1. TEORIJA ZNANOSTI

1.1. Pojam znanosti1.1.1. Osnovne kategorije intelektualnih aktivnosti čovjekaNa području sveukupne ljudske djelatnosti načelno razlikujemo dvije velike skupine odn. glavne vrste veoma brojnih i raznolikih aktivnosti: fizičke - neintelektualne aktivnosti, koje uključuju fizički rad bilo koje

vrste i mentalne - intelektualne aktivnosti, kod kojih je fizička aktivnost

nedominantna.

U ljudskom društvu slijedeće su kategorije (klase, domene) intelektualnih aktiv-nosti: znanosti (engl.: sciences) u koje spadaju (a) formalne, egzaktne,

fundamen-talne (ili neopravdano: prirodne znanosti, jer i druge znanosti tumače prirodne pojave): matematika, fizika, astonomija, kemija, (b) biomedicinske znanosti: biologija, medicina, veterinarstvo, agronomija, (c) tehničke znanosti: elektrotehnika, građevinarstvo / arhitektura, strojarstvo, (d) društvene znanosti: psihologija, sociologija, ekonomija, lingvistika i svima njima se otkrivaju prirodni zakoni. Sve navedene znanosti su, zapravo, prirodne znanosti jer je čovjek tvorevina prirode, pa su i proizvodi čovjeka (tehnički proizvodi i načini funkcioniranja društva) prirodne tvorevine.

humanistike (engl.: humanities, u nas se pogrešno nazivaju “humanističke znanosti”, iako bi opravdaniji naziv bio “humanističke discipline”) u koje spadaju teologija, filozofija, povijest, pravo, filologija, etnologija, ..., kojima se stvaraju umotvorine,

umjetnosti (engl.: arts) u koje spadaju slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, glazba i ples, književnost, teatar i film..., kojima se stvaraju umjetničke tvorevine.

pri čemu svaka ima svoja vlastita - distinktivna obilježja.

U nastavku će se komentirati obilježja onih intelektualnih aktivnosti koje su do danas bile najzastupljenije u ljudskom društvu i koje su se bavile, a i se danas bezuspješno bave različitim pitanjima u pokušaju tumačenja svijeta na neznanstven način:

(1) teologija odn. religija: temelj: vjera odn. vjerovanja, religijska učenja ili sustavi naučavanja.

Najčešće su vezana za neke natprirodne (nadnaravne) materijalna bića i nematerijalne izmišljene stvari (npr. bogovi) sa moćnim, univerzalnim, beskonačnim i bezvremenskim svojstvima koje ne postoje i kojih nema u iskustvu pojedinca. Te ljudske izmišljotine se proizvode po formuli “izmisli pa vjeruj” (engl.: make and believe, prema engleskom ekonomistu i filozofu Johnu Stuartu MILLu (1806 - 1873), koji je među prvima upozorio da je kod ljudi vrlo često prisutna tendencija da se ono što dobiva neko ime, počinje smatrati entitetom koji ima svoje nezavisno postojanje odn. realitet). Stara Grčka je za navedeni proces odličan primjer: izmišljotine su pretvorene u vjerovanja, pa je stvorena religiozna mitologija.,

ostvaruje se kroz religiozne aktivnosti: (a) propovijedanje, (b) vjerovanje u istinitost propovijedi, (c) obrede i rituale i (d) specifične oblike ponašanja, u kojima se religije također značajno razlikuju,

1

ima za cilj: organiziranje, usmjeravanje i vladanje ljudima ili jednom riječju: kontrolu nad ljudima, tako da ih se prividno udaljava i “oslobađa” od okolnih utjecaja životne situacije,

produkti: svaka se religija sastoji iz određenog broja dogmi, koje su temeljne postavke te religije u koje se ne smije sumnjati i koje njeni sljedbenici moraju usvojiti i prihvatiti bez ikakve kritičnosti i verifikacije i na osnovu kojih trebaju tumačiti svijet. Onaj tko se usudi dogme podvrgnuti provjeri biva ekskomuniciran iz zajednice i postaje otpadnik.

vrsta spoznaje: potpuno subjektivne religiozne spoznaje stvaraju kako autoriteti - tvorci, tako i sljedbenici neke religije, zbog kojeg razloga imamo velik broj različitih religija i čitavu plejadu bogova kroz povijest čovječanstva (koji su postajali i postoje jedino kao mozgovne tvorevine odn. misaoni produkti nastali u glavama ljudi), koji su se razlikovali po boji (npr. bijeli anđeli i crveni vrag), debljini (npr. Mars i Buddha), zaraštenosti (ćelavi i sa bradom), moći, specijalizaciji i drugim izmišljenim svojstvima,

odnos prema autoritetu: religije stvaraju pojedinci koji svoje vlastite misaone konstrukcije pripovijedaju drugima. Ti pojedinci, koji su određenu religiju stvorili ili je tumače predstavljaju neprikosnovene autoritete, pa se s pravom kaže da religije imaju autoritarni karakter. Ti autoriteti se u stjecanju moći pozivaju na svoju komunikaciju sa onostranim, od kuda dobivaju upute (koje služe samo da učvrste svoju moć), čime se njihov autoritet podiže, a dogme se manje dovode u sumnju. Što je stupanj autoritarnosti takvih pojedinaca veći, to se njihovo učenje, riječi, misli i djela više poštuju, prihvaćaju, slijede i smatraju više istinitim.,

stupanj uvjerenja u točnost: kod religija postoji visok stupanj uvjerenja u točnost, istinitost i ispravnost onoga u što se vjeruje, o čemu svjedoči masovna zaraženost ljudi religijskim aktivnostima, koje ponekad prelaze u fanatizam, ukoliko pojedinac smatra da je ono u što vjeruje on i zajednica kojoj pripada “jedino istinito” vjerovanje. Zbog inherentnog autoritarnog karaktera i visokog stupnja uvjerenja u točnost, sve religije potiču isključivost i odbacivanje postavki i praktika drugih religija pod pretpostavkom da druge religije nisu “ispravne” i “istinite”.,

definicije pojmova su verbalno - logičke (vidi o tome kasnije), pojmovnik je proizveden formulom “izmisli pa vjeruj”, stupanj slobode je u religijama nizak jer se vjerovanja trebaju bez sumnje

prihvaćati i u njih se ne treba ni ne smije posumnjati, niti ih se smije kritički preispitivati, provjeravati ni verificirati. Rituali i obredi su striktno propisani načini ponašanja i jedino ako se strogo provode postižu se navodno nadnaravni učinci. Ponašanje koje ima ritualno značenje se kontrolira nagradama (verbalnim, socijalnim, materijalnim) i kaznama (kao što je to npr. ekskomunikacija).

Ideologija predstavlja inačicu religije. Temelj svake ideologije je, kao i religije uvjerenje ili vjera u ispravnost nekog naučavanja. Nadalje, ideološke aktivnosti koje proizlaze iz ideološkog uvjerenja su stvaranje i propagiranje ideoloških dogmi. Ideološko djelovanje je propisano odn. kodirano u očekivanjima ili čak zabranama određenog ponašanja.

Ipak, postoje određene razlike između religije i ideologije: ideologije, za razliku od religija predstavljaju vrstu učenja o prirodi

ljudi i o njihovim međusobnim odnosima odn. o uređenju društvenih organizacija ili općenito o ljudskom društvu, sastoje se iz ideja, tvrdnji,

2

načela (preporuka o postupanju i procesiranju informacija) ideoloških autoriteta o tome kako se čovjek i društvo trebaju ponašati i na koje načine treba rješavati probleme, pa se isti cilj - kontrola nad ljudima - nastoji postići bez priznavanja bogova i vjerovanja u nadnaravna bića i svjetove kao što je to kod religija,

kontrola nad ljudima je eksplicitni cilj svake ideologije i izražava se frazama “okupljanje oko nekog ideološkog programa”, radi “homogenizacije - objedinjavanja djelovanja ljudi u svrhu postizanja društvenih ciljeva”, koji kod religije nije eksplicitno naveden kao cilj,

autoriteti neke ideologije su često živući, za razliku od mnogih autoriteta religije.

Ideologiju najčešće koriste središta antidemokratske političke moći, dok su demokratski sustavi skloniji upotrebi znanosti u razvoju društva (ali i kontroli zloupotrebe znanosti). No, još uvijek vrijedi Einsteinova konstatacija da “politička moć i znanstvena moć nisu u korelaciji”.

(2) umjetnost: temelj: izražavanje sebe ostvaruje se kroz umjetničke aktivnosti ili umjetničko stvaralaštvo

pojedinca, ima za cilj: oslobađanje čovjeka kroz izražavanje sebe, što ima

psihoterapijski učinak, produkti: kao rezultat umjetničke aktivnosti nastaju umjetnička djela.

Umjetnički proizvodi su izražajnog karaktera, stvaralac subjektivno doživljava svijet oko sebe i izražava svoje dojmove, iskustva, koncepcije, pa su oni autorski jedinstveni jer izražavaju način doživljavanja autora.,

vrsta spoznaje: umjetnička spoznaja je potpuno subjektivna i proizvoljna. Umjetničko stvaralaštvo je subjektivnog karaktera, vezano za pojedinca, njegovo osobno iskustvo i subjektivne doživljaje, pa se može reći da je umjetnička djelatnost u visokom stupnju individualizirana. Svako umjetničko djelo vezano je za nekog autora, pa se može reći da je svako umjetničko djelo autorsko. U umjetnosti se traži originalnost i jedinstvenost, tako da svako djelo bude poseban, zaokružen umjetnički produkt, različit u odnosu na sva ostala umjetnička djela. Zato umjetničke tvorevine moraju biti divergentne i nužno se moraju međusobno što više razlikovati. Stupanj originalnosti određuje vrijednost nekog umjetničkog djela: kopije nemaju nikakvu vrijednost, a sličnosti su nepoželjne. Zato svaki umjetnik nastoji stvoriti nešto različito od postojećih umjetničkih djela i biti potpuno originalan.,

odnos prema autoritetu: u umjetnosti je autoritet subjektivan: svatko je sam sebi autoritet u psihoterapijskom izražavanju samog sebe. U umjetnosti ne postoje autoriteti - nosioci njenog razvoja. Zato je neopravdano reći da postoji razvoj umjetnosti, u smislu da umjetnost nekud napreduje. U umjetnosti postoje samo promjene, ali ne i razvoj, nema savršenijih i manje savršenih pravaca. Umjetnička djelatnost je divergentna, zato postoji velik broj umjetničkih pravaca i neprestano se javljaju novi. Osim psihoterapijskog cilja, nema drugog konačnog cilja ili svrhe kojemu bi ta aktivnost težila. Umjetnost je, dakle sama sebi svrhom odn. ima larpurlartistički kvalitet, pa ne možemo govoriti o razvoju umjetnosti u smislu približavanja nekom konačnom cilju, imamo stalne promjene, pa je umjetnička aktivnost

3

besciljna djelatnost odn, djelatnost beskonačnog cilja u zatvorenoj petlji doživljavanje - izražavanje.

stupanj uvjerenja u točnost: visoka, jer je svako sam sebi najviši autoritet, pa postoji visoka subjektivna sigurnost u ispravnost umjetničkog akta ili istinitost umjetničke prosudbe,

definicije pojmova su verbalno - logičke (vidi o tome kasnije), pojmovnik je proizveden formulom “izmisli pa vjeruj”, stupanj slobode: umjetničko stvaralaštvo je djelatnost s maksimalnim -

apsolutnim odn. neograničenim ili beskonačnim brojem stupnjeva slobode, pa se može reći da je to osnovno obilježje bilo koje vrste umjetnosti. Svako ograničavanje vodi slabljenju umjetničke aktivnosti, pa je sloboda djelovanja koja se izražava kroz umjetnička djela osnovna pretpostavka svakog umjetničkog stvaralaštva.

(3) filozofija: temelj: ljudski um, razum, koji je u filozofiji osnovni izvor i ujedno osnovni

instrument spoznaje i znanja pa se može reći da je filozofija umna, razumska ili racionalna djelatnost,

ostvaruje se kroz filozofske aktivnosti odn. neznanstvene metode “umnog rada”: razmišljanje, promišljanje, domišljanje, zamišljanje, izmišljanje, smišljanje, umova-nje, impresija, intuicija, imaginacija, introspekcija, propovijedanje, dijaloški razgovor uz “razmjenu iskustava” koji svi imaju spekulativni karakter. odn. takve su da je o njima moguće neograničeno raspravljati (spekulirati). Filozofi se bave “misaonim zahvaćanjem” odn. “misaonim proučavanjem” svega što postoji. Pri tom se dogmatski vjeruje da postoji nekakva “suština stvari” i da je ona dostupna umnoj - filozofskoj spoznaji. Takav pristup je imao smisla u grčkoj filozofiji, kada nije bilo uvjeta za znanstveno proučavanje različitih “stvari”, no danas je takav pristup spoznaji potpuno promašen: on neograničeno generira “umne” hipoteze koje se “umno” provjeravaju, što navodi svakog filozofa da se beskrajno vrti u krug. Iz istog razloga se filozofija, otkad postoji, bavi istim problemima.,

ima za cilj “pravu spoznaju” - spoznaju istine, subjektivnu spoznaju i razumijevanje suštine svega što postoji, što je i konačna spoznaja. Pritom se dogmatski vjeruje da se umnim radom mogu otkrivati prave - pa i znanstvene istine i dolaziti do spoznaja. Iako se filozofija brani (a) da se služi argumentima i procesom dokazivanja, a ne vjerovanjima i (b) da ne prihvaća ništa što je na bazi vjerovanja, već samo i isključivo ono što je na bazi razuma, dva navedena dogmatska vjerovanja kao temelj filozofske djelatnosti pobijaju takvu obranu. Iako filozofi tvrde da se “ne može prihvatiti ništa za što ne postoji dovoljno dokaza”, što je natruha statističkog i znanstvenog načina razmišljanja, ukoliko su “dokazi” zasnovani na razumu odn. ukoliko se koriste “razumski dokazi”, oni time odustaju od objektivizma te posljedično i od znanosti.

produkti filozofskih aktivnosti su misaoni - umni, subjektivnog karaktera: misli, zamisli, umotvorine, filozofske tvorevine - spoznaje koje prelaze u različite filozofije kao sustave mišljenja pojedinca ili grupe istomišljenika. Svaki filozof nastoji stvoriti “svoju vlastitu” filozofiju koja ima svoju unutrašnju koherenciju i čvrstinu koja mu daje “dovoljno argumenata” za raspravu. Filozofske spoznaje su subjektivnog karaktera, proizvod su umovanja pojedinog filozofa i zato su međusobno različite i često

4

nekompatibilne. Produkcija na području filozofije je divergentna - svaki filozof dolazi do svog originalnog sustava.,

vrsta spoznaje: filozofska spoznaja je potpuno subjektivna djelatnost jer je “umni rad” potpuno individualan i proizlazi iz subjektivnog iskustva svakog filozofa. Argumenti nekog filozofa su subjektivnog karaktera jer su proizvod njegovog uma. Filozofski sustavi su vezani uz svoje autore, tako da svaki sustav ima svog autora i najviše govore o onim spoznajama do kojih je pojedini filozof došao.,

odnos prema autoritetu je poslušnost i pokoravanje, dok se prema neautoritetima iskazuje visoka kritičnost,

stupanj uvjerenja u točnost je visok, ali se odnosi samo na stvaraoca neke filozofije - svi ostali sumnjaju,

definicije pojmova su verbalno - logičke (vidi o tome kasnije), pojmovnik je proizveden formulom “izmisli pa vjeruj”, stupanj slobode je vrlo velik što se može smatrati preduvjetom filozofije,

koja je “slobodoumna”, a o tome svjedoče velike razlike u filozofskim sustavima.

1.1.2. Naivni realizam kao dominantna vrsta spoznajeNaivni realizam je takva vrsta spoznaje u kojoj spoznavatelj naivno smatra da je ono što opaža jedina realnost i da je svijet upravo onakav kakav mu se čini da je, kako mu izgleda, kako ga on doživljava.

Slijedeća su obilježja naivnog realizma:

temelj: vlastito iskustvo, svakodnevno doživljavanje sebe i okoline, svakodnevna aktivnost kojom je čovjek okupiran, “praksa” i osobno subjektivno iskustvo jedinke u neprekidnom neposrednom kontaktu i interakciji sa okolinom putem osjetnih organa kojim raspolaže. Osim osjetila, za spoznaju naivnog realizma je potreban i mozak, koji obrađuje podatke koji su pristigli sa osjetila.

Budući da su osjetila i mozak prirodni odn. rođenjem naslijeđeni organi čovjeka koji postaju funkcionalni njegovom interakcijom s okolinom, dakle prirodni su instrumenti spoznaje i budući da ta spoznaja nastaje od rođenja nadalje spontano, na prirodan način, prirodno, prirodnim putem, naivni realizam se može smatrati prirodnom i ljudima primjerenom vrstom spoznaje. Naivnorealistička vrsta spoznaje postoji od rođenja pa do smrti pojedinca, razvija se spontano kod svih ljudi i najraširenija je vrsta spoznaje među ljudima. Za najveći dio čovječanstva to je jedina i dovoljna vrsta spoznaje ili znanja o svijetu i okolini tokom čitavog života jedinke. Zato se naivnorealističko mišljenje i spoznavanje još naziva tradicijsko, privatno, subjektivno, laičko ili svakodnevno spoznavanje.,

ostvaruje se kroz nesistematsko opažanje i logičko zaključivanje iz redovito pogrešnih premisa, do kojih čovjek dolazi osjetilnim iskustvom. Na primjer:

(1) spoznaja “stol je čvrst - ispunjen prostor” polazi od premise proizišle iz vlastitog opažanja (pipanjem stola) umjesto iz znanstvene premise o prirodi tvari, po kojoj bi se moglo reći “stol je šupalj” (ili: “mi pipamo prazan prosto a doživljavamo ga kao ispunjen prostor”), jer između gradivnih čestica tvari

5

dominira praznina. Ispunjenost prostora je lažan ljudski doživljaj: znanost govori o činjenici neispunjenosti prostora, a ne osobno iskustvo i osobni doživljaj odn. osjetilno iskustvo, koji ne mogu, dakle, biti sredstvo dokaza. Postojanje praznog prostora i činjenicu da sva materija stane u mali volumen dokazuje znanstvena spoznaja da određene zrake prolaze kroz materiju, a da ni ne dotaknu neku subatomsku česticu. Kada bi se ispunio sav prostor tako da između subatomskih čestica nema prostora, čitava zemljina kugla mogla bi se sabiti u volumen jedne nogometne lopte.

(2) pri spoznaji “more je plavo” odn. pri doživljavanju svijeta kao obojenog ljudi smatraju da se stvari oko njih pojavljuju u bojama, zato što svoje vlastite doživljaje i njihove interpretacije pripisuju svijetu. Međutim, boje ne postoje u realnom svijetu, svijet je bezbojan - realno postoje samo elektromagnetski valovi različitih valnih dužina i fotoni i nema plavih valova ni fotona. Boje su produkt živčanog funkcioniranja osjetnih receptora i osjetnih centara u mozgu, boje su rezultat našeg načina doživljavanja svijeta, one su organizmički, a ne realno definirane. Naivni realizam “je obojio” svijet, jer se boje pripisuju subjektivnom doživljaju svijeta oko sebe. Također, dosljedno gledajući nema niti ima svjetla i tame, svjetlo postoji samo u mozgu opažača i pripada samo onome koji ima osjet svjetla, ali se pripisuje realnosti; izvan nas svjetlo ne postoji - ono je tvorevina mozga.

U tom falsificiranju ne radi se samo o bojama, nego i o zvukovima, koji su subjektivne - doživljajne naravi. Ne postoje ni tonovi, ni zvukovi ni šumovi, već oni pripadaju samo onome koji ih čuje. U realnosti postoje samo titranja molekula različite složenosti, i kada to titranje stigne do uha pa do mozga, stvaraju se zvukovi. Zvukova nema izvan nas samih, svijet je bezvučan a zvukovi su tvorevine našeg mozga, i oni jedno tamo postoje pa je pripisivanje zvukova stvarnosti obmana. Ono što je mozak stvorio ograničeni pojedinac pripisuje stvarnosti. Prema istoj logici svijet nije ni mirisan ni smradan, nema okusa, nije ni topao ni hladan, ni tvrd ni mekan, ni hrapav ni gladak i slično. Sve navedeno su samo naši doživljaji, naša subjektivna spoznaja.

(3) kemija je utvrdila da su svi brojni i različiti pojavni oblici tvari manifestacije kombinacija nešto preko stotinu elemenata. Ta znanstvena spoznaja ujedno dokazuje da se niša ne može rastumačiti na pojavnom, doživljajnom nivou, na razini “onoga što nam se čini da je”.

Promašenost antropocentričnih kriterija spoznaje po kojima je čovjek mjerilo realnosti (npr. stol je ispunjen prostor jer naši prsti ne mogu proći kroz njega) dokazuje i činjenica da zbog drugačijih osjetila životinje potpuno drugačije doživljavaju svoju okolinu, što ne znači da je ta okolina “drugačija”: radi se o istoj okolini koju različiti osjetni sustavi različito doživljavaju.,

ima za cilj prilagođeno svakodnevno djelovanje i snalaženje - adaptaciju na okolinu: svaki čovjek, naime na osnovu naivnorealističke spoznaje može normalno funkcionirati u svakodnevnim aktivnostima i neko vrijeme preživjeti u okolini u kojoj živi. Ona je dovoljna za održavanje života jedinke, što dodatno neopravdano potvrđuje istinitost takve spoznaje njenim korisnicima.

6

produkti naivnorealističke spoznaje su kao doživljaji odn. “subjektivno iskustvo” pojedinca falsifikat realnosti, koji ima dvije varijante:

(a) falsifikat izuzimanja: u doživljajima čovjeka nema ogromnih dijelova realnosti. Realnosti se oduzimaju neke karakteristike, kao da ih uopće nema, kao da uopće ne postoje. Pojedinac smatra da ono čega nema u njegovoj spoznaji nema ni u realnosti. U naivnorealističkoj spoznaji nema konstitutivnih elemenata mikrokozomosa (atoma, molekula, fotona, elektriciteta, elektromagnetskih valova, gena, tjelesnih stanica, mikroorganizama) ni makrokozmosa (susjednog grada, države, kontinenta, planete, sazviježđa), jer pojedincu nisu dostupni svakodnevnim opažanjem.

(b) falsifikat dodavanja: velik dio spoznaja naivnog realizma koje proizlaze iz doživljavanja svijeta i mozgovnog funkcioniranja su potpuno pogrešne i iza njih ne stoji nikakva realnost. To se odnosi većim dijelom na umne konstrukte - umotvorine, ali i na lažne doživljaje. Najbolji primjer naivnorealističkih umotvorina su komercijalni ljubavni romani, koji nemaju ni umjetničku vrijednost.

Čest primjer falsifikata izuzimanja i dodavanja u svakodnevnom životu je “mjerenje vlastitim laktom”, pri čemu ljudi neposredno upoznavanje vlastitih psiholoških procesa smatraju dovoljnim i mjerodavnim za interpretaciju psiholoških procesa drugih ljudi, što se često pokaže promašenim pristupom.

Naivnorealističke spoznaje su, dakle, skup laži, prijevara i zabluda, koji su rezultat prirodno ograničenih mogućnosti osjetilnog i mozgovnog funkcioniranja čovjeka. To je potpuno promašena, maksimalno netočna, neistinita i lažna spoznaja, jer u realnosti ništa nije onako kako nam se čini: svijet je upravo suprotan od onoga kakav nam se čini da je, što potvrđuju znanstvena istraživanja, iz kojih proizlazi sasvim drugačija slika svijeta. Dakle, naš organizam i naša vlastita priroda nas obmanjuje.

Spoznaja naivnog realizma je u direktnoj suprotnosti sa znanstvenom spoznajom. Svega onog što ima u znanstvenoj spoznaji nema u naivnom realizmu: u naivnom realizmu nema realnosti, ali ima ogromna količina privida. Naivni realizam predstavlja zabludu i najveća je prepreka znanstvenoj spoznaji, jer je u svemu suprotan od znanstvene spoznaje, a od neznanstvenih intelektualnih aktivnosti najrasprostranjeniji je u ljudskom rodu.

vrsta spoznaje: naivno realistička vrsta spoznaje je potpuno subjektivna: vlastiti doživljaji i interpretacije tih doživljaja pripisuju se svijetu. Takva vrsta spoznaje i znanja je u najvećoj mogućoj mjeri netočna i lažna: svijet je upravo suprotno strukturiran od onog kakav nam se čini. Naivnorealistička zabluda je da ono čega nema u spoznaji nema ni u realnosti pa se može smatrati nepostojećim. Znanost je, suprotno tome pokazala da postoje brojne pojave izvan subjektivnih doživljaja: atomi, bakterije, svemir... i te “proširene realnosti” nema u spoznaji čovjeka.,

7

odnos prema autoritetu: u naivnom realizmu je autoritet subjektivan: svatko je sam sebi u svojim doživljajima najveći autoritet. Svi ljudi smatraju da je njihova spoznaja okolnog svijeta točna, prava, istinita i neprikosnovena.,

stupanj uvjerenja u točnost i istinitost je kod naivnog realizma maksimalan, znatno viši od stupnja uvjerenja u bilo koju drugu spoznaju. To je zato što je takva vrsta spoznaje: (a) prirodna: kod pojedinca od rođenja nadalje neprestano se izgrađuje kroz njegovu svakodnevnu aktivnost i interakciju sa okolnim svijetom, spontano se provjerava, testira u svakom času i neprekidno “nepobitno potvrđuje” kao točna i istinita odn. “prava” spoznaja, a pošto je jedina dostupna spoznaja u nju se ne može sumnjati (jer nema alternativne spoznaje koja bi tu spoznaju mogla osporiti), (b) potvrđuje se u razmjeni iskustava razgovorom ili promatranjem aktivnosti i postupaka drugih ljudi kod kojih se također prirodnim putem stvara identična spoznaja, što rezultira u općem prihvaćanju istinitosti takve spoznaje. Dakle, najveća većina ljudi je uvjerena da je svijet onakav kakav im se čini.,

definicije pojmova su verbalno - logičke (vidi o tome kasnije),

pojmovnik je proizveden formulom “izmisli pa vjeruj”,

stupanj slobode u zdravorazumskoj spoznaji je maksimalan: svatko ima punu slobodu da spoznaje iz svojih doživljaja na svoj način.

Uočava se da naivni realizam sadrži kompilaciju većinu atributa prije navedenih neznanstvenih aktivnosti, pa se može reći da u njemu ima i religije i ideologije i umjetnosti i filozofije. To je zato što su navedene neznanstvene intelektualne aktivnosti derivati zdravorazumskog načina mišljenja. Religiozne, umjetničke i filozofske aktivnosti dovode do spoznaja koje imaju dva glavna obilježja naivnorealističke spoznaje: subjektivnost i visok stupanj uvjerenosti u točnost.

Navedene neznanstvene aktivnosti (religija, ideologija, umjetnost, filozofija, naivni realizam) i pripadajuće neznanstvene vrste spoznaje i pripadajući sustavi znanja imaju slijedeća zajednička obilježja:

1. karakteristične su za ljude - svojstvene ljudima, može se čak reći da su izraz njihove prirode, prirodni način njihovog funkcioniranja odn. da su primjerenije ljudima od znanstvene aktivnosti. One naime, odgovaraju ljudima jer zahtijevaju relativno malo napora i nimalo znanstvenog znanja, sofisticirane opreme i velikih financijskih sredstava. U pravilu zahtijevaju samo funkcionalna osjetila i mozak onoga koji takvu spoznaju prakticira, pa su dostupne svima i javljaju se kod svih ljudi od davnih primitivaca do suvremenog čovjeka na isti način. To je garancija opće prisutnosti primitivnih shvaćanja u ljudskom rodu. Za tu spoznaju postoje predispozicije kod svih ljudi. Dakle, one su u skladu sa ograničenim sposobnostima i mogućnostima ljudi za znanstvenu spoznaju. Zato što im je dovoljan zdrav mozak odn. funkcionalan um ili razum, navedene vrste neznanstvene spoznaje se zajedničkim imenom nazivaju zdravorazumske spoznaje (engl.: common sense).,

8

Znanstvena spoznaja nije ljudima svojstvena i ljudima dostupna spoznaja. Znanstvena spoznaja nije za ljude karakteristična spoznaja jer se do znanstvene spoznaje ne dolazi prirodnim i za ljude karakterističnim djelovanjem. Osjetilni organi i um ne omogućuju znanstvenu spoznaju. Da bi se došlo do znanstvene spoznaje, pojedinci se moraju odreći svojih prirodnih načina spoznavanja i moraju se početi baviti znanstveno-istraživačkom djelatnosti.

2. oduvijek su prisutne u svim generacijama jer su jednako dostupne kako drevnom čovjeku u davnim vremenima odn. primitivnim društvima tako i suvremenom čovjeku najnovijeg doba. Te vrste neznanstvenih intelektualnih djelatnosti su u ljudskom rodu vrlo stare, može se reći da su stare koliko i čovječanstvo. Pradavni primitivci su također, kao i današnji ljudi pokazivali interes za razumijevanje samog sebe, oni su sami sebe htjeli objasniti, rastumačiti i razumjeti i prvi su dali različita neznanstvena objašnjenja i tumačenja čovjeka. Kad su se počeli zanimati za čovjeka i njegovu prirodu, znanosti nije ni bilo, zato nije ni moglo biti nikakvih znanstveno zasnovanih objašnjenja. Takva tumačenja su se pokazala kao vrlo uspješna s obzirom na njihovu prihvatljivost za kasnije generacije pa su mnoga primitivna objašnjenja čovjeka preuzeta iz pretpovijesnog razdoblja a do danas se akumulirala ogromna količina neznanstvenih objašnjenja.. Prisutna su i raširena u današnjem ljudskom društvu jer je većina ljudi i danas primitivna i znanstveno neosviještena i samo se negdje oko 1% ljudske populacije bavi znanošću, pa proizlazi da su produkti nesavršenog ljudskog uma ljudima važniji od znanosti. Primitivcima je, kao i današnjem čovjeku, koji u svojoj neznanstvenoj ograničenosti nije ništa manje primitivan od svojih predaka, sve jasno i razumljivo i oni sve znaju objasniti i razumjeti, zbog čega i danas, kao pred više tisuća godina prevladavaju djelatnosti koje nemaju karakter znanosti. Religija, filozofija i umjetničke djelatnosti su tekovine civilizacije koje imaju obilježja primitivizma, a znanosti u primitivizmu nema.

Znanost, kao intelektualna aktivnost čovjeka je povijesno najmlađa po vremenu nastanka, i sve ostale ljudske intelektualne djelatnosti nastale su davno prije znanosti pa čovječanstvo nema tradiciju u području znanosti. Znanstvene metode i spoznaje su među ljudima slabo rasprostranjene i raširene. Među najmlađim znanostima je psihologija, u čijoj povijesti postoji duga tradicija neznanstvene psihologije, koja je spadala u humanistike, a tek u najnovije vrijeme je stekla dovoljno znanstvenih obilježja, na osnovu kojih je prihvaćena u obitelj znanosti.,

.3. lako se prihvaćaju i šire i veoma su rasprostranjene u ljudskom rodu jer

su bliske, prihvatljive i prijemčive i vrlo privlačne ljudima budući da nastoje tumačiti i tretirati čovjekovo ponašanje. Kod većine ljudi su naivnorealističke spoznaje (a potom i religiozne, umjetničke i filozofske) jedina vrsta spoznaje i dan-danas su daleko više zastupljenije u ljudskoj populaciji u odnosu na znanstvenu spoznaju. Ljudima su bliska i prihvatljiva primitivna neznanstvena tumačenja, jer su i sami primitivci, pa je naivni realizam najraširenija vrsta spoznaje u ljudskom rodu. Čovjek se rađa kao relativno primitivno biće, kao potpuna neznalica koji ne shvaća i ne razumije ništa. Nikakvo se znanje ne nasljeđuje, niti postoji urođeno znanje, u

9

ljudskom rodu nije urođena ni jedna ideja. Nakon rođenja se živčani sustav jedinke počinje puniti informacijama i svo znanje koje stekne, stekne putem okoline. Čovjek je određen okolinom i utjecajem okoline, čovjek je ono što okolina od njega stvori i napravi: ako je stavljen u primitivnu okolinu, prihvatit će primitivne ideje. Prihvaćati druga pravila osim primitivnih je isto što i odreći se svoje vlastite prirode. Zato se zdravorazumska - naivnorealistička vrsta spoznaje stvara kod svakog pripadnika ljudskog roda od rođenja nadalje na jedan “automatski” i autohtoni način putem svakodnevne aktivnosti.

4. vrlo su rigidne, teško se mijenjaju, jer se nove spoznaje kumuliraju jedino ako potvrđuju prethodno kumulirane. U ovom kontekstu opravdano je citirati izreku matematičara Alfreda Northa WITEHEADa (1861 - 1947): “Jedini kriterij zdravora-zumskog prosuđivanja je da nove ideje što više liče starima.” Znanost, nasuprot tome predstavlja sustav spoznaja koji je podvrgnut neprestanoj provjeri i mijeni. Nadalje, znanstveni sustav spoznaja se često suprotstavlja tradicijskom znanju i ponekad se, posebice u psihologiji, znanstvena teorija smatra valjanom ako predviđa nešto što je sasvim različito od predviđanja na osnovu tradicijskog znanja.

1.1.3. Obilježja znanosti i vrste znanstvenih istraživanjaSlijedeća su distinktivna obilježja odn. pretpostavke znanosti, po kojima se razlikuje od ostalih neznanstvenih intelektualnih ljudskih aktivnosti i putem kojih se može stvarati znanstvena spoznaja svijeta (ako tih pretpostavki nema ili ako nisu ispunjene, znanosti ne bi bile nemoguće, jer ne bi mogle postizati svoje ciljeve):

temelj znanosti čine:

(a) prirodni determinizam ili prirodna uzročnost: u prirodi postoji logični red zasnovan na uzročno - posljedičnim vezama i odnosima, u prirodi se ništa ne događa što ne bi imalo svoj uzrok, ne postoji nikakva promjena, pojava, događaj, stanje ili zbivanje koje bi bile isključene iz neprekidnog lanca uzročno-posljedičnih veza. Ništa se ne može pripisati intervenciji natprirodnih sila, sve je podvrgnuto prirodnim zakonima, svaka promjena je prirodna promjena. Temeljna pretpostavka znanosti je, dakle, da su sve stvari međusobno povezane; znanost se sastoji u tome da se za svaku stvar utvrde i pronađu uzroci, te da se utvrdi prirodni red uzročno-posljedičnih veza, a istraživanja će se nastaviti dotle dok se ne pronađu uzroci za svaku pojavu, promjenu ili zbivanje. Ako ne bi bilo tog uzročno - posljedičnog lanca tada se ništa ne bi moglo predvidjeti, a također ne bi moglo biti ostvariti kontrolu nad stvarnosti odn. konačnog cilja znanosti.

(b) objektivni predmet istraživanja znači da ono što istražujemo mora imati svoju vlastitu samostalnu egzistenciju nezavisno od onoga tko istraživanje vrši odn. mora biti jednako dostupno svakom istraživaču, što nije slučaj sa vjerovanjima, umotvorinama i umjetninama, niti sa doživljajima. Potonji su subjektivna individualna iskustva i doživljaji, pripadaju pojedincu i nemaju objektivnu egzistenciju zato što ne postoje nezavisno od onoga koji ih ima, a dostupni su samo njemu i nikom drugom, pa ne mogu biti predmet znanosti, bezvrijedni su za znanost jer te tvorevine ljudskog uma nemaju znanstveni karakter. Znanost ne može postojati sve

10

dok ne definira predmet istraživanja koji ima objektivni karakter. Definiranje objektivnog predmeta istraživanja je bio najveći problem psihologije i zato dugo vremena nije bila priznata.

Može se reći da se znanosti zasnivaju na prirodnim nužnostima, a ostale intelektualne aktivnosti na subjektivnim proizvoljnostima njihovih autora, pa se znanstvena spoznaja smatra negacijom zdravorazumskog načina spoznavanja, posebno naivnorealističkog.,

ostvaruje se kroz znanstveno - istraživačke aktivnosti / djelatnosti / rad kojima se dolazi do znanstvenih spoznaja putem tri znanstvene paradigme bez kojih brojne činjenice o realnosti ne bi nikad bile otkrivene:

I. sustavno opažanje (promatranje, opserviranje, registriranje) pojava, promjena, procesa, stanja, zbivanja, događaja, objekata je opažanje koje ima specifične osobine, po kojima se razlikuje od laičkog (privatnog, uobičajenog) opažanja kojim se u svakodnevnom životu koriste svi ljudi u različitim situacijama, prema tablici 1.

Tablica 1.: Usporedba obilježja znanstvenog i laičkog opažanja odn. prikupljanja podataka (prilagođeno prema BUJAS, 1981).

ZNANSTVENO OPAŽANJE LAIČKO OPAŽANJE sistematsko / kontrolirano (organizirano, plansko, metodično): opaža se namjerno tako da se unaprijed definiraju i višestruko kontroliraju uvjeti opažanja: (a) promatrana pojava se jednoznačno definira, (b) odredi se unaprijed trajanje opažanja te postupci, sredstva, pomagala, instrumenti koji će se pri promatranju i registraciji opaženog koristiti i (c) utvrde se “objektivni uvjeti” u kojima se vrši opažanje odn. svi relevantni faktori koji mogu utjecati na opažanje

nesistematsko / nekontrolirano: opaža se spontano odn. slučajno i bez cilja, plana i definiranog trajanja, pa: (a) različiti opažači promatraju različite pojave, smatrajući da promatraju istu i (b) različiti opažači koriste različite postupke i stoga dobivaju različite podatke smatrajući da dobivaju istovjetne i (c) zanemaruju se relevantni faktori koji mogu utjecati na opažanje

selektivno / usmjereno: opaža se “fokusirano” ograničen skup pojava ili samo jedna pojava, što je moguće cjelovitije detaljnije i eventualno uz kontrolu dobivenih podataka ponovljenim odn. sukcesivnim opažanjem

difuzno / neusmjereno: opaža se “frontalno” neograničen skup pojava, koji se stoga uspiju opažati samo u fragmentima, bez ponavljanja opažanja

objektivno: predmet opažanja (promatrana pojava, promjena, stanje ili zbivanje) se opaža u prirodnim uvjetima tako da opažač ni na koji način ne djeluje (ometa, mijenja) predmet opažanja; opažana pojava se opaža onakva kakva ona je, bez obzira da li spoznaja te pojave kakvom je odgovara potrebama, željama ili očekivanjima opaža-ča, strogo se odvajaju činjenice od vlastitih interpretacija

pristrano: promatra se tako da opažač ne vodi računa o tome na koji način mijenja ili utječe na opažanu pojavu; promatrana pojava (ili laički: “stanje stvari”) se opaža kako to odgovara potrebama, željama ili očekivanjima opažača, ne odvajaju se činjenice od vlastitih interpretacija

oprezno pri generalizaciji: za valjano izvođenje zaključaka potreban je velik broj provjerenih odn. višestruko verificiranih podataka / činjenica

sklono generealizaciji: opažač je kao procesor ograničenog kapaciteta sklon brzom zaključivanju iz malog broja podataka kako bi time smanjio količinu informacija koje mora procesirati

11

Vrijednost i efikasnost sustavnog opažanja dokazuje astronomija, egzaktna znanost sa obiljem znanstvenih spoznaja. Spoznaje astronomije su u početku najvećim dijelom proizišle primjenom paradigme sustavnog opažanja nebeskog svoda, a tek kasnije se sustavnom opažanju pridružilo mjerenje, a potom i eksperimentiranje (ali ne u kozmičkim relacijama). Sistematsko opažanje je dok nije bila razvijena metodologija mjerenja i eksperimentiranja u većini znanosti poslužilo za identifikaciju problema, koji su kasnije naprednijim paradigmama ispitivani. Neke su znanosti doživjele značajan napredak koristeći samo tu paradigmu: pored astronomije u tu kategoriju spada i rana biologija, sa taksonomijom biljaka i životinja.

Sistematsko opažanje je najstarija znanstvena paradigma, koja se koristila prije eksperimenata, pa čak i prije mjerenja. Ta paradigma uvijek je potpomognuta nekom drugom paradigmom, najčešće mjerenjem. Sustavno opažanje je osnova za mjerenje, a mjerenje je zajedno sa sustavnim opažanjem osnova za eksperimentiranje, zato i mjerenje i eksperimentiranje trebaju imati navedene osobine znanstvenog opažanja. Općenito govoreći, pristup spoznaji treba biti sistematski, selektivan, objektivan i nesklon generalizaciji, da bi imao atribut znanstvenog.

II. mjerenje je postupak pridjeljivanja / pridruživanja brojeva iz brojevnog sustava (elemenata brojčanog skupa ili niza) objektima, pojavama ili procesima (elementima nekog prirodnog skupa, koji su predmet mjerenja) u skladu sa pravilom da odnosi između brojeva u brojevnom sustavu (između elemenata brojčanog niza) odražavaju odn. budu jednaki odnosima koji postoje među predmetima mjerenja (među elementima prirodnog niza).

Kao paradigma, mjerenje je mlađe od sustavnog opažanja ali je starije od eksperimenta. Zato se mjerenje također može smatrati sustavnim opažanjem mjernim instrumentom uz pridjeljivanje brojeva. S druge strane, sustavno opažanje se može nazvati mjerenje tipa “oko-uho”, bez pridjeljivanja brojeva. Mjerenje predstavlja napredniju paradigmu od sustavnog opažanja jer (a) uvodi mjerni instrument i pripadajuću kvantifikaciju i (b) omogućava replikaciju do željene preciznosti mjerenja.

Mjerenje se vrlo često koristi u kombinaciji sa sistematskom opažanjem te pri eksperimentiranju, ako se nezavisne varijable ili sama zavisna varijabla eksperimenta mogu kvantitativno izraziti. Zato se mjerenje opravdano naziva “fetiš znanstvenika” i tvrdi se da znanost napreduje toliko koliko napreduju i mjerni instrumenti koji se koriste u istraživanjima. Mjerenje je bitno doprinijelo utvrđivanju kauzalnih veza među pojavama, koje se veze ne bi mogle utvrditi bez kvantitativnog izražavanja pojava.

III. eksperiment je postupak kojim se namjerno, u strogo kontroliranim i ponovljivim uvjetima izaziva neka pojava radi njenog opažanja i/ili mjerenja. Eksperiment je najmlađa znanstvena paradigma, ali i

12

najvažnija - sve znanosti se nastoje koristiti tom metodom i posredstvom te metode su u pravilu ostvarivale najveće napretke. Sustavno eksperimentiranje započinje tek u 16om stoljeću, u radovima Galilea GALILLEA (1564 - 1642). Svrha eksperimenta je ispitati uzročno - posljedične veze i odnose među pojavama, zbog čega paradigma eksperimenta ima najveću heurističku (spoznajnu) vrijednost odn. najznačajnija je znanstvena paradigma. Eksperiment ima u spoznajnom smislu najveći domet i njime se utvrđuju prirodni zakoni, provjeravaju teorije, i postavljaju noviji i točniji zakoni i teorije koje su sve bliže stvarnim, objektivnim prirodnim zakonitostima.

Drugih znanstvenih paradigmi nema, pa se može reći da aktivnosti koje ne koriste navedene paradigme nisu znanosti i ne daju znanstvene spoznaje. Nadalje, iz navedenog proizlazi da je artificijelna podjela na prirodne znanosti kao “prave znanosti”, čiji je predmet istraživanja konkretno - materijalan: oblici materije i energije u prostornom i vremenskom kretanju i na društvene znanosti kao “pseudoznanosti”, čiji je predmet istraživanja apstraktno - idealan i navodno nije oblik materije i energije, budući da su jedinstvene kako prema svojoj metodologiji tako i prema prirodi kao zajedničkom predmetu istraživanja.

Navedene su tri osnovne paradigme istraživanja za sve znanosti. Iz znanstvenih paradigmi se izvode metode i postupci, a iz postupaka tehnike i procedure, pri čemu su metode šire i općenitije i imaju veću spoznajnu vrijednost. Osnovni problem metodologije svake znanosti je kako unutar tri paradigme znanstvenog istraživanja razviti metode prilagođene predmetu istraživanja, ili razviti postojeće sa ciljem maksimaliziranja prednosti i minimaliziranja nedostataka odn. slabosti.

Kao prethodnica metoda ponekad se spominju teorijski pristupi, orijentacije ili pravci i škole unutar iste znanosti. Može se reći da teorijski pristupi prerastaju u teorijske orijentacije ili pravce, teorijske orijentacije u teorijske škole, a pojedine škole primjenjuju metode iz kojih se izvode postupci, a iz postupaka tehnike, procedure i instrumenti, koji su svi izvedenice tri spomenute znanstvene istraživačke paradigme.

ima za cilj: za razliku od drugih intelektualnih aktivnosti, koje su same sebi cilj (možemo reći da su “larpurlartističke” - same sebi svrhom ili “besciljne”), znanstveno - istraživačke djelatnosti su usmjerene ka slijedećim ciljevima:

1.registracija, identifikacija i deskripcija što je moguće većeg broja pojava, stanja i procesa (zbivanja) koji su predmet istraživanja u području interesa dotične znanosti, čime se daje odgovor na pitanja tipa “što?”. Bez valjane i iscrpne deskripcije pojava kojima se neka znanost bavi nema napretka u znanstvenom istraživanju. No i deskripcije se mijenjaju kako znanstvena istraživanja i spoznaje napreduju - postaju sve preciznije. Botanika, je primjerice u početku trebala registrirati, opisati i klasificirati sve vrste biljaka na zemlji, a danas se za klasifikaciju koriste i spoznaje genetike.

2. otkrivanje, razumijevanje i objašnjavanje (tumačenje) zakonitosti odnosa pojava, promjena, događaja, stanja i procesa ili zbivanja koji su

13

predmet istraživanja u domeni neke znanosti. Navedeno se postiže otkrivanjem, pronalaženjem i utvrđivanjem svih (a) kovarijacijskih veza odn. sustavne sukladnosti - pravilnosti u variranju, i (b) kauzalnih uzročno - posljedičnih veza i odnosa između svih utvrđenih pojava, stanja i procesa, čime se daje odgovor na pitanja tipa “kako?”, i “zašto?”.

Utvrđivanje kovarijacijske povezanosti putem korelacijskih nacrta istraživanja nije dovoljno za zaključivanje o uzročno - posljedičnoj povezanosti dviju pojava. Naime, ukoliko dvije pojave kovariraju u određenoj vremenskoj sekvenci ne znači da su one u uzročno - posljedičnoj vezi zato što je moguće da postoji spuriozna (patvorena) uzročna veza između dvije pojave za koje se pretpostavlja da su uzročno povezane: one variraju kao efekt djelovanja nekog trećeg, nespecificiranog faktora na obje pojave. Kovariranje se, stoga smatra nužnim, ali ne i dovoljnim kriterijem za utvrđivanje uzročno - posljedičnih veza, pa se za njihovo utvrđivanje mora koristiti eksperiment.

David HUME (1711 - 1766), engleski filozof, naveo je tri kriterija za utvrđivanje uzročnosti odn. za kauzalnu analizu:(1) vremenski i prostorno blisko odn. kontingentno događanje pretpostavljenog uzroka i dane posljedice: što su dva događaja bliže u prostoru i vremenu, veća je vjerojatnost da su uzročno - posljedično povezani, (2) vremenski slijed takav da pretpostavljeni uzrok prethodi danoj posljedici,(3) kovariranje pretpostavljenog uzroka i dane posljedice tako da kada god varira uzrok, mijenja se i posljedica,

kojim se kriterijima opravdano dodaje i slijedeći, najzahtjevniji:

(4) eliminacija mogućih plauzibilnih alternativnih interpretacija promatranog uzročno - posljedičnog odnosa pretpostavljenog uzroka i dane posljedice. Navedeno se postiže korištenjem eksperimentalnih nacrta istraživanja koji imaju dokaznu vrijednost za utvrđivanje uzročno - posljedičnih veza.

Ako su A i B dvije pojave postoje 4 moguća odnosa između njih:

A BA neBneA B

neA neB

Funkcija eksperimenta je da za svaki faktor koji se uzima kao mogući uzrok (U) odredi je li povezan sa danom posljedicom (P) u dva slučaja:

U PneU neP

te da se ne pojavljuju slijedeća dva slučaja:

14

U nePneU P

Engleski ekonomist i filozof John Stuart MILL (1806 – 1873) autor je slijedećih pet kanona koji se smatraju logičkom osnovom utvrđivanja uzročno – posljedičnih veza odn. metodama za otkrivanje uzročno – posljedične povezanosti među pojavama (tablica 2.; primjeri su prepričani prema PETROVIĆ, 1992):

Tablica 2.: Metode za otkrivanje uzročno – posljedične povezanosti među pojavama, prema MILLu.

OSNOVNI PRINCIP METODE PRIMJER(1) metoda slaganja: Ako dva ili više slučajeva neke pojave imaju samo jedan jedini zajednički faktor, on je uzrok ili posljedica dane pojave.

U bolnicu je dopremljeno desetak ljudi s grčevima u želucu. Svima je zajedničko samo to da su toga dana jeli sladoled u istoj slastičarnici.ZAKLJUČUJEMO: Uzrok trovanja je pokvareni sladoled.

(2) metoda razlike: Ako su u slučaju u kojem se istraživana pojava pojavljuje i u slučaju u kojemu se istraživana pojava ne pojavljuje zajedničke sve okolnosti osim jedne, koja se događa u prvom slučaju, ta jedna okolnost u kojoj se razlikuju dva slučaja je posljedica ili uzrok promatrane pojave.*

Netko je bio čitav dan zlovoljan, a razveselio se kada je čuo da mu je srećka donijela dobitak na lutriji.ZAKLJUČUJEMO: Dobra vijest je uzrok boljeg raspoloženja.

