136

TRAGOVI NABOŽNE KNJIŽEVNOSTIU KOVAčIćEVU DJELU

Z l a t a Š u n d a l i ć

1.

U novijim se radovima (mislimo na preglede i povijesti1 ), čiji je predmetbavljenja hrvatska književnost naglašava »nelogičnost dosadašnje podjele na tzv.stariju i tzv. noviju hrvatsku književnost« (Šicel, 1997: 5). Takva je nelogičnostpristupa najčešće rezultirala odjelitim povijestima tzv. starije (Vodnik, 1913;Kombol, 1945; Georgijević, 1969; Matić, 1945) i povijestima tzv. novije hrvatskeknjiževnosti (Barac, 1954, 1960).

Kada je riječ o hrvatskoj nabožnoj književnosti,2 njenim pojavnim oblicima,uputno je podrobnije informacije potražiti u navedenoj prvoj skupini povijestihrvatske književnosti, jer u povijestima koje se bave tzv. novijom hrvatskomknjiževnošću za nju nema mjesta. Pogrešno bi bilo iz toga zaključiti da spreporodnim vremenom zamire produkcija nabožne knjige koju inače činemolitvenici, katekizmi, životi svetaca, zbirke propovijedi, tumačenja evanđelja,liturgijska lirika, dulje pjesme djelomice ili u cjelini alegoričkog karaktera,lekcionari, pučka crkvena pjesma, odnosno djela u kojima se jasno prezentirakršćanski svjetonazor, religiozna tematika i religiozno-moralna funkcija (Kravar,1992). Da nije tako, potvrđuje npr. i »pučki književno-nabožni bestseler 19.stoljeća« (Zečević, 1988: 7) — Jaićev Vinac bogoljubnih pisama, koji je od prvogizdanja iz 1827. do 1995. doživio 25 izdanja (Hoško, 1996: 7). Naime, usporedos tijekom dominantnih devetnaestostoljetnih stilskih formacija (romantizma irealizma) egzistira i subliterarni sloj nabožne književnosti. Iako njeno istraživanjetek predstoji, ipak se na temelju specijalistički usmjerenih radova i istraživanja

137

mogu pribaviti i neki konkretni podaci. Tako se npr. iz radova N. Sertića (1943),V. Dugalića (1989), J. Kolarića (1996.) već sada zna da je tijekom 19. stoljećatiskan 51 molitvenik (što nije i konačan broj!), a prema istraživanjima F. E. Hoška(1985) preko stotinu katekizama koji često imaju ponovljena ili dopunjena izdanja.

U istom, dakle, prostoru i vremenu pojavne oblike visoke/elitne književnostiprati i postojanje različitih oblika nabožne književnosti; granica među njima nijestrogo povučena, jer interakcija u oba smjera nije isključena.3 Stoga bi se, kadaje riječ o načinu postojanja nabožne književnosti u drugoj polovici 19. stoljeća,moglo reći da ona egzistira dvojako: unutar vlastitog izgrađenog subliterarnogsistema i kao sekundarni, utkani žanr u djelima visoke/elitne književnosti.

Upravo drugi način postojanja nabožne književnosti želimo pokazati naprimjeru tekstova Ante Kovačića (Celine,4 6. VI 1854. — Stenjevac, 10. XII 1889.)

2. Djela nastala do 1876. godine

Dovoditi u svezu nabožnu književnost (i to, uglavnom, molitvu) i djelo AnteKovačića zanimljivo je zbog dvije stvari: zbog jednog životopisnog podatka, kojikaže da je Kovačić proveo tri godine u sjemeništu i zbog jednog interpretacijskogpodatka, koji tvrdi da u Kovačićevu djelu nema Boga.

Kada je riječ o Kovačićevu životopisu, treba naglasiti da ni jedan istraživač,koji se bavio i njegovim životom, nije preskočio podatak da je Kovačić zbogneimanja sredstava za život i doslovno gladovanja posljednje razrede gimnazijezavršio u sjemeništu, u »crnoj školi« (Frangeš, 1964: 8) u Zagrebu (od 1873. do1875 ): »Pošto je godinu dana po završetku osnovne škole ostao još kod kuće (otacga nije mogao slati na dalje školovanje u grad) — 1876, dakle točno deset godinaod doseljenja u Oplaznik — Kovačić, na poziv bivšeg marijagoričkog župnika, asada zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka seli u Zagreb i upisuje se najprije uučiteljsku školu, a potom u gimnaziju. Prve dvije školske godine stanuje kod svogdobrotvora, da bi zatim preselio na Kaptol k franjevcima kao ‘đak-siromah’, i —na kraju — četvrti, peti i šesti razred školuje se i uzdržava sam privatno. Patećise i gladujući više nego što je bio sit kroz te tri godine, nije mu, konačno, preostalodrugo, nego da posljednje razrede gimnazije završi u sjemeništu, ‘crnoj školi’ —predodređen tako ‘višom silom’ za svećeničko zvanje.« (Šicel, 1984: 33-34)

U tom vremenu još dobrih odnosa s glavnim urednikom Vijenca, piše Kovačićpisma Augustu Šenoi s potpisom »Ante Kovačić, klerik« (Kovačić, 1950: 312-313).

138

Kako se u literaturi o Kovačićevu djelu, posebice u onoj o romanu U registraturigotovo redovito naglašava i prisutnost autobiografskih elemenata,6 logičnom seonda čini i pretpostavka, očekivanje da se na ispisanim stranicama barem togromana, pored realističkog prikaza djetinjstva Ivice Kičmanovića, koji je »zapravosam pisac« (Frangeš, 1986: 221), pojave i one stranice na kojima će biti opisanoi njegovo školovanje u primarnom značenju te riječi. Ali, Ivičino je školovanjeopisano tako da je prešućeno — o danima u školi, nastavnim predmetima, školskimprijateljima, profesorima — o svemu tome ništa ne doznajemo; pripovjedačevaje pozornost usmjerena na opisivanje vremena izvan škole: »Mi zapravo nikadane saznajemo nikakve podrobnosti o tome što je zapravo bilo i kako je to sve išlos tim njegovim školovanjem u gradu, i onda kad je bio Meceninim štićenikom, a ikasnije, kad je stanovao kod rođaka Jurića i njegove žene Jeluše.« (Jelčić, 1971:17-18) Nešto slično ustvrdio je i M. Ratković .7 Opis školovanja u školi, a ne izvan,izostao je i u drugim, ranijim Kovačićevim djelima. Donosimo primjere.

Miljenka (1876.) — o školovanju »pobratima« Frane i Jovana govori samojedna rečenica: »Sjećaš li se, kako te jednom vješto narisah na kolcu nabodena,kadano smo učili Vrazova Kulaša-hajduka, i dolje potpisah ‘Jovo-Kulaš’!«(Kovačić, 1953: 5)

Baruničina ljubav (1877.) — Pavao Lanosović jednom rečenicom izvješćujedjevojku Milku Stalićevu o dovršetku svog školovanja: »Milko, ovom godinomprestaju i posljednji praznici moga đakovanja, jer sam nauke svršio — nastaviposlije odulje stanke mlad čovjek.« (Kovačić, 1953: 44)

Ljubljanska katastrofa (1877.) — na upit patera Felicijana iz Kamnika »Kamo,mlada gospodo?« putnici Andrija i Miško odgovaraju: »U Ljubljanu. Putujemo.Đaci smo, Hrvati smo.« (Kovačić, 1953: 179) I pater Felicijan vrlo sažeto govorio svom školovanju: »Ne mislite, što sam fratar, da ja nijesam zato uživao svijeta.Baš svijet otjerao me gvozdenim bičem u kloštar. Znajte, sokolići moji, da me tekposlije filozofijskih nauka obuklo u hrapavu ovu mantiju.« (Kovačić, 1953: 180)

Zagorski čudak (1878.) — o školovanju čudaka Jure Sporčine seljanka kaže:»Čudak Sporčina vam nije ništa. To jest: on je, što smo i mi drugi. Mužek, krparija,capar. Ali drugo je pitanje, šta je bio? Bijaše sve. Pop. Pomislite: pop. Zatim fiškal;iza fiškala učitelj. Poslije je postao velikim gospodinom u varoši, onda je opetučiteljem bio, - a napokon se preobrazi u to, što je i danas: mužek, krparija, capar,ništa — svrši jezgrovita žena, žmirkajuć očima. (…) Stari naš školnik i zvonar icrkvenjak Ilija, koji zna tako lijepo pripovijedati, rekao nam je, da naš župnik i

139

Sporčina zajedno polažahu škole i zajedno zapopiše. Bog si ih znao.« (Kovačić,1953: 228, 229)

Bježi-hajka (1880.) — o školniku Dušiću, glavnom organizatoru hajke na»krvoločnog« vuka, i njegovu školovanju doznajemo vrlo malo i to posredno, izperspektive kotarskog suca Nikole, koji kaže da je Dušić »kukavni ‘prosvijetljenipajdagog’.« (Kovačić, 1953: 254)

Ladanjska sekta (1880.) — učitelj Tomaš Branac jednom rečenicom opisujesvoj put od vojnika do školnika: »Pa nikad boljega, sabljicu na klin, pa lijepoodgajaj dječicu, budi valjanim i skrbnim ocem obitelji, mužem koji ljubi te čitavimi neustrašivim Hrvatom, što vojnička služba ne dopušta.« (Kovačić, 1964a: 125)

Fiškal (1882.) — o neprirodnosti, čak i izvitoperenosti školovanja JakobaPodgorskog, koji sve uređuje »po matematičkim formulama« svjedoči sljedećinavod: »Jakob ravnaše svoj život po matematičkim formulama. On je ciframa tačnoizračunao što će i u koje će vrijeme nešto naučiti. Izračunao je što treba znati ikada se može dokučiti društva velike gospode, postati članom, a i sam velikimgospodinom.« (Kovačić, 1964a: 168-169)

