges Anderson Nderubumwe Rutaganda, Judgement and Sentence in the Trial Chamber, ICTR-96-3, 6 December 1999, par. 93.]«

Interpretacija nemeđunarodnog oružanog sukoba koju je ponudio Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju daleko je šira od one iz Dopunskog protokola II. na kojemu se zasnivaju osporene presu-de koje su predmet ovog ustavnosudskog postupka (određenje tog sukoba prema članku 1. Dopunskog protokola II. v. u točki 127.).

99. Oružani sukob na području Republike Hrvatske započeo je prije no što je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava. Prvu uredbu na temelju članka 101. stavka 1. Ustava, koji ga je ovlašćivao da donosi uredbe sa zakon-skom snagom i poduzima izvanredne mjere u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike, predsjednik Republike donio je 9. rujna 1991. (v. Uredbu o prestan-ku radnog odnosa, »Narodne novine« broj 46/91.). Oružani sukob nastavljen je snažnim intenzitetom nakon što je 8. listopada 1991. Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu među-narodnog prava.

100. Vrhovni sud u svojoj je sudskoj praksi postavio jasno pra-vilo da je 8. listopada 1991. u Republici Hrvatskoj oružani sukob iz nemeđunarodnog prerastao u međunarodni. Ujedno je uputio na primjenu mjerodavnih dopunskih protokola uz Ženevske konvencije kad su u pitanju stradanja civila prije i poslije tog datuma. Tako je za oružani sukob do 8. listopada 1991. Vrhovni sud u rješenju broj: I Kž 520/09-10 od 3. kolovoza 2010. utvrdio mjerodavnim Dopunski protokol II.:

»... ispravno zaključuje prvostupanjski sud da je grupa u kojoj su bili i optuženici uputila se u kuću P. M. u N. na teritori-ju koji nije bio pod okupacijom i funkcionirala je vlast Republike Hrvatske, koju kuću su oni sami identifi cirali kao kuću u kojoj žive civili koji pomažu neprijatelja, s namjerom da ‘očiste teren’ tj. da ubiju sve civile koje tamo zateknu (B. čuva stražu da iz podruma ne izađu civili dok ostali ‘čiste teren’ u stambenom dijelu kuće), znajući da protiv ovih civilnih osoba nije proveden nikakav postupak u kojoj bi se utvrdila bilo kakva njihova odgovornost za navodno po-maganje neprijatelju, preuzimajući tako na sebe ulogu istražitelja, tužitelja, suda i egzekutora sankcije oduzimanja života, što je sve protivno bilo kakvom civilizacijskom ustroju društvene zajednice i kao takvo je notorno svim ljudima. Nedopuštenost ovakvog ubija-nja civila sadržana je u međunarodnim dokumentima označenim u izreci pobijane presude, a kako je nedopuštenost postupanja kakvo je utvrđeno kod optuženika notorna okolnost to nije bilo potrebe posebno dokazivati svijest optuženih o njihovom postupanju pro-tivno upravo označenim člancima Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine i Protokolu I uz konvenciju.«

2.3. Nemeđunarodni i međunarodni oružani sukob

98. Općenito govoreći, međunarodni oružani sukobi (interna-tional armed confl icts) prepoznaju se po tome što se vode između dviju ili više država. Prema članku 1. stavku 4. Protokola I., me-đunarodni oružani sukobi »uključuju oružane sukobe u kojima se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije i protiv rasističkih režima u ostvarivanju svoga prava na samoodređenje, kao što je sadržano u Povelji Ujedinjenih naroda i Deklaraciji o načeli-ma međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji među državama u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda«.

98.1. Suprotno tome, za nemeđunarodne (unutarnje) oružane su-kobe (non-international armed confl ict) još uvijek nema univerzalno prihvaćenog određenja ni u pravnoj doktrini ni u sudskoj praksi, ali ga određuju pojedini međunarodni ugovori poput Dopunskog pro-tokola II. Temeljni elementi tog sukoba, kao i različita sudska praksa s njim u vezi, prikazani su u članku S. Fabijanić Gagro »Nemeđu-narodni oružani sukobi u praksi Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju« (Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 28, br. 2, 2007., str. 1117.-1118.):

»... Nemeđunarodni se sukobi mogu defi nirati kao oružana sučeljavanja koja se odvijaju na području jedne države između vla-de, s jedne strane, i ustaničkih oružanih skupina, s druge (s već spomenutim izuzetkom onih u korištenju prava naroda na samo-određenje). Takvi se sukobi nazivaju još i unutarnji ili građanski.11 Pripadnici takvih skupina, neovisno o njihovu nazivu, bore se za preuzimanje vlasti, stjecanje veće autonomije unutar države ili odcjepljenje i stvaranje vlastite države. Njihovo bitno određenje je organiziranost. Neprijateljstva se u tim sukobima odvijaju na po-dručju jedne države između njezinih oružanih snaga i odmetničkih oružanih snaga ili drugih organiziranih naoružanih skupina, koje pod odgovornim zapovjedništvom, vrše takav nadzor nad dijelom njezina teritorija, koji im omogućuje voditi neprekidne i usklađene vojne operacije.12 Kritičari tako postavljene defi nicije smatraju da se ona u praksi pokazala nepotpunom,13 i Međunarodni kazneni tri-bunal za bivšu Jugoslaviju ponudio je i primjenjuje širu defi niciju.

Pitanje postojanja oružanog sukoba u vremenu i na područ-ju na kojem su zločini počinjeni, u praksi Tribunala se po prvi puta postavilo u predmetu Tadić.14 U istom je predmetu ponuđena sljedeća defi nicija oružanog sukoba: oružani sukob postoji svug-dje gdje se pribjeglo oružanoj sili između država, ili produženom oružanom nasilju između vlasti i organiziranih naoružanih grupa, ili između takvih grupa unutar jedne države. Međunarodno se hu-manitarno pravo primjenjuje od početka takvih sukoba pa sve do poslije prestanka neprijateljstava, odnosno sve do zaključenja mira. U slučaju nemeđunarodnog oružanog sukoba, kao kraj se uzima pronalaženje mirnog rješenja. Sve do tog trenutka, međunarodno se humanitarno pravo primjenjuje na cjelokupnom području su-


103. U tim je okvirima ustavnopravno relevantna činjenica da su osporenom presudom Županijskog suda u Zagrebu, koju je Vrhovni sud pravomoćno potvrdio, podnositelji osuđeni zbog toga što su:

»... u svrhu zastrašivanja i odmazde prema civilnim stanov-nicima Osijeka, poglavito srpske narodnosti, postupali protivno odredbama članka 3. stavka 1. točke a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. te odredbama članka 4. stavka 1. i stavka 2. točke a), članka 5. stav-ka 3. i članka 13. stavka 2. Dopunskog protokola ženevskim kon-vencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II),«.

Prema izreci osporene prvostupanjske presude, time su, »kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba«, počinili »krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava«, opisana i kažnjiva po članku 120. stavku 1. OKZRH-a.

2.4.1. Primjena članka 3. Ženevskih konvencija u sudskoj praksi

104. Članak 3. IV. Ženevske konvencije, na koju se pozivaju ospo-rene presude u osudi podnositelja, u istovjetnom se sadržaju nalazi u sve četiri Ženevske konvencije iz 1949. Uz napomenu da je riječ o službenom prijevodu teksta IV. Ženevske konvencije na hrvatski jezik, objavljenom u »Narodnim novinama« broj 5/94., mjerodavne odredbe tog članka glase:

»Članak 3

U slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karak-ter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica (armed confl ict not of an international character occurring in the territory of one of the High Contracting Parties), svaka stranka su-koba dužna je primjenjivati barem ove odredbe:

1. S osobama koje izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i oso-be koje su izvan bojnog ustroja (‘hors de combat’) zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojega drugog razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja utemeljenoga na rasi, boji kože, vjeroispovijedi ili uvjerenju, spo-lu, rođenju ili imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju.

U tu su svrhu prema gore navedenim osobama zabranjeni i ostaju zabranjeni, u svako doba i na svakom mjestu, ovi čini:

a) nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubojstava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja.

(...)«

104.1. Članak 3. Ženevskih konvencija sadržava minimum pravila primjenjivih u slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugo-vornica. Međutim, prihvaćajući da je taj članak »ugovor u malom« (treaty in miniature) i da izražava elementarne obveze humanosti, međunarodna sudska praksa sve više širi područje njegove primje-ne. Temeljne informacije dane su u Fabijanić Gagro (cit. gore, točka 98.1., str. 1115.-1116.):

»Danas je zajednički članak 3. dio međunarodnog običajnog prava,6 odražava humanitarna načela koja su temelj cjelokupnog međunarodnog humanitarnog prava, a koja se primjenjuju u neme-đunarodnim sukobima,7 ali su istodobno tako općenite prirode da se smatra kako uređuju i međunarodne oružane sukobe.8

Postoji mišljenje da su Statutom Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: Tribunal),9 krše-nja zajedničkog članka 3. postala predmetom kaznenog gonjenja na međunarodnoj razini, što je potvrđeno i u predmetima pred Tribunalom. Primjerice, u drugostupanjskom postupku u predmetu Delalić zaključeno je kako se ne može pronaći niti jedan načelni razlog zbog kojeg se, nakon što je primjena pravila međunarod-nog humanitarnog prava proširena i na kontekst nemeđunarodnih sukoba, kršenja tih pravila ne bih mogla kazneno sankcionirati

»... na postupanje osoba koji su kao sudionici oružane po-bune poduzimali radnje koje po sadržaju predstavljaju ratne zloči-ne, a radnje su poduzete prije 8. listopada 1991. treba primijeniti Ženevsku konvenciju od 12. kolovoza 1949. i Protokol br. II. toj Konvenciji, jer se te radnje imaju tretirati kao radnje poduzete u nemeđunarodnom sukobu koje su poduzeli pojedinci koji su pobu-njenici protiv legalnog poretka Republike Hrvatske.«

100.1. S druge strane, u rješenju broj: I Kž 219/13-8 od 16. travnja 2014., Vrhovni sud utvrdio je da poslije 8. listopada 1991. oružani sukob ima međunarodni karakter:

»... od 8. listopada 1991. Republika Hrvatska ima međuna-rodnopravnu osobnost te se od tada oružani sukob koji se odvija na njenom teritoriju, u smislu primjene odredbi međunarodnog prava, smatra međunarodnim sukobom, koji stav je prihvaćen i u ustaljenoj sudskoj praksi sudova u Republici Hrvatskoj.«

U presudi broj: I Kž 1008/08-13 od 18. studenoga 2009., u kojoj je bila riječ o optužbama za počinjenje ratnih zločina poslije 8. listopa-da 1991., Vrhovni sud utvrdio je mjerodavnim Dopunski protokol I.:

»... osnovano je prvostupanjski sud zaključivao temeljem pozitivnih propisa koji su u inkriminirano vrijeme bili na snazi u Republici Hrvatskoj, i to prvenstveno temeljem ... čl. 86. st. 2. i čl. 87. Dopunskog protokola I. Potonje su odredbe, koje je Republika Hrvatska preuzela dana 8. listopada 1991. godine notifi kacijom o sukcesiji, sukladno čl. 140. Ustava Republike Hrvatske, sastavni dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj su snazi iznad zakona.«

100.2. Iako se i u praksi Vrhovnog suda i u praksi Ustavnog suda mogu sresti pojedine odluke iz kojih bi se moglo zaključiti da razli-kovanju dopunskih protokola nije bila dana dužna pažnja (v., pri-mjerice, odlomak 6. u točki 6. obrazloženja odluke Ustavnog suda broj: U-III-386/1998 od 5. srpnja 2000.), takve su odluke rijetke i ne odražavaju načelna pravna stajališta tih sudova o mjerodavnom dopunskom protokolu uz Ženevske konvencije koji se treba primje-njivati na događaje prije i poslije 8. listopada 1991.


101. Zadaća Ustavnog suda u ovom ustavnosudskom postupku ograničava se na ispitivanje konkretnih povreda ustavnih prava koja su podnositelji istaknuli u svojim ustavnim tužbama. U tim okvirima, sudska kvalifi kacija karaktera oružanog sukoba zajedno s pitanjem međunarodnog prava koje su sudovi primijenili mogu imati konkretne implikacije na utvrđenje kaznene odgovornosti podnositelja u predmetu koji se razmatra u ovom ustavnosudskom postupku s posebnog ustavnopravnog aspekta. Riječ je o aspektu moguće povrede ustavnih prava podnositelja na jednakost pred za-konom (članak 14. stavak 2. Ustava) i na pravično suđenje (članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije), koja jamstva čine glavna obilježja vladavine prava zajamčene Ustavom i Konven-cijom.

To znači da je Ustavni sud dužan u ovom predmetu ta pitanja (sud-sku kvalifi kaciju karaktera oružanog sukoba na području Republi-ke Hrvatske u drugoj polovini 1991. godine s obzirom na datum kad je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava, o kojoj ovisi primjena mjerodavnog prava u tom razdoblju) ocijeniti u svjetlu prakse Vrhovnog suda u drugim usporedivim predmetima.

102. Istodobno, nije na Ustavnom sudu da usmjerava opći razvitak kaznenog pravosuđa u Republici Hrvatskoj u pravnom području veza-nom uz ratne zločine, sve dok ono ostaje u okvirima Ustava. Za razvitak i usmjeravanje sudske prakse u tom pravnom području te za njezinu iz-gradnju i ujednačavanje nadležan je i odgovoran Vrhovni sud kao najviši sud u zemlji u skladu s člankom 116. stavkom 1. Ustava.


branu mučenja te nečovječnog i ponižavajućeg postupanja – op. Ustavnog suda.)

107. Primjenom testa »fl agrantne uskrate pravde« na konkretni slučaj koji je predmet ovog ustavnosudskog postupka, Ustavni sud utvrdio je da interpretacija članka 3. stavka 1. točke a) IV. Ženev-ske konvencije, koju su sudovi prihvatili i primijenili u tom slučaju, nije dovela do nejednakog postupanja prema podnositelju u odnosu prema drugim osobama u usporedivoj kaznenopravnoj situaciji, a ni do fl agrantne uskrate pravde za podnositelje ustavnih tužbi u smislu članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije.

Naime, sudska praksa pokazuje da kazneni sudovi primjenjuju čla-nak 3. svih Ženevskih konvencija jednako na sve istovrsne predmete, ne čineći njegovu primjenu ovisnom o karakteru oružanog sukoba o kojem je riječ u pojedinom od njih. Ta praksa je ujednačena te je dostatno dugotrajna i stabilna da bi se mogla smatrati »pravom« koje su izgradili hrvatski kazneni sudovi, u značenju koje tom pravu daje ESLJP u svojoj praksi.

108. Daljnji razlog zbog kojeg je Ustavni sud dužan suzdržati se od preispitivanja općeg sudskog pristupa primjeni članka 3. Ženev-skih konvencija i njegovoj interpretaciji od strane kaznenih sudova leži u činjenici da sadržaj tog članka, kao »ugovora u malom« koji izražava elementarne obveze humanosti, upućuje na zaključak kako njegova primjena na sve vrste oružanih sukoba, neovisno o njiho-vom karakteru, općenito nije protivna nijednoj ustavnoj vrijednosti ili zaštićenom dobru koje štiti hrvatski Ustav. Štoviše, članak 17. hrvatskog Ustava sadržava širi katalog zaštićenih dobara no što ih sadržava zajednički članak 3. Ženevskih konvencija (v. točku 92.).

109. Konačno, Ustavni sud podsjeća da su pravo na život i za-brana zlostavljanja izrijekom propisani i u mnogim međunarodnim ugovorima o ljudskim pravima, koji se primjenjuju u svim situaci-jama, uključujući i neprijateljstva svih vrsta. Tako u konvencijskom pravu zabrana mučenja i drugog nečovječnog ili ponižavajućeg po-stupanja ili kažnjavanja pripada u apsolutno zaštićena nederogabil-na prava. To pravo ESLJP smatra jednim od središnjih (ključnih, nosivih) prava. Zabrana sadržana u članku 3. Konvencije »jedna je od temeljnih vrijednosti demokratskih društva«. To je istaknuto u predmetu Assenov protiv Bugarske (presuda, 28. listopada 1998., za-htjev br. 24760/94):

»93. Kao što je to Sud primijetio mnogo puta, u članak 3. ugrađena je jedna od temeljnih vrijednosti demokratskog društva. Čak i u najtežim okolnostima, kao što je borba protiv terorizma ili kriminala, Konvencija u apsolutnom smislu zabranjuje mučenje odnosno nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Za razliku od većine materijalnih odredaba Konvencije i protokola br. 1 i 4, članak 3. ne propisuje nikakve iznimke, a članak 15. ne do-pušta nikakva odstupanja od članka 3. čak ni u slučaju izvanrednog stanja koje ugrožava opstanak naroda.«

110. Iz navedenih razloga Ustavni sud utvrđuje da podnosite-ljima ustavnih tužbi nije povrijeđeno pravo na jednakost pred za-konom (članak 14. stavak 2. Ustava) i pravo na pravično suđenje (članak 29. stavak 1. Ustava) kad je riječ o njihovim prigovorima o primjeni članka 3. IV. Ženevske konvencije u vezi s člankom 120. stavkom 1. OKZRH-a na njihov slučaj. Za eventualne modifi kacije dosadašnje ujednačene i ustaljene sudske prakse kaznenih sudova u primjeni članka 3. Ženevskih konvencija nadležan je i odgovoran Vrhovni sud kao najviši sud u zemlji.

2.4.2. Sudska kvalifi kacija karaktera oružanog sukoba kao odlučna činjenica

111. Drugačija je situacija s primjenom dopunskih protokola uz Ženevske konvencije. Kao što je navedeno u točkama 100. i 100.1., sudska praksa Vrhovnog suda pokazuje da taj sud nastoji postaviti

na međunarodnom nivou.10 U svjetlu činjenice da je danas većina sukoba suvremenog društva nemeđunarodnog karaktera i da su zločini jednako strašni neovisno o predznaku sukoba, zaključeno je, izražavanje razlike među njima i posljedica u odnosu na poči-njene zločine, moglo bi se smatrati ignoriranjem svrhe Ženevskih konvencija i zaštite dostojanstva čovjeka.

____________________

[Bilj. 6: Stav o članku 3. kao dijelu običajnog prava potvrđen je od strane Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju u više predmeta. V. primjerice u: ... (... Odluka o nadležnosti u predmetu Ta-dić; par. 98. V. također i u: ... (... Prvostupanjska presuda u predmetu Aleksovski), par. 20; ... (... Prvostupanjska presuda u predmetu Blaškić), par. 166; ...

Bilj. 7: Izvorna namjera tvoraca Ženevskih konvencija bila je da pravila zajedničkog članka 3. u kojem su iznijeti standardi osnovne humanitar-ne zaštite, budu uopćen iskaz o cilju Ženevskih konvencija kao cjeline. Tekst zajedničkog članka 3. u velikoj se mjeri temelji na općim zami-slima sadržanim u raznim radnim verzijama teksta preambula koje na kraju nisu uvrštene. Više o zajedničkom članku 3. v. u: ...

Bilj. 8: Ovo tumačenje nalazi potvrdu u Preambuli Dopunskog proto-kola II u kojoj stoji da u slučajevima koji nisu predviđeni pozitivnim pravom, čovjek ostaje pod zaštitom načela čovječnosti i zahtjeva javne savjesti. U prilog stajalištu da su kršenja zajedničkog članka 3. primje-njiva bez obzira na prirodu sukoba, v. primjerice Odluku o nadležnosti u predmetu Tadić, par. 98 i 102. V. i u: Drugostupanjska presuda u predmetu Delalić, par. 143-147; Prosecutor v. Pavle Strugar, Judgement in Trial Chamber II, IT-01-42-T, 31 January 2005 (u daljnjem tekstu: Prvostupanjska presuda u predmetu Strugar), par. 219.

Bilj. 9: Puni naziv Tribunala je Međunarodni tribunal za kažnjavanje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog pra-va, počinjena na području bivše Jugoslavije od 1991. ...

Bilj. 10: V. u Drugostupanjskoj presudi u predmetu Delalić, par. 171-172.]«

105. Ustavni sud primjećuje da su, u konkretnom predmetu koji se razmatra u ovom ustavnosudskom postupku, nadležni sudovi prihvatili najšire tumačenje članka 3. Ženevskih konvencija jer su sve podnositelje, i u slučaju »Ljeto/91« (srpanj/kolovoz 1991.) i u slučaju »Zima/91« (studeni/prosinac 1991.) osudili zbog toga što su, »u svrhu zastrašivanja i odmazde prema civilnim stanovnicima Osijeka, poglavito srpske narodnosti«, postupali protivno članku 3. stavku 1. točki a) IV. Ženevske konvencije. Sudovi nisu smatrali da primjena tog članka treba ovisiti o karakteru oružanog sukoba u Republici Hrvatskoj prije i poslije 8. listopada 1991. (to jest je li on imao nemeđunarodni ili međunarodni karakter), iako sam članak 3. izrijekom upućuje na slučajeve »oružanog sukoba koji nema među-narodni karakter« (v. točku 104.).

106. Ustavni sud dužan je suzdržati se od ulaženja u preispitiva-nje sudske interpretacije primijenjenog članka 3. stavka 1. točke a) IV. Ženevske konvencije na kojoj su utemeljene konkretne osude u predmetu koji se ovdje razmatra sve dok ta interpretacija ne dovodi do »fl agrantne uskrate pravde« za podnositelje ustavnih tužbi u smi-slu njihova prava na jednakost pred zakonom i na pravično suđenje iz članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije. Za taj je test u predmetu Ahorugeze protiv Švedske (presuda, 27. listopada 2011., zahtjev br. 37075/09) ESLJP utvrdio:

»115. ... Test ‘fl agrantne uskrate pravde’ je strog (stringent). Flagrantna uskrata pravde izlazi izvan okvira običnih nepravilnosti ili nedostatka garancija (safeguards) u sudskim postupcima koji mogu dovesti do kršenja članka 6. ... Tu se zahtijeva kršenje načela pravičnog suđenja ... koje je toliko fundamentalno da dovodi do poništenja (nullifi cation) ili uništenja (destruction) same biti prava zajamčenog tim člankom.

116. Pri provedbi tog testa, Sud smatra da se isti standard i teret dokazivanja treba primjenjivati kao i pri ispitivanju izručenja i protjerivanja iz članka 3. ...« (Članak 3. Konvencije uređuje za-


odvijao za vrijeme trajanja (nemeđunarodnog) oružanog sukoba između Oružanih snaga Republike hrvatske i srpskih paravojnih formacija na teritoriju Republike Hrvatske (što je i opće poznata činjenica), s tim da sam pojam ‘oružanog sukoba’ u Ženevskim kon-vencijama nije defi niran, ali su to svakako oružana neprijateljstva duljeg trajanja u kojem se sukobljavaju organizirane oružane snage, koji sukob je (zapravo) izjednačen s ratom.’

Sud prvog stupnja, dakle, polazeći od utvrđenja iz izreke o primjeni čl. 3. III. Ženevske konvencije obrazlaže da nije sporno da se predmetno kazneno djelo ratnog zločina dogodilo za vrijeme unutarnjeg sukoba vojske Republike Hrvatske i paravojnih formaci-ja na području Republike Hrvatske ukazujući da je to i općepoznata okolnost.

Međutim, u pravu je opt. Ž.Ž. kada tvrdi da je s obzirom na vremenski okvir predmetne inkriminacije takvo utvrđenje sporno i da opće« (pravilno: uopće – op. Ustavnog suda) »nije ‘opće po-znato’, te je i prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogrešno, i to kako s aspekta prihvaćene domaće i međunarodne judikature tako i jurisprudencije.

Naime, što se tiče karaktera oružanog sukoba u smislu držav-nog subjektiviteta Republike Hrvatske na koju je izvršena oružana agresija treba imati u vidu da je nakon održanog referenduma od 19. svibnja 1991. donijeta Ustavna odluka Sabora Republike Hrvat-ske o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991 (‘Narodne novine’ broj 31/91.) kojom se Republika Hrvatska proglasila suverenom i samostalnom državom te je pokrenula po-stupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ, a potom je Sabor Republike Hrvatske 8. listopada 1991. donio Odluku (‘Narodne no-vine’ broj 53/91.) kojom od tog dana Republika Hrvatska raskida državnopravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim repu-blikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ, čime je proglašena potpuna samostalnost Republike Hrvatske.

Prema tome, od 8. listopada 1991. Republika Hrvatska ima međunarodnopravnu osobnost te se od tada oružani sukob koji se odvija na njenom teritoriju, u smislu primjene odredbi međuna-rodnog prava, smatra međunarodnim sukobom, koji stav je pri-hvaćen i u ustaljenoj sudskoj praksi sudova u Republici Hrvatskoj.

Prema tome, utvrđenje suda prvog stupnja da se u kon-kretnom slučaju radi o unutarnjem oružanom sukobu koje se odnosi na ovu odlučnu činjenicu je pogrešno. Iako sud prvog stupnja u nastavku obrazloženja ispravno navodi da je razlika izme-đu međunarodnog i nemeđunarodnog oružanog sukoba neznatna jer se međunarodno pravo primjenjuje u manjem opsegu nego u međunarodnom (što je vidljivo iz izričaja čl. 3. Ženevskih konven-cija koji se primjenjuje na unutarnje oružane sukobe ‘... svaka od strana u sukobu bit će dužna primijeniti bar sljedeće odredbe ...’) pitanje pravilnosti utvrđenja ove odlučne činjenice je svakako važno i ona mora biti utvrđena na ispravan način. Iz ovakve presude suda prvog stupnja bi proizlazilo da su optuženici po-činili krivično djelo ratnog zločina tijekom trajanja unutarnjeg oružanog sukoba, što je netočno i neprihvatljivo jer je već uve-like bio u tijeku međunarodni oružani sukob u svezi agresije koja je izvršena na Republiku Hrvatsku kao samostalnu državu.

Iz naprijed navedenih razloga trebalo je prihvaćanjem žalbe opt. Ž.Ž., i ostalih optuženika pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. S obzirom da je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno, ovaj se drugostupanjski sud nije upuštao u ocjenu ostalih žalbenih osnova iz žalbi optuženika.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će provesti sve do sada izvedene dokaze, a po potrebi i druge, te će nji-hovom sveobuhvatnom ocjenom, kako pojedinačnom, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, a imajući u vidu naprijed na-vedenu okolnost o karakteru oružanog sukoba te ostale sporne okolnosti, donijeti novu na zakonu utemeljenu odluku.

Uslijed odluke pod I. žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni je postala bespredmetna.

Iz svih naprijed navedenih razloga, na temelju čl. 388. st. 1. ZKP/97 je riješeno kao u dispozitivu.«

114. Prema tome, Vrhovni sud je u rješenju od 16. travnja 2014., na temelju utvrđenja da je Republika Hrvatska stekla svojstva suve-rene države u smislu međunarodnog prava 8. listopada 1991., utvr-

jasna pravila o vremenskom važenju Dopunskog protokola II. (prije 8. listopada 1991.) odnosno Dopunskog protokola I. (poslije 8. listo-pada 1991.).

U tim se okvirima posebno ističe rješenje Vrhovnog suda broj: I Kž 219/13-8 od 16. travnja 2014. (u daljnjem tekstu: rješenje od 16. travnja 2014.). To je rješenje relevantno za ocjenu Ustavnog suda o navodnim povredama ustavnih prava podnositelja na jednakost pred zakonom (članak 14. stavak 2. Ustava) i na pravično suđenje (članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije), budući da je otvorilo pitanje ujednačenog i dosljednog postupanja (prakse) Vrhovnog suda u pitanjima o kojima je ovisio ishod postupka pred tim sudom za podnositelje ustavnih tužbi.

112. U rješenju od 16. travnja 2014. Vrhovni sud prihvatio je žal-be više okrivljenika, ukinuo je presudu Županijskog suda u Zagrebu broj: K-Rz-6/11 od 31. listopada 2012. (u daljnjem tekstu: ukinuta prvostupanjska presuda iz 2012.) te je predmet vratio prvostupanj-skom sudu na ponovno suđenje.

U tom su slučaju okrivljenici proglašeni krivima za počinjenje kri-vičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zlo-čina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH-a, za djela počinjena od prosinca 1991. do 25. svibnja 1992. Ta se djela, prema tome, dijelom vremenski poklapaju s djelima počinjenima u slučaju »Zima/91« koji se razmatra u ovom ustavnosudskom postupku. U odnosu na karakter oružanog sukoba, u ukinutoj prvostupanjskoj presudi iz 2012. bilo je navedeno:

»Prije svega, nije sporno da se ‘inkriminirani događaj’ od-vijao za vrijeme trajanja (nemeđunarodnog) ‘oružanog sukoba’ između Oružanih snaga Republike Hrvatske i srpskih paravojnih formacija, na teritoriju Republike Hrvatske (što je i opće poznata činjenica), s tim da sam pojam ‘oružanog sukoba’ u Ženevskim kon-vencijama nije defi niran, ali su to svakako oružana neprijateljstva duljeg trajanja u kojem se sukobljavaju organizirane oružane snage, koji sukob je (zapravo) izjednačen s ratom.

Ukratko još valja pojasniti da između međunarodnog i ne-međunarodnog oružanog sukoba postoji neznatna razlika, koja se sastoji u tome da je i ovaj potonji oružani sukob reguliran među-narodnim ratnim pravom, ali tako da se primjenjuje u manjem opsegu nego u međunarodnom oružanom sukobu, zbog čega ostaje prostor za veću primjenu nacionalnih pravnih normi.«

113. U rješenju Vrhovnog suda od 16. travnja 2014., kojim je pr-vostupanjska presuda iz 2012. ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, u odnosu na žalbene navode okrivljenika o pogrešno utvr-đenom činjeničnom stanju navedeno je sljedeće (istaknute dijelove označio je Ustavni sud):

»... osnovane su žalbe zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Naime, sud prvog stupnja je u izreci presude prihvatio navod optužbe i utvrdio da su optuženici kao pripadnici Hrvatske vojske i osiguranja u KRZ postupali protivno odredbama čl. 3. st. 1. toč. a. i c. III. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949., pri čemu u izreci nije navedeno, a tako ni op-tuženo, da je takvo postupanje bilo protivno Dopunskom protokolu uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949 o zaštiti žrtava me-đunarodnih oružanih sukoba (Protokol I.), bilo Dopunskom proto-kolu uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949 o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II.). Dakle, sud prvog stupnja je primijenio odredbu čl. 3. citirane III Ženevske konvencije koja odredba je identična za sve četiri Ženevske konvencije (I.-IV.) i odnosi se na zaštitu određene kategorije osoba u oružanom sukobu koji nema međunarodni karakter.

Kraj takvog stanja stvari, sud prvog stupnja je u obrazlože-nju, očito argumentirajući primjenu odredbe čl. 3. III. Ženevske konvencije koja se odnosi na unutarnje oružane sukobe (str. 11. odlomak 6.) naveo: ‘da nije sporno da se inkriminirani događaj


slučaju daje značenje odlučne činjenice, dok u drugom istovrsnom slučaju isti sud tim istim pravnim stajalištima ne daje ni isto, ali ni slično značenje (ili barem takvo koje ne bi dovelo do drugačijeg ishoda postupka za stranke u procesnom aspektu). Takva se praksa načelno ne može smatrati prihvatljivim s aspekta poštovanja ustav-nih i konvencijskih zahtjeva koji proizlaze iz vladavine prava, a oso-bito iz ustavnog jamstva jednakosti svih pred zakonom i ustavnog prava na pravično suđenje, kao njegovih sastavnih dijelova koji su sadržani u članku 14. stavku 2. i članku 29. Ustava.

S druge strane, međutim, Ustav ne poznaje posebno individualno pravo stranaka u sudskim postupcima na »dosljednu sudsku prak-su«. Uočeni nedosljedni pristup Vrhovnog suda u vezi s kvalifi ka-cijom »odlučne činjenice« u usporedivim predmetima nedvojbeno ne bi mogao imati, sam po sebi, značenje samostalne povrede bilo kojeg ustavnog prava podnositelja da se ta »odlučna činjenica« nije odnosila na specifi čno pitanje relevantno za pravilno vrednovanje karaktera cjelokupnog ustavnog i državnopravnog temelja Republi-ke Hrvatske. Kako je naglasio i sam Vrhovni sud u rješenju od 16. travnja 2014., »pitanje pravilnosti utvrđenja ove odlučne činjenice je svakako važno i ona mora biti utvrđena na ispravan način«.

116.1. Doista, riječ je o činjenici ustavnog značenja i važnosti koja se ne smije ni poistovjećivati ni izjednačavati s bilo kojim drugim »odlučnim činjenicama« u sudskim predmetima i eventualno ne-dosljednom, pa i suprotnom praksom nadležnih sudova u njihovim kvalifi kacijama. Ovdje, dakle, nije riječ o općem zahtjevu za osigu-ranje »pravne i proceduralne sigurnosti« (legal and procedural certa-inty) koji ESLJP postavlja pred državne vlasti kad od njih traži da poštuju i primjenjuju domaće pravo na predvidljiv i dosljedan način (predmet Jovanović protiv Srbije, presuda, 2. listopada 2012., zahtjev br. 32299/08, § 50.). Ovdje je riječ o osobitom ustavnom zahtjevu za osiguranje »pravne i proceduralne sigurnosti« koja mora – za sva-koga na jednak način – izvirati iz jasnog, jednoznačnog i odlučnog sudskog utvrđenja o datumu stvaranja suverene i samostalne hrvat-ske države, o karakteru oružanog sukoba koji se početkom 1990-ih godina odvijao na njezinom području i o mjerodavnom međunarod-nom ratnom i humanitarnom pravu primjenjivom u tom razdoblju.

2.4.3. Primjena Dopunskog protokola II. u međunarodnom oružanom sukobu

117. Osim suprotne ocjene o tome da istovrsni propust prvostu-panjskog suda nije odlučna činjenica (u osporenoj presudi), odno-sno jest odlučna činjenica (u rješenju od 16. travnja 2014.), čini se da je Vrhovni sud u osporenoj presudi – koliko je poznato Ustavnom sudu, prvi i do sada jedini put u svojoj praksi – izrijekom prihvatio, ali i obrazložio opravdanost primjene Dopunskog protokola II. i na događaje koji su se zbili nakon 8. listopada 1991. (v. točku 85.).

118. Naime, unatoč tome što je prethodno utvrdio da je od 8. listopada 1991. Republika Hrvatska bila »država sa svim elementi-ma državnosti« i da je »od tog trenutka svakoj drugoj državi i sva-koj stranoj vojci bilo jasno da, vršeći ratne operacije na području Republike Hrvatske vrši agresiju protiv Republike Hrvatske protiv njenih građana i njenog teritorija, dakle da vodi agresivni rat« (v. točku 66.), Vrhovni sud istodobno je utvrdio da »prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio kazneni zakon kada je optuženike oglasio krivima da su kršili ... odredbe čl. 4. st. 1. i st. 2. toč. a., čl. 5. st. 3. i čl. 13. st. 2. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih suko-ba (Protokol II.)«. Uz napomenu da je riječ o službenom prijevodu teksta Dopunskog protokola II. na hrvatski jezik, objavljenom u »Narodnim novinama« broj 5/94., te odredbe glase:

dio da se od toga dana oružani sukob, koji se odvijao na njezinom teritoriju, smatra međunarodnim. Slijedom toga, u istom je rješenju Vrhovni sud dao (pogrešnom) utvrđenju prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju bila riječ o unutarnjem oružanom sukobu (prosinac 1991. – svibanj 1992.) značenje odlučne činjenice, to jest takve na kojoj se temelji neposredna primjena mjerodavnog prava i koja predstavlja u pravnoj normi opisano obilježje danog kaznenog djela, to jest njezin materijalni supstrat.

Na toj je osnovi Vrhovni sud ukinuo cijelu prvostupanjsku presudu te je predmet vratio na ponovni postupak uz nalog prvostupanjskom sudu da iznova provede »sve do sada izvedene dokaze, a po potrebi i druge«, pri čemu treba imati u vidu karakter oružanog sukoba u inkriminirano vrijeme (prosinac 1991. – svibanj 1992.).

115. Nadalje, opisani propust sudova, vezan uz odlučnu činjeni-cu cijelog predmeta, Vrhovni sud je u rješenju od 16. travnja 2014. podveo pod pogrešno utvrđeno činjenično stanje, sa sljedećim obra-zloženjem:

»Kroz opširne prigovore ... istaknute u dijelu žalbe koji se odnosi na postupovne povrede, on u biti nastoji dovesti u pitanje ispravnost zaključka suda prvog stupnja o primjeni odredbi me-đunarodnog prava koje se odnose na ratne zločine protiv ratnih zarobljenika i to s obzirom na kvalifi kaciju naravi oružanog sukoba za koji sud utvrđuje da je bio nemeđunarodni. Naime, nije točno da sud prvog stupnja u presudi nije iznio razloge, odnosno jasne razloge o tome zašto je primijenjena odredba čl. 122. OKZRH u vezi s odredbom čl. 3. st. 1. t. a. i c. III. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1949. i razloge zašto sma-tra da se radi o nemeđunarodnom oružanom sukobu jer je sud u tom pravcu iznio razloge koji nisu nejasni (...), a posve je drugo pitanje jesu li oni ispravni. Prema tome, niti u ovom se slučaju ne radi o postupovnim, već prigovorima činjenične naravi, tako da će o njima slijediti obrazloženje u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.«

Promotri li se osporena prvostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu koja je predmet ovog ustavnosudskog postupka, situacija je i u tom pitanju usporediva. Naime, u osporenoj prvostupanjskoj presudi Županijski sud u Zagrebu također je obrazložio razloge »o tome zašto je primijenjena odredba« članka 120. OKZRH-a u vezi s člankom 3. stavkom 1. točkom a. IV. Ženevske konvencije (koji je istovjetan u svim Ženevskim konvencijama) i »razloge zašto smatra da se radi o nemeđunarodnom oružanom sukobu jer je sud u tom pravcu iznio razloge koji nisu nejasni (...), a posve je drugo pitanje jesu li oni ispravni«.

115.1. Međutim, Vrhovni sud je u predmetu koji se razmatra u ovom ustavnosudskom postupku, nakon provedenog testa »pravil-nosti« stajališta koje je Županijski sud u Zagrebu iznio u osporenoj prvostupanjskoj presudi, donio suprotan zaključak od onog koji je donio u rješenju od 16. travnja 2014. Konkretno, u osporenoj drugo-stupanjskoj presudi Vrhovni sud nije smatrao da je opisani propust Županijskog suda u Zagrebu (to jest pogrešno određenje datuma kad je Republika Hrvatska stekla status države u smislu međunarodnog prava i s tim u vezi pogrešna kvalifi kacija oružanog sukoba te pri-mjena međunarodnog prava koje uređuje nemeđunarodne oružane sukobe) »odlučna činjenica« za predmet koji se razmatra u ovom ustavnosudskom postupku, kako je taj isti propust kvalifi cirao u drugom usporedivom predmetu (to jest u rješenju od 16. travnja 2014.). Štoviše, u osporenoj presudi Vrhovni sud je taj propust pr-vostupanjskog suda ocijenio »omaškom«.

116. Prema tome, u praksi najvišeg suda u zemlji koji je Usta-vom obvezan osiguravati jednaku primjenu zakona i ravnopravnost građana, sreće se i pristup prema kojem Vrhovni sud istovjetnim (pogrešnim) pravnim stajalištima prvostupanjskog suda u jednom


državljanima vlastite države od vlastite vojske pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio Protokol II. jer u slučaju o kojem se ovdje raspravlja riječ je o postupanju vojske Republike Hrvatske prema vlastitim državljanima, koji su drugačijeg nacionalnog, etničkog ili nekog drugog opredjeljenja.«

119.1. Uz napomenu da je riječ o službenom prijevodu teksta Do-punskog protokola II. na hrvatski jezik, objavljenom u »Narodnim novinama« broj 5/94., preambula Dopunskog protokola II. glasi:

»PREAMBULA

Visoke stranke ugovornice,

podsjećajući da humanitarna načela izložena u članku 3. koji je zajednički Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. ute-meljuju poštovanje čovjeka u slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter,

podsjećajući, također, da međunarodni instrumenti koji se odnose na prava čovjeka pružaju čovjeku osnovnu zaštitu,

ističući potrebu za osiguranjem bolje zaštite žrtava tih oru-žanih sukoba,

podsjećajući da u slučajevima koji nisu predviđeni važećim pravom čovjek ostaje pod zaštitom načela čovječnosti i zahtjeva javne savjesti,

sporazumjele su se o ovome: ...«

120. Ustavni sud ne smatra potrebnim davati vlastite ocjene sta-jališta Vrhovnog suda citiranog u točki 119. niti ispitivati njegovo stvarno značenje odnosno praktične pravne i izvanpravne posljedi-ce do kojih bi takvo stajalište moglo dovesti, a koje ističe jedan od podnositelja (v. točku 86.2.). Dostatno je primijetiti da bi Vrhovni sud bio dužan, ustraje li na tom stajalištu, prije i iznad svega obra-zložiti razloge zbog kojih odstupa od svoje (pravilne) prakse da se za međunarodne oružane sukobe primjenjuje Dopunski protokol I., odnosno obrazložiti razloge zbog kojih se Dopunski protokol I. nije mogao ili nije trebao primijeniti i na ovaj predmet (u dijelu koji se odnosi na djela nesporno učinjena tijekom međunarodnog oružanog sukoba), nego se na njega morao primijeniti Dopunski protokol II. o zaštiti civila u nemeđunarodnim oružanim sukobima.

120.1. Također ostaje nedostatno obrazloženo stajalište o nor-mativnoj snazi preambule Dopunskog protokola II. kao mogućoj konkretnoj pravnoj osnovi za primjenu tog protokola u kaznenim postupcima za djela učinjena poslije 8. listopada 1991., to jest u vrijeme međunarodnog oružanog sukoba (koji uređuje Dopunski protokol I., a ne Dopunski protokol II.). Ustavni sud na ovom mje-stu upućuje na bilješku 8. i na pripadajući tekst u citatu navedenom u točki 104.1., u kojem se govori o tumačenju koje se oslanja na preambulu Dopunskog protokola II. radi širenja primjene zajed-ničkog članka 3. Ženevskih konvencija. Ustraje li na svom stajalištu, Vrhovni sud morao bi podrobnije obrazložiti svoje stajalište da je u međunarodnoj sudskoj praksi prihvaćeno tumačenje da preambula Dopunskog protokola II. omogućava proširenje primjene i samog tog protokola na međunarodne oružane sukobe.

120.2. Konačno, ostaje nedostatno obrazložen i interpretativni kapacitet preambule Dopunskog protokola II. s obzirom na zaklju-čak koji je Vrhovni sud iz nje izveo. Naime, taj je sud u osporenoj presudi prvo utvrdio da je Dopunski protokol II. »primarno imao za cilj da zaštiti od svakog napada, nečovječnog i nehumanog po-stupanja građanske osobe – civile od pripadnika suprotne zaraćene strane«, a nakon toga je zaključio da iz preambule proizlazi kako se Dopunskim protokolom II. »u suštini štite sve civilne osobe i svi građani od neosnovanih i neopravdanih napada oružanih postrojbi kojima zaštita nije pružena po samoj Ženevskoj konvenciji«, pa stoga on pruža zaštitu »i državljanima vlastite države od vlastite vojske«, odnosno da se primjenjuje i na postupanja državne vojske »prema

»DIO II. ČOVJEČNO POSTUPANJE

Članak 4.

Temeljna jamstva

1. Sve osobe koje izravno ne sudjeluju ili su prestale sudje-lovati u neprijateljstvima, bez obzira na to je li njihova sloboda ograničena ili nije, imaju pravo na poštovanje svoje ličnosti, svoje časti, svojih uvjerenja i svojih vjerskih obreda. U svakoj će se prilici s njima postupati čovječno, bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja. Zabranjeno je narediti da ne smije biti preživjelih.

2. Ne dirajući prethodne opće odredbe, prema osobama na-vedenima u stavku 1. zabranjeni su i ostaju zabranjeni, u svako doba i na svakom mjestu, ovi čini:

a) nasilje protiv života, zdravlja i fi zičkog ili mentalnog bla-gostanja (well-being) osoba, osobito ubojstvo te okrutni postupci, kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji oblik tjelesne kazne;

(...)«

Članak 5.

Osobe lišene slobode

1. Uz odredbe članka 4, u odnosu na osobe koje su lišene slobode iz razloga vezanih uz oružani sukob, bilo da su internirane ili zatočene, poštovat će se barem ove odredbe:

a) s ranjenicima i bolesnicima postupat će se u skladu s člankom 7;

(...)

c) dopustit će im se da primaju pojedinačnu i kolektivnu pomoć;

d) moći će obavljati svoje vjerske obrede i na vlastiti zahtjev, ako je to primjereno, primati duhovnu pomoć od osoba koje obav-ljaju vjerske funkcije, kao što su vojni svećenici;

(...)

2. Oni koji su odgovorni za internaciju ili zatočenje osoba spomenutih u stavku 1. poštovat će, u granicama svojih mogućno-sti, u odnosu na te osobe ove odredbe:

(...)

b) dopustit će im se da šalju i da primaju pisma i dopisnice, kojih broj nadležna vlast može ograničiti ako to smatra potrebnim;

(...)

3. S osobama koje nisu obuhvaćene stavkom 1., ali čija je sloboda na bilo koji način ograničena iz razloga vezanih uz oružani sukob, postupat će se čovječno, u skladu s člankom 4. te sa stavcima 1 a), c) i d), i 2 b) ovog članka.

(...)«

»DIO IV. CIVILNO STANOVNIŠTVO

Članak 13.

Zaštita civilnog stanovništva

1. Civilno stanovništvo i građanske osobe uživaju opću zašti-tu od opasnosti koje proizlaze iz vojnih operacija. Radi ostvarenja te zaštite sljedeća se pravila moraju poštovati u svakoj prilici.

2. Niti civilno stanovništvo kao takvo, ni građanske osobe (individual civilians) ne smiju biti predmet napada. Zabranjeni su čini nasilja ili prijetnje nasiljem kojih je glavna svrha terorizirati civilno stanovništvo.

3. Građanske osobe (civilians) uživaju zaštitu koju im pru-ža ovaj dio, osim ako i dok izravno sudjeluju u neprijateljstvima.« (Pravilno: osim ako izravno sudjeluju u neprijateljstvima, sve dok u njima izravno sudjeluju – unless and for such time as they take a direct part in hostilities – op. Ustavnog suda.)

119. Vrhovni sud je primjenjivost Dopunskog protokola II. na konkretni slučaj opravdao time što »se u preambuli tog Dopunskog protokola (Protokol II.) navodi da se tim Protokolom u suštini štite sve civilne osobe i svi građani od neosnovanih i neopravdanih na-pada oružanih postrojbi kojima zaštita nije pružena po samoj Že-nevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba za vrijeme oružanih sukoba iz 1949. godine. Odatle slijedi da Protokol II. pruža zaštitu i


konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarod-nih oružanih sukoba (Protokol II), ...«

124. Ustavni sud ocjenjuje da u osporenoj presudi Vrhovnog suda nedostaje obrazloženje relevantnih i dostatnih razloga koji bi opravdali primjenu pravne osnove na kojoj se temeljila zapovjedna odgovornost podnositelja Glavaša u prvostupanjskoj presudi.

Naime, podnositelj Glavaš osuđen je u izreci osporene prvostupanj-ske presude na osnovi Dopunskog protokola II. koji uređuje neme-đunarodne oružane sukobe. Suprotno tome, u obrazloženju te iste presude njegova se zapovjedna odgovornost u slučaju »Ljeto/91« (sr-panj/kolovoz 1991.) obrazlaže odredbama Dopunskog protokola I. koji se odnosi na žrtve međunarodnih oružanih sukoba. Mjerodavni dio obrazloženja te presude glasi:

»U poglavlju ‘Situacija u Osijeku i položaj I optuženog Bra-nimira Glavaša’ utvrđeno je da je I optuženi u odnosu na Zaštitnu četu imao efektivne zapovjedne ovlasti.

(...)

Pored toga, odgovornost zapovjednika za primjenu među-narodnog ratnog prava utvrđena je i u odredbama Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I od 8. lipnja 1977.)

U članku 86. stavak 2. naprijed navedenog Protokola propi-sano je da činjenica da je povredu Konvencija ili Protokola I po-činio neki podčinjeni ne oslobađa njegove pretpostavljene njegove odgovornosti ako su znali ili imali informacije koje su im u danim okolnostima omogućavale da zaključe da je taj podčinjeni počinio ili će počiniti takvu povredu i ako nisu poduzeli sve moguće mjere u okviru svoje ovlasti kako bi spriječili ili suzbili tu povredu.

Prema članku 87. Protokola I, vojni zapovjednici su, što se tiče pripadnika oružanih snaga pod njihovim zapovjedništvom i drugih osoba pod njihovom kontrolom, dužni spriječiti, suzbiti i prijaviti nadležnim vlastima povredu Konvencija i ovog Protokola (članak 87. stavak 1.), a i pokrenuti, kada je to umjesno, kazneni i disciplinski postupak protiv prekršitelja (članak 87. stavak 3.).

(...)

Sukladno naprijed citiranim odredbama, I optuženi Branimir Glavaš kao stvarni zapovjednik Zaštitne čete, koji je imao efektivnu kontrolu nad pripadnicima ove vojne postrojbe, time je bio i garant sigurnosti temeljnih prava u odnosu na sve osobe koje su iz bilo kojeg razloga se nalazile u ovlastima pripadnika Zaštitne čete, pa tako i u odnosu na oštećene Nikolu Vasića i Čedomira Vučkovića.«

125. Prema tome, obrazlažući zapovjednu odgovornost podnosi-telja Glavaša, prvostupanjski sud pozvao se na članke 86. i 87. Do-punskog protokola I. Članak 86. Dopunskog protokola I. nosi na-ziv: »Propuštanje činjenja« (Failure to act), a članak 87. nosi naziv: »Dužnosti zapovjednika« (Duty of commanders).

Dopunski protokol II. ne sadržava odredbe poput onih iz članaka 86. i 87. Dopunskog protokola I. Unatoč tome, u izreci osporene prvostupanjske presude podnositelj je osuđen po zapovjednoj odgo-vornosti na temelju Dopunskog protokola II.

S obzirom na takvo stanje stvari, u presudi Županijskog suda u Za-grebu ostala je nerazjašnjena primjena mjerodavnog materijalnog prava na zapovjednu odgovornost podnositelja Glavaša, na što se Vrhovni sud nije osvrnuo u osporenoj presudi.

126. Ustavni sud naglašava da unatoč širokom opsegu mjerodav-nog prava (koje uključuje i običajno međunarodno ratno i humani-tarno pravo), zahtjevi vladavine prava ipak nalažu da tijela progona i sudovi ne idu tako daleko da primjenu dopunskih protokola uz Ženevske konvencije relativiziraju argumentom poput onoga da je u doba oružanog sukoba, neovisno o njegovom karakteru, dopušte-no istodobno primjenjivati oba ili bilo koji od tih dvaju dopunskih protokola na isti događaj, jer je praktički irelevantno o kakvom je

vlastitim državljanima, koji su drugačijeg nacionalnog, etničkog ili nekog drugog opredjeljenja«.

Ustavni sud ne ulazi u ocjenu pravilnosti same interpretacije Vrhov-nog suda o tome što piše u preambuli Dopunskog protokola II. (v. točku 119.1.). Međutim, dužan je primijetiti kako se čini da bi iz te sudske konstrukcije, koju je u osporenoj presudi – po saznanjima Ustavnog suda, prvi put u svojoj praksi – iznio Vrhovni sud, proizla-zilo da se Dopunski protokol II. (o zaštiti civila u nemeđunarodnim oružanim sukobima) mora primjenjivati tijekom međunarodnog oružanog sukoba uvijek kada pripadnici vojske države koja se brani od agresora (»vlastite vojske«) počine kaznena djela prema vlasti-tim državljanima koji su drugačijeg nacionalnog, etničkog ili nekog drugog opredjeljenja, jer je to onda, kako se čini po tom tumačenju, svojevrsni »nemeđunarodni oružani sukob unutar međunarodnog oružanog sukoba«.

S obzirom na nejasnoće tog dijela obrazloženja osporene drugostu-panjske presude, moguće je da Vrhovni sud nije imao u vidu takvu pravnu konstrukciju, ali je ona – prema ocjeni Ustavnog suda – naj-bliža onome što je u toj presudi napisano.

121. Ustavni sud na ovom mjestu ponavlja svoje ustaljeno sta-jalište da, osim u slučaju očite proizvoljnosti sudskih odluka, nije njegova zadaća preispitivati tumačenje prava od nadležnih sudova i zamjenjivati ih svojim tumačenjem. Ako nema arbitrarnosti, Ustav-ni sud će poštovati tumačenja koja daju nadležni sudovi i svoje će nadzorne ovlasti ograničiti na ocjenu njihove jasnoće, razumnosti, dostatnosti i relevantnosti.

U tim okvirima, Ustavni sud ocjenjuje da bi Vrhovni sud, ustraje li na dijelovima obrazloženja svoje presude koji su citirani u točkama 119. i 120.2., u svakom slučaju morao razjasniti svoja stajališta o navedenim pitanjima te obrazložiti je li riječ o odstupanju od vlastite dotadašnje sudske prakse, a ako da, navesti dostatne i relevantne razloge koji to odstupanje mogu opravdati.

122. U suprotnom slučaju ostao bi dojam o nedosljednoj i ne-vjerodostojnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda u usporedivim kazne-nim postupcima. S obzirom na važnost doktrine »vanjskog dojma« za izgradnju povjerenja građana u sudove u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava, kao i na važnost pitanja koja su se postavila, a koja su povezana s činjenicama ustavnog značenja i važ-nosti, nužno je razjašnjavanje navedenih pravnih stajališta najvišeg suda u zemlji radi ostvarenja pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka Republike Hrvatske te otklanjanja bilo kakvih dvojbi o pravu koje je mjerodavno i primjenjivo na djela počinjena tijekom oružanog sukoba na području Republike Hrvatske početkom 1990-ih godina.

2.4.4. Primjena oba dopunska protokola uz Ženevske konvencije kao osnova za kaznenu osudu za isto djelo

123. Kaznenu (zapovjednu) odgovornost podnositelja Glavaša za događaje 12. srpnja 1991. i 31. kolovoza 1991. (slučaj »Ljeto/91«) prvostupanjski sud utemeljio je na članku 120. stavku 1. u vezi s člankom 28. OKZRH-a (o počinjenju ratnog zločina nečinjenjem v. praksu Vrhovnog suda u točki 95.1.), a za događaje iz studenoga i prosinca 1991. (slučaj »Zima/91«) po članku 120. stavku 1. OKZRH-a, s utvrđenjem da je podnositelj:

»djelujući kao stvarni zapovjednik navedene postrojbe, odgo-voran time za izdavanje zapovjedi i primjenu ratnih i humanitarnih propisa međunarodnog prava o sigurnosti i zaštiti civila, i djelujući kao stvarni, a od 7. prosinca 1991. i kao formalni zapovjednik obra-ne grada Osijeka ... u svrhu zastrašivanja i odmazde prema civilnim stanovnicima Osijeka, poglavito srpske narodnosti, postupali pro-tivno ... odredbama članka 4. stavka 1. i stavka 2. točke a), članka 5. stavka 3. i članka 13. stavka 2. Dopunskog protokola ženevskim


Očito je, dakle, da stvaranje pravila običajnog međunarodnog huma-nitarnog prava i njegova sve šira primjena popunjavaju praznine me-đunarodnog ugovornog prava (Dopunskog protokola II.). Istodobno, međutim, ta pravila ne postaju sastavni normativni dio tog proto-kola. Dopunski protokol II. i dalje se primjenjuje samo u okvirima koje on sam određuje, što između ostaloga znači da se primjenjuje samo na situacije koje nisu obuhvaćene Dopunskim protokolom I., a koje su opisane u članku 1. Dopunskog protokola II.