(3) kombinirana metoda slaganja i razlike: Ako dva ili više slučajeva u kojima se ispitivana pojava pojavljuje imaju samo jednu zajedničku okolnost, a dva ili više slučajeva u kojima se ona ne pojavljuje nemaju ništa zajedničko osim odsutnosti te okolnosti, jedina okolnost u kojoj se razlikuju ta dva skupa slučajeva je uzrok ili neophodan dio uzroka istraživane pojave.

Tri jutra za redom nas je boljela glava, zbog čega se uplašimo: da nije od tumora na mozgu? Tada se prisjetimo da smo tri dana za redom radili do kasno u noći te da bi glavobolja mogla biti od pretjeranog rada i nedovoljnog spavanja. Da potvrdimo pretpostavku, četvrte noći odemo ranije u krevet. Ujutro nemamo glavobolje.ZAKLJUČUJEMO: Glavobolja je posljedica pretjeranog rada i nedovoljnog spavanja.

(4) metoda ostatka**: Eliminiraj u nekoj pojavi one posljedice za koje se zna na osnovi prethodnih istraživanja da su uzrokovani nekim faktorom, pri čemu su preostale posljedice uzrokovane preostalim faktorom ili faktorima.

Profesor je našao svoj stol ispisan nepristojnim riječima. Budući da dobro poznaje rukopise svojih učenika usporedio je sve rukopise iz domaćih zadaća osim rukopisa jednog učenika sa napisanim i utvrdio da se ne slažu.ZAKLJUČUJEMO: Nepristojne riječi je napisao učenik čiji rukopis nije još uspoređivan.

(5) metoda zajedničkih promjena: Svaka pojava koja se mijenja na neki način uvijek kada se na neki način mijenja neka druga pojava jest uzrok ili posljedica te pojave.***

Asfalt na pločniku je ponekad tvrd, a ponekad mekan. Promatrajući odnos između temperature zraka i tvrdoće pločnika uočavamo da što je viša temperatura zraka, asfalt je mekši.ZAKLJUČUJEMO: Porast temperature zraka je uzrok razmekšavanja asfalta.

*= metoda razlike se vrlo često primjenjuje pri eksperimentiranju: utvrđuje se uzrok neke posljedice, tako da se uvodi samo jedan faktor, a svi ostali se drže konstantnima ** = metoda ostatka se u matematici susreće pod nazivom metoda eliminacije

15

*** =utvrđivanje sukladnosti u variranju pretpostavljenog uzroka i pretpostavljene posljedice je samo nužan, ali ne i dovoljan uvjet utvrđivanja uzročno - posljedične povezanosti

Istraživač u području psihologije mora uzeti u obzir slijedeće ograničenje uzročno - posljedične analize: faktori koji su identificirani kao uzroci nekog ponašanja ne predstavljaju konačne uzroke tog ponašanja, a za valjan induktivni zaključak se traži da se ne ignorira ni jedan mogući uzrok. Stoga istraživanje uzroka ljudskog ponašanja daje tentativne nalaze.

Iz navedenog razloga ni Millovi kanoni ne omogućavaju uvijek donošenje ispravnih induktivnih zaključaka. Na primjer, jedan Englez pio je škotski viski s vodom i napio se. Drugi put je pio engleski viski s vodom i opet se napio. Onda je pio burbon s vodom i opet se napio. Čuo je da je votka dobro piće pa je pio votku s vodom i opet se napio. Nakon toga je razmišljao: svaki put sam pio drugo piće, a uvijek kada sam se napio je bila voda prisutna. Dakle, ako se ne želim napiti ne smijem više piti vodu uz neko piće.

3. predviđanje (predikciju) što točnije i egzaktnije budućih pojava, promjena stanja i procesa na osnovu sadašnjih pojava, stanja i procesa putem utvrđenih kovarijacijskih i kauzalnih veza. Ako znamo uzroke, ne samo da imamo znanstvena objašnjenja pojava, nego stječemo i vlast, tj. kontrolu nad realnošću. Astronomija je za taj cilj razvijena znanost, dok meteorologija teži ka tom cilju, no nije razvijena do tog stupnja da bi mogla vršiti dugotrajne točne prognoze.

Predviđanje ljudskog ponašanja koje omogućuje upotreba psihologije se direktno suprotstavlja neznanstvenoj filozofskoj koncepciji “slobodne volje” odn. “slobode ponašanja”. Naime, ako je čovjek potpuno slobodan u svojim izborima, kako možemo predviđati njegovo ponašanje? Doduše, predviđanje ponašanja u psihologiji se vrši sa mjerljivom, dakle poznatom pogreškom, ali i takva “predikcija s pogreškom” (koja se priznaje i prihvaća zbog kompleksnosti predmeta istraživanja) je bolja od nemogućnosti svake predikcije. Zato je potrebno razlikovati dva tipa determinizma: (1) apsolutni ili funkcionalni determinizam i (2) stohastički ili probabilistički determinizam, za koje primjere daje tablica 3.

16

Tablica 3. Primjeri apsolutnog determinizma i probabilističkog determinizma. Uočava se da je logika oba determinizma da kada se pojavi uzrok, tada će uslijediti posljedica, ali je vjerojatnost točne predikcije odn. efikasnost predikcije kod apsolutnog determinizma maksimalna.

VRSTA DETERMINIZMA

UZROK = NUŽAN I DOVOLJAN UVJET ZA POJAVU POSLJEDICE

POSLJEDICA(EFEKT, UČINAK)

EFIKASNOST PREDIKCIJE

apsolutni ili funkcionalni

2H + 2O2 2H2O = 100 %

stohastički ili probabilistički

lišavanje hrane x proteklo vrijeme

veća učestalost konzumiranja hrane

< 100 %

U kontekstu apsolutnog determinizma potrebno je spomenuti “Heisenbergov princip neodređenosti” (1927) (prema njemačkom fizičaru Werneru HEISEN-BERGU, 1901-1976): ne možemo očekivati da ćemo ikada imati potpuno znanje o nekoj situaciji, odn. koliko god naše znanje bilo opsežno, mi ne možemo apsolutno deterministički predvidjeti budućnost. Taj je princip autor izveo iz zaključka da se ne može istovremeno utvrditi brzina i položaj elektrona u elektronskom omotaču atoma. Princip vrijedi analogno i za psihologiju a može se formulirati na slijedeći način: ako za cjelinu vrijedi determinizam koji omogućuje predviđanje, to ne znači da on vrijedi u istom stupnju i za dijelove cjeline. Navedeno potvrđuje i manja određenost (efikasnost) kliničke - idiografske predikcije dijela cjeline (pojedinca, koji je “svijet za sebe” sa idiosinkratičnom povijesti potkrepljenja) u odnosu na statističku - nomotetičku predikciju cjeline (populacije pojedinaca, kao dio društva ili kao ljudska vrsta).

4. upravljanje (ovladavanje, kontroliranje) nad svim događajima, promjenama, stanjima i zbivanjima koji su u području istraživanja neke znanosti. U tom konačnom cilju znanosti je sadržana praktična primjena znanstvenih spoznaja odn. iskorištavanje znanosti u praktične svrhe. Ovaj treći zadatak upućuje na slijedeće: rezultati pojedinačnih znanstvenih radova ne mogu se vrednovati samo s obzirom na način na koji su provedeni odn. s obzirom na egzaktnost i “metodološku čistoću” provedenog istraživanja i značaj za daljnji razvoj znanosti, već s obzirom na njihovu primjenjivost za razvoj ljudske zajednice. Znanstveno - istraživačka aktivnost (djelatnost, rad) nije, dakle, sama sebi svrha odn. ne služi “l’ art pour l’ art - istički” sama sebi i ne predstavlja besciljnu djelatnost, kao što su to druge neznanstvene intelektualne aktivnosti. Budući da u njima nema konačnog cilja, onda nema ni njihovog razvoja jer se nemaju čemu približavati, budući da je razvoj približavanje konačnom cilju.

Umjesto pojmova predviđanje i upravljanje, može se rabiti jedinstveni pojam kontrole. Čovječanstvo svim znanostima nastoji postići kontrolu i vlast nastoji ovladati nad svime nad cjelokupnom realnošću, nad svim pojavama, promjenama, događajima, stanjima ili zbivanjima koji se odvijaju oko nas i u nama samima, nad svime što postoji, a to možemo postići samo poznavanjem uzroka i kontrolom uzroka. Razvijajući različite znanosti čovječanstvo uz pomoć njih nastoji ostvariti konačnu vlast i

17

kontrolu nad svim događajima, stanjima i zbivanjima i doći u poziciju arhetipskog boga koji sve kontrolira i vlada nad svime, kako prirodom, tako i ljudima.

Na primjer, zahvaljujući fizici čovjek je ovladao atomskim silama i podvrgao ih kontroli, pa atomske sile može i iskorištavati za proizvodnju energije. Zahvaljujući kemiji i poznavanju inter i intra - molekularnih procesa omogućeno je stvaranje velikog broja kemijskih spojeva kojih nikada nije bilo u prirodi.

Genetika je ovladala zakonima nasljeđivanja živih bića, pa je danas moguće putem genetskog inženjeringa stvarati nove oblike živih bića: sorte biljaka i pasmine životinja, koji nikada nisu postojali u prirodi. Etički su dvojbene mogućnosti humane genetike, koja se bavi zakonima nasljeđivanja kod ljudi, no zahvaljujući njenom napretku bit ćemo u mogućnosti kontrolirati vlastito nasljeđivanje. Postat ćemo gospodari nad vlastitom biološkom budućnošću, no da li ćemo moći proizvoditi različite vrste ljudi koje priroda ne stvara?

Spoznaje psihologije se koriste za kontrolu biračkog ili potrošačkog ponašanja. Međutim, u psihologiji se pojam kontrole izbjegava jer ima negativno konotativno značenje zloupotrebe kontrole i manipulacije ljudima: s nelagodom se prihvaća da je naše ponašanje određeno općim pravilima koja omogućuju predviđanje i kontrolu.

Slabije razvijena znanost je znanost, koja jedva ima odgovor na pitanje “što?”, a na pitanja “kako?” i “zašto?” nema odgovor. Takva znanost se još naziva i deskriptivna znanost. U deskriptivne znanosti spadaju sve humanističke discipline, a ponekad i neka područja prirodnih znanosti. Na primjer, biolog može postaviti pitanje: “koje sve vrste bilja postoje na nekom području?”. Popis tih biljaka može dati važnu informaciju o tome što na tom području može sve rasti, a nije autohtono.

No iako se stupanj razvijenosti pojedine znanosti može mjeriti njihovom približavanju pojedinim ciljevima, pa se može reći da su fizika i kemija najnaprednije znanosti jer su se najviše približile svom konačnom cilju, to se ne čini, da se pojedina znanost ne favorizira na štetu razvoja drugih znanosti. Naime, na razvoj pojedinih znanosti nije utjecala samo raspoloživost pojedinih metoda, već i antiznanstveni lobby-ji koji nastoje zadržati monopol kontrole koji imaju. Za psihologiju je očigledno da se radi o monopolu religije, ideologije, filozofije i umjetnosti, koji zbog svoje dugovijeke tradicije i danas osporavaju, no sve slabašnije i slabašnije legitimnost psihologije kao znanosti.

produkti znanstvenih aktivnosti su znanstvene spoznaje na području istraživanja pojedine znanosti koje se kumuliraju i rezultiraju u prirodnim zakonima,

vrsta spoznaje: znanstvena spoznaje je potpuno objektivna. Dok religije umjetnosti i filozofije svijet odn. prirodu subjektivno konstruiraju putem dogmi, umjetnina i umotvorina, znanosti svijet odn. prirodu i njene zakone objektivno otkrivaju onakvim kakvi jesu.

18

Neznanstvene aktivnosti svojim pojmovima zagađuju pojmovnik znanosti, iako su u početku razvoja znanosti poslužili za generiranje znanstvenih hipoteza. To je njihova jedina zasluga, koja je prestala onog trenutka kada je znanost postala sposobna da iz vlastitih spoznaja stvara nove hipoteze, odn. onog trenutka kada je prvi puta primijenjena neka od znanstvenih metoda.

Znanstvena spoznaja nije prirodan način spoznaje svijeta, karakterističan za ljude, nije ljudima svojstvena ni primjerena. Ne nastaje spontano, ne zasniva se na čovjekovim prirodnim mogućnostima i ne proizlazi iz čovjekovog uobičajenog, prirodnog / prirođenog načina funkcioniranja. Ljudima je nedostupna: na prirodan, uobičajen način čovjek ne može doći do znanstvenih spoznaja, niti je opremljen znanstvenim instrumentima. Znanstvena spoznaja predstavlja negaciju drugih vrsta ljudima dostupne intelektualne spoznaje a po svemu suprotna prirodnoj naivnorealističkoj spoznaji. Ona je “neljudska” i nastaje samo onda kada se ljudi odreknu svog prirodnog načina spoznavanja, svoje ljudskosti i svojih ljudskih zabluda.

Međutim, zbog visokog stupnja uvjerenja čovjeka u istinitost zdravorazumske spoznaje, znanstvena spoznaja često izgleda nerazumljiva, nepristupačna, strana i neprihvatljiva. Posebno je to slučaj sa psihologijom, gdje se laička naivnorealistička spoznaja čovjeka o samom sebi i svojoj okolini i neopravdano povjerenje u vlastito subjektivno iskustvo i spoznaju uporno, ali bezuspješno i ponekad sa tragičnim posljedicama suprotstavljaju znanstvenim psihološkim spoznajama.

Znanstvena djelatnost je najmlađa vrsta spoznaje kojom čovječanstvo raspolaže i stoga najmanje poznat, dostupan i raširen način spoznaje. Znanstvene koncepcije su i dan-danas teško dostupne “običnom čovjeku”, iako se mediji, a u najnovije vrijeme i različite Internet-lokacije trude tu spoznaju približiti što većem krugu korisnika. Doduše, znanost se u ljudskom društvu tokom višestoljetne znanstveno - istraživačke aktivnosti značajno razvila u odnosu na svoje početke, ali je broj ljudi koji se njome bave vrlo malen u odnosu na čitavu populaciju.

Danas prevladavaju zdravorazumske intelektualne aktivnosti, koje udaljavaju čovjeka od rješavanja bitnih problema svojeg opstanka. Jedino znanost je u stanju brojne probleme čovjeka postupno rješavati, dok sve ostale aktivnosti s time interferiraju i otežavaju prosperitet ljudske zajednice, zagađujući jezik znanosti, otežavajući njenu primjenu, odbacujući njene zaključke.

odnos prema autoritetu: u znanosti nema autoriteta. Jedini autoritet na području znanosti je dokazana i verificirana činjenica. Ljudskih autoriteta u znanosti nema, već se svaka činjenica mora provjeravati na znanstven način da bi postala “znanstvena”. Na neznanstven način odn. uvjeravanjima, propovijedanjem i naučavanjima niti proizvoljnim tumačenjima ne može se doći do znanstvenih činjenica.,

19

OBNOVLJENIPODACI (OP)

Znanost se ne bavi nikakvom persuazijom niti uvjeravanjem. Ništa se u znanosti ne temelji na uvjerenju, prihvatljiva je samo sumnja. Ništa se u znanosti, a posebice ne ono što proizlazi iz ljudskog uma, ne može samo za sebe prihvatiti bez provjere i sve mora biti podvrgnuto znanstvenoj verifikaciji od strane realnosti. Neka pojava je znanstveno objašnjena tek kad je potvrđena od strane same realnosti. Ljudske umotvorine se podvrgavaju testu realnosti. Sve što znamo naučili smo iz realnosti, a ostalo su samo izmišljotine proizvoljnog karaktera. Znanost se također ne bavi ni propovijedanjem, već istraživanjem. Nikakva “istina” proizišla iz ljudskih glava, sama po sebi, ne može objasniti pojave, promjene, stanja ili zbivanja. Dok realnost ne potvrdi teorije, hipoteze i modele to su samo puke umotvorine. Uzročno-posljedične veze se otkrivaju istraživanjem realnosti a ne razmišljanjem. Znanost ni ne naučava, već provjerava i dokazuje.

Bez znanstvenih činjenica nema znanosti, a znanstvene činjenice dolaze iz testiranja realnosti, a ne iz ljudskih glava. Subjektivna tumačenja znanost ne interesiraju. Zato su sa stajališta znanosti svi su ljudi u svom zdravorazumskom funkcioniranju slijepi i slaboumni, jer ništa ne razumiju i ništa ne znaju objasniti, već se zadovoljavaju vlastitim izmišljotinama kao tumačenjima.

definicije pojmova su operacionalne (vidi o tome kasnije),

pojmovnik se proizvodi tako da se samo otkrivenim entitetima daju imena, a postojeći entiteti se parsimonično nazivaju jednim imenom (nema pjesničke slobode!),

stupanj uvjerenja u točnost ili istinitost spoznaje u znanosti je nizak. U znanosti nema konačnih spoznaja, svaka spoznaja je samo “trenutno još neoborena hipoteza” i izvor novih hipoteza. Postulati, teoremi, modeli i koncepcije pojedinih teorija predstavljaju tentativne pokušaje razumijevanja i objašnjavanja i nisu konačne spoznaje, već se iznova moraju podvrgnuti provjeravanju (verifikaciji, testiranju) znanstvenim metodama, u skladu sa induktivno - deduktivno - induktivnim pristupom razvoju teorije (slika 1.). Svako znanstveno dostignuće, stoga ne smije imati pretenzije na konačnost, već uvijek nosi u sebi mogućnost provjere, promjene i/ili odbacivanja. Plauzibilne teorije same po sebi, kao i hipoteze i modeli za znanost ne znače ništa, nisu dio znanosti, već jedino kada se znanstveno verificiraju, onda postaju dio znanosti.

Znanost, za razliku od drugih vrsta intelektualnih aktivnosti priznaje vlastitu nesavršenost odn. priznaje da postoje granice njene spoznaje. Tu granicu spoznaje određuje razvijenost odn. složenost mehanizama znanstvene spoznaje: sustavnog opažanja, mjerenja i eksperimenta.

20

OP

(i)

(i)

(g)

generiranje (g)

POLAZNI PODACIPROVJERA

HIPOTEZA (PH)

Slika 1.: Induktivno - deduktivno - induktivni pristup razvoju teorije.

Neprestano prikupljajući nove podatke i stvarajući nove hipoteze i nove generalizacije znanost samu sebe stalno korigira. Znanost omogućuje da se novim znanjima ne samo nadopunjuju postojeća, nego i da se odbacuju zastarjela znanja i stječu sasvim nova. Takovo stalno korigiranje znanja vodi stalnom progresu znanstvene spoznaje. Taj progresivni put, nije, doduše pravocrtan, više je krivudav, ali stalno ide prema naprijed i predstavlja beskonačan proces. Dakle, uloga mišljenja u znanstvenom radu je postavljanje hipoteza i generalizacija, a ne definitivnih - konačnih spoznaja.

Može se reći da se znanstveno istraživačka djelatnost temelji na strategiji pokušaja i pogrešaka: vjerojatnost ispravnosti, istinitosti hipoteze se povećava tako da se sukcesivne hipoteze potvrđuju ili se pokazuju nedovoljno prikladnima pa se odbacuju. Plauzibilna hipoteza podvrgava se daljnjem testiranju. Strategija pokušaja i pogrešaka vodi znanost na način da u velikom broju slučajeva dolazi do odbacivanja hipoteza.

Znanstvene aktivnosti se mogu ostvarivati jedino onda ako postoji neznanje, pa se može reći da je temelj znanosti neznanje. Onaj koji se bavi znanstveno - istraživačkim radom samim tim činom priznaje da nešto ne zna. Znanstveno-istraživačka djelatnost orijentirana je prema znanju, a utemeljena na neznanju. Treba nas dovesti do nekog znanja, kojeg prije nije bilo. Dakle, bez znanstveno-istraživačke djelatnosti znanja nema. Poticaj za znanstveno-istraživački rad je neznanje, pa se može reći da se znanošću bave neznalice odn. oni koji priznaju da ne znaju nešto.

Osim deduktivnog mišljenja odn. zaključivanja “od općeg ka pojedinačnom” pri dedukciji hipoteza, u prikazanoj spirali znanstvenog istraživanja je prisutno i induktivno mišljenje koje se induktivno mišljenje odn. zaključivanje naziva generalizacija i definira se kao proces poopćavanja pojedinačnih podataka istraživačkog rada. Naime, nije dovoljno sustavnim opažanjem i mjerenjem sakupiti podatke koji su relevantni za davanje odgovora na postavljeni problem. Samim tim odgovor nije dobiven, ali su

21

POLAZNIPOSTULATI

POLAZNEHIPOTEZE

REVIDIRANI POSTULATI (RP)

RP

NOVEHIPOTEZE

PH

smjer razvoja teorije

(t) dedukcija (d)2

testiranje (t)

indukcija (i)1

(d)

stvorene pretpostavke za primjenu induktivnog zaključivanja tipa “od pojedinačnog ka općem”. Osim što se navedenim pristupom stalno generiraju novi podaci, njime se, dakle, generira i opće znanje, zbog čega je također proces znanstvenog istraživanja beskonačan.

U logici se razlikuju dvije vrste induktivnih zaključaka:(I) zaključak nepotpune indukcije: nabrajanje ograničenog broja odn. uzorka pojedinačnih slučajeva; budući da takav zaključak polazi od pretpostavke da su pojedinačni slučajevi izraz općenite zakonitosti, poželjno je navesti ne samo slučajeve koji potkrepljuju generalizaciju, nego i one slučajeve koji nisu u skladu sa generalizacijom uz kriterij da je generalni zaključak to sigurniji, što je nađeno manje protivnih slučajeva,(II) zaključak potpune indukcije: iscrpno navođenje svih pojedinačnih slučajeva, što je moguće samo kod usko definirane varijable, zbog čega je domet takve generalizacije ograničen.

stupanj slobode je u znanosti minimalan ili nepostojeći. U znanosti nema slobode, jer je njen predmet bavljenja prirodni determinizam, kojim je determinirana i znanstvena aktivnost. Zato se znanost, ma gdje se prakticirala isto naziva i na isto se odnosi. U znanosti ne postoje ni sistemi mišljenja kao u filozofiji, ni sistemi vjerovanja kao u religiji, niti pomodna strujanja kao u umjetnosti. Proizvoljnost, koja proizlazi iz “slobodne volje” i “slobodnog izbora” pogrešno se smatra karakteristikom ljudske aktivnosti. Budući da je čovjek dio prirode i on podliježe zakonitostima prirodnog determinizma, pa o njegovoj slobodi nema govora.

Usporedbu tri kategorije intelektualnih aktivnosti i naivnog realizma sa znanstvenim pristupom prikazuje tablica 4.

22

Tablica 4.: Usporedba tri kategorije intelektualnih aktivnosti i naivnog realizma sa znanstvenim pristupom. Uočava se da znanost ima distinktivna obilježja, po kojima se razlikuje od svih drugih neznanstvenih intelektualnih aktivnosti i od naivnog realizma, dok ostale neznanstvene aktivnosti imaju velik broj obilježja koja su im zajednička.

obilježja RELIGIJA UMJETNOST FILOZOFIJA NAIVNI REALIZAM

ZNANOST

temelj Vjerovanje izražavanje sebe um, razum osjetila i mozak prirodni determinizam

aktivnost Propovijedanje obredi, rituali

umjetničko stvaralaštvo

razmišljanje, domišljanje, promišljanje

nesistematsko opažanje i

logičko zaključivanje

primjenaznanstvenih

metoda

konačni cilj induciranje bijega od

stvarnosti / ko-ntrola nad

ljudima

oslobađanje čovjeka /

psihoterapija

subjektivna spoznaja suštine

subjektivno razumijevanje

sebe i svijeta oko sebe

objašnjenje, predviđanje,

kontrola prirode

produkti dogmatskavjerovanja

umjetnička djela umotvorine doživljaji,umotvorine

prirodni zakoni

vrsta spoznaje

subjektivna subjektivna subjektivna subjektivna objektivna

odnos prema autoritetu

poslušnostautoritetu

svatko sam sebi autoritet

poslušnost au-toritetu / svatko

sam sebi autoritet

svatko sam sebi autoritet

nema autoriteta

stupanj uvjere-nja u točnost*

visok visok visok maksimalno visok

maksimalno nizak

stupanj slobode

nizak maksimalan visok maksimalan nema slobode

definicije pojmova

verbalno - logičke

verbalno - logičke

verbalno - logičke

verbalno - logičke

operacionalne

raširenost vrlo raširena vrlo raširena raširena najraširenija slabo raširena

* = istinitost, ispravnost, jedinost

Najveći prigovor znanosti sastoji se optužbi da je u službi razvijanja potrošačkog ponašanja, što predstavlja manipuliranje ljudima i prirodom, donosi profit određenom broju ljudi, ne i čitavoj ljudskoj zajednici. Nadalje, primjena znanstvenih spoznaja pridonosi udobnosti življenja, ali i uništava prirodnu okolinu i na dulji rok smanjuje šanse za opći prosperitet čovječanstva.

U znanosti razlikujemo slijedeće vrste istraživanja: fundamentalna (temeljna, bazična) ili teorijska istraživanja (rezultat

heurističkog pristupa znanstvenom istraživanju), koja provode istraživačke institucije, najčešće pri sveučilištima, kojima je cilj znanstveno otkriće, čiji su rezultat izvorni znanstveni članci,

primijenjena ili praktična i razvojna istraživanja (rezultat aplikativnog pristupa znanstvenom istraživanju), kojima je cilj praktična upotreba znanosti na: (a) rješavanje nekog konkretnog problema i (b) planiranje i provođenje razvoja i koja se provode znanstvenim metodama istraživanja u za praksu vezanim istraživačkim institutima, sa svrhom primjene znanstvenih nalaza u praksi, ne moraju rezultirati u znanstvenim člancima, već najčešće rezultiraju u elaboratima.

U psihologiji su također od značaja: deskriptivna istraživanja, čiji su rezultat pregledni članci, koji se pišu

onda kada se u vezi nekog problema sakupio veći broj relevantnih članaka,

23

ili povijesni članci, koji sagledavaju povijesnu dimenziju nekog područja istraživanja,

metodološka istraživanja, kojima se dobivaju meta - analitički članci, koji tretiraju različite aspekte metodologije (postupka, instrumentarija) istraživanja (u prvom redu valjanost) te djelotvornost korištenja statistike u analizi podataka u većem broju članaka na sličnu temu.

Kao primjer metodološkog istraživanja može se uzeti utvrđivanje indikatora kriterijske - zavisne varijable koja se naziva statički rad. Kod statičkog rada odn. naprezanja mišića nema kontinuiranog pomaka mišića i zglobova u prostoru, već se radi o konstantnoj kontrakciji mišića do nastanka umora, za razliku od dinamičkog rada kod kojega dolazi do manjih ili većih kontinuiranih pomaka mišića i zglobova u prostoru od. kontrakcije i dekontrakcije mišića.

Za istraživače koji su htjeli ispitati kako neko farmakološko sredstvo (fenamin) djeluje na radnu sposobnost bio je problem koja od tri indikatora statičkog rada koristiti: snaga ispitanika je maksimalno opterećenje odn. kontrakcija mišića koja

služi za savladavanje opterećenja (naprezanja, sile), ispituje se zadavanjem sve većih i većih submaksimalnih opterećenja pojedinom mišićnoj grupi, do utvrđivanja maksimalnog opterećenja, koje ispitanik može izdržati u konstantnom vremenskom periodu (npr. 10 sekundi),

izdržljivost ispitanika je vrijeme trajanja submaksimalnog opterećenja, ispituje se zadavanjem sve većih i većih submaksimalnih opterećenja pojedinom mišićnoj grupi, uz utvrđivanje maksimalnog trajanja opterećenja tokom kojeg ispitanik može izdržati konstantno naprezanje (teret konstantne težine, npr. 3 kg),

statogram ispitanika, koji pokazuje promjenu trajanja održavanja maksimalnog opterećenja što duže vrijeme sa brojem pokušaja.

Da se riješi navedeni problem organiziran je eksperiment koji je omogućio komparativnu analizu ova tri kriterija. Pri tome je unaprijed postavljen uvjet da ukoliko rang ispitanika koincidira u sva tri kriterija, svejedno koji kriterij koristiti kao indikator statičkog rada.

1.2. Pojam teorije u znanosti1.2.1. Elementi formalne strukture znanstvene teorijeTeorija je skup iskaza (verbalnih i/ili matematičkih tvrdnji) o načinima međusobne povezanosti teorijskih pojmova ili koncepata odn. hipotetskih (postuliranih) konstrukata i načinima njihove povezanosti sa opservabilnim varijablama odn. sa empirijskim konstruktima. Dakle, teorija je skup tvrdnji o odnosima među varijablama u koje je uključen barem jedan koncept koji nije izravno opažljiv ni mjerljiv, a nužan je za objašnjenje tih odnosa.

Znanstvena komunikacija podrazumijeva upotrebu određenog simboličkog jezika. U psihologiji, koja se znanstvenim metodama bavi ljudskim ponašanjem i procesiranjem informacija, navedeni procesi se ne opisuju ni literarnim jezičnim stilom (umjetnička metoda), ni biografskim jezičnim stilom (povijesna metoda), već matematičko - logičkim stilom. Dakle, matematika i logika čine simbolički jezik znanosti i što ih pojedina znanost više koristi u komunikaciji, to je ona “egzaktnija”. No, ne može se baš sva komunikacija u

24

znanosti, posebice u društvenim znanostima realizirati matematički, već se koristi i verbalna komunikacija.

MORRIS je (1938) predložio da se za vrednovanje verbalizacije neke teorije koriste slijedeći pojmovi stvoreni u okviru lingvistike odn. semiotike (semiotika je dio lingvistike koja se bavi sustavima znakova - simbola koji služe za sporazumijevanje u nekom jeziku): sintaksu jezika čini sustav pravila kojima se povezuju različiti znakovi

(simboli) odn. uspostavljaju odnosi među njima, semantiku jezika čine relacije između znaka (simbola) i objekta - pojave na

koju se taj znak odnosi, pragmatiku jezika čine relacije između znaka (simbola) i korisnika tih

znakova,pri čemu je za vrednovanje teorije odn. jezika “kojom ta teorija govori” bitno ustanoviti semantiku i sintaksu. “Dobra” teorija je ona koja ima razrađenu i konzistentnu sintaksu i semantiku koja je proizišla iz velikog broja empirijskih podataka.

Navedenim pristupom Morris je otklonio pristup vrednovanju znanosti putem filozofije znanosti koja se u smislu vrednovanja dijeli na: (a) epistemologiju, koja se bavi strukturom spoznaje, znanja i znanosti, (b) gnoseologiju, koja se bavi izvorima i mogućnostima znanstvene spoznaje i (c) heuristiku, koja se bavi procesima (sredstvima, načinima, metodama) znanstvene spoznaje. Do danas se u teoriji znanosti održao jedino pojam heuristike, u frazi “heuristička vrijednost metode / teorije” koji upućuje na “kvalitetu” (u prvom redu na plodonosnost) neke metode / teorije i u informatici u kojoj se heuristikom smatra svaka procedura koja reducira broj mogućih rješenja nekog problema.

Znanstvena teorija ima slijedeća formalna obilježja odn. strukturu (vidi sliku 4. i primjere navedene u tablici 5.):a) sadržava jedan ili više teorijskih pojmova odn. hipotetičkih konstrukata,b) sadržava jedno ili više relacionih pravila koja povezuju te hipotetičke

konstrukte međusobno. Skup tih relacionih pravila naziva se sintaksa teorije, eksplanatorna mreža (objašnjavajuća mreža) ili nomološka mreža (mreža zakona).,

c)sadržava jedno ili više pravila korespondencije koja povezuju hipotetičke konstrukte sa empirijskim varijablama. Skup tih pravila korespondencije se naziva semantika teorije.,

d) sadržava jedno ili više operacionih definicija koje povezuju empirijske varijable sa opažanjima i mjerenjima.

25

teorijski konstrukti

empirijski konstrukti

EMPIRIJSKA BAZA

TEORIJA

sintaksa

semantika

Slika 2.: Formalna struktura znanstvene teorije.

26

~injenice (opa`anja i mjerenja)

operacione definicije

Tablica 5.: Elementi formalne strukture dvije znanstvene teorije. Elementi formalne strukture:

HULLova teorija motivacije: EYSENCKova teorija ličnosti:

teorijski pojmovi

nagon (D), jačina navike (H), reakcioni potencijal (E)

tri dimenzije ličnosti: E/I, N/ES, P

relaciono pravilo (sintaksa)

E = D x H dimenzije ličnosti su međusobno ortogonalne

semantika metode za mjerenje: (1) reakcionog potencijala:

otpornost na ekstinkciju se mjeri brojem ili brzinom nepotkrepljenih reakcija prije gašenja (npr. brzina trčanja, stupanj aktiviteta),

(2) jačine navike se mjeri brojem potkrepljenih pokušaja i

(3) intenzitet nagona se mjeri trajanjem deprivacije

testovi kojima se pojedine dimenzije mjere

mjera broj nepotkrepljenih reakcija prije gašenja, broj potkrepljenja, mjera

odgovor na pitanje u upitniku

1.2.2. Kriteriji znanstvenosti teorijeSlijedeći su kriteriji znanstvenosti teorije, koji omogućavaju testiranje i/ili reviziju formulacija neke teorije (vidi tablicu 6.):

Tablica 6. Kriteriji evaluacije znanstvenosti neke teorije.Kriteriji znanstvenosti: Slaganje HULLove teorije motivacije

(1943, 1952) sa kriterijima znanstvenosti:

internalna konzistentnost: logička uskla-đenost pojmova teorije, tako da unutar teorije nema opovrgavanja, suma znanja je organizirana u sistem znanja u kojemu je više suglasnosti nego nesuglasnosti

visoku internalnu konzistentnost teorije je omogućio naglasak na (1) formalno-logičkim principima konstrukcije teorije (kroz induktivno-deduktivni pristup) i na (2) determinističkom, a ne stohastičkom matematičkom izražavanju odnosa među varijablama (zbog čega se teoriji prigovara da je mehanicistička)

eksternalna konzistentnost: usklađenost teorije sa prihvaćenim teorijama u istom području; nove spoznaje trebaju biti dovedene u vezu sa postojećim spoznajama

teorija je u odnosu na druge teorije jedin-stvena, ali je u skladu sa općom S-R biheviorističkom paradigmom

jednostavnost odn. štedljivost ili parsi-monija: od dvije teorije koje jednako uvjerljivo tumače isti skup pojava bolja je ona koja uvodi manji broj teorijskih pojmova (konce-pata) i relacija među njima odn. ona koja sa manjim brojem latentnih varijabli objašnjava veći broj manifestnih varijabli

teorija je štedljiva u početnim verzijama, a kasnije se trima početnim varijablama (D, H i E) dodaju druge varijable kao što su rea-ktivna inhibicija i poticajna vrijednost nagra-de

obuhvatnost: od dvije teorije koje imaju isti broj koncepata i relacija među njima, bolja je ona koja može tumačiti veći broj pojava odn. empirijski

Hullova teorija se koristi za tumačenje i motivacije i učenja

27

utvrđenih nalaza plodonosnost odn. heuristička

vrijednost: poticajnost teorije na provjeru vlastitih hipoteza ili važnost za daljnja istraživanja; teorije nisu samo točne ili netočne, nego su i važne i nevažne; dobra teorija omogućuje formuliranje velikog broja hipoteza koje se daju provjeriti

HILGARD i BOWER su (1975) pokazali da se u godinama između 1941. i 1950. 70 % od svih istraživanja iz područja učenja i pamćenja objavljenih u Journal of Experi-mental Psychology i u Journal of Compara-tive and Phisiological Psychology pozivalo na Hullove knjige i članke

28

testabilnost odn. verifikabilnost ili konfirma-bilnost: mogućnost teorije da se empirijski testiraju odn. provjere (potvrde ili opovrgnu) njene hipoteze, za što teorija treba uvesti ili predložiti adekvatna sredstva

testabilnost teorije je sadržana u induktivno-deduktivnom pristupu razvoju teorije kojeg je uveo i slijedio upravo Hull (vidi sliku 2.)

opservaciona utemeljenost: postojanje pre-ciznih mjernih instrumenata za mjerenje teo-rijskih konstrukata koje teorija uvodi

teorija nije uvela adekvatne mjerne instrumente, a među predloženim mjerilima aktiviteta, kao mjerilima snage nagona postoji neslaganje u dobivenim mjerama

prediktivnost: mogućnost teorije da predviđa pojave koje su predmet te teorije (postdiktivne ili aposteriorne teorije nemaju status znanstvenih teorija, jer iako dobro tumače ono što se dogodilo, ne mogu predvidjeti što će se dogoditi)

početna verzija teorije je proširivana sa dodatnim varijablama (kao što je to poticajna vrijednost nagrade), kako bi se omogućila veća efikasnost predviđanja

POPPER (1959) uvodi još i kriterij falsifikacije: neznanstvena je ona teorija koja ne može ponuditi metodologiju kojom će se moći potvrditi ili opovrgnuti odn. metodologiju kojom će se moći utvrditi uvjeti pod kojima teorija ne vrijedi.

Pitanje testabilnosti naročito je izraženo kod socijalnih istraživanja. U “tvrdim” područjima psihologije kao što je kognitivna psihologija sa svim svojim derivatima lakše je provjeriti mjereni rezultat i eksperimenti su reproducibilniji. S druge strane, u socijalnim eksperimentima vrlo često nije moguće provesti dva jednaka mjerenja ni eksperimenta, pa su nalazi, osim što su manje pouzdani i manje znanstveni.

1.2.3. Teorije u psihologijiNajvažnije bipolarne dimenzije za deskripciju, razlikovanje i uspoređivanje teorija u psihologiji su (prema FULGOSI, 1987):

(1) dimenzija nomotetičnost - idiografičnostse odnosi na pitanje “na kako sakupljenim podacima se teorija zasniva?”.

Nomotetičke teorije se zasnivaju na podacima koji su dobiveni istraživanjem velikog broja pojedinaca, čime se dobivaju opća i zajednička obilježja svih ljudi koja vrijede za čitavu ljudsku populaciju. Individualna obilježja pojedinca se utvrđuju usporedbom sa zajedničkim populacijskim obilježjima svih pojedinaca. Primjer nomotetičke teorije je Eysenckova teorija ličnosti.

Idiografičke teorije se zasnivaju na podacima kliničkog karaktera koji su dobiveni promatranjem nekoliko pojedinaca putem individualnog pristupa, čime se utvrđuju njihova specifična obilježja pojedinca. Idiografičke teorije se izlažu opasnosti da se individualna obilježja neopravdano generaliziraju ili da se ne utvrde opća obilježja svih ljudi. Primjer idiografičke teorije je Kohlbergova teorija moralnog razvoja djece.

(2) dimenzija subjektivnost - objektivnostse odnosi na pitanje “na kakvim podacima se teorija zasniva?”.

29

Prema ovoj dimenziji teorije se dijele na: fenomenološke, smatraju da se psihološko funkcioniranje pojedinca ne

može kvantitativno zahvatiti, već samo opisati i empatički razumjeti; koriste neopservabilno subjektivno iskustvo (doživljajni svijet, subjektivni okvir referencije) pojedinca, i nastoje utvrditi kako pojedinac doživljava sebe i svoju okolinu do kojih podataka dolaze metodom introspekcije ili intervjua; primjer fenomenološke teorije je Rogersova teorija ličnosti,

nefenomenološke, koje koriste opservabilno izvanjsko ponašanje odn. objektivne podatke do koji dolaze znanstvenim paradigmama sustavnog opažanja i to ekstrospekcije, mjerenja i eksperimenta; primjer nefenomenološke teorije je Skinnerova teorija učenja.

(3) dimenzija holizam - elementarizam se odnosi na pitanje “koje jedinice analize teorija koristi?”.

Sintetičke (holističke) teorije: koriste za jedinicu analize čitavu jedinku u cjelini, koja sa smatra

dinamičkom strukturom koju ne možemo posmatrati samo sa antropološkog, biomehaničkog, biokemijskog, socijalnog ili psihološkog aspekta, jer svi oni zajedno čine cjelinu,

naglašavaju da što se više fragmentiraju psihološki procesi, to se psihologija više bavi artificijelnim apstrakcijama,

pretpostavljaju da zajedničko kumulativno djelovanje (a) unutarnjih subjektivnih činilaca, (b) organskih procesa u organizmu i (c) činilaca okoline dovodi do jedinstvenih i neponovljivih akata ponašanja,

naglašavaju interindividualnu različitost (jedinstvenost, posebnost) svakog pojedinca u odnosu na druge pojedince,

naglašavaju intraindividualnu različitost (jedinstvenost, posebnost) svakog pojedinca u odnosu na samog sebe u različitim trenucima,

pretpostavljaju da se pojedinačni akti pojedinca mogu razumjeti samo u kontekstu ostalih postupaka,

naglašavaju sadašnjost pojedinca, a katkada zanemaruje prošlost i hereditarne činioce ponašanja.

a njihov je primjer Lewinova teorija konflikata.

Analitičke (elementarističke) teorije: koriste manje jedinice analize, pri čemu su najmanje jedinice analize veze

podražaj-odgovor, naglašavaju da sustavna analiza jedina može dovesti do znanstvenih

spoznaja, naglašavaju da poznavanje specifičnih faktora ponašanja omogućuje

razu-mijevanje globalnog ponašanja.a njihov je primjer Hullova teorija učenja.

Holistički pristup se napušta u korist analitičkog, jer pruža podatke koji su neprovjerljivi. Analitički pristup koristi mjerenje, koje uvijek podrazumijeva kvantifikaciju odn. deskripciju mjerenih veličina pomoću brojeva, koje ima slijedeće prednosti: kvantitativna deskripcija atributa neke pojave je najpreciznija moguća, kvantitativna deskripcija pruža objektivne podatke koji se mogu efikasno

upotrebljavati u matematičko - statističkim obradama i analizama,

30

kvantitativna deskripcija jedina omogućuje produkciju znanstvenih generalizacija, formuliranje zakona, općih pravila i teorija,

kvantitativna deskripcija omogućava nezavisnu provjeru empirijskih istraživanja

omogućava meta - analizu kojom se omogućava globalna sinteza spoznaja (jedan od pokušaja je ROYCEova sistemska teorija iz 1983.) .

31

(4) dimenzija nativizam - empirizam se odnosi na to kako pojedina teorija odgovara na pitanje u kolikoj mjeri su pojedini psihološki fenomeni određeni biološkim nasljeđem (“unutar jedinke”), a u kojoj mjeri su određeni okolinom (interakcijom jedinke i okoline): nativističke teorije smatraju da je psihološko funkcioniranje pojedinca

određeno naslijeđem (biološkom konstitucijom odn. genetskom strukturom-predispozicijom), te je stoga stabilno i pod malim utjecajem okoline; primjer nativističke teorije je Freudova teorija nagona,

empirističke teorije smatraju da je psihološko funkcioniranje pojedinca određeno i oblikovano (naučeno) pod utjecajem okoline; primjer empirističkih teorija su teorije interakcionizma, po kojima je pojedinac u neprekidnoj interakciji sa okolinom i mijenja se u funkciji promjene okoline.

(5) dimenzija indukcionizam - dedukcionizam se odnosi na pitanje “da li je teorija nastala indukcijom ili dedukcijom?”.

Indukcionističke teorije su teorije nastale postupkom sinteze “od pojedinačnog ka općem”, tako da su najprije sakupljeni podaci, zatim su obrađeni, da bi na se osnovu utvrđenih rezultata o vezama među pojavama formulirale i izrazile zakonitosti (principi) teorije. Primjer indukcionističke teorije je Plutchikova teorija emocija. Često se događa da postoji mnoštvo poznatih činjenica o funkciji pojedinih dijelova sustava, ali nedostaje jedna opća teorija koja bi te (ponekad kontradiktorne) činjenice povezala.

Dedukcionističke teorije su teorije nastale postupkom analize “od općeg ka pojedi-načnom”, tako da se pošlo od zakonitosti (principa) neke teorije, iz čega su deducirane hipoteze koje su testirane putem prikupljenih podataka, što je poslužilo za (re)formuliranje teorije. Primjer dedukcionističke je Seligmanova revidirana teorija naučene bespo-moćnosti.

(6) dimenzija filogeneza - ontogeneza se odnosi na pitanje “proučavam li sve ljude ili sva živa bića?”.

Filogenetska ekvivalencija predstavlja pristup u istraživanju i formuliranju psiholoških teorija “od jednostavnog prema složenom”, prema kojemu: istraživanje treba započeti proučavanjem nižih životinjskih vrsta, da

se najprije na njima odrede bazične zakonitosti psihološkog funkcioniranja, usporediti nalaze dobivene na različitim životinjskim vrstama

međusobno i time provjeriti pretpostavke o bazičnim zakonima funkcioniranja različitih živih bića,

nakon što je životinjsko psihološko funkcioniranje protumačeno, prelazi se na proučavanje ljudskog psihološkog funkcioniranja. Ukoliko su nalazi dobiveni na čovjeku istovjetni nalazima dobivenim na nižim životinjskim vrstama, mogu se postulirati zakoni psihološkog funkcioniranja koji su filogenetski ekvivalentni odn. vrijede kako za različite životinjske vrste, tako i za čovjeka.

Pretpostavke navedenom pristupu istraživanja su:1. ljudsko psihološko funkcioniranje je mnogo složenije od životinjskog,

pa će se proučavanjem životinja lakše utvrditi temeljne zakonitosti psihološkog funkcioniranja nego proučavanjem čovjeka,

32

2. temeljne zakonitosti psihološkog funkcioniranja su kod različitih životinjskih vrsta i čovjeka, dakle kod svih živih bića istovjetne ili slične.

1.3. Pojam zakona u znanostiStvaranje koncepcija, modela i teorija u simboličkoj formi (verbalnoj, matematičkoj, grafičkoj) u vezi s pojavama, stanjima i zbivanjima koju su predmet istraživanja nije konačni cilj znanosti. Ukoliko neka znanost ima mnogo teorija i hipoteza, to znak njene slabe razvijenosti, dok je znanost koja je na svom području istraživanja otkrila veći broj prirodnih zakona razvijenija. To jedino može znatno unaprijediti znanost i približiti je njenim ciljevima. Dakle, krajnji cilj svake znanosti je: otkrivanje zakonitosti: pravilnih odnosa povezanosti između objektima,

procesima i pojavama u prirodi i društvu, i na osnovu toga formuliranje različitih zakona, koji su spoznate zakonitosti izražene u

objektivnom iskazu.

Dakle, znanstveni zakon nije, zapravo ljudska tvorevina, već je zakon samo spoznata prirodna zakonitost iskazana matematičkom ili verbalnom tvrdnjom. Da bi se formulirao zakon nije nužno da među pojavama postoji deterministička relacija, već zakon može biti i probabilistički - stohastički i izražen u statističkom obliku.

Slijedeće su osobine zakona u znanosti: zakon je relativni iskaz zakonitosti: zakon može biti više ili manje točan

ili istinit iskaz neke zakonitosti, pritom istinitost ne zahtijeva apsolutnu istinu, nego relativnu istinu koja se više ili manje približava apsolutnoj istini; kriterij istinitosti je mogućnost praktične ili teorijske primjene spoznate zakonitosti,

zakon izražava relativnu tendenciju: kako u prirodi tako i u društvu se zakon javlja kao tendencija ili trend, oko kojih se uz određena odstupanja grupiraju pojedinačne pojave na koje se on odnosi; ta odstupanja pojedinačnog od općeg su u pravilu veća u društvenim nego u prirodnim zakonima jer je veći broj faktora koji utječu na određenu pojavu u društvu,

zakoni su različite heurističke vrijednosti: neki su zakoni deskriptivni, odgovaraju na pitanje “kako se nešto zbiva?” i opisuju to zbivanje, a neki su eksplikativni, odgovaraju na pitanje “zašto se nešto zbiva?” i objašnjavaju to zbivanje.

1.4. Pojam definicije u teoriji neke znanostiU svakodnevnoj komunikaciji isti pojam (koncept)koji se komunicira na verbalan način može imati različito laičko odn. privatno značenje ili interpretacije. No iako je u najvećem dijelu i jezik znanosti verbalan (osim jezika egzaktnih znanosti koji je matematički) taj jezik znanosti mora biti što je moguće određeniji: isti pojam može imati samo jednu definiciju i to što je moguće točniju. Zato se za svakodnevni jezik navodi paradoks: što su manje određeni termini koji se koriste u tom sporazumijevanju, ljudi se bolje mogu međusobno složiti: ljudi se sporazumijevaju na bazi nerazumijevanja.

Zato se u svakoj znanosti susrećemo sa brojnim definicijama različitih pojmova. Krucijalni pojmovi odn. termini neke znanosti moraju posebice biti jednoznačno i što određenije definirani, dakle, putem jedne jedine

33

definicije, kako bi međusobno sporazumijevanje među znanstvenicima bilo što jednostavnije, potpunije, lakše, točnije i brže.

