www.brodotrogir.hr

IN MEMORIAMMilovan Domijan, dipl.ing. brodogradnje - (1926. – 2011.)

Od Moskve do TrogiraMilovan Domijan rodio se 13.9.1926.g. u Selcu (Dramalj pokraj Crikvenice).Nakon 2. svjetskog rata studirao je na Fakultetu zrakoplovne tehnike u Moskvi. Splet okolnosti i političkih odnosa između Rusije i tadašnje Jugoslavije natjerao ga je da prekine studij i vrati se u zemlju te upiše studij brodogradnje u Zagrebu.Završetkom studiranja zaposlio se u brodogradilištu Kraljevica. Kada je 1957. trogirski škver tražio stručno pojačanje po tadašnjoj državi, pronašao ga je upravo u Kraljevici u Domijanu.

33 pune godine Nakon obavljenog razgovora, 1.svibnja 1957. ing. Domijan stiže u Trogir u vrijeme kad se inženjere moglo izbrojiti na prste jedne ruke. Počeo je raditi kao šef objekta u Tehničkom uredu nastavljajući kao inženjer - projektant te šef Tehničkog ureda. Dva mandata bio je direktor Novogradnje, a dva mandata generalni direktor brodogradilišta. Od 1984. do 1990. bio je pomoćnik generalnom direktoru. Tako je proveo pune 33 godine u našem škveru upravljajući direktno ili indirektno s brodogradilištem čak 24 godine.

Pionir gradnje za svjetsko tržišteZa njegovo se ime može vezati početak gradnje čeličnih brodova za komercijalno svjetsko tržište. Na svim objektima na kojima je radio, bio je u to vrijeme vodeći inženjer ili jedan od glavnih, vodeći i projektiranja i porinuća. Pun energije, ideja, iskustva, bio je istodobno supervizor, mentor i učitelj, tehnička alfa i omega škvera. Kao uzor svima, uvijek je bio korak ispred svih. Osim tehničkog znanja, bio je čovjek širokih nazora i pogleda izvrsno poznavajući i ekonomiju i financije.

Izvrsno je govorio i ruski jezik što je bilo od velikog značaja u vrijeme kada se rad brodogradilišta temeljio na poslovima s tadašnjim SSSR-om.

Zlatna klauzula U to vrijeme nitko u tadašnjoj državi i malo šire nije radio plivajuće dokove. Budući da je Domijan diplomirao na temu “Plovni dok, nosivosti 6.000 t’’,pokrenuo je inicijativu da se dokovi rade u Trogiru.Krajem 60-tih godina prošlog stoljeća, škver kupuje od Splićana projekt jednog bulk carriera, kad je istodobno i potpisan ugovor s turskim brodovlasnicima za gradnju šest brodova . Ugovor je sadržavao zlatnu klauzulu (vrijednost broda je bila vezana za vrijednost novca odnosno vrijednost zlata). Kako je u vrijeme gradnje brodova došlo do znatnog rasta cijene zlata, narasla je i konačna cijena brodova, pa se slobodno može reći da je to bilo i “zlatno doba škvera’’.

Idealna kombinacija Najveći tehnološki iskorak u brodogradilištu zbio se sredinom 70.-ih godina prošlog stoljeća ,kada je ugovorena gradnja više ferry boat-a. U to vrijeme takvi su brodovi bili najsuvremeniji i nigdje se nisu gradili. Na tim tipovima brodova trogirski brodograditelji su se najviše namučili ,ali su i najviše – naučili. Cijena te muke i tehnološkog iskoraka bila je izuzetno velika dovevši i do najlošijeg poslovnog rezultata u to vrijeme.U jeku ovih problema ing. Domijan postaje generalni direktor vračajući škver u život, i to u kombinaciji gradnje ruskih dokova i švedskih tankera. Tad se pronašla i idealna mjera gradnje specijalnih plovila i brodova za komercijalno tržište.

Vrstan jedriličar I u svojoj najvećoj ljubavi izvan obiteljskog života, jedriličarskom sportu,ostavio je snažan utjecaj na društveni život našega grada prošlog stoljeća, postavši jedan od najuspješnijih i najfascinantnijih trogirskih sportaša prepoznat po neustrašivosti i prodornosti.Četiri puta je osvajao naslov prvaka Jugoslavije u najstarijoj i

Korak ispred svih...

