Michael Coward

BRODOVI SA SERGANA

Michael Coward

BRODOVI SA SERGANA

1

BRODOVI SA SERGANA

2

1

S mjesta pored prozora na kojem je stajao Elgha Zupreniz mogao je vidjeti valovitu površinu malog svijeta kojim je vladao. Bio je to goli, beživotni, bezračni komad kamena koji je rotirao oko umirućeg sunca čija je svjetlost obojila okrugla brda jarko crvenom, a zasjenjene doline rubinski crvenom bojom. Dug pedeset pet kilometara, širok šesnaest i isto toliko dubok. Neplodan, beskoristan ostatak planeta koji se raspao na komadiće prije početka bilježenja vremena. Njegov svijet. Njegovo kraljevstvo. Njegovo vlasništvo.

Namrštio se, velike ralje su se raširile, plavi očnjaci pokazali su se ispod njegovih iskešenih usana. Oči, zle poput zmijskih, počivale su nisko ispod obrva od masivne kosti. Njegova kresta, oštra zbog mladosti, bila je jarko narančasta kao odraz njegovog bijesa. Ruke su mu se zgrčile, stisnuo je šake, pustio pandže, kad je okusio gorčinu očevog humora.

Starac je bio mrtav, inače bi mu pljunuo u lice. Pljunuo je kad ga je vidio na odru, njegovo sedmoro braće šutke je odavalo počast. Njima je stara budala dala planet, bogat i plodan svijet Obraca. Elghi je dao proračunatu uvredu. Asteroid na kome ništa nije moglo rasti. Mali svijet bez zraka, bez vode, na njemu nije bilo ničega osim kamenja, minerala i prerijetkih dragulja za koje se jedino mogla postići visoka cijena. Dragulji do kojih je bilo nemoguće doći bez strojeva i rada.

Pomisao je još raspalila bijes koji je obojio njegovu krestu. Koliba, rudnik koji je jedva radio, oprema koja je jedva mogla davati zrak koji je udisao u šugavom zaklonu. Nešto ograničenih zaliha, primitivan alat, neispravni strojevi, i nedostatak uložaka s gorivom koji bi ih pokrenuli čak i da su ispravni. Njegovo naslijeđe!

Prokleta stara budala!

"Moj gospodaru!" Glas je bio nježno predenje, činilo se kao da gladi prozor. "Neobrađen dragulj je ružna stvar, ali kad se izreže i polira sadrži dragocjenu ljepotu. Tako je i s vašim vlasništvom. Običnom promatraču ono je ništa, neukusna šala, čak i uvreda nekome poput vas tko je odrastao naviknut na prava i privilegije njegovog položaja. Ali stanite na trenutak i razmislite, moj gospodaru. Vaš otac nije bio budala. Kakve bi šanse vi, najmlađi, imali protiv sebične pohlepe vaše braće? Da vam je ostavio Obrac koliko bi prošlo prije izazova?"

Elgha je grleno zarežao. "Bojim li se ja izazova?"

"Naravno da ne, moj gospodaru. Jesam li to rekao? Ali bi li borba bila poštena? Jedan bi pao, možda i više, ali svih sedam?"

Elgha se okrenuo od prozora i zarežao na spomen slabosti. "Sedam i dva puta sedam", zagrmio je. "Sve bi ih rastrgao. Moju braću i sve one koje bi poslali na mene."

Sina Lahari se naklonio i sakrio podsmjeh u očima. Neka velika budala reži i urla; nijedno stvorenje gušterskog podrijetla ne može se nadati kako će nadmašiti inteligenciju

3

čovjeka. A Sina je bio čovjek, unatoč divljim mutacijama koje su mu zašiljile uši i lubanju i lice prekrile pjegavim krznom.

Tiho je rekao: "A ubojice, moj gospodaru? Oni koji bi ubacili otrov u vašu hranu i vino? Vidio sam kako vas vaša braća potajno gledaju. Da ste naslijedili očev svijet bili bi mrtvi za tjedan dana. Ne u ringu poštenom borbom, nego potajno i podlo. Vaš vas otac nije mrzio, moj gospodaru. Želio je sačuvati vaš život. Znao je, kao što ja znam i vaša braća sigurno pretpostavljaju, kako će vam vaše vještine i inteligencija omogućiti iskorištavanje onog što vam je dao kako bi mogli kupiti desetak svjetova koji su svi dobri poput Obraca."

Laži, pomislio je. Starac je iz dna duše mrzio svog razmetljivog, sebičnog potomka. Više je nego jednom prokleo jaje iz kog se izlegao, ali radilo se o stvarima vrjednijima od njegovog života kako bi spomenuo istinu. Umjesto toga morat će se osloniti na lukavstvo, laskanje, želju za većim bogatstvom. A kad budala padne i plod dozrije, bogata žetva bit će njegova.

"Ubojice", uzdahnuo je Elgha. "Usudili bi se?"

"Da, moj gospodaru."

"Protivno svim običajima i tradicijama Obraca. Moja su braća zla, ali - ubojice?"

Pomisao ga je malo šokirala i njegova se kresta malo spustila, plamenonarančasta boja postala je mutnocrvena. Poštena borba bila je jedno, pandža protiv pandže, očnjak protiv očnjaka, trganje i paranje, podizanje nogu kako bi rasporio protivnika, palci u oči. U areni je bio netko i nešto, protivnik kome se nitko nije usudio suprotstaviti, ali potajna prijetnja ubojicama bilo je nešto protiv čega nije imao obrane.

"To bi bilo samo pitanje vremena, moj gospodaru", rekao je Lahari u pokušaju da naglasi željeno. "Ali vaš vas je otac spasio od opasnosti dajući vam ovaj svijet."

Elgha je zarežao, kresta se opet zažarila kad je pogledao kroz prozor.

"Razmislite o onom što to kamenje sadrži. Skupocjene dragulje koji će vam kupiti sve što možete poželjeti.

Bolji svijet za vaše uživanje, podatne žene, ljude koji će ispunjavati svaku vašu zapovijed."

Režanje je otkrilo još plavih očnjaka. "Rugaš se, mačkoliki. Možda si zaboravio na bijes Ghazena. Mi nismo rasa koju je lako iskoristiti. Jesam li budala ako ne vjerujem vlastitim očima? Pričaš o bogatstvu i lagodnom životu, a želiš da gledam goli kamen. U njemu ima dragulja, istina, ali kako doći do njih? S ovime?" Podigao je ruke i ispružio pandže. "Jesam li ja sluga da kopam kamen? Zar ja, plemić Obraca, nemam ponosa?"

"Imate ponosa na bacanje, moj gospodaru", brzo je rekao Lahari.

"Bolje ti je da to nikad ne zaboraviš."

4

"Kako bi ikad mogao zaboraviti?"

Elgha je zarežao, bio je malo smireniji kad se okrenuo od prozora. Unatoč njegovoj odvratnoj pojavi mačkoliki je bio mudar i do sada je dokazao svoje prijateljstvo. Doputovali su njegovim brodom, koji je sada stajao iza kolibe i s trošnom građevinom bio spojen sa zrakom ispunjenom cijevi. I on je prvi uputio smirujuće riječi kad su vijesti o nasljedstvu Elghu natjerale na divljanje hodnicima palače.

Riječi, vino i prošaputani plan, nikad do kraja otkriven, ali s naznakom velikih obećanja. Možda prevelikih obećanja. Čovjek je bio trgovac, kretao se na rubovima dvora, mijenjao je stvari za usluge, dragulje izvađene iz mora i planina Obraca. Nekoliko dragulja, jer Ghazeni nisu voljeli fizički rad. Puno su se više voljeli izležavati na suncu, piti, boriti u areni, slijediti ratničku tradiciju. To, i baviti starim zavadama i poštivati uštogljene formalnosti.

Stvari u kojima je uživao sada su nestale jer nije posjedovao nikakvu zemlju, nikakve farme, ništa što bi mu omogućilo udobnosti na koje je navikao. Mogao je zamisliti frktanje kad njegovo ime bude spomenuto u palači, cerenje i slijeganje ramenima. Elgha Zupreniz - vlasnik kamena.

Pomisao mu je obojila krestu grimiznim plamenom.

"Moj gospodaru", rekao je tiho Lahari, "obeshrabreni ste. Nema potrebe. Šala je namijenjena drugima, ne vama."

"Objasni."

"Hoću, moj gospodaru. Ako ćete mi podariti zadovoljstvo vaše cijenjene pažnje?"

Čekao je dok se Elgha opet okrenuo od prozora i teškim korakom prešao prostoriju. Nosio je blistavu verižnjaču koja je prekrivala njegove prirodne krljušti, metal je padao u dugim trakama s kojih su visjeli bodež, mač, vrećasta masa projektilskog oružja čija je drška bila oblikovana prema njegovoj ruci s pandžama. Trake su bile ukrašene složenim dizajnom perlica i kamenčića, i predstavljale su oznaku njegovog položaja i vidljiv dokaz njegove neustrašivosti. Niz pandži koje su visjele na ogrlici nisko na njegovim prsima bile su trofeji osvojeni u areni kad su njegovi pobijeđeni suparnici radije odlučili izgubiti pandžu nego život. Dvanaest obojenih kresti prikazivale su sudbinu onih koji su nekoć imali puno više hrabrosti nego zdravog razuma.

Barbarin, pomislio je Sina Lahari. Stvorenje radije posvećeno snazi ruku i mišića, nego superiornijoj moći koja je obitavala u ljudskom umu. Proizvod zaostalog svijeta na koji još uvijek nisu utjecali puls i plima prave civilizacije. Pripadnik statične kulture koja se dobro odmjerenim udarcem može razbiti poput stakla. Razbit će se, s vremenom.

Ali prije no što se to dogodi on je namjeravao uloviti svoj plijen.

Sreća, pomislio je. Ništa osim čiste, puke sreće. Godinama je visio na dvoru i čekao ukazivanje prigode. Vrijeme kad će krenuti i naplatiti sve podsmjehe i maltretiranje koje je

5

šutke trpio kako bi ostao živ. Pa, to je sada bilo gotovo. Prigoda je sada bila ovdje. Samo još malo muljaj ovu budalu, zaslijepi ga pohlepom, navedi ga neka se složi i stvar se može smatrati gotovom.

Elgha je zastao pred klupom na kojoj je sjedio. Okrnjeni produžetak jeftine plastike na kojoj je stajalo nekoliko instrumenata, nekoliko grafikona, skala i spektroskop, dva prljava tanjura i do pola puna boca vina. Podigao je bocu, ispraznio ju i spustio ju dolje dovoljnom snagom da razbije staklo.

"Govori", zagrmio je. "Moje strpljenje bliži se kraju."

"Pogledajmo kako stojimo", rekao je Lahari tiho. "Stupit ću u savez s vama, moj gospodaru, jer su naši ciljevi isti. Slažete li se?"

"Pogodba?"

"Da, moj gospodaru." Kresta je, na Laharijevo olakšanje, ostala u neutralnom položaju. Još uvijek nema bijesa, ali ni zadovoljstva. Brzo je nastavio: "Vaš je svijet pustoš i nema neku očitu vrijednost kao što obojica možemo vidjeti, moj gospodaru, ali tako ne mora ostati. Postoje uređaji koji mogu izgraditi ono što želimo, drugi koji će omogućiti zrak i stvoriti gravitaciju. Voda se može dobiti iz kamena, i prostorije za obitavanje mogu se konstruirati ispod površine. Te su stvari često bile izvodljive. Mnoga društva imaju ekonomiju baziranu na svijetu istovjetnom vašemu."

Elgha se namrštio. "Nastavi."

"To traži samo planetarne inženjere. Takvi se ljudi mogu angažirati. Strojevi koje će trebati mogu se kupiti.

Ubrzo ćete brojati dragulje i uživati u onome što vam njihova vrijednost može donijeti. Razmislite o tome, moj gospodaru. Vaše će nasljedstvo procvjetati poput cvijeta u pustinji. Braća koja vas sada preziru razbijat će glave od zavisti."

Primamljiva budućnost, budućnost u kojoj bi mogao uživati, ali okrutna stvarnost smanjila je užitak iščekivanja. Elgha je ispružio pandže.

"A novac, ti crve? Novac kojim ćemo platiti inženjere? Kupiti strojeve?"

"To se može srediti, moj gospodaru. Imam prijatelje. One koji će biti voljni investirati ako su okolnosti povoljne. A možda i vi poznajete nekoga na Obracu tko neće imati ništa protiv stjecanja laganog bogatstva."

Svaka kultura, svugdje, imala je više nego dovoljno takvih ljudi.

"Malo ovdje, malo ondje, i skupi se, moj gospodaru", rekao je Lahari značajno. "I, kao što sam rekao, imam prijatelje."

Pljačkaše poput tebe, pomislio je Elgha. Trgovce i one koji traže tržište za sumnjivu robu, plaćanje u gotovini, bez postavljanja pitanja. Ali on nije imao novca.

6

Lahari je slegnuo ramenima kad je to spomenuo.

"Moji prijatelji mogu biti strpljivi, moj gospodaru. Zbog visokog profita bit će voljni produžiti kredit. To možete prepustiti meni. Sve što mi uistinu treba je vaša potpisana punomoć tako da mogu raditi u vaše ime. Vi ste vlasnik ovog svijeta, moj gospodaru. Imate moć da činite što god želite. Dopustite mi da radim u vaše ime i to nikad nećete požaliti."

Elgha se okrenuo i otišao do prozora. Njegova kresta imala je plavkasti ton zadovoljstva, što je zadovoljniji to će biti plavija. Kroz prozor nije vidio ništa što nije vidio i prije ali je, pod djelovanjem mašte, mogao zamisliti kuće, okna, kupole koje će zadržati zrak, pumpe za vodu, gomile krša, duboke tunele, i dragulje, planine dragulja.

Radnici će ih pronaći. Stvorenja koja će kopati i rovati i vaditi ih s mjesta gdje se nalaze.

Radnici!

Ljudi se mogu angažirati za kratke poslove. Strojevi mogu biti kupljeni kreditom koji će vratiti kad zaradi. Ali ljudi koji će raditi trebat će redovne plaće i rekreaciju. Hranu, vodu, kupanje, liječnika, transport.

Uzdahnuo je.

San je završio, umro je prije no što je oživio. Osim ...?

"Nemate se zbog čega brinuti, moj gospodaru", rekao je Lahari tiho. Činilo se kao da mu je pročitao misli. "Sve se može srediti."

"Sve?"

"Naravno, sve, moj gospodaru."

Elgha Zupreniz želio je vjerovati u to. Želio je biti bogat, da mu zavide, da se naslađuje nad onima koji su se izležavali na suncu na njegovom matičnom svijetu. Svojoj braći, njihovim prijateljima, onima koji su ga sada smatrali propalicom. A ako trgovac to uspije - zašto ne?

Što može izgubiti?

"Trebaš moju potpisanu punomoć, kažeš?"

"Da, tako je, moj gospodaru." Lahari se naklonio kako bi sakrio trijumfu očima. Riba je zagrizla, mamac je progutan, sada samo treba osigurati žetvu. "Izjavu po kojoj postajem vaš opunomoćenik i mogu trgovati i dogovarati poslove u vaše ime. Moji prijatelji -" Zastao je, slegnuo ramenima i raširio ruke. "Ja sam samo trgovac, moj gospodaru. Moja riječ vrijedi, ali u poslu je potrebno više. Moć kralja. Zaštita vladara svijeta. Elgha Zupreniz, gospodar -"

Oklijevao je. "Sergana? Sviđa li vam se ime, moj gospodaru?"

7

Sergan. Dobro je zvučalo, tajanstveno, ime koje se moglo povezati s moći. Elgha Zupreniz se malo uspravio, kresta mu je bila blistavo plava. Gospodar Sergana! Titula vrijedna ponosnog čovjeka. I tko će znati ako je njegov svijet samo komad kamena koji kruži oko umirućeg sunca? I kad dragulji jednog dana donesu bogatstvo koje je priželjkivao tko će mariti?

Podigao je ruku, svjetlost se reflektirala s ispruženih pandži, i Lahari je zadrhtao kad su krenule prema njegovom licu. Ali u gesti nije bilo zlobe. Osjetio je dodir pandži, oštri vrhovi dodirnuli su njegovo krzno, i čuo gromki Elghin glas dok je iznosio svoju odluku.

"Neka bude kao što si obećao. Od ovog trenutka pa nadalje ti si moj izaslanik, moja ruka i moj glas, moja ruka i moje oči. Sada ustani, Sina Lahari, barune Sergana. Imaš puno posla."

Pogodak, pomislio je Lahari dok je izvodio ritualnu gestu poslušnosti koju su zahtijevali gazenski formalni običaji. Stvarni autoritet pod postojećim vladarom postojećeg svijeta. Za dvije godine, najviše tri, bit će bogat.

2

Kapetanu Meeresha bilo je žao što odlazi.

"Bilo je zabavno, Kap. Ne događa se često da u ovom dijelu galaksije imam dobro društvo. Previše rutinskih poslova i muke sa sitnim detaljima. Siguran si kako ne želiš potpisati kao izvršni časnik?"

Kennedy se nasmiješio i zatresao glavom.

"Dio zarade i garantirana plaća? Ne?" Kapetan je pružio ruku. "Pa, pretpostavljam kako znaš što želiš, ali, ako se predomisliš, ponuda će još uvijek važiti. U međuvremenu, puno, puno sreće."

"Puni tovarni prostori i brz povratak." Kennedy se rukovao s kapetanom dok je izgovarao tradicionalan pozdrav onih koji trguju među zvijezdama.

"Oprezno na ulicama", upozorio ga je kapetan na odlasku. "Turgol je opasan svijet."

U ovom dijelu svemira većina svjetova bila je opasna, s gradovima poput džungli i zatvorenim kućama pred nadolazećom noći. Kennedy je napustio svemirsku luku, duge noge nosile su ga pored ograde, lutajućih promatrača, prošaptanih poziva propalica.

"Dug put, gospodine? Jeste li za malo zabave?"

"Dobra hrana, udobni kreveti, društvo ako želite."

"Udvostručite svoju plaću za poštenim stolom."

8

"Navratite u Dvostruki mjesec na brzu zabavu i uzbudljivu akciju. Želite li vodiča?"

"Ne."

"Sigurni ste, gospodine?" Propalica se približio, položio je ruku na Kennedyjevu. "Nemojte propustiti prigodu dok ju još imate."

Kennedy je spustio pogled na usko lice, zakrvavljene oči i tanke usne. Hladno je rekao: "Dat ću ti jednu priliku. Skini šapu s moje ruke ili ću ti slomiti vrat."

Propalitet je na trenutak gledao odlučno lice, hladne oči, a onda hitro spustio ruku i cvileći ustuknuo.

"Nisam vas želio uvrijediti, gospodine. Samo sam htio pomoći. Nema potrebe za grubostima."

Kennedy je nastavio dalje, pored osvijetljenog područja koje se nalazilo uz luku, okupljenih besposličara, prema labirintu uskih ulica i uličica. To je navodno bila ludost, nijedan običan čovjek ne bi noću lutao ušljivim ulicama Tulgola, ali Kennedyju se žurilo i on nije bio običan čovjek.

Čak je i tijekom hoda instinktivno napeto osluškivao oko sebe, pogledom je šarao lijevo-desno, primijetio je svjetiljku obješenu iznad crnog otvora prolaza, vrata koja su se zatvorila kad je prišao, sjenu koja je kliznula ispred njega i prividno isparila.

Na ovakvom se mjestu mogao očekivati noćni život. Poput mnogih svjetova sličnih njemu, Tulgol se sa zalaskom sunca mijenjao. Onda su pošteni ljudi ostajali kod kuće ili su se držali jarko osvijetljenih glavnih ulica, i za kretanje koristili vozila, ponekad s oružanom pratnjom. Čak su se i onda klonili uličica i slabo, ili nikako, osvijetljenih prolaza, gdje su zvijezde blistale između vrhova zgrada koji su se gotovo dodirivali jer su bili nagnuti pod nevjerojatnim kutovima. Samo je sektor posvećen sintetskoj zabavi bio jarko osvijetljen i pun života, dio pun taverni i mjesta za zabavu za one kojima je bilo dosadno nakon dugih letova kroz mračnu prazninu svemira, ili druge, kojima je bilo manje dosadno, ali s većim apetitima. Bogatim trgovcima, putnicima, ili mladim sinovima i kćerima uglednih trgovaca koji su bježali iz zaštićenog života kako bi okusili zabranjeno voće.

Na takvom bi mjestu Kennedy bio siguran - ako izuzmemo razbojnike koji bi ga na razne načine pokušali opljačkati. Ali ovdje, u ovim mračnim i krivudavim uličicama, vrebao je život nekarakterističan za civilizirane svjetove. Ljudi koji su izlazili s tamom, inteligentne zvijeri okrutnije od bilo kog grabežljivca u prirodi. Neki od njih su bili očajni, prisiljeni uzeti što im se pruži kako bi preživjeli. Drugi, manje očajni, bavili su se ubijanjem zbog lake zarade ili su jednostavno iskazivali svoje drogom prouzročene žudnje.

Opak svijet, ovdje na rubu civiliziranog dijela galaksije, gdje su se samo snažni mogli nadati preživljavanju i gdje nije bilo mjesta za slabe i nježne.

9

Kennedy je već bio na takvim mjestima i bio je navikao na njih. Ispod crne boje njegove tunike i hlača, obrubljenih zlatnom bojom, mišići puni energije su se napinjali i opuštali. Iznad širokih ramena uzdizao se snažan vrat, njegova široka brada, i oči ispod ravnih obrva. Uha su mu bila mala, priljubljena uz glavu, a usne, sada naborane od smiješka, mogle su postati okrutne.

Čuo je blagi šum pokreta, grebanje čizme po betonu, brz izdisaj negdje iza sebe. Bez mijenjanja brzine kretanja krenuo je prema prolazu ispunjenom blagom svjetlošću. Svjetlost je dolazila od svjetiljaka obješenih iza obojenih kristala, ispunjavala je tminu šarenilom, crvenom, zelenom, plavom, vatrenojantarnom i tamnosmeđom, a iza svjetlosti sjene su bile crne.

Opet se čuo zvuk potajnog kretanja, trčanja, čizama omotanih krpama, ubrzanog disanja. Kennedy se nije okrenuo, vjerovao je kako će njegova osjetila locirati zvuk. Iza, naravno, oko dvadeset pet metara u desno. Ako čovjek jurne bit će sasvim dovoljno vremena da se okrene i sredi ga. Veća je opasnost ležala ispred njega gdje je blaga svjetlost nestajala i ustupala mjesto mrklom mraku.

Uličica je onda izašla na mali trg s kojeg je vodilo još uličica, od kojih će jednom krenuti.

Kad je stigao do kraja uličice s njegove desne strane čuo je zvižduk. Bio je tih, treperav, muzikalan kao da ga je proizvela noćna ptica. Ponovio se sprijeda, iz uličice kojom je namjeravao krenuti. Oprezan čovjek, nervozan, pomalo prestrašen, instinktivno bi krenuo lijevo kako bi se udaljio od zagonetnih zvukova. To je bio plan onih koji su vrebali u tami.

Nisu znali koga vrebaju.

Kennedy je nastavio planiranim putom, napeto je osluškivao; koncentrirano je zurio u tamu. Imao je dobar noćni vid. Vidio je siluetu pored zida, ruku koja se podiže, toljaga koju je držala bila je na vrhu otežana olovom. Prije no što je stigla udariti jurnuo je naprijed, stisnuo je lijevu šaku i zamahnuo, desnu ruku je podigao kako bi zgrabio oružje. Osjetio je mekoću trbuha gdje je šaka udarila, i izdisaj smrdljivog zraka kad se čovjek zgrčio; onda se toljaga našla u njegovoj ruci, podigao ju je i spustio kako bi smrskao lubanju.

Dok je čovjek padao Kennedy se okrenuo i pojurio prema siluetama koje su navirale iz tmine.

Primijetio je lice na svjetlosti uličice, podignutu ruku, bljesak metala pištolja. Toljaga je zazviždala kad ju je bacio, pogodila je blijedo lice uz tupi zvuk i pretvorila nos i usta u krvavu masku.

Čovjek je povikao: "Karne!"

Drugi, dublji glas, je zarežao: "Zaboravi na njega, budalo! Sredi metu!"

Najmanje dvojica. Ako doda onog koji ga je pratio, i onog koji je zviždao, Kennedy je znao kako se suprotstavlja najmanje četvorici ljudi. Zviždač će biti iza njega, onaj koji ga je

10

pratio s lijeva. Možda su naoružani projektilima i laserima, toljagama i noževima sigurno. Ako bude čekao grupirat će se, složno krenuti, jurnuti da ga ubiju, sada još žešće kad im je sredio nekoliko kolega.

Kennedy im nije dao prigodu.

Dok je još bacao toljagu jurnuo je naprijed i njegov hitri um procjenjivao je situaciju. Čovjek koji je držao pištolj bio je zgrčen, ruke je držao na smrskanom licu, kašljao je i vrištao od prodornog bola. On može čekati. Druga dvojica, u blizini tame, nisu mogla čekati. Prije no što su postali svjesni toga, Kennedy se našao između njih, napeo je mišiće, čvrsti rubovi njegovih dlanova postali su smrtonosno oružje.

Zamahnuo je, osjetio lomljenje grkljana, udario još jednom kako bi do kraja smrskao grlo i vrat. Odskočio je od čovjeka, mrtvog, ali još uvijek na nogama, i primijetio odbljesak čelika kad je oštrica noža krenula prema njegovom trbuhu. Vrh mu je dotaknuo košulju, onda je zgrabio ruku s nožem i snažno udario desnom nogom. Dok je čovjek vrištao i padao Kennedy mu je zavrnuo ruku u kojoj je držao nož, osjetio lomljenje kosti, i odskočio unatrag kad je toljaga prozviždala mjestom gdje se prije sekunde nalazila njegova glava.

Čovjek koji ga je pratio uličicama, gotovo nečujan u svojim krpama omotanim čizmama, razjapio je usta dok je pokušavao uhvatiti ravnotežu. Blaga svjetlost iz osvijetljenog prolaza otkrila je naduto lice prepuno ožiljaka, zamršenu kosu, oči blistave od luđačke mržnje. Njihova svjetlost nestala je nakon Kennedyjevog udarca bridom dlana u grlo.

Tri mrtva i dva povrijeđena, ali čovjek sa smrskanim licem držao je pištolj i još ga je uvijek mogao upotrijebiti. Kennedy se nastavio kretati, plesao je na vrhovima prstiju, oči su pretraživale tamu. Ugledao je pištolj, ruku koja je posezala za njim, okrvavljeno lice i prodoran pogled. Kad se oružje podiglo, skočio je naprijed, zgrabio ruku s oružjem, i uspravio se kad je desnom rukom udario vitalnu točku. Odnekud straga čuo je zvuk trčanja, zvuk krajnjeg naprezanja nogu i pluća.

Posljednji čovjek bježi, prestravljen cijenom koju su njegovi prijatelji platili za ovu noćnu pustolovinu.

Kennedy je hladno pogledao mrtvace. Nije osjećao žaljenje, samilost, ili tugu zbog onoga što je učinio. Ovi bi ga ljudi ubili, razodjenuli ga i možda ga osakatili i unakazili, čak i oslijepili, ostavili bi ga da nemoćno leži i jeca u agoniji. I prije je vidio ovakve stvari, bespomoćne žrtve lutajućih bandi koje su bile stravični podsjetnik na njihov uspješan lov.

"Gospodine!" Glas je bio prožet agonijom. "Za ime Božje, gospodine!"

Povrijeđeni čovjek sada je stajao, cijelu je ruku držao na trbuhu. Kennedy se namrštio. Čovjek se nije trebao dignuti; udarac kojeg mu je zadao sigurno je promašio cilj za centimetar. To ili je čovjek nosio zaštitu.

11

"Molim vas, gospodine!" Glas je jače zacvilio kad je Kennedy krenuo naprijed. "Nisam znao. Rekli su mi kako je to samo otmica. Udarac po glavi i to je sve. To je sve što smo namjeravali. Kunem se!"

Kennedy je podigao ruku. Čovjek je bio gamad, i gamad je trebalo istrijebiti.

"Za ime Božje!" Vrisnuo je. "Nemojte me tako gledati! Kažem vam da vas nismo namjeravali ozbiljno povrijediti. Ja - molim vas, gospodine. Nemojte me ubiti! Nemojte!"

Preklinjanje stvorenja koje želi živjeti. Koje je željelo hodati na suncu, mirisati zrak i gledati predivne boje zore i sutona. Koje je sada očekivalo smrt, hladnu, učinkovitu i zasluženu.

Na koljenima, čovjek je rekao: "Skapavao sam od gladi. Nisam imao novca, nisam imao posao, ništa čemu bi se nadao. Samo otmica, rekli su. Ništa više. Nikakve teže povrede. Dugovali ste novac i šef je rekao kako vas želi vidjeti. To je sve. Molim vas, gospodine. Nisam znao da nose pištolje. Karn je rekao -"

"Karn?"

"Onaj tamo. Onaj s pištoljem. On je bio šef. Ja sam trebao dobiti deset creltena za pomoć."

"Što su rekli, tko me je želio vidjeti?"

"Ne znam."

"Ne laži!" Kennedy se nadnio nad kleknutog čovjeka, lice mu je bilo kao od kamena dok je dijelom osjetila osluškivao u potrazi za nekim znakom nove opasnosti. "Nisi mogao znati kako Karn neće biti povrijeđen. Što se onda trebalo dogoditi?"

"Ne znam", ponovio je čovjek. "Kunem se, gospodine, jednostavno ne znam. Bili su drugi -" Bacio je pogled na leševe, zgrčene gomile na kamenu. "Možda su oni znali, ali ja nisam. Ja sam bio samo par ruku."

Par ruku i nož koji je bio voljan upotrijebiti. Pokušao upotrijebiti.

Čovjek je vrisnuo kad je ugledao lice, prodoran pogled, okrutna usta. Gledao je porotu, suca i krvnika i to je znao. U tom trenutku Kennedy je bio nešto više od čovjeka. Bio je stvorenje koje je mrzilo bespotrebno nasilje, koje je posvetilo život zaštiti slabijih i stvaranju pristojnog života za sve. Za njega je klečeće stvorenje bilo odvratan smrad, stvor kojeg je trebalo uništiti bez razmišljanja ili grižnje savjesti.

Postojao je samo jedan način na koji je čovjek mogao spasiti vlastiti život.

"Pričaj", zarežao je Kennedy. "Reci mi zašto ste me lovili i zašto ste me tražili. Želim znati tko te angažirao i zašto. Kamo ste me trebali odvesti ako me svladate. Govori, proklet bio! Govori!"

12

Prije je osjetio nego čuo tihi udarac spuštanja čizme na kamen. U trenu se pokrenuo, odskočio unatrag i u zraku okrenuo prema zvuku. Vatra je sijevnula iz mračne uličice, plameno koplje koje je poput munje krenulo, ne prema njemu nego prema klečećem čovjeku.

Prsa su mu planula, eksplozija mu je razorila prsa i spalila pluća, odbacila ga je unatrag gdje je ostao nepomično ležati tupog pogleda i razjapljenih usta koja, iako otvorena, više nikad neće ispustiti nikakav glas.

Prije no što su odjeci zamrli Kennedy se pokrenuo, jurnuo je s mjesta gdje je stajao, sagnuo se, zgrabio pištolj s mjesta gdje je ležao pored čovjeka koji ga je pokušao upotrijebiti, i poginuo pokušavajući. Priljubio se uz zaštitu zida, čekao je, pogledom je istraživao tamu, prsta spremnog na okidaču.

Čuo je odjek čizama, grebanje kao da je nešto metalno dodirnulo kamen. Opalio je, zakotrljao se, opet opalio. Plamen je buknuo na dva mjesta u uličici. Čuo je krik, uzdah bola, a onda zvuk trčanja.

Ustao je, čekao, osluškivao, ali više nije bilo ničega. Osim blage svjetlosti šarenih prozora koja je osvjetljavala noć poput duge. I blistanja udaljenih zvijezda na nebu. Mrtvi su ležali tamo gdje su pali, šutljivi pokazatelji okrutne učinkovitosti čovjeka kojeg su pokušali srediti.

3

Vrata su bila postavljena duboko u kamen, debelo drvo ojačano željezom, mali prozorčić bio je prekriven debelim rešetkama. Kennedy je pokucao po drvu cijevi pištolja koji je uzeo, pričekao i ponovio signal. Prozorčić se otvorio i pojavilo se svjetlo, ugledao je ogledalo i u njemu odraz lica.

Agent Westcliffe bio je oprezan čovjek. "Kap!" Izgledao je zapanjeno. "Što -" "Otvori!" Kennedyju se nije sviđala svjetlost, meta koju je predstavljao. "Brzo!"

