Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

Embed Size (px)

Citation preview

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    1/297

    1

    ZORAN ARSOVIĆ 

    MUNDOLOGIJA- genealogija globalnog svijeta - 

    Banja Luka, 2013.

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    2/297

    2

    MUNDOLOGIJA – genealogija globalnog svijeta

    Autor:Prof. dr ZORAN Arsović 

    Recenzenti:Prof. dr Miodrag Živanović, prof. dr Vojin Simeunović 

    Izdavač:Panevropski univerzitet "APEIRON", Banja Luka

    1. izdanje, godina 2013.

    Odgovorno lice izdavača:DARKO Uremović 

    Glavni i odgovorni urednik:Dr ALEKSANDRA Vidović 

    Prelom i dizajn korica:SRETKO Bojić 

    Štampa:MARKOS design&print studio

    Banja Luka

    Odgovorno lice štamparije:IGOR Jakovljević 

    EDICIJA:Sociološka biblioteka – Socrates -   á   knj. 3

    ISBN 978-99955-91-23-6

     Na osnovu člana 225. Statuta Univerziteta, Senat Panevropskog univerziteta „Apeiron“ od 26. septembra2013. godine donio je Odluku br. 2486-15-2/13 kojom se odobrava izdavanje ovog udžbenika

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    3/297

      3

    Sadržaj

    Uvod .................................................................................................................. 7 

    Šta je mundologija? .......................................................................... 7 

    I. 

    Metodski karakter mundologije i odnos sa drugim naukama ........... 22 

    1. „Fenomenološko oko“ ................................................................ 22 2. Hermeneutički sluh .................................................................... 30 3. Odnos sa posebnim naukama ..................................................... 46

     

    II.  Predmet mundologije ............................................................................ 60 

    1. Šta je „svijet“? ............................................................................ 60 

    2. Epohalni „oblici“ svijeta i forme subjektivnosti ........................ 73 

    III. 

    Grčki pojam svijeta: od kosmologije preko antropologijedo politike ............................................................................................... 88 1. Antički kosmsos ......................................................................... 88 2. Paideia – oblikovanje gr čkog čovjeka ........................................ 99 3. Mitski „svijet“ .......................................................................... 104

     

    4. Kriza mitske istine i pojam svijeta ........................................... 111 

    5. Harmonizacija sa kosmosom – „postati sličan Bogu“ ............. 122 

    6. Kosmos i polis .......................................................................... 132 

    IV. 

    Judeo-hrišćanska duhovnost i shvatanje svijeta ............................... 149 

    1. Opšte napomene ....................................................................... 149 2. Susret „gr čkog“ i „judejskog“ – Atina i Jerusalim ................... 161

     

    3. Karakter jevrejskog pogleda na svijet – „duh apokalipse“ ...... 168 

    4. Fenomen vjere i karakter govora o Bogu ................................. 179 5. Crkvenost kao model društvenog života .................................. 186 

    6. Stvaranje svijeta i Trojični Bog ................................................ 196 

    V.  Moderni svijet ...................................................................................... 214 1. Pojam svijeta i naučna revolucija ............................................. 214 2. Naučna slika svijeta .................................................................. 227

     

    3. Sekularizacija ........................................................................... 235 

    VI.  Globalni svijet ...................................................................................... 260 1. Proces globalizacije .................................................................. 260 

    2. Globalni Imperij ....................................................................... 277 

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    4/297

    4

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    5/297

      5

    Izvod iz recentije

    …………………………………..

     Namjera Arsovićevih pokušaja - a njegov teorijski prilog na upadljiv načinnosi obilježje uzastopnog, čak i neprekidnoga niza pokušaja da se hvatanjem u koštacsa onim najtežim u filosofiji (a to što je u filosofiji najteže jeste ono što se tiče ljudskeegzistencije - najposlije i egzistencije samoga filosofa kao mislećega) - jeste da se izodlučnih, ponekad i žestokih zahvata i poduhvatanja mišlju izvojuje nešto istinito. Toistinitb jednovremeno treba da bude i lično, vlastito, koje bi se, baš budući lično, poanalogiji moglo ticati ne samo autora nego i drugih, ali i ono što bi, ukoliko bi bilouspješno, moglo biti ugrađeno i u akademsku tradiciju. Našem autoru nije prevashod-no stalo do davanja brzopletih ili nekom nepromišljenom prječicom sprovedenih„recepata" za istinu i za ozdravljenje (a po njemu potonjega ne može biti bez prvoga),

    već više cijeni dobro postavljeno pitanje i valjano vođeno ispitivanje - makar ga to ponekad i koštala izostanka (pojednostavljenih) „odgovora".

    Ono što odlikuje Arsovićev tip diskursa - čime se na najvjerodostojniji načinispoljava i njegov lični i teorijski etos - jeste izrazito intelektualno poštenje koje ne

     preza ni od onih zaključaka, ili makar slutnji, koje bi mogli ispasti najnepovoljniji zasavremenu Evropu i za njeno mišljenje, uz istovremeno negubljenje nade da se napo-rom mislećega života može zadobiti poneko zrnce istine kadro za preživljavanje i spo-sobno da nam pridoda ponešto od prijeko potrebnog, a tako nedostajućega smisla.

    Arsovićeva knjiga je pažnje vrijedan i dragocjen prilog srpskoj filozofskoj, iuopšte teorijskoj kulturi, te koristan primjer za jedan od mogućih načina prožimanja

    ličnoga preispitivanja i teorijskoga ispitivanja, čime se uvjerljivo svjedoči o neophod-nosti podsjećanja na životnu moć mišljenja, kao i stvarnoga pokazivanja na koji načinto može biti moguće. Iz svih tih, a i iz mnogih inih razloga, koji ovdje, zbog ograniče-nosti prostora, nisu mogli biti pobrojani, ova knjiga je u svakom pogledu podobna idobrodošla za objavljivanje.

    Prof. dr Miodrag Živanović Filozofski fakultet, Banja Luka

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    6/297

    6

    Izvod iz recentije

    …………………………………..

    Baveći se predmetnim problemima, tako složenim i tako teškim za mišljenje,apstraktnim, a tako životnim i savremenim, Zoran Arsović je uspio da napiše prvoraz-rednu filozofsku i naučnu studiju koja je istovremeno veoma zavidno udžbeničko šti-vo jer nam nudi osnovna znanja iz pomalo zaboravljenih oblasti ljudske kulture. Stra-sno posvećen filozofiji i filozofskom pogledu na stvari, svjestan da mišljenje i sazna-nje imaju vrijednosti samo ukoliko nešto znače za ljudsko bitisanje i naš lični život,on je uspijeva i da naoko apstraktnim teorijskim problemima udahne život i pokaženjihovu vezu sa životom i zbiljskom ljudskom egzistencijom. Temeljeći svoje istraži-vanje na referentnoj i vrlo bogatoj filozofskoj literaturi, slijedeći zdrav i metodički

    ispravan pristup, koji, ne na štetu kritičkog uvida, ipak traga za pozitivnim mogućnos-tima promišljanja svijeta on je iscrpno prikazao značaj metodičkog rada u filozofiji.Ispisujući stranice svoje knjige sa zrelim i zavidnim osjećajem za jezik i stilske igreriječi, unoseći ponešto i ličnog tona, Zoran Arsović nam je svojom knjigom pružio i

     presjek recepcije pojma svijeta od gr čkog kosmosa, preko hrišćanskog pojma svijetado globalnog svijeta. Ukazao nam je na sve svijetle tačke zapadnog svijeta ali je otvo-rio i tamna područ ja koja i njemu ostaju skrivena. Njegova knjiga  Mundologija.Genealogija globalnog svijeta, s jedne strane je teška i složena kao i problemi s koji-ma se nosi, a s druge je tako pitka da se u jednom dahu čita. Bez daljnjeg, ova knjiga

     predstavlja svojevrsnu formu samopotvr đivanja mišljenja i ideje humanosti i stoga je preporučujem za objavljivanje.

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    7/297

      7

    Uvod

    Šta je mundologija?

    Svakodnevni jezik gotovo da i ne poznaje termin mundologija.Mnogi od vas sa njim se po prvi put sreću u imenu studijskog predmeta.

     Napravimo odmah mali eksperiment: ako pogledate sve predmete kojećete slušati do kraja školovanja, već iz naziva približno tačno zaključu-

     jete i o njihovom sadržaju. A sad pokušajte učiniti isto sa nazivommundologija. Ne samo da iz njega nije odmah jasan sadržaj predmeta,već  na pamet padaju razne stvari iz svakodnevnoga života počev odmundijala, mundijalizma, pa sve do posve lascivnih pomisli koje vastjeraju da s tom riječ ju zbijate šale.

    To nije ništa loše, već situacija od koje moram poći da bih vam predstavio predmet koji ćete izučavati. Mundologija je izuzetno mladaoblast istraživanja tako da se termin još uvijek nije odomaćio ni u našimakademskim krugovima. Ali evropska naučna praksa ozbiljno računa snjim kada treba označiti jedan uistinu specifičan prilaz problematici svi-

     jeta u kojem živimo. U upotrebu ulazi osamdesetih godina 20 vijekaistovremeno sa jednim drugim terminom koji se itekako odomaćio –globalizacija. Kao obrazovni predmet javlja se prvo u Francuskoj, a

     pionirska ulogu pripada filozofu Ž. L. Nansiju.

    A o tome da li je ona posebna nauka, ili je samo jedna disciplina,neka vrsta mješavine znanja postojećih nauka, i danas se vode rasprave.

     Nesporno je da ona koristi znanja drugih nauka, naročito filozofije,sociologije, istorije, ali je činjenica da na zapadu postoji tendencija dase „polje“ mundologije izdvoji kao zasebna oblast. Dakle, tačno je i

     jedno i drugo, ali rasprave povodom ovoga, strogo gledano, jalove su sobzirom na stanje u nauci koje je u potpunosti obilježeno interdiscipli-narnošću. Neka čista, potpuno „samosvojna“ nauka danas je prije nauč-ni nesporazum nego objektivna činjenica.

    Sad se vraćamo nazivu predmeta. Etimološki gledano ne bi treba-lo da postoje bilo kakve nejasnoće oko termina mundologija – ta riječ složenica je od latinske riječi mundus koja znači svijet  i gr čke logos koja

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    8/297

    8

    se kolokvijalno prevodi kao nauka. Mundologija bi onda bila „nauka osvijetu“.

     No, iz etimologije ne možemo direktno skočiti do definicije s

    kojom bi mogli ubuduće nesmetano računati. Sāma sintagma „nauka osvijetu“ veoma malo govori, gotovo ništa, jer pokažite mi jednu nauka ada ona nije i nauka o svijetu, o svijetu u nekom smislu i značenju te rije-či: sociologija je npr. nauka o društvenom svijetu, biologija je nauka oživotu tj. o živom svijetu, dok fizika ispituje materiju, ne-živi svijet,

     psihologija istražuje unutrašnji svijet pojedinca itd. Kao što vidimo,riječ „svijet“ koristi se u pluralu: postoji mnoštvo „svjetova“, odnosno

    mnoštvo značenja u kojima se ta riječ upotrebljava. Ali nije teško da seto mnoštvo ponovo sabere u jedno, da se množina svjetova misli pod pretpostavkom jednog svijeta, u jednom značenju koje je mnogo opštijei obuhvata sva posebna značenja.

    Odmah je jasno da nevolje pri određenju mundologije diktira raz-nolika, često veoma maglovita i zbrkana upotreba termina „svijet“. A damaglu nije lako raspršiti niti zbrku urediti, uvjeriće se svako ko o tome

     počne intenzivnije da misli. Jer, teškoće sa svijetom nisu samo termino-loške prirode, postoji tu i jedan mnogo načelniji problem zbog kojeg ćese mundologija graditi kao jedna zaista „posebna“ nauka: naime, svijetnije poput drugih „stvari“, i ne samo to, on uopšte nije „stvar“.

