MONETARNA EKONOMIJA – DRUGI PARCIJALNI

1. Pokušaj definisanja inflacije.

Ne postoji opšteprihvaćen pojam inflacije, već se pod tim pojmom podrazumijevaju

veoma različite situacije i procesi, premda se svi oni vežu za rast cijena i opadanje

kupovne moći novca. Međutim, sam po sebi izvjestan rast cijena i s tim povezan pad

kupovne moći može da bude veoma različitog karaktera po intenzitetu, trajanju i

uzrocima, kao i posljedicama i upravo to uzrokuje teškoće definisanja inflacije. Inflaciju

kao pojam neki proširuju i na cjelokupni proces nestabilnosti i poremećaja, dok je drugi

nastoje izolovati i tretirati kao uzrok užeg ili šireg kompleksa poremećaja. Takođe, neki

je nastoje tretirati i kao monetarni izraz ekonomske neravnoteže i nestabilnosti, ili kao

monetarnu posljedicu temeljnih poremećaja u ekonomiji. Pojedinci taj pojam sužavaju na

uže područje čisto monetarnih poremećaja. Nesporazumi proizilaze iz toga što predmet

razmatranja nije precizan. Inflacija se kao pojam prvi put upotrijebila u Americi u doba

građanskog rata u vezi sa pojavom papirnih zelenih dolarskih novčanica. Inflacija je bila

prisutna u praksi i mnogo ranije. Državi je još od vremena starog Rima predočen

postupak oporezivanja građana smanjivanjem vrijednosti valute. Međutim, od vremena

tih zelenih dolara taj pojam se koristi za proces koji karakteriše opšti rast cijena.

Inflacijom jedni smatraju pad kupovne moći novca, a drugi porast cijene roba i usluga.

Međutim oni svi misle na isto, a to je da inflacija obezvrijeđuje kupovnu moć novca zbog

rasta cijena. Sveviše se afirmira mišljenje da je inflacija kompleksna pojava i bolest

cjelokupnog ekonomskog organizma, da je uvijek specifična i da su prema tome,

specifični i raznovrsni uzroci koji je izazivaju.

2. Vrste inflacije s obzirom na intenzitet i trajanje.

S obzirom na intenzitet inflacija može biti: puzajuća, kotrljajuća, galopirajući i

hiperinflacija. U nekim klasifikacijam se galopirajuća i hiperinflacija smatraju istom

pojavom. Treba istaći da nema jasno određene granice između ovih vrsta inflacije s

obzirom na intenzitet. Jedino je precizno definisana puzajuća (sekularna) inflacija, pa se

smatra da se o toj inflaciji može govoriti ako u nekoj zemlji cijene tokom godina porastu

za 3-5%. Puzajuća inflacija nije štetna. Ona je poželjna u ekonomiji jer pozitivno utiče na

nju. Hiperinflacija predstavlja opšti porast cijena u zemlji i to u visini od 50% mjesečno.

Ona je posljedica političkih poremećaja i sukoba. Takve su na primjer, ratne inflacije.

Galopirajuća inflacija je inflacija koja se brzo razvija i koja, ako se takav ritam nastavi,

prerasta u hiperinflaciju. Ako kao kriterijum uzmemo rok trajanja tada inflacija može

biti: hronična, jednokratna i prolazna. Prolazna inflacija je bila posebno prisutna u

vrijeme zlatnog standarda kada su postojale faze rasta, i pada cijena što je bilo posljedica

kretanja izvoza i uvoza zlata. Jednokratna inflacija se odnosi na situaciju kad u zemlji

dođe u kraćem periodu do ošteg porasta cijena koji se potom raznim antiinflacijskim

mjerama eliminišu i ne pojavljuju nakon toga duže vrijeme. Hronična inflacija je situacija

u kojoj cijene u dužem roku stalno rastu i to različitim godišnjim intenzitetom. Ona može

biti posljedica političkih, socijalnih faktora, rasta cijene nafte, pogrešne monetarne

politike. U vrijeme inflacije se jvlja fenomen poznat kao novčana iluzija gdje je riječ o

pojavi kontinuiranog opšteg rasta cijena u određenom periodu, pri čemu sindikati

zahtjevaju rast plata, kako bi se zaštitio životni standard radnika. Rast cijena je uvijek bio

brži i viši od rasta plata, pa se utisak o povećanom bogatstvu radnika zbog rasta plata u

apsolutnim iznosima pretvara u običnu iluziju. Njihove plate imaju sve manju stvarnu

kupovni moć i oni postaju sve siromašniji (apsolutna inflacija). Takođe, postoji i inflacija

cijene imovine gdje je rijeć o situaciji kada cijene dionica, nekretnina i druge imovine

naglo porastu u određenom periodu. Npr, tržišne nekretnina u SAD od 200-2007. Godine

kad su cijene nekretnina stalno rasle, a na kraju se sve pretvorilo u veliku finansijsku

krizu koja je skoro čitav svijet gurnula u recesiju tokom 2008.

3. Inflacija kao stalna savremena pojava.

Inflacija je postala nezaobilazna prateća pojava savremene ekonomije. Sve do II

svjetskog rata ona je bila povremena pojava koja je nastajala kao posljedica rata ili

socijalnih kriza. Kad bi se rat završio cijene bi se smirivale, padale i ponovo bi se svijet

vraćao deflaciji kao stalnoj pojavi u to vrijeme. Bila je prisutna u socijalističkim i u

kapitalističkim zemljama u obliku puzajuće ili hiperinflacije. Inflacija nema ideološki

predznak, nije proizvod političkog ili društvenog uređenja već je neizbježna pojava koja

djeluje u svim zemljama. Primjer imamo u SAD kad su vođeni ratovi. Tokom više od 120

godina cijene su povremeno pokazivale inflatorni uspon iako su imale tendenciju

opadanja. Inflacija se tada mogla objasnti ratnim dešavanjima. Danas je svima jasno da

savremena inflacija u SAD nema sličnosti sa inflacijom zelenih dolarskih novčanica

(greenbacksa). Ta inflacija je bila izazvana građnskim ratom, za razliku od savremene. I

evropsko iskustvo je slično. Stalan rast cijena je postao pravilo. Posvuda je pravilo rasta

cijena postalo u suštini zakonitost. Ubrzo nakon toga se kao i zakonitost pokazalo

ubrzanje inflacije. Puzajuća inflacija je prerasla u ubrzano kotrljajuću. Tendencija stalne

inflacije je nedvojbena. Takav razvoj inflacije bio bi i na duži rok (sve do 1923) još

očigledniji da u tom periodu nije bilo posebnih konjukturnih poremećaja. Sve do tada

glavni problem svjetske ekonomije je bila deflacija koju je karakterizirao trend stalnog

pada cijena, što dovodi do rasta zaliha, povećanja nezaposlenosti i pada stope rasta BDP

u ekonomiji.

4. Uzroci i posljedice inflacije.

UzrociNovčane krize zavisne od stvarnih kriza su zakoniti monetarni poremećaji u kojima inflacija i

deflacija nastaju kao posljedice cikličkih kretanja kapitalističke proizvodnje. Neravnomjernost u

proizvodnji narušava ravnotežu ponude i potražnje i time reproducira monetarnu nestabilnost, pa

se kapitalistička privreda nalazi u stanju trajne inflacije ili deflacije. Taj ciklički karakter

kapitalističke proizvodnje je rezultat osnovnog pokretačkog motiva kapitalističke proizvodnje, a

to je maksimizacija profita.

U ulaznoj fazi ciklusa stihijsko povećanje novčanih sredstava na području investicija djeluje

na porast zaposlenosti i dohodaka, što izaziva pritisak na deficitarno tržište potrošnih dobara.

Tako nastaje inflacija nezavisna od stvarnih kriza – ili uslijed ratova ili zbog društveno-političkih

promjena koje ciljaju oslobođenju najširih narodnih masa i ubrzanom ekonomskom razvoju. Na

toj bazi se razvija inflatorni jaz, utoliko dublji ukoliko je dotična zemlja manje razvijena.

Bezuvjetno suzbijanje inflatornih poremećaja u ovakvim uvjetima vodi usporavanju privrednog

rasta i stagnaciji društvenog razvoja.

Inflacija nastaje djelovanjem raznih uzroka, koji se svode na: rast količine novca u opticaju,

rast potražnje, promjena na strani ponude, rast troškova proizvodnje, kontinuiran deficit platnog

bilansa, pad produktivnosti, očekivanja, rat, socijalna previranja i prirodne katastrofe.

Posljedice

Inflacija je u cjelini negativna pojava, koja rađa utoliko teže posljedice, ukoliko uzima veći

zamah.

Direktne posljedice inflacije su:

smanjenje zaliha proizvodnih i potrošnih dobara

porast materijalne proizvodnje koji zahtjeva odgovarajuće povećanje novčane

mase

smanjenje izvoza i porast uvoza

dodatna potražnja vodi k porastu cijena ali ne u jednakoj mjeri kod svih grupa

proizvoda

obaranje tečaja domaće valute

Indirektne posljedice inflacije uključuju sve one pojave i odnose koje kroz porast cijena

bivaju uzrok preraspodjele nacionalnog dohotka, gdje jedni bez svojih zasluga dobivaju, a

drugi bez svoje krivice gube.

