Mr.sc. Nana Palinić, dipl.ing.arh.

Povijesna skladišta riječke luke kao nacionalni i internacionalni

unikum industrijske arhitektureWehler, Rolberitz, Ignác Bereny, Béla Enyédi:

Metropolis – lučka skladišta 18 – 22, 1909 – 1914,

ulica između sjevernog i južnog niza (foto D. Fabijanić)

Recentni radovi na istraživanju i valorizaciji industrijske baštine Hrvatske i

arhitekture historicizma, secesije i moderne u Rijeci ukazuju na Rijeku kao grad koji

kvantitetom i kvalitetom svoje industrijske arhitekture prednjači u nacionalnim

okvirima. Industrijsku baštinu nekad najvećeg industrijskog i lučkog središta čini niz

građevina, cjelina, područja, više ili manje značajnih, rijetkih i osobitih, od kojih

pojedina imaju obilježja nacionalnih i internacionalnih vrijednosti. Unutar ovog

kompleksnog nasljeđa posebno mjesto zauzima arhitektura riječke luke i to prema dva

kriterija – stilskom i konstruktivnom. Riječka luka nije samo najveća i najznačajnija

nacionalna luka već povijesno i jedina mađarska luka, ali i područje najranijih

primjena novih konstrukcija i – u svojoj kategoriji, prometnih lučkih zgrada – stilski

jedinstvenih građevina.

Izgradnja luke i lučkih skladišta

Riječka luka izgrađena je najvećim dijelom u devetnaestom i ranom

dvadesetom stoljeću u doba Austro-Ugarske uprave, prema projektu francuskog

inženjera Hilariona Pascala (autora luke Marseille i jenog od autora luke Trst1) i

1 Pascal je u Trstu razradio i djelomično izmijenio projekt inženjera Paulina Françoisa Talabota, jednog od projektanata Sueskog kanala. Il Porto di Trieste, Cronaca e storia delle costruzioni portuali,

mađarskog inženjera Antala Hajnala2. Projekt riječke luke kao luke-modela

prezentiran je na Svjetskim izložbama u Beču 1873 i Parizu 1878 godine3.

Kako riječka slabo razvedena obala nije bila pogodna za izgradnju luke, ispred

prirodne obale poduzeta su velika nasipavanja, grad je proširen prema moru za

prosječno 100 do 200 metara na cijelom području od ušća Rječine do Brguda,

izgrađene su osnovne lučke građevine: lukobran, rive i gatovi te željeznička mreža u

zaleđu. Željeznička pruga prema Sv. Petru (Pivki) i Karlovcu dovršena je 1873

godine, čime je Rijeka povezana s centrima Monarhije - Bečom i Budimpeštom.

Nakon što su ispunjeni osnovni uvjeti luke – da pruža zaklon brodovima i ima dobre

veze sa zaleđem - izgrađene su unutarnje lučke građevine, tj. veza između pomorskih

i kopnenih prometnih sredstava: prolazna skladišta, skladišta za dulje zadržavanje

robe i specijalizirana skladišta. Ove su građevine raspoređene u blokovima na

gatovima i dugima nizovima po obalama, formirajući lučki pred-grad koji će, zbog

zatvorenog režima luke, zauvijek odvojiti grad od mora.

Prvi kriterij za vrednovanje: stil

Prva skladišta koja su podizana u luci bile su drvene privremene građevine

koje su postupno između 1879 i 1940 godine zamijenjene trajnima. Tijekom ovog 60-

godišnjeg razdoblja u riječkoj je luci izgrađeno ukupno 36 uglavnom višekatnih

skladišta u historicističkom, secesijskom i modernom stilu.

Historicizam

U prvom razdoblju, od kraja sedamdesetih godina 19. stoljeća do početka 20.

stoljeća izgrađeno je ukupno 21 historicističko skladište. Premda gotovo da ne postoje

dva potpuno istovjetna, načelno razlikujemo dva tipa: jednostavnija skladišta

karakteristična za ranije razdoblje i reprezentativnija koja nastaju kasnije. Prvi tip,

kojem pripadaju skladišta od broja 1 do 74 te 8 i 11 projektiraju uglavnom inženjeri