Među žabarima (1886.) — u Žabljim Lokvama žabari zbog svoje nazovi-školovanosti iskrivljuju internacionalne riječi, pa se inteligencija žabarski kažetelegencija — »(…) jer se je tako lakše pamtilo, dozivajući si u pamet krotkodomaće blašče srednjega spola, koje rado prispodabljaju s onim zijanima, što blejeu nova vrata.« (Kovačić, 1950: 239)

U registraturi (1888.) — o školovanju Ivice Kičmanovića, kao i o tome daono još traje, doznajemo iz jedne često korištene atributne odrednice »đak«: »ĐakIvica jurio hrlim koracima iz svog stana gradskim ulicama put svratišta k ‘Crnomuorlu’.« (Kovačić, 1964b: 384)

Navedeni primjeri vrlo rječito govore da je Kovačić gotovo redovito preskakoopisivanje školovanja ne samo Ivice Kičmanovića, nego i ostalih svojih likova, akako je bio pisac sklon autobiografizmu ,8 nameće se misao da je time prešućivaoi vlastito školovanje. Ipak i sam pisac je osjećao da je »prešućeno razdoblje«vrijedno pričanja ,9 o čemu svjedoči i njegova namjera da upravo o tom vremenunapiše roman Crvena kapa. Odlomak tog romana spominje autor nekrologa uVijencu: »(…) Kovačić je uvijek sa zanosom spominjao blažena đačka vremena,te je kanio to doba opisati u pripovijesti Crvenkapa koju je obećao ‘Vijencu’ (…).«(citirano prema Šicel, 1984: 131), a kritičar I. Krnic, dobar poznavatelj Kovačićeva

140

života i djela, kaže: »(…) nema nikakve sumnje da je Kovačić već dobar dio oveosnove i izradio. On je počeo Crvenkapu pisati još u Zagrebu, dok još nije biozavršio U registraturi, a iz pjesnikovih se bilježaka lijepo može vidjeti kakva bi topripovijest bila. Čini se da bi to bio pravi humoristički roman iz đačkog života, aopisani bi bili negdašnji njegovi profesori, kojih imena i nama su familijarna: kaoFranjo Petračić, F. Nagl, F. Marković, Kostić (…).« (citirano prema Šicel, 1984:131)

Koliko bi prostora u zamišljenu romanu pripalo i »Anti Kovačiću, kleriku«,odnosno vremenu koje je proveo u sjemeništu — ostaje otvoreno, isto kao i sveono u svezi njegova nenapisana romana Demagog (spominje se u nekrologu uVijencu 10 , ali danas je zagubljen), u kojem je glavni lik trebao biti svećenikplemenitih i uzvišenih težnji. Da je Kovačić, sklon autobiografizmu, stigao napisatiroman o »đačkim vremenima« i roman sa svećenikom kao glavnim likom, danasbismo, vjerojatno, morali ublažiti jedno proturječje koje se kao bitna značajkapripisuje njegovoj umjetnosti, a ono glasi: »(…) prije svega moramo napomenutida je Kovačić bio religiozan a da kao umjetnik nije vjerovao u boga.« (Frangeš,1964: 12)

Međutim i bez dva nenapisana romana, Crvene kape i Demagoga, koji bi uodnosu na kategoriju vremena i kategoriju lika mogli implicirati uvođenjeelemenata nabožne književnosti u njegovo djelo, ipak i na temelju onoga što jeKovačić napisao i objavio do 1876. godine, kada napušta sjemenište i upisuje sena pravni fakultet, može se zaključiti da privatna pobožnost nalazi svoje mjesto upiščevu svijetu fikcije. Do izlaska iz »crne škole« Kovačić je objavio desetakpjesama11 i pripovijest Miljenka (1876.). Elemente nabožne književnosti (točnije— molitve) nalazimo u pjesmi Car Bajazet (1873.) i Na majčinu krilu (1875.), teu proznom tekstu Miljenka (1876.), za koji A. Flaker kaže da je to Kovačićev danakhajdučko-turskoj noveli i nižem romantizmu (Flaker, 1976.).

Molitva se u navedenim tekstovima pojavljuje na nekoliko načina:a) u obliku streljate molitve .

12 Njome se izražava prošnja (»Na Turčina slaba

djevojka, pomahnitala. Pomahnitala, bog joj se smiluj!« /Kovačić, 1953: 23— Miljenka/), zahvala (»Hvala Bogu — izlanu siputljivo provozič — sretnoizmakosmo.« /Kovačić, 1953: 25 — Miljenka/), sreća (»Bože moj, kako samsretna!« /Kovačić, 1953: 17 — Miljenka/), briga (»Bože moj, kako li sam ustrahu, nijesi li bolestan.« /Kovačić, 1953: 18 — Miljenka/).

141

b) u obliku liturgijske geste13

i to molitvene - klečanje14

- koja, uglavnom, nepodrazumijeva sadržaj molitve, nego samo njenu najavu. Donosimo primjere: »Ona se prestravi sama sebe, što nije s tetom otišla prijeko, baci se na koljena

i stane jedva moliti, uzdižući moju sliku k visinama - (…). (Kovačić, 1953: 30 —Miljenka)

»Oj, zdravo moj u sjenici mili sijelak,Sa sestricom gdje klečati bi znali —do nas bližo se anđelak —I slušo, kako skromno mole mali …« (Kovačić, 1949: 38 — Na majčinu krilu)

c) uz pomoć najavne žanrovski određujuće riječi moliti, što znači da je molitvamoljena, ali nam je njen sadržaj nepoznat.

»A majko ti, oj majko naša mila!Sa sjetnijem smiješkom badala bi k namaI plavog oka suzicu bi krila —I tiho, tiho molila se sama …«(…)

»’Oj, moli, dijete, kako ja te učih’ …Ti majko mila, majko slatka, zboriš —Vaj, Boga moli, kad Ti krvca buči,Za besciljem kad ganjaš se i goriš!‘Vaj, Boga moli, milo moje dijete,Pa smirit će se tvoje srce plamno.A misli tvoje kud da sada lete —Kad i međ zvijezdam pusto je i tamno!’« (Kovačić, 1949: 38, 39 — Na majčinukrilu)

»Marija vrisne: ‘Munjo, munjo!Gdje smo i kud smo sada mi?Molih se, molih za te Bogu;Al’ ipak džinov rob si ti!’« (Kovačić, 1949: 13 — Car Bajazet)Ako se, dakle, vratimo polazišnom životopisnom podatku — Kovačićev

trogodišnji boravak u samostanu — kao poticajnoj činjenici u istraživanju(ne)prisutnosti nabožne književnosti u njegovu djelu, onda u odnosu na taj podatakproizlazi dvoje:

142

— prvo — pisac u djelima nastalim i prije i poslije 1876. godine redovito preskačeopis vremena školovanja svojih likova (iako ga smatra vrijednim pričanja!),a zbog prisutnosti autobiografskih elemenata u njegovu djelu, proizlazi dapreskače i opis vlastita školovanja.

— drugo — iako je neopisano vrijeme školovanja moglo poticajno djelovati naugrađivanje različitih oblika nabožne književnosti u sam tekst (barem u odnosuna kategoriju lika i kategoriju vremena), ipak i bez toga u Kovačićevim djelimatiskanim do 1876. godine susrećemo molitvu, i to samo privatni oblik molitveu njenom primarnom značenju, u značenju koje joj je pripisao Toma Akvinski— molitva je uzdizanje duše k Bogu. Zajednička odrednica gore navedenihnačina uvođenja molitve u Kovačićevo djelo nastalo u vremenu do odlaskaiz sjemeništa (streljata molitva, molitvena gesta, najavna žanrovski određujućariječ) jest ozbiljnost, jednoznačnost te odsutnost ironijskih konotacija

15 i

parodičnosti.16

3. Na raskrižju

Nakon Kovačićeva izlaska iz sjemeništa nastala je pjesma Na raskrižju (tiskanau Vijencu br. 26 od 30. lipnja 1877.). Pjesma korespondira s nedovršenim pismompronađenim u Kovačićevoj ostavštini, u kojem izvješćuje svoje roditelje o svomraspopstvu:

»Mili moji roditelji,

Znadem dobro da će Vam ovaj list zadati muke, no drukčije nije niti možebiti. Ja sam se svukao, to jest, ja nisam više klerik. To moram Vam gvozdenomodlukom reći, jer povratka više nema, na raskrižju života moga birao sam put.Veoma mi je žao da … « (citirano prema Šicel, 1984: 42)

I u pjesmi Na raskrižju Kovačić tematizira svoju životnu odluku — napustitiklerikat i posvetiti se svjetovnu životu. Pjesnička uobličenost teme podsjeća natekstove stare hrvatske književnosti, posebice one srednjovjekovne u kojimasredišnje mjesto pripada motivu raskrižja (peregrinatio), odnosno motivu pravogai nepravoga puta (npr. slavonska osamnaestostoljetna književnost poznaje»dvojputje« u Kanižlićevoj Svetoj Rožaliji /1780. /). U Kovačićevoj pjesmi čitamo:

143

»Vihar, grom i crna magla,Što te priječi kao srda,Tvog je žića bura nagla,Bijesnom što te zgrabi stravom,Da ti o tle tresne glavom,A tri staze: raskrižje ti,Svaka te je vukla k sebi,Al’ se jedna svidje tebi,Njom sad hrli, njom sad leti!« (Kovačić, 1949: 74 — Na raskrižju)

Na temelju molitveničkog štiva hrvatske dopreporodne književnosti znamoda je lijevi put uvijek nepravi put — to je put grijeha, smrti, prolaznosti i tame,17

ali i pored toga na njemu je velika gužva i mnoštvo ljudi. I Kovačićev lirski subjektkreće lijevim putem, jer ga mame čari zemaljske djeve, ali ne s molitvom nausnama,18 nego sa slutnjom i strahom u srcu:

» … . S puta lijevaČedo svijeta, divno biće,Mila lica kroči djeva.Blaženstvo joj s oka sviće,S usana joj se zora smije,A u grudih alem sije —Alem, koga plam ne stali,Jer ga neba anđo sali …‘Pođi sa mnom, duše smjeli!Ugodna je moja staza,Cilj joj zlatna je oaza!Pođi, sladost sa mnom dijeli!K cilju našem nij’ daleko,Gdje te čeka kruna sreće…A što ti je starac reko,Vjerovati ni sam ne će!’ …Planu putnik slatkom stravom,Rajski čar mu nadme grudi,Sklonu k djevi trudnom glavom:‘Tvom ću stazom, dok smo ljudi!