Osim navedenih posljedica, uključuju se i slijedeće:

- porast cijena koji pogoduje neekonomičnom radu i poslovanju privrednih

organizacija;

- porast cijena koji negativno djeluju na primjenu principa raspodjele prema radu (jer

jačaju tendencije stjecanja i povećanja dohotka kroz tržište i nabijanje cijena, na teret

potrošača i ostalih partnera, umjesto da se porast dohotka traži u okviru proizvodnje i

podizanja proizvodnosti rada);

- otežava se utvrđivanje realne stope privrednog rasta kroz tekuće cijene (kao i

doprinosa pojedinih privrednih grama, oblasti i područja u proizvodnji nacionalnog

dohotka);

- potražnja za potrošačkim kreditima raste većom brzinom nego što bi to bilo da nije

porasla cijena;

- smanjuje se konkurencijska sposobnost nacionalne privrede na svjetskom tržištu,

uvoz poskupljuje i pada tečaj nacionalne valute.

5. Rast količine novca u opticaju kao uzrok inflacije.

Sve se vrti oko novca, međutim ipak ostaje dvojba šta je bilo prvo, a bez odgovora ostaje

pitanje zašto se proces inflacije odvija kontinuirano. Za neke teoretičare se sve zaista vrti

oko količine novca. To su smatrali i Hume i Ricardo koji su prethodnici kvanitativne

teorije inflacije. Za njih vrijedi jednostavno objašnjenje da je inflacija stanje u kojem

mnogo novca ide u lov za malom količinom robe. Hume polazi od zakona prometa

vrijednosti i smatra da cijene robe zavise od mase novca u opticaju. Njegova teroija

sadrži dvije bitne tvrdnje: cijena robe određena su ukupnom količinom novca i ako se

količina novca povećava, njena cijena pada, a vrijednost novca raste i obrnuto. On tvrdi

da ako bi se novčani opticaj odjednom povećao usljedilo bi proporcionalno povećanje

cijena i obrnuto. Ricardo polazi od radne vrijednosti. On količinu prometnih sredstava

određuje cijenama robe, a novac kao znak vrijednosti smatra znakom određene količine

zlata. On novac posmatra samo u njegovoj funkciji prometa i dolazi do zaključka da

cijene robe rastu ili se smanjuju srazmjerno povećavanju ili smanjivanju količine novca.

Razlikuje se dvije osnovne faze razvoja kvantitativne teorije novca. Prva faza je period

Hume-Ricardove primitivne formulacije kvantitativne teorije novca koja, pokušavajući

da objasni uzroke porasta cijena, nalazi objašnjenje u priljevu zlata, i dolazi do zaključka

o zavisnosti cijena od količine novca. Kad bi u određenoj zemlji došlo do znatnog priliva

zlata,povećala bi se količina novca u opticaju, a ponuda roba i usluga bi ostala ista. Takva

situacija vodi ka pojavi inflacije. Druga faza jeste period razrađene kvantitativne teorije

poznate po Fišerovoj varijanti, poznatoj kao transakcijska, i Maršalovoj varijanti

inflacije, poznatoj kao dohodovna varijanta.

6. Rast potražnje kao uzrok inflacije.

Teorije inflacije potražnje razvile su se na osnovu teorije koja polazi od presudno važne

uloge količine novca. Kvantitativna teorija vrijednosti novca je u suštini oblik teorije

inflacije koja polazi od potražnje, s tim da se potražnja isključivo veže za količinu novca i

brzinu njegovog opticaja. Prema tome, pritisak potražnje je nemoguć bez prethodnog

povećanja količine novca. M. Fridman ističe da je inflacija uvijek i svugdje monetarni

fenomen, i u tom smislu što se ona stvara samo rastom količine novca koji je brži od

stope rasta proizvodnje. On navodi da je proizvodnja ograničena prirodnim i ljudskim

potencijalima kao i stepenom znanja i kapaciteta za iskorištavanje tih sposobnosti. Bolje

razumijevanje inflatornog procesa nije moguće, a da se do kraja ne spoznaju komponente

novčanog opticaja i uzroci njihovih promjena i povezanost s novčanim i finansijskim

tržištem. Na taj način se počelo naglašavati da je količina novca u opticaju zavisno

promjenljiva veličina koja zavisi i od ponude i od potražnje, pri čemu su ponuda i

potražnja novca takođe, zavisno promjenljive veličine. Potražnja novca zavisi od odnosa i

tendencijama u kretanju proizvodnje. Ponuda novca zavisi od uticaja odnosa i tendencija

ekonomskih kretanja. Često se kao uzrok inflacije u nekoj zemlji koristi i pojam „uvezena

inflacija“, što znači da se smatra kako na rast cijena u zemlji utiče porast cijene u nekoj

drugoj zemlji. Fridman smatra da je to bilo moguće jedino u periodu zlatnog standarda

kada je u opticaju bio punovrijedan zlatni novac. Međutim, danas to objašnjenje ne

vrijedi i Fridman za to krivi deficit državnog proračuna kao primarni uzrok koji mogu

kontrolisati samo zemlje koje su ga proizvele.

7. Rast troškova proizvodnje kao uzrok inflacije.

Posebnu grupu pogleda na uzroke inflacije predstavljaju različite teorije koje polaze od

različitih čfaktora koji se nalaze na strani ponude, odnosno na strani troškova

proizvodnje. Isticanje ponude istovremeno znači jačanje isticanja potražnje novca koja je

u modelu kvantitativne teorije zanemarena. Mnogi ekonomisti smatrali su da sredinom

50-tih godina prošlog vijeka inflacija na zapadu bila inflacija nadnica ili inflacija

troškova proizvodnje. S obzirom na to da nadnice rastu brže nego produktivnost rada

dolazi do povećanja troškova proizvodnje što izaziva rast cijena i inflatorni proces. Teza

o nadnicama kao pokretnoj snazi inflacije je bila povezana sa zahtjevom za blokiranjem

nadnica i plata ili normiranjem tog porasta. Henry Wallich zastupa tezu normiranja

porasta nadnica. Albert Hahn zastupa mišljenje da su nadnice uzrok inflacije troškova i

inflacije potražnje. Do prve dolazi zbog pritiska sindikata u periodu nezaposlenosti, a do

druge u doba isplate većih nadnica nego što su tarife. Nandice djeluju inflatorno i onda

kada se kreću u razmjeru s povećanjem produktivnosti rada. Neosnovanost takvih teroija

uspješno je demonstrirao francuski ekonomist E. James. On dokazuje da je porast nadnica

induciran prethodnim porastom ostalih dohodaka i cijena i ima značenje kompenzacije.

Takođe, kritikuje postavku po kojoj nandice najsnažnije utiču na porast cijena jer se

nandice u cjelosti troše. On posebnu pažnju posvećuje elastičnosti anticipacije i tvrdi da

je ona kod radnika veoma, a kod preduzetnika veoma velika. Očekujući nov porast cijena,

preduzetnci su ti koji najjače utiču na njihovo dalje kretanje. Druge varijante inflacije

troškova gotovo da i nema. Tek se usput kao faktori inflacije pominju porasle uvozne

cijene, a onda i porasle cijene nekih sektora koje vuku cijene prema gore (monopolističke

cijene i dominacija pojedinih kompanija). Četvrti uzrok koji doprinosi porastu cijena je

onaj koji proizilazi iz napora proizvođača da sebi osiguraju veću maržu neto-profita i

bruto-profita na dobrima koja prodaju. U industrijama u kojima proizvođači imaju stepen

tržišne snage koja ima daje mogućnost da određuju cijene, djeluju pokušaji da se

ponderisanjem cijena steknu veće marže profita kao nezavisan uzrok povećanja cijena.

To povećanje cijena se mora smatrati nezavisnim iako proizvođaći mogu nastojati

koristiti se svojom tržišnom snagom samo u periodima kada se povećava potražnja ili

kada rastu troškovi.

8. Deficit platnog bilansa kao uzrok inflacije.

Deficit platnog bilansa otvara puteve inflaciji, i on nam pokazuje da zemlja više troši

nego što proizvodi. Na duži i kraći rok uzrokuje seriju smetnji: u pomankanju vanjskih

kompenzatorskih kredita on utiče na sniženje vrijednosti domaćeg novca na deviznom

tržištu. To dovodi do rasta cijena uvozne robe, prodaje vlastite robe po nižoj cijeni. Porast

stranih kupnji može dovesti do oskudie ili rasta cijena na domaćem tržištu. Unutrašnje

cijene postaju špekulativne i nastoje u svom kretanju slijediti rast deviznih tečajeva.

Unutarnja emisija novca dovodi do iscrpljenja deviznih rezervi, a emisije bez pokrića se

ubrzavaju. Opća potražnja za robom se povećava dok se zbog pomankanja deviza, uvoz

koji bi mogao usporiti rast cijena- ne može više povećati. Ovakav inflatorni proces

nastaje samo kada je deficit trajan i pokazuje opću ravnotežu. Uvozne cijene također

mogu izazvati inflaciju. Neravnoteža platnog bilansa može uticati na unutrašnju

neravnotežu i izazvati inflatorni proces i to kod nedovoljno razvijenih zemalja, pogotovo

u uvjetima deficita platnog bilansa, ali i kad postoji suficit kod razvijenih i nerazvijenih

zemalja.

9. Pad produktivnosti kao uzrok inflacije.

Povećanje produktivnosti dovodi do poećanja proizvodnje istog proizvoda po jedinici

vremena što povećava njegovu ponudu na tržištu i utiče na snižavanja cijene. Kada zbog

određenih razloga dođe do pada produktivnosti doći će i do smanjenja ponude proizvoda

na tržištu, pa ako je riječ o velikom broju roba i usluga to će izazvati inflaciju. Rast

produktivnosti u dugom roku pozitivno djeluje na ekonomsko blagostanje u nekoj zemlji.

Friedman kaže da ako produktivnost raste 3,5% godišnje proizvodnja će se udvostručiti

za 20 godina a ako raste za 5 % do udvostručenja dolazi za 14 godina – što je značajna

razlika. Po njemu produktivnost je manje važna u priči o inflaciji, u središtu je količina

novca.