Autorita Portuale di trieste, Trieste 2002., str. 75, 201.BERKES, József, Izgradnja riječke luke od 1868 do 1918 godine, Riječka luka, povijest, izgradnja, promet, katalog izložbe, Muzej grada Rijeke, 2001., str. 136.2 Antal Hajnal razradio je i djelomice izmijenio Pascalov plan te vodio kompletnu izgradnju luke.3 Il piano plastico della città, La Bilancia, 17.03.1873. Esposizione di Parigi, La Bilancia, 28.03.1878.4 Skladišta su originalno bila numerirana rimskim brojevima, ali je početkom 20. Stoljeća Skladište I prozvano Ungaro-Croata, te je došlo do pomaka u brojevima. Od tada se primjenjuje numeracija

Tehničkog ureda Pomorskog gubernija: Egan Lajos, Francesco Placsek, Mihály

Schreiber, F. Stepsky, a jedina imena izvan ureda su arhitekt Mate Glavan

(Skladišta 1-4) i Ferenc Pfaff (Skladišta 14 i 15). Karakteristika ovih građevina su

jednostavan, gotovo paviljonski izgled: pročelja izvedena u kombinaciji opeke,

kamena i žbuke raščlanjena pilastrima, segmentnih prozorskih i pravokutnih vratnih

otvora, izraziti kosi krovovi pokriveni valovitim salonitom.

Kasnohistoricistička skladišta grade uglavnom dva i to “vanjska” arhitekta:

Vjenceslav Bonaventura Celligoi i Lajos Luigi Burgstaller (Skladišta 9, 10, 12, 13,

te rekonstruirana skladišta 5 i 6). Karakterizira ih raskošniji, reprezentativniji izgled,

raščlanjenija pročelja kojima dominira pročelna opeka, kamen i žbuka, visoke atike

koje skrivaju ravni drvocementni krov često naglašene piramidalnim završetcima

akroterija. Zadržani su otvori segmentnih završetaka a građevine ostavljaju dojam

historicističkih palača.

Secesija

Secesija je zastupljena građevinama koje imaju obilježja dva različita utjecaja:

bečko-talijanskog i mađarskog. Prvom tipu, to jest glavnoj stuji Bečke secesije i

talijanskog floreala pripadaju elegantne nadstrešnice između skladišta 8 i 9 i 10 i 11

koje je 1910-1911 projektirao riječki arhitekt Giovanni Rubinich5 uvodeći po prvi

put u lučki prostor meke, zaobljene forme, kombinirajući armiranobetonsku

konstrukciju s dekoracijom u žbuci i šesterokutnim Falconierovim prizmama.

Sasvim drugačija secesija primjenjena je međutim između 1909 i 1914

izgradnjom velikog kompleksa od pet skladišta 18-22 (recentno nazvanim Metropolis)

u krajnjem zapadnom dijelu luke (danas Praško pristanište). Kao reakcija na pojačani

riječki iredentizam i veliku napetost koju je grad sve više iskazivao prema Budimpešti

pojavljuje se kulturna politika koja kod državnih gradnji protežira mađarsku secesiju,

vrlo specifičnu inačicu stila koja koristi dekorativne elemente narodne umjetnosti u

arapskim brojevima, što je uglavnom zadržano do danas. U ovom tekstu služim se zbog jednostavnosti identifikacije ovom kasnijom numeracijom.5 RUBINICH, Giovanni stariji (Lovran 1876 – Rijeka 1945), školovan na Politehničkom fakultetu u Budimpešti jedan je od najplodnijih arhitekata i graditelja razdoblja secesije i moderne u Rijeci. Autor je brojnih obiteljskih vila (Lado, Prodam, Giordan, Kovach, Alazetta, Hadsner – Rosenthal), višestambenih zgrada (Braun-Büro, Sirius, Sepich), veslačkih klubova Canottieri fiumani i Liburnia, industrijskih zgrada i urbanih poteza (podzid Parka nadvojvode Josipa), sudski vještak za pitanja konstrukcije i jedan od prvih riječkih arhitekata koji gradi u armiranom betonu. MAGAŠ, Olga, Rubinich, Giovanni sen., Arhitektura secesije u Rijeci, katalog izložbe, Rijeka 1997-98., str. 529-532.

svojoj dekoraciji. Osnovni koncept sklopa, čiji je idejni začetnik vjerojatno Ferenc

Pfaff, postavili su inženjeri MÁV-a Wehler i Rolberitz, te Ignac Bereny i dr. Bela

Enyedi. Plošna žbukana pročelja raščanjena izbačenim tornjevima – erkerima obiluju

secesijskim detaljima koncentriranim uz nizove vertikalno povezanih otvora i u

predjelu friza ispod završnog vijenca, u finoj proporciji s mrežasto ostakljenim

otvorima.