Milovan Domijan

Iz pera Špira Rožića

Skroman, neustrašiv, inovativan. Hodajuća enciklopedija. Uvijek je imao odgovor na sva pitanja. Tako ga slikovito opisuju oni koji su ga poznavali. Čovjek, koji je toliki pečat ostavio kako u našem škveru tako i jedriličarskom svijetu, napustio nas je 21.siječnja 2011.

najelegantnijoj olimpijskoj klasi, klasi Zvijezda. Na istim je natjecanjima uzimao još po jednu srebrnu i brončanu medalju. Naime,oduvijek ga je vukla ljubav prema jedrenju. U Kraljevici je pod okriljem škvera u kojem je našao posao za svoju suprugu Radmilu,dipl.ing. strojarstva i sebe djelovao, za ondašnje prilike jaki, Jedriličarski klub “Val”, koji je samostalno izrađivao jedrilice, uključujući i one vrhunske - Zvijezde. Ta se činjenica pokazala presudnom i na putu do konačnog odredišta – Trogira.

Opčinili ga – uvjeti za jedrenjeNaime,jedreći po jadranskim regatama zbližio se sa Stankom Ninčevićem, jedriličarskim asom tog vremena, koji je uz Maria Fafandjela osvajao sve što se na Jadranu osvojiti moglo. Splićanin Stanko je u to vrijeme radio i živio u Trogiru te jedrio za J.D. “Mosor” (tako se klub tada zvao). Stanko je Milovana opčinio pričama o izvrsnim uvjetima za jedrenje u Trogiru i Milovanu je sinula ideja: “Hajdemo vidjeti!” Dolaskom u Trogir prešao je Čiovski most i skrenuo, ne prema Punti Cubrijana (gdje je škver), nego suprotno, prema Madirazzinom mulu, prema prostorijama starog društva. Vidjevši članove kluba, koji su ga već čekali kao i cijeli arsenal jedrilica među kojima je bilo i nekoliko majstorski izrađenih “stella’’, odluka o zaposlenju je bila trenutačno donesena.“Otišao sam na razgovor u Škver. Uspoređujući ga sa Kraljevicom,trogirski škver mi i nije izgledao baš nešto posebno. Ali pozivu za jedrenje u Trogiru na ovakvim “stellama’’ nisam mogao odoljeti“, prisjetio se tih godina Milovan. Milovan sjeda u Stankovu “stellu’’ kao flokista i već 1957. dohvaća svoju prvu zlatnu medalju na Prvenstvu Jugoslavije.

Potom obojica uviđaju da je najbolje ako nastave svaki za kormilom svoje zvijezde kao suparnici, ali istovremeno i sparing partneri.

Trogirska jedriličarska jezgraVrlo brzo na flok Milovanove zvijezde “Trogirke” 1957.g. dolazi tada kao dječak Ante Tonči Buble. Sve do Stankovog odlaska iz kluba njih dvojica, zajedno sa Vladimirom Tončetićem, predstavljaju kormilarsku jezgru koja trogirsko jedrenje oplemenjuje i diže i na vrhunski europski nivo. Uz to 1958. godine zajedno sa Josipom Geićem pobjeđuje na Mrdujskoj regati. To je vjerojatno jedina pobjeda nekog trogirskog broda na tom antologijskom natjecanju.

Dolazi “Vesna’’Potom se 1959.g. u Trogiru gradi “Vesna“, jedina jedrilica nacionalne klase L5 za potrebe vlastitog Kluba. I ovdje je Domijan kao inženjer preoblikovao izvorne linije tog broda i tako pomogao trogirskim kalafatima izraditi najbolju L5-icu ikada napravljenu. Prvih godina plovidbe L5-ica nije bila najbolji brod države, ali nije ni imala opremu neophodnu za vrhunske rezultate. Naime, u to doba većina jedrilica imala je jedra od običnog platna, takozvane krpaše. Već tada se javljaju jedra sasvim nove tehnologije – dakronska jedra. Kada je trogirska L5-ica dobila dakronska jedra, kakva su imali i konkurenti, počinje serija uzastopnih osvajanja državnih prvenstava. Taj niz je prekinut samo dva puta. Jednom kada je odlukom sudaca praktično ukradena titula državnog prvaka, i drugi put kada se nacionalna klasa L5 ugasila.