10. Model inflatorno – deflatornog jaza.

U objašnjenju modela inflatorno deflatornog jaza susret ćemo se sa agregatnom ponudom i

tražnjom kao potencijalnim uzrocima inflacije. Prema Marx-u : što je slabija ponuda u odnosu na

tražnju, to više raste cijena proizvoda. Prema predstavnicima bečke, lozanske i kembridžske

škole u kratkom roku cijena zavisi od tražnje, a u dugom od ponude. Roba se razmjenjuje za

novac i potražnja se može mijenjati, a da se ne mijenja ponuda, tvrdi Wicksell. Novčana

ravnoteža po Wicsellu, će biti ostvarena ako su ispunjena dva uvjeta:

a) ako su prirodni i bankarski kamatnjak jednaki i

b) ako su investicije jednake štednji.

Wicksell je pokazao da se u dinamičnoj privredi globalna potražnja cijepa na dva elementa:

potrošačku potražnju i štednju dok se globalna ponuda cijepa na proizvodnju dobara potrošnje i

investicije. Kada je novčani kamatnjak ispod prirodnog investicije premašuju štednju, pa se

potrošačka potražnja povećava u odnosu na proizvonju potrošnih dobar. Posljedica toga kretanja

je rast cijena.

„Inflatorni jaz pojavljuje se kao posljedica takva porasta globalne tražnje koji ne prati

odgovarajući porast globalne ponude.“ Najjednostavniji oblik modela inflatornog jaza je kada se

ponuda i tražnja same izjednače rastom cijena, ili drukčijom upotrebom viška dohotka (porez,

tezauracija). Ako je u nekoj privredi prisutan inflatorni jaz potrebno je smanjiti količinu novca u

opticaju, što će dovesti do rasta kamatne stope i na kraju se stvara nova ravnoteža kao rezultat

restriktivne monetarne politike. U situaciji deflatornog jaza treba povećati KNUO što će dovesti

do rasta tražnje i oživljenja privredne aktivnosti tj. ekspanzivna monetarna politika. Prema

švedskom ekonomisti Lindahlu pad kamatne stope povećava dohodak (E), dok u prvo vrijeme,

zbog pada k.s. dolazi do povećanja zalha i smanjenja ponude(Q). Prema Lindahluovu sistemu

cijene rastu kao posljedica sniženja k.s. koje na njih djeluju promjenom u odnosu ponude i

tražnje.

Lindahl i čitava švedska škola smatra da je kmatna stopa odlučujući faktor – kada je novčani

kamatnjak ispod prirodnog, investicije premašuju štednju i zato se povećava tražnja u odnosu na

ponudu što vodi rastu cijena. Prirodna kamata je ona kod koje su ponuda ušteđenih realnih

dobara i potražnja tih dobara za investicije sasvim jednake.

INFLATORNI JAZ=E-(Pn+S)

Keynesov je inflatorni jaz za neki period jednak razlici između raspoloživog ohotka u tom

periodu i predviđene količine robe koja će biti ponuđena za to vrijeme, izračunato u cijenama

kakve su bile na kraju prethodnog perioda, pri čemu njegovo ostvarenje ovisi u sklonosti

potrošnji. Višak štednje nad ukupnom potrošnjom predstavlja DEFLATORNI JAZ.

Keynesijansko rješenje u tom slučaju je da država mora destimulirati štednju, stimulirati

investicije, a osim toga svojom akcijom popuniti taj jaz sve dok spontani odnosi ne budu u stanju

to postići. Popunjenje deflatornog jaza budžetskim deficitom stvara potrošnju, ali inflacionira

privredni proces, smatra se da je ta politika jeftinog novca pogodnija od politike budžetskog

deficita.

11. Način rješavanja problema inflacije.

Inflacija se nikad ne javlja dva puta u istom obliku i zbog istog uzroka. Za svaki model

antiinflacijskog programa treba prvo otkriti uzrok inflacije, pa tek onda definisati mjere i

instrumente borbe protiv nje. Ako je riječ o inflaciji troškova, naglasak antiinflacijskog

programa bit će na sniženju onih troškova proizvodnje koji su doveli do općeg porasta

cijena npr. rast cijena nafte ili plaća. Da bi se zaštitile od negativnih efekata rasta cijene

nafte visoko razvijene zemlje su izgradile program smanjenja ovisnosti o nafti. Visoko

razvijene zemlje su pokrenule alternativne programe i izvore energije, a sa druge strane

prljave industrije koje troše puno nafte su preseljene u nerazvijene zemlje, svoje privrede

temelje na uslugama. Zbog toga rast cijena nafte u 2008. Godini nije ostavio ni približno

negativne posljedice na stabilnost cijena kao u 70-tim godinama. Drugi važan segment

borbe protiv inflacije troškova su plaće. Desile su se velike promjene u odnosu na 70 – te,

ojačali su sindikati a samim tim i pregovaračka pozicija radnika prema poslodavcima.

Govorimo o nominalnoj vrijednosti nadnica jer se može desiti da nadnice rastu, a da

njihova realna vrijednost pada zbog bržeg rasta inflacije. Snižavajem nadnica ili njihovo

zadržavanje na istoj razini duže vrijeme su nepopularne mjere u sklopu antiinflacijskog

programa, i često izazivaju reakcije radnika u vidu prosvjeda i štrajkova. Ako je glavni

učinak inflacije na strani potražnje, onda se antiinflacijski program treba temeljiti na

njenim smanjivanju. S jedne strane CB može poduzeti restriktivniju monetarnu politiku i

smanjiti količinu novca u opticaju, čime izravno utiče na rast njegove cijene – kamatne

stope. Rast kamatne stope destimulirat će investicijsku potrošnju. S druge strane veliki

potrošač koji utiče na potražnju je država koja u tom slučaju mora smanjiti svoju

potrošnju. To čini smanjenjem budžetskog deficita ili budžeta. Sektor stanovništva kao

potrošač koji utiče na tražnju također će biti pogođen rastom kamatne stope. Rast

troškova proizvonje smanjuje tražnju pa je potrebno djelovati na potražnju kako bi se

očuvala postojeća razina zaposlenosti ili viša.

12. Počeci i razvoj kvantitativne teorije novca.

Kupovna snaga novca je njegova moć da se za određeni broj novčanih jedinica dobije veći ili

manji broj usluga ili roba. Kupovna snaga novca dobije se iz odnosa ukupno raspoloživih robnih

fondova (DP) po tekućim cijenama i raspoložive količine novca koja mu se nalazi nasuprot –

promtna vrijednost novčane jedinice. Kako se radi o robnim fondovima po tekućim cijenama,

na kupovnu snagu novca pored mase proizvoda i produktivnosti rada, direktno djeluju i cijene.

Shema razvoja teorije novca:

1. Klasična kvantitativna teorija novca (KTN)

- Prvi začetnici (Bodin, Hume, Ricardo, Locke, Walras, Panteleoni)

- transakcijska teorija (Fisher).

Začetke KTN-a nalazimo već u 16. stoljeću u radovima Bodina (postavio temelje 1568. god)

detaljnije su je razradili Hume i David Ricardo.

Prema Humeu najznačajnijem predstavniku KTN-a, ova teorija se svodi na slijedeće:

1) cijene roba u nekoj zemlji određene su ukupnom količinom novca u opticaju;

2) sav novac u zemlji predstavlja sve robe u zemlji;

3) ako se količina roba povećava, njena cijena pada-vrijednost novca raste

D. Ricardo zaključuje da je i novac roba, čija vrijednost ovisi o količini društvano potrebnog

radnog vremena utrošenog na proizvodnju te robe (novca), ovaj zakon vrijedi samo dok postoji

ravnoteža između ponude i tražnje novca na tržištu.

Poremećaj te ravnoteže dovode Ricarda do zaključka da se kretanje vrijednosti novca i cijena

vrši na sljedeći način:

1. ako u prometu ima previše novca, njegova cirkulativna vrijednost pada ispod metalne

vrijednosti i rastu cijene;

2. ako je količina novca u prometu ispod potrebnog nivoa, njegova cirkulativna vrijednost

raste iznad metalne i cijene padaju.

Zahvaljujući ovom neprekidnom suprotnom kretanju cirkulativne i metalne vrijednosti novca

postiže se sljdeće:

- automatsko reguliranje novčanog opticaja na potrebnom nivou;3automatsko reguliranje

društvane proizvodnje zlata;

- automatsko reguliranje cijena.

D. Ricardo objašnjava KTN-a ovako:

a) novac je roba koja ima vrijednost i u čije stvaranje je uloženo vrijeme (radna teorija

vrijednosti)

b) zakon ponude i tražnje djeluje na novac kao i na druge robe;

c) novac ima cirkulativnu i metalnu vrijednost koje se ne moraju podudarati.

John Locke u bazičnu formulu Ktn-a uvodi brzinu opticaja – M*V=P*Q iz čega slijedi P

što nas dovodi do zaključka da je kupovna snaga novca

Locke je smatrao da je novčana masa (M) homogena. V- brzina opticaja Q – količina

Leon Walras osnivač lozanske škole i predstavnik matematičkog smjera dao je jednačinu

vrijednosti novca u obliku: Q´a=P*B, gdje je

Q´a – količina A koja služi kao novac

B- prosjek cijena,

P- količina robe. Vrijednost je rijetkost u odnosu prema potrebi.

Slično tvrdi i Panteleonij i po njemu je novac samo posrednik u razmjeni.

Vrijednost jedinice novca bit će izražena formulom:

, gdje je m – masa transakcije tj. potražnja novca, q*r- ponuda novca koja je produkt

količine novca (q) i brzine opticaja (r).