144

Daj užež’ mi baklju svijeta,U carstvo me svoje vodi,S tobom cilj mi, s tobom metaGdje gođ bila — vječno godi.« (Kovačić, 1949: 73-74 — Na raskrižju)

Pjesma Na raskrižju pročitana na taj način ima stanovitu životopisnu i poetičkutežinu (barem u odnosu na prisutnost elemenata nabožne književnosti u Kovačićevudjelu) — ona bilježi Kovačićevo napuštanje vlažnih sjemenišnih zidina, jer tonjegovu živu temperamentu nije odgovaralo; tim činom si Kovačić istovremeno,s druge strane, otvara mogućnost slobodnog, nesputanog pisanja i o onome štonazivamo nabožna književnost. Nakon odlaska iz sjemeništa, odnosno poslijepjesme Na raskrižju ni neki pojavni oblici nabožne književnosti neće biti pošteđeniironije i satiričnosti, kao što je to bio slučaj u onim tekstovima koji su nastali prijetog odlaska. Potvrđuju to i riječi M. Ratkovića: »Međutim, već potkraj sedamdesetihgodina on započinje pisanjem stihova, kojima podvrgava kritici suvremene prilike.Takve pjesme, koje pokazuju Kovačića kao oštrog satiričara, pisat će on do krajaživota. Njihova vrijednost i jest u smionom otkrivanju društvenih mana, u dubokompreziru sitnih duša, parazita i ulizica, kao i nemilosrdnom šibanju političkih idruštvenih ‘velikana’.« (Ratković, 1950: 23)

4. Djela nastala nakon 1876. godine

Iz literature o Anti Kovačiću poznata je činjenica da je on u hrvatskojknjiževnoj kritici 19. stoljeća »prošao izrazito slabo« (Nemec, 1995: 145), čemuje posebno pridonio tekst J. Čedomila pod nazivom U registraturi (objavljen uzadarskoj »Hrvatskoj« 1889. godine).19 Nakon toga uslijedila je sablasnadesetogodišnja »urota šutnje«20 o iskonskom talentu tog pisca (Jelčić, 1971: 7-8), da bi bila prekinuta na desetu obljetnicu Kovačićeve smrti, kada je M.Marjanović u karlovačkom »Svjetlu« (1899.) objavio članak o njemu.

Iako je hrvatska književna historiografija Čedomilovu kritiku okvalificiralakao »promašenu«,21 ipak se neke njene tvrdnje mogu pročitati i u novijimpovijestima hrvatske književnosti. Naime, analizirajući likove iz KovačićeveRegistrature, Čedomil je zaključio: »Ove osobe nikad ne misle na Boga. (…) Imaneka vrst materijalizma u srcu tih ljudi koji žive bez ikakve misli na Boga, bezikakve brige za daleku budućnost, u potpunoj zaboravi i nemaru svega onoga što

145

ne može da im poda makar i časovitog užitka.« (Čedomil, 1976: 274) Poslije će I.Frangeš ovu tvrdnju proširiti na cijelo Kovačićevo djelo: »Značajna je činjenicada ćemo u cijelom djelu Kovačićevu uzalud tražiti Boga; a kako je Kovačić bioreligiozan, taj je njegov pesimizam još zanimljiviji, još neočekivaniji.« (Frangeš,1975: 401); citirat će ga i M. Šicel u monografiji Kovačić (1984: 166-167), aKovačićevo bezbožništvo bit će spomenuto i u Jelčićevoj Povijesti hrvatskeknjiževnosti .22

Koliko navedeno potvrđuju Kovačićeva djela nastala nakon godine 1876.nakon odlaska iz »crne škole«? Na postavljeno pitanje pokušat ćemo odgovoritiistražujući elemente molitve (propovijed ostavljamo za neku drugu priliku!) kaojednog pojavnog oblika, žanra nabožne književnosti.

Kao što je već bilo rečeno, molitva znači uzdizanje srca i duše k Bogu; molitelj-vjernik u obraćanju Moljenomu-Bogu izražava tri temeljna molitvena sadržaja:prošnju, hvalu ili zahvalu (Rahner-Vorgrimler, 1992: 323). Na koji je način ovakoshvaćen molitvenički tekst ukomponiran u Kovačićevo djelo nastalo nakon godine1876? Uočavamo dva temeljna oblika - liturgijski i privatni oblik molitve.

4. 1. Liturgijski oblik molitve

Iako je Crkva svoje bogoslužje izgradila na temelju većih i manjih ulomakaiz Svetog pisma, protkavši ih antifonama, doksologijama, liturgijskim pozdravima,usklicima, molitvama, zahvalama, pjesmama, ovdje bismo pozornost usmjerilisamo na Molitvu Gospodnju (Oče naš), Anđeoski pozdrav (Zdravo Marija),Vjerovanje i litanije.

Oče naš u Kovačićevu djelu mole likovi kojima to nalaže njihovo zanimanje(kaluđer, svećenik), izrazito pobožne osobe (gizdava vila Dorica), a motivira ga iodređeni prostor (crkva, procesija, groblje), odnosno blagdan (Uskrs); ako gaizgovaraju crkveni ljudi, pripovjedač ga najavljuje latinskim Pater noster, a akoje riječ o običnom čovjeku-vjerniku, onda je najavljen kao Oče naš. Sadržaj ovemolitve u cijelosti nije nigdje naveden, jer se, kao i u molitvenicima —podrazumijeva. Na primjer:

— »Izvadim pismo, da se vidi, tko smo: i stanem citirati mrtvim tonom staru našuoraciju, kao kaluđer svagdanji ‘pater noster’.« (Kovačić, 1953: 183 —Ljubljanska katastrofa)

146

— »Amen! — završio svećenik svoj Pater noster.« (Kovačić, 1964a: 326 —Fiškal)

— »Dobro bi rijetko prosinulo njezine već navorane obraze. Takvi dani zabijelišeipak onda kad bi joj se ženska duša skromno i tajno svetom nedjeljicompomolila u crkvici višnjemu i kada bi ovako vjerom utješena ugledala svojudječicu.« (Kovačić, 1964b: 105 — U registraturi) Ali nakon što je Doricapoludjela, u njenu je poremećenu umu od zbiljskoga svijeta ostala samoliturgijska molitva i mržnja na mladog Mecenu: »Nakažena, otrcana,zamrljana — nekada gizdava vila Dorica — vuče se podbočena prosjačkimštapom kroz devet sela … Vele da je luda. Ali dobra je to luđakinja … Vazdamramorkom šuti, prikučujući se u seljački dom milokrvna puka … Tiho dopuza,šapćući svoj Očenaš i Zdravomariju. (Kovačić, 1964b: 130 — U registraturi)

— »Mali Kanonik, znojeći se pod crkvenim barjakom, tako reći poluglasno ješaptao svoju krunicu, ozirući se sad na župnika — da li će on vidjeti njegovaMihu — sad na svoga sina tako da je po dva puta došao do sredine Očenašate izgovorivši: ‘kako na nebu, tako i na zemlji’, pogledavši bojažljivo na kojiće se kraj provoda pridružiti Miha, pa je tako zaboravio gdje je prestao uOčenašu, i on opet udri iz početka: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti seime tvoje… ’« (Kovačić, 1964b: 229 — U registraturi)

— »Ovako, zakapati ga u tom drvenom lijesu u hladnu zemlju, užasno je ! —mudrovahu sinovi Duge Kate, a na grobu izmoliše joj Očenaš za pokoj duše…« (Kovačić, 1964b: 346 — U registraturi)

U odnosu na drugi liturgijski oblik molitve — Zdravo Marija — treba rećida je, kao i u slučaju Očenaša, moli svećenik, i to na latinskom Ave Maria gratiaplena, i čovjek-vjernik, kojega na to podsjeća podnevno crkveno zvono, odnosnoodređeno doba dana (jutro, veče). Osim latinske i hrvatske inačice ove molitve,kod Kovačića susrećemo i slovensku (Češena si Marija, gnade si polna), kojumožemo razumjeti i kao inojezični fragment, koji pridonosi razlikovanju jezikapripovjedača od jezika njegovih likova (Flaker, 1976: 158), a što je bitno zapripovjedačevu »objektivnost« i komunikativnost jezika u vremenu realizma(Flaker, 1976: 157). Na primjer:— »Uto zacilikne zvono s drvenoga tornja seljačke crkve a škripanje greda čulo

se čak do sudnice… Župnik stisnu modru maramu i sklopi ruke na Anđeoski

147

pozdrav … Seljaci prekinu svoje razgovore, hrleći pred župnika da mu iscjelujuruke … Ave Maria gratia plena … Bene, bene, moje drage ovčice… Samo selijepo pomolite bogu - odvrati župnik seljacima i nastavi svoju latinskumolitvu…« (Kovačić, 1964b: 120 — U registraturi)23

— »Vjetar tiho, lagodno duje, sunce žeže; sive magle srdovito jure k njemu; onoljuto tijem većma pripiče. Zvoni podne; jasan zvuk zvona razlijeva se čednomkranjskom deželom! Zadovoljni sami sobom — a to je najveća raskošmodernoegoističnog našeg doba — izmolismo pozdrav anđeoski na slavu djeviMariji!« (Kovačić, 1953: 185 — Ljubljanska katastrofa)24

— »Kada svane bijeli dan, onda ćemo bolje vidjeti i razumjeti što je sve to bilo?Na što sve te čarolije? … — Bjeloglavi se starac prekrsti još jedanput i stademoliti Očenaš i Zdravomariju … pa teškim korakom otetura u svoj dom …«(Kovačić, 1964b: 117 — U registraturi)

— »Starica seljanka nosi košaru na glavi. Lagano koraca i moli: ‘Češena siMarija, gnade si polna’. (…) blagoslovljen sat tvojega telesa Jezus … — završistarica, podigne glavu …« (Kovačić, 1953: 194, 195 — Ljubljanskakatastrofa).