Svjetlo se ugasilo, vrata su se otvorila i on je ušao u polumračni hodnik. Šarke su zaškripale i Westcliffe je stao ispred svog gosta. Bio je punašan, tijelo mu je bilo bucmasto ispod ukrašenog ogrtača, na bosim nogama imao je kožne papuče. Imao je dugu kosu, obojenu u blistavoazurnu, sa srebrnim pramenovima. Na rukama je imao dragulje, nokti su bili dugi i obojani purpurnom. Izgledao je upravo onako kako se predstavljao, bogati trgovac koji radi s rijetkim začinima. Samo je pištolj u njegovoj ruci odudarao od lika koji je glumio.

Rekao je: "Nisam te očekivao tako skoro, Kap. Upravo sam se spremao na spavanje."

"Jesi li sam?"

"Imam dvoje slugu - oboje već odavno spavaju."

"Siguran si u to?"

13

"Siguran." Westcliffe se namrštio. "Žive u vlastitom dijelu kuće iza zaključanih vrata. Ne želim da znaju više od neophodnog." Glas mu je postao vedriji, nasmiješio se i ispružio ruku. "K vragu, Kap, lijepo je vidjeti te."

Kennedy je pogledao pištolj.

"Oprosti." Westcliffe ga je ubacio u džep ogrtača i ispružio ruku. Njegovi prsti su, kao i ostatak tijela, bili salasti, ali ispod sala nalazili su se mišići. "Definitivno nisi gubio vrijeme."

"Rekao si da je hitno", podsjetio ga je Kennedy. "Barem su mi tako rekli. Ulovio sam prvi raspoloživi brod, dobio posao kao pomoćni strojar, i nedavno stigao. Gdje možemo razgovarati?"

Westcliffe ga je poveo u sobu, veliku prostoriju ispunjenu knjigama, radnim stolom u sredini, mekim sagovima na podu, stolovima s vazama, kipovima, vrijednim predmetima. Uzeo je vrč koji je stajao pored kristalnih pehara, nalio vino i dao jedan pehar svom gostu. Razrogačio je oči kad je ugledao nešto što je u tmini hodnika bilo nevidljivo, poderotinu na košulji i mrlje krvi.

"Problemi, Kap?"

"Neki su me ljudi pokušali zaskočiti na putu iz luke." Kennedy je dodirnuo jednu mrlju i ugledao crvenilo krvi. Od čovjeka kome je razbio glavu, pretpostavio je, ili onog s pištoljem. Položio ga je na stol i kušao vino.

"Naoružani ljudi?" Westcliffe je pogledao oružje. Izvadio je okvir i pogledao streljivo. Tanka zrna sivkaste supstance. Projektili koji su pri udaru koristili svu svoju kinetičku energiju. "Jeftino", prokomentirao je. "Cijev je skomirana, okidač je istrošen. Možeš pogoditi nekoga iz blizine, ali beskoristan je na većim udaljenostima. Dat ću ti bolji prije no što odeš."

Kennedy je otpio vino. Bilo je blijedozeleno i imalo je miris travnjaka, okus mente. "Hoće li mi trebati?"

"Na Tulgolu se ludo kretati nenaoružan." Westcliffe je bio odrješit. "Nosi pištolj i neka znaju kako ga imaš. Upotrijebi ga ako moraš. K vragu, Kap, pa znaš to."

Kennedy je to znao, ali pomoćni strojari ne nose oružje, i on je želio biti u skladu s ulogom. Putnik koji luta svjetovima bezakonja. Čovjek koji je slučajno stigao na Tulgol i kome će trebati vremena za privikavanje na lokalne običaje.

Zamišljeno je rekao: "Ljudi koji su me napali željeli su me zarobiti, ne ubiti. Barem mi je tako jedan od njih rekao. Možda je govorio istinu. Nisam imao vremena kako bi saznao." Otpio je još malo vina. "S druge strane, možda su me očekivali. Mogli su me vidjeti kad sam sletio i pratili me kako bi me ubili. U tom slučaju kod tebe negdje curi."

"Ne."

"Kako možeš biti siguran? Na Tulgolu nema špijuna?"

14

"Ima ih previše, ali pobrinuo sam se za sve i nitko nije mogao znati da dolaziš. K vragu, Kap, čak ni ja nisam znao. Da sam znao poslao bi ljude u luku."

Zbog čega je Kennedy i putovao na navedeni način. Agenti, čak i iskusni poput Westcliffea ponekad su previdjeli očito. Kennedy ga je gledao dok si je nalijevao još vina. Na sigurnom, okružen udobnošću, i vrlo bogat za ovaj svijet. Ambiciozan čovjek mogao bi zaboraviti kome treba biti odan i doći u iskušenje kako bi svoj položaj iskoristio u vlastite svrhe. To se već događalo, i vrlo se lako može ponoviti. Ljudi, bez obzira koliko bili odani na početku svoje službe, mogu biti korumpirani i iskvareni samim okruženjem u kome su radili.

Takvi ljudi nisu dugo živjeli.

Je li Westcliffe jedan od njih? Kennedy je sumnjao u to, iako je uvijek postojala mogućnost. Već su radili zajedno i dobro je znao čeličnu odlučnost koja se krila ispod fasade bucmastog čovjeka. Ali napad u uličici ipak se mora razjasniti.

"Događa se", rekao je Westcliffe mrko, kad je Kennedy nastavio razgovor o tome. "Vraški prečesto. Ubijaju ljude, sakate, ostavljaju u kanalima. Razlog je većinom pohlepa. Neoprezan čovjek, hitar napad, i gol je i opljačkan. Ako je sretan to je sve što je izgubio." Opet je napunio svoj pehar, a kad ga je spuštao primijetio je Kennedyjev pogled. "Navika", objasnio je. "U krugovima u kojima se moram kretati pijenje je društveni običaj. Najviše poslova se sklapa uz piće. Trik je napiti drugog čovjeka, a da ti ostaneš trijezan." Potapšao se po okruglom trbuhu. "Imam vraški kapacitet, barem tako ja mislim. Salo pomaže, naravno, to i vježba."

"Dobro je za zimu", rekao je Kennedy suho.

"Dođu i prođu."

"A ti?"

"Ja radim za Zemlju", rekao je Westcliffe ravnodušno. "Kao i ti, Kap. I to nikad nisam zaboravio."

Kennedy je dovršio vino. Spustio je pehar i rekao: "Ispitivao sam jednog od ljudi koji su me napali kad ga je ubio netko tko je vrebao iz tame. Uzvratio sam vatru i možda sam ga ranio. To nije važno. Važan je razlog zbog kojeg je taj čovjek morao biti ubijen. Netko mu je želio zatvoriti usta. Zašto?"

Westcliffe je slegnuo ramenima. "Nemam pojma."

"Možeš pretpostaviti. Bi li uobičajena noćna banda bila tako organizirana?"

"Ne."

"Tako sam si i mislio. Znači, to nije mogla biti obična pljačka. Uvijek postoji mogućnost da me netko prepoznao kad sam napuštao luku, ali ako su me samo željeli ubiti, čemu napad? Mogli su me ustrijeliti s desetak mjesta. Jedan čovjek s pištoljem mogao se pobrinuti za to." Kennedy je bacio pogled na pištolj na stolu. "Taj pištolj. Znači možemo

15

eliminirati pokušaj ubojstva. Napad ne odgovara uobičajenoj pljački. Znači oni su bili skupina narkića u potrazi za uzbuđenjem ili nečim drugim." Zastao je, a onda dodao: "A narkići ne bi imali čovjeka koji vreba u mraku kako bi likvidirao nekoga tko želi progovoriti. I, što nam ostaje?"

Pitanje je bilo retoričko; znao je odgovor prije no što je Westcliffe izgovorio riječ.

"Ropstvo."

"Na Tulgolu?"

"Na Tulgolu i drugim svjetovima." Westcliffe je sjeo za stol, odjednom je ostario, izgledalo je kao da su mu oči potonule u duplje. "Previše je ljudi nestalo, Kap, ovdje i na drugim planetima. Ljudi uvijek nestaju, to znam. Odlaze, umiru, nestaju kako bi se ponekad opet pojavili, ali češće se više nikada za njih ne čuje. Ali u posljednje vrijeme bilo ih je previše, i uvijek isti tip. Mladići, uglavnom, zdravi, snažni, svemirski letači, radnici, čak i sluge. Jednostavno nestanu. A ima još nešto."

Otvorio je ladicu stola i posegnuo rukom. Kad ju je izvukao, držao je gomilu žive vatre.

"Gledaj!" Na stol je bacio desetak dragulja.

Kennedy se nagnuo naprijed, udahnuo je, i zaškiljio dok je promatrao dragulje. Bili su okrugli, blistavi, svjetlost se s površine reflektirala u mnoštvu boja poput duge. Uzeo je jednog, okrenuo ga prema svjetlu i vršcima prstiju opipao površinu. Podigao je pištolj sa stola i s cijevi kucnuo po površini dragulja.

"Chombite?"

"Da", rekao je Westcliffe.

Kennedy je opet kucnuo po dragulju, poslušao zvuk i znao kako među prstima jedne ruke drži malo bogatstvo. Dragulj je bio prekrasan, ali bio je puno više od ukrasa za bogatu ženu ili dokazivanje bogatstva debelog trgovca. Kristalna struktura bila je sposobna primiti beskonačnu količinu podataka. Ovaj koji je držao u rukama mogao je zamijeniti konvencionalnu memoriju kompjutora, djelovati kao napajanje i relejni mehanizam najsofisticiranije opreme.

"Pojavljuju se na tržištu", mrko je rekao Westcliffe. "U slobodnoj prodaji. Kupio sam koliko sam mogao u granicama mog tobožnjeg bogatstva, više bi bilo sumnjivo, ali vražjim stvarima nema kraja."

Kennedy je tiho pitao: "Sintetski?"

"Prirodni." Westcliffe je rukom pokrio dragulje. "Testirao sam ih na desetke načina i nema sumnje. Savršeno su rezani i polirani kako bi svi bili identični." Podigao je dragulje i ispuštao ih iz ruke u ruku. Šarena svjetlost reflektirala mu se u očima i na glatkim obrazima. "Chombite, Kap. Nevolja."

16

Više od nevolje, mrko je pomislio Kennedy. Žena bi prodala dušu kako bi imala par naušnica, muškarac bi radio desetljeće kako bi jednog nosio na prstenu, ali takva su razmišljanja bila bezopasna. Problemi će doći s potlačenih svjetova, vladara željnih moći, kultura posvećenih rušenju donesenih zakona. Chombite će im dati stvari koje nemaju, svemirske brodove s kompjutoriziranim sustavima, relejne postaje, prislušne uređaje koji će otvoriti vrata uspjeha. I više.

Komadić chombitea u sustavu za navođenje nuklearnog projektila vodio bi ga kroz pustoš svemira do bilo kojeg prethodno određenog cilja. Energija dragulja hranila bi strojeve koji bi pogonili brodove brže od svjetlosti. Moć. Prava moć. Moć koja bi natjerala svjetove da slušaju svaki hir vladara poludjelog od paranoje. Slušaju ili budu uništeni.

Kennedy je vratio dragulj na stol i pitao: "Izvor?"

"Nepoznat." Westcliffe je raširio ruke. "Pokušao sam, Kap. Moji ljudi su se raspitivali i plaćali za glasine. Mito, ucjena, što god želiš, sve sam pokušao. Bezuspješno. Ako itko zna izvor, ne priča. Zemlja je provjerila sve poznate izvore, ali ovi dragulji nisu došli od njih. Znaš kakvo je osiguranje na tim mjestima: ne možeš izaći ni sa zrncem prašine, a kamoli s ovako velikim draguljima. A ja ih imam desetak. Netko drugi mogao bi imati više. Svaki bogati trgovac želi po jednog za suprugu i kćer. Za ono što ovi vrijede ovdje, u ovom gradu, mogao bih u mirovinu i kupiti imanje na jednom od Unutarnjih Svjetova." Zastao je i tiho dodao: "Bog zna koliko bi donijeli na svijetu poput Zada. Dvostruko, možda? Trostruko? Tko zna?"

"Na Zadu bi dobio obećanja, laži, oduzeli bi ti dragulje i umjesto novca dobio bi sprave za mučenje. Rekao bi im gdje ih mogu još pronaći ili bi umro vrišteći u agoniji." Kennedy gaje mrko gledao ravno u oči. "Želiš li pokušati?"

Westcliffe je zatresao glavom. "Ja ne, ali drugi? Toga se bojim, Kap. Onog čega se i Zemlja boji. Jednom kad luđak poput princa od Zada sazna što je dostupno nastat će pakao. Prodat će svoj svijet za brodove, ljudstvo i projektile, a onda će uništavati svojim dijelom galaksije. A on nije jedini. Mogu se sjetiti još barem desetak, bijedni vladari malih svjetova s idejama iznad njihovih mogućnosti. Daj im chombite i dao si im moć da počnu rat. Obojica znamo što će se onda dogoditi."

Krhka savezništva će puknuti. Krv i smrt ogrnut će zvijezde. Pod prijetnjom rata nastat će sumnja i nepovjerenje. Majmun je relativno bezopasan kad je naoružan samo toljagom. Daj mu pušku i postao je opasan. Daj mu atomsku bombu i čovjek ima razloga za strah. Strah kojeg se može riješiti jedino uništenjem majmuna.

A ... ako majmun ima prijatelje?

Još više razaranja.

Možda i razaranje bez kraja.

17

Kennedy je pomislio na parkove i mjesta za rekreaciju, napučene gradove, srce i središte zemaljske sfere koje je dio galaksije držalo u uzdama civilizacije. Na Unutarnjim Svjetovima ljudi nisu morali nositi oružje. Žene su bile sigurne. Djeca su mogla rasti bezbrižno i veselo. Dug, težak uspon iz krvavog blata napokon je završio i novi su ciljevi zamijenili stare. Ali Zemlja nije bila stari svijet koji je sanjario na suncu. Mir je izboren uz stravičnu cijenu, i lekciju koja će se teško zaboraviti.

Neprestana budnost cijena je slobode.

A Zemlja je imala namjeru ostati slobodna.

Što je bio i razlog zašto su agenti poput Westcliffea živjeli na svjetovima raštrkanima galaksijom, a drugi agenti, neovisni zemaljski izaslanici poput Kennedyja, radili ono što su ovi prvi nisu mogli.

Rekao je: "Nestali ljudi i chombite iz nepoznatog izvora. Ima li još nešto?"

"Dva su broda nestala u sektoru Tormas." Westcliffe je iz svog stola izvadio karte, izvješća i gomilu grafikona.

"U tom se području nalaze mali, zaostali planeti, tradicionalne kulture, nasljedna vlast, takve stvari. Ima nešto malo rudnika i slabe industrije. Slobodni trgovci zarađuju za život radeći za razne kulture, prevozeći zalihe, kao distributeri specijaliziranih strojeva, uobičajene stvari. Nestala su najmanje dva broda. Krenuli su i nikad nisu stigli na odredišta." Slegnuo je ramenima. "To samo po sebi nije jako neobično. Tamošnji brodovi nisu ništa posebno, većina je u stvari spremna za otpad. Ipak, oni koji su nestali nosili su rudarsku opremu."

"Piratstvo?"

"Nije neuobičajeno u Tormasu. Vrijedan teret poziv je nevolji. Ali tko bi želio ukrasti rudarsku opremu?"

"Puno ljudi", rekao je Kennedy. "Ako znaju gdje ju prodati."

"To sam i ja pomislio." Westcliffe je zurio u svoje papire. "Poslao sam čovjeka kako bi što više saznao. Ardena Hensacka. Znaš ga?"

Kennedy je zatresao glavom.

"Bio je moj pomoćnik. Poslan je na uvježbavanje i kao moguća zamjena. Simpatičan mladić, ambiciozan. Nisam imao sina, Kap, i -" Westcliffe je zastao, i zatresao glavom. "Pa, to sada nije bitno. Nestao je."

"Otet?"

"Nadam se. Ne sviđa mi se alternativa. Možda je postavio jedno pitanje previše, ili se možda izbrbljao. Ako je tako, sigurno je mrtav. Tada sam zatražio pomoć. Ta je stvar prevelika za mene, Kap."

18

A to nije ni bio njegov posao. Westcliffe je bio oči, uši i pomoćnik. Već je učinio previše slanjem svog pomoćnika, riskiranjem razotkrivanja vlastitog identiteta zbog znatiželje, možda. Kennedy se nadao kako nije ništa više od toga. Dobri su agenti bili rijetki, a Westcliffe je bio jedan od najboljih. Ali dobar agent zna kad djelovati, a kad čekati.

"Chombite", rekao je Westcliffe čitajući Kennedyjeve misli. "Morao sam pokušati, Kap."

"I pokušao si", rekao je Kennedy. "I izgubio čovjeka. Nadajmo se kako je to sve što si izgubio."

"I to je dovoljno. Više nego dovoljno."

"Možda."

"Misliš da je progovorio? Rekao im za tebe?" Westcliffe je zatresao glavom. "Ne. Ne bi. Progovorio, mislim. Uz dobro uvjeravanje svatko može progovoriti. Ali on te ne zna. Nije te mogao opisati. Ne može biti nikakve veze među onima koji su te napali i onim što sam ga poslao da otkrije."

"Nisi u pravu", oštro je rekao Kennedy. "I to znaš. Prestani braniti Ardena Hensacka. Ne krivim ga, pa nema potrebe. Ali netko me pokušao oteti i to je bila dobro vođena operacija s ubojicom koji je skriven čekao u slučaju nužde. To znači organizaciju. Negdje postoji tržište za jeftinu radnu snagu i netko tko ga opskrbljuje. To je broj jedan. Nestali su brodovi s rudarskom opremom. To je broj dva. Chombite je dragulj koji se mora iskopavati i na tržište dolazi iz nepoznatog izvora. To je broj tri. Trebam li ti objašnjavati?"

"Već mi je jasno", rekao je s gorčinom Westcliffe. "Što misliš, zašto sam tražio pomoć? Jasno je kad posložiš sve djeliće. Robovi. Rudarska oprema. Chombite. Bogatstvo za nekoga i vraški puno problema za ostale. To se mora zaustaviti, Kap, i to obojica znamo."

Zaustaviti prije no što izbjegne kontroli. Ako već nije. Kennedy je proučavao karte, izvješća i grafikone dok si je Westcliffe dolio vina. Nestanci brodova bili su relativno nedavni. Tajanstveni nestanci ljudi malo davniji. Dragulji?

"Već su neko vrijeme prisutni", priznao je Westcliffe. "Bilo je govora, naznaka, savjeta o dobroj investiciji. Nekoliko ljudi koje poznam spomenuli su mi ih i kupio sam čim je bilo moguće. Kad sam vidio što su počeo sam kopati."

Kennedy se naslonio, pogled mu je bio zamišljen. Zamislio se u poziciji nekoga tko je naletio na novi izvor chombitea. Što bi on učinio? Kako bi postupio?

Pošten čovjek prodao bi nalazište vlastima. Manje pošten čovjek, ili maštovitiji, bi učinio što? Radio za sebe zbog velike zarade? Rudarenje je skupo i jedan čovjek teško da je mogao voditi pošteni posao. I, što onda? Uzeti nekoliko dragulja, iskoristiti ih za dobivanje novca koji će upotrijebiti kao mito. Gotovine kako bi angažirao tehničare koji će iskopati još dragulja kako bi dobio još gotovine za povećanje proizvodnje? Imalo je smisla i odgovaralo je navedenim događajima.

19

Opet je pogledao karte i grafikone. Ako su ljudi otimani na Tulgolu i ostalim okolnim svjetovima onda je izvor sigurno blizu. Prstom je prelazio po karti i zaustavio se na jednom dijelu svemira. Brodovi su nestali u blizini tog područja. Ljudi su možda odvedeni tamo. Tehničari se mogu naći samo na planetima s dovoljno razvijenom tehnologijom koja ih može uzdržavati. Ovaj svijet, možda? Ovaj? Provjerio je spisak; Westcliffe je dobro obavio svoj preliminarni posao. Kennedyjev je um poput kompjutora provjeravao vjerojatnosti, instinktivno zaključivao logičan slijed događaja.

Znači ovo područje. Ali područje je ogromno; sadržavalo je desetke svjetova.

Rekao je: "Ako na Tulgolu želim angažirati nekoga kako bi mi pronašao radnike, plaćam gotovinom i ne postavljam pitanja, kome se najbolje obratiti?"

"Macauu Grimbachu", rekao je bez oklijevanja Westcliffe. "Lukav je, pametan, i vrlo, vrlo opasan. Ipak, nije jeftin."

"Chombite nije jeftin. Kad bi imao dragulje kojima bi mu platio?"

"Onda bi on bio tvoj čovjek." Westcliffe je pogledao Kennedyja dok je ustajao. "Misliš da je on iza ovoga, Kap?"

"Ne znam", mrko je rekao Kennedy. "Ali moram otkriti."

"Ti, Kap? Sam?"

"Sam." Nije bilo vremena za čekanje ostalih. "Sada mi reci gdje mogu pronaći Grimbacha."

4

Kad je napustio kuću prošla je ponoć, i nitko tko je vidio čovjeka koji tetura uličicom ne bi u njemu mogao prepoznati spretnog, snažnog čovjeka koji je nedavno stigao svemirskim brodom. Zamrljana koža prekrivala mu je gornji dio tijela, lice mu je bilo masno, kosa slijepljena. Na boku je nosio pištolj izlizane drške koja je odgovarala masnom remenu i futroli. Izgledao je odsutno, spreman za kavgu, i više nego pripit. Lutalica, brodski radnik, čovjek s malo novca i s još manje strpljenja.

Uloga u koju se Kennedy mogao savršeno uživjeti.

Tumarao je ulicama i trepćući zastao na jarkim svjetlima sektora uživanja. Izuzetno vesela djevojka cerila se i nudila punu čašu, blistava tekućina nestala je kad ju je podigla prema rastvorenim usnama. Druga, koja je vječno plesala, pozivala ga je prema vratima ukrašenima vijencima. Treća, manja, igrala se s kockama, blistavi žetoni klizili su joj između prstiju. Frule i bubnjevi odjekivali su zrakom, prigušivali uzvike, smijeh i vrisku koja je odjekivala posvuda uokolo. Mjesto buke, svjetlosti, neopisivog meteža.

20

Kennedy se pognutih ramena gurao prepunim pločnikom, oči su mu blistale dok je pregledavao blistave znakove. Macau Grimbach, rekao mu je Westcliffe, posjedovao je mjesto znano kao Wilma's, i ako je na Tulgolu, bit će tamo. To je bilo ogromno mjesto, krov je bio fantazija tornjeva i lukova s kojih su visjeli svjetlucavi baloni neobičnih i bludnih oblika. Vrata su bila luk omeđen ogromnim bakljama, otvoreni prolaz čuvao je par phenova odjevenih u tradicionalne kostime.

Bili su visoki dva i pol metra, zastrašujući u koži i metalnim oklopima, a u rukama s pandžama držali su koplja. Jedan se pognuo, pogledao Kennedyja ispod šiljastog vizira, a nozdrve su mu se širile dok je provjeravao potencijalnu mušteriju.

Njegov kolega je prosiktao: "Dopušteno?"

"Postoji sumnja. Nešto -"

"Gubi se od mene!" zarežao je Kennedy. Phenovi su bili rasa telepata, prilično slabih, zaposleni kako bi vani zadržali potencijalne problematične mušterije. "Gubi se, rekao sam", ponovio je dok je groteskno stvorenje oklijevalo. "Miči se ili ću ti iščupati brkove s njuške. Zar čovjek ne može popiti piće i malo se zabaviti bez da ga nakaze maltretiraju?"

Namršteno je prošao pored stražara i ušao u zgradu.

Bila je ista kao i tisuće mjesta koja je prije vidio. Stolovi, pića, muškarci i žene histerični od euforije izazvane drogom ili su sjedili tupih pogleda, zurili u kugle, ili razne uređaje za koje su se nadali kako će im donijeti bogatstvo.

Prišao mu je šef sale, u čistom sivom i smeđem, mrkog pogleda dok je promatrao zamrljanu kožu i pištolj koji je nisko visio.

"Jedno upozorenje, gospodine. Počnite nešto i mi ćemo to dovršiti. Možda bi vam bilo bolje da odete nekamo drugamo."

"Preporučeni ste", rekao je Kennedy. "Idi na Tulgol, rekli su mi. Idi u Wilma's. Grimbach će se pobrinuti za tebe. Je li tu?"

"Tko?"

"Grimbach. Macau Grimbach. Tvoj šef."

"Vlasnica ovog mjesta je Wilma", prasnuo je šef sale. "Ona ne voli probleme. Popijte piće, odigrajte nešto, ali ne zaboravite što sam vam rekao. Jedna pogreška i zgazit ćemo vas." Udario je nogom po podu. "Poput bube."

Kennedy je grubo rekao: "Je li to prijetnja?"

"Vraški ste u pravu da je to prijetnja, ali ako će vam biti lakše zovite to obećanjem." Šef sale je duboko udahnuo. "Samo se pazite. Što god počeli mi ćemo dovršiti."

21

Udaljio se, a Kennedy je prišao stolu na kome su obojene lopte lebdjele u oblaku svjetlucavog plina. Nakon desetak sekundi gibanja jedna je lopta izbačena i onima koji su se kladili na nju isplaćen je dobitak u skladu s omjerom. Za žutu se dobivalo najviše, onda plavu, zelenu, narančastu i crvenu. Za crvenu se dobivalo uloženo; poklon kući jer je samo svaka treća kugla bila crvena.

Krenuo je dalje i stao kod stola s kockama, u mislima je izračunavao šanse. Kuća je opet imala olakšicu, ali zaigrao je, vješto, dobivao je malo, ali stalno, a onda, kao da je bio nestrpljiv, uložio je polovicu dobitka na nemoguću kombinaciju.

Izgubio je, kao što je i očekivao i krenuo do nove igre.

Konobar je prošao s poslužavnikom pića. Kennedy je zgrabio jedno, iskapio ga i zgrabio drugo. Konobar se namrštio, a iza njega Kennedy je mogao vidjeti kako ga šef sale gleda. Zadovoljan, vratio se igri.

Sat vremena, pomislio je. Dovoljno vremena da ga primijete, da njegovi postupci budu zamijećeni. Phenovi su bili nervozni, šef sale zamalo ga je izbacio van; spriječila ga je samo činjenica što je bio siguran kako će zbog toga nastati gužva. Sada će se još više uživjeti u svoju ulogu, ulogu opakog čovjeka koji ne mari za opasnost, vještog, nemilosrdnog i nestrpljivog. Ako je Macau Grimbach u blizini znat će za Kennedyjeve postupke. Ako nije, onda će možda saznati.

Uložio je novac, izgubio, opet uložio. Mladić je ustuknuo i stao mu na nogu, a on ga je režeći ošamario. Nagnuo se naprijed, zgrabio kocke, bacio ih i gledao kako se kotrljaju.

"Namještene su!" Nagnuo se preko stola i zgrabio krupijea. "Proklete stvari su namještene! Želim natrag svoj novac!"

"Molim vas, gospodine!" Krupije je poblijedio, oči su mu bile razrogačene od strave. "Uvjeravam vas kako su -"

"Problemi?" Šef sale se vratio. Glas mu je podsjećao na mačje predenje.

"Ovaj čovjek, gospodine!" Krupije se oslobodio iz Kennedyjevog zahvata. "Misli kako su kocke namještene. Želi natrag svoj novac."

"Dajte mu ga." Šef sale nasmiješio promatračima. "U Wilma'su nema namještenih stolova. Ako ovaj čovjek misli da je prevaren onda mu vratite što je izgubio. Hoće li vas to zadovoljiti, gospodine?"

Kennedy je bio razočaran. "Trebao sam dobiti. Uložio sam novac, i da stolovi nisu namješteni trebao sam dobiti tri puta više od uloženog."

"Samo ulog", rekao je šef sale. Prsti njegove desne ruke čvrsto su zgrabili Kennedyjev lijevi biceps. Bili su čvrsti poput čelika. "Dajte mu ga." Mirno je stajao dok su mu vraćali novac. "Jeste li u potpunosti zadovoljni, gospodine? Jeste? Tako sam i mislio. A mogu li vas sada ispratiti do izlaza?"

22

Sve je prošlo glatko. Oni koji su gledali vidjeli su samo polupijanu lutalicu koju su smirili i ispratili van. Nikad ne bi ni pretpostavili kako će vani, gdje su ostali čekali, problematičnog čovjeka pretući, opljačkati, uzeti mu odjeću, a možda i ubiti. Ili su možda, mrko je pomislio Kennedy, za njega imali druge planove. Možda i on postane jedan od nestalih. Na trenutak je pomislio prepustiti se tijeku događaja, poći putom kojim su drugi sigurno već prošli, ali rizik je bio prevelik. A ipak, još uvijek nije imao dokaza kako je Macau Grimbach umiješan u otmice.

Kad su se približili širokim vratima rekao je: "Maknite ruku s mene, gospodine."

"Začepi gubicu, gade!"

"Želim vidjeti Grimbacha."

"Poljubit ćeš prašinu", obećao je šef sale. "Sve što ćeš vidjeti bit će zvijezde."

Kennedy se okrenuo, njegova desna ruka, ukrućenih prstiju, poput koplja pogodila je šefa sale u pleksus. Posrnuo je, prodahtao i uspravio se kad je Kennedy podigao ruku kako bi ga pogodio pod bradu. Noseći njegovo onesviješteno tijelo Kennedy je pogledao oko sebe. S jedne strane velikih vrata nalazila se baršunasta zavjesa. Posegnuo je prema njoj, strgnuo ju i krenuo stubištem koje je ugledao kad se iz sobe iza njega začuo glas.

Ispustivši onesviještenog čovjeka Kennedy je potrčao stepenicama, pronašao prolaz prepun vrata i potrčao njime dok je stubište iza njega odjekivalo koracima.

"Gene? K vragu, Malepo, onesviješten je!"

"Zaboravi na njega." Glas je bio dublji, podsjećao je na režanje zvijeri. "Ćopi tog tipa prije no što stigne do ostalih."

"Ali ... Gene?"

"Proklet bio, učini kako sam ti rekao!"

Najmanje dvojica, a bit će ih još. Kennedy je stigao na kraj prolaza, ugledao još stepenica, potrčao njima s pištoljem u ruci, pogledom je tražio bilo kakav znak opasnosti. S njegove desne strane nalazila su se odškrinuta vrata. Zaustavio se, otvorio ih i bacio pogled u prostoriju ispunjenu tapiserijama i mirisom parfema. Žena je sjedila ispred ogledala i raščešljavala kosu.

Bila je velika, ne debela, nego krupne građe, njeno tijelo prepuno oblina prekrivala je svilenkasta koža. Nosila je haljinu od nekakvog svjetlucavog materijala koji je reflektirao svjetlost i okruživao je treperavom oreolom. Lice joj je bilo okruglo, oči duboko usađene i nevjerojatno plave; usne su joj bile napućene, a sa svakog uha visjela je naušnica od blistavih dragulja.

Šutke je sjedila i gledala u ogledalo. "Tko si ti?"

23

"Stranac", rekao je Kennedy. "Sam Dulain. Prijatelj mi je rekao da potražim Macaua Grimbacha ako ikad dođem na Tulgol. Jesi li ti njegova žena?"

"Ja sam Wilma."

"Njegova žena?"

"Njegova poslovna suradnica. Namjeravaš li me ubiti?"

Kennedy je bacio pogled na pištolj koji je držao u ruci. Spremio ga je u futrolu i zatresao glavom.

"Ispričavam se", rekao je. "Dolje sam imao malih problema. Čini se kako nije lako doći do Grimbacha. Mislim da sam stvorio nekoliko neprijatelja na putu gore. Pištolj je za osiguranje."

"Shvaćam." Bila je nevjerojatno smirena. Spustila je lak za kosu i rekla: "Ili si nevjerojatno hrabar ili neopisivo glup. Hrabar čovjek može mi poslužiti; glup je bolji mrtav. Zašto želiš vidjeti Macaua?"

"Želim posao?"

"Kakav?"

Nije imao priliku odgovoriti. Vrata iza njega s treskom su se otvorila i dva su muškarca uletjela u sobu. Bili su naoružani, podigli su pištolje čim su ugledali Kennedyja. Vidio je refleksiju svjetlosti na cijevima, oči, pune opasnih namjera; onda se bacio na pod, odskočio, a njegove snažne ruke udarile su po koljenima i gležnjevima.

Osjetio je pucanje kostiju, urlik koji je prerastao u jecaj, a onda mu je netko skočio na leđa i osjetio je oštar udarac iznad uha. Osjetio je bol, ugledao odsjaj metala i zatresao glavom kako bi uklonio krv koja mu je tekla u oko. Cijev pištolja oderala mu je kožu sa sljepoočice i napola ga omamila silinom udarca.