Moderna

Prva građevina izgrađena u luci, a vrlo vjerojatno i jedna od najranijih na

našem području koja predstavlja preteču modernog stila bio je MÁV-ov žitni silos

kojeg 1890-91 projektira i izvodi austrijski inženjer Christian Keresztily Ulrich6. Za

razliku od ostalih građevina u luci koje su redom imale otvore segmentnog završetka,

na ovoj ih građevini nema. Dugi, neprekinuti niz polukružnih otvora, posebno

naglašenih na istočnom i zapadnom pročelju, rastvara cijelo prizemlje nad kojim se

uzdiže golema prazna slijepa etaža pri vrhu koje je friz niskih pravokutnih prozora.

Nad ovom, visokom bazom stoji zaseban dio silosa s nizovima kvadratnih i položenih

pravokutnih prozora. Specifičnost namjene, konstrukcije i materijala, kao i nesumnjiv

talent projektanta, očito dobra poznavatelja najmodernijih kretanja u arhitekturi toga

doba, rezultirali su građevinom samo sebi svojstvena izgleda koja je dominirala

lukom. Neobična silueta, tamne plohe zatvorenih pročelja bez otvora, veliki

polukružni portali prizemlja, davali su ovoj građevini tajanstven, metafizički izgled te

ona ne pripada toliko modernoj koliko nizu građevina van struje koji je u Rijeci

započet sedmerobaznom zgradom Stare plinare i koji će svoj kontinuitet potvrditi

kroz najavangardnije zgrade nastale početkom 20. stoljeća.

Skladište 17 na Visinovu gatu izgrađeno 1906-07 prema projektu Ferenca

Pfaffa ima elemente prethodnih stilova: razdjelne pilastre, segmentno završene

otvore, te rudimente historicističke dekoracije: plitke prozorske okvire, balustradni

krovni završetak, ali stilski više ne pripada historicizmu pa ni u to doba

prevladavajućoj secesiji, već preteči moderne – protoracionalizmu. Za razliku od

drugih prvijenaca, kod kojih su elementi stila naznačeni ali ne i razvijeni, kod ove su

građevine oni posve dominantni. Snažni horizontalni potezi balkona, vertikalni nizovi 6 ULRICH, Christian (1836-1909), austrijski arhitekt, autor je velikog silosa na riječnoj luci u Budimpešti izgrađenog 1881 – 83. SISA, József i dr., Historizmus, Magyarország építészetének története, Vince Kiadó, Budapest, 1998., str. 227,228.

grupiranih otvora, vanjska stubišta i veliki kvadratični portalni otvori za prolaz

željeznice, pilastri pretvoreni u lezene jer predstavljaju konstrukciju koja izlazi iz

pročeljnog plana, zgradi daju potpuno moderan izgled. Pročelja su tretirana plošno i

vjerojatno monokromno što proizlazi iz karakteristika jednog jedinog primijenjenog

materijala.

Između dva svjetska rata izgrađene su dvije građevine sa značajnim

obilježjima modernog stila, a ipak bitno različite: Skladište 23 kao primjer talijanskog

stila razionale, čiji je autor vjerojatno Andrea Bayer, te Javna i slobodna carinska

skladišta (danas skladište 40) izgrađena u sušačkoj luci 1931 prema projektu inženjera

Milana Čalogovića7. Obje predstavljaju jedinstvene i jedine primjere svojeg stila

sagrađene u luci.

Drugi kriterij: konstrukcija

Riječka je luka bila područje prvih primjena novih materijala i konstrukcija,

posebno armiranog betona, što možemo, jednako kao i u svijetu pratiti kroz četiri

razvojne faze.