    Teško da možete sebi odmah i u punom obimu predstaviti karak-ter neprilike u koju nas uvodi ova konstatacija. Naravno, nije to neki vašnedostatak, već  naprosto karakter svakodnevnog normalnog mišljenja

    koje prema svijetu zauzima isključivo praktičan stav. I dok god taj stav preovlađuje problem koji pokušavamo naznačiti ne može se ni pojaviti.Jer šta bi bilo problematično u tome što svijet nije neka stvar? Pa zarnije svakome jasno da „svijet nije dugme“? I sad treba uvoditi nauku danam takvu očiglednost objašnjava.

     No u slučaju da se za tren izmaknemo iz normalnosti svakodnevi-ce i u zagrade stavimo dominantnu praktičnu orijentaciju prema svijetu,

    sve bi se promijenilo. Znam, lakše je to reći nego učiniti. Zašto bi seneko uopšte izmicao iz normalnosti? I šta bi značilo to izmicanje? Za

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    9/297

      9

    običnu svijet izaći iz normalnosti znači ne biti više u njoj, a ko nije unormalnosti on je nenormalan. Ovakvo zaključivanje odlika je naivnogmišljenja.

    Izmicanje o kojem vam govorim jeste metodski postupak kojimnormu normalnosti dovodimo u pitanje, tačnije pitamo o njenom poči-vanju. Šta su uistinu „kriteriji“ normalnosti i odakle crpu obaveznost?

    Većina ljudi ovo neće pitati dok u životu dobro ide. No kad nas„pritjera u ćošak“, kad stupimo u neku krizu, već smo izbačeni u orbituu kojoj se pitanja postavljaju sama od sebe. Kriza izmiče iz poretkanormalnosti, izbacuje, zato i jeste kriza. Izmicanje rađa kritiku kao

    način da se kriza prevlada. Istinsko mišljenja nema bez krizne situacije.U praktičnom sektoru čovjek će zaista misliti o sebi i svijetu u kojemživi samo ako na to bude natjeran i to ne baš prijatnim razlozima.

    Ali u teorijskom prostoru „kriza“ upućuje na pomenuti metodolo-ški postulat: ako ostanemo u područ ju svakodnevnice istinskog mišlje-nja naprosto nikad neće biti, jer nema ni potrebe za njim. Time ne želimreći da se u svakodnevici ne misli već samo to da se svakodnevno miš-

    ljenje odvija bez problematizacije. Mi o svemu imamo neko mišljenje,odnosno neko znanje, i pri tom smatramo da je najsvojstvenije naše. Noupitamo li se o porijeklu tog znanja lako možemo vidjeti u kom smislu

     je „naše“. Ili smo ga naučili u školi ili smo ga usvojili iz knjiga, sa ekra-na, iz novina. Šta je onda tu „naše“? Izgleda jedino usvajanje. Usvajanje

     je funkcija kupljenja, uzimanja nečega u posjed. Ako bolje pogledamo u„našem“ mišljenju i nema ničeg „našeg“, naprotiv, sve je tuđe – sve što

    o nečemu znam do toga nisam došao samostalno, vlastitim traženjem,već sam to čuo od drugih, pročitao kod drugih, jednostavno pokupio oddrugih. Pa kad hoćete da mislite svojom glavom imajte u vidu da „vašaglava“ i nije toliko vaša koliko mislite da jeste.

    Ako ne postoji samostalno mišljenje kao čin problematizacijekoga poduzima svijest i istinsko mišljenje izostaje. Mišljenje nije „ima-nje nekih misli“ već  samostalni napor problematizacije. Ako ga ne

     poduzimate, a hoćete da se pozivate na „svoje“ mišljenje, onda ga slo- bodno „okačite mačku o rep“ – jer pozivate se na nepostojeće. Da bi o

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    10/297

    10

    nečemu mislili, sve što o tome znate morate jedno vrijeme staviti vanvaženja (u zagrade) – jer ne dajte da neko umjesto vas misli. I zaistaničeg težeg za čovjeka nema od samostalnog mišljenja. A opet ništa

    spremnije ne odbacujemo nego to. I zaista nema trika kojim bi se nekospolja „natjerao“ na problematizovanje. Čak i kad bi postajala takvamogućnost zašto nemuzikalnog tjerati da pjeva? Bez vašeg unutrašnjeg

     pristanka, bez želje i htjenja, moje riječi pucaju u prazno. Ali onome kohoće da sluša mogu dati neke orijentire.

    Povodom našeg problema, mogu olakšati tako što ću vas uputiti ineko vrijeme zadržati na jednostavnom, ali vrlo važnom pitanju: na šta

    se odnosi znanje, tačnije: na šta jedino može da se odnosi?Tačno je da ovo pitanje sebi vrlo rijetko postavljate ali da nemate

    nekog odgovora na njega koji se podrazumijeva i predrazumijeva ne bimogli ništa saznavati.

    Pitanje već  sugeriše nešto što je svima dobro poznato: znanjemora na nešto da se odnosi, ako hoće da bude znanje. Ne postoji praznoznanje kao što ne postoji ni prazno mišljenje – oni uvijek smjeraju na

    nešto. To smjeranje na nešto, upućenost ka nečemu, u nauci se nazivaintencionalnost . Intencionalnost je „struktura mišljenja“ - ista kod svihljudi bez obzira na njihove različitosti. „Svi ljudi imaju isti umski način“- govoriće Platonov Sokrat. Mišljenje svojom strukturom kazuje da jeodnosan ili relacioni fenomen. Svaki akt mišljenje odnosi se na nešto i

     prema nečemu, dakle, ima svoj predmet. Čak i kada maštamo postoji„ono nešto“ što je predmet mašte. Tačno je da taj predmet realno ne

     postoji, ali to nije dovoljno da kažemo i da ga nema. Npr. ako u maštiiskrsne Kentaur (mitsko biće do pola čovjek a od pola konj) on jeste umom mišljenju, ima ga, mada realno ne postoji. Na isti način je tu kao iova kuća preko puta kad je opažam i koja očigledno postoji i u relanosti.Mašta i opažanje kao akti svijesti imaju stvaran sadržaj mada on, kaošto vidimo, posjeduje drugačiji ontološki – bićevni - status.

    Sad pitamo šta je „to nešto“? Odgovor se čini lakim – „to nešto“

    uvijek je neka stvar, predmet, ili objekt (koju riječ već izaberemo). Sva-kodnevna svijest ovdje završava svoja pitanja. Tamo gdje ona staje

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    11/297

      11

     počinje teorijska refleksija i za nju tek sad nastaje problem – jer šta jestvar, objekt, predmet? Da li je to nešto što postoji nezavisno od znanjeili je posve drugačije? Za puko korišćenje stvari ova pitanja su nepotre-

     bna ali ako hoćemo spoznati ono što koristimo čine su nužnim.Treba obratiti pažnju na riječ „spoznati“. Nije to poznavanje koje

    ostaje na nivou prepoznavanja, već  se odnosi na ono „šta“ stvari (qui,quidittas, štastvo). Kad pitamo sa formom „šta je nešto“ pitamo o sušti-ni, ali nije svako „šta pitanje“ pitanje o suštini. U svakodnevnici se tomformom često služimo samo da stvari identifikujemo kako bi se naš pra-ktičan život lakše orijentisao. Npr. pitam: šta je ono u daljini? i dobijam

    odgovor da je to drvo. Razum ne ide dalje jer mu je ova identifikacijadovoljna za orijentaciju. Ono tamo je drvo, a svako zna šta je drvo. Jes-mo li sigurni? Šta ćete odgovoriti na pitanje šta je drvo? Obično vrtite

     prethodan stav – svako zna šta je drvo, i još bi možda dodali, kako takvegluposti neko može uopšte da pita. Na ovaj način razum se brani da pri-zna neznanje na mjestu gdje je najsigurniji da nešto zna. Ali tek u pro-dubljenom pitanju, šta je drvo? ja drvo problematizujem i nastojim se

     probiti do njegove suštine. Od poznatosti idem ka spoznaji. Međutim,

    svakodnevni život ostaje na prvom nivou upitanosti, dakle ostaje kod poznatosti i ne želi ići dalje jer nema potrebe – poznatost je sasvimdovoljna da se stvari stave u funkciju. Možemo ih upotrebljavati a dauopšte ne znamo šta su one, niti da osjećamo potrebu za tim, što i čini-mo: pritisnem taster na prekidaču i upali se svjetlo u ovoj prostoriji. Jaznam da će pritisak na prekidač  upaliti sijalicu ali kako se to događanemam pojma. Nije mi uopšte važno – hoću samo da se prostorija osvi-

     jetli. Okruženi smo stvarima koje samo koristimo, to „šta su one“ i„kako funkcionišu“ ne tiče na se, bitno je da funkcionišu, odnosno, danam služe. „Šta“ stvari i „kako“ stvari potapa se u samorazumljivost.Proizvodnja samorazumljivosti je osnovna disciplina razuma. Kad samokružen poznatim stvarima u poznatom svijetu i ja sam bezbjedniji, mojopstanak je sigurniji. Ali ova sigurnost je samo privid, dovoljno je da senešto nepredviđeno desi pa da se i ona sruši kao kula od karata. S drugestrane, ovakav način odnošenje prema svijetu i stvarima iz svijeta čov-

     jeka vodi u samozaborav. Bogatstvo svoje unutrašnjosti on svodi samo

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    12/297

    12

    na funkcije intelekta. Tako svedenom čovjeku nije daleka pomisao dasve zna. Insistirajući na razlici poznatosti i spoznatosti filozofija u stvarinastoji zaštiti od pogubnog privida sveznalaštva koji nerijetko čovjeka

    izobrazi u budalu.Ovdje je još nešto bitno: kad nas stvari interesuju samo sa aspekta

    korisnosti, kad ih ne problematizujemo, onda nikad nećemo problemati-zovati ni našu mogućnost saznanja. Nema ni potrebe jer je svedena na

     prostu rutinu. Koristimo je, a nemamo nikakvog znanja o tome šta ikako koristimo. Koga još tangira, a kamoli provocira, prosto pitanje(kojim bi morala započeti svaka teorija spoznaje): kako ja mogu iz sebe

     pogađati nešto što mi je očigledno spoljašnje, kako mogu biti uvjeren ina osnovu čega da moji unutrašnji svjesni akti vjerno reprodukujuizvanjsku stvarnost?

    Međutim, ni sama teorija, barem ona pozitivističke orijentacije,ovdje nije uviđala nikakvu problematičnost, jer je znanje svodila samona „asocijativno psihologizovanje, baš kao i svakodnevno ophođenje snjim. Tu se osnovni problem spoznavanja svodi na pitanje: kako opaziti

    nešto kao nešto, a potom ga i odrediti. Ovim pitanjem cjelina spoznaj-nog problema se prenebregava i preoblikuje u kvazi-problem: kako unepoznatom prepoznati poznato?

    Ključno pitanje: da li znanje samo vjerno reprodukuje postojećuzbilju ili stvara neki svoj paralelni svijet? – ostaje netaknuto. Nauka nadnjim često i svjesno zatvara oči. Bitno joj je da se svijet saznaje tj. da sezbilja savladava, što nije drugo nego da se ona podvrgne svojim zakoni-

    tostima (kako bi je učinila što podesnijom i korisnijom za čovjeka). Svedrugo neinteresantno je. Pri tom se uporno zahuktava svijest da intere-suje samo ono od čega se može imati neka korist. Ono nekorisno bićeizbačeno iz djelokruga nauka. Bačeno je filozofiji da se njime bak će. Dodanas je to tako. Dvadeseti vijek je prošao u znaku napora teorije spoz-naje (gnoseologije) da riješi misterij spoznaje, odnosno, da pokuša datiodgovor na jedno drevno pitanje: kako to da je svijet uopšte shvatljiv?