Zakotrljao se, zamahnuo nogama, svinuo ih u koljenima i dočekao se na noge, jednom je rukom uhvatio zglob drugog čovjeka kako bi udaljio cijev pištolja od lica. Na trenutak je u oči gledao krupnog čovjeka izbočene brade, izvio se kako bi izbjegao koljeno upućeno prema genitalijama, glavom je trznuo unatrag kako bi izbjegao prste upućene prema očima. Onda je podigao lijevu ruku i ukrućenim prstima udario čovjeka u grlo pogodivši živce u vratu.

Paraliziran, čovjek je pao.

"Lijepo." Wilma je stajala na drugom kraju sobe. Njena zlatna kosa, zamamne obline ispod raskošne haljine, dragulji koji su joj blistali na ušima davali su joj otmjeni, kraljevski izgled. Efekt koji je naglašen pištoljem u njenoj ruci. Bio je mali, cijev je bila pozlaćena, drška ispunjena draguljima. Bio je uperen u njegovo srce.

"Moram te upozoriti", rekla je tiho. "Izvrstan sam strijelac. Ako se pomakneš ili posegneš za svojim pištoljem ubit ću te." Bacila je pogled na ljude na podu. "Zgodno",

24

prokomentirala je. "Volim pogledati dobru borbu. Uopće te nisu trebali napasti istovremeno. Jedan je trebao čekati dok drugi napada. Ali pretpostavljam kako su me željeli impresionirati. Budale. Ponekad pomislim kako sam okružena budalama. Šteta što im se moraš pridružiti."

"Moram li?" Kennedy je slegnuo ramenima, pažljivo ju je promotrio. Bilo je jedva moguće da će uspjeti izbjeći njen prvi hitac. Bez obzira koliko osoba bila koncentrirana, koliko spremna, za izvođenje svake akcije trebalo je vremena. Vidjet će njegov pokret, odlučit će pucati, poslat će mentalnu poruku prstu da pritisne okidač. Djelić sekunde, možda, ali sigurno će doći do određenog kašnjenja. Ako bude dovoljno brz, ako se bude kretao u raznim pravcima, mogao bi, vjerojatno, izbjeći njene pucnjeve.

"Nemoj pokušavati", rekla je. "Što god namjeravao, nemoj pokušavati. Ovo je automatik. Kad pritisnem okidač pištolj će zasuti tvoj kraj sobe s projektilima. Okvir sadrži dvanaest metaka. Dvanaest metaka na mali prostor. Ti si kockar - koliko bi novca uložio na to da nećeš biti pogođen?"

"Ništa."

"Drago mi je što si to rekao. Nazvala sam te budalom - zadovoljna sam što si me razuvjerio."

Kennedy je rekao: "Ako ne mogu vidjeti Macaua Grimbacha, mogu li dobiti piće?"

"Zar si ovisan o njemu?"

"Mogu ga podnijeti", rekao je, "a mogu i bez njega. Većinom mogu bez njega." Čuo je prezir u njenom glasu. "Ja sam svemirski letač. To jest, kad ne rudarim. Također sam radio druge stvari. Želiš da se pobrinem za nekoga? Samo mi daj njegovo ime i cijenu. Nikad te više neće uznemirivati. Želiš nekog novog tko bi radio dolje? Kako bi bilo da meni daš dio? Bez varanja, bez žalbi, bez ikakvih problema. I ja neću raditi kao Gene. On je bio glup. Možda je do sada shvatio koliko glup. Reci mu neka ti kaže - kad bude mogao govoriti."

Na podu se čovjek izbočene brade pomaknuo i zastenjao.

"Moj vrat!" Sjeo je i protrljao grlo.

"Zaboravi svoj vrat." Wilma ga nije ni pogledala. "Vidi što je s Tonyjem."

"Slomljeno mu je koljeno", rekao je Malepo nakon nekoliko trenutaka. "Vilica također, sudeći po izgledu." Ustao je i namrštio se. "Da se pobrinem za ovog tipa, Wilma?"

"Možeš li?"

"Samo mi daj priliku." Duboko je udahnuo. "Prije me uhvatio nespremnog. Tony mi je zasmetao. Idući put -"

"Će te najvjerojatnije ubiti", prasnula je, prekinuvši ga. "Nisi u njegovoj ligi. Pokušaj opet i zaslužuješ sve što će ti učiniti. Reci Sincetu da ga trebam."

25

"Da te ostavim samu?" Malepo je izbacio bradu. "Slušaj me, Wilma -"

"Učini kako sam ti rekla!" Nije podigla glas jer nije bilo potrebe za to - ton je bio dovoljan. "Pozovi Sinceta." Kad je čovjek otišao rekla je Kennedyju: "Želiš posao, točno?"

Kimnuo je.

"I sva ona predstava dolje bila je samo kako bi došao do audijencije s Grimbachom?"

"Da." Pogledom je prešao sobu. "Mogu li ga vidjeti?"

"Vidjet ćeš ga, ali ne ovdje. Ti si svemirski letač, kažeš?"

"Tako je. Mogu održavati pogon i biti navigator ako treba."

Brzo je rekla: "Na kursu si prema unutarnjem svijetu i pogon eksplodira. Imaš samo pogon za nuždu, ništa više. Sunce se približava. Što ćeš učiniti?"

"Iskoristiti sav pogon koji imam kako bi u tangenti krenuo prema suncu. Njegova gravitacijska sila dat će mi dovoljno brzine kako bi se izvukao u eliptičnoj orbiti." Tiho je dodao: "Zar si očekivala kako ću reći da bi iskoristio pogon za borbu protiv gravitacijske sile sunca?"

"Neki bi."

"Neki su tako najvjerojatnije i učinili", složio se. "Ali to nikad nećemo saznati. Oni koji su to pokušali sada su mrtvi. Ni jedan pogon za nuždu ne može izdržati direktnu gravitacijsku silu sunca. Imaš nešto na umu za mene?"

Wilma je pogledala pištolj u ruci a onda ga je, kao da djeluje instinktivno, bacila na noćni ormarić. Spustio se uz zveket bočica i posudica i podigao oblak pudera kad je udario u njenu šminku.

"Imam posao za tebe", priznala je. "Ili ti barem mogu dati priliku za posao. Nije lak, ali plaća će biti dobra. Trebat će ti otporan želudac i puno živaca. Ako želiš odustati, okreni se i smjesta otiđi. Dajem ti toliko jer mislim kako si to zaslužio. Ali to je posljednja prilika koju ćeš dobiti. Kad pristaneš na posao, u njemu si do kraja."

"Kakav je to posao?"

"To će ti Macau reći. To jest, ako te odluči uzeti. Zanima te?"

Došao je predaleko da bi sada odustao i ako je ovo jedini način da vidi Grimbacha morao je pristati.

"Da", rekao je. "Zanima me."

Opustila se i nasmiješila. "Odlično. Drago mi je što si to rekao. Dobre je ljude teško naći. Sincete! Odvedi ga na brod."

26

Stajao je na vratima, čekao, s pištoljem u ruci. Lakonogo stvorenje blagog glasa. Mutirani čovjek sa šiljastim ušima i krznom na glavi i licu. Spremio je pištolj, naklonio se i rekao: "Kako želite, gospodarice." A onda Kennedyju: "A sada, prijatelju moj, idemo!"

5

Brod se nalazio u dubokoj sjeni luke. Duga, tanka, zlokobna letjelica više je bila prikladna praznini svemira nego počivanju u ugaženoj prašini. Glavna komora bila je otvorena, ljudi su se kretali na svjetlosti. Mogli su proći kao normalna posada željna da udahne još malo svježeg zraka prije polaska, ali Kennedy je sumnjao u to. Ovo nije bila normalna posada i bilo ih je uistinu previše za brod Quellove veličine.

Dočasnik, namršten čovjek slomljena nosa mrko je pogledao Kennedyja. "Tko je to?"

"Novi", milozvučno je rekao Sincet. "Odvedi ga Macauu, Karne. Ako prođe ići će s tobom, zato budi nježan s njim."

U milozvučnom glasu bilo je nešto neodređeno što je Kennedy primijetio, ali nije shvatio. Prikrivena poruka, možda, ili neka privatna šala. Zapamtio je to dok je za Karnom kroz komoru ulazio u brod. Bio je dobro održavan, oplate su bile čiste, zidovi polirani, čak je i pod bio neuobičajeno čist i očuvan od ogrebotina i oštećenja uobičajenih za svaki brod koji je dugo u upotrebi. Karn je zastao pred vratima, pokucao, i otvorio ih na poziv iz unutrašnjosti.

"Novi", rekao je i gurnuo Kennedyja unutra.

Znači, očekivali su ga. Kennedy je bacio pogled uokolo dok su se vrata iza njega zatvarala. Kabina je bila uredna, namještaj raskošan. Dva muškarca sjedila su za stolom prekrivenim kartama, jedan je očito bio kapetan. Bio je visok, krupan, lice mu je bilo rupičasto, u kutu oka imao je ožiljak od stare ozljede. Nosio je uobičajeno kožno odijelo, na ramenima i laktovima izlizano od stalnog nošenja.

Drugi čovjek sigurno je Macau Grimbach.

Bio je nizak, elegantan, na rukavima i kragni imao je čipku. Odjeća mu je bila blistava, metalni umetci reflektirali su svjetlost, dragulji su treperili u raznim bojama, konci koji su izgledali živi uvijali su se u svim mogućim pravcima. Izgledao je otmjeno, nalickano, ali oči su mu bile zmijske. Hladne, bezosjećajne, ispunjene skrivenim proračunima.

Rekao je: "Prljav si. Trebaš tuširanje."

Kennedy se uvrijedio. "Slušajte malo -"

"Ti slušaj!" Glas je bio prodoran, poput praska biča. "Na neki si način impresionirao moju suradnicu i ja sam se složio s time da ti dam posao. Ali shvati jednu stvar. Na ovom brodu kapetan Wei je glavni. Ako on kaže 'skoči' onda skoči. Je li to jasno?"

27

"Već sam radio na brodovima", rekao je Kennedy uvrijeđeno. "Ne treba mi objašnjavati."

Wei je oštro rekao: "Koji je tvoj zadnji brod?"

"Athone." Westcliffe je pripremio Kennedyja i spomenuo je brod koji je napustio prije dva dana. "Imao sam male probleme pa nisam opet potpisao." Zastao je a onda dodao: "Gospodine."

"Radno mjesto?"

"Utovarivač, gospodine. Samo se to i događalo. Ali mogu se brinuti za pogon i -"

"Da, da", nestrpljivo je prasnuo Macau. "Na ovom putovanju takve vještine neće ti biti potrebne. Budi vrijedan, radi dobro, budi odan i bit ćeš dobro plaćen. Kapetane?"

Vlasnik je bio profinjen. Mogao je izdati zapovijed, ali nijedan kapetan nije volio da netko drugi izdaje zapovijedi na njegovom brodu, a osobito ne pred članom posade. Wei se pravio kao da razmišlja.

"U stvari, i ne treba nam još jedan član posade", rekao je. "Ali dobro, uzet ću ga."

"Hvala vam, kapetane. Wilma će, siguran sam, biti zadovoljna vašom odlukom." Macau je usnama dodirnuo komadić tkanine i miris parfema proširio se kabinom. "A možemo li sada završiti naš razgovor?"

Karn ga je čekao vani. Dok je vodio Kennedyja prema kabini rekao je: "Kako se zoveš? Sam Dulain? Dobro, Same. Ja sam Karn. Zapovijedi ćeš primati od mene. Ne zaboravi to i dobro ćemo se slagati."

Kennedy je pitao: "Kad krećemo?"

"Uskoro."

"Kamo?"

Osjetio je pljusku, jak udarac dlanom po obrazu, pognuo se i zarežao. Mogao se izmaknuti udarcu, mogao je zgrabiti ruku i poslati časnika na pod uz vrisak bola, ali on je navodno bio nervozni lutalica, očajnik u potrazi za poslom. Mrko ga je pogledao, prsti su mu zaplesali oko pištolja za pojasom.

"Ovo je tvoja prva lekcija", prasnuo je Karn. "Ne želim ju ponavljati. Ako to učinim razbit ću ti zube. Nema pitanja. Ne zaboravi to. Jednostavno nemoj postavljati pitanja i nemoj biti znatiželjan. Samo radi što ti se kaže. Postani znatiželjan i završit ćeš u svemiru, ali bez odijela." Pokazao je prema vratima. "Ulazi unutra. Pronađi si ležaj i čekaj."

U kabini se nalazio tipičan namještaj prostorija za posadu. Ležajevi, umivaonik, tuš i nekoliko stolaca oko stola. Ljudi su sjedili oko stola i kartali špilom masnih karata. Drugi su ležali na krevetima. Zrak je bio ustajao, smrdljiv i prilično vlažan.

28

Kad je Kennedy ušao, igra je stala i bio je u centru pažnje. Jedan od ljudi je pitao: "Ime?"

Kennedy se predstavio.

"Želiš1 li se pridružiti, Same?"

"S čime? Švorc sam."

"Nismo li svi?" Drugi se čovjek kratko nasmijao. "Igramo na kredu. Ako se želiš pridružiti počinješ sa stotkom. Karn će ti potpisati priznanicu."

"Naravno", rekao je drugi. "Potpisat će priznanicu na sto i dati ti osamdeset. Dobar, prijateljski tip, naš Karn." Pogled mu se suzio kad je primijetio crvenu mrlju na Ken-nedyjevom obrazu. "Vidim da si otkrio koliko prijateljski tip može biti."

Kennedy se namrštio. Među ovakvim ljudima najbolja je obrana biti uvrijeđen, šutljiv. Pronašao je prazan krevet, ispružio se i počeo razmišljati.

Na brodu je očito bilo previše posade. Svi ljudi oko njega bili su isti: lutalice, propaliteti željni lake zarade. Ali ako se brod sprema otići trebali bi biti na svojim položajima, ne sjediti, ljenčariti, kartati se, ili spavati kao većina. Znači ima i drugih, prava posada možda - u kojem slučaju se postavlja pitanje, zašto su ovi ljudi uopće ovdje?

Vrijeme će, pomislio je, reći.

Zatreptao je očima, svjestan iznenadnog umora. Za stolom jedan je čovjek zijevnuo, protegnuo se i opet zijevnuo.

"K vragu", požalio se. "Umoran sam."

"Ja isto", rekao je drugi. "Joe?"

Joe je već spavao, ležao je ispružen na stolu, njegovo disanje pomicalo je karte. Dok je Kennedy gledao još mu se jedan pridružio, pa onda još dvojica. U zraku se osjećao oštar, kiselkast smrad.

To može biti samo plin. Kennedy je duboko udahnuo i zadržao dah. Ustao je, prišao vratima i pokušao ih otvoriti. Bila su zaključana. Zamišljeno je pogledao kabinu. Ako je Macau pametan kako je njegova reputacija govorila, sigurno postoje uređaji za nadgledanje. Čak bi i sada neki časnik, možda i sam Wei, mogao promatrati. Ako Kennedy ostane pri svijesti odmah će postati sumnjiv.

Zateturao je, uhvatio se za rub stola kako bi zadržao ravnotežu, a onda stigao do svog ležaja. Bacio se na njega, okrenuo i namjerno izdahnuo. Duboko je udahnuo i osjetio plin, kiselkasti okus, i osjetio kako gubi svijest. Još dva daha i utonuo je u san.

Probudio se i ugledao Karnov slomljeni nos.

29

"Ustajte!" prasnuo je časnik. "Dižite se. Odmorili ste se, sada je vrijeme za posao. Mrdajte se!"

Kennedy je zaškiljio. "Što se događa?"

"Ustajte, vrag vas odnio!"

Kennedy se otkotrljao s kreveta i izbjegao udarac toljage koju je časnik nosio sa sobom. Usta su mu bila suha, i grlo ga je peklo, trebala mu je voda. Njegov remen i pištolj su nestali, a primijetio je kako su i ostali razoružani.

"Moj pištolj?"

"Dobit ćeš ga kasnije." Karn je počeo urlati. "Svi me poslušajte. Čekaju vas voda i hrana. Najest ćete se, a onda na posao. Pokret! Dižite se! Idemo, budite se!"

Hrana je bila dobra, gusti gulaš pun proteina i obogaćen vitaminima. S njim je došlo kiselkasto vino koje je imalo okus po lijekovima. Kennedy je jeo i pitao se koliko su bili u nesvijesti. Sigurno satima, možda i danima, možda čak tjedan dana ili više. Dovoljno vremena da brod napusti Tulgol i stigne na odredište. Naslonio se i položio uho na metal zida. Nije bilo zvuka pogona, niti najmanjeg osjećaja vibracije. Ako se brod i kretao sada je stajao.

Čovjek pored njega pojeo je posljednji zalogaj gulaša.

"To je bilo dobro." Uzdahnuo je. "Što će se sada dogoditi?"

Karn ga nije dugo ostavio u neizvjesnosti. Stajao je na vratima, u rukama je držao toljagu, dok mu je lice prepuno ožiljaka izgledalo sablasno na svjetlosti lampi.

"Reći ću vam otvoreno", prasnuo je. "Željeli ste posao i sada ga imate. Ako vam se ne svidi tko vam je kriv. Vani je puno stvari koje treba utovariti na brod. Vi ćete to učiniti. Ako se netko želi žaliti obratit će se meni. Ako se netko želi svađati vrijedi isto." Ogromnom je rukom prijeteći, zlokobno, podigao toljagu. "Samo učinite kako vam je rečeno i sve će biti u redu. Dobit ćete dobru plaću i možda šansu za još posla. Pobunite se i zaradit ćete razbijenu glavu."

"K vragu, Karne", viknuo je netko. "Tko se buni?"

"Pokaži nam što trebamo raditi", rekao je drugi.

Još jedan, veseo od vina, glasno je rekao: "S kim ćemo se boriti, Karne? Koga ćemo ubiti?"

Nije bilo potrebe za borbom, i nije bilo namjere za ubijanjem.

Kennedy je stajao na ulazu u komoru i pogledao na pustoš ispred sebe. Nekoć je to bila mala zajednica koliba, šupa, drvenjara, kuća i šatora. Zgrade su ostale, ali tamo gdje je trebalo prštati od kontrolirane aktivnosti nije bilo ničega doli tišine. Rudnik koji je trebao raditi bio je pust.

30

Toranj je bio spaljena ruševina. Velika zgrada koja je nekoć sadržavala opremu i oružje bila je dignuta u zrak. Zemlja je bila razrovana, razorena projektilima. Na blijedoj svjetlosti azurnog sunca nalazila su se ispružena tijela ljudi porazbacana među izgaženim cvijećem i uništenim biljkama. Drugi su ležali bliže brodu, a još ih je više bilo kod ulaza rudnika. Područje su opkoljavale siluete s jet-packovima na leđima, s plosnatim cijevima hetdyne projektora u rukama s rukavicama.

Nisu svi ljudi na zemlji bili mrtvi. Dok je Kennedy gledao jedan se pomaknuo, okrenuo, kleknuo, jednom je rukom posegnuo prema pušci pored sebe. Lik u odijelu primijetio je pokret i podigao cijev svog oružja. Dok je čovjek pokušavao podignuti svoju pušku hetdynski projektor ispustio je svoj prodorni pisak. Paralizirani čovjek se srušio, njegov središnji živčani sustav poremećen je heterodynskim valovima.

"Zgrabite ga", zarežao je Kam jednom od ostalih. "Ubacite ga u komoru sedam. Pokret!" Okrenuo se dok se čovjek trčeći udaljavao. "Vi ostali, za mnom u rudnik. Tamo je oprema koju trebamo. Požurite! Nemamo cijeli dan!"

Pljačka, pomislio je Kennedy dok je pratio časnika. Quell se negdje u zoru pojavio na nebu. Brod je bez upozorenja uništio obrambene instalacije rudnika, prekrio područje plinom, a za uspavljujućim sredstvom pojavili su se ljudi u odijelima i njihovi projektori koji su omamljivali, ali nisu ubijali. Neki rudari očito su uspjeli pružiti otpor samo da bi bili nemilosrdno uništeni topovima s broda. Drugi, bespomoćni, mogli su se samo predati.

A dok se to događalo, on i ostali su spavali.

Spavali, onesviješteni, držani u skladištu sve dok nisu postali potrebni. Radnici koji će u brod utovariti opljačkani plijen. Nosači, kojima se nije vjerovalo s oružjem, sada su trebali nositi i tegliti. Snaga bez mozga koja će biti smrskana i uništena ako se pobuni.

Čovjek pored njega je rekao: "Ne kužim. Kakva korist od rabljene rudarske opreme? Tko bi ju želio?"

"Nemam pojma", rekao je Kennedy.

"Ljude također. Zašto?"

Vino mu je zamutilo mozak, ili to ili uopće nije imao mašte. Za Kennedyja, koji je teglio masivni stroj, odgovor je bio jasan. Strojevi koji će se koristiti u rudniku i ljudi koji će raditi na njima. Lukav, jeftin i lagan način za nabavu neophodnih stvari za rudarenje. Lukav, jeftin i lagan, ako niste uračunali cijenu ljudskih života i bespotrebnog razaranja.

Ovo je bila uredna, poštena, normalna operacija. Ljudi su zarađivali za život. Džungla se nalazila u blizini i iz nje se širio miris cvijeća. Opasnost je sigurno izgledala jako daleka. Proizvod je sigurno imao relativno malu vrijednost jer bi njihove obrambene instalacije definitivno bile bolje. A onda se Quell tiho pojavljuje iz svemira, iznenadna grmljavina njegovih topova, nemilosrdni napad.

Plin, likovi u odijelima, snajperi na brodu. A sada lešinari koji će pokupiti plijen.

31

Ljude i strojeve koje su dobili na silu.

I on je bio dio toga.

Robovlasnik!

Kennedy je spustio glavu kako bi prikrio plamen mržnje u očima. Još uvijek nije mogao ništa učiniti; bilo kakav sumnjivi postupak rezultirao bi trenutnom likvidacijom, a i bilo je prekasno za spašavanje rudnika. Ali sada je imao dokaz da je Macau Grimbach više nego usput umiješan u mrsku trgovinu robljem. Njegov brod i njegovi ljudi bili su upotrijebljeni u napadu. Jednog će dana, možda, platiti zbog toga.

"Brže!" Karn je stajao i urlao. "Mičite se tamo! Utovarite tu opremu. Brže!"

Kolona ljudi je teturala, omamljena, tijela su im se još uvijek grčila od učinaka hetdyne projektora. Poput životinja odvedeni su u utrobu Quella. Starac je zateturao i gotovo pao. Karn je podigao toljagu, zadebljani kraj zazviždao je zrakom i spustio se na lubanju koju je smrskao uz zvuk vlažnog krckanja.

"Star", prasnuo je. "I vraški preslab. Ne bi bio vrijedan svoje hrane."

Utovar se nastavio cijelog dana, ljudi su se znojili dok su iz rudnika teglili strojeve u brod, rastavljali što su morali, koristili sirovu snagu kad se rastavljanje moglo izbjeći.

U sumrak se oglasila sirena i svi su pojurili prema komori.

Karn je stajao na ulazu i brojao. Zagunđao je kad je Kennedy uskočio kroz prolaz, pričekao još dvojicu, a onda dao signal. Komora se zatvorila, oglasilo se zvono i brod se počeo dizati, strojevi su zagrmjeli kad su aktivirani.

Karn je uzdahnuo. "Nisam mogao poželjeti bolje", rekao je. "Lijep, uredan, brz posao bez neočekivanih nevolja. Bio si dobar, Same. Promatrao sam te. Primio si se posla i nisi stao. Za razliku od ostalih. Oni žele lovu, ali ne žele ju zaraditi. Ti si bio dobar. Nastavi tako i možda zaradiš i bonus."

"Hvala", rekao je suho Kennedy. Pohvale od robovlasnika i ubojice bile su nešto bez čega je mogao. "Što sada?"

"Sjećaš se što sam ti rekao o postavljanju pitanja?"

"Sjećam se, Karne. Ali ako me još jednom udariš ubit ću te. To nije prijetnja. To je obećanje."

Karn ga je mrko pogledao, oči su se suzile na izboranom licu. "Misliš to", rekao je tiho. "Moj Bože, ti to misliš. Ne možeš to učiniti, ali pretpostavljam da bi umro pokušavajući. K vragu, Same, zašto sve upropastiti? Zatvorena usta u ovoj igri zarađuju novac."

32

"Ako potraje", rekao je Kennedy ravnodušno. "Nisam postavljao pitanja, Karne. Ne takvu vrstu pitanja. Ali zanima me što će se dogoditi sa mnom. Ne sviđa mi da me uspavljuju plinom."

"Ti znaš?"

"Jednom sam radio na zoološkoj ekspediciji. Običavali smo plinom uspavljivati zvijeri i prepoznajem simptome. Znači, vi imate vlastite razloge i ne bunim se, ali mi se ne sviđa. Ne s tovarom koji nosimo. Ti rudari bi se mogli osloboditi, i ako im to uspije, mi ne bi imali šanse. Opaki su i brojniji su od nas, i neće biti nježni. Pobili bi nas ili izbacili u svemir bez odijela. Na to sam mislio."

"Zaključani su", rekao je Karn. "I većinu su vremena uspavani. Ali u pravu si; trebamo stražare i ti bi mogao postati jedan od njih. Radit ćeš u smjenama. Kad si na straži radiš na brodu." Spustio je tešku ruku na Kennedyjevo rame. "Dobro ćemo se slagati", obećao je. "Samo mi vjeruj i nećeš imati razloga za brigu."

Kennedy je rekao: "Ovo si već i prije radio, Karne?"

"Još pitanja, Same?"

"Želim samo biti siguran." Kennedy je zastao, a onda dodao: "I želim se obogatiti. Zar nešto u vezi toga nije u redu?"

"K vragu, Same, ništa", zagrmio je Kam. "Ama baš ništa, k vragu. Igraj po pravilima i to ćeš i postati. Bogat." Opet je spustio ruku, jače no ranije. "A sada idi jedi dok imaš vremena. Jedi i neko vrijeme odspavaj, a onda se javi na posao. Miči se!"

6

Nije bilo teorije da pomogne zatočenicima. Rad se sastojao od čišćenja broda, poliranja, ribanja, izvršavanja dosadnih, rutinskih zadataka koji su ga držali u blizini komora u kojima su se nalazili zatočeni rudari. Nisu mu dali nikakvo oružje, samo toljagu, i netko je uvijek bio u njegovoj blizini. Karn nije nikome vjerovao. Kapetana je vidio samo jednom dnevno tijekom rutinske inspekcije, a ako je Macau Grimbach bio na brodu držao se u potpunosti izvan vidika.

Vrijeme je prolazilo. Kennedy je ključao od nestrpljenja, a ipak je znao kako ne može ništa učiniti. Revno je izvršavao svoje rutinske zadatke, promatrao, proučavao brod. Čak je i to bilo frustrirajuće; regularna posada nije dopuštala ulaz u strojarnicu, komunikacijski odjel, kontrolnu sobu i ostale vitalne dijelove broda. Bili su osorni, otresiti, jedva su skrivali prezir prema pomoćnicima koji nisu, koliko je Kennedy mogao vidjeti, služili nekoj osobitoj svrsi sad kad je brod bio pun robova i opreme.

A onda je došao plin.

33

Kennedy ga je u trenu namirisao. Kiselkasti smrad u zraku, gotovo neprimjetan među ostalim zadasima i smradovima u ustajalom i vlažnom zraku. Produkt reciklirajućeg mehanizma preopterećenog rudarima i dodatnom posadom. Brzo je udahnuo kao i prije, riskirao je s parom koja mu je ušla u pluća prije no što dođe glavnina plina. Običan čovjek, uz vježbu, može zadržavati dah oko tri minute. Kennedy je mogao zadržavati dah puno duže koristeći mentalne discipline kako bi usporio metabolizam i ublažio nelagodu. Nepomično je ležao i utonuo u polusvjesno stanje u kojem je bio maglovito svjestan sve dubljeg disanja ostalih, tihih zvukova koje su proizvodili dok su tonuli u san.

Putovanje je bilo predugo. Zrak je postajao loš, a sigurno nedostaje i hrane. Samo ako kapetan Wei nije više od budale putovanje uskoro mora završiti. Plin je dokaz toga. Osnovno osiguranje zbog očuvanja tajnosti jer je bolje da su i pomoćnici, kao i zatočenici, u nesvijesti kako ne bi mogli napraviti nekakvu štetu.

Kennedy je čekao mirno ležeći na svom krevetu.

Svjetlost mu je počela zamagljivati vid, a željezni obruč stezati prsa. Koncentrirao se na mentalne vježbe, upotrijebio Ghengach sustav dezorijentacije potpomognut Clume disciplinom. Svjetlost je nestala, obruč je olabavio, i, lebdeći u stanju samohipnoze, odvojio se od svoje trenutne situacije. Kad bi navedene discipline upotrijebio do ekstrema mogao bi biti živ sahranjen, tamo danima ostati nepomičan, poput starih fakira na drevnoj Zemlji.

Za to nije bilo potrebe. Nakon nekoliko minuta oprezno je ponjušio i nije osjetio ništa osim poznatih smradova. Kiseli zadah je iščezao. Izdahnuo je i udahnuo, pričekao, a onda dubokim disanjem napunio krv kisikom. Još se uvijek nije pomaknuo, dajući promatraču, ako je itko gledao, priliku da se uvjeri kako je plin u cijelosti obavio svoj posao. Nakon petnaest minuta je ustao i provjerio vrata. Bila su zaključana kao i prije. Sagnuo se i proučio bravu. Bila je to jednostavna brava sa zasunom koja se otključavala s druge strane, mehanizam je s ove strane bio zaštićen.

Kennedy se nasmiješio.

Otvorio je svoje kožno odijelo i izvadio jednu od magnetskih kopči. Približio ju je bravi, poslušao, i pomicao mali magnet složenom putanjom, uhvatio zasun njegovim nevidljivim poljem i podigao s njegovog mjesta. Lagano je rukom gurnuo vrata i malo ih odškrinuo dok je ustajao, otvorio ih je još više i zavirio u hodnik.

Skamenio se na zvuk koraka.

"Sve je u redu, Karne?"

"Kako ste i zapovijedili, kapetane. Dvostruka doza kako bi spavali dok ne odlučimo o njihovoj budućnosti." Časnikov je glas u sebi imao prizvuk okrutne zabave. "Dvojica bi mogli biti korisni, ako vi tako odlučite. Joe Mulgrave i Sam Dulain. Promatrao sam ih. Mogli bi biti pogodni za unapređenje."

34

"Možda." Wei nije zvučao previše uvjereno. "Ne volim riskirati, osobito kad za to nema potrebe. Uvijek možemo pronaći još lutalica."

"Kako vi odlučite, kapetane."

"Najbolje bi bilo da ih se svih riješimo. Uklonimo sve tragove, kad smo već kod toga. Što ih je manje koji mogu pričati biti ćemo sigurniji. Ne želim da neki svemirski putnik u budućnosti pokuša osvetiti brata ili prijatelja."

"Prijatelja?" Kam je to izgovorio s prezirom. "Ološ poput njih nema prijatelje."

"Možda nema, ali oni piju, a pijani ljudi brbljaju i možda netko načuje nešto. Najbolje je ne riskirati. Neka ostanu uspavani i riješit ćemo se cijelog tovara odjednom." Wei se nacerio. "Dobar ulov, eh, Kame?"

"Najbolji do sada, kapetane."

"Naš kontakt bi trebao biti zadovoljan. Pa, uskoro ćemo stupiti u kontakt. Uobičajena procedura, Kame. Pobrini se za to."

"Jasno, kapetane."

Koraci su se udaljili, i nestali sa zvukom zatvaranja vrata. Kennedy je odahnuo, lice mu je bilo mrko dok je razmišljao o onom što je čuo. Ništa iznenađujuće: pomoćnici namamljeni obećanjima o dobroj plaći i velikim nagradama bili su potrošna roba. Još robova koje će dodati ostalima, pridružit će ih rudarima. Nije osjećao nikakvu brigu zbog onog što je saznao; bili su krivi, i na neki način to je bila poetska pravda.

Gotovo da bi mogao uživati u njoj - da nije bio jedan od njih.

Vrata su se otvorila i ušao je u hodnik. Prema krmi su se nalazile komore u kojima su zatočili rudare i na trenutak je oklijevao. Ako bi uspio doći do njih, na neki ih način probuditi, činili bi silu koja bi lako preuzela brod. Ali sjetio se kako se na komorama nalaze brave s lancima i ljudi koji su neprestano stražarili, i najvjerojatnije automatski mehanizmi za uzbunu. Znači suprotnim putom. Naprijed prema kontrolnoj sobi, radiju i navigaciji. Kad bi mogao odrediti Quellov položaj i radijem poslati informaciju Westcliffeu drugi bi, ako je potrebno, mogli preuzeti.

Član posade pojavio se ispred njega prije no što je stigao do kraja hodnika.