128. Pa i kad ne bi postojale prethodno navedene nejasnoće u prvostupanjskoj presudi koje se tiču primjene protokola I. i II., opći zahtjevi vladavine prava i pravne sigurnosti nedvojbeno bi nalagali da se sudska konstrukcija, u kojoj se nečija kaznena odgovornost i osuda za najteža kaznena djela temelji na jednoj pravnoj osnovi, dok se u istoj presudi, u odnosu na istu osobu, za isti događaj, ta ka-znena odgovornost obrazlaže po drugoj pravnoj osnovi, opravda, u najmanju ruku, dostatnim i relevantnim razlozima. Oni su izostali i u osporenoj prvostupanjskoj i u osporenoj drugostupanjskoj presudi.

2.4.5. Zaključna ocjena Ustavnog suda

129. Ustavni sud podsjeća da je načelo pravne sigurnosti inhe-rentno pravu na pravično suđenje u smislu članka 29. stavka 1. Usta-va i članka 6. stavka 1. Konvencije. Mjerodavni dio članka 29. stavka 1. Ustava glasi:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da ... sud pravično ... odluči o ... optužbi zbog kažnjivog djela.

(...)«

129.1. Mjerodavni dio članka 6. stavka 1. Konvencije glasi:

»Pravo na pošteno suđenje

Članak 6.

... u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv nje-ga svatko ima pravo da ... sud pravično ... ispita njegov slučaj. ...«

130. Najčešći problem u sudskom sustavu uz koji se vezuje na-čelo pravne sigurnosti jest problem neujednačene sudske prakse u istovrsnim sudskim stvarima. U slučaju Nejdat Şahin i Perihan Şahin protiv Turske (presuda [VV], 20. listopada 2011., zahtjev br. 13279/05) ESLJP utvrdio je opća pravna načela na kojima se temelji ocjena o povredi članka 6. Konvencije u slučajevima kada se utvrdi postojanje neujednačene sudske prakse među različitim sudovima ili različitim jurisdikcijama, odnosno postojanje oprečnih odluka koje je donio isti sud u usporedivim postupcima (§§ 49.-59). Mjerodavni dio presude glasi:

»1. Opća načela

49. Sud na početku ponavlja da on nema zadaću zamijeniti domaće sudove. U prvom je redu na domaćim vlastima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćeg zakonodav-stva (vidjeti, Brualla Gómez de la Torre protiv Španjolske, 19. pro-sinca 1997., § 31., Reports of Judgments and Decisions 1997-VIII; Waite i Kennedy protiv Njemačke [VV], br. 26083/94, § 54., ECHR 1999-I; i Saez Maeso protiv Španjolske, br. 77837/01, § 22., 9. stu-denoga 2004.). Njegova je uloga provjeriti jesu li učinci takvog tu-mačenja suglasni s Konvencijom (vidjeti, Kuchoglu protiv Bugarske, br. 48191/99, § 50., od 10. svibnja 2007., i Işyar protiv Bugarske, br. 391/03, § 48., 20. studenoga 2008.).

50. Imajući u vidu navedeno, osim u slučaju očigledne proi-zvoljnosti, uloga Suda nije da preispituje tumačenje domaćeg zako-nodavstva od strane domaćih sudova (vidjeti, primjerice, Ādamsons protiv Latvije, br. 3669/03, § 118., 24. lipnja 2008.). Isto tako, u vezi s tim pitanjem, Sud, u načelu, nema funkciju da uspoređuje različite odluke domaćih sudova, čak ni one koje su donesene u očigledno sličnim postupcima; on mora poštovati neovisnosti tih sudova (vidjeti, Engel i drugi protiv Nizozemske, 8. lipnja 1976.,

oružanom sukobu riječ, ili argumentom da je razlika između neme-đunarodnog i međunarodnog oružanog sukoba s aspekta običajnog međunarodnog humanitarnog prava ionako neznatna, ili sl.

Takva ili slična relativiziranja primjene dopunskih protokola uz Ženevske konvencije širom bi otvorila mogućnost arbitrarnog po-stupanja tijela progona i sudskih vlasti jer bi im u tom slučaju bilo prepušteno da iz pojedinih protokola izvlače odredbe koje im odgo-varaju u pojedinom predmetu i da ih »kombiniraju« po vlastitom nahođenju (kao što se, kako se čini, dogodilo u predmetu koji se raz-matra u ovom ustavnosudskom postupku). Takvo bi postupanje bilo nedopustivo u demokratskoj državi utemeljenoj na vladavini prava, pa i onda kada ne bi utjecalo na sam ishod konkretnih postupaka.

127. Ustavni sud podsjeća da, iako se i niz drugih međunarodnih humanitarnih ugovora (treaties of humanitarian law) primjenjuje na nemeđunarodne oružane sukobe, ugovorna pravila primjenjiva na nemeđunarodne oružane sukobe zapravo su rudimentarna u odno-su na ona koja su primjenjiva na međunarodne oružane sukobe. Ne samo da postoji manji broj tih ugovornih pravila, već su ona i slabije razrađena (Dopunski protokol I. ima ukupno 102 vrlo op-sežna i razrađena članka, dok Dopunski protokol II. ima ukupno 28 članaka, od kojih samo pet opsežnijih). Osim toga, primjena Dopunskog protokola II. uvijek ovisi o specifi čnim situacijama opi-sanima u njegovom članku 1. (Izvor: M. Mack, Increasing Respect for International Humanitarian Law in Non-International Armed Confl icts, ICRC, Geneva, February 2008, str. 9.), koji glasi (riječ je o službenom prijevodu teksta Dopunskog protokola II. na hrvatski jezik, objavljenom u »Narodnim novinama« broj 5/94.):

»DIO I.

DOMAŠAJ OVOGA PROTOKOLA

Članak 1.

Stvarno polje primjene

1. Ovaj Protokol, kojim se razvija i dopunjuje članak 3. koji je zajednički Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949., ne mijenjajući postojeće uvjete njegove primjene, primjenjuje se na sve oružane sukobe koji nisu obuhvaćeni člankom 1. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I) i koji se odvijaju na području visoke stranke ugovornice između njezinih oružanih snaga i odmetničkih oružanih snaga ili drugih organiziranih nao-ružanih grupa koje, pod odgovornim zapovjedništvom, ostvaruju nad dijelom njezina područja takvu kontrolu koja im omogućuje vođenje neprekidnih i usklađenih vojnih operacija i primjenu ovoga Protokola.

2. Ovaj se Protokol ne primjenjuje na situacije unutrašnjih nemira i napetosti, kao što su pobune, izolirani i sporadični čini nasilja ili drugi čini slične prirode, koji se ne smatraju oružanim sukobima.«

127.1. Ustavni sud podsjeća da upravo zbog rudimentarnosti ure-đenja nemeđunarodnih oružanih sukoba, pravila običajnog među-narodnog humanitarnog prava ispunjavaju pojedine bitne praznine u njihovoj regulaciji (v. Jean-Marie Henckaerts, Louise Doswald-Beck, Customary International Humanitarian Law, Volume I: Rules, Cambridge University Press, Cambridge, 2005.). »Običajno među-narodno humanitarno pravo (customary international humanitari-an law) nadilazi i rudimentarne odredbe zajedničkog članka 3. i Dopunskog protokola II. Praksa je stvorila značajan broj dodatnih običajnih pravila koja se odnose na vođenje neprijateljstava (npr. razlikovanje između civilnih objekata i vojnih ciljeva, zabranu nese-lektivnih napada i napada suprotnih načelu razmjernosti), pravila o posebno zaštićenim osobama i objektima (npr. osoblju i objektima za humanitarnu pomoć, novinarima i zaštićenim zonama), te pravila o posebnim metodama ratovanja ...« (Mack, cit. gore, točka 127., str. 9. – 10.).


nenti države zasnovane na vladavini prava (vidjeti, Paduraru, cit. gore, § 98.; Vinčić i drugi protiv Srbije, br. 44698/06 i drugi, § 56., 1. prosinca 2009.; i Ştefănică i drugi, cit. gore, § 38.).

58. Međutim, Sud ističe da uvjeti pravne sigurnosti i za-štita legitimnog povjerenja javnosti ne dodjeljuju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse (vidjeti, Unédic protiv Francuske, br. 20153/04, § 74., 18. prosinca 2008). Razvoj sudske prakse nije po sebi suprotan pravilnom provođenju pravde budući da bi ne-održavanje dinamičnog i evolutivnog stajališta stvorilo rizik od sprečavanja reforme ili napretka (vidjeti, Atanasovski protiv ‘Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije’, br. 36815/03, § 38., 14. siječ-nja 2010.).«

130.1. Ta je načela ESLJP kasnije sažeo u predmetu Vučković i dru-gi protiv Srbije (presuda, 28. kolovoza 2012., zahtjevi br. 17153/11 i dr., § 54.), uz napomenu da presuda velikog vijeća u istom predmetu (prethodna primjedba, 25. ožujka 2014.) nema utjecaja na pravilnost tog sažetka:

(i) nije zadaća ESLJP-a uspoređivati, osim u slučaju očite arbitrar-nosti (evident arbitrariness), različite odluke domaćih sudova, čak i kada su donesene u naizgled sličnim postupcima, s obzirom da se neovisnost tih sudova mora poštovati;

(ii) postojanje oprečnih sudskih odluka (confl icting court decisions) samo po sebi ne može se smatrati nesuglasnim s Konvencijom;

(iii) mjerila kojima se ESLJP vodi prilikom ocjene jesu li oprečne odluke različitih domaćih sudova, koji su odlučivali u posljednjem stupnju, u suglasnosti s pravom na pravično suđenje prema članku 6. stavku 1. Konvencije, sastoje se od utvrđivanja postoje li »dubo-ke i dugotrajne razlike« (profound and long-standing diff erences) u sudskoj praksi domaćih sudova, predviđa li domaće pravo mehani-zam za prevladavanje tih razlika, primjenjuje li se taj mehanizam te kakav je učinak te primjene;

(iv) ocjena ESLJP-a zasniva se također i na načelu pravne sigurnosti koje je implicitno sadržano u svim člancima Konvencije i predstavlja fundamentalni aspekt vladavine prava;

(v) načelo pravne sigurnosti jamči, između ostaloga, izvjesnu stabil-nost i pridonosi povjerenju javnosti u sudove; zadržavanje oprečnih sudskih odluka u praksi, s druge strane, može dovesti do pravne nesigurnosti koja bi vjerojatno dovela do smanjenja povjerenja jav-nosti u pravni sustav, pri čemu je jasno da je takvo povjerenje jedan od esencijalnih elemenata države koja se zasniva na vladavini prava;

(vi) međutim, zahtjevi pravne sigurnosti i zaštite legitimnog po-vjerenja javnosti ne znače da postoji stečeno pravo na dosljednost sudske prakse; razvoj sudske prakse nije sam po sebi protivan pravil-nom provođenju pravde jer propust da se održi dinamični i razvojni pristup mogao bi dovesti do rizika ometanja reforme ili napretka.

130.2. Slična je stajališta ESLJP iznio i u predmetima Lukežić pro-tiv Hrvatske (odluka, 10. rujna 2013., zahtjev br. 24660/07, § 52.) i Kontić-Draščić protiv Hrvatske (odluka, 25. rujna 2012., zahtjev br. 20428/09, §§ 18. i 19.). U predmetu Tomić i drugi protiv Crne Gore (presuda, 17. travnja 2012., zahtjevi br. 18650/09 i dr., §§ 53.-55.), ESLJP je dodatno naglasio kako se »ne može smatrati da to što se dva spora tretiraju na drugačiji način dovodi do suprotstavljene sud-ske prakse, kada je to opravdano razlikom u činjeničnim situacijama o kojima je riječ (v. mutatis mutandis, Erol Uçar protiv Turske, odlu-ka, 29. rujna 2009., zahtjev br. 12960/05)«.

131. Ustavni sud opetovano ističe da prihvaća navedena načelna pravna stajališta ESLJP-a kad je riječ o granicama njegovih ovlasti pri nadzoru neujednačene sudske prakse. Istodobno napominje, me-đutim, da u predmetu koji razmatra u ovom ustavnosudskom po-stupku nije riječ o uobičajenim pojavama neujednačenosti te prakse na koje se primjenjuje mjerilo »dubokih i dugotrajnih razlika« i dru-ga prethodno navedena mjerila.

§ 103., Serija A br. 22; Gregório de Andrade protiv Portugala, br. 41537/02, § 36., 14. studenoga 2006.; i Ādamsons, cit. gore, § 118.).

51. Sud je već priznao da je mogućnost proturječnih sudskih odluka karakteristika svojstvena bilo kojem sudskom sustavu koji je zasnovan na mreži prvostupanjskih i žalbenih sudova koji imaju vlast na području svoje teritorijalne jurisdikcije. Takve nepodudar-nosti mogu se pojavljivati u okviru samog suda. To se, samo po sebi, ne može smatrati suprotnim Konvenciji (vidjeti, Santos Pinto potiv Portugala, br. 39005/04, § 41., 20. svibnja 2008.).

52. Od Suda je u više navrata traženo da ispita predmete koji se odnose na proturječne odluke (vidjeti, inter alia, Zielinski i Pradal i Gonzalez i drugi protiv Francuske [VV], br. 24846/94 i 34165/96 do 34173/96, ECHR 1999-VII; Paduraru protiv Rumunj-ske, br. 63252/00, ECHR 2005-XII (izvodi); Beian protiv Rumunjske (br. 1), br. 30658/05, ECHR 2007-XIII (izvod); i Iordan Iordanov i drugi protiv Bugarske, br. 23530/02, 2. srpnja 2009.) te je Sud tako imao mogućnost da se izjasni o pitanju pod kojim uvjetima proturječne odluke domaćih vrhovnih sudova krše zahtjev u vezi s pravičnim suđenjem iz članka 6. stavka 1. Konvencije (vidjeti, Perez Arias protiv Španjolske, br. 32978/03, § 25., 28. lipnja 2007.; Beian (br. 1), cit. gore, §§ 34.-40.; Ştefan i Ştef protiv Rumunjske, br. 24428/03 i 26977/03, §§ 33.-36., 27. siječnja 2009.; Iordan Iordanov i drugi, cit. gore, §§ 48.-49.; i Schwarzkopf i Taussik protiv Češke Republike (odluka), br. 42162/02, 2. prosinca 2008).

53. Sud je pri tome objasnio mjerila kojima se vodio pri svo-joj ocjeni, a koja se sastoje od utvrđivanja pitanja postoje li ‘duboke i dugotrajne razlike’ u sudskoj praksi vrhovnog suda, predviđa li domaće zakonodavstvo mehanizme za prevladavanje tih nedosljed-nosti, primjenjuju li se ti mehanizmi i koji su, ako je potrebno, učinci njihove primjene (vidjeti, Iordan Iordanov i drugi, cit. gore, §§ 49.-50.).

54. Od Suda se također tražilo da donese presudu o pro-turječnim odlukama koje mogu biti donesene u okviru istog žal-benog suda (vidjeti, Tudor Tudor protiv Rumunjske, br. 21911/03, 24. ožujka 2009.) ili različitih okružnih sudova koji donose odluku u posljednjem stupnju (vidjeti, Ştefănică i drugi proti v Rumunjske, br. 38155/02, 2. studenoga 2010.). Pored ‘duboke i dugotrajne’ pri-rode nedosljednosti o kojoj je riječ, smatra se da i pravna nesigur-nost koja je rezultat nedosljednosti u praksi sudova i nedostatak mehanizama za rješavanje proturječnih odluka krše pravo na pra-vično suđenje (vidjeti, Tudor Tudor, cit. gore, §§ 30.-32., i Ştefănică i drugi, cit. gore, §§ 37.-38.).

55. U tom pogledu, Sud je više puta istaknuo značaj uspo-stavljanja mehanizama kojima bi se osigurala dosljednost sudske prakse i uniformnost jurisprudencije sudova (vidjeti, Schwarzkopf i Taussik, cit. gore). Sud je isto tako izjavio da je odgovornost drža-va organizirati svoje pravne sustave na takav način da se izbjegne usvajanje proturječnih presuda (vidjeti, Vrioni i drugi protiv Albani-je, br. 2141/03, § 58., 24. ožujka 2009; Mullai i drugi protiv Albanije, br. 9074/07, § 86., 23. ožujka 2010; i Brezovec protiv Hrvatske, br. 13488/07, § 66., 29. ožujka 2011.).

56. Njegova ocjena okolnosti koje su mu dostavljene radi is-pitivanja uvijek je bila zasnovana na načelu pravne sigurnosti, koji je implicitan u svim člancima Konvencije i predstavlja jedan od fundamentalnih aspekata vladavine prava (vidjeti, inter alia, Bei-an (br. 1), cit. gore, § 39.; Iordan Iordanov i drugi, cit. gore, § 47.; i Ştefănică i drugi, cit. gore, § 31.). Naravno, nesigurnost – bilo da je pravna, administrativna ili proizlazi iz prakse koju primjenjuju vlasti – čimbenik je koji mora biti uzet u razmatranje kada se ispi-tuje postupanje države (vidjeti, Păduraru, cit. gore, § 92.; Beian (br. 1), cit. gore, § 33.; i Ştefănică i drugi, cit. gore, § 32.).

57. U tom pogledu, Sud također ponavlja da se pravo na pravično suđenje mora tumačiti u svjetlu Preambule Konvencije u kojoj se izjavljuje da je vladavina prava dio zajedničkog nasljeđa država ugovornica. Jedan od fundamentalnih aspekata vladavine prava je sada načelo pravne sigurnosti (vidjeti, Brumărescu protiv Rumunjske [VV], br. 28342/95, § 61., ECHR 1999-VII), koje jamči, inter alia, izvjesnu stabilnost pravnih situacija i pridonosi povjere-nju javnosti u sudove (vidjeti, mutatis mutandis, Ştefănică i drugi, cit. gore, § 38.). S druge strane, dugotrajnost postojanja proturječ-nih sudskih odluka može stvoriti stanje pravne nesigurnosti koje je po prirodi takvo da smanjuje povjerenje javnosti u pravosudni sustav, dok je takvo povjerenje jasno jedna od osnovnih kompo-


Polazeći od takvog stanja stvari, Ustavnom sudu ne preostaje dru-go nego utvrditi obvezu Vrhovnog suda da u predmetu u kojem je donio osporenu presudu ponovi postupak radi ostvarenja pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka Republike Hrvatske te osi-guranja dosljednosti svoje sudske prakse (»vidljivosti pravde«), jer se samo na taj način osigurava i povjerenje javnosti u sudove i u sudski sustav u cjelini, a u pojedinačnim slučajevima otklanja uoče-na nedosljednost u vođenju sudskog postupka na štetu podnositelja ustavnih tužbi te dojam proizvoljnosti koji u naznačenim dijelovima ostavljaju sudske presude u ovom slučaju.

133.1. Ustavni sud ocjenjuje važnim da Vrhovni sud u ponovnom postupku odgovori na otvorena pitanja vezana uz svoja pravna sta-jališta o primjeni Dopunskog protokola II. na konkretan slučaj, a osobito: – je li se Dopunski protokol II. mogao primijeniti na slučaj »Zima/91«; – je li se zapovjedna odgovornost podnositelja Glava-ša općenito mogla obrazlagati Dopunskim protokolom I, a u izreci presuđivati prema Dopunskom protokolu II., te ih u novoj odluci posebno obrazloži.

Također bi bilo potrebno da Vrhovni sud ocijeni i posebno obrazloži jesu li ispunjene pretpostavke da se u ponovnom drugostupanjskom postupku održi rasprava. Ustavni sud u tom smislu podsjeća da je te pretpostavke ESLJP odredio u presudi Salomonsson protiv Švedske (12. studenoga 2002., zahtjev br. 38978/97, §§ 34. i 36.), u kojoj taj sud govori o »pitanjima od javnog interesa koja nužno zahtijevaju raspravu«, odnosno o »posebnim obilježjima postupka« pred sudom drugog ili trećeg stupnja koji je ne zahtijevaju. Naime, u toj su pre-sudi sadržana načelna pravna stajališta ESLJP-a o pravu na javnu raspravu, koja glase:

»34. Sud prvo nalazi da ovlaštenje na ‘javnu raspravu’ iz članka 6. stavka 1. nužno implicira pravo na ‘usmenu raspravu’. Međutim, obveza iz članka 6. stavka 1. da se održi javna rasprava nije apsolutna. Prema tome, rasprava može izostati ako se stranka nedvosmisleno odrekne tog svog prava, a ne postoje pitanja od jav-nog interesa koja nužno zahtijevaju raspravu. Odricanje može biti dano izričito ili prešutno, u potonjem slučaju, primjerice, nepod-nošenjem zahtjeva za raspravu ...

Nadalje, rasprava ne mora biti potrebna s obzirom na izni-mne okolnosti slučaja, primjerice kad se ne postavljaju nikakva pi-tanja u vezi s činjenicama ili s pravom koja se ne bi mogla odgova-rajuće riješiti na osnovi sudskog spisa (on the basis of the case-fi le) i pisanih očitovanja stranaka ...

(...)

36. ... Sud ponavlja da u postupcima pred sudom prvog i posljednjeg stupnja normalno postoji pravo na raspravu ... Među-tim, izostanak rasprave pred drugom ili trećom instancijom može biti opravdan posebnim obilježjima postupaka o kojima je riječ, pod uvjetom da je rasprava održana na prvom stupnju ... Suklad-no tome, osim ako ne postoje iznimne okolnosti koje opravdavaju izostanak rasprave, pravo na javnu raspravu iz članka 6. stavka 1. implicira pravo na usmenu raspravu barem pred jednim stupnjem.«

134. Slijedom toga, na temelju članka 73. u vezi s člankom 76. stavkom 1. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točki II. izreke ove odluke.

B. TOČKA IV. IZREKE ODLUKE – PRIGOVORI PODNOSITELJA KOJI ZAHTIJEVAJU ODGOVOR VRHOVNOG SUDA U SVJETLU PRAKSE ESLJP-a

1) Odnos Vrhovnog suda i Ustavnog suda u primjeni konvencijskog prava

135. Ustavni sud primjećuje da u predmetima koje razmatra u ovom ustavnosudskom postupku postoje određeni prigovori pod-nositelja koje ESLJP u pravilu uzima u razmatranje kao one »koji se

Ustavni sud susreo se u ovom predmetu s odstupanjima u pravnim stajalištima najvišeg suda u zemlji (i suda posljednjeg stupnja u kon-kretnom predmetu) o pravnim činjenicama koje su od fundamen-talnog značenja za pravilno vrednovanje ustavnih i državnih temelja Republike Hrvatske (datum kad je Republika Hrvatska stekla svoj-stva suverene države u smislu međunarodnog prava i karakter oru-žanog sukoba na području Republike Hrvatske koji je započeo 1991. godine). One su zajedničke u svim kaznenim predmetima na koje sudovi primjenjuju mjerodavno kazneno pravo koje uređuje ratne zločine počinjene na području Republike Hrvatske (u konkretnom predmetu, članak 120. stavak 1. zasebno i zajedno s člankom 28. OKZRH-a). Te pravne činjenice moraju se strogo razlikovati od či-njenica i okolnosti konkretnih slučajeva za koje Ustavni sud, u ovom ustavnosudskom predmetu, nema razloga sumnjati da su potpuno i pravilno utvrđene.

Neujednačena sudska praksa u odnosu na te pravne činjenice ustav-nog značenja (pa i naravi), s aspekta ustavnosudske zaštite, ima bit-no drugačiji značaj od one na koju se primjenjuju mjerila prikazana u točkama 130. i 130.1. U odnosu na te činjenice ustavnog značenja ne bi se smjelo dogoditi da najviši sud u zemlji i sud posljednjeg stupnja u istovrsnim kaznenim stvarima oprečno ocjenjuje njihovo značenje za cijeli kazneni predmet. To što u praksi Vrhovnog suda ne postoji velik broj presuda s tako oprečnim ocjenama o pravnim činjenicama ustavnog značenja, o kojima je ovdje riječ, ne oslobađa Ustavni sud obveze otkrivanja problema koji zadire u temelje držav-nopravnog poretka Republike Hrvatske.

Sudska praksa u kaznenim stvarima u kojoj je datum 8. listopada 1991. pravno relevantan za primjenu mjerodavnog prava, a koja od tog datuma odstupa i koja s njim nije usuglašena, nedvojbeno povlači za sobom ozbiljne i višestruke posljedice, od onih najužih (povezanih s pojedinačnim slučajevima), preko resornih (povezanih sa zahtjevima »dobrog pravosuđa«), do onih nacionalnih (povezanih s ustavnim i državnopravnim temeljima Republike Hrvatske).

132. Zbog toga dosljedan, ujednačen i stabilan pristup Vrhovnog suda, kao najvišeg suda u zemlji, kaznenim predmetima u kojima postoji odstupanje od datuma kad je Republika Hrvatska stekla svoj-stva suverene države u smislu međunarodnog prava (8. listopada 1991.), a taj je datum relevantan za primjenu mjerodavnog prava u tim slučajevima, zajedno s njegovim dosljednim, ujednačenim i jasnim tumačenjem načina na koji se to pravo treba primjenjiva-ti na događaje prije i poslije 8. listopada 1991., ali i dosljedno te jednoobrazno postupanje s predmetima u kojima su uočeni istovr-sni propusti nižestupanjskih sudova u vezi s tim pitanjima, imaju posebno značenje i važnost kako za legalitet tako i za legitimitet općeg djelovanja kaznenih sudova u tom pravnom području, osobito za suzbijanje proizvoljnih ocjena sudova o bitnim ustavnopravnim činjenicama, a time i za stjecanje povjerenja javnosti u sudski su-stav, za koji će građani moći vjerovati da je kadar osigurati stvar-nu pravnu sigurnost i jednakost svih pred zakonom, koja jamstva predstavljaju glavna obilježja vladavine prava zajamčene Ustavom i Konvencijom (v. mutatis mutandis, predmet ESLJP-a Živić protiv Srbije, presuda, 13. rujna 2011., zahtjev br. 37204/08, § 40.).

133. Uz stajališta već iznesena u točkama 116. i 116.1., izostanak poštovanja tih ustavnih zahtjeva kad je riječ o pravnim činjenicama koje su od fundamentalnog značaja za pravilno vrednovanje ustav-nog i državnopravnog temelja Republike Hrvatske protivno je »im-perativu održavanja legitimnog povjerenja građana u državu i pravo koje ona stvara« (ESLJP, predmet Broniowski protiv Poljske, presuda, veliko vijeće, 22. lipnja 2004., zahtjev br. 31443/96, § 184.), inheren-tnom vladavini prava, najvišoj vrednoti ustavnog poretka Republike Hrvatske (članak 3. Ustava).


Naime, iako ga nije dostavio obrani, Vrhovni sud uzeo je u obzir to mišljenje DORH-a, prihvaćajući da ponašanje podnositelja zahtjeva Zahirovića nakon počinjenja kaznenog djela odnosno njegov bijeg u drugu državu predstavljaju dovoljno teške okolnosti koje opravdava-ju povećanje visine izrečene kazne zatvora. ESLJP je u izreci presude Zahirović protiv Hrvatske (2013.) utvrdio:

»IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

(...)

2. Presuđuje da je došlo do povede članka 6. stavka 1. Kon-vencije zbog povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku do koje je došlo zbog propuštanja dostave očitovanja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske podnositelju;

(...)«

137.1. U presudi Zahirović protiv Hrvatske (2013.) ESLJP je pono-vio svoja ustaljena stajališta o značenju i dosezima načela kontradik-tornosti, odnosno šireg načela procesne ravnopravnosti stranaka u sudskom postupku (tzv. načela jednakosti oružja), istodobno upuću-jući na svoju daljnju relevantnu praksu. S obzirom na takvo stanje stvari, Ustavni sud smatra dostatnim samo citirati relevantni dio te presude:

»(b) Ocjena Suda

(i) Opća načela

42. Sud ponavlja kako je načelo jednakosti stranaka u postup-ku jedna od značajki šireg pojma pravičnog suđenja, koji uključuje i temeljno pravo na kontradiktornost kaznenog postupka. Pravo na kontradiktorni postupak znači, u kaznenom predmetu, da i optužba i obrana moraju dobiti priliku saznati za očitovanja i dokaze koje je dostavila i predložila druga strana i dati primjedbe na njih. Mogu se zamisliti različiti načini na koje nacionalno pravo može ispuniti taj zahtjev. Međutim, bez obzira koja se metoda odabere, njome se treba osigurati da druga strana bude svjesna da je očitovanje podneseno te joj treba pružiti stvarnu priliku za davanje primjedbi na njega (vidjeti Brandstetter protiv Austrije, 28. kolovoza 1991., §§ 66.-67., Serija A br. 211.; Milatová i drugi protiv Češke Republike, br. 61811/00, § 65., ECHR 2005-V i, a fortiori, Krčmář i drugi protiv Češke Republike, br. 35376/97, §§ 41.-45., 3. ožujka 2000., i OAO Neft yanaya Kompaniya Yukos protiv Rusije, br. 14902/04, § 538., 20. rujna 2011.). Stoga je čak moguće da neka postupovna situacija koja ne stavlja stranku u nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika ipak predstavlja povredu prava na kontradiktorni postu-pak ako dotična stranka nije imala priliku saznati za sve predlože-ne dokaze ili dostavljena očitavanja, i na njih dati primjedbe, radi utjecaja na odluku suda (vidjeti naprijed citirani predmet Krčmář i drugi, §§ 38.-46., 3., i Gregačević protiv Hrvatske, br. 58331/09, § 50., 10. srpnja 2012.).

43. U pogledu sadržaja podnesaka koje je dostavila optužba, Sud ponavlja kako načelo jednakosti stranaka u postupku ne ovisi o daljnjoj, količinski mjerljivoj nepoštenosti, koja proizlazi iz po-stupovne nejednakosti. Obrana je ta koja treba ocijeniti zaslužuje li neki podnesak reakciju. Stoga je nepošteno da optužba dostavi podneske sudu bez znanja obrane (vidjeti Bulut protiv Austrije, 22. veljače 1996., § 49, Izvješća 1996-II, i Josef Fischer protiv Austrije, br. 33382/96, § 19., 17. siječnja 2002.).«

137.2. Istovjetna stajališta ESLJP je izrazio i u novijem predme-tu Lonić protiv Hrvatske (presuda, 4. prosinca 2014., zahtjev br. 8067/12), u kojem je presudio da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije zbog povrede načela jednakosti oružja stoga što Vrhovni sud u žalbenom postupku nije dostavio podnositelju na znanje i eventualni odgovor očitovanje koje je zajedno sa spi-som predmeta tom sudu dostavio DORH. Pozivajući se na slučaj Zahirović protiv Hrvatske (2013.), ESLJP je utvrdio da u okviru hrvatskog sustava žalbenih postupaka očitovanja DORH-a pred-stavljaju »obrazložena mišljenja o osnovanosti predmeta« kojima je cilj utjecati na odluku Vrhovnog suda tako što se taj sud poziva da odbije žalbu. U takvoj situaciji uopće nije potrebno utvrđivati je

mogu braniti« (arguable claims) i u odnosu na koje postoji stabilna i dugotrajna praksa tog suda.

Kao što je već rečeno u točki 60.1., budući da se s obzirom na točku III. izreke ove odluke postupak pred Vrhovnim sudom mora pono-viti, nije prihvatljivo da Ustavni sud ispituje te prigovore umjesto Vrhovnog suda, jer je u prvom redu na najvišem sudu u zemlji da osigurava jedinstvenu primjenu konvencijskog prava, štiteći ravno-pravnost svih u njegovoj primjeni u skladu s praksom ESLJP-a. Nai-me, u situaciji kad Vrhovni sud ima mogućnost njihova razmatranja, ispitivanja i ocjene, Ustavni sud dužan je prepustiti odlučivanje o tim prigovorima Vrhovnom sudu jer je on, kao najviši sud u zemlji, ovlašten osiguravati jedinstvenu primjenu zakona (što uključuje i konvencijsko pravo) te ravnopravnost građana (članak 116. Ustava). Time se ujedno omogućuje da se svi ti prigovori ocijene s aspekta konvencijskog prava kao jedinstvena cjelina, u istom postupku u ko-jem se preispituje sam slučaj u skladu s pravnim stajalištima Ustav-nog suda prethodno utvrđenima u ovoj odluci. Riječ je o odgova-rajućoj primjeni članka 77. Ustavnog zakona u vezi s člancima 116. stavkom 1. i 134. Ustava, sve u svjetlu međunarodnih obveza koje je Republika Hrvatska preuzela ratifi kacijom Konvencije i ustavnog zahtjeva da »sudovi sude na temelju ... međunarodnih ugovora ...« (članak 115. stavak 3. Ustava).

135.1. Sukladno tome, u nastavku se navode prigovori podnosi-telja, za koje je Ustavni sud ocijenio da bi mogli biti relevantni s aspekta konvencijskog prava i prakse ESLJP-a, koje je Vrhovni sud, u skladu s člancima 115. stavkom 3. i 116. stavkom 1. u vezi s član-kom 134. Ustava, dužan ispitati i ocijeniti te za svoju ocjenu, u novoj presudi, dati dostatne i relevantne razloge.

2) Prigovori podnositelja Glavaša o povredi prava na procesnu ravnopravnost (jednakost oružja) stranaka u

sudskom postupku, uključujući pravo na kontradiktorni postupak

136. Podnositelj Glavaš istaknuo je povredu prava na kontradik-torni postupak koju je Vrhovni sud navodno učinio u žalbenom po-stupku protiv prvostupanjske presude jer – nakon podnesenih žalbi i odgovora na žalbe te očitovanja GdoRH-a – nije donio odluku o održavanju rasprave pred tim sudom, nego je odlučio na sjednici, na kojoj je došlo do rasprave o kazni. ŽdoZG je u žalbi tražio povećanje kazne zatvora podnositelju, a u prilog tome se izjasnio i zamjenik GdoRH-a u svom očitovanju broj: Kž-DO-197/10 od 9. veljače 2010. Podnositelj je istaknuo da to očitovanje GdoRH-a nikada nije bilo dostavljeno ni njemu ni njegovim braniteljima, tako da oni nisu mo-gli odgovoriti na njega. To znači da im je bilo onemogućeno iznoše-nje protuargumenata, čime je povrijeđeno načelo kontradiktornosti, a u pitanje je dovedeno i šire načelo procesne ravnopravnosti stra-naka u sudskom postupku (tzv. načelo jednakosti oružja).

136.1. Podnositelj se u dopuni ustavne tužbe od 17. lipnja 2013. pozvao na predmet ESLJP-a Zahirović protiv Hrvatske (presuda, 25. travnja 2013., zahtjev br. 58590/11). Smatra da je ta presuda done-sena u korist podnositelja Zahirovića zbog istovjetne povrede članka 6. Konvencije odnosno članka 29. Ustava koja je i njemu učinjena.

137. U predmetu Zahirović protiv Hrvatske (2013.) bila je riječ o mišljenju Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: DORH) dostavljenom Vrhovnom sudu prema članku 373. Za-kona o kaznenom postupku (Narodne novine 110/97., 27/98. – ispr., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. – ispr., 62/03. – pročišćeni tekst i 115/06.; u daljnjem tekstu: ZKP) u žalbenom postupku, koje nije dostavljeno obrani na odgovor (§ 16. presude), a na osnovi koje-ga je Vrhovni sud donio presudu kojom je povećao kaznu zatvora.


Razloge za svoju tvrdnju podnositelj je našao u činjenici da je Niko-la Vasić bio pravomoćno osuđen za kazneno djelo oružane pobune protiv Republike Hrvatske pa stoga u inkriminiranom vremenu nije bio civilna osoba i nije potpadao pod zaštitu predviđenu IV. Ženev-skom konvencijom. Taj je prigovor podnositelj isticao i u žalbi protiv prvostupanjske presude (spis Županijskog suda u Zagrebu, listovi 10697-10700).


143. U presudi Županijskog suda u Zagrebu utvrđene su činjenice vezane uz osudu oštećenika Nikole Vasića:

»Vojno tužiteljstvo u Osijeku je 26. svibnja 1992. godine pro-tiv Nikole Vasića podiglo optužnicu zbog kaznenog djela pripre-manja oružane pobune iz članka 236-n u vezi članka 236-f KZRH, a nakon toga rješenjem Vojnog suda u Osijeku od 1. srpnja 1992. godine, odlučeno je da će se optuženom suditi u odsutnosti. Presu-dom Vojnog suda u Osijeku od 28. srpnja 1992. godine Nikola Vasić je zbog kaznenog djela pripremanja oružane pobune iz čl. 236-n KZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Ova presuda postala je pravomoćna dana 20. kolovoza 1992. godine, međutim, Županijski sud u Osijeku rješenjem od 28. srpnja 1997. godine je obustavilo izvršenje kazne primjenom odredbi Zakona o općem oprostu (list 7442-7452).«

144. Svoju ocjenu o statusu Nikole Vasića 12. srpnja 1991., kao zaštićene civilne osobe, Županijski sud u Zagrebu obrazložio je ovako:

»To što su I optuženi Branimir Glavaš te svjedok Ištvan Mi-halik naveli za oštećenog Nikolu Vasića da je bio ‘četnički vojvoda’, kao i da je, nedvojbeno bez njegove privole, u novini ‘ST’ objavljen članak i fotografi ja sa znakovljem u kojim se on kao takav ekspli-citno prikazuje, očito je trebalo poslužiti u propagandne svrhe, jer u kaznenom postupku koji je pred Vojnim sudom u Osijeku vođen protiv oštećenog Nikole Vasića nije utvrđeno da bi on organizirao pobunu mještana srpske nacionalnosti u mjestu Briješće, ili s tim u svezi imao ikakvu značajniju ulogu. Prema presudi ovog suda oštećeni Nikola Vasić je osuđen za krivično djelo pripremanja oru-žane pobune, i to na način da je nabavio vatreno oružje, a u cilju sprečavanja rada predstavnika legalno izabranih vlasti Republike Hrvatske, pri čemu nije utvrđena bilo kakva druga neprijateljska aktivnost, posebno one koja bi ga stavile u kontekst vođe pobune.

Da oštećeni Nikola Vasić u inkriminirano vrijeme nije imao nikakvu značajniju ulogu u neprijateljskoj djelatnosti protiv Repu-blike Hrvatske proizlazi i iz iskaza svjedoka Ivana Grujića i Zdravka Pejića čiji djelokrug poslova je obuhvaćao upravo razotkrivanje ova-kvih protupravnih aktivnosti. Naime, ovi su svjedoci za Vasića iska-zali kako on za njih nije bio interesantan jer ga nisu mogli povezati s naoružavanjem i pobunom mještana u selu Briješće. Svjedok Pe-jić je to i dodatno pojasnio navodeći da su članove SDS-a (Srpske demokratske stranke) koji možda nisu bili ekstremni, prosljeđivali policiji radi razmjene za zatočene Hrvate na drugoj strani.

(...)

Isti status« (civilne osobe – op. Ustavnog suda) »je imao i oštećeni Nikola Vasić, iako je presudom Vojnog suda u Osijeku od 28. srpnja 1992. godine, broj K-446/92, Nikola Vasić pravomoćno osuđen zbog krivičnog djela pripremanja oružane pobune iz članka 236-n u vezi sa člankom 236-f stavak 1. KZ RH.

(...)

U naprijed citiranoj presudi Vojnog suda u Osijeku nije utvr-đeno da bi Nikola Vasić uopće aktivno vojno djelovao na način da bi bio pripadnik neke paravojne oružane formacije pobunjenog dijela srpskog stanovništva, ili se nalazio u vojnom ustroju. Pače, oštećeni je uhićen u svojoj kući, u civilnoj odjeći. Čak i da je po-stojala opravdana sumnja da se Nikola Vasić bavio aktivnostima koje su štetne za sigurnost Republike Hrvatske, sukladno članku 5. Konvencije, koji određuje da se u svakom slučaju s takvim oso-bama postupa čovječno, on je imao pravo na nepovredivost svog tjelesnog integriteta.«

li propuštanje dostave podnositelju očitovanja DORH-a bilo na štetu podnositelja. Povreda postoji i onda ako nema štete za podnositelja (§ 84. presude).

137.3. Ustavni sud podsjeća da »jednakost oružja« u osnovi ozna-čava jednake procesne mogućnosti obrazlaganja predmeta, pa se u pravilu preklapa sa zahtjevom za kontradiktornošću. Prema praksi ESLJP-a, »pravo na kontradiktorni postupak jamči strankama mo-gućnost uvida u očitovanja ili dokaze koje daje suprotna strana i izražavanja svoga mišljenja o njima« (presuda Ruiz-Mateos protiv Španjolske, 23. lipnja 1993., zahtjev br. 12952/87, § 63.). Temeljni zahtjevi koji proizlaze iz prava na kontradiktorni postupak izloženi su, primjerice, u predmetu Lazarević protiv Hrvatske (odluka, 30. rujna 2010., zahtjev br. 61435/08):

»Sud ponavlja da pojam pravičnog suđenja implicira i pravo na kontradiktorni postupak. To pravo znači da stranke u kaznenom ili građanskom postupku moraju u načelu imati priliku ne samo obznaniti bilo koji dokaz koji je potreban da bi uspjele sa svojim zahtjevima nego i znati za sve predočene dokaze i podnesena oči-tovanja i davati primjedbe na njih s namjerom da utječu na odluku suda ... Ta se situacija ne mijenja kad su očitovanja neutralna prema pitanju o kojem sud treba odlučiti ili, prema mišljenju tog suda, ne predstavljaju nikakvu činjenicu ili tvrdnju koja se već ne nalazi u osporenoj odluci ...«

Stoga se pitanja vezana uz neotkrivanje dokaznih sredstava drugoj strani mogu razmatrati i sa stajališta zahtjeva za kontradiktornošću postupka (mogućnost saznati za dokaze i ispitati ih pred sudom) i sa stajališta prava na jednakost oružja (mogućnost saznati za doka-ze i ispitati ih pod jednakim uvjetima koje ima suprotna strana u postupku).

138. Imajući u vidu navedena pravna stajališta i praksu ESLJP-a, Ustavni sud ocjenjuje da bi Vrhovni sud bio dužan provesti pažljivo ispitivanje navedenog prigovora podnositelja o povredi načela kon-tradiktornosti sudskog postupka te o utjecaju sporne činjenice, kojoj je podnositelj prigovorio, na ostvarenje njegova prava na jednakost oružja, kao bitnog elementa pravičnog suđenja u smislu članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije.

139. Stoga je odlučeno kao u točki IV. alineji 1. izreke ove odluke.

3) Prigovori podnositelja Glavaša o povredi prava na obrazloženu sudsku odluku

140. Prigovor podnositelja Glavaša o ignoriranju njegovih navo-da o pogrešnom utvrđenju civilnog statusa oštećenika Nikole Vasića (slučaj »Ljeto/91«) pripada kategoriji »prigovora koji se mogu bra-niti« u značenju koje takvi prigovori imaju u konvencijskom pravu i praksi ESLJP-a. Taj bi prigovor mogao biti relevantan s aspekta prakse ESLJP-a jer bi se mogao podvesti pod moguću povredu prava podnositelja na obrazloženu sudsku odluku.

141. Ustavni sud podsjeća na događaj u slučaju »Ljeto/91«: 12. srpnja 1991. pripadnici Zaštitne čete, iako nisu bili ovlašteni pri-voditi osobe radi ispitivanja, uhitili su, te u podrumske prostorije SNO-a priveli Nikolu Vasića, gdje su ga udarali rukama, nogama, dijelovima oružja i palicama, zadavši mu ozljede glave i tijela, i to udarac u glavu tjemeno, ranu razderotinu gornje usnice i udarac u lijevu stranu grudnog koša. U postupku je utvrđeno da je podno-sitelj Glavaš bio prisutan prilikom opisanog postupanja pripadnika Zaštitne čete prema Nikoli Vasiću te da ništa nije poduzeo da takva postupanja spriječi. Oštećenik Vasić napustio je 15. kolovoza 1991. Okružni zatvor u Osijeku u sklopu razmjene zarobljenika.

142. Podnositelj Glavaš naveo je u ustavnoj tužbi da je događaj vezan uz oštećenika Nikolu Vasića pogrešno pravno kvalifi ciran kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH-a.


novništva iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28. OKZRH-a. U pravomoćnom rješenju o provođenju istrage broj: Kio-I-RZ-1/06 bilo je navedeno da se Krunoslav Fehir tereti za ubojstvo Čedomira Vučkovića, počinjeno na način da je zajedno sa Zoranom Brekalom izlio kiselinu iz akumulatora i natjerao Čedomira Vučkovića da je pije, a potom u njega i pucao. Prvookrivljenik u tom postupku bio je podnositelj Glavaš.

149. Podnositelj Glavaš iznio je u ustavnoj tužbi dva temeljna prigovora vezana uz krunskog svjedoka Krunoslava Fehira (slučaj »Ljeto/91«). Prvo, prigovorio je da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke da bi se Krunoslav Fehir »preveo« u status krunskog svjedoka i da on nije imao na raspolaganju pravno sredstvo kojim bi nezakonitost takve sudske odluke mogao djelotvorno osporiti. Dru-go, prigovorio je da su iskazi krunskog svjedoka Krunoslava Fehira nezakoniti dokazi koji su morali biti izuzeti iz spisa predmeta. Svi ti prigovori pripadaju kategoriji »prigovora koji se mogu braniti« u značenju koje im daje ESLJP u svojoj praksi. Oni bi mogli biti relevantni s aspekta prakse ESLJP-a jer bi se mogli podvesti pod moguću povredu prava podnositelja na pravično suđenje.

150. U ovoj se odluci Ustavni sud ograničio na izlaganje samo prvih prigovora podnositelja vezanih uz status krunskog svjedoka i nepostojanje djelotvornog pravnog sredstva protiv sudske odluke kojom se taj status priznaje Krunoslavu Fehiru, a koja je povezana i s pravom na obrazloženu sudsku odluku.

Drugi prigovor podnositelja o tome da su zapisnici o iskazu krun-skog svjedoka Krunoslava Fehira nezakoniti dokazi također je re-levantan s aspekta ustavnog i konvencijskog prava na pravično su-đenje. Međutim, Ustavni sud dužan je taj podnositeljev prigovor u cijelosti prepustiti ocjeni Vrhovnog suda jer se o (ne)osnovanosti tog prigovora može raspravljati samo nakon što Vrhovni sud u ponov-nom postupku prethodno ocijeni, sukladno stajalištima izraženima u ovoj odluci, prve prigovore podnositelja.

151. Povredu svoga prava na djelotvorno pravno sredstvo učinje-nu rješenjem o krunskom svjedoku od 3. travnja 2007. podnositelj Glavaš obrazložio je sljedećim tvrdnjama:

– da u postupku donošenja tog rješenja on nije imao status stranke, jer nikada nije bio upoznat sa zahtjevom GdoRH-a da se Krunoslav Fehir ispita kao krunski svjedok, niti je na okolnosti tog zahtjeva mogao pred sudom iznositi svoje argumente, a kada je sud o tom zahtjevu odlučio, odluka suda mu nije dostavljena, niti je na nju mogao izjaviti žalbu, pa je na taj način povrijeđeno pravo na pristup sudu, pravo na kontradiktorni postupak i javnu raspravu te pravo na jednakost oružja, koja prava su zajamčena člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. Konvencije,

– da je imao pravo dobiti svaki podnesak protivne strane i na njega se izjasniti te da mu je, zbog nedostavljanja, povrijeđeno i pravo na žalbu zajamčeno člankom 18. stavkom 1. Ustava (jer na to rješenje nije mogao izjaviti žalbu, a nije mu osigurana druga pravna zaštita), odnosno člankom 2. Protokola broj 7 uz Konvenciju jer mu ni pr-vostupanjski ni drugostupanjski sud zbog činjenice pravomoćnosti tog rješenja nisu dozvolili da mu suprotstavi svoju pravnu argumen-taciju.

4.1. Mjerodavna rješenja i odluke

152. U zahtjevu glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske za donošenje rješenja o ispitivanju Krunoslava Fehira kao krunskog svjedoka, broj: KR-I-DO-445/07 od 27. ožujka 2007., bilo je, između ostaloga, navedeno:

145. Na žalbeni navod podnositelja o tome da je Županijski sud u Zagrebu pogrešno utvrdio kako je oštećenik Nikola Vasić 12. srpnja 1991. imao status civilne osobe, Vrhovni sud nije odgovorio. Navode se mjerodavni dijelovi presude Vrhovnog suda:

»Isto tako se neosnovano u žalbi opt. Branimira Glavaša, tvrdi kako Nikola Vasić ne spada u osobe koje su zaštićene me-đunarodnim humanitarnim pravom obzirom na odredbu čl. 5.4. Ženevske konvencije, koja od svoje zaštite isključuje osobe za koje strana u sukobu opravdano sumnja da se bave aktivnošću štetnom za državu, s obzirom da je Nikola Vasić zbog svoje neprijateljske djelatnosti prema Republici Hrvatskoj osuđen pred Vojnim sudom u Osijeku na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

Žalbe pritom pravilno citiraju odredbu čl. 5. 4. Ženevske kon-vencije i pravilno smatraju da je Nikola Vasić osuđen zbog djelat-nosti štetne za državu, ali pritom propuštaju imati na umu odredbu čl. 4. Protokola II. prema kojem se u svim situacijama na svakom mjestu i u svako doba zabranjuje nasilje protiv života i tijela, zdrav-lja i fi zičkog ili mentalnog blagostanja osoba, a osobito ubojstva te okrutni postupci kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji oblik tjelesne kazne. Postupci prema oštećeniku Nikoli Vasiću svakako se mogu svrstati među one zabranjene čl. 4. Dopunskog Protokola II. jer je riječ o nasilju protiv života i tijela, fi zičkog i mentalnog blagostanja osobe. Stoga je, suprotno žalbi opt. Branimira Glavaša, prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primi-jenio međunarodno kazneno pravo te inkriminirano ponašanje optuženika pravilno pravno označio.«

146. S obzirom na navedeno obrazloženje, ne može se poreći osnovanost prigovora podnositelja kako je Vrhovni sud zanemario njegov žalbeni navod o pogrešnom utvrđenju civilnog statusa ošte-ćenika Nikole Vasića na dan 12. srpnja 1991., sadržanom u ospore-noj prvostupanjskoj presudi.

146.1. Ustavni sud ocjenjuje da je riječ o samostalnom žalbenom navodu, koji je Vrhovni sud trebao zasebno razmotriti i odvojiti od inkriminiranog postupanja prema oštećeniku Nikoli Vasiću. Drugim riječima, to što su postupci prema oštećeniku Vasiću kvalifi cirani kao ratni zločin (u koju sudsku ocjenu Ustavni sud u okviru ovog prigovora ne ulazi) i što je oštećenik Nikola Vasić bio zlostavljan (v. točke 381. i dalje), nikako ne znači da ne postoji legitimni interes podnositelja da nadležni sud u presudi objektivno i pravilno utvrdi status u kojem je bila ta osoba u vrijeme kad je postala žrtva. Osim toga, sudska jurisprudencija najvišeg suda u zemlji uvijek ima po-sebnu vrijednost jer se smatra »pravnim dokumentom vremena«, pa je i to razlog zbog kojega je Vrhovni sud trebao ispitati taj žalbeni razlog podnositelja kao samostalan i zaseban prigovor. Štoviše, čini se nedvojbenim da bi Vrhovni sud u ponovnom postupku trebao odgovoriti na taj žalbeni navod podnositelja, neovisno o tome hoće li ga odbiti ili prihvatiti, i s obzirom na važnost koju je u prvostupanj-skoj presudi statusu Nikole Vasića dao Županijski sud u Zagrebu. Također je na Vrhovnom sudu da utvrdi hoće li odgovori do ko-jih dođe zahtijevati ponovno razmatranje i ostalih žalbenih navoda podnositelja vezanih uz oštećenika Nikolu Vasića ili ne.


4) Prigovori podnositelja Glavaša o povredi prava na djelotvorno pravno sredstvo protiv sudske odluke o

krunskom svjedoku

148. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj: IX-II-Kvu-25/07-2, Kio-I-RZ od 3. travnja 2007. (u daljnjem tekstu: rješe-nje o krunskom svjedoku od 3. travnja 2007.) odlučeno je da će se Krunoslav Fehir u postupku ispitati kao krunski svjedok.

Do donošenja tog rješenja Krunoslav Fehir imao je status drugo-okrivljenika protiv kojega se vodila istraga u postupku broj: Kio-I-RZ-1/06 zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog sta-


Stoga je Zahtjev Glavnog državnog odvjetnika RH za dono-šenje Rješenja o ispitivanju II-okrivljenika Krunoslava Fehira, kao krunskog svjedoka, u ovom kaznenom predmetu valjalo prihvatiti. Isto tako, nije utvrđeno, da bi postojale okolnosti predviđene u čl. 31 Zakona o USKOK-u, a zbog kojih se II-okrivljenik Krunoslav Fe-hir ne bi mogao ispitati kao krunski svjedok. Time su ispunjeni za-konski uvjeti iz čl. 29 st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o USKOK-u, a koja se odredba na odgovarajući način primjenjuje, temeljem čl. 16 Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za ka-znena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava.«

To rješenje odmah je postalo pravomoćno (to jest danom dostave GdoRH-u).

154. Na listovima od 2937 do 2940 spisa predmeta nalazi se prigovor podnositelja Glavaša protiv optužnice ŽdoZG broj: K-DO-105/06 od 9. svibnja 2007., u kojem je on, između ostaloga, prigovo-rio i »prevođenju« Krunoslava Fehira iz statusa okrivljenika u status krunskog svjedoka. Podnositelj Glavaš u tom je prigovoru naveo:

– da je riječ o nezakonitom postupku,

– da je zahtjev GdoRH-a upućen Županijskom sudu u Zagrebu kri-šom i potajno te da mu primjerak tog zahtjeva nije bio dostavljen, čime mu je uskraćena mogućnost da se o zahtjevu očituje,

– da je imao snažne i ozbiljne argumente protiv usvajanja tog za-htjeva, jer Krunoslav Fehir, s obzirom da je ranije iskazivao da je počinio više ubojstava, uopće nije imao uvjete za stjecanje statusa krunskog svjedoka,

– da ni njemu ni njegovim braniteljima nije dostavljeno rješenje kojim je usvojen zahtjev GdoRH-a da se Krunoslav Fehir ispita kao krunski svjedok, nego su on i njegovi branitelji »samo jednoga dana bili obaviješteni da će navedeni K. Fehir biti preslušan u svojstvu krunskog svjedoka toga dana u toliko sati«, čime mu je povrijeđeno pravo na žalbu.

155. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, broj: Kv-rz-5/07, K-rz-1/07 od 5. lipnja 2007., riješeno je o prigovoru protiv optužnice ŽdoZG-a, broj: K-DO-105/06 (u daljnjem tekstu: rješenje od 5. lipnja 2007.).

Točka II. i IV. izreke rješenja od 5. lipnja 2007. odnose se na prigo-vore o statusu krunskog svjedoka Krunoslava Fehira.

Naime, točkom II. izreke određeno je da se iz spisa (list 2628) izdva-ja zapisnik o ispitivanju okrivljenika Krunoslava Fehira, broj: Kio-I-rz-1/06 od 22. veljače 2007. To je izdvajanje određeno na temelju odredaba Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (»Narodne novine« broj 88/01., 12/02., 33/05.-ispr.; u daljnjem tekstu: ZUSKOK/01), koje su u relevantno vrijeme bile na snazi. U članku 34. točki 2. ZUSKOK-a/01 bilo je propisano da će sudsko vijeće u rješenju kojim prihvaća zahtjev GdoRH-a »odrediti da se iz sudskih spisa izdvoje zapisnici i službene bilješke te osobe o njezinim ranijim iskazima koje je dala kao osumnjičenik ili okriv-ljenik ako takvi postoje. Ti se iskazi kao i drugi dokazi za koje se iz njih saznalo ne mogu upotrijebiti kao dokaz u kaznenom postupku«.