     No i pored sveg truda i zaista briljantnih pokušaja u ovoj se prob-lematici nije odmaklo od Kanta. A taj je njemački filozof dosta davno

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    13/297

      13

    obznanio: naš um može da se odnosi samo prema onom što sam proiz-vede. Tako je utvrdio jaz između onog što jeste predmet spoznaje i samerelanosti - koji do danas nije prevladan.

    S jedne strane imamo ono realno kakvo je po sebi – koje po Kantuostaje nesaznatljivo, a s druge imamo svijet stvari, predmeta, objekata,na koji je upućena naša spoznaja – realnost kakva je za nas. Stvari, pre-dmeti, objekti nisu nešto što postoji po sebi već ono što postoji za nas.Stvari su cijelosti produkt našeg znanja. Dakle svijet stvari – zovimo gastvarnost – uvijek je ono proizvedeno. Stvari, objekte, predmete ne sus-rećemo u zbilji, već oni nastaju u procesu po-stvarenja, o-bjektivacije ili

    o-predmećenja zbilje (kao rezultat akcije naše svijeti). To je uvijek nekavrsta prevođenja zbilje, neka vrsta njene „prethodne obrade“ putem spo-znaje.

    Ako malo razmislimo o svakodnevnom postupanju sa svijetom jasno je da naše znanje ne barata zbiljskim fenomenima već značenjima.Uzmite primjer rasprave koju vodite o nečemu – vi u opticaj ne stavljateto nešto kako ono realno jeste, već njegovo značenje. A značenje i neki

    zbiljski fenomen na koje je ono upućeno nisu isto. Uopšte nije zagaran-tovano ni da se podudaraju. Ovaj problem kulminira u procesu označa-vanja, imenovanja – jesmo li sigurni da naša imena (kao označitelji)odgovaraju označenom - zbilji koju označavaju? Označitelj i označenonalaze se u sasvim različitim rangovima relanosti – stolica je riječ sasta-vljena od slova, a ono što ona označava je neki entitet sastavljen ododređenog realnog materijala. Reći ću: „Stolica je drvena“. Drvo jematerijal sa tačno određenim sastavom i svojstvima, dok riječ  stolica

    koja ga označava uopšte nije drvenasta. No u svijetu kojeg čovjek stvarasve to uopšte ne mora da bude alarmantno – tu riječi kako tako pogađajui predstavljaju stvari. Sasvim je drugačije kad riječ ju treba označiti nekisubjekt ili događaj. Jedan subjekt – čovjek, žena, dijete, ili subjekt nekezajednice, ili neki događaj, imaju suviše strana (aspekata) da bi se moglina neposredan jednoznačan način označiti nekom riječ ju, ili govorom.Govor se tu mora prepustiti višeznačnostima na koje je inače spreman,

     prije nego jednoznačnostima, da bi nam mogao doznačiti istinu o kreta-njima u kojima svijet i život sebe u svakom času potvr đuju.

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    14/297

    14

    Možda će sve biti razumljivije ako ga prebacimo u prost račun(koji uostalom i jeste spoznaja): naša spoznajni aparat se odnosi premazbilji ali tako što pred nju smjesta postavlja određene zahtjeve (otvorite

    oko i ti zahtjevi su tu, vaš pogled već u sebi nosi zahtjeve koje padaju nazbilju). Što ispuni te zahtjeve biće i spoznato (ugledano, primjećeno),što ih ne ispuni to i ne ulazi u spoznaju. Dakle postoje uslovi mogućnos-ti da nešto uđe u spoznaju, tačnije da se pojavi kao objekt, stvar ili pre-dmet. Teorija spoznaje govori o objektivnosti objekta, predmetnosti pre-dmeta misleći na te uslove. Prema tome, objektivnost objekta, predmet-nost predmeta, nije nešto što zbiljski postoji već predstavlja čisto subje-ktivni zahtjev – zahtjev koji subjekt postavlja pred zbilju da bi ova

    mogla biti spoznata. Prema tome znanje na neki način konstruiše svoj predmet – jer mi ćemo spoznavati samo ono od zbilje što se pročistilokroz naše uslove, što je prošlo kroz proces objektivacije, opredmećenja,

     postvarenja, dakle, što smo sami u vezi sa zbiljom isposlovali. Svi zna-mo da se znanje odnosi samo na ono što se pojavljuje, no ono što semanifestuje ali jeste li ikad pitali kako se stvarnost manifestuje baš ona-ko kako to očekuje naš spoznajni aparat? Da li je pojava nešto što sre-

    ćemo izvan nas, ili je neka vrsta košuljice koju navlačimo na zbilju čimotvorimo oko? Kao mreža bačena na svijet pa što uđe u nju biće i spoz-nato. Tamo gdje oko, reći će teorija spoznaje, tu su već i ruke – znanjenije samo gledanje već uzimanje u posjed.

    Sada je možda jasnija i narav teškoće koja izbija iz činjenice dasvijet ne samo da nije poput drugih „stvari“ koje nastaju u procesu„objektivacije“ i za koje već imamo spremne definicije, već da on uopš-

    te nije „stvar“. Iz tog proizilazi da uobičajene procedure znanja u pogle-du svijeta uvijek ostaju prekratke. I mundologija naprosto s tim uvijekmora računati. Iz tog razloga, sama će sebe isključiti iz kruga tzv. pozi-tivnih nauka (nauka koje računaju i operišu samo sa pozitivnim zna-njem, tj znanje koje je činjenički utvrdljivo i provjerljivo) – neće obeća-vati sigurne definicije i pouzdana znanja već će pozivati na razumijeva-nje.

    Onda se i „posebnost“ i specifičnost mundologije ogleda isključi-vo u načinu pristupanja problemima i uopšte „problemataziciji“.

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    15/297

      15

    A što se tiče samih problema oni ne predstavljaju nikakvu novostmundologije već su stari koliko i samo mišljenje. Od kada je počeo damisli i stekao svijest o sebi čovjek misli i o svijetu, misli iz nekog svije-

    ta i prema nekom svijetu. Teško je, gotovo nemoguće izgovoriti riječ „svijet“, a pri tom ne misliti čovjek, zajednica i obratno. Mitovi, religije,nauke, bez obzira na duboki jaz koji među njima postoji, samo su razli-čiti odgovori koje čovječanstvo daje na pitanje svijeta, to su epohalni

     pokazatelji (raznih) načina na koji čovjek iskušava svijet i kako sespram njega odnosi.

    U tom smislu i mundologija je nova zapitanosti nad starim pita-

    njima čovječanstva i našem vremenu primjeren pokušaj odgovora nanjih.

    U stvari ona će nastati kao izraz potrebe da se radikalizuje iskus-tvo mišljenja kako bi se podigao glas protiv vladajuće, ali sumanute,tendencije koja strogost mišljenja izjednačava isključivo sa privrže-nošću onome za šta se unaprijed pretpostavlja da se može adekvatnoopisati i izmjeriti. Stoga ističe zahtjev da se stara pitanja ponovo uobli-

    če, da se iznova postave, jednom riječ ju da se ožive i osmisle. Ne treba to shvatati kao „metodološki hir“ mundologije već  kao

    zahtjev vremena ili onoga u vremenu što se obično naziva njegovomnevoljom – Not der Zeit . Uvijek je nevolja bila ta koja je rađala mišlje-nje. Ovo treba shvatiti doslovno – čovjekova odluka za mišljenje, zaum, nije, kako kaže Niče, neka prosta odluka nego „krajnje sredstvo“ –naime, čovjek ne počinje misliti iz dokolice, već iz opasnosti. Ili propas-

    ti ili biti uman, trećeg izgleda nema.Pa, kao što npr. Grke „nevolja njihovog vremena“ baca na um ili

    na filozofiju tako bi i nas nevolja našeg vremena trebalo na isti način da prepušta mišljenju. Iako se od Grka naovamo pojam mišljenja drastičnomijenja, što itekako utiče na njegov status i povjerenje koje mu se daje,mi ne posjedujemo drugog sredstva pomoću kojeg bi mogli sebe smješ-tati u svijet i život. Ako se terapeutska moć mišljenja može dovoditi u

     pitanje (mogućnost da se mišljenjem nešto popravi, da se putem njegaozdravi) njegov orijentacioni značaj je neupitan. A da je danas orijenta-

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    16/297

    16

    cija nešto prijeko potrebno svjedoči opšta zbunjenost u pogledu drama-tičnih zbivanjima sa čovjekom i njegovim svijetom u globalnim proce-sima.

    Već duže vrijeme vlada duboka nelagodnost i zbunjenost po pita-nju svijeta. To prelazi u groznicu onog momenta kada „zapadni projekt“

     baci svoju naučno-tehničku i monetarnu mrežu preko cijelog svijeta.Potpuno premrežavanje svijeta označava ulazak u globalnu eru – kao

     proizvodnju novog svijeta koja nikako nije po sebi razumljiva.

    Globalizam kao stanje svijeta ostvaruje stare univerzalističke pre-tenzije Zapada, ali na potpuno ambivalentan način.

    Civilizacija koja predstavlja ono univerzalno i um, a sebe zovezapadnom, dotiče svoje granice, ali bez snage da se s njima u punomsmislu suoči. Upravo iz takvog stanja naučni duh Zapada krenuo je uavanturu prekrivanja svijeta. I kao da u tom kretanju on sam iščezavakroz deformacije, i to u onoj mjeri u kojoj smatra i vjeruje da baš onmora određivati kurs plovidbe cijelog čovječanstva. Zapadni svijet semuči i iznuruje jednim porivom smrti koji uskoro neće imati šta drugo

    da uništi, osim samog svijeta. Možda bi Zapad i časno umro kad bi znaoda je ostvario svoje svrhe. Ali baš u pogledu svrha on pokazuje zastra-šujuću nesigurnost.

    Iz te tačke izbija svaka „kriza“ zapadnog svijeta. Savremeni dis-kursi o krizi koji je svode ili samo na ekonomski ili samo na političkiaspekt, u stvari zamazuju oči, nude kvazi- rješenja kako se zadati kursčovječanstva ne bi dovodio u pitanje. Zato u pogledu uzroka i karaktera

    krize ne mogu ništa ni reći. Mlate praznu slamu i na tom mlaćenju zara-đuju.

    Opadanje moći Zapada ambivalentno je i da se iščitavati jedino preko histeričnog nastojanja da se ta moć održi. Održanje moći po svakucijenu (pa čak i onu uništenje svijeta i života) ruši elementarne vrijedno-sti zapadnog svijeta – jede ga iznutra. A opet, vratiti se njima značilo bizanemariti ono što je trenutno božanstvo Zapada – profit. I ova unutraš-

    nja ambivalencija poput karcinoma guta svaku zdravu ćeliju. Dok godnaučni duh proizvodi svijet on će morati da živi na njegovoj propasti.

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    17/297

      17

    Što više značenja, važenja, smislova umire, to je duži vijek naučnogduha koji se kroz smrt regeneriše – jedno umire, ali se drugo stvara itako duh stalno radi i samim tim obezbjeđuje funkcionisanje i održava-

    nje jedne te iste moći – moći Istog (kapitala). Zato svijeta imamo svemanje a sve više je one energije koja se oslobađa u ovim procesima ikoja mora postizati vrtoglava ubrzanja relanosti da bi se kao energijaodržala.