Čovjek je sanjario, stajao je na rutinskoj straži, odbacio je svaku pomisao na opasnost. Zurio, razrogačio je oči i razjapio usta, polako je počeo podizati pištolj.

"Što želiš?"

Kennedy se nasmiješio. "Poruka za kapetana."

"Otkuda? Hej, ti nisi -"

35

Srušio se kad ga je Kennedy rukom udario u grlo, brid dlana pogodio je živce i u trenu ga onesvijestio. Vrata iza njega vodila su u malu prostoriju punu opreme za nuždu. Boca s kisikom, metalne zakrpe, lagana svemirska odijela, spremnici balona sa zrakom koji se ispuštaju u slučaju oštećenja trupa. Kennedy je ubacio onesviještenog čovjeka u prostoriju i zalupio vratima. S pištoljem u ruci Kennedy je potrčao hodnikom prema sobi ispunjenoj elektroničkom opremom. Čovjek se okrenuo kad je ušao, skamenio se kad mu je cijev pištolja dodirnula čelo.

"Naš položaj", prasnuo je Kennedy. "Daj mi ga."

"Ne mogu." Radio operater se znojio dok je pokušavao pogledati u lice svog ispitivača. "Ne znam ga."

"Pokušaj opet." Kennedy se namrštio kad mu je još jače pritisnuo cijev pištolja na čelo. "Naš položaj!"

"Kažem vam da ne znam!" Operaterov glas bio je piskutav od straha. Uvukao se u svoje sjedište pokušavajući se udaljiti od boli koju mu je nanosila cijev pištolja na čelu. "Tek sam stigao na dužnost, ali ni to ionako nije bitno. Kapetan nikome ne govori gdje smo. Ja samo sjedim ovdje i čekam poruku." Progutao je knedlu kad se na panelu upalila lampica. "To je sigurno to."

"Primi ju." Kennedy se napeo kad je čovjek posegnuo za prekidačem. "Puni video kontakt i nemoj poslati neki signal kako imam pištolj uperen u tvoja leđa. Reci pogrešnu riječ i raznijet ću ti kičmu."

Stao je, prividno opušten dok se ekran ispunjavao svjetlošću i bojom. Lice se izoštrilo i postalo lice krljuštavog monstruma s jarkom krestom i širokim nazubljenim raljama.

"Operativni zove Quella. Odgovorite."

"Quell ovdje", rekao je radio operater. "Kod?"

"X1567GH4. Odgovorite."

"S2139TK2."

Uske, kozje oči pomalo su se podigle i zurile ravno u Kennedyja. Kresta se malo zajapurila, svijetloružičasta postala je tamnonarančasta.

"Ponovite."

"S2139TK2."

Nešto nije bilo u redu. Kennedy je to mogao naslutiti i osjećao je blagu nelagodu u želucu. Radio operater mogao je dati krivi kod ili je mogao nešto izostaviti. Bilo je nemoguće to spriječiti, i iako je mogao ubiti čovjeka, šteta je učinjena.

Stvorenje na ekranu je obliznulo očnjake i reklo: "Razumio. Dobro putovanje?"

36

"Odlično."

"To je lijepo čuti. Obavijesti svog nadređenog da se kontakt mora potvrditi. Smjesta ćeš to učiniti."

Kennedy je osjetio kako se radio operater uznemirio. Ravnodušno je rekao: "To neće biti potrebno. Ja sam novi kapetan ovog broda. Dajte mi trenutne koordinate za neophodno podešavanje instrumenata."

Bila je to riskantna igra i nije se razočarao kad je slika nestala i bila zamijenjena snijegom. Ali sve nije bilo izgubljeno. Stvorenje je stanovnik Obraca, pripadnik Ghazena, i ako ništa drugo, to mu je olakšavalo potragu. Ghazenci su imali nekoliko brodova i još manje kapetana. Neće biti nemoguće pronaći onog koji je govorio.

Radio operateru je rekao: "Upozorio sam te. Rekao si mu kako nešto nije u redu."

"Nisam! Kunem se!"

"Ne laži mi! Rekao sam ti što će se dogoditi ne budeš li me poslušao." Kennedy je podigao pištolj. "Prokleti robovlasniče! Pomisli na one ljude koje ste pobili u rudniku! Ostale koje odvodite u život u paklu!"

"Za ime Božje!" Čovjek je bio očajan. "Nemojte me ubiti! Sve ću učiniti! Sve!"

"Koordinate?"

"Ne znam ih. Kapetan sam leti i bavi se navigacijom." Progutao je knedlu kad je pogledao Kennedyjevo lice, čeličnu odlučnost u očima. "Dogovorimo sastanak i uključimo autopilot. Molim vas, gospodine! Ne znam gdje smo. Nemojte me ubiti!"

Kennedy je spustio lijevu ruku na čovjekovo rame, pritisnuo i podigao drhtavu figuru. Hladno je rekao: "Idemo u kontrolnu sobu. Ti ćeš ići prvi i ne zaboravi da imam pištolj uperen u tvoja leđa. Pokušaj neku glupost i pucat ću."

Brod je zadrhtao kad su napustili kabinu, prodorno grebanje odjeknulo je trupom i zatreslo cijeli brod. Ponovilo se i Kennedy je zateturao, gotovo izgubivši kontrolu. Weijevo bijesno režanje začulo se iz kontrolne sobe.

"Budala! Što je s njim? Zar je slijep?"

"Ne shvaćam." Karnov gromoglasan govor bio je prigušen od straha. "Već nas je dva puta udario. Da ne znam drugačije, rekao bi kako nas pokušava uništiti."

"Ako to ponovi raznijet ću budalu." Kapetan je ključao od bijesa. "Idi do radija, Karne. Stupi u kontakt. Pitaj pilota što do vraga čini."

Kennedy je znao kako mu preostaju samo sekunde prije no što ga otkriju. Njegova jedina šansa bila je ući u kontrolnu sobu i one unutra zadržati pod prijetnjom oružja dok ne

37

sazna njihov položaj. Kad ga sazna javit će ga i nakon toga, uz sreću, možda uspije preuzeti brod. Nije dobio tu šansu.

Karnovo masivno tijelo pojavilo se ispred njega. Zarežao je kad je ugledao radio operatera.

"Što do vraga radiš ovdje? Vrati se na svoje mjesto."

"Ja -"

"Ti!" Karn je ugledao Kennedyja. Nije mogao vidjeti pištolj. "Kako si izašao? Što se događa?" Bez čekanja na odgovor pojurio je hodnikom i podigao toljagu.

Kennedy mu je bacio radio operatera pod noge.

Sudarili su se i Karnov je urlik prigušio čovjekov krik kad ga je toljaga pogodila u glavu. Kennedyje poput jegulje kliznuo pored dvojice zapetljanih ljudi, uletio u kontrolnu sobu i podigao pištolj kad se Wei okrenuo prema njemu s mjesta gdje je stajao pored kontrola.

"Ne miči se!" prasnuo je Kennedy. "Dodirni nešto i ubit ću te!"

Kapetan je bio sam. Kennedy je zakoračio u stranu kad se Karn pojavio iz hodnika, zastao je kad je ugledao pištolj. Iz hodnika se čulo tiho jecanje onesviještenog radio operatera.

Wei je rekao: "Jesi li poludio? Uistinu misliš da ti ovo može proći?"

"Mogu pokušati." Kennedy je bacio pogled pored kapetana gdje su ekrani prikazivali mnoštvo zvijezda. Ispred njih, neugodno blizu, nalazio se mali brod. Dok je gledao počeo se približavati, mali plamenovi izlazili su iz pogonskih otvora.

"Što želiš?" Weijev je glas bio pod kontrolom, gotovo smiren, nije bilo ni traga bijesu koji mu se vidio u očima. "Novac? Unapređenje? Spusti taj pištolj i možeš dobiti oboje. Nastavi ovu farsu i kiselina će ti otopiti svaki centimetar kože. Karne!"

"Ne miči se!" Kennedyjev se prst zgrčio na okidaču kad je časnik zakoračio naprijed, njegovo unakaženo lice bilo je ispunjeno mržnjom. "Još bolje, lezi na pod. Na trbuh i podigni ruke iznad glave. Učini to."

"Ti si inteligentan čovjek", rekao je Wei kad je Karn poslušao. "Znaš da se jedan čovjek s pištoljem ne može nadati preuzeti brod. Možda me možeš ubiti. Možda čak uspiješ ubiti i Karna i ostale. Ali što onda?" Bacio je pogled na ekrane, brod se približavao. "I krivo si procijenio situaciju."

Povikao je. "Zagout!"

Kennedy se odjednom borio za goli život.

38

7

Došlo je odozgo, treperavo stvorenje s pipcima poput žice, načičkanima kukastim izraslinama i sisaljkama. Zavjesa lelujavog života građena poput mreže, ili komada čipke. Spustilo mu se na glavu, ruke, pipci su se stegnuli oko njegovih ruku i prstiju, vukli ih, trzali i čvrsto držali. Uspio je jednom opaliti, projektil je eksplodirao u oblaku dima na palubi, a onda mu je oružje izbijeno iz ruke i osjetio je pulsiranje krvi u glavi kad se stisak na glavi, vratu i prsima pojačao.

Začepljenih usta, prekrivenih očiju, u nemogućnosti da diše unio je svu svoju snagu u ruke, stisnuo je prste i vukao čvrste pipke, otkidao naizgled delikatne dijelove koji su podsjećali na rastezljivu leguru. Onda je pao, zakotrljao se i završio kod zida, bespomoćan u živoj čahuri.

Kroz čipku je ugledao Weijevo lice kad se kapetan pognuo nad njim.

"Genijalna stvarčica, zar ne? Oblik života s Yalathena kojeg sam uvježbao. Mirno leži na stropu sve dok mu ne zapovjedim akciju. Malo osiguranje u slučaju neočekivanog. U ovom trenutku čeka drugu zapovijed. Kad ju izdam pretvorit će te u kašu." Onda je zlobno dodao: "Ali još ne. Najprije se moramo pozabaviti bitnijim stvarima. Kad se pobrinem za njih tvoja smrt može početi. Neće biti laka. Stezanje će biti polagano. Osjetit ćeš svaku sekundu i svaka sekunda činit će ti se poput sata. Razmisli o tome dok čekaš."

Iza kapetana Karn je rekao: "Brod dolazi vraški preblizu da bi bilo ugodno. Čini se kao da će nas opet udariti."

"Kao upozorenje, naravno." Wei se uspravio. "Nadi onu budalu od operatera. Stupi u kontakt i reci našim prijateljima kako je sve pod kontrolom. Razmjena će se odmah obaviti."

"A on?" Karn se nadnio nad bespomoćnu figuru. Namjerno je nogom udario Kennedyja u bradu.

"Kasnije. Sada učini kako sam zapovjedio."

Kennedy je čuo udaljavanje čizama. Bol u bradi bila je poput bijelog usijanja, zagrljaj stvorenja zatvor koji ga je čvrsto držao od glave do koljena. Oprezno se pokušao pomaknuti i osjetio kako su vitki pipci pojačali stisak. Jedva je mogao disati.

Kroz trup je čuo razne zvukove: udar metala po metalu, šištanje zraka, grebanje čizama dok je razmjena obavljana. U mislima je stvorio sliku onog što se događalo. Brodovi su blizu, ljudi u odijelima idu s broda na brod dok je pilot s drugog broda došao na Quella. Lukav sustav razvijen, možda, u mozgu Macaua Grimbacha.

Ljudi zaposleni kao nosači, isti oni ljudi koji će se kasnije pridružiti robovima čijoj su nabavi pomogli. Tajni susret. Nepoznati pilot koji je jedini znao njihovo konačno odredište. Preuzet će Quella i upravljati njime iz kontrolne sobe sve do spuštanja. A onda, kad se teret istovari, ista procedura će se ponoviti, samo u obrnutom smjeru.

39

Nespretno, skupo, ali učinkovito. Nitko na Quellu nije znao gdje će robovi biti iskorišteni, izvor dragocjenog chombitea.

Osjetio je miris parfema, skrenuo pogled i ugledao poznatu siluetu. Grimbach je u raskošnim bojama izgledao otmjeno, dragulji su mu blistali na rukama i mirisao je svoj komadić tkanine. Pored njega je stajalo čudovišno stvorenje koje je vidio na ekranu. Kresta mu je bila visoka, svijetloplava. Pored njega čovjek je izgledao poput patuljka.

"To je taj", zagrmjelo je. "Njega sam vidio na ekranu i pretpostavio kako nešto nije u redu."

"Bili ste u pravu, gospodaru", rekao je Grimbach. "Čestitam vam na dovitljivosti."

"Zapovjedio sam sudar brodova. Znao sam kako će vaši ljudi shvatiti upozorenje."

"I jesu. Točno, kapetane?"

"Zarobljen je", rekao je Wei. "Prepoznajete ga, gospodine?"

"Naravno. Wilma me zamolila da zaposlim tog čovjeka. Njene su sumnje očito bile utemeljene. On nije to za što se predstavlja." Grimbach se sagnuo, lice mu je bilo nekoliko centimetara udaljeno od Kennedyjevih očiju. "Reci mi, prijatelju: tko i što si ti?"

Kennedy se borio za dah.

"Sam Dulain", rekao je kroz bol. "Postao sam sumnjičav i želio sam se osigurati. Pretpostavljam kako su stvari izmakle kontroli."

"Jesu, uistinu", rekao je Grimbach blago. "I vrlo nesretno za tebe. Kao i za onog drugog. Simpatičan mladić. Bilo mi je žao što je nestao. Naravno, možda ti je bio prijatelj. Arden Hensack. Poznaješ li ga?"

Kennedy je pokušao odmahnuti glavom. "Ne."

"Mislim da lažeš."

S mjesta gdje je stajao Karn je zarežao: "Dajte da ga obradim. Progovorit će. Kunem se."

"I reći što?" Grimbach je namirisanu tkaninu približio nosu. "Da su naše aktivnosti pobudile znatiželju i zanimanje i da netko želi znati više o njima? To smo i očekivali, pa ne predstavlja iznenađenje. I kakve to veze ima? Naše su sigurnosne mjere vrhunske i radimo u dubokom svemiru. Ipak, šteta je što netko hrabar poput ovog čovjeka mora umrijeti. Ali, što je tu je. Sreća u igri, može se reći. Pravilo opstanka. Jači opstaju na teret slabih. A ti si, moj prijatelju, u ovom trenutku, vrlo slab."

Grimbach se okrenuo mašući komadićem namirisane tkanine. Izgledao je kao da se dosađuje.

40

"Mislim kako bismo ovu epizodu mogli privesti kraju, kapetane. Hoćete li izdati zapovijed?"

Kennedy se napregnuo. Živo tkivo malo se opustilo i on se koncentrirao, napeo je prsa, prizvao moć Clume discipline kako bi usredotočio svoju snagu.

Pipak se odlijepio uz pucanj, drugi je pukao i iz njega je počela kuljati tamna tekućina, treći se rastegnuo i dopustio mu da podigne ruku i zgrabi kukastu izraslinu, pokuša otkinuti rastezljivo tkivo. Osjetio je podrhtavanje stvorenja, goruću bol zabadanja kuka u tijelo i peckanje gdje je tekućina došla u kontakt s njegovom golom kožom. Treperave boje su postale jarke, izblijedile, opet postale jarke, pa opet izblijedile.

Wei je zakoračio naprijed. Grubim zapovjednim glasom rekao je: "Zagout -"

Riječi su mu zastale u grlu kad mu je usta poklopila krljuštava ruka. Elgha Zupreniz, kreste jarkoplave od zadovoljstva, poluzatvorenih očiju promatrao je borbu.

"Pustite ih neka se bore", zagrmio je. "Borba je čovjekova sudbina. Čak se i vi meka stvorenja morate boriti kako bi živjeli."

Kennedy je čuo riječi kroz maglu. Zapovijed za drobljenje nije bila izdana, ali tuđinsko stvorenje ju nije ni čekalo. Instinkt preživljavanja prevladao je trening i sada je koristilo svu svoju snagu kako bi uništilo čovjeka u pipcima. Kuke su derale kožu, tanke, poput čelika čvrste izrasline zabijale su se sve dublje i dublje dok su se borili. Kennedy se borio protiv njih, pluća su mu gorjela od agonije dok se borio za dah kako bi tijelu omogućio neophodni kisik. Koncentrirao se na izrasline koje, pretpostavio je, sigurno sadržavaju mozak. Kontrolni centar koji je upravljao kretanjem i svrhom stvorenja.

Jedna se raspala pod njegovim prstima, nokti su se duboko ukopali u gumastu površinu. Još se jedna smrskala ispod ramena kad je leđima udario u zid. Treću je zgrabio ustima, snažni bijeli zubi trgali su ju na komade. Okus je bio odvratan, ali potisnuo je želju za povraćanjem, nastavio napad, dobio malo prostora, dobio malo veću slobodu pokreta. Kuke su ga derale po glavi, krv mu je prekrila oči. Zatreptao je kako bi ih očistio, odbacio se ramenima unatrag i trznuo glavom, dok ni na jednu sekundu nije popustio sa žestinom svog napada.

Stvorenje je zasiktalo, prodoran, zaglušujući krik iz dubine organizma. Treperave boje postale su jarki kaleidoskop crvenih i zelenih, plavih i tamnožutih, i Kennedy je na trenutak bio osvijetljen veličanstvenom svjetlošću.

Onda je uginulo. Boje su izblijedjele. Pipci su se opustili. Ono što je bilo blistava zavjesa jarkih boja postalo je odrpana tamnosmeđa krpa.

"Ubio ga je", tupo je rekao Wei. Oslobodio se šape s lica. "Rastrgao ga je golim rukama. Ali to je nemoguće. To je nemoguće."

Elgha Zupreniz zagrmio je od zadovoljstva.

41

"Učinio je to. Nikad prije nisam vidio nešto slično. Da mi je to netko ispričao ne bi mu povjerovao. Uistinu, prijatelji, moram vam zahvaliti na vrlo stimulativnoj zabavi."

Wei se namrštio i pogledao Kennedyja još uvijek umotanog u pipke mrtvog stvorenja. Teško je nabavio stvorenje, još ga je teže uvježbao, a sada ga više nema. Dobro mu je poslužilo više nego jednom i sada je osjećao gubitak. Ne zbog stvorenja, nego zato što ga je njegova smrt lišila određene zaštite.

A Kennedy je još uvijek bio živ.

Rekao je: "Karne. Pobrini se za to."

Karn se nacerio. Zakoračio je naprijed, podigao toljagu, oči su mu zlokobno svijetlile. Uživat će u ovome. Kennedy mu je lagao, krivo ga je procijenio, i ispao je budala pred kapetanom. Čak je preporučio čovjeka za unapređenje. Znači, prvo butine, onda koljena, a nakon toga trbuh. Onda vrhom toljage u lice, oči. Sve je to činio i prije.

Kennedy je gledao kako prilazi. Oči na unakaženom licu izdavale su sadističko zadovoljstvo koje je Karn osjećao. Sjetio se starca u rudniku. Udarca toljagom koji mu je smrskao glavu. Hladnokrvnog udarca kao da je Karn ubio dosadnu muhu.

Napeo se, prilagodio mišiće, svu je težinu oslonio na gornji dio leđa, na ramena. Malo je privukao noge kao u prestravljenom iščekivanju udarca toljagom.

"Bojiš se, ološu?" Kara je duboko udahnuo. "Da vidim kako ti se ovo dopada!"

Kennedy je ispod laktova osjetio pod. Pipci su ga još uvijek čvrsto držali, iako su bili mrtvi. Nije se mogao izmaknuti, niti upotrijebiti ruke. Umjesto toga pretvorio je cijelo tijelo u oružje razaranja.

Kad se Karn sagnuo kako bi zadao prvi okrutni udarac Kennedy je eksplodirao u akciju.

Izvio je tijelo i u udarac nogama unio svu snagu leđa, butina i ramena. Pete njegovih čizama pogodile su Karna ispod brade, zabile se u grlo, odbacile krupnog čovjeka unatrag gdje je udario u rub kontrolnog panela. Odbio se od panela povraćajući krv i bio mrtav prije no što je dodirnuo pod.

Dok je padao Kennedy se opet izvio, upotrijebio tijelo kao oprugu i dočekao se na noge poput akrobata.

"Čekaj!" Elgha Zupreniz izbio je Weiju pištolj iz ruke. "Ovaj čovjek ne smije biti ubijen poput zvijeri."

Macau Grimbach je rekao: "Učinite to, kapetane."

"Ne!" Ghazenac je mrko pogledao jednog, pa drugog, kresta mu je bila narančasta. Njemu, gospodaru Sergana, da proturječe tako slabašna, problematična stvorenja! Sam bi ih mogao zgrabiti i smrskati svojim pandžama. "Inzistiram!"

42

Grimbach je uzdahnuo i posegnuo za namirisanim komadom tkanine. Uvijek je bilo problematično raditi s drugim oblicima života i uvijek su mu njihovi običaji bili neshvatljivi. Opreznost je zahtijevala da ovaj čovjek bude smjesta ubijen prije no što uspije izazvati još štete. A ipak, je li njegov život vrijedan svađe koja bi mogla prouzročiti gubitak nevjerojatne zarade?

Oprezno je rekao: "Gospodaru, s poštovanjem, taj čovjek je opasan. A on se također nalazi na mom brodu. Zbog toga mogu odlučiti o njegovoj sudbini."

"Odlučite kako želite", prasnuo je Elgha Zupreniz. "Ali on ne smije biti ozlijeđen. Ne od vas. Takav borac zaslužuje bolji kraj. I ako spominjemo svemirske običaje i nadležnosti, dopustite mi da vas podsjetim kako sada kad je moj pilot na ovom brodu on podliježe pod moj autoritet." Podigao je ruku s pandžama, nestrpljiv zbog rasprave. "Dosta. Neka čovjeka prebace na drugi brod. A mi se pobrinimo za posao. Koliko robova imate? I opreme? Dobro. Barun će se pobrinuti za detalje oko isplate kad se roba isporuči." Grimbach se naklonio. "Po vašoj zapovijedi, gospodaru."

"Uvijek po mojoj zapovijedi", zarežao je Ghazenac. "Ne zaboravite to."

"Zar nećete ići s nama?"

"Ne." Ruke s pandžama su se podigle i protrljale jedna o drugu. "Imam druge planove."

Arena, pomislio je. Toplo sunce, gomila i ekstatično uzbuđenje zbog borbe. Njegov prvak protiv prvaka ostalih. Thraga Dulen Yanchiga, croata klana Fenedish. Zvijeri na koje su toliko ponosni, kojima su se toliko dugo hvalili.

A sada i on ima prvaka. Čovjeka koji je ubio unatoč svim vjerojatnostima, koji je preživio napad opakog stvorenja i koji je ubio ono što se navodno ne može ubiti. Meko, naizgled bespomoćno stvorenje lišeno krljušti ili oklopa, bez ikakvih pandži i očnjaka, ali koje se nesumnjivo dokazalo. Odgovarajući dodatak vlasništvu gospodara Sergana.

8

Obrac je bio topao svijet, skučen, zrak je bio ispunjen mirisima džungle, sunce je bilo usijana kugla koja je pustinje pretvarala u pećnice, gradske ulice u pakao. Kuće su bile niske, ukrašene ornamentiranim lukovima, tornjevima i kupolama kojima su se uspinjale procvjetale puzavice. Iza jednoličnih zidova čulo se žuborenje vode, prskanje fontana i šum potočića. A bilo je i glazbe, zavijanje gajdi, tutnjanje bubnjeva, tvrd, oštar zvuk udaranja po drvetu.

Ghazenci su očito uživali u udobnosti.

Široka ruka gurnula je Kennedyja u leđa i grubi, grleni glas prorežao je zapovijed.

"Hodaj. Ovo nije turističko razgledavanje. Što se brže maknemo s ove vrućine to bolje."

43

Jedan član posade broda na koji je bio prebačen. Glatko, okruglasto stvorenje uljaste kože, mrežastih ruku i nogu, očiju poput velikih poput lopti na ćelavoj glavi. Liganijac s vodenog sustava Coronalis. Snažni, opaki, nemilosrdni. Kod kuće i u moru i na suhom. Savršeni plaćenici čija je najveća ambicija kupiti podvodni dvorac kako bi u njemu živjeli i razmnožavali se.

Kennedy je rekao: "Prestani s grubostima. Vrućina je u redu."

"Za tebe možda, za mene ne." Liganijac se namrštio, kratki brkovi s obje strane širokih usta lagano su se podigli. "Ovo nije bilo dogovoreno", požalio se. "Rad na brodu i to je sve. Pobrinite se za probleme, ali ništa više. Ne sviđaju mi se prekršeni dogovori. Kad jednom počne, kada će prestati? Učiniš malo više od onog za što si plaćen i onda te počnu iskorištavati. To mi se ne sviđa."

"Možeš učiniti nešto u vezi toga", predložio je Kennedy. "Okreni se, vrati se, zauzmi brod i odleti u svemir. Radi za mene i ja ti garantiram dvostruko više od onog što ti je ponuđeno."

"Ne", rekao je Liganijac odlučno. "To bi bilo neetično. Kad potpišemo ugovor, on je svetinja. Ajde, hodaj."

Stigli su do kuće više od ostalih, vijugavi toranj uzdizao se s ravnog krova. Unutra je bilo svježe, stropovi su bili visoki, mehanizmi koji su tiho šumili ispuštali su namirisani zrak. Sluga je odveo Kennedyja u podrum gdje se nalazio ring i dvorana za vježbu. Dva mlada Ghazenca su se hrvala, pandže su udarale po krljuštima, kreste su im bile jarkonarančaste. Treći ih je gledao. Bio je nizak, krljušti su mu bile prepune ožiljaka, kresta unakažena. Kad se jedan od boraca poskliznuo i pao, udario je pandžom po gongu.

"Dosta je", zagrmio je. "Operi se i namaži uljem. Jehare, nauči gledati protivnikove noge. Velate, bio si spor. Brz ugriz u trećoj rundi donio bi ti pobjedu. Ne zaboravite ovo, vas dvojica. Vi ste ruke, zubi i pandže. Sve ih upotrijebite i možda, ali samo možda, postanete slavni u areni."

Stari borac je zatresao glavom dok su napuštali ring.

"Mladi", rekao je. "Misle kako sve znaju. Star koliko jesam mogao bih se istovremeno boriti s obojicom i ipak pobijediti." Mrko je pogledao Kennedyja. "Znači, ti si Elghin novi prvak. Ponekad pomislim kako od mene pokušava napraviti budalu. Trideset godina u areni, petnaest mrtvih, i više osvojenih pandži no što mogu izbrojiti, a on mi šalje stvorenje poput tebe. Pa, što bi starac drugo mogao i očekivati? Krevet, krov nad glavom i mjesto za njegovim stolom. Uvježbavanje nekih mladih budala i izvrsno mjesto u areni. Lovi!"

Kennedy je uhvatio bačenu loptu. Težila je preko pedeset kilograma. Snažno ju je bacio u trenerova prsa.

"Zgodno", zagrmio je. "Barem si brz, i čini se da imaš nešto mišića. Je li istina da si vezan i bespomoćan ubio jednog od vlastite vrste?"

44

"Da."

"Jesi li često ubijao?"

"Ubijam kad moram", rekao je Kennedy ravnodušno. "I ni iz kojeg drugog razloga."

"Odlično." Trener je loptu bacio u stranu. "Ne sviđaju mi se mladići koji uživaju u ubijanju. Postanu neoprezni i ne žele poslušati savjete. To je stvar reputacije, shvaćaš. Kad ja treniram nekog, on mora biti dobar. Njegov neuspjeh se odnosi i na mene."

Kennedy je rekao: "Je li ovo kuća Elghe Zupreniza?"

"Da."

"I on je gospodar Sergana?"

"Tako se naziva." Trener je slegnuo ramenima. "Što je u imenu? Ja sam pet puta okrunjen kao kralj arene i kamo me to dovelo? Da postoji pravda ja bih sjedio na čelu stola i imao pravo prvog odabira vina i jela. Imao bi vlastiti posao s klijentima diljem planeta. Pa, što je tu je. Netko se izlegao za vlast; netko iz svog jajeta izađe u život neimaštine. Sad se skini da vidim što sve možeš učiniti."

Kennedy je vježbao sat vremena, dizao je teške utege, radio trbušnjake, trčao, skakao, udarao tešku vreću ispunjenu pijeskom, razgibavao mišiće koji su se pomalo opustili tijekom zatočeništva na brodu kojim je došao na Obrac.

Stao je na zvuk gonga. Trener čija je unakažena kresta bila sivosmeđa rekao je: "Kad te gledam pomislim kako su glasine sigurno istinite. Elgha Zupreniz je poludio. Zašto bi inače za prvaka uzeo stvorenje poput tebe?" Položio je pandže na čvrstu kožu Kennedyjevih ramena. "Meko", požalio se. "Nemaš krljušti za zaštitu. Jedan dobar potez pandžom i bit ćeš mrtav. Kakvu on to zabavu misli prirediti?"

Kennedy je slegnuo ramenima. "Nadam se nikakvu."

"Nadaš se? Bojiš se?"

"Bio bi lud kad se ne bih bojao."

Poluzatvorene oči, mutne od starosti, trepnule su dok je trener razmislio o odgovoru.

"Imaš se pravo bojati. Croat nije baš najnježnija zvijer, a ona koja je u vlasništvu Fenedisha je vrhunski primjerak svoje vrste. Uz njenu pomoć već su dobili dva imanja i otjerali tri obitelji na prosjački štap. Iako se Elgha Zupreniz obogatio, bio bi budala kad bi te suprotstavio toj zvijeri." Slegnuo je ramenima. "Pa, vrijeme će pokazati."

Kennedy je rekao: "Gdje je Sergan?"

"Negdje." Stari borac je bio umoran, i nestrpljiv za izležavanjem na suncu. "Ne mogu voditi brigu o takvim stvarima." Udario je u gong i, kad je sluga odgovorio na poziv, rekao: "Odvedi ovo stvorenje u sobu koja mu je pripremljena."

45

Bila je mala, sadržavala je uski krevet i ništa više. Prozor je bio poluokrugao, staklo je bilo šareno. Otvorio se kad ga je Kennedy gurnuo rukom, i pogledao je van. Iza se nalazio niz krovova, veliki okrugli amfiteatar i udaljeni stupovi svemirske luke.

Gurnuvši glavu i ramena kroz otvor Kennedy je promotrio zgradu u kojoj je bio zatočen.

Ispod njega se nalazila ulica, nekih trideset metara niže. Metar i dvadeset od otvora nalazila se uska izbočina koja se sa svake strane spajala s ukrasnim stupom. Izvinuo se i pogledao gore i neka tri metra iznad ugledao nazubljeni rub krova. Moguće je, pomislio je, spustiti se s prozora na izbočinu, njome doći do jednog kraja, popeti se ukrasnim stupom do krova. S krova bi se eventualno mogao spustiti do ulice.

Ali ne još. Tek kad padne noć. Na sunčevoj svjetlosti mogao bi ga primijetiti bilo tko tko bi slučajno pogledao u njegovom pravcu.

Kasno poslijepodne mladić je donio vrč vode i komad nečega što je sličilo kruhu. Spustio je poslužavnik i stajao i gledao dok je Kennedy ustajao s kreveta. Nosio je oklop i borbenu opremu, ali nije imao oružje. Kresta mu je bila uspravna, blistava, plava.

"Borit ćeš se", rekao je. "U areni. Hoćeš li pobijediti?"

"Arena?" Kennedy je kimnuo prema prozoru i kružnom amfiteatru u pozadini. "Je li to to?"

"Najbolja na Obracu", pohvalio se mladić. "Kad trener odluči da sam spreman prijavit ću se. Najprije ću izazvati Demela Chanquila i kad pobijedim i uzmem mu kuću onda ću —"

"Čekaj malo", rekao je Kennedy. "Pojasni mi ovo. Ti izazoveš nekog. Ako pobijediš, dobiješ sve što je posjedovao. Točno?"

"Ako je tako odlučeno, da. Borba je na smrt, naravno."

"A ako ti se odbije suprotstaviti?"

"Ako je moj izazov pravedan onda će izgubiti i imovinu i položaj." Mladić je zarežao kad se izvana čula vika. "Taj Visier! Uvijek se žuri. Jednog dana, uskoro, imat će prilike požaliti za svoju drskost."

Sam, Kennedy je počeo jesti. Hrana je bila gusta, imala je okus po mesu i orasima, koncentrirana prehrana za koju se trebali jaki zubi i čeljusti. Voda je bila topla i pomalo bljutava. Kad se najeo opušteno je legao na krevet i razmišljao.

Barbarska kultura, naravno, sa suđenjem borbom kao integralnim dijelom sustava. To je i očekivao, Ghazenci su bili ratnička rasa, ali kako to pretvoriti u prednost? Zadobivanje slave u areni ne samo da je opasno, nego bi i potrajalo. Uz pretpostavku da mu se pruži prilika da se suprotstavi Elghi Zuprenizu pod poštenim uvjetima. Kao njegov prvak tu priliku neće dobiti. Umjesto toga borit će se s divljim stvorenjima, boriti se zbog oklada i zabave publike.