Dva nova klupska krstašaSuperiornost tog broda bila je tolika da je naša “Mira“ od milja još i prozvana “Štelerica”. Naravno, to je bila iluzija na jedrilice olimpijske klase Zvijezda koje su po svojoj prirodi vidno brže od standarnih jedrilica L5. To međutim nije važilo i za trogirski brod. L5-ice su kao sporija klasa na regatama uvijek startale 5 minuta poslije jedrilica klase Zvijezda - stella. Po jačim vjetrovima trogirska L5-ica bi redovito u cilj ulazila ispred posljednjih stella, tj. nadoknađivala bi onaj zaostatak od 5 minuta. Tijekom 50-tih godina trogirski jedriličari u škveru sami izrađuju dva klupska krstaša. Prvi je bila “Krupa” sagrađena po originalnom engleskom projektu, jer u to vrijeme naši škverovi baš nisu imali iskustva u gradnji takvih jahti. Kako nisu bili zadovoljni natjecateljskim performansma, Trogirani grade drugi i posljednji takav krstaš “Slavicu”. I ovdje je Domijan stvar uzeo u svoje ruke preoblikovavši formu broda.

Po prvi put državni prvak1962. Domijan u “Vumiru“ po prvi puta postaje državni prvak kao kormilar, a njegov učenik, mladi Tonči Buble, već tada osvaja 2. mjesto sa “Trogirkom“.

Regata u Foši ispred Žudike

“Stelle” u trogirskoj luci ispred škvera

Kako su Milovan Domijan i Josip-Bepo Geić (koji je iza sebe već imao jedan praktično profesionalno odrađen olimpijski ciklus kao flokista) obojica radili u škveru te imali isto radno i slobodno vrijeme i zajedničku ljubav, zajedno počinju i trenirati. U najmodernijoj trogirskoj zvijezdi “Vesni’’ osvajaju naslove prvaka Jugoslavije 1965. i 1968. Od tih vremena Milovan i Bepo ostaju nerazdvojna posada sve do 80-tih kada već u poznim godinama napuštaju natjecateljsko jedrenje.

Legendarna “Slavica’’ Tokom 60-tih godina Trogirani aktivno sudjeluju i na regatama krstaša sa svojom 11-metarskom “Slavicom’’. Tada je najveća i najzahtjevnija regata na Jadranu bila Transjadranska regata kao ogled najboljih talijanskih i jugoslavenskih (hrvatskih posada). Trogirani sa “Slavicom’’ nastupaju na svih 10 regata. Domijan je šest puta bio pri tom kormilar, a “Slavica“ jedna od dva hrvatska najuspješnija krstaša. Tri je puta ovaj brod regatu završavao kao drugoplasirani. Jedna od bitnih komponenti trogirskih uspjeha, pored izvrsne posade, bio je svakako i Domijanov inženjerski doprinos.Običaj na “Slavici“ je bio da posadu čine dva do tri starija i iskusna jedriličara, a preostalih četiri do pet mlađi članovi kluba. Stariji su bili kormilari u smjenama- gvardijama. Mlađi su bili članovi posade koji su upravljali jedrima te održavali red na brodu. Jedna od tih Transjadranskih regata započinjala je svega tjedan dana nakon što se Milovan vratio sa operacije slijepog crijeva. Odlazak na naporno natjecanje je bio prerizičan. Ipak, u posljednji trenutak, Milovan se ukrcao na “Slavicu’’ i otišao na regatu, kao gost koji će regatu samo promatrati iz kokpita. Na jednoj je od etapa zapuhala orkanska bura. Od velikog mora i zaista ekstremne situacije, članovi posade su, jedan po jedan, ispadali iz stroja. Na kraju je trebalo spašavati brod i živote posade. Jedino je Milovan ostao u stanju sposobnosti za upravljanje krstašem. Preuzeo je kormilo i izvukao brod na sigurno. Kasnije se saznalo da je regata prekinuta, a za nekim se brodovima krenulo u akciju spašavanja.

I u sportu – rukovoditelj Kao i u brodogradilištu Milovana je i u jedriličarskom svijetu dopala uloga rukovoditelja. U dva mandata je bio predsjednik kluba. Lijepo se prisjetiti jednog njegovog govora u kojem je sa čežnjom kazivao kako se mora doći do novih prostorija te imati društveni život, u okviru kojeg će se mladi učiti od starih te tako steći svoj drugi dom.

Nakon što je završio karijeru u olimpijskoj zvijezdi ,kupio je svoj vlastiti krstaš - mali, ali tada “veliki’’ i moderni elan 707, tek malo duži od “stelle’’, nastavljajući uživati u jedrenju sa svojom obitelji po cijelom Jadranu.