Točkom IV. izreke, pozivom na članak 278. stavak 1. ZKP-a, pri-govori podnositelja Glavaša protiv optužnice ŽdoZG-a, broj: K-DO-105/06, odbijeni su kao neosnovani.

155.1. U obrazloženju rješenja od 5. lipnja 2007., u odnosu na toč-ku IV. izreke, između ostaloga je utvrđeno da je neosnovan prigovor kojim se osporava status krunskog svjedoka Krunoslava Fehira jer je o njemu već riješeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj: IX-II-Kvu-25/07-2, Kio-I-RZ-1/06 od 3. travnja 2007. te se taj prigo-vor stoga »ukazuje bespredmetnim«.

156. U odnosu na prigovor podnositelja Glavaša kako mu nije dostavljeno rješenje kojim je prihvaćen zahtjev GdoRH-a da se Kru-

»Kako je Krunoslav Fehir bio samo pripadnik tadašnje po-strojbe ‘Branimirova osječka bojna’, nadalje kako unatoč činjenici što je kritične zgode pucao u Čedomira Vučkovića, isti nije umro od posljedica pucanja, već zbog trovanja sumpornom kiselinom, što nije učinio II-okr. Krunoslav Fehir, mišljenja sam da je njegov iskaz razmjeran težini počinjenog djela. Važnost iskaza je nesporna jer on jedini ima saznanja o identitetu stradalih osoba, a govori i o strukturi zapovijedanja u inkriminirano vrijeme.

Iz gore navedenog proizlazi da su ispunjeni zakonski uvjeti iz članka 29. stavak 1. točka 1. i 2. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, a koja se odredba na odgo-varajući način primjenjuje temeljem članka 16. Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, za donošenje rješenja o ispitivanju kao krunskog svjedoka Krunoslava Fehira.

Krunoslav Fehir je doista bio sudionik u izvršenju kaznenog djela iz članka 120. OKZRH za koje je provedena istraga. Nesporno je da je on pucao u ošt. Čedomira Vučkovića, koji međutim nije umro od pucnja već od trovanja sumpornom kiselinom, te sudje-lovao u zlostavljanju civila Čedomira Vučkovića i Đorđa Petkovića zajedno s još jednim pripadnikom postrojbe. Međutim, obzirom na okolnost da nije neposredno izvršio ubojstva, a cijeneći njegovo priznanje smatram da se temeljem članka 16. Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava može primije-niti odredba članka 29. Zakona o USKOK-u, jer postoje okolnosti da mu se kazna može ublažiti, a također postoji razmjernost izme-đu težine kaznenog djela koje je počinio i važnosti njegovog iskaza za otkrivanje i dokazivanje navedenog kaznenog djela.«

153. Rješenjem o krunskom svjedoku od 3. travnja 2007., Župa-nijski sud u Zagrebu prihvatio je zahtjev GdoRH-a i odlučio da će se drugookrivljenika Krunoslava Fehira ispitati kao krunskog svjedoka. Mjerodavni dijelovi tog rješenja glase:

»Kod ovog suda, pod brojem Kio-I-RZ-1/06, provedena je istraga protiv I- okrivljenika Branimira Glavaša i II-okrivljenika Krunoslava Fehira zbog počinjenja kaznenih djela iz čl. 120 st. 1 u vezi čl. 28 OKZ RH i dr.

Glavni državni odvjetnik RH je pod brojem KR-I-DO-445/07 od 27. ožujka 2007. godine podnio sudu Zahtjev za donošenje rje-šenja o ispitivanju II-okrivljenika Krunoslava Fehira kao krunskog svjedoka u istom kaznenom predmetu. U prilogu istog dostavio je upozorenje, izjašnjenje i izjavu II-okrivljenika Krunoslava Fehira u smislu čl. 30 Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organizira-nog kriminaliteta (u daljnjem tekstu: Zakon o USKOK-u).

U Zahtjevu Glavni državni odvjetnik RH navodi da u ovom kaznenom predmetu osim II-okrivljenika Krunoslava Fehira nema drugih dokaza niti osoba koje bi potvrđivale dio inkriminacije iz Rješenja o provođenju istrage broj Kio-I-RZ- 1/06 od 17. svibnja 2006. godine, koji se odnosi na događaj zatvaranja civila u garaži u Osijeku tijekom 1991. godine te zlostavljanja i ubojstva Čedomira a i zlostavljanja i nestanka Đorđa Petkovića.

Zahtjev Glavnog državnog odvjetnika RH je osnovan.

Uvidom u spis utvrđeno je da je i protiv II-okrivljenika Krunoslava Fehira dovršena istraga radi počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120 st. 1. OKZ RH. Također je utvrđeno, da je od II-okrivljenika Krunoslava Fehira, od strane državnog odvjetnika uzeta izjava u skladu s odredbom čl. 30 Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kri-minaliteta.

Obzirom da je u vrijeme učina djela II-okrivljenik Krunoslav Fehir bio maloljetan s navršenih samo 16 godina života, a kako je svojim iskazom bitno pridonio otkrivanju samog kaznenog djela, to je osnovano za očekivati, da se temeljem ovih posebno olakot-nih okolnosti mogu primijeniti i odredbe o ublažavanju kazne na istoga. Nadalje, s obzirom na značaj prikupljenih dokaza tijekom istrage u ovom kaznenom predmetu, važnost iskaza II-okrivljenika Krunoslava Fehira je nesporna, jer on jedini ima saznanja kako o identitetu stradalih osoba, strukturi zapovijedanja u inkriminirano vrijeme, a kao učesnik događaja i o tijeku i načinu izvršenja istog.


branitelj, tako da nije osnovano pozivanje žalitelja na odredbu čl. 395. st. 1. ZKP, budući da se ista odnosi na stranke i osobe čija su prava povrijeđena, a u ovom zasebnom postupku žalitelj nije imao položaj stranke, a onda niti mogućnost za podnošenje žalbe protiv rješenja kojim je sud prihvatio prijedlog Glavnog državnog odvjetnika i okrivljeniku Krunoslavu Fehiru dao status krunskog svjedoka. Kako je sud pri donošenju rješenja od 3. travnja 2007. br. II-Kvu-25/07, na temelju podataka u spisu, ... utvrdio da nema okolnosti iz članka 31. ZUSKOK-a, koje bi priječile davanje statusa krunskog svjedoka Krunoslavu Fehiru, neosnovan je i prigovor ža-litelja da Krunoslav Fehir nije mogao dobiti takav status, a pored toga, u pravu je sud prvog stupnja da u ovom stadiju postupka nema mjesta preispitivanju tih okolnosti budući da je to rješenje postalo pravomoćno.«

159. Vrhovni sud donio je 23. srpnja 2008. rješenje broj: I Kž-671/08-5, kojim je odbijena žalba podnositelja Glavaša na rješenje o »načinu ispitivanja ugroženih svjedoka«. U tom je rješenju navedeno:

»Suprotno navodima žalitelja ... stjecanje svojstva krunskog svjedoka« (ovdje nije riječ o Krunoslavu Fehiru nego o zaštićenom svjedoku ‘Drava’ – op. Ustavnog suda) »provedeno je u zasebnom postupku, prema odredbama čl. 29-38. ZUSKOK, a u vezi čl. 16. Zakona o primjeni Statuta međunarodnog kaznenog suda – prema kojem postupku je zaštićeni svjedok ‘Drava’ stekao svojstvo krun-skog svjedoka ...

Sve ove okolnosti, već su jednom detaljno obrazložene u rje-šenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 28. studenog 2007. godine, broj: I Kž-1113/07 – te se žalitelj upućuje i na tamo na-

vedene razloge.«

160. Vrhovni sud se i u osporenoj presudi osvrnuo na žalbeni navod podnositelja Glavaša kojim je osporavao status krunskog svje-doka Krunoslava Fehira, navodeći:

»Isto tako, neosnovano se i opetovano pokušava osporiti i status krunskog svjedoka Krunoslava Fehira, pozivajući se na odredbe čl. 29. i 31. Zakona o USKOK-u, ..., budući da su ti prigovo-ri već bili razmatrani i pravomoćno otklonjeni odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-671/08 od 23. srpnja 2008. i I Kž-1113/07 od 28. studenog 2007., pa se žalitelj na iste upućuje.«


161. Članak 18. Ustava glasi:»Članak 18.

Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovla-štenim tijelom.

Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenima zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita.«

Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi protumačio da pravo za-jamčeno člankom 18. Ustava obuhvaća opće pravo na djelotvorni pravni lijek, neovisno o tome je li formalno riječ o žalbi ili drugom dostupnom sredstvu pravne zaštite. Tako je, primjerice, u odluci broj: U-III-1927/2006 od 21. veljače 2008. (»Narodne novine broj 33/08.) utvrdio:

»5. ... Ustavni sud napominje da je pitanje osiguranja djelo-tvornog pravnog lijeka, jedno od temeljnih procesnih jamstava u svim pravnim postupcima, koje je zbog svog iznimnog značenja zajamčeno Ustavom kao temeljno ljudsko pravo (članak 18. stavak 1. Ustava).«

Slično tome, u odluci broj: U-III-3071/2006 od 18. ožujka 2009. (»Narodne novine« broj 42/09.) Ustavni sud je, pozivajući se na čla-nak 18. stavak 1. Ustava, naveo:

»9. ... Osiguranje djelotvornog pravnog lijeka jedno je od temeljnih procesnih jamstava u svim pravnim postupcima, koje je zbog svog iznimnog značenja zajamčeno Ustavom kao temeljno pravo. Stoga je Ustavni sud nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu protiv eventualne povrede tog prava.«

noslav Fehir ispita kao krunski svjedok, u obrazloženju rješenja od 5. lipnja 2007. Županijski sud u Zagrebu je naveo:

»Odredbom članka 33. stavka 3. Zakona o USKOK-u propi-sano je da protiv rješenja vijeća, kojim je odbijen zahtjev Glavnog državnog odvjetnika da se osoba označena u zahtjevu ispita kao ‘krunski svjedok’, žalbu može podnijeti Glavni državni odvjetnik u roku od 48 sati. Dakle, prema odredbi ovog članka Zakona o USKOK-u, koji je lex specialis u odnosu na ZKP, samo Glavni držav-ni odvjetnik ima pravo žalbe na rješenje i to ako je njegov zahtjev odbijen. Iz toga slijedi da protiv rješenja kojim je prihvaćen zahtjev žalba nije dopuštena i to sukladno citiranoj odredbi ZUSKOK-a.«

157. U rješenju je Županijskog suda u Zagrebu broj: X-K-rz-1/07 od 5. studenoga 2007., kojim su odbijeni prijedlozi obrane podno-sitelja Glavaša, podnositelja Krnjaka, podnositeljice Getoš Magdić i podnositelja Dragića da se iz spisa, kao nezakoniti dokazi, izdvoje zapisnici o ispitivanju krunskog svjedoka Krunoslava Fehira pod brojevima Kir-rz-3/07, Kir-3686/05 i Kir-1217/06, navedeno:

»U svezi ispitivanja Krunoslava Fehira, koji je ispitan u svoj-stvu krunskog svjedoka, odvj. Matijević je iskazao da I opt. Bra-nimir Glavaš, a niti njegovi branitelji, nisu bili obaviješteni da je isti dobio status krunskog svjedoka, niti im je dostavljena odluka o tome na koju su, kako to smatra, mogli izjaviti žalbu. Osim toga, pozivaju će« (pravilno: se – op. Ustavnog suda) »na odredbu čl. 31. Zakona o USKOK-u, naveo je da Krunoslav Fehir nije mogao dobiti status krunskog svjedoka jer je, prema vlastitom priznanju, počinio kazneno djelo ubojstva

(...)

Prema odredbama Zakona o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta kojim se propisuje način dobivanja statusa krunskog svjedoka – čl. 29. do 35. ovog Zakona, pri odluči-vanju o davanju statusa krunskog svjedoka, ostali suoptuženici nisu stranke u tom postupku. To nedvojbeno proizlazi iz odredbe čl. 33. ZUSKOK-a/01 koja određuje, u koliko vijeće iz razloga navedenih u stavku 1. i 2. odbije zahtjev Glavnog državnog odvjetnika da se neka osoba ispita kao krunski svjedok, da protiv tog rješenja samo Glavni državni odvjetnik može podnijeti žalbu. Prema tome, odlu-ku o ispitivanju Krunoslava Fehira kao krunskog svjedoka sud nije trebao dostavljati I opt. Branimiru Glavaš ni njegovim braniteljima, niti su oni na ovu odluku mogli izjaviti žalbu. To stoga jer protiv rješenja kojim vijeće usvaja zahtjev da se neka osoba ispita kao krunski svjedok, žalba nije dozvoljena, a u koliko je zahtjev odbi-jen, tada je žalbu jedino mogao podnijeti Glavni državni odvjetnik.

Ovaj sud ne može ulaziti u ocjenu da li su u konkretnom slu-čaju bili ispunjeni zakonski uvjeti da Krunoslav Fehir stekne status krunskog svjedoka, što branitelj I optuženog spori. To iz razloga jer je rješenje kojim je prihvaćen zahtjev Glavnog državnog odvjet-ništva da se isti ispita kao krunski svjedok, postalo pravomoćno.«

158. Odbijajući žalbu podnositelja Glavaša protiv rješenja Županij-skog suda u Zagrebu broj: K-rz-1/07 od 5. studenoga 2007., Vrhovni sud je u rješenju broj: I Kž 1113/07-3 od 28. studenoga 2007. naveo:

»Isto tako, nije bilo razloga za izdvajanje zapisnika o ispi-tivanju krunskog svjedoka Krunoslava Fehira (toč. 1b) budući da se i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne radi o nezakonitom dokazu, jer je prije toga proveden zaseban postupak predviđen u odredbama Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organizira-nog kriminaliteta (čl. 29. do 38.) (»Narodne novine« broj 88/01., nastavno: ZUSKOK), u vezi čl. 16. Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda (»Narodne novine« broj 175/03.), u kojem je na temelju pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 3. travnja 2007., br. II-Kvu-25/07 (br. Kio-I-rz-1/06), okrivljenik Krunoslav Fehir stekao status krunskog svjedoka. Kako se ovdje radi o zasebnom postupku u kojem Glavni državni od-vjetnik pod određenim uvjetima, u interesu otkrivanja, dokazivanja ili sprječavanja kaznenih djela počinjenih u okvirima zločinačke organizacije (a sukladno odredbi čl. 16. Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda u odnosu na ratne zločine), stran-ke u tom postupku, na temelju čl. 32. st. 3. ZUSKOK-a su Glavni državni odvjetnik, osoba potencijalnog krunskog svjedoka i njegov


samo GdoRH. Naime, o zahtjevu GdoRH-a da se neka osoba ispita kao krunski svjedok odlučivalo je nadležno sudsko vijeće. Protiv tog rješenja žalbu je imao pravo podnijeti samo GdoRH ako bi sudsko vijeće odbilo njegov zahtjev. U protivnom, rješenje u kojem je sud-sko vijeće prihvaćalo zahtjev GdoRH-a da se neka osoba ispita kao krunski svjedok postajalo je odmah pravomoćno.

166. Nadležni sudovi primijenili su navedene odredbe ZUSKOK-a/01 u kaznenom postupku koji se ovdje razmatra ovako:

– prigovori podnositelja Glavaša protiv rješenja o krunskom svjedo-ku od 3. travnja 2007., koje je on istaknuo u okviru prigovora protiv optužnice, bili su odbijeni s obrazloženjem da je o statusu krunskog svjedoka već riješeno samim rješenjem o krunskom svjedoku od 3. travnja 2007., pa se podnositeljev prigovor »ukazuje bespredmet-nim« (rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj: Kv-rz-5/07, K-rz-1/07 od 5. lipnja 2007);

– prigovori podnositelja Glavaša protiv rješenja o krunskom svjedo-ku od 3. travnja 2007., koje je on istaknuo u okviru svoga prijedloga da se iz spisa, kao nezakoniti dokazi, izdvoje zapisnici o ispitivanju krunskog svjedoka Krunoslava Fehira, nisu razmotreni, sa sljedećim obrazloženjem:

»Ovaj sud ne može ulaziti u ocjenu da li su u konkretnom slučaju bili ispunjeni zakonski uvjeti da Krunoslav Fehir stekne status krunskog svjedoka, što branitelj I optuženog spori. To iz ra-zloga jer je rješenje kojim je prihvaćen zahtjev Glavnog državnog odvjetništva da se isti ispita kao krunski svjedok, postalo pravo-moćno.« (Rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj: X-K-rz-1/07 od 5. studenoga 2007.);

– prigovori podnositelja Glavaša protiv rješenja o krunskom svjedo-ku od 3. travnja 2007., koje je on istaknuo u okviru žalbe protiv rje-šenja kojim je odbijen njegov prijedlog da se iz spisa, kao nezakoniti dokazi, izdvoje zapisnici o ispitivanju krunskog svjedoka Krunoslava Fehira, nisu razmotreni, sa sljedećim obrazloženjem:

»... u pravu je sud prvog stupnja da u ovom stadiju postupka nema mjesta preispitivanju tih okolnosti budući da je to rješenje postalo pravomoćno.« (Rješenje Vrhovnog suda broj: I Kž 1113/07-3 od 28. studenog 2007.);

– prigovor podnositelja Glavaša protiv rješenja o krunskom svje-doku od 3. travnja 2007., koje je on istaknuo u okviru žalbe protiv rješenja o »načinu ispitivanja ugroženih svjedoka«, nisu razmotreni, s obrazloženjem da se podnositelj upućuje na prije donesena pra-vomoćna rješenja (rješenje Vrhovnog suda broj: I Kž-671/08 od 23. srpnja 2008.);

– prigovori podnositelja Glavaša protiv rješenja o krunskom svjedo-ku od 3. travnja 2007., koje je on istaknuo u okviru žalbe protiv pr-vostupanjske presude, nisu razmotreni, sa sljedećim obrazloženjem:

»Isto tako, neosnovano se i opetovano pokušava osporiti i status krunskog svjedoka Krunoslava Fehira, pozivajući se na odredbe čl. 29. i 31. Zakona o USKOK-u, ..., budući da su ti prigovo-ri već bili razmatrani i pravomoćno otklonjeni odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-671/08 od 23. srpnja 2008. i I Kž-1113/07 od 28. studenog 2007., pa se žalitelj na iste upućuje.« (Osporena presuda Vrhovnog suda.).

167. S aspekta zaštite ustavnih prava podnositelja, Ustavni sud dužan je primijetiti izrazitu nepovoljnost, ali i pravnu apsurdnost si-tuacije u koju je doveden podnositelj zbog učinaka do kojih je doveo način na koji su nadležni sudovi primijenili mjerodavne zakonske odredbe koje su bile na snazi u relevantnom razdoblju. Ustavni sud primjećuje da tu nije riječ samo o tome da protiv sudskog rješenja o prihvaćanju da se neka osoba ispita kao krunski svjedok okrivljenik kojemu takvo rješenje ide na štetu nema pravo žalbe u smislu članka 33. ZUSKOK-a/01. Način na koji su nadležni sudovi protumačili i primijenili pravo doveo je do toga da je podnositelj Glavaš u kon-

161.1. Članak 13. Konvencije glasi:»Članak 13.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Kon-venciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.«

162. Prema odredbama ZUSKOK-a/01, pri odlučivanju suda o davanju optuženiku statusa krunskog svjedoka ostali suoptuženici nisu bili stranke u tom postupku.

163. Primjena ZUSKOK-a/01 u kaznenom postupku koji se raz-matra u ovom ustavnosudskom predmetu omogućena je člankom 16. Zakona o primjeni Statuta Međunarodnoga kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnoga ratnog i huma-nitarnog prava (»Narodne novine« broj 175/03. i 29/04. – ispr.; u daljnjem tekstu: ZoPSMKS), koji glasi:

»Primjena posebnih odredbi

Članak 16.

U otkrivanju i kaznenom progonu za kaznena djela iz članka 1. ovoga Zakona na odgovarajući će se način primijeniti sljedeće odredbe Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (‘Narodne novine’, br. 88/01. i 12/02.):

1. ...

2. članak 29. – 38. u odnosu na ispitivanje sudionika kazne-nog djela koji se ispituje kao svjedok,

3. ...«

163.1. Članak 1., na koji se poziva prethodno citirani članak 16. ZoPSMKS-a, glasi:

»Članak 1.

Ovim se Zakonom uređuje primjena Statuta Međunarodno-ga kaznenog suda koji je Republika Hrvatska ratifi cirala Zakonom o potvrđivanju Rimskog statuta Međunarodnoga kaznenog suda (‘Narodne novine’ – Međunarodni ugovori, br. 5/2001.), suradnja Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom te poseb-nosti progona za kaznena djela predviđena člankom 5. Statuta, ka-znena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom iz članka 156. – 168., 187., 187.a i 187.b Kaznenog zakonika (‘Narod-ne novine’, br. 110/97., 27/98., 129/00., 51/01. i 111/03.), te druga kaznena djela iz nadležnosti međunarodnih kaznenih sudova, kao i progon za kaznena djela protiv međunarodnog pravosuđa.«

164. Članak 33. ZUSKOK-a/01 je glasio:»Članak 33.

(1) Vijeće će odbiti zahtjev Glavnog državnog odvjetnika iz članka 29. stavka 1. ovoga Zakona ako:

1. je podnesen nakon zakazivanja glavne rasprave (članak 29. stavak 2.),

2. iskaz svjedoka iz članka 29. stavka 1. ovoga Zakona nije u interesu otkrivanja i kaznenog progona drugih pripadnika zloči-načke organizacije.

(2) Vijeće može odbiti zahtjev Glavnoga državnog odvjetni-ka ako nije vjerojatno da će svjedok iz članka 29. stavka 1. ovoga Zakona dati svoj potpuni i okolnosni iskaz u kaznenom postupku ili je vjerojatno da će uskratiti obavijesti važne za otkrivanje ili spr-ječavanje drugih kaznenih djela i članova zločinačke organizacije, odnosno razjašnjenje okolnosti pod kojima su ona počinjena.

(3) Protiv rješenja vijeća Glavni državni odvjetnik može pod-nijeti žalbu u roku od 48 sati. Vrhovni sud Republike Hrvatske će o žalbi odlučiti u roku od 3 dana.«

165. Unutar zakonskog okvira koji je bio na snazi u vrijeme pro-vođenja postupka, dakle, ni GdoRH ni nadležni sud nisu bili dužni dostaviti odluku o ispitivanju krunskog svjedoka ni optuženicima ni njihovim braniteljima, a oni nisu imali ni pravo tu odluku po-bijati (posebnom) žalbom jer je na takvo rješenje pravo žalbe imao


171. Ustavni sud u tom smislu podsjeća da je podnositelj Glavaš rješenje o krunskom svjedoku od 3. travnja 2007. osporio iz više razloga. Njegovo je temeljno stajalište da je u postupku njegova do-nošenja pogrešno primijenjeno materijalno pravo, i to članak 16. ZoPSMKS-a i članci od 29. do 38. ZUSKOK-a/01. Podnositelj je u ustavnoj tužbi naveo:

»I državno odvjetništvo i sud poznaju zakone pa su zato vrlo dobro znali da K. Fehir ne može biti preveden u status krunskog svjedoka, jer to odredbe Zakona o USKOK-u, koje se u takvom slučaju primjenjuju, jednostavno ne dopuštaju.

Da bi neka osoba uopće mogla biti kandidatom za krunskog svjedoka moraju prije svega biti ispunjeni uvjeti iz čl. 29 ZUSKOK-a. Prvi i temeljni uvjet je da je ta osoba član zločinačke organizacije. K. Fehir je bio pripadnik Zbora narodne garde, a kasnije Hrvatske vojske (kao legalnih postrojbi oružanih snaga RH!). Smatram da se ni jednu, ni drugu, prema mjerilima koja se, ili koja bi se tre-bala primjenjivati u Hrvatskoj, nikako ne može i ne smije smatrati ‘zločinačkom organizacijom’, osim ako hrvatsko pravosuđe ne dijeli stajalište tužiteljstva pri ICTY-u prema kojem je cijeli Domovinski rat bio ‘zajednički zločinački pothvat’, pa su slijedom toga i svi su-dionici u tom ratu bili pripadnici zločinačke organizacije. Nadam se da ‘prilagodba hrvatskog sudstva’ još nije dosegnula tu razinu. Dakle, očigledno je da već zato što nije ispunjavao prvi i temeljni uvjet za prevođenje u status krunskog svjedoka K. Fehir po zakonu to nije mogao ni postati.

Međutim, postoji još puno ozbiljnija zakonska prepreka njegovom prelasku iz osumnjičenika u krunskog svjedoka. To je odredba čl. 31 ZUSKOK-a koja kaže da se ne može ispitati kao svjedok počinitelj koji ispunjava uvjete iz čl. 29 st. 1 toga zakona, a koji je počinio jedno ili više ubojstava.

Opisujući svoje sudjelovanje u ubojstvu ošt. Č. Vučkovića, tzv. krunski svjedok K. Fehir je i kao svjedok u prethodnom postup-ku i kao osumnjičenik obuhvaćen istragom i kao krunski svjedok, prikazao sebe kao supočinitelja tog ubojstva.

Veliki napor koji su uložile i prvostupanjska i drugostupanj-ska presuda da bi porekle njegovo supočiniteljstvo svjedoči jedino o njihovoj svijesti da on jest supočinitelj ubojstva. Naime, tvrdnje sadržane u presudama prema kojima je uzrok smrti Č. Vučkovića bilo trovanje sumpornom kiselinom koju je popio, a ne rane koje je zadobio od puščanih zrna, uopće ne mogu K. Fehira osloboditi od odgovornosti za to ubojstvo. Naprotiv, upravo je on vrlo potanko opisao svoju ulogu i način na koji je sudjelovao u zlostavljanju i na kraju prisiljavanju Č. Vučkovića da popije sumpornu kiselinu. Prema svim poznatim teorijama sudioništva, a osobito prema onoj, ili onima koje su usvojene u našem pravnom sustavu, K. Fehir je nedvojbeni, izravni supočinitelj tog ubojstva, osobito ako je Č. Vuč-ković doista podlegao trovanju kiselinom.

Međutim, K. Fehir je samoga sebe u svojim iskazima označio kao supočinitelja još velikog broja drugih ubojstava (više deseta-ka), da bi kasnije postepeno to sveo na barem još jedno. Pri tomu je iskazao nesigurnost u pogledu toga je li žrtva, koja je navodno ubijena premlaćivanjem, umrla baš od posljedica njegovih udaraca. U kaznenom pravu je vrlo dobro poznato koliko bi mu kao optuže-niku pred sudom koristila takva ‘rezerva’.

Prema tomu K. Fehir je po vlastitim iskazima bio supočini-teljem najmanje dva ubojstva, pa temeljem čl. 31 ZUSKOK-a nije smio i nije mogao biti preveden u status krunskog svjedoka. Pošto je on unatoč izričitoj zakonskoj zabrani ipak postao krunskim svje-dokom i pošto je u postupku provedenom protiv mene prihvaćen i preslušan kao svjedok, a presuda u cijelosti prihvatila njegov iskaz i na njemu utemeljila svoju odluku o mojoj krivnji, došlo je time do povrede ustavnog jamstva iz čl. 29 st. 4 Ustava RH. Nezakonit dokaz je uporabljen u postupku i ne samo da je uporabljen, već je na njemu utemeljen bitan dio presude.«

172. Poštujući nadležnost Vrhovnog suda da odgovori na iznese-ne prigovore, Ustavni sud sa svoje strane može primijetiti samo to da je tumačenje odredaba ZUSKOK-a/01, koje su u ovom slučaju dali sudovi, kao i podvođenje činjenica konkretnog slučaja pod te zakon-

kretnom slučaju bio apsolutno lišen bilo kojeg sredstva pravne zašti-te jer njegovi prigovori nisu bili ispitani ni u okviru prigovora protiv nekog drugog akta protiv kojega je pravno sredstvo bilo dopušteno, ni u jednoj fazi postupka, ni pred jednom sudskom instancijom, uključujući posljednju.

168. Ustavni sud upozorava da su redovni sudovi u ovom dijelu kaznenog predmeta protiv podnositelja propustili uzeti u obzir sve procesne mogućnosti koje bi dovele, da su sudovi omogućili njihovo korištenje, do ostvarenja okrivljenikova prava na djelotvornu pravnu zaštitu protiv rješenja o davanju statusa krunskog svjedoka. Naime, iako je ZUSKOK/01 isključio pravo žalbe okrivljenika na pozitivno rješenje suda kojim se nekoj osobi odobrava status krunskog svje-doka, opći procesni propisi nisu isključivali mogućnost da obrana u kasnijem stadiju postupka ospori ispravnost takvog rješenja. Pre-ma općim odredbama ZKP-a – koje se ovdje moraju primijeniti jer ZUSKOK/01 o tome ne govori ništa – u povodu prigovora protiv optužnice sudsko vijeće mora – ako »ustanovi da postoje pogreške ili nedostaci u optužnici ili u samom postupku ... vratiti optužnicu da se zapaženi nedostaci otklone, ili da se istraga dopuni, odnosno provede« (članak 274. stavak 2. ZKP-a).

Utvrđenje sudova da se rješenje o davanju statusa krunskog svjedoka više ne može pobijati jer je postalo pravomoćno pa da uslijed toga postaje nepobojno u povodu prigovora protiv optužnice ili bilo kojeg drugog akta (pa čak i u povodu žalbe protiv prvostupanjske presu-de), izražava prekomjerni i štetni sudski formalizam.

168.1. Iako ZKP u članku 395. stavku 2. propisuje da protiv rješenja vijeća donesenog prije i u tijeku istrage žalba nije dopuštena (osim ako tim zakonom nije drugačije propisano), s motrišta svrhe tog propisa (koji isključuje žalbu na rješenja prethodnog postupka koja imaju privremeni karakter pa će se prava potreba za žalbom protiv njih pokazati tek kasnije) čini se logičnim, ako je žalba na neko »privremeno« rješenje dopuštena u žalbi protiv presude, da bude dopuštena – u žalbi na odluku o glavnoj stvari – i protiv rješenja »trajnijeg« karaktera kakvo je ono o davanju statusa krunskog svje-doka.

169. Kada se na opisani način ne bi tumačio sklop postupovnih odredaba ZUSKOK-a/01 zajedno sa ZKP-om, to bi značilo prista-janje na neprihvatljive pravne konstrukcije poput ove: u zasebnom (akcesornom) postupku u kojem se odlučuje o pitanju koje može izravno štetiti okrivljeniku, stranka u postupku je samo tužitelj, a okrivljenik nema nikakvu zaštitnu procesnu garanciju kojom bi ot-klonio štetne posljedice za sebe u slučaju nezakonitosti sudske od-luke donesene u tom postupku, pa bila ona i očito nerazumna ili fl agrantno arbitrarna.

Takva je pravna konstrukcija prihvaćena u konkretnom slučaju, a u konačnici je dovela do toga da nijedna sudska instancija nije razmo-trila prigovor podnositelja Glavaša o tome da nisu postojale zakon-ske pretpostavke za priznavanje Krunoslavu Fehiru statusa krunskog svjedoka. Na taj prigovor nikada nije odgovoreno te ni danas nije poznato jesu li te pretpostavke bile ispunjene ili ne.

170. S obzirom na takvo stanje stvari, Ustavnom sudu ne preo-staje drugo nego utvrditi da je na Vrhovnom sudu da u ponovnom postupku obrazloženo odgovori na prigovore i žalbene navode pod-nositelja Glavaša o nezakonitosti rješenja Županijskog suda u Za-grebu broj: IX-II-Kvu-25/07-2, Kio-I-RZ od 3. travnja 2007., koje je on neprekidno postavljao tijekom cjelokupnog kaznenog postupka, i time mu osigura ostvarenje njegova prava na djelotvorno pravno sredstvo protiv osporenog rješenja u smislu članka 13. Konvencije, ali i djelotvorno ostvarenje njegova prava na obrazloženu sudsku odluku u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije.


177. Na iskazu je podnositeljice, između ostaloga, utemeljena op-tužnica ŽdoOS-a broj: K-DO-76/06 od 16. travnja 2007., kojom su podnositeljica i ostali podnositelji optuženi za počinjenje kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. OKZRH-a, također i prema oštećeni-cima Milutinu Kutliću i Radoslavu Ratkoviću. Nakon premještanja nadležnosti sa Županijskog suda u Osijeku na Županijski sud u Za-grebu, ŽdoZG je donio novu, objedinjenu optužnicu broj: K-DO-105/06 od 30. rujna 2008., kojom su obuhvaćena kaznena djela u odnosu na oštećenike Kutlića i Ratkovića.

178. Tijekom postupka koji je prethodio ustavnosudskom po-stupku podnositeljica je poricala svoje priznanje koje je dala pred policijom 20. listopada 2006. i pred istražnim sucem 21. listopada 2006., navodeći, između ostaloga, da joj je povrijeđeno pravo na obranu uz branitelja jer ona odvjetnika Arambašića nije izabrala za svoga branitelja, odnosno da mu nije potpisala punomoć, da joj je on govorio da tereti svojim iskazom podnositelja Glavaša i podnositelja Krnjaka, da joj je prijetio uhićenjem oca i brata, te oduzimanjem skrbništva nad djetetom pa da je ona, uslijed navedenih prijetnji, odlučila surađivati, nakon čega su je policijski službenici instruirali što treba iskazivati.

179. Podnositeljica je u ustavnoj tužbi navela da je odvjetnik Ra-doslav Arambašić bio u »sukobu interesa«. To je obrazložila tvrd-njom da je on u isto vrijeme kada je nju zastupao prilikom davanja spornih iskaza, u drugom kaznenom postupku zastupao okrivljenika Freda Marguša, i to zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civil-nog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH-a, čiji činjenični opis obuhvaća, pored ostalih, i inkriminacije počinjene prema Milu-tinu Kutliću i Radoslavu Ratkoviću. Navela je i da joj je Darija Orlo-vac, bivša supruga Freda Marguša, rekla kako je odvjetnik Radoslav Arambašić obećao njezinom bivšem suprugu da će »sve napakirati Getošici«.

180. Naime, odvjetnik Radoslav Arambašić, kao branitelj po služ-benoj dužnosti, zastupao je okrivljenika Freda Marguša u razdoblju od rujna 2006. do kraja siječnja 2007., u kaznenom postupku koji se vodio na Županijskom sudu u Osijeku pod brojem K-33/06, po optužnici ŽdoOS-a broj K-DO-54/05 od 26. travnja 2006., kojom je okrivljenik Fred Marguš optužen za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH-a po-činjenog, pored ostalih oštećenika, i prema oštećenicima Milutinu Kutliću i Radoslavu Ratkoviću, u Osijeku u prosincu 1991. godine.

181. U odnosu na oštećenike Kutlića i Ratkovića okrivljenik Fred Marguš je u svojem iskazu danom u istrazi u cijelosti poricao poči-njenje djela prema navedenim oštećenicima, navodeći da ih uopće ne poznaje, niti ih je ikad vidio te da u navedeno vrijeme uopće nije bio na mjestu počinjenja djela koje mu se stavlja na teret.

182. ŽdoOS je podneskom broj: K-DO-54/05 od 20. veljače 2007. djelomično izmijenilo optužnicu protiv Freda Marguša od 26. trav-nja 2006. na način da su povučene optužbe za kaznena djela poči-njena prema oštećenicima Milutinu Kutliću i Radoslavu Ratkoviću.

183. Slijedom navedenog, podnositeljica Getoš Magdić, podnosi-telj Glavaš i podnositelj Dragić podnijeli su prijedloge za izdvajanje iz spisa zapisnika o njezinim iskazima danim pred policijom i istraž-nim sucem, navodeći da je riječ o nezakonitim dokazima. Tvrdnju o nezakonitosti dokaza utemeljili su, između ostaloga, i na tvrdnji da odvjetnik Arambašić tada nije mogao biti njezin branitelj zbog toga što je, iz naprijed navedenih razloga, bio u »sukobu interesa«.

183.1. U povodu navedenih prijedloga, Županijski sud u Zagre-bu je na okolnosti dovođenja i zadržavanja podnositeljice Getoš Magdić u PU osječko-baranjskoj te okolnosti njezinog ispitivanja, ispitao kao svjedoke odvjetnika Radoslava Arambašića, policijske

ske odredbe, nedvojbeno iznimno usko. Tužiteljstvo i nadležno sud-sko vijeće u biti su zauzeli stajalište da ne postoji zakonska smetnja za davanje statusa krunskog svjedoka iz članka 31. ZUSKOK-a/01 okrivljeniku protiv kojeg je dovršena istraga i za kojega je utvrđeno da je bio »sudionik u izvršenju kaznenog djela iz članka 120. OK-ZRH«, a koje se, osim u zlostavljanju žrtve, sastojalo i u tome što je taj okrivljenik / budući krunski svjedok pucao i izravno ozlijedio žrtvu. Drugim riječima, čini se da su i tužiteljstvo i nadležno sudsko vijeće u ovom slučaju prihvatili usko mjerilo za određivanje »poči-njenja ubojstva« u smislu članka 31. stavka 1. ZUSKOK-a/01, to jest mjerilo uzroka smrti žrtve. Naime, prema stajalištu tužiteljstva i nad-ležnog sudskog vijeća, ako žrtva ujedno nije i preminula od ozljeda koje joj je nanio okrivljenik / budući krunski svjedok (ovdje vatre-nim oružjem), nego je preminula od drugih ozljeda koje joj je nanio neki drugi okrivljenik-sudionik zločina (ovdje trovanja kiselinom), onda nema smetnji za primjenu odredaba o krunskom svjedoku na prvog okrivljenika, pa ni onda kad su obje ozljede zadobivene u istom događaju, gotovo istodobno, zbog čega je samo medicinskom obdukcijom moguće utvrditi je li pravi uzrok smrti jedna odnosno druga ozljeda. Budući da ga sudovi nisu postavili, čini se da je za njih bilo irelevantno i pitanje bi li smrt žrtve nastupila i da nije bilo trovanja kiselinom, to jest da su postojale samo rane koje mu je vatrenim oružjem zadao takav okrivljenik / budući krunski svjedok.

Upravo zbog iznimno uskog tumačenja odredaba ZUSKOK-a/01, koje su u ovom slučaju dali sudovi, a koje je nedvojbeno omogućilo širenje opsega primjene instituta krunskog svjedoka u praksi, postoji izražena potreba da Vrhovni sud, kao najviši sud u zemlji, obrazlože-no odgovori na prigovore podnositelja Glavaša i, što je relevantno s aspekta članka 116. stavka 1. Ustava, postavi okvir u kojem se treba kretati sudska praksa u bitnim pitanjima kaznenog procesnog prava vezanima uz institut krunskog svjedoka.

173. Iz navedenih je razloga odlučeno kao u točki IV. alineji 3. izreke ove odluke.

5) Prigovori podnositeljice Getoš Magdić o povredi prava na branitelja

5.1. Činjenice i okolnosti slučaja

174. Odvjetnik Radoslav Arambašić zastupao je, kao izabrani branitelj, podnositeljicu Getoš Magdić prilikom davanja iskaza 20. listopada 2006. u PU osječko-baranjskoj, kao i pred istražnim sucem Županijskog suda u Osijeku 21. listopada 2006. Dio inkriminacija za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH-a obuhvaćao je i djela počinjena u Osijeku u prosincu 1991. u odnosu, pored ostalih oštećenika, i na oštećenike Milutina Kutlića (ubojstvo) i Radoslava Ratkovića (pokušaj uboj-stva).

Zastupanje odvjetnika Arambašića u konkretnom slučaju temeljilo se na pisanoj punomoći, koju je podnositeljica Getoš Magdić osobno potpisala 18. listopada 2006.

175. Prilikom davanja iskaza u PU osječko-baranjskoj 20. listopa-da 2006., u nazočnosti odvjetnika Radoslava Arambašića, podnosite-ljica je priznala počinjenje djela, a svojim iskazom je teretila i ostale podnositelje (u daljnjem tekstu: iskaz pred policijom).

PU osječko-baranjska podnijela je 20. listopada 2006. kaznenu pri-javu protiv podnositeljice broj: 511-07-22-KU-756/06.

176. Prilikom ispitivanja kod istražnog suca Županijskog suda u Osijeku 21. listopada 2006. podnositeljica je izjavila da ostaje pri svom iskazu danom pred policijom 20. listopada 2006. (u daljnjem tekstu: iskaz pred istražnim sucem).


Dakle, da je intencija zakonodavca bila, kako to u žalbama tvrde optuženici Branimir Glavaš i Gordana Getoš Magdić, isklju-čiti iz obrane optuženika odvjetnika koji bi se, zbog obrane drugog optuženika u drugom kaznenom postupku mogao naći u sukobu interesa, to bi i propisao u članku 64. Zakona o kaznenom postup-ku, a ne u članku 63. istog Zakona, koji regulira obranu više optu-ženika od strane jednog branitelja (stavak 1.), kao i obranu jednog optuženika od strane više branitelja (stavak 2.) u istom kaznenom postupku.

Konačno, razlozima koje o ovome navodi prvostupanjski sud valja dodati da iz odredaba Zakona o kaznenom postupku ne pro-izlazi ovlast suda da kontrolira kvalitetu rada branitelja kojega je izabrao okrivljenik, niti da u bilo kojem stadiju postupka ocjenjuje poduzima li taj branitelj radnje u postupku na način kojim najbolje štiti interese svog branjenika. Takve ovlasti, koje imaju sudovi u nekim drugim pravnim sustavima (na koje se pozivaju optuženici u svojim žalbama) bile bi protivne jednom od osnovnih prava obra-ne zajamčenog i odredbom članka 29. stavka 2. alineje 4. Ustava Republike Hrvatske ....

(...)

Slijedom svega iznesenog, nisu postojale zapreke propisane Zakonom o kaznenom postupku da odvjetnik Radoslav Arambašić bude branitelj tada osumnjičene Gordane Getoš Magdić prilikom njenog ispitivanja od strane redarstvenih vlasti te pred istražnim sucem zbog kojih bi zapisnici o tim ispitivanjima predstavljali ne-zakonite dokaze.«

184. Na podnositeljičinom priznanju kaznenog djela prvostu-panjski je sud utemeljio odluku o njezinoj krivnji. Njezino je prizna-nje potvrđeno drugim dokazima, i to iskazom podnositelja Dragića, iskazima drugih svjedoka i materijalnim dokazima.

Prigovore u pogledu »sukoba interesa« odvjetnika Radoslava Aram-bašića navedeno troje podnositelja isticali su i u žalbama na prvo-stupanjsku presudu.

185. Vrhovni sud odbio je žalbe podnositelja u tom dijelu, navo-deći u svojoj presudi sljedeće:

»… Isto tako, tvrdnje žalitelja da je odvjetnik Radoslav Arambašić kao izabrani branitelj opt. Gordane Getoš Magdić bio u ‘sukobu interesa’ i da je trebao odbiti obranu opt. Gordane Getoš Magdić jer je istovremeno branio opt. Freda Marguša za dio inkri-minacija ratnog zločina za koja se tereti i opt. Gordana Getoš Mag-dić i time ostvario povredu prava na obranu kao jedne od važnih sastavnica načela pravičnog postupka pred kaznenim sudom, i time povrijedio odredbu čl. 6. st. 3. toč. c) Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, nisu prihvatljive za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud.

Nema nikakve dvojbe, da je prema dosljednom stajalištu ESLJP svrha odredbe čl. 6. st. 3. toč. c) Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ‘osigurati da okrivljenik uživa blagodati pravičnog postupka, uključujući svaku priliku za odgova-rajuću obranu’ (iz presude u predmetu Goddi c/a Italije,1984 § 31.).

Prema domicilnom zakonodavstvu, više okrivljenika mogu imati zajedničkog branitelja samo ako se protiv njih ne vodi postu-pak za isto kazneno djelo ili ako to nije u i suprotnosti s probicima njihove obrane (čl. 63. st. 1. ZKP).

U konkretnom slučaju, nije ostvaren niti jedan od zakonskih uvjeta zbog kojih bi izabrani branitelj, odvjetnik Radoslav Aram-bašić bio u ‘sukobu interesa’, a zbog okolnosti što je istovremeno u jednom stadiju ovog postupka i u drugom, odvojenom postupku branio i opt. Gordanu Getoš Magdić i opt. Freda Marguša. Protiv njih nije vođen jedinstveni kazneni postupak, a niti za isto kazneno djelo (žalitelji u žalbi sami navode da je opt. Fred Marguš bio optu-žen u drugom postupku samo za ‘dio inkriminacija’ ratnog zločina za koja se teretila opt. Gordana Getoš Magdić). Osim toga, žalitelji nisu ničim dokazali da je faktično postupanje izabranog branitelja Radoslava Arambašića bilo u suprotnosti s probicima obrane kako opt. Gordane Getoš Magdić tako i opt. Freda Marguša.

Da bi se radilo o ‘sukobu interesa’ između okrivljenika i njegovog branitelja (kao procesnog pomoćnika) nužno je da takav

službenike Vjekoslava Tapšanjija, Maria Bratića, Željka Mikulića i Antonia Gerovca, odvjetnika Damira Ratkovića, zapisničarku PU osječko-baranjske Ankicu Kovač, zamjenika ŽdoOS Željka Krpana, oca podnositeljice Andriju Getoša, brata podnositeljice Tomislava Getoša, supruga podnositeljice Ivicu Magdića, kućnu pomoćnicu oca podnositeljice Aleksandru Uzur Burjam, načelnika PU osječko-ba-ranjske Vladimira Fabera te vještaka za grafologiju Marijana Krajnu.

183.2. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj: K-rz-1/07 od 26. ožujka 2008. odbijen je prijedlog da se, kao nezakoniti dokazi, iz spisa izdvoje sporni zapisnici o ispitivanju podnositeljice Getoš Magdić. Relevantni dijelovi toga rješenja glase:

»Vještak za daktiloskopiju Marijan Krajna je na temelju nes-pornih potpisa optužene koji su se nalazili na zapisniku od 20. listo-pada 2006. g. kao i vlastoručnih potpisa koje je ista učinila na zapi-snik dana 6. veljače 2008. g. (list 6905-6906) decidirano utvrdio da se na punomoći odvjetnika R. Arambašića« (od 18. listopada 2006. – op. Ustavnog suda) »nalazi potpis opt. Gordane Getoš Magdić.

(...)

U kontekstu vjerodostojnosti punomoći još treba navesti da je ona datirana s 18. listopada 2006.g. za što je svjedok Arambašić dao prihvatljivo pojašnjenje, navodeći da je u PU došao iza ponoći, dakle 19. listopada 2006. g. ali je tad zabunom umjesto 19. napisao datum 18. listopada 2006. g.

(...)

U pogledu zastupanja opt. Gordane Getoš Magdić od stra-ne odvj. Radoslava Arambašića nije utvrđeno da je ovaj zlorabio funkciju branitelja na način da joj je prijetio ili je doveo u zablu-du neistinito joj prikazujući određene okolnosti zbog koje je ona dala svoj iskaz u PU osječko-baranjskoj. Odvjetnik Arambašić nije imao nikakva motiva postupati protivno interesima optužene, upra-vo suprotno, to što je išao kod Glavnog državnog odvjetnika koji bi za nju ishodio status krunskog svjedoka, o čemu su iskazivali i optužena i svjedok A. Getoš, nedvojbeno upućuje da je u okviru zakonskih mogućnosti pokušao poduzeti sve kako bi bila izuzeta od kaznenog progona

(...)

Slijedom naprijed navedenog neutemeljen je navod branitelja I i III optužene da je odvjetnik Radoslav Arambašić, zbog toga što je u vrijeme kada je branio opt. Gordanu Getoš Magdić istodobno za isto kazneno djelo (ubojstvo Milutina Kutlića i pokušaj ubojstva Ra-doslava Ratkovića) branio i Freda Marguša, ali u kaznenom pred-metu br. K-33/06 koji se vodio pred Županijskim sudom u Osijeku na taj način postupio protivno odredbi članka 63. stavak 1. ZKP-a, jer se radilo o dva zasebna postupka, a osim toga nije utvrđeno da je činjenica što su imali istog branitelja, bila u suprotnosti s probitcima njihove obrane. …«

183.3. Navedeno rješenje potvrđeno je rješenjem Vrhovnog suda broj: I Kž 376/08-3 od 30. travnja 2008., čiji mjerodavni dijelovi glase:

»Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud pravilno je protumačio odredbu članka 63. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku kada je zaključio da iz nje proizlazi zabrana odvjetnika da brani više okrivljenika kojima se stavlja na teret isto kazneno djelo samo kada su oni za to djelo okrivljeni u istom ka-znenom postupku.

Naime, iz te odredbe koja govori o zajedničkom branite-lju, nedvojbeno proizlazi da ona ne regulira, niti može normirati eventualni sukob interesa koji se nekom odvjetniku može pojaviti zbog zastupanja neke druge stranke u nekom drugom sudskom postupku.

Zakon o kaznenom postupku u članku 64. jasno određuje tko ne može biti branitelj okrivljenika, dakle, taksativno nabraja razloge isključenja odvjetnika od obrane okrivljenika u određenom kaznenom postupku, i to s obzirom na njegovo svojstvo ili odnos s drugim sudionicima u tom postupku (...) ili ranije postupanje u drugom svojstvu u istom predmetu (...).


iskaza pred policijom i istražnim sucem kada je priznala počinjenje djela za koje je bila osumnjičena, u isto vrijeme u drugom kaznenom postupku zastupao i okrivljenika Freda Marguša, i to za kaznena djela čiji činjenični opis uključuje i dio inkriminacije za koji je ona tada bila osumnjičena (kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH-a počinjenog prema oštećenici-ma Radoslavu Ratkoviću i Milutinu Kutliću), povrijeđeno »načelo zakonitosti i zakonitog postupanja, čime je povrijeđeno ustavno pravo iz odredbe članka 22. Ustava«. Navela je da je takva obrana u suprotnosti sa člankom 63. stavcima 1. i 2. ZKP-a prema kojoj više okrivljenika mogu imati zajedničkog branitelja samo ako se protiv njih ne vodi kazneni postupak za isto kazneno djelo ili ako to nije u suprotnosti s probicima njihove obrane. U tom smislu podnositeljica Getoš Magdić osporava obrazloženje rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj: K-rz-1/07 od 26. ožujka 2008. u kojoj se ta norma tu-mači na način da se sintagma »zajednički branitelj« odnosi samo na situaciju u kojoj se protiv više okrivljenika vodi isti kazneni postu-pak te je iznesen zaključak da u konkretnom slučaju nije utvrđena činjenica suprotnosti probitaka njezine obrane i obrane okrivljenika Marguša jer su imali zajedničkog branitelja. Podnositeljica tvrdi da je upravo to trebalo utvrditi ispitivanjem svjedoka koje je njezina obrana predložila (Freda Marguša i Darije Orlovac), a koji dokazni prijedlozi su odbijeni.

188. Tvrdnju da su joj postupanjem odvjetnika Radoslava Aram-bašića, koji je bio u sukobu interesa, povrijeđena prava, podnosite-ljica Getoš Magdić potkrijepila je navodom da je protiv okrivljenika Freda Marguša, kojeg je branio isti odvjetnik, povučena optužba za ubojstvo Milutina Kutlića i za pokušaj ubojstva Radoslava Ratkovi-ća, koja kaznena djela su naknadno stavljena na teret podnositeljici Getoš Magdić i ostalim podnositeljima.

189. Podnositeljica je također navela da je Disciplinski sud HOK-a presudom od 24. rujna 2009. odvjetnika Radoslava Arambašića proglasio krivim za nesavjesno obavljanje odvjetničke dužnosti, s utvrđenjem da je on morao otkloniti zastupanje odnosno obranu podnositeljice jer je ona bila osumnjičena, odnosno optužena, za počinjenje istog kaznenog djela za koje je već u postupku glavne rasprave branio okrivljenika Freda Marguša.

Iz sadržaja navedenih prigovora proizlazi da podnositeljica smatra kako joj je na opisani način povrijeđeno pravo na obranu uz bra-nitelja zajamčeno člankom 29. stavkom 2. alinejama 3. i 4. Ustava.

190. I podnositelj Glavaš smatra da je podnositeljici Getoš Mag-dić povrijeđeno pravo na obranu uz branitelja prilikom davanja njezinih iskaza pred policijom 20. listopada 2006. te istražnim su-cem Županijskog suda u Osijeku 21. listopada 2006., što je izravno utjecalo i na njegovu osobnu pravnu situaciju.

190.1. Tu povredu podnositelj Glavaš nalazi i u činjenici da ju je tom prilikom zastupao odvjetnik Radoslav Arambašić koji je u isto vrijeme u drugom postupku zastupao i okrivljenika Freda Marguša, za kazneno djelo čiji se činjenični opis djelomično podudara s či-njeničnim opisom kaznenog djela za koje je tada bila osumnjičena, odnosno optužena, podnositeljica Getoš Magdić.

U ustavnoj tužbi tvrdi da je branitelj podnositeljice Getoš Magdić, odvjetnik Radoslav Arambašić, za vrijeme njezinog zadržavanja u policiji, u trenucima kad ona nije željela iskazivati već se braniti šut-njom, putovao u Zagreb zajedno, istim automobilom, s načelnikom PU osječko-baranjske, Vladimirom Faberom, a da je svoj automobil ostavio u krugu Policijske uprave, te da su oni zajedno bili kod Glav-nog državnog odvjetnika, nakon čega je odvjetnik Radoslav Aram-bašić u automobilu čekao Vladimira Fabera za vrijeme dok je ovaj bio u ravnateljstvu policije. Tijekom kaznenog postupka odvjetnik

‘sukob’ rezultira kakvim očiglednim propustom u osiguranju okriv-ljenikovog prava na ‘praktičnu i učinkovitu’ obranu, (presude ESLJP u – predmetima Kamasin c/a Austrija (1981.) te Pakelli c/a Njemač-ka (1983.), a na takav propust odvjetnika Radoslava Arambašića u žalbama se ne ukazuje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske samo uzgred ukazuje da branitelj u pružanju pravne pomoći mora slijediti stajališta okrivlje-nika o osnovanosti optužbe, pa ako se s njim raziđe, mora otkazati punomoć, jer u protivnom kada to ne učinio, a došlo bi do osude okrivljenika, tek tada bi branitelj povrijedio odredbu čl. 6. st. 3. toč. c) Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Konačno, žalitelj pogrešno ocjenjuje odnos opt. Gordane Getoš Magdić (kao i opt. Freda Marguša) kao ‘sukob interesa’ – sa aspekta povrede prava na ‘pravično suđenje’ – jer načelo ‘pravič-nog postupka’ traži da se okrivljeniku u potpunosti omogući obrana otklanjanjem (kompenzacijom) nejednakosti između okrivljenika i državne represivne vlasti – a ne između okrivljenika i branitelja, kako to u žalbama pogrešno navode žalitelji.

Stoga, navedeni zapisnici o ispitivanju opt. Gordane Getoš Magdić predstavljaju zakonite dokaze. …«

186. Presudom Disciplinskog suda Hrvatske odvjetničke komore (u daljnjem tekstu: presuda HOK-a) broj: DS-68/2008. od 24. rujna 2009. odvjetnik Radoslav Arambašić proglašen je krivim za nesavje-sno obavljanje odvjetničkih poslova na način da je morao otkloniti zastupanje – obranu podnositeljice Getoš Magdić prilikom njezinog ispitivanja pred policijom 20. listopada 2006. i istražnim sucem 21. listopada 2006., jer je ona bila osumnjičena odnosno optužena za izvršenje istog djela za koje je već u postupku glavne rasprave branio drugu osobu, odnosno okrivljenika Freda Marguša. Na taj način on je počinio težu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 111. stavka 5. točke 1. Statuta Hrvatske odvjetničke komore (»Narodne novine« broj 25/95., 92/99., 8/05. i 117/05.; u daljnjem tekstu: Statut HOK-a) u vezi s točkom 46. stavka 1. Kodeksa odvjetničke etike (»Narodne novine« broj 64/07. i 72/08.). Zbog navedenog, na teme-lju članka 72. stavka 1. alineje 2. Zakona o odvjetništvu (»Narodne novine« broj 9/94, 117/08., 50/09. – ispr. i 75/09.), izrečena mu je novčana kazna od pet tisuća kuna.