46

A ako odbije?

Ropstvo, možda. Poslali bi ga da se pridruži ostalima, ali od te dvije opcije, ova druga možda je i privlačnija. Barem bi mogao otkriti gdje je izvor chombitea. Ali možda mu ne pruže mogućnost izbora. Elgha Zupreniz mogao bi ga jednostavno baciti u arenu kako bi se borio ili bio ubijen. U tom bi se slučaju borio. Možda bi čak i pobijedio. A onda, kad se dokaže, bio bi prisiljen ponovno se boriti.

Bio je, pomislio je Kennedy sumorno, u vrlo neugodnoj situaciji.

Noć je došla i grad je oživio novim životom. Krovovi su postali blistavi cvjetovi po kojima su hodali raskošno odjeveni likovi. Bogate obitelji Obraca zabavljaju prijatelje; drugi, ne tako bogati, brinu se za zabavu. Ulice su se počele puniti trkačima s bakljama, nosiljkama, malim skupinama u kompaktnim formacijama, šetačima, dangubama. Navala i raskoš života tipična za svaki grad na bilo kom planetu u galaksiji.

Kennedy se poput sjene izvukao kroz prozor. Visio je s glavom i rukama unutra, onda se oprezno spustio sve dok mu čizme nisu dodirnule izbočinu. Duboko je udahnuo, licem se priljubio uz zid i počeo kretati prema najbližem kutu. Rub je bio lagano izbočen prema van, tako da je mogao hodati samo na prstima. Krivi pokret, krivi korak, i poletjet će prema ulici ispod sebe.

Hodao je izbočinom poput plesača, raširio je ruke, usne su mu gotovo dodirivale kamen. Osjetio je otvor prozora sa svoje desne strane, zgrabio je okvir i stao ispred njega. Unutra se nalazila mala soba, gotovo ista poput one koju je napustio. Mladić koji mu je donio hranu nalazio se unutra. Sjedio je na krevetu i bio zaposlen poliranjem oštrice mača, napola okrenut prema prozoru. Ako podigne pogled pokušaj bijega će propasti. Nije podigao pogled i Kennedy je s olakšanjem odahnuo kad mu je prozor ostao s lijeva.

Ukrasi na stupu bili su izlizani, glatki ispod njegovih prstiju, jedva da je na njih mogao smjestiti prste čizama. Ali za čovjeka koji se penjao golim grebenima ledenih planina to nije predstavljalo problem. Kennedy se penjao poput mačke, stigao je do vrha i prebacio noge preko ruba.

Čučnuo je iza niskog zida i pogledao preko krova. Stražari su stajali ispred vijugavog tornja i pričali, glasovi su im odjekivali poput potmule grmljavine. Treći je hodao pored suprotnog zida, u rukama s pandžama držao je dugo koplje. Još su se dvojica pojavila iza tornja, naoružana puškama. Pet ljudi, neparan broj - trebao bi biti barem još jedan. Kennedy ga je pronašao, tamna sjena nasuprot blještavila grada, kako stoji nekih tridesetak metara s njegove desne strane.

Došao je u iskušenje vratiti se, spustiti se stupom dolje na ulicu. Mogao bi čak stići do svemirske luke i srediti si prijevoz, ali ako to učini odbacit će priliku saznati ono zbog čega je i došao. Kennedy je stisnuo zube, gledao i čekao prigodu.

Vrata tornja su se otvorila i lik s krestom je zagrmio: "Brzo. Četvorica ljudi koji će otpratiti gospodara Sergana u Palaču. Vas dvojica! Ti i ti! Brže!"

47

Kennedy se opustio. Bilo bi teško izbjeći šest pari očiju, ali dva ne bi trebala predstavljati neki osobit problem. Čekao je tri minute i onda, kad su preostali stražari otišli iza tornja poput duha potrčao prema vratima. Stepenice su vodile prema donjim dijelovima. Počeo se spuštati i skamenio kad je čuo poznatu grmljavinu.

"Brže! Zar gospodar Sergana mora čekati? Gdje je moja pratnja? Moji stražari? Želim li da se moja braća naslađuju mojim kašnjenjem? Brže prije no što izgubim strpljenje!"

Grmljavina se udaljila i prestala uz tupi zvuk zatvaranja vrata. Kennedy se spustio još jedan kat. Radna soba, pomislio je. Tamo će, prije nego igdje drugdje, pronaći ono što traži. Položaj Sergana, ako ništa drugo.

Nalazila se na kraju kratkog hodnika. Soba ispunjena svicima, papirima i cjenicima. Meki sagovi prigušili su zvuk njegovih čizama, a teške tapiserije činile su sobu oazom tišine. Stol se nalazio ispod pozlaćene svjetiljke s umetnutim draguljima. Gomila dragulja nalazila se na stolu i blistala u duginim bojama.

Chombite. Ali bi li netko čak i neoprezan poput Elghe Zupreniza samo tako ostavio bogatstvo na stolu?

Kennedy je osjetio opasnost i okrenuo se, pogledom je pretraživao okolinu, podigao je ruke i pripremio ih za akciju. Nije ništa vidio, a onda se tapiserija pomaknula i pojavio se lik.

Bio je vitak, šiljatih ušiju, s krznom na glavi i licu. Nosio je tamnozelenu košulju s grimiznim točkama, hlače istog uzorka, i čizme koje su blistale kao da su izrađene od rubina. Pištolj u njegovoj ruci imao je široku cijev, oružje koje je moglo na pritisak dugmeta izbaciti oblak ubojitih iona.

Sincet je zapreo: "Vidi, vidi, prijatelju. Opet se srećemo."

"Ti!" Kennedy je bacio pogled na dragulje koji su površinu stola pretvorili u živi plamen. "Trebao sam pretpostaviti. Ti i Grimbach. Ti si barun?"

"Ne ja. Ta je čast rezervirana za Sinu Laharija. Suradnika. Služim mu što bolje mogu." U glasu koji je preo čulo se zadovoljstvo. "Vrlo profitabilna suradnja, mogu dodati. I zabavna. Žena misli da sam njen sluga. Pa, nema štete što tako misli. Ima jedna stara izreka; možda si ju čuo. Uzmi gotovinu i zaboravi na kredit. To je filozofija koju prakticiraju pripadnici moje rase."

"Sve do smrti", rekao je Kennedy mrko. "Koja će, u tvom slučaju, biti vrlo skora."

"Misliš?" Sincet je slegnuo ramenima. "Dozvoli mi da se ne složim s time. U stvari, ako se pitaš, vanjski hodnik povezan je s različitim elektronskim uređajima. Upozorili su me na tvoj dolazak. U ovom trenutku stražari se nalaze pred vratima. Ako izađeš raznijet će te laserima." Glas mu je malo dobio na oštrini. "A sada mi reci što si ovdje tražio."

48

Kennedy je bacio pogled na dragulje. "Zatočen sam. Onaj me luđak namjerava suprotstaviti zvijerima u areni. Pomislio sam kako je otići dobra ideja. Ali bez novca ne bi daleko stigao. Pa sam išao pogledati što mogu pronaći."

"Lopov?" Sincet se nasmijao. "Ako je tako, ti si naj-neobičniji kojeg sam vidio. Ali nema veze. Dragulji ti neće trebati. Barem ne ovi. Umjesto toga, učinit ću ti uslugu. Spasit ću te od arene i dat ću ti šansu da položiš ruke na više bogatstva no što si sanjao.. Zabavno, zar ne?"

"Ovisi."

"Naravno, prijatelju. Sve su stvari relativne. Ali ja mislim ono što sam rekao. Doslovno. Odvest ću te na Sergan. U rudnike. Sumnjam da ćeš dugo živjeti, ali dok živiš bit ćeš okružen bogatstvom." Malo je podigao pištolj. "Ne miči se. Nemoj čak ni pomišljati na to. Živ vrijediš nešto - mrtav si bezvrijedan." Zazviždao je, prodorno, i kad su stražari uletjeli u sobu rekao je: "Odvedite ga na brod. Recite kapetanu da odlazimo za sat vremena."

9

Sina Lahari je raširio ruke i smireno rekao: "Gospodaru, ono što tražite je nemoguće. To ne može biti učinjeno."

"Ne može?" Elgha Zupreniz zarežao je od bijesa, kresta mu je bila plamenonarančasta. "Ja sam vladar ovog svijeta. Nema toga što ja ne mogu. Kako mi se usuđuješ proturječiti?"

Lahari je uzdahnuo i upitao se, ne po prvi put, kako bilo koje inteligentno stvorenje može biti tako glupo. Imalo je to svojih prednosti, naravno, ali ponekad mu se činilo da je otupio, izgubio pamet pred naletom gluposti. Uskoro, obećao si je. Vrlo uskoro će stupiti u akciju i onda će sve njegove muke biti gotove. Ali ne još. Za sada je morao održati privid da je Elgha Zupreniz taj koji uistinu upravlja operacijom. Da je on samo uslužno oruđe, odani sluga i prijatelj.

"Razmislite, gospodaru", rekao je pristojno. "Čovjek o kome pričate opasan je na više načina. Spasili ste mu život kako bi ga upotrijebili u areni. To je dovoljan dokaz njegove sposobnosti za uništavanje. A onda?"

"Tvoj ga je čovjek odveo iz moje kuće. Imao sam dogovoren meč, oklade, gotovu stvar. Trebao se boriti s croatom. Ubio bi stvorenje i ja bi dobio bogatstvo. A sada?" Gospodar Sergana podigao je jednu ruku, stisnuo šaku i udario po stolu. Plastika je ispod krljušti pukla poput stakla. "Sada sam predmet podsmjeha. Fenedishi mi se smiju u lice. Gdje je moj prvak, pitaju. Znaš li što na Obracu znači izgubiti bez borbe?"

"Mogu pretpostaviti", rekao je Lahari strpljivo. "Ali, gospodaru, čovjek možda ne bi pobijedio."

"Pa?"

49

"Poginuo bi i vi bi opet izgubili. Možda je Sincet krivo postupio, ali stvar je gotova i ne može se ispraviti. Što ako ga pustim? Kako možete biti sigurni da neće reći kako ste došli do svog bogatstva?"

"I što ako kaže?"

"Vama to ništa ne bi značilo", priznao je Lahari. "Ali imate ljubomornu braću. Kad saznaju što tamo radimo željet će se umiješati. Bili biste izazvani i izazovi nikad ne bi prestali. A mogli bi izvršiti atentat na vas", dodao je mudro. "Čin bi bio opravdan našim korištenjem robova."

"Ne." Elgha Zupreniz odmahnuo je glavom. "Ja sam neosporni vladar ovog svijeta. Cijeli je Obrac to prihvatio. Plemići se ne bi usudili krenuti protiv mene. To je protiv svih tradicija."

Budala je bila lukavija no što je izgledao. Lahari se podsjetio da ne uzima sve zdravo za gotovo. Rekao je: "To je istina, gospodaru, ali postoje drugi. Neka vijest procuri i gdje će biti kraj? Kad izvor vašeg bogatstva postane opće poznat, pojavit će se neprijatelji. Znam ljude bolje od vas. Otimali smo rudare, pljačkali brodove, ljude pretvorili u robove. Na većini svjetova to je dovoljan razlog za poduzimanje akcije. I bogatstvo koje se tamo nalazi, armada će krenuti na nas. Brodovi i naoružani ljudi koji žude za osvetom. Protiv njih imamo - što? Šačicu čuvara, nekoliko nadglednika i robove. Vaš će svijet biti pregažen, vi možda poginete, vaše bogatstvo će vam biti oduzeto. I sve zbog vašeg hira za jednim čovjekom."

Elgha Zupreniz se zamišljeno namrštio. Na početku je sve izgledalo lako. Izuzetno lako. Samo daj Lahariju moć i pusti ga da radi. Dragulji su stigli, stvari su dogovorene, brodovi su tiho dolazili i dovozili neophodni teret. U to vrijeme detalji nisu bili važni. Postao je bogat, ugledan, predmet zavisti; sve stvari u kojima je uživao. A toga može biti još više. Puno više. Trebalo bi trajati vječno.

Ali -?

"Možda ti znaš najbolje", zagrmio je.

"Uvjeravam vas, gospodaru, znam." Lahari je osjetio naglo olakšanje. Već je došlo do određenih kontakata i moćni su vladari bili zainteresirani onim što im je ponudio. Još samo malo vremena i oni će krenuti. Ogromno bogatstvo za njega, gospodar Sergana likvidiran, a onda neka rat počne.

A počet će, u to je bio siguran. Mali planetoid postat će bojišnica različitih interesa. I sama Zemlja će se najvjerojatnije uključiti s ogromnim silama. Ostali će se oduprijeti invaziji, ali u to vrijeme, on će već biti daleko, njegovo bogatstvo bit će sigurno.

Alternativa je bila nešto o čemu nije želio razmišljati.

Elgha Zupreniz digao se od stola i prišao prozoru. Njegov se svijet promijenio od kad je dobio svoje naslijeđe i osjećao je izuzetno samozadovoljstvo dok je gledao nepropusne kupole, zgrade i postrojenja u kojima se drobilo iskopano kamenje i dobivali dragulji. Zgrada

50

u kojoj je stajao zamijenila je prijašnju kolibu. Zrak je sada bio svjež i mirisan, zidovi debeli, savršena zaštita od vakuuma. Strojevi ukopani u srce planetoida pobrinuli su se za osnovne stvari, znanstvenici čija je pohlepa prevladala nad njihovom savješću neprestano su motrili njihove proizvode, svjetlost, grijanje, zrak, vodu, sintetsku hranu, čak i gravitaciju.

Gledajući to sve bilo je lako zaboraviti robove koji su se mučili u podzemlju, buku, prašinu i neprekinuti rad.

Dok je gledao, na jednoj od zgrada upalilo se crveno svjetlo.

"Što je ono?"

"Signal da će uskoro minirati." Lahari mu se pridružio. "Koristimo strojeve za kopanje, ali ponekad dobra eksplozija može uštedjeti puno posla. Unutra ima puno pećina", objasnio je. "Nekoliko smo preuredili za smještaj i grubu obradu sirovina." Svjetlo je počelo ubrzano treperiti. "Evo ga."

Tlo pod nogama im se zatreslo. Smirilo se, opet se zatreslo, a onda napokon u potpunosti smirilo. Daleko ispred njih kamen je izbio iz zemlje i zablistao na svjetlosti umirućeg sunca.

Elgha Zupreniz pokazao je u tom pravcu.

"Je li to normalno?"

"Nije." Lahari se namrštio. "Eksplozija je zahvatila nepoznati materijal. Ili je netko pogriješio ili je kamen bio neočekivano loman." Okrenuo se, otišao do komunikatora i pritisnuo dugme. "Ovdje kontrola. Izvješće o eksploziji." Slušao je. "Jeste li sigurni? Ali kako je to moguće? Smjesta dođite ovamo."

Pritisnuo je drugo dugme.

"Interventna ekipa. Zatvorite pukotinu koju je izazvala posljednja eksplozija. Požurite."

Ghazenac je s prozora vidio kako ljudi u odijelima istrčavaju iz jedne od zgrada. Iza sebe su vukli splav, njen antigravitacijski pogon podigao ju je s tla poput balona. Sadržavala je veliki spremnik instant plastike koju su ljudi u odijelima dugim šmrkovima polili na tlo.

Pored njega Lahari je rekao: "Samo osiguranje. Možda ima malih pukotina koje bi unutarnji tlak zraka mogao proširiti. U tom bi slučaju izgubili puno zraka i puno radnika."

"Inženjeri su bili nepažljivi."

"Nisu. Provjerio sam. Čini se da se pećina nalazila na mjestu gdje je nije trebalo biti. Rekao sam Te Buitu da dođe objasniti."

Inženjer je bio nizak čovjek šiljaste lubanje i unakaženih obraza uobičajenih za profesionalne klase njegovog društva. Nosio je zarolanu kartu koju je raširio na stolu. Glas mu je bio piskutav, tih, zviždav.

51

"Područje je provjereno prije dva dana kad se razmišljalo o miniranju. Donja pećina blokirana je kamenim zidom i odlučili smo ga raznijeti kako bi otvorili nove tunele. Eksplozivni naboji su postavljeni, područje je ispražnjeno i zid je srušen. Eksplozija je trebala biti ograničena na usko područje."

Elgha Zupreniz je zarežao: "Ali nije."

"To je, na žalost, točno, gospodaru." Te Buit se naklonio Ghazencu.

"Bili ste nepažljivi."

"Ne, gospodaru. Kao što sam rekao, područje je temeljito provjereno prije dva dana. Izvršili smo sonarno skeniranje i cijelo je područje bilo kamen, od vrha do dna. Da nije bilo nikad ne bi dopustio upotrebu eksploziva. Ne kad je površina izložena vakuumu uz rizik loma i gubitka zraka. Moje profesionalne vještine -"

"Previše pričaš", prasnuo je Lahari. "Isprike me ne zanimaju, kao ni gospodara Sergana: Trebam li te podsjetiti koja je kazna za neuspjeh?"

"Odbijam biti maltretiran. Moj ugovor-"

"Navodi da dolaziš pod upravu ovog planetoida. Da poštuješ njegova pravila i običaje. Da si spreman prihvatiti njegove zakone. A te zakone donosi moj gospodar Zupreniz. Ako si bio nepažljiv, platit ćeš zbog toga."

Te Buit se ukočio, bijes mu se ocrtao na tankim usnama.

"Odbijam implikaciju profesionalnog nemara. Pogledajte!" Pokazao je odmotanu kartu. "Sonarni sken učinjen prije dva dana. Kao što vidite, područje je kamenito."

Lahari se namrštio na kartu. "Tvoji zaključci?"

"Tri. Sonar je možda neispravan. Naboj je bio puno jači no što je trebao biti. Neočekivan i zbog toga nepredviđen sastav kamena." Inženjer je slegnuo ramenima. "Sonar je ispravan. Nezamislivo je da je naboj mogao biti toliko jači od planiranog. A vjerojatnost kamenog džepa koji se u potpunosti razlikuje od okolne materije gotovo je nemoguća."

"Znači nije se dogodilo. To želiš reći?"

"Ne, barune", prasnuo je Te Buit. "Ne želim. Kažem da se nije trebalo dogoditi, ali jest. I još uvijek ne znamo zašto. Zapovjedio sam ispitivanje područja, ali za te stvari treba vremena. Ja —"

Zašutio je kad je čovjek ušao u sobu. Imao je istu šiljastu glavu i unakažene obraze poput inženjera i nosio je rolu grafikona. Kimnuo je Sini Lahariju, naklonio se Ghazencu, a onda pogledao svog šefa.

52

"Napravili smo brzi sken problematične regije, gospodine. Postoji nešto prilično neuobičajeno. Pretpostavio sam kako ste nestrpljivi saznati rezultate pretrage tako da sam vam smjesta donio očitanja."

"Što je?" zagrmio je Elgha Zupreniz. Osjećao je nelagodu, izgubljenost u društvu ovih ponosnih inženjera.

"Anomalija, gospodaru. To objašnjava zašto je eksplozija imala tako neočekivan učinak. Gospodine?"

Znao je svoje mjesto. Podređeni ne djeluje bez odobrenja nadređenog. Te Buit je uzeo rolu grafikona, odmotao ih i namrštio se na ono što je ugledao.

"Nema mogućnosti za pogrešku?"

"Nikakve. Ponovno provjeravamo, ali nema sumnje."

"Nema sumnje u što?" Sina Lahari zarežao je od nestrpljenja. "Ne igramo se. Želim znati što ste otkrili, kao i moj gospodar. Objasnite!"

Te Buit je strpljivo rekao: "Pogledajte originalni sken, barune. Onaj od prije dva dana. Kao što vidite područje je kamen." Prstom je pokazao na papir kako bi naglasio ono što govori. "A sada pogledajte ovo." Prst se pomaknuo na nove skenove. "Vidite?"

Elgha Zupreniz zurio je u papir. "Što bi trebao vidjeti?"

"Promjenu gustoće, gospodaru. Iako nevjerojatno, čini se kako se nešto dogodilo u vremenu između prvotnog skeniranja i miniranja. Velika pećina otvorila se tik iznad područja." Njegov prst pokazao je drugi sken. "Mala pukotina vodi iz nje, iako to može biti prirodna pogreška. Pećina je sada ispunjena, naravno, ali nakupljeni materijal i gustoća strukture ne ostavljaju sumnju u ono što se dogodilo. Eksplozija, namijenjena razaranju ograničenog područja u kamenu, probila se kroz pećinu i učinci su stigli do površine s rezultatima koje smo vidjeli."

Sina Lahari je zamišljeno rekao: "Znači znate što je izazvalo prekomjerno rušenje. Pećina se odjednom pojavila tamo gdje je ranije nije bilo. Sada mi recite kako se takva stvar može dogoditi."

Te Buit je oklijevao. "U ovom trenutku je nemoguće sa sigurnošću utvrditi."

"Pretpostavite."

"Jedan razlog može biti što materijal nije homogen. Pećinu je formiralo rušenje neke nestabilne komponente. Džepa smrznutog plina, možda, koji se otopio i upio ga je obližnji kamen."

"Ne bi li vaš prvotni sken to pokazao?"

53

"U normalnom slučaju bi, ali uvijek postoji mala šansa da je materijal reflektirao sonarne zrake na isti način kao što to čini kamen."

"Ne vjerujete u to", rekao je Lahari. "Koja je alternativa?"

"Da je kamen uklonjen u vremenu između prvotnog skena i miniranja. To jest da je pećina napravljena na mjestu gdje je nije trebalo biti."

"Radnici", smjesta je rekao Lahari. "Sigurno su počeli kopati prema gore. Možda su pronašli malu pukotinu i ponadali se kako će ući u unutrašnjost zgrada. Bolje je da temeljito provjerite područje i od površine i od donjih tunela. Ako opet pokušaju i pogode vakuum cijela će operacija biti uništena."

Te Buit je polako zarolao papire. "Ja ne mislim kako su to mogli -"

"Niste plaćeni da mislite", prasnuo je Lahari. "Plaćeni ste da radite. Zato se primite posla."

Inženjer se ukočio. "Želim dati formalnu obavijest o raskidu ugovora. Prihvatit ću kaznenu klauzulu. Omogućit ćete prijevoz za mene i moje suradnike na prvom raspoloživom brodu."

Sina Lahari duboko je udahnuo. Ljudi su bili potrebni za siguran rad rudnika. Kasnije ih se može riješiti, ali za sada bilo bi ih mudro držati zadovoljnima.

Rekao je: "Pretjerao sam i ispričavam se. I ja i moj gospodar zabrinuti smo za rad rudnika. Molim vas, zaboravite na moju nepristojnost. Ako želite otići ja vas ne mogu zaustaviti - ali ne zaboravite, kaznena klauzula je velika. Ako ostanete mogu vam obećati dobar bonus."

Udobrovoljen, Te Buit je rekao: "Pa, u tom slučaju -"

"Ostat ćete? Hvala vam." Sina Lahari ispratio ih je do vrata. Kad se pridružio Elghi Zuprenizu on se mrštio. "Ti profesionalci. Vraški su uvredljivi, ali trebamo ih, barem za sada."

"Kako bi nadgledali rad?"

"Da."

"Trebao bi puno bolje motriti robove", požalio se Ghazenac. "Mogli su doći do površine i probiti ju. Umrli bi u vakuumu, istina, ali što bi mi učinili kad bi nam ponestalo radnika?"

Lahari je rekao: "Radnici nisu iskopali tu pećinu. Nisu to mogli učiniti. Znam to, a znaju to i ti inženjeri. A ako ne znaju shvatit će kad malo razmisle o tome. Naravno, možda se radi o pogrešci i oni vjerojatno prikrivaju vlastitu neučinkovitost, ali mislim da nije tako."

"Onda?"

54

Lahari nije odgovorio. Prišao je prozoru i pogledao van na pustoš ogoljelog kamenja, i zagasitožutu kuglu umirućeg sunca. Ispod površine ljudi su se znojili dok su vadili bogatstvo iz kamena. Previše ljudi za likvidaciju ukoliko nešto ozbiljno pođe po zlu. A sada je došlo neočekivano, tajanstveno. Došlo je vrijeme, pomislio je, za osiguranje budućnosti.

10

Iz tame se čulo jecanje čovjeka. "Pomozi mi! Pomozi mi! Dragi Bože, pomozi mi!"

Nastavilo se u nedogled, monotono naricanje koje su ponavljali i ostali tako da je pećina šaputala mnoštvom glasova, kombinacijom patnje i očaja. S jedne se strane čuo tihi žubor vode kao pratnja uzdasima i stenjanjima dok su se ljudi meškoljili i okretali tražeći položaj u kojem bi ublažili bol i umor u prenapregnutim mišićima.

Bio je to, pomislio je Kennedy sumorno, savršeni primjer pakla koji je napravio čovjek.

Ležao je na kamenu, odjeven u grube hlače i bluzu, na nogama je imao mekane čizme. Noge su mu bile vezane lancem dugim pola metra, još ga je više lanaca povezivalo s ljudima s obje njegove strane. Deset je sati razbijao kamen koristeći kratki pijuk i gole ruke, bio pognut u uskom tunelu, udisao je prašinu i komadiće kamena, znojio se pod oštrim pogledom sadističkih čuvara. Hranu su im dali prije početka rada. Vodu su dobili tijekom smjene. Opet su im dali hranu kad su stigli u pećinu u kojoj su se sada odmarali: bljutavu juhu posluženu u jestivim posudama. Ležat će u bolnoj agoniji pet sati, a onda ponovno biti otjerani na posao.

Život roba.

Sustav smišljen da slomi čovjeka, uništi mu duh neprestanim radom, premalo hrane i premalo odmora. Umor će uzrokovati bezvoljnost tako da će jedino važno postati raditi i ne ozlijediti se, jesti, odmarati se i izgubiti se u snovima, uzeti stvari zdravo za gotovo. U takvim uvjetima gubili ste pojam o vremenu, bijes je zamijenilo tupo, primitivno prihvaćanje stvari onakvima kakve jesu. Sve dok, naposljetku, rob ne bi pogledao vlastite lance i zaboravio što znače.

Kennedy se uspravio, sjeo i pogledao svoje okove. Bili su debeli pet centimetara, čvrsti, s dvostrukom kopčom. Unutarnja je držala polumetarski lanac koji mu je jedva dozvoljavao hodanje, druga ga je povezivala s ostalima iz skupine. Lanac je bio debeo pola centimetra, karike su bile male.

Čovjek pored njega je prošaputao. "Ne možeš ih prekinuti. Probao sam. To je legura tungstena i otporna je na sve osim brusilice ili plamenika."

"Možda si se olako predao?"

"Bilo je vrijeme kad bi zbog takve primjedbe zaradio razbijene zube." Tihi glas je uzdahnuo. "Sada nemam snage."

55

"Ili hrabrosti?"

"Slušaj, frajeru." Glas je dobio na snazi, potpaljen bijesom koji je Kennedy namjerno izazvao. "Ovdje si novi. Koliko si radio? Dvije smjene? Tri? Čekaj kad budeš ovdje koliko sam ja bio. Tako sam vraški umoran, boli me cijelo tijelo."

Kennedy se nacerio. "Isprike. Kako se zoveš?"

"Arden Hensack. Ti?"

Kennedy je šutio, i razmišljao. Grimbach je natuknuo kako je operativac mrtav, ali možda je lagao, nadao se reakciji. To što su ga okovali pored njega može biti slučajnost - događale su se - a ipak možda je to dio lukavog plana.

Rekao je: "Kako si se našao ovdje?"

"Tražio sam prijatelje. Ljudi su me zaskočili u uličici. Onesvijestili su me i probudio sam se na nepoznatom brodu. I našao se ovdje. Ti?"

"Prilično slično. Znaš li gdje smo?"

"U rudniku."

"To znam, ali gdje?"

Arden je slegnuo ramenima. "Nemam pojma. Onesvijestio sam se na brodu i probudio u lancima. Od tada sam vidio smrt petoro ljudi. Ne želim im se pridružiti."

"Ali hoćeš", rekao je grubo Kennedy. "Ako ćeš samo sjediti i čekati smrt." Onda je onako usputno pitao: "Gdje su te oteli?"

"Na Tulgolu. Popio sam nekoliko pića u Wilma'su prije toga."

"Znam Wilma's. A znam i Westcliffea. A ti?"

Čuo je duboki uzdah, a onda je Arden oprezno rekao: "Trgovac začinima? Čuo sam za njega. Mršav tip koji živi u Ulici trgovaca."

"Čovjek na kojeg ja mislim debeo je i živi u Ulici svjetiljaka."

Bila je to poluistina, ali to je bilo sve što se usudio reći. Ako je čovjek koji je tvrdio da je Arden Hensack uhoda, što manje zna o Westcliffeu to bolje. A ipak, takav ih razgovor neće nikuda odvesti.

Kennedy se okrenuo, posegnuo i zgrabio čovjeka za vrat. Nagnuo se prema njegovom blijedom licu i prošaptao: "Malo ćemo se igrati. Ja ću postavljati pitanja. Ako ne odgovoriš točno, ubit ću te. Jasno?"

Čovjek je progutao knedlu.

56

"Tvoj broj." Kodna oznaka koju je svaki agent napamet znao i koja je predstavljala njegovu identifikaciju. Ali postojala je kvaka. Kod se mogao dobiti mučenjem ili mentalnim tehnikama. Ako je čovjek ono što tvrdi da jest znat će lozinke.

Arden je rekao: "ATAU1372."

"I?"

"Bilo je jutro i sunce je izlazilo -"

"Ali na nebu je mjesec još uvijek bio", rekao je Kennedy, namjerno pogriješivši.

"Krivo si rekao", prošaptao je Arden. "Ali pretpostavljam da je u redu."

Kennedy je maknuo ruku. Rekao je: "Westcliffe ti je sigurno rekao da je pozvao pomoć. Trebao si ju čekati."

"Nije ju pozvao."

"Tako je. Pozvao je pomoć tek kad si nestao. Ja sam pomoć. Zovem se Kennedy."

"Kap Kennedy?" Arden je duboko udahnuo. "Čuo sam za tebe. Vraška je šteta što su i tebe također uhvatili."

"Tamo sam gdje sam želio biti", rekao je Kennedy smireno. "Možda ne na baš odgovarajući način, ali tu nije bilo pomoći. Sada se moramo osloboditi, otkriti gdje smo i poslati informaciju tamo gdje će biti najkorisnija. Znaš li nekoga kome se može vjerovati?"

"Nekoliko se ljudi još uvijek nije u potpunosti predalo."

"Obavijesti ih i podigni im moral. Ali budi pažljiv da ne probudiš sumnju. Kad stupimo u akciju trebat će nam sva raspoloživa pomoć."

"Kad će to biti?"

"Saznat ćeš na vrijeme." Kennedy se naslonio i zatvorio oči. "Najprije moramo napraviti plan."

Zadrijemao je i natjerao se da spava kako bi sačuvao energiju, a probudio ga je urlik nadglednika.

"Ustaj, ološu! Ustaj, rekao sam!"

Bauchi je bio tipičan predstavnik svoje vrste. Opaki, divlji, sadistički proizvod planetarnih sirotinjskih kvartova. Poput ostalih stražara nosio je palicu od tankog, savitljivog čelika dugu jedan metar, oružje kojeg se trebalo bojati više od normalnog biča. Pištolj za uspavljivanje visio mu je za pojasom. Bilo je to oružje kratkog dometa, minijaturna verzija hetdyne projektora. Na šest metara moglo je poremetiti čovjekov živčani sustav i srušiti ga kao da je ustrijeljen.

57

"Ustaj!" Palica je zazviždala zrakom i čovjek je vrisnuo od bola. "Pokret!"

Kennedy je rekao: "Kad ćemo jesti?"

"Gladan si?" Bauchi je stao ispred njega, namrštio se i nagnuo glavu u stranu dok mu je pokušao pogledati u oči. Palica se podigla. "Možda želiš okusiti ovo?"

"Možda se ti želiš pridružiti radnicima?" Kennedy ga je gledao u oči. "Gladni ljudi ne mogu raditi. Što ćeš reći kad proizvodnja padne?" Podigao je ruku kad je palica poletjela prema njegovom licu, prsti su zgrabili, pronašli i pritisnuli vitalne živce. "Barun ne bi volio čuti koliko malo mariš za proizvodnju", prošaptao je. "Ne budi lud, čovječe. Zar te nisu obavijestili?"

Bauchi je pokušao osloboditi ruku. Otvorio je usta i prokleo; dah mu je zaudarao na keel, narkotičnu travu za žvakanje koja je najprije izazivala euforiju, a onda ludilo i smrt.