To dovodi do značajne pretpostavke da novac nema i ne može imati nikakvu drugu ulogu osim

uloge posrednika u razmjeni.

13. Kvantitativna teorija inflacije – transakcijska teorija.

Prvu razrađenu i kvantitativno postavljenu verziju uticaja količine novca na cijee dao je Irving

Fisher u svojoj poznatoj jednačini M*V=P*Q P=(M*V)/Q

Prema jednačini visina cijena zavisi od količine novca u opticaju i njegove brzine.

Ova jednačina ima sljdeće nedostatke:

1) Pretpostavlja se da je količina roba i usluga konstantna, što je nerealno

2) Fisher u jednačini navodi samo četiri varijable: novac, cijene, brzinu opticaja i ponudu

novca. Ne uzima u obzir kretanje dohotka, visinu kamata itd.

3) Jednačina je statična

4) Fisher u svojoj jednačini novac posmatra samo funkciji obavljanja transakcija, pa je

poznata kao transakcijska. Zapostavlja druge funkcije novca, posebno štednju.

5) On zaboravlja da se transakcije ne obavljaju samo valutnim novcem, vec i novčanim

surogatima npr. kreditima putem banke ili isporuku robe sa odgodom plaćanja.

Fisherova jednačina dokazuje da razina cijena zavisi od količine novca u opticaju.

Milton Friedman će kasnije reformulirati Fisherovu varijantu kvantitativne teorije inflacije,

ali ostaje čvrsto pri temeljnoj postavci da razina cijena ovisi o promjeni količine novca, pa je

prema tome inflacija isključivo monetarni fenomen. Budući da kreiranje novca nije pod

apsolutnom kontrolom središnje banke, razni drugi faktori mogu uticati na njegovo

povećanje. Tu se može naći racionalna jezgra za objašnjenje Friedmanova stava, iako ostaje

činjenica da je inflacija kompleksna pojava koja se ne može svesti samo na monetarni

fenomen. Značajan je Fisherov pogled vezan za kamatnjak u vrijeme inflacije, poznat pod

nazivom Fsherov efekat koji je izrazio jednačinom: r=i-p, gdje je r- realni kamatnjak, i –

nominalni kamatnjak, p – stopa inflacije. Nominalni kamatnjak uz dani realni kamatnjak

kreće se paralelno s promjenama očekivane inflacije . Takav odnos između očekivane

inflacije i nominalnog kamatnjaka naziva se FISHEROV EFEKAT. Npr. kada bi banke

povisile kamatu to može signalizirati pojavu više inflacije u budućnosti. Znači da kamata ima

u sebi tzv. premiju rizika koja se onosi na porast inflacije. U tom slučaju premija se ugrađuje

u devizni tečaj. M. Friedman je reformulisao izvornu varijantu i time htio dokazati da ona i

danas vrijedi , taj smjer u monetarnoj teoriji se naziva monetarizam. Keynesov doprinos

razvoju monetarne teorije je revolucionaran, a Friedmanova teorija je kontrarevolucionarna.

14. Teorija inflacije J.M. Keynesa.

J. M. Keynesa neki smatraju predstavnikom KTN-a, a neki predstavnikom psihološke teorije

novca, dok treći iznose da je za njega karakteristična dohodna teorija. Kod Keynesa se susreću

različiti elementi različitih teorija integrirani u jedno posebno shvaćanje – Keynes predstavlja

prijelaz s KTN-a na suvremenu teoriju. On smatra da je nepravilno uspoređivati robu i

cjelokupnu masu novca, pa on masu novca dijeli na dva dijela. Smatra da ako je dio nacionalnog

dohotka namijenjen osobnoj potrošnji veći od proizvodnje sredstava potrošnje i sredstava

proizvodnje, tada će nivo cijena tih sredstava biti veći od njihovih troškova proizvodnje (nagrada

za efikasnost faktora proizvodnje) i obratno (ako je S (štednja) > I (investicija) tada će nivo

cijena biti niži).

Keynes polazi od postavke da su tekući rashodi za potrošna dobra jednaki ukupnom dohotku

umanjenom za štednju:

, pa je njegova poznata formula za cijenu potrošnih dobara:

, gdje je

P – cijena potrošnih dobara,

E – ukupan nacionalni dohodak,

O – ukupna proizvodnja,

I' – novčani dohodak ostvaren proizvodnjom investicijskog dobra,

S – štednja,

R – tekuća potrošnja dobara potrošnje.

Dakle, vidimo da on ne uzima u razmatranje cjelokupnu masu novca, već novčane rashode

(E-S). Po njemu, cijene sredstava za proizvodnju ne zavise samo od odnosa S:I već i od

očekivanja i kamatne stope. Nizak kamatnjak stimulira investicije, a destimulira štednju i time

izaziva nesklad i porast cijena. U intervencionističkoj politici banke mogu djelovati kao faktor

koji izjednačuje jer mijenjanjem kamatne stope mogu utjecati na odluke publike u pogledu

štednje i potrošnje. Banke treba da se bore protiv neravnoteže mjerama eskontne politike,

politikom otvorenog tržišta i politikom obveznih rezervi. U Traktu o novcu Keynes ističe odnos

štednje i investicija kao osnovni problem ravnoteže. Iz toga osnovnog odnosa Keynes izvlači još

neke parove odnosa globalnih veličina čija je jednakost uvjet ravnoteže. U Općoj teoriji udaljava

se od klasične kvantitativne teorije novca i naglašava kvalitativne faktore psihološkog značenja

(sklonost potrošnji, investicijama i likvidnosti). Svoju vezu sa kvantitativnom teorijom pokazuje

time što je priznaje kao ispravnu u hipotetičkom stanju pune zaposlenosti. Nacionalni dohodak,

po Keynesu je razultat ukupne društvene poreažnje i on je veći što su veći rashodi za potrošnju i

investicije. Rashodi za potrošnju zavise o sklonosti potrošnji, a rashodi za investicije o graničnoj

efikasnosti kapitala i kamatne stope tj. od stope dobiti koja se očekuje od svake jedinice

investicija i razlika te stope od kamatne stope. Keynesova teorija je da su cijene u funkciji

novčanih rashoda, čine je on kvantitativnu teoriju korigirao nebi se mogla dokazati. Sklonost

potrošnji određuje potrošnju i štednju, sklonost likvidnosti kamatnu stopu, a granična efikasnost

kapitala određuje obim investicija, pa se tada, ovisno od kretanja tih nezavisno promjenjivih

veličina formira se ukupna potrošnja, zaposlenost i nacionalni dohodak. U uvjetima kada je

sklonost potrošnji nedovoljna, kamatna stopa suviše visoka, a težnja likvidnosti prevelika,

monetarnom politikom treba jačati prvo, a slabiti drugo i treće. Kvantitativna teorija novca se

može ovako definisati : „ sve dok postoji nezaposlenost, zaposlenost će se mijenjati u istom

razmjeru s količinom novca, a kad postoji puna zaposlenost, cijene će se mijenjati u istom

razmjeru s količinom novca“. Što znači da će promjena količine novca dovesti do povećanja

efektivne potražnje a to će se povećanje iscrpiti u povećanju količine zaposlenosti i povišenju

nivoa cijena. Keynes misli da je deflacija gora bolest od inflacije, osim u nekoliko slučajeva

hiperinflacije koje su bile razorne kao u Njemačkoj. Deflaciju povezuje s rastom nezaposlenosti,

a inflaciju sa rastom zaposlenosti i štetama koje nanosi rentijerima. Količina novca je ipak za

njega funkcija sklonosti prema likvidnosti i kamatne stope, iako na njih utiče obratno.

Keynesovo obrazloženje elementarno nezavisnih promjenjivih

Veličina se sastoji :

1. Od tri osnovna psihološka činioca, psihološke sklonosti potrošnji, psihološkog stava

prema likvidnosti i psihološke promjene buućeg prinosa kapitala; psihološkog stava

prema likvidnosti i psihološke promjene buućeg prinosa kapitala;

2. Od jedinice najamnina određene sporazumom između poslodavca i posloprimca;

3. Od količine novca koju svojim aktivnostima odredi cb- tako da ove promjenjive veličine

određuju nacionalni dohodak i količinu zaposlenosti.

U svemu ovom se vidi Keynesov napredak u odnosu na klasične ekonomiste i kvantitativnu

teoriju novca, jer je uvođenjem psiholoških kategorija i dekompozicijom potrošnje i proizvodnje

otvorio novo područje proučavanja odnosa novca, cijena proizvodnje i zaposlenosti.

15. Monetarizam.Monetarističke stavove u pogledu inflacije najbolje oslikava Milton Fridman koji je i

začetnik ove teroije. Monetrazima je makroekonomski i teoretički smjer koji se temelji na

4 ključne postavke:

- Neutralnost novca u dugom roku

- Djelotvornost novca u kratkom roku

- Razlikovanju između realne i nominalne kamatne stope

- Ulozi monetranih agregata u monetarnoj politici.

Fridman kaže da istraživanja koja je uradio na temelju inflacije u mnogim zemljama

pokazuju da se količina novca i nivo cijena usklađeno kreću, ali i dalje sotaje pitanje šta

je uzrok a šta posljedica inflacije. On je za to naveo primjer američkog građanskog rata.