Litanije su, također, liturgijski oblik molitve, uobičajene u misi već od 4.stoljeća (Kniewald, 1937: 56) i predstavljaju izmjeničnu molitvu počimatelja icijeloga puka — niz zaziva prošnji izgovara pojedinac, na što svi ostali ponavljajukratku prozbenu formulu. Neke su litanije odobrene od Crkve (Litanije svih svetih,Lauretanske litanije, Litanije Srca Isusova, Litanije Imena Isusova, Litanije svetogJosipa, …), a neke nisu. Stoga ove druge susrećemo u molitvenicima kao pučkioblik pobožnosti; one kao takve mogu odražavati i stanoviti lokalni značajodređenog prostora. Upravo za takvim oblikom molitve posegnuo je i Ante Kovačić— da bi uvjerljivo prikazao svu opasnost kojom prijeti hajdučica Lara, uključioju je i u litanijske zazive. Naime, u Litanijama Imena Isusova stoji prošnja : »Odkuge, glada i vojske — oslobodi nas Isuse«, a u Kovačića čitamo: »U krajevimapako kud se najviše potezala družba hajdučice Lare, uvrstio je svijet u molitve ilitanije: - Bog nas čuvao kuge, glada, rata i strašne hajdučice Lare!« (Kovačić,1964b: 388 — U registraturi)

Na temelju svega što je do sada rečeno o prisutnosti liturgijskog oblika molitveu Kovačićevu djelu (Oče naš, Zdravo Marija, litanije) razvidna je piščeva ozbiljnosti jednoznačnost. Takav pristup stavio je molitvu u funkciju razotkrivanja karaktera

148

(svećenik, Dorica, Mali Kanonik, starica Slovenka, sijedi starac koji prati Doricu),ali i u funkciju kontrastiranja selo — grad, jer se takvoj molitvi utječe čovjek sasela, a ne i onaj iz grada .25 U prilog tome ide i činjenica da jedino ljudi sa selaposjeduju i čitaju molitvenik, a ponekad im je on i sinonim za knjigu uopće:— Jest, jest! Nema pogana u nas! — zacvrkuta klopotavi Jure koji zna čitati

molitvenu knjižicu, a svakoga sveca i nedjelje na golim koljenima propuzado devet puta oko velikoga žrtvenika da mu sve krv procuri iz koljena, a takose tom zgodom lupa po prsima da odzvanja i odjekuje kano da udara popraznom buretu. — Nema ih, ne. Ali ima gorih ljudi negoli su isti pogani. Ato vam je Antikristovo sjeme pred kojim dršće i sam sveti otac papa u Rimu!To su kojekakvi protepeni školski bećari, kako je eno muzikašev sin.« (Kovačić,1964b: 311 — U registraturi)

— »Baba Mara doštapa u djevojčinu sobu, natakne na oči svoje krupne naočale,vrpcom prevezane okolo glave, i uhvati onu svilom vezenu knjigu spomenicuod pjesnika Vilka. (…) ‘Vidiš li, vidiš li šta je to?’ — šane ona njemu (djedu- op. Z. Š.) glasno tik uha. Stari je gledaše, nakrivivši malo usta, a to bijašeznakom da još dobro nije čuo što želi. Mare prikriča svomu staromu po drugiput iste riječi. ‘Šta je to… šta je to… pitaš? Valjda molitvenjak?’ — slegnestarac ramenima.« (Kovačić, 1964a: 194 — Fiškal)Čovjek sa sela svojim odlaskom u grad može ponijeti i sačuvati molitvu

(Anica, baba Mara), ali je isto tako može i zauvijek izgubiti (Miha). Navedenovrlo rječito potvrđuje usporedni opis siromašnih i bogatih Mihinih svatova kodŽida Rajhercera:

»Siromašnija svadbena svita vraćala se iz krčme već u prvi mrak k domumladenaca gdje se proslavljuje prva noć i prvi dan svadbe… Njih bi sustizaona putu glas crkvenoga zvona štono je stalo romoniti na Pozdrav anđeoskimajci božjoj … Tu bi muzika prestala te najprije mladoženja, onda svatovi imuzikaši skidaju klobuke te se lijepo mole i pokornički udaraju u prsa.Dotle se u Žida Rajhercera razvija najživlji ples, raspliću i odmataju zvonkisvadbeni govori. A seljačka muzika, na čelu joj Zgubidan Jožica — nije šale,devetero njih — svira i šumi da ćeš oglušiti … ‘Zvoni na Pozdrav anđeoski!— kliknu netko. — Stanite ljudi, tu već nismo gospoda svatovi, van pokornekršćanske duše, pa se molimo bogu velikomu!’ — ‘Šta bi zvonilo? Pa nekazvoni, mi ne čujemo! Može nastaviti sutra!« (Kovačić, 1964b: 264 — Uregistraturi)

149

U odnosu na navedene oblike liturgijske molitve Kovačić je bio sklon koristitise nekima u nedoslovnom, metaforičkom značenju, i to najčešće litanijama,aktualizirajući pri tome ne njihov sadržaj, nego ustroj — nabrajanje — spridruženim novim sadržajem i ironičnim, satiričnim prizvukom (npr. gazdaMedonić zna i ciganske litanije, a litanijama naziva Žorž i teško pamtljiv učeniMecenin govor).26 Nadalje, liturgijski oblik molitve Kovačić koristi i kao pojams kojim se nešto uspoređuje (comparandum) unutar trodijelne poredbene relacije(compare, comparandum, tertium comparationis), ali s novopridruženim ironičnimkonotacijama:

» — Ah, kume! — pogleda široko predgovornik bilježnik Wurzel. — Smagliliste baš živu istinu. I ja bih rekao, da je onaj prijedlog bio lud i nepromišljen,kako nas je sve poslije sjednice savjesno uputio doktor Cvik, koji je i samprvi glasao za prijedlog, nota bene, moj. Ali ja si perem u toj stvari ruke poputPilata; a igram ovdje ulogu kano i on u ‘vjerovanju božjem’.« (Kovačić, 1950:277-278 — Među žabarima)

Satiričnost posebice dolazi do izražaja u slučaju tzv. vakantnih ili praznih citata(Oraić Tolić, 1990) — citatni se fragment ne može pridružiti izvornom kontekstu.To je vrlo očito u slučaju pseudocitata (podvrsta praznih citata) — postoji realnipodtekst, ali je citatni dodir između vlastitog teksta i tuđeg — lažan. Sljedećiprimjer iz Kovačićeva djela to potvrđuje: realan podtekst jest misna molitva»Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravitće duša moja«; iz navedene molitve Kovačić »citira« (jer stavlja navodne znakove):»Ah, Gospodine, nijesam vrijedan, da pogledam u lice tvoje!« Širi kontekst ovogpseudocitata govori da su apostrofirane osobe i pored identičnosti imenice»gospodine« — različite: prva podrazumijeva Boga, a druga zemaljsku gospodu,u prvoj se govori o pokajanju a u drugoj o poltronstvu:

»Velika nam se gospoda prijazno smiju. Namigivaju i obećavaju. Treba dakleiskustva, razboritosti i praktičnosti. Premda je utjeha često jarac — kano isudbina — pa skoči ludo preko plota, ipak nam je utjeha jakost i krepost.Ponizno i skrušeno kucajmo na vrata velike gospode. Vatra i voda: sve nekaje ništa, kada mignu velika gospoda. A kada zapovijedaju: prigni koljeno ipogni oči. Kada se mršte: da si se svalio u prah i pepeo s uzdahom: ‘Ah,gospodine, nijesam vrijedan, da pogledam u lice tvoje!’« (Kovačić, 1950: 241— Među žabarima)

150

Proizlazi, dakle, da se Kovačić u tekstovima koji su nastali nakon njegovaizlaska iz samostana (1876.) liturgijskim oblikom molitve koristi na dva načina:doslovno, u primarnom značenju i nedoslovno, s pridodanim satiričnimkonotacijama.

