Pariškizapisi i flanerije

Miljenko Domijan

Pariški zapisi i flanerije

Izložba fotografija

22. rujna – 11. listopada 2015.

Studio Moderne galerije “Josip Račić”, ZagrebMinistarstvo kulture RH, Uprava za zaštitu kulturne baštine

Izložba je upriličena u povodu Dana europske baštine

Miljenko Domijan

Sacré-Cœur

Domijanovu  fotografsku izložbu možemo promatrati kao svojevrsni autobiografski iskaz, poput autorovih fragmentarnih dnevničkih zapisa o sudjelovanju u jednom jedinstvenom projektu, kao podsjetnik na poslove i dane, na prostore života i rada. Fotografije time postaju osobni spomenar na jedan povijesni trenutak. Riječ je o sudjelovanju u prezentaciji Hrvatske u Francuskoj u povodu pristupanja Europskoj uniji. S margina autorstva nekoliko dionica projekta Domijan bilježi njihovo ostvarivanje te na taj način od kreatora izložbe postaje njezin gledatelj. Tako je Domijan ovo značajno događanje kojemu je bio među protago-nistima umotao u bodlerovski, devetnaestotoljetni pojam pariško flaniranje. Flaner, umjetnik-šetač, kralj metropole koji u šetnji gradskim ulicama stalno traga za novim, za modernim – onim prolaznim, efemernim, čiju drugu polovicu ispunja vječnost, ljepota i nepromjenjivost.

Svaki susret s Apoksiomenom je uzbudljiv, pogotovo ako je ovako neposredan, u neobičnim okolnostima i kontekstu. Domijan prati njegovo raspakiravanje i sastavljanje, njegovo postavljanje i izlaganje u Louvreu.

I samom autoru je neobično vidjeti ga uglav-ljenog u željezni kavez, kao njegov egzoskelet, kao vanjski gerust. Te fotografije pobuđuju asocijacije u različitim smjerovima: na Frankensteina Mary Shelley, na filmove od Langova Metropolisa do Favreauva Ironmana.  

Na fotografiji koja prikazuje restauratora Louvrea kako sastavlja skulpturu lako vremeplovom zamiš-ljamo isti stav Lisipovih suradnika prije dva tisuć-ljeća - tijelo i njegovi stvaratelji ponovno zajedno.

Domijan slika Apoksiomena okruženog gledate-ljima, postavljenog na najvjerojatniju visinu njegovog postolja i taj odnos proporcija omogućuje doživljaj skulpture u njezinom nekadašnjem posto-janju. Autor pritom zamjećuje i likovno koristi ornament gestike ili kolorističke akcente gledatelja, udahnjujući muzealnom prizoru životnost i svakodnevnicu.

Fotografije pokazuju i zadivljenost glamuroznošću prostora u kojem je Apoxyomène de Croatie izložen: oblikom i prikladnom veličinom, njegovim dekorom i rasvjetom, s korespondencijom barokne

horizontalnom izrezu, između ruku i koljena. Hedonistički aspekt slijede i glave muža i žene s etruščanskog bračnog sarkofaga iz Cerveterija! U Dvorani Michelangela fotografira krajnosti: profil sapete muskulature torza i angularne osi Pobunjenog roba i gracilnost zagrljaja i složene koreografije Canovina Amorova poljupca Psihe. Ne može ni odoljeti ni naturalizmu rimskih imperijalnih portreta tražeći samo kako bi ih mogao najupečat-ljivije izrezati.

Suzuje vidno polje pred antičkom garderobom, pred peplosima i hitonima, tunikama i plaštevima. Fotografira njihove nabore, plastiku koju tvori serijalnost njihovih kanelira.

Logično je da taj opažaj grafizma površine antičke skulpture Domijan primjenjuje i na arhitekturu, pa tako nastaju fotografije rastera opne Peijeve piramide ulaza u Louvre, iznad i ispod zemlje.