Takođe, iznosi zaključak da isti uzrok u dvije zemlje može proizvesti različit intenzitet

inflacije. Npr. Njemačka i Japan su 100% zavisni od uvoza nafte, ali su oni bolje srezali

inflaciju nego SAD koje su samo 50% zavisne od uvoza nfate ili Britanija koja je postala

značajan izvoznik. Fridman uvodi i pojam količine novca po jedinici proizvoda i tu

veličinu upoređuje s indeksom potrošačkih cijena. Problem inflacije u nedovoljno

rzvijenim zemljam je vrlo specifičan. To su zemlje koje nemaju koncepciju ekonomskog

razvoja i zaostali proizvođači primarnih proizvoda gdje je inflacija rezultat političkih

nereda ili zemlje koje u oskudici nacionalnih izvora akumulacije žele osigurati brz razvoj

zaduženjem u inostranstvu ili neplanskim stvaranjem izvoznih viškova. Država je u tim

procesima duboko anganžovana, pa su i osnovni troškovi upotrebe kapitala pod njenim

uticajem. Inflacija je u većini takvih slučajeva posljedica velikog broja teškoća koje u

uslovima ekonomske socijalne i političke strukture stoje na putu realizaciji programa

ekonomskog društvenog preobražaja pa se strukturna priroda inflacije ovdje pojavljuje

kao dugoročna tendencija nesklada novčanih i realnih tokova i poteškoća koje koče

porast ili modifikaciju drugih. U visokorazvijenim zemljama ona se nakon ubrzavanja

počela usporavati, a onda ponovo ubrzavati. P.A. Samuelson je rekao da je „problem

inflacije nedostatak modernih sistema mješovite privrede, ali ja nisam raspoložen da se

oslobodim sistema da bih se rješio problema.

16. Inflacija, nadnice i nezaposlenost.

Veza između pune zaposlenosti i stabilnosti cijena oduvijek je bila predmet istraživanja, a

engleski ekonomist Phillips je proveo empirijsko istraživanje u svojoj zemlji u periodu od

1861. do 1958. godine. Rezultati su pokazali da postoji stabilna veza između stope

nezaposlenosti i pada nominalnih nadnica, odnosno rast nominalnih nadnica vodi prema

povećanju nezaposlenosti. Phillips je utvrdio da postoji veza između inflacije i

nezaposlenosti i da nivo nezaposlenosti može biti smanjen, a da se ne poveća inflacija.

Utvrdio je da se ekonomska aktivnost može pokrenuti na različitim nivoima zaposlenosti

i proizvodnje. On smatra da vlada može izabrati kao cilj još niži nivo nezaposlenosti od

teroijski postavljenog, ali mora pritom znati da će kao trošak proizvesti višu inflaciju.

Empirijksa potropa za Phillipsovu krivu pronađena je u mnogim državama ranih 60-ih

godina prošlog vijeka. Statističko istraživanje koje je on proveo zahtjevalo je teorijsku

podlogu, a nju je bilo teško pronaći zbog različitih stavova o inflaciji i nezaposlenosti. U

ambijentu stalno prisutne i rastuće inflacije da kad ona raste, stopa nezaposlenosti se ne

smanjuje. Tako su njegovi zaključci dovedeni u pitanje. Fridman i Phelps su pokušali

upotpuniti Phillipsova istraživanja tako što su u posmatrali realne nadnice. Oni su

pretpostavili da radnici i sindikati uzimaju u obzir kretanje stope inflacije i na temelju

toga kreiraju svoje stavove o budućoj inflaciji. Radnici i sindikati svoja očekivanja o

budućoj inflaciji temelje na stopi inflacije iz prethodnog perioda, odnosno oni računaju

na relane nadnice (njihovu realnu kupovnu moć). Na temelju toga su došli do zaključka

da postoje različite varijante Phillipsove krive u kratkom roku, odnosno za svaku

pojedinu očekivanu stopu inflacije u kratkom roku jer se stalno javlja jaz između

nominalnih i realnih nadnica koji radnici i sindikati preračunavaju i na temelju toga

donose odluke. U suštini radnici stalno zbog iskustva iz prošlosti očekuju veće nadnice za

isti rad. Tako se stalno stvaraju kratkoročne Phillipsove krive u skladu s inflacijom kakvu

očekuju radnici. Ako vlada želi smanjiti nezaposlenost povećavanjem potražnje putem

povećanja količine novca ona stvara ambijent za novi poras inflacije. Zbog toga su

očekivanja radnika najveći problem kod Phillipsove krive kao i problem za vladu jer ne

može efikasno korsitit mehanizam smanjivanja nezaposlenosti, a da ne poveća inflaciju.

Danas Phillipsova kriva nije primjenjiva u dugom roku, ali u kratkom jeste. Ali ipak,

racionalna očekivanja radnika, sve jači sindikati sve više komplikuju načine rješavanja

inflacije i nezaposlenosti.

17. Posljedice inflacije.

Inflacija je proces koji ostavlja brojne negativne posljedice na pojedinca, porodicu,

preduzeća i društvo u cjelini. Dolazi do preraspodjele bogatstva, socijalnog raslojavanja,

otežava se planiranje, gubi se osjećaja za relanost, tope se međunarodne rezerve

likvidnosti države, smanjuju se inostrana ulaganja, povećava se nesigurnost, građani

nepotrebno gomilaju zalihe roba... Inflacija bogate čini još bogatijima, a siromašne još

siromašnijima. U vrijeme inflacije svako želi da zaštiti realne vrijednosti svoje imovine.

Banke nastoje indeksirati depozite svojih klijenata, odnosno očuvati njihovu vrijednost

uvećavajući iznos depozita za stopu inflacije. Pošto cijene različitih roba i suluga ne rastu

istom dinamikom bogatim pojedincima takvi potezi donose dodatnu korsit, a siromašni

zbog rasta cijena i pada kupovne moći sve teže spajaju kraj s krajem. Inflacija zamagljuje

stanje i kretanje u ekonomiji. To se može uporediti s vožnjom. Kad je vrijeme dobro

možemo voziti brže, sve je vidljivo i ugodno, a ako naletimo na maglu koja postaje gušća

moramo sve više usporavati. Međunarodne rezerve likvidnosti se smanjuju jer svako želi

zaštiti kupovnu vrijednost svoga novca pa kupuje devize. U vrijeme inflacije domaća

valuta slabi i to znači da se za jedinicu strane valute treba izdvojiti sve više domaćeg

novca. Tako može doći do sicrpljivanja deviznih rezervi zemlje. Inostrane investicije se

smanjuju jer strani investitori gube povjerenje zbog povećanja rizika inflacije i odlučuju

se za druge zemlje. U vrijeme inflacije se pojavljuju i neke pozitivne posljedice. U

vrijeme inflacije država povećava svoje prihode jer se zbog porasta cijena povećava

porezna osnova. Dolazi i do povećavanja izdataka države, ali s vremenskim pomakom i u

mnajem obimu nego što su rasli prihodi. Država se zadužuje u domaćoj valuti i vraća

kredite u domaćoj valuti. Ukoliko krediti koje je uzela država nisu uz valutnu klauzulu

situacija će za nju biti povoljna jer tokom vraćanja kredita realna vrijednost novca pada.

18. Mjerenje infalcije.

Inflacija smanjuje kupovnu moć novca, pa se postavlja pitanje kako se može mjeriti

stepen tih promjena, koje proizvode i usluge uzeti kao referentne veličine.... Ključno je

pitanje na koje proizvode i usluge se odnosi kupovna moć novca koji posjedujemo? Ovo

pitanje je važno jer pojedinci nemaju iste preferencije u pogledu potrošnje. Ta različitost

se može posmatrati čak i na nivou istog proizvoda. Npr čokolada, tu se susrećemo s

problemom jer ne postoji samo jedan proizvođač i jedna vrsta čokolade. Takav je slučaj i

sa svim drugim proizvodima, jer su savremena proizvodnja i marketing omogućili širenje

ponude različitosti unutar istog proizvoda. Danas imamo čitav spektar pokazatelja

kretanja cijena. Podaci o kretanju cijena su vrlo važni. Statistička praćenja kretanja cijena

obuhvataju nekoliko segmenta. Tako imamo indeks cijena na nivou proizvođača dobara,

veleprodaje i maloprodaje. Građane najviše zanima kretanje indeksa cijena na malo,

odnosno onih proizvoda koje najviše kupuju. Formiranje potrošačke korpe proizvoda i

usluga na temelju koje bi se moglo pratiti pravo realno kretanje cijena ima niz

nedostataka. Idelana potrošačka korpa ne psotoji u praktičnoj upotrebi za statistiku.

Takva potrošačka korpa zahtjeva grupisanje proizvoda po učestalosti kupovine, jer ima

proizvoda koje kupujemo svaki dan, dok druge kupujemo sedmično, mjesečno, godišnje.

Na temelju te učestalosti kupovine dodjeljuje se rang važnosti, odnosno te robe imaju

veći ponder u indeksu rasta cijena. Drugi problem jeste praksa da ljudi mjenjaju mjesta

kupovine, višu kvalitetu proizvoda zamjenjuju lošijom.