186.1. Istom presudom HOK-a odvjetnik Arambašić oslobođen je dviju optužbi, i to:

– da je nesavjesno obavljao odvjetničke poslove na način da je branio svog branjenika tako što će krivnju svaljivati na druge suoptuženike, tako da bi prije podnošenja optužnice protiv podnositeljice Getoš Magdić nevjenčanoj supruzi Freda Marguša, Dariji Orlovac, točno neutvrđenog dana 2007. godine, a nakon uhićenja podnositelja Gla-vaša i ostalih osumnjičenika, rekao da će on sve što se stavlja na teret Fredu Margušu prebaciti na Glavaša i ostale koji su s njim uhićeni, pa da bi ŽdoOS u kaznenom predmetu Županijskog suda u Osijeku broj: K-33/06 podneskom od 20. veljače 2007. izmijenio optužnicu na način da Fred Marguš više nije bio optužen za pokušaj ubojstva Radoslava Ratkovića i ubojstvo Milutina Kutlića, dok je optužnicom ŽdoZG broj: K-DO-105/06 od 30. rujna 2008. podnositeljica Getoš Magdić optužena za kazneno djelo iz članka 120. OKZRH-a, koje obuhvaća kaznena djela prema ovoj dvojici oštećenika,

– da je tijekom kaznenog postupka dao izjavu kojom bi se moglo na nedopušten način, osobito stvarajući dojmove u javnosti, utjecati na tijek i ishod tog postupka (optužba da je u tjedniku »Nacional« broj 582 od 8. siječnja 2007. novinaru P. Cvijiću, kao bivši odvjetnik podnositeljice Getoš Magdić, komentirao poteze odvjetničkog tima svoje nekadašnje branjenice).

5.2. Prigovori podnositeljice Getoš Magdić i podnositelja Glavaša

187. Podnositeljica Getoš Magdić tvrdi da zbog toga što je od-vjetnik Radoslav Arambašić, koji ju je zastupao prilikom davanja


da bi se pravičnost suđenja mogla ozbiljno dovesti u pitanje počet-nim propuštanjem da se poštuju njegove odredbe (to be seriously prejudiced by an initial failure to comply with its provisions) ... Kao što je Sud već presudio u svojim prethodnim presudama, pravo predviđeno stavkom 3. točkom (c) članka 6. Konvencije jedan je od elemenata pojma pravičnog suđenja u kaznenom postupku koji je sadržan u stavku 1. ...

51. Sud nadalje ponavlja da, iako nije apsolutno, pravo sva-koga optuženog (charged) za kazneno djelo da ga djelotvorno brani odvjetnik, po potrebi i onaj imenovan po službenoj dužnosti, jedno je od temeljnih obilježja pravičnog suđenja (Poitrimol protiv Fran-cuske, 23. studenoga 1993., § 34., ... i Demebukov protiv Bugarske, br. 68020/01, § 50., 28. veljače 2008.). Neovisno o tome, članak 6. stavak 3. točka (c) ne specifi cira način na koji se to pravo ostvaruje. Stoga je državama ugovornicama ostavljeno da odaberu način na koji će se pobrinuti da ono bude osigurano u njihovim sudskim sustavima, a zadaća je Suda samo da utvrdi je li metoda koju su odabrale dosljedna zahtjevima pravičnog suđenja. U tom smislu mora se zapamtiti da je Konvencija stvorena da bi ‘jamčila prava koja nisu teorijska ili prividna (illusory), nego provediva u praksi (practical) i djelotvorna’ i da imenovanje branitelja ne osigurava samo po sebi djelotvornost pomoći koju bi on mogao osigurati okrivljeniku (Imbroscia, ... § 38.).

52. Nacionalni zakoni mogu držanju okrivljenika u početnim fazama policijskog ispitivanja pripisati posljedice koje su odluču-juće za izglede obrane u bilo kojem kasnijem kaznenom postup-ku. U takvim okolnostima članak 6. će normalno zahtijevati da se okrivljeniku (accused) dopusti korištenje pomoći odvjetnika već u početnim fazama policijskog ispitivanja. Međutim, do sada se smatralo da bi to pravo moglo biti podvrgnuto ograničenjima iz opravdanog razloga (for good cause). Stoga je pitanje, u svakom po-jedinom predmetu, je li ograničenje bilo opravdano i, ako jest, nije li u svjetlu ukupnosti postupka ono okrivljenika lišilo pravičnog ispitivanja (fair hearing), budući da do toga, u određenim okolno-stima, može dovesti čak i opravdano ograničenje (vidjeti ... John Murray, § 63., Brennan, ... § 45., i Magee, ... § 44.).

53. Ta načela, istaknuta gore u § 52., također su u skladu s općepriznatim međunarodnim standardima ljudskih prava ... koji su u srži pojma pravičnog suđenja i kojih je racionalni temelj (ra-tionale) osobito usmjeren zaštiti okrivljenika od zlouporabe prisile (abusive coercion) od vlasti. Ona također pridonose izbjegavanju pogrešaka u provođenju suđenja (miscarriages of justice) i ispunja-vanju ciljeva članka 6., osobito procesnoj ravnopravnosti (equality of arms) između tijela istraživanja ili progona (investigating or pro-secuting authorities) i okrivljenika.

54. U tom pogledu Sud naglašava važnost istražne faze (in-vestigation stage) za pripremu kaznenog postupka jer dokazi do-biveni tijekom te faze određuju okvir u kojem će se na suđenju razmatrati djelo podvrgnuto optužbi ... Istodobno, okrivljenik je u toj fazi postupka često u osobito ranjivom položaju, učinak kojega pojačava činjenica da zakonodavstvo o kaznenom postupku postaje sve kompleksnije, osobito u pogledu pravila koja uređuju priku-pljanje i upotrebu dokaza. U većini slučajeva, ta osobita ranjivost može se pravilno kompenzirati samo uz pomoć odvjetnika zadatak kojega je da, između ostalog, pomogne osigurati poštovanje prava okrivljenika da sam sebe ne optuži. To pravo uistinu pretpostavlja da tužiteljstvo u kaznenom predmetu nastoji dokazati svoje tvrd-nje protiv okrivljenika, a da ne poseže za dokazima pribavljenim metodama prisile (coercion) ili pritiska (oppression) suprotno volji okrivljenika (vidjeti Jalloh protiv Njemačke, presuda velikog vije-ća, br. 54810/00, § 100., ECHR 2006-..., i Kolu protiv Turske, br. 35811/97, § 51., 2. kolovoza 2005.). Rani pristup odvjetniku dio je postupovnih jamstava na koja će Sud osobito paziti kad ispituje je li postupak dokinuo samu bit privilegija protiv samooptuživanja ... S tim u vezi Sud također bilježi preporuke CPT-a, u kojima je Odbor opetovano izjavljivao da je pravo pritvorenika (detainee) na pristup pravnoj pomoći temeljno jamstvo protiv zlostavljanja (ill-treatment). Svaka iznimka od uživanja tog prava mora biti jasno propisana, a njezina primjena vremenski ograničena. Ta su načela osobito potrebna u slučaju teških optužbi jer demokratska društva pri suočenju s najtežim kaznama moraju osigurati poštovanje prava na pravično suđenje do najvišeg mogućeg stupnja.

Radoslav Arambašić ispitan je na okolnosti utvrđivanja zakonitosti obrane koju je podnositeljica Getoš Magdić dala u policiji nakon čega se, prema tvrdnji podnositelja Glavaša, sastao s Vladimirom Faberom u jednom kafi ću u Osijeku, o čemu je pisao i časopis »No-vosti«.

191. Podnositelj Glavaš dostavio je Ustavnom sudu odluke Me-đunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju o sukobu interesa odvjetnika, na koje se pozvao u prvotno podnesenoj ustavnoj tuž-bi, i to: Odluku o sukobu interesa odvjetnika Miroslava Šeparovića (MKSY – ICTY; IT-06-90-PT, D13-1/697 TER od 27. veljače 2007.) i Odluku o sukobu interesa odvjetnika Čede Prodanovića i Jadranke Sloković (ICTY – MKSJ broj: IT-06-90-PT; D13-1/1825 TER od 5. travnja 2007.).


5.3.1. Načelna pravna stajališta

192. Članak 29. stavak 2. alineje 3. i 4. Ustava glase:»Članak 29.

(...)

U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnji-čenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo:

(...)

– na branitelja i nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem, i s tim pravom mora biti upoznat,

– da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava da plati branitelja, ima pravo na besplat-nog branitelja pod uvjetima propisanim zakonom,

(...)«

192.1. Članak 6. stavak 3. točka c) Konvencije glasi:»Članak 6.

Pravo na pošteno suđenje

(...)

3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

(...)

c) da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi pravde;

(...)«

193. Ustavni sud ističe da se jamstva zajamčena člankom 29. Ustava protežu i na prethodni postupak, a tu se ubrajaju i ispitiva-nje u policiji i u istrazi. To stajalište Ustavni sud izrazio je u odluci broj: U-III-3991/2010 od 14. ožujka 2013.

194. Europske pravne standarde vezane uz postupak prije su-đenja Ustavni sud prihvatio je u odluci broj: U-I-448/2009 od 19. srpnja 2012. (točke 25.-31.), objavljenoj u »Narodnim novinama« broj 91/12. U istoj odluci Ustavni sud razmatrao je i pravo osumnji-čenika, okrivljenika ili optuženika na nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem (točke 63.1.- 64.1.).

195. Ustavni sud podsjeća da su mjerodavna načela za primjenu jamstava iz članka 6. stavka 3. točaka b. i c. Konvencije, kad je riječ o postupku prije suđenja, utvrđena u presudi ESLJP-a Salduz protiv Turske (presuda [VV], 27. studenoga 2008., zahtjev br. 36391/02):

»50. Sud ponavlja da iako je primarna svrha članka 6., u mje-ri u kojoj se tiče kaznenog postupka, osigurati pravično suđenje pred ‘sudištem’ (tribunal) koje je nadležno utvrditi ‘svaku kazne-nu optužbu’, iz toga ne slijedi da se taj članak ne primjenjuje i na postupke prije suđenja (pre-trial proceedings). Prema tome, članak 6. – osobito njegov stavak 3. – može biti mjerodavan prije no što je predmet poslan na suđenje ako i u mjeri u kojoj je vjerojatno


– ako je on ili koji drugi odvjetnik koji je radio ili radi u istom uredu u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana zastupao protivnu stranku ili obje stranke, dao im pravni savjet ili od njih primio uputu (...).

»Dužnost otkazati punomoć

Članak 10.

(1) Odvjetnik je dužan otkazati punomoć za zastupanje zbog istih razloga zbog kojih prema članku 9. stavku 1. ovoga Zakona smije uskratiti pružanje pravne pomoći, a dužan je otkazati pu-nomoć za zastupanje ako ustanovi da postoje razlozi zbog kojih je prema članku 9. stavku 1.« (pravilno: članku 9. stavku 2. – op. Ustavnog suda) »ovoga Zakona dužan uskratiti pružanje pravne pomoći.«

»Disciplinske mjere

Članak 72.

(1) Za teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva mogu se odvjetniku izreći ove mjere:

– ukor,

– novčana kazna,

– gubitak prava na obavljanje odvjetništva od šest mjeseci do pet godina,

– gubitak prava na obavljanje odvjetništva u trajanju od pet do deset godina.«

199. Statut HOK-a u mjerodavnom dijelu glasi:»Članak 111.

Teža povreda dužnosti i ugleda odvjetništva postoji:

(...)

5. ako nesavjesno obavlja odvjetničke poslove …«

200. Kodeks odvjetničke etike u mjerodavnom dijelu glasi:»46. Odvjetnik mora uskratiti pružanje pravne pomoći:

1. ako je on ili koji drugi odvjetnik koji je radio ili radi u istom uredu u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana zastupao protivnu stranku ili obje stranke, dao im pravni savjet ili od njih primio uputu«

201. U konkretnom slučaju podnositeljici Getoš Magdić je već prije prvog ispitivanja u policiji, koje je obavljeno 20. listopada 2006., omogućen pristup branitelju. Njezin je otac 18. listopa-da 2008., nakon što je podnositeljica svojevoljno pristupila u PU osječko-baranjsku na obavijesni razgovor, kontaktirao odvjetnika Radoslava Arambašića kako bi ga angažirao za njezinog branitelja. Iste večeri odvjetnik Arambašić je pristupio u PU osječko-baranjsku gdje mu je podnositeljica osobno potpisala punomoć za zastupanje. Podnositeljica je prije davanja svoga iskaza u policiji nesmetano ko-municirala s braniteljem.

202. Na pitanje je li podnositeljica Getoš Magdić tada znala da odvjetnik Radoslav Arambašić u drugom postupku brani okrivlje-nika Freda Marguša, odvjetnik Radoslav Arambašić je u postupku pred Disciplinskim sudom HOK-a odgovorio potvrdno, navodeći kako je ona unatoč tome inzistirala da je on brani. Podnositeljica je u zahtjevu za izdvajanje dokaza kao nezakonitih navela da nije znala kako odvjetnik Radoslav Arambašić brani okrivljenika Freda Margu-ša. U presudi HOK-a, međutim, navedeno je da u slučaju postojanja »sukoba interesa«, za razliku od nekih drugih sustava (primjerice, sustav u Sjedinjenim Američkim Državama), u našem sustavu ne postoji mogućnost obligatornog i kvalifi ciranog pristanka i jedne i druge stranke na takvo zastupanje, jer su u tom smislu i Zakon o odvjetništvu i Kodeks odvjetničke etike decidirani. Stoga se ova okolnost niti ne uzima u obzir prilikom odlučivanja o disciplinskoj odgovornosti odvjetnika u slučaju sukoba interesa.

203. Vezano uz ulogu suda u odnosu na izbor i postupanje bra-nitelja, imajući u vidu naprijed navedena načelna stajališta, Ustavni sud primjećuje da nijedan podatak u spisu ne ide u prilog tvrdnji

55. S obzirom na takvu pozadinu, s ciljem da pravo na pra-vično suđenje ostane dovoljno ‘provedivo u praksi i djelotvorno’ (vidjeti gore, § 51.), Sud nalazi da članak 6. stavak 1. zahtijeva da, u pravilu, mora biti osiguran pristup odvjetniku od prvog ispitivanja osumnjičenika (suspect) od policije, osim ako se u svjetlu osobitih okolnosti svakog pojedinog slučaja pokaže da postoje uvjerljivi ra-zlozi (compelling reasons) da se to pravo ograniči. Čak i kad ti uvjer-ljivi razlozi iznimno mogu opravdati zabranu pristupa odvjetniku, takvo ograničenje – bez obzira na to kakvo mu je opravdanje – ne smije neopravdano naštetiti (unduly prejudice) pravu okrivljenika iz članka 6. ... Prava obrane (rights of the defence) u načelu će biti nepovratno narušena kad se inkriminirajuće izjave dane tijekom policijskog ispitivanja koriste za osudu, a da pristup odvjetniku nije bio osiguran.«

195.1. Stajalište da su »istražni postupci od velike važnosti za pri-premu suđenja jer određuju okvir u kojemu će djelo koje je pod-vrgnuto kaznenoj optužbi biti razmatrano na suđenju« i da se »ne može isključiti da će se presuda oslanjati na dokaze pribavljene u istražnom postupku« (predmet Can protiv Austrije, Europska komi-sija, izvješće, 12. srpnja 1984., zahtjev br. 9300/81, § 50.) u konven-cijskom je pravu davno izgrađen i stabilan pravni standard.

196. Utvrđenja o položaju odvjetnika u pravnim postupcima i odnosu države prema odvjetničkom poslu ESLJP je razradio u pred-metu Mađer protiv Hrvatske (presuda, 21. lipnja 2011., zahtjev br. 56185/07):

»160. Sud primjećuje da odgovornost država ugovornica pro-izlazi iz radnji njihovih tijela. Odvjetnik, čak i kad je imenovan po službenoj dužnosti, ne može se smatrati tijelom države. S obzirom na neovisnost odvjetničke profesije od države…, vođenje predme-ta u biti je stvar okrivljenika i njegova branitelja, bez obzira na to je li imenovan na temelju pravne pomoći ili je privatno plaćan i, kao takvo, ne može, osim u posebnim okolnostima, dovesti do odgovornosti države na temelju Konvencije (vidjeti Artico protiv Italije, 13. svibnja 1980., § 36., Serija A br. 37; Daud protiv Portuga-la, 21. travnja 1998., § 38., Reports 1998-II; Tuziński protiv Poljske (odluka), br. 40140/98, 30. ožujka 1999.; Rutkowski protiv Poljske (odluka), br. 45995/99, ECHR 2000-XI i Cuscani protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 32771/96, § 39., 24. rujna 2002.).

(...)

161. Ipak, imenovanje odvjetnika koji će zastupati stranku u postupku samo po sebi ne osigurava djelotvornost pomoći (vidjeti Imbroscia protiv Švicarske, 1993.).

Mogu postojati okolnosti u kojima država treba postupati i ne smije ostati pasivna kad su problemi sa zastupanjem izneseni pred nadležne vlasti. Hoće li se pravno zastupanje moći smatrati stvarnim i djelotvornim, ovisit će o okolnostima slučaja, uzev-ši postupak u cjelini (vidjeti, mutatis mutandis, naprijed citirane predmete Artico, § 33.; Goddi protiv Italije, 9. travnja 1984., § 27., Serija A br. 76; Rutkowski, Staroszczyk protiv Poljske, br. 59519/00, §§ 121.-122.; Siałkowska protiv Poljske, br. 8932/05, §§ 99-100, 22. ožujka 2007. i Ebanks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 36822/06, §§ 71.-73., 26. siječnja 2010.).

5.3.2. Primjena načelnih pravnih stajališta na konkretni slučaj

197. ZKP u mjerodavnom dijelu glasi (koso istaknuti dio označio je Ustavni sud):

»Članak 63.

(1) Više okrivljenika mogu imati zajedničkog branitelja samo ako se protiv njih ne vodi kazneni postupak za isto kazneno djelo ili ako to nije u suprotnosti s probicima njihove obrane.«

198. Zakon o odvjetništvu u mjerodavnom dijelu glasi:»Uskrata pravne pomoći

Članak 9.

(...)

(2) Odvjetnik je dužan uskratiti pružanje pravne pomoći:


208. Međutim, Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud nije raz-motrio drugi aspekt članka 63. stavka 1. ZKP-a kojim je propisano da više okrivljenika mogu imati zajedničkog branitelja samo ako to nije u suprotnosti s probicima njihove obrane. U okolnostima konkretnog slučaja, ta činjenica ima osobit značaj i težinu, ima li se u vidu da je državno odvjetništvo teretilo podnositeljicu Getoš Magdić i okriv-ljenika Freda Marguša, iako u odvojenim kaznenim postupcima, za počinjenje istog kaznenog djela. Ta činjenica njihovom zajedničkom branitelju, odvjetniku Arambašiću, svakako je bila poznata. Stoga se osnovano postavlja pitanje je li taj odvjetnik mogao objektivno i ne-pristrano zastupati obje svoje stranke kada su probici njihove obrane bili međusobno suprotstavljeni. U prilog osnovanosti tog pitanja go-vori i činjenica da je protiv odvjetnika Arambašića vođen disciplinski postupak pred HOK-om te je presudom disciplinskog suda proglašen krivim zbog istodobnog zastupanja podnositeljice Getoš Magdić i okrivljenika Freda Marguša (v. točku 186.).

209. Ima li se u vidu i nesporna činjenica da je državno odvjet-ništvo naknadno odustalo od optužnice protiv okrivljenog Freda Marguša, onda se mora zaključiti da se u ovom kaznenom predme-tu otvorilo pitanje značenja koje se u okvirima hrvatskog kaznenog procesnog zakonodavstva mora dati potencijalnoj opasnosti da od-vjetnik svojim postupanjem ili propustima šteti interesima jednoga svoga branjenika odnosno da postupa suprotno probicima njegove obrane, u konkretnom slučaju podnositeljice Getoš Magdić (tzv. »su-kob interesa« odvjetnika).

210. Ustavni sud na ovom mjestu podsjeća da praksa Međuna-rodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju koja se odnosi na »sukob interesa« odvjetnika, a na koju se podnositelji pozivaju u ustavnim tužbama, nije u cijelosti usporediva s konkretnim slučajem, ali ja-sno govori o značenju i važnosti potencijalne opasnosti kao bitnog elementa tog sukoba.

U Odluci o sukobu interesa odvjetnika Čede Prodanovića i Jadranke Sloković, kao branitelja optuženika Ivana Čermaka, u predmetu Tu-žitelj protiv Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača, broj: IT-06-90-PT od 5. travnja 2007. određeno je da je sukob interesa u tom slučaju proizašao iz činjenice zastupanja okrivljenika Rahima Ademija od strane dvoje navedenih odvjetnika, u predmetu koji se vodio pred sudom u Republici Hrvatskoj, u vezi s činjenicom da je obrana optuženika Ante Gotovine najavila da Rahima Ademija smatra kapitalnim svjedokom u tom postupku pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. Stoga je taj sud zaključio da će za navedene odvjetnike postojati sukob interesa pri zastupanju optuženika Čermaka s obzirom na njihovu dužnost da budu lojalni optuženiku Ademiju kada možda budu morali iznositi argumente koji će inkriminirati njihovog branjenika Ademija kako bi branili optuženika Čermaka.

Ponešto je drugačija situacija u Odluci o sukobu interesa odvjetni-ka Miroslava Šeparovića u predmetu Tužitelj protiv Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača, broj: IT-06-90-PT od 27. veljače 2007., koja u bitnim elementima nije usporediva s predmetom koji se razmatra u ovom ustavnosudskom postupku, ali također upućuje na značenje i važnost potencijalne opasnosti kao bitnog elementa tog sukoba. Ovdje je bila riječ o sukobu interesa odvjetnika koji je u vrijeme kada su počinjeni navodni zločini zbog kojih se vodio postupak (vojno-redarstvena akcije »Oluja«) bio ministar pravosuđa Republike Hrvatske iz čega je proizlazilo da »ima osobne interese u predmetu koji ga diskvalifi ciraju kao branitelja« i da »postoji vjero-jatnost da će ... zbog svojih osobnih saznanja biti pozvan da svje-doči«, što je bilo dovoljno da se diskvalifi cira kao branitelj Mladena Markača prema pravilima Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, iako nije bio ni u kakvom faktičnom sukobu interesa sa svojim klijentom Mladenom Markačem.

da je istražni sudac imao bilo kakav povod reagirati na postupanje odvjetnika Radoslava Arambašića, kao podnositeljičinog branitelja. Podnositeljica je branitelju osobno potpisala punomoć, on je bio pri-sutan prilikom njezinog ispitivanja, a podnositeljica prilikom ispiti-vanja kod istražnog suca nije istaknula bilo kakve prigovore vezane uz postupanje branitelja.

204. Ustavni sud podsjeća da je u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku utvrđeno da podnositeljicu prilikom da-vanja iskaza u policiji nitko nije prisiljavao da prizna krivnju, a takve prisile nije bilo ni prilikom ispitivanja kod istražnog suca. Podno-siteljica Getoš Magdić u ustavnoj tužbi ni ne tvrdi da ju je odvjet-nik Radoslav Arambašić usmjeravao na davanje iskaza određenog sadržaja, već tvrdi da je kasnije, nakon davanja iskaza, čula kako je odvjetnik Radoslav Arambašić rekao Dariji Orlovac, po riječima podnositeljice »nevjenčanoj supruzi« Freda Marguša, »da će se sve napakirati Getošici« u smislu da će se sve što se stavlja na teret Fredu Margušu »prebaciti« na podnositelja Glavaša i ostale podnositelje. Međutim, ta tvrdnja nije dokazana, kako to proizlazi iz rješenja Žu-panijskog suda u Zagrebu broj: Kz-rz-1/07 od 26. ožujka 2008. kojim je odbijen zahtjev za izdvajanje iz spisa spornih zapisnika o ispitiva-nju podnositeljice kao nezakonitih dokaza. To je rješenje potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj: I Kž 376/08-3 od 30. travnja 2008. Ta tvrdnja nije potvrđena ni presudom Disciplinskog suda HOK-a, jer je odvjetnik Arambašić za tu optužbu oslobođen.

205. Ustavni sud primjećuje da okrivljenik Fred Marguš u svo-joj obrani nije optuživao ni podnositeljicu, a ni ostale podnositelje. Kako to proizlazi iz prve optužnice protiv okrivljenika Freda Mar-guša (broj: K-DO-54/05 od 26. travnja 2006.), tijekom predkaznenog postupka u nazočnosti izabranog branitelja Fred Marguš nije želio davati nikakav iskaz i branio se šutnjom. Tijekom istrage okrivljenik Fred Marguš pozvan je na iznošenje svoje obrane u tri navrata, u povodu zahtjeva za provođenje istrage u kojem je terećen za uboj-stvo Milutina Kutlića i pokušaj ubojstva Radoslava Ratkovića. Tom je prilikom u cijelosti poricao izvršenje tih djela, navodeći da on te oštećenike uopće ne poznaje niti ih je ikada vidio te da u navedeno vrijeme uopće nije bio na mjestu izvršenja kaznenog djela koje mu se stavlja na teret.

206. Ustavni sud smatra da bi u sklopu ovog prigovora Vrhovni sud trebao ocijeniti proizlazi li iz postupanja odvjetnika Radoslava Arambašića, u vrijeme kada je zastupao podnositeljicu Getoš Mag-dić, sumnja u njegovu lojalnost podnositeljici i u propuštanje dužne skrbi o poštovanju privilegija protiv samooptuživanja svoje branjeni-ce. Potvrdan odgovor na to pitanje u načelu bi upućivao na povredu njezinog prava na branitelja.

207. O sumnji u lojalnost odvjetnika Arambašića prema podno-siteljici Getoš Magdić Vrhovni sud očitovao se, u povodu žalbenih navoda podnositeljice, obrazloživši da se članak 63. stavak 1. ZKP-a – u dijelu koji se odnosi na zahtjev da više okrivljenika može ima-ti zajedničkog branitelja samo ako se protiv njih ne vodi kazneni postupak za isto kazneno djelo – ne odnosi na podnositeljicu Ge-toš Magdić i okrivljenog Freda Marguša jer protiv njih nije vođen jedinstveni kazneni postupak. Naime, okrivljeni Fred Marguš bio je optužen u drugom kaznenom postupku (iako je riječ o istom kazne-nom djelu).

Za ovo utvrđenje Vrhovni sud iznio je relevantne i dostatne razloge koje Ustavni sud nije ovlašten zamijeniti svojom ocjenom jer ovakav zaključak Vrhovnog suda Ustavni sud ne može ocijeniti kao ustav-nopravno neprihvatljiv s obzirom da interpretacija Vrhovnog suda ne dovodi do »fl agrantne uskrate pravde« za podnositelje ustavnih tužbi u smislu njihova prava na jednakost pred zakonom ili na po-šteno suđenje iz članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije.


1.1. Prigovor podnositelja Glavaša

216. Povredu prava na zakonom ustanovljeni sud podnositelj Glavaš obrazložio je u ustavnoj tužbi tvrdnjom »da suci koji su su-dili u istrazi provedenoj u Osijeku i Zagrebu, suci koji su odlučivali o pritvoru i statusu svjedoka (zaštićeni svjedok i krunski svjedok), kao ni raspravni suci Županijskog suda u Zagrebu, nisu bili raspo-ređeni na te dužnosti u skladu sa zahtjevima sadržanim u Zako-nu o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava (‘Narodne novine’ broj 175/03.; ...) te Ispravkom zakona o primjeni Statuta (‘Narodne novine’ broj 29/04.)«. Podnositelj je dalje naveo da se na taj Ispravak ne poziva ni prvostupanjska ni drugostupanjska presuda, iako je bitan jer se odnosi na članak 13. navedenog zakona, kojim je reguliran sastav posebnih istražnih odjela za provođenje istraga i suđenja za kaznena djela iz članka 1. tog zakona, u koje ulazi i kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, na županijskim sudovima u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu.


217. Ni u vrijeme započinjanja kaznenog progona ni u vrijeme započinjanja kaznenog postupka, na Županijskom sudu u Osijeku i Županijskom sudu u Zagrebu nisu još bili osnovani odjeli za ratne zločine u skladu s člankom 13. ZoPSMKS-a. Slijedom navedenog, ni suci istrage, a ni suci koji su sudili u raspravnom vijeću Županijskog suda u Zagrebu nisu bili raspoređeni sukladno zahtjevima iz članka 13. ZoPSMKS-a.

218. ZKP u mjerodavnom dijelu glasi:»Glava II.

NADLEŽNOST SUDOVA

1. Stvarna nadležnost i sastav suda

Članak 16.

(1) U kaznenim predmetima sude općinski sudovi, županij-ski sudovi i Vrhovni sud Republike Hrvatske.

(2) Ti sudovi sude u granicama svoje stvarne i mjesne nad-ležnosti za sva kaznena djela i svim osobama ako zakonom nije drukčije propisano.

(...)

Članak 19.

Županijski sudovi su nadležni:

1) suditi u prvom stupnju:

a) za kaznena djela za koja je zakonom propisana kazna za-tvora preko deset godina ili dugotrajni zatvor,

b) za kaznena djela iz članka 92., članka 125., članka 188. stavka 1., članka 192. stavka 1. i 3. i članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona i za kaznena djela iz Glave XII. Kaznenog zakona i druga kaznena djela za koja je posebnim zakonom propisana nadležnost županijskog suda,

2) odlučivati o žalbama protiv odluka općinskih sudova do-nesenih u prvom stupnju,

3) provoditi u prethodnom kaznenom postupku istragu i po-duzimati druge radnje, rješavati povodom neslaganja državnog od-vjetnika i istražnog suca o žalbama stranaka protiv rješenja istraž-nog suca te o prigovorima protiv optužnice, odnosno zahtjevima predsjednika vijeća iz članka 299. ovoga Zakona,

4) odlučivati u postupku izvršenja kazni zatvora prema po-sebnim propisima,

5) provoditi postupak za izručenje okrivljenih i osuđenih osoba, ako zakonom nije propisana nadležnost Vrhovnog suda Re-publike Hrvatske,

6) obavljati poslove međunarodne pravne pomoći u kazne-nim stvarima uključivši i priznanje i izvršenje strane kaznene pre-sude,

211. Ustavni sud ne tvrdi da je slučaj zastupanja podnositeljice Getoš Magdić od strane odvjetnika Arambašića usporediv s nave-denim slučajevima pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, ali ocjenjuje da bi Vrhovni sud, kao najviši sud u zemlji, bio dužan u ovom predmetu zauzeti obrazloženo pravno stajalište o tome je li u institut »probitaka obrane« u smislu članka 63. ZKP-a uključen i element potencijalne opasnosti za procjenu postojanja »sukoba interesa« odvjetnika. U skladu sa zauzetim načelnim sta-jalištem, dalje bi trebao ocijeniti je li u konkretnom slučaju postu-panje odvjetnika Arambašića bilo u suprotnosti s probicima obrane podnositeljice Getoš Magdić ili nije.

Kad Ustavni sud u ovoj odluci ne bi zatražio od Vrhovnog suda da to učini, zanemario bi zahtjeve dobrog suđenja u smislu konvencijskog prava koji govore da »nije dovoljno samo izvršiti pravdu, nego se treba i vidjeti da je izvršena«.


C. PRIGOVORI KOJE JE USTAVNI SUD OCIJENIO NEOSNOVANIMA

C.A. PRAVA ZAJAMČENA ČLANKOM 29. USTAVA I ČLANKOM 6. KONVENCIJE

213. Ustavni sud prvo podsjeća da je u odluci i rješenju broj: U-III-3304/2011 od 23. siječnja 2013. (»Narodne novine« broj 13/13.) istaknuo da se »pravičnost« u smislu članka 29. Ustava, slično »pra-vičnosti« u smislu 6. Konvencije, ne smije tumačiti kao »materi-jalna« jer je njezina narav isključivo »postupovna« ili »procesna«. Postupovna ili procesna povreda u smislu članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije koju učine sudovi tijekom kaznenog postupka ima, dakle, samostalnu pravnu narav i ne ovisi o utvrđenju krivnje ili nedužnosti pojedinca.

214. To znači da Ustavni sud, slično ESLJP-u na međunarodnoj razini, nije sud trećeg ili četvrtog stupnja i ne odlučuje meritorno o sumnji ili optužbi za kazneno djelo u pojedinačnim slučajevima. To je zadaća redovnih kaznenih sudova. U predmetu Jalloh protiv Njemačke (presuda [VV], 11. srpnja 2006., zahtjev br. 54810/00) ESLJP je izrijekom utvrdio da se članak 6. Konvencije ne odnosi na utvrđivanje krivnje ili nedužnosti podnositelja zahtjeva:

»95. Nije ... uloga Suda da utvrđuje, u načelu, je li podno-sitelj zahtjeva kriv ili nije. Pitanje na koje se mora odgovoriti jest je li postupak kao cjelina, uključujući način na koji su pribavljeni dokazi, bio pravičan. To uključuje ispitivanje ‘nezakonitosti’ (‘un-lawfulness’) o kojoj je riječ i – kod nekog drugog konvencijskog prava – prirodu utvrđene povrede.«

Sukladno tome, Ustavni sud u ovom ustavnosudskom postupku ne ispituje i ne odlučuje o tome jesu li podnositelji ustavnih tužbi krivi ili ne za djela za koja su osuđeni. To je zadaća redovnih kaznenih sudova.

1) Pravo na zakonom ustanovljeni sud

215. Mjerodavni dio članka 29. stavka 1. Ustava glasi:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni ... sud ... odluči o ... sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.


»Članak 6.


... u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv nje-ga svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud ... ispita njegov slučaj. ...«


221. U konkretnom slučaju, nadležnost županijskog suda i sastav vijeća županijskog suda za suđenje u ovom predmetu proizlaze iz mjerodavnih odredaba ZKP-a, a ne ZoPSMKS-a. Članak 13. ZoP-SMKS-a odnosi se na unutarnji raspored sudskih poslova, u smislu specijalizacije sudaca koji bi sudili u predmetima ratnih zločina. Međutim, svi suci koji bi uopće mogli biti raspoređeni u Odjel za ratne zločine, sukladno članku 13. ZoPSMKS-a, moraju prethodno biti imenovani sucima županijskog suda, koji je zahtjev u konkret-nom slučaju bio ispunjen.

222. Ustavni sud dodatno upućuje na sudsku praksu Vrhovnog suda, koji se u presudi broj: III Kž 3/10-7 od 22. prosinca 2010., iz-među ostaloga, bavio i sastavom sudskih vijeća u smislu ZoPSMKS-a:

»Optuženi B. M., obrazlažući žalbenu osnovu bitne povre-de odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 1. ZKP-a odnosno tvrdnju da je prvostupanjski sud bio nepropisno sastavljen, navodi da članovi vijeća Županijskog suda u Sisku, suci Predrag Jovanić i Alenka Lešić, nisu suci koji bi se odlikovali iskustvom na radu u najsloženijim predmetima, već da ‘se radilo (uvjetno rečeno) o ad hoc sucima za ovu vrstu predmeta’. Dakle, žalitelj smatra da vijeće prvostupanjskog suda nije bilo sastavljeno u skladu s odredbom članka 13. stavka 2. Zakon o primjeni Statuta Međunarodnoga kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava (‘Narodne novine’ broj 175/03.; nastavno: ZPSMKS).

Odredbom članka 13. stavka 2. ZPSMKS propisano je da vije-ća županijskog suda pred kojim se provodi suđenje zbog kaznenih djela iz članka 1. toga Zakona čine po tri suca iz redova sudaca koji se odlikuju iskustvom na radu u najsloženijim predmetima. Među-tim, ova odredba je instruktivne naravi i nju je dužan imati na umu predsjednik županijskog suda kada, u skladu s odredbom stavka 3. istog članka, raspoređuje na vrijeme od četiri godine suce u istražni odjel, odnosno u grupu sudaca za suđenje osobama optuženim za kaznena djela iz članka 1. toga Zakona.

Predsjednik Županijskog suda u Sisku je, kako je to i u po-bijanoj presudi istaknuto, rješenjima od 7. ožujka 2008. broj 3-Su-201/08 i od 2. srpnja 2008. broj 3-Su-437/08 na temelju navedene odredbe članka 13. stavka 3. ZPSMKS rasporedio suce Predraga Jovanovića i Alenku Lešić u grupu sudaca za suđenje osobama op-tuženima za kaznena djela iz članka 1. tog Zakona, čime je ispunjen zakonski uvjet za njihovo sudjelovanje u suđenju u ovom kaznenom predmetu.

Povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stav-ka 1. točke 1. ZKP-a bila bi ostvarena samo kada bi u donošenju presud+e sudjelovao sudac koji odlukom predsjednika suda nije raspoređen u navedenu grupu sudaca, a iskustvo tako raspoređenih sudaca na radu u najsloženijim predmetima ne može biti pred-met ispitivanja u žalbenom postupku, jer već činjenica njihovog imenovanja za suce županijskog suda, za koje su, osim onih for-malnih (državljanstva Republike Hrvatske, završenog sveučilišnog diplomskog studija prava i položenog pravosudnog ispita), uvjeti i zakonom propisano radno iskustvo u određenom trajanju ovisno o poslovima koje je do tada obavljala, stručna sposobnost i iskazane radne sposobnosti, sama za sebe ukazuje na njihovu sposobnost sudjelovanja u postupcima kao što je predmetni.

Slijedom iznesenog, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 1. ZKP-a koju u žalbi ističe optuženi ...«

223. S obzirom na to da, u okviru ovog prigovora, nije povrijeđe-no pravo podnositelja Glavaša kao okrivljenika da mu sudi zakonom ustanovljeni sud, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona odlučeno je kao u točki V. izreke ove odluke.

2) Pravo na neovisni i nepristrani sud

224. Mjerodavni dio članka 29. stavka 1. Ustava glasi:»Članak 29.

Svatko ima pravo da ... neovisni i nepristrani sud ... odluči o ... sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

7) rješavati o sukobu mjesne nadležnosti općinskih sudova sa svoga područja,

8) obavljati i druge poslove koji su propisani zakonom.

Članak 20.

(1) Županijski sudovi sude u prvom stupnju u vijećima sa-stavljenim od jednog suca i dva suca porotnika, u vijećima od dva suca i tri suca porotnika za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora od petnaest godina, ili kazna dugotrajnog zatvora.

(2) U vijeću sastavljenom od tri suca županijski sudovi sude u drugom stupnju i donose odluke izvan glavne rasprave.

(3) Kad županijski sud sudi u drugom stupnju na raspravi, vijeće županijskog suda sastavljeno je od dva suca i tri suca po-rotnika.

(4) Radnje u istrazi obavlja sudac županijskog suda (istražni sudac).

(5) Odluke u postupku izvršenja zatvorskih kazni (članak 19. točka 4.) donosi sudac pojedinac (sudac izvršenja). U vijeću sastavljenom od tri suca, županijski će sudovi odlučivati u drugom stupnju povodom žalbi na prvostupanjske odluke suca izvršenja (članak 19. točka 4.).

(6) Predsjednik županijskog suda i predsjednik vijeća župa-nijskog suda odlučuju u slučajevima predviđenim u ovom Zakonu.

219. ZoPSMKS u mjerodavnom dijelu glasi:

»POSEBNE ODREDBE O UNUTARNJEM USTROJU SUDOVA

Članak 13.

(1) U županijskim sudovima u Osijeku, Rijeci, Splitu i Za-grebu istragu za kaznena djela iz članka 1. ovoga Zakona provode posebni istražni odjeli. Istražni odjel čine suci koji se odlikuju isku-stvom i izraženim sposobnostima za istraživanje najtežih i najslože-nijih kaznenih djela, te diplomirani kriminalisti (članak 192. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku). Ako broj i složenost predmeta to dozvoljava, suci posebnoga istražnog odjela mogu, prema odluci predsjednika suda, voditi istrage i u drugim predmetima.

(2) Vijeća županijskog suda pred kojim se provodi suđenje zbog kaznenih djela iz članka 1. ovoga Zakona čine po tri suca iz redova sudaca koji se odlikuju iskustvom na radu u najsloženijim predmetima.

(3) Suce iz stavka 1. i 2. ovoga članka na vrijeme od četiri go-dine u istražni odjel, odnosno u grupu sudaca za suđenje osobama optuženim za kaznena djela iz članka 1. ovoga Zakona raspoređuje predsjednik suda. Kriminaliste iz stavka 1. ovoga članka predsjed-nik suda raspoređuje na prijedlog voditelja istražnog odjela na vri-jeme od četiri godine.

(4) U slučaju kada u mjesno nadležnom sudu nema dovoljan broj sudaca koji udovoljavaju kriterijima iz stavka 2. ovoga članka, predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske može za potrebe suđenja u određenom predmetu odrediti suca drugoga županijskog suda.«

219.1. Ispravak ZoPSMKS-a, objavljen u »Narodnim novinama« broj 29/04, glasio je:

»U članku 13. stavku 1. umjesto riječi: ‘iz članka 2.’ trebaju stajati riječi: ‘iz članka 1.’.

220. Za ocjenu je li u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na »zakonom ustanovljeni sud« treba poći od svrhe tog pojma koja je obrazložena u predmetu ESLJP-a Coëme i drugi protiv Belgije (pre-suda, 22. lipnja 2000., zahtjevi br. 32492/96 i dr.):

»98. ... Sukladno sudskoj praksi, svrha pojma ‘zakonom ustanovljen’ u članku 6. Konvencije jest osigurati da ‘organizacija sudstva u demokratskom društvu ne ovisi o diskreciji izvršne vla-sti, već da je regulirana zakonima koje donosi parlament’ (vidjeti Zand protiv Austrije, zahtjev br. 7360/76, Izvješće Komisije od 12. listopada 1978., ... str. 70. i 80.). Organizacija pravosudnog sustava, u državama s kodifi ciranim pravom, ne može biti prepuštena ni diskreciji sudbene vlasti, iako to ne znači da sudovi nemaju određe-nu slobodu u tumačenju relevantnog nacionalnog zakonodavstva.«


– da je sutkinja Rajka Tomerlin Almer sudjelovala 23. studenoga 2007. u izvanraspravnom vijeću prilikom donošenja rješenja broj: Kv-rz-12/07 K-rz-1/07, kojim je podnositelju Glavašu produljen pritvor;

– da je sudac Željko Horvatović sudjelovao u odlučivanju izvan-raspravnog vijeća koje je 11. svibnja 2009. donijelo rješenje broj: Kv-rz-2/09 K-rz-1/07, kojim je podnositelju Glavašu određen pritvor te u odlučivanju izvanraspravnog vijeća koje je 2. kolovoza 2006. donijelo rješenje broj: KV-507/06-2 Kio-I-rz, kojim je odbijena žal-ba državnog odvjetnika podnesena protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za određivanje pritvora podnositelju Glavašu.

228.1. Podnositelj Glavaš naveo je i prigovore u vezi s povredom prava na nepristrani sud u odnosu na žalbeno vijeće Vrhovnog suda, i to:

– da je sudac mr. sc. Branko Brkić sudjelovao u donošenju odluke broj: II Kž-5/08-3 od 4. siječnja 2008., kojom je odbijena žalba podno-sitelja Glavaša na rješenje Županijskog suda u Zagrebu o produljenju pritvora protiv njega te da je bio član vijeća koje je 11. svibnja 2007., rješenjem broj: II Kž-319/07-3, odbilo podnositeljevu žalbu te mu je određen pritvor na temelju članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a;

– da su suci Senka Klarić-Baranović i mr. sc. Marijan Svedrović do-nijeli 17. siječnja 2008. rješenje broj: II Kž-32/08-3, kojim su odbili žalbu državnog odvjetnika na rješenje o ukidanju pritvora protiv podnositelja Glavaša te da su 23. srpnja 2008. donijeli rješenje broj: I Kž-671/08-5, kojim je odbijena žalba podnositelja Glavaša na rješe-nje o »načinu ispitivanja ugroženih svjedoka«, a također i da su bili članovi vijeća koje je 10. studenoga 2008. donijelo rješenje broj: I Kž-1058/08-3, kojim je odbijena žalba podnositelja na rješenje kojim se odbija prijedlog da se suđenje prenese na Županijski sud u Osijeku;

– da je sutkinja Melita Božićević-Grbić sudjelovala u donošenju rje-šenja broj: II Kž-291/07-3 od 27. travnja 2007., kojim je prihvaćena njegova žalba i žalbe drugih podnositelja te je ukinuto prvostupanj-sko rješenje o određivanju, odnosno produljenju pritvora i predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje;

– da su suci mr. sc. Marijan Svedrović i mr. sc. Branko Brkić bili u vijeću koje je 27. srpnja 2007. donijelo rješenje broj: II Kž-487/07-5, kojim je odbijena njegova žalba na rješenje o produljenju pritvora.

228.2. Podnositelj Glavaš u ustavnoj je tužbi prigovorio i da je su-dac Vrhovnog suda Ranko Marijan bio član vijeća koje je odlučivalo o žalbi protiv prvostupanjske presude, a prethodno je bio član vijeća koje je odlučivalo o zahtjevu za izdvajanje nezakonitih dokaza (taj se prigovor zasebno razmatra u točki 239.).

229. Podnositelj Krnjak prigovorio je da je u donošenju rješenja o njegovu pritvaranju od 20. travnja 2008. (Ustavni sud primjećuje da je odvjetnik Domagoj Rešetar pogrešno napisao godinu »2008.« jer je odmah u nastavku naveo točan datum »20. travnja 2009.«) sudje-lovala sutkinja Rajka Tomerlin Almer. Prema mišljenju podnositelja, sutkinja je trebala biti izuzeta od odlučivanja jer je u istom predmetu kao raspravna sutkinja i kao članica vijeća na glavnoj raspravi 20. travnja 2009. donijela rješenje da se izvanraspravnom vijeću pred-loži određivanje pritvora protiv podnositelja.

230. Povredu prava na neovisni i nepristrani sud podnositeljica Getoš Magdić nalazi u tome što je sutkinja Županijskog suda u Za-grebu Rajka Tomerlin Almer u konkretnom slučaju sudila u rasprav-nom vijeću prvostupanjskog suda, a bila je i članica izvanraspravnog vijeća koje je odlučivalo o produljenju pritvora protiv podnositeljice. Podnositeljica Getoš Magdić navela je da je pritvor protiv nje produ-ljivan u više navrata, i to u prvom redu zbog postojanja pritvorskog razloga iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a te je u svakom od tih rješenja, pa tako i u rješenju u čijem je donošenju sudjelovala navedena sutkinja, kao razlog za produljenje pritvora isticano kako i dalje postoji osnovana sumnja da su ona i ostali optuženici počinili

224.1. Mjerodavni dio članka 6. stavka 1. Konvencije glasi:»Članak 6.


... u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da ... neovisni i nepristrani sud ... ispita njegov slučaj.«

2.1. Pregled prigovora podnositelja

225. Povredu prava na neovisni i nepristrani sud istaknuli su podnositelji Glavaš, Krnjak, Getoš Magdić, Kontić, Valentić i Dragić. Sadržajno se ti prigovori mogu podijeliti u sljedeće skupine:

1. prigovori na sastav raspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu, odnosno žalbenog vijeća Vrhovnog suda u vezi sa sastavom vijeća tih sudova koja su odlučivala o određivanju/produljivanju pritvora, odnosno o žalbama na rješenja o određivanju/produljivanju pritvo-ra, te prigovor na sastav žalbenog vijeća Vrhovnog suda i vijeća koje je odlučivalo o izdvajanju dokaza kao nezakonitih,

2. prigovori na suca Županijskog suda u Zagrebu Željka Horvato-vića s obzirom na zdravstveno stanje podnositelja Krnjaka tijekom postupka te prigovori vezani uz privatnu tužbu protiv članova vijeća Županijskog suda u Zagrebu,

3. prigovori o utjecaju izvršne vlasti i medija na neovisnost i nepri-stranost suda,

4. ostali prigovori o povredi prava na neovisni i nepristrani sud.

226. U ovom se ustavnosudskom postupku ne razdvajaju prigo-vori o povredi prava na neovisni sud od prigovora o povredi prava na nepristrani sud jer se oni u ustavnim tužbama preklapaju i često poistovjećuju. Osim toga, ESLJP u svojoj praksi često ističe da su koncepti »neovisnog« i »nepristranog«, osobito »objektivno nepri-stranog« suda, vrlo bliski te ih je često teško razdvojiti (v. ESLJP, Langborger protiv Švedske, presuda, 22. lipnja 1989., zahtjev br. 11179/84), koje je zapažanje primjenjivo na ovaj predmet.

2.2. Sastavi sudskih vijeća

227. Podnositelji su prigovorili sastavu raspravnog vijeća Župa-nijskog suda u Zagrebu te sastavu žalbenog vijeća Vrhovnog suda u vezi sa sastavom vijeća tih sudova koja su odlučivala o određivanju/produljivanju pritvora, odnosno o žalbama na rješenja o određiva-nju/produljivanju pritvora. Podnositelj Glavaš je prigovor istaknuo za sve suce koji su sudili u vijećima Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda, podnositelj Dragić za sve suce koji su sudili u vijeću Županijskog suda u Zagrebu, a podnositelji Krnjak, Getoš Magdić, Kontić i Valentić samo za sutkinju Županijskog suda u Zagrebu Raj-ku Tomerlin Almer.


228. Povredu prava na nepristrani sud podnositelj Glavaš nalazi u tome što su suci Županijskog suda u Zagrebu Željko Horvatović, Sonja Brešković Balent i Rajka Tomerlin Almer, koji su provodili raspravu i odlučivali o njegovoj kaznenoj odgovornosti za djela koja su mu stavljena na teret, prethodno sudjelovali u sastavu izvanra-spravnih vijeća prilikom odlučivanja o produljenju pritvora, odno-sno u žalbenim vijećima prilikom odlučivanja o žalbi protiv rješenja o produljenju pritvora, i to:

– da je sutkinja Sonja Brešković Balent u tri navrata sudjelovala u donošenju rješenja izvanraspravnog vijeća kojima se odlučivalo o pritvoru, i to rješenja broj Kv-763/06-2 od 22. studenoga 2006., rješenja broj: Kv-483/06-2 od 23. srpnja 2006. i rješenja broj: Kv-808/06-2 od 8. prosinca 2006.;


razlikuje od donošenja odluke o meritumu stvari. Navedeno stajali-šte u skladu je s ustaljenom praksom Ustavnog suda. Postoji, naime, značajna razlika između pitanja koja se moraju riješiti pri odlučiva-nju o razlozima za određivanje pritvora i pri odlučivanju o glavnoj stvari. Pri odlučivanju o određivanju pritvora član vijeća ocjenjuje samo pravna pitanja primjene procesnih odredaba o postojanju tzv. causae arresti (članak 102. ZKP-a) i okolnostima koje prima facie postoje za osnovanost pritvorskih osnova. Time on ne sudjeluje ni u ocjenjivanju pravnih razloga za osnovanost optužbe ni u utvrđenju visokog stupnja sumnje u optuženikovu krivnju, potrebnog za potvr-du optužnice čiji je sadržaj predmet suđenja na glavnoj raspravi.

236. Prilikom donošenja odluke o pritvoru, kao krajnjoj mje-ri osiguranja nazočnosti okrivljenika na raspravi, vijeće razmatra objektivne i subjektivne opasnosti od nedolaska okrivljenika na glavnu raspravu (to jest osigurava procesne pretpostavke za održava-nje glavne rasprave i funkcioniranje suđenja općenito). Visina kazne propisane za kazneno djelo za koje ga se sudi jedna je od objek-tivnih zakonskih pretpostavki za određivanje pritvora (članak 102. stavak 1. točka 4. ZKP-a), koja tijekom kaznenog postupka egzistira neovisno o utvrđivanju krivnje, odnosno neovisno o subjektivnim elementima samog kaznenog djela. Samim time, vijeće koje odlučuje o produljenju pritvora na navedenoj zakonskoj osnovi istodobno ne odlučuje o krivnji koja čini meritum stvari.

237. Razloge zbog kojih je smatrao da ustavna prava u istovr-snim situacijama nisu bila povrijeđena Ustavni sud podrobno je obrazložio u svojim odlukama broj: U-III-54214/2009 od 1. veljače 2011. (»Narodne novine« broj 21/11.), broj: U-III-64803/2009 od 17. siječnja 2013., broj: U-III-4691/2012. od 6. veljače 2013., broj: U-III-2781/2010 od 9. siječnja 2014. i dr.

238. Ustavni sud na kraju podsjeća da je i ESLJP u predmetu Kr-njak protiv Hrvatske (presuda, 28. lipnja 2011., zahtjev br. 11228/10) utvrdio prigovore podnositelja Krnjaka, koji su sadržani i u ustavnoj tužbi, očito neosnovanima. Mjerodavni dio te presude glasi:

»55. Pozivajući se na članak 5. Konvencije podnositelj zahtje-va prigovara da je sudac R.T.A. koji je bio član raspravnog vijeća, također odlučivao o tome da mu se odredi pritvor, jer je bio član izvanraspravnog vijeća koje je tako odlučilo.

(...)

57. U svjetlu svih materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su stvari koje su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Slijedi da je nedopušten na temelju članka 35. stavka 3. (a) kao očito neosnovan, i da ga treba odbaciti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.«

239. Konačno, kad je riječ o prigovoru podnositelja Glavaša nave-denom u točki 228.2., Ustavni sud primjećuje da je sudac Vrhovnog suda Ranko Marijan bio član vijeća koje je 15. travnja 2008. donije-lo rješenje broj: I Kž 377/08-4, kojim je prihvaćena žalba državnog odvjetnika te je preinačeno rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj: K-rz-1/07 od 26. ožujka 2008., na način da se iz spisa neće izdvajati zapisnik o ispitivanju svjedokinje Angeline Ratković (s lista 2880 spisa Županijskog suda u Zagrebu) kao nezakoniti dokaz. U obrazloženju se tog rješenja Vrhovnog suda navodi:

»U pravu je žalitelj da u ovom slučaju nema niti jednog ra-zloga iz članka 9. stavka 2. ZKP, koji bi izdvojeni zapisnik o ispitiva-nju svjedoka Angeline Ratković, činio nezakonitim. Naime, nakon što je provjerom kod Županijskog suda u Vukovaru utvrđeno da je ispitivanje Angeline Ratković kao svjedoka provedeno kao hitna istražna radnja, po prijedlogu nadležnog tužitelja i od strane istraž-nog suca sa svim potrebnim upozorenjima, očito je da se ne radi o nezakonitom dokazu kojeg bi trebalo izdvojiti iz spisa.

Stoga je valjalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i odluči-ti da predmetni zapisnik o ispitivanju svjedoka Angeline Ratković ostaje u spisima ovog predmeta.

kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH-a.

Budući da se rješenja o produljenju pritvora temelje na činjenicama navedenima u optužnici, odnosno sada u presudi, navedena sutki-nja, kao članica izvanraspravnog vijeća, prilikom odlučivanja o pri-tvoru odlučivala je i o pitanjima koja su blisko povezana s odlukom o krivnji, a tom je prilikom gotovo izravno sudjelovala u odlučivanju o krivnji podnositeljice, navedeno je u ustavnoj tužbi.

231. Podnositelj Kontić prigovorio je da je sutkinja Rajka Tomer-lin Almer bila i članica sudskog vijeća i članica izvanraspravnog vi-jeća prilikom donošenja rješenja o produljenju pritvora protiv njega.