    Odavno se dokinula pouzdanost u povijesni napredak, rastvorio sesklad znanja, etike i zajedničkog blagostanja, a potvrdila se dominacijaImperija u kojem se združuje tehnička moć i čisti ekonomski um. U nji-

    hovom računu ništa više ne može biti na svom mjestu. A kad nije nasvom nije ni u svojoj suštini. I zaista sve u našem svijetu slobodno lebdirastavljeno od svoje ideje. Ovdje gdje treba da bude rasprši se, „tamo“gdje ga ne očekujete se zgruša. Sve može biti svugdje – to je pouzdanznak da je nigdje. Zato je naše doba, doba smrti svega vrijednog i zna-čajnog. Ali ni ta smrt nije jednostavna. Ne umire se kroz okončanjenego umnožavanjem, zaražavanjem i zasićenjem. tako je bilo sa istori-

     jom, umjetnošću, sa smislom. Svega smo imali previše. Sad ga više

    nemamo. Globalni svijet odlikuje fraktalni način disperzije1. Za taj stu- panj ne postoji više ekvivalencija, ne postoji strogo govoreći ni zakonvrijednosti, nego postoji samo neka vrsta epidemije vrijednosti, opštametastaza – umnožavanje i nasumično raspršavanje vrijednosti. Strogouzevši, više ne bi ni trebalo govoriti o vrijednostima, jer ova vrstaumnožavanja čini nemogućim svako vrednovanje. Nemoguće je višeračunati i u izrazima lijepog ili ružnog, dobra ili zla, istinitog ili lažnog,

    kao što je nemoguće u mikrofizici izračunati brzinu i položaj čestice uisto vrijeme. Otud, međusobna kontaminacija područ ja, zamjenjivanje jednog drugim, potpuno brisanje granica. Potpuna konfuzija. Ona seispostavlja kao savršen način (sredstvo) otpisivanja (brisanja) bitnog. Isve nam se to ispostavlja kao svijet. Ima tu izvjesne strategije globalnemoći. Strategijom se zove ono što računa u svom dejstvu i na djelovanjedrugog, strateški se djeluje tek kad se proračunaju moguća dejstva dru-gog i na osnovu tog proračuna planira sopstveno djelovanje. Globalna

    1 Vidjeti: Ž. Bodrijar; Prozirnost zla, Svetovi, Novi Sad, 1994, str. 12.

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    18/297

    18

    moć  planira konfuziju u svijetu, konfuziju u nama, priračunava našemoguće odgovore i sprema se na njih – no veliko je pitanje dokle možeda ide ova računica? Može li se ona prozrijeti? Je li u svojim dejstvima

    strateška moć  nepredvidljiva baš kao što misli? Je li ona s neba pala iliima svoju istoriju, genezu svojih epohalnih transformacija? Pa ne bi linam onda jedna genealogija (gr č. genos – rod, pleme, koljeno i logos –riječ, govor, znači rodoslovlje) pojma svijeta pomogla da se u svemuovome bolje snađemo?

    Sva ova pitanja mundologija okuplja u formulacija svoje jednos-tavne zadaće: „upoznati se sa svijetom u kome živimo“. Jednostavnost o

    kojoj je ovdje riječ ne treba miješati sa nečim laganim, mada se baš tak-vo jednačenje na prvi pogled nadaje.

    I zaista, stav „upoznati svijet u kojem živimo“ zdravom razumu jesasvim trivijalan - jer ne postoji ništa prisnije i bliže od tog svijeta (zar isama formulacija o tome ne govori – „svijet u kome živimo“), u njemusmo svakodnevno, bez muke se orijentišemo, gotovo rutinski; o njemuima bezbroj informacija čija je dostupnost danas nevjerovatna itd. Pa

    otkud onda potreba da se upoznaje ono što je svima već poznato?Tačno je da svako poznaje svijet u kome živi, jer bi bez te pozna-

    tosti život u njemu bio nezamisliv. Poznatost svijeta u potpunosti ogr ćenaše živote, i omogućuje siguran smještaj u svijetu. Može se reći da jeona „podloga“ po kojoj život svakodnevno klizi i odvija se.

    To je nesporno, ali je za mišljenje sporan upravo karakter pozna-tosti. Vidjeli smo: dovoljno je pitati kako i koliko je spoznato ono što

    nam je svakodnevno poznato i što nas svakodnevno zatiče, pa da stvar postane sasvim drugačija.

    Bez ulaženja u fundamentalnije slojeve egzistencije možemo izni- jeti nekoliko primjera: Poznato je da živimo u sekularizovanom svijetu – no, znamo li šta je sekularizacija? Takođe termin globalizacija je nešto bez čega se danas ne može, ali jesmo li sigurni u čemu se sastoji ono štose tako imenuje? Znamo li šta govorimo kad kažemo Evropa, evropski

    svijet, Zapad, zapadni svijet, i da ne pominjemo i čitav arsenal riječikoje ove sintagme prate poput integracije, tranzicije, reforme?

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    19/297

      19

     Najzad, znamo li kako se ove riječi, njihova značenja, preplićugradeći tako jedinstvenu mrežu koja danas bez ostatka hvata život sva-kog od nas?

    Ako je odgovor negativan onda bi pošteno bilo priznati da u tomslučaju mi ne znamo ono najvažnije, ono što tako intenzivno oblikujenaše živote. A ovo priznati nije nimalo lagodna stvar, prije da bi bilaneka nevolja u koju se zapada. A dobro znamo da poštenje brzo ustukne

     pred nevoljom. I umjesto da se suočimo sa notornim neznanjem mi kre-ćemo u pohod „skupljanja informacija“ o svijetu i na taj način simuli-ramo znanje. Tako umjesto „izvornog razumijevanja“ našeg opstanka u

    svijetu, dobijamo razne i uvijek već „gotove“ surogate koji treba da nasumire, da budu neka vrsta sedativa.

     Na pitanje šta se zbiva u svijetu i sa svijetom – odgovaram putemonog što sam čuo na vijestima, pročitao u novinama, ili odranije naučio.Puštam da prije svake trezvenosti sa mnom upravlja opijenost – kaomjesečar teturam kroz vlastiti život.

    Ali i pored svega čini se da ništa jače u nama nije od „osjećaja“ da

    živimo u jednoj svijetu koji je izložen stalnoj promjeni. Transformacijekoje ga pogađaju možda su fundamentalnije od svih prethodnih, alinikad nije bilo teže artikulisati njihovu bit. Neki naučnici kažu da je tosvijet neslućenih opasnosti, dok drugi u istom svijetu slute neviđenemogućnosti za budućnost. Jedni vam kažu da budućnosti više i nemate,dok je drugi uporno obećavaju. Ko je u pravu?

    Pošto se najsvojstvenije radi o našim životima ovdje se ne bi

    smjelo odlučivati po pukom nahođenju, mada se to najčešće čini – iza- berem jednu stranu, jer mi se čini boljom, jer mi se „više sviđa“. Pri tom ja se i ne trudim da ovo sviđanje ne nečemu utemeljim, da ga sebi razja-snim, da vidim šta njime upravlja. Vodim se uobičajenom maksimomživota – ono što se meni sviđa to je meni i bolje, to je za mene dobro.Jesmo li sigurni da je baš tako? Da li „dobro za mene“ mora smjesta iuvijek i da mi se sviđa?

    Zar nismo svjedoci da „dobro za nas“ često dolazi prekasno, kaoda za njega treba ona poznata i nepopularna „naknadna pamet“, jedna

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    20/297

    20

    vrsta okašnjele svijesti koja se formira na iskustvu vlastitih grešaka. Tosamo govori da u „dobru za mene“ ima nečeg „teškog“, „mučnog“,nečeg neprivlačnog, nečeg što svakodnevni život radije izbjegava. Ali

    ako tu težinu ne prihvatim teško da ću ikada misliti svojom glavom.Zato i kod odgovora na pitanje da li je naš svijet - svijet opasnosti

    ili prosperitetni svijet? oslonac na naučne odgovore ne smije biti „dog-matski“ prema principu „oni to bolje znaju i ja im vjerujem“. Naprosto,radi se o stvarima koje ne bi smjelo da bilo ko bolje zna od vas.

    Živimo u 21. vijeku, u jednom poretku kojeg je snažan razvojnauke i tehnike istrgao iz načina života ranijih društava i dao mu epitet

    naprednog. S jedne strane izobilje se proizvodi, mogućnosti koje namnauka i tehnika nude jedva da se slute, dok s druge, današnji čovjek, kaonijedan prije njega, svo svoje vrijeme i sve svoje fizičke i mentalne sna-ge koristi za puku reprodukciju života. U svijetu sjaja i bogatstva živi se

     bijedno i da paradoks bude još veći, bijeda nije od nedostatka nego od preobilja.

     Nikad više ljudi nije umiralo od gladi nego danas, u najnapredni-

     jem svijetu. U svijetu koji se dičio konačnim oslobođenjem od sujevjer- ja i straha svi žive u strahu – u nekoj vrsti stalne zebnje za opstanak. Tonije samo svakodnevna borba za preživljavanje nego mnogo opštije sta-nje, jer život na našoj planeti po prvi put u istoriji ljudskog roda dove-den je u pitanje. Da li će nas ljudi ubuduće biti? ovo pitanje našim pre-cima nije padalo na um. A mi smo već u prinudi da pitamo radikalnije, sobzirom kakvi smo i treba li uopšte da nas bude?

     Ne oblače se ovdje profetska odjela, za koja znamo da ne pristajumišljenju, već  se izriču naučne činjenice. Svaki ozbiljan naučnik tvrdi

     jedno: ukoliko se tehnološki napredak nastavi ovim tempom, života naovoj planeti sigurno neće biti. Postoji jedna stara šala koja našu situaciju

     predočava na elegantan način: čovjek skoči s vrha nebodera od sto spra-tova. Kako pada pored svakog sprata, ljudi ga čuju kakao govori –„zasad je dobro. zasad je dobro... On se ponaša kao da proračunava

    rizik, ali ishod je zapravo izvjestan.

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    21/297

      21

    Slično je i sa nama, svi znamo za izvjesnu katastrofu ali se živikao da se ne zna. Mi smo jedina vrsta koja sasvim svjesno hrli u pro-

     past. Kao da svijetom ne upravlja logika života već neka druga i druga-

    čija logika – logika interesa, moći, jednom riječ ju logika kapitala. Ovalogika ima svoj dosljedan račun i on je počesto „bez obzira“ na čovjeka.I sam čovjek u njoj se kvantifikuje te postaje predmet proračuna. Stoga ine čudi da društveni sukobi, ratovi, više nisu ekscesi već  sasvim nor-malno „stanje svijeta“.

    Pa šta je to sa našim svijetom? Kakav je on? Kako je moguće da je „baš to“ postalo „naš“ svijet? Ima li to veze sa „nama“, sa onim što

    smi mi u međuvremenu postali? Možda je „naš svijet“ sasvim po „našojmjeri“? Šta se to onda zbiva sa nama pa imamo ovakav svijet?

    Kroz ova pitanja mundologija se profiliše kao neka vrsta misaonereakcije na izazove globalnoga svijeta. Da bi ta reakcija bila smislenamora biti primjerena prilikama. To ovdje nikako ne znači slušati zahtje-ve vremena, biti u saglasnosti sa vremenom, već  suprotno – ići protivnjegove struje i ostati vjeran suštini samog mišljenja – ne usaglašavati

    se sa nekom unaprijed zadatom metodologijom, već sa onim što u miš-ljenje zove. Šta to znači pokušaćemo u narednim koracima objasniti.

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    22/297

    22

    I.  Metodski karakter mundologije i odnos sadrugim naukama

    1. „Fenomenološko oko“

    Ranije je rečeno da bi posebnost mundologije valjalo potražiti unačinu na koji ona pristupa problemima. „Posebnost” naravno ne moraautomatski da znači novost, već  predstavlja reaktiviranje starih, ali

     pomalo zaboravljenih, praksi mišljenja, što će mundologiji davati izvje-snu “arhaičnu notu” na koju će savremena nauka gledati uvijek sa podo-zrenjem. Podozrivi pogled i nadmeno šepurenje nauka u stvari treba dasakriju jednu konstitutivnu šupljinu, naprslinu u izgradnji njihovog sis-tema. O čemu je riječ?

    Već odavno je utvr đeno da je spoznajni stav nauka “naivan” i to iz prostog razloga što nauke ne reflektuju svoje temeljne pojmove već mis-le in intentione recta – pravo na svoje predmete. Dakle nauci je predmetu pojmu neposredno dat. Fizika polazi od pojma materija, biologija od

     pojma života, ali te pojmove ove nauke uopšte ne reflektuju. Onako

    kako je njihov predmet u njima zgotovljen za njih nikad ne predstavlja problem.