Osnovni logički zahtjev pri stvaranju verbalno-logičkih deskriptivnih definicija koja su upotrebljive u filozofskoj komunikaciji je da pojam bude definiran na bazi višeg rodnog, dakle supraordiniranog pojma (lat.: genus proximus) i specifične razlike (lat.: differentia specifica) po kojoj razlici se

dotični pojam razlikuje od njemu koordiniranih, koji spadaju pod spomenuti viši rodni pojam. Slijedeći navedeno logičko pravilo, čovjek bi se mogao

definirati npr. kao” živo biće” = viši rodni pojam, koji “proizvodi tramvaje”, “ide frizeru”, “čita novine”, “pere zube” itd., što su sve specifične razlike u

odnosu na ostala živa bića. Na taj način, čovjek se može definirati na stotine načina samo sa različitim specifičnim razlikama, i na stotine stotina odn. na beskonačan broj načina, ako se osim specifične razlike varira i viši rodni pojam. No, budući je najveći dio onoga što čovjek proizvodi koristeći svoj prirodni način mišljenja uglavnom metafizika, čovjek bi se mogao definirati kao “živo biće koje proizvodi i konzumira metafiziku”.

34

Navedeni pristup definiranju se s pravom naziva “zdravorazumskim” jer se njime introspekcijom deduciraju definicije s obzirom na subjektivno individualno ili kolektivno pozicioniranje pojma u pojmovnom prostoru koji se definira s obzirom na supraordinirane i koordinirane pojmove, iz čega proizlaze i različite verbalno-logičke definicije.

Verbalno - logičke definicije imaju slijedeća dva nedostatka: u pravilu su cirkularne jer definiraju jedan pojam drugim i stoga za

istraživanja neupotrebljive. Na primjer, pojedinac koji mnogo mašta (što je subjektivni doživljaj i ne može biti objektivni predmet mjerenja!) može za sebe smatrati da ima razvijenu “sposobnost maštanja”. Ukoliko ga se upita da definira tu sposobnost on će reći: “maštanja je sposobnost brzog i lakog kombiniranje predodžbi”, koje definicija za viši rodni pojam koristi pojam “sposobnost”, a kao specifična razlika se navodi “brzo i lako kombiniranje predodžbi”. Upita li ga se, potom zašto može brzo i lako kombinirati predodžbe vjerojatno će izjaviti: “zato što imam razvijenu sposobnost maštanja”. Dakle, kod cirkularnih definicija je pojam X kojim se objašnjava pojam Y, određen na temelju pojma Y, što je čest slučaj pri definiranju dispozicija (npr. inteligencija, introverzija i sl.),

omogućavaju definiranje pojmova pomoću drugih pojmova koji nemaju realnu egzistenciju, koje definicije i pojmovi su besmisleni i mogu samo kontaminirati jezik znanosti, a obogatiti svakodnevni jezik. Slijedeći potrebu običnog čovjeka za zdravorazumskom spoznajom može se reći da je harmonija među ljudima to veća što su termini što ih koriste u međusobnoj komunikaciji manje jasni i određeni. Ljudi se sporazumijevaju na bazi nerazumijevanja, ljudima trebaju višeznačni termini, definirani na besmislen način, jer sve što je besmisleno svima je jasno.

U znanosti verbalno-logičke definicije pojedinih pojmova nemaju nikakve vrijednosti. Umjesto verbalno-logičkih definicija, za znanstvene svrhe potrebno je koristiti verbalne ili matematičke operacionalne definicije (prema BRIDGMAN, 1927; hrvatski se “operacionalna definicija” kaže

35

“izvedbeno određenje”). To su definicije pojmova koje se također izražavaju riječima, ali u kojima je eksplicitno navedeno kako objektivno opažati odn. kojim mjernim instrumentima ili mjernim postupcima mjeriti definiranu varijablu. Značenje “nečega” definira se tako da se navede način na koji se to “nešto” mjeri.

Dakle, verbalno - operacionalna definicija nekog pojma je takva definicija pojma u kojoj su navedeni postupci (operacije, instrumenti) njegovog opažanja i/ili mjerenja. Drugim riječima, ako želimo neki pojam operacionalno definirati, mora nam biti poznati postupak opažanja i/ili mjerenja kojima se služimo pri istraživanju toga pojma. Navedeni postupci, kao i objektivni podaci koji se objektivno opažaju ili mjere reprezentiraju određeni pojam, pa kada su operacionalno definirani, pojmovi su ujedno objektivizirani, tako da ih svi istraživači mogu opažati i mjeriti. Takva definicija, također, pojašnjava varijablu koja je predmet istraživanja. Operaciono definiran pojam i sam postaje na taj način realan (počinje imati objektivni karakter), jer korespondira sa objektivnim postupkom njegovog opažanja ili skupom operacija (procedura) mjerenja koji objektivno egzistiraju.

Slijedeći ranije navedeni primjer, mašta bi se mogla operacionalno definirati kao ”promjena bioelektrične aktivnosti mozga koja je rezultat predočavanja pretežno vizualnih podražaja”. Ono što razlikuje dvije navedene definicije mašte je to da se “kombiniranje predodžbi” ne može objektivno registrirati, dok se promjena bioelektrične aktivnosti kore velikog mozga može objektivno registrirati elektro-encefalografijom.

Najpoznatiji primjer verbalno - operacione definicije nekog pojma dao je američki psiholog BORING (1937), koji je odbacujući verbalno - logičke definicije inteligencije (kao npr. “inteligencija je sposobnost rješavanja problema”) dao slijedeću verbalno - operacionu definiciju inteligencije: “inteligencija kao mjerljivi kapacitet mora biti definirana kao kapacitet da se dobro rješavaju testovi inteligencije, odn. inteligencija je ono što testovi inteligencije mjere”. Dakle, pojam inteligencije je operaciono definiran testom inteligencije, kojim se inteligencija ispituje.

Međutim, kako se povećavao broj testova inteligencije, postojalo je onoliko operacionih definicija inteligencije, koliko i različitih testova inteligencije i svaki je autor smatrao da je “njegov” test najpogodniji instrument za mjerenje inteligencije odn. da mjeri upravo i samo ono za što je namijenjen. Zato se navedena definicija inteligencije nije održala, već je shvaćena kao poziv za proučavanje onoga što zapravo mjere testovi inteligencije, na koji način će se, kada se sazna što ti testovi mjere, ujedno saznati i što je inteligencija. Dakle, ne smije se desiti da se za isti pojam istovremeno predlažu različiti postupci opažanja i mjerni instrumenti, jer to dovodi do toga da je pojam nemoguće jednoznačno definirati.

Umjesto verbalno - operacionih definicija, poželjno je radi još određenijeg i univerzalnijeg komuniciranja koristiti matematičke definicije pojmova. No njih je u psihologiji malo, već one preovlađuju u formalnim znanostima.

36

Završit ćemo usporedbom verbalno - logičke i verbalno operacionalne definicije dvaju pojmova iz psihologije učenja, čiju usporedbu prikazuje tablica 7.

Tablica 7. Usporedba dviju vrsta definicija dvaju pojmova.POJAM VERBALNO -

LOGIČKA... VERBALNO -

OPERACIONALNA...glad ... DEFINICIJA: nepotrebna

KOMENTAR: pojam gladi je svima poznat i besmisleno je definirati ga

... DEFINICIJA: vremenski period (izražen npr. u broju sati) od pos-ljednjeg uzimanja hrane do sada = vrijeme deprivacije od hrane

nagrada ili potkrepljen

je

... DEFINICIJA: ono što pojedinac želi, čemu teži, čemu se nadaKOMENTAR: ne zna se koje su unutrašnje želje pojedinca, one nemaju objektivni karakter

... DEFINICIJA: svaka promjena u okolini koja povećava vjerojatnost ponavljanja nekog ponašanja koje je bilo prisutno neposredno prije pojavljivanja te promjene

Iako se takvima čine, verbalno - operacione definicije pojmova nisu cirkularne, jer se jedan pojam ne zamjenjuje drugim, i tako unedogled, već se pojam zamjenjuje opisom postupaka opažanja i/ili mjerenja.

37

2. PSIHOLOGIJA KAO ZNANOST

2.1. Predmet, definicija i metode psihologijeBudući da je znanost sustav spoznaja o predmetu istraživanja / ispitivanja / izučavanja definicija svake znanosti se može izvesti iz predmeta njenog istraživanja. Zato je potrebno prije definiranja psihologije specificirati predmet psihologije. Također, što se predmet istraživanja neke znanosti jednoznačnije odredi, lakše je pored definicije odrediti i metodologiju odn. metode istraživanja dotične znanosti unutar pojedinih paradigmi znanstvenog istraživanja.

Predmet istraživanja psihologije: čine prema klasičnom shvaćanju: pojave i procesi svijesti odn. kognitivni

procesi te konativni, afektivni i personološki procesi, čini prema biheviorističkom shvaćanju: vanjsko ponašanje,

funkcioniranje, djelovanje organizma,pa eklektička odn. sintetička “predmetna” definicija psihologije, koja uključuje oba predmeta istraživanja glasi: psihologija je znanost o kognitivnim, konativnim, afektivnim i personološkim procesima i vanjskom ponašanju organizma.

U nastavku će se navesti još dvije definicije psihologije: prema BUJASu (1981) psihologija je znanost “o psihičkim fenomenima...” i

njihovim “vezama sa fizikalnim, fiziološkim i socijalnim... činiocima.”. Ovoj definiciji se može prigovoriti da govori o psihičkim pojavama i procesima, koji nemaju objektivan karakter jer nemaju samostalnu i nezavisnu egzistenciju od opažača umjesto o mozgovnim procesima, koji imaju objektivan karakter odn. svima pristupačnu, javnu i nezavisnu egzistenciju.,

prema biološko-informatičkoj redefiniciji, psihologija je “prirodna znanost o fiziološkoj, genetsko-evolucijskoj i ekološko-socijalnoj osnovi vanjskog (mišićno-motornog) ponašanja i unutrašnjeg (živčano-neuralnog) procesiranja informacija čovjeka, životinja i drugih umreženih sustava”. Ova definicija na tragu je radikalne kritike psihologije, koju su u nekim područjima, zbog manjka samokritičnosti i jasne definicije predmeta počele sustizati i premašivati medicina i sociologija.

Psihologija se smatra bio-socijalnom znanošću, jer se u hijerarhijskom poretku intelektualnih djelatnosti čovjeka po egzaktnosti (magija-religija-umjetnost-filozofija-ideologija)-sociologija-psihologija-biologija-kemija-fizika psihologija nalazi između sociologije i biologije. Opravdanost fiziologizacije psihologije ilustrira i slučaj studenta Charlesa Whitmana koji je 1966. pobio 14 ljudi snajperom (do likvidacije od strane specijalnih policijskih snaga). Za takovo njegovo ponašanje, koje je uglavnom bilo pozitivno (marljiv student, mnogo je radio, volio je djecu) dano je nekoliko a posteriori objašnjenja slijedećim varijablama: visoka želja za postignućem, frustracija zbog visokih očekivanja roditelja, obiteljska tradicija je ljubav prema oružju. Autopsija je, međutim pokazala postojanje tumora u području amigdaloidne jezgre, kojom se posreduje regulacija bijesa.

Psihologija se može smatrati znanošću najmanje iz tri razloga:

38

1. ima objektivni predmet istraživanja: ponašanje i procesiranje informacija ljudi i životinja ima objektivni karakter,

2. koristi znanstvene metode, unutar paradigmi sistematskog opažanja, mjerenja i eksperimenta, koje su paradigme rafinirane upravo pod utjecajem psihologije; no nije dovoljno da se koriste i znanstvene metode, nego predmet istraživanja treba imati objektivan karakter,

3. otkriva prirodne zakone koji se odnose na funkcioniranje čovjeka i životinja, koji su proizvod i dio prirode.

Riječ psihologija dolazi od grč. psihe = duša i logos = znanost, što doslovno prevedeno znači “znanost o duši” ili “dušeslovlje”, ali ta formulacija ne predstavlja definiciju znanstvene psihologije. To određenje je neprihvatljivo, osim za neznanstvenu psihologiju, koja je imala jaku tradiciju. Budući da je naše društvo na periferiji znanstvenog razvoja postoji opasnost da se ne razlikuju znanosti od neznanosti odn. da se neznanstvene koncepcije smatraju znanstvenim, pa navedeno određenje treba uporno osporavati.

Znanstvena psihologija ne izučava “ljudsku psihu” (ali ni psihičke procese, psihički život izvan konteksta fiziologije) niti mentalni ili duševni život niti “ljudsku dušu”, “ljudski um ili razum”, kao to smatraju laici, već vanjsko ponašanje i unutrašnje procesiranje informacija. Navedenih stanja i procesa, posebice “duše” nema u ljudskom organizmu uopće pa niti u ljudskom mozgu. U ljudskom mozgu postoje isključivo prirodni materijalni biokemijski procesi, promjene, pretvorbe, koji su konačna realnost ljudskog mozga.

Metode znanstvene psihologije unutar pojedinih paradigmi znanstvenog istraživanja prikazuje slika 3.

Slika 3.: Metode znanstvene psihologije unutar pojedinih paradigmi znanstvenog istraživanja.

U psihologiji prema predmetu istraživanja možemo razlikovati dvije opće metode istraživanja unutar paradigme sistematskog opažanja:1. introspekcija ili samoopažanje, koje služi za samoopažanje i

samoprocjenjivanja vlastitih svjesnih psiholoških procesa,2. ekstrospekcija ili vanjsko opažanje, koje služi za opažanje i

procjenjivanje vlastitog i tuđeg vanjskog ponašanja pojedinaca i grupa.

Budući da je sustavno opažanje osnova za mjerenje, a mjerenje je zajedno sa sustavnim opažanjem osnova za eksperimentiranje navedene dvije opće metode psihologije su metodološka i logička osnova svih ostalih

39

metode znanstvene psihologije

unutar paradigmesistematskog opažanja:

introspekcija ekstrospekcija

unutar paradigmemjerenja:

metoda testiranja metode procjene

osobina / ponašanja ili uradka

unutar paradigmeeksperimenta:

kvazieksperimentalni nacrti

eksperimentalni nacrti

posebnih ili specifičnih metoda psihologije unutar pojedinih paradigmi znanstvenog istraživanja.

Metode u psihologiji se mogu podijeliti:

(a) prema stupnju i načinu prerade prikupljenih podataka na: faktografsko - empirijske metode, kao što je npr. metoda granica u

psihofizici, ili metoda trenutačnih zapažanja u psihologiji rada kod kojih se podaci nakon prikupljanja odmah transformiraju i uopćavaju i jednokratno koriste,

povijesno - komparativne metode, kao što je npr. biografska metoda u kliničkoj psihologiji, kod kojih se sakupljeni podaci se značajno ne transformiraju ni uopćavaju, već se kumuliraju i višekratno koriste; one omogućuju stvaranje generalizacija o intraindividualnim razlikama putem uspoređivanja “prošlih” i “sadašnjih” podataka o psihološkom funkcioniranju pojedinca,

diferencijalno - kliničke metode, kojima se utvrđuju i istražuju interindividualne razlike odn. razlike među ljudima u području psihičkih osobina, a nalazi se nakon uspoređivanja individualnog i normativnih (najčešće prosječnih) rezultata koriste za kliničko savjetovanje; podaci se odmah transformiraju i uopćavaju s obzirom na normative, koji su nastali kumulativnim sakupljanjem podataka; kao što je to npr. pri testiranju predškolske djece u psihologiji obrazovanja; u području izbora zanimanja, ili u adaptaciji ponašanja pojedinaca sa teškoćama u prilagođivanju odn. u doživljavanju i ponašanju (npr. ako se pokazala potreba za tim nakon primjene testa spremnosti za školu).

(b) prema uvjetima u kojima se provode odn. mjestu primjene na: metode primjenjive u prirodnim uvjetima, kao što su to npr.: anketno

ispitivanje javnog mnijenja, terenski, prirodni ili realistički eksperiment, akcijski eksperiment (prema LEWINu, 1952), terensko opažanje radnih uvjeta putem listi označavanja, sociometrijska tehnika opažanja međuljudskih odnosa; redovito polaze od spoznaja dobivenih u laboratoriju i služe se tehnikama laboratorijskih istraživanja, posebno u kontroli situacije opažanja, mjerenja ili eksperimentiranja; omogućuje: (a) istovremeno opažanje, mjerenje ili manipuliranje većeg broja varijabli, (b) zbog svoje neartificijelnosti generalizaciju nalaza na realnu životnu situaciju, (c) provjeru točnosti i upotrebljivosti nalaza laboratorijskih istraživanja,

metode primjenjive u kliničkim i laboratorijskim uvjetima, kao što su to npr.: metoda labirinta, laboratorijski eksperiment, metoda kliničkog intervjua, metoda upitnika / inventara ličnosti, metode za skaliranje stavova, metoda testova simboličkih sposobnosti; predstavljaju analitički pristup promatranoj pojavi; omogućuju (a) kontrolu zavisne i nezavisne varijable i velikog broja relevantnih faktora, (b) korištenje različitih pomagala za sakupljanje podataka i (c) ponavljanje postupka koliko je potrebno do zadovoljavajuće pouzdanosti i (d) provjeravanje nalaza nekog istraživanja u prirodnim uvjetima u strože kontroliranim laboratorijskim uvjetima. Zbog artificijelnosti imaju problematičnu eksternalnu valjanost. Naime, eksperimentom se iz konteksta neizmjerne složenosti prirodnih ili društvenih pojava izdvajaju odn. izoliraju (prostorno, vremenski) samo one pojave (varijable) čije će se međusobne relacije opažati, pri čemu nije unaprijed

40

poznato jesu li izdvojene pojave reprezentativne za neki problem koji želimo ispitati i jesu li te pojave izdvojene na odgovarajući način.

(c) prema stupnju kontrole na: naturalističke metode podrazumijevaju istraživanje cjelokupnog

ponašanja i procesiranja ispitanika u njegovoj prirodnoj sredini čime se dobiva opis interakcija ispitanika i okoline; osim opažanja može se koristiti i mjerenje, putem skala procjene, kojima se ponašanje ispitanika može kvantificirati; na primjer: sustavno promatranje ponašanja potrošača tokom kupovine,

seminaturalističke metode podrazumijevaju istraživanje ponašanja i procesiranja ispitanika u prirodnim uvjetima uz redukciju nekih reakcijskih varijabli, tako da se promatraju samo neke reakcije, a ne sve, npr. promatraju se reakcije učenika samo uz prisustvo autoriteta,

slobodna laboratorijska istraživanja podrazumijevaju istraživanje ponašanja i procesiranja ispitanika u laboratorijskim uvjetima uz redukciju ne samo vrsta podražajnih varijabli, nego i raspona podražaja unutar pojedinih varijabli, npr. zadavanje testa slobodnih asocijacija na zadan popis pojmova,

kontrolirana laboratorijska istraživanja podrazumijevaju istraživanje ponašanja i procesiranja ispitanika u laboratorijskim uvjetima uz redukciju vrsta i raspona kako podražajnih varijabli, tako i reakcijskih varijabli, npr. utvrđivanje djelovanja psiho-farmaka iz grupe trankvilizatora na rješavanje mehaničkih problema.

(d) prema stupnju primjenjivosti u pojedinim granama psihologije na: opće metode, koje su primjenjive u različitim granama psihologije, i vrlo

malo su se udaljile od osnovnih postavki triju paradigmi znanstvenog istraživanja; to su npr. psihfizička introspekcija i klinička ekstrospekcija,

posebne ili specifične metode koje su primjenjive samo u pojedinim granama psihologije, kao što su to npr. u socijalnoj psihologiji sociometrijska metoda, skale stavova, metoda sistematskog opažanja interakcije u malim grupama itd.

Istraživanja u psihologiji se mogu podijeliti:

(A) prema kulturi u kojoj se istražuje: unutarkulturalna istraživanja istražuju psihološke fenomene unutar iste

kulture, međukulturalna istraživanja istražuju psihološke fenomene između

različitih kultura,daju nalaze o tome kako kultura utječe na neko promatrano psihološko svojstvo.

(B) prema načinu uspoređivanja grupa ispitanikarazličite starosti, radi utvrđivanja međugeneracijskih razlika:

transverzalna (poprečna) istraživanja, u kojima se više sličnih uzoraka ispitanika različitih dobnih uzrasta koriste jednokratno; istraživanje kratko traje, ali uzorci mogu biti nereprezentativni odn. mogu se razlikovati u faktorima koji su relevantni za ispitivanu osobinu,

longitudinalna (uzdužna) istraživanja, u kojima se jedan te isti uzorak ispitanika višekratno koristi u dužem vremenskom periodu na različitim

41

dobnim uzrastima; istraživanje duže traje od transverzalnog, ali je metodološki čistije,

daju nalaze o tome kako uzrast utječe na neko promatrano psihološko svojstvo.

(C) prema dometu generalizacije nalaza: ontogenetska istraživanja su istraživanja koja se bave razvojem jedinke

unutar iste vrste i mogu se generalizirati na tu vrstu, filogenetska istraživanja su istraživanja koja se bave razvojem vrste i

njegovom uspinjanju na filogenetskom stablu i mogu se generalizirati na više vrsta.

Prema CRONBACHU (1987), razlikujemo dvije vrste odn. pristupa istraživanjima, koja se razlikuju po logici zaključivanja i statističkim postupcima koje koriste:1. diferencijalno - korelacijski pristup se temelji na individualnim

razlikama koje predstavljaju kontinuirane varijacije među ljudima, a te se varijacije najbolje mogu opisati varijancom odn. mjerama varijabiliteta. Tom pristupu pripadaju korelacijska istraživanja i sva multivarijantna istraživanja, kao što je to npr. faktorska analiza.,

2. eksperimentalno - normativni pristup se temelji na grupnim razlikama, koje se opisuju indikatorima centralne tendencije grupe (kao što je npr. srednja vrijednost) odn. na postupcima kojima se utvrđuju razlike među grupama (npr. t - test i razni oblici analize varijance).

Bitno je ta dva pristupa razlikovati ali se ne može reći koji je od njih bolji, već odabir ovisi o prirodi istraživačkog problema. U psihologiji se provodi daleko više eksperimentalnih istraživanja nego istraživanja koja se bave individualnim razlikama. Razlog tome je da su istraživanja individualnih razlika putem korelacijskog pristupa zahtjevnija, zato što varijable koje se koriste moraju biti pouzdano mjerene (rxx treba iznositi barem 0.7 - 0.9). Ako varijable nisu pouzdano mjerene onda utvrđene individualne razlike ne znače ništa, pa nam čitavo istraživanje ne daje valjane rezultate. Istraživanja individualnih razlika putem korelacijskog pristupa se također zanemaruju jer zahtijevaju temeljito poznavanje statistike i psihometrije (najvažnija metrijska karakteristika u takvim istraživanjima je pouzdanost).

Grupna eksperimentalna istraživanja ne vode računa o pouzdanosti, jer se koriste prosječne vrijednosti, kod čijeg računanja se interindividualne razlike, koje se smatraju nesistematskim varijabilitetom i pogreškom mjerenja manje ili više ponište, naravno, na dovoljno velikom uzorku. Praktična posljedica toga je da su individualna istraživanja transparentna. U eksperimentalnim istraživanjima se interindividualne razlike smatraju pogreškom mjerenja i zanemaruju se jer što su te razlike manje (manja je varijanca), to je veća vjerojatnost da razlika između aritmetičkim sredinama bude statistički značajna. Kod diferencijalno - korelacijskog pristupa navedene "korekcije" nema. Dok se unutar eksperimentalnog pristupa individualne razlike zanemaruju, u individualnom pristupu se upravo te razlike žele ispitati, te je težnja upravo suprotna - dobiti što veće moguće interindividualne razlike.

Osnovna razlika između korelacijskog i eksperimentalnog pristupa nije, kako se uobičajeno smatra mogućnost zaključivanja o kauzalnim vezama. To je zato

42

što mogućnost zaključivanja o kauzalnim vezama nema nužno veze sa statističkim postupcima: mogućnost kauzalnog zaključivanja slijedi iz istraživačkog postupka odn. iz logike nacrta istraživanja. Dakle, važnija je logika istraživanja nego statistički postupak koji se koristi. Moguće je stoga i kod korelacijskih istraživanja donositi kauzalne zaključke - ako to nacrt istraživanja omogućuje i dozvoljava. Dakle, ponekad se i korelacija može interpretirati kauzalno, ali ta kauzalnost mora imati izvor izvan statistike npr. u longitudinalnom istraživanju: ono što se prije desilo uzrokuje ono što se poslije desilo, a ne obrnuto, iako postoji mogućnost djelovanja treće varijable. No postoje statistički postupci da se to otkrije odn. eliminira: na primjer, kod blizanaca koji su odrasli odvojeno mjerimo neku osobinu te dobijemo visoku korelaciju koja se može objasniti kauzalnošću. Kauzalno modeliranje je pokušaj formiranja kauzalnog modela postupaka unutar nacrta istraživanja i statističkih provjera koji će omogućiti donošenje kauzalnih zaključaka.

Podjela PERVINA (1990) je arbitrarna, nije idealna, ali je praktična:a) naturalistička opažanja služe za proučavanje fenomena onakvih kakvi oni

jesu u prirodnoj okolini, bez da se izvana na njih utječe (npr. etološka istraživanja). Prednost takvog pristupa je da se izravno opaža onako kako se pojava pojavljuje u svakodnevnom životu, bez da se ekstrapolira nešto iz artificijalne laboratorijske situacije. Neki se fenomeni iz etičkih razloga jedino na taj način mogu istraživati (npr. stres u ratu). No, osnovni problem tih istraživanja je problem kontrole, jer je vrlo teško kontrolirati relevantne faktore. Nadalje, takvo opažanje nije uvijek dovoljno objektivno, pa se postavlja pitanje valjanosti i pouzdanosti podataka. Ta se metoda relativno rijetko koristi jer se mnogi istraživani fenomeni rijetko pojavljuje u prirodnim uvjetima, pa kad bi na njih čekalo, to bi ličilo na čekanje na Godota.

b)klinička istraživanja također imaju problem kontrole, ali u manjoj mjeri. Tipičan postupak je tzv. studija slučaja (engl.: case study), tokom koje se detaljno analizira neki pojedinac, a postoji relativno dobra kontrola relevantnih faktora jer se koriste verbalni izvještaji ispitanika, ali i biografski i autobiografski podaci iz drugih izvora. Prednosti takvih istraživanja su što daju informacije o tome kakav je pojedinac dok prosjeci ne mogu biti karakteristični za pojedinca. Problemi takvih istraživanja su slijedeći: (i) kod grupnih kliničkih istraživanja grupni podaci ne sadrže niz podataka koji su bitni na individualnoj razini, (ii) verbalni izvještaji su često nepouzdani, ispitanici mogu lagati, postoji distorzija percepcije ili ljudi nisu svjesni vlastitih procesa pa o njima niti ne mogu izvještavati.

c) eksperiment ne mora biti samo laboratorijsko istraživanje, već se može provoditi i u prirodnim uvjetima (situacija u razredu, na ulici). Tada se provodi tzv. prirodni eksperiment, koji predstavlja kvazieksperimentalnu situaciju: desi se nešto samo od sebe pa istraživači to iskoriste, npr. desi se ekološka katastrofa, pa nastojimo ustanoviti mijenjaju li se stavovi o zagađivanju vode.

Cilj eksperimenta je utvrđivanje kauzalnih veza: eksperiment nam pokazuje da li i kako neka varijabla A uzrokuje promjene u varijabli B. U eksperimentu treba sustavno obratiti pažnju na unutarnju valjanost (da su promjene u ZV stvarno uzrokovane NZV) i vanjsku valjanost (koja se odnosi na mogućnost generalizacije rezultata izvan eksperimentalnih okvira). Odnos između

43

unutarnje i vanjske valjanosti je složen: ako eksperiment nema unutarnju valjanost onda ne može imati vanjsku valjanost, ali što je veća unutarnja valjanost, to je manja vanjska valjanost, i to zbog povećanja kontrole relevantnih faktora, što rezultira artificijelnosti rezultata. Eksperiment je u stvarnom životu puno kompliciraniji nego u sistematičnom “knjiškom” prikazu. To je jedan socijalno-psihološki fenomen u kojemu sudjeluju ljudi, pa u eksperimentu postoje brojne pogreške koje nisu dio eksperimentalnog dizajna, što vodi do artefakata odn. krivih zaključaka.

2.2. Pravci i grane psihologijeTeorijski pravci (teorijske orijentacije, teorijske škole) psihologije su slijedeće:

Psihoanaliza Začetnik tog pristupa je Sigmund Freud, koji je zanimajući se za histeriju, kako je tada (krajem 19. i početkom 20. stoljeća) nazivana manifestacija fizičkih simptoma bez fizičkih uzroka postao uvjeren da su nesvjesna mentalna stanja i stabilni nagoni koji iz njih proizlaze odgovorni ne samo za spomenuti poremećaj, nego za sve psihopatološke poremećaje, kao i za ponašanje normalne osobe. Razvio je tehnike za utvrđivanje i tretman tih nesvjesnih uzroka psihopatoloških poremećaja i razvio odgovarajuću teoriju o tome kako se ljudska osobnost, ali i psihopatologija razvija iz djetinjstva. Najpoznatiji predstavnici psihoanalitičkog pristupa su također Alfred Adler i Carl Gustav Jung, a najpoznatiji neopsihoanalitičari su Erik Erikson, Erich Fromm i Eric Berne.

Behaviorizam započinje svoj razvoj 1913. kada je John Watson objavio članak “Psihologija kakvu je vidi behaviorist” u kojemu je iznio osnovne principe biheviorizma. Biheviorizam, prema tim principima, pretpostavlja da je većina ponašanja naučeno iz okoline nakon rođenja jedinke (u debati nasljeđe - okolina behavioristi su na strani okoline) i zato su za behaviorizam od najvećeg značaja teorije učenja, kojim se nastoji objasniti doslovno svako odn. svo ponašanje. Ponašanje svake jedinke je određeno okolinom i rezultat je vlastite “povijesti učenja”, pa je koncepcija “slobodne volje” čovjekov artefakt. Prema behavioristima dovoljno je promatrati isključivo vanjsko objektivno ponašanje jedinke (putem ekstrospekcije) i o tome zaključivati o zakonitostima učenja. Na taj način, zanemarujući procesiranje informacija unutar jedinke (koje procesiranje je u to vrijeme zbog metodoloških razloga bilo nedostupno istraživanju) psihologija postaje objektivna znanost. Najpoznatiji predstavnici behaviorizma su sovjetski refleksolozi (u svojim radovima bave se ponašanjima koji su rezultat nenaučenih i naučenih refleksa) Ivan Pavlov, Ivan Sechenov i Vladimir Bekhterev, te Clark Leonard Hull i Barrhus Frederick Skinner. Ponekad se biheviorizam naziva “štakorska psihologija” jer je većina spoznaja unutar tog pravca rezultat ispitivanja provedenim na štakorima.

Humanistička psihologija razvila se u SAD-u početkom 60-ih pod utjecajem egzistencijalističke filozofije čiji je glavni naglasak bio na promicanju “svjesne slobodne volje” pojedinca. Zalaganjem za njeno postojanje, humanistički psiholozi su odbacivali artificijelni i dehumanizirani behaviorizam (koji je negirao pojam “slobodne volje”) i pesimistički determinizam psihoanalize, koja je ponašanje

44

jedinke temeljila na nesvjesnim procesima. Stoga su osnovne pretpostavke humanističke psihologije: (a) razumijevanje ljudske prirode proizlazi iz izučavanja čitave jedinke u njenom okolinskom kontekstu (b) izučavanje čitave jedinke podrazumijeva kako njena internalna iskustva, tako i njeno izvanjsko ponašanje uz uzimanje u obzir njene slobodne volje, (c) psihologija treba izučavati ona područja koje imaju značenje i važnost za ljudsku egzistenciju (i primijeniti svoje spoznaje radi obogaćivanja ljudskog života), ne odbacujući ih zato što su preteška za izučavanje i (d) psihologija treba izučavati individualne slučajeve (idiografska metoda), a ne “prosječnog čovjeka” odn. prosječan učinak grupe. Najpoznatiji predstavnici humanističke psihologije su tijekom 60-ih godina bili Gordon Allport, Abraham Maslow i Carl Rogers.

Kognitivna psihologija. Prethodnica kognitivne psihologije bila je gestalt psihologija koja se u vrijeme procvata behaviorizma i psihoanalize bavila procesima i pojavama između podražaja i reakcija. Gestaltizam insistira na cjelovitosti tih procesa i pojava i nastoji ih analizirati neodvojeno i u međudjelovanju. Gestalt psihologija prva je ponudila objašnjenja percepcije fizikalnih objekata, te percepciju drugih ljudi odn. socijalnih entiteta. Najpoznatiji predstavnici gestalt psihologije su u području istraživanja Max Wertheimer, Kurt Koffka i Wolfgang Koehler, a u psihoterapiji Fritz Pearls. Kognitivna psihologija ima za svoj predmet procesiranje informacija odn. internalne “mentalne” ili kognitivne procese između podražaja koje primamo i reakcija koje emitiramo u koje spadaju: senzorni procesi, percepcija, pažnja, učenje, pamćenje, mišljenje, jezik, svjesnost. U najnovije vrijeme, koristeći terminologiju iz računalstva, kognitivni pristup dobiva novi naziv: HIP pristup = (od engl. human information processor) prema kojemu se čovjek promatra kao procesor informacija. Kognitivna psihologija započinje radovima Edwarda Tolmana, a nastavlja se radovima Georga Millera, Georga Sperlinga, Ulrica Neissera, Noama Chomskog i brojnih drugih.

Biološka psihologija. Već je grčki liječnik Galen ukazao da ličnost i temperament pojedinca mogu biti povezani sa razinom tjelesnih tekućina kao što su krv ili žuč. Kako je znanje o ljudskoj anatomiji, fiziologiji i biokemiji napredovalo, dolazilo se do sve značajnijih spozanja o povezanosti fizioloških procesa u organizmu i ljudskog ponašanja i procesiranja informacija. Najpoznatiji predstavnici biološke psihologije su: Karl Lashley, Donald Hebb, Alexsander Luria. U posljednje vrijeme se u okviru biološke psihologije izučava evolucijska psihologija, koja je započela funkcionalizmom u psihologiji, koji se bavi analizom prilagođivanja čovjeka sredini u kojoj živi. Najpoznatiji predstavnici funkcionalističke psihologije su bili William James, Robert Woodworth i Edward Thorndike početkom i sredinom 20. stoljeća. Evolucijska psihologija dobila je svoje ubrzanje nakon šireg prihvaćanja darvinističkih koncepcija u znanosti i zahvaljujući novim tehnologijama istraživanja genetike i evolucijske biologije.

Grane psihologije imaju slijedeće osobine: imaju zajednički predmet istraživanja, razlikuju se po užem predmetu istraživanja, formiraju se kada se za neki uži predmet istraživanja kumulira veća

količina spoznaja različitih teorijskih pristupa,

45

koriste identičnu metodologiju istraživanja, ali razvijaju vlastite tehnike i paradigme istraživanja,

zajedno čine curriculum psihologije koji se ostvaruje kroz pojedine kolegije na studiju psihologije.

Grane psihologije prema redovnim i izbornim kolegijima curriculuma psihologije na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu su: Metodologija psihologije, u koju spadaju redovni kolegiji: Uvod u metode

eksperimen-talne psihologije, Osnove psihologijske statistike, Psihometrija, Povijest psihologije, Osnove analize podataka u psihologiji i Osnove računala, i izborni kolegiji: Mjerne tehnike u eksperimentalnoj psihologiji, Filozofija psihologije,

Fiziološka psihologija, u koju spadaju redovni kolegiji: Osnove fiziološke psihologije (Fiziološka psihologija I), Osnove neuropsihologije (Fiziološka psihologija II), Psihofiziologija spavanja, Klinička neuropsihologija, i kao izborni kolegij Osnove biologije,

Kognitivna psihologija, u koju spadaju kolegiji: Psihofizika (Psihologijski praktikum I i Odabrana poglavlja iz sistematske psihologije), Psihologija percepcije (Psihologijski praktikum II, Sistematska psihologija I - prvi semestar), Psihologija učenja i pamćenja (Psihologijski praktikum III, Sistematska psihologija I - drugi semestar, Sistematska psihologija II - prvi semestar), Psihologija inteligencije i mišljenja (Psihologijski praktikum IV, Sistematska psihologija II - drugi semestar)

Konativna psihologija, u koju spadaju kolegiji: Psihologija motivacije i emocija (Sistematska psihologija III - prvi semestar), Psihologija ličnosti (Sistematska psihologija III - drugi semestar)

Razvojna psihologija, u koju spadaju kolegiji: Razvojna psihologija djetinjstva i mladosti (Razvojna psihologija I), Razvojna psihologija zrelosti i treće životne dobi (Razvojna psihologija II),

Socijalna psihologija, u koju spadaju kolegiji: Osnove socijalne psihologije (Socijalna psihologija I), Socijalna kognitivna psihologija (Socijalna psihologija II), Psihologija religioznosti, Ekološka psihologija,

Primijenjena psihologija, u koju spadaju kolegiji primjenjivi: (a) u školstvu: Psihologija obrazovanja, (b) u radnim organizacijama: Psihofiziologija rada, Organizacijska psihologija, Psihologija potrošnje, Ergonomija, Organizacija rada, Higijena rada, (c) u zdravstvu: Osnove psihologijskog savjetovanja, Zdravstvena psihologija, Psihologija boli, Psihologija ometenih u razvoju, Psihopatologija, Klinička psihologija, (d) u vojsci i policiji: Vojna psihologija, Forenzička psihologija, (e) u sportu: Psihologija sporta.

2.3. Znanstvena i laička i pseudo - psihologijaLaička, privatna, implicitna, subjektivna, tradicionalna ili svakodnevna psihologija je rezultat zdravorazumskog načina psihološkog funkcioniranja čovjeka čiji su nedostaci navedeni, pa nije potrebno njeno podrobnije određenje. Osnovna razlika između znanstvene i laičke psihologije je, dakle u pristupu istom predmetu istraživanja: psiholog u svojim istraživanjima koristi znanstveni pristup.

Problemi se javljaju (a) kada laici, kako oni neobrazovani, tako i pripadnici različitih struka hoće intervenirati u profesionalne odluke

46

psihologa smatrajući sa neopravdano visokim stupnjem sigurnosti da njihovo zdravorazumsko mišljenje i zaključivanje mogu dati jednake rezultate kao i mišljenje i zaključivanje psihologa profesionalca. Poseban je problem (b) kada odluke o financiranju nekog psiholo-gijskog istraživačkog projekta na temelju prosudbe o njegovom teorijskom i primijenjenom značenju donose redovito pripadnici drugih struka. U oba slučaja se psiholog potpuno opravdano smije koristiti metodama i umijećem pregovaranja i pozivati se na odredbe etičkog kodeksa psihologa.

U suvremenoj psihologiji tradicionalna psihologija nema svoje značenje, osim što radi lakše komunikacije znanstvenih spoznaja sa korisnicima tih spoznaja psiholozi ponekad koriste njene termine. U novije vrijeme se pojavljuje mišljenje da bi psiholozima bilo korisno u svome radu oslanjati se na narodne običaje i “narodnu mudrost” pri pomaganju ljudima, posebno u nevolji budući da se tisućgodišnje ljudsko iskustvo sublimiralo u običajima kao generalizacija brojnih pojedinačnih iskustava. Primjerice, običaji vezani za proces tugovanja nakon gubitka bliske osobe su takvi da će onaj koji se tih običaja pridržava taj proces lakše prebroditi.

Međutim, za psihologa je upotreba laičke terminologije i “narodnih mudrosti” samo metaforički govor za “široku publiku”, koji se ne koristi u znanstvenim radovima. Tako će, na primjer, psiholog koristiti laički termin “prisebnost duha” da bi publici približio znanstveni pojam “osjećaj kontrole nad situacijom”. Da je potrebno razlikovati znanstvenu spoznaju od narodne mudrosti, ukazuje i činjenica da su mnoge od tih mudrosti otjelovljene u izrekama koje su kontradiktorne. Na primjer, narodna poslovica “Tko rano rani dvije sreće grabi” u suprotnosti je sa hedonističkom poslovicom “U se, na se i poda se!”.

Pseudopsihologija ili filozofska, spekulativna, salonska, foteljska (engl: armchair) ili proizvoljna psihologija na žalost ima dugu tradiciju. Pojavljuje se pod okriljem različitih novih vjerovanja, ideologija, filozofija, a dnevno je prisutna u horoskopima, proricanju..., koji se izdanci pseudopsihologije zasnivaju na Barnumovom efektu odn. na konstatiranju notornih činjenica.

Osim što je spekulativna, odn. takva da se o njenim konstatacijama i “objašnjenjima” može neograničeno raspravljati, ona je i duhoznanstvena. Naime, kao što se svi oblici zdravorazumske spoznaje zasnivaju na formuli “izmisli pa vjeruj”, tako se u tradicionalnoj filozofskoj psihologiji, koja je bila pod utjecajem kršćanstva, izmislio pojam “duševnih sposobnosti ili “duševnih moći”, koji je kao supraordinirani pojam sadržavao sve različite psihološke fenomene, bez obzira da li oni realno postoje ili ne. Centralna doktrina tog pristupa psihološkim fenomenima je slijedeća: budući da postoje različite sposobnosti ili moći duše, duša ulazi u svaku aktivnost čovjeka, pa je duševna moć zapravo sposobnost duše za obavljanje određenih vrsta aktivnosti.

Ostatak duhoznanstvene terminologije imamo u laičkom pojmu “duševnih sposobnosti”, kojeg koriste mnogi stručnjaci nepsiholozi iz drugih područja znanosti, psihološki needucirani. Taj je pojam zamijenjen jednako spekulativnim pojmovima “mentalne sposobnosti” i “intelektualne

47

sposobnosti”. Kasnije je pojam sužen na “kognitivne sposobnosti”, koje su uključivale senzorne i “više kognitivne sposobnosti”, kao što su inteligencija, mišljenje i upotreba jezika, da bi se za potonje sposobnosti postepeno utvrdio primjereni naziv: “simboličke sposobnosti”. Taj naziv se odnosi na one sposobnosti koje su pretpostavka procesiranja simboličke građe, koja se sastoji od znakova koji imaju funkciju reprezentacije (kao primjer simboličke građe mogu se uzeti slova - grafemi koja su znakovi koji reprezentiraju foneme).

Navedeni pristup, po kojemu čovjek ima dušu, iz koje se deriviraju različite psihološke aktivnosti, prisutan je kod laičkog čovjeka i danas i onemogućava mu da sagledava svoju situaciju i rješava svoje probleme koristeći znanstvene spoznaje psihologije. Zato se može ukazati da je kao što je Newton upozorio: “Fiziko, čuvaj se metafizike!”, opravdano je upozoriti: “Psihologijo, čuvaj se pseudopsihologije!”.

48

3. VARIJABLE U PSIHOLOGIJI

3.1. Definicija i vrste varijabli u psihologijiVarijabla je veličina koja se može mijenjati odn. koja može poprimiti barem dvije ili više vrijednosti. Varijable su najčešće realno postojeći entiteti ili osobine, koje imaju barem dvije vrijednosti u istoj dimenziji. Na primjer, čovjek je varijabla koji u dimenziji “spol” ima dvije vrijednosti (uvjetno rečeno): muški i ženski. Varijable se označuju simbolima koji mogu predstavljati bilo koji element skupa (domene, opsega) varijacija. Opozicija varijabli je konstanta, koja se definira kao ona veličina koja uvijek ima samo jednu vrijednost.

Varijable se dijele:(a) prema manipulaciji:

zavisna varijabla (ZV) je ona varijabla koja se opaža i/ili mjeri, kojom se ne manipulira,

nezavisna varijabla (NZV) je ona varijabla kojom se manipulira, koje značenje nezavisna varijabla ima osim kod eksperimenta i pri bivarijantnim i multivarijantnim istraživanjima unutar paradigme mjerenja; NZVom se varira najčešće kvantitativno, a ponekad i kvalitativno.

pri čemu je cilj svakog istraživanja provjeriti utjecaj nezavisne varijable na varijablu na koju nezavisna varijabla djeluje, koju nazivamo zavisna varijabla. Na primjer, ako se pitamo postoji li razlika u intelektualnoj razvijenosti muškaraca i žena, NZV je spol ispitanika a ZV je njihov intelektualni status, ili ako se pitamo da li brzina jednostavne psihomotorne reakcije ovisi o intenzitetu podražaja, NZV je intenzitet podražaja, a ZV je brzina reakcije.

(b) prema kontinuiranosti: kontinuirana (dimenzionalna) varijabla je takva varijabla koja može

poprimiti bilo koju vrijednost u nekom intervalu; kontinuitet unutar intervala omogućuje teorijski beskonačno precizno mjerenje i iskaz mjerenja sa decimalnim brojevima sa neograničenim brojem decimala, ovisno o točnosti mjerenja instrumenta, npr. visina, težina,

diskontinuirana (diskretna) varijabla je takva varijabla koja poprima samo neke vrijednosti unutar nekog intervala, pa se mogu identificirati diskretne kategorije između kojih u određenim razmacima postoji prekid odn. diskontinuitet, npr. diskontinuirana je ona varijabla koja može poprimati samo cjelobrojne vrijednosti, koji slučaj je najizraženiji kod varijable “broj ispitanika”.

Diskontinuirane varijable mogu biti dihotomne (prirodna podijeljene u dvije kategorije, npr. muški spol - ženski spol) ili dihotomizirane (umjetno podijeljene u dvije kategorije, npr. mladi - stari), trihotomne ili trihotomizirane itd.

(c) prema prirodi: kvalitativna varijabla, koja varira u vrsti ili frekvenciji javljanja, koja se

mjeri na nominalnoj ili na ordinalnoj skali podrazumijeva se da nije kontinuirana nego diskretna,

kvantitativna varijabla, koja varira u intenzitetu ili količini, mjeri se na intervalnoj ili na omjernoj skali i podrazumijeva se da je kontinuirana: može imati bilo koju vrijednost na mjernoj skali.

49

(d) prema načinu registriranja: mjerene varijable, su one varijable koje se utvrđuju mjernim

instrumentima, a iskazuju se sa mjernom jedinicom, brojene varijable, su one varijable koje se utvrđuju brojanjem pojavljivanja

neke pojave (npr. broj pogrešaka, broj riješenih zadataka, broj pojavljivanja nekog ponašanja odn. broj reakcija određene vrste), iskazuju se kao broj slučajeva u pojedinoj kategoriji klasifikacije.

Uočava se da su kvalitativne varijable diskontinuirane i brojene, a kvalitativne kontinuirane i mjerene.

3.2. Zavisna varijabla (ZV) i nezavisna varijabla (NZV)Zavisna varijabla (kriterijska varijabla) je ona varijabla odn. fenomen koji je predmet istraživanja i koji se u istraživanju registrira (opaža ili mjeri).

Zavisna varijabla može biti: vrijeme trajanja nekog ponašanja i/ili procesiranja, npr. vrijeme

reakcije, vrijeme trajanja uratka (pod pretpostavkom da je efikasnost obrnuto proporcionalna vremenu uratka), vrijeme rješavanja nekog zadatka ili problema, brzina učenja besmislenih slogova,

broj točnih ili broj netočnih reakcija, npr. broj pogrešnih detekcija podražaja u psihofizičkim istraživanjima, broj pogrešaka u učenju prolaza kroz labirint, broj točno riješenih zadataka u testu inteligencije, broj naučenih besmislenih slogova

intenzitet neke reakcije, npr. intenzitet stiska, pri ispitivanju utječe li natjecanje (homokompeticija i heterokompeticija) na izdržljivost u tjelesnom naporu,

broj (frekvencija, čestina pojavljivanja) reakcija (odgovora, definiranih jedinica manifestnog ponašanja) iste vrste odn. broj hotimičnih ili nehotimičnih reakcija, npr. (a) pri ispitivanju rezervoara slobodnih asocijacija (pitanjem: napiši sve ptice koje ti padne napamet!), (b) kod primjene upitnika ličnosti se broje odgovori koji ukazuju na određene crte ličnosti, pod pretpostavkom da više reakcija iste vrste ukazuje na veću razvijenost psihološke varijable koja se ispituje (c) pri ispitivanju načina pretraživanja vizualnog podražaja snimaju se i broje pokreti očiju određene vrste.

učinci odn. uradci složenijih aktivnosti, npr. vještina crtanja, vještina tipkanja,

organske promjene kao izraz psihonervnih aktivnosti, npr. promjene u žlijezdama (znojenje - mjeri se EDR, slinjenje - mjeri se količina salivacije), promjena sastava tjelesnih tekućina, promjene bioelektrične aktivnosti mozga kao pokazatelji razine aktivacije,

ishodi djelovanja NZV: promjena stava, kvantitet i kvalitet naučenog,pri čemu se postavlja pitanje atomiziranja varijable: do kojeg jediničnog ili najmanjeg akta ponašanja ili procesiranja treba ići.

ZV se bira na osnovu zadanog problema, a dobro je izabrana ako ima slijedeće atribute: simptomatski valjana za predmet istraživanja, odn. takav akt

ponašanja ili aspekt procesiranja koji predstavlja simptom odn. ukazuje na onaj psihički fenomen koji je predmet istraživanja. Na primjer, istražujemo li

50

dosadu, s pravom se pitamo koje od dva ponašanja, zijevanje ili motorni nemir bolje ukazuju na stupanj dosade. No kako ćemo znati da je izabrana ZV valjana za naš predmet istraživanja?. Za to postoje dva kriterija:

(a) normalnost distribucije rezultata. Na primjer, ako se iz populacije od 2000 studentica Filozofskog fakulteta izabere uzorak od 200 studentica, izmjeri se njihova visina i napravi se distribucija rezultata, ukoliko je normalna, to za većinu varijabli (posebice antropoloških) upućuje na valjanost mjerenja. No oblik distribucije je grubi, približni pokazatelj valjanosti mjerenja, i to u slučaju kada imamo veći broj ispitanika. Zato kada imamo mali broj ispitanika, distribucija njihovih rezultata neće nam pokazati valjanost mjerenja.