232. Povredu prava na nepristrani sud podnositelj Valentić nalazi u tome što je sutkinja Županijskog suda u Zagrebu Rajka Tomerlin Almer u konkretnom slučaju sudila u raspravnom vijeću prvostu-panjskog suda, a bila je i članica izvanraspravnog vijeća koje je rje-šenjem broj: Kv-rz-12/07 od 23. studenoga 2007. odlučivalo o pro-duljenju pritvora protiv njega te podnositelja Krnjaka, Getoš Magdić, Kontića i Dragića. Slijedom navedenog, za tu su sutkinju postojali razlozi za izuzeće.

233. Povredu prava na nepristrani sud podnositelj Dragić nalazi u tome što su suci Željko Horvatović, Sonja Brešković Balent i Rajka Tomerlin Almer, koji su sudili u raspravnom vijeću, također sudili i u izvanraspravnim vijećima koja su odlučivala o određivanju, od-nosno o produljenju pritvora protiv njega. Smatra da su, slijedom navedenog, u konkretnom slučaju postojali razlozi za izuzeće.

2.2.2. Ocjena Ustavnog suda

234. Žalbeni navodi koje su istaknuli svi podnositelji o pristrano-sti sudaca, Vrhovni sud ocijenio je neosnovanima, utvrdivši:

»Međutim, po stanovištu ovog drugostupanjskog suda, či-njenica da su suci, koji su sudjelovali u donošenju prvostupanjske presude, prethodno sudjelovali i u izvanraspravnom vijeću prili-kom odlučivanja o produljenju pritvora (sutkinja Rajka Tomerlin Almer), odnosno u žalbenim vijećima prilikom odlučivanja o žal-bama protiv rješenja o produljenju pritvora (sutkinja Sonja Breško-vić Balent i sudac Željko Horvatović) nije okolnost koja bi u smislu odredbe čl. 36. st. 1. toč. 1. do 5. ZKP-a dovela do isključenja od obavljanja sudske dužnosti bilo kojeg od navedenih sudaca. Isto tako, ta činjenica, sama za sebe, ne može biti niti razlogom za ot-klon od obavljanja sudske dužnosti u smislu odredbe čl. 36. st. 2. ZKP-a, bez postojanja drugih negativnih pokazatelja njihove nepri-stranosti, koji su ovdje izostali, a oni se ne navode ni u žalbama.

U konkretnom slučaju suci prvostupanjskog suda nisu dono-sili nikakve odluke niti su sudjelovali u prethodnom postupku, na način da bi se iz njihovog prethodnog postupanja moglo opravdano zaključivati da su odlučivali o pitanjima koja su blisko povezana sa odlukom o krivnji, a niti su o takvim pitanjima zauzimali svoj stav. Zato, prema usvojenom stanovištu Vrhovnog suda Republi-ke Hrvatske, sudjelovanje suca u odlučivanju o pritvoru, samo za sebe, ne prejudicira kasniju odluku istog suca. Tomu u prilog go-vori i važeće odredbe ZKP-a i čl. 104. st. 3. ZKP-a koji i izrijekom ovlašćuje raspravno vijeće odnosno suca pojedinca da za trajanja glavne rasprave i do objave presude određuje, produljuje ili ukida pritvor kao i međunarodni kaznenopravni standardi, npr. presuda Europskog suda za ljudska prava (Case of Hauschildt v. Denmark, od 24. svibnja 1989.), pa je zaključiti da opisanim sudjelovanjem sudaca u ovom slučaju, bez postojanja konkretnih negativnih po-kazatelja njihove nepristranosti, nije povrijeđeno pravo optuženika na zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud.«

235. Ustavni sud prihvaća navedena stajališta Vrhovnog suda. Prigovor objektivne nepristranosti u odnosu na suce koji su bili čla-novi vijeća koje je odlučivalo o određivanju pritvora podnositeljima, a koji su u konkretnom slučaju bili i članovi raspravnog vijeća ili žalbenog vijeća, nije osnovan jer se odluka o pritvoru u bitnome



243. Kad je riječ o prigovorima opisanima u točki 241., uvidom u spis Županijskog suda u Zagrebu utvrđeno je da podnositelj Kr-njak nije pristupio na glavnu raspravu 13. listopada 2008. i da o tome nije na vrijeme izvijestio sud, zbog čega ga je sud rješenjem obvezao na snošenje troškova odgode glavne rasprave (list 7957). U spisu se nalazi izvješće Ministarstva pravosuđa, Uprave za organiza-cijsko-kadrovske poslove pravosuđa, Sektora za pravosudnu upravu, Odjela osiguranja pravosudnih tijela od 11. studenoga 2008. u kojem je navedeno da je prilikom pregleda stvari RTG uređajem na ulazu u sud kod podnositelja Krnjaka pronađen preklopni nož dužine oš-trice od 10 do 12 cm koji mu je oduzet (list 8128). Na raspravi 14. studenoga 2008. podnositelj Krnjak je opomenut zbog narušavanja reda u sudnici (list 8134).

244. Uvidom u zapisnik s glavne rasprave od 24. studenoga 2008. utvrđeno je da je predsjednik vijeća, sudac Željko Horvatović, na početku rasprave izvijestio da je prema nalazima sudskog vješta-ka medicinske struke, prof. dr. Vladimira Gašparovića, od 19. i 22. studenoga 2008., podnositelj Krnjak raspravno sposoban. Podno-sitelj je potom zatražio novo medicinsko vještačenje istaknuvši da zbog lošeg zdravstvenog stanja nije sposoban pratiti suđenje kao i da sudski vještak prilikom vještačenja nije imao uvid u medicinsku dokumentaciju koju je on u međuvremenu pribavio. Podneskom od 18. studenoga 2008. zatražio je i izuzeće predsjednika i članova sudskog vijeća. Vijeće je odbilo prijedlog za ponovno medicinsko vještačenje navodeći da je liječnik vještak izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju koju je kao relevantnu branitelj podnositelja dostavio sudu.

Na temelju članka 39. stavka 5. u vezi s člankom 38. stavkom 5. ZKP-a vijeće je odbacilo prijedlog podnositelja Krnjaka za izuzeće predsjednika i članova sudskog Vijeća, budući da u prijedlogu nisu navedeni razlozi zbog kojih se izuzeće traži, odnosno navedeni su ra-zlozi koji su isticani u prijašnjem zahtjevu za izuzeće koji je odbijen.

U zapisniku je dalje utvrđeno da je podnositelj Krnjak, bez dopušte-nja da govori, upadao u riječ predsjedniku vijeća i time onemoguća-vao početak odnosno nastavak glavne rasprave te je nakon toga bez odobrenja predsjednika vijeća izašao iz sudnice unatoč upozorenju da protiv njega može biti određen pritvor.

Zbog nepostojanja procesnih pretpostavki, glavna je rasprava odgo-đena te je određeno da će se nastaviti idućeg dana, a da će izvan-raspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu u međuvremenu raz-motriti prijedlog za određivanje pritvora protiv podnositelja Krnjaka zbog napuštanja sudnice bez odobrenja predsjednika vijeća.

Dalje je utvrđeno da je Županijski sud u Zagrebu rješenjem broj: Kv-I-rz-24/08., K-rz-1/07. od 24. studenoga 2008., na temelju članka 102. stavka 3. ZKP-a, odredio pritvor protiv podnositelja Krnjaka. U tom rješenju navedeno je da se podnositelj Krnjak, kao drugooptuženik, 24. studenoga 2008., iako je pristupio glavnoj raspravi, nije pokora-vao nalozima predsjednika vijeća, a provedenim medicinskim vje-štačenjem nedvojbeno je utvrđeno da je raspravno sposoban. Takav podnositeljev postupak okarakteriziran je kao opstrukcija daljnjeg vođenja kaznenog postupka te izbjegavanje nazočnosti u kaznenom postupku, a vijeće je pri određivanju pritvora na temelju navedene odredbe ZKP-a imalo u vidu da je podnositelj tijekom postupka već bio novčano kažnjavan zbog procesne nediscipline.

245. Ustavni sud ističe da, pored postojanja i poštovanja pravila o izuzeću sudaca, standardi nepristranosti suda u demokratskom društvu zahtijevaju i da sudovi uživaju povjerenje javnosti, a ako je riječ o kaznenom postupku, onda iznad svega i povjerenje okrivlje-nika (ESLJP, predmeti Pescador Valero protiv Španjolske, presuda, 17. lipnja 2003., zahtjev br. 62435/00, §§ 24.-29.; Pfeifer i Plankl

Posve je drugo pitanje uporabe tog iskaza kao dokaza u ovom kaznenom postupku, budući je sada sa sigurnošću utvrđeno da je pribavljen u drugom predmetu i da se odnosi na sasvim drugi do-gađaj, koji nije u vezi inkriminacija u ovom kaznenom postupku, pa će o tome prvostupanjski sud odlučiti u nastavku ovog kaznenog postupka.«

Također, sudac Ranko Marijan bio je član vijeća Vrhovnog suda koje je odlučivalo o žalbama na presudu Županijskog suda u Zagrebu.

239.1. Ustavni sud podsjeća da je u nizu svojih odluka (primjerice, broj: U-III-2838/2010 od 23. ožujka 2011.) zauzeo stajalište da u provjeri sudačke nepristranosti mišljenje stranke koja tu nepristra-nost osporava nije odlučno, premda je važno zbog povjerenja koje sudovi u demokratskom društvu moraju imati u očima javnosti i same stranke. Mišljenje stranke u konkretnom slučaju mora biti opravdano objektivnim razlozima (ESLJP, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda, 15. srpnja 2005., zahtjev br. 71615/01, § 27.). Činjenica da je sudac prije suđenja sudjelovao u nekim predraspravnim odluka-ma ne može se sama po sebi smatrati nespojivom s nepristranošću tog suca. Za takvu ocjenu uvijek je odlučan »opseg i narav takvih odluka« (ESLJP, Fey protiv Austrije, presuda, 24. veljače 1993., za-htjev br. 14396/88, § 30.).

239.2. Činjenica da je sudac Vrhovnog suda Ranko Marijan u ti-jeku kaznenog postupka protiv podnositelja bio član vijeća koje je odlučivalo o zahtjevu za izdvajanje dokaza kao nezakonitih nema utjecaja na njegovu objektivnu nepristranost tijekom odlučivanja u žalbenom postupku protiv prvostupanjske presude. Donošenje odluke o zahtjevu za izdvajanje dokaza kao nezakonitih predstavlja donošenje procesne odluke, pri kojoj je sud dužan utvrditi postoje li razlozi iz članka 9. stavka 2. ZKP-a koji bi neki dokaz činili neza-konitim. Dakle, ono ne predstavlja donošenje odluke o krivnji niti zadire u pitanje uporabe tog dokaza u konkretnom postupku, kao što je razvidno iz obrazloženja citiranog rješenja Vrhovnog suda od 15. travnja 2008.

240. Ustavni sud zaključno utvrđuje da prigovori o povredama prava podnositelja na neovisni i nepristrani sud zbog sastava razli-čitih sudskih vijeća nisu osnovani. Stoga je na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona odlučeno kao u točki V. izreke ove odluke.

2.3. Navodna pristranost suca/sudaca zbog neobaziranja na zdravstveno stanje okrivljenika i na njegovu privatnu

tužbu protiv njih

2.3.1. Prigovori podnositelja Krnjaka

241. Podnositelj Krnjak prvo je prigovorio da ga je sudac Župa-nijskog suda u Zagrebu Željko Horvatović zlostavljao tijekom ka-znenog postupka na način da ga je, zanemarujući nalaze liječnika o njegovom lošem zdravstvenom stanju i prijeteći određivanjem pri-tvora protiv njega, prisiljavao da dolazi na rasprave, iako za to nije bio zdravstveno sposoban. Smatra da mu je pravo na nepristrani sud povrijeđeno određivanjem pritvora zbog procesne nediscipline.

242. Povredu prava na nepristrani sud podnositelj Krnjak obra-zlaže i tvrdnjom da je protiv sudaca Županijskog suda u Zagrebu, koji su u ovom postupku sudili u prvostupanjskom vijeću, pred Op-ćinskim kaznenim sudom u Zagrebu pokrenuo kazneni postupak koji se vodi pod brojem K-62/09, za što su ti suci saznali prilikom davanja završnih riječi. Unatoč tom saznanju, nisu primijenili članak 37. stavak 2. ZKP-a (razlozi za otklon) i o tome izvijestili predsjed-nika suda. Podnositelj smatra da je na taj način počinjena povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 2. i stav-ka 3. ZKP-a, što je utjecalo na presudu.


Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona odlučeno je kao u točki V. izreke ove odluke.

250. Kad je riječ o prigovorima opisanima u točki 242., Ustavni sud primjećuje da je podnositelj Krnjak protiv sudaca članova vijeća u prvostupanjskom postupku podnio privatnu tužbu na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu, broj: K-62/09, zbog kaznenog djela klevete iz članka 200. Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08.).

S tom činjenicom podnositelj je upoznao članove vijeća prilikom davanja završne riječi na raspravi 27. travnja 2009. Tvrdio je da bi se, zbog navedenih okolnosti, članovi vijeća trebali izuzeti od obavljanja sudačke dužnosti.

Taj je zahtjev za izuzeće vijeće odbacilo rješenjem od 27. travnja 2009., pozivajući se na članak 39. stavak 5. ZKP-a, s obzirom na to da je zahtjev podnesen nakon početka glavne rasprave.

251. Mjerodavne odredbe ZKP-a glase:»Članak 36.

(...)

Sudac ili sudac porotnik može biti otklonjen od obavljanja sudske dužnosti ako se izvan slučajeva navedenih u stavku 1. ovoga članka navedu i dokažu okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost.«

252. O postojanju razloga za otklon sudaca Županijskog suda u Zagrebu zbog pokretanja kaznenog postupka protiv njih od podno-sitelja Krnjaka, Vrhovni sud je u osporenoj presudi naveo:

»… Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 2. odnosno čl. 367. st. 3. ZKP-a, koja se ogledala u tome što su suci prvostupanjskog suda trebali zatražiti svoj otklon od suđenja obzirom da je optuženik protiv njih pokrenuo kazneni postupak u predmetu Općinskog suda u Zagrebu broj K-62/09. Ovo stoga što se pokretanje kaznenog postupka optuženika protiv sudaca koji mu sude može smatrati samo manevrom obrane u smislu opstrukcije kaznenog postupka i ne može biti od utjecaja na objektivnost i ne-pristranost sudaca u ovom slučaju.«

253. Stajalište Vrhovnog suda prihvaća i Ustavni sud, s nagla-skom na činjenicu da je podnositelj Krnjak upoznao vijeće s tim da je protiv sudaca članova vijeća podigao privatnu tužbu na Općin-skom kaznenom sudu u Zagrebu tek na raspravi prilikom davanja završnih riječi.

Povrh toga, bez dokazivanja okolnosti koje izazivaju sumnju u ne-pristranost suda, sama činjenica podizanja privatne tužbe protiv nekoga ili svih sudaca u konkretnom postupku nema utjecaja na nepristranost suda.

254. Slijedom navedenog, u okviru tog prigovora podnositelju Krnjaku nije učinjena povreda prava na nepristrani sud. Stoga je na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona odlučeno kao u točki V. izreke ove odluke.

2.4. Utjecaj izvršne vlasti i medija na sud

2.4.1. Prigovori podnositelja Glavaša

255. Obrazlažući povredu prava na neovisni i nepristrani sud zbog pritisaka izvršne vlasti i medija na njegov rad, podnositelj Gla-vaš prvo je istaknuo da je u trenutku pokretanja kaznenog postup-ka bio javna osoba jer je obavljao dužnost zastupnika u Hrvatskom saboru i bio jedan od lidera političke stranke Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje (u daljnjem tekstu: HDSSB). Naveo je kako smatra nespornim da je postupak protiv njega započeo nakon što

protiv Austrije, presuda, 25. veljače 1992., zahtjev br. 10802/84, § 36.; Oberschlick protiv Austrije /br. 1./, presuda, 23. svibnja 1991., zahtjevi br. 11662/85 11662/85, §§ 50.-52.). Nepristranost u tom smislu znači nepostojanje negativnih predrasuda ili negativnog pri-stupa suca ili suda. Nadalje, nepristranost u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije provjerava se primjenom posebnih sudskih tehnika: testom subjektivne nepristranosti i testom objektivne nepristranosti. U svakom pojedinom predmetu treba odlučiti je li odnos o kojem je riječ takve prirode i stupnja da upućuje na nedostatak subjektivne ili objektivne nepristranosti suda.

246. Uobičajena formulacija o nepristranosti, koju ESLJP iznosi u svojim presudama i odlukama, sadržana je u predmetu Parlov-Tkalčić protiv Hrvatske (presuda, 22. prosinca 2009., zahtjev br. 24810/06):

»2. Ocjena Suda

78. Sud ponavlja da se, prema njegovoj ustaljenoj sudskoj praksi, postojanje nepristranosti u smislu članka 6. stavka 1. mora utvrditi primjenom subjektivnog testa, pri čemu se mora uzeti u obzir osobno uvjerenje i ponašanje konkretnog suca, to jest je li su-dac imao neke osobne predrasude ili pristranosti u tom predmetu, a isto tako i primjenom objektivnog testa, to jest tako da se utvrdi je li sam sud, uzimajući u obzir između ostalih aspekata i njegov sastav, pružio dovoljno jamstava kako bi se isključila svaka objek-tivna sumnja u pogledu njegove nepristranosti (vidjeti, inter alia, Fey protiv Austrije, 24. veljače 1993., § 27., 28. i 30…., te Wettstein protiv Švicarske, br. 33958/96, § 42., ESLJP 2000-XII).

79. U pogledu subjektivnog testa, osobna nepristranost suca mora se pretpostaviti dok se ne dokaže suprotno (vidjeti Wettstein, … § 43.).

80. U pogledu objektivnog testa, potrebno je utvrditi postoje li činjenice koje se mogu potvrditi (ascertainable facts), a koje mogu pobuditi sumnju u nepristranost suca koji odlučuje u predmetu. To podrazumijeva da kad se odlučuje o tome postoji li u određenom predmetu opravdani razlog za bojazan da sud nije nepristran, staja-lište same osobe jest važno, ali nije odlučno. Odlučno je može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidjeti Wettstein, … § 44., te Ferrantelli i Santangelo protiv Italije, 7. Kolovoza 1996., § 58.)«.

247. Primjenjujući navedena načelna stajališta na konkretni slu-čaj, Ustavni sud utvrđuje da se, imajući u vidu činjenice slučaja, s izvjesnošću može utvrditi da sudac Županijskog suda u Zagrebu Željko Horvatović nije pokazao neprijateljstvo ili zlu namjeru pri-likom suđenja. Naprotiv, sudac Horvatović je u povodu primjeda-ba podnositelja Krnjaka da, zbog svoga zdravstvenog stanja, nije u mogućnosti pratiti rasprave, odredio provođenje medicinskog vje-štačenja kako bi se na objektivan način utvrdila utemeljenost tog prigovora. Budući da je liječnik vještak utvrdio kako je podnositelj Krnjak raspravno sposoban te imajući u vidu njegove neopravdane izostanke s rasprava na koje je uredno pozvan, a također i napušta-nje rasprave te na taj način onemogućavanje da se ona održi, sudac Željko Horvatović predložio je izvanraspravnom vijeću Županijskog suda u Zagrebu određivanje pritvora protiv podnositelja Krnjaka, koji je pritvor u konačnici i određen. Sudac je u konkretnom slučaju, na navedeni način, obavljao svoju dužnost da kao predsjednik vijeća upravlja glavnom raspravom i skrbi o održavanju uvjeta za njezino provođenje u skladu sa zakonom.

248. Određivanjem vještačenja radi utvrđivanja raspravne spo-sobnosti podnositelja Krnjaka, sud je ponudio dovoljno jamstava za isključivanje svake legitimne dvojbe o eventualnoj pristranosti suca. Podnositelj Krnjak u konkretnom slučaju nije imao legitimni razlog za bojazan da je sudac Željko Horvatović bio pristran. Podnositeljeva bojazan ne može se smatrati objektivno opravdanom.

249. Zaključno, nisu osnovani prigovori podnositelja Krnjaka o pristranosti suca Željka Horvatovića jer podnositelju nije povrijeđe-no pravo na nepristrani sud.


je belgijski Porotni sud sastavljen, uživaju opsežna jamstva protiv vanjskih pritisaka, a ista je svrha i u pozadini nekih od strogih pravila kojima se uređuje imenovanje članova porote (članci 217.-253. Zakona o sudovima.)«

258.2. U predmetu Delcourt protiv Belgije (presuda, 17. siječnja 1970, zahtjev br. 2689/65) u vezi s pitanjem ostavlja li tijelo dojam neovisnosti, ESLJP je naveo:

»31. Prethodne okolnosti imaju određenu važnost i ne smiju se podcjenjivati. Ako se uzme u obzir temeljno načelo: ‘Ne samo da se pravda mora izvršavati, mora se i vidjeti da se izvršava.’, iz ovih okolnosti može proizaći sumnja u odnosu na pitanje zadovoljava-juće prirode sustava o kojem je riječ u sporu. Međutim, one »(te okolnosti – op. Ustavnog suda)« nisu dokazi o kršenju prava na pra-vično suđenje. Pažljivo promatrajući, Sud ne nalazi da bi okolnosti konkretnog slučaja bile u bilo kakvom konfl iktu s ovim pravom.«

259. Iz prigovora podnositelja Glavaša razvidno je da on nije do-veo u vezu način imenovanja sudaca i trajanje njihova mandata kao dva elementa povrede prava na neovisni sud. Njegovi su prigovori koncentrirani na druga dva elementa, na jamstva protiv izvanjskih pritisaka i na dojam neovisnosti.

260. Kad je riječ o jamstvima protiv izvanjskih pritisaka koja po-stoje u hrvatskom pravnom poretku, Ustavni sud podsjeća da izvrš-na vlast ne može tijelima kaznenog progona naložiti pokretanje ka-znenog progona protiv neke osobe, a u hrvatskom pravnom sustavu ne postoje ni mehanizmi kojima bi mogla utjecati na početak, tijek i ishod kaznenog postupka. Izvršna vlast nema utjecaja na imeno-vanje sudaca i njihovo napredovanje pa se ni u tom smislu ne može govoriti o »demonstraciji snage« izvršne vlasti u smislu utjecaja na neovisnost suda.

261. Tvrdnju da je kazneni progon protiv njega bio »demon-stracija snage HDZ-a«, odnosno da bi tada vladajuća stranka HDZ utjecala na tijela kaznenog progona i sud, podnositelj nije ni s čime dokazao, a to ne proizlazi ni iz okolnosti konkretnog slučaja. Ne postoje ni pokazatelji koji bi potvrdili da je ponašanje sudaca Župa-nijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda odavalo tijekom postupka bilo kakav dojam ovisnosti o izvršnoj vlasti, koji bi se utjecaj sasto-jao od izjava osoba iz javnog i političkog života, i to Ive Sanadera, Milorada Pupovca, Vladimira Šeksa, Vincenta Degerta, Doris Pack, Mate Arlovića i Ive Josipovića.

262. Ustavni sud ne nalazi da u konkretnom slučaju postoje pokazatelji koji bi potvrdili daljnji prigovor podnositelja da je sud stvarno bio pod utjecajem medija, koji bi se utjecaj sastojao u napi-sima novinara Drage Hedla, Slavice Lukić i Davora Butkovića.

262.1. Novinar Drago Hedl je u nacionalnim dnevnim novinama Večernji list od 26. srpnja 2005. na 3. stranici napisao:

»… S Glavašem nisam u sukobu, no on je u sukobu s činjeni-cama koje sam o njegovu djelovanju otkrio i koje i dalje otkrivam. Znam da Glavašu nije lako jer koji god ormar da otvori iz njega ispadaju leševi. Vjerujem da je to frustrirajuće.«

262.2. Novinarka Slavica Lukić je u tjedniku Globus broj 853 od 13. travnja 2007. na stranici 28. napisala:

»Također neslužbeno doznajemo da će za prvooptuženog Branimira Glavaša Državno odvjetništvo zatražiti dvadeset godina zatvora, maksimalnu kaznu predviđenu Kaznenim zakonom koji je bio na snazi 1991., kad su djela obuhvaćena istragom počinjena.«

262.3. Novinar Davor Butković je u nacionalnim dnevnim novina-ma Jutarnji list od 28. svibnja 2010. na 26. i 27. stranici napisao:

»… Eventualno poništavanje presude protiv Branimira Gla-vaša predstavljalo bi potpuni moralni, pravni i politički debakl za Hrvatsku. Podsjetimo, Branimir Glavaš osuđen je zato što je nare-đivao grozna, nacionalno motivirana ubojstva civila, počinjena u Osijeku u prvoj ratnoj godini.

je isključen iz stranke-Hrvatska demokratska zajednica (u daljnjem tekstu: HDZ) u travnju 2005. radi sukoba s liderom te stranke Ivom Sanaderom (nakon čega je osnovao stranku HDSSB). Budući da nije nestao s političke scene te je osnovao novu stranku, koja je na lokalnim izborima u Osječko-baranjskoj županiji pobijedila HDZ, nastao je problem povjerenja Vladi jer ona u Hrvatskom saboru nije imala formalnu većinu. Smatra kako je reakcija koja je uslijedila bila demonstracija snage HDZ-a te da je dovođenjem Vladimira Fabera na mjesto načelnika PU osječko-baranjske započeo predistražni, a potom i kazneni postupak protiv njega.

256. Podnositelj smatra da je bio politički progonjen i osuđen u političkom sudskom procesu te »predočava dokaze o svom politič-kom šikaniranju i progonu diktiranom čak s visokih političkih me-đunarodnih razina u dogovoru s predstavnicima aktualne hrvatske vlasti« pa u tom smislu citira medijske napise Hrvatskog lista i Glasa Slavonije vezane uz »aktivitet« tadašnjeg predsjednika Vlade Repu-blike Hrvatske, Ive Sanadera, i predstavnika srpske zajednice u Re-publici Hrvatskoj, Milorada Pupovca, u pogledu njegova političkog progona. Postavlja pitanje je li sud mogao zadržati svoju neovisnost s obzirom na medijsku »hajku« koja je trajala više od pet godina.

257. Dalje je naveo da sud nije bio neovisan jer je bio pod utjecajem predstavnika izvršne vlasti i medija. U tom smislu navodi primjere izja-va osoba iz javnog i političkog života, i to Ive Sanadera, Milorada Pupov-ca, Vladimira Šeksa, Vincenta Degerta, Doris Pack, Mate Arlovića, Ive Josipovića te novinara Drage Hedla, Slavice Lukić i Davora Butkovića. Navodi da je pritisak na neovisnost suda učinjen novinskim tekstovima koji su uslijedili nakon odluke Ustavnog suda o ukidanju pritvora »če-tvorki koja je s Glavašem optužena za ratni zločin«.

Umiješanost političkog državnog vrha u njegov kazneni postupak podnositelj je obrazložio tvrdnjom da je 2005. godine tadašnji pre-mijer Ivo Sanader naredio tadašnjem ministru policije Ivici Kirinu da zaposli zaštićenog svjedoka »06« u tvrtki »Dalekovod« d. d. te da je premijer intervenirao u rad suda u pogledu donošenja oslo-bađajuće presude zbog gospodarskog kriminala u odnosu na tog svjedoka, i to samo dva mjeseca prije donošenja osporene presude Vrhovnog suda.


258. Mjerila prema kojima se prosuđuje, ovisno o okolnostima konkretnog slučaja, je li sud bio neovisan, kao što to zahtijeva članak 6. stavak 1. Konvencije, ESLJP je utvrdio u predmetu Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda, 28. lipnja 1984., zahtjevi br. 7819/77 i 7878/77), navodeći:

»78. U određivanju može li se tijelo smatrati ‘neovisnim’ – osobito o izvršnoj vlasti i o strankama u predmetu (vidjeti, inter alia, presudu Le Compte, Van Leuven i De Meyere od 23. lipnja 1981., § 55.) – Sud mora uzeti u obzir način imenovanja njegovih članova i trajanje mandata njihove službe (ibid., § 57.), postojanje jamstava protiv izvanjskih pritisaka (vidjeti presudu Piersack od 1. listopada 1982., … § 27.) i pitanje ostavlja li tijelo dojam neovisno-sti (vidjeti Delcourt, presuda 17. siječnja 1970., … § 31.)«

Neovisnost suda, prema tome, u prvom redu znači njegovu neovi-snost o izvršnoj vlasti i strankama u postupku.

258.1. U predmetu Piersack protiv Belgije (presuda, 1. listopada 1982., zahtjev br. 8692/79), ESLJP je za jamstva protiv izvanjskih pritisaka naveo:

»1. Neovisni sud

27. Prema navodima podnositelja zahtjeva, sud koji ga je 10. studenoga 1978. osudio nije bio neovisan sud. Ova tvrdnja, koja nije potkrijepljena nikakvim dokazima, nije podobna za ispitiva-nje. Prema Ustavu (čl. 99-100) i prema statutu, tri suca od kojih


2.5. Ostali prigovori o navodnoj ovisnosti i pristranosti suda

2.5.1. Prigovori podnositelja Glavaša

267. U odnosu na nepristranost suca Željka Horvatovića podno-sitelj Glavaš naveo je da su prije početka suđenja, tijekom svibnja 2007. godine, mediji izrazili sumnju u njegovu objektivnost, budući da je 1992. sudjelovao u donošenju odluke tadašnjeg Vojnog suda u Zagrebu kojom je protiv četiriju pripadnika Zbora narodne garde obustavljen kazneni postupak zbog kaznenog djela ubojstva. Tada je postavljen zahtjev za njegovo izuzeće, koji je odbijen.

Podnositelj je naveo da su termini održavanja glavne rasprave odre-đivani tako da su ga onemogućavali u njegovom društvenom radu, a da je glavna rasprava, suprotno zahtjevu iz članka 284. stavka 2. ZKP-a, iako je riječ o pritvorskom predmetu, započela četiri i pol mjeseca poslije pravomoćnosti optužnice.

Podnositelj je uzgredno spomenuo da se pristranost suda vidi i u tome što je prvostupanjski sud tvrdio da tijekom studenoga i pro-sinca 1991. Republika Hrvatska nije imala status države.

U ustavnoj tužbi tvrdi kako je i Vrhovni sud, već samim time što je u cijelosti potvrdio prvostupanjsku presudu donesenu od suda koji nije bio neovisan i nepristran, i sam pokazao svoju pristranost.

268. Podnositelj Glavaš u ustavnoj tužbi dalje je naveo da je pr-vostupanjski sud, na temelju članka 39. stavka 5. u vezi s člankom 38. stavkom 5. ZKP-a, rješenjem od 24. studenoga 2008., iako nije započeo nastavak glavne rasprave, odbacio zahtjev podnositelja Kr-njaka za izuzeće predsjednika i članova vijeća podnesen 18. stude-noga 2008. O tom je zahtjevu, prema mišljenju podnositelja Glavaša, trebao odlučiti predsjednik suda.


269. Navedene prigovore Ustavni sud ocjenjuje irelevantnima s aspekta prava koja štiti hrvatski Ustav. Čini se da je njima podnosi-telj nastojao samo osnažiti pojedine druge prigovore ili ih i na ovaj način poduprijeti.

Budući da u okviru ovih prigovora podnositelju Glavašu nije povri-jeđeno pravo na neovisni sud, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona odlučeno je kao u točki V. izreke ove odluke.

3) Pravo na javnu raspravu

270. Mjerodavni dio članka 6. stavka 1. Konvencije glasi:»Članak 6.


... u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv nje-ga svatko ima pravo da ... sud ... javno ... ispita njegov slučaj. ...«

270.1. Članak 29. stavak 1. Ustava ne jamči izrijekom pravo svako-me da sud »javno« odluči o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, ali je Ustavni sud u svojoj praksi zauzeo stajalište da je to pravo sastavni dio ustavnog prava na pravično suđenje (v., primjerice, od-luku broj: U-III-1090/2010 od 22. prosinca 2010., »Narodne novine broj 147/10.).

3.1. Prigovori podnositelja Glavaša

271. Povredu ovog prava podnositelj Glavaš vidi u činjenici što Vrhovni sud nakon podnesenih žalbi i odgovora na žalbe te očito-vanja GdoRH-a nije donio odluku o održavanju rasprave pred tim sudom, nego je odlučio na sjednici. Smatra da je postojala potreba za provođenjem rasprave upravo zbog pogrešnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu državnopravnog statusa Republike

(...)

Poništenje presude protiv Branimira Glavaša značilo bi, s moralnog aspekta, da hrvatski pravni sustav odobrava ubijanje civila.

(...)

Poništenje presude Branimiru Glavašu predstavljalo bi, s pravnog aspekta, krunski dokaz da hrvatska pravna država ne funkcionira; ono bi značilo da Republika Hrvatska nije kadra ili voljna osuditi zločinca čak ni kada policija uspije prikupiti golemu količinu nepobitnih dokaza.

(...)

Naposljetku, poništenje presude protiv Branimira Glavaša označilo bi i teški politički debakl ovoga društva jer bi pokazalo kako su hrvatske političke elite sklone tolerirati teške, nacionalno motivirane zločine i njihove počinitelje.

(...)

Uistinu je teško povjerovati da bi bilo koja pravosudna insti-tucija bila kadra potpisati dokument s tako gadnim posljedicama i katastrofi čnim porukama kao što je poništenje presude Branimiru Glavašu, čovjeku koji je, ionako, jasno rekao što misli o hrvatskim zakonima kada je prije više od godinu dana pobjegao u Bosnu i Hercegovinu.

(...)

Uistinu želimo vjerovati da do poništenja te presude neće i ne može doći.«

263. Nesporno je da je podnositelj Glavaš prije i u vrijeme pokre-tanja kaznenog progona protiv njega bio istaknuta politička osoba na nacionalnoj razini i interes medija velikim je dijelom proizašao iz te činjenice. Također je nesporno da je u svim medijima podno-sitelju Glavašu davan veliki prostor za izražavanje njegovih stajališta, kao i njegovih osobnih mišljenja (i) o osobama koje ovdje spominje i o njihovim napisima. Njegova sloboda govora u tom smislu nije bila ograničena.

264. Što se tiče medija, Ustavni sud podsjeća na ustaljeno stajali-šte ESLJP-a da članak 10. Konvencije ne jamči potpuno neograniče-nu slobodu izražavanja čak i kad je riječ o izvješćivanju o sadržajima od ozbiljnog javnog interesa o osobama u politici. Prema pretpostav-kama iz stavka 2. tog članka, ta sloboda nosi sa sobom »dužnosti i odgovornosti«, koje vrijede i za medije. Međutim, kad je riječ o političarima, smatra se da je riječ o osobama koje se nužno i svjesno izlažu javnom mnijenju (predmet Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, presuda, 22. listopada 2009., zahtjev br. 25333/06, § 57.). U toj je presudi navedeno i sljedeće:

»55. ... Sud je više puta naglasio ključnu ulogu tiskanih me-dija u demokratskom društvu. Istaknuo je da, iako tiskani mediji ne smiju prekoračiti određene granice, posebice s obzirom na ugled i prava drugih, njihova je dužnost priopćiti – na način koji je u skladu s njihovim obvezama i odgovornostima – informacije i ideje o svim pitanjima od javnoga interesa te ne samo da tiskani mediji imaju zadatak priopćavati takve informacije i ideje, već i javnost također ima pravo da ih dobije. Sloboda procjene državnih tijela stoga je ograničena interesom demokratskog društva da omogući tiskanim medijima njihovu ključnu ulogu ‘čuvara javnog interesa’ (vidjeti Radio France i drugi protiv Francuske, br. 53984/00, § 33., ESLJP 2004-II, s dodatnim referencijama).«

265. Odjek podnositeljeva slučaja u nacionalnom političkom i medijskom prostoru bio je izrazito snažan i pretežito negativno in-toniran, ali ne postoje naznake da bi sama atmosfera koja je stvorena u javnom prostoru imala utjecaja na nadležne sudove.

266. U okviru ovih prigovora nije došlo do povrede prava pod-nositelja Glavaša na nepristrani sud. Stoga je na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona odlučeno kao u točki V. izreke ove odluke.


prijedlog da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana. Izjašnjavajući se o žalbama, GdoRH, po zamjeniku Darku Klieru, podneskom broj: KŽ-DO-197/10 od 9. veljače 2010., predložio je prihvatiti žalbu ŽdoZG-a zbog odluke o kazni, a žalbe optuženika odbiti kao neosnovane. Zamjenik GdoRH-a prisustvovao je sjednici vijeća Vrhovnog suda. Odlučujući o tim žalbama, Vrhovni sud nije utvrdio nikakve nove činjenice koje bi žaliteljima (ovdje podnosite-ljima ustavnih tužbi) cijenio kao otegotne okolnosti. Suprotno tome, već utvrđene olakotne okolnosti cijenio je u korist žalitelja (podnosi-telja ustavnih tužbi) te im je stoga izrekao kazne zatvora u manjem trajanju.

277.1. Tako je za podnositelja Glavaša, koji je podnio ovaj prigovor Ustavnom sudu, u presudi Vrhovnog suda, u dijelu koji se odnosi na žalbe zbog odluke o kazni, istaknut njegov »izuzetno značajan doprinos za obranu Republike Hrvatske od nametnutog agresivnog rata« (v. točku 48.1.).

278. Konačno, uvidom u osporene presude i pribavljeni spis, a razmatrajući eventualnu povredu konvencijskog prava na (javnu) raspravu u žalbenoj fazi u svjetlu pravnih stajališta ESLJP-a, Ustav-ni je sud utvrdio da su sjednici vijeća Vrhovnog suda prisustvovali branitelji podnositelja.

279. Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da osporenim presudama podnositelju Glavašu nije povrijeđeno pravo na raspravu pred žalbenim sudom pa je na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona odlučeno kao u točki V. izreke ove odluke.

4) Pravo na branitelja

4.1. Prigovori podnositelja Krnjaka i Glavaša

280. Podnositelj Krnjak naveo je u ustavnoj tužbi da je povrijeđe-no njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na obranu uz brani-telja iz članka 29. Ustava zato što ni izabrani branitelji podnositelja Krnjaka, odvjetnici Nediljko Rešetar i Domagoj Rešetar, kao ni bra-nitelj pod službenoj dužnosti, odvjetnik Zoran Stjepanović, nisu bili prisutni na glavnoj raspravi održanoj 24. studenoga 2008. Time je ujedno počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer je glavna rasprava toga dana održana bez osoba čija je nazočnost na glavnoj raspravi nužna. Nadalje je naveo da je sudac Željko Horvato-vić na toj raspravi podnositelju Krnjaku dao odobrenje za napuštanje rasprave, što je podnositelj Krnjak i učinio. Naime, to se dogodilo uslijed tvrdnje podnositelja Krnjaka da nije raspravno sposoban te inzistiranja na ponovnom vještačenju njegovog zdravstvenog stanja. Daljnju povredu prava na obranu uz branitelja podnositelj Krnjak obrazlaže tvrdnjom da ni izabrani branitelji ni branitelj po službenoj dužnosti »nisu bili prisutni na sjednici izvanraspravnog vijeća na kojoj se odlučivalo o određivanju pritvora protiv podnositelja, tako da je odluka o pritvaranju protivna ZKP-u«.

281. Podnositelj Krnjak dalje je naveo da je obrazloženje presude Vrhovnog suda na 15. stranici u 4. odlomku protivno ZKP-u, Ustavu i dosadašnjoj praksi tog suda. Vrhovni sud je ondje ocijenio da nije počinjena bitna povreda iz članka 367. stavka 1. točke 3. ZKP-a time što je glavna rasprava 24. studenoga 2008., nakon što je otvorena, bez izvođenja dokaza odgođena, odnosno predložena za drugi da-tum, što znači da nije održana.

282. Podnositelj Krnjak dostavio je snimku glavne rasprave od 24. studenoga 2008., tvrdeći da je iz snimke vidljivo kako je sudac Želj-ko Horvatović održao raspravu unatoč nepostojanju uvjeta za njezino održavanje uslijed odsutnosti branitelja podnositelja Krnjaka.

283. Tu povredu istaknuo je i podnositelj Glavaš, navodeći da je 1. rujna 2008. podnositelju Krnjaku postavljena braniteljica po

Hrvatske u vrijeme inkriminacije te radi utvrđenja karaktera oruža-nog sukoba kao bitnog elementa o kojemu ovisi ispravna primjena materijalnog prava odnosno konkretnog propisa (koja odredba koje Ženevske konvencije i koji Dopunski protokol se ima primijeniti na njegov slučaj).

272. Podnositelj dalje tvrdi da je, razmatrajući činjenice vezane uz odluku o kazni, Vrhovni sud stvarno provodio proces suđenja jer je odlučivao o žalbi ŽdoZG-a i o tome trebaju li se podnositelju kao otegotne okolnosti utvrditi činjenice koje je u žalbi isticao ŽdoZG, a koje prvostupanjski sud kao takve nije utvrdio. Stoga smatra da je Vrhovni sud to mogao učiniti samo uz provođenje rasprave bu-dući da su, sukladno članku 359. ZKP-a, činjenice o kojima ovisi izbor vrste i visine kaznene sankcije odlučne činjenice koje spadaju u domenu činjenica koje se moraju utvrđivati u samoj raspravi u kontradiktornom postupku.


273. Prvi prigovor podnositelja (v. točku 271.) Ustavni sud nije razmatrao s obzirom na razloge zbog kojih je odlučio kao u točkama I.-III. izreke ove odluke.

274. Što se tiče drugog prigovora podnositelja (v. točku 272.), Ustavni sud napominje da su u presudi Salomonsson protiv Švedske (2002.) sadržana načelna pravna stajališta ESLJP-a o pravu na javnu raspravu (v. točku 133.1.).

275. Mjerodavne odredbe o raspravi pred Vrhovnim sudom sa-držane su u člancima 392. i 393. ZKP-a i glase:

»Članak 392.

(1) Drugostupanjski sud donosi odluku u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave.

(2) Hoće li održati raspravu, odlučuje drugostupanjski sud u sjednici vijeća.«

»Članak 393.

(1) Rasprava pred drugostupanjskim sudom održat će se samo ako je potrebno da se zbog pogrešno ili nepotpuno utvr-đenoga činjeničnog stanja izvedu novi dokazi ili ponove već prije izvedeni dokazi i ako postoje opravdani razlozi da se predmet ne vrati prvostupanjskom sudu na ponovnu glavnu raspravu.

(2) Na raspravu pred drugostupanjskim sudom pozivaju se optuženik i njegov branitelj, tužitelj, oštećenik, zakonski zastupnici i opunomoćenici oštećenika, oštećenik kao tužitelj, privatni tužitelj, te svjedoci i vještaci za koje sud odluči da se ispitaju.

(3) Ako je optuženik u pritvoru, predsjednik vijeća drugo-stupanjskog suda poduzet će sve što je potrebno da se optuženik dovede na raspravu.

(4) Ako oštećenik kao tužitelj ili privatni tužitelj ne dođu na raspravu pred drugostupanjskim sudom, postupak se neće obusta-viti nego će se rasprava okončati u njihovoj odsutnosti.«

276. Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je u hrvatskom pravnom sustavu odlučivanje o održavanju rasprave pred drugostu-panjskim sudom u nadležnosti tog suda. Pitanje potrebe održavanja rasprave pred drugostupanjskim sudom ulazi u područje procjene tog suda. Drugostupanjski sud odlučit će o održavanju rasprave ako prvotno u sjednici vijeća utvrdi da je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a pri tome smatra da je potrebno izvoditi nove dokaze ili ponoviti već izvedene dokaze te istovremeno utvrdi da po-stoje opravdani razlozi da se predmet ne vrati prvostupanjskom sudu.

277. Ustavni sud dalje utvrđuje da Vrhovni sud, kao drugostu-panjski sud, u konkretnom slučaju nije izvodio nove dokaze, a nije ni ponavljao već izvedene. ŽdoZG je podnio žalbu zbog odluke o kazni za sve optuženike, uz prijedlog da se svim optuženicima izre-knu kazne zatvora u duljem trajanju. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su podnositelji Glavaš, Krnjak i Dragić, svi uz


braniteljice podnositelja Krnjaka, što joj je odbijeno, pa je ona nakon toga bez dopuštenja suda napustila raspravu. Vijeće je donijelo rješe-nje kojim se navedena odvjetnica kažnjava novčanom kaznom zbog napuštanja sudnice bez odobrenja predsjednika vijeća. Utvrđeno je da je podnositelj Krnjak ostao bez branitelja zbog čega ne postoje pretpostavke za nastavak rasprave te je odlučeno da će se nova glav-na rasprava zakazati pisanim putem.

286. Ustavni sud ocjenjuje da okolnosti slučaja ne upućuju na povredu ustavnog prava podnositelja Krnjaka na branitelja. Stoga je na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona odlučeno kao u točki V. izreke ove odluke.

5) Pravo na procesnu ravnopravnost stranaka (jednakost oružja)

287. Mjerodavni dio članka 29. stavka 1. i stavka 2. alineje 6. Ustava glasi:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da ... sud pravično ... odluči o ... sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnji-čenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo:

(...)

– da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtije-va da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe,

(...)«

287.1. Mjerodavni dio članka 6. stavka 1. i stavka 3. točke d) Kon-vencije glasi:

»Članak 6.


1. ... u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da ... sud pravično ... ispita njegov slučaj.

(...)

3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

(...)

d) da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe;

(...)«

5.2. Prigovori podnositelja

288. Gotovo svi prigovori podnositelja o navodnoj povredi njiho-vog prava na procesnu ravnopravnost (jednakost oružja) iscrpljuju se u tvrdnjama da je Županijski sud u Zagrebu odbio više prijedloga za ispitivanje svjedoka obrane od prijedloga za ispitivanje svjedoka optužbe, i da je zbog toga povrijeđeno njihovo ustavno pravo da daju ispitivati svjedoke obrane pod istim uvjetima kao i svjedoke optužbe (članak 29. stavak 2. alineja 6. Ustava).

5.2.1. Prigovori o odbijanju suda da prihvati dokazne prijedloge obrane

289. Podnositelj Glavaš naveo je u ustavnoj tužbi da je njegovo pravo na pravično suđenje u vidu povrede jednakosti oružja povri-jeđeno time što je prvostupanjski sud odbio izvesti veliku količinu dokaza koje je on predlagao. Tvrdi da je prvostupanjski sud odbio ispitati 88 svjedoka od kojih je polovina ispitana u istrazi, a koji svojim iskazom nisu potvrdili teze optužbe, nego su potvrdili teze obrane o tome da on nije bio ni formalni ni stvarni zapovjednik Zaštitne čete i da nije počinio kaznena djela.

službenoj dužnosti, odvjetnica Vesna Zaninović Vujasinović, koja je potom zatražila rok za pripremu obrane jer je riječ o obimnom i slo-ženom predmetu, te joj je dan rok za pripremu obrane u trajanju od jednoga dana. Sljedećeg dana, 2. rujna 2008., ona je ponovo zatražila dodatno vrijeme za pripremu obrane od barem deset dana, navodeći da u protivnom ne može zastupati stranku na primjeren način i da će tražiti da je sud razriješi dužnosti braniteljice po službenoj dužnosti. Vijeće je oba zahtjeva odbilo, i zahtjev za dodatni rok za pripremu obrane, kao i zahtjev da je razriješi dužnosti branitelja.


284. U odnosu na prigovor podnositelja Krnjaka da mu je zbog odsutnosti njegovih branitelja u slučaju obvezne obrane povrijeđe-no pravo na branitelja, Ustavni sud primjećuje da glavna rasprava 24. studenoga 2008., protivno navodima podnositelja Krnjaka, nije održana jer nisu bile ispunjene sve postupovne pretpostavke. Pod-nositelj pogrešno tumači zasjedanje vijeća, koje je odgodilo glavnu raspravu i izvanraspravno dostavilo spis vijeću radi odluke o pritvo-ru, kao održavanje glavne rasprave, jer navedena procesna odluka ne predstavlja provođenje glavne rasprave. Činjenica da na navedenom ročištu nije bilo branitelja koji bi se protivili odluci o dostavljanju spisa izvanraspravnom vijeću radi odluke o pritvoru podnositelja ne predstavlja nezakonitost, jer je raspravno vijeće postupilo sukladno članku 107. stavku 2. ZKP-a. Slijedom navedenog, opisano postupa-nje suda nije dovelo ni do povrede nekog ustavnog prava podnosite-lja, tim više što svako rješenje kojim se određuje, ukida ili produljuje pritvor sadrži i pouku o pravu na žalbu.

Ustavni sud napominje da je navedenog dana podnositelj Krnjak pristupio na glavnu raspravu. Međutim, zbog iskazane procesne ne-discipline predmet je upućen izvanraspravnom vijeću radi donoše-nja odluke o određivanju pritvora protiv njega.

285. Uvidom u spis Županijskog suda u Zagrebu Ustavni sud je utvrdio da je podnositelju Krnjaku rješenjem predsjednice toga suda broj: 14 Su-3/08-505 od 29. kolovoza 2008., na temelju članka 65. stavka 6. ZKP-a, za braniteljicu po službenoj dužnosti određena Vesna Zaninović Vujasinović, odvjetnica u Zagrebu. U obrazlože-nju tog rješenja navedeno je da je predsjednik vijeća ocijenio da je ponašanje izabranog branitelja podnositelja Krnjaka, odvjetnika Domagoja Rešetara, usmjereno na odugovlačenje kaznenog postup-ka, zbog čega je otkazana glavna rasprava 29. kolovoza 2008., ali i buduće glavne rasprave.

Odvjetnica Zaninović Vujasinović zamolila je na raspravi 1. rujna 2008. da joj sud da dodatni rok za proučavanje predmeta, iako je ona već ranije bila braniteljica po službenoj dužnosti Mirku Siviću, u odnosu na kojeg je postupak razdvojen (v. točku 15.2.). Vijeće je raspravu odgodilo za 2. rujna 2008.

Na raspravi 2. rujna 2008. odvjetnica Zaninović Vujasinović predala je sudu podnesak u kojem je, sukladno članku 5. stavku 4. ZKP-a, zatražila dodatni primjereni rok za pripremu obrane podnositelja Krnjaka. Prijedlog odvjetnice Zaninović Vujasinović odbijen je s obrazloženjem da je ona već ranije bila postavljena za braniteljicu po službenoj dužnosti četvrtooptuženiku Mirku Siviću pa je stoga imala uvid u taj predmet, zbog čega sud smatra da je već dati rok bio sasvim primjeren, osobito s obzirom na svjedoke koje je trebalo ispitati u naredna dva dana i njihova saznanja, s tim da se svjedok »06« ispituje samo na okolnosti za koje se tereti samo podnositelj Glavaš. Osim toga, vijeće je navelo da će se vrlo skoro u tijeku daljnjeg postupka vratiti branitelj podnositelja Krnjaka, odvjetnik Rešetar, kako je on to naveo u svom podnesku. Nakon toga odvjet-nica Zaninović Vujasinović zamolila je sud da je razriješi dužnosti


sudionicima u postupku od trenutka kada je dao svoj prvi iskaz te ga u ustavnoj tužbi navodi punim imenom i prezimenom),

– da se izvrši uvid u materijalne dokaze iz kojih proizlazi da je taj svjedok dao lažni iskaz u pogledu njegove pripadnosti Zboru na-rodne garde.

289.2. Prvostupanjski je sud, odbivši prethodno navedene dokazne prijedloge bez pravne i činjenične argumentacije o svakom dokazu posebno, povrijedio njegovo ustavno pravo na jednakost oružja, ista-knuo je podnositelj.

289.3. Konačno, budući da je Vrhovni sud potvrdio odluku prvo-stupanjskog suda, podnositelj Glavaš istaknuo je kako je i taj sud u njegovom slučaju zanemario načelo jednakosti oružja. Također je istaknuo da je Vrhovni sud povrijedio njegovo »pravo na obranu« time što je odbio njegove nove dokazne prijedloge kojima je želio dokazati da je Krizni štab IV SO Osijek 28. listopada 1991. dodijelio stambeni objekt u Dubrovačkoj ulici 30 na privremeno korištenje pripadnicima Obavještajnog odjela Hrvatske vojske; da su objekt u Keršovanijevoj ulici 25 preuzeli načelnik SIS-a Mirko Grošelj i podnositelj Krnjak kao zapovjednik SUS-a; te da je, uz Krunoslava Fehira, supočinitelj u ubojstvu Čedomira Vučkovića bio D. P. zvani G., za kojega podnositelj Glavaš tvrdi da je samo dan nakon ubojstva Čedomira Vučkovića, 1. rujna 1991., pristupio 3. gardijskoj brigadi.

290. Podnositeljica Getoš Magdić navela je u ustavnoj tužbi da su i prvostupanjski i drugostupanjski sud odbijanjem provođenja doka-za, koje je njezina obrana predlagala u cilju utvrđivanja relevantnih činjenica za konačnu odluku, povrijedili njezino pravo na jednakost oružja. Postojanje te povrede obrazlaže tvrdnjom da nijedan svje-dok, koji ima spoznaje o njezinim aktivnostima u inkriminiranom vremenu, nije ispitan tijekom postupka, iz čega također proizlazi da je sud banalizirao njezinu obranu te na taj način nije pokazao mini-mum dostojanstva ni prema žrtvama ni prema njoj samoj. Doduše, istina je da je, kao što je navedeno u prvostupanjskoj presudi, sud ispitao stotinjak svjedoka, no to su bili svjedoci koje je predložila optužba i podnositelj Glavaš, dok je dokazne prijedloge ostalih pod-nositelja za ispitivanje svjedoka sud odbio.

290.1. Podnositeljica je dalje navela kako je sud odbio ispitati kao svjedoke Freda Marguša, Dariju Orlovac, bivšu suprugu Freda Mar-guša i Marija Kovača, suca Županijskog suda u Osijeku koji je vodio istragu protiv podnositeljice Getoš Magdić. Istaknula je da bi izvo-đenjem tih dokaza činjenično stanje bilo u potpunosti utvrđeno te da bi zasigurno dovelo do drugačije sudske odluke.

290.2. Konačno, podnositeljica je naglasila da je njezina obrana sama stupila u kontakt s Darijom Orlovac te da je ona dala svoju izjavu pred odvjetnikom Draženom Matijevićem koja je ovjerena kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev u Osijeku, broj ovjere: OV-6049/08 od 3. lipnja 2008. Njezinoj obrani bilo je jasno da takva izjava ne predstavlja dokaz u smislu utvrđenja činjeničnog stanja, ali iz sadržaja te izjave proizlazi spoznaja o činjenicama na koje je obrana predlagala ispitivanje navedene svjedokinje.