Prva faza: zajednička primjena željeza i betona (1881 –1893)

Prve zajedničke primjene željeza i betona u svijetu se javljaju sredinom 19.

stoljeća, a odnose se na stropove s betoniranim plitkim svodovima u izgubljenoj oplati

iz čeličnog lima između željeznih I – nosača. Godine 1845 konstruirao je inženjer

William Fairbairn8 u Manchesteru osmokatnu rafineriju gdje je primijenio ovaj

sistem, patentiran 1844 godine. U riječkoj je luci prva zgrada s ovakvom

konstrukcijom bilo Lučko skladište 4, projektirano 1881, a sagrađeno 1882 na Molu

Zichy (danas De Franceschijev gat). Vjerojatni projektant ovog kao i ostala tri 7 ČALOGOVIĆ, Milan (Vinkovci 1878 – Zagreb 1945), školovan na Tehničkoj visokoj školi u Budimpešti, kao građevinski inženjer djelovao je u Vukovaru i Rijeci, te u vojnoj službi kao vojni časnik. Jedan je od osnivača i organizatora Tehničke visoke škole u Zagrebu. TOMLJANOVIĆ, Senka, Moderna arhitektura Rijeke, katalog izložbe, Rijeka 1996., str. 199.8 FAIRBAIRN, sir William (Kelso 1789 – Manchester 1874), inženjer, pionir Industrijske revolucije i promotor suradnje znanosti i industrije. Rođen kao sin škotskog farmera, s vrlo malo formalnog obrazovanja entuzijastički je studirao znanost kao samouk. Nakon preseljenja u Englesku radi kao šegrt graditelja mlinova i mlinskih strojeva. U Londonu i Manchesteru postaje izumitelj i konstruktor raznih strojeva u industriji, između ostalog za vodenice i tvornice pamuka. Zahvaljujući njegovim izumima Manchester postaje glavni industrijski centar. Izgradio je prvi parobrod željeznog trupa Lord Dundas. Surađivao je s Robertom Stephensom u mostogradnji, gdje uvodi čelične cijevi kao konstruktivni element.

skladišta na gatu bio je arhitekt Mate Glavan9. Sva su skladišta bila gotovo identična,

a jedino je Skladište 4 imalo u cijelom svom gabaritu podrum. Strop između podruma

i prizemlja izveden je ugradbom nove konstrukcije koja je osiguravala nosivost od

1200 kg/m2. Na nacrtima je potpisan inženjer F. Stepsky.

Isti je sistem primijenjen na još tri skladišta čija je gradnja uslijedila: br. 5-7,

koja su između 1881 i 1884 sagrađena na Obali Stefania (danas Bečko pristanište).

Projektanti ovih skladišta bili su inženjeri Tehničkog ureda pomorskog gubernija F.

Stepsky, Mihaly Schreiber i Francesco Placsek. Inženjer Stepsky jedino je ime koje

se pojavljuje kod svih građevina pa je utemeljeno povezati ga s izvedbom ove

konstrukcije, ali točnih podataka o tome za sada nema.

Do danas nije ostalo sačuvano niti jedno od ovih skladišta. Godine 1894 požar

je uništio skladišta 5 i 6 pa su zamijenjena novima, skladište 4 kao i sva ostala

skladišta na gatu stradalo je u bombardiranju krajem Drugog svjetskog rata, a

skladište 7 održalo se najduže, sve do 1961 kada je cijeli niz srušen i na tom mjestu

podignuta sadašnja zgrada koja nosi br. 7. Kako nije prethodno istraženo o kakvim je

zgradama riječ tom je prilikom uklonjen i jedini preostali primjer ove konstrukcije.

Sve četiri zgrade najranije su i, prema dosadašnjim istraživanjima, jedine građevine u

Hrvatskoj na kojima je bio primijenjen ovaj sistem.

U sljedećim gradnjama sistem se više nije primijenjivao. Godine 1888 prema

projektu Ferenca Pfaffa izgrađena su Skladišta 14 i 15 u drugom redu Obale Ferenc

Salvator (danas Budimpeštansko pristanište) kao i Skladišta 8 i 11 u korijenu gata

Rudolf (danas Orlandov gat), u čeličnoj konstrukciji, potonja dijelom i u drvenoj.