"Provjeri s barunom", prošaputao je Kennedy. "Sincet ti je trebao reći. Ja sam uhoda."

Laž, ali nadglednik to nije mogao znati. Ruka mu je zadrhtala i palica se spustila. "Sincet?"

"Barunov čovjek. Sina Lahari radi za Ghazenca i postavio me ovdje kako bi imao oči i uši. Kruže glasine o problemima. Neki od posljednje pošiljke." Kennedy je namignuo. "Kužiš?"

"Nisu mi rekli." Bauchi je protrljao utrnulu ruku. "Trebali su me obavijestiti", požalio se. "Samo su rekli da povećam proizvodnju." Sumnja se uvukla u njegove okrvavljene oči. "Ako lažeš, ubit ću te."

Kennedy je slegnuo ramenima. "Provjeri. Sad nam daj hranu i olabavi s palicom. Osakaćeni ljudi ne mogu raditi."

Bila je to uobičajena bljutava juha. Jeli su dok su ostali stražari otključali lance koji su ljude držali zajedno i zavarili ih. Spora, zamorna, ali najsigurnija metoda za zadržavanje ljudi protiv njihove volje. Brave se mogu razvaliti, ključevi biti ukradeni, ali zavareni lanci mogu se rastaviti samo krupnim alatima.

Arden je prošaptao: "Puno si riskirao, Kap."

Rizik, ali morao ga je poduzeti. Kennedy nikad ne bi dozvolio drogiranom ološu da ga bičuje. A ako stražar ne provjeri dobit će malo na autoritetu.

Kad su završili s obrokom krenuli su na posao, pored ogromnih strojeva koji su drobili kamen, crvenih svjetala u prašini, umornih ljudi koji su teturali na završetku smjene.

S pijukom u ruci Kennedy je zauzeo svoje mjesto na čelu i otkidao gomile kamena koje će biti prenošene prema kraju. Radio je s polaganom odlučnošću, naizgled je koristio svaki atom snage, ali u stvarnosti ju je čuvao. Ljudi iza njega nisu bili isti oni s kojima je dijelio

58

pećinu tijekom odmora. Nadglednici su miješali radnike, stavljali najsnažnije na čelo, najslabije na strojeve.

U sustavu nije bilo ničeg nježnog. Bio je smišljen da izvuče najviše iz radnika i spriječi formiranje čvrsto povezanih skupina.

Stražar je došao na čelo. Žvakao je svježi komad keela i pogled mu je bio opak.

"Ne radiš dovoljno dobro."

"Radim najbolje što mogu." Kennedy je pijukom udario po kamenu. "Treba naoštriti vrh."

"Koristi ga takvog kakav jest." Nadglednik je ispljunuo svjetloplavi sok keela. "Ako opet dođem ovamo, požalit ćeš."

Čovjek iza Kennedyja je zarežao i rekao: "Želio bi položiti ruke na tu životinju. Neka mi se samo da tri minute nasamo s njim i više nikada neće upotrijebiti tu palicu."

"Pričam ti priču", rekao je Kennedy.

"Dokazat ću ti ako mi se pruži šansa."

"Ti i tko još?"

Čovjek je zatreptao, a onda je, kao da je shvatio na što Kennedy cilja, spustio glas.

"Ne bi bio sam. Puno bi se dečki pridružilo i riskiralo. Problem je što se ne možemo naći zajedno. Jedan od njih je pokušao i zaradio mučenje." Duboko je udahnuo. "Mučili su ga plamenicima. Nikad nisi osjetio smrad čovjeka kojeg živog spaljuju? Vjerujte mi, gospodine, to je nešto što više nikad ne želim osjetiti."

"Vjerujem ti. Dugo si ovdje?"

"Ne. Radio sam u rudniku na Dephreniju. Ja i ostali kao dioničari. Bilo nam je dobro, a onda su došli robovlasnici. Uzeli su našu opremu i pokupili nas kao stoku." Iz dubine njegovog grla začulo se životinjsko režanje. "Jednog ću dana sresti one koji su to učinili. A kad se to dogodi -" Stisnuo je svoje krupne ruke.

Kennedy je onako usput rekao: "Jesi li ih dobro pogledao?"

"Ne. Bio sam dolje i udahnuo sam puna pluća plina. Sve mi je postalo mutno. Sjećam se divljaka sa slomljenim nosom koji je razbio starčevu glavu, ali to je sve. Peegan mi je bio prijatelj. Sjećam se onog koji ga je ubio."

Karn, ali on je već mrtav. Kennedy se malo opustio. Da ga je čovjek prepoznao ništa što bi rekao ne bi ga uvjerilo da je bio bespomoćan suradnik napada na rudnik. Ali tamo je bilo i drugih i netko bi mogao prepoznati visokog čovjeka koji je bio s ostalima.

59

Donijeli su im vodu i popili su ju, naslonili se leđima na kamen i odmarali. Kennedy je sjeo, gledao je ni u šta određeno, um mu je bio zaposlen planiranjem. Bit će relativno lako svladati nadglednike ako ih nekoliko bude djelovalo istovremeno. Mogli bi doći do oružja i krenuti tunelima koji su vodili do izlaznih okna. Ali tamo će biti drugih stražara naoružanih moćnijim oružjima. Puškama, strojnicama, laserima. Možda imaju i plin, i ako ništa drugo mogu zatvoriti rudnik i izgladnjivati robove sve dok se ne pristanu vratiti na posao.

Ali odgoda je prizivala opasnost. Bauchi bi mogao provjeriti ili bi ga jedan od rudara mogao prepoznati. Krov bi se mogao urušiti, drogirani bi stražar mogao prolupati, bilo što. Morao je smisliti plan.

Tu je bio Arden, čovjek iza njega, njegovi prijatelji. Bit će ih još, najmanje desetak. To bi trebalo biti dovoljno za bijeg prema površini. Imali bi element iznenađenja i snagu očaja. Sve što uistinu ostaje je pronaći komunikacijski sustav koji je povezivao donje razine s površinom. Zauzeti ga, odjenuti neke robove u stražarske odore i -

Rudar pored njega rekao: "Što je do vraga to?"

Kennedy ga je pogledao. Čovjek je priljubio uho na kamen. Učinio je isto i čuo potmulu lomljavu.

"Stroj iskopava novu pećinu?"

"Ne."

"Onda svrdlo?"

"Da imaju svrdla mi im ne bi trebali." Rudar se namrštio. "Cijeli život radim u rudnicima i znam zvuk svakog stroja. Ovo do sada nikad nisam čuo. Slušaj."

Bilo je isto kao i prije. Škripava, potmula grmljavina, kao da nešto žvače kamen. Dok je Kennedy slušao činilo se kao da se približilo.

"To mi se ne sviđa." Rudar je zadrhtao. "Ima neobičan zvuk. Skoro kao da je živo. U rudnicima vidiš neobične stvari. Sjećam se jednom, na Xanpeftu mislim, probili smo okno duboko tristo metara i naišli na-" Zašutio je kad je Kennedy podigao ruku. "Nešto?"

Zvuk se udaljavao. Dok je slušao pretvorio se u tihi šapat, a onda je uslijedila tišina. Razbio ju je režeći glas stražara.

"Na posao, lijeni ološu! Kopaj!" Palica je zazviždala i čovjek je vrisnuo i uhvatio se za lice. "Ti i ti!" Palica je zazviždala lijevo i desno. "Ti tamo na čelu! Radi prije no što okusiš ovo!" Ruka mu se spustila do oružja za pojasom. "Pokret!"

Kennedy je pijukom udario kamen.

Zabio se duboko, dublje nego prije, tjeran mržnjom prema stražaru i onome što je predstavljao jer je bezrazložno planuo. Drška se svinula dok ju je izvlačio, opet je udario i

60

odlomio ogroman komad kamena. Ruke su ga otkotrljale niz tunel pored namrštenog stražara. Još jednog i čuo je urlik bola.

"Kamen! Moja noga!"

Stražar je zarežao, krenuo naprijed s podignutom palicom. Kennedy se okrenuo kad je čovjek niže u tunelu povikao.

"Ne, Fendore! Ne!"

Palica se spustila i Fendor se okrenuo i primio udarac preko leđa. Upozorenje mu je najvjerojatnije spasilo život; crven od bijesa najvjerojatnije bi napao stražara. Stao je kad ga je tanka palica udarila preko leđa i Kennedy je mogao vidjeti stisnute šake, izbočene žile na njegovom snažnom vratu.

Spustio je pijuk, odlomio komad kamena i zakotrljao ga između stražara i čovjeka na tlu.

"Pazi!" viknuo je.

Stražar je odskočio, plavičasti sok curio mu je iz usta. Iako drogiran, bio je svjestan opasnosti, mogućnosti da previše isprovocira ljude. Bili bi ubijeni, naravno, ali ne prije no što bi ga rastrgali na komade.

I, ako uspori proizvodnju, imat će i drugih problema.

"Pokret!" prasnuo je Kennedy gledajući čovjekovo lice i naslućujući njegovu neodlučnost. "Kako možemo raditi ako blokiraš tunel? Fendore, zgrabi taj kamen!"

Morao je rudareve misli skrenuti s bičevanja, nekako ublažiti čovjekov luđački bijes. Sada nije bilo vrijeme.

"Fendore!" ponovio je. "Poslušaj me!"

Oštra zapovijed imala je učinak. Rudar je zatresao glavom, prodahtao poput psa, a onda nevoljko zgrabio kamen i gurnuo ga iza sebe. Stražar je na trenutak stajao i gledao; onda je rukom obrisao usta i krenuo prema početku tunela.

"Nisi me trebao zaustaviti", rekao je Fendor. "Bio sam spreman. Još sekunda i iščupao bi grlo toj svinji."

"A što bi onda?" zahtijevao je Kennedy. "Bili bi zarobljeni u tunelu." Zabio je pijuk u kamen, oslobodivši se malo vlastitog bijesa. "Tvoja šansa će doći", obećao je. "Ali trebamo srediti više nego jednog kad krenemo u akciju. Čekaj dok ne dođe vrijeme i ja dam signal."

Povukao je pijuk, izvukao ga van i opet udario po kamenu. Vrh je udario, potonuo unutra, a drška je zagrebla po kamenu. Čuo se zvuk lomljenja krša i pijuk je propao kroz pukotinu. I oko njih se začulo prodorno pištanje zraka koji je izlazio kroz otvor.

"Bože!" povikao je Fendor. "Pogodio si vakuum!"

61

11

Na trenutak nitko se nije pomaknuo. Zrak je zviždao oko njih, nosio prašinu i manje komade, vijorio im kroz kosu i odjeću dok je izlazio kroz otvor. A onda je Kennedy krenuo u akciju.

"Kamen!" prasnuo je. "Dajte mi kamen, bilo što čime ću zatvoriti otvor."

Zgrabio je gomilu krša, podigao ju i bacio na rub rupe. Ostali su se brzo pridružili, radili su s očajničkom mahnitošću, znali su kako im životi ovise o tome hoće li zatvoriti pukotinu ako su se probili do vakuuma.

A onda je, iznenada, zviždanje zraka prestalo.

"Što se dogodilo?" pitao je Fendor iza njega. "Jesmo li ju uspjeli zatvoriti?"

"Nismo."

"Što je onda?"

"Ne znam", rekao je Kennedy. "Ali otkrit ću."

Proširio je rupu i kroz otvor provukao glavu i ramena. Iza je bio mrkli mrak. Viknuo je i čuo odjeke kako se gube u daljini. Opet je viknuo, poslušao i pokušao odrediti koliki se prostor nalazi iza rupe. Pećina, pretpostavio je, džep stvoren najvjerojatnije u vrijeme kad se planet hladio, ili je stvorena posljednjim poremećajima.

Vratio se u tunel i pogledao svjetla. Bile su to rad-žarulje, najčešće korištene za podzemne radove. Čvrste kugle koje su sadržavale komad radioaktivnog materijala koji je uzrokovao jarko fluorescentno svijetljenje presvlake unutar žarulje. Nisu trebale žice, energiju i trajale su godinama.

Rekao je: "Trebamo ih nekoliko. Pazite na stražare."

Žarulje su stajale na motkama zabijenima u kamen. Kennedyje uglavio pijuk ispod žarulje, povukao i uhvatio žarulju u letu. Izvadio je još jednu. Sa žaruljom u svakoj ruci okrenuo se prema otvoru i gurnuo obje žarulje i glavu kroz rupu.

Iza se nalazio tunel glatkih zidova koji je išao na obje strane.

Bio je širok šest metara, dno se nalazilo metar i pol ispod njega. Kennedy se provukao kroz otvor, skočio na pod i podigao prašinu od udara čizama. Bila je to vrlo fina prašina, i kihnuo je kad ju je udahnuo.

Fendor je s otvora rekao: "Dobro si?"

"Da. Dođi dolje."

62

Kennedy je rudaru dodao jednu žarulju i pogledao zid tunela. Imao je blage nabore, sitne valove kao da se ono što ga je napravilo kretalo nizom kratkih trzaja. Tunel je oštro skretao tako da nije bilo moguće vidjeti jako daleko.

Fendor je rekao: "Sigurno se ne otvara u vakuum, inače bi izgubili sav zrak. A nijedan ga stroj nije napravio. Nema nikakvih znakova svrdla ili lasera. Pogledaj - zidovi su gotov glatki." Žarulja mu se malo zatresla u ruci. "Koji to vrag može biti?"

"Tunel."

"To vidim. Ali čime je napravljen?"

Kennedy je rekao: "Sjećaš li se onog zvuka drobljenja koji smo čuli? Došao je slijeva i otišao desno. Što god napravilo ovaj tunel sigurno je napravilo taj zvuk. Da vidimo možemo li otkriti što."

Kennedy je visoko podigao žarulju i krenuo tunelom. Krivina je polako prestajala i mogao je vidjeti što ju je blokiralo. U cijelosti ju je ispunjavalo, tamnosive boje, šiljasto, prstenasto s nizom blistavih vrhova. Dok je gledao stvorenje se okrenulo i krenulo prema njemu.

"Živo je!" Fendorov je glas gromoglasno odjekivao od zidova tunela i izgubio se u daljini. "Vražje stvorenje je živo. Neka vrsta crva. Brzo! Bježimo odavde!"

"Ne tako brzo." Kennedy je stajao i razmišljao. "Polako kreni natrag", zapovjedio je nakon nekoliko trenutaka. "Polako." Dodao je. "I skloni to svjetlo."

Svjetlost radžarulje je nestala kad ju je Fendor gurnuo ispod košulje. Kennedy je svoju držao iza leđa, svjetlost je ocrtavala njegovu siluetu dok je gledao neobično stvorenje.

Rotacija se ubrzala, blistavi prsteni okretali su se poput navoja svrdla. Što su, pomislio je, i bili. Crv se prilagodio životu u kamenu, bušio ga je i dobivao energiju iz pojedenog materijala. Fina prašina na podu predstavljala je izmet. Ustuknuo je kad se kameni crv približio, najvjerojatnije privučen svjetlom, mirisom hrane i vode. Mogao je mirno ležati eonima sve dok ga zvuk bušilica iz rudnika nije probudio. Pokrenuo se i napravio veliku pećinu, kretao se prema radovima u potrazi za družicom, za ostalim pripadnicima svoje vrste.

Sada je napredovao, brzo jer nije osjećao nikakav otpor, kretao se mišićnim kontrakcijama kao što se crv kreće kroz zemlju.

Imao je dvije glave, pomislio je Kennedy, mogao se kretati u oba smjera, naprijed ili natrag, prema potrebi. Prirodni obrambeni mehanizam u slučaju da naiđe na neprijelaznu prepreku.

Glas iz rupe je povikao: "Fendore. Stražari!"

Kennedy se okrenuo i potrčao tunelom, rudar pored njega. Podigli su oblak prašine koji je prigušio svjetlost i uvukao im se u nosove i grla. Iz otvora se začuo krik i zvižduk metalne palice. Kennedy je stigao do otvora, ispustio radžarulju i uvukao se unutra.

63

Digao se i ugledao Bauchijevo nacereno lice.

"Ti!" Nadglednik je podrhtavao od bijesa. "Provjerio sam. Pitao sam tko si ti. Ti prokleti ološu! Lagao si mi!"

Čovjek iza njega je jecao, lice je pokrio rukama, krv mu je curila između prstiju. Palica mu je smrskala nos.

"Platit ćeš zbog toga", rekao je grubo Bauchi. "Smrskat ću te batinama. Nijedna čovjek od mene ne radi budalu." Krenuo je naprijed, podigao palicu, lice mu je bilo izobličeno od bijesa. "Evo ga, gospodine. Posljednja stvar koju ćeš vidjeti."

Palica je zazviždala prema Kennedyjevom licu.

Vidio je njen dolazak, predvidio ga, krenuo prije no što se uspjela spustiti. Sagnuo se i osjetio čelik u kosi, onda je ustao, desnom je rukom uhvatio tanku palicu, a lijevom nadglednikovu ruku. Instinktivni refleks podigao je njegovu nogu u divljački udarac. Lanac je zaustavio pokret, posrnuo je, zateturao, pao i istrgnuo palicu iz Bauchijeve ruke.

Ustao je i vidio kako nadglednik odskače unatrag i rukom poseže za pištoljem na pojasu. Još trenutak i izvadit će oružje, njegova energija razorit će mu živčani sustav i onesposobiti ga. Kennedy je podigao palicu poput koplja, odvagnuo ju u ruci i bacio ju svom snagom svojih masivnih leđa i ramena. U trenutku kad je pištolj izvađen vrh palice pogodio je nacerena usta, polomio zube, rasparao jezik i zabio se u kralježnicu.

Bauchi je vrisnuo, podigao ruke, iz usta su mu kuljali sok keela i krv, plavo pomiješano s crvenim. Okrenuo se, napravio jedan korak i onda se beživotno srušio na pod.

"Njegov pištolj", prasnuo je Kennedy. "Brzo!"

Čovjek mu je dobacio oružje.

"A sada palica. Fendore!"

"Tu sam." Rudar se provukao kroz otvor i ušao u tunel. Namrštio se na mrtvo tijelo stražara. "To je i tražio", prokomentirao je. "I zaslužio. Ali što sada?"

"Bježimo", prasnuo je Kennedy. "Razodjenite ga i bacite u tunel. Onda stojte i nemojte ništa raditi. Kad ostali stražari dođu vidjeti zašto ne radimo pokaži im rupu. Reci im da je Bauchi otišao unutra. Onda ću ja preuzeti."

Otišao je na dalji kraj tunela i sakrio pištolj za uspavljivanje ispod košulje. Palicu je dao Fendoru koji ju je obrisao i bacio na rub rupe. Pozornica je spremna, i sada ne mogu raditi ništa drugo doli čekati.

Stražari su došli s podignutim palicama, lica su im bila izobličena od nestrpljivog bijesa. Trojica - spremni bičevati, premlatiti i tući robove kako bi ih natjerali da se vrate na posao.

64

Vođa je prasnuo: "Što se ovdje događa? Smjesta se vratite na posao. Na posao, rekao sam, ili ću vam polomiti kosti."

"Bauchi", rekao je Fendor brzo. "Prošao je ovuda." Pokazao je prema rupi.

Stražar je zurio u nju. "Kamo to ide?"

"Ne znamo. Ja sam kopao i pijuk je jednostavno prošao. Bauchi je došao i rekao kako će on istražiti. Nije se vratio."

Jedan od preostalih stražara je rekao: "Pažljivo, Mocha. Možda je klopka."

Bio je oprezan, sumnjičaviji od ostalih. Ostao je u pozadini, jednu je ruku držao na pištolju za uspavljivanje, oči su mu pretraživale područje. Suzile su se kad su ugledale izdajničke tragove.

"Mocha!" prasnuo je. "Čekaj malo. Na podu ima krvi."

Čovjek čiji je nos Bauchi smrskao zastenjao je i spustio ruku. Lice mu je bilo krvava maska, prednji dio košulje natopljen krvlju.

Mocha se nasmijao. "Naravno da ima, i odavde je došla. Previše brineš, Ortig."

Stražar je bio tvrdoglav. "To nije samo krv. Mogu namirisati sok keela."

"Pa naravno." Mocha je bio nestrpljiv. "Bauchi ga koristi. Cijelo vrijeme pljuje. Sada pazi na ološ dok ja ne otkrijem što mu se dogodilo."

Gurnuo je glavu kroz otvor i Kennedy je vidio kako se stresao. Za nekoliko sekundi ugledat će tijelo i dignuti uzbunu. Jedan od ostalih stražara ušao je dublje u tunel; Ortig, sumnjičavi, ostao je na kraju, na pola je izvukao pištolj za uspavljivanje iz futrole.

Kennedy se bacio na tlo, izvadio vlastiti pištolj i puknuo prema gore tako da zraka pogodi čovjekov gornji dio tijela. Dok je Ortig padao zakotrljao se i pucao na drugog stražara. Čuo je vrisak, zvižduk palice kroz zrak, i njen udarac u tijelo. Fendor, čije je lice bilo maska mržnje, udario je opet dok je Mocha padao iz otvora. Treći put. Četvrti.

"Prestani", prasnuo je Kennedy. "To je dosta. Mrtav je. Uzmi njegov pištolj. Neka im ostali skinu odore. Brže!"

"U čemu je smisao uzimanja njihove odjeće?" rekao je Fendor. Lice mu je bilo mrko, ispunjeno bijesom. "Dok možemo, sredimo što više životinja prije no što shvate što se događa."

"Trebamo element iznenađenja", nestrpljivo je rekao Kennedy. "Odore će nam pomoći u tome."

"Ne možemo ih odjenuti s ovim lancima."

"Nećemo imati lance. Dodaj mi ona dva pištolja."

65

Kennedy je otvorio dršku svog oružja. Unutra se nalazila baterija koja je aktivirala oružje. Izvadio ju je, gurnuo prste unutra i rastavio oružje. Izvadio je debele vodiče iz unutrašnjosti i spojio ih na kontakte baterije. Pažljivo ih je svinuo i položio na var karike na lijevoj nozi. Oprezno je pritisnuo kontakte i stresao se kad se pojavila iskra. Presjekla je kariku kao što topli nož reže maslac. Odmaknuo ju i ponovio postupak s desnom karikom.

Bacio je primitivni plamenik jednom od ljudi.

"Učini isto za Fendora."

Uzeo je drugi pištolj za uspavljivanje i ponovio postupak. Treći je plamenik upotrijebio samo kako bi ostalima presjekao lance. Kad je iskra počela treperiti i nestala uzeo je odoru, odjenuo ju i uzeo preostali pištolj za uspavljivanje.

"Odjenite se", rekao je rudaru i još dvojici. "Ne zaboravite, vi ste stražari, hodajte poput njih. Psujte, budite bahati, koristite palice ako morate." Ostalima je rekao: "Vežite lance komadima krpe. Ne zaboravite hodati malim koracima. Kad ćete trebati brzo ići trzaj će pokidati krpu. Ali čekajte moj signal."

Jedan je sumnjičavo rekao: "A što onda? Voljan sam pobjeći, ali što misliš koliko ćemo daleko doći? Smjena još nije gotova. Posumnjat će čim ugledaju kako bez razloga izlazimo."

"Imat ćemo razlog", rekao je Kennedy. Prišao je otvoru, položio uho na kamen i poslušao. Drobljenje je bilo vrlo glasno.

"Crv." Fendor se nacerio kad je shvatio. "Tijelo koje si ostavio kao mamac. Želiš da uđe u tunel."

"Tako je. Kad -" Kennedy je zastao kad su se iz tunela začuli bijesni uzvici.

"Gdje je kamen za obradu? Što se ovdje događa? Imate problema?"

"Nema problema", viknuo je Kennedy. Glas mu je bio poput Mochinog, režeći, ljutit. "Ovaj lijeni ološ nečega se uplašio. Ja ću ih naučiti što je strah. Na posao, ljenčine! Na posao, prokleti bili!"

Zamahnuo je palicom koja je zazviždala zrakom. Čovjek, domišljat, je vrisnuo. Ostali za njim. U sekundi je nastao kaos, pun povika, zvižduka čeličnih palica, i lažnih urlika bola.

Želio je dobiti na vremenu, ali ljudi su pretjerali. Privučeni bukom stražari su dotrčali u hodnik s uspavljujućim pištoljima u rukama. Kennedy je shvatio opasnost i potrčao im u susret vičući i mašući rukama prema tunelu. Trojica su prošla pored njega i on se okrenuo i pucao, pogodivši ih tamo gdje su Fendor i ostali u odorama mogli uzeti njihovo oružje. Četvrti je zastao.

"Ti!" prasnuo je. "Ti nisi Mocha. Gdje je on? Što se događa?"

Stajao je u vidokrugu desetorice ostalih, oprezan, pažljiv, njegov pištolj za uspavljivanje bio je uperen u visoku figuru ispred njega.

66

Kennedy je neodređeno mahnuo. "Robovi. Problemi. Nešto su pronašli." Okrenuo se i uputio natrag prema uskom tunelu. "Bolje dođi sa mnom."

"Ne tako brzo." Pištolj u čovjekovoj ruci malo se trznuo. "Nisam siguran u to. Ta odora -" Zastao je spreman za paljbu.

Kennedy ga je pogodio i uskočio natrag u tunel kad su ostali otvorili vatru. Iskra elektroničke energije odbila se od kamena centimetrima udaljena od njegovog lica i osjetio je šok paralize reflektiranih sila. Na trenutak je bio na sigurnom; tunel je skretao od glavne pećine i prije no što su ga stražari mogli pogoditi nestao je iza zavoja. Ali bilo je samo pitanje vremena kad će donijeti štitove i uspavati sve ljude u tunelu.

"Zarobljeni smo", s gorčinom je rekao Fendor. "Blokirali su nas. Ne možemo van." Okrenuo se kad je čovjek iza njega vrisnuo od straha. Vrisak je nestao u gromoglasnoj lomljavi kamenja, samo kako bi se od još većeg straha ponovno začuo. "Crv!" Fendor je poblijedio ispod prašine i prljavštine na licu. "Dragi Bože, zarobljeni smo između onih stražara i crva!"

12

Došao je brzo, rotirao je, prstenovi oko šiljaste mase drobili su kamen i u stranu bacali velike komade. Stigao je do mrtvih tijela stražara, pojavili su se otvori, zatvorili, velika masa nastavila je napredovati kroz gustu kišu krvi i tkiva. Ispunila je stražnji kraj tunela i ljudi su ispred nje počeli bježati u strahu za goli život.

"Čekajte!" Kennedy je s ispruženim rukama iskočio pred njih. "Čekajte, vražje budale! Čekajte!"

Crv se brzo kretao, ali bilo je vremena. Ošamario je jedno prestravljeno lice, snažno. Drugo, treće. Stajao je mrk i odlučan, njegov se glas pojačao kako bi utišao paniku koja je zavladala.

"Slušajte me", prasnuo je. "Ako istrčite tamo van stražari će vas uspavati. Zar to želite?"

"Ako ostanemo ovdje ono stvorenje će nas ubiti", povikao je čovjek.

"Ako mu dopustimo, hoće", priznao je Kennedy. "Ali nećemo mu dopustiti. Sada me poslušajte. Pronađite udubljenja i uvucite se u njih. Uvucite se što je moguće dublje. Kad vas stvorenje prođe izađite i budite spremni na borbu za goli život." Glas mu je još više očvrsnuo. "Učinite to. Brže, vrag vas odnio! Brže!"

Čekao je posljednji trenutak, sve dok se ostali nisu sklonili na sigurno, kretao se natraške ispred zašiljene glave, privlačio ju svojim mirisom, obećanjem hrane i vode. Nije imalo oči ni vidljiva usta, ali dijelovi svjetlije kože mogli su biti osjetljivi na svjetlost i mali otvori najvjerojatnije su gutali kamen kako bi zadovoljili neobični metabolizam stvorenja.

67

Bilo je ogromno, ali vidio je previše tuđinskih oblika života da bi se bojao. A mogao bi ga i iskoristiti. Kad ga stražari u pećini ugledaju pobjeći će panično vrišteći.

U posljednjem je trenutku uskočio u pukotinu, duboko se uvukao u uski prolaz dok se stvorenje približavalo. Na trenutak je oklijevalo, šiljasta njuška se zaljuljala, a onda, privučeno onim što se nalazilo naprijed, krenulo dalje.

Kennedy je vidio prolazak glave, rotirajući prstenovi tvorili su grubu kožu koja je sličila divovskoj turpiji. Na ulazu u pukotinu kamen se drobio, sužavao ulaz koji mu se počeo približavati dok je stvorenje prolazilo. Ako ga koža dodirne skinut će mu odjeću s tijela, meso s kostiju, samljeti ga u neprepoznatljivu masu.

Došla je tama, mrkli mrak, tmina ispunjena vibracijama. Kennedy je zadržao dah. Ako stvorenje skrene, ako je tijelo veće no što je pretpostavio, ako se kamen koji ga je štitio sruši, onda će sigurno umrijeti.

Nakon, činilo mu se, vječnosti, svjetlost se vratila; jedna radžarulja nije bila uništena prolazom stvorenja i u njenoj je svjetlosti ugledao stražnji kraj stvorenja, vrh, prstenove i mrlje identične onima na početku. Kennedy je iskočio iz svoje pukotine. Ostali su čekali.

"U redu", prasnuo je. "Idemo!"

Ispred crva je zavladao kaos. Stražari su izgubili svu disciplinu, trčali su, vrištali dok je crv rušio pećinu. Nekoliko je upotrijebilo pištolje za uspavljivanje, oružje nije imalo nikakav učinak na ogromnu masu. Koristeći ga kao štit Kennedy je poveo svoju malu vojsku u bitku.

Stražari su urlali, bili ustrijeljeni, padali su uspavani i bespomoćni. Ljudi su kidali krpe na lancima i trčali naprijed kako bi uzeli palo oružje i upotrijebili ga kako bi uspavali još stražara. Iz tunela je izašao čovjek u trku, poznati glas je povikao.

"Kap! Ovamo!"

Bio je to Arden Hensack. U ruci je držao okrvavljenu palicu. Zamahnuo je prema stražarevoj glavi, zgrabio čovjekov pištolj dok je ovaj padao i upotrijebio ga kako bi sredio drugu dvojicu. Kennedy je potrčao prema njemu, izbjegao pucanj iz pištolja, uzvratio paljbu i stao ispred drugog čovjeka.

"Problemi?"

"Neki stražari. Pokušavaju upozoriti površinu."

Bilo ih je trojica, jedan je bio pognut nad komunikatorom, drugi su čuvali stražu. Zajedno su zapucali kad je Kennedy jurnuo naprijed. Ugledao je podignute ruke, pokret prstiju i u pravo se vrijeme bacio na tlo. Opalio je dva puta, treći put, i pištolj se ispraznio. Udarcem šake skinuo je komunikator sa zida.

"Moramo stići na površinu", prasnuo je. "Pronaći alat i skinuti ljudima lance. Organizirati vodove. Fendore! Ovamo!"

68

Mala skupina u odorama potrčala je prema njemu. Stražari, u potpunosti neorganizirani crvom i iznenadnim napadom trčali su ispred njih. Gomila je utrčala u dizalo, previše njih kako bi se vrata zatvorila.

Kennedy je povikao: "Zapovijedi odozgo! Formirajte liniju prema crvu. Idemo!"

"K vragu i zapovijedi!" Oznojeni čovjek opsovao je pri pokušaju ulaska u dizalo. "Ja odlazim odavde!"

Kennedy je posegnuo prema njemu, zgrabio ga za rame i bridom dlana ga udario u vrat. Odbacio je onesviještenog čovjeka u stranu i ponovio postupak. Fendor i ostali su mu se pridružili, njihovi pištolji zatrpali su pod onesviještenim ljudima. Za nekoliko minuta područje ispred dizala bilo je ispunjeno onesviještenim ljudima.

"Uspjelo nam je!" Fendor je s olakšanjem odahnuo. "Bože, uspjeli smo!"

"Još ne", prasnuo je Kennedy. Dizalo je bilo sporo i ključao je od nestrpljenja dok su išli prema površini. Signal odozdo, upozorenje da su se robovi oslobodili i gornje razine ispunit će se naoružanim ljudima.

"Moj je pištolj prazan", rekao je jedan od ljudi. "Trebali smo uzeti druge."

Nije bilo vremena. Sada kad su krenuli svaka je sekunda bila važna. A i pištolji za uspavljivanje bit će beskorisni protiv ljudi naoružanih puškama, strojnicama i laserima. Oglasilo se zvono u kabini.

"Problemi?" Kad je Kennedy pritisnuo dugme komunikatora iz zvučnika se oglasio piskutav glas. "Zašto dolazite gore?"

"Nema problema", brzo je odgovorio Kennedy.

"Siguran si? Poruka se prekinula -"

"Odron kamenja." Kennedy je bacio pogled kroz mrežasti strop dizala. Još nekoliko metara i stići će na površinu. "Nekoliko je robova to iskoristilo i pokušalo pobjeći, ali smo ih smirili. Dolazim dati izvješće."