(b) usklađenost rezultata sa već od prije poznatim odnosima nekih NZV i ZV (pri čemu cilj našeg istraživanja nije utvrđivanje tih odnosa). Tako, primjerice, ukoliko prilikom ispitivanja utjecaja fenamina (NZV) na snagu stiska ruke (ZV) pokaže da je prosječni stisak ruke studentica jači od prosječnog stiska ruke studenata (čije razlikovanje nije predmet našeg istraživanja), to je indikator da mjerenje koje se provodi nije valjano. Na taj način su nam postignuti rezultati poslužili kao indikator valjanosti mjerenja kriterijske varijable.

Na primjer, mjerimo li vrijeme reakcije ispitanika ovisno o intenzitetu podražaja, očekujemo krivulju koja će koja će u početku brzo padati, a potom se kod viših intenziteta podražaja stabilizirati na način da za više intenzitete dobijemo pravac paralelan s apscisom. Taj intenzitet kod kojeg se krivulja stabilizira razlikuje od ispitanika do ispitanika, i ukazuje nam na individualne razlike među ispitanicima i vrijedi kako za neuvježbane, tako i za uvježbane ispitanike. Kada krivulja opada, to znači da na rezultate djeluju osim predmeta mjerenja još samo nesistematski varijabilni faktori, pri čemu je prosječna vrijednost djelovanja tih faktora jednaka nuli. Ukoliko sa intenzitetom podražaja krivulja počne rasti, to je posljedica ili umora ili nekog drugog sistematskog faktora koji stalno u jednom smjeru ometa ispitanika (npr. pojava šuma). Zato je potrebno rezultate elaborirati čim ih dobijemo odn. provjeriti da li su u skladu sa poznatim odnosima, a ako nisu treba utvrditi zašto nisu.

objektivno opažljiva ili pouzdano mjerljiva, a to su tipovi varijabli koji su prije navedeni. Pouzdanost u ovom kontekstu znači da je izabrana varijabla konstantna u vremenu. Na primjer, ako se na nekom ispitaniku primjeni test inteligencije (ZV = inteligencija, NZV = učinak u testu) i nakon mjesec dana se ponovo na tom istom ispitaniku primijeni isti test, očekujemo, da se, ukoliko je ZV stabilna u vremenu da se ti rezultati značajno ne promijene Ovdje se polazi od osnovne pretpostavke svakog mjerenja da je predmet mjerenja (olina) uvijek isti, te da mjernim instrumentom ne možemo uvijek očitavati potpuno iste rezultate zbog raznih pogrešaka u postupku mjerenja (a ne zbog promjene u olini), inače mjerenje nema smisla. Pritom treba imati u vidu da oba mjerenja provedemo u istim uvjetima i da uzmemo u obzir druge NZV koje mogu utjecati na ZV prilikom drugog mjerenja, npr. kod mjerenja inteligencije veliku ulogu ima promjena dobi ispitanika i psihofizičko stanje ispitanika. Pitanje pouzdanosti ZV postaje problem kod

51

onih varijabli koje su relativno trajne (npr. stavovi) ili se neprestano mijenjaju (npr. znanje),

jasno i jednoznačno definirana operacionim terminima, odn. onako kako se varijabla upotrebljava u eksperimentu; npr. želimo li utvrditi utjecaj gladi (NZV) na pokretljivost štakora (ZV) onda pokretljivost štakora definiramo kao broj krupnih motornih pokreta u jedinici vremena. Operaciono definiranje važno je zbog mogućnosti ponavljanja istraživanja čime se znanost osigurava od prihvaćanja netočnih interpretacije nalaza s obzirom na fenomen koji se istražuje.

Nezavisna varijabla (NZV, prediktorska varijabla, eksperimentalna varijabla) je ona varijabla koja se u istraživanje odn. eksperiment namjerno unosi i/ili se namjerno mijenja u toku eksperimenta da bi se provjerilo utječe li NZV na zavisnu varijablu ili ne i kako utječe, što je osnovni cilj svakog eksperimenta. NZV je ona varijabla čije nas djelovanje na ZV zanima i eksplicitno ili implicitno je sadržana u formuliranom problemu i u iz problema izvedenoj hipotezi.

Naziva se nezavisnom jer je eksperimentator u eksperimentu mijenja nezavisno od drugih varijabli, koje potencijalno mogu biti nezavisne varijable. Naime, u eksperimentu je potrebno varirati jednu po jednu nezavisnu varijablu jer jedino kada u mnoštvu podražaja koji djeluju na ispitanika samo jedan varira mogu promjene u zavisnoj varijabli ukazati na djelovanje namjerno mijenjane nezavisne varijable. Zato se u standardnom psihologijskom pokusu manipulira samo s jednom nezavisnom varijablom.

NZV je zapravo, svaki faktor koji utječe na ponašanje i procesiranje informacija, pa NZV može biti bilo koji fizikalni proces (npr. buka), neka namjerno uvjetovana aktivnost (npr. dinamički rad), tjelesne (antopometrijske, fiziološke) osobine ispitanika, socijalni uvjeti i utjecaji (aktualni ili povijesni).

NZV može kao varijabla biti: kvalitativna kategorijalna diskretna varijabla koju čine najmanje dva

(dihotomna varijabla) ili više kvalitativno različita stanja, susreće se kod eksperimenata faktorijalnog tipa kod kojih se registrira ZV jednom uz prisustvo, a drugi puta uz odsustvo NZV. Kada NZV čine dvije kvalitativno različite situacije, kvalitete koje predstavljaju NZV moraju biti najbolje od svoje vrste, odn. treba u istraživanju ostvariti dovoljnu razliku između dviju takvih situacija da eventualno djelovanje NZV dođe do izražaja. na primjer pri istraživanju koje nastoji odgovoriti na problem “koji je od dva načina poučavanja (A) verbalno izlaganje ili (B) vizualno izlaganje uspješniji pri stjecanju određenog znanja?” jedino ukoliko je organizacija situacije A i situacije B najbolja koja se može postići, dobiveni rezultati dopuštaju neku generalizaciju.,

kvantitativna dimenzionalna kontinuirana: graduirana varijabla, koja se upotrebljava kod funkcionalnih eksperimenata; u nacrtu istraživanja treba predvidjeti raspon, broj i raspored intenziteta NZV, koji će se upotrijebiti. na primjer, pri ispitivanju utjecaja intenziteta svjetlosti podražaja na vrijeme reakcije treba uzeti dovoljan raspon podražaja odn. dovoljan broj jakih, srednjih i slabih intenziteta svjetlosti.

52

NZV se bira na osnovu od prije poznatih istraživanja iz literature, na osnovi iskustva istraživača i na osnovu orijentacijskih predpokusa, a dobro je izabrana ako ima slijedeće atribute: prikladna za testiranje određene hipoteze, odn.: (a) prikladna za

manipuliranje i (b) primjerena po rasponu i intenzitetu predmetu istraživanja (zavisnoj varijabli),

nezavisna: NZV treba biti takva varijabla, da je možemo izolirano mijenjati (jedinu varirati) u odnosu na druge potencijalno upotrebljive NZV; dakle, nije uputno koristiti one NZV koje tokom eksperimenta utječu jedna na drugu (posebno kada želimo ispitati interakcijski efekt više NZV na ZV); na primjer, želimo li ispitati utjecaj broja podraživanja na vrijeme jednostavne senzomotorne reakcije na svjetlosni podražaj, a da pritom ne promatramo odvojeno utjecaj dviju NZV: umora i utjecaj vježbe, možemo neopravdano dobiti linearni odnos koji prikazuje slika 4.

53

Slika 4.: Kombinirani utjecaj umora i vježbe na vrijeme jednostavne senzomotorne reakcije.

jasno i jednoznačno definirana operacionim terminima, odn. onako kako se varijabla upotrebljava u eksperimentu; npr. želimo li utvrditi utjecaj gladi (NZV) na pokretljivost štakora (ZV) onda glad štakora definiramo kao stanje organizma izazvano deprivacijom od hrane različitog trajanja.

Izoliranje i operacionaliziranje NZV predstavlja teškoću jer u pravilu treba manipulirati samo jednim kvalitativnim ili kvantitativnim atributom podražaja, a nema tako jednostavnog podražaja koji nema više od jednog atributa i ti su atributi uvijek u manjoj ili većoj međusobnoj ovisnosti. Na primjer, u nekom psihofizičkom ispitivanju zanimat će nas samo intenzitet, ali ne i kvalitet (boja) svjetlosnog podražaja.

Za razliku od zavisne varijable, koja je u pravilu samo jedna, nezavisnih varijabli u istom istraživanju može biti više. Na primjer, to je slučaj kada želimo ispitati utjecaj dobi procjenjivača (NZV1) i spola procjenjivača (NZV2) na spolne stereotipe (ZV). To je slučaj kako u eksperimentalnim nacrtima istraživanja tako i u korelacijskim nacrtima multiple regresijske analize u kojima imamo više nezavisnih (prediktorskih) varijabli i jednu zavisnu varijablu (kriterijsku varijablu). Rjeđi je slučaj da imamo jednu NZV (npr. ista emocijama zasićena podražajna situacija), za koju želimo ispitati kako djeluje na više zavisnih varijabli (npr. disanje, rad srca, električna vodljivost kože).

Operaciono definiranje ZV i NZV nije tako jednostavno kako se na prvi pogled čini. Na primjer, istražujemo li vrijeme jednostavne senzomotorne reakcije odn. brzinu reagiranja znamo da se ta zavisna varijabla definira kao “vrijeme od zadavanja nekog unaprijed zadanog jednostavnog podražaja do trenutka reagiranja ispitanika dogovorenom unaprijed poznatom reakcijom”. No to nam nije dovoljno za operacionalizaciju ZV i NZV u istraživanju koje želimo provesti, pa se postavljaju brojna pitanja: (a) hoćemo li mjeriti vrijeme reakcije na vidne, slušne ili dodirne podražaje (pitanje relevantno za operacionalizaciju NZV)?, (b) hoćemo li kao akt ponašanja koristiti pokret kažiprsta, pokret srednjeg prsta, pokret cijele ruke ili reakcija ispitanika može biti i glasom (pitanje relevantno za operacionalizaciju ZV)? (c) je li konstrukt vremena reakcije valjani indikator konstrukta inteligencije (pitanje relevantno za simptomatsku valjanost ZV)? itd.

54

VR

broj podraživanja

umor

vježba

kombinirani utjecaj umora i vježbe

3.3. Hipotetički konstrukti (HK) i intervenirajuće varijable (IV)Bihevioristički S-R pristup / paradigma varijable koje služe za objašnjavanje ponašanja dijeli na opservabilne: S-varijable, koje su antecedentni uvjeti koji dovode do nekog ponašanja,

npr. sati deprivacije od hrane, R-varijable, koje su konzekventni uvjeti do kojih dolazi uz antecedentne

uvjete, a najčešće je to neko ponašanje,kojim varijbalama neobihevioristički S-O-R pristup / paradigma dodaje i neopservabilne: O-varijable, koje su “unutrašnji organizmički uvjeti” koji hipotetski

objašnjavaju što se zbiva između antecedentnih i konzekventnih uvjeta odn. “interveniraju između njih” i odnose se na kompleksne reakcije biokemijskog karaktera koje nisu direktno opservabilne.

O-varijable se nazivaju hipotetički konstrukti i intervenirajuće varijable (potonje prvi navodi THORNDIKE, 1936), koji su vrlo često bazični termini u psihologiji (npr. inteligencija, pamćenje, mišljenje, emocije, motivacija, osobine ličnosti). Na primjer, motivacija je organizmički konstrukt o čijoj se prirodi zaključuje na osnovu ispitivanja odnosa opservabilnih S i R varijabli.

U psihologiji se, dakle, ne mogu koristiti isključivo varijable koje su operaciono definirane, već se koriste i:

(1) Hipotetički konstrukti (postulirani konstrukti, HK) su imena za hipotetičke procese ili pojave koji ne korespondiraju objektivnoj stvarnosti, ne mogu se neposredno opažati ili mjeriti, već su samo pojmovne (umne, misaone) tvorevine, kojima se objašnjavaju neki opreraciono definirani pojmovi odn. varijable, npr. promjene u ponašanju. Na primjer, HULL (1953) daje slijedeću neobiheviorističku definiciju učenja: “učenje je povećanje ekscitatornog potencijala neke navike”, u kojoj definiciji je “ekscitatorni potencijal” hipotetički konstrukt, koji se ne može neposredno opažati ili mjeriti.

Hipotetički konstrukt mora zadovoljavati 2 uvjeta da bi bio upotrebljiv i prihvatljiv u tumačenju neke promjene ili događaja: HK je teorijski termin koji je povezan s pojavama koje se mogu

operaciono definirati, odn. ne smije se zasnivati na varijablama koje počivaju na dubioznim pretpostavkama,

HK ima šire značenje i primjenu od operacionih definicija i stoga se ne može potpuno reducirati na skup operacionih definicija ZV i NZV. Taj “višak značenja” ima hipotetski karakter jer izražava hipoteze o fiziološkoj podlozi nekog psihološkog procesa.

(2) Intervenirajuće varijable (posredujuće varijable, međuvarijable, IV) su varijable kojima se povezuje jedna ili više operaciono definiranih NZV i s jednom operaciono definiranom ZV. One se, za razliku od HK mogu svesti na skup operacionih definicija S i R varijabli i tada tumače ponašanje (konzekvent) kao rezultat određenih vanjskih uvjeta (antecendenata). Na primjer, varijabla navike, kao IV se definira kao “promjena ponašanja (op.: konzekvent) nakon višestrukog učenja (op.: antecedent)

55

S druge strane, IV se mogu “zagaditi” hipotetičkim konstruktima. Na primjer, u Hullovoj teoriji učenja IV “snaga navike” koja se definira kao “vjerojatnost odgovora određene veličine (intenziteta, jakosti)”, u svojoj definiciji ima varijablu “jačina odgovora”, koja se operaciono definira kao promjena veličine odgovora koja se promjena može objektivno registrirati. Ako pojmu “jačina odgovora” dodamo pojam o kojemu se ne može zaključivati na osnovu objektivnih podataka IV postaje HK. Možemo, na primjer reći da je jačina odgovora konačno određena “neuralnim tragom u mozgu kojeg čini specifična konfiguracija proteinskih molekula na membranama neurona”.

Navedena varijabla je HK jer je nemamo mogućnosti direktno ili indirektno objektivno registrirati, ali može imati značenje u interpretaciji rezultata nekog istraživanja. Naime, tokom daljnjeg razvoja istraživanja postulirani hipotetički konstrukti mogu postepeno poprimiti karakter intervenirajućih varijabli, a intervenirajuće varijable operaciono definiranih pojmova, pa je time od “izmišljene varijable” postala “objektivna varijabla”.

3.4. Formuliranje problema i hipoteza o odnosu ZV i NZVSvako istraživanje započinje problemom odn. njegovim postavljanjem. Problem je, laički rečeno, određeno pitanje koje postavljamo o nedovoljno poznatom i jasnom odn. pitanje na koje ne možemo neposredno dati (jer ne znamo) pouzdan odgovor. McGUIGAN (1993) opravdano kaže da se problem javlja kada znamo dovoljno da možemo zaključiti da postoji nešto što ne znamo. Zato više znanja koje posjeduje civilizacija znači i više novih problema pa razvoj znanosti ne podrazumijeva smanjivanje broja problema kojima se bavi, već naprotiv - njihovo povećanje. Općenito je broj problema kojima se znanost bavi u funkciji razvoja znanosti.

Izvori problema za laika su: život sa mnoštvom “otvorenih pitanja” odn. neuravnoteženih situacija

koje treba uravnotežiti, slučajna opažanja svakodnevnog života odn. različitih događaja koji nas

potiču na razmišljanje o njihovim vezama i uzrocimai u tom slučaju problem se pojavljuje spontano.

Slijedeća su pitanja koja su izvori problema za znanstvenika: relevantna pitanja, koja nemaju odgovor u svakodnevnom iskustvu odn.

na koja nije moguće odgovoriti na drugačiji način osim znanstvenom metodologijom (npr.: kako uzimanje farmakoloških sredstava utječe na fizički i mentalni radni učinak, je li se primjenom perceptivnog testa može utvrditi postojanje fizičkih traumi mozga, kakva je efektivnost psihoterapije u tretmanu neuroza),

praktična pitanja su konkretna pitanja čiji odgovori imaju praktičnu primjenu,

kontradiktorni ili nekonzistentni - neuravnoteženi rezultati više različitih istraživanja. Čak i okvirima vlastitih skromnih znanja možemo utvrditi da se ta znanja međusobno ne slažu.,

činjenice ili podaci koji egzistiraju u formi nedovoljno objašnjenih informacija, što je slučaj kada se postojeća objašnjenja revaloriziraju u svjetlu novih činjenica i podataka. U psihologiji su to primjerice činjenice i podaci koji se odnose na strukturu sposobnosti ili na strukturu ličnosti.

56

praznina u znanju i/ili u istraživanjima, odn. uočena su nedovoljno istražena područja, zbog čega se od istraživača očekuje adekvatno poznavanje nalaza istraživanja srodnih problema, što zahtijeva sistematično praćenje i proučavanje stručne literature iz određenog područja,

metodološki problematično istražena područja u koje se uvodi poboljšana u pravilu suvremenija i savršenija metodologija istraživanja ili se kritizira primijenjena metodologija odn. opravdanost ili preciznije: valjanost zaključaka koji su dobiveni na podacima dobivenim tom metodologijom,

i u tom slučaju problem je rezultat sistematskog planiranja u okvirima institucionalizirane znanosti.

Nadalje, za razliku od laika, znanstvenik je treniran da koristeći vlastito znanje i uvid u literaturu jasnije postavlja probleme nego laik. Problem koji će se podvrgnuti ispitivanju treba formulirati tako da se jasno i jednoznačno iskaže što će se istraživati i u kojem opsegu i kojom egzaktnom metodologijom. Znanstvenik se, nadalje ne zaustavlja na problemima čiji ga odgovori osobno i trenutno zadovoljavaju, nego traži problem čiji odgovor može i dokazati, tako da taj odgovor ima općenitu, a ne samo individualnu vrijednost.

Znanost se bavi samo rješivim problemima, a rješiv je samo onaj problem čija se tentativna solucija može empirijski testirati. Četiri su tipa za svaku znanost nerješivih problema, prema McGUIGAN (1993): nestrukturirani problemi, koji se izražavaju općenitim pitanjima tipa

“zašto ljudi ratuju?” problemi u kojima su varijable definirane neadekvatnim

definicijama, dakle definicijama koje nisu operacionalne, problemi kod kojih postoje poteškoće ili nemogućnost pribavljanja

relevantnih podataka o pojavi koja je predmet istraživanja, što je redovito slučaj uslijed: (a) nesavršenosti metodologije odn. instrumenata opažanja ili mjerenja (na primjer, ne možemo odgovoriti na pitanje “da li postoji bog?” jer nemamo metodologiju kojom bi odgovorili na to pitanja, pa ono ostaje izvan dohvata znanosti), (b) interferencije opažanja ili mjerenja sa pojavom koja je predmet istraživanja i (c) postojeće znanje nije dovoljno ili nije dovoljno sistematizirano da bi omogućilo adekvatno rješavanje problema,

“circulus vitiosus” problemi, kod kojih odgovor ovisi o pitanju, a pitanje o odgovoru, koji tip problema ilustrira primjer ispitivanja sličnosti jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca. Prije nego što su postojali egzaktni testovi za njihovu klasifikaciju, istraživači su određivali njihovu pripadnost jednoj ili drugoj kategoriji na osnovi sličnosti i razlika koje su opažali da postoje među blizancima: međusobno sličniji parovi proglašavani su jednojajčanim, a manje slični dvojajčanim. Nakon toga je istraživano jesu li jednojajčani blizanci međusobno sličniji nego što su dvojajčani, i nalazi su suglasno pokazali da su jednojajčani blizanci međusobno sličniji nego što su dvojajčani.

Problem treba ako je ikako moguće postaviti odn. formulirati što jednostavnije, konkretnije, preciznije, preporučljivo u obliku jednog pitanja. Uz malo truda uvijek se može doći do pojmovne općenite razine na kojoj je moguće postaviti samo jedno pitanje. Ako se problem formulira kroz više pitanja, potrebno je paziti da se u formulacije ne uvedu hipoteze i da se

57

ne opterete detaljima koji spadaju u nacrt istraživanja, statistički postupak za analizu dobivenih podataka i sl.

Hipoteza proizlazi iz problema i definira se kao “tentativna - provizorna solucija problema u vidu pretpostavke” ili još određenije kao “pretpostavka o postojanju relacije između varijabli koja je tvrdnja pretpostavljeni odn. provizorni i samo jedan od mogućih odnosa među varijablama odn. odgovora na problem koji je moguće provjeriti” odn. kojeg dalje istraživanje treba potvrditi ili odbaciti. Iz navedenog proizlazi da je u hipotezi potrebno navesti pretpostavljeni odnos među varijabli i njihovu operacionalnu definiciju. U vezi s jednim problemom ne mora biti postavljena samo jedna hipoteza, već mogu biti postavljene dvije ili više hipoteza.

Hipoteza je ispravno formulirana i provjerljiva: ako je moguće odrediti je li ona točna ili pogrešna odn. ako je moguće

staviti u odnos empirijske varijable koje su u njoj sadržane, što omogućava relaciona propozicija u formi “ako - onda”,

ako je moguće odrediti stupanj njene vjerojatnosti, odn. stupanj njene točnosti ili netočnosti.

Hipoteza koju iznosi istraživač ne mora biti jedini mogući odgovor na problem, ali u jednom istraživanju se provjerava u pravilu samo jedna hipoteza. Rjeđe se nizom sukcesivnih istraživanja provjerava niz hipoteza koje su logički povezane odn. slijede iz prethodnih istraživanja u nizu.

Hipoteza se može iskazati u dva oblika: direktivna afirmativna hipoteza: tvrdnja o vrsti i smjeru povezanosti

između varijabli, npr.: “inteligentnija djeca su neurotičnija od manje inteligentne” ili: “viši ljudi brže reagiraju od nižih”,

nul - hipoteza: tvrdnja o postojanju povezanosti između varijabli koja je postavljena u indiferentnom ili negacijskom obliku, npr.: “između inteligencije i neurotizma kod djece nema povezanosti” ili: “ nema povezanosti tjelesnog stasa (visine) i brzine reakcije”,

a radi slijedeća dva formalna zahtjeva koristi se u pravilu potonji oblik formuliranja hipoteze: radi statističke obrade, koja zahtijeva baratanje nul-hipotezama.

Statističkim testom utvrđuje se vjerojatnost ostajanja pri ili odbacivanja nul-hipoteze. Ukoliko je veća vjerojatnost direktivne hipoteze, odbacit ćemo nul-hipotezu, a vrijedi i obratno: ako je veća vjerojatnost da je nul-hipoteza točna a manja vjerojatnost da je direktivna hipoteza točna, nul-hipotezu ne odbacujemo.

radi kontrole osobnog stava istraživača pri interpretaciji nalaza odn. nepristranosti istraživača i ispitanika. Uobičajeno je da je da je hipoteza koja se koristi u nacrtu istraživanja sve dok ne potvrdimo njenu ispravnost ili utvrdimo njenu neispravnost i odbacimo je upravo nul-hipoteza. Sličan je pristup i u pravosuđu, u kojemu je optuženik kriv jedino ukoliko postoji čvrst dokaz njegove krivice, na osnovu kojeg se proglašava krivim. Do tog trenutka se sve tvrdnje o krivnji ili ne-krivnji smatraju nedozvoljenim spekulacijama, koje mogu nepovoljno utjecati na postupak suđenja.

58

Na osnovu postavljenih problema i utvrđenih hipoteza formulira se cilj istraživanja i razrađuje se nacrt istraživanja nakon kojeg slijedi provođenje istraživanja, obrada podataka, generalizacija nalaza i odgovor na postavljeni problem, čime je tijek znanstvenog istraživanja zatvorio jedan puni ciklus (slika 5.). Nakon tako zatvorenog ciklusa otvara se novi.

59

Slika 5.: Jedan ciklus znanstvenog istraživanja.

O postavljenoj hipotezi ovisit će nacrt i organizacija istraživanja. Na primjer, o hipotezi kako fenamin utječe na radnu sposobnost odn. da li djeluje na brzinu ili na izdržljivost ispitanika ovisit će da li će zadatak ispitanika biti da trče na određenu udaljenost pri čemu se mjeri tko će prije stići ili će se mjeriti najveća duljina trajanja trčanja do iscrpljivanja organizma.

3.5. Nacrti istraživanja odnosa između ZV i NZVNacrt istraživanja čine planirani postupci i procedure pri provođenju istraživanja koje istraživač treba sprovesti da bi empirijski došao do odgovora na postavljeni problem i hipotezu.

Nacrtom istraživanja se u fazi planiranja definira: vrsta ispitanika (dob, spol), uzorak ispitanika (vrsta, broj uzoraka, način regrutiranja - izbora ispitanika u

uzorke), tretman ispitanika (uputa, familijarizacija, predeksperimentalni intervju,

postek-sperimantalni intervju), način primjene NZV (faktorijalni, funkcionalni, multivarijantni tip

eksperimentalnog istraživanja), postupak mjerenja (način mjerenja, broj mjerenja, vremenski raspored

mjerenja, ponavljanje mjerenja na istim ispitanicima), kontrola relevantnih faktora, ukoliko se ne mogu eliminirati, tretman podataka (protokoli za unos podataka, način obrade podataka).

Slijedeći su nacrti istraživanja u psihologiji (slika 6.):

Slika 6.: Nacrti istraživanja u psihologiji.

60

nacrti istraživanja u psihologiji

PROBLEM

korelacijski nacrti istraživanja:

jednostavna regresijska analiza

složena regresijska analiza

faktorska analiza

GENERALIZACIJA NALAZA I

ODGOVOR NA PROBLEM

kvazieksperimentalninacrti istraživanja:

jednokratno opažanje / mjerenje na jednoj skupini

dvokratno “prije - poslije” opažanje / mjerenje na jednoj skupini

jednokratno opažanje / mje-renje s jednom eksperimen-talnom i jednom kontrolnom

PROVEDBAISTRAŽIVANJ

A

eksperimentalninacrti istraživanja:

dvokratno “prije - poslije” opažanje / mjerenje s jed-nom eksperimentalnom i jednom kontrolnom skupinom

Solomonov nacrt

HIPOTEZA

OBRADA PODATAKA

NACRT ISTRAŽIVANJA

(A) Korelacijski nacrti istraživanja koriste podatke sakupljene sustavnim opažanjem i mjerenjem (testovima, upitnicima) različitih varijabli na istim ispitanicima.

Pomoću njih se utvrđuje: nacrtom jednostavne regresijske analize: postoji li kovarijacijska

povezanost među varijablama i kolika je njena veličina, u kojem nema ZV i NZV,

nacrtom složene regresijske analize: postupak predviđanja jedne (kriterijske, zavisne) varijable iz dvije ili više drugih (prediktorskih, nezavisnih) varijabli,

nacrtom faktorske analize: na osnovu interkorelacija između velikog broja (manifestnih) varijabli pronađu faktori (latentne varijable) koje su u njihovoj osnovi na koje ukazuju varijable koje su visoko međusobno korelirane, na koji način se, zapravo, utvrđuju strukturalna svojstva skupa varijabli, pri čemu nema ZV i NZV.

Korelacijski nacrti istraživanja imaju dvije značajne prednosti nad ostalim nacrtima: ekonomičnost: omogućuju sakupljanje velikog broja podataka na velikom

broju ispitanika, upotrebljivi kada eksperimentalni pristup nije moguće koristiti zbog

potencijalno neetične eksperimentalne manipulacije NZV, npr. pri istraživanju kako socijalno siromašna okolina (odnosi u familiji, prenapučenost) utječu na razvoj djeteta,

a osnovna slabost što ne omogućuje kauzalnu analizu intenziteta i smjera odnosa među varijablama iz dva razloga: kovarijacijska povezanost se može interpretirati kao kauzalnost u

dva smjera, kao što je to npr. sa utvrđenom visokom korelacijom između produktivnosti i demokratskog stila rukovođenja,

kovarijacijska povezanost dvije varijable je rezultat kovariranja obiju varijabli sa nekom trećom varijablom, a ne njihove kauzalne povezanosti.

(B) Kvazieksperimentalni nacrti istraživanja su takvi nacrti istraživanja koji uključuju jednu ili više slijedećih okolnosti: (a) neizravno manipuliranje NZV selekcijom ili homogenizacijom ispitanika, (b) ispitanici nisu slučajno odabirani iz populacije, (c) ispitanici nisu slučajno pridjeljivani tretmanima (vrijednostima ili razinama NZV), (d) nejednaku veličinu grupa ispitanika, (e) mali broj ili samo jednog ispitanika, (f) izostanak refereničnog opažanja / mjerenja ZV prije aplikacije NZV kod svih ispitanika.

(C) Eksperimentalni nacrti istraživanja (nazivaju se odn. imaju atribut “pravi”) su takvi nacrti istraživanja koji zadovoljavaju sve slijedeće navedene zahtjeve: (a) izravno manipuliranje NZV, (b) slučajno odabiranje svih ispitanika iz populacije, (c) slučajno pridjeljivanje ispitanika eksperimentalnoj i kontrolnoj grupi, (d) jednaka veličina grupa ispitanika, (e) dovoljno velik broj ispitanika i (f) referenično opažanje / mjerenje ZV prije aplikacije NZV kod eksperimentalne i kod kontrolne grupe.

3.6. Ispitanici u istraživanju odnosa između ZV i NZV

61

Humani ili subhumani organizmi (ljudi i životinje) koji su podvrgnuti istraživanju odn. entiteti čije se karakteristike (atributi) proučavaju prema suvremenim trendovima psihološke terminologije se nazivaju: ispitanici (engl: subjects), koji se izraz koristi u svim slučajevima kada

govorimo općenito, npr. “da bi se moglo generalizirati rezultate eksperimenta potreban je veći broj ispitanika” i za subhumane organizme, a kada se primjenjuju različiti testovi ili upitnici ponekad se govori i o “respondentima”,

sudionici ili učesnici (engl. participants), koji se izraz koristi u svim slučajevima kada govorimo o određenim humanim ispitanicima, npr. “u ovom istraživanju sudionici su bili učenici IV razreda V gimnazije”,

grupe ili skupine ispitanika, kada se u istraživanjima koristi veći broj ispitanika.

Ispitanici u psihologijskim istraživanjima trebaju imati slijedeće osobine: homogenost s obzirom na poznate relevantne faktore (npr. spol, dob,

razina obrazovanja, socijalno-ekonomski status, po potrebi: simboličke sposobnosti: inteligencija npr., crte ličnosti, popularnost) što se postiže adekvatnim izborom ispitanika, pri čemu treba biti umjeren jer pretjerana homogenost smanjuje mogućnost generalizacije dobivenih nalaza,

dobrohotnost / kooperativnost podrazumijeva motiviranost ispitanika da sudjeluju u eksperimentu, koja se motivacija po mogućnosti treba nagraditi (eksperimentalnim satima - za studente, novčano, malim poklonom - pri istraživanju tržišta i sl.)

naivnost podrazumijeva da ispitanici nemaju znanje o predmetu ispitivanja, posebno ne o cilju istraživanja, predznanje ili već formirane stavove o području istraživanja u kojem su ispitanici, niti im je dana mogućnost da o tom cilju postavljaju hipoteze, što bi moglo stvoriti određena očekivanja i utjecati na rezultate. Ponekad je potrebno iznijeti detaljan opis uzimanja takvog uzorka koji će zadovoljiti kriteriju naivnosti ispitanika, kako bi se dokazala spontanost njihovih reakcija i time dokazala valjanost dobivenih rezultata.

Uz odabir ispitanika u uzorak veže se i pitanje vanjske - eksternalne valjanosti istraživanja koje se odnosi na mogućnost generalizacije nalaza istraživanja na dijelove populacije ili na čitavu populaciju. Eksternalna valjanost se u pravilu smanjuje uz povećanje internalne valjanosti provođenjem istraživanja u što bolje kontroliranim odn. reduciranim laboratorijskim uvjetima, koji su umjetni - artificijelni i ne odgovaraju uvjetima na koje se nalazi mogu primijeniti. Eksternalna valjanost se ne može postići samo prikladnim nacrtom istraživanja, već se pribjegava strategiji niza uzastopnih istraživanja kojima se provjerava mogućnost generalizacije.

3.6.1. Vrste uzoraka ispitanikaRedovito je u istraživanjima slučaj da se iz razloga ekonomičnosti umjesto čitave populacije (univerzuma, osnovnog skupa), koju čine sve jedinke koje su potencijalni ispitanici, odn. sve jedinke koje imaju neko svojstvo koje trebamo istražiti (opažanjem, mjerenjem, eksperimentom) koristi uzorak iz te populacije. Osim zbog ekonomičnosti, uzorke uzimamo i iz praktičnosti, i to u slučajevima kada je populacija beskonačna, kao što su to rezultati mjerenja jedne osobine na jednom ispitaniku (pored toga, mjerenjem se ponekad uništava proizvod, kao što je to pri ispitivanju kvalitete i ispravnosti

62

konzervi hrane). Pomoću rezultata dobivenih na uzorcima izvode se statistički zaključci u smislu približne procjene pravih vrijednosti populacije (te prave vrijednosti se nazivaju “parametri”), pomoću statističkih formula koje vrijede samo uz određene stroge uvjete.

Uzorak se definira kao dio (ograničeni broj članova) populacije koji je izabran na takav način da po svim relevantnim karakteristikama nalik na populaciju, osim po broju. Za takav uzorak kažemo da je reprezentativan i da je nepristrasan. Jedini način izbora ispitanika koji najviše osigurava reprezentativnost je slučajni odabir ispitanika uz povrat, za koji postoje dva uvjeta:1. svaki član definirane populacije mora imati jednaku vjerojatnost da

bude izabran u uzorak i2. odabiranje jednog člana iz populacije ne smije imati utjecaj na

odabiranje drugih članova u uzorak,koji se zadovoljavaju na način da se izabrani član uzorka verificira i vrati u populaciju, kako bi onome koji formira uzorak uvijek bila na raspolaganju čitava populacija. Dobar slučajni uzorak se dobiva pomoću tablice slučajnih brojeva ili izvlačenjem iz bubnja, kao na lutriji, ili nekim informatiziranim postupkom koji slijedi zahtjeve slučajnog izbora. Ako je populacija vrlo velika, populacijske vrijednosti utvrđene na slučajnom uzorku neće biti ozbiljnije manje valjane, ako iz populacije vadimo članove uzorka ne vraćajući ih natrag.

Osnovna prednost slučajnog odabira ispitanika iz populacije je u tome što se tim postupkom svi poznati i nepoznati relevantni faktori učine slučajnim varijablama. Slučajni odabir ispitanika pretpostavlja da će sve ono što je djelovalo u populaciji na ispitivanu pojavu (a što kao RF nismo izlučili, jer nam je nepoznato ili se ne može izlučiti) djelovati i u tako izlučenom uzorku.

Izbor članova uzorka odn. određivanje i “uzimanje” uzoraka ili jednom riječju: “uzorkovanje” provodi se na različite načine, zbog čega razlikujemo:

sistematski uzorak se formira tako da se iz populacije odabere svaki n-ti član, npr. ako bismo iz populacije koja broji 1000 ljudi (npr. populacija psihologinja Hrvatskog psihološkog društva), željeli uzorak veličine N = 100, u uzorak bismo uzeli svakog desetog čovjeka s abecednog popisa tih ljudi,

stratificirani uzorak se uzima iz nekoliko različitih dijelova osnovnog skupa (koji se dijelovi nazivaju “stratumi”, npr. turisti u nekom ljetovalištu, koje čine pripadnici 4 nacije, od kojih je svaka zastupljena u drugom postotku) slijedećim postupkom: (a) odrede se podgrupe populacije za koje se pretpostavlja da je u njima zastupljena proučavana varijabla, (b) procijeni se približno koje proporcije populacije pripadaju pojedinoj podgrupi, (c) sastavlja se uzorak tako da sadrži proporcionalni (u istoj proporciji) broj predstavnika svake podgrupe. Članove u svakom sloju treba birati po principu slučajnog uzorka. Ako se odnos podgrupa pretpostavi kao 60%:40%, uzorak u kojemu je taj odnos sačuvan reprezentativniji je od slučajnih uzoraka u kojima bi taj odnos mogao značajno varirati.

Kao drugi primjer korištenja homogenih skupina ispitanika koristit ćemo ispitivanje utječe li kod odraslih muškaraca stupanj njihova

63

obrazovanja na stav prema slobodi pobačaja. Ukoliko bi se odlučili na slučajni uzorak, on bi u ovom slučaju morao biti vrlo velik da u njemu budu zastupljeni svi muškarci sa svim stupnjevima obrazovanja u proporciji u kojoj ih ima u populaciji, a nakon što bi se ispitao stav ispitanika tražila bi se veza između stava i stupnja obrazovanja. No znatno ekonomičniji način provedbe ovakvog ispitivanja sastojao bi se u formiranju stratuma – skupina ispitanika homogenih po stupnju obrazovanja na 4 ili više razina. Tim načinom odabira ispitanika ujedno se i manipulira NZV, u ovom slučaju stupnjem obrazovanja (u prethodnom primjeru to nije bila intencija). Utvrđene razlike u stavu među skupinama ukazivale bi na stupanj obrazovanja na stav.

Razina generalizacije u navedenom slučaju je u odnosu na slučajni odabir ispitanika reducirana. osim toga, istraživači u ovakvim slučajevima izbjegavaju odgovor na pitanje trebaju li formirane grupe ispitanika biti brojem međusobno jednake (što olakšava statističku obradu podataka) ili odabrane proporcionalno zastupljenosti u ukupnoj populaciji.

64

prigodni uzorak se uzima sa najlakše dostupnim - raspoloživim “prisutnim” ispitanicima, kao što su radnici, vojnici, đaci studenti (u psihologiji su to vrlo često studenti prve godine psihologije, koji se ponekad i neopravdano smatraju naivnim ispitanicima). Taj uzorak se primjenjuje i u situaciji kada smo u nemogućnosti da na bilo koji način pripremamo ili pažljivo biramo uzorak, kao što je to npr. u kliničkom radu, kada nas zanima djelovanje neke nove terapije koristimo dostupne pacijente odjela.

Prisutni ispitanici su i oni koji tvore eksperimentalnu skupinu a koji su zbog nekog svog svojstva predmet istraživanja (npr. hospitalizirani alkoholičari, jednojajčani blizanci, talentirana djeca i sl.), a komparativna (usporedna odn. kontrolna) skupina formira se na temelju nekih općih demografskih značajki (spol, dob, demografsko - anglomeracijsko porijeklo) i/ili osobnih značajki (socio-ekonomski status, relevantna znanja, intelektualni status) ispitanika u eksperimentalnoj skupini.

Takvih značajki, po kojima se izjednačuju ispitanici eksperimentalne i komparativne skupine ne može biti mnogo jer se sa dodavanjem svake nove proces izjednačavanja daljnje komplicira. najbolje bi bilo u takvim slučajevima formirati ekvivalentne parove na način da se svakom članu eksperimentalne skupine pronađe par koji bi se razlikovao samo po svojstvu koje je predmet istraživanja. Budući da je rijetko kada moguće, pribjegava se izjednačavanju na skupnoj razini, pri čemu se nastoji da se dvije skupine u relevantnim varijablama po kojima se izjednačuju ne razlikuju po obliku distribucije, prosjeku i raspršenju.

Pri formiranju prigodnog uzorka potreban je izniman oprez jer prigodni uzorak može biti vrlo pristran, na primjer, neopravdano je zaključivanje o stupnju tjelesne snage učenika na osnovu mjerenja samo onih učenika koji su treniraju nogomet. Ukoliko nema opasnosti da pripadnost grupi koja čini prigodni uzorak predstavlja varijablu relevantnu za ono što se ispituje, prigodni uzorak se može smatrati primjerenim ako je dovoljno velik, na primjer, ako se ispituje utjecaj forsiranog disanja na studentima psihologije, nema razloga smatrati da ta skupina drugačije reagira nakon forsiranog disanja od ostalih mladih ljudi. Uvijek je stoga, pri korištenju prigodnog uzorka potrebno naglasiti o kakvoj se skupini ispitanika radi i iskazati oprez pri generalizaciji rezultata.

namjerni uzorak je uzorak koji se više puta koristi jer postoje uvjerljivi dokazi da je on reprezentativan za čitavu populaciju. Na primjer, u SAD, prilikom ispitivanja javnog mnijenja se pokazalo da su neke savezne države redovito vrlo bliske općem javnom mnijenju čitave populacije američkih birača. Osnovni nedostatak takvog uzorka je u tome što se zahtijevaju vrlo uvjerljivi dokazi o reprezentativnosti takvog uzorka, što iziskuje opsežna istraživanja na čitavoj populaciji.

Kao lošije varijante stratificiranog uzorka se pojavljuju, ali se kao jeftiniji često koriste kao zamjena za prave stratificirane uzorke (npr. u tržišnim istraživanjima stava potrošača prema nekom proizvodu):

65

cluster - uzorak se formira tako da se populacija podijeli u nekoliko grupa (clustera), nakon čega se po slučaju odabere nekoliko takvih grupa, nakon čega se izvrši ispitivanje svih članova tih grupa,

kvotni uzorak se formira tako da se odrede stratumi, a ispitivaču (npr. anketaru) se kaže da po svom slobodnom izboru iz svakog predviđenog stratuma odabere određeni broj ljudi koje će anketirati.

Suprotnost slučajnom uzorku je pristrani uzorak. U takvom uzorku postoji neka sistematska pogreška. Takva će se pogreška, na primjer javiti ako je vraćanje upitnika ličnosti dobrovoljno. U tom slučaju može se, naime očekivati da će oni ispitanici koji iskazuju za sebe povoljne odgovore biti skloniji da vrate upitnik od onih koji su iskazivali za sebe nepovoljne odgovore.

Osim navedenih uzoraka potrebno je iz teorijskih razloga spomenuti i potpuno uzorkovanje. Potpuno uzorkovanje je zamišljeni ili pretpostavljeni postupak kojim se iz potpuno poznate populacije uzimaju svi mogući “uzorci uz povrat”. To su uzorci jednake veličine koji se uzastopno uzimaju iz neke populacije rezultata ali tako da se svaki individualni rezultat, nakon što se pribilježi, vrati natrag u populaciju i tek se onda uzima novi rezultat.

U tom slučaju je: aritmetička sredina aritmetičkih sredina svih mogućih uzoraka iste

veličine jednaka aritmetičkoj sredini populacije, a varijanca aritmetičkih sredina svih mogućih uzoraka jednake

veličine uzetih iz iste populacije jednaka je varijanci populacije podijeljene sa veličinom uzorka:

Va.s.u. (N) = Vp / Nu

koje dvije činjenice su ključne za razvijanje modela zaključivanja i matematičkih formula u inferencijalnoj statistici (jedna od najpoznatijih formula je ona za izračunavanje standardne pogreške aritmetičke sredine). Ta varijanca, koja se aproksimira varijancom uzorka (Va.s.u. (N) = Vu) naziva se “pogreška aritmetičke sredine” treba biti što je moguće manja. Ukoliko je ona velika, smanjujemo je uključivanjem većeg broja ispitanika u naš uzorak.

Broj ispitanika s kojima je započeto istraživanje (početni ili planirani broj ispitanika) nije uvijek jednak broju ispitanika koji i završe istraživanje (konačni broj ispitanika) odn. čiji rezultati se uzimaju u statističku obradu. Ponekad se, naime u istraživanjima pojavljuje osipanje (gubljenje ili, grubo rečeno: “otpad”) ispitanika, bilo kao posljedica njihova odustajanja, bilo kao posljedica naknadnog izuzimanja njihovih rezultata iz daljnje obrade. Potonje je slučaj kod tehničkih pogrešaka u provođenju istraživanja, kada ispitanik ne slijedi uputu, kada ispitanik prozre pravu svrhu istraživanja odn. kada nije više naivni ispitanik. No ukoliko skupina ispitanika kojom raspolažemo predstavlja slučajni uzorak, i ako je on dovoljno velik, ukoliko ne završimo istraživanje s istim brojem ispitanika sa kojima smo započeli, možemo taj “otpad”, ukoliko ga čini mali broj ispitanika, smatrati slučajnim.

Dakle, otpad ispitanika neće imati nikakvog utjecaja na rezultate istraživanja ukoliko je posve slučajan. Međutim, vrlo rijetko se dešava da ispitanici otpadaju posve slučajno, pa preostali ispitanici mogu predstavljati selekcioniranu skupinu. To se posebno odnosi na odustajanje od istraživanja

66

jer je ono vrlo često neslučajno jer je rezultat provedbe istraživanja (npr. zbog dugotrajnosti), aplikacijom NZV (npr. uzimanje tekućine sa fiziološkim stimulatorom u točno određeno doba dana), registracijom vrijednosti ZV (npr. samostalnim mjerenjem razine šećera u krvi koje podrazumijeva uzimanje uzorka krvi ubodom u jagodicu prsta). Ono što je zato potrebno učiniti, posebice kod malih uzoraka je utvrditi uzroke otpada, te ako su oni slučajni, prilagoditi obradu podataka novonastaloj situaciji, a ako su sistematski, ponoviti istraživanje. Ponekad se, radi balansiranja obrade rezultata, npr. pri analizi varijance, aproksimira rezultat jednog ili dva ispitanika čiji su rezultati djelomično proglašeni otpadom, ili se “otpad” nadomještava rezervnim ispitanicima. Ponekad se namjerno istraživanje započinje sa većim brojem ispitanika odn. sa očekivanim otpadom.

Naposljetku treba naglasiti da uzorkovanje dominantan faktor koji povećava ekonomičnost istraživanja. Naime, ekonomično je ono istraživanje koje je moguće metodološki izvesti relativno lako, koje u izvedbi relativno malo košta (ispitni materijal, pomoćni eksperimentatori, naknada ispitanicima i sl.) i koje relativno kratko traje, što je moguće postići uz odgovarajući izbor ispitanika. No, koliko god veličine uzorka (broj ispitanika ili rezultata u uzorku) bila relativno mala, uzorak mora osigurati podatke na osnovu kojih je moguća generalizacija rezultata na čitavu populaciju. Drugim riječima, greška uzorka odn. greška u određivanju parametara populacije na osnovu uzorka mora biti što je moguće manja. Stoga je najbolji odgovor na pitanje “koliki je potreban broj ispitanika u uzorku?” slijedeći: “dovoljan broj ispitanika koji će omogućiti valjanu generalizaciju”.

Da se omogući drugim istraživačima da ponove istraživanje i provjere dobivene nalaze potrebno je u prikazu svakog istraživanja precizno definirati skupinu ispitanika na kojoj je provedeno istraživanje i način na koji je formiran uzorak. Ukoliko se radi o većem broju mjerenja na jednom ispitaniku treba jasno iznijeti opseg mjerenja odn. ukupan broj ispitanika te broj mjerenja po svakom ispitaniku (ako je veći broj mjerenja predviđen) koji su potrebni da se dođe do upotrebljivih podataka. Naime, utvrđena veza između NZV i ZV može biti različita u skupinama ispitanika koje su formirane prema različitim kriterijima i na kojima je provedeno mjerenje istim instrumentom različit broj puta.

Opseg mjerenja ovisi o slijedećim faktorima:

snaga povezanosti odn. kovariranja (priroda veze) ZV i NZV ako se provodi korelacijsko istraživanje ili veličina utjecaja NZV na ZV ako se provodi eksperimentalno istraživanje: ako su povezanost ili utjecaj veliki, tada je dovoljan manji broj ispitanika odn. mjerenja jer će se unatoč intervarijabilitetu i intravarijabilitetu dobiti jednoznačni nalazi o obliku i smjeru povezanosti ZV i NZV odn. utjecaja ZV na NZV.

priroda mjerene ZV odn. varijabilitet (stupanj variranja, stabilnost, masivnost, homogenost, robustnost, čvrstina) predmeta mjerenja u čitavoj populaciji: što je veći intervarijabilitet ili intravarijabilitet ZV u čitavoj populaciji potreban je veći broj ispitanika odn. mjerenja i obratno. Naime, ukoliko je neki predmet istraživanja vrlo varijabilan, manji broj ispitanika u uzorku povećava vjerojatnost javljanja ekstrema.

67

Ako se ispituje neka osobina koja znatno varira od stratuma do stratuma populacije potreban je također veći broj ispitanika, kako bi u čitavom uzorku bili predstavnici svih stratuma.

Ako se radi o varijablama koje su manje varijabilne može biti manje ispitanika i obrnuto. Manji varijabilitet neke varijable ujedno znači da je ona pod utjecajem manjeg broja različitih nesistematskih varijabilnih faktora, pa je to razlog da za njeno istraživanje može biti manje ispitanika. Sličan zaključak vrijedi i kada se radi o ispitivanju jedne osobine na jednom ispitaniku, ali tu onda govorimo o broju mjerenja a ne o broju ispitanika. Također, potrebno je reći da ako je neka varijabla pod utjecajem manjeg broja različitih faktora njezine veze s drugim varijablama su čvršće, za razliku od varijabli koje su pod utjecajem većeg broja različitih faktora.