Druga faza: armiranobetonski stropovi (1893 – 1906)

Slijedeća značajna promjena u primjeni armiranog betona dogodila se 1878

kada je francuski izumitelj Joseph Monier10 patentirao armiranobetonske grede i

stropove. Bio mu je to sedmi, ujedno i posljednji patent vezan uz armirani beton, koji

je naišao na vrlo široku primjenu. Po cijelom svijetu osnovana su brojna poduzeća

9 GLAVAN, Mate (Sušak 1836 – Sušak 1914), školovan na Jochanneumu u Grazu, arhitekt i graditelj niza industrijskih, javnih i stambenih zgrada, između ostalog Rafinerije na Mlaki, lučkih skladišta, Tvornice kože, Hotela Kontinental, Hrvatske čitaonice na Trsatu, Pučke škole na Brajdici. 10 MONIER, Joseph (Saint-Quentin de Poterie 1823 – Paris 1906), genijalni izumitelj armiranog betona koji je između 1867 i 1878 registrirao sedam glavnih patenata za korištenje novog materijala u hortikulturi, mostogradnji, arhitekturi, primjenjivanih po cijelom svijetu. Dio patenata je prodao a dio izgubio, da bi 1906 umro u najvećem siromaštvu.

koja su imala licencu za primjenu i kontrolu ovog sistema. Više nije bila riječ o

zajedničkoj primjeni željeza i betona već o betonu ojačanom armaturom, dakle

pravom armiranom betonu. Na nosivu konstrukciju od lijevanoželjeznih ili čeličnih

stupova polagani su čelični I – profili između kojih su betonirani tanki (5 cm) svodovi

od armiranog betona. Na svodove je lijevan beton s dodatkom šljake – zgure

(šljakobeton), zatim obični beton i kao završni sloj valjani cement, a čelik, svodove i

nasip povezivao je armiranobetonski umetak uz I – profil, tzv. Monierov klin.

U riječkoj luci ovaj je sistem primijenjen prvi puta 1893 godine kada se istovremeno

grade tri zgrade – Skladišta 9 i 10 na čeonom dijelu gata Rudolf i Skladište 12 u

prvom redu obale Ferencz Salvator, sva prema projektu Luigija Lajosa

Burgstallera. Sistem je u luci nakon toga primijenjen još tri puta. Godine 1894 na

mjestu skladišta 5 i 6 izgorjelih u požaru Luigi Burgstaller i Vjenceslav Celligoi

projektiraju nove građevine s ovakvim stropovima, a Celligoi je isto ponovio 1897 na

skladištu 13 izgrađenom u produžetku skladišta 12.

Od šest skladišta s ovom konstrukcijom dva (9 i 10) su stradala u

bombardiranju krajem Drugog svjetskog rata, dva (5 i 6) su srušena zbog

modernizacije luke i na njihovom je mjestu izgrađeno današnje skladište 7, a dva su

preostala (12 i 13).

Premda je Monierov sistem imao široku primjenu i u zapadnoeuropskim se

zemljama primijenjivao prije nego kod nas, mnoge takve građevine su srušene, a u

nekim zemljama primjena je znatno kasnila. Primjer za to je Australija, gdje su prve

ovakve građevine zabilježene tek iz 1897, to jest izgrađene su iza našeg Skladišta 13,

predviđenog za rušenje11.

Treća faza: kuće – eksperimenti (1906 – 1909)

Kraj 19. stoljeća označio je ujedno i kraj 50-godišnjeg razdoblja otkrivanja,

ispitivanja i definiranja armiranog betona. Teorijska ispitivanja, prije svega Wayssa,

Bauschingera, Contamina, Bordenava, Hennebiguea, Edmonda Coigneta i De

Tedescoa definitivno su između 1880 i 1900 godine utvrdila svojstva novog

materijala i teoretske osnove za statičke proračune. Još 1895 François Hennebique

izveo je u Tourcoingu Mlin Karla VI čija je nosiva konstrukcija bila od armiranog

11 MONASH, John: Engineering enterprise prior to WW1 – Introduction of Monier to Victoria, Australia. http//home.vicnet.net.au/~aholgate/jm/mainpages/monier.html.

betona, a 1897 Anatol de Baudot u tehničkoj suradnji s Contaminom izveo je crkvu

Sv. Ivana na Montmartreu u Parizu, cijelu u armiranom betonu12.