291. Podnositelj Krnjak naveo je u ustavnoj tužbi da nijedan svjedok kojeg je predložila njegova obrana nije ispitan. Tako je sud odbio ispitati kao svjedoke osobe koje su prisustvovale pretrazi nje-govog automobila (Franjo Keseg i Franjo Kiš), za koju je pretragu tvrdio da je nezakonita. Istaknuo je da bi ispitivanjem tih svjedoka obrana dobila mogućnost provjeriti odnosno potvrditi svoje navode o nezakonitosti pretrage, koje on nalazi u postojanju manjkavosti u zapisniku o pretrazi. Naime, iz zapisnika o pretrazi ne vidi se da je pretraga prekinuta i nastavljena sutradan, a kako proizlazi iz službe-nih zabilješki policije. Osim toga, tvrdi da je na zapisniku o pretrazi prepravljan broj potvrde o oduzetim predmetima, što bi moglo upu-

289.1. U ustavnoj tužbi dalje je naveo dokazne prijedloge koji su mu odbijeni, kao i okolnosti na koje su bili predloženi:

a) radi dokazivanja nevjerodostojnosti krunskog svjedoka Krunosla-va Fehira te pravilnosti odluke suda o zakonitosti iskaza krunskog svjedoka Krunoslava Fehira:

– da se provede očevid odnosno rekonstrukcija događaja na mjestu kolokvijalno zvanom »Garaža«,

– da se ispitaju kao svjedoci Aleksandar Stanković, Marko Jonjić, Petar Kljajić, Ksenija Zbožil i Radojica Vučković,

– da se pregleda televizijska emisija Nedjeljom u dva, autora Alek-sandra Stankovića, u kojoj je snimljen intervju s Krunoslavom Fehi-rom od 29. travnja 2007., kao i da se pregleda autorizirani intervju Krunoslava Fehira objavljen 25. srpnja 2005. u dnevnim novinama Novi list, s obzirom da ti intervjui sadržajno ne odgovaraju njego-vom iskazu,

– da se ispita kao svjedok Boris Pavelić, koji je svjedočio u istrazi, a čiji iskaz ne potvrđuje iskaz krunskog svjedoka Krunoslava Fehira;

b) radi provjeravanja istinitosti iskaza podnositeljice Getoš Magdić, koji je u nazočnosti odvjetnika Radoslava Arambašića dala u PU osječko-baranjskoj, od kojeg je iskaza kasnije odstupila tvrdeći kako je taj njezin iskaz bio iznuđen, a na kojem se temelji odluka o ka-znenoj odgovornosti podnositelja Glavaša:

– da se ispitaju kao svjedoci Fred Marguš, Darija Orlovac, Damir Huber, Goran Vrban, Đemal Paloš, Srećko Pauzer, Dragica Pavlov-sky, Roman Barić, Gordana Tomić Matoković i drugi,

– da se pribavi spis u kaznenom postupku protiv okrivljenika Freda Marguša te da se izvrši uvid u cjelokupan spis;

c) radi provjere istinitosti iskaza Snežane Berić:

– da se ispitaju kao svjedoci Rudolf Hajnal, Vjekoslav Beck i Jo-sip Alduk, koji su ispitani u istrazi na okolnost njezinog navodnog maltretiranja, a pritom nisu potvrdili njezin iskaz; da se ispitaju kao svjedoci Dragica Pavlovsky, Roman Borić i Gordana Tomić Mato-ković, kao i svjedoci koji imaju saznanja o samom događaju po-vezanom s oštećenikom Čedomirom Vučkovićem, i to Luka Šarić, Zdenko Mitar i Ivan Čurić,

– da se na glavnoj raspravi ispitaju kao svjedoci Snežana Berić, Rat-ko Berić i Smilja Berić, a ako to nije moguće, da se ispitaju u Re-publici Srbiji te da se pritom podnositelju omogući tzv. safe passage ili da ih se ispita sredstvima prijenosa slike i zvuka (video-veze);

d) radi dokazivanja da je Nikola Jaman bio ne samo formalni nego i stvarni zapovjednik Zaštitne čete:

– da se izvrši uvid u čitav niz materijalnih dokaza navedenih u pod-nesku podnositelja od 28. siječnja 2009. (listovi od 8929 do 8956 spisa Županijskog suda u Zagrebu);

e) radi utvrđivanja okolnosti ratne situacije u Osijeku, izloženosti neprijateljskoj agresiji, pravnom položaju Republike Hrvatske te or-ganiziranju njezine obrane, a sve to s obzirom na pravni položaj Republike Hrvatske kao samostalne i suverene države te karakter oružanog sukoba:

– da se ispitaju kao svjedoci Ivan Vekić, Željko Tomljanović, Ivica Vrkić, Onesin Cvitan, Josip Perković, Zoran Gaćina, Zvonko Jurman, Branislav Jurković i drugi;

f) radi provjere iskaza zaštićenog svjedoka »06«:

– da se provede očevid odnosno rekonstrukcija događaja na mjestu kolokvijalno zvanom »Garaža«,

– da se ispitaju kao svjedoci supruga i posinak tog zaštićenog svje-doka (za kojeg podnositelj tvrdi da je njegov identitet poznat svim


panjski sud, na temelju članka 331. stavka 1. točke 1. ZKP-a, čitao iskaze svjedoka Dragana Jovančevića, Josipa Hanzera, Šime Ivaško-vića i Martina Špegelja. Naime, prema zaključku suda, ti su svjedoci dostavili sudu pisanu dokumentaciju na temelju koje je utvrđeno da imaju ozbiljnih zdravstvenih problema zbog kojih im je dolazak na sud znatno otežan. Taj je zaključak sud izveo sam, bez provođenja medicinskog vještačenja, odnosno nekog drugog dokaza kojim bi se ta tvrdnja potkrijepila.

5.2.3. Prigovori o utjecaju policije na svjedoke

296. Podnositelj Glavaš naveo je u ustavnoj tužbi da su pripadnici policije utjecali na svjedoke te se nakon podnošenja kaznene prijave ustalio običaj uhićivanja i privođenja u zgradu policije osoba koje su trebale biti ispitane kao svjedoci ili su već bile ispitane kao svjedoci (Boško Bogojević, Mladen Filipović, Damir Huber i Ištvan Mihalik). Kao dokaze takvog nezakonitog postupanja naveo je presliku teksta iz dnevnih novina Večernji list od 21. rujna 2006., presliku teksta iz dnevnih novina Glas Slavonije od 21. rujna 2006., presliku kaznene prijave koju je Damir Huber 20. rujna 2006. podnio protiv Vladi-mira Fabera i Vjekoslava Tapšanjija i presliku poziva koji je policija uputila građaninu Ištvanu Mihaliku.

Također je istaknuo da je svjedok Milan Šipoš promijenio 21. veljače 2007. svoj iskaz koji je dao 9. rujna 2006., tako da je podnositelja u tom drugom iskazu teretio za počinjenje kaznenog djela. Njegovo ponovno ispitivanje predložio je ŽdoZG podneskom od 13. veljače 2007., nakon što su ga u Okružnom zatvoru u Gospiću 9. veljače 2007. posjetili policajci Antonio Gerovac i Željko Mikulić (policajci koji su vršili ispitivanje podnositeljice Getoš Magdić), a 19. veljače 2007. i Vladimir Faber, koji to u svom iskazu nije osporio.

5.2.4. Prigovori o nepravilnom unošenju iskaza u zapisnik

297. Podnositelj Glavaš naveo je u ustavnoj tužbi: – da raspravni zapisnici nisu sadržavali sve što je na raspravi izrečeno; – da branite-lji nisu zapisnike dobivali odmah po završetku rasprave nego su mo-rali napustiti sudnicu pa bi zapisnik dobivali kasnije; – da se sadržaj izjava naknadno unosio uslijed prigovora branitelja; – da je odbijen zahtjev branitelja podnositelja Kontića za tonskim snimanjem; – da je sud na raspravi 29. svibnja 2008. odbio unijeti u zapisnik doslovnu izjavu svjedoka koju je obrana smatrala važnom.

Također je istaknuo da prilikom ispitivanja svjedoka optužbe, su-protno članku 75. stavku 2. ZKP-a, u zapisnik sud nije unosio dije-love tih iskaza koji su govorili u prilog obrane. Primjerice, dio iskaza Gorana Flaudera, u dijelu u kojem je naveo kako nije ni vidio ni čuo da bi podnositelj Glavaš sudjelovao u nekim događajima pove-zanima s ratnim zločinom, unesen je u zapisnik tek na inzistiranje podnositelja Glavaša.

5.2.5. Prigovori o neravnoteži u izvođenju dokaza obrane i optužbe

298. Podnositelj Krnjak naveo je u ustavnoj tužbi povredu prava na jednakost oružja, ističući činjenično pogrešna utvrđenja koja su osnova za činjenični opis kaznenog djela koje mu se stavlja na teret. Istaknuo je da iz izvorne dokumentacije Ureda za obranu Osijek, suprotno utvrđenjima prvostupanjskog suda, proizlazi da podnosi-telji Dragić, Kontić, Valentić, Getoš Magdić i podnositelj Krnjak nisu bili u inkriminirano vrijeme u istoj postrojbi, pri čemu podnositelj Dragić čak nije bio ni pripadnik Hrvatske vojske, što Vrhovni sud nije razmatrao, iako je podnositelj Krnjak tu činjenicu istaknuo u žalbi.

ćivati na to da s pretragom i oduzetim predmetima ipak nešto nije u redu.

291.1. Podnositelj Krnjak također je utvrdio da sud nije prihvatio dokazni prijedlog obrane da se Krešimir Lekić, pripadnik izviđačko-diverzantskog voda 106. brigade, ispita kao svjedok u vezi s okol-nostima uhićenja Borislava Mamule. Podnositelj tvrdi da je ispitan samo u istrazi 27. ožujka 2007., kada je izjavio da je upravo on priveo Borislava Mamulu i da ga je odveo u kuću pored »Frigisa«, a potom u kuću u Kolodvorskoj ulici, te da je u to vrijeme zapovjednik izvi-đačko-diverzantskog voda 106. brigade bio Ivan Šoltić, a ne on. Iskaz Borislava Mamule smatra bitnim radi dokazivanja da diverzantski vod 106. brigade nema nikakve veze ni sa SUS-om ni s njim.

291.2. U ustavnoj tužbi također je naveo da sudovi »nisu bili zain-teresirani« za popis korištenih vozila pri V. djelatnoj brigadi, s kojim bi se dokazala tvrdnja obrane da postrojba SUS-a nije bila u posjedu automobila »Yugo« crvene boje.

291.3. Konačno, naveo je da se sud oglušio na prijedlog za vješta-čenje rukopisa u »notesu« (rokovniku) koji sadržava spisak imena određenih osoba i njihove brojeve, a koji je sud uzeo kao dokaz o pripadnosti Hrvatskoj vojsci, iako je podnositelj tvrdio da je riječ o »notesu’ Slavice Pavlović, njegove tajnice iz Udruge dragovoljaca sa sjedištem u Ulici Ruđera Boškovića broj 1 u Osijeku.

292. Podnositelj Valentić naveo je u ustavnoj tužbi da je Županij-ski sud u Zagrebu odbio sve njegove predložene personalne dokaze (njih 12), dok je proveo većinu predloženih dokaza optužbe (njih oko 100), a Vrhovni sud potvrdio je takvu odluku odbivši žalbu pod-nositelja, što je onemogućilo provjeru navoda obrane podnositelja.

292.1. Istaknuo je da je iskazima predloženih svjedoka mogla biti potvrđena njegova obrana u kojoj je tvrdio da je od srpnja 1991. do stupanja u Vojnu policiju 15. studenoga 1991. bio pripadnik 3. gardijske brigade te da se neprekidno nalazio na prvoj crti bojišnice, i to u mjestima Sarvaš, Nemetin, Tenjski Antunovac i Ivanovac, a da je nakon prelaska u Vojnu policiju boravio neprekidno u mjestu Iva-novac, te da je pripadnik SUS-a postao nakon službenog osnivanja te postrojbe u siječnju 1992. Dakle, iskazima tih svjedoka mogli su se provjeriti navodi obrane da se podnositelj Valentić tijekom studenog i prosinca 1991. nije nalazio u Osijeku.

5.2.2. Prigovori o povredi prava na ispitivanje svjedoka na glavnoj raspravi

293. Podnositelj Glavaš naveo je u ustavnoj tužbi da su u tijeku istrage ispitani zaštićeni svjedoci kodnih imena, primjerice »06« i »Drava«, a da su neki svjedoci ispitani zamolbenim putem u dru-gim sudovima u Republici Hrvatskoj (primjerice, u Vukovaru) i u Republici Srbiji, no bez nazočnosti podnositelja odnosno ostalih okrivljenika i njihovih branitelja.

294. Prigovorio je načinu na koji su ispitivani svjedoci, jer su obrani u velikoj mjeri zabranjivana pitanja, osobito prilikom ispiti-vanja svjedoka na okolnosti zakonitosti iskaza podnositeljice Getoš Magdić (svjedoci Radoslav Arambašić i Vladimir Faber) te prilikom ispitivanja zaštićenih svjedoka kodnih imena »06« i »Drava«, krun-skog svjedoka Krunoslava Fehira te svjedoka Ladislava Bognara.

Također je prigovorio da je predsjednik vijeća onemogućio obrani ispitivanje zaštićenog svjedoka »Drava«, sve pod izlikom očuvanja tajnosti njegovog identiteta, a da je postavljanje pitanja bilo nužno jer je taj svjedok na glavnoj raspravi drastično promijenio iskaz u usporedbi s iskazom koji je dao u istrazi.

295. Podnositelj Glavaš dalje je istaknuo da mu je uskraćeno pra-vo na ispitivanje svjedoka na glavnoj raspravi time što je prvostu-


sudova u pogledu: – utvrđivanja činjenica u predmetu; – tumačenja i primjene domaćeg prava; – dopuštenosti i ocjene dokaza u sudskom postupku; – materijalne pravičnosti ishoda sudskog postupka, i – krivnje ili nedužnosti optuženika u kaznenom postupku. Iznimno, Ustavni sud, slično ESLJP-u, mogao bi dovesti u pitanje te zaključke redovnih sudova, iznesene u njihovim presudama, samo onda kad bi ti zaključci bili »fl agrantno i očito arbitrarni« i sami uzrokovali povredu Ustava i Konvencije. Za način na koji se provodi ispitivanje je li sudski postupak doveo do »fl agrantnog kršenja pravde« i jesu li domaće presude bile »arbitrarne i očito nerazumne« upućuje se na predmet ESLJP-a Hodorkovski (Khodorkovskiy) i Lebedev protiv Rusije (presuda, 25. srpnja 2013., zahtjevi br. 11082/06 i 13772/05, §§ 745.-811.).

304. Načelna stajališta o izvođenju i ocjeni dokaza ESLJP je ta-kođer razradio u predmetu Hodorkovski (Khodorkovskiy) i Lebedev (2013.). Navode se mjerodavni dijelovi presude:

»(a) Zastrašivanje svjedoka od strane tužiteljstva

698. U konkretnom slučaju Sud nije u mogućnosti ustanoviti izvan razumne sumnje da su svjedoci bili zastrašivani ili navođeni na davanje određenog iskaza tijekom tih razgovora. Po mišljenju Suda, tužiteljstvo je moglo imati opravdane razloge za ponovnim ispitivanjem pojedinog svjedoka, kako u okviru istog postupka optuživanja, tako i vezano uz neki drugi slučaj. Imajući u vidu čitanje pisanih izjava svjedoka na suđenju, to ponekad može biti nužno – primjerice, za otkrivanje odstupanja u tim podnescima, radi osporavanja pouzdanosti nekog svjedoka, radi dobivanja po-jašnjenja itd. Konačno, činjenica da je netko svjedok ne jamči mu imunitet od progona ili uhićenja. Pobijane radnje tužiteljstva nisu naoko nezakonite i ne postoje dokazi da je tužiteljstvo na taj način postizalo druge ciljeve ili postupalo u lošoj vjeri. Iz toga proizlazi da ovaj aspekt konkretnog slučaja nije doveo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

(...)

(b) Upotreba dokaza optužbe koji su, po mišljenju podnosite-lja, nepropisno prikupljeni ili nepouzdani

(...)

701. U konkretnom slučaju Sud uzima u obzir da su podnosi-telji bili u mogućnosti izjaviti žalbe u odnosu na nepravilnosti pre-trage i da su mogli unakrsno ispitati svjedoke koji su prisustvovali pretrazi. Sud je ispitao te svjedoke, razmotrio argumente obrane i razumno utvrdio činjenice. Unatoč tome što je Okružni sud odbio odbaciti dokaze prikupljene pretragom, u ovim okolnostima nije zadaća Suda preispitivati činjenična utvrđenja utemeljena na razu-mnoj procjeni dokaza.

(...)

705. Sud je ispitao ostale podnositeljeve prigovore koji se odnose na različite nepravilnosti u materijalnim dokazima priku-pljenim od tužiteljstva. Međutim, Sud smatra da navedene nepra-vilnosti, ako ih je i bilo, nisu dovele do ‘nepravičnosti’ kao takve. Općenito, Sud smatra da upotreba materijalnih dokaza prikupljenih od strane tužiteljstva nije dovela do povrede članka 6. stavka 1. i 3.(d) Konvencije.

(c) Nemogućnost obrane da ispita svjedoke tužiteljstva

706. Sud sada prelazi na navodnu nemogućnost obrane da ispita nekoliko svjedoka optužbe.

707. U srcu je članka 6. stavka 3. Konvencije načelo da, pri-je nego što okrivljenik može biti osuđen, svi dokazi protiv njega moraju biti izvedeni u njegovoj prisutnosti na javnom i kontradik-tornom suđenju. Odstupanja od tog načela jesu moguća, ali ona ne smiju prekršiti prava obrane koja, kao pravilo, zahtijevaju dava-nje optuženiku odgovarajuće mogućnosti osporavanja i ispitivanja svjedoka koji ga je svojim iskazom teretio, bez obzira kada je taj svjedok dao taj svoj iskaz pa i ako ga je dao u kasnijoj fazi postupka (vidjeti Luca protiv Italije, br. 33354/96, § 39., ECHR 2001-II, Sola-kov protiv ‘bivše Jugoslavenske Republike Makedonije’, br. 47023/99,

299. Podnositelj Kontić naveo je u ustavnoj tužbi da je Vrhovni sud u svojoj presudi samo preuzeo tvrdnje prvostupanjskog suda te je na taj način povrijedio načelo jednakosti oružja. Istaknuo je da je drugostupanjski sud na nedopušteni način izrazio svoju naklonost tvrdnjama optužbe, koje je u konačnici i prihvatio potvrđivanjem osuđujuće presude, čime je povrijeđeno i njegovo pravo na obranu.


5.3.1. Načelna pravna stajališta

300. Pravo na procesnu ravnopravnost ili pravo na »jednakost oružja« podrazumijeva da svaka strana u postupku treba imati jednake mogućnosti izložiti svoje argumente, odnosno da nijedna od njih ne smije imati nikakvu važniju prednost u odnosu prema svom protivniku. Svakoj se strani u postupku mora dati razumna mogućnost da iznese svoj slučaj – uključujući svoje dokaze – pod uvjetima koji je ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu prema protivnoj strani. Opća načela vezana uz to pravo izložena su u predmetu ESLJP-a Korolev protiv Rusije (br. 2) (presuda, 1. travnja 2010., zahtjev br. 5447/03.).

»29. Sud ponavlja da je načelo jednakosti oružja jedan od elemenata šireg koncepta pravičnog suđenja u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije. Ono zahtijeva ‘pravednu ravnotežu među strankama’; svaka stranka mora dobiti razumnu mogućnost izložiti svoj predmet pod uvjetima koji je ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj vis-à-vis njezina protivnika (...).«

Nadalje, to pravo objedinjuje shvaćanje da obje strane u postupku imaju pravo na informacije o činjenicama i tvrdnjama suprotne stra-ne i da svaka strana ima jednake mogućnosti odgovoriti drugoj. To je stajalište ESLJP zauzeo u predmetu Feldbrugge protiv Nizozemske (presuda, 29. svibnja 1986., zahtjev br. 8562/79). Za preklapanje na-čela kontradiktornosti s načelom jednakosti oružja v. točku 137.3.

301. Što se tiče pravila o dokazima, ESLJP je u predmetu LB In-terfi nanz A. G. protiv Hrvatske (presuda, 27. ožujka 2008., zahtjev br. 29549/04) istaknuo:

»26. Konvencija ne sadržava pravila o dokazima kao takvi-ma. Na nacionalnim je sudovima da ocjenjuju dokaze i relevan-tnost pojedinog dokaza koji stranka želi izvesti. Unatoč tome, Sud se mora uvjeriti da je postupak kao cjelina, uključujući način na koji je prihvaćeno izvođenje dokaza, bio pošten u smislu članka 6. stavka 1. …«

301.1. Ni hrvatski Ustav ne sadržava pravila o dokazima kao takvi-ma. Stoga je navedeno stajalište ESLJP-a primjenjivo i na postupke pred Ustavnim sudom u smislu članka 29. stavka 1. zasebno i zajed-no sa stavkom 2. alinejom 6. Ustava.

302. U odnosu na pravo optuženika na ispitivanje svjedoka u smislu članka 6. stavka 3. točke d) Konvencije, ESLJP zauzeo je sta-jalište još u predmetu Engel i drugi protiv Nizozemske (presuda, 8. lipnja 1976., zahtjevi br. 5100/71 i dr., § 91.), utvrdivši:

»… Ova odredba« (članak 6. stavak 3.d. Konvencije – op. Ustavni sud) »ne zahtjeva pozivanje i ispitivanje svakog svjedoka u korist optuženika. Njezin bitni cilj, kako je to označeno riječi-ma ‘pod istim uvjetima’, jest potpuna ‘jednakost oružja’. S ovom odredbom nadležnim nacionalnim vlastima ostavljeno je da odluče o mjerodavnosti predloženog dokaza, sve dok je to sukladno s kon-ceptom pravičnog postupka koji dominira člankom 6. u cjelini. …«

Zbog usporedivosti članka 29. stavka 2. alineje 6. Ustava i članka 6. stavka 3. točke d) Konvencije (v. točku 287.), to je stajalište također prihvatio Ustavni sud u svojoj praksi.

303. Na ovom je mjestu dostatno podsjetiti da Ustavni sud, slično ESLJP-u, u pravilu ne dovodi u pitanje zaključke nadležnih redovnih


evidence), procjena o tome je li on odlučujući ovisit će o snazi po-tvrdnog dokaza; što je jači potvrdni dokaz, to je manje vjerojatno da će se dokaz odsutnog svjedoka tretirati kao odlučujući.

(...)

147. Sud stoga zaključuje da u slučaju u kojem je izjava iz druge ruke (hearsay statment) jedini ili odlučujući dokaz protiv branjenika, njezino prihvaćanje kao dokaza neće automatski do-vesti do povrede članka 6. stavka 1. Istodobno, ako se osuđuju-ća presuda temelji isključivo ili odlučujuće na dokazu odsutnih svjedoka, Sud mora podvrgnuti postupak najpažljivijoj ispitnoj provjeri. Zbog opasnosti koje prihvaćanje takvog dokaza sa sobom nosi, on predstavlja vrlo važan čimbenik za postizanje ravnoteže na ljestvici, … onaj koji će zahtijevati dostatne čimbenike protuteže, uključujući i postojanje snažnih postupovnih zaštitnih garancija. U svakom predmetu postavlja se pitanje postoje li dostatni čimbenici protuteže, uključujući i mjere koje omogućuju pravično i pravilno procjenjivanje vjerodostojnosti tih dokaza. To će omogućiti da se osuđujuća presuda temelji na takvom dokazu samo ako je on do-statno pouzdan s obzirom na njegovu važnost za slučaj.«

305.2. U predmetu Pesukic protiv Švicarske (presuda, 6. prosinca 2012., zahtjev br. 25088/07) ESLJP je načelna stajališta iz presude Al-Khawaja i Tahery (2011.) primijenio na ispitivanje anonimnih svjedoka.

5.3.2. Primjena načelnih stajališta na konkretni slučaj

306. Ustavni sud prvo primjećuje da je u ovom kaznenom pred-metu bilo predloženo ispitivanje 303 svjedoka i pregledavanje 214 dokumenata. Od tih predloženih dokaza velik je broj i proveden u tijeku dokaznog postupka.

307. Ne može se tvrditi da Županijski sud u Zagrebu nije ispitao veliki broj svjedoka koje je predložila obrana podnositelja Glavaša, pri čemu su izvedeni i drugi dokazi. Primjerice, na raspravnom ro-čištu 2. veljače 2009. pročitano je 15 dokumenata koje je pri kraju dokaznog postupka (rasprava je prvi puta počela 15. listopada 2007.) dostavio i predložio njihovo čitanje podnositelj. Na raspravnom ro-čištu 9. veljače 2009. pročitano je 10 dokumenata koje je priložio i njihovo čitanje predložio podnositelj, dok je na raspravnom ročištu 16. veljače 2009. pročitan 51 dokument koje je priložio i njihovo čitanje predložio podnositelj.

Što se tiče svjedoka koje su predložili podnositelji Krnjak, Getoš Magdić i Valentić, Ustavni sud primjećuje da iz presude Županijskog suda u Zagrebu (Izvedeni dokazi) nije razvidno je li koji od ispitanih svjedoka bio ispitan na njihov prijedlog. Stoga iz same presude nije moguće zaključiti koje su svjedoke oni predložili, a ni u ustavnim tužbama ti podnositelji ne preciziraju o kojim svjedocima je riječ. Ustavni sud stoga te prigovore podnositelja nije razmatrao.

308. Iz spisa predmeta također je razvidno da je većina doka-znih prijedloga podnositelja uslijedila pri samom kraju dokaznog postupka, nakon što je već proveden čitav niz i personalnih i ma-terijalnih dokaza upravo na okolnosti za koje se predlagalo da se ponovo dokazuju novim dokaznim prijedlozima odnosno dokaznim prijedlozima koje je sud odbio. Ustavni sud u ovom postupku nije ulazio u ispitivanje motiva takvog postupanja obrane podnositelja.

309. Što se tiče postupka pred Županijskim sudom u Zagrebu, u uvodu obrazloženja presude navedeno je koji su svjedoci u doka-znom postupku ispitani (str. od 23. do 26. obrazloženja presude).

Primjerice, da je pri odvođenju civila tajna grupa koristila automo-bil marke »Yugo«, Županijski sud u Zagrebu utvrdio je na temelju iskaza podnositelja Dragića (str. 21 presude), oštećenika Radosla-va Ratkovića (str. 102. presude), svjedokinje Marije Prole (str. 138. presude), svjedoka Krešimira Dorića (str. 144. presude) i svjedoka Šime Ivaškovića (str. 144. presude). Svi su oni u svojim iskazima

§ 57., ECHR 2001-X, Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kra-ljevstva, cit. gore).

708. U odnosu na odsutne svjedoke, Sud je istaknuo da, pri-likom odlučivanja je li prihvaćanje njihovih izjava bilo u skladu s pravom na pravično suđenje, treba razmotriti dvije stvari. Prvo, mora postojati dokaz o opravdanom razlogu za odsutnost svjedoka. Drugo, čak i kada postoji opravdan razlog, ako se osuda temelji isključivo ili u odlučujućoj mjeri na iskazu osobe koju optuženik nije mogao ispitati, prava obrane mogu biti ograničena do mjere koja ih čini nespojivima s jamstvima iz članka 6. Konvencije. Sli-jedom navedenog, u slučaju kada se osuđujuća presuda isključivo ili u odlučujućoj mjeri temelji na dokazu dobivenom od odsutnog svjedoka, tada se zahtjeva postojanje dovoljnih čimbenika protu-teže, uključujući i postojanje snažnih postupovnih garancija, koji omogućavaju poštenu i odgovarajuću procjenu pouzdanosti tog do-kaza (vidjeti Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva, cit. gore, §§ 119. i 147.).

(...)

712. ... Suprotno od situacije sa svjedocima obrane, od okriv-ljenika se ne zahtjeva da pokaže važnost svjedoka optužbe. Ako tužiteljstvo ocijeni da je neka osoba važan izvor saznanja i osloni se na njezin svjedočki iskaz na sudu, i ako taj svjedočki iskaz bude od suda upotrijebljen za obrazloženje razloga osuđujuće presude (što je ovdje slučaj), tada se mora pretpostaviti nužnost osobne prisut-nosti i ispitivanja te osobe, osim ako je svjedočenje te osobe očito nevažno ili suvišno. …«

305. Načelna stajališta o pravu okrivljenika na ispitivanje svje-doka ESLJP je razradio u predmetu Al-Khawaja i Tahery protiv Uje-dinjenog Kraljevstva (presuda [VV], 15. prosinca 2011., zahtjevi br. 26766/05 i 22228/06). U oba ta predmeta podnositelji zahtjeva osu-đeni su samo na temelju dokaza koji su pročitani na raspravi, a da nisu imali priliku ispitati svjedoke čiji su iskazi bili jedini odnosno odlučujući dokazi protiv njih. ESLJP je prvo utvrdio razliku između izjave odsutnog svjedoka koja se na suđenju čita i anonimnog svje-dočenja, a potom je istaknuo osnovno načelo o djelotvornoj moguć-nosti osporavanja dokaza, navodeći sljedeće:

»126. ... Sud primjećuje da se ovaj slučaj odnosi samo na odsutne svjedoke (absent witnesses) izjave kojih su bile pročitane na suđenju. ...

127. Sud nadalje primjećuje da se, u ovim predmetima, ne bavi svjedočenjem koje je na raspravi dao svjedok identitet koje-ga je skriven od optuženika (anonimno svjedočenje – anonymous testimony). Iako problemi vezani uz anonimne i odsutne svjedoke nisu istovjetni, te dvije situacije u načelu se ne razlikuju, budući da svaka od njih potencijalno štetno djeluje na optuženika, kao što je to potvrdio i Vrhovni sud. Osnovno je načelo u kaznenom postupku da branjenik mora imati djelotvornu mogućnost osporiti dokaze protiv sebe. To načelo zahtijeva da branjenik mora ne samo poznavati identitet osoba koje su ga optužile kako bi bio u položaju osporiti njihovu ispravnost i vjerodostojnost već i biti u mogućnosti ispitati istinitost i pouzdanost njihovih dokaza tako da ih se usme-no ispituje u njegovoj prisutnosti, bilo u vrijeme kad svjedok daje iskaz ili u nekom kasnijem stadiju postupka. …«

305.1. U istoj je presudi ESLJP obrazložio pravilo »jedinog ili od-lučujućeg dokaza«:

»131. ... što se tiče navodnog nedostatka preciznosti tog pra-vila, Sud primjećuje da se čini kako riječ ‘jedini’ (only), u smislu jedinog dokaza protiv optuženika ..., ne uzrokuje poteškoće, već je glavnina kritike usmjerena na riječ ‘odlučujući’ (decisive). ‘Od-lučujući’ (ili /franc./ ‘determinante’) u ovom kontekstu znači više od ‘dokaznog’ (probative). To nadalje znači više od toga da se, bez dokaza, šanse za osuđujuću presudu smanjuju, a šanse za osloba-đanje rastu, test koji znači da bi se gotovo svaki dokaz mogao kva-lifi cirati« [kao ‘odlučujući’] ... Umjesto toga, izraz ‘odlučujući’ mora biti usko shvaćen u smislu da označava dokaz takvog značenja ili važnosti koji će vjerojatno biti presudan (determinative) za ishod slučaja. Ako je dokaz neispitanog svjedoka (untested evidence of a witness) potkrijepljen drugim potvrdnim dokazom (corroborative


312. Kad je riječ o prijedlozima za izdvajanje dokaza kao neza-konitih (v. točku 323. i dalje), Županijski sud u Zagrebu u osporenoj je presudi naveo:

»O prijedlogu I optuženog Branimira Glavaša i VII optuže-nog Zdravka Dragića, koji su predložili da se kao nezakoniti dokazi iz spisa izdvoje zapisnici o ispitivanju III optužene Gordane Getoš Magdić i VII optuženog Zdravka Dragića u PU osječko-baranjskoj i pred istražnim sucem Županijskog suda u Osijeku sud je odlučio već u ranijoj fazi postupka, rješenjem od 26. ožujka 2008. godine (list 7179-7190), a ovu odluku je potvrdio Vrhovni sud RH svo-jim rješenjem broj I Kž 376/08 od 30. travnja 2008. godine (list 7348-7355). Prema tome, kako je odluka o izdvajanju odnosno neizdvajanju nezakonitih dokaza postala pravomoćna, prijedlog I i VII optuženika je odbijen, time da je na glavnoj raspravi pročitano pravomoćno rješenje ovoga suda od 26. ožujka 2008. godine. Stoga je kao nevažan odbijen prijedlog VII optuženog da se na okolnosti zakonitosti postupanja pri njegovu ispitivanju u PU osječko-baranj-skoj i pred istražnim sucem Županijskog suda u Osijeku kao svjedo-ci ispitaju Vjekoslav Tapšanji, Mario Bratić, Damir Ratković i Ivona Jerković, budući da su ovi svjedoci na te okolnosti bili ispitani, te je o tome, kako je to i naprijed navedeno, sud donio pravomoćnu odluku.«

313. O načinu ispitivanja anonimnih svjedoka Županijski sud u Zagrebu u osporenoj je presudi naveo:

»… U pogledu načina ispitivanja ugroženih svjedoka, rješe-njem od 3. lipnja 2008. godine, a temeljem članku 329. stavak 4. u svezi članka 238.d. stavak 2. ZKP-a odlučeno je da se ugroženi svjedoci pod pseudonimom ‘zaštićeni svjedok 06’ i ‘Drava’ ispitaju prikrivanjem osobnih podataka i izgleda ovih svjedoka, a temeljem članka 16. Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progona za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava i članka 35. Zakona o Uredu za suzbijanje ko-rupcije i organiziranog kriminaliteta, odlučeno je da se za vrijeme ispitivanja svjedoka pod pseudonimom ‘Drava’ isključi javnost (list 7481). Ovu je odluku potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 23. srpnja 2008., broj Kž-671/08 (list 7747). …«

314. O čitanju iskaza odsutnih svjedoka Županijski sud u Zagre-bu u osporenoj je presudi naveo:

»… Također, na glavnoj raspravi dana 13. studenog 2008. pročitan je iskaz svjedoka – oštećenog Radoslava Ratkovića, kojeg je sud ispitao izvanraspravno dana 23. lipnja 2008. putem video veze s Republikom Srbijom. Naime, oštećeni Radoslav Ratković, koji prebiva u mjestu Doroslovo, Republika Srbija, obratio se ovom sudu pismom (list 7253) u kojem je naveo da kao svjedok nije u mogućnosti pristupiti na sud jer bi to kod njega i njegove supru-ge izazvalo stres i nelagodu te ponovno proživljavanje nemilog događaja. Imajući na umu razloge koji su opravdavali nedolazak svjedoka na sud, sukladno članku 9. Drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima odlučeno je da se svjedok Radoslav Ratković ispita putem konferencijske video veze. Kako se u tom slučaju radi o obliku pru-žanja međunarodne pravne pomoći, jer svjedok koji se ispituje, se nalazi na području druge države, to je obavljeno izvanraspravno, uz sudjelovanje svih stranaka u postupku.

(...)

Temeljem članka 331. stavak 1. točka 1. ZKP-a, na glavnoj raspravi dana 11. prosinca 2008. te 7. i 26. siječnja 2009. godine, pročitani su iskazi svjedoka Dragana Jovančevića, Josipa Hanzera, Sime Ivaškovića i Martina Špegelja. Naime, ovi svjedoci sudu su dostavili medicinsku dokumentaciju na temelju koje je utvrđeno da imaju ozbiljnih zdravstvenih problema zbog kojih im je dolazak na sud znatno otežan. Stoga su pročitani iskazi svjedoka Draga-na Jovančevića sa zapisnika od 30. studenog 2006. (list 4341-4342 spisa), Josipa Hanzera sa zapisnika od 11. prosinca 2006. godine (4490-4491), Šime Ivaškovića sa zapisnika od 12. prosinca 2006. godine (list 4525), Martina Špegelja sa zapisnika od 5. listopada 2006. godine-list 1416-1418, …«

naveli automobil marke »Yugo« crvene (tamnocrvene, bordo) boje na kojem je bilo razbijeno jedno staklo, a neki su i precizirali da je riječ o zadnjem bočnom staklu.

310. U dokaznom postupku Županijski sud u Zagrebu pročitao je zapisnike, transkripte, naloge, uvjerenja potvrde, naredbe, rješenja, odluke, dopise, zapovijedi i druge dokumente, kao i sadržaj novin-skih članaka, knjiga, brošura te monografi ja, kako je to navedeno u obrazloženju osporene presude.

Primjerice, osim na temelju popisa imena u rokovniku podnosite-lja Krnjaka, Županijski sud u Zagrebu je o pripadnosti podnositelja SUS-u svoja utvrđenja donio i na temelju drugih dokaza, i to do-kumenta Uprave za personalne poslove Glavnog stožera oružanih snaga Republike Hrvatske (str. 122. presude) te personalnih dokaza, i to iskaza podnositeljice Getoš Magdić, iskaza podnositelja Dragi-ća, iskaza zaštićenog svjedoka »Drava«, svjedoka Željka Amšlingera, svjedoka Vlade Frketića i svjedoka Željka Bilandžića, koji su svi su-glasno iskazivali o četvrtom vodu SUS-u (tajni vod).

311. U obrazloženju presude (str. 32. i dr.) Županijski sud u Za-grebu naveo je koje je dokaze u postupku odbio, među kojima se u nastavku navode primjeri.

U odnosu na prijedlog da se kao svjedoci u kaznenom postupku ispitaju svjedoci koji su bili prisutni prilikom učinjene pretrage sta-na i automobila podnositelja Krnjaka, Županijski sud u Zagrebu je naveo:

»Prijedlog branitelja II optuženog, koji je predložio da se na okolnosti zakonitosti izvršene pretrage stana i prijevoznog sredstva II optuženog, ispitaju Franjo Keseg i Franjo Kiš, koji su kao svjedo-ci bili nazočni pretrazi, nije utemeljen. To stoga jer je II optuženi Ivica Krnjak u svojoj obrani eksplicitno naveo da u pogledu načina pretrage i rada policijskih službenika nije imao nikakvih primjedbi, a jednako tako su svjedoci pretrage Franjo Keseg i Franjo Kiš potpi-sali zapisnike o pretrazi, pri čemu nisu stavili niti jednu primjedbu na rad policijskih službenika koji su vršili pretragu.«

U odnosu na odbijeni prijedlog obrane podnositeljice Getoš Magdić da sud izvrši uvid u javnobilježnički ovjerenu izjavu Darije Orlovac, Županijski sud u Zagrebu naveo je da ovjerena izjava neke osobe, sukladno ZKP-u, nije i ne može predstavljati dokaz.

U odnosu na prijedlog obrane podnositelja Glavaša da se, na okol-nosti ustroja Zaštitne čete i uloge Nikole Jamana kao zapovjednika u toj postrojbi, izvrši uvid u dostavljenu dokumentaciju, prijedlog obrane podnositeljice Getoš Magdić da se izvrši uvid u optužnicu protiv okrivljenika Freda Marguša od 26. travnja 2006., te prijedlog obrane podnositelja Dragića da se izvrši uvid u spis Županijskog suda u Osijeku broj: K-33/06 u postupku koji se vodio protiv okriv-ljenika Freda Marguša, Županijski sud u Zagrebu u presudi je naveo:

»Po ocjeni suda naprijed navedeni dokazi nisu važni, jer su sve bitne okolnosti vezane za organizaciju obrane u gradu Osijeku u inkriminiranom razdoblju, djelovanje i ustroj Zaštitne čete i diver-zantsko izviđačke postrojbe odnosno SUS-a, te pripadnosti optuže-nika ovoj postrojbi, utvrđene na temelju podataka iz dokumentacije koja se nalazi u spisu, a navest će se pri analizi inkriminiranih događaja. Osim toga, neki od predloženih dokaza se ne odnose na činjenice koje su predmet kaznenih djela za koja se optuženici te-rete i kao takvi nemaju nikakve važnosti. …«

U odnosu na prijedlog obrane podnositelja Glavaša da se na okol-nost istinitosti iskazivanja svjedoka Ivice Zbožila pročitaju određeni dokumenti, Županijski sud u Zagrebu u osporenoj je presudi naveo:

»… oni dokazni prijedlozi koji se odnose na svjedočenje Ivice Zbožila nisu prihvaćeni, jer svjedok pod ovim imenom nije ispitan tijekom postupka.«


prema ocjeni Vrhovnog suda, taj žalbeni prigovor zapravo predstav-lja žalbenu osnovu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

318. Ustavni sud ponovo ističe kako je na zakonodavcu da propi-še pravila o dopuštenosti dokaza, na nadležnim redovnim sudovima da ih izvode i ocjenjuju, a na Ustavnom sudu da nadzire prirodu dopuštenog dokaznog materijala i način na koji s njim postupaju nadležni redovni sudovi.

319. U granicama svoje nadležnosti, Ustavni sud ocjenjuje da su nadležni sudovi pokazali u osporenim presudama, a to proizlazi i iz spisa predmeta, da su poštovali i uvažili relevantna pravila o izvođenju i ocjeni dokaza, uključujući ona o ispitivanju svjedoka, u mjeri koja je dostatna za zaključak kako podnositeljima u tom pitanju nije povrijeđeno pravo na procesnu ravnopravnost (jedna-kost oružja), uključujući i pravo na kontradiktornost postupka (za preklapanje načela kontradiktornosti s načelom jednakosti oružja v. točku 137.3.).

320. Stoga je na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona odlu-čeno kao u točki V. izreke ove odluke.

6) Pravo na uporabu zakonitih dokaza

321. Mjerodavni dio članka 29. stavka 1. i stavak 4. Ustava glase:»Članak 29.


(...)

Dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu se uporabiti u sudskom postupku.«

321.1. Mjerodavni dio članka 6. stavka 1. Konvencije glasi:»Članak 6.



322. Za ocjenu o osnovanosti tvrdnji podnositelja o povredi prava iz članka 29. stavka 4. Ustava mjerodavni su i članci 9. i 367. stavak 2. ZKP-a, koji su u relevantno vrijeme glasili:

»Članak 9.

(1) Sudske se odluke ne mogu utemeljiti na dokazima pri-bavljenim na nezakonit način (nezakoniti dokazi).

(2) Nezakoniti jesu oni dokazi koji su pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i čast te prava na nepovredi-vost osobnog i obiteljskog života kao i oni dokazi koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni ovim Zakonom te drugi dokazi za koje se iz njih saznalo.«

»Članak 367.

(...)

(2) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji ako se presuda temelji na dokazu iz članka 9. stavka 2. ovoga Zakona.

(...)«

6.1. Zapisnik o iskazu podnositeljice Getoš Magdić kao navodno nezakoniti dokaz

323. Podnositeljica Getoš Magdić navela je u ustavnoj tužbi da su iskazi koje je dala pred policijom i pred istražnim sucem Žu-panijskog suda u Osijeku nezakoniti te da je sud trebao udovoljiti njezinom zahtjevu da ih se kao takve izdvoji iz spisa. Riječ je o:

– zapisniku broj: 511-07-22-KU-756/06 koji sadržava iskaz (obranu) koji je dala 20. listopada 2006. u PU osječko-baranjskoj, u nazočno-sti odvjetnika Radoslava Arambašića, a od kojeg je kao neistinitog i iznuđenog odustala u kasnijoj fazi postupka (u daljnjem tekstu: iskaz pred policijom),

Na temelju članka 331. stavka 1. točke 2. ZKP-a, na glavnoj raspravi 13. studenoga 2008. pročitan je i iskaz svjedokinje Snežane Berić od 4. listopada 2006. (v. točke 343. i dalje).

315. Konačno, Ustavni sud primjećuje da je Županijski sud u Za-grebu izmijenio i uskladio činjenične opise sukladno rezultatima do-kaznog postupka, tako da su iz konstrukcije produljenog kaznenog djela izostavljeni događaji odnosno inkriminacije koje nisu dokaza-ne, i to ubojstvo Đorđa Petkovića, za koje se u točki 2.a) optužnice teretio podnositelj Glavaš, kao i ubojstvo Jovana Grubića, za koje su se u točki 2.b) alineji 4. i točki 3.d) alineji 1. optužnice teretili pod-nositelji Glavaš, Krnjak, Getoš Magdić i nepoznati pripadnici tajne grupe.

316. Vrhovni sud ocijenio je neosnovanima sve žalbene navode podnositelja o tome da je prvostupanjski sud odbio sve ili gotovo sve dokazne prijedloge pojedinih optuženika. U pogledu tih žalbenih navoda, Vrhovni sud je naveo:

»S tim u svezi treba istaći, da je tijekom postupka prvostu-panjski sud ispitao preko stotinu svjedoka, obavio brojna vještače-nja, izvršio uvid u brojne novinske članke, zapovijedi, naloge, upite, depeše, zapisnike, rješenja, potvrde, uvjerenja, transkripte sa sjed-nice Vrhovnog državnog vijeća i Ureda predsjednika Republike itd., a da je odbio ispitati preko 40 svjedoka koje je predlagala optužba, stotinjak svjedoka koje je predložio opt. Branimir Glavaš, desetak svjedoka koje je predložio opt. Ivica Krnjak, preko 40 svjedoka koje je predložila opt. Gordana Getoš Magdić, 12 svjedoka koje je predložio opt. Tihomir Valentić te tri svjedoka koje je predložio opt. Zdravko Dragić. Međutim, prvostupanjski sud dao je posve jasne i prihvatljive razloge zbog kojih je smatrao suvišnim izvoditi te dokaze, i te razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Naime, najveći dio svjedoka predloženo je ispitati na okol-nost povezanosti opt. Branimira Glavaša sa zaštitnom četom i di-verzantsko-izviđačkom postrojbom i događajima za koja se tereti, zatim na okolnosti vjerodostojnosti iskaza onih svjedoka koji terete ostale optuženike te na okolnost da li su optuženici Ivica Krnjak, Gordana Getoš Magdić, Tihomir Valentić i Zdravko Dragić pripa-dali postrojbi Samostalna uskočka satnija u čijem sastavu je djelo-vala inkriminirana tajna grupa koja je počinila zločine opisane u toč. 2. a), b), c) i d) izreke pobijane presude.

Međutim, te okolnosti su, i po stajalištu ovog suda, već provedenim dokazima jasno i nedvojbeno utvrđene u odnosu na svakog optuženika ponaosob, da ne mogu biti dovedene u pitanje eventualnim izvođenjem daljnjih, pa i suprotnih dokaza od onih kojima je sud vjerovao, jer je takove, suprotstavljene dokaze već imao, ali im nije vjerovao, što je i obrazložio.«

316.1. Slično tome, osvrćući se na dokaze kojima je utvrđena pri-padnost podnositelja Getoš Magdić, Krnjaka, Valentića, Kontića i Dragića SUS-u, Vrhovni sud je utvrdio:

»... Teoretski je moguće ispitati stotine svjedoka iz kojih bi proizlazilo da oni nemaju saznanja da su navedeni optuženici pri-padali Samostalnoj uskočkoj satniji, ali to ne bi moglo obezvrijediti one dokaze koji nedvojbeno utvrđuju da su joj pripadali. Zato je prvostupanjski sud s pravom odbio dokazne prijedloge i tih op-tuženika.«

317. Neosnovanima je Vrhovni sud ocijenio i žalbene navode podnositelja da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odre-daba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP-a, koja povreda bi se, prema žalbama, ogledala u tome da u presudi nedostaje ocjena iskaza pojedinih svjedoka, osobito ocjena protur-ječnih iskaza svjedoka, te svjedoka i optuženika međusobno. Suprot-no navodima žalitelja, prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostupanjski sud potpuno je i jasno izložio svaki izvedeni dokaz i cijenio ga po-naosob i u vezi s drugim dokazima i obranama optuženika, a stvar je procjene je li na temelju takve ocjene dokaza prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve »odlučne činjenice«. Sukladno tome,


mom zakonu predviđen kao nezakonit dokaz), te – da je pribavljen kršenjem Ustavom, zakonom i međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane.

Zakonitost zapisnika o ispitivanju podnositeljice Getoš Magdić pred policijom i istražnim sucem podnositelj Glavaš osporio je tako što je tvrdio da ona tom prilikom nije imala zakonitog branitelja (v. točku 190.), da je taj zapisnik uz kaznenu prijavu dostavljen naknad-no, da je zadržana u policiji duže nego što je to bilo dopušteno pri čemu je bila prisiljavana na davanje iskaza i zlostavljana, da njezin prvotni iskaz da će se braniti šutnjom nije unesen u zapisnik te da je nezakonit i zbog sudjelovanja istražnog suca Županijskog suda u Osijeku Marija Kovača u njezinom ispitivanju, jer je on bio član raspravnog vijeća tog suda u kaznenom postupku koji se tada vodio protiv Freda Marguša.

329. Podnositelj Krnjak također je u ustavnoj tužbi naveo da je iskaz podnositeljice Getoš Magdić u PU osječko-baranjskoj iznuđen, odnosno da je riječ o »obrađenom priznanju«, u koju svrhu joj je tom prilikom dovedeno njezino trogodišnje dijete te je ucjenjiva-na da će joj dijete završiti u domu za maloljetnike, a sve to kako bi pristala »na sve solucije optuživanja«. Osporio je kao iznuđen i njezin iskaz pred istražnim sucem, kod kojega je odvedena istu noć nakon ispitivanja u policiji. Naveo je da je on takav način ispitivanja osobno prošao u bivšoj Jugoslaviji, kada je sam sebe optužio i bio osuđen na zatvorsku kaznu od dvanaest godina, koju je i izdržao. Podnositelj Krnjak se posebno osvrnuo na dio iskaza podnositeljice Getoš Magdić u kojem je ona tvrdila da je na stolovima u njegovom uredu nalazila »cedulje« s imenima ljudi određenima za likvidaciju, naglašavajući da nikakve »famozne cedulje« nisu postojale.

6.1.2. Odlučivanje nadležnih sudova o prijedlozima za izdvajanje navodno nezakonitih dokaza

330. Ustavni sud prvo primjećuje da je Županijski sud u Zagre-bu u svojim rješenjima obrazložio razloge za odbijanje prijedloga podnositelja za izdvajanje pojedinih dokaza kao nezakonitih. To je obrazloženje prihvatio i Vrhovni sud prilikom odlučivanja o žalbama protiv rješenja prvostupanjskog suda kojima su odbijeni prijedlozi podnositelja za izdvajanje dokaza kao nezakonitih, a također i u dru-gostupanjskoj presudi.

331. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj: K-rz-1/07 od 26. ožujka 2008. odbijen je prijedlog da se, kao nezakoniti dokazi, iz spisa izdvoje sporni zapisnici o ispitivanju podnositeljice Getoš Magdić. Relevantni dijelovi toga rješenja glase:

»… opisujući način kako je došlo do toga da ona počne sura-đivati s policijskim službenicima, optužena je, kako to proizlazi iz zapisnika od 28. prosinca 2006. iskazala da joj je odvjetnik Aram-bašić govorio da tereti Glavaša i Krnjaka, a kada je ona navela da to ne dolazi u obzir, tada joj je on (odvj. Arambašić) zaprijetio da će u suprotnom biti privedeni njezin otac i brat te da će joj dijete biti oduzeto i odvedeno u dom. Međutim, u svojoj obrani na glav-noj raspravi dana 7. prosinca 2007.g. optužena je o ovoj okolnosti iskazivala posve drukčije, navodeći da su policijski službenici, kada su zaključili da ovakvim grubim metodama od nje neće ishoditi priznanje da neosnovano tereti I opt. i ostale optuženike, joj po-čeli prijetiti uhićenjem njezina oca, brata i supruga, govoreći da će joj dijete bit smješteno u dom za nezbrinutu djecu (strana 5. odjeljak 3.).

Slijedom naprijed navedenog iskaz opt. Gordane Getoš Mag-dić iz kojeg proizlazi da su policijski službenici primjenom sile i prijetnje od nje iznudili iskaz, nije uvjerljiv. Pače, svi svjedoci koji su bili nazočni njezinom ispitivanju u PU su potvrdili da je u zapi-snik uneseno samo ono što je optužena iskazivala.

(...)

– zapisniku o iskazu (obrani) koji je dala pred istražnim sucem Županijskog suda u Osijeku u predmetu broj: Kir-1128/06 od 21. listopada 2006. (u daljnjem tekstu: iskaz pred istražnim sucem).

324. Podnositelj Glavaš naveo je u ustavnoj tužbi da je njegovo pravo na korištenje zakonitih dokaza povrijeđeno time što je njegova kaznena osuda rezultat korištenja nezakonitih dokaza u kaznenom postupku, i to: – iskaza podnositeljice Getoš Magdić pred policijom, – iskaza podnositeljice Getoš Magdić pred istražnim sucem,

325. Podnositelj Krnjak i podnositelj Valentić također su prigovo-rili iskazima podnositeljice Getoš Magdić pred policijom i istražnim sucem kao navodno nezakonitim dokazima.


326. Podnositeljica Getoš Magdić navela je u ustavnoj tužbi da ju je 18. listopada 2006. mobilnim telefonom nazvao načelnik PU osječko-baranjske Vladimir Faber, pozivajući je da se kao osoba osumnjičena za kazneno djelo ratnog zločina javi u PU osječko-ba-ranjsku. Smatra da su joj, zbog uporabe nezakonitih dokaza, učinje-ne povrede ustavnih prava zajamčene člancima 22., 24. stavkom 2. i 29. stavkom 3. Ustava. Takav način pozivanja podnositeljica Getoš Magdić smatra nezakonitim, jer je u konkretnom slučaju, umjesto po članku 177. ZKP-a, trebalo postupiti po članku 186. stavku 3. ZKP-a u vezi s člankom 225. ZKP-a u smislu davanja podnositelji-ci Getoš Magdić upozorenja o pravima koja ima kao osumnjičena osoba, pristupiti njezinom ispitivanju i o tome sačiniti zapisnik te je nakon toga odmah privesti istražnom sucu ili je eventualno zadržati najdulje 24 sata. Podnositeljica Getoš Magdić tvrdi da je istoga dana, 18. listopada 2006., oko 20.30 sati pristupila u PU osječko-baranj-sku. U prilog svojoj tvrdnji da je u konkretnom slučaju postupljeno protivno navedenim odredbama ZKP-a podnositeljica Getoš Magdić navodi dijelove svjedočkog iskaza načelnika PU osječko-baranjske Vladimira Fabera, koji je naveo da je u slučaju podnositeljice Ge-toš Magdić bilo unaprijed dogovoreno s policijskim istražiteljima Gerovac i Mikulić da se najprije obave obavijesni razgovori, što je i učinjeno. Podnositeljica Getoš Magdić tvrdi da se protiv osobe osumnjičene za kazneno djelo ne smiju voditi nikakvi obavijesni razgovori, nego da se mora postupiti po članku 225. ZKP-a i upozo-riti osumnjičenu osobu o njezinim pravima.

327. Podnositeljica je dalje navela da su njezina prava prilikom davanja spornih iskaza pred policijom i istražnim sucem najviše povrijeđena time što je ondje zadržana izvan zakonom dopušte-nog roka od 48 sati te tvrdi da su mjere represije provođene u cilju slamanja njezinog otpora išle tako daleko u kršenju zakona da je Zapisnik o iskazivanju sačinjen nakon proteka 48 sati od početka njezinog boravka u prostorijama PU osječko-baranjske. Tvrdi da je nesporno da je ondje boravila 56 sati te da je njezin iskaz iznuđen nakon proteka zakonom dopuštenog vremena.

Zaključno je istaknula da su sve navedene činjenice o nezakonitom pritvaranju, nezakonitom postupanju policije prema njoj, prisiljava-nju na iskazivanje ucjenjivanjem putem dovođenja njezinog malo-ljetnog djeteta u policiju (v. točku 415.) i druge okolnosti »bitne povrede ZKP-a i povrede osnovnog načela zakonitosti«, no da je u tome ipak najvažnija činjenica prekoračenja dopuštenog vremena zadržavanja.

328. U odnosu na iskaz (obranu) koji je podnositeljica Getoš Magdić dala u policiji 20. listopada 2010., podnositelj Glavaš ista-knuo je kako je riječ o nezakonitom dokazu, navodeći dva razloga: – da je pribavljen suprotno članku 225. stavku 8. ZKP-a pa da se stoga, prema članku 225. stavku 10. ZKP-a, takva obrana ne može upotrijebiti kao dokaz u kaznenom postupku (dokaz koji je u sa-


(...)

Konačno, valja istaći da čak niti zadržavanje osumnjičenice dulje od roka određenog člankom 97. stavkom 1. Zakona o ka-znenom postupku ne bi dovelo do nezakonitosti njenog ispitivanja odnosno do nemogućnosti uporabe zapisnika o tom ispitivanju u dokaznom postupku.