Zato će istraživanja u području psihofiziologije i psihofizike zahtijevati mali broj ispitanika (koji su po svojim fiziološkim ili osjetnim mogućnostima malo varijabilni odn. vrlo slični), a ona u području socijalne psihologije (npr. za ispitivanje stavova) veći broj ispitanika (koji po svojim stavovima i po drugim socijalnim faktorima koji utječu na stav mogu biti veoma varijabilni). Razlika u varijabilitetu ZV se pojavljuje zato što na psihofizička mjerenja utječe manji broj faktora (drugih varijabli) nego na stav o nekom objektu stava. Na sličan način je veći varijabilitet u težini nego u visini čovjeka jer je više faktora koji utječu na težinu: prehrambene navike, dostupnost hrane, dnevna fizička aktivnost, nego na visinu: genetski kod.

ostali faktori, kao što su: (a) ekonomski faktori, koji se odnose na raspoloživa sredstva, (b) očekivan pad motivacije ispitanika koji će dovesti do njihovog osipanja, (c) očekivane sistematske promjene ispitanika zbog dugotrajnosti mjerenja, pa radije koristimo komparabilne grupe ispitanika ili manji broj mjerenja po ispitaniku (npr. u socijalnoj psihologiji preferiramo manji broj mjerenja po ispitaniku da ne bi prethodni odgovori utjecali na kasnije odgovore).

Ipak, savjestan i vješt eksperimentator će i u potonjem slučaju uočiti utjecajne varijable - relevantne faktore, podvrći ih kontroli, nakon čega može broj ispitanika ili broj mjerenja smanjiti (to je npr. bio slučaj sa opažanjem da nestabilizirani napon - zbog struje u 0-vodiču izvora napajanja može utjecati na opažanje subliminalnih fosfena).

3.6.2. Određivanje potrebne veličine uzorkaUzorci variraju po slučaju, a njihova veličina i oblik varijacije ovisi o slijedećim faktorima: veličina populacije: veća populaciju u pravilu zahtijeva i veći uzorak

ispitanika, no taj zahtjev nije uvijek opravdan. Katkada se može čuti zahtjev da dobar uzorak mora činiti neki najmanji određeni dio populacije (npr. najmanje 10%), što nije točno, već općenito vrijedi pravilo da će uzorak biti to reprezentativniji za populaciju što je apsolutno, a ne relativno veći. Na primjer, uzorak veličine N = 50 može jednako uspješno reprezentirati populaciju veličine 1000, kao i onu veličine 10 000, a uzorak veličine N = 100, bolje će reprezentirati obje ove populacije.

68

varijabilitet predmeta mjerenja u populaciji: što je veći varijabilitet predmeta mjerenja u populaciji, veći je i varijabilitet uzoraka uzetih iz te populacije (slika 7.).

Slika 7.: Što je veći varijabilitet rezultata u populaciji, veći je i varijabilitet uzoraka uzetih iz te populacije (površine ispod dviju krivulja populacijskih rezultata su jednake).

željena preciznost procjene parametara populacije ili procjene individualnog rezultata je proporcionalno povezana sa veličinom uzorka: (a) što se želi veća preciznost procjene parametara populacije potrebna je veća veličina uzorka odn. (b) s porastom opsega mjerenja na istom ispitaniku raste pouzdanost dobivenih rezultata, ali se izbjegava veliki broj mjerenja jer u tom slučaju dolazi do djelovanja sistematskih izvora pogreške kao što su serijalni efekti vježbe ili umora.

procjena otpada ispitanika, koji je to veći, što je zadatak ispitanicima zahtjevniji (kognitivno, motorički, emocionalno, fiziološki). Kod zahtjevnijih zadataka potrebno je planirati veći broj ispitanika odn. imati “pričuvne ispitanike”, koji se uključuju u istraživanje u slučaju velikog osipanja.

Slučajno odabiranje ispitanika podrazumijeva “dovoljno velik broj ispitanika” i jedino ako je ispunjen taj uvjet rezultati ispitanika smiju se opravdano generalizirati na čitavu populaciju bez spominjanja načelnih ograničenja. Svaki drugi način odabira ispitanika ima manjih ili većih zamjerki na opravdanost generalizacije, koje će zamjerke odgovorni i savjesni istraživači u interpretaciji istraživanja i navesti.

Veličina uzorka odn. približan “dovoljno velik broj” potrebnih ispitanika za neko istraživanje se može orijentaciono utvrditi i na slijedeći način: ukoliko je iz literature poznat varijabilitet pojave u populaciji Vp (približni podaci o veličini tog raspršenja mogu se doznati iz stručnih članaka o ispitivanom području ili na temelju vlastitih predpokusa), zadamo si grešku uzorka Va.s.u.(N)

(pogrešku aritmetičke sredine, čiju veličinu odabiremo uz pretpostavku da njena veća vrijednost upućuje na veću vjerojatnost pogreške pri generalizaciji) iz formule:

Va.s.u. (N) = Vp / Nu

dobivamo da je:

69

Nu = Vp / Va.s.u. (N)

Teoretski je jedini prihvatljiv način odabiranja ispitanika odabiranje po slučaju. Svaki drugi način odabiranja ispitanika može dovesti do djelovanja drugih faktora osim NZV (to su tzv. relevantni faktori), koji mogu “zamutiti” rezultate ispitivanja. U istraživanjima u kojima se zaista odabire slučajni uzorak (a to su najčešće istraživanja iz područja socijalne psihologije) smatra se da veličina uzorka može biti između 1% i 5% populacije.

Slučajni uzorak je redovito skup uzorak zbog (a) potrebe registriranja svih jedinica koje čine populaciju, (b) postupka slučajnog odabiranja, (c) relativno velikog broja ispitanika, a time i većeg broja osoba koje će sudjelovati u istraživanju te veće količine potrebnog materijala. Da se smanji veličina uzorka pribjegava se, razrađenijim, sofisticiranijim postupcima vrlo brižljivog odabiranja ispitanika za istraživanje. Takvi uzorci više nisu slučajni, ali daju jednake rezultate s manje ispitanika. Najviše su razrađeni u ispitivanju javnog mnijenja i u marketinškim istraživanjima.

70

3. METODE PSIHOLOGIJE

3.1. Sistematsko opažanje3.1.1. IntrospekcijaIntrospekcija ili samoopažanje, doslovno: unutrašnje opažanje je opažanje vlastitih psiholoških procesa odn. sadržaja vlastite svijesti u određenoj situaciji i davanje iskaza o njima. Ti sadržaji svijesti se ponekad nazivaju “doživljaji”, no taj pojam se izbjegava jer ima pozitivno konotativno značenje, pa se, primjerice, pojam “doživljaj boli” doživljava kao oksimoron.

Opažanje vlastitog vanjskog - manifestnog ponašanja nije introspekcija jer se introspekcijom opaža neko unutrašnje stanje, a ne manifestacija nekog unutrašnjeg stanja u vanjskom ponašanju. Zato je introspekcija specifična metoda psihologije, jer se njome samoopažaju isključivo psihološki procesi. Uzmimo li u obzir da neku znanost osim specifičnog predmeta istraživanja određuju i specifične, samo toj znanosti svojstvene metode, možemo ustvrditi da se psihologija može smatrati znanošću upravo zahvaljujući metodi introspekcije. Naime, ponašanje sustava i procesiranje informacija u nekom sustavu su predmet istraživanja i ostalih znanosti o ponašanju, kao što su ekonomija, sociologija i politologija, a ne samo ekskluzivno psihologije, pa definicija predmeta istraživanja psihologije nije specifična psihologiji, dok je metoda introspekcije u odnosu na ostale znanosti o ponašanju svojstvena samo psihologiji.

Zato se smatra da je povijest psihologije zapravo povijest introspekcije odn. da se upravo po introspekciji psihologija počela razlikovati od ostalih znanosti o ponašanju. Pojam introspekcije prvi koristi William JAMES (krajem 19. stoljeća), koji je smatrao da ljudi nemaju direktnog znanja o svojim unutrašnjim doživljajima odn. stanjima, pa se moraju poslužiti introspekcijom.

U svom povijesnom razvoju introspekcija je najprije dominirala u racionalističkoj i strukturalističkoj psihologiji sa kraja 19og i početka 20og stoljeća, potom je oštro osporavana i negirana od strane biheviorističke psihologije, sredinom 20og stoljeća, da bi danas bila prihvaćena u okviru kognitivne psihologije, posebno unutar psihofizike. Suvremena psihologijska metrika počiva na psihofizici, a naročito je područje emocija ono područje na kojemu bismo bez introspekcije vrlo teško prikupljali podatke. Introspekcija je posebno upotrebljiva pri iskazu ispitanika o kvalitativnim svojstvima nekog podražaja (smatra se “metodom za opažanjem kvaliteta”), a teško se primjenjuje za iskaze o kvantitativnim svojstvima nekog podražaja, i u tome je njeno ograničenje. Budući da svaka znanost teži što egzaktnijem, što znači kvantitativnijem opisu pojava odn. nastoji biti što bliža primjeni metrike, jer se time smatra razvijenijom, introspekcija, se neopravdano odbacuje, iako ima svoju primjenu.

Introspekcija se može podijeliti:

1. prema složenosti zadatka: indikativna introspekcija ili detekcija, pri kojoj ispitanik opaža i

saopćava o postojanju ili nepostojanju nekog osjeta, misli ili emocije, kao što je to npr. pri psihofizičkoj introspekciji,

71

deskriptivna introspekcija, pri kojoj ispitanik opaža i saopćava opis svojih osjeta, misli ili emocija,

intropsekcija per se (još se naziva i eksperimentalna introspekcija), koja nema za cilj davanje introspektivnog izvještaja (detekcije ili opisa), nego joj je osnovni cilj empatičko razumijevanje tuđih psiholoških procesa, pa tako npr. (a) ljudi koji rade sa slijepima ponekad i sami nose neprozirne naočale, kako bi upoznali kako izgleda svijet slijepih, (b) neki istraživači sami uzimaju blaže droge koje ne stvaraju ovisnost, ali izazivaju halucinacije (npr. meskalin), kako bi upoznali internalne psihološke procese ovisnika, (c) da bi se osposobili za psihoterapiju drugih, psiholozi i sami prolaze kroz proces psihoterapije; provodi se zato što je lakše upoznati vlastite psihološke procese, nego o njima zaključivati iz ponašanja drugih; na osnovu poznavanja situacije i vlastitih psiholoških procesa možemo razumjeti i ponašanje drugih ljudi, koji u sličnoj situaciji iskazuju o sličnim psihološkim procesima,

2. prema vremenskom odnosu psiholoških procesa i opažanja: simultana introspekcija, pri kojoj ispitanik istovremeno i opaža i

psihološki procesira i saopćava o svojim procesima, dakle on “izvještava o aktualnom vlastitom doživljavanju”, smatra se da što je izvještaj neposredniji to je kvalitetniji,

retrogradna introspekcija ili retrospekcija, pri kojoj ispitanik naknadno prema sjećanju saopćava o vlastitim opaženim psihološkim procesima na osnovu: (1) perzistencije psihološkog procesa, u kojem introspektivni izvještaj vremenski kasni za psihološkim procesom, ali se daje prije nego što je psihološki proces u cijelosti završio, (2) neposrednog pamćenja psihološkog procesa, kada se introspektivni izvještaj daje neposredno nakon njegovog završetka, (3) odloženog pamćenja, kada između psihološkog procesa i izvještaja o njemu postoji vremenski interval koji je ispunjen drugim psihološkim procesima, zbog čega dolazi do brojnih grešaka u detaljima, pa je najmanje pouzdana.

3. prema zahtjevima opažanja: ograničena sistematska introspekcija, pri kojoj ispitanik opaža i

saopćava samo o određenim sadržajima svojih psiholoških procesa, npr. samo o mislima ili samo o emocijama,

frontalna fenomenološka introspekcija, pri kojoj ispitanik opaža i saopćava o svim prisutnim sadržajima svojih psiholoških procesa.

Nedostaci introspekcije su slijedeći:1. opažanja dobivena introspekcijom su subjektivna i nije ih moguće

direktno objektivno verificirati, što je osnovni nedostatak, introspekcija je, po tom kriteriju subjektivna metoda, pa se ne bi trebala smatrati znanstvenom metodom,

2. ispitanici ne poznaju dovoljno sami sebe odn. vlastite psihološke procese niti su ih ranije sistematski opažali, najčešće su to činili spontano odn. slučajno, pa je zadatak introspekcije bez prethodnog treninga percepcije za njih pretežak jer je percepcija neizvježbanog opažača globalna i nediferencirana,

3.rječnik svakodnevnog govora je presiromašan da opiše složenost psiholoških procesa ispitanika, dok je jezik istovremeno prebogat da bi eksperimentator i ispitanik pod istim pojmom uvijek podrazumijevali

72

istu pojavu, posebice je pri introspekciji emocionalnih stanja, bila ona simultana ili retrogradna, otežana njihova verbalna deskripcija,

4. postoji proporcionalna veza između stupnja obrazovanja i efikasnosti intro-spekcije, a nije u znanosti opravdano koristiti metodu koju ne možemo primijeniti kod svih ispitanika,

5. neki psihički procesi gube se (“izmiču”) ili se mijenjaju pri introspekciji odn. ne možemo ih u cijelosti opažati za vrijeme doživljavanja odn. zahvatiti simultanom introspekcijom; to je naročito slučaj ako želimo simultanom introspekcijom zahvatiti emocionalne doživljaje, kada dolazi do alterniranja predmeta opažanja, (npr. kada opazimo bijes, on nas već prođe), pa se introspektivni izvještaj ne odnosi na ono na što bi se trebao odnositi,

6. neke psihološke procese nije moguće zahvatiti simultanom introspekcijom, posebice je to slučaj kada psihološki sadržaji i procesi samoopažača ovise o njegovoj intelektualnoj aktivnosti, kao što je to npr. u procesu rješavanja problema, kada nema mogućnosti istovremenog zbivanja psihološkog procesa i procesa opažanja; tada su opažani organ i organ čija je funkcija i koji vrši opažanje identični, a ne može se u isto vrijeme biti i opažač i predmet opažanja; ili se prepuštamo psihološkom procesu i onda se ima što opažati, ali nema tko opažati, ili smo spremni za opažanje i ima tko opažati, ali nema što da se opaža,

7. ljudi su skloni davanju smisla i racionalizaciji, što kontaminira iskaze o psihološkim procesima koji postaju interpretacije; posebice je to prisutno pri introspekciji motiva, kada ispitanici često navode nerealne motive, čime ugroženo “ja” brani svoj integritet,

iz čega slijedi da premda je introspekcija nužna metoda, treba je izbjegavati gdje god je moguće.

Poboljšanja introspekcije, sa ciljem da se dođe do što valjanijih / upotrebljivijih podataka odn. rezultata introspekcije postižu se slijedećim postupcima, koji služe standardiziranju uvjeta (situacije, prilika) u kojima se introspekcija vrši:1. uvježbati / istrenirati ispitanike u primjeni introspekcije, kako bi se

pripremili ispitanici. Trening se sastoji od: (a) upoznavanja sposobnosti verbalnog izvještavanja ispitanika i usvajanja deskriptivnog rječnika koji će ispitanik koristiti u davanju svojih odgovora i (b) perceptivnog učenja kako diferenciranije opažati vlastite psihološke procese,

2.definirati verbalnu komunikaciju ispitivača i ispitanika odn. kodiranje (upotrebu sustava znakova), kako ne bi došlo do nerazumijevanja. Ispitanik doživljaj pretvara u govorni izvještaj, koji ispitivač kodira. Kako pri tom kodiranju ne bi došlo do poteškoća, potrebno je definirati (a) značenje pojmova koji će se koristiti u verbalnom iskazu, kako se ne bi dogodilo da neki pojam ne podrazumijeva isto značenje kod ispitivača i kod ispitanika i (b) verbalne analogije koje će se koristiti za opisivanje složenih psiholoških procesa (npr. “osjećam se kao da tonem”), ispitanici su svjesni razlike između doživljenog psihološkog procesa i verbalnog iskaza o tom procesu, pa su voljni koristiti iskustvene analogije,

3. reducirati komunikaciju ispitivača i ispitanika na jednostavne, jasne i jednoznačne verbalne poruke ili neverbalne motorne znakove, npr. jasno se definira kakav će biti motorni izvještaj ispitanika u momentu pojave aha - doživljaja pri rješavanju nekog perceptivnog problema. Rigorozni istraživači koriste neverbalne znakove, kako bi izbjegli pogreške kod

73

dekodiranja ispitanikovih odgovora ili na osnovu prethodnih ispitivanja ispišu odgovore koji se mogu očekivati, a ispitanik iskazuje o svojim doživljajima unutar ponuđenih odgovora.

4. koristiti introspekciju za kratke, relativno intenzivne, jasne i jednostavne podražaje (npr. bljesak svjetlosti) i zadatke kao što je to npr. detekcija (određivanje da li je neki podražaj prisutan ili nije, npr. pri mjerenju apsolutnog limena), rekognicija (prepoznavanje zadanog podražaja među drugim podražajima) komparacija (uspoređivanje podražaja po kvalitetu) ili klasifikacija jednostavnih podražaja što ograničava introspekciju samo na istraživanja u području percepcije. Pouzdanost podataka dobivenih introspekcijom opada sa složenošću podražaja i/ili zadatka koji se zadaju ispitanicima i zato se od ispitanika ne traže zaključci ili određeni sudovi. Kada se koriste složeni podražaji ili zadaci, kao što je to npr. socijalna situacija, istraživači koriste ekstrospekciju kao osnovnu metodu, a svoje nalaze ponekad upotpunjuju introspektivnim izvještajima ispitanika.,

5. kao kriterij objektivnosti koristiti intrasubjektivnu suglasnost u introspekciji, koji se postiže višekratnim zadavanjem introspektivnog zadatka istom opažaču odn. ispitaniku, kod kojeg se u istoj situaciji treba pojaviti suglasnost u vlastitim samoopažanjima, treba, dakle, sakupiti što je moguće veći broj samoopažanja koja su predmet ispitivanja,

6. kao kriterij objektivnosti koristiti intersubjektivnu suglasnost u introspekciji, koji se postiže: jednokratnim zadavanjem introspektivnog zadatka većem broju

nezavisnih samoopažača (ispitanika), kod kojih se u istoj situaciji treba pojaviti suglasnost odn. slaganje u izjavama o vlastitim samoopažanjima,

ponavljanjem čitavog istraživanja od strane nekog drugog kompetentnog istraživača,

7. striktno zadovoljavati opće metodološke zahtjeve u primjeni varijabli i kontroli relevantnih faktora kao što su npr. odabiranje ispitanika, način instruiranja, ostvarivanje standardiziranih uvjeta, primjena psihometrijskih principa u izradi mjernih instrumenata, tretman aberantnih rezultata i sl.

8. verificirati rezultate introspekcije indirektnim objektivnim mjerama, kao što su fiziološke mjere ili putem ekstrospekcije.

3.1.2. EkstrospekcijaEkstrospekcija ili vanjsko opažanje je u užem smislu opažanje vanjskog ponašanja (aktivnosti, djelatnosti, reakcija) sebe i drugih ljudi u određenim situacijama. Ona je prilagođena predmetu psihologije ali nije svojstvena samo psihologiji, već se smatra najopćenitijom metodom prikupljanja podataka u svim znanostima.

Upotrebljivost ekstrospekcije u psihologiji se zasniva na činjenici da je vanjsko ponašanje (P) funkcija psihonervne aktivnosti (n) i podražajne situacije (S), što iskazuje izraz:

P = f (n, S)

iz kojeg izraza slijedi da ukoliko opažanjem upoznamo ponašanje i objektivnu podražajnu situaciju, možemo zaključivati o psihonervnoj aktivnosti odn. o prirodi psihonervnih procesa koji su pobuđeni određenom

74

situacijom i koji uzrokuju određeno ponašanje. Gornji izraz treba razlikovati od biheviorističkog izraza P = f (S), u kojemu se isključuje psihonervna aktivnost.

Dakle, ponašanje je indikator koji ukazuje na psihonervnu aktivnost. Navedenu potrebu da posredno zaključujemo o psihonervnim procesima potvrđuje laičko zapažanje da o psihološkim procesima drugih ljudi saznajemo posredno, na temelju njihovih izjava, opažanjem njihova ponašanja i/ili analizom proizvoda njihove djelatnosti. Ta aktivnost, naravno nije nematerijalna ili “duševna”, već je nužno vezana za materijalni supstrat - biokemijske promjene u živčanom, hormonalnom, imunološkom i drugim tjelesnim sustavima.

Dakle, budući da psihonervnu aktivnost ne možemo direktno opažati, o njoj možemo zaključivati iz njenih manifestacija u određenoj situaciji. Na primjer, promatramo li ponašanje ljudi u stresnoj situaciji, moći ćemo zaključiti o psihološkim procesima koji su izazvani tom situacijom. Podražajna situacija, psihonervna aktivnost i ponašanje ”zatvaraju krug” prema slici 8. Taj krug treba promatrati kao integralnu cjelinu, koju nije moguće razbijati, čovjek se uvijek ponaša u kontekstu neke situacije i uvijek uz neku psihonervnu aktivnost.

Opažanje situacije omogućava nam da odgovorimo na pitanje koje je simptomatsko značenje nekog ponašanja. Na primjer, kada se netko zacrveni, zaključujemo iz tog ponašanja da je postojala psihonervnna aktivnost, ali nam opažanje situacije omogućava da zaključimo da li se taj ispitanik zacrvenio od srama ili od ljutnje. Zato je jedno od osnovnih metodoloških pitanja psihologije kako što jednoznačnije povezati putem različitih konstrukata psihonervne aktivnosti ponašanje koje opažamo sa onim što je to ponašanje izazvalo.

Slika 8.: Povezanost podražajne situacije, psihonervne aktivnosti i vanjskog ponašanja.

Mogućnost zaključivanja i generalizacije na osnovu ekstrospekcije polazi od činjenice da slično strukturirani sistemi djeluju na sličan način odn. funkcioniraju analogno. Kako su psihološki procesi proizvod centralnog živčanog sustava koji je kod svih ljudi jednako strukturiran, psihološki procesi izazvani istom situacijom su međusobno vrlo slični.

75

PODRAŽAJNA SITUACIJA (NZV)

VANJSKOPONAŠANJE

(ZV)

ČOVJEK

OKOLINA

psihonervna aktivnost

(doživljavanje)

aferencija od osjetnih

(receptornih) organa

eferencijaprema

izvr{nim(efektornim)

organima

akcija(neposredn

a ili odložena)

Pri ekstrospekciji se opaža “sve što se zbiva s ispitanikom”, u najširem smislu, a to obuhvaća:1.motorno ponašanje ispitanika, koje može biti (2.1.) mikromotorno, kao

što je facijalna mimika (treptanje očnih kapaka, pokreti očiju, pokreti ustiju), i (2.2.) makromotorno, koje se očituje u pokretima ili pozama određenih dijelova tijela (trupa, udova, glave, koji se pokreću aktivnošću krupnih skeletnih mišića) npr. statički i dinamički tjelesni rad; opaža se cjelokupno ponašanje ili određeni segmenti ponašanja (npr. specifična upotreba udova pri nekom radu) uz upotrebu protokola, liste označavanja, štoperice, eventualno uređajima za filmsko snimanje, može biti kvalitativno (vrste reakcija) ili kvantitativno (broj reakcija određene vrste),

2.fiziološko “ponašanje” ispitanika polazi od pretpostavke da se osim opažanja situacije i ponašanja može opažati također (a) aferencija ili sve ono što se zbiva od časa kada je podražaj pobudio živčanu aktivnost u aferentnim živcima kroz koje moraju proći živčani impulsi da dođu do korteksa te eferencija ili sva ona živčana aktivnost koja je prisutna na putu od korteksa velikog mozga živčanim putovima do mišića i žlijezda do njihove kontrakcije odn. pobuđenja. Aferenciju i eferenciju promatramo posebnim uređajima koji snimaju elektroencefalograme (EEG), elektrookulograme (EOG), evocirane mozgovne potencijale (EMP, sumirani potencijali moždanih stanica koji se javljaju kada u mozgovnu koru stignu aferentni impulsi s osjetila na periferiji organizma). Navedeno fiziološko ponašanje ispitanika čine i promjene u funkcioniranju onih dijelova tijela koji su pod utjecajem vegetativnog sustava (npr. znojenje, crvenjenje, pojačan puls i disanje), putem različitih instrumenata za mjerenje GRK (galvanska reakcija kože, pojavljuje se pri promjenama u radu žlijezda znojnica), EKG, snimanje disanja, mišićnih reakcija. Poznavanjem načina rada instrumenata i načina funkcioniranja živog organizma mi tumačimo dobivene objektivne podatke.,

3.verbalno ponašanje ispitanika, kao što je npr. opažanje slobodnih asocijacija (ispitanik na podražajnu riječ odgovara prvom koja mu padne na pamet), opažanje razvoja djetetova govora, opažanje verbalnog oblikovanja zapamćenog materijala, pri čemu kao verbalno ponašanje podrazumijevamo kako govorni iskaz tako i opsežne verbalne strukture koje čine pisani iskaz (pri čemu nas obično ne zanima grafomotorika, već u prvom redu upotreba značenja odn. simboličkog jezika).

Slijedeći su oblici vanjskog opažanja: opažanje u prirodnim uvjetima je često u socijalnoj psihologiji, gdje

ispitivač opaža prirodne situacije (npr. ponašanje na stadionima), uz, po mogućnosti unaprijed precizno definiranim uvjetima opažanja (mjesto, vrijeme, sadržaj opažanja). Takovo opažanje može biti sa ili bez osobnog sudjelovanja, ali u pravilu bez znanja ispitanika čije je ponašanje predmet opažanja, kako bi se opažalo njihovo ponašanje u punoj spontanosti.

prikriveno opažanje se primjenjuje u zatvorenom prostoru (prostoriji) tako da ispitanici ne vide ispitivača jer se ponašanje ispitanika promatra kroz poluprovidna zrcala ili stakla (koji su providni samo sa strane ispitivača odn. opažača). Često je u razvojnoj psihologiji i u forenzičkoj psihologiji.,

opažanje u laboratorijskim uvjetima, koje se primjenjuje za pojave koje možemo izazvati samo u laboratorijskim uvjetima ili za one pojave koje su u prirodnim uvjetima kontaminirane sa mnogo varijabli koje mogu opteretiti rezultate opažanja jer djeluju kao sistematski ili nesistematski varijabilni

76

faktori. No u tim okolnostima ponašanje ispitivača može interferirati sa vanjskim ponašanjem ispitanika.

3.2. Metodologija psihologije unutar paradigme mjerenja3.2.1. Definicija, elementi i oblici mjerenjaDominantna aktivnost znanosti svake empirijske znanosti, pa tako i psihologije je prikupljanje i analiza podataka relevantnih za područje istraživanja. Ti podaci mogu biti: kvalitativni, koji podaci variraju po vrsti, a prikupljaju se sustavnim

opažanjem, kvantitativni, koji podaci variraju u frekvenciji, intenzitetu ili količini, a

prikupljaju se mjerenjem,pa se može reći da je svaki podatak izraz kvalitativnog ili kvantitativnog svojstva nekog objekta, pojave ili procesa koji su predmet mjerenja.

Mjerenje ili skaliranje je apstraktan pojam koji se može proizvoljno definirati, pa tako postoji mnogo definicija koje se razlikuju po opsežnosti. Slijedeće su definicije mjerenja: minimalističke definicije STEWENSa (1946): mjerenje je proces

pridruživanja brojeva, i GUILFORDA (1954): mjerenje je deskripcija podataka u terminima brojeva,

klasična tehnička definicija: mjerenje je uspoređivanje predmeta mjerenja s jedinicom mjerenja; mjeriti znači odrediti koliko je puta mjerena veličina (predmet mjerenja) veća ili manja od jedinične veličine (jedinične mjere) (potrebno je razlikovati jediničnu mjeru koja je “1 nečega” i mjernu jedinicu, koja referira na “čega”, a ne moga biti jedinično, npr. 2,8 cm),

eklektička definicija CAMPBELLA (1953): mjerenje je pridruživanje / pridjeljivanje brojeva pojedinim atributima (obilježjima) proučavanih objekata ili događaja (pojava ili procesa) u skladu sa određenim - definiranim pravilima, tako da odnosi između brojčanih vrijednosti odgovaraju odnosima među objektima koje mjerimo,

pri čemu je ova posljednja definicija najšira i ujedno najprihvatljivija predmetu istraživanja psihologije stoga što ne ograničava mjerenje na strogo kvantitativne promjene odn. kvantitativne varijable ili obilježja, već “pokriva” i mjerenje kvalitativnih varijabli putem kategorizacije, koja se također smatra vrstom mjerenja. Jedini uvjet za mjerenje nekog predmeta mjerenja je da ima nekakav varijabilitet. Ova definicija, ujedno dopušta da pravila po kojima se brojevi mogu pridjeljivati mogu biti vrlo različita. Mjerenje, dakle, služi za kvantifikaciju određenih kvantitativnih i kvalitativnih atributa (svojstava, karakteristika, aspekata) objekata pojava i procesa.

U svakom mjerenju imamo slijedeće elemente:

1.predmet mjerenja ili zavisnu varijablu (ili olina) odn. ono kvalitativno svojstvo, karakteristika, osobina, aspekt, atribut ili jednostavno: kvalitet objekta (predmeta), procesa ili pojave koji su predmet proučavanja i čiji kvantitet utvrđujemo, koje svojstvo treba što je god moguće jasnije, preciznije, jednostavnije i jednoznačnije definirati;

Na primjer, pri definiranju agresivnog ponašanja četverogodišnje djece koja svakodnevno pohađaju vrtić, na temelju informacija iz literature i eventualno na temelju prethodnog opažanja eksperimentator će razlučiti

77

koja će ponašanja biti predmetom opažanja i mjerenja, a koja ne. Koliko je točno odn. valjano razlučio ona ponašanja koja pokazuju agresivnost od onih koja pokazuju nešto drugo (npr. separacijski strah) toliko će valjano moći zaključivati o agresivnosti promatrane djece i eventualno generalizirati dobivene rezultate.

Pritom je potrebno zadovoljiti slijedeće preduvjete: mjerenje se mora odnositi samo na jedan atribut, jer ako mjera u

sebi sadrži dva ili više atributa koji su u zavisnosti (odn. ako nije “faktorski čista”) onda su rezultati neinterpretabilni. Tada nije naime moguće razlučiti koliki udio svaki od atributa ima u tom zajedničkom rezultatu jer je moguća linearna kompenzacija. Zato je nužno da se odjedanput mjerenjem zahvaća samo jedan atribut (npr. inteligencija, ekstraverzija, sistem vrijednosti) jednog objekta (npr. opće prilagodbe).

Imamo li npr. za nekog ispitanika sljedeće rezultate: 180 cm visina, 80 kg težina. Mi ih možemo jednostavno interpretirati, jer svaka se vrijednost odnosi na jedan atribut. No, kad bi mjerni instrument simultano bilježio efekte visine i težine i iskaza rezultat X = 260, tada bi taj rezultat bio neinterpretabilan, jer nije jasno koliki je udio pojedinih atributa. U području psiholoških mjerenja, npr. poznato je da na rezultat u testu inteligencije utječe i motivacija, ali mi ne znamo njen udio, što uzrokuje smanjenu interpretabilnost rezultata.

mjereni atribut kvantitativno ili kvalitativno varira odn. ima ograničeni varijabilitet u mjerenom kvalitativnom svojstvu, a u slučaju da ima “preveliki” varijabilitet (varijabilitet neprimjeren mjernom instrumentu), mjerenu pojavu treba stabilizirati da se može izmjeriti, najčešće izolirajući je od okolinskih utjecaja.

mjereni atribut ima realnu egzistenciju, što znači da je potpuno neopravdano pokušavati “izmjeriti” atribut koji uopće ne postoji. Na primjer, istraživanja rigidnosti u ponašanju su pokazala da ista ne postoji kao samostalna osobina.

2. instrument (mjerilo) i/ili postupak (procedura, način) mjerenja je metodološki standardizirano sredstvo kojim se utvrđuju kvantitativne promjene u ispitivanom aspektu neke pojave koja je predmet mjerenja; treba imati zadovoljavajuće metrijske karakteristike (osjetljivost, pouzdanost, valjanost, baždarenost, objektivnost); pritom je drugi osnovni preduvjet mjerenja nekim mjernim instrumentom da je mjerena pojava stabilna u vremenu tokom aplikacije mjernog instrumenta ne predmet mjerenja.

Standardizacija primjene mjernog instrumenta upućuje na potrebu striktne primjene određenih strogo propisanih pravila tokom procesa mjerenja. Pravila odn. odredbe kojima se mjerni postupak ili proces provodi se odnose na:a) način pridruživanja brojeva mjerenom objektu, pojavi ili procesu, koji

proizlazi iz prirode mjerene varijable, koja priroda određuje koja će se mjerna skala upotrijebiti. Pravilo pridjeljivanja brojeva može biti bilo koje konzistentno pravilo pridjeljivanja osim pridjeljivanja po slučaju. Ta pravila

78

koja se primjenjuju pri nekom mjerenju mogu biti jednostavna, ali i vrlo složena i o njima ovisi na kojoj skali mjerenja će biti rezultati. Dakle, različite skale se dobivaju ovisno o pravilu pridjeljivanja brojeva koje smo primijenili prilikom mjerenja.,

b)osiguravanje odgovarajućih uvjeta u kojima se mjerenje odvija, kontrolom svih relevantnih faktora koji na mjerenje mogu utjecati,

c) preciziranje postupaka primjene nekog instrumenta, uz izjednačavanje uvjeta mjerenja kod svakog pojedinog ispitanika

d)preciziranje načina bodovanja odn. vrednovanja bruto rezultata, sa ciljem osiguravanja objektivnosti mjerenja odn. slaganja rezultata koje različiti mjerioci dobivaju primjenom istog mjernog instrumenta na istom predmetu mjerenja.

Posljednje tri grupe pravila osiguravaju da će zbog standardizacije mjerenja različiti istraživači u nastojanju da provjere neke nalaze dobiti iste rezultate, ili će isti istraživač dobiti iste podatke u istoj situaciji. Dok prva grupa pravila ovisi o prirodi mjerene varijable, ostala pravila se definiraju ad hoc i prilagođavaju različitim konkretnim zahtjevima istraživanja.

I za proces mjerenja vrijedi isto što i za definiranje predmeta mjerenja: mjerenje će biti valjano odn. upotrebljivo ako je njegovom provođenju onemogućeno djelovanje akcesornih varijabli, koje nisu u vezi s predmetom mjerenja i koje mogu iskriviti predmet mjerenja.

Kao osobito važan relevantan faktor pri mjerenju psihološkim mjernim instrumentima treba naglasiti uputu ispitanicima koja im se daje na početku istraživanja.

Uputa ispitaniku ili ispitanicima je pisani ili usmeno izrečen tekst koji: općenito informira ispitanika o kakvom se ispitivanju radi, što se

želi postići prikupljanjem odgovora ispitanika, ali bez iznošenja hipoteza. To je i jedno od bitnijih pitanja pri formuliranju upute: koliko ispitanik treba znati o eksperimentu? Odgovor na to pitanje je da s obzirom na hipotezu, ispitanici trebaju ostati naivni (neupućeni) do kraja istraživanja, kada im se eventualno (ne nužno) u posteksperimentalnom intervjuu (engl.: debreefing) može ona saopćiti.,

razumljivo, detaljno i precizno objašnjava ispitaniku njegov zadatak, upućuje ga što se od njega traži odn. iznosi zahtjeve koji se pred njega postavljaju (npr. procjenjivanje, rješavanje zadataka, učenje nekih sadržaja), kako treba odgovarati na postavljene zadatke ili pitanja, da li se po testu piše ili se odgovori unose u poseban protokol, da li su vrijeme ili broj odgovora ograničeni, da li ima ili nema negativnih bodova, jesu li dozvoljene stanke za zadovoljavanje fizioloških potreba (u pravilu nema micanja ispitanika dok svi sve ne završe), gdje se i kako može dobiti još papira ili pribora za pisanje i sl. Na primjer, uputa bi mogla glasiti: “Molimo Vas da pažljivo pročitate tekst upitnika i upišete Vaše odgovore. Upitnik je potpuno anoniman i nije ga potrebno potpisivati.” Uobičajen je postupak da se testovi postavljaju na stol ispitanika naopako, daju se detaljne upute, postavi pitanje je li uputa jasna i potom se dozvoli rješavanje odn. ispunjavanje.

79

potiče motivaciju ispitanika na sudjelovanje u ispitivanju, tokom kojega se očekuje njegova dobrohotnost odn. kooperativnost u ponašanju i zahvaljuje na tom sudjelovanju npr. “Zahvaljujemo na suradnji !!!”.

Pri zadavanju upute se postavlja pitanje da li je uputom pobuđena ona pojava koja se želi istražiti odn. da li su ispitanici razumjeli zadatak koji im je postavljen. Na primjer, u nekom istraživanju se nastojalo ustanoviti koja je to aktivnost koja nakon određenog vremena umara ili izaziva dosadu. U tu svrhu ispitanici su dobili brojeve koje je trebalo neprestano zbrajati i ispisivati dobivene rezultate. Dok su ispitanici to radili, eksperimentator ih je ostavio same i vratio se nakon 5 sati i ustanovio da ispitanici nisu odustali. Potom im je dana uputa da poderu sve ono što su napisali te da rade dalje, no kad je eksperimentator došao nakon slijedećih 5 sati, ispitanici su još radili i nije im postalo dosadno.

Ispitanici su, naime iz nespretno sročene upute koju su dobili pogrešno shvatili da eksperimentator želi utvrditi koliko su izdržljivi, te su htjeli udovoljiti tom “očekivanju”, a nisu putem upute shvatili da eksperimentator nastoji utvrditi nakon kojeg će im vremena takva aktivnost postati dosadna. Ovim primjerom je pokazano da naizgled trivijalni propust u formuliranju upute može pogrešno usmjeriti ispitanika i biti od presudnog značenja za valjanost podataka koje dobivamo u istraživanju (mogu se dobiti nepopravljivo nevaljani rezultati), pa je vrlo važno osigurati najpovoljniju uputu koja će omogućiti da se kod ispitanika manifestira upravo ona pojava koju želimo istražiti.

Da sadržaj upute i način njenog prezentiranja mogu biti relevantni faktori u ispitivanju potvrđuje upozorenje da je na neispravnu uputu najosjetljivije mjerenje socijalnih pojava, jer uputa može djelovati na stav ispitanika. U kliničkoj praksi, također vrijedi da ukoliko se uputa ne iznese detaljno, ispitanik će je sam formulirati, što nije nikakva garancija da će takva “osobna uputa” odgovarati zahtjevima ispitivanja.

Iako je pravilo da što se ispituje jednostavnija pojava, to je i uputa jednostavnija (npr. kada se u psihofizici mjeri intenzitet podražaja dovoljno je da ispitanik kaže da je vidio podražaj ili da ga nije vidio) pokazalo se da način formuliranja upute može direktivno djelovati na rezultate ispitivanja koja se provode i u tzv. “tvrdim” područjima psihologije u kojima je teško povjerovati da nešto izvan predmeta mjerenja može djelovati na rezultate ispitanika uputa može krivo usmjeriti ispitanika tako da se dobiju takvi rezultati, koji nisu upotrebljivi. Na primjer, pri mjerenju vremena jednostavne psihomotorne reakcije na podražaje subliminalnog intenziteta, ukoliko je ispitaniku uputom nenamjerno dana sugestija da se koncentrira na podražaje dobiva se kraće vrijeme reakcije, a ukoliko se sugerira konzervativni stav odn. da ispitanik reagira kada je posve siguran da je vidio podražaj, dobiva se duže vrijeme reakcije. Također su utvrđene razlike kada se uputom inducira se senzorni stav ispitanika (koncentracija na podražaj) u odnosu na motorni stav ispitanika (koncentracija na reakciju).

Ponekad se prakticira, sa ciljem da svi ispitanici dobiju jednako predočenu - standardiziranu - jednoznačnu uputu snimanje i prezentiranje upute putem diktafona. Ponekad je, posebno kod zahtjevnijih zadataka uputu

80

potrebno napisati i njenu djelotvornost provjeriti na probnim ispitanicima prije početka istraživanja. Također je potrebno provjeriti da li su i kako ispitanici razumjeli uputu. Razumijevanje je bolje, ukoliko se uputa formulira “operaciono” u terminima ispitanikovih reakcija odn. ponašanja tokom provođenja istraživanja. Uputa treba izbjeći svaku sugestiju, vrednovanje i treba biti neutralna. na primjer, vozači autobusa će nam uvijek odgovoriti na direktivno pitanje “koliko ste umorni” da nisu uopće umorni, a školarci da su maksimalno umorni, te ih ne smijemo pitati koliko su umorni, već da li su umorni. Ovaj primjer ujedno ukazuje na činjenicu da ukoliko ista uputa na sve ispitanike djeluje na jednak način na njihove odgovore (“jeste li umorni?”), taj utjecaj se može zanemariti, no problem je ukoliko ista uputa (“koliko ste umorni”) različito djeluje na odgovore pojedinih ispitanika.

Uputa se može koristiti i za manipuliranje ispitanicima, kada se želi ispitati utjecaj njihove udešenosti na ponašanje ili na procesiranje informacija. Na primjer, može se ispitivati brzina i točnost percipiranja socijalno kritičnih podražaja, uz uputom induciran konzarvativan ili liberalan stav prema tim podražajima.

Svaki mjerni instrument se sastoji iz: mjernog mehanizma, kojeg čine dijelovi instrumenta koji dolaze u

neposredan dodir sa predmetom mjerenja i pritom se mijenjaju, npr. zadaci u testu inteligencije,

mjerne skale, koja je sistem podioka ili kategorija koji čine stupnjeve skale, pomoću kojeg izražavamo rezultat mjerenja u numeričkoj ili verbalnoj formi,

U psihologiji su u upotrebi tri vrste mjernih instrumenata: fizikalni (tehnički) mjerni instrumenti, kod kojih se izmjerene veličine

(vrijednosti, rezultati) izražavaju na fizikalnim skalama (za prostornu protegu, za protok vremena, za masu, za jakost svjetlosti, za intenzitet zvuka...) i u fizikalnim jedinicama (metar, sekunda, kilogram, luks, dB...), susreću se npr. pri mjerenju vremena reakcije, pri određivanju apsolutnog i diferencijalnog limena, pri određivanju uspješnosti u na osnovi vremena potrebnog da se izvrši određeni zadatak, pri mjerenju psihonervnih procesa putem elektrofizioloških metoda kao što su EEG, EDR, EVP i sl., a najčešće u psihofizici i u psihofiziologiji.

Na primjer, fizikalna skala za masu će biti upotrijebljena želi li se ispitati je li djelotvornija heterokompeticija ili homokompeticija kao motivativni faktor zadaća je ispitanika, kod kojih je u prvom slučaju izazvano međusobno natjecanje, a u drugom slučaju natjecanja sa samim sobom, da podignu što teži uteg na zadanu visinu. U navedenom primjeru se polazi od pretpostavke da će u slučaju veće motivacije biti podignut veći teret odn. da je težina podignutog tereta pokazatelj intenziteta motivacije.

Svakako najčešće korištena fizikalna skala u psihologiji je vremenska skala, kada se npr. mjeri vrijeme savladavanja Bonardelove sinusoide, vrijeme reakcije, vrijeme čitanja, vrijeme prolaska kroz labirint i sl. Psiholozi svoje zaključivanje o psihološkim varijablama temelje na pretpostavci da kraće vrijeme potrošeno pri obavljanju neke jednostavnije

81

ili složenije aktivnosti pokazuje da su odgovorni psihofiziološki procesi u boljem i djelotvornijem stanju. Na primjer, u psihologiji se vrlo često mjeri brzina jednostavne ili složene psihomotorne reakcije pod pretpostavkom da što su utvrđena vremena kraća (što je brzina reagiranja veća) to znači da su procesi odgovorni za reakciju bolje organizirani i protječu sa manje pogrešaka. Slično se zaključuje na temelju brzine rješavanja simboličkih problema: za onog ispitanika koji na točno rješavanje testa inteligencije potroši manje vremena, smatra se da ima veći intelektualni kapacitet. I produženo trajanje obavljanja neke aktivnosti može poslužiti kao mjera psiholoških varijabli. Na primjer, ustrajanje u nekoj aktivnosti izraženo u vremenskim jedinicama može biti mjera motivacije ispitanika.

Rezultate dobivene i izražene na fizikalnim skalama u psihologiji u pravilu ne koristimo u neposrednom obliku, već se na temelju njih zaključuje o psihološkim procesima, tj. pridružuje im se psihološko značenje No, tada njihov metrijski identitet postaje upitan. Dakle, iako su fizikalne skale u pravilu omjerne nakon psihološke interpretacije rezultata dobivenih na tim skalama ti rezultati nemaju više kvalitet omjerne skale, već ordinalne skale.,

psihološki mjerni instrumenti kojima se mjere psihološke osobine pojedinca i grupe, sastoje se iz zadataka i pitanja, a u njih spadaju testovi senzornih, psihomotornih i simboličkih sposobnosti, te upitnici motivacije, emocija i ličnosti u pravilu se trebaju odnositi na mjerenje samo jednog atributa psihološkog funkcioniranja; cilj psihometrije je proizvodnja psiholoških mjernih instrumenata pomoću kojih možemo razlikovati ispitanike, tj. njihove atribute,

čovjek, koji je najstariji mjerni instrument, veoma grub i neprecizan zbog malog broja kategorija unutar kojih može donositi valjane prosudbe, nezamjenjiv u neznanstvenim procjenama npr. pravnih i estetskih veličina; u prethodna dva mjerna instrumenta mjerioc je fizički odvojen od instrumenta sa kojega očitava rezultat, dok kod čovjeka mjerni instrument i mjerioc čine fizičko jedinstvo.

3. brojevni sustav, koji ima slijedeća inherentna opća obilježja po kojima se razlikuju od svih ostalih simboličkih sustava (ta inherentna obilježja su postulirana svojstva, jer brojevi nemaju neka svoja prirodna svojstva; brojevi su civilizacijski artefakt, koji je omogućio pretvaranje sustava opažanja u sustav mjerenja), koja obilježja omogućuju njegovu upotrebu za mjerenje: brojevi kao rezultati mjerenja imaju svima jednoznačno jasnu

funkciju reprezentiranja kvantitete, odn. količine, npr. 2 >1 i po veličini i po smjeru; svaki broj ima za sebe jasan identitet koji nije potrebno posebno definirati; dva broja koji nisu jednaki nužno su ili manji ili veći jedan od drugoga, pa je u sustavu brojeva implicitan red odn. redoslijed ili redanje, koji se ne mogu poremetiti,

brojevi omogućuju kvantitativnu deskripciju nekog atributa neke pojave na najlakši, najjednostavniji i najekonomičniji način, na općenitoj razini, koju osobinu nema niti jedan drugi simbolički sustav koji čovjek koristi (verbalni -govorni ili pisani jezik ili slikovni simbolički sustav npr.); zbog toga postojanje Mueller-Lyerove varke može biti potvrđeno i

82

bez mjerenja, putem sustavnog prikupljanja subjektivnog iskaza o usporedbi dviju dužina većeg broja ispitanika; no kolika treba biti dužina među konvergentnim krakovima u odnosu na dužinu među divergentnim krakovima da bi varka bila efikasna može se utvrditi mjerenjem; sakupivši rezultate od većeg broja ispitanika moći će se utvrditi koja prosječna vrijednost i varijabilitet izmjerenih vrijednosti,

brojevi omogućuju svima jasnu, parsimoničnu i univerzalnu komunikaciju s drugim ljudima s minimum šuma, koja ne poznaje jezične barijere, uz minimalnu mogućnost pogreške u upotrebi rezultata; 1 za sve ljude znači 1, bez posebne definicije i svatko zna da se 2 razlikuje od 1,

brojevni sustav u svojoj primjeni omogućava beskonačnu preciznost kakva i kolika god je potrebna, bilo da se radi o promjenama na veće ili o promjenama na manje tako da je sustavom brojeva moguće pratiti bilo kakve promjene u mjerenoj pojavi; takvu preciznost nije moguće postići ni na kakav drugi način (pogotovo to nije moguće verbalnom deskripcijom); preciznost ne ovisi o mjernom sustavu (npr. angloamerički colski sustav za mjerenje dužina nasuprot evropskom metričkom SI-sustavu), već ovisi o preciznosti mjernog instrumenta; mjerenje zato omogućuje točno izražavanje promjena u nekim pojavama, stvarima i bićima, tj. mjerenje je egzaktno,

brojevi imaju apstraktnu prirodu i stoga univerzalnu primjenu na bilo koju vrst pojava, oni za sebe ne znače ništa, ali ako se pridjeljuju nekoj pojavi i doda im se mjerna jedinica, mogu značiti šta god (npr. 1 kg, 1 V, 1 rasa) odn. mogu se generalizirati na bilo koji atribut i istovremeno primijeniti na bilo koju konkretnu situaciju. Nadalje, brojevi se mogu primijeniti bez obzira na opseg (hijerarhijsku razinu) pojma koji je obuhvaćen mjerenjem. Tako primjerice brojčanu vrijednost možemo pridijeliti pojedinačnim stvarima (npr. ova jabuka ima 0,21 kg) ili općim pojmovima (npr. kupio sam 12 kg voća).

Insistiranje na brojevnom, a ne na nekom drugom simboličkom sustavu dovodi do slijedeće definicije mjerenja u užem smislu: mjerenje je u užem smislu postupak pridjeljivanja brojeva iz brojevnog sustava objektima, pojavama ili procesima koji su predmet mjerenja u skladu sa pravilom da odnosi između dobivenih brojeva odražavaju stvarne promjene u predmetu mjerenja (mjerenoj varijabli).