    U svojim temeljnim pojmovima nauke misle da znaju šta je pre-dmet njihovog rada, a upravo to neupitno znanje indukuje problem igeneriše krizu. A kriza je očevidna, jer fizika ne umije reći šta je materi-

     ja, psihologija šta je svijest, biologija šta je život, antropologija ko ječovjek, što im ne smeta da se time bave. Dakle, nauke proizvode znanje

    o onome što ne znaju. Postupanje u kojem sa nečim baratate a ne znatenjegovu narav još je Platon okarakterisao terminom to idiotikos što zna-či neupućenost, neumješnost, nevaljanost, ili moderno rečeno, naivnost.Ako koristimo pojmove a nismo u stanju da ih vratimo na doživljaj ondane govorimo već brbljamo, mlatimo.

    Ozbiljno mišljenje uvijek je upozoravalo da mudrost i gеnijalnost,ta dva vrha na Parnasu ljudskog saznanja, nemaju korijen u apstraktnoj

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    23/297

      23

    diskurzivnoj moći, već u opažajnoj2. No nauka se ponašala kao da ovoneće da zna: smatrala je nedostojnim da postignuća spoznaje (pojam)

     provjerava na iskustvu. Razvijala se i zagovarala „izvjesna ljepota inte-

    lekta“ – ona je višeg ranga i ne trpi da se provjerava onim nižim (osjet-nim i doživljenim). Vjeruje se da pојmove ili zatičemo „gotove kaonebeska tela“, ili da oni predstavljaju neko „čudesno nasleđe koje nam

     prispijeva iz nekog jednako čudesnog sveta“3. Ali ništa od toga nije slu-čaj, jer ništa od toga nije pojam. Zato kad pristupamo nekoj temi kadnastojimo da je samostalno problematizujemo ustaljeno i samorazumlji-vo povjerenje prema zatečenim pojmovima treba zamijeniti odlučnimnepovjerenjem. To nikako ne znači odbacivanje pojma već obazrivost

     pri njegovoj gradnji. Nemamo povjerenje prema pojmovnom aparatuonako kako ga zatičemo, prema kategorijalnim mrežama bačenim nasvijet, tj. prema jednom u njima izloženom pred-ubjeđenju svijeta. Anemamo povjerenje prema zatečenom jer nas interesuje cijela gradnja,kontinuum uzrastanja pojma gdje svaki pojam pitamo: šta on može rećimeni u mom životu. Pojam po svojoj suštini zahtjeva zahtijeva da budeovako pitan, jer jedino pod tim uslovom on nam može nešto saopštiti.

    Pojam je posađen na doživljaju i iz njega izrasta. Ako hoće ostati pojam porijeklo ne smije zaboravljati – veza pojma i doživljaja mora biti sačuvana. Šta je pojam? – to ćemo najbolje znati ako ga stvorimo,ako nešto uistinu opojmimo, ako pojam izgradimo umjesto da ga prosto

     preuzimamo kao gotov materijal. Jedino tako razvija se „strast za poj-mom“4.

    Ako se čovjek otvara za uzrastanje pojma on u stvari misaono

    odrasta – uči se mišljenju. Istovremeno to je „bijeg“ iz područ ja „smu-šenosti mišljenja“ – a taj bijeg nije drugo do metoda. Ona mora da razi-grava život pojma, da ga oživljava jer samo na taj način i doživljeni

    2 „Prva mudrost je nešto intuitivno ne apstraktno, ona se ne sastoji u principima i ide- jama koja neko, kao rezultate tuđeg ili sopstvenog istraživanja, nosi gotove u glavi,već  je ona čitav način na koji se svijet prikazuje u njegovoj glavi“ (А. Šopenhauer,Svet kao volja i predstava, Grafos, Beograd, 1990, str. 92)3 F. Gatari / Ž. Delaz; Šta je filozofija, IKZS, Novi Sad, 1995, str. 32.4 Vidjeti: Z. Arsović;  Fenomenologija i Evropa, Filozofsko društvo RS, Banja Luka,2008.

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    24/297

    24

    život ponovo stiče svoja prava i kompetencije. U suprotnom metoda postaje projekt, program, koji se odvija „mimo života“.

    „Strast za pojmom“ trebalo bi da određuje svakog ko ulazi u nau-

    ku, da bude njegova suštinska oznaka. No danas i u nauku hrle onikojima je sasvim svejedno šta i kako govore, bitno je da govore. Operi-šu floskulama koje uče a ni sami ih ne razumiju. Ali ako želite da se

     prema terminima odnosite kao slobodni, samostalni i svjesni ljudi, a ne„kao neko ko je upućen u sve tajne, ko je srećan ako samo zna šta nekihhiljadu gromoglasnih riječi znače“, onda je tu od suštinskog značaja davlastitu terminologiju kritički reflektujete i budete veoma skeptični

     prema riječima pomoću kojih se, u našoj ili nekoj drugoj sredini, klasi-fikuje kao pametan čovjek ili žena, bolji gospodin ili dama5. Taj skoro- jevički sloj u riječima, iako ne može a da ne dotiče, ne bi smio da vas setiče i da vas određuje. Bolje je pustiti drugoga da se isprsi za njega, jeruvijek je bilo i uvijek će biti onih koji već spremno čekaju u redu.

    Ko god brine oko pojma u navedenom smislu on razvija misaoograničenog uma. Ograničeni um, pokazuje još Sokrat, ne znači manje

    um ili ne više um – već  је  ograničavanje pojma uma i njegovih apsolut-nih pretenzija. I samo ako krene ovom trasom mišljenja, mundologijumože očekivati da spremno i časno stane pred probleme savremenogsvijeta. A časno stati znači ne zabašurivati probleme nuđenjem tobož-njih rješenja što, s obzirom na sve kazano, upravo čine nauke, iako sezaogr ću sloganima poput strogost, objektivnost i nepristrasnost. Sve suto samo lijepe riječi kojima se prikriva “jadno stanje”. A da je stanje

     jadno pokazuje frapantna činjenica da naukama uopšte nije stalo do

     problematičnosti problema. O problemu se ne misli nad njim se spava.A san je moguć  jer se problem kao takav, njegova realnost, u procesukojeg smo opisali, zamjenjuje njegovim tehničkim aspektom, jednomstranom i to onom koja sugeriše da je tu samo riječ o iznalaženju prikla-dnih sredstava za njegovo rješavanje. Problem = rješavanje. Ovo svođe-nje opasno nas udaljuje od istinske naravi problematizacije. Opštoj stru-kturi problema pripada to da nas se oni uvijek nekako tiču (doslovno

    5 Vidjeti: T. W. Adorno; Uvod u filozofsku terminologiju, Svjetlost, Sarajevo, 1986,str. 15.

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    25/297

      25

    ticati se - doticati) i da iziskuju vlastiti napor. Diraju našu osjetilnost,naše potrebe, odnose se na naše zahtjeve. Povezani su dakle sa našimfizičkim, fiziološkim i psihičkim dispozicijama i stoje u direktnoj kore-

    laciji sa načinom kako i sami sebe razumijevamo. Problem se opaža naonoj istoj ravni na kojoj poimamo i sebe same. Problem je uvijek neštošto nam je bitno. On je izazov jer provocira sopstvo, traži ga i zahtijeva.Ući u problem znači otvoriti se za samoproblematizciju. Nemamo prob-lema samo sa onim sadržajima koji nas dovoljno ne izazivaju, dok su

     pravi problemi oni u kojima rastemo i sa kojima se razvijamo. U prob-lemu nas nešto oslovljava, zove. Taj zov budi u mišljenje, napreže, raz-dire, jednom riječ ju, on nas problematizuje. Nije lako biti u problemu.

    Kad ga imamo poželimo da izađemo iz vlastite kože. Većinom je ovaželja htjenje da se od njega pobjegne, da se bude neko drugi (ko ondanema problem), ali se u njoj se ogleda i jedna bitna metodska crta –

     problem nas sili da izađemo iz sebe, a tek kad izađemo možemo svojusituaciju sagledati u cijelosti. A kad pokušavamo obuhvatati cjelinusamo tad i mislimo. U izlaženju van mi probijamo svoje usko, malo iskučeno vrijeme, svoje „sada“ koje ima tendenciju da se zgruša i pokaže

    kao jedino moguće. Dakle, proboj poništava mjerodavnost sadašnjegtrenutka i samim tim ide „uz dlaku vremenu”. A ići uz dlaku vremenuznači ne povlađivati ideologijama sadašnjosti. Samo tako otvara se pro-hodnost za drugo i drugačije.

    Prvo što proboj lomi i krši jeste mjerodavnost vladajućih pogledana svijet, vladajućih stanovišta koja uz razna sredstva propagande posta-

     ju najsvojstvenije naša. A kako ih krši? Tako što ih raskrinkava, poka-

    zuje da je tu posrijedi obmana, mnijenje. Moramo imati svijest o tomeda živimo u jednoj kulturi koja se prethodno pobrinula za sve, sve isfab-rikovala, pa i poglede na svijet koji se maltene mogu pokupiti kao i bilokoja druga roba sa polica. Pa ako hoćemo da imamo svoj pogled na svi-

     jet onda prethodno moramo osvijestiti činjenicu da stojimo „posred fab-rike iluzija“, da kultura u kojoj živimo proizvodi naša gledišta, smatra-nja, vjerovanja. A kad ovo osvijestimo u stvari osvještavamo naše pred-rasude. Predrasude, a to im i samo ime govori, jesu stavovi koje su uko-rijenjeni u nama prije svake rasude, tj. prije sopstvenog rasuđivanja.

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    26/297

    26

    One često krive sliku koju imamo i o sebi i o svijetu, pa se može reći dasu one u stvari „pogrešno mišljenje“ – a u naravi pogrešnog mišljenja

     jeste da ono sebe nikad ne vidi kao pogrešno. Stoga su predrasude naj-

    veća opasnost za razumijevanje.Osvijestiti predrasude već je nešto, a riješiti ih se to je cjeloživot-

    na zadaća. Život je često i prekratak za nju. Brojne predrasude nikad ine uviđamo jer djeluju na podsvjesnom nivou. S druge strane, oko žila-vih predrasuda centriramo svoj život. Pa napustiti njih znači život izo-krenuti, od sebe odustati, za šta čovjek nema ni želje, a još manje hrab-rosti. U svakom slučaju suočavanje sa vlastitim predrasudama težak je

    egzistencijalan čin, često veoma bolan. Ali upravo kroz to bolno napuš-tanje njihovog tla dopuštamo da nam se svijet ukaže kao problem, danas drugačije oslovi. A kad se to desi mi ga i tematizujemo, što podra-zumijeva da smo ušli u neki odnos sa svijetom, da imamo njegov doživ-ljaj iz koga probija i narasta svijest o svijetu, ali i samom sebi (kaoonome koji je do toga došao).

    I to je najbitnije: proboj onog “sada” postavlja u drugačiji odnos

    sa svijetom, problematizacija ga ispostavlja u drugačijem stanju. U stva-ri problem i nije drugo nego drugačija konstelacija svijeta u kojoj seindividuum osjeća izazvanim. U problemu svijet i sopstvo dolaze dosvjesnog odgovaranja. Ako i ne dođe do rješenje ipak postoji adekvacijasopstva i njegovog problema. Pošteno govoreći takvi su svi bitni prob-lemi života. Oni se ne rješavaju već  razumijevaju. Upravo sa takvom

     problematikom srećemo se u mundologiji, pa nas ona nas ona neće toli-ko opremati za shvatanje koliko za razumijevanje (a da to dvoje nije isto

    vidjećemo uskoro).