Naime, člankom 9. stavkom 2. Zakona o kaznenom postupku propisano je da su nezakoniti oni dokazi koji su pribavljeni kr-šenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i čast te prava na ne-povredivost osobnog i obiteljskog života, kao i oni dokazi koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izri-čito predviđeni ovim Zakonom te drugi dokazi za koje se iz njih saznalo. …«

334. Dijelovi rješenja Vrhovnog suda broj: I Kž 376/08-3 od 30. travnja 2008., koji se odnose na prigovor da u zapisnik PU osječ-ko-baranjske o ispitivanju podnositeljice Getoš Magdić nije unesena njezina izjava da će se braniti šutnjom, glase:

»Nije u pravu niti optužena Gordana Getoš Magdić kada u žalbi tvrdi da je postupanje redarstvenih vlasti nakon njenog dola-ska u Policijsku upravu bilo nezakonito, jer nije sačinjen zapisnik o njenom ispitivanju kada je ona rekla da neće iskazivati, pa da bi uslijed toga i kasnije sačinjeni zapisnik o njenom ispitivanju, kada je ona odlučila iskazivati, bio nezakonit dokaz.

Naime, iz odredaba članka 177. Zakona o kaznenom postup-ku ne proizlazi obveza redarstvenih vlasti da o izjavi osumnjičenika danoj bez branitelja da ne želi iskazivati, sačine zapisnik, već je dostatno da tu okolnost konstatiraju službenom zabilješkom koja se, u skladu s odredbom članka 78. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku, treba izdvojiti iz spisa. Takva izjava, međutim, ne isklju-čuje mogućnost da osumnjičenik kasnije odluči iskazivati i tada se, ako je nazočan njegov branitelj (kao što je ovdje bio slučaj), sači-njava zapisnik koji se, prema posljednjoj rečenici odredbe članka 177. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku, može upotrijebiti kao dokaz u kaznenom postupku, dakako – ako isti zadovoljava ostale uvjete propisane člankom 225. Zakona o kaznenom postupku.«


335. Što se tiče dokaza vezanih uz zakonitost iskaza podnosite-ljice Getoš Magdić pred policijom i istražnim sucem, Ustavni sud primjećuje da se Županijski sud u Zagrebu tim pitanjem bavio od početka rasprave do ožujka 2008. ispitivanjem policajaca, branitelja podnositeljice i državnog odvjetnika. Ustavni sud također primjeću-je da je prvo ročište za glavnu raspravu održano 15. listopada 2007. Od tog dana do 26. ožujka 2008., kada je sud donio negativnu (od-bijajuću) odluku o prijedlogu obrane da se iz spisa kao nezakonit dokaz izdvoji podnositeljičin iskaz, već je održano trideset ročišta za glavnu raspravu (30 raspravnih dana), i kroz cijelo to vrijeme provlačilo se pitanje zakonitosti odnosno nezakonitosti tog iskaza.

Prema tome, sud je bio svjestan važnosti tog pitanja te je proveo dokaze kako bi utvrdio je li taj iskaz pribavljen na nezakonit na-čin. Tako je u odnosu na okolnosti ispitivanja podnositeljice Getoš Magdić i podnositelja Dragića u PU osječko-baranjskoj 20. listopada 2006., Županijski sud u Zagrebu na glavnoj raspravi, održanoj 5. studenoga 2007. ispitao svjedoke Andriju Getoša, Tomislava Geto-ša, Ivicu Magdića, Aleksandru Uzur Burjan, Radoslava Arambašića, Željka Krpana, Damira Ratkovića, Ankicu Kovač, Vjekoslava Tapša-njija, Marija Bratića, Željka Mikulića, Antonija Gerovca i Vladimira Fabera, te vještaka za grafologiju Marijana Krajnu.

Poslije provedenog dokaznog postupka, sud je rješenjem od 26. ožuj-ka 2008. odbio prijedloge branitelja podnositelja Glavaša i podnosi-teljice Getoš Magdić da se kao nezakoniti iz spisa izdvoje zapisnici o ispitivanju podnositeljice Getoš Magdić pred policijom i istražnim sucem. Tu je odluku potvrdio i Vrhovni sud.

Posve je nelogično da optužena, ukoliko je u PU bila izložena okrutnim metodama i ucjenama od strane policijskih službenika ili branitelja, kako bi to proizlazilo iz njezine obrane, o tome nije obavijestila istražnog suca nakon što je privedena iz PU, poglavito obzirom na težinu inkriminacija za koje se teretila. Istražni sudac je ispitao optuženu u dva navrata, najprije 21. listopada 2006.g. (list 3454) kojom prilikom je na izričit upit iskazala da tijekom krimi-nalističke obrade u policiji nije zadobila nikakve ozljede, a potom i 22. listopada 2006.g. (list 3480) međutim, ni tada nije spomenula bilo kakvo fi zičko ili psihičko zlostavljanje u PU, ali je navela da se u pritvoru osjeća nesigurno jer joj prijete nepoznate osobe.«

332. Rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 26. ožujka 2008. potvrđeno je rješenjem Vrhovnog suda broj: I Kž 376/08-3 od 30. travnja 2008. Vrhovni sud ocijenio je da zapisnici o ispitivanju pod-nositeljice Getoš Magdić predstavljaju zakonite dokaze. Obrazloženje Vrhovnog suda u odnosu na taj žalbeni navod glasi:

»Također se neosnovano u žalbama optuženika tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. u svezi sa čl. 9. ZKP-a, odnosno da se presuda temelji na nezakonitom dokazu – zapisniku o ispitivanju opt. G. G. M. pred redarstvenim vlastima 20. listopada 2006. te pred istražnim sucem 21. listopada 2006.

Iako se u žalbama opt. Branimira Glavaša i opt Gordana Ge-toš Magdić točno navodi da je opt. Gordana Getoš Magdić u zgradu policije došla 18. listopada 2006. u 20,30 sati, da je sa njenim ispi-tivanjem započeto 20. listopada 2006. u 17,25, a završeno 21. listo-pada 2006. u 00,15, sati, što znači da je u prostorijama redarstvenih vlasti provela četiri sata duže nego što su je redarstvene vlasti mogle zadržavati (redarstvene vlasti mogle su je zadržati najdulje 48 sati), da je opt. Gordana Getoš Magdić u nazočnosti branitelja Radoslava Arambašića prvotno iskazala da će se braniti šutnjom i da o takvoj obrani šutnjom nije sačinjen zapisnik, te da je odvjetnik Radoslav Arambašić u drugom, odvojenom postupku istovremeno branio opt. Freda Marguša za dio inkriminacija ratnog zločina za koja se tereti i opt. Gordana Getoš Magdić sa suoptuženicima (ubojstvo Lovrića i Ratkovića), po stanovištu ovog drugostupanjskog suda, njezin iskaz pred redarstvenim vlastima, kod kojega je ostala i pred istražnim sucem, ne predstavlja pribavljanje obrane opt. Gordane Getoš Magdić na nezakonit način u smislu čl. 9. st. 2. ZKP-a, te ne predstavlja nezakonit dokaz.«

333. Dijelovi rješenja Vrhovnog suda broj: I Kž 376/08-3 od 30. travnja 2008., koji se odnose na prigovor o prekoračenom zakon-skom vremenu zadržavanja podnositeljice Getoš Magdić na policij-skom ispitivanju glase:

»U odnosu na žalbene tvrdnje optuženog Branimira Glava-ša i optužene Gordane Getoš Magdić kojima se pokušava osporiti utvrđenje prvostupanjskog suda da zadržavanje tada osumnjičene Gordane Getoš Magdić nije premašilo rokove određene člankom 98. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku te člankom 28. stav-kom 1. Zakona o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kri-minaliteta (»Narodne novine« broj 88/01., 12/02., 33/05. i 48/05.) u vezi s člankom 16. Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava (»Narodne novine« broj 175/03.), va-lja odgovoriti da je sud prvog stupnja na temelju ispravne i detaljne te valjano obrazložene analize svih provedenih dokaza, uz pravil-nu primjenu odredaba Zakona o kaznenom postupku o uhićenju i zadržavanju, nedvojbeno utvrdio da je tada osumnjičena Gordana Getoš Magdić dragovoljno pristupila u prostorije Policijske uprave osječko-baranjske u večernjim satima 18. listopada 2006. te da je, kako je to pravilno konstatirano i izvješćem o njenom uhićenju (kojega je optuženica i potpisala), ona uhićena tek 19. listopada 2006. u 01,30 sati.

Naime, njen dragovoljni dolazak u Policijsku upravu povo-dom telefonskog poziva načelnika te Uprave Vladimira Fabera ni u kom se slučaju, kako to pogrešno u svojim žalbama tvrde optuženi Branimir Glavaš i optužena Gordana Getoš Magdić, ne može sma-trati uhićenjem u smislu članka 6. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku.


dovodi do povrede Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zaštićenih prava.


342. U okviru prigovora podnositelja Glavaša vezanih uz izja-ve podnositeljice Getoš Magdić pred policijom i istražnim sucem, Ustavni sud dužan je osvrnuti se i na dio njegove ustavne tužbe u kojem se razmatra važnost tih iskaza za pravnu situaciju samog podnositelja Glavaša.

Naime, podnositelj Glavaš naveo je u ustavnoj tužbi da eventualna involviranost podnositeljice Getoš Magdić u inkriminirane događaje nikako nije dokaz njegove involviranosti. Osporio je postojanje svoje zapovjedne odgovornosti tvrdnjama da podnositeljica Getoš Magdić nikad nije bila zapovjedno podređena njemu kao vojnom zapovjed-niku obrane grada, nego da je hijerarhijski pripadala zapovjednom lancu Operativne zone Osijek pod zapovjedništvom generala Karla Gorinšeka, a da također nikada nije bila njegova tajnica. Smatra da je podnositeljica Getoš Magdić u navedenim okolnostima nezako-nitog trajanja i načina zadržavanja u policiji, neistinito involvirala njega u inkriminirane događaje kako bi sebe prikazala samo kao izvršiteljicu protuzakonite zapovjedi za privođenje civila i time sebi pokušala olakšati poziciju u postupku, nadajući se kako će postati zaštićeni ili krunski svjedok. Također smatra da je takav njezin iskaz trebao poslužiti i otklanjanju istraživanja zločina po liniji zapovije-danja u kojoj je bio i njezin otac Andrija Getoš.

Dalje je naveo da je sud na raspravi 14. prosinca 2007. podnosite-ljici Getoš Magdić predočio njezin iskaz dan u policiji u nazočnosti branitelja, iako je prethodno odlučio da će odluku o zakonitosti tog iskaza donijeti kasnije tijekom postupka, s obzirom da je traženo izdvajanje tog iskaza kao nezakonitog dokaza, čime je dozvolio da sadržaj potencijalno nezakonitog dokaza uđe u činjenični supstrat pravno valjanog dokaza.

Konačno, podnositelj Glavaš naveo je i to da je 7. siječnja 2007. u informativnoj emisiji »Dnevnik HRT« objavljen autentični zvučni zapis tada već bivšeg načelnika PU osječko-baranjske, Vladimira Fa-bera, s Anom-Marijom Getoš, sestrom podnositeljice Getoš Magdić, iz kojeg proizlazi da jedan pripadnik policije na visokom položaju i član Komisije za pomilovanja nudi svoju pomoć podnositeljici Getoš Magdić te tako zloupotrebljava svoju funkciju i nanosi štetu službi. Navodi i da je tjednik Nacional objavio 8. siječnja 2008. transkript razgovora iz kojeg je vidljivo kako je Vladimir Faber, koji je tada obnašao dužnost savjetnika Ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske, tijekom razgovora tražio da podnositeljica Getoš Magdić ostane kod obrane koju je iznijela u policiji u nazočnosti odvjetnika, u kojoj je teretila podnositelja Glavaša za počinjenje kaznenih djela ratnog zločina, a da će joj on zauzvrat pomoći oko kazne i pomi-lovanja te da će u protivnom razotkriti kako su ona i podnositelj Glavaš bili ljubavnici te kako ju je on spolno zlostavljao. Podnositelj Glavaš je istaknuo kako Vladimir Faber u svom svjedočkom iskazu nije poricao te navode.

342.1. Ustavni sud nije sudsko raspravno tijelo koje bi se moglo ba-viti navedenim podnositeljevim prigovorima. Pod uvjetom da sud-ska ocjena nije arbitrarna, stupanj utjecaja ocjene pravne valjanosti i pravne relevantnosti koju je sud dao iskazu jednog optuženika na osobnu pravnu situaciju drugog optuženika nije argument na ko-jem bi se mogli temeljiti prigovori tog drugog optuženika da su mu sudovi povrijedili njegovo ustavno pravo na pravično suđenje. Kao što je prethodno utvrđeno, u sudskim ocjenama pravne valjanosti i pravne relevantnosti iskaza koje je podnositeljica Getoš Magdić dala pred policijom i istražnim sucem nema naznaka arbitrarnosti.

336. Kad je riječ o ukupnom vremenu koje je podnositeljica Ge-toš Magdić provela u policiji, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud podrobno obrazložio razloge zbog kojih je ocijenio da njezino zadržavanje u policiji nije premašilo rokove određene člankom 98. stavkom 1. ZKP-a i člankom 28. stavkom 1. ZUSKOK-a/01, a da prekoračenje rokova samo po sebi u svakom slučaju ne dovodi do nezakonitosti ispitivanja osobe odnosno do nemogućnosti uporabe zapisnika o tom ispitivanju u dokaznom postupku. Nije na Ustav-nom sudu ocjenjivati je li podnositeljica početno dragovoljno došla u prostorije policijske uprave, a ne postoje naznake koje bi upućivale da je bilo drugačije. Također nije na Ustavnom sudu utvrđivati tre-nutak kada se ima smatrati da je nastupilo podnositeljičino lišenje slobode. Utvrđivanje činjenica u nadležnosti je raspravnog suda.

337. Kad je riječ o vremenu koje je podnositeljica Getoš Magdić provela u policiji prije nego što je došao branitelj, s aspekta zaštite ustavnih prava podnositeljice relevantna je činjenica da ona u to vrijeme nije iskazivala, a nije davala ni obranu. Prema tome, kako podnositeljica nije davala izjave u vrijeme dok se nalazila u polici-ji bez branitelja, činjenica da nije odmah imala branitelja prilikom dolaska na policiju nije utjecala na pravičnost cijelog postupka i ne predstavlja povredu članka 6. stavka 3. točke c) Konvencije. Treba podsjetiti da ESLJP ustrajno naglašava kako snimanje razgovora, kao i nazočnost odvjetnika, predstavljaju zaštitu od neprimjerenog po-našanja policije. »Međutim, Sud nije uvjeren kako je to neophodan preduvjet pravičnosti u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije. Bitno pitanje koje ostaje u svakom zahtjevu iznesenom pred ovaj Sud je to je li u okolnostima pojedinog predmeta podnositelj zahtjeva imao pravično suđenje.« (Brennan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda, 16. listopada 2001., zahtjev br. 39846/98, § 53.).

338. Ustavni sud dalje naglašava da upotreba dokaza u kazne-nom postupku koji je dobiven povredom članka 23. stavka 1. Usta-va odnosno članka 3. Konvencije uvijek otvara ozbiljne sumnje oko pravičnosti takvog postupka s aspekta članka 29. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije. U tom smislu podsjeća na načelno pravno stajalište ESLJP-a koje je izraženo u predmetu Jalloh protiv Njemačke (presuda [VV], 11. srpnja 2006., zahtjev br. 54810/00):

»99. Međutim, pristup je različit za dokaze prikupljene mje-rama za koje je utvrđeno da predstavljaju povredu članka 3. Pro-blem može nastati u smislu članka 6. stavka 1. u odnosu na dokaze prikupljene povredom članka 3. Konvencije, čak i ukoliko korište-nje takvih dokaza nije bilo odlučujuće za određivanje sankcije (v. Içöz protiv Turske (odluka), br. 54919/00, 9. siječnja 2003., i Koç protiv Turske (odluka), br. 32580/96, 23. rujna 2003.).«

339. Kad je riječ o konkretnom slučaju, iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi podnositeljica Getoš Magdić na policiji bila zlostav-ljana ili da bi njezin iskaz bio iznuđen silom. Ona je isti iskaz dala i pred istražnim sucem, to jest ponovila je ono što je izjavila i na policiji uz nazočnost branitelja, ne navodeći da je na policiji bila zlostavljana ili da je njezin iskaz bio iznuđen silom. Prilikom davanja iskaza pred istražnim sucem 21. listopada 2006. također je izjavila da nije zadobila nikakve ozljede tijekom kriminalističke obrade u policiji.

S obzirom na takvo stanje stvari, nije osnovano od Ustavnog suda zahtijevati da pokloni vjeru podnositeljičinim tvrdnjama, navedeni-ma u ustavnoj tužbi, nakon što su i prvostupanjski i drugostupanjski sud utvrdili, svaki u okviru svojih nadležnosti, nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je podnositeljica aktivno sudjelovala, da u postupanju policije nije bilo elemenata prisile.

340. Slijedom navedenog, Ustavni sud mora utvrditi da ne po-stoje osnove za tvrdnju kako su iskazi podnositeljice Getoš Magdić dani pred policijom i istražnim sucem bili pribavljeni na način koji



347. U raspravnom zapisniku od 1. rujna 2008. navedeno je da na raspravu nisu pristupili svjedoci Snežana Berić i Rajko Berić, iako su uredno obaviješteni o glavnoj raspravi (v. točku 351.).

348. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj: X-K-rz-1/07 od 5. studenoga 2007. (točka 1.d) izreke) odbijen je prijedlog obrane podnositelja Glavaša da se iz spisa izdvoje zapisnici o ispitivanju oštećenih Snežane Berić, Rajka Berića, Ratka Berića i Smilje Be-rić. Naime, branitelji podnositelja Glavaša tvrdili su da mu nije bilo omogućeno prisustvovati njihovom ispitivanju koje je obavljeno pred nadležnim sudom za ratne zločine u Beogradu. Relevantni dio obrazloženja navedenog rješenja glasi:

»Također, neutemeljen je i prijedlog branitelja I optuženog da se iz spisa kao nezakonit dokaz izdvoje zapisnici o ispitivanju svje-doka Snežane Berić, Rajka Berić, Ratka Berić i Smilje Berić zbog toga jer, kako to isti navodi, im nije bilo omogućeno da prisustvuju ispitivanju ovih svjedoka pred Sudom za ratne zločine u Beogradu. Naime, odvj. Dražen Matijević i ne navodi što smatra kao onemo-gućavanje dolaska i prisutnosti ispitivanju svjedoka pred Sudom u Beogradu. Na stranici 1407 spisa se nalazi službena zabilješka u kojoj je istražni sudac dana 28. rujna 2006. g. konstatirao da je I optuženog Branimira Glavaša i njegovog branitelja odvj. Antu Madunića, kao i zamjenicu ŽDO-a, obavijestio da će pred Sudom za ratne zločine u Beogradu dana 4. listopada 2006. g. kao svje-doci biti ispitani Snežana, Ratko, Rajko i Smilja Berić, a povodom zamolnice ovog suda.

Prema tome, branitelj I optuženog je znao vrijeme i mjesto ispitivanja svjedoka pred sudom u Beogradu i na taj način mu je bilo omogućeno da dođe na ovaj sud i bude nazočan njegovom ispitivanju.«

349. To je rješenje potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj: I Kž 1113/07-3 od 28. studenoga 2007., čiji relevantni dio glasi:

»Nije osnovan niti prigovor žalitelja u odnosu na toč. 1.d), budući da se niti u žalbi ne osporava da je istražni sudac Suda za ratne zločine u Beogradu, obavijestio žalitelja i njegovog bra-nitelja o vremenu i mjestu ispitivanja navedenih svjedoka, te je time okrivljeniku i njegovom branitelju dana mogućnost da budu nazočni tom ispitivanju, pa njihova izočnost ne čini ove zapisnike nezakonitima.«

350. Istovjetne prigovore o nemogućnost ispitivanja svjedokinje Snežane Berić i o nezakonitosti njezinog iskaza podnositelj je ista-knuo i u žalbi protiv prvostupanjske presude (spis Županijskog suda u Zagrebu, list 10629). U odnosu na žalbene navode podnositelja Glavaša, koji se odnose na osporavanje iskaza svjedokinje Snežane Berić, Vrhovni sud u osporenoj je drugostupanjskoj presudi naveo:

»Isto tako, neosnovano se i opetovano pokušava osporiti i (...) zakonitost iskaza svjedokinje Snežane Berić, budući da su ti prigovori već bili razmatrani i pravomoćno otklonjeni odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-671/08 od 23. srpnja 2008. i I Kž- 1113/07 od 28. studenog 2007., pa se žalitelj na iste upućuje.«


351. Uvidom u raspravni zapisnik od 1. rujna 2008. (spis Žu-panijskog suda u Zagrebu, list 7806), Ustavni sud utvrdio je da na raspravu nisu pristupili svjedoci Snežana Berić i Rajko Berić, iako su bili uredno obaviješteni o glavnoj raspravi. Također je utvrdio da je Snežana Berić podneskom od 11. lipnja 2008. obavijestila sud da ne želi dati iskaz u tom kaznenom predmetu te da je svjedok Rajko Berić podneskom od 8. srpnja 2008. obavijestio sud da kao svjedok ne želi doći u Hrvatsku, s obzirom da je u velikom strahu i smatra se ugroženim jer mu se prijeti, zbog čega ne želi pristupiti na sud.

6.2. Zapisnik o iskazu svjedokinje Snežane Berić kao navodno nezakoniti dokaz

343. Na temelju članka 331. stavka 1. točke 2. ZKP-a, na glavnoj raspravi 13. studenoga 2008. pročitan je iskaz svjedokinje Snežane Berić od 4. listopada 2006. Ta je svjedokinja sudu dostavila izjavu ovjerenu u Generalnom konzulatu Republike Srbije u Sidneyu 10. srpnja 2008., u kojoj je navela da u tom postupku ne želi svjedočiti niti na bilo koji način sudjelovati, no da stoji iza svih izjava koje je do sada dala pred nadležnim tijelima. Slijedom navedenog, a budući da svjedokinja u postupku nije željela iskazivati, postupano je po citiranoj odredbi ZKP-a te je pročitan njezin iskaz sa zapisnika od 4. listopada 2006.

344. Iskaz svjedokinje Snežane Berić Županijski sud u Zagrebu cijenio je kao kontrolni dokaz u odnosu na utvrđivanje okolnosti postupanja Zorana Brekala prema oštećeniku Čedomiru Vučkoviću (slučaj »Ljeto/91«). Nadalje, iskaz svjedokinje Berić sud je cijenio prilikom utvrđivanja zapovjednih ovlasti podnositelja Glavaša. Pri-tom je njezin iskaz doveo u vezu s iskazima svjedoka Ladislava Bo-gnara i Ljepojka Rukelja.


345. Podnositelj Glavaš naveo je u ustavnoj tužbi da nije imao mogućnost ispitati svjedokinju Snežanu Berić (uz Ratka Berića, Raj-ka Berića i Smilju Berić) i na taj način njezin iskaz podvrgnuti pro-vjeri. Istodobno je istaknuo da je Županijski sud u Zagrebu odluku o njegovoj krivnji utemeljio, između ostaloga, i na iskazu te svjedo-kinje (Snežane Berić), čije je ispitivanje predložila optužba. Nagla-sio je da se to posebno odnosi na događaj od 31. kolovoza 1991. i oštećenika Čedomira Vučkovića te na tvrdnje da je podnositelj bio formalni i stvarni zapovjednik Prištapske čete. Navedena svjedoki-nja nikada nije ispitana pred raspravnim vijećem. Naime, Županijski sud u Zagrebu uputio joj je poziv na raspravu, ali ona na nju nije pristupila, nego je 11. lipnja 2008. putem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske dostavila svoju izjavu u kojoj je izričito navela da ne želi iskazivati u tom kaznenom postupku. Ta izjava (zapravo je riječ o transkriptu audio-zapisa sa ispitivanja provedenog pred nadležnim sudom za ratne zločine u Beogradu 4. listopada 2006. po zamolnici Županijskog suda u Zagrebu) pročitana je na raspravi 13. studenoga 2008. Ispitivanju te svjedokinje u Beogradu nazočili su sudac Županijskog suda u Zagrebu Zdenko Posavec i zamjenica ŽdoZG-a Jasmina Dolmagić, dok podnositelj Glavaš i njegovi brani-telji nisu bili nazočni te nisu imali mogućnost ispitati je.

346. Podnositelj Glavaš dalje je naglasio kako je predložio da se svjedoci Snežana Berić, Ratko Berić, Rajko Berić i Smilja Berić, uko-liko njihovo ispitivanje nije moguće, ispitaju u Republici Srbiji te da mu se u tu svrhu omogući tzv. safe passage. Riječ je o mehanizmu u kojem bi nadležni hrvatski sud od Republike Srbije pribavio pisa-nu garanciju da će podnositelj neometano prijeći državnu granicu s Republikom Srbijom, pristupiti na sud u toj državi, sudjelovati u ispitivanju svjedoka te se na isti način vratiti u Republiku Hrvatsku. Ta je garancija podnositelju bila potrebna s obzirom da se protiv njega, Vladimira Šeksa i još četrdesetak osoba pred Vojnim sudom u Beogradu vodio postupak pod brojem: K-243/92 zbog kaznenog djela genocida u stjecaju s kaznenim djelom oružane pobune. Taj je prijedlog podnositelj Glavaš podnio pozivajući se na praksu Među-narodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu Blaškić (odluka od 7. siječnja 1998. kojom se svjedoku obrane »D/C« jamči tzv. safe passage). Podnositelj je, za slučaj da sud odbije taj dokazni prijedlog, dalje predložio da se navedene svjedoke ispita putem sred-stava prijenosa slike i zvuka (video-veze). Međutim, i taj je dokazni prijedlog Županijski sud u Zagrebu odbio.


stupku. Nakon toga, u rješenju od 22. ožujka 2006. g. istražni sudac je prihvatio prijedlog ŽDO-a te odredio poseban način ispitivanja ugroženog svjedoka uz prikrivanje njegovih osobnih podataka i određivanjem pseudonima. Prema tome, protivno navodu odvj. Dražena Matijevića, istražni sudac je postupio u skladu s odredbom čl. 238. c ZKP, te je donio rješenje o ispitivanju ugroženog svjedoka, koje je dostavio strankama. Kako je kaznena prijava protiv I opt. Branimira Glavaša podnesena 5. travnja 2006. (list 836), u vrijeme kad je istražni sudac donosio rješenje o ispitivanju ugroženog svje-doka, kazneni postupak protiv I optuženog još nije bio pokrenut, tako da on tada nije imao svojstvo stranke, pa mu navedeno rješe-nje nije moglo biti dostavljeno.«

358. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj: X-K-rz-1/07 od 3. lipnja 2008. određeno je da se, na temelju članka 329. stavka 4. u vezi s člankom 238.d stavkom 2. ZKP-a, usvaja prijedlog ŽdoZG-a te da će se »ugroženi svjedoci« pod pseudonimima »zaštićeni svjedok 06« i »Drava« ispitati prikrivanjem osobnih podataka i prikrivanjem izgleda svjedoka. Nadalje, na temelju članka 16. ZoPSMKS-a i član-ka 35. ZUSKOK-a/01, odlučeno je da će se na glavnoj raspravi, za vrijeme ispitivanja svjedoka pod pseudonimom »Drava«, isključiti javnost. Riječ je o kogentnoj odredbi.

Za takvu odluku Županijski sud u Zagrebu u obrazloženju presude naveo je sljedeće razloge:

»… Naime, položaj ugroženih svjedoka u ovom postupku vrlo je delikatan, prije svega zbog činjenice da se optuženici terete zbog jednog od najtežih kaznenih djela, kao i njihovih saznanja o inkriminiranim događajima, a vezano za to i odnos lokalne sredine u kojoj svjedoci žive prema događajima proizašlim iz Domovinskog rata. Zbog toga, a kako ne bi došla u pitanje mogućnost otkrivanja njihovog identiteta, ugroženim svjedocima je potrebna maksimalna zaštita, jer u suprotnom, ako bi iskazivali prema općim odredbama ZKP-a, pojavljivanjem i iskazivanjem u sudnici, postoji vjerojatnost da bi time sebe ili njemu blisku osobu izložili ozbiljnoj opasnosti po život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega.«


359. Zaštićeni svjedok »06« ispitan je na raspravi održanoj 16. prosinca 2008. Na temelju članka 293. alineje 4. ZKP-a, za vrije-me njegovog ispitivanja isključena je javnost (rješenje na listovima 8371-8372). Na raspravnom zapisniku od 16. prosinca 2008. (listo-vi 8363-8370) konstatirano je da je predsjednik vijeća prethodno utvrdio identitet »ugroženog svjedoka«, koji se nalazi u za to pred-viđenoj posebnoj prostoriji suda, te je ustanovljeno da su njegovi osobni podaci istovjetni s podacima od 22. ožujka 2006. u spisu broj: Kir-rz-2/06, koji se nalazi i čuva u posebnom omotu s nazna-kom »zaštićeni svjedok«, u koji je predsjednik vijeća, radi utvrđenja istovjetnosti svjedoka, izvršio uvid. Nadalje, konstatirano je da će se »ugroženi svjedok« ispitati putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka, prikrivanjem izgleda te je preko ekrana u sudnici sa svjedokom uspostavljen vizualni i zvučni kontakt, ali na način da se prikriva njegov izgled i glas.

360. Ustavni sud utvrdio je da su podnositelji bili prisutni ispiti-vanju zaštićenog svjedoka »06« i da im je bilo omogućeno postavljati mu pitanja. Predsjednik vijeća u više je navrata zabranio pitanja za koja je procijenio da nisu od značaja za ovaj predmet ili da bi se od-govorom na postavljeno pitanje mogao razotkriti identitet svjedoka.

Ustavni sud primjećuje da iskaz zaštićenog svjedoka »06« ima veliku važnost za utvrđivanje okolnosti stradavanja Čedomira Vučkovića 31. kolovoza 1991. u dvorištu SNO-a (slučaj »Ljeto/91«). Iskaz tog svjedoka potvrđen je drugim dokazima. Međutim, on nije ni jedini ni odlučujući za utvrđivanje tih okolnosti.

Sukladno tome, Ustavni sud zaključuje da nadležni hrvatski sud nije mogao osigurati dolazak svjedoka optužbe iz Republike Srbije na raspravu na kojoj bi i obrana imala mogućnost njihova ispitivanja (na njihovom ispitivanju pred sudom u Beogradu bila je nazočna, uz suca, samo predstavnica optužbe).

352. Ustavni sud primjećuje, s druge strane, da su na ispitivanje pred nadležni sud u Beogradu mogli ići podnositeljevi branitelji ako je optuženik bio objektivno spriječen osobno otputovati u Republi-ku Srbiju (s obzirom da se pred Vojnim sudom u Beogradu vodio postupak pod brojem: K-243/92 zbog kaznenog djela genocida u stjecaju s kaznenim djelom oružane pobune, kako je to istaknuo podnositelj). To što oni nisu otišli ili ih podnositelj nije angažirao da odu na ispitivanje ne može se u okolnostima konkretnog slučaja stavljati na teret nadležnom kaznenom sudu.

Također Ustavni sud primjećuje da su svjedoci Snežana Berić, Rajko Berić, Ratko Berić i Smilja Berić, koji su ispitivani u Republici Srbiji, kasnije ispušteni iz činjeničnog opisa kao oštećenici, pa su njihovi iskazi utoliko imali manju važnost no u trenutku kada se provodilo njihovo ispitivanje.

Konačno, iskaz Snežane Berić ne može se smatrati odlučujućim za ishod postupka.

Stoga su i nadležni prvostupanjski sud i Vrhovni sud osnovano mo-gli odbiti prijedlog podnositelja da se iz spisa izdvoje zapisnici o ispi-tivanju navedenih svjedoka zbog nemogućnosti obrane da ih ispita.

353. Na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona odlučeno je kao u točki V. izreke ove odluke.

6.3. Zapisnik o ispitivanju anonimnih svjedoka kao navodno nezakoniti dokaz

354. Zaštićeni svjedok »06« iskazivao je o okolnostima vezanima uz kazneno djelo u slučaju »Ljeto/91«. Zaštićeni svjedok »Drava« iskazivao je o okolnostima vezanima uz kazneno djelo u slučaju »Zima/91«.


355. Podnositelj Glavaš i podnositelj Krnjak naveli su u ustavnim tužbama da im je povrijeđeno pravo na uporabu zakonitih dokaza, jer se odluka o njihovoj krivnji temelji, između ostaloga, i na iskazu zaštićenog svjedoka »Drava«.


356. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj: Kvu-64/06 i Kir-rz-3/06 od 4. rujna 2006. prihvaćen je zahtjev GdoRH-a te je u odnosu na zaštićenog svjedoka »Drava« odlučeno da će se on ispitati kao krunski svjedok. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 7. rujna 2006. odlučeno je da će se on ispitati kao »ugroženi svjedok«.

357. O prijedlogu obrane podnositelja Glavaša da se iz spisa, kao nezakoniti dokazi, izdvoje zapisnici o ispitivanju zaštićenog svjedoka »06« broj: Kir-rz-1/06, odlučeno je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj: X-K-rz-1/07 od 5. studenoga 2007., kojim je taj pri-jedlog odbijen (točka 1.a) izreke). Relevantni dio obrazloženja na-vedenog rješenja glasi:

»Prije svega valja navesti da je ispitivanje ugroženog svje-doka pod pseudonimom ‘zaštićeni svjedok 06’ obavljeno u skladu s odredbama Zakona o kaznenom postupku. Naime, iz spisa br. Kir-rz-1/06 u kojemu je ispitan ovaj ugroženi svjedok, proizlazi da je Županijsko državno odvjetništvo istražnom sucu predložilo poseban način sudjelovanja i ispitivanja ugroženog svjedoka u po-


367. Prethodni prigovori, u odgovarajućem sadržaju, nalaze se u svim ustavnim tužbama podnositelja. Ustavni sud ocijenio je suviš-nim u ovoj odluci navoditi sve te prigovore.


368. Pravo na obrazloženu sudsku odluku podrazumijeva pozi-tivnu obvezu sudova da u svojim presudama navedu razloge kojima su se vodili pri njihovu donošenju. Međutim, eventualna povreda prava na pošteno suđenje zbog propusta suda da se te obveze pri-država uvijek će ovisiti o osobitim okolnostima svakog konkretnog slučaja. Ta obveza postoji i izvire iz članka 6. stavka 1. Konvencije.

369. ESLJP je u predmetu Gorou protiv Grčke (br. 2) (presuda [VV], 20. svibnja 2009., zahtjev br. 12686/03) naveo opća stajališta u odnosu na prigovor podnositelja da postupak nije bio pošten jer presuda nije bila valjano obrazložena:

»37. Sud ponavlja da članak 6. stavak 1. Konvencije obvezuje sudove da daju razloge za svoje odluke, ali on se ne smije shvatiti kao da zahtijeva detaljan odgovor na svaki argument. Stupanj do kojeg se ta dužnost primjenjuje može varirati sukladno prirodi od-luke. Štoviše, nužno je uzeti u obzir, inter alia, različitost prijedloga (submissions) koje parničar može podastrijeti sudovima i različitost koja postoji u državama ugovornicama kad je riječ o zakonskim odredbama, običajnim pravilima, pravnom mišljenju te prezentaciji i pripremi nacrta presuda. To su razlozi zbog kojih o pitanju jesu li sudovi propustili ispuniti obvezu iznošenja razloga koji izvire iz članka 6. stavka 1. može biti odlučeno u svjetlu okolnosti slučaja (vidjeti među ostalim izvorima, Ruiz Torija protiv Španjolske, 9. prosinca 1994., § 29., i Van de Hurk protiv Nizozemske, 19. travnja 1994., § 61. ...).«

370. Vrhovni sud u osporenoj je presudi odgovorio na prigovore podnositelja jer su ih oni isticali i u svojim žalbama. Mjerodavni dijelovi obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda glase:

»... Također se neosnovano u svim žalbama ističe da bi prvo-stupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, koja povreda bi se, prema žalbama, ogledala u tome da u presudi nedostaje ocjena iskaza pojedinih svjedoka, osobito ocjena proturječnih iskaza svjedoka, te svjedoka i optuženika međusobno. Suprotno žalbama, prvostupanjski sud je potpuno i jasno izložio svaki izvedeni dokaz i cijenio ga ponao-sob i u svezi s drugim dokazima i obranama optuženika, a stvar je procjene je li temeljem takve ocjene dokaza prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve ‘odlučne činjenice’ pa ovaj žalbeni prigovor zapravo predstavlja žalbeni osnov zbog pogrešno utvrđe-nog činjeničnog stanja.

Također se neosnovano u žalbama svih optuženika tvrdi da je povrijeđeno pravo obrane time što je sud odbio sve ili gotovo sve dokazne prijedloge pojedinih optuženika.

S tim u svezi treba istaći, da je tijekom postupka prvostu-panjski sud ispitao preko stotinu svjedoka, obavio brojna vještače-nja, izvršio uvid u brojne novinske članke, zapovijedi, naloge, upite, depeše, zapisnike, rješenja, potvrde, uvjerenja, transkripte sa sjed-nice Vrhovnog državnog vijeća i Ureda predsjednika Republike itd., a da je odbio ispitati preko 40 svjedoka koje je predlagala optužba, stotinjak svjedoka koje je predložio opt. Branimir Glavaš, desetak svjedoka koje je predložio opt. Ivica Krnjak, preko 40 svjedoka koje je predložila opt. Gordana Getoš Magdić, 12 svjedoka koje je predložio opt. Tihomir Valentić te tri svjedoka koje je predložio opt. Zdravko Dragić. Međutim, prvostupanjski sud dao je posve jasne i prihvatljive razloge zbog kojih je smatrao suvišnim izvoditi te dokaze, i te razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Naime, najveći dio svjedoka predloženo je ispitati na okol-nost povezanosti opt. Branimira Glavaša sa zaštitnom četom i di-verzantsko-izviđačkom postrojbom i događajima za koja se tereti, zatim na okolnosti vjerodostojnosti iskaza onih svjedoka koji terete ostale optuženike te na okolnost da li su optuženici Ivica Krnjak, Gordana Getoš Magdić, Tihomir Valentić i Zdravko Dragić pripa-

361. Nadalje, zaštićeni svjedok »Drava« (slučaj »Zima/91«) ispi-tan je na raspravi održanoj 3. i 4. veljače 2009. (listovi 8988-8994, 9007-9010 spisa Županijskog suda u Zagrebu). Na zapisniku s ra-sprave od 3. veljače 2009. konstatirano je da se svjedok nalazi u posebnoj prostoriji suda te da je predsjednik vijeća prethodno utvr-dio njegov identitet. Uvidom u osobnu iskaznicu utvrđeno je da su osobni podaci svjedoka istovjetni s osobnim podacima sa zapisnika od 28. kolovoza 2006., koji se čuva u posebnom omotu pod brojem Kir-rz-3/06, u koji je izvršen uvid. Na temelju članka 35. ZUSKOK-a/01 s rasprave je isključena javnost. Preko ekrana u sudnici je us-postavljen vizualni i zvučni kontakt s ugroženim svjedokom, ali na način da je prikriven njegov izgled i glas.

362. Uvidom u zapisnik, Ustavni sud utvrdio je da su podnosi-telji bili prisutni ispitivanju zaštićenog svjedoka »Drava« te da im je omogućeno postavljati mu pitanja. Predsjednik vijeća u nekoliko je navrata zabranio pitanja podnositelja za koja je smatrao da bi davanjem odgovora na njih zaštićeni svjedok mogao ugroziti svoj identitet.

363. Ustavni sud i ovdje primjećuje da iskaz zaštićenog svjedoka »Drava« ima veliku važnost, no da nije ni jedini, a ni odlučujući za utvrđivanje okolnosti odvođenja i likvidacije civila na rijeci Dravi. Naime, taj iskaz potvrđen je drugim dokazima.

Stoga ocjenjuje da je nadležni prvostupanjski sud osnovano mogao odbiti prijedloge podnositelja da se iz spisa izdvoje zapisnici o ispi-tivanju svjedoka »06« i »Drava«.


7) Pravo na obrazloženu odluku (zabrana arbitrarnosti)

365. Mjerodavni dio članka 29. stavka 1. Ustava glasi:

»Članak 29.


(...)


»Članak 6.



7.1. Prigovori podnositelja

366. U svojim ustavnim tužbama svi podnositelji naveli su mnoš-tvo prigovora kojima osporavaju činjenično stanje utvrđeno u po-stupku pred nadležnim sudom.

Tako je, primjerice, u opsežnoj ustavnoj tužbi podnositelj Krnjak osporio obrazloženje presude u dijelovima koji se odnose na vrijeme i mjesto osnivanja SUS-a, mjesto na kojem je bilo zapovjedništvo postrojbe, pripadnost podnositelja Krnjaka, Getoš Magdić, Konti-ća, Valentića i Dragića toj postrojbi te položaj i ovlasti podnositelja Krnjaka u njoj, utvrđenu dvostruku liniju zapovijedanja, odvođenje civila i likvidacije na rijeci Dravi te odvođenje i zlostavljanje Bori-slava Mamule.

Razloge zbog kojih smatra da su sudovi postupali arbitrarno podno-sitelj Krnjak sažima u tvrdnji: »Sudovi uopće ne obrazlažu činjeni-cama zašto nekome vjeruju, a zašto nekome ne vjeruju, što su ipak morali i trebali obrazložiti.«


8) Pravo na javnu objavu presude

373. Mjerodavna dio članka 6. stavka 1. Konvencije glasi:

»Članak 6.


... Presuda se mora izreći javno, ...«


374. Podnositelj Glavaš naveo je u ustavnoj tužbi da je od dana zaključenja glavne rasprave 28. travnja 2009. do objave prvostupanj-ske presude 8. svibnja 2009. prošlo deset dana, što smatra protivnim člancima 348., 349. i 356. stavku 1. ZKP-a, kojima je propisano da se presuda objavljuje istog dana kada je završena glavna rasprava, odnosno da se objava presude može odgoditi na rok od najviše tri dana.

375. Također je naveo da branitelji nisu bili prisutni prilikom izricanja presude jer su se odbili podvrgnuti dvostrukom pregledu na ulazu u sudsku zgradu i u samu sudsku dvoranu, pa im je ulaz u sudsku dvoranu zabranjen, a potom su uz prijetnju silom morali napustiti sudsku zgradu. Unatoč tome, u presudi je navedeno da je javno objavljena u nazočnosti branitelja koji su u uvodu poimenično navedeni.


376. U konvencijskom pravu, jedan od elementa prava na javnu raspravu jest i obveza suda da svoje presude izriče javno. Iako članak 6. stavak 1. Konvencije izrijekom propisuje: »Presuda se mora izreći javno ...«, u predmetu Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1984.) ta je odredba protumačena ovako:

»91. Sud je već rekao u drugim slučajevima da se ne osjeća obvezanim prihvatiti doslovnu interpretaciju riječi ‘izrečena javno’: u svakom pojedinom slučaju oblik publikacije koji se daje ‘presudi’ na temelju domaćeg prava tužene države mora se procjenjivati u svjetlu posebnih obilježja postupka o kojem je riječ i pozivanjem na cilj koji se želi postići člankom 6. stavkom 1. (čl. 6.-1.) u tom kontekstu, naime da se osigura provjera javnosti nad sudstvom s ciljem osiguravanja prava na pošteno suđenje ...«

377. Polazeći od tih načelnih pravnih stajališta ESLJP-a, ne čini se da bi nepoštovanje zakonskih rokova o kojima govori podnositelj Glavaš u konkretnom slučaju istodobno dovelo do njegove povrede ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje. Iako je zakon-ski rok bio prekoračen, objava nije odgađana toliko dugo da bi se mogla ocijeniti nerazumnom.

378. Što se tiče drugog prigovora (v. točku 375.), Ustavni sud napominje da se ne može upuštati u istraživanje opisanog događaja koji je navodno spriječio branitelje da budu prisutni prilikom izri-canja prvostupanjske presude.

Dovoljno je naglasiti da je obveza nadležnog Županijskog suda u Zagrebu – u slučaju da branitelji stvarno nisu bili na izricanju prvo-stupanjske presude – učiniti ispravak te presude kako bi tu navodnu netočnost iz nje otklonili.


C.B. NULLUM CRIMEN SINE LEGE

380. Članak 31. stavak 1. Ustava glasi:

»Članak 31.

Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je poči-njeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena

dali postrojbi Samostalna uskočka satnija u čijem sastavu je djelo-vala inkriminirana tajna grupa koja je počinila zločine opisane u toč. 2. a), b), c) i d) izreke pobijane presude.

Međutim, te okolnosti su, i po stajalištu ovog suda, već provedenim dokazima jasno i nedvojbeno utvrđene u odnosu na svakog optuženika ponaosob, da ne mogu biti dovedene u pitanje eventualnim izvođenjem daljnjih, pa i suprotnih dokaza od onih kojima je sud vjerovao, jer je takove, suprotstavljene dokaze već imao, ali im nije vjerovao, što je i obrazložio.

Tako je prvostupanjski sud odlučnu činjenicu da je opt. Branimir Glavaš imao efektivnu zapovjednu moć nad postrojbom zvanom Zaštitna četa, da je znao da njezini pripadnici čine kaznena djela opisana pod toč. 1, a da on nije ništa poduzeo da to spriječi, iako je njezin formalni zapovjednik bio Nikola Jaman, nedvojbe-no utvrdio sveobuhvatnom analizom i pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza, neovisno o samom broju onih koji tu činjenicu potvrđuju ili onih koji je ne potvrđuju.

Međutim, dokazi koji terete opt. Branimira Glavaša takve su kvalitete, snage i međusobne povezanosti da predloženi dokazi koji se sada ponavljaju i u žalbi, ne mogu dovesti u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane suda prvog stupnja (o čemu će nastavno biti više riječi u okviru razmatranja žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja).

Isto tako, pripadnost opt. Gordane Getoš Magdić, opt. Ivice Krnjaka, opt. Tihomira Valentića, opt. Dina Kontića i opt. Zdrav-ka Dragića Samostalnoj uskočkoj satniji, što su oni tijekom glavne rasprave negirali, potvrđena je međusobno sukladnim dokazima, među kojima su isprave, prvotne izjave optuženika pred redarstve-nim vlastima i pred istražnim sucem, izjave svjedoka, što će biti naknadno izloženo, da bi izvođenje bilo kakvih daljnjih dokaza u tom pravcu nužno dovelo do odugovlačenja postupka, a ne do drugačijeg utvrđenja tih odlučnih činjenica. Teoretski je moguće ispitati stotine svjedoka iz kojih bi proizlazilo da oni nemaju sa-znanja da su navedeni optuženici pripadali Samostalnoj uskočkoj satniji, ali to ne bi moglo obezvrijediti one dokaze koji nedvojbeno utvrđuju da su joj pripadali. Zato je prvostupanjski sud s pravom odbio dokazne prijedloge i tih optuženika.

Konačno, za odbijanje izvođenja daljnjih dokaza prvostu-panjski sud je iznio dostatne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud, pa u izloženom smislu, nije povrijeđeno načelo jednakosti oružja, kao jednog od temeljnih zahtjeva načela pravičnog postup-ka, kao što to pogrešno smatraju optuženici. ...«

371. Ustavni sud sa svoje strane opetovano naglašava da u pravilu ne dovodi u pitanje zaključke nadležnih redovnih sudova u pogledu utvrđivanja činjenica u predmetu, tumačenja i primjene domaćeg prava, dopuštenosti i ocjene dokaza u sudskom postupku, materi-jalne pravičnosti ishoda sudskog postupka i krivnje ili nedužnosti optuženika u kaznenom postupku (v. točku 303.).

Načelno govoreći, bez utjecaja na ovlast da ispituje suglasnost sud-skih odluka s Ustavom i Konvencijom, nije uloga Ustavnog suda da sam procjenjuje činjenice koje su vodile nadležni redovni sud da usvoji jednu odluku, a ne drugu. Kad bi bilo tako, Ustavni sud djelovao bi kao sud trećeg ili četvrtog stupnja i time ne bi poštovao ograničenja koja su nametnuta njegovu djelovanju.

Što se tiče pravičnosti provedenog kaznenog postupka, Ustavni sud također ponavlja da prigovore podnositelja koji se odnose na sam ishod postupka, osim ako nije riječ o nekoj arbitrarnosti, Ustavni sud ne može ispitivati na temelju članka 29. Ustava i članka 6. Kon-vencije. U svjetlu cjelokupnog spisa predmeta, opća je ocjena Ustav-nog suda, neovisno o pojedinim slučajevima koje je Ustavni sud u ovoj odluci zasebno ispitao, da su podnositelji mogli u osporenom postupku iznijeti svoje tvrdnje pred sudovima, koji su se na njih osvrnuli u odlukama koje su propisno obrazložene i nisu arbitrarne.



no utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na toč. 1. a) i b) izreke pobijane presude nije osnovana.«

383. Ustavni sud podsjeća i na presudu Vrhovnog suda broj: I Kž 319/09-3 od 8. rujna 2010., u kojoj je taj sud odbio žalbu državnog odvjetnika i potvrdio presudu Županijskog suda u Vukovaru kojom je optuženik oslobođen od optužbe da bi počinio krivično djelo iz članka 120. stavka 1. OKZRH. Svoju je presudu Vrhovni sud ute-meljio na stajalištu o »dvije sastavnice« ratnog zločina: vezi između kriminalnog čina kao objektivnog ostvarenja ratnog zločina i oku-pacije, rata ili oružanog sukoba (v. točku 93.) i stupnju intenziteta zlostavljanja. Mjerodavni dijelovi te presude koji se odnose na stu-panj intenziteta zlostavljanja glase:

»Svako protupravno postupanje za vrijeme okupacije prema civilima nije ujedno i ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Za ocjenu o postojanju ratnog zločina potrebno je da se radi o muče-nju i nečovječnom postupanju kod kojeg se nanose velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta. Uz to, potrebno je dokazati vezu iz-među kriminalnog čina kao objektivnog ostvarenja ratnog zločina i okupacije, odnosno postojanje namjere optuženika prema kojoj je njegova protupravna aktivnost u svezi s okupacijom pa da je time postupao suprotno pravilima međunarodnog prava koje za vrijeme okupacije (rata ili oružanog sukoba) štiti civile. U konkretnoj situ-aciju izostaju obje sastavnice.

Naime, prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda koje žalbom nije dovedeno u pitanje, tjelesni doticaj u kojem op-tuženik udara oštećenu S. C., hvata je za rame i odvlači na mjesto s kojeg je pokušala pobjeći nema onu kakvoću i količinu potrebnu da bi se radilo o ratnom zločinu, bez obzira na to što je počinjeno od stražara logora za vrijeme okupacije. Naime, opisano postupanje je bez sumnje protupravno i radi se o zlostavljanju, ali ne onom koje predstavlja mučenje i nečovječno postupanje niti se takvim postupanjem nanose velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta (nije dokazano da je oštećenica pretrpjela neku ozljedu). Mučenje je ono postupanje kojim se nanose vrlo ozbiljne i okrutne tjelesne i duševne patnje, a nečovječno postupanje je ono kojim se nanosi teške tjelesne i duševne patnje. Postupanje optuženika u konkretnoj situaciji nema takve značajke jer jedan udarac, hvatanje za rame i odvlačenje nije mučenje i nečovječno postupanje niti je takvim postupanjem oštećenici nanesena velika patnja i ozljeda tjelesnog integriteta. Stoga nema dokaza da bi u ovom slučaju bila ostvarena prva i osnovna sastavnica pravnog obilježja ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.«

384. Vrhovni sud u konkretnom je slučaju utvrdio da su ozljede oštećenika Nikole Vasića bile dovoljno teške da bi, »preko među-narodnog prava«, ušle u okvir članka 120. OKZRH-a. Ustavni sud nije nadležan ulaziti u sudsku ocjenu težine ozljeda te intenziteta tjelesnih i duševnih patnji žrtava sve dok zaključci o tom ozljedama i patnjama, izneseni u sudskim presudama, nisu »fl agrantno i očito arbitrarni« i time sami ne uzrokuju povredu Ustava i Konvencije.

U konkretnom slučaju nisu ispunjene te pretpostavke pa Ustavni sud utvrđuje da, u okviru tog prigovora, podnositelju Glavašu nije povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na koje se poziva.

385. Stoga je na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona odlučeno kao u točki V. izreke ove odluke.

2) Prigovori podnositelja Kontića

386. Podnositelj Kontić naveo je u ustavnoj tužbi da je osuđen za djelo koje samo sliči kaznenom djelu, i to primjenom kolektivne od-govornosti. Istaknuo je da svatko može biti proglašen krivim samo za ono kazneno djelo za koje se utvrdi da ga je počinio, a koje je kao takvo predviđeno kaznenim zakonom.

Podnositelj tvrdi da prvostupanjski sud, čije obrazloženje prihvaća i drugostupanjski sud, opisuje kaznenu odgovornost optuženih sku-

zakonom. Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva kazna.

(...)«

380.1. Članak 7. Konvencije glasi:

»Članak 7.

Nema kazne bez zakona

1. Nitko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo po-činjeno činom ili propustom koji, u času počinjenja, po unutraš-njem ili po međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao kazneno djelo. Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo počinjeno.

1) Prigovori podnositelja Glavaša

381. Podnositelj Glavaš naveo je u ustavnoj tužbi da je događaj vezan uz oštećenika Nikolu Vasića u slučaju »Ljeto/91« (v. točku 141.) pogrešno pravno kvalifi ciran kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH-a. Podnositelj smatra da Nikola Vasić nije pretrpio teške tjelesne ozljede niti mu je zdravlje bilo teško narušeno pa je, uz razloge podnositelja koji su navedeni u točki 142., i to razlog pogrešne kvalifi kacije djela kao onog koje potpada pod članak 120. stavak 1. OKZRH-a. Te je prigovore podnositelj isticao i u žalbi protiv prvostupanjske presude (spis Županijskog suda u Zagrebu, listovi 10697- 10700).


382. Odgovarajući na žalbeni navod podnositelja koji je isticao da tjelesne ozljede koje je zadobio Nikola Vasić u slučaju »Ljeto/91« nisu takve kvalitete da bi se mogle kvalifi cirati kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva, Vrhovni sud je u osporenoj drugostupanjskoj presudi naveo:

»Što se tiče tvrdnje opt. Branimira Glavaša i njegovih brani-telja da tjelesne ozljede koje je zadobio Nikola Vasić opisane u toč. 1. a) izreke pobijane presude nisu takve kvalitete da bi se mogle kvalifi cirati kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl.120. st. 1. OKZ RH, valja primijetiti da ratni zločin protiv civilnog sta-novništva, osim odredbe čl. 120. st. 1. OKZRH regulira i Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata iz 1949. godine i da prema odredbi čl. 3. toč. 1. a) i c), kako u slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter, tako i u sukobu s me-đunarodnim karakterom, koji izbije na području jedne od strana ugovornica, svaka strana dužna je primjenjivati barem ove odredbe: ‘zabranjeni su i ostaju zabranjeni u svako doba i u svakom mjestu ovi čini: nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubojstava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja, povreda osobnog do-stojanstva, uvredljivi i ponižavajući postupci’.

Prema odredbama čl. 4. Drugog dopunskog protokola Ženev-skim Konvencijama iz 1949 godine, također je zabranjeno u svako doba i na svakom mjestu nasilje protiv života, zdravlja i fi zičkog ili mentalnog blagostanja osoba, osobito ubojstvo te okrutni postupci kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji drugi oblik tjelesne kazne, povreda osobnog dostojanstva, uvredljivi i ponižavajući postupci.