Prvi standardi cementa doneseni su 1900 i od tada započinje gradnja zgrada iz

armiranog betona prema statičkim proračunima, koja ujedno predstavlja treću fazu

razvoja – gradnju kuća-eksperimenata. Karakterizira je određena nekritičnost u

primjeni, gotovo idealiziranje novog materijala za kojeg se smatralo da može u svim

elementima zamijeniti do tada primijenjivane tradicionalne materijale. Zgrade se

grade kompletno u armiranom betonu, koji se koristi za sve – stupove, grede,

stropove, stubišta, zidove. Vanjski zidovi tretirani su isto kao unutarnji, imaju istu

debljinu, tj. vrlo su tanki što se ubrzo pokazalo kao veliki problem zbog loših

toplinskih svojstava armiranog betona. Faza gradnje ovakvih zgrada trajala je stoga

vrlo kratko i one su iznimno rijetke. U Rijeci i Hrvatskoj, prema za sada dostupnim

podacima, postoje dvije ovakve zgrade, Lučko skladište XIV (17) i Hotel Emigranata

autora Szilarda Zielinskog, rađen istovremeno, prema sistemu Hennebique.

Monumentalno skladište 17, najveća i najmasivnija građevina u riječkoj luci,

nastaje 1906 prema projektu Ferenca Pfaffa, glavnog inženjera Mađarskih državnih

željeznica, projektanta niza kolodvorskih i željezničkih zgrada u Monarhiji13. Riječ je

o Pfaffovu avangardnom projektu kojim ovaj potvrđeni historicist po prvi puta

progovara drugim stilskim izrazom i primijenjuje tad novi materijal.

Ovo četverostruko skladište impozantnih dimenzija: 50m široko, 100m dugo,

smješteno je na trećem, gatu Marie Valerie (danas Visinov gat) kao jedina,

slobodnostojeća građevina. Ima podrum, visoko prizemlje i tri kata, što čini površinu

od brutto 25 000 m2, netto 21 324 m2. Podrumski i prizemni dio odijeljeni su na

istočni i zapadni tj. dva izdužena skladišna prostora u središtu kojih su dva željeznička

kolosijeka koji završavaju na čelu gata, dok gornje tri etaže zauzimaju cijeli tlocrtni

gabarit. Nakon izvedbe deset skladišta koja su imala željezno-betonske i

armiranobetonske stropove, ovo je prva zgrada izvedena potpuno u armiranom

12 VARALDO, Giuseppe, ZUCOTTTI, Gian Pio, Armirani beton, Enciklopedija moderne arhitekture, Građevinska knjiga, Beograd 1970, str. 35, 36.13 PFAF, Ferenc (Mohač 1851 – Budimpešta 1913), mađarski arhitekt, studirao na Umjetničkoj akademiji u Budimpešti. Osim nekoliko izložbenih paviljona kao arhitekt direkcije Mađarskih državnih željeznica (MÁV) projektirao je velik dio kolodvorskih zgrada: Rijeka (1890), Zagreb (1891-92), Bratislava, Pečuh, Szegedin, Temišvar, Arad, Cegléd, Debrecen i dr. Karakteristika kolodvora u hrvatskoj horizontalna je izdužena kompozicija s naglašenim središnjim bočnim rirzalitima i neoklasičkim elementima, osobito na središnjem dijelu. Uz kolodvor, u Rijeci je projektirao i druge zgrade za željeznicu: skladišta, upravnu zgradu željezničkih skladišta, stambene zgrade za činovnike MÁV-a.

betonu. Skeletna konstrukcija rađena po sistemu Coignet – De Tedesco14 sastavljena

je od kvadratnih stupova (promjenjivog presjeka po etažama) i kvadratičnih greda

položenih u oba smjera, nad kojima su armiranobetonski stropovi. Dio stropa između

četiri susjedna stupa umetanjem sekundarnih greda s vutama izveden je kao kazetirani

strop. Svi pregradni i obodni zidovi također su iz armiranog betona. Zgrada je

izvedena prema proračunu konstrukcije Kálmána Balogha, a izvelo ju je poduzeće

Grünwald Testvérek iz Budimpešte, koje je izradilo i izvedbenu dokumentaciju15. U

doba izgradnje imala je najveću nosivost etaža od 1500 kg/m2, što je značilo

poboljšanje za 300 kg/m2 u odnosu na do tada izgrađena skladišta u luci.