     Nerješivost problema je poput nerješivosti pitanja – to je bitnaoznaka problema i pitanja, a nikako da je vezana za slabost misli ilikaraktera. Naš je problem što u situaciju nerješivosti vidimo ili neki lič-ni deficit ili nešto od čega treba okrenuti glavu. Jer zašto se uopšte bavi-ti onim što je nerješivo? – čini se sasvim normalno pitanje. Ovom mani-ru uči nas moderni naučni duh koji sve ono što je nerješivo i neodgonet-

    ljivo gura u stranu, proglašavajući ga ili za sporedno ili za nepostojeće.

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    27/297

      27

    Ali život ne propusti da svakog dovede do paradoksa: ono što je za nau-ku nepostojeće u najvećoj mjeri tangira našu egzistenciju.

    Mundologija upravo ovdje poziva na oprez i na potrebu drugači-

     jeg gledanja – životu znatno bliskijeg. Problemi nemaju rješenje pitanjanemaju odgovore. Uostalom, zašto bi mudrost bila „odgovor“, nije liona prije izvlačenje od umišljenosti i poročnosti znanja?

     Najveći je porok, pokazuje još antička filozofija, razmetati se zna-njem u trenutku kad ono zakazuje. A takvih u trenutaka je u životumnogo, što nikako ne znači da u njima čovjek ne može stajati sa razbo-ritošću.

    Zato će mundologija insistirati na onom topos-u (mjestu) koji sekod Platona stalno ponavlja: znanje kao znanje ne uključuje u sebi glat-ko regulisanje svoje primjene. Svako umijeće čovjek može primjenjivatina korist ili na sopstvenu štetu. Ljekar može izliječiti tijelo, ali je najs-

     pretniji kada je riječ  o tome da mu se našteti ( Država, 333e,  Hipijamanji, 375b). Najbolji pastir i čuvar ujedno najbolje zna kako se može

     pokrasti drugi ( Država, 334a). Tako je i sa znanjem. Uzeto za sebe, ono

    ne može biti dovoljan regulativ djelovanja. Zato mu i ne treba upisivati i propisivati obavezne puteve, već  jasno pokazati da ono „što je takvo itakvo, i što se drugačije ne pokazuje“, nikad ne dolazi uz jednostavnu isigurnu evidentnost.

    Ali današnji čovjek jedino žudi za jasnim i razgovjetnim znanjem.Za njega nema znanja ako nema definicija. Međutim, ovdje se radi o

     jednom teškom nesporazumu koga proizvode nauka, a kome nikako ne

    uspijeva odoliti svakodnevna svijest.

     Prvo, jasnost i razgovjetnost nije nešto imanentno zbilji, već su tologički propisi kojima zbilju redukujemo – jer ono što nije takvo progla-šavamo za nezbiljsko. Jasnost i razgovjetnost su funkcije znanja pomo-ću kojih svijet činimo raspoloživim i korisnim isključivo za sebe. Lakose može pokazati da jasnost nema nikakve veze sa istinom jer istinuiznuđuje. A da bi je iznudila najprije mora da je zatvori u njenoj cjelini,

    da je parališe. Stoga, naučna pomama za razumom često otupljujemozak na isti način kao što čitanje na mjesečini otupljuje oči. A zatvori-

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    28/297

    28

    ti istinu to znači sebe zarobiti u vlastiti portret. Uostalom pitajte se: štaste to bitno, važno u vašem životu dosegli u razumskoj očiglednosti? Štavam se pojavilo na taj način? Vidimo da jedino što tu pritiče jesu lagod-

    ni ugođaji nalik omamljujućim sredstvima.Kad neko kaže, a mnogi govore, „treba govoriti samo ono što se

    može jasno reći“ smjesta mu poturite „pod nos“ krunu čovjekovog duha – filozofiju. Ona nije ništa drugo do permanentan, gotovo očajnički, pokušaj da se kaže ono što se zapravo ne može kazati. Misao traga, tra-ži, ne tr či za nekom unaprijed izvikanom istinom. Istina i ne traži nika-kav trk, nikakv skokovit dolazak. To bi bio zahtjev njenih deformacija

    koje nastaju kroz razne definicije. Istina traži da se iskusi kroz muku, bol i patnju, ali kroz radost i zadovoljstvo uvida. I kad traži da joj stig-nete to ne znači da treba sebe da prilagođavate stavovima ili sudovimadugih već  samo da se izrazite. Sebe izraziti već  je stajati u istini. Tonažalost mogu označiti samo ovako – nejasno, ali bolje je nešto izrazitinejasno i pošteno nego precizno ukoliko ono time postaje pogrešno. Iumjesto da mi na tome zamjerate pokušajte vidjeti ima li i kod vasnečeg sličnog – kako stojite s potrebom da se izrazite? Jeste li razmišlja-

    li o „svom izrazu“? Je li vam jasno šta se uistinu izražava kad se vi izra-žavate?

    Jedna stara izreka kaže: „kad čovjek zanijemi u svojoj muci ondamu je bog dao da kaže ono što ga muči“. Tad je i govor mučan, nejasan,ali kazuje, izražava. Zapamtite: najozbiljnije stvari, tamo gdje se zaistaradi o istini uvijek su i najlomnije. Istina nije nešto čvrsto što možemomirno ponijeti kući, kao što često sugeriše nauka. Gete pronicljivim

    zahvatom ovu sugestiju stavlja u usta Mefistofelosu (đavolu). Naprostonikad nećemo pronaći formulu kojom bi u rukama imali i kamen mud-rosti. Oni koji je konstruišu istinu krivotvore.

    Kao krajnu uputu poslušajmo jedan budistički koan: „Učiteljzaranja glavu učenika pod vodu i drži je tako sve dok ne prestanu daizbijaju mjehurići; u posljednji čas izranja mu glavu, vraća u život, ikaže mu: „Kad budeš želio istinu kao i vazduh, tad ćeš je pronaći“. A

    kad potom učenik pita učitelja koja je posljednja riječ istine ovaj odgo-vara: „Da“.

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    29/297

      29

    Druga važna stvar neodvojiva od projekta jasnosti jeste opšta pre-drasuda da je vrijedno za saznanje samo ono što se može provući kroz

     postupak definisanja. Prostije: vrijedi samo ono što se može definisati.

    U posebnim naukama ovaj postupak veoma je cijenjen – toliko da se nanjega svodi sva naučnost. I mnogi među vama biće prinuđeni karakte-rom svoje nauke (npr. pravnici) da se drže postupka definisanja kao

     postulata. A s druge strane, svaka velika filozofija upravo taj postupakkritikuje. Naprosto one smatraju da se iz čistih pojmova ne da ništa bit-no izvući u pogledu bića stvari koje oni označavaju. Npr. iz definicijezakona ne možete ništa bitno izvući o pravednosti za koju su ti zakoninadležni.

    Ako kritikujemo postupak definisanja to ne znači ga hoćemo prot- jerati ili poreći, naprotiv, kritika samo ukazuje da problem definicijenije jednostavan već veoma kompleksan. Ovu kompleksnost treba misli-ti doslovno od lat. complexus – obuhvatanje, zagrljaj. O onome što vasobuhvata i grli teško je donijeti konačan zaključak.

    Zato i sa definicijama nije dobro žuriti. Propitajmo malo i povje-

    renje koje im dajemo. Da li u njima zaista nešto imamo „crno na bijelo“,nešto što mirno možemo ponijeti kući? Ili je takvo očekivanje nonsens?Pustimo, kaže Adorno, starog Kanta da odgovori: nijedan se apriori dati

     pojam ne može definisati – ne možete definisati supstanciju, ono što je postojani bitak stvari. Inače mnogo toga iz čega izvlačimo definicije nemožemo definisati, kao npr. pravo, pravičnost, lijepo, dobro itd. Zatokad je o pojmu riječ (najprije o njegovoj zadaći) umjesto definicije pri-mjerenije je govoriti o ekspoziciji (lat. expositio – uvod, pristup). Posto-

     ji jedna matafora kojom Hajdeger upućuje na zadaću pojma – pojam je prst uprt ka mjesečini, što znači on ne definiše mejsečinu već je pokazu- je ( pristupa joj, uvodi u mišljenje).

    Od definicija nijedan ozbiljan naučni postupak neće poći. Lošestoji onaj ko definicije šalje u prve redove, jer definicija je nešto do čegase dolazi ili se nikad i ne može doći, ali se ka tome ide. Ako se ipakdođe, ako definicija proizađe iz totaliteta jednog mišljenja koje se razvi-

     ja, to je nešto sasvim drugo od onog aksiomatskog postavljanja definici- je kada se ona mehanički stavlja na početak mišljenja i refleksije. Ako

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    30/297

    30

    to ne uvidimo stojimo u jednom teškom nesporazumu sa logikom. Uos-talom poslušajmo šta kaže logička „definicija definicije“: „definisanje jeopširan pojam jedne stvari unutar njenih granica“. Obratite pažnju na

    izraz „opširan“ – i jasno je da definicija naprosto ne može da znači onošto se o njoj obično misli popularnim pojmom pregnacije – jednomrečenicom iznaći neki pojam.

    Stoga, mundologija mora ono što je naučnicima očigledno činitispornim – a to je „pojam očiglednosti“ i „pojam definicije“.

    2. Hermeneutički sluhPored fenomenološkog oka mundologija mora biti opremljena i

    sluhom za razumijevanje. Šta je taj sluh? I kakve veze on može imati sarazumijevanjem?

    Sve je oko nas puno riječi, sve govori – govori prošlost, govoriovo sada, govore ljudi oko vas, oni bliski i manje bliski, oni voljeni i onikoji to nisu. Ako se malo udubimo i raširimo značenje riječi „govor“

    vidjećemo da nam sve nekako obraća i ima neki svoj „jezik“- suncemože da pozdravlja, noć da dotiče svojom tišinom, to čini i vjetar svo-

     jim zviždanjem, sve govori riječima koje nisu poput onih izgovorenih. Ivi se sami sebi tako obraćate – vaše srce uvijek uznemirava glavu, ne da

     joj mira. Vaša glava (intelekt) od svega može pobjeći, svojom luka-vošću sve izigrati, jedino srce ne. Da bi čuli svijet oko sebe, same sebe,moramo učiti slušati čak i ono što nije kazano, moramo ići unazad iza

    kazanog.Kako stoji stvar povodom razumijevanja? Kako razumijevamo

    razumijevanje? Kad god pitamo o razumijevanju pitamo i o tome kakostojimo prema istini? A pomenemo li riječ  razumijevanje odmah nas

     prestiže jedna gr čka riječ – έρμηνεύειν iz koje je nastao izraz hermeneu-tika. Šta je hermeneutika?

    Od njenog prvog pojavljivanja negdje u XVII vijeku pod pod tim

    terminom se podrazumijeva nauka, odnosno, vještina tumačenja. Dokraja prethodnog stoljeća ona je pretežno imala oblik učenja koje je

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    31/297

      31

    obećavalo navođenje pravila umješnog (valjanog) tumačenja. Njenanamjera je bila pretežno normativne, čak tehničke prirode. Ograničavalase na pružanje metodskih uputstava upravo interpretativnim naukama,

    da bi koliko je to moguće spriječila samovolju na polju interpretacije.Vodila je spolja gotovo neprimjetan život „pomoćne discipline“ unutarukorijenjenih naučnih grana čije je bavljenje tumačenjem tekstova iznakova bilo očigledno. Naročito je bila prisutna u teologiji, filozofiji i

     pravu.6 

    Od ove tradicionalne hermeneutike treba razlikovati filozofskuhermeneutičku filozofiju koja je mnogo mlađeg datuma i veže se za

    radove H. G. Gadamera (ponekad i P. Rikera). Oni su istrajavali naizradi jedne posebne forme filozofije koja bi mogla biti u stanju da podsadašnjim okolnostima (što znači pod obilježjem jedne svijesti koja sebedoživljava povjesno) očuva klasičnu pretenziju filozofije na univerzal-nost. Tu se opšte učenje o razumijevanju i izlaganju tekstova i ljudskogdjelanja se prepliće sa uvidom da razumijevanje nije tek neka kognitiv-na (misaona) sposobnost, već ontološko određenje čovjeka. Razumije-vanje je fundamentalna činjenica bića koje jesmo. Ono se odigrava u

     jeziku kao čovjekovom istinskom zavičaju (Humbolt). Jezik je jedinomjesto odakle nam se otvara svijet, otud i jedini bitak koji se da razum-

     jeti.