19. Intervalutarni kurs u uslovima zlatne i papirne valute.

Intervalutarni kurs predstavlja razmjenu efektivnog novca (valute) jedne zemlje za

efektivni novac druge zemlje. Devizni kurs predstavlja razmjenu potraživanja u valuti

jedne zemlje, za potraživanje u valuti druge zemlje jer je po definiciji deviza potraživanje

u stranoj valuti. Deviza nije materijalni novac već pravo potraživanja prema inostranstvu

koje kao takvo postoji na bankarskim računima u inostranstvu. Devizni kurs predstavlja

cijenu domaćeg novca izraženu u stranom novcu, odnosno koliko jedinica domaćeg

novca treba dati za jedinicu stranog novca i to je tzv. Sisitem direktnog kotiranja koga

danas upotrebljava samo Britanija. Postoje tri vrste deviznog kursa. Nominalni devizni

kurs predstavlja promjenu cijena domaće valute izraženu u stranoj valuti bez uzimanja u

obzir stope inflacije. Realni devizni kurs je nominalni kurs korigovan za stopu inflacije i

mnogo je važniji jer inflacija obezvrijeđuje vrijednost novca. Efektivni devizni kurs je

vagani prosjek deviznih kurseva između domaće valute i valute zemalja nama najvažnijih

trgovačkih partnera. U uslovima zlatnog standarda intervalutarni kurs je varirao oko

paritetnog kursa, koji je bio odnos količne zlata sadržane u dvije valute koje se

upoređuju. Paritet je pri tome bio veoma čvrsto podređen tom odnosu vrijednosti, tj.

odnosu količine sadržanog zlata u valutama koje se upoređuju. U tom sistemu je vidljivo

da odnos vrijednosti predstavlja osnovni determinator kursa, a da se na to samo

nadovezuje odnos ponude i potražnje koji utiče na kolebanje kursa oko vrijednosti. U

uslovima papirne valute, a na osnovu ponude i potražnje i kretanja cijena otvara se

mogućnost neograničenog kolebanja deviznog kursa. Uticaj ponude i potražnje postaje

odlučujuć faktor za formiranje kursa. Veća potražnja deviza jedne zemlje (B) u drugoj

zemlji (A) izaziva porast kursa deviza zemlje (B). Zbog takvog porasta kursa deviza

zemlje B, zemlja A će nastojati da poveća izvoz u nju, a smanji uvoz iz nje, jer joj njena

roba postaje preskupa. Fluktuacije deviznog kursa u uslovima papirnog novca su

neograničene dok postoji sistem automatskog tržišnog forimranja kursa, a fiksni kursevi

su manipulisani kursevi jer se oni održavaju samo mjerama devizne kontrole.

20. Problem deviznih kurseva u sistemu MMF-a.

Osnivanjem MMF-a uspostavljen je sistem fiksnih deviznih kurseva s maksimalnom

maržom oscilacija + - 1% od paritetnog kursa. Kursna prilagođavanja stavljena su pod

njegovu kontrolu i on postaje mjesto usklađivanja kursne politike zemalja članica. MMf

je izgradio poseban mehanizam promjene jednom utvrđenog fiksnog kursa. Sistem MMF

se dugo i uporno zalagao za načelo jedinstvenog fiksnog kursa i insistiranja na njemu.

Takva praksa fiksnih kurseva se održavala manje više uspješno sve do početka svjetke

monetarne krize, a počinje era fluktuirajućih deviznih kurseva. Zbog slabosti dolara

dolazi do sve većeg pritiska na druge valute, a posebno na njemačku marku. Tada je

postala učestala praksa fluktuirajućih deviznih kurseva najvažijih svjetskih valuta. Tim je

period relativno stabilnog sistema fiksnih kurseva MMF bilo prekinuto. Vrhunac krize je

nastupio kada su SAD suspendovale zakonsku konvertibilnost dolara u zlato i na taj način

su prestale obaveze zemalja članica MMF da održavaju kurseve svojih valuta prema

dolaru i njegovom zlatnom paritetu. Cijeli međ. Monetarni sistem je prešao iz zlatno-

dolarskog standarda u čisti dolarski standard. Tada su glavne evropske zemlje počele

primjenjivati praksu fluktuirajućih kurseva prvo prema dolaru, a zatim i svim ostalim

valutama. Na taj način je započeo „monetarni nered“, a određeni red je uspostavljen

sporazumom između 10 najrazvijenijih zemalja svijeta gdje je prihvaćena službena cijena

zlata, utvrđeni novi pariteti valuta, a marža fluktuirajućeg deviznog kursa pojedine valute

proširene su na + - 2.25%. u tom slučaju, središnja monetarna vlast je obavezna da svu

ponudu deviza otkupi po službenom kursu, da proda devize po službenom kursu. Ali

takav režim deviznih kurseva je bio kratkotrajan. 1973 je usljedila i druga devalvacija

dolara što je izazvalo nove mjere u sistemu deviznih kurseva MMF. Od te godine se

uvodi novi sistem deviznih kurseva koji je trebao biti baziran na stabilnim prilagodljivim

kursevima. Te godine je omogućeno da se određivanje pariteta jedne zemlje može

provoditi na razne načine, što je bio početak prakse i sistema slobodno fluktuirajućeg

kursa. Ta praksa je formalno sankcionisana 1976 godine, na sjednici Privremenog

komiteta MMF gdje je monetrano zlato suspendirano kao službena svjetska monetarna

rezerva, zemlje članice MMf mogu intervalutarnu vrijednost svoje valute utvrđivati

prema jedinici SPV, prema nekoj drugoj valuti, prema svom vlastitom izboru. Paritet se

ne mora obavezno utvrditi i intervalutarna vrijednost niti jedne od zemalja se nmože

određivati u odnosu na zlato.

21. Novi sistemi klasifikacije deviznih kurseva MMF-a.

Novi sistem klasifikacije deviznih kurseva temelji se na stvarno prisutnom režimu u

nekoj zemlji koji se može razlikovati od onog zakonski određenog. MMF razlikuje

različite varijante deviznog kursa u odnosu na one koje mu članice službeno prijave:

Devizni kurs bez domaće valute u opticaju – predstavlja režim deviznog kursa

gdje valuta strane zemlje egzistira kao jedino zakonsko sredstvo plaćanja.

Prihvatanje takvog režima podrazumijeva odricanje nezavisne monetarne

kontrolne i odlučujućeg uticaja domaćih monetarnih vlast.

Devizni kurs uslovima valutnog odbora – monetarni režim koji se temelji na

zakonskoj obavezi zamjene domaće valute određenom stranom valutom uz fiksni

devizni kurs. Odnosno domaća valuta se emituje samo ako ima potpuno pokriće u

stranoj valuti.

Ostali konvencijalni aranžmani fiksno vezanog kursa – valuta neke zemlje može

biti formalno ili stvarno vezana za neku drugu valutu ili košaricu valuta po

fiksnom kursu s mogućim odstupanjima kursa.

Fiksni devizni kurs unutar zadanog raspona plivanja – visina deviznog kursa

održava se između dopustenih granica fluktuacije koje dopuštaju odstupanja veća

od + - 1% središnjeg kursa ( aranžmani deviznog kursa zemalja članica današnje

EMU).

Puzajuće prilagođavanje – valuta se prilagođava povremeno malim vrijednostima

prema unaprijed određenom fiksnom kursu ili s obzirom na određene

kvantitativne indikatore unutar zone odstupanja. Stopa puzanja može biti takva da

prouzrokuje inflaciske promjene vrijednosti valute ili može biti na nivou

unaprijed određene fiksne stope ispod projektovane inflaciske razlike.

Devizni kurs unutar promjenljivih granica plivanja – devizni kurs odražava se

unutar određenih granica zone fluktuacija oko središnjeg kursa koji se

kontinuirano prilagođava unaprijed određenom kursu ili odgovara na promjene

određenih kvantitativnih inikatora.

Upravljano plivajući devizni kurs bez unaprije odredjenog smjera kretanja –

monetarna vlast putem intervencija na međunarodnim deviznim tržištima utiče na

kretanje deviznog kursa bez prethodnog specificiranja smjera njegovog kretanja.

Slobodno plivajući devizni kurs – devizni kurs se određuje tržišno da temelju

ponude i potražnje. Intervencije monetarnih vlasti imaju za cilj prilagođavanje

stope promjene i spriječavanja prekomjernih fluktuacija deviznog kursa.

22. Manipulisanje deviznim kursevima i gledanje MMF-a na devizna ograničenja.

Manipulisanje deviznim kursevima na različite načine, a izražava se deprecijacijom ili

aperecijaciom domaće valute odnosno podcjenjivanjem ili precjenjivanjem domaće

valute. U prvom se slučaju devizni kurs strane valute drži iznad ravnotežnog kursa.

Aprecijacija domaće valute bi bila promjena sadašnjeg deviznog kursa. Kod deprecijacije

i aprecijacije se radi o manjim korekcijama deviznog kursa koje se dešsavaju kroz duže

razdoblje, a kod devalvacije i revalvacije je riječ o značajnim promjenama deviznoh

kursa koje su jednokratne i službene (mora se dobiti prethodno odobrenje od MMF-a).

Dok aprecijacija i deprecijacija predstavljaju stvarne promjene kursa domaće valute,

revolvacija i devolvacija znače zakonsku promjenu deviznog kursa. Aprecijacija predhodi

revalvaciji, a deprecijacija predhodi devalvaciji. Da bi se uspostavila ravnoteža u bilansu

plaćanja zemlje pribjegavaju devolvaciji svoje valute čime pojeftinuju svoju robu i usluge

sa inostranstvom. Krajnji efekat koji se očekuje jeste povećanje izvoza a smanjenje

uvoza. U posljednje vrijeme sve je češće da vodeće svjetske valute umjesto jednokratne

devalvacuje primjenjuju snažnu deprecijaciju u kraćem vremenskom preiodu.

Precjenjenost domaćeg novca, odnosno podcjenjenost deviznog kursa stranog novca

može biti instrument ekonomske politike. Precjenjenošću domaćeg novca može se

olakšati opskrbljenost domaće ekonomije uvoznim materijalima jer takav precjenjeti

paritet domaćeg novca pojeftinjuje stranu robu. Dok se podcjenjenost domaćeg novca

može dugo održavati bez mjera devizne kontrole, dotle se precjenjenost domaćeg novca

ne može dugo održavati bez uvoznih ograničenja i devizne kontrole, jer dovodi do

pogoršanja bilansa plaćanja i iscrpljivanja deviznih rezervi zemlje.