Četvrta faza: armiranobetonske zgrade s obodnim zidovima od opeke (1909 - )

Ubrzo nakon izgradnje prvih zgrada iz armiranog betona uočeni su nedostaci

novog materijala, prije svega njegova loša svojstva kao toplinskog izolatora. Napušta

se izvedba vanjskih zidova iz armiranog betona, pogotovo tankih armiranobetonskih

stijena koje su imali ulogu curtain-walla, to jest ispune između armiranobetonskog

skeleta. Tradicionalni materijal – opeka, vraća se kao najbolji i najsigurniji odabir za

vanjski zid. Četvrta faza predstavlja u stvari usavršavanje treće, ali i način na koji

gradimo danas, s tim što su prve građevine nastale u ovoj fazi u građevinskom smislu

kvalitetnije od današnjih: vanjski su zidovi tretirani tradicionalno, imaju debljinu od

65 do 45 cm, što je znatno iznad današnjih standarda. Najranije građevine ovakvog

tipa u riječkoj su luci također izvedene vrlo rano. Riječ je o ranije spomenutom

kompleksu skladišta 18 –22 (Metropolis) na Praškom pristaništu. Izvedbu su na

osnovi nadmetanja dobili različiti ponuđači, ujedno i projektanti izvedbenog projekta:

Vjenceslav i Eugenio Celligoi i Theodor Träxler16 iz Rijeke i Beča za skladište 19,

14 COIGNET, Edmond (Ville-d’ Avray 1851 – Hauts-de-Seine 1915), DE TEDESCO, Napoleon (Pais 1848 – Paris 1922), francuski inženjeri koji su usavršili i razvili patente za armirani beton Josepha Moniera i postavili teorijske osnove za statički proračun. Od 1890 koriste armirani beton u niskogradnji za akvedukte, mostove i tunele, a kasnije i u visokogradnji. 15 U Rijeci je isto poduzeće neposredno prije izvelo konstrukciju zgrade Ubožnice braće Branchetta – današnji Medicinski fakultet.16 CELLIGOI, Vjenceslav Bonaventura (Dobrota 1873 – Rijeka 1916), jedan je od najvećih riječkih arhitekata i graditelja svih vremena. Od brojnih stambenih, javnih i sakralnih građevina ističu se višestambene Kuća Celligoi, Crvena kuća, Gilić, Vuolo i Colele, Franck-Kiss te vile Celligoi, Voloschin, Nadory. Projektant je potkove na groblju Kozala. Njegov sin CELLIGOI, Eugenio (Rijeka 1883 – Santos, Brazil 1974), te poslovni partner , učenik Otta Wagnera, TRÄXLER, Theodor (Horn, Austrija 1881 - ?) u zajednički osnovanom poduzeću ostvarili su značajne projekte javne namjene za Rijeku – Teatro Fenice i Benediktinski samostan na Podmurvicama. PALINIĆ, Nana, Arhitektura secesije u Rijeci, katalog izložbe, Rijeka 1997-98, str. 522-524.

Aladar Vladimir Baranyaj i Slavko Benedik iz Zagreba za Skladište 18, Ignac

Bereny iz Budimpešte za skladišta 20 i 21 i Otto Prister iz Beča za skladište 22.

Tijekom gradnje donosi se odluka o povezivanju pet isprva odvojenih zgrada. Ignac

Bereny 1914. spaja sjeverni niz, a dr. Bela Enyedi iste godine projektira šest

zatvorenih mostova – pasaža kojima su spojena skladišta prvog i drugog niza. Isti je

inženjer ujedno i autor statike za cijeli kompleks rađen također prema sistemu Coignet

– De Tedesco.

Zaključak

Povijesna riječka luka predstavlja europski, internacionalni projekt kojeg su

projektirali i realizirali vrhunski stručnjaci svoga vremena. Njena je arhitektura

korespondirala s tada dominantnim stilovima – historicizmom, secesijom i

modernom, građevinama drugih namjena koje se tada grade, ali i onima u drugim

europskim i svjetskim lukama. Jedine građevine kakve postoje samo u Rijeci i

predstavljaju jedine pomorske lučke građevine nekog stila ikad izgrađene i

ispunjavaju kriterij rijetkosti jesu Skladišta 18-22 na Praškom pristaništu, te su prema

tome najvrijednije građevine u luci i predstavljaju internacionalni unikum.