4. 2. Privatni oblik molitve

»U refleksnom nauku vjere pozna Crkva liturgijsko-javnu i ‘privatnu’ molitvu:za oba oblika kaže da su nužni.« (Rahner-Vorgrimler, 1992: 322) Privatnu molitvunadahnjuje, s jedne strane, sama vjera, a s druge situacija u kojoj se čovjek-vjerniknalazi, zbog čega se improvizacija navodi kao jednom od njenih značajki. Natemelju hrvatskih dopreporodnih molitveničkih tekstova može se zaključiti da seprivatna molitva pojavljuje kao streljata molitva,27 glasovita molitva28 i molitvapametljiva/promišljanje/osobita molitva.29

Od navedenih oblika privatne, osobne molitve najčešća je u odnosu naKovačićeva djela nastala nakon 1876. godine streljata molitva. Susrećemo je ugotovo svim proznim tekstovima (izuzetak su pisma, feljtoni i članci). U odnosuna molitelja, u odnosu na onoga tko molitvu izgovara može se zaključiti da im se,uglavnom, utječe čovjek sa sela (npr. u Baruničinoj ljubavi to su Ivica Martinić,njegov otac i majka, sluga Jakob; u Fiškalu djed Martin i baba Mara; u Uregistraturi to su seljaci, starac koji prati Doricu do Mecenina doma, MateZorković, Jožica, Ivičina majka, Anica, Mali Kanonik; u Ladanjskoj sekti Sofija),izražavajući njima: zahvalu, prošnju, preklinjanje, čuđenje, hvalu. Na primjer:— »Mi, babika, ne skitasmo se po svijetu osim što smo sa svojom pokojnom

kćerkom polazili u obližnja sela na proštenja i vašare pa, hvala budi bogu,doživjesmo poštenu i sijedu starost.« (Kovačić, 1964a: 194-195 — Fiškal)

— »Oh, bože, bože, smiluj se! — zajecala konačno srvana djevojka, boreći sesa svojim naporima i nastojanjima da istisne tu milu sliku iz pameti, iz dušei iz srca.« (Kovačić, 1964b: 296 — U registraturi)

— »— Joža, Joža! Šta vi to radite? Bog s vama i anđeo čuvar! Najstarijeg misina Ivicu trgate od prsa majčinih i da baš on ostavlja kuću?« (Kovačić, 1964b:36 — U registraturi)

— »O, bože moj! Ja znam kad se rodio, i otada vazda ga pratim brižnim očima;ne bi on (Mate Zorković — op. Z. Š.) ni crva ni mravca zgazio na putu, a

151

kamoli da dira u tuđe! Bože moj, kako li se to mijenja na ovom svijetu!…Pravica je krivica — a krivica je pravica!« (Kovačić, 1964b: 113 — Uregistraturi)

— »Oh, kako sam sretna, kako sam blažena! Hvala ti budi, Isuse!« (Kovačić,1964a: 148 — Ladanjska sekta)

Pojavu streljate molitve motiviraju određene situacije: rastanak (»Sofijo,zbogom, bog te čuvao; zbogom!« /Kovačić, 1964a: 130 — Ladanjska sekta/),odlazak na put (»Dva gospodina, bijaše to Ivan Martinić i mladi mjesni župnik,uspnu se u kočiju, konji kopahu nogama zemlju, kočijašev bič fino zazvižda i konjipoletiše iz dvorišta kao strijele. ‘Pomoz’, bože! — uzdahne Ivan Martinić i upalina župnikovoj smotci svoju.« (Kovačić, 1953: 130 — Baruničina ljubav/), anajčešće nesreća i strah (Andrija i Jure u Ljubljanskoj katastrofi, učitelj Dušić uBježi-hajci, Sofija i bezbožac Tomaš u Ladanjskoj sekti, Perica de Kimavec uromanu Među žabarima, seljaci, Žorž, Ferkonja, Anica i drugi u U registraturi).

Likovi, čija je egzistencija primarno vezana za grad, nisu joj skloni, kao nioni ženski likovi kojima je već ovladao »laurizam« .30 Na primjer, ne utječe joj seSofija Grefštein do svog preobraćenja, odnosno Julijo Krčelić u Baruničinojljubavi; Tomaševa žena Sofija u Ladanjskoj sekti, za koju njen muž kaže da je»zvjerica« (laurizam?); Jakob Podgorski, doktor Laca, Elvira u Fiškalu; Mecena,Laura,31 Amalija — providnikova žena,32 Miha u U registraturi. Ako se ipak desida se čovjek iz grada molitvom obraća Bogu, onda je riječ o gradskoj sirotinji(Ferkonjini otac i majka ili starica koja čuva Ferkonju i Lauru).

Drugi pojavni oblik privatne molitve — molitva glasovita — dakle ona kojase čini srcem i jezikom (Kanižlić, 1794: 14), također nalazi svoje potvrde uKovačićevu djelu, i to kao izgovorena molitva i kao tekstovno nepotvrđena alipodrazumijevana, jer je kao takvu najavljuje ili riječ moliti ili neka molitvenaliturgijska gesta (klečanje, križanje, udaranje u prsa, podizanje očiju k nebu).Sljedeći primjeri to potvrđuju:— » Uvrijeđena Tošica zavitlala je za njim stare Petričine ‘komisionalne čizme’

i kano da ga je baš na pragu dohvatila. Kad se je našao na ulici, pogledao jeu nebo i okolo sebe, poravnao si kosu i zastenjao: ‘O, bože, oprosti joj, jerne zna što je učinila! O, koliki smo mi istom mučenici za našu svetu tvar, mikonzervativci, stalni kao klisura, a jaki kao gradski bedemi našeganajrodoljubnijega varoša!… ’« (Kovačić, 1950: 255 — Među žabarima)

152

— »Ta vidim te, hvala bogu, zdravu. Molit ćemo se bogu, da nas baš ove godinesmrt ne posjeti sa svojom kosom.« (Kovačić, 1953: 67 — Baruničina ljubav)

— »Zelenkast plamen plamsao obasijevajući blijedo lice baruničino, koja jeklečala uz mrtvoga sina i tiho, skrušeno se molila bogu, kako se molila nijeveć dvadeset godina; obasijevajući blijeda lica klečećega Ivana, Mirka iJakoba; obasijevajući mrtvo truplo Pavlovo.« (Kovačić, 1953: 174 —Baruničina ljubav)

— »Do odra je cijele dane klečao zguren monah, duge bijele brade kao snijeg,i ponavljaše na koncu svake molitvice: ‘Molimo se, ljudi, za najveću grešnicuna zemlji, možda će moći lakše račun dati bogu. ’« (Kovačić, 1953: 175 —Baruničina ljubav)

— »Luč visjela nad četverouglim stolom, prostrtim crvenim stolnjakom. Staricakleči u kutu i moli.« (Kovačić, 1953: 200 — Ljubljanska katastrofa)

— »Ona (baba Mara — op. Z. Š.) je još tiho, tiho šaptala molitvu za svoju pokojnukćerku, majku Olginu, za ‘dijete Oljušku’, za svoga staroga i za samu sebe.Znalo je to trajati i po čitav sat. Kada bijahu blagdani, veliki postovi, kvaternipetki, trajalo bi to i po više sati…« (Kovačić, 1964a: 197-198 — Fiškal)

— »Čim se pako žena nešto uredila, navukla cipele i glavu pokrila crnommaramom, uhvati mene jednom, a Ferkonju drugom rukom, te nas povedenekamo na kraj druge isto tako kukavne ulice i ovdje me izruči zgrbljenoj inemoćnoj starici koju upravo zatekosmo u molitvi…« (Kovačić, 1964b: 160— U registraturi)

— »I crkva se dupkom napunila naroda, tako da su mnogi starci stajali predcrkvenim vratima. I sveti obred je počeo, i već se glas župnikov najprije tiho,a onda sve glasnije razlijegao po crkvi: Aleluja! Aleluja! Aleluja! A narodse bije u grešna prsa i šapće hrlo molitve svoje i uzdiše.« (Kovačić, 1964b:228 — U registraturi)

— »Muzikaš Jožica klečaše ponizno pred ovim klecalima, ističući svoju novululu, ali se moljaše vrlo skromno i pobožno udarajući se svaki čas u prsa.«(Kovačić, 1964b: 230 — U registraturi)

Navedeni primjeri glasovite molitve pokazuju da je ona najčešće ozbiljna usvom primarnom značenju. Ali to nije u cijelosti tako, jer Kovačićevo realističkooko i u takvu ozbiljnu činu, kao što je sklapanje ruku i moljenje, pronalazi prostorza detaljiziran opis izvanjskog izgleda lika. Tako npr. sklapanje ruku kumordinara

153

Žorža ne podrazumijeva istovremeno i molitvu; naprotiv — to je savršena prilikaza pokazivanje silnog prstenja na Žorževim prstima, odnosno njegova bogatstva ičasti.

»Gospodin dakle ‘kumordinar Žorž’ običavaše svake godine božićevati nanašim, seljačkim brdinama. Tu bi on, doduše, pokazao se po onoj: Omniamea mecum porto, ali taj omnia mea vrlo je mnogo značio i vrijedio.Kumordinar Žorž došao bi u naš prnjavor sa silnim prstenjem na desnoj ruci,koja bijaše uvijek gola da svatko vidi i sudi po njoj bogatstvo i čast. U crkvitom zgodom naš rođak Žorž neprestance posluje desnom rukom: sad je dignena sklapanje i tobožnju molitvu, sada njom posiže za rupčićem, sada neštodrugo njom upravlja i priudesuje. Tom pako zgodom svjetluca čudnovatonjegovo prstenje kano da zrcala okrećeš po suncu.« (Kovačić, 1964b:31-32— U registraturi)

Treći pojavni oblik privatne molitve - molitva pametljiva / promišljanje /osobita molitva - prisutna je, također, u Kovačićevu djelu. Njena najočitija potvrdajest molitva Ivice Kičmanovića u seoskoj crkvici prije ponovnog povratka u gradna školovanje.

»U crkvi još nigdje ne bijaše ni žive duše. On pohrli u klecalo, baci se nakoljena, sklopi ruke na molitvu, te se stade toplo, skromno i ćutljivo molitibogu. Dugo i dugo trajaše ta molitva …« (Kovačić, 1964b: 299 — Uregistraturi)

Ćutljiva Ivičina molitva podarila mu je mir: »On bijaše poslije svoje molitve,zavjeta i službe božje utješen… Dapače nešto lagodno, nešto ugodno i spokojnonadahnjivalo njegovu dušu i savjest.« Da je Ivičina molitva iskrena, svjedoči upravonjeno uslišenje; one molitve izgovorene »rastrkanom pameću«, kako to kažuosamnaestostoljetni molitvenici, uslišenje ne dočekuju. Molitva čovjeku, dakle,može vratiti vjeru, nadu i mir.