23. MMF – osnivanje i način funkcionisanja.

22.07.1944. na konferenciji u Breton vudsu osnovan je MMF kome je u početku

pristupilo 29 zemalja a danas ima 187 zemalja članica. MMF čine odbor guvernera,

međunarodni monetarni i financiski komitet i izvršni odbor. Osnovan je sa ciljem

unapređivanja međunarodne monetarne saradnje, olakšavanje ekspanzije,

uravnotežavanje međunarodne razmjene pomoću uspostavljanja multilateralnog sistema

plaćanja. Ima obavezu da omogući pribavljanja sredstava zemalja članicama koje se

susreću s ne ravnotežom u bilansu plaćanja. MMF je osnovan sa ciljem ostvarivanja

sledećih zadataka: stabilzovanje deviznih kurseva, ostvariti povjerenje zemalja članica u

zaštitnu funkciju MMF-a, promovisati međunarodnu monetarnu saradnju rješavanjem

konkretnih problema, ubrzati razvoj međunarodne trgovine, povećati zaposlenost i

dohodak, uspostaviti multilateralni sistem plaćanja po rečunu tekućih transakcija, skratiti

trajanje neravnoteže u platnom bilansu. Bitna karakteristika MMF-a jeste politika

deviznih kurseva i sistem kvota. U početku su devizni kursevi bili fiksni, a utvrđivali su

se prema zlatu ili prema dolaru. Svaka zemlja članica unosi u fond određenu kvotu

izraženu u SPV koja joj daje pravo na određenu glasačku snagu putem broja glasova i

predstavlja osnovu za maksimalan iznos sredstava fonda. Prvobitno se za određivanje

kvota uzimalo u obzir visina nacionalnog dohotka, zlatne i dolarkse rezerve maksimalne

varijacije godišnjeg izvoza i prosječnog uvoza. Kvota se danas dijeli na 4 tranše od po

25% od kojih dio kvote uplaćen u SPV predstavlja rezervnu tranšu. Osnovni izvor

fondovih sredstava za odobravanje kredita zemljama članicama su njihove kvote a

pretežni oblik korištenja tih kredita su SPV putem kreditnih tranši. Ali fond i sam koristi

pozajmice od drugih institucija a isto tako povremeno prodaje rezerve zlata koje mu stoje

na raspolaganju.

24. Opšti sporazum o posuđivanju – GAB.

GAB – omogućuje MMF-u posuđivanje određenog iznosa konvertibilnih valuta od 10

industrijski najrazvijenijih zemalja uz sudjelovanje Saudiske Arabije po tržišnim

uslovima. Potencijalni iznos kredita koje MMF može odobriti unutar GAB-a iznosi 18.5

milijardi SPV. Od dana uspostavljanja GAB-a pa do danas sistem je bio kativiran 10x,

uslovg za to je saglasnost svih učesnika GAB-a. Prvo aktiviranje se dogodoilo 1977.

Kada je MMF an temelju GAB posudio određena sredstva Britaniji i Italiji koje su bile

pod stand by kreditom. Posljednje aktiviranje GAB bilo je 1998. God. U sklopu

finansiskog aranžmana sa Rusijom kojoj je odobrenu 6.3 milijarde SPV. GAB se

obnavlja svakih 4-5 godina. Dužnička kriza u južnoj Americi rezultirala revizijom 1983.

Godine koja je dovela do znatnog povećanja kreditnog povećanja GAB sa 6 na 17

milijardi SPV.

25. Novi aranžman o posuđivanju.

Novi aranžman o posuđivanju NAB predstavlja skup krditnih aranžmana između MMF i

25 zemalja članica. Tako se osiguravaju dodatna sredstva koja MMF može koristiti u

posebnim situacijama za stabilnost međunarodnog monetarnog sistema. NAB ne

predstavlja zamjenu za GAB koji je i dalje aktivan, ali postaje prvi i glavni izvor

dodatnog finansiranja MMF-a. Ukupan iznos sredstava kojima danas MMF raspolaže u

sklopu NAB i GAB je 34 milijarde SPV. Obaveze pojedinih članova prema NAB temelje

se na relativnoj ekonomskoj snazi koja se mjeri iznosom stvarno uplaćenih kvota pri

MMF kao dominantnom kriterijumu. Odluka je pravovaljana tokom 5 godina, a može biti

promjenjena u trenutku kada neka od članica MMF bude prihvaćena kao novi član NAB.

Pristup novim članovima je omogućen na temelju odobrenja članova NAB koji

predstavljaju 80% ukupnog kreditnog potencijala ili putem amandmana koji NAB

prihvata prema odluci Izvršnog odbora MMF i odobrenjem članova NAB koji

predstavljaju 85% ukupnog kreditnog potencijala. Sredstva iz NAB mogu se aktivirati

samo ako odluku prihvate svi članovi GAb i izvršni odbor. NAB je do sada samo jednom

aktiviran i to u svrhu finansiranja proširenog aranžmana za Brazil 1998. MMF je tada

odobrio 9,1 milijardi SPV od čega je konačno iskorišteno 2,9 milijardi.

26. Savremeni problemi MMF-a.

Finansijske krize posljednjih godina su se ubrzano širile što je pred MMf stavilo nova

pitanja i probleme s naglaskom na hitnost njihove prevencije i rješavanja. MMF mora

reformisati svoj način rada i uvesti nove mehanizme djelovanja kako bi mogao efikasnije

upravljati stabilnošću svjetskog monetarnog sistema i time osigurati temelje daljeg

razvoja. Prema tome reforma MMF mora se fokusirati i odvijati uporedo na dva područja:

- Zadovoljenje potreba svakog pojedinog člana

- Zadovoljenje sistemskih potreba globaliziranog svijeta.

U tom cilju potrebno je usredotočiti se na tri elementa: prevencija krize, položaj

najsiromašnijih i najzaduženijih zemalja i upravljanje krizom. Uprkos svim naporima

zarade se ostvaruju presporo, dohodak per capita se u većini zemalja smanjio, dugovi

povećali, a bijeda i siromaštvo je ostalo rašireno. Problem prezaduženosti i velikog

siromaštva u određenim zemljama prozvan je „ultimativnom sistemskom prijetnjom“.

Zbog tih razloga mež zajednica se odlučila za određene izmjene. Revidirana je HIPC s

inicijativa koja bi trebala omogućiti otpis dugova zemljama sa ciljnom strategijom

antisiromaštva koji je baziran na uskoj saradnji MMF i Svjetske banke, gdje je Svjetska

banka vodeći kreditor u svrhu reduciranja siromaštva. Postoji 10 stavki koje reforma

MMF mora uzeti u obzir: odgovarajući nadzor finansijskog sektora, aktivna upotreba

instrumenata za reduciranje duga i siromaštva, moderniziranje sredstava koje se koriste

za rješavanje kriza u platnim bilansima zemalja članica, dogradnja finansijske arhitekture,

prihvatanje potrebnih promjena vezanih za liberalizaciju kretanja kapitala, kreiranje

prikladnog instrumenta upotrebe SPV, stabilizacija međ monetarnog sistema kad euro

dostigne svoj puni potencijal, provođenje institucionalnih promjena koje će osigurati

bolju percepciju političke odgovornosti MMF, osigurano sudjelovanje svake zemlje

članice u procesu donošenja odluka, inovacija i provjera postojećih struktura

koordinacije, kojima će se postići suvislost u donošenju odluka.

27. Specijalna prava vučenja.

1967. godine grupa 10 vodećih zemalja u svjetskoj trgovini je usvojila dokument o

stvaranju novog novčanog sredstva plaćanja u formi specijalnih prava vučenja, koja bi

imala svaka članica Fonda i to tako da od Fonda dobije posebnu vrstu kredita. Taj je

dokumenat 1969 usvojila skupština MMF i ona su aktivirana u funkciji dodatnog izvora

međunarodne likvidnosti. SPV su osmišljena i kreirana s ciljem da budu dodatak,

odnosno novo sredstvo međunarodnih rezervi likvidnosti i sredstvo za pomoć očuvanja

sistema fiksnih deviznih kurseva. SPV nije valuta, odnosno gotov novac koji kreira

MMF. Riječ je o nematerijalnom novcu, odnosno samo pravu potraživanju prema MMF

koje se realizuje u nekoj od konvertibilnih svjetskih valuta. MMF alocira SPV zemljama

članicama u skladu s veličinom njihove kvote. Ako količina SPV koju članica ima

premašuje alociran nivo zemlja članica će zaraditi kamatu. Ako članica posjeduje SPV

ispod potrebnog alociranog nivoa tada mora platiti kamatu MMF. Zemlje članice mogu

kupovati i prodavati SPV kako bi izvršile svoje obaveze prema MMF ili zbog toga što

žele promijeniti strukturu svojih rezervi likvidnosti. Namjena SPV je povećanje

međunarodne likvidnosti, povećanje vlastitih rezervi članica Fonda, a koriste se i kao

obračunska jedinica MMF za službene međunarodne transakcije. To su sredstva

međunarodnih rezervi, vlastitih rezervi svake zemlje, te predstavljaju bezuvjetno pravo

vučenja na temelju koga članice, razmjerno veličini uplaćene kvote, automatski dolaze do

bilo koje konvertibilne valute u svrhu podmirenja obaveza iz tekućih transakcija,

povećanja vlastitih monetarnih rezervi ili otkupa vlastite valute od trećih zemalja. Sama

vrijednosti SPV se izražava kao prosječna vrijednost izražena u dolarima, a temelji se na

tržišnoj vrijednosti nacionalnih valuta koje se nalaze u košarici valuta SPV.