U Clunyju, gdje je u okviru kulturnog festivala „Croatie, la voici“, predstavljeno poglavlje hrvatske srednjovjekovne umjetnosti izložbom I oni se zadiviše kojoj je Domijan i suautor, on je kao fotograf suzdržan, gotovo samo dokumentaran. Ograničava se ponajviše na vrijeme prije i poslije izložbe, koja pokazuje vertikalni ili horizontalni format fotografije. Slika neraspakirana djela, kao poklone u celofanu, a zatim aranžman izložbe u kojem ambijent i izlošci funkcioniraju tek kao likovni elementi fotografske kompozicije.

Bilježi i posjet Petit Palaisu. Kao fotograf, on samo stenografira svoje utiske. Izloške okuplja i kadrira u moguće priče: skulpture pred slikama kao i detalje skulptura koje ga privlače mogućom simbolikom ili fotogeničnošću.

Dvije fotografije markiraju krajnosti Domijanova lunjanja Parizom. S jedne strane praktički plavetnilo neba, tek s Coustouovim konjem s početka Champs Elysées i vrhom luksorskog obeliska na Place de la Concorde kao ubikacijom na donjoj margini fotografije, a s druge strane mobil Calderove Spirale pred UNESCO-om, indiciraju raspon Domijanova promišljanja i promatranja. Propanj konja i virtualna trajektorija samo su njegove sažete metafore.

U taj raspon doživljavanja Pariza logično se uklapaju oniričke vedute Hrvoja Šercara. Domijan ga portretira među njegovim posljednjim djelima – koja u kontekstu ove izložbe logično prihvaćamo kao znakovitu ekstenziju Domijanova doživljaja.

Marija Tonković

scenografije i brončane antičke skulpture. Taj se sklad intuitivno nameće, i stoga su većina fotografija totali Marsove rotonde kojom Apoksiomen dominira, slikani u različitim odmacima, većinom vertikalnog kadriranja i simetrične kompozicije. Kada pravi rez, onda je to upravo kako bi istaknuo komplementarni sklad najudaljenijih poetika: čistoće masa i sabranosti klasične skulpture s fantazijom i obiljem dekoracija svodova Rotonde te geometrijski uzorkovanim podom. Njihov kontrapunkt potenciran je odnosom patine bronce i pozlate kupole te dramaturgijom  svjetla.

Svi putovi iz Apoksiomenove Rotonde vode u antologiju skulpture staroga vijeka. Domijan se zaustavlja pred najmarkantnijim djelima: Veneri Miloskoj – upravo restauriranoj i novopostavljenoj, pa Niki Samotračkoj, ali vidi i druge skulpture. U Louvreu zatvorenom za posjetitelje, nalazimo se u Denonovu krilu – u atmosferi Da Vincijeva koda. Domijan frontalno skenira Veneru u vertikalnom formatu, prati njezine ritmove, izrezuje ju sjenom: u totalu od koljena, samo nagi dio, samo glavu u poluprofilu zahvaćajući veliku količinu prostora iznad nje kao kompenzaciju izgubljenoj cjelini djela čime fotografija dobiva neku novu realnost. Gleda ju i postavlja duboko u pozadini kroz mizanscenu skulptura prethodne dvorane 15, s detaljem ruke u prvom planu koji uvodi u taj ansambl-prizor. Autor ju posebno stavlja u kontekst dijaloga s Apolonom, a samog Apolona i prema jednom drugom aktu uz zid stoga nas ne začuđuje kasnije zaustavljanje pred Amorom i Psihom. Jednako tako snima tu skupinu skulptura iz njezina, Venerina očišta, te tako širi format slike i u horizontalni. Domijanu ne promiče ni brončana kopija Lisipovog Herkula, sugerirajući bogate poetičke konotacije s Apoksiomenom.

Sličan je, i naglašeniji, jer mu to motiv omogućava, i takav sekvencijski prilaz Niki Samotračkoj kojoj se divi na vrhu Daruova stubišta, u osi čistog stere-ometrijskog prostora, pod svjetlosnom aureolom okulusa kupole. Izravno joj se približuje do samog njezinog tijela, istiskujući okolni prostor. Obilazi je i slika lateralno vrtlog njenog himationa i raskriljeno krilo, znalački koristeći arhitektonske lukove.