Opisani pojavni oblici molitve u Kovačićevu djelu nastalu nakon 1876. godinepotvrđuju prisutnost i liturgijsko-javne i privatne molitve; autor ih češće dovodiu svezu sa seoskim ambijentom i njegovim likovima. U gradu je molitva višedeklarativna, a manje vjernička potreba. Potvrđuje to i društvo Poniznosti iustrpljivosti, kojemu je Mecena već jedanaesti put predsjednikom, a glavna muje svrha, i to deklarativna - pobožnost, čedna književnost, podupiranje siromašnihi nemoćnih te zaštita životinja.

154

5.

Kao što je u samom uvodu bilo rečeno, istraživanje elemenata nabožneknjiževnosti, konkretno molitve, u djelu Ante Kovačića potaknula su dva podatka:životopisni koji kaže da je Kovačić od 1873. do 1876. bio u sjemeništu i školovaose za svećenika, i interpretacijski koji podrazumijeva tvrdnju da ćemo uKovačićevu djelu uzalud tražiti Boga. Kako je Kovačić u svom stvaralaštvu biosklon autobiografizmu, to bi prvi podatak, životopisni, barem u odnosu nakategoriju lika i kategoriju prostora, mogao staviti pod znak pitanja drugi,interpretacijski podatak. S tog je razloga uslijedilo čitanje Kovačićevih djela snaglašenom pozornošću na pronalaženju različitih pojavnih oblika molitve. Takvimse čitanjem došlo do saznanja da se u Kovačićevu djelu pojavljuje i liturgijsko-javni i privatni oblik molitve, koji u odnosu na vrijeme nastanka ili određenije -nastaju li prije ili poslije 1876. godine — doživljavaju nejednakukontekstualizaciju. Navedeno bi se moglo sažeti u dvoje:— prvo — u tekstove nastale do Kovačićeva napuštanja samostana molitva je, i

to ona privatna, ukomponirana u značenju koje susrećemo u molitvenicima— izražava prošnju, zahvalu, hvalu, sreću, brigu; nekad je izgovorena ucijelosti (streljate molitve), a nekad se sadržaj podrazumijeva, jer ga najavljujeodređena molitvenička gesta ili najavna žanrovski određujuća riječ moliti.Ironijske ili satirične konotacije molitvi u tim tekstovima Kovačić nijepridruživao.

— drugo — u tekstovima nastalim nakon godine 1876. molitva i dalje ostajekao sekundarni žanr prisutna u njima, ali s nekim novim konotacijama.Liturgijskom obliku molitve osim primarnog, doslovnog značenja (u slučajumolitve Oče naš, Zdravo Marija, Litanija Imena Isusova), pridaje Kovačić imetaforičke, ironijske konotacije (u slučaju Vjerovanja, misne molitveJaganjče Božji). Ironičnost se ne ostvaruje samo unutar teksta, nego i u odnosuna pokrete određenih dijelova tijela koji prate molitvu (npr. molitveničku gestuKovačić koristi za portretiranje lika kumordinara Žorža — sklapati ruke namolitvu, ali ne zbog molitve, nego zbog pokazivanja blještavog prstenja).Molitva je najčešće sastavnim dijelom karakterizacije likova sa sela, zbog čegaje možemo razumjeti i dijelom realističkog kontrastiranja selo — grad, amožda i laurizma (romantizma) i realizma, jer Kovačićevim je fatalnim ženamamolitva dosadna (Laura, Sofija Grefštein, Elvira, Amalija). Čovjek sa sela usvojoj je molitvi, uglavnom, ozbiljan, spas i utjehu traži u Bogu, zbog čega

155

su i ironični prizvuci u njegovoj molitvi rjeđi. U drugačijem ambijentu(gradskom, aristokratskom) molitve ili nema ili se može prometnuti u svojusuprotnost, o čemu svjedoči i Kovačićeva pjesma Molitva i kletva,33 u kojojdolazi do izražaja i Kovačićev smisao za kontrast, ali i ironijsko spajanjesuprotstavljenih strana.34

Kvantitativno gledajući molitva je u Kovačićevu djelu prisutna u onoj mjerikoja je stavlja u funkciju realističkog prikazivanja likova i prostora.

LITERATURA

A) IZVORNA GRAĐA

Jorgovanić, Rikard, Ljubav na odru (Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 44;priredio Nedjeljko Mihanović, Zagreb 1970.)

Kanižlić, Antun, Bogoljubnost molitvena (Budim 1794.)Kovačić, Ante, Djela, I (priredio Milan Ratković, Zora, Zagreb 1950.)Kovačić, Ante, Feljtoni i članci (Noviji pisci hrvatski, knj. 7; uredio Antun Barac;

Zagreb 1952.)Kovačić, Ante, Pripovijesti. Fiškal. Pjesme (Pet stoljeća hrvatske književnosti,

knj. 48; priredio Ivo Frangeš; Zagreb 1964a)Kovačić, Ante, Prve pripovijesti (Noviji pisci hrvatski, knj. 9; priredio Milan

Ratković; Zagreb 1953.)Kovačić, Ante, Stihovi (Noviji pisci hrvatski, knj. 1; priredio i napomene napisao

Milan Ratković; Zagreb 1949.)Kovačić, Ante, U registraturi (Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 49; priredio

Ivo Frangeš; Zagreb 1964b)Kovačević, Ante, Od danas do sutra (Zagreb 1936.)

156

B) STRUČNA LITERATURA

Barac, Antun, Hrvatska književnost. Knjiga I — Književnost ilirizma (JAZU,Zagreb 1954.)

Barac, Antun, Hrvatska književnost. Knjiga II — Književnost pedesetih i šezdesetihgodina (JAZU, Zagreb 1960.)

Čedomil, Jakša, U registraturi (u: Kritika u doba realizma, priredio Ivo Frangeš,Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 62; Zagreb 1976.)

Dugalić, Vlatko, Pučka pobožnost u našim molitvenicima (Đakovo 1989; strojopis)Flaker, Aleksandar, Stilske formacije (Sveučilišna naklada Liber; Zagreb 1976.)Frangeš, Ivo, Ante Kovačić (predgovor u: Ante Kovačić, Pripovijesti. Fiškal.

Pjesme)Pet stoljeća hrvatske književnosti (knj. 48; Zagreb 1964.)Frangeš, Ivo, Nove stilističke studije (Globus; Zagreb 1986.)Frangeš, Ivo, Jakša Čedomil (u: Kritika u doba realizma, Pet stoljeća hrvatskeknjiževnosti, knj. 62; Zagreb 1976.)Frangeš, Ivo, Realizam, u: Povijest hrvatske književnosti, knj. 4 (Liber-Mladost;

Zagreb 1975.)Georgijević, Krešimir, Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj

Hrvatskoj i Bosni (Matica hrvatska; Zagreb 1969.)Hoško, Franjo Emanuel, Marijan Jaić. Obnovitelj među preporoditeljima

(Katehetski salezijanski centar; Zagreb 1996.)Hoško, Franjo Emanuel, Negdašnji hrvatski katekizmi (Salezijanski provincijalat;

Zagreb 1985.)Jelčić, Dubravko, Ante Kovačić »U registraturi«, u: Majstori realističkog

pripovijedanja (Školska knjiga; Zagreb 1971.)Jelčić, Dubravko, Povijest hrvatske književnosti (Pavičić; Zagreb 1997.)Kniewald, Dragutin, Liturgika (Tipografija; Zagreb 1937.)Kolarić, Juraj, Hrvatski kajkavski molitvenici i njihov utjecaj na duhovnost, u:

Kajkaviana Croatica (Hrvatska kajkavska riječ; Zagreb 1996.)

157

Kombol, Mihovil, Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda (Maticahrvatska; Zagreb 1961.)

Kravar, Zoran, Barok u staroj slavonskoj književnosti (Revija 3/4/5/6, 1992.)Matić, Tomo, Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije preporoda (HAZU; Zagreb

1945.)Medarić, Magdalena, Autobiografija/Autobiografizam (Republika, 7-8, 1993.)Milanja, Cvjetko, Jakša Čedomil (Zavod za znanost o književnosti — Sveučilišna

naklada Liber; Zagreb 1986.)Nemec, Krešimir, Povijest hrvatskog romana od početka do kraja 19. stoljeća

(Znanje; Zagreb 1995.)Oraić Tolić, Dubravka, Teorija citatnosti (Grafički zavod Hrvatske; Zagreb 1990.)Rahner, Karl — Vorgrimler, Herbert, Teološki rječnik (Tipografija; Đakovo 1992.)Ratković, Milan, Ante Kovačić, predgovor u: Ante Kovačić, Djela I (Zora; Zagreb

1950.)Sertić, Nikola, Hrvatski kajkavski molitvenici (Zagreb 1943; rukopis)Šicel, Miroslav, Hrvatska književnost 19. i 20. stoljeća (Školska knjiga; Zagreb

1997.)Šicel, Miroslav, Kovačić (Globus; Zagreb 1984.)Vodnik, Branko, Povijest hrvatske književnosti. Knjiga I. Od humanizma do potkraj

XVIII. stoljeća. S uvodom V. Jagića o hrvatskoj glagoljskoj književnosti(Matica hrvatska; Zagreb 1913.)

Zečević, Divna, Hrvatske pučke pjesmarice 19. stoljeća (Osijek 1988.)

BILJEŠKE

1 V. npr. Miroslav Šicel, Hrvatska književnost 19. i 20. stoljeća (Školska knjiga, Zagreb1997.); Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti (Naklada Pavičić, Zagreb 1997.);Vinko Brešić, Novija hrvatska književnost. Rasprave i članci (Nakladni zavod Maticehrvatske, Zagreb 1994.).