28. Put do Evropske monetarne unije.

Početak ujedinjavanja zapadnoevrospkih zemalja na monetranom području je počeo u

prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata. Ratom opustošenoj Evropi je bila potrebna

pomoć za obnovu i oporavak razorenih i iscrpljenih ekonomija. Programom ekonomske

obnove poznatijim pod nazivom Marshallov plan zapadnoevropskim zemljama je

dodjeljeno oko 15 milijardi dolara za njihov ekonomski oporavak. Radi kordinisanja

Marshallova plana i ekonomskog povezivanja Zapadne Evrope formirana je Organizacija

za evropsku ekonomsku saradnju OEEC koja je djelovala na jačanju multilateralne

trgovine među zemljama članicama. Na monetarnom planu osnovana je Evropska platna

unija EPU, koja je svojim djelovanjem trebala omogućiti prelazak s bilateralizma na

oblik multilateralnog plaćanja što je bila prva faza uspostavljanja potpune

konvertibilnosti njihovih valuta. Proces ekonomskog i monetarnog povezivanja Zapadne

Evrope započet je osnivanjem OEEC i EPU i dalje će se intenzivno razvijati na oba

područja: na ekonomskom povezivanju osnovana je Pariškim ugovorom Evropska

zajednica za ugalj i čelik, kojom se utire put kasnijoj široj ekonomskoj integraciji, koja će

nastati osnivanjem i radom Evropske ekonomske zajednice EEZ. Na monetarnom planu

stvoren je u okviru EEZ, Evropski monetarni sporazum EMS, kojim su zemlje članice

uvele eksternu konvertibilnost svojih valuta čiji su kursevi mogli oscilirati + - 0,75% od

utvrđenog pariteta. Sredinom 1968 ukinute su carinske barijere unutar Zajednice i

uvedena zajednička tarifa prema trećim zemljama. 1969 poznatim Barreovim planom

predlaže se osnivanje posebnog mehanizma za monetranu saradnju zemalja članica

Zajednice kako bi se spriječilo dalje pogoršavanje odnosa u monetarnoj sferi, a iste

godine na sastanku lidera zemalja Zajednice u Hagu, prvi put je formulisana ideja o

stvaranju ekonomske i monetarne unije do koje će doći tek 1991. god. u Mastrichtu.

29. Mehanizam deviznih kurseva unutar Evropskog monetarnog sistema zasnovanog na

ECU.

1971. godine Rezolucijom Savjeta ministara precizirane su mjere koje su trebale

omogućiti stvaranje planirane ekonomske i monetarne unije, a na monetarnom planu to

su bile: pripreme za formiranje Evropskog fonda za monetranu saradnju, održavanje

valutnih kurseva uutar još užih granica fluktuiranja i uspostavljanja dodatnog mehanizma

srednjoročne finansijske pomoći. Evropski monetarni sporazum EMA i Evropski

monetrani fond prestali su sa radom 1972, ali se u okviru zajednice javlja novi

mehanizam, monetarna „zmija“ i EFMS koji će članicma omogućiti da uspješno prebrode

monetarnu krizu i da počenu sa svojim posebnim monetarnim sistemom EMS i s novom

zajedničkom valutnom jedinicom ECU. Treća novčana jedinica uvedena u prostor

današnje EU je bila EURCO koju su činile valute devet članica tadašnje EEK, a ona se

koristila za emisiju obveznica Evropske investicione banke. U suštini mehanizam EMS

sastoji se: u zajedničkoj valutnoj jedinici ECU kao denominatoru za utvrđivanje pariteta i

uspoređivanje deviznih kurseva valuta zemalja članica; u ograničenom fluktuiranju

središnjeg deviznog kursa valute članice kako u odnosu na drugu valutu, tako i u odnosu

na ECU; u kreditnim olakšicama koje odobrava EFMS zemlji članici za finansiranje

platno-bilansnih teškoća. ECU predstavlja sredstvo rezerve i plaćanja CB, te kao standard

za potraživanje i obaveze u EMS. ECU je stupio na snagu 1979. Preuzevši vrijednost i

sastav iste one košare valuta koja je 1975 godine bila utvrđena za EUA.

30. Mehanizam deviznih kurseva u Evropskoj monetarnoj uniji zasnovan na euru.

Treća etapa provođenja projekta Evropske monetarne unije, koja je definisana ugovorm

iz Mastrichta 1992 je zanimljiva zato što je uveden sistem neopozivo fiksnih deviznih

kurseva. Zemlje tadašnje Zajednice svoje su devizne kurseve formirale tako da se najprije

određivao raspon fluktuacije između valuta zemalja članica, a potom svake valute prema

dolaru. Kasnije se ta praksa određivanja fluktuacija prema dolaru napušta, i to predstavlja

značajan korak u stvaranju monetarne nezavisnosti Zajednice. Iz tih razloga nametnula se

potreba stvaranja još čvršće monetarne unije s jedinstvenom valutom čiji je najznačajniji

period počeo osnivanjem Evropskog monetranog sistema i uvođenje zajedničke valute

ECU. Euro je četvrta po redu valutna jedinica koja se uvodi na prostor EU, s tim da je

ona i posljednja. Euro je od 1.1.1999. preuzeo isti sastav košare valuta kao što je to ima

ECU. Od tog trenturka odgovornost za stabilnost eura preuzima Evropska CB i ona

jedina ima pravo da emituje novac. Pri računanju deviznih kurseva ECU-a na dan

31.12.1998, odnosno neposredno prije uvođenja eura, koristila se redovna procedura. To

znači da su CB zemalja članica utvrdile devizni kurs svojih valuta prema dolaru. Dalji

postupak obračunavanja ECU-a provodio se u tri etape:

- Prva etapa : određivanje deviznih kurseva zemalja članica EU prema dolaru uključujući i

valute koje ne ulaze u ECU

- Druga etapa : obračun deviznih kurseva ECU-a nasuprot dolaru.

- Treća etapa : određivanje deviznih kurseva ECU-a prema participirajućim valutama.

31. Posljednje tri etape u razvoju eura (1990-2002).

Procesmonetarnog ujedinjavanja na prostoru EU ušao je u svoju posljednju etapu u

posljednjoj deceniji 20. vijeka, a taj put je bio pun estabilnosti u svjetskim monetarnim

odnosima i nesuglasicama između svojih članova Unije oko mjera koje je tebalo poduzeti

u cilju pripreme nacionalnih ekonomija za jedinstvenu monetranu uniju. Završni proces

ostvarenja Evropske monetarne unije odvijao se u tri etape, a prva etapa je počela

1.7.1990. Za tu etapu su karaktristični bili napori vezani za punu liberalizaciju kretanja

kapitala kao važan preduslov koačnog monetarnog ujedinjavanja. Drugi važan zadatak

koji je iniciran u prvoj etapi bio je što veća koordinacija ukupne ekonomske politike, a

posebno monetarne i fiskalne. Prema kriterijumima iz Mastrichta proračunski deficit u

svakoj zemlji ne smije preći prag od 3%, a ukupni javni dug 60% u odnosu na društveni

bruto proizvod. Druga etapa započela je 1.1.1994. osnivanjem Evropskog monetarnog

instituta EMI koji je prethodnica Evropskog sistema CB čije se sjedište nalazi u

Frankfurtu. Sljedeći važan događaj u drugoj etapi bila je rezolucija Savjeta Evrope kojom

je odrđeno da se buduća jedinstvena valuta zove euro, a manje jedinice centi. U skladu sa

kriterijumima iz Mastrichta, koje će zemlje sudjelovati i EMU, odnosno u mehanizmu

deviznih kusreva poznatom kao ERM II. Evropsku monetarnu uniju čine sledeće zemlje:

Austrija, Belgija, Francuska, Njemačka, irska, italija, Nizozemska, Španjolska, Portugal,

Luxemburg, Finska. Grčka je pristupila EMU 2001, a u sistemu EMU neće sudjelovati

Britanija, Danska i Švedska. Treća i posljednja etapa se odvijala u dva dijela. Prvi dio je

započeo 1.1.1999. s neopozivim fiksiranjem deviznih kurseva prema Euru i svake valute

međusobno unutar Evropske monetarne unije. Tada je započela zamjena nacionalnih

valuta za EURO i to prije svega u finansijskom sektoru, pri čemu je EURO egzistirao

samo kao knjižni, žiralni novac sve do početka 2002 kada je u opticaj uveden stvarni

(efektivni) novac – novčanice i kovanice.

32. Organizacijska struktura Evropske centralne banke.

Evropska SB je osnovana 1998 i ona je odgovorna za sprovođenje monetarne politike u

Eurozoni. Danas Eurozonu čini 16 država za koje ECB koncipira, a u saradnji s

nacionalnim sjedištem CB i provodi zajedničku monetarnu politiku. Evropski sistem CB

čine Evropske CB i sve CB zemalja članica EU. Evropska CB kreira i provodi monetarnu

politiku. Jedino ona emituje gotov novac i novčanice. Kovanice emituju nacionalne CB

zbog visokih troškova transporta. Ona se brine o stabilnosti deviznog kursa eura, provodi

intervencije na deviznom tržištu, brine o likvidnosti bankarskog sistema, određuje

temeljnu kamatnu stopu. Nacionalne CB provode monetarnu politiku koju je zacrtala

Evropska CB. One upravljaju nacionalnim deviznim rezervama, brinu o stabilnosti

domaćeg bankarskog sistema i ujedno provode nadzor nad njim, brinu o efikasnosti

platnog sistema u zemlji i bave se raznim istraživanjima i vođenjem statistike. Evropska

CB okuplja veći broj subjekata i posjeduje kapital koji su uplatile zemlje članice. Svoje

udjele u kapitalu imaju i države koje još uvijek nisu prihvatile euro iz bilo kojih razloga.