Dakle, jedan od osnovnih uvjeta mjerenja je da tokom i nakon mjerenja mora postojati izomorfizam odn. kongruencija / korespondencija između postojećeg sistema brojeva koji se primjenjuje i promjena u ispitivanom svojstvu. Mjerenje je jedino u tom slučaju proces povezivanja formalnog simboličkog modela koji se naziva sustav brojeva i određenog definiranog i varijabilnog aspekta neke pojave kojeg je moguće diskriminirati, kojom transformacijom varijabilnog atributa pojave u brojeve se utvrđuju kvantitativne karakteristike predmeta mjerenja. No između sustava brojeva i predmeta mjerenja postoji samo veći ili manji izomorfizam, koji nije nikada potpun (100%), jer (a) značajan izvor smanjivanja izomorfizma predstavljaju pogreške mjerenja i (b) samo neki aspekti određenog fenomena mogu biti reprezentirani matematičkim sustavom.

83

4. mjerioc, koji očitava rezultat mjerenja na mjernoj skali mjernog instrumenta.

Dva su oblika mjerenja u psihologiji i drugim znanostima s obzirom na odnos mjerne jedinice i mjerene veličine:

(a) direktno mjerenje je takvo mjerenje kod kojeg je (a) mjerna jedinica kojom se izražava rezultat iste prirode kao i mjerena veličina (predmet mjerenja) i/ili (b) mjerni instrument ima ista svojstva kao i predmet mjerenja (predmet mjerenja se mjeri istovrsnom pojavom) npr. mjerenje dužine metrom, čiji je osnovni atribut dužina, mjerenje težine utegom, čiji je osnovni atribut težina odn. masa;

U psihologiji se direktno mjerenje psiholoških veličina susreće rijetko: (a) Fechnerov pokušaj da se intenzitet osjeta mjeri brojem diferencijalnih limena, (b) Stevensov pristup direktnog određivanja intenziteta osjeta brojčanim procjenama osjeta odn. direktnim procjenjivanjem percipirane veličine, (c) mjerenje stavova odn. određivanje intenziteta stava ispitanika skalom stavova, (d) uspoređivanje u parovima,

Ni uz navedena kriterija nije moguće uvijek jednoznačno odrediti što je direktno, a što indirektno mjerenje. Na primjer, mjerimo li inteligenciju testom inteligencije u kojemu ćemo rezultat iskazati devijacionim kvocijentom inteligencije, možemo reći da je mjerna jedinica (devijacioni kvocijent inteligencije) iste prirode kao i mjerena veličina - inteligencija i da mjerni instrument ima ista svojstva kao i predmet mjerenja - sadrži zadatke čije rješavanje reprezentira inteligentno funkcioniranje, pa možemo razlikovati “manje inteligentne” i “više inteligentne” testove inteligencije.

Zato se za definiciju direktnog mjerenja koristi slijedeći kriterij: direktno mjerenje je ono mjerenje koje ima očiglednu valjanost. Pri takvom mjerenju, dakle, postoji jednoznačna deterministička funkcionalna veza između mjernog instrumenta i predmeta mjerenja, kao što je slučaj pri mjerenju fizikalnih veličina. Tako se direktnim mjerenjem udaljenosti smatra i mjerenje koje će se izraziti metrom (npr. 120 km) i koje će se izraziti trajanjem puta (2h vožnje, izmjereno satom), jer između prijeđenog puta i trajanja puta postoji jednoznačna deterministička funkcionalna veza: s = v t. Dakle, kod direktnog mjerenja pitanje valjanosti ne postoji jer je ona očigledna i ne treba je dokazivati.

(b) indirektno mjerenje je takvo mjerenje kod kojeg je (a) mjerna jedinica kojom se izražava rezultat različite prirode u odnosu na prirodu predmeta mjerenja i/ili (b) mjerni instrument ima različitu prirodu u odnosu na predmet mjerenja pa se predmet mjerenja mjeri promjenama u pojavi koja nije istovrsna predmetu mjerenja. Indirektno mjerenje je, dakle pokušaj kvantifikacije predmeta mjerenja na osnovu njihovih efekata: zaključujemo o veličini predmeta mjerenja na temelju njegovih manifestacija, npr. mjerimo temperaturu visinom stupca žive; kod inteligencije znamo koje je podražajne situacije izazivaju i njima možemo pratiti njene manifestacije.

84

U slučaju indirektnog mjerenja se, dakle neka psihološka varijabla se izražava nekom nepsihološkom. Tako se u psihologiji se indirektno mjerene veličine ponekad izražavaju fizikalnim jedinicama, a od osnovnih fizikalnih veličina se, kako je rečeno, vrlo često koristi vrijeme.

Indirektno mjerenje je prema spomenutom trećem kriteriju ono mjerenje koje nema očiglednu valjanost, ali između svojstva koje služi kao mjerilo (npr. broj riješenih zadataka u testu, novčani prihodi, stav koji se prihvaća) i svojstva koje se mjeri (stupanj inteligencije, materijalno stanje, intenzitet stava) postoji probabilistička - stohastička korespondentna veza. Po istoj logici, indirektno mjerenje je po svojoj spoznajnoj vrijednosti to bliže direktnom, što ima veću valjanost.

U formalnim, biomedicinskim i tehničkim znanostima primjenjuje se i pretežno direktno mjerenje (prema trećem kriteriju), jer kod njihovih predmeta mjerenja postoji očigledna veza između efekata koje registriramo i predmeta mjerenja. U društvenim znanostima direktno mjerenje gotovo da i ne postoji jer zbog niza razloga nije moguće napraviti mjerni instrument u jedinicama koje odgovaraju prirodi predmeta mjerenja, a najčešće nemamo dovoljno znanja da konstruiramo odgovarajući instrument.

No osnovni problem je problem valjanosti: postoji naime teoretska mogućnost da su manifestacije koje mjerimo zapravo proizvod nekog drugog faktora ili da nekoliko faktora utječu na oblik manifestacije. U psihologiji na neki predmet mjerenja redovito djeluje velik broj faktora i te relevantne faktore treba ili eliminirati ili kontrolirati. No, pošto radimo s ljudima mogućnost otklanjanja i kontrola tih faktora je iz etičkih razloga bitno smanjena. Nasuprot tome, kod tehničkih mjerenja malo je drugih faktora koji utječu na predmet mjerenja i lako ih je kontrolirati. Zato je u psihologiji iznimno važno ispitivanje uvjeta u kojima se efekti predmeta mjerenja manifestiraju i utvrđivanje optimalnih uvjeta u kojima se isti najbolje manifestiraju i registriraju

Zaključno, indirektno mjerenje nije manje vrijedno od direktnog, ali zahtijeva poznavanje načina povezanosti između onoga što mjerimo i različitih vrijednosti koje “očitamo” na instrumentu.

Četiri su prigovora kvantitativnom “mjeriteljskom” pristupu znanstvene psihologije: analitički pristup nije primjeren psihologiji. Analitički pristup

znanstvene psihologije sastoji se u pretpostavci da se predmeti istraživanja (ponašanje, procesiranje informacija) trebaju raščlaniti na manje sastavne dijelove da bi se mogli proučavati. Međutim, stručnjaci ostalih struka koji imaju isti predmet interesa (psihijatri, defektolozi, socijalni radnici i sl.) polaze od holističkog pristupa: smatraju da nije moguće analizirati pojedine aspekte psihološkog funkcioniranja, jer je cjelina više od sume dijelova pa se pojedinac ne može analitički promatrati, moguće ga je razumjeti, ali ne i “izmjeriti”. Pokazalo se, međutim da u slučaju kada je potrebno post hoc objašnjavanje, holistički pristup može biti uvjerljiv, ali kada je potrebno predviđanje ponašanja, tada holistički pristup u pravilu nije uspješan.

85

neetičnost: procedura mjerenja često zadire u ljudsku intimu i time krši osnovna ljudska prava. Međutim, psiholozi imaju etičke kodekse koji definiraju pravila ponašanja psihologa i prava ispitanika.

kvantofrenija (kvantomanija, kvantonanija), kao tendencija da se kvantificiraju one varijable koje se zbog svoje prirode ne mogu kvantificirati. To je pitanje konstruktne valjanosti, koje psihometrija efikasno rješava primjenom faktorske analize. No ostaje činjenica da je manipulacija brojevima vrlo atraktivna i zavodljiva za ljude koji su skloni baviti se apstrakcijama. Pritom treba imati u vidu da rezultat mjerenja po svojoj valjanosti ne može biti bolji od valjanosti empirijskih operacija kojima se dolazi do tog rezultata. Također, ako imamo “loše” rezultate, nikakvom matematičkom manipulacijom ne možemo doći do “boljeg” rezultata. Dakle snaga matematičkih modela obrade rezultata, posebice ako su oni eksplikativni, a ne deskriptivni ograničena je kvalitetom ulaznih podataka. Zato, kada smo neku pojavu “preveli” u broj ne smijemo zaboraviti da broj u tom slučaju ima svojstvo reprezentiranja pojave, i ne smiju mu se pripisivati apstraktna svojstva, koja brojevi imaju u matematičkoj teoriji.

psihologijska mjerenja nisu prava, direktna mjerenja. Ovaj prigovor je neosnovan, jer indirektna mjerenja nisu i pogrešna mjerenja, ali treba iznimno paziti da se ne "promaši" cilj, tj. da izmjerena manifestacija stvarno i isključivo odražava željeni predmet mjerenja, koji prigovor otklanja ispitivanje simptomatske valjanosti mjernog instrumenta.

3.2.2. Faktori koji utječu na mjerenjeSlijedeći su faktori koji simultano utječu na rezultat mjerenja (izmjeru):1. konstantno djelujući faktori (KF) su oni faktori koji najviše doprinose

vrijednosti oline odn. prave veličine predmeta mjerenja; djeluju uvijek u istoj veličini na rezultat mjerenja čime utječu na stabilnost rezultata kod jednog ispitanika: što u nekom mjerenju konstantni faktori više utječu na rezultate mjerenja, a manje varijabilni, postoje manje razlike u sukcesivno dobivenim rezultatima mjerenja nekog atributa tog ispitanika; na primjer, ako je predmet mjerenja generalna inteligencija, konstantni faktori su svi oni faktori intelektualnog funkcioniranja koji utječu na veličinu g-faktora; konstantni faktori su varijabilni na interindividualnoj razini,

2. varijabilno djelujući faktori su svi oni faktori odn. varijable koje osim konstantnih faktora odn. oline predmeta mjerenja mogu utjecati na rezultat mjerenja, i predstavljaju izvor njegova varijabiliteta; mogu biti: sistematski ili kontrolirano djelujući varijabilni faktori (SVF) su oni

faktori koji sistematski, pravilno i stvarno djeluju na vrijednost oline, prave veličine predmeta mjerenja; stoga djeluju uvijek u istom smjeru na rezultat mjerenja, uvijek ga povećavajući ili uvijek ga smanjujući; kao takvi mogu se identificirati i kontrolirati jer unaprijed znamo u kojem smjeru će djelovati na rezultate mjerenja; kao takvi se tretiraju u istraživanjima kao relevantni faktori ili ponekad kao nezavisne varijable, u njih spadaju: (a) opadanje pažnje (usmjerenosti ispitanika na zadatak) zbog slučajnih distrakcija u okolini (zato se neka laboratorijska istraživanja provode u zvučno izoliranim komorama), (b) kumulativno djelovanje umora, zaboravljanja ili starenja, koji su najčešći sistematski faktori koji dovode do pada sukcesivno dobivenih rezultata mjerenja kognitivnih varijabli, (c) kumulativno djelovanje učenja, (pamćenja, vježbe) ili maturacije (razvojnog sazrijevanja), koji su najčešći sistematski

86

faktori koji dovode do rasta sukcesivno dobivenih rezultata mjerenja kognitivnih varijabli, (d) promjene u postupcima ispitivača u odnosu na ispitanike, npr. pri procjenjivanju odgovora ispitanika (zato ispitivači moraju biti upoznati sa načinom prevencije subjektivnih pogrešaka pri procjenjivanju),

nesistematski ili nekontrolirano djelujući varijabilni faktori (NVF) su oni faktori koji nesistematski, nepravilno i prividno djeluju na vrijednost oline, prave veličine predmeta mjerenja; stoga djeluju u različitim smjerovima na rezultat mjerenja, ponekad ga povećavajući, a ponekad ga smanjujući; kao takvi, mogu se identificirati, ali ne i kontrolirati jer ne prepoznajemo pravilnost njihovog djelovanja zbog čega unaprijed ne znamo u kojim smjerovima će djelovati na rezultate mjerenja; u njih spadaju: (a) male fiziološke promjene u općem biofizičkom stanju ispitanika tokom mjerenja (uslijed probave, cirkadijurnih ritmova), (b) male psihološke promjene u ispitanika tokom mjerenja uslijed promjene momentalnog raspoloženja, promjene stava prema ispitivanju, promjene emocionalnog stanja zbog pojave intruzivnih misli ili specifičnog asociranja, nesistematske promjene motivacije i sl. (c) neizbježne male promjene u postupku mjerenja (npr. promjene u meteorološkim uvjetima kao što je to variranje tlaka zraka, na koje su osjetljivi meteoropati), koje promjene dovode do nesistematske fluktuacije pažnje i posljedično do varijabilne (čas veće, čas manje) usmjerenosti ispitanika na zadatak.

Za razliku od sistematski djelujućih varijabilnih faktora, nesistematski varijabilni faktori ne djeluju na olinu stvarno, nego prividno: u mnoštvu NVF ima takvih koji u jednom trenutku prividno povećavaju i takvih koji u istom trenutku prividno smanjuju konstantnu olinu. Zbog tog suprotnog djelovanja oni se pri jednom mjerenju međusobno poništavaju, ali ne u jednakim iznosima, tako da je njihova međusobna razlika pri jednom mjerenju u smjeru prividnog smanjenja oline, a već u slijedećem mjerenju može biti u smjeru prividnog povećanja oline.

Iz navedenog proizlazi da je prosječna vrijednost više mjerenja najbolji pokazatelj oline odn. da najbolje odražava utjecaj konstantnih faktora. Odstupanje od te najčešće vrijednosti uvjetovano je, kako je rečeno, momemntalnim prevladavanjem NVF jednog smjera, pri čemu su, po zakonu slučaja rjeđa ona prevladavanja u jednom ili drugom smjeru, koja su izrazitija, a najčešće se javlja ona vrijednost koja je najviše pod utjecajem oline odn. KF i oko nje se grupiraju rezultati višestrukih mjerenja istog predmeta mjerenja na istom ispitaniku.

Još je jedna bitna razlika između SVF i NVF: variranje sistematskih varijabilnih faktora dovodi do interindividualnih razlika odn. do raspršenja grupnih rezultata i ne smatra se pogreškom mjerenja (ili se smatra sistematskom pogreškom, koja se može kontrolirati i neutralizirati odn. “ukloniti” iz rezultata mjerenja), a variranje nesistematski varijabilnih faktora dovodi do intraindividualnih razlika odn. do raspršenja individualnih rezultata i smatra se slučajnom pogreškom mjerenja.

Nesistematski djelujući varijabilni faktori se nastoje ustanoviti i svesti pod sistematski djelujuće varijabilne faktore, ako se procijeni da su

87

relevantni za provođenje nekog istraživanja. Poznavajući pravilnosti variranja nekog faktora (npr. cirkadijurni ritam promjene tjelesne temperature ispitanika, ili meteoropatske promjene raspoloženja, ili neke sistematske navike (prehrane, spavanja, fizičke aktivnosti)) možemo kontrolirati taj faktor u aktualnom istraživanju. No nikad neće biti moguće identificirati baš sve nesistematski djelujuće varijabilne faktore koji utječu na rezultat mjerenja i svesti ih pod sistematske, niti je to uvijek ekonomično.

Aditivni utjecaj navedenih faktora na rezultat mjerenja se može izraziti formulom:

X = XKF + XSVF + (XNVF+ + XNVF-)

u kojoj je:X = rezultat mjerenjaXKF = prava vrijednost predmeta mjerenjaXSVF =sistematska pogreška mjerenjaXNVF =slučajna pogreška mjerenja, čiji predznak ovisi da li djeluje u pozitivnom ili negativnom smjeru.

Upotrebu navedene formule ilustrira slijedeći zadatak: “Kao rezultat nekog mjerenja dobivena vrijednost koja je iznosila 80 (X = 80). Pretpostavimo da je u toku mjerenja na prividno povećanje prave vrijednosti mjerenja djelovalo NVF u iznosu od 150. Ako je od tih 150 NVF u trenutku mjerenja 80 djelovalo u smjeru prividnog povećanja prave vrijednosti mjerenja (XNVF+ = 80), a preostalih 70 u suprotnom smjeru (XNVF- = -70), odredite: (a) koliko iznosi prava veličina mjerene pojave i (b) koji se najmanji, a koji najveći rezultat može dobiti ovim mjerenjem?”

(a)XSVF = 0-----------------kako je X = XKF + XSVF + (XNVF+ + XNVF-), to je XKF = X - XSVF + (XNVF+ + XNVF-) = 80 - 0 + (80 - 70) = 70

(b)NVF računamo u ukupnom iznosu, bez obzira na smjer, pa je:najmanji teoretski rezultat = 70 - 150 = -80najveći teoretski rezultat = 70 + 150 = 220.

Utjecaj KF, SVF i NVF na rezultate mjerenja odn. na krivulju distribucije frekvencija mjerenja neke varijable koja su mjerenja provedena na jednom ispitaniku i na pripadajuće statističke pokazatelje prikazuje tablica 8.

88

Tablica 8. Utjecaj KF, SVF i NVF na rezultate mjerenja odn. na krivulju distribucije frekvencija mjerenja neke varijable koja su mjerenja provedena na jednom ispitaniku i na pripadajuće statističke pokazatelje (f = frekvencija rezultata).

SLUČAJGRAFIČKI PRIKAZ

KRIVULJE DISTRIBUCIJE FREKVENCIJA REZULTATA

ZAKLJUČAK

(A) provedena je jedna serija mjerenja nekog predmeta mjerenja na jednom ispitaniku

djeluju samo KF, a NVF i SVF ne djeluju uopće (savršeno mjerenje, pri kojem svako mjerenje daje isti rezultat)

KF utječu na centralnu tendenciju (aritmetičku sredinu) rezultata

X = M, = 0, maksimalno grupiranje

f = broj mjerenja N

(B) provedena je jedna serija mjerenja nekog predmeta mjerenja na jednom ispitaniku

djeluju samo NVF, a KF i SVF ne djeluju (mjerenje u kojemu nije definiran pred-met mjerenja, pri kojem svako mjerenje daje različit rezultat)

1

NVF utječu na rasprše-nje (standardnu devija-ciju) rezultata

M i se mogu izra-čunati, ali nemaju značenja jer je raspr-šenje potpuno

f = 1

(C) provedene su dvije serije mjerenja nekog predmeta mjerenja na jednom ispitaniku

djeluju KF i NVF, a SVF je između dvije serije mjerenja djelovao u smjeru pove-ćanja vrijednosti oline

SVF utječu na položaj aritmetičke sredine*

M2 > M1, 2 = 1

* = na sličan način SVF utječu na položaj aritmetičke sredine rezultata mjerenja iste varijable provedenog na više ispitanika; zajednička distribucija rezultata ispitanika koji jesu i koji nisu pod utjecajem nekog SVF je asimetrična ili bimodalna, a razdvajanjem rezultata te dvije grupe dobivamo dvije distribucije koje su pomaknute jedna od druge

Iz navedenog proizlazi da je cilj provedbe mjerenja: maksimalizirati zdravu varijancu odn. dio varijance rezultata mjerenja

koji se može objasniti djelovanjem konstantnih faktora odn. nezavisne varijable,

minimalizirati varijancu pogreške odn. maksimalno reducirati dio varijance rezultata mjerenja koji se može objasniti djelovanjem nesistematskih varijablinih faktora, i

kontrolirati utjecaj sistematskih faktora koji djeluju na predmet mjerenja odn. čije se djelovanje na zavisnu varijablu ispituje.

3.2.3. Skale mjerenja i pripadajuća obrada podatakaRazličite mjerne skale (ljestvice mjerenja, vrste mjerenja, razine mjerenja) razlikujemo s obzirom na informacijsku vrijednost rezultata mjerenja odn. objekata ili entiteta (metrijsku / metričku kvalitetu, treba je razlikovati

89

f

f

f

izmjerene vrijednosti

izmjerene vrijednosti

izmjerene vrijednosti

od metrijskih osobina: pouzdanosti, valjanosti, objektivnosti i baždarenosti mjerenja), odn. s obzirom na količinu informacija koje pružaju rezultati mjerenja (koja se mjerenjem može dobiti),

Metrijsku kvalitetu (“stupanj preciznosti / točnosti mjerenja”, “savršenost mjerenja”, “savršenost mjernih podataka”, “informativnost mjernih podataka”, “intencionalnu upotrebu brojeva”, “interpretaciju brojeva”, “pravila pridjeljivanja brojeva”) utvrđujemo pomoću slijedećih kriterija odn. osnovnih obilježja mjernih skala (ta osnovna obilježja su ujedno uvjeti da bi mogli mjeriti na određenoj skali): klasifikacija (diferencijacija, distingviranje) entiteta: način na koji

skala raspoređuje (distribuira) entitete, hijerarhizacija entiteta: mogućnost utvrđivanja međusobnog rang -

poretka entiteta na skali (u nekom atributu), odn. mogućnost njihovog redanja po veličini (od najmanjeg do najvećeg ili obratno),

distanca entiteta: mogućnost utvrđivanja međusobne udaljenosti odn. veličine razlike entiteta na skali, što je moguće ako skala ima definiranu jediničnu vrijednost (mjerni podiok, jedinicu skale), što omogućava da se podioci skale dobiju umnožavanjem (višestrukom replikacijom) jedinične vrijednosti, čime dobivamo skalu koja je ekvidistantna odn. kod koje je razlika između dva susjedna podioka skale (između skalnih točaka) na kojem god njenom dijelu jednaka,

apsolutizacija entiteta: mogućnost utvrđivanja apsolutne veličine entiteta odn. udaljenosti entiteta od apsolutne nule na skali, što je moguće ako skala ima nul(tu) točku (apsolutnu nulu, referentnu točku, stvarnu nultu vrijednost) koja izražava nepostojanje - odsutnost mjerene pojave, to je ona vrijednost na kojoj mjerena pojava nestaje; manja vrijednost od apsolutne nule ne postoji; nul-točka također omogućuje parcijalno mjerenje tako da je ukupna mjera zbroj pojedinih dijelova entiteta (kao što je to kod mjerenja težine, gdje je npr. težina čovječjeg tijela jednaka zbroju težina dijelova tijela).

Iz tih kriterija proizlaze slijedeća izvedena obilježja mjernih skala: dozvoljene aritmetičke računske operacije koje se mogu

primjenjivati na mjerne podatke, a koje predstavljaju invarijantnu transformaciju originalne skale u transformiranu skalu (zbrajanje, oduzimanje, množenje, dijeljenje konstantom; eksponenciranje konstantom i logaritmiranje konstantnom bazom), koje čuvaju kontinuum rezultata i izvorni metrički identitet odn. informacijsku vrijednost, dakle kojima rezultat mjerenja na transformiranoj skali ne mijenja: (a) svoje mjesto u poretku (konstelaciju prema ostalim rezultatima mjerenja), (b) svoju razliku prema odn. udaljenost od drugih rezultata (svoju relativnu udaljenost prema ostalim rezultatima mjerenja) i/ili (c) svoju udaljenost prema apsolutnoj nuli (svoju apsolutnu vrijednost); navedeni problem je metrički, a ne matematički,

dozvoljeni statistički postupci za statističku obradu skalom dobivenih podataka: u širem smislu: mogućnost ili legitimnost provođenja određenih matematičko - statističkih postupaka, koja mogućnost, što je veća ukazuje na veće analitičke mogućnosti numeričke analize rezultata koje smo dobili na nekoj skali; u užem smislu: mogućnost utvrđivanja postojanja statističke značajnosti razlika i statističke značajnosti korelacija sa podacima dobivenim na pojedinim skalama.

90

Na koji način će se moći upotrebljavati brojevi na pojedinoj skali propisano je za svaku skalu definicijom putem spomenutih kriterija. Prema tim pravilima za pridjeljivanje brojeva koji se primjenjuju pri nekom mjerenju STEVENS (1951) razlikuje slijedeće mjerne skale ili ljestvice mjerenja (ponekad se neopravdano nazivaju modeli ili metode mjerenja), koji se navode po hijerarhiji s obzirom na stupanj preciznosti:

91

(1) nominalna skala (kategorijalna - klasifikacijska skala) klasifikacija entiteta: entiteti se svrstavaju (klasificiraju, označavaju,

identificiraju) u dvije ili više odijeljenih (diskretnih, diskontinuiranih, međusobno isključivih) kategorija, kvalitativnih klasa ili skupova prema nekom kriteriju klasifikacije koji je određen odn. limitiran kvalitativnim obilježjima predmeta mjerenja. Prije mjerenja (razvrstavanja entiteta) potrebno je (i) formirati kategorije (pri čemu broj kategorija mora biti >1, a očekivani broj entiteta u svakoj kategoriji mora također biti 1, a jedan entitet se smješta samo u jednu kategoriju) i (ii) s obzirom na jasno definirana kvalitativna obilježja (promatrane atribute) predmeta mjerenja i potpuno proizvoljno (arbitrarno, dogovorno) odrediti oznake obilježja radi njihovog razlikovanja. Pridruženi brojevi su samo oznake, nemaju kvantitativno značenje veličine i mogu, dakle, biti zamijenjeni bilo međusobno bilo nekim drugim sustavom oznaka za identifikaciju. Zato se nominalno mjerenje ponekad smatra najprimitivnijom formom pridjeljivanja brojeva ili se čak ne smatra mjerenjem jer nije nužno brojčano 8što je neopravdano, jer nominalno mjerenje odgovara definiciji mjerenja). Oznake, imena ili simboli obilježja mogu biti brojevi, slova, riječi, piktogrami ili drugi znaci, pri čemu je irelevantno kako će ih se nazivati jer služe jedino za označavanje klase (skupa) istovrsnih jedinica gdje je svakom članu klase (skupa) pridijeljena ista oznaka; na primjer, ako se u varijabli “spol” klasa “muški” označi sa 1, a “ženski” sa 2, brojevi se mogu bez posljedica zamijeniti tako da se s 1 označi “ženski” a s 2 “muški”. Osnovna svrha nominalnog mjerenja, je, dakle formiranje klasa ili kategorija objekata koje se zasniva na jednakosti s obzirom na neki atribut objekata.

hijerarhizacija, distanca i apsolutizacija entiteta: brojevi, ako se i rabe, ne odražavaju relacije među entitetima kojima su pridruženi; entiteti u pojedinoj kategoriji su međusobno potpuno nezavisni i jedina im je zajednička osobina pripadnost toj kategoriji,

osnovna empirijska operacija koja proizlazi iz pravila je određivanje jednakosti (identiteta), prema slijedećim postulatima:

određuje se je li A = B ili A B, (identičnost)ako je A = B tada je B = A, (simetričnost)

ako je A = B i B = C, tada je A = C, (tranzitivnost),

što znači da su jednake samo one pojave koje pripadaju istoj kategoriji, dozvoljene aritmetičke operacije koje su invarijantne

transformacije: sa brojevnim oznakama ne mogu se vršiti računske operacije, ali se mogu vršiti sa brojem objekata u pojedinim kategorijama 8za to se koriste nemetrijski postupci deskriptivne statistike). Kontinuum ne postoji, broj koji je oznaka kategorije ima samo kvalitativno značenje, a nema ni rangovno ni kvantitativno značenje, pa tako ne postoje ni invarijantne transformacije.,

dozvoljeni statistički postupci: prema tablici 9., upotreba: nominalna skala je najniža razina mjerenja koja se koristi kada je

obilježja varijable odn. predmeta mjerenja mogu svrstati u ograničen broj kvalitativnih kategorija, npr. varijabla ljudi se s obzirom na obilježje “spol” ili “rod” može svrstati u dvije kategorije (muškarci i žene),

tipičan primjer: (a) dihotomne /dihotomizirane varijable su nominalne varijable sa dvije kategorije klasifikacije, npr.: spol, točno - netočno; takve

92

varijable predstavljaju najgrublje moguće mjerenje neovisno o tome radi li se o nametnutoj dihotomizaciji - podjeli varijable koja je kvantitativna, pretpostavljeno kontinuirana (i eventualno normalno distribuirana) u dvije kategorije, npr. kao kod varijable inteligencije koja se može dihotomizirati u dvije kategorije: ispodprosječno inteligentan / nadprosječno inteligentan, ili o prirodnoj dihotomnosti, kao što je to slučaj kod spola (spol je, doduše varijabla koja bi se mogla i normalno distribuirati imajući u obzir hormonalne varijacije među pojedincima oba spola, pa se ova naizgled nekvantitativna varijabla može smatrati i kvantitativnom), (b) označavanje brojevima igrača u nogometu: broj 9 označava centarfora i ne podrazumijeva da je taj igrač vredniji od lijevog beka koji nosi broj 3 ili devet puta od golmana koji nosi broj 1, (c) šifrarnik bolesti, geografska pripadnost, religijska preferencija, stranačka pripadnost, kućni brojevi u nekoj ulici, registarski brojevi automobila, telefonski brojevi, koji su politomne varijable, jer imaju više kategorija klasifikacije,

zastupljenost u psihologiji: česta,

(2) ordinalna skala (skala rangova - hijerarhizacijska skala) klasifikacija entiteta: entiteti se svrstavaju (klasificiraju) u dvije ili više

odijeljenih (diskretnih) kategorija koje su rangirane s obzirom na veličinu nekog kvantitativnog obilježja predmeta mjerenja ili na temelju čestine (frekvencije) kojom se nešto pojavljuje. Svaka od kategorija može imati samo jedan član, ali može imati i više članova, ako su rangovi “široko” definirani. Navedeno se provodi uspoređivanjem svakog entiteta sa svakim ili se određuje redoslijed kategorija koje su prethodno definirane nominalnim mjerenjem.

hijerarhizacija entiteta: ostvariva skalom putem navedenog pravila, distanca entiteta: kontinuum postoji i mjerna jedinica je rang, koji se

izražava prirodnim brojevima. No među rangovima u pravilu nije jednak razmak, pa prividno jednake razlike u rangovima ne odgovaraju stvarnim razlikama među podacima. Mjerna jedinica, dakle ne odražava ekvidistanciju duž mjerne skale i ne sadrži informaciju o veličini razlike između susjednih rangiranih vrijednosti odn. entiteta. Zato razlika u rangu ne znači stvarnu razliku u predmetu mjerenja (razmak između pojedinih entiteta) niti smjer rasta ili pada veličine predmeta mjerenja (rang 1 može značiti i najveću zastupljenost predmeta mjerenja, npr. prvi rang u atletskom natjecanju, ali i najmanju, npr. ocjena 1 iz zemljopisa),

To što postoji mjerna jedinica ne znači da postoji jedinična vrijednost; konstantna jedinična vrijednost je na ordinalnoj skali nepoznata, što znači da je skala neekvidistantna iako je razlika između dva susjedna cijela broja (koji označuju dva susjedna ranga) uvijek jednaka 1. Razlike u brojevima ne odgovaraju razlikama u mjerenoj pojavi, pa tako npr. razlike u ispitanicima koji su poredani po visini ne odgovaraju razlici u rangu između dva susjedna ispitanika koja je uvijek 1, tako da znamo samo relativni položaj ispitanika unutar nekog skupa “u odnosu na druge”), ali ne i apsolutni položaj ispitanika (“u odnosu na arbitrarnu ili stvarnu apsolutnu nulu”). Ako skalu primijenimo na rezultate u nekom testu, onda razlike u rangovima nisu jednake razlikama u bodovima, a nemamo nikakvu informaciju kolike su stvarne razlike.

93

apsolutizacija entiteta: skala nema apsolutne nule, pa parcijalno mjerenje nije moguće, npr. kod školskih ocjena “nedovoljan” + “nedovoljan” “dovoljan”, niti skala ima arbitrarne nule,

osnovna empirijska operacija koja proizlazi iz pravila je određivanje redoslijeda (određivanje hijerarhije, redanje, određivanje rangova, rangiranje po veličini) prema slijedećim postulatima odn. relacijama:

ako A B tada je ili A > B ili A < Bako je A > B, tada B A

ako je A > B i B > C, tada je i A > C

a vrijede i svi postulati koji određuju prethodnu skalu. dozvoljene aritmetičke operacije koje su invarijantne

transformacije: prema tablici 9., to su one koje ne mijenjaju poredak, dozvoljeni statistički postupci: prema tablici 9., ukoliko nije unaprijed

definiran broj rangova (npr. 5, pri školskom ocjenjivanju) besmisleno je računati M i , jer će njihova veličina ovisiti o broju entiteta; budući da ordinalna skala ne daje informaciju o varijabilitetu promatranih entiteta, distribucija frekvencija rezultata je pravokutna (npr. kao kod redanja po visini, svaki rang ima frekvenciju 1),

upotreba: ordinalno mjerenje se koristi kada nije moguće izmjeriti kvantitativnu veličinu nekog obilježja predmeta mjerenja, ali se može pomoću uspoređivanja entiteta odrediti svakom entitetu njegov relativni položaj u odnosu na druge entitete; ordinalne skale se koriste u velikom broju mjerenja i procjenjivanja u kojima se kao mjerni instrument pojavljuje čovjek (npr. za rangiranje podređenih prema općem uspjehu u poslu),

tipičan primjer: (a) skala tvrdoće minerala, (b) kvalifikacioni postupak za upis na fakultet, (c) brojevi kuća u ulici, (d) poredak učenika po visini: prvi je najviši, drugi niži od prvog, ali viši od svih ostalih, itd., pri čemu nije relevantno za koliko je koji učenik viši ili niži od svojih susjeda, (e) testovi znanja, kod kojih broj bodova znači broj točno riješenih zadataka ili problema (svaki test znanja ima svoju bodovnu ljestvicu, na kojoj se iskazuje rezultat u tom mjernom instrumentu); testovi znanja nemaju jednaku mjernu jedinicu duž čitave ljestvice: zadaci su poredani po težini, ali razlika u težini između 1. i 2. zadatka nije jednaka razlici u težini između 5. i 6. zadatka, (f) školske ocjene, kojima se ocjenjuje školsko znanje; neekvidistantnost skale upućuje da razlika u znanju između “nedovoljan” i “dovoljan” nije jednaka razlici u znanju između “vrlo dobar” i “odličan”,

Skala školskih ocjena je ordinalna skala zato što je hibrid kvantitativne skale, primijenjene na pismenom ispitu objektivnog tipa kao broj točno riješenih zadataka i kvalitativne skale primijenjene na usmenom ispitu. Veću ocjenu iz nekog predmeta u školi dobit će učenik koji zna više činjenica odn. gradiva tog predmeta, a manju ocjenu učenik koji zna manje činjenica odn. gradiva iz tog predmeta. No, višu ocjenu dobit će opravdano i onaj učenik koji svoj odgovor na usmenom ispitu ili na pismenom - esejističkom ispitu bolje formulira, koji se bolje izražava, koji bolje povezuje činjenice unutar istog predmeta, koji zna povezati gradivo jednog predmeta sa gradivom drugih predmeta, što nije više razlikovanje znanja samo po kvantitetu, već i po kvalitetu.

94

zastupljenost u psihologiji: najčešća, iako informacijski siromašna, susreće se kod većine (ili skoro svih) mjerenja u psihologiji, na primjer, rangiranje zadanih podražaja, rangiranje učenika po marljivosti, likovnih sadržaja po preferenciji ili po stupnju sličnosti. U psihometriji postoje postupci, koji omogućuju da se rezultati iz testova transformiraju u intervalnu skalu, pa je onda moguće na tim rezultatima izvoditi računske operacije zbrajanja i oduzimanja, tj. utvrđivati razlike između rezultata, ali se ne mogu utvrđivati multiple i frakcije. Uvođenjem nominalne i ordinalne skale psiholozi su unaprijedili tehnologiju mjerenja jer su uveli takve nove vrste mjerenja, kakvih u prirodnim znanostima nema.

(3) intervalna skala (diferencijacijska skala) klasifikacija entiteta: provodi se putem utvrđivanja za koliko jednakih

jedinica je neki rezultat mjerenja veći ili manji od drugoga; možemo, dakle govoriti o razlici između dviju vrijednosti, ali ih ne smijemo dovesti u odnos tipa “koliko puta je neki rezultat veći ili manji od drugoga” (odnos frakcije ili multiplikacije). Možemo za uspoređivanje koristiti razlike ali ne i omjere, npr. ispitanik koji ima IQ 150 je inteligentniji od ispitanika sa IQ 100, koliko i ispitanik sa IQ 100 od ispitanika sa IQ 50 (za 50), ali ispitanik sa IQ 150 nije 3 puta inteligentniji od ispitanika sa IQ 50. Razlike u ispitivanoj pojavi utvrđene intervalnom skalom korespondiraju, dakle s razlikom u brojevima, što nije slučaj sa mjerenjima dobivenim na nominalnoj i ordinalnoj skali.,

hijerarhizacija entiteta: ostvariva skalom putem navedenog pravila,distanca entiteta: kontinuum postoji jer postoji ekvidistantna mjerna

jedinica koja je identična - jednaka - ekvivalentna duž čitave mjerne skale, pa možemo zaključivati o veličini razlike u predmetu mjerenja tipa (a - b = ili c - d, dakle možemo utvrđivati jesu li dvije razlike odn. intervali jednaki ili nisu). Na taj način, bez obzira koje dvije susjedne vrijednosti na skali razmatramo, razlika između njih jedinična je. Razlika između a i b jednaka je razlici između b i c, a te su razlike zajedno jednake razlici a - c. Razlike je moguće zbrajati jer postoji arbitrarna nula.

Definiranje jedinične vrijednosti u psihologiji se provodi ad hoc, neposredno prije mjerenja, a susreće sa dva pitanja:

(a) da li i u kojoj mjeri segment nekog ponašanja ili uratka ili akt procesiranja informacija može biti jedinična vrijednost (mjerna jedinica)?: npr. kod O’Connorovovog deksterimetra, koji ispituje sposobnost brze i precizne manipulacije sitnim predmetima (spretnost prstiju) zadatkom u kojem ispitanik mora što brže u male rupice umetnuti bilo prstima, bilo pomoću pincete zadani broj malih metalnih štapića moguće je dobiti rezultat mjerenja na dva načina, među kojima korelacija nije 1: (1) kao vrijeme popunjavanja svih rupica i (2) kao broj rupica koje se popune u nekom zadanom vremenu; u oba slučaja je jedinična vrijednost jedna rupica. Kada se odabere odgovarajući - simptomatski valjani akt ponašanja ili procesiranja, potrebno ga je precizno i jednoznačno definirati.

(b) je li odabrana jedinična vrijednost (mjerna jedinica) konstantna -

stabilna tokom mjerenja odn. je li mjerni instrument postojan tokom vremena?; promjena jedinične vrijednosti se dešava čak i pri fizikalnim mjerenjima, npr. kada opruga mjernog mehanizma vage s vremenom izgubi

95

svoj elasticitet, a u psihologiji ima značaj u psihologiji ličnosti, socijalnoj psihologiji i kliničkoj psihologiji,

Što je viša razina mjerenja, definiranje jedinične vrijednosti ima veći značaj. Dok na nominalnoj skali jedinica mjerenja ima značenje jasnog i jednoznačnog definiranja postupka klasifikacije (odn. definiranja pojedine kategorije, od kojih svaka predstavlja jediničnu vrijednost), a na ordinalnoj skali ima značenje jasnog definiranja postupka rangiranja. Na intervalnoj skali, kakva je kod primjene različitih testova, treba voditi računa da je svako od pitanja jedna jedinica, koja treba biti ekvivalentna i ekvidistantna. Tako, na primjer u testu oblikovanom za ispitivanje razine agresivnog ponašanja treba razdvojiti pitanja koja se odnose na verbalnu agresivnost od pitanja koja se odnose na bihevioralnu agresivnost.

apsolutizacija entiteta: ako nulta točka u promatranoj pojavi ne postoji, ona se određuje potpuno arbitrarno kao točka na skali i ne znači odsutnost predmeta mjerenja. Mjerenje ne započinje od apsolutne nule nego od neke arbitrarne nule, koja je dogovorena vrijednost. Za formiranje arbitrarne nule intervalnih skala najčešće se uzima prosjek (aritmetička sredina, uz uvjet homogenosti normativne populacije) kao dogovorna (arbitrarna, relativna) referenična točka odn. vrijednost kao “čvrsto” uporište za usporedbu i označava se s 0 (aritmetička sredina izražena u z - vrijednostima iznosi 0). Zbog arbitrarne nule na intervalnim skalama vrijednosti mogu biti i negativne (npr. temperatura u stupnjevima Celsiusa, negativna z-vrijednost). Glavna svrha određivanja usporedbene vrijednosti je podizanje razine mjerenja i pripadajuće dopuštene manipulacije brojevima odn. statističke obrade podataka na višu razinu.

I tehničke skale mogu se formirati kao intervalne: skala tvrdoće predmeta određena je tako da je na ljestvici tvrdoće veći broj dobiva onaj materijal koji ostavlja dublji trag na nekom standardnom materijalu. Na toj je ljestvici nultu vrijednost dobio talk, jer ne ostavlja trag ni na kojem materijalu.

Mjerenje, dakle počinje od neke arbitrarne nule, što dozvoljava da se mogu uspoređivati samo razlike, ali ne i apsolutne vrijednosti entiteta: arbitrarnom fiksnom točkom u odnosu na koju se ostali rezultati odmjeravaju dobivaju se relativne, ali ne i apsolutne vrijednosti. Dok je zbrajanje razlika moguće na intervalnoj skali, zbrajanje apsolutnih vrijednosti nije moguće. Zato su na razini skalnih točaka (vrijednosti) kod intervalne skale dozvoljeni samo zbrajanje i oduzimanje, a na razini intervala dopuštene su sve 4 računske operacije. Dakle, razlike se mogu stavljati u omjerne odnose, odn. razlike imaju osobine rezultata sa omjerne skale.

U primjeru visine moguće je demonstrirati arbitrarno određivanje položaja referentne točke “s gornje strane”, “s donje strane”, ili “iz sredine”. Arbitrarna nula može biti visina najvišeg ispitanika, pa se visine svih nižih ispitanika izražavaju kao udaljenosti do najvišeg ispitanika, ili se apsolutna nula može arbitrarno odrediti kao visina najnižeg ispitanika, pa se visine svih viših ispitanika izražavaju kao relativna visina u odnosu na najnižeg ispitanika. Kao arbitrarna nula može se uzeti i imaginarna prosječna visina ili stvarna visina po rangu centralnog ispitanika, pa se visina svih ostalih izražava u odnosu na te vrijednosti.

96

Mjerenje na bazi rezultata u testu koji se izražavaju u bodovima ne započinje od apsolutne nule, zato onaj koji je postigao 0 bodova u testu, ne znači da uopće nema tu osobinu koju mjerimo. U testovima se polazi od neke arbitrarne nule.

osnovna empirijska operacija koja proizlazi iz pravila je zbrajanje razlika, za koje vrijedi postulat:

razlika (A, B) + razlika (B, C) = razlika (A, C)

a vrijede i svi postulati koji određuju prethodne skale. Treba ukazati da mogućnost zbrajanja razlika ne znači i mogućnost zbrajanja apsolutnih vrijednosti na skali, ali zbog arbitrarne apsolutne nule razlike u brojevima odgovaraju razlikama u mjerenoj pojavi.

dozvoljene aritmetičke operacije koje su invarijantne transformacije, prema tablici 9., dodavanje konstante pomiče arbitrarnu nul-točku, što je dopušteno. Budući da nisu dozvoljene operacije množenja i dijeljenja, već samo zbrajanje i oduzimanje, ne možemo reći da je temperatura zraka od npr. 20 C dvostruko veća od temperature zraka od 10 C, što meteorolozi ponekad čine.

dozvoljeni statistički postupci, prema tablici 9., ekvidistantnost skale ne implicira pravokutnu distribuciju rezultata, distribucija rezultata iznad intervalne skale je najčešće normalna,

upotreba: testiranje psihomotornih i simboličkih sposobnosti, tipičan primjer: temperatura u stupnjevima Celsiusa (na toj skali je

arbitrarna nula uzeta ona temperatura na kojoj se voda smrzava) ili Farenheita, kalendarsko vrijeme, test inteligencije, nadmorska visina,

zastupljenost u psihologiji: česta, ali se većina mjerenja ne provodi na toj skali, već na ordinalnoj; intervalna mjerna skala je dovoljna skala za sadašnji stupanj razvoja psiholoških mjernih instrumenata; u psihologiji se za većinu mjerenja čiji je rezultat izražen pomoću broja riješenih zadataka (broja točnih odgovora) smatra da su izražena na intervalnoj skali (to su najčešće rezultati u testovima simboličkih sposobnosti),

(4) omjerna skala (apsolutizacijska skala) klasifikacija entiteta: provodi se putem utvrđivanja koliko puta je neki

rezultat mjerenja veći ili manji od drugoga; dakle mjerenje je utvrđivanje i uspoređivanje omjera mjerenih veličina (radi utvrđivanja njihove jednakosti ili nejednakosti) i izražavanje odnosa na osnovu omjera; možemo, dakle govoriti o i razlici između dviju vrijednosti, i smijemo ih dovesti u odnos frakcije ili multiplikacije,

hijerarhizacija entiteta: ostvariva skalom putem navedenog pravila, distanca entiteta: može se utvrditi skalom putem navedenog pravila,

skala ima ekvidistantnu (jednaku) mjernu jedinicu duž čitave ljestvice, kontinuum postoji,

apsolutizacija entiteta: skala ima apsolutnu nulu odakle mjerenje započinje koja ukazuje na odsutnost predmeta mjerenja odn. mjerene pojave (npr. - 273,16 C ili 0 K je apsolutna nula ispod koje vrijednosti ne postoji niža temperatura, ta temperatura predstavlja početak fenomena temperature) pa su brojevi koji se pridaju nekom obilježju proporcionalni apsolutnoj veličini tog obilježja, a multipli i frakcije (omjeri) rezultata

97

mjerenja korespondiraju multiplima i frakcijama (omjerima) predmeta mjerenja. Zato jedino na omjernoj skali broj reprezentira mjerenu pojavu i ima svoje izvorno značenje. Na ovoj skali zbog postojanja apsolutne nule nisu moguće negativne vrijednosti rezultata mjerenja. Parcijalno mjerenje sukcesivnim određivanjem intervala je moguće kako sa polaskom od nule, tako i sa polaskom od bilo koje druge vrijednosti.

osnovna empirijska operacija koja proizlazi iz pravila je određivanje jednakosti omjera, prema postulatu:

omjer (A, B) = omjer (nA, nB)

a vrijede i svi postulati koji određuju prethodne skale. dozvoljene aritmetičke operacije koje su invarijantne transformacije,

prema tablici 9. Množenje konstantom mijenja nagib pravaca, ali oni ostaju u ishodištu u kojemu je nul-točka; dodavanje konstante relociralo bi nul-točku, pa nije dopušteno.,

dozvoljeni statistički postupci, prema tablici 9., nema ograničenja u statističkoj obradi i analizi podataka,

upotreba: brojene varijable i fizikalne varijable kojima se indirektno mjeri neka psihološka varijabla (npr. inteligencija koja se mjeri brzinom rješavanja nekog testa),

tipičan primjer: većina fizikalnih mjerenja (vrijeme, masa, duljina, temperatura u stupnjevima Kelvina), koja su najsavršenija mjerenja (pruža najveću količinu informacija), koriste isključivo te vrstu skale,

zastupljenost u psihologiji: omjerna mjerenja su u psihologiji rijetka, osim (I) kada se radi o brojenim vrijednostima odn. varijablama (kao što je to npr. u psihologiji broj pogrešaka ili broj upamćenih besmislenih slogova ili broj agresivnih reakcija), koje varijable počinju od 0 (analogni slučaj pri fizikalnim mjerenjima je utvrđivanje broja otkucaja Geiger-ovog brojača, gdje 0 znači odsutnost pojave - zračenja) ili (II) kada se koriste fizikalna mjerenja ili indirektna mjerenja fizikalnim veličinama.

U prvom slučaju apsolutna nula postoji samo za mjerenje brzine učenja listi besmislenih ili potpuno nepoznatih riječi (početno učenje nekog stranog neindoevropskog jezika, bez ikakvog predznanja) brojem naučenih jedinca tokom ponavljanja, pa ako je rezultat = 0 riječi, to znači da ispitanik nema znanje koje bi mu omogućilo razumijevanje tih riječi, pa se radi o odsutnosti te pojave. No ukoliko se želi ispitati učenje smislenog materijala, ne postoji apsolutna nula, i nije opravdano govoriti o nultoj vrijednosti znanja tih riječi, jer ispitanik raspolaže s određenim inventarom od prije naučenih riječi. Sličan slučaj je i pri ispitivanju znanja primjenom testova znanja, kada u slučaju da ispitanici nemaju odgovora ni na jedno pitanje, ne možemo govoriti o nultom znanju, već se moramo upitati je li instrument odgovara predmetu mjerenja (npr. mjerimo proceduralno znanje - rješavanje zadataka ili reproduktivno znanje - definiranje pojmova, a ispitanik može iskazati samo prepoznavanje određenih sadržaja). Također, kod mjerenja inteligencije brojimo točne odgovore ispitanika u nekom testu inteligencije. Nula bodova na tom testu ne znači da ispitanik ima nultu inteligenciju, već samo znači da ima nula riješenih zadataka.

(5) hibridna skala

98

ona skala koja ima svojstva barem dviju osnovnih skala, najčešće je to slučaj kod nominalne skale kod koje je moguće pretpostaviti ili rekonstruirati rang - poredak entiteta.