2 Pojam nabožna književnost u radovima različitih autora dobiva svoje inačice, kaošto su npr. : vjerska književnost (K. Georgijević), vjerska knjiga (T. Matić), religiozno-moralna književnost (B. Vodnik), vjerskopoučni rad (M. Kombol), vjersko i moralnopoučavanje seljaka i građanina (S. Ježić), pobožna književnost (R. Bogišić), nabožno-poučna književnost (M. Kombol-S. P. Novak), itd.

158

3 O interakciji kanonizirane literature i subliterature govori i A. Flaker kada se bavipojmom funkcije književnog teksta: »Posebno mjesto pripada k n j i ž e v n o s t i u f u n k-c i j i z a b a v l j a n j a (l u d i s t i č k a f u n k ci j a), kojom se redovito odlikuju djelašto ih svrstavamo u trivijalnu književnost ili u subliteraturu, ali koja u književnopovijesnomprocesu stoje u stanovitom suodnosu s književnim formacijama, pa su ruski formalisti(Šklovski) došli čak do zaključka da se novi oblici pojavljuju upravo kao rezultat interakcijetzv. kanoniziranih oblika i subliterature.« (Flaker, 1976: 43)

4 Sve do pojave monografije M. Šicela Kovačić (1984), kao mjesto Kovačićeva rođenjanavodio se pogrešno Oplaznik kod Marije Gorice: »I tako, od samog početka nešto je krivokrenulo u Kovačićevu životu: od dolaska na svijet kao nezakonitog djeteta, što je na ovajili onaj način moralo ostaviti na njemu traga, pa sve do naših dana, cijelih devedeset godinanakon njegove smrti, kad mu se još uvijek krivo pripisuje mjesto rođenja…« (Šicel, 1984:25-26)

5 Podatke preuzimamo iz monografije Kovačić gdje piše: »1873 Nastavlja gimnazijuu sjemeništu u Zagrebu. 1876 Maturira; napušta sjemenište; upisuje se na Pravni fakultetu Zagrebu.« (Šicel, 1984: 7-8)

6 Kao potvrdu navedene tvrdnje donosimo samo dva navoda: »Opće je mjesto uliteraturi o Kovačiću da je Ivica Kičmanović, bar u prikazu djetinjstva i školovanja, zapravosam pisac. Njemačka znanost o književnosti, bogata terminologijom, stvorila je naziv i zatakav tip pripovijedanja: ona to zove ‘Semiautobiographie’ — poluautobiografija, a kaoprimjer obično navodi Goetheovo djelo Dichtung und Wahrheit. Ako se u hrvatskojknjiževnosti može govoriti o idealnoj poluautobiografiji, onda su to svakako odlomci, kojiveć ravno pola stoljeća, od prvog izdanja Ogrizovićevih Hrvatskih pripovjedača ulaze uškolske čitanke pod nazivom ‘Djetinjstvo Ivice Kičmanovića’«. (Frangeš, 1986: 221)

Autobiografičnost je prisutna i u Kovačićevu romanu Fiškal: »U liku PodgorskogKovačić je, gotovo bismo sa sigurnošću mogli ustvrditi, dao svoj prvi a u t o p o r t r e t :ne samo da mu je autor odredio istu — odvjetničku — profesiju, nego se sličnosti otkrivajui u nekim opisima konkretnih naravnih osobina, koje su gotovo istovjetne i kod autora ikod njegova glavnog junaka: (…) Dodamo li svemu tome i sudbinu Podgorskog, koji ćesvoj život završiti tragično — ludilom, na isti način kao i Ivica Kičmanović u Registraturi— to ‘drugo ja’ Kovačićevo — (stravičnog li predosjećaja vlastite sudbine!) - sve supretpostavke tu koje govore da Jakob Podgorski nosi vrlo mnogo autobiografskog od AnteKovačića. Konačno, Podgorski je tumač na vlas istih misli o ilirizmu, kakve je toliko putaizricao i Kovačić: (…). « (Šicel, 1984: 87-88)

7 U odnosu na roman U registraturi M. Ratković naglašava da je u njemu »(…) došlado izražaja njegova sklonost za pripovijedanjem, pa mjesto da ukratko prikaže pojedinalica i događaje, on o njima raspreda čitavu historiju, dajući u tom jednom djelu toliko životnegrađe, koja bi bila dovoljna za nekoliko romana. Zato se moglo desiti, da je zbog podrobnogizlaganja života Mecenina, Laurina i Mihina, Ivica Kičmanović, koji bi imao biti glavnolice romana, često potisnut u pozadinu, te pisac ne dospijeva ništa reći o njegovu životuizvan kuće, u školi, o njegovim drugovima i njihovim odnosima.« (Ratković, 1950: 24-25)

159

8 Pojam autobiografizam koristimo u značenju koje mu daje Magdalena Medarić:»Autobiografizmom držim da možemo nazvati književni postupak stilski markiran, kojipredstavlja refleks žanra autobiografije a pojavljuje se u tekstovima koji sami po sebi nisumišljeni ni recipirani kao autobiografije.« (Medarić, 1993: 46)

9 William Labov u tekstu Preobražavanje doživljaja u sintaksu pripovjednog teksta(Revija, br. 2, 1984) kaže da je vrijedno pričanja ono što je zastrašujuće, opasno, nenormalno,divlje, ludo, čudesno, rijetko, neobično.

10 V. Šicel, 1984: 130.11 Prema knjizi Ante Kovačić, Stihovi (1949), koju je priredio i napomenama popratio

M. Ratković, do 1876. Kovačić je objavio 11 pjesama: Car Bajazet (»Narod«, 1873.), Elegija(»Bunjevačka i šokačka vila«, 1873), Moja romanca (»Bunjevačka i šokačka vila«, 1874.),Molohijada (»Bunjevačka i šokačka vila«, 1874.), Jankovcu (»Bunjevačka i šokačka vila«,1874.), Zorana (»Vijenac«, 1875.), Na majčinu krilu (»Hrvatska lipa«, 1875.), Na Sutli(»Vijenac«, 1875.), Junak Žeravina (»Vijenac«, 1876.), Hrvoje Hrvatić ( »Vijenac«, 1876.),Noli turbare circulos meos (»Vijenac«, 1876.).

12 O streljatoj molitvi govori A. Kanižlić u molitveniku Bogoljubnost molitvena:»Mlogo će još biti korisno za provesti bogoljubnije i svetije danak od Boga dopušten, akoli priko dan k Bogu često podigneš tvoju pamet govoreći koju vruću, a kratku molitvicu iliodluku ponavljajući, ili na pomoć Boga i Gospu zazivajući, ili se priporučujući na priliku:Bože moj! na slavu tvoju ovi posao hoću činiti. Zarad tebe, o Bože moj, da ugodim prisvetojvolji tvojoj . Bože u pomoć moju nastoj. Bože! ne dopusti da se s tobom rastanem. O Božemoj! budi sveta volja tvoja. Bože! milostiv budi meni grišniku. Smiluj se meni Bože povelikomu milosrđu tvomu. Divico, Majko Božja! moli za me. Bože moj! u te virujem, u teufam, tebe ljubim, smiluj se meni! O Isuse moj! volim umreti, nego tebe uvriditi.

Ove molitve zovu se molitve striljate, jer kano strila iz luka bačena brzo odleti; takoi ovake molitvice iz čista i bogoljubna srdca upućene, brzo prid Boga dođu. S ovimimolitvicam možemo se služiti kada prolazimo pokraj Križa ali Kipa, kada se nahodimo uposlu, u napasti i žalosti, i svakoj potribi.« (Kanižlić, 1794: 2-3)

13 Leksikonsko tumačenje liturgijske geste: »Kretanje i držanje tijela za vrijemerazličitih dijelova liturgijskih čina i obreda koji odaju ili konvencionalno izražavaju osjećaješto ih pri tom činu treba imati, npr. strahopoštovanje, divljenje, prošnju itd.« (Leksikonikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, uredio A. Badurina; Sveučilišnanaklada Liber — Kršćanska sadašnjost; Zagreb 1985; str. 381.)

Po sadržaju liturgijske geste mogu biti: 1. sakramentalne (polaganje ruku, križanje),2. molitvene (raširene ruke, uzdizanje očiju, klečanje, sklopljene ruke), 3. prinosne(podizanje predmeta u zrak), 4. pokorničke (genufleksija, prostracija, udaranje u prsa,inklinacija), 5. pozdravne (poljubac mira), 6. počasne (inklinacija, kađenje), 7.konvencionalne (sjedenje, pranje ruku, porekcija, procesija).

Po dijelovima tijela liturgijske se geste odnose na: 1. čitavo tijelo (stajanje, sjedenje,prostracija, procesija), 2. glava (inklinacija, uzdizanje očiju, poljubac mira), 3. ruke (orans,sklopljene ruke, prekrižene ruke na prsima, polaganje ruku, udaranje u prsa, križanje,porekcija), 4. noge (klečanje, genufleksija).

160

14 »Klečanje. Kao što je Spasitelj klečeći molio na Maslinskoj gori tako i mi obavljamosvoje molitve klečeći, naročito onda kad hoćemo na naročiti način izraziti svojestrahopočitanje pred Gospodinom, ili svoje ništavilo i kajanje za svoje grijehe.« ( Kniewald,1937: 110)

15 Isto se ne bi moglo odnositi i na jedno pismo iz 1876. godine, upućeno A. Šenoi, ukojemu već s određenom dozom ironije Kovačić govori o »suznoj dolini«, »prodikovanju«i »bajanju« u samostanu: »Bio bih veoma rado sam doći k Vama, ali mi baš to priječi, štoimademo praznike. Pa u ovakvo ‘sablaznivo vrijeme’, - kako baju moji ljudi u vlažnimzidinama, malo se tko može pustiti na slobodan zrak; jer mi se moramo moliti za one, kojeKupido ‘zavezanih očiju’ — u pokladno doba voda svojim dražesnim putevima trnjemposutima u ovoj ‘suznoj dolini’! Tako se u nas prodikuje.« (Kovačić, 1950: 312-313 —Pisma. III Augustu Šenoi. Pisano negdje u pokladno doba 1876.)