    I od jednog i do drugog pojma hermeneutike valja razlikovati ide- ju hermeneutike koja je stara koliko i samo mišljenje. Ona proističe iziskustva razumijevanja i neke vrste razumijevajuće potrebe koja je kon-stitutivna odlika čovjeka. Nema čovjek koji bi mogao da ne razumijeva.

    Kad ne bi razumijevao on ne bi bio čovjek. Čovjek je jedino biće kojerazumijeva i razumijevajući se odnosi spram svijeta. Ima nešto van,iznad ili ponad čovjeka što traži razumijevanje, što u razumijevanjezove. Za te akorde čovjek se mora podesiti, podesiti vlastitu suštinu.Gluh ništa ne čuje. Tako je put ka istini i njenom razumijevanju uvijekvezan kako za posrednika u razumijevanju tako i za oblikovanost her-meneutičkog sluha onog koji razumijeva. Sluh za razumijevanje ima

    6 Vidjeti: Ž. Gronden; Uvod u filozofsku hermeneutiku, Akademska knjiga, Novi Sad,2010.

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    32/297

    32

    samo onaj koji se do istine uspinje. To uspinjanje oštri sluh i razvija ga.Ko ne pokuša ništa i ne može. To ne znači da onaj ko se ne uspinje nerazumijeva, već  naprosto nema sluha za to što uvijek nekako čini. A

    nemati sluha za razumijevanje znači nemati sluha za istinu.Od kad zna za sebe čovjek je raspet između relativnosti i prolaz-

    nosti vlastitog opstanka i onog što uvijek ostaje, onog vječnog kojegnekako sluti. To je izraženo metafizičkim dvojstvom: čovjek i božan-sko. Između njih je bezdan, ali i mogućnost komunikacije. Jer ako ne

     prevlada bezdan, čovjek ne samo da nije u stanju da razumije svoj polo-žaj u svijetu, već  nikako ne može da ga osmisli (da očiglednu apsur-

    dnost smrtnosti opravda). U gr čkoj tradiciji odlučujuću ulogu u prevla-davanju između dvije strane ponora koji razdvaja čovjeka i božanskoima posrednik čije ime je Hermes. Mnogi smatraju da je po njemu ihermeneutika dobila ime. „Danas je stvar filološke učenosti da se vezaHermes – hermenutika samozadovoljno posmatra sa nipodaštavanjem.Međutim, povezivanje hermenutičke djelatnosti sa osobinama bogaHermesa bilo je za tradiciju lako i razložno prepoznatljivo kao osnova-no, a ta osnovanost je i sama postala djelatna u tradiciji. Pogrešna eti-

    mologija se naravno može suspendovati filološkim sredstvima, ali se nitim ni drugim sredstvima ne može poništiti njen tradicijski učinak“7.Osobine Hermesa su služile, a i danas služe, kao najbolji način da seopiše heremeneutičko umijeće.

    Hermes je božanstvo – posrednik. Ono poruke bogova šalje lju-dima i poruke ljudi odnosi bogovima. Samo ponavljanje božanskih rije-či ne bi imalo nikakav efekat, jer bogovi govore drugačijim jezikom

    nerazumljivim za čovjeka. Zato jezik bogova Hermes „prevodi“ u ljud-ski jezik, pri čemu ne prevodi samo riječi, već  smisao saopštenja bogo-va kazuje na način koji ljudima može biti razumljiv. U onom što je dos-lovni smisao on izlaže i neki dublji, skriveni smisao, obično nazivanduhovnim. I sva strategija hermeneutike sastoji su u ovom umijeću da se

     pravi razlika između doslovnog smisla ( sensus litteralis) i duhovnogsmisla ( sensus spiritualis). U helenstvu se bog Hermes poistovjećivao sa

    7 Ime Hermes  Έρμής etimološki se izvodi iz ἒρμα što upućuje na „gomilu kamenja“(B. Šijaković, Hermesova krila, Plato, Beograd, 1994. str. 11).

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    33/297

      33

    logosom – a pod logosnim se mislilo osmišljavanje nerazumljenoga, prividno besmislenog, ili samo tumačenje kao skupljanje ne-smislova usmisao. Nije slučajno da u hrišćanstvu posrednik između čovjeka i

    neznana boga Isus Hrist nosi ime Logos. Kad Bog na Zapadu umre ondase posredništvo odvija u medijumu ljudskog jezika. No, kad god je nau-ka dublje zagrebala po suštini jezika uvjeravala se kako je sintagma„ljudski jezik“, kojom se sugeriše da je jezik čovjekova moć i vlasniš-tvo, beskrajno naivna. Jer nije jezik naša moć govora, ne izmišljamo gami kad učimo govoriti. Mi ga uvijek zatičemo, u njega se nekako smješ-tamo, sebe nalazimo. Svako od nas probudio se za sebe u svom mater-njem jeziku, u određenom momentu rekao je Ja i pri tom je znao na šta

    se ta riječ odnosi. Pa onda nemamo mi jezik (kao posjed), nego jezikima nas. Slično je sa istinom – nemao mi istinu, ali smo u njoj (ona imanas).

    I zaista ako pogledamo: govorimo jednim jezikom koristimomnogo riječi, nijedno značenje nismo stvorili, nego ga zatekli i preuzeli.Ali šta preuzimamo kad preuzimamo značenja? Da li samo lingvističke isemantičke činjenice prema kojima je moguć  jedino tehnički odnos?

    Tako nas uče ali stvar stoji suprotno. U riječima, u značenjima riječi, položena su iskustva ljudi prije vas, vaših predaka, tu su njihovi snovi injihova nadanja. Značenja nam predaju cijeli jedan svijet. A to nijemalo. Ako se prema predaji tehnički odnosimo iznevjeravamo ne samoone prijašnje već i same sebe. Zato je veoma važno da dok govorim bri-nemo o riječima. U tome se uvijek, htjeli mi to ili ne, ogleda stepen našeodgovornosti. Tu on postaje i drugima čitljiv.

    Faktum da mi jesmo uvijek već u jeziku niko ne može negirati, aliga isto tako ne može do kraja ni misliti. Porijeklo jezika, njegova sušti-na, bez obzira što postoji mnoštvo nauka o tome, za nas mora ostati taj-na. I ta je „tajna“ uzbuđujuća za mišljenje. Ako se i ne može do krajamisliti ne smije se ni previdjeti, jer jezik je naš rodoslov i krštenica.

    Pa zamislite kako sakate suštinu jezika oni koji horizont propiti-vanja o njemu ograničavaju prostim opremanjem čovjeka jednom moći i

     pukim osvjetljavanjem strukturalnih zakonitosti te moći koju nazivajugramatikom. Gramatiku možete savršeno znati (i poželjno je da se ona

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    34/297

    34

    zna) a da jezik za vas ostane apsolutna nepoznanica – da ga ne osjećate.A osjetiti jezik već na neki način znači i „privući se istini“. Jer jezik jemedij koji se umeće između nas i istine. U tom mediju istina se daje i

    skriva, u njemu ona može, ali i ne mora naći svoju svjetlinu. Kao daistina traži da se zasluži a zaslužiti je može samo onaj ko joj se otvara,ko jezik osjeća.

    To što postoji neki medij kroz koji razumijevamo ne garantuje odsebe da će se razumijevanje desiti. Razlog za to je s jedne strane usamoj „prirodi stvari“ – naime, načelna čovjekova ograničenja opstaju iuprkos posredovanju, a s druge strane, hermeneutičko umijeće nije

    samorazumljiva činjenica, već zahtijeva cijelog čovjeka. Njega kao umi- jeće ne može da jamči puko postojanje posrednika. Posrednik namgovori poruke, a mi ih možemo ali i ne moramo čuti. To da li ćemo čutizavisi i od nas – od ugođenosti uha da čuje. Tu ugođenost nazivamo„hermeneutičkim sluhom“. Ona je u direktnoj vezi sa težnjom ka istini.Stvar je hermeneutičkog sluha i kako u nama odjekuje sāmo pitanje oistini.

    Šta je istina?Sama formulacija pitanja ugrađena je u određeno predrazumijeva-

    nje ne samo istine, već i njenog statusa uopšte. Dakle i prije nego pita-mo pitanje istine mi uvijek stojimo u nekom odnosu prema njoj, nekako

     je razumijevamo. I na osnovu toga gradimo neki stav koji nikad nijedokraja osviješten. Jer da jeste vidjeli bismo da taj stav nije naš stavnego nam ga daruje vrijeme u kome živimo, kultura koja nas okružuje.

    Sama upitnost istine može imati različite implikacije, kod Sokratse pitanje postavlja sasvim drugačije nego npr. kod Pontija Pilata,

     premda obojica polaze od činjenice da nisu u posjedu istine. Sokratov-ski i pilatovski način pitanja nisu se iscrpli u svom vremenu već su pos-tala dva osnovna stava ili držanja prema istini. Pilatovsko pitanje ( Pila-tusfrage) o istini danas je ne samo najrašireniji hermeneutički stav već se on tako duboko ukorijenio u svijest čovjeka da ovaj i ne pomišlja da

     postoje i drugačiji stavovi i odnosi prema istini. Ne možemo skrivati da

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    35/297

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    36/297

    36

    Da bi ovo i shvatili i razumjeli zavirimo u sebe: kad nešto bitnosaopštavamo drugom, pored riječi koje izgovaramo postoji u našemgovoru i jedan sloj koji se u riječima ne pojavljuje, ali bez kojih one ne

     bi bile moguće i na koji uvijek sobom upućuju. Taj sloj se označava sasintagmom „hoću-reći“. Time se utvr đuje razlika koja nam je dobro poznata iz svakodnevnog života – ono što govorim i i ono što hoću reći.Dok govorim neke bitne stvari i za mene i drugog ja tu razliku osjećam.Odnosno, osjećam da se to što govorim da se ne poklapa s onim „hoćureći“. Riječi stoje za to „hoću reći“, ali nedovoljno. „Hoću reći“ nematerijalizuje se u riječima, ali se preko njih ipak nekako zbiva.