"Zašto onda ne upotrijebiš -" Glas je nestao kad se dizalo zaustavilo. Čovjek je sjedio za stolom u velikoj prostoriji okruženoj vratima. Zagrcnuo se kad ga je Kennedy zgrabio za grlo. "Što se događa? Što radiš?"

"Preuzimam. Gdje je arsenal?"

Tanka ruka se podigla i pokazala prstom.

"A stražari?"

"Unutra." Čovjek je opet pokazao prstom.

69

"Tko je još tamo?" Kennedyjeva se ruka malo jače stegnula. "Brzo! Želim odgovore, a ne laži."

"Samo dva inženjera." Čovjek je progutao knedlu kad mu je čelična ruka pustila vrat. "Ušli smo u punu podzemnu proizvodnju. Većina stražara i nadglednika je dolje."

Kennedy je bacio pogled na kontrolni panel za kojim je čovjek sjedio. Crveno je svjetlo treperilo, pa je pritisnuo dugme.

"Površina?" U glasu se čula panika. "Pošaljite ljude, oružje i plin. Nastao je pakao. Neko stvorenje i -" Glas je zamro u vrisku bola.

I druge su lampice svijetlile, neke su neprekidno, neke su treperile. Signalna svjetla ostalih dizala. Kennedy je pritisnuo prekidače i svjetla su počela stalno svijetliti kako su dizala zaustavljena. Ako su njima bili radnici neće im se ništa dogoditi; ako su stražari bolje im je da su zarobljeni u dizalima.

Fendor je bio zaposlen. Iz arsenala je uzeo velike strojnice, okvir svake sadržavao je sto eksplozivnih punjenja. Mrko je kimnuo čovjeku koji je stajao pored vrata sobe sa stražarima.

"U redu. Otvori ih."

Prije no što se Kennedy mogao umiješati stao je na otvorena vrata i raznio unutrašnjost kišom smrtonosnih projektila. Bila je to žestoka pravda, divlja, ali definitivno zaslužena. Ljudi u toj sobi više neće mahati čeličnim palicama, naslađivati se mukama bespomoćnih robova.

"Vratite se u podzemlje", rekao je Kennedy kad su odjeci pucnjave zamrli. "Ponesite dosta oružja. Ako vidite kojeg stražara znate što trebate učiniti."

Fendor se namrštio. "Znamo. A ti?"

"Daj mi pištolj. Ja ću ovdje ostati na straži. Pronađi čovjeka po imenu Arden Hensack i pošalji ga gore s nekolicinom ostalih. Oni mogu preuzeti. Onda ostale radnike povedi na površinu. Stražare možeš ostaviti dolje."

"Crvu", rekao je Fendor. "Ako ga izbjegnu mogu čekati da ih mi sredimo." Glas mu je očvrsnuo. "Nije da će ih baš puno ostati."

Kennedy je provjerio područje kad je dizalo nestalo u oknu. Komunikacijski operater s nervozom ga je gledao.

"Hoćeš li me ubiti?"

"Samo ako budem prisiljen." Kennedy je otvorio vrata i provjerio sobe. "Jesi li siguran da ovdje nema više nikoga?"

"Samo inženjeri, ali oni su u obilasku. Rekao sam vam, ušli smo u punu proizvodnju. Po zapovijedi Sine Laharija."

70

I ne samo to. Stražari, palice, robovi. Sina Lahari, pomislio je Kennedy, morat će za puno toga odgovarati.

Otvorio je vrata i ugledao pustu površinu planetoida. Dvadesetak metara ispred njega, plastična kupola koja se uzdizala pomalo ukoso zatvarala je okno pred vakuumom. Iza nje nalazile su se zgrade, jedna raskošnija od ostalih. Nalazila se na niskom brdu, crvenilo sunca reflektiralo se s velikih prozora. Iza nje se nalazila vitka silueta malog svemirskog broda.

Kennedy je duboko udahnuo.

"Ona zgrada", prasnuo je. "Može li se do nje doći tunelom?"

"Da." Prestrašeni čovjek trudio se biti uslužan. "Podzemni prolaz vodi iz inženjerskih prostorija koje su tamo." Pokazao je nisku kolibu u blizini gomile otpada koja je blistala na suncu. "Barun je najprije zapovjedio njegovo iskopavanje, prije no što smo podigli kupolu kako bi zatvorili okno."

"Dobro za baruna", suho je rekao Kennedy. "Kasnije ću ga posjetiti."

"Ne sada?"

"Ne. Ti sada lijepo lezi na pod, ruke ispruži iznad glave i pravi se da si mrtav." Kennedy je dodirnuo mršava prsa s cijevi strojnice. "Potrudi se. Ne zaboravi - o tome ti ovisi život."

Vratio se do kontrolnog panela i pritisnuo dugmad, poslušao, ali nije ništa čuo. Premostio je ručne kontrole dizala i poslao zaustavljena dizala dolje. Ako Fendor do sada nije ovladao situacijom nikad ni neće.

Lampica se upalila i počela treperiti. Kennedy je pritisnuo dugme komunikatora. "Tko si ti?"

"To si ti, Kap?" Ardenov glas začuo se iz zvučnika. "Idem gore kao što si i zapovjedio. Imam sa sobom desetak ljudi. Možeš li sam?"

Kennedy je pogledao tiho područje i drhtavog čovjeka na podu.

"Da", rekao je. "Mogu."

"Dolje smo sve zauzeli. Fendorovi ljudi tjeraju crva u tunel i svi robovi su slobodni. Odličan posao, Kap! Odličan posao!"

"Još uvijek nije dovršen", rekao je Kennedy.

Uhvatio je Ardena za ruku kad je izašao iz dizala i kroz vrata ga doveo do vanjske kupole. Iza plastičnog sloja zvijezde su blistale, obasjavale maglice i oblake blistavih plinova, spiralne oblike prašine i tvorile neobičan mozaik. Među njima je kugla umirućeg sunca sjala zagasito jantarnom bojom.

"Lijepo je", rekao je Arden gledajući zvijezde. "Ponekad, tamo dolje, pomislio sam kako više nikada neću vidjeti nešto ovakvo. Mislio sam kako ću umrijeti tamo dolje, udišući

71

prašinu, lica udaljenog od kamena samo nekoliko centimetara. Kako će mi neka sadistička svinja od stražara slomiti kičmu iz čistog zadovoljstva." Stisnuo je šake. "Pa, pobrinuli smo se za njih. Više neće nikoga držati u ropstvu."

Kennedy nije ništa rekao, pustio je čovjeka neka uživa u osveti.

"Da nije bilo tebe, Kap, mi -" Arden je zastao i zatresao glavom. "Kako zahvaliti čovjeku koji ti je spasio život? Koji te izvukao iz pakla? Rekao sam ti da sam čuo za tebe. Nisam vjerovao u puno toga. Nisam bio u pravu. Dobar si baš kao što kažu. Kap! Dopusti mi da ti stisnem ruku!"

Bio je svladan emocijama, loša osobina za bilo kojeg agenta, ali bio je mlad i još se nije oporavio od svega što mu se dogodilo. Kennedy je stisnuo malu ruku - to je brže od rasprave.

"Posao još nije dovršen", rekao je. "To sam ti već rekao. Moramo doći do one zgrade tamo." Pokazao je s cijevi pištolja. "Postoji podzemni prolaz pa nas neće vidjeti. Ali bolje nam je da se požurimo."

"Barun", rekao je Arden. "To je čovjek kojeg želim upoznati."

"Sina Lahari." Kennedy ga je poveo prema inženjerskim prostorijama. "Njega, one iza njega, onaj brod iza zgrade. Sve to želim!"

"Brod!" Arden je zastao, pogledao gore, na licu mu se pojavilo razočaranje. "Kap! Zakasnili smo!"

13

Brod je uzlijetao. Podigao se okružen plavičastim plamenom iz pogona, na trenutak je izgledalo kao da lebdi iznad grube površine planetoida. A onda je krenuo, gore prema blistavim zvijezdama, i nestao u tami.

"Otišao je!" Arden je promuklo zaustio. "Kap! Gotovi smo!"

Čovjek nije razmišljao. U zgradi se nalazi radio, ljudi možda, a Kennedy je vidio i simbol na pramcu malog broda.

"To je bio osobni brod Elghe Zupreniza", prasnuo je. "Gospodar Sergana jamačno je posjetio svoj svijet. Sada se vratio kući. Moramo se požuriti prije no što oni u zgradi postanu znatiželjni!"

Inženjerske odaje bile su napuštene. Kennedy je pregledao ormare, stolove, karte, grafikone i skice. Niz uzoraka nalazio se na polici. Na klupi je stajao spektroskop. Mala drobilica stajala je pored gomile posuda s kiselinom i reagensima. Iza se nalazila još jedna prostorija, manja, u prozirnom plastičnom podu nalazio se kvadratni poklopac. Kennedy ga je otvorio i ugledao kratko stubište. Arden mu je bio za petama. Grubi tunel pružao se ispred njih, strop je bio načičkan radžaruljama.

72

Kennedy je jurnuo tunelom, pogledom je pretraživao područje ispred sebe. Ugledao je odbljesak metala i zastao.

"Detektor", rekao je. "Morat ćemo ostaviti pištolje."

Možda ima još detektora, onih koji će registrirati toplinu njihovih tijela, ali inženjeri nisu nosili oružje i nije želio da ih detektori metala upozore na njihov dolazak. Petnaestak metara dalje ugledao je kameru i stao ispred nje dok se Arden provukao iza njega. Stražar je mogao imati posla u tunelu; ali rob ne. Blokiranje kamere bila je samo predostrožnost.

Na kraju tunela stubište je vodilo gore prema vratima. Kennedy je stigao do njih, otvorio ih i uskočio u prostoriju. Vrata su vodila do druge prostorije, čovjeka koji se digao od stola, zapanjen.

"Što -"

Pao je prije no što je stigao dovršiti, oborio ga je Kennedyjev udarac. Dok je onesviješten padao na pod oglasilo se zujanje. Povratni signal aktiviran stražarevom nemogućnošću odgovora.

Sina Lahari bio je oprezan čovjek.

Stajao je iza stola, vrlo miran, jedan prst počivao je na kutiji ispred njega. Bila je mala, kockasta, dugme ispod njegovog prsta bilo je utisnuto u površinu.

"Upozoravam vas", rekao je kad su Kennedy i Arden utrčali u sobu. "Nemojte učiniti ništa nepromišljeno. Ukoliko maknem prst s dugmeta cijeli će rudnik umrijeti." Mahnuo je glavom prema prozoru, plastičnoj kupoli koja je štitila okno od vakuuma. "Eksploziv je postavljen pod rub kupole. Poslao sam preliminarni impuls. Ako se moj prst makne s dugmeta, ili ako se impuls ne poništi, naboji će eksplodirati." Glas mu je postao mačje predenje. "Trebam li vam reći što će se onda dogoditi?"

Zrak koji će izaći iz rudnika, sa sobom će nositi oblak otpada, polomljena i rastrgana tijela ljudi koji će, ako nisu poginuli u oluji, umrijeti u vakuumu.

Kennedy je oštro rekao: "Ako se to dogodi, ubit ću te."

Barun je slegnuo ramenima. "Možda, ako budeš u stanju, ali mislim kako će ti to biti slaba utjeha. I nećeš biti u stanju. Ono zujanje koje si čuo pozvalo je ljude. Ne one iz rudnika, nego ostale iz ove zgrade. Već su pred vratima."

"Zaključao sam ih", rekao je Arden.

"Naravno, ali koliko će ih to zadržati?" Sina Lahari malo je povisio glas. "Ne prilazi. Upozoravam te: životi svih u rudniku bit će izgubljeni ako me ne poslušaš."

Bila je to pat pozicija - ali nije mogla potrajati. Kennedy je čuo nabijanje po vratima. Uskoro će naoružani ljudi jurnuti u ured i ustrijeliti ih. Namjerno je zakoračio naprijed,

73

računajući na barunovu pohlepu, neodlučnost da uništi izvor svog bogatstva. I poput svih ljudi mačaka, cijenio je vlastitu kožu.

"Nalazimo se u pat poziciji", rekao je Kennedy. "Možeš uništiti rudnik, ali ništa me neće spriječiti da te ne ubijem. A ako oni stražari uđu ovamo to ću i učiniti."

"Rudnik -"

"K vragu i rudnik!" Kennedy se nestrpljivo i grubo proderao. "Što mi znači gomila robova? Neka umru zajedno sa stražarima. Brinem se samo za sebe."

Napravio je još jedan korak prema naprijed, oči su se nalazile na kutiji ispod Laharijeve ruke. S jedne se strane nalazilo dugme, prekidač za opoziv, pomislio je. Barun nikad ne bi poslao impulsni signal ako ga ne bi mogao poništiti. Ako ga dosegne, pritisne, imao bi situaciju pod kontrolom.

Krenuo je naprijed, napeo mišiće, pripremio ih za akciju. Zasljepljujuća brzina instinktivnog refleksa naučena Clume disciplinom. Protiv njega normalno djelovanje bilo je presporo. Lahari će vidjeti njegovo kretanje, odlučiti što učiniti, poslati signal iz mozga do prsta. Prije no što ga uspije podignuti Kennedy će pritisnuti dugme za opoziv - ako se uspije još malo približiti, dovoljno brzo pokrenuti, djelovati bez prethodnog upozorenja.

Rekao je: "Popričajmo o tome. Preuzeli smo rudnik. U svakom slučaju gubiš, osim ako se ne dogovorimo. Ili ćeš ga ti dići u zrak ili ćemo ga mi uništiti. U oba slučaja nitko ne može profitirati."

"Dogovor?" Čovjek mačka malo se opustio; ovo je bio jezik koji je razumio. "Što imaš na umu?"

"Novac. Transport do civiliziranog svijeta. Tvoju riječ da neću biti ozlijeđen." Kennedy je mudro dodao: "Mogao bi ti biti od koristi. Chombite je vrijedan i ja znam tko bi ponudio najvišu cijenu. Regent Lakaana, na primjer. On i ja smo već poslovali."

Vidio je razmišljanje u barunovim očima, britki um ispod mekog krzna procjenjivao je, planirao je što je najbolje učiniti. Složiti se i kasnije se osvetiti. Odugovlačiti. Razvući razgovor i dobiti na vremenu kako bi stražari razvalili vrata. Ili -

Prije no što je mogao donijeti odluku Kennedy je djelovao. Pomaknuo se, bacio se naprijed, desnu je ruku ispružio prema kutiji. Dodirnuo je dugme i pritisnuo ga trenutak prije no što je Lahari podigao ruku. Iduće sekunde zgrabio je vitki lik, prsti lijeve ruke zabili su se u grlo prekriveno krznom.

"Stražari", prasnuo je. "Zapovjedi im da bace oružje. Smjesta!"

Lahari je jedva disao ali je poslušao.

"Pokupi oružje, Ardene. Zaključaj ih na sigurno. Požuri!"

74

Dok je čovjek činio kako mu je rečeno Kennedy je pretražio baruna. Pronašao je plosnati pištolj i tanki nož opakog izgleda. Odbacio je oružje u stranu i rekao: "A sada ćemo lijepo popričati. Gdje je ovo mjesto?"

"Nalaziš se na svijetu Serganu."

"Koordinate?"

Lahari je oklijevao, a onda ih dao. Nije bilo vrijeme za diskusiju ili pametovanje. Protrljao je grlo i prokleo se što je bio tolika budala. Trebao je otići s Elghom Zuprenizom, poslušati instinkte koji su mu govorili kako se sprema nevolja. Ali iskušenje je bilo preveliko. Još nekoliko dana, tjedana, čak i mjesec dana, i svaki bi sat dodao još chombitea njegovoj zalihi. A gospodar Sergana postao je sumnjičav. Lahari je odlučio kako je bolje putovati sam, učiniti ono što je od početka planirao.

Ali još je uvijek bio živ. Krupni čovjek nije ga ubio i barun je imao vrlo pronicavu ideju kako on nije ono za što se predstavljao.

Arden se vratio u sobu. "Sve je sređeno, Kap. Dobro sam ih zaključao. Bilo ih je trojica, četvorica računajući onog za stolom. Neće nam praviti probleme." Bacio je pogled na baruna. "Jesi li dobio koordinate?"

"Jesam." Kennedy mu ih je rekao. "Je li tamo radio?"

"U drugoj sobi. Bolje da stupim u kontakt i zatražim pomoć."

"Kap?" Lahari se namrštio i prisjetio glasina i naklapanja. "Kap Kennedy?"

"Da."

"Trebao sam pretpostaviti." Lahari se opustio i nasmiješio. "Ti nisi obična svemirska lutalica. Elgha Zupreniz bio je u pravu kad te imenovao svojim prvakom. Dopusti mi da ti čestitam, prijatelju. Tvoja gluma bila je vrhunska. Na trenutak sam povjerovao kako uistinu nimalo ne mariš za one u rudniku." Posegnuo je prema maloj kutiji na stolu, skinuo poklopac i u usta ubacio bombon. Cuclao ga je i dodao: "Znači, radiš za Zemlju. Vidi, vidi, to baca u potpunosti drugačije svjetlo na cijelu ovu stvar."

"Ne", rekao je Kennedy. "Ubit ću te ako me na to natjeraš."

"Slažem se, ali ti nisi ubojica i uvjeravam te, prijatelju, neću ti dati povoda za to." Lahari je progutao bombon. "Ti si u osnovi čovjek koji poštuje zakon. Trudiš se poštivati pravila i odredbe civilizacije koje se odnose na pošten život. A čak i ako smatraš da su stvari gore nego što si očekivao, ruke su ti vezane." Mahnuo je prema prozoru, kupoli rudnika. "Što namjeravaš?"

"Zaustaviti ovo zlo. Osloboditi radnike. Pobrinuti se da platiš za nedjela."

"Mojim životom?" Lahari je slegnuo ramenima. "Mislim kako to neće ići."

75

"Platit ćeš", grubo je rekao Kennedy. "Onim će radnicima biti plaćeno. Još će više biti plaćeno postrojenjima koja su uništena po tvojoj zapovijedi. Platit ćeš, barune, sve do posljednjeg djelića tvog bogatstva."

"Ja nemam bogatstva." Lahari je sjeo, opustio se i nasmijao, bilo mu je zabavno. "Nešto si zaboravio. Ja sam samo sluga gospodara Sergana. On vlada ovim svijetom i ima apsolutnu moć. Sergan je autonomni planet. Bez obzira što je bilo učinjeno i bez obzira kako ti to okarakterizirao, ne postoji ništa što možeš učiniti. U stvari, u ovom si trenutku kriv zbog pobune protiv zakonite vlade. Ako pobjegneš, Elgha Zupreniz ima pravo tražiti pomoć svake prijateljske sile u tvom hvatanju i vraćanju u njegovu nadležnost." Malo je spustio glas, počeo presti. "A, moj prijatelju, čovjek koji posjeduje izvor chombitea ima puno, puno prijatelja."

Kennedy je duboko udahnuo. "Robovi?"

"Kupljeni su od raznih trgovaca. Kako su došli do njih nije naš problem. Na Serganu kupovanje robova ili bilo čega drugog što može biti ponuđeno na prodaju ne predstavlja zločin. Naravno, neke bi vlade mogle tražiti kompenzaciju, i ako je njihov zahtjev valjan, možda im čak i platimo. Ali ne možemo biti odgovorni za postupke odvratnih pirata i pohlepnih ljudi koji su samostalno djelovali. Oni su briga svjetova kojima pripadaju. Dio politike Sergana nije patroliranje ovim sektorom svemira."

Sina Lahari se udobnije smjestio u naslonjaču i posegnuo prema kutiji slatkiša. "Želiš li mi se pridružiti? Ne? Kako hoćeš. Ja uživam u njihovom okusu, ali ti možda imaš drugi ukus. Ipak, postoji jedan okus koji svi smatraju upitnim. Okus poraza. Vidiš, prijatelju, ti ne možeš pobijediti. I za slučaj ako te zanima, ja sam priznati plemić serganskog dvora. Sve što sam učinio bilo je izvršavanje zapovijedi Elghe Zupreniza. Ako postoji krivnja, njegova je. Ako postoji odgovornost, njegova je. Nijedna vlada u galaksiji ne bi okrivila odanog i vrijednog slugu za izvršavanje zapovijedi njegovog vladara. Ako bi to učinili izazvali bi anarhiju."

Cuclao je bombon i uživao. Od početka je predvidio ovakvu eventualnost, iako se činila dalekom. A sada je njegovo predviđanje bilo nagrađeno. Sanduci dragulja poslani na Obrac, bogati urod rudnika bio je pažljivo skriven, i tako će i ostati dok ga ne uzme. Nekoliko koje je dao Elghi Zuprenizu da mu zamaže oči, kako bi mu omogućio dolazak do gotovine i kako bi budala šutjela, bili su samo mali dio od onog što je iskopano iz planetoida. Neopisivo bogatstvo, koje je čekalo samo na njega.

Osiguranje u slučaju nužde.

Arden se vratio u sobu. Bio je napet, nervozan.

"Kap! Mislim kako je bolje da se ti javiš na radio."

"Zar ne možeš stupiti u kontakt?"

"Mogu, ali -" Arden je zastao i bespomoćno mahnuo rukama. "Čuo sam ga i ne mogu vjerovati. Možda ti možeš uvjeriti budalu. Ja ne mogu."

"Mogu li vam se pridružiti?" Lahari je ustao. "Ovo će biti vrlo zanimljivo."

76

Ekran je bio ispunjen bojama. Lice zapovjednika Sukarnoa bilo je napeto od frustracije. Imao je moć da uništi svijet, dovoljno brodova i ljudi za planetarni rat, ali bio je nemoćan.

"Diplomacija, Kap. Djeluješ u tako osjetljivom području da bi čak samo jedan pogrešan potez pokrenuo debakl. Provjerio sam sa Zemljom, a oni su vraški zabrinuti. Kruže glasine o novom izvoru chombitea. Svaki jadni vladar želi se uključiti u igru i svaki od tih prokletnika maše oružjem."

"Neka mašu", Kennedy je bio odrješit. "Imaš dovoljno sile za preuzimanje. Pošalji brodove i ljude i učini to. Nazovi to spasilačkom operacijom ako moraš, ali smjesta dolazi ovamo!"

Sukarno je duboko udahnuo. "Nemoj me dovoditi u iskušenje, Kap", zamolio je. "Želim učiniti upravo to, ali se ne usuđujem. Previše očiju gleda. Ako uđemo unutra to će se smatrati invazijom. Objava rata autonomnom planetu. Brodovi njuškaju uokolo poput pasa koji kruže oko kosti. Ako uđemo, oni će nas pratiti. Ako preuzmemo, formirat će savez kako bi zaštitili formalnog vladara Sergana. Za njega ni malo ne mare, naravno, ali to je savršen izgovor. Na kraju ćemo imati pravi svemirski rat. A tada nitko ne može reći kako će se stvari razvijati." Zastao je, a onda dodao: "Paklenska situacija, Kap. Ne vidim izlaz. A ti?"

S mjesta gdje je stajao, na rubu ekrana, Lahari je tiho rekao: "Nema izlaza, prijatelju. Ali možemo se dogovoriti. Nedavno si tražio novac, prijevoz do civiliziranog svijeta i moju riječ da nećeš biti ozlijeđen. Možeš dobiti što si tražio. Dovoljno novca da postaneš bogat. A ako želiš još više, gospodar Sergana će te proglasiti plemićem."

Držao je, pomislio je, sve adute. Ni jedna sila nije željela da njen suparnik dođe do izvora chombitea, i svaka bi se borila kako bi zauzela mjesto zaštitnika malog svijeta. Izigrati obje strane, nahuškati ih jednu na drugu bio je, znao je, put do brzog bogatstva, održanja moći i položaja. Dok psi reže kost je sigurna.

Kennedy je brzo odlučio i rekao: "Pošalji mi brod. Mali, nenaoružan, s nešto ljudi kao potporom. Možeš li to učiniti?"

"Mali brod, da."

"Onda dovedi svoje jedinice najbliže što se usudiš. Neka budu u stanju pripravnosti."

"Ne mogu ući, Kap", inzistirao je Sukarno. "Ne mogu čak ni poslati spasilačku ekipu bez odobrenja zakonskog vladara Sergana."

"Samo pošalji mali brod." Kennedy je bacio pogled na baruna. Smiješio se, naslađivao pobjedom. "Ne, čekaj. Imam bolju ideju. Zaboravi brod."

"Odlično", Sukarno je s olakšanjem odahnuo. "Poslat ću ti ga ako želiš, Kap, ali to je rizik. Možeš li bez njega?"

"Da. Budi spreman i čekaj da ti se javim."

77

"Mudar čovjek", prokomentirao je Lahari kad se ekran zacrnio. "Bolje je ne dati ostalima do znanja što namjeravaš. Prihvatit ćeš moju ponudu?"

"Možda." Dobar savjet treba poslušati. Kennedy se okrenuo prema Ardenu. "Preuzmi ovdje. Izvedi ljude iz rudnika i raščisti nered. Ako uspiješ, nagovori ljude da nastave raditi. Obećaj im veliku plaću i bonus za prethodni rad. Neka ti Fendor pomogne; on će znati što učiniti."

"A ti, Kap?"

Kennedy se nasmiješio. "Ja idem na mali izlet. Barun će pozvati brod s Obraca i idemo posjetiti gospodara Sergana." Još se više nasmiješio, ali pogled mu je ostao čvrst, hladan i nemilosrdan. "Nešto mu moram reći."

14

Gospodar Sergana je uživao. Sjedio je na niskom balkonu u svom blistavom oklopu, kresta mu je bila plava. Jedna ruka s pandžom zgrabila je pehar vina, druga komad mesa. Tijekom jedenja gledao je u arenu.

Croat je bio u nevolji. Stvorenje je uzmicalo, podiglo je pandže, sluz je tekla iz desetak rana. Dvije su noge bile otkinute s oklopljenog tijela, trup je bio rasparan. Još jedan napad, pomislio je, dva najviše, i borba će biti gotova. Klan Fenedish posramljen. Tharg kojeg je kupio od Dulena Yanchige će nesumnjivo pobijediti.

Sluga mu je napunio pehar. "Veličanstvena predstava, gospodaru", prošaputao je. "Nikad nisam vidio nešto slično. Vaše će ime biti slavno i u palači i na ulicama."

Elgha Zupreniz je nehajno mahnuo komadom mesa.

"Sitnica", rekao je. "Ali zanimljiva. Uživam zabavljati prijatelje."

"Prijatelje i vaše skromne sluge, gospodaru." Sluga se naklonio. "Mogu li biti toliko odvažan i zatražiti mjesto u vašem društvu?"

"Razmislit ću o tome."

"Bit će mi čast, gospodaru."

Elgha Zupreniz bio je očaran upotrebom titule. Sve više i više ljudi laskalo je njegovoj taštini, iskazivali su poštovanje koje je odavno zaslužio. Od sluge to je bilo ništa, čovjek je tražio bolji položaj, ali pokazivalo je kako vjetar puše. I govorilo onima koji su vrebali u sjenama gdje leži prava moć. Sada su njegova braća vladala Obracom, labav savez održavan samo zajedničkim interesima. Imali su malo bogatstva, i to što su imali čuvali su za korisne stvari. Nove ceste, raščišćavanje džungle, pripremu žetve. Podigli su branu na rijeci i otvorili rudnik. Bilo je priča o pozivanju stručnjaka koji bi na Obracu otvorili nove grane industrije.

78

Slabost koja je sadržavala sjeme uništenja. Ghazenci su bili ratnička rasa i trebali su malo stvari osim hrane, vina i uzbuđenja borbe. Novac im je mogao sve omogućiti, a on ga je imao u izobilju. Nije bilo potrebe da stranci grade svoje tvornice. Nema potrebe za novim poljima i cestama. Ljudi su željeli arenu i zabavu koju je pružala, a s bogatstvom chombitea on će im to dati, čak i više od toga.

A onda, kad njegova popularnost bude dovoljno velika, kad ga sve više slugu bude oslovljavalo titulom rezerviranom samo za vladare Obraca, onda će doći njegovo vrijeme.

Bacio je meso u stranu i ustao kad je publika počela skandirati. Tharg je vukao slomljeni ud, koža mu je bila otvorena na brojnim mjestima, ali je jurnuo u napad. Velike ralje su se otvorile, zatvorile, croat se zgrčio, mahao je pandžama i zubima prema leđima i trbuhu tharga. Sluz je kapala po pijesku koji se lagano prašio od daha zvijeri.

Čovjek je histerično povikao: "Tisuću prema jedan na tharga!"

Ignorirali su ga kao što je i sve ostalo bilo ignorirano osim drame u areni. Tharg je krenuo dovršiti posao. Pandže su zablistale, nestale u sluzi i rasparale trbuh. Croat je zadrhtao, zgrčio se i raspao na dva dijela. Nevjerojatno, ali njegove su pandže nastavile mahati.

Povik je oglasio pobjedu. Elgha Zupreniz je ponosno ustao, podigao ruke i gromoglasno urliknuo.

"Bit će vina", zagrmio je. "I hrane. Jedite, pijte, veselite se. Tako je bilo u starim danima. Tako će opet biti."

Čovjek je pitao: "Kad ćete zavladati Obracom, gospodine?"

"Gospodar Sergana, kralj Obraca!" povikao je drugi. "Živio Elgha Zupreniz!"

Ostali su se pridružili poviku, ponovili ga, njihovi su glasovi bili poput bubnjeva koji su odjekivali u zatvorenom prostoru. Bila je to opijajuća stvar, jača od vina, primitivni instinkt ratnika koji kliču poglavici. Elgha Zupreniz je bio u iskušenju, želio je testirati svoju budućnost i povesti marš na palaču. Razum je prevladao, stvari koje je naučio od baruna Sine Laharija. Biti oprezan, čekati, napasti tek onda kad ne postoji mogućnost neuspjeha.

A ipak, bilo je teško odoljeti.

Kod kuće se istuširao i namazao krljušti mirisnim uljima. Odjenuo je grimizni ogrtač, kresta mu je bila azurna od zadovoljstva, i pozvao slugu.

"Kakva su izvješća sa Sergana?"

"Uobičajeno, gospodaru. Proizvodnja je visoka, robovi pod kontrolom, sve je kako i treba biti."

Sluga je bio miran. Nije prepoznao Ardena na ekranu; njemu su svi ljudi izgledali isto.

"Stupi u kontakt. Želim razgovarati s barunom."

79

Sjedio je i razmišljao dok je sluga izvršavao zapovijed. Bilo je vrijeme za pripremu, a za to su mu trebali svi dragulji koje je imao. Proizvodnja je bila razočaravajuća, prvo zadovoljstvo zamijenilo je rastuće nestrpljenje. Podmićivanje ljudi, pridobivanje stražara na svoju stranu, osiguranje da će ostati na vlasti kad likvidira braću, sve to zahtijevalo je mnogo novca. Možda bi se trebao malo više pozabaviti rudnikom. Lahari je bio dobar, nakon svega on i jest trgovac. Možda postoje drugi, ljudi s više odlučnosti i sposobnosti koji bi mogli udvostručiti produktivnost robova. Možda bi trebao otvoriti novo okno, udvostručiti broj radnika? Macau Grimbach neće imati problema pri ispunjavanju njegovih zahtjeva.

A trebao bi sklopiti savezništvo. Bez brodova ili teškog naoružanja Sergan je ranjiv pred napadom. Tiranin Tel-gasha možda? Blizanci vladari Kobolda? Definitivno despot regije Dieemar. Dragulji će kupiti njihovu potporu.

Protegnuo se i kad se sluga vratio prasnuo: "Ne volim čekati. Je li barun na vezi?"

"Ne, gospodine. Nije na Serganu."

"Molim?"

"Pozvao je brod, gospodaru. Sletio je dok ste bili u areni i barun je sada na Obracu."

"Gdje je onda?"

"Još ne znam, gospodaru." Sluga je dodao: "Također je stigla poruka iz palače. Vaše prisustvo na banketu je neophodno."

"U koje vrijeme?"

"Ponoć, gospodaru. Vaša braća ispričavaju se zbog poziva u posljednji čas, ali naglašavaju hitnost stvari. Žele znati hoćete li doći."

Čovjek je bio budala. Sjedište moći nalazilo se u palači i on će biti tamo. Elgha Zupreniz režeći je pozvao sluge i uzviknuo odgovor.

"Naravno da ću doći! Neka pripreme moju nosiljku, deset stražara, naoružanih, u najboljim odorama. Ne, čekaj! Neka bude dvadeset. Ne smijem zaboraviti svoj položaj."