Iz ovih je redaka priređivač Kovačićevih stihova M. Ratković zaključio: »I po pismu,kao i po pjesmi ‘Junak Žeravina’, moglo se naslućivati, da njihov autor ne će dugo ostatiu sjemeništu.« (Kovačić, 1949: 267)

16 Ozbiljnost, odnosno odsutnost parodičnosti u odnosu na molitvu (u vremenu do1876.) potvrđuje i odsutnost parodičnosti u odnosu na citate iz Mažuranićeve romantičnepjesni (P. Pavličić) Smrti Smail-age Čengića uključene u pripovijetku Miljenka. I u kasnijimće Kovačićevim djelima biti prisutni citati iz Smrti Smail-age Čengića, ali vrlo često će ihpratiti ironičnost i parodičnost, što najbolje potvrđuje Smrt babe Čengićkinje (1881.).

17 Kao ilustraciju donosimo dva citata iz Kanižlićeve Bogoljubnosti molitvene:- prvi — »Na čas smerti moje biti ću stavljen prid Božanstveno pristolje i čini mi se

da vidim: (…)2. Na livo paklenu hudobu, koja naterkujući na me prikazuje mi jednu golemu otvorenu

knjigu da štijem upisane u njoj svekolike grihe života moga.3. O desnu Anđela Stražanina žalosnim licem koji meni u jednoj maloj knjižici prikazuje

ono malo dobra što sam učinio. O prikazanje strašno! o viđenje tužno i žalosno! (Kanižlić,1794: 29)

- drugi — tijekom mise Knjiga se prenosi s jedne strane na drugu, a njeno je značenjesimbolično, jer ga trebamo razumjeti ovako: »Za dati nam razumiti da mi po pripovidanjuEvanđelja jesmo prinešeni s live strane na desnu, to jest iz tavnosti griha na svitlost milostiBožje.« (Kanižlić, 1794: 72)

18 Prije odabira lijevoga puta kao vlastita životnog puta Kovačićev lirski subjektsklopljenih ruku izgovara privatnu molitvu prošnje, kojom moli za oprost grijeha, zaneslušanje majčinih savjeta:

»On još grede … znoj ga poli,Zadrktale suhe kosti.Ruke sklaplje, pa se moli:‘Bože sveti, prosti, prosti!Dobre majke nijesam slušo,Kad mi nije u svijet dala,Kad je jadna zaplakala:Nejdi, nejdi u svijet, dušo!

161

Nu što? Zar se plašim groma?Ne! Razglabam tvoju silu.Al’ me pamet sjeća doma,Srce goni k majke krilu.K majke krilu’ … Nebo planu,Njemu zape riječca plaha.« (Kovačić, 1949:71 — Na raskrižju)

19 »Napis o Kovačićevu romanu U registraturi izazvao je dosta oštru reakciju hrvatskeknjiževne historiografije koja je zamjerila Čedomilu osudu tog romana temeljenu naideologiji kaptolske moralizatorske reakcije na taj roman; (…).« (Milanja, 1986: 35)

20 »I tako, poslije oštre Bauerove kritike u ‘Katoličkom listu’, te jednake ocjene (ili, sobzirom na trenutak kada je objavljena i način kako je rečena, bilo bi točnije reći osude)Jakše Čedomila u zadarskoj ‘Hrvatskoj’, o tom djelu nije se pisalo punih deset godina.«(Jelčić, 1971: 6-7)

21 »Brz i nagao u školovanju, Čedomil je to bio i u kritičkom radu. Već 1888. piše onzapaženu i na svoj način dokumentiranu, premda u biti promašenu, kritiku Kovačićevaromana U registraturi.« (Frangeš, 1976: 255)

22 »Zbog optužbe za bezbožništvo, uredništvo ‘Vienca’ ubrzalo je završetakskraćivanjem pojedinih stranica; (…).« (Jelčić, 1997: 150)

23 Crkveno zvono obično podsjeća čovjeka na molitvu i zbilju. Potvrđuje to npr. isljedeći odlomak iz Jorgovanićeve pripovijetke Ljubav na odru (1876.): »To već nije sanja;Hvostov hoće da poludi; leti k prozoru i otvara ga naglo; s visine ga pozdravilo jasno modronebo na kojem su se upravo počele upaljivati zvijezde, po ulicama vrvi svijet, i Hvostovuse pričini da govori o njem s posmijehom, a sa tornjeva ječe žalobitim glasom zvona,opominjući na molitvu — Ave Maria … « (Jorgovanić, 1970: 473-474)

24 Kovačićevim je likovima, posebice onima sa sela, podnevno crkveno zvono pozivna molitvu, jer je ona dio njihova načina života. U nekom drugom prostoru i vremenu istozvono postaje samo poziv na — ručak, kao što je to slučaj u crtici Ante Kovačevića (r.1894.) Nesretnik: »Podne zazvoni sv. Nikola, a prihvati ga i sv. Marija. U njihovu skladnuzvonjavu upletoše se tužni i očajni glasovi tvorničkih sirena.

- Vrijeme je! — rekoše starci u isti mah, pa se digoše.« (Kovačević, 1936: 69)25 Učitelj Tomaš Branac u Ladanjskoj sekti to iskazuje ovako: »Kraj je lijep. Ljudi su

siromasi, bogomolje i glupaci.« (Kovačić, 1964a: 100)26 »Muka bijaše prepisivati taj pojetov govor, pa me je žalio i sam plemeniti rođak

Žorž, ljuteći se na ono mazalo i čankoliza što se onakvim litanijama usuđuje uznemiravatimilostivoga, koji ionako ne može spavati … (…) Milostivi dobrotvor stade napamet učiti,a učio je čitav mjesec dana. (…) … Poglavita, blagodarna, časna, velečasna, prečasna,velemožna, svijetla, presvijetla sva odlična i najodličnija gospodo! (…).« (Kovačić, 1964b:54 — U registraturi)

27 Objašnjenje vidi u bilješci br. 12.28 »Valja znati, da molitva iliti podignuće pameti k Bogu jest od dvi vrste. Molitva od

prve vrste jest koja se čini srdcem i jezikom, kakono kada Očenaš molimo. I ova se zovemolitva glasovita.« (Kanižlić, 1794: 14)

162

29 »Molitva od druge vrste jest koja se čini samom pameću ništa ne govoreći jezikom.I ova se zove molitva pametljiva iliti običajnim imenom promišljanje. Ovako mole u nebuduše blažene i anđeli čisti duhovi nejmajući tila ni jezika.« (Kanižlić, 1794: 14)

30 »Laurizam« je pojam M. Krleže, koji on koristi u eseju o Kranjčeviću, a preuzimaga i I. Frangeš: »I odista, kad bismo htjeli govoriti o karakteru Kovačićeve umjetnosti, moralibismo prije svega raščistiti odnos između laurizma i realizma Kovačićeva. Ovdje su te težnjeuvijek, i istodobno, prisutne u njegovu stvaranju. Drugim je piscima hrvatskim njegovavremena ta antinomija glasila: romantizam — realizam; takav je i Kovačićev glavni uzor,Šenoa, takav je Kovačić, takav je Gjalski, takvi su i mnogi drugi. No, svima je njima erotika,na primjer, bila samo jedna od komponenata stvaranja. Kovačić je, međutim, bio strastven,neobuzdan, vatren, gotovo razbludan, on sreću nije mogao zamisliti bez topline ženskogzagrljaja, pa njegova pisma zaručnici nisu obične tirade zaljubljena mlaca, nego iskrenaispovijed pretjerane senzibilnosti. Preusko mu je bilo u kleričkoj halji, pretijesno u zidinamaseminarskim.« (Frangeš, 1975: 402)

31 Laura do svoje šesnaeste godine živi »kao kakva svetica« (Čedomil, 1976: 287),moli se Bogu (»Uzdahnem i u duši se zahvalim bogu.« /Kovačić, 1964b: 172 — Uregistraturi). »Laurizam« u njoj potiskuje molitvu i Boga.

32 Amalija govori mladom Meceni: »Pusti, pusti … Ja sam kršćanka: u molitvi osvanulami zora, u molitvi omrknuo mrak. Tako me naučila kreposna i vrla majka i otac moj. I ja,ja sam supruga — i ja ljubim drugoga! A prisegoh pred oltarom vjernost… Oh, ljubezničemoj, duša me boli evo tu u onim istim grudima u kojima za tebe kuca tako plemenito srce!…Da, ono ne traži računa ni odgovora budi u vjeri, budi u boga, budi u bračnim dužnostima!Ono samo živi, samo gori samo za tebe, ljubezniče moj … jao, pa kako će se to sve svršiti… ?«(Kovačić, 1964b: 98 — U registraturi). I ovdje je »laurizam« istisnuo Boga.

33 Milan Ratković, priređivač Kovačićeve knjige Stihovi (Zagreb 1949) navedenupjesmu donosi u okviru poglavlja koje je naslovljeno kao Pjesme objavljene poslije smrtipjesnikove i još neobjavljene pjesme.

34 Pjesmu donosimo u cijelosti prema knjizi navedenoj u prethodnoj bilješci (str. 225-226):

MOLITVA I KLETVA

Ah, koli si lijepa, dušo,Kada toli žarko ljubiš!Milija si po sto puti,Kad u suzah mi se gubiš.

Anđeo si, kad me moliš,Da ti podam kupu jeda.Božica si, kad se ljutišGdje ti dragi jeda ne da!

A kad kuneš, pa se kletvaMolitvicom slatkom vije -Oh, tad si mi uzvišenaIznad svake poezije!