Flanirajući dalje Denonovim krilom Domijan se još se jednom osvrće na Niku iz Daruove dvorane, s praznim stolcima kao kralježnicom, i stiže do treće atrakcije: Mona Lise. Kao i prije, fotografira objektivno total Jokondine dvorane, sa slikom u dnu kao oltarom, te samu sliku s njezinom ogradom i vitrinom.

U Dvorani karijatida, slika rimske mramorne Tri gracije: u totalu i u Domijanu zanimljivom

Muzej ClunyIzložba hrvatske srednjovjekovne umjetnosti, 2012.

Gyulayeva mitra, 14. – 16. st.

Apoksiomen u Louvreu, 2012.

Louvre, Apolon Saurokton, mramorna kopija prema Praksitelu, 350. g. pr. Kr.

Louvre, zbirka antičke skulpture

Louvre: Nika Samotračka, 190. g. pr. Kr.lijevo: Michelangelo, Rob, 1505.

Louvre, Heraklo, 4. st. pr. Kr.lijevo: detalj s istočnog friza Partenona, oko 440. g. pr. Kr.

Cluny, Adam s pročelja južnog transepta Notre-Dame, 1260.lijevo: Louvre, Afrodita Miloska, 2. st. pr. Kr.

Petit Palais, Paul-Albert Bartholomé, detalj sa spomenika J. J. Rousseau, 1907. - 1912.lijevo: Jean-Baptiste Carpeaux, Ugolino, 1861.

Dvorac Écouen, izložba hrvatske renesansne umjetnosti, 2005.

“Ah, lutati po Parizu! Divna i ugodna li života! Šetanje je vegetovanje. Flaniranje je uživanje. Sakupljanje duševnih crta, zanos pred uzvišenim vidicima nesreće, ljubavi, radosti, pred slikama divnim ili kukavnim; to je roniti pogledom do dna tisuće života.”H. de Balzac

prijevod: A. G. Matoš

“Jer je ovaj svijet hram vrlo svet. Kamo je doveden čovjek da posmatra kipove, ne djela ruke smrtne već ona koja misao božanstva učini osjetljiva.”M. de Montaigne

prijevod: A. G. Matoš

Život je flanerija, manje ili više zabavna, šetanje nepoznatim putom, besciljno flaniranje, najviše onda kad tobože imamo cilj.

Da Pariz nije najflaneurskiji, ne bi bio najkulturniji, najduhovitiji, najnonšalantniji grad.

A. G. Matoš

Palača UNESCO-a, izložba crteža Hrvoja Šercara, 2008.

IZLOŽBAMiljenko DomijanPariški zapisi i flanerijefotografije

IZDAVAČModerna galerijaAndrije Hebranga 1, Zagrebwww.moderna-galerija.hr

EDICIJA Studio

ZA IZDAVAČABiserka Rauter Plančić

PREDGOVOR Marija Tonković

DIZAJN KATALOGAMladen Šćerbe

KUSTOSICA IZLOŽBELada Bošnjak Velagić

UREĐIVANJE I ISPIS FOTOGRAFIJADFA Dragutin Škreblin

TISAKPrintera grupa d.o.o.

TEHNIČKA ISPOMOĆIvan Butorac

NAKLADA300 primjeraka

ISBN: 978-953-348-015-2© Moderna galerija, Zagreb

Ostvarenje ove izložbe omogućili su Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Privredna banka Zagreb, glavni pokrovitelj Moderne galerije. Zahvaljujemo.

Miljenko Domijan je konzervator vokacijom, a fotograf potrebom duše i srca. Svojom šestom samostalnom izložbom usudio se fotografijom predstaviti neka vlastita pregnuća u prezentaciji hrvatske kulturne baštine u svjetskoj kulturnoj metropoli. Pariz je pak, flanerskim nervom za svoju, a nadam se i vašu dušu slikopisom zabilježio.

Stud

io M

oder

ne g

aler

ije “J

osip

Rač

ić”

Min

istar

stvo

kul

ture

RH

, Upr

ava

za za

štitu

kul

turn

e ba

štin

e