Cijelo područje povijesne riječke luke predstavlja vrijednost u nacionalnim

okvirima kao područje prvih primjena armiranog betona, na kojem se kroz četiri faze

prati razvoj ove konstrukcije. Prema kriteriju konstrukcije, tehnologije i tipologije

nacionalni unikum predstavlja Skladište 4 na kojem je prva zajednička primjena

željeza i betona, Skladišta 12 i 13 kao jedine preostale građevine iz 19 st. s

armiranobetonskim Monierovim stropovima, Skladište 17 kao jedna od dviju

najranijih građevina rađenih u armiranom betonu, te Skladišta 18-22 na Praškom

pristaništu kao jedinstvena tipologija.

Regionalnu i lokalnu vrijednost imaju ostale povijesne građevine, posebno

Skladišta 18 – 22 kao najkvalitetnija gradnja u građevinskom smislu (kombinacija

materijala i nosivosti konstrukcije) te najveći sklop građevina ikad izgrađen u gradu i

regiji.

Usporedimo li arhitekturu riječke luke s ostalim europskim lukama, primjerice

s Trstom, vidimo da je Rijeka vremenski bila u odnosu na ovaj grad u višegodišnjem

zaostatku - 16 godina kasnije dobila je željeznicu, 16 godina kasnije izgrađeno je prvo

trajno lučko skladište. Primjena armiranog betona, pogotovu kasnijih faza, bila je

međutim jedino po čemu je Rijeka uspjela prestići Trst, te je tako prvu kompletno

armiranobetonsku višekatnu građevinu, Skladište 17 dobila šest godina prije ovakve

zgrade izgrađene u tršćanskoj luci, skladišta 70. Osim toga Skladište 17 građeno je

dvije godine prije najranijih sačuvanih armiranobetonskih zgrada u SAD-u -

Edisonovih jednostavnih radničkih kuća iz armiranog betona izgrađenih u Union

Cityju (New Jersey) iz 190817.

Usporedimo li riječke građevine s onima u Genovi, prije svega skladištima

pamuka u staroj luci, ili pak skladištima u povijesnim lukama Kopenhagena,

Malmoa, San Francisca, Lisabona, vidimo da su riječka znatno bogatije dekorirana te

da i po svojim stilskim karakteristikama predstavljaju svjetsku kvalitetu.

Komparativna analiza tretmana ovih građevina daje, međutim, potpuno

drugačiju sliku. Svjetski primjeri – počevši od Trsta u kojem ostaje potpuno sačuvano

svih sedamdesetak povijesnih skladišta, preko Genove, Kopenhagena, Osla, Malmoa i

većine drugih luka pokazuju da su povijesne luke postale novi gradski centri i izlazi

na more, novi gradski waterfront. Riječka povijesna luka, odnosno njeni ostaci, jer od

četrdesetak građevina danas je sačuvano samo devet, većim je dijelom predviđena za

rušenje, a manjim ostaje unutar lučke zone. Preventivno su zaštićena samo dva

skladišta – Skladište 17 i 12, dok je ostalih sedam – Kompleks 18-22, Skladište 13 i

Skladište 40 u Luci Baross predviđeno za rušenje.

Ovako drastičan raskorak između valorizacije i tretmana nužno mora

alarmirati stručnjake i javnost, jer u doba dominantnog procesa zaštite, valorizacije i

prenamjene povijesnih luka u cijelome svijetu ne može postojati dovoljno jak

argument, gospodarski ni planerski, za ovakav tretman građevina dokazanih

nacionalnih i internacionalnih vrijednosti. U trenutku urbane transformacije grada

odluka o zadržavanju ili gubitku ovih građevina može biti od presudnog značenja za

povijesni i kulturni identitet Rijeke. Nakon gubitka Starog grada Riječka je povijesna

luka posljednja preostala jezgra identiteta, ona koja još uvijek sadrži kritičnu urbanu

masu iz koje se može razvijati grad. Upravo na ovom mjestu, srazom

srednjoeuropskog i mediteranskog uspostavljen je prostor fascinantne, gotovo

metafizičke atmosfere. Arhitektura koja ga je definirala svojim iznimnim

proporcijama i pojedinačnom oblikovnom, konstruktivnom i likovnom snagom

17 The history of Concrete, http://matse1.mse.uius.edu/~tw/concrete/hist.html. POZETTO, Marco: Cemento armato, materiale nuovo nella scuola di Otto Wagner, L’Industria Italiana del Cemento, rivista, no. 6/1981., Roma 1981.

odrazila je iskonski duh ovog grada izvan struje, koji, premda u masakriranom stanju,

još uvijek zrači gotovo kozmičkom energijom.