PrisjećanjaNjegova akoštavanja na jedra u trogirskoj luci sa krstašem po fortunalu maestrala, a bez ijednog jedriličara na kuverti, ni do dan danas nitko nije ponovio.

Nepobjediva L5-tica “Vesna“ na Brijunskoj regati.

„Slavica“ ponos trogirskih jedriličara i brodograditelja

„Slavica“ u regati

“Ako od svih trogirskih jedriličara trebam izdvojiti onog kojem se divim, to je svakako Domijan’’, govori njegov flokista i učenik, Tonči Buble, i sam dvostruki državni prvak u olimpijskim klasama,nastavljajući, ’’Bio je jaka osoba. Ni u najtežim neverama sa “Slavicom’’ kod njega se nije mogla osjetiti nesigurnost, a kamoli strah. Uvijek je imao rješenje za svaki problem. Nikada se nije povlačio. Bio je nesebičan učitelj. Neću zaboraviti naš odlazak na državno prvenstvo 1963.g. u Puli sa “stellama “na jedra! Do Pule i natrag na jedra! Bilo je to doba neimaštine, i ako smo se htjeli natjecati, to je bio jedini izbor. On za kormilom “Vesne’’zajedno sa Dujom Radićem, a ja na kormilu “Vumira’’ sa Špirom Rožićem. Bio sam još maloljetan, takoreći dijete. Došao je kući mom ocu zamolivši ga da me pusti na regatu uvjeravajući ga da će se on brinuti za siguran put do Pule i natrag. U to ste doba na moru rijetko mogli naići na brodove koji bi vam eventualno mogli pomoći u nevolji - bez radio veze ili mobitela. Noći smo spavali u svojim brodovima na štramcima na napuhivanje. Možete li zamisliti kakva je to avantura bila? Kakva želja! I koju je odgovornost preuzeo za

mene koji sam upravljao tako nježnom i zahtjevnom jedrilicom?!“Kada pitate njegovog dugogodišnjeg flokistu i prijatelja Josipa Bepa Geića da u par riječi opiše Milovana, Bepo kaže “ Zamisli čovika koji sedam dana jedri noću, a preko dana odmara na kuverti pod suncem, a da se ni majicom ne pokrije’’.U smiraj svog života promatrao je mlade trogirske jedriličare pri izlasku na more sa balkona svojeg stana na trogirskoj rivi. Redovito se interesirao sa njihov rad i rezultate. Ljeti , kada bi bio boljeg raspoloženja, uz pomoć svoje supruge Radmile, došetao bi do Kluba i sjeo s jedriličarima u društvene prostorije, baš one o kojima je nekada davno sa čežnjom govorio.

Počasni gost 2008. u Splitu se jedri Prvenstvo istočne hemisfere u Zvijezdi, svojevrsno poluprvenstvo svijeta. Između 32 posade, nastupilo je i 13 od 15 onih koji će za nepuna dva mjeseca izaći na start Olimpijskih igara u Kini. U takvim prilikama okupljaju se i najznačajniji ljudi klase zvijezda, takozvani kontinentalni oficiri i počasni gosti. Počasni gosti bili su i trogirski veterani klase zvijezda, Milovan Domijan, Josip Bepo Geić i Ante Tonči Buble. Milovan je bio najstariji počasni gost regate i jedriličar koji je plijenio najveće poštovanje.

Nagrada za životno djeloDva mjeseca poslije dobio je sasvim zasluženu čast i sretnu priliku da zajedno sa svojim flokistom Bepom i srebrnim olimpijcem Vasilijem Žbogarom dodijeli medalje pobjednicima Prvenstva svijeta klase Laser 4.7 u svom vlastitom gradu.Iste su mu godine trogirski jedriličari dodijelili nagradu za životno djelo.Milovan Domijan će svojim životom ostati uzor svim budućim naraštajima jedriličara, i svima onima koji su ga poznavali kao čovjeka koji je cijenioiskrenost i više od svega volio svoju obitelj i - “svoje’’ more.

Trogirske jedrilice pred rivom

Uvijek zajedno, Radmila i Domijan

Domijan sa stelašima - veterani na Prvenstvu istočne hemisfere

Domijan sa svojom posadom na kormilu “Slavice” - odmor u Tršćanskoj luci za vrijeme “Transjadranske regate”