Na putu je razmišljao iza navučenih zavjesa nosiljke i pitao se zašto su ga pozvali. Skandiranje u areni sigurno se čulo dosta daleko. Špijuni su ih mogli izvijestiti o njegovoj popularnosti. Njegova braća bit će zabrinuta, voljna udovoljiti osobi koju su nekoć prezirali. Pa, pokazat će im on. Poslušat će što imaju za reći, odvagnuti to, uzeti si vremena za donošenje odluke. Najvjerojatnije trebaju njegovo bogatstvo za svoje glupave planove. Možda im ga i da -za određenu cijenu.

Elgha Zupreniz, pomislio je sretno, gospodar Sergana, kralj Obraca - i tko može reći gdje će sve to završiti?

Nosiljka se zaustavila ispred stubišta Palače i on je izašao, raskošan u zlatnom ceremonijalnom oklopu s umetnutim draguljima, drške mačeva i bodeža blistale su od šarenih

80

dragulja, drška pištolja bila je izrezbarena i pozlaćena. Krenuo je stubištem prema velikim nadsvođenim vratima na čelu svoje pratnje, ponosno, uspravne plave kreste, veličanstveni barbarski lik željan okusiti slatke plodove uspjeha.

Za Kennedyja nije bio ništa doli zvijer.

Oklop nije ništa značio, dragulji, šarene tkanine, pandže i očnjaci. Ispod toga se nalazio okrutni divljak koji nije mario za nikoga i ništa osim svojih želja. Ljudska krv platila je dragulje na rukama i opremi, njihov znoj, patnja i očaj zlato na oklopu, i ostale vanjske znakove bogatstva. Kennedy je na trenutak, gledajući ga, osjetio navalu bijesa, žestoku mržnju zbog koje je stisnuo šake dok mu je srce u prsima divljački lupalo.

"Pogledaj ga!" zarežao je Fendor. "Životinja odjevena poput čovjeka." Spustio je ruku do pojasa. "Želio bih mu prosuti crijeva."

"Ne!" Kennedyjev je glas bio tih, odrješit. "Pokušaj i slomit ću ti vrat. Ovo mora biti odigrano na moj način."

Pogledao je oko sebe. Fendor je odbio ostati i inzistirao je ići s Kennedyjem s desetoricom ostalih kao pratnjom. Kako bi izbjegao diskusiju Kennedy se složio i to je bila mudra odluka. Kultura Obraca temeljila se na tradiciji, i važan čovjek nije nikada nikuda išao bez pratnje, tako da su četvorica ljudi koje je zadržao, iako mala skupina, ostavili dojam. Drugi su bili s barunom i pažljivo ga čuvali.

Fendor je prošaptao: "Nikad nisam vidio nešto slično, Kap. Drago mi je što smo naoružani."

Oružje je bilo neophodno u ratničkoj kulturi; bez njega nijedan čovjek nije mogao imati ponos. Kad su ušli u dvoranu za bankete opkolili su ih Ghazenci u tradicionalnim odorama, visoki Acheoni s perjanicama naoružani dugim kopljima, zdepasti Chanchi sa zašiljenim toljagama. Gosti koje su pozvala vladajuća braća, pomalo nelagodni jer nose oružje na koje nisu navikli, ali doprinosi raskoši i blistavilu skupa.

Sluge su ih odvele do donjih stolova, gdje ih odozgo nisu mogli vidjeti. Oglasio se gong i banket je počeo.

Bilo je osam vrsta mesa, sedam vrsta peradi, desetak vrsta povrća i bezbroj raznih vina. Veliki pladnjevi prepuni voća stajali su pored slatkiša, torti u obliku dvoraca, svemirskih brodova, čudovišnih zvijeri. Gajde, bubnjevi i frule davali su ritam skupini Boddari plesača koji su se lijeno uvijali i plesali.

"Ovo je dobro, Kap." Fendor se podrignuo. "Zaboravio sam okus prave hrane."

"Nemoj jesti previše." Kennedy je bacio pogled na ostale. "To također važi i za vas. Predugo smo bili izgladnjivani. Prejedite se i dobit ćete grčeve. I ne pijte previše vina."

Uzeo je pehar vode, batak neke ptice i polako jeo, gledao, čekao da se žamor pojača. Plesači su otišli i zamijenio ih je trio žonglera. Jeguljasto stvorenje je pjevalo. Pernato

81

stvorenje skakalo je kroz vatreni obruč. Dva Ghazenca započeli su svađu i oklopljeni stražari su ih razdvojili.

Bilo je vrijeme.

Kennedy je ustao i glavom mahnuo ostalima. Krenuli su prema gornjim stolovima, Kennedy na čelu, ostali, po dvojica u redu, malo iza njega. Ispred sebe je ugledao šestoro braće koja su vladala, kreste - krune Obraca reflektirale su svjetlost. Elgha Zupreniz sjedio je pored njih.

Kennedy se zaustavio ispred njega. Pun pehar vina stajao je na stolu ispred njega. Podigao ga je i hitro ga pljusnuo na stvorenje u oklopu.

"Ti -" gospodar Sergana je ustao, rukom je čistio odoru. "Ti se usuđuješ -"

"Stani!" Kennedyjev oštar glas zaustavio je plesače, gajde, frule i bubnjeve. U tišini je rekao: "Izazivam te. Ti smeće zaostalog svijeta, osporavam tvoje pravo na vlast!"

Elgha Zupreniz obrisao je vino iz očiju.

"Prepoznajem te. Kako me se usuđuješ izazvati? Ti, rob."

"Nisam rob", oštro je rekao Kennedy. "Proglasio si me svojim prvakom, sjećaš se? Nepravedno si se ponio prema meni i po tradicijama ovog svijeta tražim zadovoljštinu. Bori se ili budi kukavica kakva i jesi. Skinut će ti krestu, iščupati očnjake i pandže. Bit ćeš sramotno obilježen. Po zakonima i tradicijama tvoje rase zahtijevam zadovoljštinu."

"Ti? Zahtijevaš zadovoljštinu od mene? Gospodara Sergana!"

Jedan od šest kraljeva se pomaknuo, pandžom je lagano kuckao po stolu.

"Naravno, Elgha, ne moraš se boriti. Kao vladar vlastitog svijeta možeš odbiti. U tom slučaju, ipak -" Slegnuo je ramenima i ostalo ostavio nedorečeno.

Drugi je dodao: "Izgleda da izazivač ima pravo na zadovoljštinu. Odvesti ga da u rudniku radi protiv vlastite volje uvrijedilo bi bilo koje civilizirano biće. Ipak, odluka je na tebi."

Treći je rekao: "U svim takvim borbama na smrt borci ulaze u arenu bez oružja. To mi se u ovom slučaju baš i ne čini fer jer stvorenje nema krljušti, nema očnjake, a o pandžama da i ne govorimo. Ipak, ako želi počiniti samoubojstvo to je njegova stvar. To jest, ako mu se želiš suprotstaviti."

Elgha Zupreniz zarežao je od bijesa. Svi su bili protiv njega. U stvari, najvjerojatnije su ga pozvali na banket kako bi ovo meko stvorenje moglo uputiti svoj glupi izazov. Mogao bi odbiti, ali onda će njegova popularnost iščeznuti. On, Ghazen, da ustukne od osobnog izazova! Bit će izopćen, posramljen, a čak i ako se kazne ne izvrše u cijelosti više nikad neće biti dobro došao na Obrac.

82

Bit će prisiljen lutati nepoznatim svjetovima, sam, prezren. Ni jedna ženka neće se pariti s njim. Neće imati nasljednike.

Nije imao izbora nego boriti se. Ali je ipak odlučio biti oprezan.

"Hrabar si", rekao je Kennedyju. "Ludo hrabar. Ne možeš se nadati pobjedi. A ipak, bit ću milostiv. Na prvi znak krvi borba će biti gotova."

Fendor je prošaptao: "Kap! Ne budi lud! Prihvati priliku kad ti se nudi!"

Kennedy ga je ignorirao. Glasno je rekao: "Ja nisam kukavica. Ne tražim milost niti ću ju dati. Borimo se na smrt po tradicijama ovog svijeta. Pobjednik uzima sve. Tvoj život, tvoja imovina, tvoj položaj protiv mog. Ako se bojiš, reci odmah, tako da svi znaju što si!"

Elgha je šakom udario po stolu. Pehari su poskočili i vino se prolilo.

Zagrmio je. "Nijedno stvorenje mene ne naziva kukavicom! Kunem se jajima predaka, rastrgat ću te. Borimo se u zoru!"

"Ne", rekao je Kennedy. "U podne!"

15

Arena je bila poput peći, sunce je pržilo odozgo, pijesak pod njegovim bosim nogama bio je vruć, sam zrak pržio je pluća. Odjeven samo u gaće Kennedy je zatreptao na jarkom suncu dok ga je Fendor mazao uljem.

"Lud si", promrmljao je. "Trebao si se boriti u zoru. Bilo bi svježije. Ne bi se kuhao na ovoj vražjoj vrućini."

Kennedy je pogledao uokolo. Gomila je čekala ispod nadstrešnica, nestrpljiva, napeta od iščekivanja. Na suprotnom kraju arene Elgha Zupreniz pripremao se u društvu svog starog borca. Poput Kennedyja, i on je bio odjeven samo u kratke grimizne gaće. Njegovo premazano krljuštavo tijelo reflektiralo je svjetlost u duginim bojama. Kresta mu je bila plava dok je protezao mišiće. Sumnje od prethodne noći su iščezle; sada je bio siguran u brzu, laku pobjedu.

"Krenut ću na oči" rekao je. "Kad se izmakne, nogom ću mu rasparati utrobu. Budala nema šanse."

Stari borac je uzdahnuo. "Vidio sam ga u akciji, gospodaru, vi niste. Brz je i snažan."

"Istina." Gospodar Sergana sjetio se kako je Kennedy pobijedio tuđinsko stvorenje na Quellu. "Ali mekan je. To će se meso rasparati na dodir." Podigao je ruke. Pandže su bile naoštrene. Razgibao ih je i opako se nacerio. "Ubit ću ga i baciti njegove iznutrice braći. Onda ćemo vidjeti koliko će dugo vladati Obracom."

83

Oglasio se gong i odjeknuo arenom. Fendor ga je pljesnuo po golom ramenu.

"Sretno, Kap. Ako -"

"Znaš što trebaš učiniti."

"Naravno, ali -" Fendor je zastao. "K vragu, to se neće dogoditi. Kreni i razvali ga!"

Gong se opet oglasio i stražar je mahnuo rudaru da ode. Treći put, i Kennedy je bio sam.

Krenuo je polagano, nije se žurio, pijesak mu je pržio stopala, sunce tijelo. Nije bio hir što je odabrao borbu u podne. Gomila je ispod nadstrešnica imala zaštitu od jakog sunca, ali Elgha Zupreniz nije ju imao. Njegova rasa bila je gušterska i Kennedy je znao kako se ne može znojiti poput čovjeka. Visoke će ga temperature usporiti, ubit će ga ako bude predugo izložen. Sve njegove druge borbe bile su zakazane u hladnoći zore; samo su se zvijeri borile tijekom dana.

"Bojiš li se, mali čovječe? Predomislio si se? Ne brini; neće dugo trajati. Smrt će biti brza - obećavam."

Šepurio se, pozirao gomili, trošio energiju. Kennedy mu je dopustio da to čini. Borio se za život, nije glumio u predstavi. Njegov život i rješenje problema koji je prijetio miru u galaksiji. Jedini odgovor na pat poziciju.

Spotaknuo se i pao, kao slučajno, ali kad je ustao u obje je ruke imao pijesak. Opet je krenuo, polagano, polagano, izluđujući nestrpljivog protivnika. Što duže ostane na vrućini šanse će mu biti veće. Osjetio je znoj ispod ulja. Ušao mu je u oči. Zatresao je glavom i osjetio vibracije koraka i odskočio u stranu kad je Elgha Zupreniz jurnuo na njega.

Ghazenac se okrenuo, zarežao i visoko podigao pandže. Opet je napao i Kennedy se izmaknuo. Treći put, četvrti. Iz gomile su čuo žamor, ružan zvuk poruge.

"Za tebe, prijatelju", prodahtao je gospodar Sergana. "Došli su vidjeti krv, a ne spretnost plesača. Moraš —"

Napao je bez upozorenja, nogama je podigao prašinu, ispružio je ruke i pandže. Kennedy je bacio pijesak, odskočio i osjetio vjetar kad su se ruke sklopile iznad njegove glave. Otkotrljao se, zamahnuo nogom i petom pogodio koljeno. Činilo mu se da je udario u stablo. Opet se otkotrljao, hitro jer se noga podigla kako bi mu rasparala bok. Osjetio je dodir pandži i kad je ustao iz butine mu je tekla krv.

"Pametno", zarežao je Elgha Zupreniz. Unutarnje membrane očistile su mu oči od iritirajuće prašine. "Ali stari trik koji nije bio neočekivan. Ako se nadaš preživjeti moraš biti bolji od toga."

Kennedy je oprezno ustuknuo. Njegov je protivnik bio spretan i navikao na borbu. Njegova debela koža zaštitit će vitalne živce, a njegovo prirodno oružje davalo mu je ogromnu prednost. Protiv njega Kennedy je imao samo mišiće, ruke, i svoj lukavi um. To i vještine koje je godinama dovodio do savršenstva.

84

Čekao je, stajao na vrhovima prstiju, čekao protivnikov napada. Onaj koji se brani uvijek je u prednosti, pod pretpostavkom da je spreman. Kad je Ghazenac posegnuo prema njemu zakoračio je naprijed, zgrabio krljuštavi zglob, okrenuo se i prebacio masivno stvorenje preko ramena.

Gomila je zagrmjela.

Vikali su kad je Elgha Zupreniz ustao, malo zateturao i zatresao glavom. Vrućina je počinjala djelovati. Bio je sporiji nego prije, oči su mu bile pomalo odsutne, ali Kennedy nije umakao neozlijeđen. Slobodna ruka ogrebla ga je po ramenu i niz ruku mu je iz nekoliko tankih rana curila krv.

Hitro se približio, bridom dlana uputio udarac koji bi polomio cigle. Osjetio je udar, okrenuo se kad se ruka podigla, zgrabio zapešće i biceps i povukao. Noga se podigla i zamahnula unatrag prije no što je uspio slomiti ruku. Pustio je biceps, i zabio šaku u razjapljene ralje, slomio očnjak i gotovo polomio vlastitu ruku. Opet je izbjegao udarac nogom, vidio kako slobodna ruka ide prema njemu i odskočio dok su ga oštri vrhovi zahvatili po prsima.

Kad su prošli nastavio je napad. Skočio je visoko kako bi izbjegao nogu, prikliještio ruku između svojih prsa i krljuštavog tijela, držeći se lijevom rukom koju je omotao oko snažnog vrata. Dva puta je udario, osjetio je kako se slobodna ruka diže da bi mu rasparala leđa i odbacio se unatrag i dočekao na ruke, i nastavio pokret kako bi dovršio salto, ustao i izmaknuo se.

Zastao je na suprotnom kraju arene, duboko je disao i osjećao peckanje brojnih rana. Krv mu je tekla iz ramena, butine, prsa, curila tijelom i natapala pijesak. Pogled mu se zamaglio od vrućine i Kennedy je znao kako mora brzo dovršiti borbu.

Pažljivo je krenuo naprijed, pogled mu je bio prikovan za gospodara Sergana. Krupno stvorenje je teturalo, razgibalo je ramena uz vidljivi napor, oči su mu imale tup pogled. Slina mu je curila s razjapljenih ralja. Podigao je obje ruke kad je Kennedy prišao.

"Sada!" zagrmio je. "Završimo s ovim!" Podrugljivo se nacerio. "Zar te skora smrt toliko plaši? Čak ću i sada biti milostiv. Predaj se i poštedjet ću ti život."

Trik, Kennedy je to znao. Mamac kako bi postao neoprezan, kako bi došao u doseg ispruženih pandži. Ali dvojica mogu voditi psihološki rat.

Rekao je: "Iskreno to mislite, gospodaru?"

"Mislim." Elgha Zupreniz spustio je ruke. Neka meko stvorenje priđe i rasporit će mu utrobu. Brza smrt, a onda blagoslovljeni hlad, sprejevi za hlađenje, olakšanje od ubitačne vrućine. Osjetio je podlo zadovoljstvo kad se Kennedy približio. Još tri metra, čak i dva, i napast će.

85

Kennedy ga je preduhitrio. Potrčao je naprijed u eksploziji energije, podigao je noge, ispružio ih, cijelo je tijelo pretvorio u koplje. Petama je pogodio krljuštavi pleksus i srušio Elghu Zupreniza na pijesak. Prije no što se mogao oporaviti Kennedy je bio na njemu.

Rukama ga je zgrabio za zapešća, držeći divljačke pandže daleko od tijela. Petama je držao pandže na nogama dok ga je glavom udario pod razjapljene ralje. Ispod brade je ugledao mekanije tkivo grla, i pulsirajuću arteriju ispod kože. Zgrabio ju je zubima.

Ispod njega, krljuštavo se tijelo mahnito borilo, mišići čvrsti poput čelika su se naprezali. Kennedy se nepokolebljivo držao, ruke i noge bile su poput čeličnih štangi. Ako izgubi zahvat, dopusti stvorenju upotrebu ruke ili noge bit će mrtav. Mišići vilica su se napeli dok je trgao krljuštavu kožu, koristio je jedino oružje koje mu je preostalo. Osjetio je krv, još jače zagrizao, osjetio žilu pod zubima i opet zagrizao. Krv mu je poprskala lice, ispunila mu oči, nos. Okrenuo je glavu, boreći se za dah i osjetio toplinu pulsirajuće fontane krvi.

A onda mu nije preostalo ništa osim čekanja.

Čekati i upotrijebiti svaki preostali atom snage kako bi držao mahnito stvorenje. Oduprijeti se trzanju i uvijanju mišića. Čekati sve dok stvorenje ne omlitavi, sve dok krv ne prestane teći, sve dok krupno stvorenje na pijesku ne iskrvari i umre.

Kroz maglu je čuo klicanje gomile, mahnito vrištanje, uzvike pohvale. Ustao je, zadrhtao, maksimalno napregnuti mišići htjeli su mu iskočiti ispod kože. Oko njega su počeli padati predmeti, prstenje, torbice, ukrašeni bodeži. Darovi onih ispod nadstrešnica. Sluge su došle i pokupile predmete u košare. S njima je došao Fendor i jedan od kraljeva Obraca.

"Uspio si! Kap, uspio si!" Fendor je duboko udahnuo. "Nisam mislio - nitko od nas nije mislio - k vragu, Kap! Poslušaj gomilu!"

U urliku se čulo zadovoljstvo jer je glad za krvlju utažena, i postignuto je nemoguće. Živ Elgha Zupreniz je zaradio veliku popularnost, mrtav zaradio je još veću stvorenju koje ga je pobijedilo. Gruba stvarnost ratničkog svijeta.

Denec Zupreniz prikrio je svoje zadovoljstvo. Nije bilo ni vrijeme ni mjesto za nasladu, ali stvari su ispale jako dobro. Problematični mlađi brat bio je mrtav i nikakva krivnja ne može pasti na sadašnje vladare. Neće biti osvete, pobune, borbe za vlašću. Ali tradicija je zahtijevala određene formalnosti.

Podigao je ruku i kad je gomila zašutjela rekao: "Proglašavam pobjednika. Elgha Zupreniz je mrtav, porazio ga je čovjek pred vama. Njemu pripadaju plodovi pobjede. Novac, imovina i položaj. Svi pozdravite novog gospodara Sergana!"

86

16

Zapovjednik Sukarno se namrštio i rekao: "Pa, sad, Kap. Ne znam."

"Ne znaš. Rečeno ti je. Kraljevi Obraca su ti rekli. Priznaju me kao novog gospodara Sergana. To znači kreni."

Zapovjednik je i dalje oklijevao. "Želio bih. Nema ništa što bi više želio. Ali Zemlja -"

"K vragu i Zemlja!" Kennedy se istuširao, rane je namazao lijekovima, ali još su ga uvijek peckale i definitivno ga nisu činile strpljivim. "Slušaj", prasnuo je. "Ja sam priznati gospodar Sergana. Planetoid je moje vlasništvo i imam potpunu autonomiju. Zar to osporavaš?"

"Pa, ne, ali -"

"Kao samostalna sila ulažem službeni zahtjev da tvoje snage zaštite moje vlasništvo."

"Preuzmu, misliš?"

"Ne." Kennedy je bio odlučan. "Ne dajem ti poklon. Samo želim da uđeš i ostale zadržiš vani. U rudniku ima problema", dodao je. "U nevolji smo. Tražim da pošalješ spasilačku ekipu. Također tražim tvoju zaštitu u slučaju invazije ili napada. K vragu", prasnuo je. "Koliko još razloga želiš?"

Sukarno se nacerio. "Ni jedan. U redu, Kap. Učinit ću to. Zemlja se može kasnije buniti. Znam samo da mi je upućen službeni zahtjev formalne vlasti Sergana za pomoć i zaštitu." Zastao je i u čudu dodao: "Ali, Kap, kako si to, do vraga, uspio?"

"Pobijedio sam u borbi."

Kennedy je prekinuo vezu i okrenuo se od odašiljača. Osjećao je nervozu, nelagodu. U ustima je osjećao okus kože, krvi i sluzi i bio je neugodno svjestan koliko je tijesno pobijedio. Da su mu se ruka ili noga pokliznule, da nije oslabio protivnika držeći ga izloženog vrućini sunca, da je Elgha Zupreniz malo duže umirao -

Kennedy je zatresao glavom, iritiran razmišljanjem o prošlosti. Borba je gotova, stvar je riješena, razbio je pat na jedini mogući način. Ali još je uvijek bilo stvari za koje se trebalo pobrinuti.

Fendoru je rekao: "Gdje je barun?"

"Ne znam." Rudar se namrštio. "Poslao sam Pella po njega. Već su se trebali vratiti. Bolje da odem pogledati."

"Idemo obojica", rekao je Kennedy. Nije bio raspoložen za sjedenje i čekanje. Bilo je stvari koje je želio reći Sini Lahariju.

87

Bio je zatočen i čuvan u maloj kući u blizini svemirske luke, navodno miran i spreman na neizbježno. Tražio je slatkiše, vino i malo mesa. I prokomentirao je stanje kuće. Ali bila je dobra, s rešetkama na prozorima i masivnim vratima koja su se mogla zaključati. Najsigurniji zatvor koji je Kennedy u kratkom vremenu uspio pronaći.

Ali vrata su sada bila otvorena, unutra se nalazio mrtvac.

"Pell!" Fendor se sagnuo i pregledao tijelo. Pera strelice virila su mu iz obraza. "Ubijen! Pištoljem na strelice!"

"Unutra!" Kennedy je uskočio kroz otvorena vrata i pogledom pretražio unutrašnjost. Stepenice su vodile na kat gdje je Sina Lahari bio zatočen. U njihovom podnožju nalazio se mrtvac. Vrata na katu bila su otvorena.

Kennedy ih je s treskom otvorio. Unutra je bio kaos. Boca je bila razbijena, krhotine su bile okrvavljene. Meso je stajalo između druga dva čovjeka. Jedan je bio mrtav, drugi je umirao.

"Prevario nas je." Glas je bio promukao, hrapav od boli, dok je umirući čovjek zurio u Kennedyja. "Barun nas je prevario. Pretvarao se da mu je loše. Kad smo ušli napao nas je s bocom. Razbio je Elmayu glavu, a onda -" Zakašljao je, krv mu je tekla iz usta i prerezanog grla.

"Bilo vas je tri", prasnuo je Kennedy. "Što se dogodilo s trećim čovjekom?"

"Netko je došao na vrata. Otišao je vidjeti tko. To je bilo baš kad je barun zvao u pomoć. Ne znam kako -" Oči su se zamaglile i zatvorile, pa opet malo otvorile. "Čuo sam nešto. Čovjeka. Pozvao je i barun je odgovorio. Čuo sam i ime. Si- Sin-"

"Sincet?"

"Može biti. Razgovarali su o brodu. Spominjali su bijeg. Nisam -" Glas je zamro, glava je klonula, i beživotne oči zurile su u stropne panele.

"Mrtav je." Fendor je duboko udahnuo. "Četiri dobra čovjeka i svi su mrtvi. Pell je sigurno naletio na njih kad su izlazili. Sigurno ga je Sincet ustrijelio."

"Da", rekao je Kennedy.

"Četiri dobra čovjeka", ponovio je Fendor. Pogledao je svoje stisnute šake. "Kad uhvatim baruna u ruke imat će društvo."

"Najprije ga moramo pronaći." Kennedy je krenuo prema vratima. "Dođi; idemo do luke."

Luka je bila široko područje na rubu grada, oko nje se nalazila ograda, a unutar nje toranj, skladišta kolibe i servisi. Hangari za male zrakoplove nalazili su se pored niza skladišta. Svemirski promet na Obracu bio je sporadičan i svemirska luka imala je dvostruku svrhu.

88

Tri su broda počivala u ugaženoj prašini: brod s kojim su stigli na planet, veliki tegljač i tanki brod čiji su bokovi bili načičkani lanserima projektila. Lovac, brz, opak brod koji može letjeti kroz nepoznata područja.

Komora je bila otvorena, ćelavi Liganijanci čuvali su stražu, ostali su bili zaposleni utovarom zaliha. Među njima je stajao vitki lik šiljastih ušiju, i glatkog krzna na licu i glavi.

"To nije barun." Fendor je zastao, i duboko udahnuo. Trčali su cijelim putom od kuće. "To je sigurno onaj drugi, Sincet."

"Zajedno su", rekao je Kennedy. "Sina Lahari sigurno je u brodu."

"Ako je, kako ćemo ga izvući van?" Fendorov se glas pooštrio. "Kap! Gledaj!"

Čovjek mačka ih je ugledao. Okrenuo se, podigao ruku i iz ruke mu je izletjela vatra. Pogodila je metar od mjesta gdje su stajali i eksplodirala u oblaku dima i plamena.

Opet je opalio dok su skakali u zaklon, gomila projektila orala je tlo dok se oni čučali iza niza kutija.

"Stjerao nas je u škripac." Fendor je provirio iza ruba kutije, u ruci je držao pištolj. Žestoko je opsovao. "Odavde ga ne mogu vidjeti. Kut je loš. Možda ako se malo pomaknem naprijed?"

Plamen mu je prohujao nekoliko centimetara iznad glave. Fendor je vrisnuo i pokrio lice rukama. Krv je curila iz rane od krupnog iverka zabijenog u njegov obraz. Kennedy ga je povukao natrag, uz trzaj ga izvukao i pažljivo mu podigao glavu.

Zalihe su napuštene, Liganijanaca nije bilo nigdje na vidiku. Dok je gledao komora se počela zatvarati. Sincet je spretno uskočio u nju.

Podrugljivo je viknuo: "Zbogom, gospodaru Sergana. Za nekoliko sekundi odlazimo, i nadam se kako se više nikada nećemo sresti."

Kennedy je pojurio. S jedne se strane nalazio mali zrakoplov s upaljenim motorom, skupina Ghazenaca je stajala, skamenjena zbog pucnjave, nasilja koje nisu očekivali i nisu shvaćali.

Raštrkali su se kad je Kennedy projurio između njih. Stigao je do vrata kontrolne kabine, zgrabio pilota za ruku i povukao ga s njegovog sjedala. Dok je čovjek padao na tlo Kennedy je uskočio u kabinu, zalupio vrata i položio ruke na kontrole. Bile su jednostavne, volan koji se mogao okretati nalazio se na osovini koja se mogla pomicati naprijed-natrag, i na obje strane. Gas, i poluga za podešavanje gravitacijskog sustava.

Povukao ju je natrag kako bi povećao maksimalnu visinu, pritisnuo gas do daske, okrenuo volan i pojurio prema nebu.

Pogledao je vitki brod kroz prozirnu kabinu. Činilo se kao da podrhtava, odsjaj njegovog pogona prigušen na svjetlosti sunca, valovi vrućine davali su privid kao da se brod

89

nalazi u plitkoj vodi. Spremao se uzletjeti, usmjeriti svoj šiljasti nos prema svemiru gdje će biti kod kuće.

Kad to učini Kennedy mora biti spreman.

Lagano je dodirnuo kontrole, i u laganom luku usmjerio zrakoplov prema gore. Imat će samo nekoliko sekundi za akciju, i samo jednu prigodu za uspjeh. A čak i ako uspije, nije bilo sigurno da će preživjeti.

Namrštio se i koncentrirao na brod ispod sebe. Polako se uzdigao, nos se počeo ispravljati. Više, još više, nos je bio usmjeren prema suncu. Uobičajeno uzlijetanje prema priručniku uz upotrebu prilične sile i optimalnog kuta uspinjanja.

Kennedy je pomaknuo polugu za podešavanje gravitacijskog sustava i stavio ju u neutralni položaj. Objema je rukama pritisnuo volan prema naprijed i počeo ponirati koristeći ubrzanje kako bi još više povećao kinetičku energiju. Ispred sebe je ugledao nos svemirskog broda. Brzo se kretao, snažni motori tjerali su brod prema nebu. Zrak je hujao oko kabine. Metal se kidao i vjetar ga je počeo šibati. Stisnutih usana napravio je posljednja podešavanja.

Mali zrakoplov se poput kamena zabio u nos svemirskog broda.

Udarac je bio relativno lagan, trup je bio neoštećen, boja je jedva bila zguljena. Ali svemirski brod koji polijeće mora imati savršenu ravnotežu. Udar ju je poremetio. Nos se okrenuo prema dolje i usmjerio, ne prema nebu, nego prema tlu.

Motori su učinili ostalo.

Kennedy se u zraku borio za život. Zrakoplov je, smrskan, polomljen, padao poput osakaćene ptice. Pomaknuo je gravitacijsku polugu na maksimum, uspio malo kontrolirati zrakoplov i srušio se uz lom metala.

"Kap!" Fendorovo lice sa zebnjom je provirilo kroz polomljeni pokrov kabine.

"Dobro sam." Kennedy se uz bolove izvukao iz olupine. Boljele su ga noge, rame, a osjećao je i žestoko probadanje u prsima. Slomljena rebra, pretpostavio je, ali barem nisu probila pluća. Mogao je hodati, ozdravit će i uskoro će opet biti u formi.

Ali svemirski brod je bio uništen.

"K vragu", rekao je Fendor. "Kakav kaos."

Trup je pukao, kontrolna soba otvorila se poput škarnicla. Unutra se nalazila krv i smrt, Liganijanci, pilot je još uvijek bio vezan u svom sjedištu, Sincet, barun. Brod je bio mali, malo veći od naoružane jahte, a planet je bio pretvrd.

Kennedy je pogledao zgrčeno tijelo, slijepljeno krzno na licu i glavi. Oči su bile otvorene; Sina Lahari je do posljednjeg trenutka bio svjestan kraja koji dolazi.

90

"To je i tražio", rekao je Fendor. "A ti su mu to dao. Kap, nikad ne bi pomislio da je to moguće. Pretpostavio sam kako će sigurno pobjeći." Dodirnuo je ranu na obrazu. "On također, pretpostavljam."

Siguran s ogromnim bogatstvom u kojem će uživati. Kennedy je pogledao kutije koje su ispale iz tovarnog prostora. Čvrsti kontejneri povezani čeličnim trakama. Jedan se razbio i ugledao je dugine boje dragulja. Chombite iz rudnika, odvojen, ukraden, i spremljen sve do pravog trenutka kad ga je bez opasnosti mogao uzeti.

Dragulji koji su pripadali Elghi Zuprenizu.

A koji su sada pripadali njemu, novom gospodaru Sergana.

Prodat će ih Zemlji i njena će vojska štititi njegov mali svijet. Fendor će upravljati njime, a možda i ostali koji su tamo bili robovi. Dobit će veliku plaću za rad i nadoknadu za pretrpljene ozljede. A i ostali će dugovi biti naplaćeni. Macau Grimbach, kao jedan. Kennedy je znao da će se opet sresti.

Fendor je duboko uzdahnuo kad je ugledao drago kamenje.

"Pogledaj, Kap! I svi su tvoji. Rudnik također." Onda je zamišljeno dodao: "Pretpostavljam kako te to čini jednim od najbogatijih ljudi u galaksiji."

"Da", rekao je Kennedy. "Mislim da je tako."

Reptilskome umu - osobito inteligentnoj vrsti s planeta poput Sergana i Obraca - životi drugih ne znače ništa. Mačjem umu - osobito lukavom savjetniku gospodara Sergana - agonija ostalih nije bitna, a može čak i predstavljati izvor zadovoljstva. I kad se ove dvije neljudske inteligencije udruže u međuplanetarnim otmicama, pljački i pretvaranju ljudi u roblje, to konačno postaje slučaj za vrhunskog tajnog agenta, jer si Zemlja ne može dopustiti izbijanje sukoba između tuđinskih vrsta u svojoj blizini. Tajni agent Kap Kennedy ulazi u sukob s gospodarom Sergana koji se pokazao kao jedna od njegovih najopasnijih pustolovina.

Scan by dražen23

OCR by Corry