U nastavku je tablično prikazana komparacija izvedenih obilježja za 4 vrste skala mjerenja (tablica 10.), komparacija osnovnih obilježja 4 vrste skala mjerenja prema kojoj se vidi da svaka viša skala ima veću metrijsku kvalitetu odn. informacijsku vrijednost (tablica 10.) i shematski su prikazana kontinuuma 4 skala mjerenja (tablica 11.).

Tablica 9.: Komparacija izvedenih obilježja 4 vrste skala mjerenja.OBILJEŽJE

SKALA

OSNOVNA EMPIRIJSKA OPERACIJA

DOPUŠTENE INVARIJANTNE ARITMETIČKE OPERACIJE /

TRANSFORMACIJE

DOZVOLJENI STATISTIČKI POSTUPCI

nominalna

određivanje identiteta supstitucija 1 za 1

jedan znak ili sustav znakova preimenujemo odn.

zamijenimo drugim, pri čemu se sačuva članstvo pojedinog entiteta u pojedinoj kategoriji

samo oni postupci koji se odnose na brojene

podatke broj (frekvencija) slučajeva u

kategoriji dominantna vrijednost (mod) asocijacija kontingencije hi-kvadrat računanje sa proporcijama testiranje značajnosti razlika u

propor-cijama pomoću t-testaordinalna određivanje

redoslijeda sve monotone* transformacije

(linearne i nelinearne operacije s konstantom):

pribrajanje / oduzimanje konstante

množenje / dijeljenje konstantom,

eksponenciranje konstantomlogaritmiranje konstantnom

bazomkoje ne mijenjaju poredak

svi prethodni + centralna vrijednost (medijan) interkvartilno raspršenje decili i percentili rang - korelacija neparametrijski postupci za

testiranje hipoteza

intervalna određivanje jednakosti

razlikasamo linearne monotone

transformacije: pribrajanje / oduzimanje

konstante množenje / dijeljenje konstantom

svi prethodni + srednja vrijednost (aritmetička

sredina) standardna devijacija z - vrijednosti produkt - moment korelacija postupci za određivanje

karakteristike distribucije rezultataomjerna određivanje

jednakosti omjera

samo množenje pozitivnom konstantom

svi prethodni + geometrijska sredina harmonijska sredina koeficijent relativnog varijabiliteta

* = transformacije izražene monotonim funkcijama, koje kontinuirano rastu ili kontinuirano padaju odn. ne mijenjaju smjer

Tablica 10.: Komparacija osnovnih obilježja 4 vrste skala mjerenja prema kojoj se vidi da svaka hijerarhijski viša skala ima veću metrijsku kvalitetu odn. informacijsku vrijednost. Uočljivo je da svaka slijedeća viša skala uključuje pravila pridjeljivanja svih prethodnih skala.

OBILJEŽJE

SKALA

KLASIFIKACIJA ENTITETA

HIJERARHIZACIJA ENTITETA

DISTANCA ENTITETA

APSOLUTIZACIJA ENTITETA

nominaln + - - -

99

aordinalna + + - -intervalna + + + -omjerna + + + +

Tablica 11.: Shematski prikaz kontinuuma 4 skala mjerenja.nominalna ordinalna intervalna omjerna

PM

I

1. M

2. P

3. I

Uočava se da navedeni sustav skala ima slijedeće osobine: pravila pridjeljivanja brojeva su sve restriktivnija idući prema višim

razinama mjerenja, što omogućava da svaka viša skala dopušta nove sve matematičke i statističke postupke uključujući i one dozvoljene na nižoj razini mjerenja,

što je veći metrijski kvalitet skale manji je broj dopuštenih aritmetičkih operacija koje predstavljaju invarijantnu transformaciju originalne skale u transformiranu skalu,

svaka viša skala može se svesti na razinu niže, što predstavlja gubitak informacija (vidi primjer u tablici 12.) i može dovesti do iskrivljenih zaključaka o varijabli, ali i na razinu više, dodavanjem novih informacija entitetima, npr. ordinalne skale se mogu dobiti iz nominalnih određivanjem redoslijeda kategorija.

Tablica 12.: Svođenje kvantitativne, kontiniurane i normalno distribuirane varijable “težina ispitanika” na niže skale.

omjerna* intervalna** ordinalna*** nominalna****103 +3 5 194 -6 7 0

117 +17 1 1112 +12 2 189 -11 9 093 -7 8 099 -1 6 0

107 +7 4 187 -13 10 0

110 +10 3 1* = u kilogramima; ** = u kilogramima, arbitrarna nula = 100 kg; *** = rang se pridjeljuje tako da najveća težina ima rang 1, a najmanja težina rang 10; **** = varijabla težine se dihotomizira u dvije kategorije: teži od 100 kg (1) i lakši od 100 kg (0)

100

0

- I

- P

- M

- P

- I

- M

Koju ćemo mjernu skalu (razinu mjerenja, mjerni instrument) upotrijebiti ovisi o dva uzajamno ovisna faktora: prirodi pojave odn. o prirodi varijable koja tu pojavu predstavlja, pa

tako npr. pojavu koja varira na nominalnoj skali (npr. spol ispitanika) ne možemo i ne smijemo mjeriti na ordinalnoj skali; fizikalne varijable se u pravilu mjere na omjernoj skali, a socijalne na nižim skalama,

o zahtjevanoj analitičnosti obrade podataka, jer definiranje modela obrade podataka koja će se poduzeti nakon mjerenja ovisi o tome na kojoj su skali podaci dobiveni (tablica 13., tablica 14.).

Tablica 13.: Dopušteni statistički testovi za utvrđivanje postojanja statistički značajnih razlika sa podacima dobivenim na pojedinim skalama (posivljeni su parametrijski testovi).

NACRT MJERENJA SKALA MJERENJA

DVA NEZAVISNA MJERENJADVA PONOVLJENA MJERENJA ILIDVA NEZAVISNA MJERENJA NA

EKVIVALENTNIM PAROVIMA

nominalna hi - kvadrat test homogenosti test predznakaMcNemarov test

ordinalna medijan testMann - Whitney U - test*

Wilcoxonov test

intervalna i omjerna**

t - test za nezavisne uzorke podataka

t - test za zavisne uzorke podataka

* = jedini statistički testovi za utvrđivanje statističke značajnosti razlika kod kojih izračunata vrijednost treba biti manja od kritične da bi test utvrdio statistički značajnu razliku** = parametrijski testovi mogu se provoditi: (1) samo na rezultatima sa intervalne i omjerne skale, uz još dva uvjeta: (2) dva skupa podataka su normalno distribuirana ili pripadaju varijablama kod koji su pretpostavljeni rezultati čitave populacije normalno distribuirani, i (3) dva skupa podataka imaju podjednake varijance

Tablica 14.: Matrica dopuštenih postupaka za utvrđivanje postojanja statistički značajne povezanosti (koeficijenata asocijacije i korelacije) dviju varijabli koje mjerimo na različitim razinama mjerenja.

SKALA MJERENJA VARIJABLE X SKALA MJERENJAVARIJABLE Y

nominalna ordinalna intervalna / omjerna

nominalna - koeficijentC - koeficijentCramerov V - koeficijent

ordinalna rang-biserijalni koeficijent

tetrahorični koeficijentSpearmanov - koeficijent

intervalna / omjerna

point-biserijalni koeficijent

biserijalni koeficijent Pearsonov r - koeficijent

Što se obrade podataka tiče, postavljaju se još dva pitanja: pitanje izbora statističke obrade, ili: kada odrediti statistički

postupak i razinu rizika?, za koje pitanje je odgovor: (a) statistički postupak treba odrediti unaprijed, svakako prije nego su sakupljeni rezultati mjerenja, (b) razinu rizika treba definirati unaprijed tako da se navedu razlozi zašto je izabrana određena razina rizika (pritom se uvijek može ukazati da je opravdano uzimati nižu razinu rizika pri mjerenju socijalnih pojava jer je kod njih prisutan veći varijabilitet zbog većeg broja NVF), čime eliminiramo prigovor da smo statistički postupak i razinu rizika prilagodili dobivenim rezultatima,

101

pitanje selekcije podataka, ili: kada se neki podatak smije smatrati otpadom i izostaviti iz daljnje obrade?, za koje pitanje je odgovor: neki podatak se smije smatrati otpadom jedino ako je slučajan, koji uvjet postižemo ako: (I) unaprijed odredimo broj ispitanika na osnovi podataka o varijabilitetu ispitivane pojave iz drugih istraživanja, čime eliminiramo prigovor da smo post hoc uzeli onoliko ispitanika koliko je potrebno da bi dobili očekivani rezultat, (II) ne uzimamo u obzir rezultate kod kojih se pojavio veliki otpad (otpad je relativno to teži, što je veći) čime eliminiramo prigovor da smo namjerno tako post hoc definirali otpad kako bi dobili očekivani rezultat (III) ne smatramo otpadom one aberantne rezultate za koje se može utvrditi kao uzrok neki relevantni faktor (takvi su faktori su svi serijalni faktori, npr. umor koji dovodi do variranja pažnje ili motivacije ispitanika).

Dakle, kada smo se odlučili na neko istraživanje, potrebno je unaprijed odrediti statistički postupak, razinu rizika i broj ispitanika, relaksirano primiti podatke i sve njih smatrati potencijalno upotrebljivima za obradu. Da se ne pojavi značajan otpad ispitanika između inicijalnog i finalnog ispitivanja, ako je ono višekratno, potrebno je tokom ispitivanja propitivati ispitanike kako se osjećaju prije i poslije mjerenja ZV ili aplikacije NZV, kako bi se sa sigurnošću moglo reći da je eventualni nedolazak nekolicine (i time posljedični otpad rezultata) slučajna varijabla.

Na kraju treba ukazati na razlike između matematičkih modela i modela mjerenja koje postulira teorija mjerenja: matematički modeli uvijek predstavljaju apstraktne sisteme koji mogu ali ne

moraju imati veze sa realnim, stvarnim svijetom. Nasuprot tome, metrijski modeli se uvijek odnose na neki aspekt realne pojave ili stvari.

matematički modeli su uvijek po svojoj logici deduktivni i predstavljaju grupe pravila za operacije sa simbolima, a to mogu biti brojevi ili nešto drugo. Nasuprot tome, metrijski modeli operiraju s brojevima - kvantitativnim vrijednostima shvaćenim kao oznaka za količinu (prema užoj definiciji mjerenja).,

matematički modeli su legitimni ukoliko su interno konzistentni odn. ako ne sadrže proturječne pretpostavke. Nasuprot tome, legitimnost ili kvaliteta metrijskih modela se ocjenjuje uvijek na temelju slaganja s empirijskim podacima, npr.. koliko dobro predviđaju pojave u realnom svijetu.

3.2.4. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikacijiSlijedeći su načini organiziranja i raspoređivanja odn. sistematizacije entiteta odn. objekata, pojava i procesa u nekom području istraživanja:1. taksonomija: popis diskretnih kategorija entiteta i/ili entiteta u pojedinim

kategorijama,2. nomenklatura: službeno prihvaćen popis diskretnih kategorija entiteta i/ili

entiteta u pojedinim kategorijama,3. klasifikacija: službeno prihvaćen iscrpan odn. sveobuhvatan popis

kategorija entiteta, sa formalno uređenim međusobnim odnosima kategorija u vidu diskontinuiteta, kontinuiteta ili hijerarhije, diskretna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su

reprezentirani diskretnim kategorijama koje su diskontinuirane i

102

međusobno isključive, pa se svaki entitet može svrstati u jednu i samo jednu kategoriju odn. grupu,

dimenzionalna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su reprezentirani kontinuumima odn. unipolarnim ili bipolarnim dimenzijama, pa se svaki entitet može svrstati na jedan i samo jedan položaj na kontinuumu,

hijerarhija: svrstavanje entiteta na način da su oni u međusobnim odnosima subordiniranosti, koordiniranosti i supraordiniranosti.

Klasifikacija ili razvrstavanje je način sistematizacije entiteta koji uključuje taksonomiju i nomenklaturu, a izvediv je putem diskretnih kategorija, putem kontinuuma ili putem hijerarhije.

Klasifikacija predmeta istraživanja je temeljna i nužna aktivnost u svakom znanstvenom području iz dva razloga: omogućava znanstvenu komunikaciju, efikasna komunikacija je moguća

jedino ako obje strane koriste istu klasifikaciju pojava i procesa koje su predmet njihovog istraživanja,

omogućava generiranje hipoteza o međuodnosima različitih komponenti klasifikacije, čime se potiče razvoj novih spoznaja, kao što je to bio slučaj sa Linneovom klasifikacijom biljaka i sa Mendeljejevom klasifikacijom kemijskih elemenata.

Većina klasifikacija u znanosti su diskretne tipologije kod kojih se entiteti svrstavaju po tipovima koji su reprezentirani diskretnim kategorijama koje su diskontinuirane i međusobno isključive, pa se svaki entitet može svrstati u jednu i samo jednu kategoriju.

Odnos između entiteta koji se klasificiraju može biti osim diskretnog i dimenzionalan, pa govorimo o dimenzionalnoj tipologiji odn. klasifikaciji, kod koje se svaki entitet može svrstati na jedan i samo jedan položaj na kontinuumu.

Navedena klasifikacija ima slijedeće prednosti u odnosu na kategorijalnu odn. diskretnu tipologiju: uvažava položaj “graničnih slučajeva” odn. entitete koji su svrstani uz

granice susjednih kategorija, na što diskretna tipologija nije osjetljiva, može se konvertirati u arbitrarno i posteriorno zadan broj

kategorija, dok obratno nije moguće budući da je broj kategorija arbitrarno i apriorno zadan i nepromjenjiv, pa se između dviju susjednih diskretnih kategorija ne može interpolirati beskonačno novih, što bi vodilo kontinuumu,

dokida etiketiranje koje ima negativne konotacije budući da je položaj entiteta reprezentiran rezultatom odn. položajem na dimenziji, a ne imenom kategorije.

Slijedeći su nedostaci dimenzionalne tipologije: zahtijeva visoku familijarnost sa matematikom: ukoliko dimenzionalni

klasifikacijski sistem uključuje jednu do tri dimenzije, može se iskazati algebarski ili geometrijski, a ukoliko ima više od tri dimenzije može se izražavati samo algebarski,

103

često treba biti konvertirana u kategorijalnu, prije nego postane primjenjiva.

Načelno se diskretna tipologija koristi za diskontinuirane varijable, a dimenzionalna za kontinuirane varijable, pa je prije primjene pojedine od navedenih klasifikacija potrebno utvrditi prirodu varijabli koje podliježu klasifikaciji tako da se: diskretnim varijablama smatraju one varijable čije su varijacije

diskontinuirane odn. postoje samo u diskretnim i ograničenim rasponima,

dimenzionalnim varijablama se smatraju one varijable čije su varijacije kontinuirane unutar nekog neograničenog raspona,

pri čemu se zaključak da li je neka varijabla diskontinuirana zasniva na principu empirijske eliminacije: ukoliko ne možemo konstruirati mjerni instrument za neku varijablu čiji će rezultati zauzimati bilo koju vrijednost unutar raspona mogućih rezultata, onda zaključujemo da se radi o diskretnoj varijabli.

104

Nakon što je određena priroda psihološke varijable, može se pristupiti njenom mjerenju pri čemu: diskretne kvalitativne psihološke varijable zato što variraju u vrsti se

uglavnom mjere na nominalnoj skali, uz korištenje sustavnog opažanja (postoje i diskretne kvantitativne varijable, no one se rijetko susreću),

dimenzionalne kvantitativne psihološke varijable zato što variraju u frekvenciji, stupnju ili količini se mjere na ordinalnim i višim skalama uz korištenje psihologijskih mjernih instrumenata kao što su testovi i skale procjene, čijim oblikovanjem se bavi psihometrija.

3.3. Metodologija psihologije unutar paradigme eksperimenta3.3.1. Definicija, elementi i oblici eksperimentaEksperiment ili pokus je postupak (odn. niz postupaka i aktivnosti) kojim se namjerno izaziva neka pojava radi njenog opažanja i/ili mjerenja u strogo kontroliranim i ponovljivim uvjetima. Psihologija je paradigmu eksperimenta preuzela iz prirodnih znanosti i značajno je poboljšala.

Kao i kod eksperimenata u drugim prirodnim znanostima, eksperiment u psihologiji ima 3 faze: primjena NZV (u psihologijskom eksperimentu: faza podražaja), u

kojoj fazi mijenjamo NZV kako bi ustanovili da li i kako utječe na ZV, pretpostavljeni utjecaj NZV na ZV (u psihologijskom eksperimentu:

faza doživljaja), prema formuli: P = f (n, S), prema kojoj je, da se podsjetimo, vanjsko ponašanje (P) funkcija psihonervne aktivnosti (n) i podražajne situacije (S). Ukoliko promjene u NZV (promjene u podražajnoj situaciji) utječu na promjene u ZV (promjene u ponašanju ili procesiranju informacija), zaključujemo “da se nešto zbiva” na razini psihonervne aktivnosti, u obrnutom slučaju, prva varijabla ne izaziva psihonervnu aktivnost i ne postoji, znači veza između NZV i ZV. dakle, želimo ustanoviti je li ponašanje ili procesiranje informacija pod utjecajem psihonervne aktivnosti uvjetovane situacijom ili nije. Na sličan način, u fizikalnom eksperimentu, ukoliko udarac kojim djelujemo na kuglu ne pokreće tu kuglu, te dvije varijable (udarac i kugla) nisu u međusobnom kauzalnom odnosu.

manifestacija pretpostavljenog utjecaj NZV na ZV (u psihologijskom eksperimentu: faza izražaja), koji se utvrđuje putem sistematskog opažanja ili mjerenja.

Slijedeće su prednosti eksperimentiranja nad sistematskim opažanjem i mjerenjem, poredane po važnosti: nezavisna varijabla. U eksperimentu se za razliku od sistematskog

opažanja i od mjerenja osim zavisne varijable, pojavljuje i nezavisna varijabla kojom ispitivač manipulira odn. mijenja po svojoj volji (NZV je “pod njegovom kontrolom”) i utječe na zavisnu varijablu (kod korelacijskih nacrta također imamo ZV i NZV, ali ne pratimo ih u međusobnoj interakciji). Dakle, mora postojati barem jedna ZV i jedna NZV. Navedeno omogućava namjerno, sistematsko i kontrolirano izazivanje i mijenjanje ZV (ispitivanih pojava) putem variranja nezavisne varijable, što nije moguće pri ostalim paradigmama znanstvenog istraživanja, koja su (osim jednostavne i multiple regresijske analize) univarijantna odn. imaju samo zavisnu varijablu. Svrha svakog eksperimenta je utvrđivanje eventualnog utjecaja NZV na ZV odn.

105

odnosa između NZV i ZV, koji, ako postoji upućuje na uzročno - posljedičnu povezanost odn. upućuje da su promjene u ZV posljedica promjena u NZV.,

mogućnost kontrole uvjeta nastanka pojave ili pojava koja postoji i kod sistematskog opažanja i kod mjerenja, ali se kod eksperimentiranja kontrola ostvaruje i nad nezavisnom varijablom. Također, eksperimentiranje omogućava sustavnu kontrolu mnogo većeg broja relevantnih faktora, nego što je to kod ostalih paradigmi znanstvenog istraživanja, jer eksperimentator poznaje mjesto i vrijeme nastanka istraživane pojave, što mu omogućava da se unaprijed pripremi za kontrolu. Kontrola u eksperimentu se postiže kada na ZV ništa osim NZV ne djeluje, tj. svi ostali utjecaji su onemogućeni. odn. odstranjeni iz eksperimenta. Ukoliko kontrola nije bila dobro provedena, onda se može dogoditi da na ZV, osim NZV djeluje još neka varijabla ili još neki utjecaj, onda se na temelju takvog eksperimenta ne da zaključiti je li ZV pod utjecajem NZV. Ako je eksperiment dobro kontroliran sve promjene koje se dogode u ZV pripisujemo utjecaju NZV.

mogućnost ponavljanja postupka. Pojave koje su predmet istraživanja možemo ponavljati onoliko puta koliko je potrebno da bismo došli do određenih zaključaka, a uz sistematsko uvođenje drugih varijabli omogućava značajno umnažanje opažanja i mjerenja odn. rezultata. Doduše, pri sistematskom opažanju, čak i ako je ono u prirodnim uvjetima zavisna varijabla se može promatrati višekratno, dok se kod mjerenja zavisna varijabla, može beskonačno puta mjeriti, ali se jedino u eksperimentu može u kratko vrijeme sakupiti relativno velik broj podataka. Nadalje je potrebno napomenuti da jedino replikacija nekog eksperimenta sa istovjetnim rezultatima osigurava objektivnu verifikaciju nalaza dobivenih u tom eksperimentu.

utvrđivanje uzročno - posljedičnih veza među pojavama moguće je jedino eksperimentom. Želimo li utvrditi uz koje uzroke (uvjete) će doći do određenih posljedica, koristimo eksperiment u kojemu mijenjamo jedan po jedan faktor koji su pretpostavljeni uzroci (pri čemu su ostali faktori konstantni) i promatramo promjene u posljedici.

Prema broju NZV koji se uvode u istraživanje eksperimenti se dijele na: bivarijantna (ili univarijantna) eksperimentalna istraživanja, kod

kojih imamo samo promatramo djelovanje jedne NZV na jednu ZV. Navedeni pristup je upotrebljavala klasična eksperimentalna psihologija (to je tzv. “klasični eksperiment”) i danas se smatra tradicionalnim pristupom istraživanju, koji se koristi kada je potrebna kontrola velikog broja varijabli koje bi mogle djelovati na NZV.,

multivarijantna eksperimentalna istraživanja, u kojima se istovremeno promatra djelovanje većeg broja NZV na ZV. Navedena vrsta istraživanja se danas najčešće provodi u psihologiji (i naziva se “suvremeni eksperiment”),za koju je takav pristup adekvatan jer je ljudsko ponašanje i procesiranje informacija pod istovremenim utjecajem većeg broja nezavisnih varijabli, a univarijantnim eksperimentom se stvara artificijelna - umjetna situacija. U odnosu na bivarijantna istraživanja ona omogućuju utvrđivanje interakcijskog djelovanja između više nezavisnih varijabli na zavisnu varijablu (multivarijantnim neeksperimentalnim istraživanjima se smatraju korelacijska istraživanja koja koriste multiplu regresijsku analizu ili faktorsku analizu).

106

Opća formula multivarijantnih istraživanja je: X x Y x Z x ..., i u njoj se navodi broj razina pojedinih varijabli. Na primjer, BANDURA, ROSS i ROSS su (1963) varijablu A varirali u dvije skupine djece, tako da je jedna skupina gledala agresivni film, a druga je gledala neagresivni film. Varijabla B “potkrepljenje ponašanja junaka u filmu” je varirala na tri razine: pozitivno potkrepljenje, negativno potkrepljenje, neutralno potkrepljenje. Za navedeno istraživanje možemo reći da ima dimenziju ili format A x B = 2 x 3.

107

Dva su osnovna oblika odn. tipa eksperimenta, prema načinu na koji se NZV primjenjuje:

(A) faktorijalni eksperiment nastoji utvrditi postojanje veze (odnosa) između ZV i NZV tako da se ZV opaža ili mjeri jedanput uz prisustvo (aplikaciju), a drugi put uz odsustvo jedne jedine vrijednosti NZV. Time se traži i dobiva odgovor na pitanje “mijenja li se ZV eventualno pod utjecajem NZV?” odn. što se događa pod utjecajem NZV, da li između ZV i NZV postoji uopće neki odnos ili ne postoji, da li NZV djeluje na ZV. Pritom je, naravno potrebno dokazati da je promjena u ZV rezultat djelovanja samo NZV, a ne nekog drugog relevantnog ili slučajnog faktora.

Dakle, radi se o dvije kvalitativno različite situacije opažanja ili mjerenja. Na primjer, (a) eksperimentalnoj grupi ispitanika se daje farmakološko sredstvo (NZV), a kontrolnoj grupi se ne daje kako bi se ispitalo eventualno djelovanje tog sredstva na uspješnost intelektualnog rada (ZV) ili (b) ispituje se da li u brzini reagiranja (ZV) postoji neka razlika kad su podražaji na koje treba reagirati jedanput svjetlost, drugi put zvuk, treći put dodir (NZV).

Faktorijalni eksperiment može biti: sa zavisnim ispitanicima, kada se jedna skupina ispitanika podvrgava

većem broju mjerenja, čime se smanjuju pogreške među grupama uvjetovane nesistematskim varijabilnim faktorima,

sa nezavisnim ispitanicima, kada se više skupina ispitanika podvrgava većem broju mjerenja, zbog pogrešaka uvjetovanih nesistematskim faktorima u ovom se slučaju prilikom upotrebe SHEFFE’-ovog a posteriori postupka za testiranje značajnosti razlika između pojedinih grupa rezultata preporuča uzimanje razine rizika od 2, 5 ili čak 10%, kako se ne bi dogodilo da se zbog tog strogog postupka statistički značajne razlike proglase neznačajnima.

(B) funkcionalni eksperiment nastoji utvrditi oblik veze između ZV i NZV tako da se ZV opaža ili mjeri uvijek uz prisustvo NZV, čiji se intenzitet, trajanje ili količina mijenjaju. U ovom slučaju istraživač treba imati veći broj različitih vrijednosti ili kategorija NZV i za svaki od njih (sa jednom ili više ispitnih skupina) utvrditi postoji li promjena u ZV i kolika je ta promjena odn. koliko, u kojoj mjeri NZV utječe na ZV. Time se traži i dobiva odgovor na pitanje “kako NZV utječe na ZV?” odn. kakva je priroda funkcije odn. veličina i smjer odnosa koji postoji između ZV i NZV.

Dakle, radi se o dvije ili više situacija opažanja ili mjerenja koje su kvantitativno različite. Na primjer, (a) ispituje se utjecaj različitog opsega građe (NZV) na vrijeme potrebno da se ta građa nauči (ZV), (b) ispituje se djelovanje različitog vremena ekspozicije nekog podražaja (NZV) na točnost percepcije (ZV).

Faktorijalni eksperiment predstavlja elementarni, početni pristup istraživanju, jer omogućava kvalitativnu analizu koja daje odgovor na pitanje “što izaziva neku pojavu?”. Sustavno mijenjanje jednog po jednog faktora uz održavanje ostalih konstantnim omogućuje utvrđivanje onih faktora koji su najutjecajniji za nastanak neke pojave. Faktorijalnim nacrtom

108

istraživanja moguće je provoditi multivarijantna istraživanja i utvrđivati interakcijsko djelovanje više NZV na ZV, što je osnovna i jedina prednost faktorijalnih nacrta nad funkcionalnim.

Funkcionalni eksperiment je složeniji i napredniji pristup istraživanju povezanosti među varijablama za koje je u prethodnom faktorijalnom eksperimentu utvrđeno da su u odnosu jer omogućava (a) kvantitativnu analizu koja daje odgovor na pitanje “ koliko se neka varijabla mijenja pod utjecajem drugih varijabli?” i (b) kauzalnu analizu, koja daje odgovor na pitanje “ kako se neka varijabla mijenja pod utjecajem drugih varijabli?”.

Funkcionalni eksperiment odgovara modelu odn. općoj paradigmi klasičnog eksperimenta koji je model psihologija preuzela iz egzaktnih znanosti (fizike, kemije, biologije), koji se zasniva na odnosu:

ZV = f (NZV)

koji ukazuje da su promjene u zavisnoj varijabli funkcija promjena u nezavisnoj varijabli. Da bi se ta relacija utvrdila potrebno je namjerno manipulirati izoliranom NZV i promatrati što se događa sa ZV.

Taj model je relativno jednostavan u egzaktnim znanostima, no u psihologiji predstavlja teškoće iz slijedećih razloga: operacionaliziranje ZV i NZV, o kojim teškoćama je bilo govora i koriste se probabilističke - stohastičke varijable, kojih varijabli u

klasičnom eksperimentu u pravilu nema.

Odabir i konstrukcija eksperimentalnog nacrta istraživanja ovisit će, dakle o nekoliko faktora: cilj istraživanja: (a) želi li istraživač samo relativno grubo odrediti djeluje li

neka NZV na ZV, tada koristi faktorijalni tip eksperimenta, a želi li odrediti oblik odnosa između ZV i NZV koristi funkcionalni tip eksperimenta, (b) želi li istraživač utvrditi postoje li interakcijski efekti dviju ili više NZV u njihovom utjecaju na ZV, tada se odlučuje na multivarijantni eksperiment, koji je najčešće faktorijalan (ukoliko pretpostavimo postojanje interakcijskog djelovanja više NZV na jednu ZV, a teško je izlučiti jednu NZV, a ostale držati konstantnim, bolje je da se u eksperiment uvede više NZV, ali je njihov broj zbog smislene računske obrade složenom analizom varijance i razumljive interpretacije rezultata ograničen na 3; ako se utvrdi interakcija, to ima posljedicu na smanjenje glavnih efekata i na njihovu reinterpretaciju),

vrsta varijabli koje su predmet istraživanja: radi li se o fiziološkim ili o psihofiziološkim varijablama (i “tvrdim, masivnim fenomenima”), tada je u pravilu moguće u laboratorijskom eksperimentu bolje izoliranje varijabli i rigoroznija kontrola manjeg broja relevantnih faktora, a radi li se sa psihološkim ili psihosocijalnim varijablama (i “mekim fenomenima”), veći je broj relevantnih faktora i teže je udovoljiti povećanim zahtjevima za njihovom kontrolom,

način registriranja ZV: da li će se ZV klinički opažati - bez instrumenata - pomagala, ili će se koristiti različiti fizikalni mjerni instrumenti (npr. aparat - testovi) i psihologijski mjerni instrumenti (testovi, upitnici) .

109

područje istraživanja: ako primjena NZV ostavlja trajne - ireparabilne tragove na ispitanicima, kao npr. pri istraživanju učenja i pamćenja treba voditi računa o etičkim momentima.

CONRAD I MAUL (1981) zaključuju da će konstrukciju eksperimentalnog nacrta istraživanja odrediti kombinacija 4 proceduralnih dihotomija:1. dihotomija (mjerenje ZV prije i poslije manipulacije NZV) - (mjerenje ZV

samo poslije manipulacije ZV),2. dihotomija (na svakoj grupi ispitanika primijenjena je samo jedna od više

predviđenih vrijednosti, razina ili tretmana NZV ili samo jedna od više predviđenih kombinacija vrijednosti, razina ili tretmana NZV = međugrupni nacrt) - (na svakoj grupi ispitanika primijenjene su sve predviđene vrijednosti, razine ili tretmani NZV ili sve predviđene kombinacije vrijednosti, razina ili tretmana NZV = unutargrupni nacrt),

3. dihotomija (jedna NZV kojom se manipulira) - (dvije ili više NZV kojima se manipulira),

4. dihotomija (varijable koje se odnose na ispitanike kontrolirane su slučajnom odabirom ispitanika) - (varijable koje se odnose na ispitanike kontrolirane su stvaranjem ekvivalentnih parova ili blokova ispitanika).

Naposljetku treba reći da je upotreba eksperimentalne metode zbog potrebe za rigoroznom kontrolom u psihologiji ograničena, jer postoji opasnost od situacione specifičnosti eksperimentom dobivenih podataka kada dobiveni podaci vrijede samo u toj situaciji. Zato su dometi metode eksperimenta u psihologiji mnogo slabiji od dometa eksperimenta u egzaktnim znanostima

3.3.2. Kvazieksperimentalni i eksperimentalni nacrti istraživanjaKvazieksperimentalni i eksperimentalni nacrti istraživanja koji slijede se odnose uglavnom na faktorijalne eksperimente jer uključuju mehanizme kontrole je li na ZV djelovala NZV. Kod eksperimenata funkcionalnog tipa takva kontrola nije potrebna jer same promjene u ZV u funkciji promjene veličine NZV služe kao kontrola da NZV utječe na ZV.

Nacrti koji slijede poredani su po internalnoj valjanosti zaključivanja. Najvažnije pitanje koje se glede internalne valjanosti postavlja je: “da li se rezultati mogu pripisati djelovanju samo NZV? - ili dozvoljavamo i druge interpretacije?”. Internalna valjanost se postiže eksperimentalnom kontrolom relevantnih faktora koji mogu ugroziti valjanost zaključivanja odn. smanjiti snagu i domet zaključaka. Ona se povećava postroživanjem zahtjeva pri oblikovanju nacrta istraživanja uz provođenje istraživanja u što bolje kontroliranim odn. reduciranim laboratorijskim uvjetima, ali se pritom smanjuje eksternalna valjanost istraživanja. U kvazieksperimentalnim nacrtima je ta kontrola slabija u odnosu na eksperimentalne nacrte istraživanja.

Kvazieksperimentalni nacrti faktorijalnih istraživanja su:

(1) jednokratno opažanje / mjerenje na jednoj skupini:Provodi se tako da se na skupinu ispitanika primjeni NZV i iza toga u sukcesiji obavi opažanje ili mjerenje ZV, npr. pri ispitivanju utječe li određeno stimulativno farmakološko sredstvo na brzinu reagiranja, skupina

110

ispitanika uzme neku određenu dozu sredstva, a iza toga je izmjerena brzina reagiranja, shematski:

O/MZVP

ANZV O/MZVZ

jednokratno opažanje / mjerenje na jednoj skupini +1 +O/MZVP = početno opažanje / mjerenje zavisne varijable, ANZV = aplikacija nezavisne varijable, O/MZVZ = završno opažanje / mjerenje zavisne varijable, 1 = eksperimentalna situacija, 2 = kontrolna situacija

Premda se čini da služi za snimanje stanja, nema nikakvu dokaznu vrijednost, jer je temelj za zaključivanje o uzročno - posljedičnom djelovanju usporedba, a ovdje nema usporednih vrijednosti, niti ima ikakve kontrole. Ovaj nacrt se može smatrati mjerenjem pretpostavljenog utjecaja NZV na neku ZV, ali ne dokazuje taj utjecaj. Na primjer, želimo li utvrditi kako promjena zakona utječe na smanjivanje maloljetničke delikvencije, nije dovoljno samo konstatirati broj počinjenih dijela nakon uvođenja zakona, već je potrebno imati podatke o broju počinjenih djela prije uvođenja novog zakona.

Tek mijenjanjem veličine (intenziteta, koncentracije) NZV dobivamo određenu kontrolu, mada pokazati i dokazati da je na ZV djelovala samo NZV moguće samo uz kontrolnu grupu, koja predstavlja referentnu ili nul točku. Ako ponavljanjem ovakvog kvazi-eksperimenta i uvodimo nekakvu kontrolu mi ujedno: (a) kumuliramo pogrešku, (b) neke varijable činimo slučajnim, pa ga treba u potpunosti izbjegavati.

(2) dvokratno “prije - poslije” opažanje / mjerenje na jednoj skupini (“kontrolni pokus sa istim ispitanicima”, “sukcesivni nacrt”, “test -

retest”)Provodi se dvokratno ispitivanje na jednoj skupini tako da se najprije obavi opažanje / mjerenje ZV (predeksperimentalna - kontrolna situacija), potom se primjeni NZV (eksperimentalni tretman, eksperimentalna situacija), nakon čega se ponovo obavi opažanje / mjerenje ZV (posteksperimentalna kontrolna situacija). Isti ispitanici su u situaciji u kojoj se primjenjuje NZV tako i u situaciji prije i poslije aplikacije NZV u kojoj se opaža ili mjeri ZV, shematski:

O/MZVP

ANZV O/MZVZ

dvokratno “prije - poslije” opažanje / mjerenje na jednoj skupini(“kontrolni pokus sa istim ispitanicima”)

+2 +1 +

O/MZVP = početno opažanje / mjerenje zavisne varijable, ANZV = aplikacija nezavisne varijable, O/MZVZ = završno opažanje / mjerenje zavisne varijable, 1 = eksperimentalna situacija, 2 = kontrolna situacija

Valjanu usporedbu moguće je učiniti jedino uz pretpostavku da su obje usporedne vrijednosti ZV dobivene “prije” i “poslije” pod jednakim uvjetima, pa dvije situacije u kojima se opaža ili mjeri (koje se mogu nazvati kontrolnom, jer isti ispitanici sami sebi služe kao kontrola) trebaju biti u svemu jednake. Primjena NZV također ne smije biti u interakciji sa opažanjem / mjerenjem ZV, npr. ne smije predstavljati uvježbavanje koje bi omogućilo bolji rezultat u završnom mjerenju / opažanju ZV.

Na opisani način dobivaju se vrijednosti ZV koje se mogu uspoređivati: ako je rezultat u ZV dobiven nakon primjene NZV (posteksperimentalna

111

situacija) različit od rezultata dobivenog prije primjene NZV (predeksperimentalna situacija), onda se ta razlika može pripisati djelovanju NZV (eksperimentalnog tretmana). Dakle, ovaj nacrt ima dokaznu vrijednost, jer bolje je imati nekakvu nego nikakvu skupinu za usporedbu.

Ovaj nacrt ne omogućava kontrolu zbivanja između opažanja / mjerenja “prije” i opažanje / mjerenja “poslije”, zato je zaključivanje generalizacijom valjanije: (A) što je manji vremenski razmak između jednog i drugog opažanja / mjerenja i (B) što je bolja kontrola relevantnih faktora koja se relativno adekvatno može ostvariti u izoliranim laboratorijskim uvjetima.

Slijedeće su varijable koje djeluju između opažanja / mjerenja “prije” i opažanja / mjerenja “poslije” koje se ne mogu pripisati djelovanju NZV i koji stoga mogu utjecati na valjanost zaključivanja (nazivaju se relevantni faktori, a kao podgrupa “serijalni faktori”, koji imaju “serijalne efekte”, koji djeluju svaki za sebe - aditivno, a najčešće u interakciji - kombinirano): (a) razvojne varijable:

(a1) maturacija = sazrijevanje bioloških i psiholoških funkcija do zrelosti, (a2) involucija = dezintegracija bioloških i psiholoških funkcija nakon zrelosti, zbog starenja organizma,(a3) sponatna remisija = oporavak od organskih ili psihopatoloških poremećaja,

(b) metodološke varijable (reaktivne posljedice postupka mjerenja / opažanja):

(b1) senzibilizacija / habituacija ispitanika na postupak mjerenja ili familijarizacija = prvo opažanje / mjerenje ZV dovodi kod ispitanika do promjene percepcije i interpretacije postupka mjerenja, koje su promjene vjerojatnije ako im je postupak nejasan, ako im predstavlja poteškoće, ako je nov i/ili neobičan te ako imaju mogućnosti komentirati postupak i/ili svoj uradak sa drugim ispitanicima, što dovodi do promjena u rezultatima drugog opažanja / mjerenja u smjeru većih vrijednosti (senzibilizacija) ili u smjeru manjih vrijednosti (habituacija),(b2) senzibilizacija / habituacija ispitanika na predmet mjerenja (ZV) ili uvježbavanje = prvo opažanje / mjerenje ZV dovodi kod ispitanika do nepovratne ireparabilne promjene predmeta mjerenja (prvo opažanje / mjerenje “ostavlja trag”), pa će se tako (b11) uradak u istom testu znanja povećati, (b12) u upitniku ličnosti će se iskazati bolja prilagođenost i (b13) nakon prve primjene skale stava ispitanik je potaknut na razmišljanje o objektu stava, što može inducirati njegov odgovor pri drugom ispitivanju, (b14) promjene u značenju čestica koje služe kao podražaj za ispitanika, npr. kod testa nepotpunih figura, što dovodi do promjena u rezultatima drugog opažanja / mjerenja prema većim vrijednostima (senzibilizacija) ili prema manjim vrijednostima (habituacija); u senzibilizaciju / habituaciju na predmet mjerenja spada i osjetna adaptacija u različitim senzornim područjima (senzibilizacija oka u tami dovodi do toga da su vidne osjetne stanice najosjetljivije nakon 40 i više minuta boravka u tami),(b3) umor ispitanika, tjelesni i mentalni, posebno kod dugačkog vremena trajanja istraživanja, koji dovodi do variranja pažnje ili motivacije ispitanika,(b4) dosada ispitanika, posebno kod monotonih repetitivnih zadataka, koja također dovodi do variranja pažnje ili motivacije ispitanika,

112

(c) psihometrijske varijable:(c1) promjena instrumenta opažanja / mjerenja = uz više uzastopnih mjerenja mijenjaju se metrijske karakteristike (c11) testa, upitnika ili skale, koji postaju manje osjetljivi ili (c12) čovjeka - opažača, procjenjivača ili intervjuera, koji postaje vještiji u procjenjivanju, posebice ako je u međuvremenu analizirao svoje pogreške, (c2) statistička regresija je statistički efekt koji dovodi do slijedećeg artefakta: u drugom mjerenju ekstremni rezultati iz prvog mjerenja regresiraju prema srednjim vrijednostima, zato što je veličina pogreške mjerenja normalno distribuirana (veće pogreške se rjeđe javljaju). Veća vjerojatnost statističke regresije postoji: (c22) kada se radi sa ekstremnim skupinama, npr. sa gornjih 15% i donjih 15% i (c22) kada se koristi “metoda poznate grupe”, koja se regresija ne može pripisati eksperimentalnom tretmanu; pogreška se tretira korištenjem direktivne hipoteze u smjeru regresije,(c3) adekvatnost instrumenata zbog čestog slučaja da su mnogi instrumenti koje su stvorili psiholozi konstruirani na selekcioniranim skupinama (npr. na samim studentima psihologije), pa nisu primjenjivi, npr. na slabije obrazovane ispitanike. Kao primjer takvog instrumenta se može navesti Osgoodov semantički diferencijal.,

o kojim varijablama treba voditi računa pri izboru i izradi nacrta istraživanja.

Kontrolni pokus na istim ispitanicima se ne može provesti iz slijedećih razloga: kada NZV predstavlja određena razlika među ispitanicima, npr. spol ili

dob, kada primjena NZV toliko mijenja ispitanike da oni sami sebi ne mogu

poslužiti za kontrolu, kao što je to pri ispitivanju učenja, kada prvo mjerenje ostavlja traga, npr. pri ispitivanju utjecaja dva načina učenja istog materijala postoji pozitivni ili negativni transfer sa eksperimentalne na kontrolnu situaciju.

Međutim, ovakav nacrt nužno se provodi kada je potrebno da ispitanici u eksperimentalnoj grupi budu što sličniji ispitanicima u kontrolnoj grupi, budući da su ispitanici sami sa sobom najsličniji. Isti ispitanici se od mjerenja do mjerenja manje međusobno razlikuju nego što se razlikuju različiti ispitanici, pa je tako na rezultate u ZV moglo djelovati manje relevantnih faktora, pa time svaka razlika u ZV dobivena nakon aplikacije NZV ima veće značenje.

(3) jednokratno opažanje / mjerenje na dvije skupine(“kontrolni pokus na različitim ispitanicima”,

“kontrolni pokus sa kontrolnom grupom”)Provodi se tako da različiti ispitanici budu u situaciji u kojoj se primjenjuje NZV (eksperimentalna skupina u eksperimentalnoj situaciji) i u situaciji u kojoj se ne primjenjuje NZV (kontrolna skupina u kontrolnoj situaciji - skupina za usporedbu), nakon čega se u načelu istodobno obavi opažanje / mjerenje ZV u obje grupe prema shemi:

O/ ANZV O/

113

MZVP MZVZ

E +1 +jednokratno opažanje / mjerenje s jednom eksperimentalnom i jednom kontrolnom skupinom (“kontrolni pokus sa različitim ispitanicima”)

K -2 +O/MZVP = početno opažanje / mjerenje zavisne varijable, ANZV = aplikacija nezavisne varijable, O/MZVZ = završno opažanje / mjerenje zavisne varijable, 1 = eksperimentalna situacija, 2 = kontrolna situacija

Na opisani način dobivaju se također vrijednosti ZV koje se mogu uspoređivati: ako je rezultat u ZV dobiven primjenom NZV (eksperimentalna grupa) različit od rezultata dobivenog bez primjene NZV (kontrolna grupa), onda se ta razlika može pripisati djelovanju NZV. Ukoliko ne dolazi do promjene u ZV u odsutnosti NZV, ali dolazi u prisutnosti NZV, zaključuje se da na ZV djeluje prisutnost NZV.

Valjanu usporedbu moguće je učiniti jedino ako su:(a) dvije situacije - eksperimentalna i kontrolna u svemu jednake, osim

u prisutnosti NZV odn. u aplikaciji NZV na ispitanike eksperimentalne skupine i

(b) dvije skupine ispitanika ekvivalentne odn. usporedne usporedive po nekim relevantnim značajkama (što se postiže formiranjem ekvivalentnih grupa ili čak ekvivalentnih parova).

Da bi se zadovoljio prvi zahtjev potrebno je slijediti slijedeće preporuke:

opažanje / mjerenje ZV treba u obje skupine obaviti istodobno, po mogućnosti u istoj vremenskoj točki, na način da su obje skupine združene, odn. u istovjetnim uvjetima. Što je manja istodobnost to je veća vjerojatnost djelovanja različitih faktora na svaku skupini ponaosob. Eksperimentator treba spriječiti pojavu svake razlike u tretmanu eksperimentalne i kontrolne skupine zbog procedure aplikacije NZV, kako te razlike ne bi bile izvorom razlika u ZV.

ispitanici ne trebaju znati je li pripadaju eksperimentalnoj ili kontrolnoj skupini. Naime, ukoliko ispitanici znaju kojoj grupi pripadaju, primjena NZV može katkada kod ispitanika eksperimentalne skupine izazvati neželjene reakcije tipa: (A) “osjećaj nelagode da se sa mnom manipulira, da me se upotrebljava kao “pokusnog kunića””, (B) “osjećaj zadovoljstva da se eksperimentator sa mnom bavi, a ne bavi se sa ispitanicima kontrolne skupine” ili (C) “osjećaj nepravde što ispitanici iz kontrolne skupine za vrijeme aplikacije (manipulacije) NZV neće ništa raditi”. Takve reakcije mogu ostaviti traga na rezultatima u ZV.

114

Radi prevencije navedenog, ispitanicima u kontrolnoj skupini se može dati “placebo” tretman (hrv.: nadomjestak). Placebo tretman se provodi na način da se sa kontrolnom grupom, osim što se ne primjenjuje NZV,

115

manipulira na isti način kao i sa eksperimentalnom. Na primjer, ne samo da će kontrolna grupa umjesto farmakološkog stimulatora dobiti intravenoznu injekciju fiziološke otopine, već će to učiniti isti eksperimentator u istim uvjetima i sa istim instrumentima. Ukoliko se farmakološko sredstvo uzima peroralno, npr. kod ispitivanja utjecaja fenamina na izdržljivost u tjelesnom radu eksperimanalnoj skupini se daje fenamin u oranžadi, a kontrolnoj se ne daje fenamin, ali i oni moraju konzumirati oranžadu.

Ispitanici eksperimentalne i kontrolne grupe trebaju biti po osnovnim karakteristikama ekvivalentni, što se postiže slijedećim postupkom:1.slučajan odabir svih ispitanika iz populacije i potom slučajni

raspored (dodijeljivanje) ispitanika u eksperimentalnu i kontrolnu skupinu. U formiranju skupina polazi se od pretpostavke da sve ono što je djelovalo na jednu djelovalo je i na drugu. Populacija ispitanika treba biti dobro definirana, a broj izabranih ispitanika dovoljno velik. Naime, zbog neizbježnog intervarijabiliteta ispitanika može se desiti da se dvije malobrojne skupine ispitanika slučajno razlikuju po nekim za istraživanje relevantnim faktorima. Dvije grupe trebaju biti izjednačene po broju ispitanika, koji zahtjev nije nužan, ali se uspoređivanje brojčano vrlo različitih skupina izbjegava. Osim toga, težinu dobivenim rezultatima daje i broj ispitanika na kojima su rezultati prikupljeni, pa je bolje “u startu” odlučiti se za veći broj ispitanika, računajući i na njihov otpad.

2.formiranje ekvivalentnih skupina: izjednačavanje skupina prema nekim poznatim relevantnim faktorima. Najčešći faktori po kojima se izjednačuju skupine su demografski: spol, dob, geografsko porijeklo, urbano - ruralno porijeklo, socijalno - ekonomski status, formalni obrazovni status, a ponekad su to i psihološke osobine ispitanika: intelektualni status, crte ličnosti i sl. prethodno utvrđene primjenom testova ili upitnika. na primjer, ako pretpostavimo da je relevantni faktor za neku ZV inteligencija, prethodno testiramo inteligenciju potencijalnih ispitanika, pa ih prema rezultatima testiranja razvrstamo u eksperimentalnu i kontrolnu grupu tako da po prosječnoj vrijednosti (aritmetičkoj sredini) i indeksu raspršenja (standardnoj devijaciji) te dvije skupine budu podjednake.,

3.formiranje ekvivalentnih parova predstavlja daljnji, ne uvijek nužan postupak kojim se osigurava ujednačenost - usporednost grupa. Polazeći od prikupljenih podataka o ispitanicima i njihovih rezultata na testovima, upitnicima i skalama izjednačujemo pojedinačno ispitanike eksperimentalne i kontrolne grupe tako da članovi u svakom paru budu međusobno što sličniji s obzirom na relevantne faktore koje želimo kontrolirati. Nakon formiranja ekvivalentnih parova, svrstavamo po slučaju jedan član para u eksperimentalnu grupu, a drugi član u kontrolnu grupu.

Osnovni problem opisanog nacrta su u tome što: (a) nema nikada dovoljno dokaza da su skupine izjednačene glede svih faktora relevantnih za predmet mjerenja; nadalje, (b) proces izjednačavanja skupina, čim je u pitanju više od tri faktora postaje metodološki vrlo složen, pa je zbog toga vrlo često u praksi površan i (c) razlozi za odustajanje ispitanika i pojavu otpada u obje skupine nikad nisu identični, što smanjuje njihovu usporedivost odn. ekvivalentnost. Zato se ponekad unutar ovog nacrta koriste isti ispitanici kao eksperimentalna i kako kontrolna grupa na način da između eksperimentalne i kontrolne situacije prođe dovoljno vremena.