    Ovdje se u stvari radi o jednoj čuvenoj razlici koju jasno eksplici-ra Avgustin – razlika između spoljne i unutrašnje riječi ili verbuma.Izvorno govorenje jeste unutarnje. Avgustin ga zove „jezikom srca“. On

     još nema materijalne ili osjetilne forme (nema znak), i čisto je duhovan.Duh gradi riječ, no riječ iako ga zastupa ne može da ga izrazi u potpu-nosti. I zaista kad čujete neku čovjekovu riječ  jasno je da vi nećeterazumijevati njeno slučajno materijalno tijelo, već ono što je verbum –duh koji je u njoj otjelotvoren. Zato, kaže Avgustin, treba transcendirati

    (ići preko, prevazilaziti) osjetilni, očitovan jezik da bismo doprli doistinske čovjekove riječi. Iako iz koncepcije verbuma Avgustin izvlačiznatan teološki dobitak, to ne znači da verbum nije nešto sa čim se sre-ćemo u svakodnevici. Svi znamo za verbum, jer nema čovjeka koji se neobraća sebi jezikom koji nije niti jedan od pozitivnih, istorijskih jezika.Iako ga koristimo, teško da znamo šta verbum jeste. Verbum izlazi uriječ, u znak, ali nikad potpuno. Ostaje uvijek nešto skriveno, nešto iza

    riječi. Taj višak i ostatak jeste ono „hermeneutičko“.Iz tog slijedi da izgovorena riječ, znak ili glas, ne mogu nikad biti

    nešto konačno, definitivno. Znak je „nesavršen prevod“ (interpretatio)koji je uvijek upućen na dalji govor. Iskaz je samo isječak iz dijaloga odkojeg jezik živi. Imajte to na umu kada hoćete da razumijevate nešto ilinekog. Čuvajte se da ono što neko kaže prebrzo ne identifikujete saonim što želi reći, jer ako se vama dešava da se riječ (znak) ne podudara

    sa onim što se htjelo reći pustimo da se to dešava i drugom. Pustimo gada bude i da nam se obrati i s onu stranu njegovog iskaza. Tako je i sa

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    37/297

      37

    tekstovima. Naprosto, smisao koji jezik posreduje ne znači logički smi-sao iskaza koji se može apstrahovati (izdvojiti), već preplitanje koje se unjemu zbiva. Preplitanje mena i onog rečenog, prodor jednog u drugo,

    život jednog u drugom, i obratno. Naprosto dijalog.Samim tim ni smisao nije nešto što je naprosto položeno u tekst i

    što samo treba pokupiti, već se on događa, stvara, u dijalogu tekst – čita-lac. Fiksiranje zapadnog mišljenja na iskaz jeziku oduzima njegovuodlučujuću dijaloško-događajnu dimenziju i svodi ga na puki instru-ment. Na taj način ukida mogućnost zajednice, čini je nemogućom, jernjeno organsko tijelo zamjenjuje tehničko-instrumentalnim. Fiksiranje

    na pokaznu izjavnu rečenicu koja je teorijska samo zato što odbacujesve što izričito ne kazuje ne samo da je opasna redukcija jezika, već istovremeno i strašna redukcija onog koji mi se obraća, drugog čovjeka.Ova redukcija ravna je njegovom ubistvu. Kad u svakodnevnom među-ljudskom saobraćaju koristimo instrumentalni jezik mi se jedan drugomne otkrivamo, već postajemo jedni drugima meta za gađanje.

    Zato pažljivo sa riječima: ne smijemo ih uzimati samo kao znak

    koji smjera na određeno značenje već moramo zamjećivati sve što onenose sa sobom. A mogu da ponesu mnogo toga, gotovo sve. Ako vamdam riječ i vi joj vjerujete – šta sam vam dao, u šta vjerujete? Da li samdao znak? Da li u znak možete da vjerujete? Nikako. Dajem sebe, akosam neko imaćete povjerenje, ako sam niko nećete. Data riječ  jestedogađaj između mene i vas, društveni događaj. Utemeljujući događajzajednice.

    Pa kad ako hoćemo da razumijevamo neki iskaz moramo poći odtoga da je svaki iskaz motivisan, što znači da sadrži pretpostavke kojene iskazuje. Otkriti tu motivaciju znači razumjeti. A to ne možemo akose ne uplićemo u dijaloški kontekst istine. Ovo uplitanje nije isključivoteorijski već egzistencijalni čin. Ko se jednom uplete taj je raskrstio sastrogošću naučnih metodologija i pristao na strogost drugačije vrste. Zanju filozofi kaže da je stroža od svake naučne strogosti, jer je životnija.

    Dakle, u prostoru razumijevanja vladavina metodskog stava jeograničena. Ne treba za to neka posebna argumentacija dovoljno da

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    38/297

    38

    svako sebe pita: da li razumijevamo nešto samo zbog toga da bismo gasavladali? Da li u takvom usmjerenju konačnost našeg bića uvijek pre-viđa samu sebe?

    Zaista ima situacija kao nešto razumijevamo samo da bi ga savla-dali, da bi ga arhivirali, naučili itd. Ono što treba pitati jeste: šta u tak-vom razumijevanju interesuje, ono “nešto” što se razumijeva, ili se“nešto” razumijeva radi sasvim drugih svrha – ocjena na ispitu, uspjehna poslu i slično. U takvim situacijama teško je govoriti o istinskomrazumijevanju.

    Razumijevanje je radi razumijevanja. razumijevamo ono što nas

     privlači, uvlači, ono što volimo. Tad razumijevanje nema vrhunac unekom cilju izvan sebe, u konačnom rezultatu, u nekoj izvjesnosti, već mi omogućava odnos koji nikad nije završen i gotov, od koga i u komeživim. Upravo razumijevanje pokazuje da je apsolutna izvjesnost nakojoj se gradi moderna naučnost samo njena fikcija koja je eonima uda-ljava od života. Duhovne nauke u svom zahtjevu za istinom ovo ne bitrebale da zaboravljaju.

    To onda mora da zna i mundologija. Ako želimo u njoj da se bavimo svijetom, da ga razumijevamo, mi smo uvijek upućeni na nekinjegov široko shvaćen „tekst“. Pravo pitanje će biti ne kako shvatam tajtekst, već šta se događa kada ga razumijevam. Jer onako kako se događarazumijevanje događa se i istina svijeta.

    I upravo nas hermeneutika uvodi u bitnu dimenziju istine – doga-đaj. Istina nije nešto što se iscrpljuje u iskazu već  se ona zbiva. To

    događanje je djelatnost ali ne djelatnost i poduzetništvo čovjeka, već samog bitka, on se daje i uskraćuje. Znači istina uvlači onog koji jerazumijeva u njeno kretanje.

    Dijalog je mjesto istine, što znači: a) dijalog je mjesto gdje sedogađa istina; b) dijalog je temelj i uslov moguće saglasnosti (nemasaglasnosti a samim tim ni konsenzusa van dijaloga) i c) činjenica dija-loga visoke je vrijednosti i već govori i o nama samima.

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    39/297

      39

    Da bi bilo dijaloga sva ova značenja moraju biti sačuvana, o tomenam govori još Sokrat. Osvrnimo se samo nakratko na sokratski dijalogkako bi sve ovo postalo jasnije.

    Poznato je da Sokrat polazi od misli sagovornika i podvrgava ihkritičkoj provjeri – elenchos (ἐλέγχειν), da bi ih lišio protivrječ ja. Dvaključna postupka odlikuju sokratski razgovor – sinkriza i anakriza.

    Sinkriza je suprotstavljanje različitih gledišta u odnosu na jedan predmet, dok anakriza podrazumijeva tehnike izazivanja, provokacijesabesjednikovih riječi. „Anakriza je reč provicarana reč ju.“8 AnakrizomSokrat ne samo da je u stanju „natjerati“ sagovornike da otvoreno izlažu

    svoje misli već to čini tako da oni počinju i ono što inače nevoljno rade provoditi „do kraja“. Naime, Sokrat „mami“ ljude da govore, tjera ih„da obuku u riječi svoja mutna ali uporna i pristrasna mišljenja“. A kadse misao „obuče“ u riječ, kad se riječ ju osvijetli, ona se i objelodanjuje.Objelodaniti se znači izaći iz tame u svjetlinu, promijeniti „sredinu“, izunutrašnjeg preći u prostor izvanjski, u prostor „među nama“. Sa prom-

     jenom sredine za mišljenje se smjesta mijenjaju i „pravila igre“. Stupa-

    nje misli u riječ (a riječ je društveni odnos), s onu stranu volje govorni-ka, razgolićuje njenu laž ili nepotpunost, ili je, s druge strane, pokazujeu nekoj formi valjanosti. Sada se na njoj sve vidi, i ne samo to – sada svi mogu da vide sve (otud ljudi ne vole javno da govore, da govore svojemisli). Na ovaj način opšteprihvaćene istine izvlače se na „svjetlo dana“da bi se u razgovoru „provjerile“. Provjera ima za cilj pokazati nuždunjihove „zajedničke dorade“. Dorađivanje istine nije nadogradnja zna-njima, već  se najprije tiče samo-dorađivanja učesnika u razgovoru. A

     putem samo-dorađivanja ja se ponovo određujem, oblikujem, sebi sedrugačije događam. I to je cilj istinskog dijaloga, a ne dobijanje nekihobavještenja ili informacija. Zato Sokrat sebe naziva „svodnikom“. Onnavodi ljude u spor, ali ne da bi potvrdio neku prethodnu ili gotovu isti-nu, već da bi se inscenirao „sukob“ iz kojeg je tek moguće nešto kaorađanje istine. Rađanje istine rađa i čovjeka. To je isti događaj. Ne slu-čajno Sokrat tokom razgovora nastoji čovjeka udaljiti od njegovih poče-

     8 M. Bahtin; Problemi poetike Dostojevskog , Nolit, Beograd, 1967, str. 173.

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    40/297

    40

    tnih stavova. Što razgovor više odmiče to sagovornik sve više sumnja usebe i svoja znanja. A kad čovjek sumnja, on se na neki način odmičeod sebe. To odmicanje jeste udvajanje. I eto egzistencijalne pukotine,

    eto razmaka posred nas, sasvim dovoljnog da se u njemu nastani doga-đaj dijaloga – koji nas mijenja i sebi pokazuje i kao one sposobne i zanešto drugo i drugačije. Ne bez razloga Platon Sokratovo dijalektičkoopovrgavanje poredi sa nekom vrstom „pročišćenja“, čak „najuzvišeni-

     jeg pročišćenja“ (Sofist , 230b–e). Drugačije rečeno: ἔλεγχος je „terapi- ja“ oslobađanja od pogrešnih pretpostavki i priprema za pravu poduku.Za razliku od vaspitača – sofista, koji ne birajući u dušu trpaju svakoja-ka znanja, Sokrat se svojim dijalogom postavlja kao terapeut ili „ljekar

    duše“. On znanje posmatra kao „duševnu hranu“ stalno se pitajući: šta jeza dušu dobro, a šta ne?

    P. Ado će reći: „u sokratskom dijalogu predmet rasprave nije onoo čemu se govori već onaj koji govori“..., nije stvar u tome da se „saznanešto određeno nego da se bivstvuje na određen način“.9 

    „Poziv da se bude na određen način“, kao poziv na „čovječno pos-

    tojanje“, stvarna je osnova sokratskog ali i svakog istinskog dijaloga.Mi smo svjedoci da je „dijalog“ često preurešni monolog – ras-

     prava je potrebna samo da bi se potvrdio stav koji je naređen i prije ras- prave. Uopšte u pogledu istine kod ljudi vlada monološko viđenje, istina je nešto monolitno – iz jednog kamena isklesana.

    Sasvim suprotno Sokrat i Platon nastoje pokazati dijaloški karakteristine. Istina je po svojoj naravi nešto što se ne rađa u glavi pojedinog

    čovjeka, već u zajednici.

    Takvo viđenje istine Platon nastoji očuvati i u strukturi svojihdijaloga – oni ne citiraju niti prepričava ideje drugih, „već se ideje izno-se u svom slobodoumnom stvaralačkom razvoju, na fonu drugih ideja,fonu koji ih dijalogizira“. Dakle Platon zadržava polifoniju (višeglasje)istine. U polifoniji raznolikost glasova se ne gubi – autorov glas ih ne

     potapa jer i ne želi da ih harmonizuje kako bi ih uštimao prema vlasti-

     9 P. Ado; Šta je antič ka filozofija, Fedon, Beograd, 2010, str. 49–50.

  • 8/15/2019 Mundologija (Genealogija Globalnog Svijeta) - Zoran Arsović

    41/297

      41

    tom glasu. Platon uopšte ne traži ono što se savremenom čovjeku podra-zumijeva - da drugi glasovi pjevaju samo ono što bi on volio da čuje.Prisutni su uvijek „različiti glasovi“ koji, doduše, pjevaju na istu temu.

    Ali kao što kompozicija nastaje kontrapunktovanjem različitih tonova –„punkt nasuprot punktu“, na istom principu se gradi i polifonički dija-log: „ideja nasuprot ideji“. Dijalog „pušta“ glas drugog da stoji za sebe,da odzvoni i da se čuje. Učesnici u raz