Oštećenik Nikola Vasić, osim što je imao verifi cirane tjelesne ozljede, zbog kojih je čitavo vrijeme boravka u Zatvoru u Osijeku trpio bolove i radi njihova ublažavanja uzimao tablete, prema iska-zima svjedoka koji su ga vidjeli i sa njime razgovarali, djelovao je izmrcvareno, zapušteno, izmučeno, izudarano do te mjere da nije mogao kontrolirati svoje fi ziološke potrebe (izvršio je veliku i malu nuždu u gaće), što svjedoči o mučenju i nečovječnom postupanju, te postupcima usmjerenim protiv časti i dostojanstva tog ošteće-nika. Stoga takav napad na tjelesni integritet oštećenika Nikole Vasića uz utvrđene tjelesne ozljede, jest ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Iz izloženih razloga žalba opt. Branimira Glavaša zbog bit-nih povreda odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpu-


Ustavni sud ocjenjuje da situacija okrivljenika u presudi Vrhovnog suda od 15. prosinca 2005. nije usporediva s podnositeljevom. U toj je presudi, naime, Vrhovni sud osobito naglasio da nije doka-zano kako je optuženik »sudjelovao u prevoženju civila baš u logor Morinje«. Suprotno tome, u slučaju za koji je osuđen podnositelj Kontić dokazano je da je upravo podnositelj drugu osobu »doveo na mjesto egzekucije, da likvidira ošt. R.« Riječ je, dakle, o radnji podnositelja koja ulazi u okvir kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.


C.C. PRESUMPCIJA NEDUŽNOSTI

392. Članak 28. Ustava glasi:

»Članak 28.

Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.«

392.1. Članak 6. stavak 2. Konvencije glasi:

»Članak 6.


(...)

2. Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom.

(...)«

393. Članak 3. ZKP-a propisuje:

»Članak 3.

Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.«

1) Navodna povreda presumpcije nedužnosti postupanjem suda

394. Podnositelj Glavaš smatra da mu je jamstvo presumpcije nedužnosti tijekom kaznenog postupka narušeno i postupanjem samog suda i izjavama mnogih osoba iz javnog i političkog života, napose predstavnika izvršne vlasti te pisanjem predstavnika medija.

1.1. Prigovor podnositelja Glavaša

395. Podnositelj Glavaš naglasio je da mu je presumpcija neduž-nosti povrijeđena time što se vijeće na raspravi 5. prosinca 2007. prilikom obrazlaganja rješenja kojim se odbija prijedlog obrane za ukidanje pritvora izjasnilo kako i nadalje postoji »visoki stupanj osnovane sumnje da je podnositelj Glavaš počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret«, unatoč tome što bi za zakonitost te odluke bilo dovoljno da je vijeće navelo kako i dalje postoji osnovana sumnja da je podnositelj Glavaš počinio ta kaznena djela. Smatra da je vijeće na taj način sugeriralo zaključak o krivnji podnositelja.


396. Uvidom u zapisnik s glavne rasprave od 5. prosinca 2007. iz spisa Županijskog suda u Zagrebu (list 6576) utvrđeno je da je vijeće toga dana donijelo rješenje kojim su odbijeni prijedlozi branitelja podnositelja Glavaša i branitelja podnositelja Valentića da se protiv navedenih podnositelja ukine pritvor. U obrazloženju je navedeno da je sud utvrdio kako nijedan od razloga koje su branitelji naveli ne predstavlja nove okolnosti na temelju kojih bi pritvor valjalo ukinuti te da i dalje postoji visoki stupanj osnovane sumnje da su podnositelj Glavaš i podnositelj Valentić počinili kazneno djelo koje im se stavlja

pno, ne analizirajući ulogu pojedinačnih okrivljenika, pritom citira-jući odredbe materijalnog prava koje je primijenio.

387. U ustavnoj je tužbi istaknuo da »nije optužen po ZAPO-VJEDNOJ nego individualnoj odgovornosti. Inkriminirana radnja kada bi postojala onako kako je presuđen u vozačkim aktivnostima istoga i prevoženja Dragić Z. do obale rijeke Drave, u sebi ne sadrži elemente kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, jer su prema odredbi čl. 3a. Ženevske kon-vencije od 12. 08. 1949. nečovječni postupci oni koji predstavljaju nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubojstava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja, a prema odredbi čl. 4a. II. Protokola iste Konvencije takvim se postupcima smatraju nasilje nad životom, zdravljem i fi zičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, osobito uboj-stva i okrutni postupci kao što su mučenje, sakaćenje ili koji drugi oblik tjelesne kazne, a prema čl. 4. st. 2. toč. e. zabranjeno je vri-jeđanje ljudskog dostojanstva, naročito ponižavajući i degradirajući postupci, silovanja, prinudna prostitucija i drugi oblici nedoličnog napada te prema čl. 4. st. 2. toč. g. zabranjena je pljačka, jer te rad-nje, same po sebi, nisu suprotne Konvenciji i Protokolu o postupanju prema građanskim osobama za vrijeme rata. Istovjetan stav zauzeo je i Vrhovni sud u takoreći sličnom slučaju i sa puno većom ko-ličinom kriminalne aktivnosti br. Kž-471/01 koji je sada potpuno odbacio«.

388. Podnositelj Kontić smatra da radnje za koje je on proglašen krivim ne predstavljaju niti »ubijanje civilnog stanovništva, niti ne-čovječno postupanje prema njemu kao niti protuzakonita zatvara-nja«, pa da stoga u konkretnom slučaju nije riječ o ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva.


389. Odgovarajući na žalbeni navod podnositelja Kontića, Vrhov-ni sud u osporenoj je presudi utvrdio:

»Nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog po-stupka iz čl. 367. st. 3. u svezi sa čl. 355. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a, koja se po žalitelju ogleda u tome da radnje za koje je optuženi D. K. oglašen krivim ne predstavljaju radnje dostatne za zakonski opis kaznenog djela ubijanja civilnog stanovništva, nečovječno postupa-nje prema njemu i protuzakonito zatvaranje. Ovo stoga što radnju koju je poduzeo opt. D. K. treba promatrati u sklopu njegovog su-dioništva u izvršenju ovog kaznenog djela, kojemu je on osobno bitno doprinio na način da je opt. Z. D. doveo u tajnu grupu koja je vršila likvidacije nedužnih civilnih osoba, što je opt. Z. D. doveo na mjesto egzekucije, da likvidira ošt. R., a da je svu djelatnost oko neuspjele likvidacije ošt. R. prihvaćao kao svoju, ogleda se i u međusobnoj komunikaciji između njega i opt. T. V. glede te neu-spješne likvidacije. Te činjenice bez dvojbe ukazuju da je djelatnost svih članova grupe u svezi s likvidacijom ošt. R. R. prihvaćao kao svoju djelatnost, pa se u tome ogleda njegovo suizvršiteljstvo u po-činjenju kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva izvršenog nad ošt. R. R.«

390. Prihvaćajući stajališta Vrhovnog suda, Ustavni sud sa svoje strane primjećuje da se podnositelj pozvao na presudu broj: I Kž 471/2001-8 od 15. prosinca 2005., u kojoj je Vrhovni sud između ostaloga utvrdio da »inkriminirane radnje prevoženja civila na ispi-tivanje, kao i radnja upravljanja teretnim vozilom marke TAM, koje je na nezakonit način oduzeto od svjedoka N. M., u sebi ne sadrži elemente kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, jer te radnje, same po sebi, nisu suprotne Konvenciji i Protokolu o postupanju prema građanskim osobama za vrijeme rata. Pri tome, nitko od ispitanih svjedoka ne potvrđuje da bi optuženik sudjelovao u prevoženju civila baš u logor Morinje.«


djela za koje ga se tereti, te da je opravdana i na zakonu utemeljena daljnja primjena mjere pritvora po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a.

402. Uvažavajući stajališta i utvrđenja Županijskog suda u Zagre-bu navedena u rješenju s raspravnog zapisnika od 5. prosinca 2007., te imajući pri tome u vidu konkretnu mogućnost izricanja kazne za-tvora u određenom vremenskom rasponu i posebno teške okolnosti svojstvene inkriminiranom kaznenom djelu, Ustavni sud ocijenio je da su osporenim rješenjem uvažena relevantna stajališta i mjerila za odlučivanje o produljenju pritvora primjenom članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a.

403. Stajališta koja se odnose na određivanje, odnosno produlje-nje pritvora vezano uz poštovanje presumpcije nedužnosti, ESLJP je razradio u predmetu Oreb Perica protiv Hrvatske (presuda, 31. listo-pada 2013., zahtjev br. 20824/09). Mjerodavni dijelovi te presude glase:

»… 2. Ocjena Suda

140. Sud ponavlja da će presumpcija nedužnosti iz članka 6. stavka 2. biti povrijeđena ako sudsko rješenje ili, uistinu, izjava javnog službenika o osobi optuženoj za kazneno djelo odražava mišljenje da je kriv prije nego što je njegova krivnja dokazana u skladu sa zakonom. U nedostatku službenih nalaza, dovoljno je obrazloženje koje sugerira da sud ili službenik u pitanju optuženi-ka smatraju proglašenim krivim, dok će prerani iskaz samog suda o takvu mišljenju neizbježno biti suprotan navedenoj pretpostavci (vidjeti, među ostalim tijelima, predmete Deweer protiv Belgije, 27. veljače 1980., stavak 56., serija A, br. 35., Minelli protiv Švicarske, 25. ožujka 1983., stavci 27., 30. i 37., serija A, br. 62., Allenet de Ri-bemont protiv Francuske, 10. veljače 1995., stavci 35. – 36, serija A, br. 308. i Karakaş i Yeşilırmak protiv Turske, br. 43925/985, stavak 49., 28. lipnja 2005. i Allen protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 25424/09 [VV], stavak 93., 12. srpnja 2013.).

141. Članak 6. stavak 2. uređuje kazneni postupak u cijelosti, ‘neovisno o ishodu sudskog postupka’ (vidjeti predmet Minelli pro-tiv Švicarske, prethodno navedeno, stavak 30.). Međutim, nakon što optuženik bude proglašen krivim, načelno se prestaje primjenjivati u odnosu na sve navode iznesene u naknadnom postupku određi-vanja kazne (vidjeti predmete Engel i ostali protiv Nizozemske, 8. lipnja 1976., serija A, br. 22. i Matijašević protiv Srbije, br. 23037/04, 19. rujna 2006.).

142. Kad je riječ o ovom predmetu, Sud primjećuje da su domaći sudovi pritvor podnositelja zahtjeva opravdavali, inter alia, težinom kaznenih djela i načinom na koji su provedena. Među-tim, te okolnosti nisu tretirali kao utvrđene činjenice, već samo kao navode.

143. U tekstovima svojih rješenja domaći sudovi pozivali su se na optužnicu, navodeći da postoji osnovana sumnja da je pod-nositelj zahtjeva počinio kaznena djela u pitanju. Stoga su se samo pozivali na optužbe podignute protiv njega. U tom pogledu tekst njihovih odluka nije prerastao u proglašavanje podnositelja krivim za kaznena djela koja su mu stavljena na teret, protivno zahtjevima presumpcije nedužnosti iz članka 6. stavka 2. Konvencije. …«

404. U konkretnom slučaju, iz sadržaja rješenja o produljenju pritvora protiv podnositelja i iz raspravnog zapisnika Županijskog suda u Zagrebu od 5. prosinca 2007. razvidno je da se sud pozvao na optužnicu, navodeći da postoji visoki stupanj osnovane sumnje da je podnositelj zahtjeva počinio kaznena djela u pitanju. Iako je tvrdnja podnositelja da bi bilo dovoljno da je sud naveo samo postojanje osnovane sumnje točna, Ustavni sud primjećuje da se Županijski sud u Zagrebu u osporenom rješenju pozvao na optužbe podignute protiv podnositelja. U tom kontekstu tekst odluke nije prerastao u proglašavanje podnositelja krivim za kaznena djela koja su mu stav-ljena na teret, protivno zahtjevima presumpcije nedužnosti.

405. Ustavni sud na kraju podsjeća da je odlukom broj: U-III-2023/2007 od 5. srpnja 2007. odbio ustavnu tužbu podnosite-

na teret te da su po načinu kako je djelo realizirano ostvarene i po-sebno teške okolnosti koje opravdavaju određivanje mjere pritvora iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a. Nadalje, navedeno je da je Vrhovni sud odbio žalbe branitelja na ranija rješenja o produljenju pritvora, u kojima su se oni pozivali na odredbe Konvencije i Ustava, kao i na svrhu pritvora i zamjenu pritvora nekom od mjera opreza.

397. Mjerodavne odredbe ZKP-a glase:»Članak 102.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba poči-nila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti:

(...)

4) ako su u pitanju kaznena djela: ubojstva, razbojništva, silovanja, terorizma, otmice, zlouporabe opojnih droga, iznude, zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, zlouporabe polo-žaja ili ovlasti, udruživanje za počinjenje kaznenog djela ili kojeg drugog kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od dva-naest godina ili teža kazna, ako je to neophodno zbog posebno teških okolnosti djela.

(...)«

398. Pravo na slobodu temeljno je ljudsko pravo. Ustav (članak 22.) sadržava načelo nepovredivosti slobode čovjeka, koja se može ograničiti samo pod uvjetima propisanim Ustavom.

399. Polazeći od navedenih načela, pri odlučivanju u ovom ustav-nosudskom postupku Ustavni sud uvažio je činjenicu da, s aspekta zaštite ljudskih prava, pritvor predstavlja posebno osjetljivu mjeru oduzimanja osobne slobode čovjeka. U konkretnom slučaju pritvor je produljen u tijeku kaznenog postupka nakon podignute optužni-ce, dakle, prije nego što je protiv okrivljenika donesena presuda, pa u razdoblju (produljenja) pritvora još uvijek u cijelosti važi ustavna presumpcija nedužnosti, zajamčena člankom 28. Ustava. Ustavni sud navedeno je stajalište razradio u odluci broj: U-III-305/2013 od 31. siječnja 2013.

400. Određivanje i produljenje pritvora kao mjere oduzimanja temeljnog ljudskog prava na osobnu slobodu u tom razdoblju ne smije se za pritvorenika pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušte-no odrediti samo u slučaju u kojem postoji visok stupanj vjerojatno-sti utvrđenja krivnje i izricanja kazne. ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje »osnovane sumnje« da je osoba počinila kazneno djelo i postojanje barem jednog od razloga tak-sativno nabrojanih u članku 102. stavku 1. ZKP-a, u konkretnom slučaju onog iz točke 4.

Kad članak 102. stavak 1. točka 4. ZKP-a kao uvjet za određivanje pritvora, pored postojanja osnovane sumnje na neko od kataloških kaznenih djela, predviđa i postojanje »posebno teških okolnosti dje-la« te na taj način neizravno omogućuje da te okolnosti – koje inače predstavljaju zakonska obilježja tih istih kaznenih djela – posluže kao osnova za pritvor – dakle, da se nekome oduzme sloboda samo zbog osnovane sumnje da je počinio određeno (teško) kazneno dje-lo, onda se u primjeni takve odredbe naročito značajnim ukazuje zahtjev da tijela kaznenog postupka s posebnom pažnjom ispitaju svako produljenje pritvora po toj osnovi.

Budući da članak 102. stavak 1. točka 4. ZKP-a ne propisuje koja se legitimna svrha ostvaruje pritvaranjem po toj osnovi, kao što je to inače propisano za ostale pritvorske osnove, osobito je važno da ti-jela kaznenog postupka ispravno procijene nužnost primjene članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a. S tim se pitanjem Ustavni sud bavio u odluci broj: U-III-3797/2008 od 17. rujna 2008. (»Narodne novine« broj 110/08.).

401. U konkretnom slučaju, u osporenom je rješenju utvrđeno da u slučaju podnositelja ustavne tužbe postoje posebno teške okolnosti


(vidjeti naprijed citirani predmet Allenet de Ribemont stavak 38. i predmet Karakaş i Yeşilırmak protiv Turske, br. 43925/985, stavak 50., 28. lipnja 2005.).

140. Sud je smatrao da je u demokratskom društvu nei-zbježno priopćiti informacije kad su podignute ozbiljne optužbe za zlouporabu položaja i ovlasti (vidjeti naprijed citirani predmet Butkevičius, stavak 50.).

141. Treba učiniti temeljno razlikovanje između izjave da je netko tek osumnjičen za počinjenje kaznenog djela i jasne izjave, dok nema pravomoćne osude, da je pojedinac počinio kazneno dje-lo o kojemu je riječ. Sud je dosljedno naglašavao važnost biranja riječi od strane javnih dužnosnika u njihovim izjavama prije nego je nekoj osobi suđeno i ona utvrđena krivom za neko određeno ka-zneno djelo (vidjeti naprijed citirani predmet Daktaras i predmete Böhmer protiv Njemačke, br. 37568/97, stavke 54. i 56., 3. listopada 2002. i Nešťák protiv Slovačke, br. 65559/01, stavke 88. i 89., 27. veljače 2007.). Isto je tako naglasio važnost poštovanja presump-cije nedužnosti tijekom tiskovne konferencije od strane državnih dužnosnika (vidjeti naprijed citirani predmet Butkevičius, stavke 50.-52. i predmete Lavents protiv Latvije, br. 58442/00, stavak 122., 28. studenoga 2002. i Y.B. and ostali protiv Turske, br. 48173/99 i 48319/99, stavke 49. 51., 28. listopada 2004.). Ipak, predstavlja li neka izjava javnog dužnosnika povredu načela presumpcije neduž-nosti mora bit utvrđeno u kontekstu konkretnih okolnosti u kojima je dana pobijana izjava (vidjeti predmet Adolf protiv Austrije, 26. ožujka 1982., stavci 36.-41., Series A br. 49). U svakom slučaju, izražena mišljenja ne mogu predstavljati izjave od strane javnog dužnosnika o tome da je podnositelj zahtjeva kriv, što bi ohrabrilo javnost da vjeruje da je on ili ona kriv i prejudiciralo ocjenu činje-nica od strane nadležne sudbene vlasti (vidjeti naprijed navedeni predmet Butkevičius, stavak 53.).«

411. U odnosu na spornu izjavu Ive Sanadera, tadašnjeg pred-sjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika političke stranke HDZ, pregledom spornog članka utvrđeno je da se sadržaj istoga uopće ne odnosi na kaznena djela koja su kasnije obuhvaćena op-tužnicom protiv podnositelja Glavaša, nego da je riječ o tekstu u kojem su opisani unutarstranački sukobi u političkoj stranci HDZ, a koji su se dogodili između Ive Sanadera i podnositelja Glavaša. U pogledu okolnosti u kojima je sporna citirana izjava Ive Sanadera dana u spornom članku je navedeno sljedeće:

»Dvije godine poslije, 21. travnja 2005. godine, Sanader je ui-stinu zatvorio fascikl s Glavaševim imenom. Nešto prije ponoći tog dana, nakon mukotrpnog pokušaja spašavanja izborne liste HDZ-a u Osijeku i osječko-baranjskoj županiji, Sanader je, prema riječima jednog od njegovih najbližih suradnika, pred čitavim stranačkim vrhom rekao: ‘Od danas u 16 sati Branimir Glavaš više ne postoji’.«

U nastavku tog članka opisane su okolnosti i tijek događaja vezani uz napuštanje stranke HDZ od podnositelja Glavaša i njegovih isto-mišljenika, dok se u članku ni na koji način ne spominju događaji za koje je podnositelj Glavaš kasnije optužen, niti eventualno pokre-tanje kaznenog postupka protiv njega.

412. Slijedom navedenog, Ustavni sud prigovor podnositelja da mu je spornom izjavom Ive Sanadera povrijeđena presumpcija ne-dužnosti ocjenjuje neosnovanim te utvrđuje kako u ovom slučaju podnositelju Glavašu nije povrijeđeno jamstvo presumpcije neduž-nosti zajamčeno člankom 28. Ustava.


C.D. PRAVO NA POŠTOVANJE I PRAVNU ZAŠTITU OSOBNOG I OBITELJSKOG ŽIVOTA, DOSTOJANSTVA,

UGLEDA I ČASTI

414. Članak 35. Ustava glasi:»Članak 35.

Svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.«

lja protiv rješenja Vrhovnog suda, broj: Kž-319/07-3 od 11. svibnja 2007., kojim je potvrđeno rješenje Županijskog suda u Osijeku, broj: Kv-129/07-6 (K-30/07) od 30. travnja 2007., a kojim je podnositelju ustavne tužbe (okrivljeniku u kaznenom postupku), nakon podignu-te optužnice, određen pritvor.

406. Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da osporenim rješenjem podnositelju Glavašu nije povrijeđeno ustavno pravo na poštovanje presumpcije nedužnosti zajamčeno člankom 28. Ustava.


2) Navodna povreda presumpcije nedužnosti postupanjem nositelja izvršne vlasti


408. Uzimajući u obzir da je podnositelj Glavaš u vrijeme zapo-činjanja kaznenog postupka bio javna osoba (saborski zastupnik, osnivač i čelnik jedne političke stranke), u ustavnoj tužbi se ističe:

»… kazneni postupak protiv podnositelja ustavne tužbe za-počeo ... nakon što je izbačen iz stranke HDZ u travnju ... 2005. godine radi sukoba sa liderom te stranke Dr. Ivom Sanader ...

... Jutarnji list u prilogu Magazin ... ‘Dr. Ivo Sanader: Glavaš više ne postoji’.«

409. U obrazloženju tvrdnje da mu je izjavama u medijima po-vrijeđena presumpcija nedužnosti podnositelj Glavaš je naveo izjavu novinara Drage Hedla u novinama Večernji list od 26. srpnja 2005., tekst novinarke Slavice Lukić u tjedniku Globus od 13. travnja 2007. i tekst novinara Davora Butkovića u novinama Jutarnji list od 28. svibnja 2010., za koje tvrdi da im je zajedničko što čitateljstvu su-geriraju zaključak o njegovoj krivnji. Pritom ističe kako za ocjenu o povredi presumpcije nedužnosti treba uzeti u obzir vrijeme objav-ljivanja tih tekstova u odnosu na sam tijek kaznenog postupka te veliku čitanost i tiražu navedenih tiskovina.


410. Načelna stajališta u odnosu na presumpciju nedužnosti ESLJP je naveo u presudi Peša protiv Hrvatske (presuda, 8. travnja 2010., zahtjev br. 40523/08):

»… 138. Sud ponavlja da je presumpcija nedužnosti upisa-na u stavku 2. članka 6. jedan od elemenata poštenog kaznenog suđenja koje se traži u stavku 1. (vidjeti predmete Deweer protiv Belgije, 27. veljače 1980., Series A br. 35., stavak 56. i Allenet de Ri-bemont protiv Francuske, 10. veljače 1995., Series A br. 308, stavak 35.). U svom relevantnom aspektu članak 6. stavak 2. ima za cilj spriječiti podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a dane su u bliskoj vezi s postupkom (vidjeti predmete Khuzhin i ostali protiv Rusije, br. 13470/02, stavak 93., 23. listopada 2008. i Matijašević protiv Srbije, br. 23037/04, stavak 45., ESLJP 2006-X). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje od strane samoga suda mišljenja da je osoba »optužena za kazneno djelo« kriva prije nego joj je to dokazano prema zakonu (vidjeti predmet Minelli protiv Švicarske, 25. ožujka 1983., Series A br. 62), ali također obuhva-ća i izjave državnih dužnosnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičenik kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica od strane nadležne sudbene vlasti (vidjeti naprijed citirani predmet Alle-net de Ribemont, stavak 41. i predmete Daktaras protiv Litve, br. 42095/98, stavke 41.-43., ESLJP 2000-X i Butkevičius protiv Litve, br. 48297/99, stavak 49., ECHR 2002-II).

139. Sloboda izražavanja, zajamčena člankom 10. Konvencije uključuje slobodu primati i davati informacije. Stoga članak 6., sta-vak 2. ne može spriječiti vlasti da informiraju javnost o kaznenim istragama koje su u tijeku, ali traži da to čine uz svu potrebnu diskreciju i oprez, ako će biti poštivana presumpcija nedužnosti


i njezin iskaz dan pred istražnim sucem, kod kojega je odvedena istu noć nakon ispitivanja u policiji.

2) Ocjena Ustavnog suda

417. Što se tiče dovođenja djeteta podnositeljice Getoš Magdić u policiju, Ustavni sud nije našao u spisu predmeta naznake koje bi upućivale na to da je ono dovedeno u policiju radi zastrašiva-nja podnositeljice ili članova njezine obitelji. Nema ni naznaka da je namjera policijskih djelatnika bila usmjerena prema utjecaju na podnositeljičin privatni ili obiteljski život. Naime, nesporno je da je prilikom ispitivanja kod istražnog suca 28. prosinca 2006. podnosi-teljica izjavila da je za vrijeme boravka u policiji molila policajce da joj dopuste nazvati kćer, što su oni i učinili, te da se nakon razgovora s kćeri smirila.

418. Podnositeljica Getoš Magdić nije uvjerila Ustavni sud da njezine tvrdnje o postupanju policije, sadržane u ustavnoj tužbi, izražavaju pravo stanje stvari, koje bi – kad bi bilo dokazano da se dogodilo – moglo dovesti do povrede njezina prava na štovanje i pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života, ugleda i časti zajamčeno člankom 35. Ustava. Ustavni sud, u okviru članka 35. Ustava, nije razmatrao navode podnositelja Krnjaka.


C.E. PRAVO NA ZDRAVSTVENU ZAŠTITU TIJEKOM PRITVARANJA

420. Članak 25. stavak 1. i članak 58. Ustava glase:

»Članak 25.

Sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čo-vječno i poštivati njegovo dostojanstvo.

(...)«

»Članak 58.

Svakomu se jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom.«

1) Prigovori podnositelja Krnjaka

421. Podnositelj Krnjak naveo je u ustavnoj tužbi da je sud zane-marivao potvrde o njegovom lošem zdravstvenom stanju, te suklad-no tome o potrebi mirovanja pa je, unatoč tome, podnositelj prisi-ljavan dolaziti na rasprave, u konačnici i odvođenjem podnositelja iz bolnice, gdje je bio hospitaliziran, te određivanjem pritvora protiv njega.

Istaknuo je da je tijekom postupka sudac Željko Horvatović nad njim počinio »čitav niz bezakonja i nasilja« te je u obrazloženju ove navodne povrede naveo okolnosti vezane uz bolest i potrebu da bude operiran u vrijeme suđenja, vještačenje njegovog zdravstvenog stanja te pritvaranje tijekom postupka zbog neodazivanja pozivima na rasprave. Tvrdi da ga je sudac Željko Horvatović »neprekidno prisiljavao da mora dolaziti na rasprave i to koristeći, zloupotreblja-vajući priopćenja preko televizije da će me staviti ponovo u pritvor ako tog i tog datuma ne dođem na sudsku raspravu«, zbog čega je on dolazio na rasprave iz Osijeka u Zagreb, a da se pritom još nije oporavio nakon operacije srca i bubrežnog kamenca, dok mu je za vrijeme rasprave otjecala noga iz koje mu je izvađena vena namije-njena ugradnji u srce. Nadalje, podnositelj Krnjak je naveo da sudac Željko Horvatović nije poštovao upute sudskog vještaka medicinske struke, dr. Gašparevića, da je podnositelju Krnjaku nakon tri sata suđenja potrebna stanka od pola sata.


»Članak 8.

Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života

Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog ... života ...«

1) Prigovori podnositeljice Getoš Magdić

415. Podnositeljica Getoš Magdić navela je da su pripadnici po-licije tijekom njezinog boravka u PU osječko-baranjskoj, u cilju sla-manja njezine volje da se brani šutnjom, doveli njezinu kćer, koja je u to vrijeme imala sedam godina, u prostorije policijske uprave, te da su podnositeljici prijetili zatvaranjem njezinog oca, supruga i brata ukoliko ne bude iskazivala. U ustavnoj tužbi se navodi:

»Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti – povreda prava iz čl. 35. Ustava Republike Hrvatske

Tijekom boravka optužene Gordane Getoš-Magdić u PU Osječko-baranjskoj, a u cilju slamanja volje optužene da se brani šutnjom redarstvene vlasti, što proizlazi iz obrane Gordane Ge-toš-Magdić, dovode malodobno kćerku Gordane Getoš-Magdić u to vrijeme staru 7 godina i prijete joj zatvaranjem oca, supruga i brata u koliko ne bude iskazivala. Je li ova činjenica istinita ili ne, optužena Gordana Getoš-Magdić u svojoj obrani tvrdi tako, poli-cijski službenici u svojim iskazima kažu da je to zahtijevala upravo optužena Gordana Getoš-Magdić, te da su udovoljili njenoj želji i po odobrenju načelnika PU Osječko-baranjske Vladimira Faber rekli ocu mldb. L., a suprugu optužene da dovede dijete u PU Osječko-baranjsku.

Zanemarujući istinitost tvrdnje optužene Gordane Getoš-Magdić ili policijskih službenika o stvarnoj istinitosti ove činjenice obrana mora naglasiti da je ovo postupanje bilo apsolutno nezako-nito i protupravno.

Polazeći od nesporne činjenice da je Gordana Getoš-Magdić lišena slobode, ako je to tako, a jeste zna se kako se vrše posjete osobama lišenim slobode. Istražni sudac je znao da je optužena Gordana Getoš-Magdić lišena slobode, jer je po odobrenju istraž-nog suca produženo zadržavanje za daljnjih 48 sati. Kada je istražni sudac dozvolio zadržavanje dulje od 24 sata tj. do 48 sati tada je istražni sudac jedini nadležan da odlučuje o posjetama osobama lišenim slobode, što znači da su redarstvene vlasti morale zatražiti dozvolu istražnog suca za takovu posjetu, a isto tako, kada bi dobili dozvolu, a nisu dobili, morali su postupati po pozitivnim zakon-skim odredbama o kontaktu i komuniciranju malodobnog djete-ta s osobom lišenom slobode znači njenom majkom optuženom Gordanom Getoš-Magdić. Nesporna je činjenica da nema dozvole istražnog suca o posjeti malodobne L. optuženoj Gordani Getoš-Magdić. Nesporna je i činjenica da s mlb. L. starom 7 godina nije bila stručna osoba (sociolog ili psiholog) iz Centra za socijalnu skrb iz Osijeka, što je protivno zakonskim odredbama u komunikaciji mldb. osoba s osobama lišenim slobode.

Iz naprijed navedenih činjenica se može izvesti siguran za-ključak da je ova protupravna i nezakonita radnja izvedena upravo s ciljem da se slomi i posljednji otpor optužene Gordane Getoš-Mag-dić za iskazivanjem, stoje i rezultiralo upravo time. Ako je optužena Gordana Getoš-Magdić i tražila kontakt sa djetetom, tražila ga je od samog početka kako to u svom iskazu iskazuju svjedoci Gerovac i Mikulić, pa postavlja se pitanje zašto to nije učinjeno prije već upravo u trenutku kada ističe vrijeme zadržavanja i kada optuženu Gordanu Getoš-Magdić treba prinuditi na iskazivanje, što je neza-konito i usmjereno ka jedinom cilju slamanja otpora optužene za iskazivanjem.«

416. I podnositelj Krnjak tvrdi u svojoj ustavnoj tužbi da je iskaz podnositeljice Getoš Magdić pred policijom iznuđen, odnosno da je riječ o »obrađenom priznanju«, u koju svrhu joj je prilikom boravka u policiji dovedeno njezino trogodišnje dijete te je ucjenjivana tvrd-njom da će joj dijete završiti u domu za maloljetnike, a sve to kako bi ona pristala »na sve solucije optuživanja«. Osporava kao iznuđen



427. Uvidom u spis Županijskog suda u Zagrebu utvrđeno je da je branitelj podnositelja Krnjaka, odvjetnik Domagoj Rešetar, 17. travnja 2009. dostavio sudu telefaks-podnesak kojim izvješćuje sud da njegov branjenik, podnositelj Krnjak, nije u stanju pristupiti na glavnu raspravu određenu za 20. travnja 2009., iz razloga jer mu je određena hospitalizacija u Kliničkoj bolnici Osijek, pa stoga moli sud za odgodu glavne rasprave (list 9817). Uz podnesak je dostavio ambulantni list Kliničke bolnice Osijek – Klinike za kirurgiju za Ivi-cu Krnjaka, na kojem je, pored datuma 17. travnja 2009., navedeno da je naručen za hospitalizaciju 20. svibnja 2009. u 8.30 sati, radi operativnog zahvata (list 9818). U spisu se nalazi službena zabilješ-ka predsjednika vijeća od 20. travnja 2009. u kojoj se utvrđuje da je predsjednik vijeća toga dana u 8.15 sati nazvao prijamni ured Kliničke bolnice Osijek, Klinike za kirurgiju i Klinike za kardijal-nu kirurgiju, te da je utvrđeno »da optuženi Ivica Krnjak nije bio zaprimljen kao pacijent u ovu ustanovu« (list 9823). Na početku glavne rasprave 20. travnja 2009. predsjednik vijeća je konstatirao na zapisnik da na raspravu nije pristupio podnositelj Krnjak, koji je uredno obaviješten o nastavku glavne rasprave, te je upoznao prisut-ne s naprijed navedenim podacima. Vijeće je donijelo rješenje da se glavna rasprava odgađa za 22. travnja 2009., a da će se izvanrasprav-nom vijeću predložiti određivanje pritvora podnositelju Krnjaku bu-dući da opstruira tijek ovog postupka na način da zloupotrebljava svoju dijagnozu u određenim vremenskim razmacima, zbog čega je neophodno da se upravo na dan glavne rasprave objektivno utvrdi njegovo zdravstveno stanje, a da se to može postići jedino određi-vanjem disciplinskog pritvora protiv njega (list 9824). U prijedlogu izvanraspravnom vijeću navedeno je i da je podnositelju Krnjaku rješenjem toga suda broj: Kv-rz-24/08 od 24. studenoga 2008. već bio određen disciplinski pritvor zbog opstruiranja tijeka postupka zlouporabom liječničke dijagnoze. U međuvremenu je branitelj pod-nositelja Krnjaka, odvjetnik Domagoj Rešetar, telefaks-podneskom od 20. travnja 2009. u 9.53 sati dostavio presliku medicinske doku-mentacije za svoga branjenika te je naveo da je on 20. travnja 2009. hospitaliziran u Kliničkoj bolnici Osijek (list 9826). Uz taj podnesak priložen je i ambulantni list Kliničke bolnice Osijek – Klinike za kirurgiju za Ivicu Krnjaka, na kojem je, pored datuma 17. travnja 2009., navedeno da je naručen za hospitalizaciju 20. travnja 2009., u 8.30 sati, radi operativnog zahvata (list 9827). Na javnoj sjednici izvanraspravnog vijeća 20. travnja 2009., na kojoj je bio prisutan branitelj podnositelja Krnjaka, odvjetnik Neven Gotal, zamjenici županijskog državnog odvjetnika su predložili određivanje pritvora protiv podnositelja Krnjaka po članku 102. stavku 1. točki 1. ZKP-a, jer je evidentno da izbjegava dolazak na rasprave. Branitelj podno-sitelja Krnjaka se protivio određivanju pritvora navodeći da za sada nema dovoljno pokazatelja da njegov branjenik izbjegava dolazak na glavnu raspravu i na taj način onemogućava okončanje ovoga postupka te je naveo da je upravo u tom trenutku primio sms po-ruku od osječkog branitelja optuženika, odvjetnika Rešetara, »koji najavljuje novu liječničku dokumentaciju, tj. upravo je šalje putem telefaksa, a koja bi dala novo svjetlo svim ovim današnjim događa-jima.« Rješenjem izvanraspravnog vijeća broj: Kv-rz-1/09, K-rz-1/07 od 20. travnja 2009. podnositelju Krnjaku je, na temelju članka 104. stavka 3. ZKP-a, određen pritvor iz razloga navedenih u članku 102. stavku 1. točki 1. ZKP-a. U obrazloženju toga rješenja navedeno je da ponašanje podnositelja Krnjaka ukazuje da izbjegava sudjelovanje u postupku i dovršenje ovog kaznenog postupka, čime su ostvareni uvjeti iz članka 102. stavka 1. točke 1. ZKP-a.

428. Ustavni sud podsjeća da je o prigovorima podnositelja Kr-njaka koji su izneseni u prethodnim točkama već presudio ESLJP u

422. Podnositelj Krnjak naveo je da mu je tijekom rasprave 24. studenoga 2008. pozlilo te mu je sudac Željko Horvatović odredio pritvor, unatoč potvrdama triju liječnika o potrebi mirovanja. Te potvrde su mu nestale za vrijeme raspravne stanke, no bilo ih je moguće i naknadno pribaviti na adresama liječnika koji su ih izdali. U nastavku obrazloženja ove povrede podnositelj Krnjak je opisao okolnosti vezane uz njegovo odvođenje od strane policije iz bolnice u Osijeku.

423. Podnositelj Krnjak dalje je naveo da je 14. travnja 2009. bio naručen za hospitalizaciju 20. travnja 2009., radi operativnog zahva-ta vratnih krvnih žila određene za 22. travnja 2009. O namjeravanoj hospitalizaciji podnositelj je podneskom od 17. travnja 2009. izvije-stio Županijski sud u Zagrebu, iz čega je bilo vidljivo da se ne krije i da ne priprema bijeg. Priložio je ambulantni list od 17. travnja 2009., te nalaze od 1. listopada 2008. i 4. travnja 2009. Zbog toga smatra da njegovo odvođenje iz bolnice i pritvaranje u cilju okončanja ka-znenog postupka i donošenja osuđujuće presude predstavlja grubo kršenje temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom te se poziva na povrede prava na zdravstvenu zaštitu zajamčenog člankom 58. Usta-va, prava na zdrav život zajamčenog člankom 69. Ustava, te prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Naime, jedan dan prije operacije, 21. travnja 2009. policija ga je odvela iz bolnice u Osijeku u pritvor u Remetinec, a od tamo u Za-tvorsku bolnicu u Svetošimunskoj ulici u Zagrebu, odakle je idućeg dana upućen u bolnicu Dubrava radi pretrage krvnih žila. Ondje mu je dijagnosticirano zakrečenje krvnih žila od 70 %, no potom ga je pregledao i vještak Šarlija koji je utvrdio zakrečenje od 50 % te je na osnovu njegove izjave sud nastavio njegovo privođenje i suđenje. Podnositelj Krnjak naveo je da je, prije nego što ga je policija od-vedla iz bolnice u Osijeku, k njemu došao doktor, Krešimir Čandrlić, koji ga je obavijestio da su iz njegovog ureda ukradeni papiri za podnositeljevu operaciju.

Tvrdnju o povredi »prava na liječenje i medicinsku pomoć« podno-sitelj Krnjak potkrepljuje dokumentima Kliničke bolnice Osijek, koji po njegovom mišljenju dokazuju da je on bio pripreman za operaciju te da je zbog odvođenja od policije operacija otkazana. Stoga nije bilo osnove za određivanje pritvora jer se on nije skrivao i nije se pripremao za bijeg.

424. U dopuni ustavne tužbe od 21. ožujka 2011. podnositelj Kr-njak naveo je da Ustavnom sudu dostavlja dokumente o odvođenju iz osječke bolnice i dokument bolnice Merkur u Zagrebu u kojem se vidi da je operiran od zakrečenja žila u omjeru 70 %. Naveo je da je istog dana, 22. travnja 2009., pregledan u bolnici Dubrava u Zagrebu, gdje mu je dijagnosticirano zakrečenje od oko 70 %, no da taj nalaz nije pročitan na sudu.

425. U dopuni ustavne tužbe od 11. srpnja 2011. podnositelj Kr-njak dostavio je presudu ESLJP-a u predmetu Krnjak protiv Republi-ke Hrvatske (presuda, 28. lipnja 2011., zahtjev br. 11228/10), kojom mu je utvrđena povreda članka 5. stavka 4. Konvencije.

426. Podnositelj Krnjak naveo je i da je od dana pritvaranja 21. travnja 2009. stalno pod nadzorom liječnika u zatvorskoj bolnici te da mu se uskraćuje medicinska pomoć. Smatra da mu je takvim postupanjem učinjena nesaglediva šteta, jer ga se s jedne strane onemogućava u liječenju, a s druge strane ne uživa pogodnosti koje imaju ostali zdravi zatvorenici (slobodan vikend, slobodne posjete – otvorene posjete od strane obitelji te premještanje u zatvor polu-otvorenog odnosno otvorenog tipa).


o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima, Sporazuma između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o iz-mjeni Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske, Vlade Bosne i Hercegovine i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o međusob-nom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima i Sporazuma između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izmjenama Sporazuma o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 3/10.; u daljnjem tekstu: Sporazum), zamolnicom koju je Županijski sud 19. kolovoza 2010. dostavio nadležnom tijelu Bosne i Hercegovine.

Podnositelj je dalje naveo da je za njega presuda postala pravomoćna 2. lipnja 2010., a izvršna 16. kolovoza 2010. kada je primio drugo-stupanjsku presudu, iz čega je vidljivo da Županijski sud u trenutku pisanja zamolnice nije imao podatak o izvršnosti presude, jer nije imao dostavnicu iz koje bi proizlazilo da je podnositelj primio pre-sudu Vrhovnog suda i kojeg dana je to bilo. Prema tome, postupak izvršenja kazne pokrenut prije nego što je sud raspolagao klauzulom izvršnosti osporenih presuda, kako je predviđeno člankom 23. Spo-razuma i člankom 4. stavkom 1. Zakona o izvršavanju kazne zatvora (»Narodne novine« broj 128/1999., 55/2000., 59/2000., 129/2000., 59/2001., 67/2001., 11/2002., 76/2007., 27/2008., 83/2009., 18/2011., 48/2011., 125/2011. i 56/2013.). U to vrijeme, međutim, nije bilo riješeno pitanje pravilnog uračunavanja vremena njegova pritvora u izrečenu kaznu.

431. Naime, podnositelj Glavaš tvrdi da je prvostupanjski sud po-činio povredu iz članka 368. točke 6. ZKP-a, povrijedivši odredbe o uračunavanju vremena provedenog u pritvoru u kaznu na koju je podnositelj osuđen, a da je istu povredu počinio i drugostupanjski sud imajući u vidu obvezu propisanu člankom 379. stavkom 1. toč-kom 2. ZKP-a, prema kojemu uvijek mora ispitati je li prvostupanj-skom presudom povrijeđen zakon na štetu optuženika.

Istaknuo je da mu u kaznu na koju je osuđen nije uračunato ukupno vrijeme koje je proveo u pritvoru, odnosno da nedostaje vrijeme od 26. listopada 2006. do 2. prosinca 2006.


432. U pravu je podnositelj kada tvrdi da je u osporenim presu-dama napisano samo vrijeme njegovog pritvora od 18. travnja 2007. do 11. siječnja 2008., a ne – kako bi trebalo – od 26. listopada 2006. do 2. prosinca 2006. i od 18. travnja 2007. do 11. siječnja 2008.

433. Međutim, u spisu Županijskog suda u Zagrebu (na listovima 11104-11105) nalazi se rješenje tog suda broj: X K-rz-1/07 od 1. listopada 2010. kojim se, na temelju članka 158. stavka 2. ZKP-a, podnositelju Glavašu u izrečenu kaznu zatvora od osam godina, na koju je osuđen presudom Vrhovnog suda broj: I Kž 84/10-8 od 2. lipnja 2010., zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. OKZRH-a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 26. listopada 2006. do 2. prosinca 2006. U obrazloženju tog rješenja Županijski sud u Zagrebu je naveo:

»Naprijed navedenom presudom Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio je presudu Županijskog suda u Zagrebu, broj X-K-rz-l/07 od 8. svibnja 2009. godine te je I optuženog Branimira Glavaša, zbog kaznenih djela iz članka 120. stavak 1. Osnovnog kaznenog zakona Republike Hrvatske, osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. travnja 2007. do 11. siječnja 2008. godine.

Razmatranjem spisa, utvrđeno je da je rješenjem ovoga suda broj Kio-I-rz-1/06 protiv I optuženog Branimira Glavaša bio odre-đen pritvor u kojemu se nalazio od 26. 10. 2006. do 02. 12. 2006. godine kada je istražni sudac donio rješenje o prekidu istrage te

presudi Krnjak protiv Hrvatske (2011.). Mjerodavni dijelovi te pre-sude glase:

»30. Podnositelj zahtjeva tvrdi da nije bilo potrebe odrediti mu pritvor, jer da nije mogao nazočiti ročištu zakazanom za dan 20. travnja 2009. godine iz opravdanih razloga, i to zbog hitne hos-pitalizacije.

(...)

33. Sud prvo primjećuje da ovaj predmet spada u one koje treba ispitati na temelju podstavka (c) članka 5. stavka 1., budući da je svrha pritvora određenog podnositelju zahtjeva bila da ga se dovede pred nadležnu pravnu vlast zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo.

(...)

(b) Primjena ovih načela na ovaj predmet

39. Sud prvo bilježi da je pritvor određen podnositelju za-htjeva imao jasnu osnovu u domaćem pravu, budući da su mu na-cionalni sudovi određivali pritvor na osnovi članka 102. stavka 1., točke 1. Zakona o kaznenom postupku, smatrajući da je postojala opasnost od bijega. Članci 101. i 102. toga Zakona tiču se općih uvjeta za određivanje pritvora. Tako treba odrediti pritvor ako po-stoji razumna sumnja da je neka osoba počinila kazneno djelo. To pitanje nije mjerodavno u ovome predmetu budući da podnositelj zahtjeva, optužen za teško kazneno djelo ratnog zločina protiv civil-nog stanovništva, nije pobijao postojanje takve sumnje protiv njega. Također, nema otvorenog pitanja koje bi se ticalo postupka koji su proveli nacionalni sudovi kad su određivali pritvor podnositelju za-htjeva, budući da ga je odredio nadležni sud u kontekstu kaznenog postupka pokrenutog protiv podnositelja zahtjeva.

40. Pitanje koje treba rješavati u ovome predmetu jest jesu li nacionalni sudovi postupali proizvoljno kad su odredili pritvor podnositelju zahtjeva. S tim u vezi Sud primjećuje da su nacionalne vlasti odredile pritvor podnositelju zahtjeva s osnove što se skrivao i izbjegavao nazočiti suđenju. Presudili su da je ponašanje podno-sitelja zahtjeva kroz duže razdoblje pokazalo da on ometa suđenje.

41. Sud primjećuje da je branitelj podnositelja zahtjeva oba-vijestio raspravni sud da je hospitalizacija podnositelj zahtjeva bila zakazana na dan održavanja ročišta, 20. travnja 2009. godine, to isto jutro. Međutim, iz medicinske je dokumentacije koju je on tada dostavio bilo razvidno da je hospitalizacija bila zakazana za 20. svibnja 2009. godine. Predsjednik vijeća je provjerio navode podnositelja zahtjeva nazvavši telefonom Kliničku bolnicu Osijek i saznao da podnositelj zahtjeva nije bio primljen u tu bolnicu.

42. Po mišljenju Suda nacionalni su sudovi pažljivo ispitali situaciju podnositelja zahtjeva, naložili vještaku medicinske struke da ocijeni njegovo zdravstveno stanje i utvrdili da nema potrebe za hitnom hospitalizacijom. Njihov se zaključak da podnositelj za-htjeva izbjegava pojavljivanje na suđenju, koje se približavalo svom završetku, ne čini ni u kom pogledu proizvoljnim.

43. Sud nalazi da su nacionalne vlasti dale odgovarajuće i valjane razloge za pritvor određen podnositelju zahtjeva između 20. travnja i 7. svibnja 2009. godine i pojasnili ih pozivom na kon-kretne okolnosti predmeta i dokaze koji su im bili na raspolaganju.

44. S obzirom na ovu pozadinu, Sud smatra da nije došlo do povrede članka 5. stavka 1. Konvencije.«

429. S obzirom na takvo stanje stvari, Ustavni sud te prigovo-re podnositelja Krnjaka nije posebno razmatrao u ovom ustavno-sudskom postupku jer ih je prethodno razmotrio i ocijenio ESLJP. Ustavni sud prihvaća i poštuje tu presudu.

C.F. POVREDE VEZANE UZ IZVRŠENJE KAZNE

1) Prigovori podnositelja Glavaša

430. Podnositelj Glavaš naveo je u ustavnoj tužbi da je Repu-blika Hrvatska započela postupak izvršenja osporenih presuda na temelju članka 23. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske, Vlade Bosne i Hercegovine i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine


sudske odluke ili u računanje kazne, ili ako u pravomoćnoj presudi nije odlučeno o uračunavanju pritvora ili prije izdržane kazne, ili to uračunavanje nije pravilno obavljeno, odlučit će o tome poseb-nim rješenjem predsjednik prvostupanjskog vijeća, odnosno sudac pojedinac.«

435.1. Osim toga, u dopisu koji je Ministarstvo pravde Bosne i Her-cegovine dostavilo Sudu Bosne i Hercegovine Sarajevo pravilno je navedeno da je podnositelju u izrečenu kaznu zatvora uračunato vri-jeme provedeno u pritvoru, i to od 26. listopada 2006. do 2. prosinca 2006. i od 18. travnja 2007. do 11. siječnja 2008. S obzirom na takvo stanje stvari, podnositelj nije trpio nikakvu štetu zbog pogrešnog podatka sadržanog u osporenim presudama, do njegova ispravka.

436. Stoga je na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona od-lučeno kao u točki V. izreke ove odluke, uz naglašavanje obveze nadležnog Županijskog suda u Zagrebu da objavi ispravak prvostu-panjske presude.

V. PODACI O IZVRŠENJU KAZNI ZATVORA PODNOSITELJA

437. Prema dopisu Središnjeg ureda Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, klasa: 053-01/15-01/7, urbroj: 514-07-01-02-03-15-02 od 7. siječnja 2015., petero podnosi-telja, koji su ustavne tužbe podnijeli tijekom rujna 2010., otpušteni su na slobodu između listopada 2010. i ožujka 2012., nakon dijela izdržane kazne zatvora, i to:

1. podnositelj Krnjak – rješenjem Povjerenstva za uvjetni otpust broj: 730-07/12-01/243 uvjetno je otpušten na slobodu 26. ožujka 2012.; predviđeni istek kazne bio je 19. lipnja 2014.

2. podnositeljica Getoš Magdić – rješenjem Povjerenstva za uvjetni otpust broj: 730-07/11-01/208 uvjetno je otpuštena na slobodu 13. studenoga 2011.; predviđeni istek kazne bio je 10. lipnja 2012.

3. podnositelj Kontić – rješenjem upravitelja Kaznionice uvjetno je otpušten s izdržavanja kazne zatvora 10. listopada 2010.; predviđeni istek kazne bio je 9. prosinca 2010.

4. podnositelj Valentić – rješenjem Povjerenstva za uvjetni otpust broj: 730-07/11-01/28 uvjetno je otpušten na slobodu 27. svibnja 2011.; predviđeni istek kazne bio je 10. prosinca 2011.

5. podnositelj Dragić – rješenjem upravitelja Kaznionice uvjetno je otpušten s izdržavanja kazne zatvora 11. listopada 2010.; predviđeni istek kazne bio je 10. prosinca 2010.

438. Na dan donošenja ove odluke, podnositelj Glavaš izvršava kaznu zatvora u Mostaru (Bosna i Hercegovina) na temelju presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj: Kzz-10/07-4 od 15. rujna 2010.

Za podnositeljem Glavašom raspisana je u Republici Hrvatskoj tje-ralica Županijskog suda u Zagrebu broj: K-rz-1/07, Kv-rz-2/09 od 11. svibnja 2009.

439. Objava ove odluke temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-4150/2010 U-III-4236/2010 U-III-4273/2010 U-III-4295/2010 U-III-4301/2010 U-III-4376/2010Zagreb, 12. siječnja 2015.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednicadr. sc. Jasna Omejec, v. r.

je protiv I optuženog ukinuo pritvor i odredio da se isti odmah pusti na slobodu.

Kako u pravomoćnoj presudu Vrhovnog suda Republike Hr-vatske nije uračunato i vrijeme koje je I optuženi Branimir Glavaš proveo u pritvoru u razdoblju od 26. 10. do 02. 12. 2006. godine, to je valjalo ispraviti, tako da je sukladno članku 158. stavak 2. ZKP-a, odlučeno kao u izreci rješenja.«

434. Protiv tog rješenja, kojim je ispravljena pogreška sadržana u presudi Vrhovnog suda, podnositelj Glavaš podnio je žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, navodeći da Županijski sud u Zagrebu kao niži sud nije ovlašten mijenjati presudu višeg suda, odnosno Vrhovnog suda. Odluku na temelju članka 158. stav-ka 2. ZKP-a bio je ovlašten donijeti jedino Vrhovni sud.

435. Odlučujući o žalbi podnositelja Glavaša protiv rješenja Žu-panijskog suda u Zagrebu broj K-rz-1/07 od 1. listopada 2010., Žu-panijski sud u Zagrebu, na sjednici Vijeća održanoj 10. studenoga 2010., donio je rješenje broj Kv-rz-12/10 K-rz-1/07, čija izreka glasi:

»Na temelju članka 398. stavak 3. Zakona o kaznenom po-stupku (‘Narodne novine’ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 dalje u tekstu: ZKP), odbija se žalba osuđenika Branimira Glavaša, a povodom žalbe po službenoj dužnosti preina-čuje se rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 01. listopada 2010. godine broj K-rz-1/07, na način da se temeljem članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku, osuđeniku Branimiru Glavašu u kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) godina, na koju je osuđen pre-sudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-84/10 od 02. lipnja 2010. godine, kojom je u odnosu na I. okrivljenika Branimira Glavaša preinačena u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni presuda Županijskog suda u Zagrebu broj K-rz-1/07 od 07. svibnja 2009. godine, uračunava se vrijeme provedeno u pritvoru od 26. listopada 2006. godine do 02. prosinca 2006. godine.«

435.1. U obrazloženju tog rješenja navedeno je:»Razmatrajući spis predmeta ovoga suda broj K-rz-1/07, a

povodom žalbe osuđenika Branimira Glavaša, Vijeće je utvrdilo da je presudom Županijskog suda u Zagrebu broj K-rz- 1/07 od 07. svibnja 2009. godine I. okrivljeni Branimir Glavaš osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajnu 10 (deset) godina, zbog kazne-nog djela iz članka 120. stavak 1. u svezi članka 28. OKZ RH i kaznenog djela iz članka 120. stavak 1. OKZ RH. Temeljem odredbe iz članka 45. stavak 1. OKZ RH 1. okrivljeniku Branimiru Glavašu je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme prove-deno u pritvoru od 18. travnja 2007. godine do 11. siječnja 2008. godine. Citirana presuda Županijskog suda u Zagrebu je u odnosu na I. okrivljenika Branimira Glavaša preinačena u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-84/10 od 02. lipnja 2010. godine, na način da je Branimir Glavaš djelatnošću za koju je proglašen krivim u toč. 1 a) i b) i toč. 2 a), b), c) i d) izreke presude Županijskog suda u Zagrebu počinio jedno kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZ RH, te je na temelju tog zakonskog pro-pisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) godina, u koju je temeljem odredbe iz članka 45. stavak 1. OKZ RH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. travnja 2007. godine do 11. siječnja 2008. godine.

Nadalje, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je rješenjem ovoga suda broj Kio-l-rz- 1/06 protiv Branimira Glavaša bio odre-đen pritvor, u kojem se nalazio od 26. listopada 2006. godine do 02. prosinca 2006. godine, kada je pritvor ukinut i Branimir Glavaš pušten na slobodu.

Iz svega navedenog je razvidno da su kako prvostupanjski sud donoseći presudu kojom se I. okrivljeni Branimir Glavaš pro-glašava krivim i osuđuje na zatvorsku kaznu, tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući povodom žalbi na presudu, pro-pustili Branimiru Glavašu uračunati sve vrijeme koje je proveo u predmetnom kaznenom postupku u pritvoru.

Upravo radi ispravljanja opisanog propusta, primijenjena je odredba iz članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ko-jom je propisano da ako se pojavi sumnja u dopuštenost izvršenja

Documents

NARODNE NOVINE PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015. · tužbama. Ustavni sud primjećuje da se u osporenim presudama pojam »zaštićeni svjedok« i pojam »ugroženi svjedok« koriste