116

(4) nacrti s jednim slučajemU nacrtima s jednim slučajem ispituju se promjene u vremenu u istraživanoj pojavi u odnosu na neko utvrđeno bazično stanje. Ovakvi nacrti su vrlo česti u kliničkoj psihologiji, a pojavljuju se u obliku studije slučaja.

Studija slučaja je metoda koja se koristi za proučavanje povezanosti pojedinih psiholoških i socijalnih faktora sa simptomima, sindromima odn. sa ukupnom kliničkom slikom ispitanika (dijagnostička studija slučaja) i za proučavanje efekata tretmana psihopatoloških poremećaja (terapijska studija slučaja).

Zbog važnosti terapijske studije slučaja, pogotovo kada se u tretmanu koriste lijekovi ili invazivne metode koristi se eksperimentalni nacrt sa jednim ispitanikom u kojem ispitanik predstavlja vlastitu kontrolu. Dobiveni zaključci omogućavaju generalizaciju kada se sakupi dovoljno pojedinačnih analiza.

Eksperimentalni nacrti faktorijalnih istraživanja su:

(I) dvokratno “prije - poslije” opažanje / mjerenje s jednom eksperimentalnom i jednom kontrolnom skupinom

Provodi se slijedećim koracima: (a) slučajno odabiranje svih ispitanika iz populacije, (b) slučajno raspoređivanje ispitanika u eksperimentalnu i kontrolnu grupu, (c) referenično opažanje / mjerenje ZV prije aplikacije NZV kod eksperimentalne i kod kontrolne grupe, (d) primjena NZV na ispitanike eksperimentalne skupine, (e) opažanje / mjerenje ZV u eksperimentalnoj i kontrolnoj grupi, prema shemi:

O/MZVP

ANZV O/MZVZ

E + +1 +dvokratno “prije - poslije” opažanje / mjerenje s jednomeksperimentalnom i jednom kontrolnom skupinom

K + -2 +O/MZVP = početno opažanje / mjerenje zavisne varijable, ANZV = aplikacija nezavisne varijable, O/MZVZ = završno opažanje / mjerenje zavisne varijable, 1 = eksperimentalna situacija, 2 = kontrolna situacija

Osim što oba opažanja / mjerenja ZV treba u obje skupine obaviti istodobno i što ispitanici ne trebaju znati je li pripadaju eksperimentalnoj ili kontrolnoj skupini, poželjno je da kontrolna skupina između prvog i drugog (početnog i završnog) opažanja / mjerenja nema nikakve mogućnosti uvježbavati se ili međusobno komentirati svoje rezultate iz prvog opažanja / mjerenja, što bi moglo imati utjecaj na rezultat drugog opažanja / mjerenja ZV.

Ovaj nacrt predstavlja ekstenziju nacrta “jednokratno opažanje / mjerenje na dvije skupine” na koji se pridodaje početno referenično opažanje / mjerenje ZV prije aplikacije NZV. Koncept predtestiranja specifikum je psihologijskog eksperimenta odn. nije bitan sastavni dio prirodoznanstvenog eksperimentalnog nacrta.

Takav se nacrt, međutim mora koristiti u psihologiji u svim onim slučajevima u kojima bi prvo opažanje / mjerenje moglo ostaviti (sa ili bez uzajamnog djelovanja sa eksperimentalnim tretmanom) nekog

117

traga koji će utjecati bilo na primjenu NZV, ili na završno opažanje / mjerenje ZV. Na primjer, u ispitivanju djeluje li gledanje agresivnih filmova na stav o agresivnosti prema drugim ljudima, početno mjerenje stava o agresivnosti moglo bi inducirati i različito gledanje filma, ali i različit odgovor pri ponovnom mjerenju stava kako nakon gledanja filma, tako i bez obzira na film.

(II) dvokratno “prije - poslije” opažanje / mjerenje s jednom eksperimentalnom i jednom kontrolnom skupinom i jednokratno

opažanje / mjerenje s jednom eksperimentalnom i jednom kontrolnom skupinom (“eksperimentalni nacrt s dvije eksperimentalne i dvije

kontrolne skupine”, “Solomonov nacrt”)Solomonov nacrt predstavlja kombinaciju već navedenih nacrta: dvokratno “prije - poslije” opažanje / mjerenje s jednom eksperimentalnom i

jednom kontrolnom skupinom i jednokratno opažanje / mjerenje s jednom eksperimentalnom i jednom

kontrolnom skupinom,pa se njegovo provođenje neće detaljno iznijeti, već će se samo shematski prikazati:

O/MZVP

ANZV O/MZVZ

E1 + +1 +K1 + -2 +

Solomonov nacrt: dvokratno “prije - poslije” opažanje / mjerenje s jednom

eksperimentalnom i jednom kontrolnom skupinom jednokratno opažanje / mjerenje s jednom

eksperimentalnom i jednom kontrolnom skupinomE2 +1 +K2 -2 +

O/MZVP = početno opažanje / mjerenje zavisne varijable, ANZV = aplikacija nezavisne varijable, O/MZVZ = završno opažanje / mjerenje zavisne varijable, 1 = eksperimentalna situacija, 2 = kontrolna situacija

Osnovna prednost ovakvog nacrta je u tome što se usporedbom rezultata eksperimentalnih i kontrolnih skupina mogu kontrolirati svi oni relevantni faktori koji djeluju zbog eksperimentalne procedure. Njime se kontrolira ne samo da li je prvo opažanje / mjerenje moglo ostaviti nekog traga koji će utjecati na primjenu NZV ili na završno opažanje / mjerenje ZV već i da li na ishod eksperimenta djeluje zadnje opažanje / mjerenje ZV.

Kontrolu pojedinih relevantnih faktora bitnih za valjanost zaključivanja u pojedinim nacrtima istraživanja prikazuje tablica 15.

Tablica 15.: Kontrola pojedinih relevantnih faktora bitnih za valjanost zaključivanja u pojedinim nacrtima istraživanja.

KONTROLANACRT

da li je na ZV djelovala samo

NZV

ekvivalentnost ES i KS

da li je prvo O/M moglo ostaviti

nekog traga koji će utjecati na

primjenu NZV ili na završno O/M

ZV

da li na ishod eksperimenta djeluje zadnje

O/M ZV

jednokratno O/M na jednoj skupini

- - - -

dvokratno O/M na jednoj skupini

+ + - -

118

jednokratno O/M s jednom ES i jednom KS

+ + / -* - -

dvokratno O/M s jednom ES i jednom KS

+ + / -* + -

Solomonov nacrt + + / -* + +

* = ovisi o postupku izjednačavanja skupina i / ili formiranja ekvivalentnih parova ispitanika

Naposljetku slijedi komparativni prikaz kvazieksperimentalnih i eksperimentalnih nacrta istraživanja (tablica 16.), koji ukazuje da se proširivanjem prethodnih nacrta dobivaju savršeniji nacrti veće spoznajne vrijednosti, pa tako: kvazieksperimentalni nacrt (2) proizlazi iz kvazieksperimentalnog nacrta (1)

uvođenjem početnog opažanja / mjerenja zavisne varijable, kvazieksperimentalni nacrt (3) proizlazi također iz kvazieksperimentalnog

nacrta (1) uvođenjem kontrolne grupe, eksperimentalni nacrt (I) proizlazi iz kvazieksperimentalnog nacrta (3)

uvođenjem početnog opažanja / mjerenja zavisne varijable, eksperimentalni nacrt (II) je kombinacija eksperimentalnog nacrta (I) i

kvazieksperimentalnog nacrta (3).

Tablica 16. : Komparativni prikaz kvazieksperimentalnih i eksperimentalnih nacrta istraživanja.

KVAZIEKSPERIMENTALNI NACRTI: O/MZVP

ANZV O/MZVZ

(1) jednokratno opažanje / mjerenje na jednoj skupini +1 +

(2) dvokratno “prije - poslije” opažanje / mjerenje na jednoj skupini(“kontrolni pokus sa istim ispitanicima”)

+2 +1 +

E +1 +(3) jednokratno opažanje / mjerenje s jednom eksperimentalnom i jed-nom kontrolnom skupinom (“kontrolni pokus s različitim ispitanicima”)

K -2 +

EKSPERIMENTALNI NACRTI:E + +1 +

(I) dvokratno “prije - poslije” opažanje / mjerenje s jednomeksperimentalnom i jednom kontrolnom skupinom

K + -2 +

E1 + +1 +K1 + -2 +

(II) Solomonov nacrt: dvokratno “prije - poslije” opažanje / mjerenje s jednom

eksperimentalnom i jednom kontrolnom skupinom jednokratno opažanje / mjerenje s jednom

eksperimentalnom i jednom kontrolnom skupinomE2 +1 +K2 -2 +

O/MZVP = početno opažanje / mjerenje zavisne varijable, ANZV = aplikacija nezavisne varijable, O/MZVZ = završno opažanje / mjerenje zavisne varijable, 1 = eksperimentalna situacija, 2 = kontrolna situacija

119

Različiti varijeteti prikazanih nacrta nastat će zbog potrebe prilagodbe konkretnim zahtjevima istraživanja, a općenito ovisit će o broju upotrijebljenih različitih vrijednosti NZV te o tome može li se kontrolni pokus obaviti na istim ispitanicima.

Također je potrebno imati u vidu da različite slabosti pojedinih nacrta mogu djelovati i u interakciji, što može bitno smanjiti valjanost dobivenih nalaza. No psiholozi se ne bez razloga nazivaju “metodološkim mazohistima”, jer poznavajući sve navedene slabosti eksperimentalnog istraživanja rigorozno insistiraju na “metodološkoj čistoći” provođenja istraživanja ili mijenjaju nacrt istraživanja u cilju otklanjanja ili kontrole u pilot - istraživanju uočenih slabosti. Nadalje, u izboru eksperimentalnog nacrta nužna je analiza prednosti i nedostataka (engl.: cost / benefit analisis) različitih nacrta istraživanja koji se mogu primijeniti u konkretno situaciji. Psiholozi su nakon takve analize u prilici da primjenjujući minimaks princip minimaliziraju nedostatke i maksimaliziraju prednosti izabranog nacrta istraživanja.

3.3.3. Izvori relevantnih faktora i postupci njihove kontroleRelevantni faktori (RF) su u eksperimentu sve one varijable odn. faktori za koje znamo da mogu osim nezavisne sistematski (dakle ne-slučajno) djelovati na zavisnu varijablu odn. na rezultate eksperimenta. Oni imaju nepoželjne efekte na vrijednosti ZV i stoga ih treba kontrolirati odn. neutralizirati - odstraniti (kao i svaki drugi izvor sistematskog variranja) kako bi se osiguralo da možemo sa sigurnošću tvrditi da su promjene u ZV uvjetovane promjenama u NZV odn. da su posljedica utjecaja samo NZV. Ako oni nisu pod kontrolom, oni mogu “prikriti” djelovanje NV na ZV. Osim u eksperimentu RF je potrebno identificirati i na adekvatan način tretirati i pri sistematskom opažanju i pri mjerenju.

Ukoliko RF, naime nisu pod kontrolom oni mogu prikriti djelovanje NZV na ZV. Kontrola RF započinje njihovom identifikacijom. Neki su poznati od ranije na osnovu sličnih istraživanja (zato je potrebno da eksperimentator dobro poznaje literaturu iz području u kojemu vrši ispitivanje), a neki se otkrivaju predpokusom uz pažljivu analizu eksperimentalne situacije radi opažanja i utvrđivanja svih relevantnih faktora koji se u stvarnom pokusu mogu pojaviti. U tom predpokusu eksperimentator treba biti posebno zahvalan ispitanicima ako ga oni dobronamjerno upozore na određene detalje istraživanja, na koje imaju primjedbe, jer su te primjedbe u većini slučajeva od koristi

Da bismo znali da li i koliko koji od relevantnih faktora djeluje na ZV, moramo to djelovanje ispitati za svaki faktor posebno, što je česta tema metodoloških istraživanja, u kojima se strpljivo i minuciozno ispituje utjecaj svih mogućih relevantnih faktora koji se mogu prepoznati na neku eksperimentalnu situaciju. Moguće izvore relevantnih faktora, od kojih su većina njih utvrđeni i potvrđeni takvim metodološkim istraživanjima i način njihove kontrole prikazuje slika 9.

relevantni faktori (RF)

120

eksperimentalni

socijalniispitanički eksperimentatorski

---------------------------------------------------POSTUPCI KONTROLE:---------------------------------------------------

Slika 9.: Mogući izvori RF i postupci njihove kontrole.

Posebno suspektni glede utjecaja relevantnih faktora su neočekivani rezultati istraživanja, na primjer: snimanjem odnosa intenziteta podražaja i vremena reakcije u vidnom

osjetnom području očekuje se opadanje VR sa intenzitetom podražaja. No ukoliko se dobiveni rezultati ne uklapaju u opću tendenciju, zaključujemo da osim intenziteta podražaja na ZV djeluju još i neki relevantni faktori, kao što je to npr. habituacija na intenzitet ili specifičan podražajni kontekst (upravo se taj kontekst dugo nije smatrao relevantnim faktorom koji utječe na odgovore ispitanika),

ispituje se retroaktivna inhibicija pri učenju besmislenog materijala (lista od 10 besmislenih troslovnih slogova). Pojava uslijed koje je reprodukcija nekog materijala otežana zbog učenja novog materijala, pri čemu što su ti sadržaji sličniji retroaktivna inhibicija je veća i obrnuto, što su manje slični, ona je manja. Nakon učenje zadane liste, ispitanici u kontrolnoj grupi ništa ne rade, a ispitanici u eksperimentalnoj grupi su podvrgnuti učenju nove liste, nakon čega se traži dosjećanje slogova, pri čemu je očekivani rezultat da će se ispitanici eksperimentalne grupe slabije dosjećati (npr. ispitanici kontrolne grupe se prosječno dosjećaju 8,2 sloga od 10, a ispitanici eksperimentalne grupe se prosječno dosjećaju 5,3 sloga od 10). No ako su obje grupe izjednačene ili čak ako se ispitanici eksperimentalne grupe bolje dosjećaju od ispitanika kontrolne grupe, očito je da na istraživanje djeluje neki relevantni faktor. Na primjer slučajno raspoređivanje ispitanika u eksperimentalnu i kontrolnu grupu zapravo sistematski odjeljuje ispitanike na inferiorne i superiorne u sposobnosti učenja, što je slučaj kada nismo uzeli u obzir RF spola ispitanika, pa slučajnim raspoređivanjem ispitanika imamo u eksperimentalnoj grupi veći broj ženskih ispitanika, za koje je ranijim istraživanjima utvrđeno da bolje pamte besmislene slogove. Očito je, da takvo raspoređivanje nije bili “dovoljno slučajno” i da ćemo morati slučajnim odabirom dodijeliti jednak broj ženskih ispitanika u eksperimentalnu i kontrolnu skupinu

Kada su RF ustanovljeni, vrši se njihova kontrola odn. neutralizacija, koja može biti: eliminacija (potpuno uklanjanje ili smanjivanje - reduciranje), što je

moguće za one faktore koji ovise o objektivnoj okolini, kao što je osvijetljenost ili razina buke, urednost prostorije; pri čemu treba biti pažljiv jer reduciranjem određenog broja RF se udaljujemo od realne situacije, koja

121

Rosenthalovefekt

ispitanika

Hawthorne efekt

serijalni

situacioni

- prikrivanje procedure eksperimenta- terensko istraživanje umjesto

- umjerena uputa- prikrivanje cilja eksperimenta

- homogenizacija- kontrolni pokus na istim ispitanicima- ekvivalentna kontrolna grupa uz placebo

davanje socijalno poželjnih odgovora

- L -skala- kontrola objektivnih faktora okoline-

varijabilitet

- jednostruko slijepi eksperiment- dvostruko slijepi eksperiment- različite metode- tehnizacija

- rotacija

Rosenthalovefekt eksperi-

mentatora

je uvijek “kontekstualna”, (taj kontekst ponekad zagađuje istraživanje, ali ponekad i obogaćuje istraživanje čineći nalaze generalizabilnijim),

stabilizacija (održavanje konstantnim, uravnoteživanje, izoliranje) onih faktora koji se ne mogu eliminirati, pa se njihov utjecaj podjednako raspoređuje na sve ispitanike (na sve razine NZV odn. na sve eksperimentalne situacije) čime se ti faktori odn. varijable na umjetan način učine slučajnim varijablama. Na primjer, utjecaj temperature ne možemo isključiti, ali je možemo držati konstantnom, a isto je i sa svim drugim objektivnim fizikalnim uvjetima okoline. No veći je problem održavanje konstantnima onih relevantnih faktora koji imaju izvor u ispitanicima, kada je jedina primjenjiva mjera stvaranje homogenih grupa ispitanika (npr. mentalno isuficijentne ispitanike nećemo koristiti za ispitivanje brzine učenja). Motivacija ispitanika se nastoji držati konstantnom (nastoji se spriječiti njen gubitak što može iskriviti rezultate ispitanika) adekvatnom uputom i tretmanom ispitanika.

slučajna distribucija, kada relevantne faktore učinimo slučajnom varijablom putem slučajnog odabiranja ispitanika po nekom svojstvu iz čitave populacije. Veliki praktični nedostatak slučajnog odabiranja je taj što zahtijeva veliki broj ispitanika, što se može ispraviti homogeniziranjem ispitanika i izradom stratuma, putem kojih dobivamo homogenije i malobrojnije skupine ispitanika.

122

Želimo li, na primjer, ispitati retroaktvnu inhibiciju u pamćenju spolno - relevantnih podražaja (pamćenje obilježja istog i suprotnog spola kao što je visina, snaga, razvijenost primarnih i sekundarnih spolnih obilježja i sl.) kod muških i ženskih ispitanika, možemo pretpostaviti da RF može biti prisutnost osoba suprotnog spola tokom ispitivanja, budući da je podražajni materijal takav da može izazvati reakcije neugode s obzirom na dobi, obrazovanju i socijalno porijeklo ispitanika. Taj RF ćemo eliminirati tako da vršimo odvojeno ispitivanje samo sa muškim i samo sa ženskim ispitanicima, a kontrolirati tako da ispitivanje vršimo istovremeno sa muškim i sa ženskim ispitanicima, koji su ujednačeni po dobi, obrazovanju, socijalnom porijeklu, ako smatramo da su te varijable relevantne za osjećaj neugode.

U eksperimentalnoj situaciji na zavisnu varijablu mogu djelovati slijedeći relevantni faktori odn. izvori:

(1) EKSPERIMENTALNI: relevantni faktori koji se odnose na nacrt istraživanja odn. na eksperimentalni / mjeriteljski

zadatak / postupak / situaciju(1.1.) Situacioni faktori su oni faktori koji proizlaze iz slijedećih momenata:

(1.1.a.) objektivni fizikalni uvjeti okoline: (a1) makroklima: opća klima (temperatura, relativna vlažnost, strujanje zraka, zračni pritisak), doba dana ili godine, (a2) mikroklima: mikroklima prostora (temperatura, relativna vlažnost, strujanje zraka, zračni pritisak), prisutnost buke, dnevna i umjetna osvijetljenost prostorije (npr. mjerenje apsolutne osjetljivosti u području vida ovisi o osvijetljenosti ispitne prostorije), uređenje (izgled) prostorije (Rosenthal je (60-ih) utvrdio da i urednost ispitne sobe utječe na procjene ispitanika a za pretpostaviti je da taj RF djeluje na razini facijalne valjanosti). Stabilizacija tih situacionih RF obično ne zadaje teškoće.

(1.1.b.) doživljaj i interpretacija procedure odn. toka istraživanja od strane ispitanika. Da se kontroliraju RF koji se odnose na doživljaj eksperimentalne situacije od strane ispitanika potrebno je preparirati ispitanike putem predeksperimentalnog adaptativnog perioda. Ispitanike se, dakle ne smije zbuniti novošću situacije, niti izazvati anksioznost zbog nepoznatih ili neočekivanih instrumenata jer se time gubi spontanost njihovih odgovora, već ih je potrebno prije samog eksperimenta adaptirati, familijarizirati odn. uživiti u eksperimentalnu situaciju zbog čega ih treba upoznati sa aparaturom (mjernim instrumentom), postupcima eksperimentatora, postupkom i tijekom ispitivanja, prirodom zadatka, težinom zadatka, radi čega se provodi predeksperimentalni intervju (engl.: breefing) i primjenjuje brižljivo sročena i prezentirana uputa ispitanicima. Navedeno treba omogućiti ispitaniku da se u eksperimentu ponaša onako kako bi se i inače ponašao. Ispitanike eventualno treba uvježbati, ako su zadaci koji im se postavljaju složeniji.

No čak i kad su zahtjevi eksperimenta jednostavni, potrebno je uvježbati ispitanike. Na primjer, ukoliko imamo ispitivanje utjecaja intenziteta podražaja na vrijeme senzormotorne reakcije, uvježbat ćemo ispitanike sa jednim intenzitetom podražaja, kako bi se oni ujednačili po varijabli “uvježbanost”. Ako pritom primijenimo 100 sukcesivnih podražaja istog intenziteta rezultati

123

svakog od ispitanika će biti takvi da će prvi rezultat pokazati najdulje vrijeme reakcije, a potom sve kraće i kraće. Ispitivač može smatrati da se ispitanik uvježbao ukoliko daje stabilne rezultate koji malo variraju. Ti stabilni rezultati nisu numerički jednaki, oni će se mijenjati i nesistematski varirati oko jedne vrijednosti koja predstavlja pravu vrijednost mjerenja. No ukoliko od jednog rezultata nadalje svi ostali rezultati stalno rastu može se zaključiti da je ispitanik zasićen odn. da mu je opala motivacija.

Želimo li saznati jesu li neki od navedenih RF utjecali na odgovore ispitanika provodi se posteksperimentalna provjera (engl.: debreefing, može se provesti i kao intervju ili kao upitnik, koji ponekad imaju atribut “validacijski”) kojim se može npr. utvrditi da je postojanje povratne informacije o uspješnosti u zadatku utjecalo na povišenje motivacije. Tom provjerom se nastoji utvrditi doživljaj eksperimentalne situacije (zamorna, dosadna, zanimljiva...), razumijevanje upute, efikasnost zapamćivanja upute, ali se i, vezano za kodeks profesionalne etike psihologa, objašnjava ispitanicima prava svrha istraživanja, vrši se njihovo razuvjeravanje, ako se vrši zavaravanje ispitanika odn. ako su ispitanici uputom “zavedeni”, a po potrebi se vrši i psihoterapijski tretman.

(1.2.) Serijalni (sekvencijalni) efekti (RF) se javljaju kod ponavljanja odn. redanja eksperimentalne situacije ili situacije mjerenja na istoj skupini ispitanika i kod zadanog redoslijeda primjene eksperimentalne i kontrolne situacije ili grupe podražaja. Serijalni faktori odn. efekti detaljno su izloženi uz kvazieksperimentalni nacrt “dvokratno “prije - poslije” opažanje / mjerenje na jednoj skupini”. Utjecaj serijalnih faktora kao sistematskih izvora pogreške u navedenom nacrtu ne uklanjamo (uklanjamo drugom vrstom nacrta, u kojima imamo nezavisna mjerenja), već podjednako raspoređujemo na sve situacije u eksperimentu za što koristimo metodu uravnoteženja djelovanja serijalnih faktora koju nazivamo rotacija.

Rotacija se provodi tako da se mijenja slijed kojim se izmjenjuju situacije od tretmana do tretmana, kako bi se spriječilo akumuliranje serijalnih efekata koje je prisutno kada se ista situacija pravilno smjenjuje uvijek na istoj poziciji u slijedu. Rotacija se pojavljuje u dvije izvedbe odn. sheme uravnoteživanja: ABBA, za dvije situacije, a provodi se (a) tako da se polovica ispitanika

ispita u redu AB, a druga polovica u redu BA ili (b) tako da svi ispitanici provedu polovinu mjerenja u situaciji A, pa čitavo mjerenje u situaciji B, pa polovicu mjerenja u situaciji A,

latinski kvadrat, za više od dvije situacije pokazuje kako situacije trebamo rotirati (kakav je redoslijed eksperimentalnih situacija) tako da svaka situacija bude zastupljena samo jednom u svakom redu i svakom stupcu kvadratne matrice odn. tako da se svaka situacija pojavljuje samo jednom ili jednako često na pojedinom mjestu u sukcesiji. Ta shema je u obliku tablice koja ima toliko polja koliko iznosi kvadrirani broj eksperimentalnih situacija / tretmana. Kod latinskog kvadrata je broj ispitanika najčešće multipl broja situacija, jer jedino tada u svakoj situaciji imamo jednak broj ispitanika.

124

Rotacija se upotrebljava obvezatno u svim slučajevima kada je opravdano pretpostaviti da na vrijednost ZV može utjecati i red kojim se izmjenjuju pojedine situacije u eksperimentu, na primjer: ako ispitujemo VR na zvuk i na svjetlost, pa najprije obavimo mjerenje sa

zvučnim podražajima, a zatim sa svjetlosnim, opravdano je pretpostaviti da će u toku emitiranja reakcija na zvučne podražaje doći do izvjesne vježbe, pa će se neopravdano dobiti prosječno vrijeme reagiranja na svjetlost nešto kraće, nego da je VR na svjetlost mjereno prije mjerenja VR na zvuk, zbog čega je potrebno sprovesti rotaciju,

ako ispitujemo diferencijalnu osjetljivost nekog ispitanika u nekom osjetnom području i to tako da uvijek zadajemo najprije standardni podražaj, a zatim promjenjivi podražaj, dolazi do podcjenjivanja intenziteta procjenjivanog podražaja zbog osjetne adaptacije na standardni podražaj, pa je potrebno sprovesti rotaciju.

(2) ISPITANIČKI: relevantni faktori koji se odnose na ispitanikeIspitanički RF su oni koji nastaju zbog različitih karakteristika ispitanika zbog kojih se ispitanici neizbježno međusobno razlikuju odn. koje imaju interindividualni varijabilitet. Pojedine karakteristike ne moraju uvijek biti RF, već to ovisi o tome što ispitujemo. Te karakteristike ispitanika su npr.: (2.1.a.) antropološke varijable: rasa, spol, dob, (2.1.b.) demografske varijable: socijalno porijeklo odn. mjesto

stanovanja (selo / grad), socijalno - ekonomski status, religiozna pripadnost, obrazovanje (zanimanje); pripadnost ispitanika pojedinoj subkulturi, kulturi ili civilizaciji, odn. razlike koje iz te pripadnosti proizlaze. Na primjer, protestantski moral u eksperimentalnom zadatku kojeg čini dugotrajna, dosadna, umarajuća aktivnost može kod ispitanika proizvesti očekivanje da se tim zadatkom testira upornost u odnosu na eksperimentatorov autoritet, što može dovesti do pojave da nema dekrementa (pada) u uspješnosti, čak i uz dodatno demotiviranje od strane drugih ispitanika.

(2.1.c.) fiziološke varijable: fiziološko odn. opće zdravstveno stanje ispitanika (npr. neispavanost, tremor, zbog čega ispitanike treba pitati: da li ste umorni, kako se osjećate), stabilne interindividualne razlike u biološkim cirkadijurnim ritmovima (tzv. jutarnji i večernji tipovi),

(2.1.d.) psihološke varijable: prisutnost ekstrinzične ili intrinzične motivacije, kognitivni status (brzina učenja, inteligencija), psihomotorne sposobnosti, opća ili specifična znanja i vještine, prethodno iskustvo sa sličnim situacijama, osobine ličnosti i sl.

(2.2.) socijalnopsihološke varijable od kojih je najvažnija sklonost davanja socijalno poželjnih odgovora kada ispitanici očekuju da će ih eksperimentator vrednovati i stoga namjerno iskrivljuju svoje odgovore ili ne emitiraju ponašanja koja ih na neki način stavljaju u loše svjetlo. Jedan od efekata djelovanja eksperimenta kao socijalne situacije na ispitanike je davanje socijalno poželjnih ili socijalnim pritiskom iznuđenih odgovora, koje ispitanik inače privatno ne bi dao. Susreće se kod ispitivanja socijalnih stavova, socijalnih crta ličnosti i socijalnog ponašanja te privatnih intimnih pitanja. Pri tome se opravdano očekuje da se svaki od ispitanika nastoji ispitivaču (i inače svojoj okolini) prikazati u što boljem svjetlu i nastoji davati onakve odgovore koji će ga prikazivati upravo u takvom svjetlu, kako bi eksperimentator dobio što bolji utisak o njemu, bez obzira na eksperimentatorov “hladan” odnos prema njemu. Prevenira se interpoliranjem tzv. L- skala (od engl. lie = laž) u postupak ispitivanja,

125

kojima se kroz različito formulirana ista pitanja nastoji utvrditi sklonost ispitanika laganju odn. lažiranju odgovora. Kod nekih ispitanika može se očekivati i pojava hostilnog stava, kojemu je vjerojatno razlogom pretpostavka ispitanika da ispitivač hoće doznati o “skrivenim” mislima i osjećajima ispitanika, a provođenje eksperimenta je samo kamuflaža. Takvi ispitanici katkada su anksiozni, nesigurni i agresivni prema eksperimentatoru, jer eksperiment doživljavaju kao atak na svoju osobnost.

Stabiliziranje interindividualnih relevantnih faktora provodi se slijedećim mjerama odn. postupcima: homogenizacija ispitanika s obzirom na poznate relevantne faktore (npr.

spol, dob, razina obrazovanja, socijalno-ekonomski status, po potrebi: simboličke sposobnosti: inteligencija, crte ličnosti, socijalne varijable: popularnost, privlačnost, agresivnost, socijalni status, sklonost prosocijalnom ponašanju - koja utječe na sadržaj i opseg socijalne interakcije i komunikacije među ispitanicima); nadalje, svi ispitanici u istraživanju trebaju biti u svom normalnom psihofiziološkom stanju (što se postiže kontrolom zdravstvenog stanja i raspoloženja ispitanika), moraju podjednako razumjeti što se od njih u istraživanju traži (što se postiže razumljivom i za svih jednakom uputom) i moraju biti manje - više podjednako motivirani (što se ako je potrebno postiže upotrebom posebnih oblika motiviranja),

kontrolni pokus na istim ispitanicima, odn. kvazieksperimentalni nacrt “dvokratno “prije - poslije” opažanje / mjerenje na jednoj skupini”, kod kojega su isti ispitanici i u eksperimentalnoj i u kontrolnoj situaciji,

ekvivalentna - komparabilna kontrolna grupa uz placebo tretman, sa kojom se manipulira na isti način kao i sa kontrolnom skupinom, ali im se uskrati djelovanje NZV, o čemu je detaljno raspravljano uz kvazieksperimentalni nacrt “jednokratno opažanje / mjerenje na dvije skupine”,

pri čemu se posljednja dva pristupa koriste kada na neke relevantne faktore kojih su izvor ispitanici ne može utjecati ni eliminacijom niti kontrolom.

(3) SOCIJALNI: relevantni faktori koji se odnose na eksperiment kao socijalnu situaciju odn. na socijalni utjecaj eksperimentatora na ispitanike (individualno-socijalni RF) i na socijalnu interakciju

eksperimentatora i ispitanika i ispitanika međusobno (grupnosocijalni RF)

Ispitanik u istraživanju nikada nije pasivni sudionik. Uvijek postoji otvorena (u pravilu verbalna) i skrivena (u pravilu neverbalna) interakcija između ispitanika i ispitivača. Svako istraživanje je podložno utjecaju RF koji proizlaze iz socijalne situacije koju eksperimentator i ispitanik različito doživljavaju.

Da svaka socijalna situacija podrazumijeva i socijalnu percepciju ponašanja i komunikaciju koja se realizira kroz socijalni utjecaj i socijalnu interakciju ilustrira primjer istraživanja utjecaja farmakološkog stimulatora fenamina na fizičku aktivnost (plivanje u bazenu) štakora. U eksperimentalnoj grupi su štakori kojima je ubrizgan u krvotok fenamin, a u kontrolnoj su štakori sa kojima je ubrizgana u krvotok fiziološka otopina. Eksperimentalna grupa štakora je izložena pogibelji jer im fenamin omogućuje tjelesno naprezanje preko fizioloških granica. Zato su štakori iz te grupe naučili

126

da u blizini fiziološke granice namjerno potonu ili napuhnu krzno kako bi ih eksperimentator izvadio iz bazena i osigurao pauzu. Dakle, u kontaktu sa eksperimentatorom su štakori naučili novi oblik ponašanja koji ne ide u prilog zacrtanom provođenju pokusa.

Uviđanje važnosti socijalno - psiholoških RF proizišlo je iz “neuspjeha“ istraživanja terenskog tipa koje je provodio MAYO (Elton, u periodu od 1924. do 1933.) u pogonu Hawthorne (američka savezna država Illinois) kompanije Western Electric koji je proizvodio električne komponente za relejnu telefoniju. Svrha istraživanja bila je utvrđivanje kako do tada poznati i istraženi faktori radne učinkovitosti utječu na produktivnost radnika.

Provedeni su brojni pokusi od kojih je indikativno ispitivanje utjecaja razine osvijetljenosti na radni učinak žena (1924). Pretpostavka istraživača je bila da će učinak radnika biti to veći, što je osvjetljenje bolje. Da bi ispitali navedenu hipotezu istraživači su formirali eksperimentalnu grupu kod koje su varirali razinu osvijetljenosti (prema višim i prema nižim vrijednostima) i kontrolnu grupu, kod koje je razina osvijetljenosti ostala nepromijenjena. Dobivena su dva potpuno neočekivana nalaza: (a) kada se eksperimentalnoj grupi povećala razina osvijetljenosti u odnosu na kontrolnu grupu, istoj se povećao radi učinak, ali se istovremeno povećao radni učinak i u kontrolnoj grupi i (b) kada se eksperimentalnoj grupi smanjila razina osvijetljenosti u odnosu na kontrolnu grupu istoj se povećao radi učinak, te se istovremeno povećao radni učinak i u kontrolnoj grupi.

127

Ovako neočekivane i uvjerljive nalaze nije bilo moguće interpretirati drugačije, nego na slijedeći način: očito je da postoje faktori koji mimo fizikalnih uvjeta rada utječu na radni učinak, a taj faktor bi mogao biti nazočnost eksperimentu odn. bavljenje ispitanicima od strane eksperimentatora. Utjecaj ponašanja eksperimenta na ponašanje i odgovore ispitanika, koje se mijenja samom spoznajom ispitanika da je učesnik u eksperimentu i time na ishod eksperimenta dobio je naziv prema opisanom istraživanju “Hawthorne efekt”. Budući da uvjeti eksperimenta u većini slučajeva ne mogu biti kontrolirani kao relevantni faktori, onda kada oni to jesu, Hawthorne efekt se prevenira upotrebom terenskog istraživanja umjesto laboratorijskog.

Socijalni RF koji se odnose na socijalni utjecaj eksperimentatora se preveniraju odn. kontroliraju slijedećim mjerama: prikrivanje eksperimentalne procedure odn. organiziranje istraživanja u

kojem ispitanik uopće ne zna da je ispitanik odn. da kao predmet istraživanja sudjeluje u eksperimentu. Tada se najbolje može registrirati spontano ponašanje ispitanika. Prikrivanje procedure istraživanja (ili kraće: neinvazivno, nenametljivo, prikriveno istraživanje) se provodi s isključivom namjerom da ispitanik ni jedan trenutak tokom istraživanja ne postane svjestan da je ispitanik, odn. predmet istraživanja, kako ne bi zbog toga promijenio svoje ponašanje. To u velikoj većini slučajeva uopće nije moguće zbog potrebe komunikacije ispitivača sa ispitanikom, a ponekad nije ni etički opravdano.

prikrivanje cilja eksperimenta (općenito: prikrivanje svrhe istraživanja) ispitaniku se kaže jedan cilj ispitivanja, a ispituje se nešto sasvim drugo zbog čega ispitanik očekuje manipulaciju jednom određenom varijablom, a uvodi se sasvim neka druga. Također, ispitaniku se u uputi ne kaže što se točno želi ispitati, u kojem slučaju mu se ne laže, ali mu se i ne govori istina. Navedeno se smije činiti samo u onim slučajevima u kojima to neće imati nikakvih emocionalnih ni materijalnih posljedica po ispitanika. Ukoliko ispitivač ne smije otkriti cilj eksperimenta prije ili tokom njegove provedbe, dužan ga je objasniti ispitanicima nakon eksperimenta i obrazložiti zašto je provedeno to prikrivanje.,

prikrivanje hipoteze. Svaki ispitanik stvara svoje hipoteze o cilju eksperimenta koje mogu na različite načine interferirati sa njegovom ulogom ispitanika. Zato ispitivač treba onoliko informirati ispitanika o cilju i tijeku eksperimenta da hipoteze ispitanika i valjanost njegovih reakcija ne budu u koliziji, što je slučaj kada zbog poznavanja hipoteze reakcije ispitanika postaju nespontane odn. kontrolirane. velika većina ispitanika žele biti “dobri ispitanici” koji hoće davati takve odgovore koji odgovaraju hipotezi ispitivača, zbog čega svakako hoće znati hipotezu koju je postavio ispitivač. Kaže se opravdano (doduše u šali i pretjerivanju, u kojemu ima “zrno istine”) da su ispitanici “jako nesretni” ako saznaju da njihovi odgovori nisu u skladu s određenom hipotezom.

Navedeni postupci su mogući i etički opravdani kod djece i kod subhumanih ispitanika; odraslim osobama, međutim iz etičkih razloga nije uvijek opravdano prikriveno istraživati ili djelomično ili potpuno lažno saopćavati o cilju eksperimenta, a uopće nije dopušteno ako ide na štetu ispitanika. Rezultati takvih istraživanja, pogotovo, ako je odraslim ispitanicima lako dokučiti da se radi o “namještaljci”, često nisu upotrebljivi.

128

Da o interakciji između ispitanika treba ozbiljno povesti računa potvrđuje i eksperimentalno potvrđena činjenica da grupno izvođenje eksperimentalnog zadatka dovodi do socijalne facilitacije i povisuje arousal, koji može pozitivno ili negativno djelovati na rezultate ispitanika. Zato se ponekad pribjegava i izolacijom ispitanika odn. onemogućavanjem njihovog međusobnog fizičkog kontakta (npr. dolaženje ispitanika jedan po jedan u različito vrijeme, provjera da li se ispitanici međusobno poznaju ili druže) ili psihičkog kontakta (npr. nedavanje informacija o ostalim ispitanicima uključenim u istraživanje, uz zamolbu ispitaniku da o istraživanju u kojemu je sudionik ne govori drugima).

(4) EKSPERIMENTATORSKI: relevantni faktori koji se odnose na ponašanje eksperimentatora koji provodi eksperiment

Eksperimentator je relevantni faktor, ali za razliku od ostalih RF ga nije moguće ukloniti niti držati konstantnim. Zato je potrebno istražiti u kojim će okolnostima i na koji način eksperimentator utjecati na rezultate istraživanja, što se ispituje prikrivenim tonskim i filmskim snimanjem ponašanja eksperimentatora tokom provođenja nekog eksperimenta i naknadnim procjenjivanjem koje varijable su mogle utjecati na rezultate ispitanika ili se kod eksperimentatora induciraju ili manipuliraju neke varijable i prati se učinak tih “eksperimentatorovih varijabli” na odgovore ispitanika.

U jednom od takvih istraživanja ROSENTHAL i FODE su (1963a) inducirali očekivanje eksperimentatora od ispitanika u zadatku procjenjivanja “uspješnosti u životu” pojedinaca na osnovi fotografija njihovih lica, na skali od -10 (potpuno neuspješni) do +10 (potpuno uspješni). Ispitivanje je bilo pojedinačno, eksperimentator je najprije sakupio osnovne podatke o ispitaniku, dao mu uputu, nakon kojeg su ispitanici procjenjivali. Da se ne radi o nacrtu koji nastoji utvrditi RF u psihologijskom istraživanju, navedeno istraživanje bi bilo iz područja socijalne percepcije, sa ciljem utvrđivanja koji su neverbalni elementi facijalne ekspresije odlučujući za procjenjivanje veće uspješnosti u životu, npr. je li to smiješak ili su to bore?. NZV u ovom eksperimentu, međutim nije bio podražajni materijal, već očekivanja eksperimentatora: nekim eksperimentatorima je uputom inducirano očekivanje da će većina ispitanika pozitivno procjenjivati uspješnost ljudi na osnovu njihovih fotografija, a drugima je inducirano očekivanje da od ispitanika očekuju pretežno negativne procjene. Pokazalo se da su očekivanja eksperimentatora dovela do razlika u procjenama ispitanika, iako su svi ispitanici procjenjivali iste fotografije.

Istraživanje je pokazalo da osim očekivanja i slijedeće varijable eksperimentatora mogu utjecati na rezultate ispitanika: spol eksperimentatora i ispitanika je varijabla koja ima najviše

interaktivnog utjecaja na ponašanje eksperimentatora prema ispitanicima, što potvrđuju slijedeći nalazi: (1) ženski ispitanici izazivaju više blagonaklonog smješkanja od strane muških eksperimentatora nego muški ispitanici (samo 12% muških eksperimentatora se smješka muškim ispitanicima, dok se ženskim ispitanicima smješka 70% muških eksperimentatora), dakle muški eksperimentatori su ljubazniji prema ženskim ispitanicima, ali su i ženski eksperimentatori naklonjeniji muškim ispitanicima (navedeno potvrđuju i nalazi posteksperimentalnog intervjua sa

129

ispitanicima), (2) muški eksperimentatori ženskim ispitanicima prikazuju fotografije 16% dulje vremena nego muškim ispitanicima, a ženski eksperimentatori prikazuju fotografije muškim ispitanicima 13% dulje vremena nego ženskim ispitanicima, (3) ženski eksperimentatori su fizički (neverbalno) suzdržanije prema svim ispitanicima, ali iskazuju verbalno više nježnosti nego muški eksperimentatori,

anksioznost eksperimentatora se manifestira većim stupnjem općeg tjelesnog aktiviteta, sniženim tonom glasa, tjelesnom napetošću. Anksiozniji eksperimentatori se više smješkaju ispitanicima, više traže potvrdu za svoje ponašanje kod ispitanika. Anksioznost eksperimentatora također djeluje na razini facijalne valjanosti: anksiozan eksperimentator se procjenjuje manje kompetentnim, pa se i njegova uputa manje dosljedno slijedi, posebno ako zadire u intimu ispitanika.

Rosenthal je čak pokazao da se očekivanja eksperimentatora mogu komunicirati i prema ispitanicima u kojima su životinje ispitanici. Na primjer, štakori uče labirint brže kod eksperimentatora koji misle da su njihove životinje selekcionirane kao vrlo uspješne s obzirom na sposobnost prolaženja kroz labirint u odnosu na one štakore za koje eksperimentatori misle da su selekcionirani kao vrlo neuspješni (ROSENTHAL i FODE, 1963a), Štakori su, zapravo bili slučajno pridijeljeni eksperimentatorima i trebali bi biti jednaki u navedenoj sposobnosti. Kao ključni faktor se ovdje također uzima odnos eksperimentatora prema ispitanicima: eksperimentatori koji štakore smatraju sposobnijima tretiraju ih bolje, više se njima bave i uspostavljaju sa njima pozitivniji odnos. Također, na primjer u ispitivanju učenja labirinta kod štakora za koje smatra da su selekcionirani prema sposobnosti prolaženja kroz labirint eksperimentator koji zna hipotezu da se kod njih očekuje manji broj pogrešnih reakcija u nekom zadatku, može se prema njima pristrano ponašati favorizirajući ih i previđajući neke greške, koje ne previđa u grupi štakora za koje smatra da su selekcionirani kao manje sposobni za prolaženje kroz labirint.

Dakle, pri eksperimentiranju postoji očita neverbalna komunikacija (govor tijela, engl.: body language), koja putem socijalnog djeluje na rezultate. Taj diferencijalni utjecaj eksperimentatora na rezultate ispitanika s obzirom na njegove antropološke osobine (spol) i psihološke osobine (anksioznost) je u različitim područjima istraživanja različit. Tako će značaj tih eksperimentatorovih RF biti mnogo manji u području psihofizičkih ispitivanja, nego u području socijalne psihologije.

U području socijalnog utjecaja eksperimentatora na ispitanike potrebno je u prvom redu izbjeći “Rosenthalov efekt ispitanika” kada se ispitanici ponašaju u skladu sa očekivanjem eksperimentatora, koje je manje ili više prikriveno osim u ponašanju eksperimentatora izraženo i u uputi. Stoga se opravdano iz metodoloških ali i iz etičkih razloga postavlja pitanje da li u uputi i u kojoj mjeri saopćiti ispitanicima cilj eksperimenta jer je očito da njome eksperimentator može utjecati na rezultate ispitanika (ispitanici su u pravilu, naročito ako se radi o prigodnom uzorku studenata psihologije, motivirani da udovolje očekivanjima eksperimentatora i da emitiraju “zadovoljavajuće” rezultate).

130

Naime, ako se ispitanicima u uputi da premalo informacija o cilju eksperimenta, onda oni sami osmisle (sa većom ili manjom točnošću) taj cilj na temelju pojedinih riječi, ali i gestikulacije i facijalne ekspresije eksperimentatora, na koje osmišljavanje eksperimentator ne može utjecati. Prirodna je, naime tendencija, da ispitanik u neodređenoj i novoj situaciji sam iskonstruira neke njene nedostajuće elemente, kako bi uklonio osjećaj neizvjesnosti. Sličan učinak ima i situacija kada eksperimentator nespretno prikriva cilj eksperimenta, što kao neželjene posljedice može imati ne samo iskrivljavanje rezultata, već i mogućnost prijave manipulacije instancama za zaštitu ljudskih prava.

S druge strane, ako se da preopsežna uputa u kojoj će ispitanik prozreti hipotezu, dešava se da ispitanici hoće svojom dobrohotnošću ugoditi eksperimentatoru i pritom davati odgovore u skladu sa hipotezom. Tako će, primjerice, u testu za ispitivanje sklonosti humoru neutralne verbalne i crtane sadržaje označavati kao “smiješne”. “Dobar i poslušan” ispitanik može ići tako daleko da si umisli da “doprinosi velikom otkriću”, “da je sudionik stvaranja znanstvene povijesti”, pa se u skladu sa takvim stavom i ponaša.

Dakle, ispitanici su redovito zainteresirani za svrhu ili cilj istraživanja i ako ih otkriju, često postoji tendencija da budu "dobri ispitanici" odn. da se ponašaju tako da potvrđuju hipotezu eksperimenta. Svaka osobina eksperimentalnog nacrta odn. eksperimentalne procedure koja povećava vjerojatnost da će ispitanici otkriti pravu svrhu istraživanja naziva se “zahtjevna karakteristika” (engl.: demand characteristic) po tome što od istraživača zahtijeva poseban oprez i specifičan tretman.

No, postoji i opasnost od pristranosti eksperimentatora u pojedinim fazama istraživanja, kada on organizira i provodi eksperiment na taj način da se povećava vjerojatnost potvrđivanja postavljene hipoteze. Ovdje također najveću ulogu igra očekivanje, ali ne ispitanika, već eksperimentatora, pa se navedeni utjecaj naziva “Rosenthalov efekt eksperimentatora”.

Da se kontroliraju relevantni faktori koji se odnose na eksperimentatora koji provodi eksperiment odn. da se na najmanju moguću mjeru smanji utjecaj eksperimentatora na rezultate istraživanja u planiranju, organizaciji i provođenju istraživanja te pri obradi rezultata eksperimentator se mora držati slijedećih preporuka odn. općih pravila ponašanja:1.eksperimentator treba obaviti brižljive pripreme za istraživanje kako

bi izbjegao potrebu za improviziranjem, što postiže upoznavanjem sve relevantne literature i znanstvenih članaka o prethodnim sličnim istraživanjima problema koji je predmet istraživanja,

2.eksperimentator se treba detaljno upoznati s svom potrebnom aparaturom, priborom i psihologijskim mjernim instrumentima uključujući i upoznavanje s prostorom u kojem će se ispitivanje obaviti, da se npr. ne desi da u eksperimentu u kojemu ispitanik treba brzo i jasno pisati odgovore isti propadne zbog neispravnih olovaka, ili da ispitanici postižu slabije rezultate u prostoriji u kojoj je pretoplo,

3.eksperimentator treba unaprijed detaljno napisati postupak istraživanja, formulirati probleme i hipoteze istraživanja, operativno definirati ZV i NZV, utvrditi RF i definirati način njihove kontrole, odrediti broj, vrstu i način odabira ispitanika, napisati nacrt istraživanja, napisati

131

unaprijed uputu (govorenu, pisanu - za čitanje, snimljenu - za slušanje), pripremiti popis potrebnih instrumenta i pomagala, definirati ponašanje glavnog i pomoćnih eksperimentatora (npr. djeca mogu biti pod utjecajem ležernog ili krutog nastupa eksperimentatora), odrediti način primjene NZV i način registracije ZV

4.eksperimentator treba pripremiti i provesti predpokus (pilot - istraživanje) cijelog eksperimenta ili samo nekih kritičnih dijelova. Predpokus ukazuje kakvi se rezultati mogu očekivati, je li planirani postupak provedbe istraživanja izvediv, ali ukazuje i na ono što nismo uspjeli predvidjeti nacrtom, pri čemu nacrt u predpokusu treba biti vjerna kopija stvarne izvedbe, kao što se ispituju osobine broda na osnovi odgovarajućeg vjerno umanjenog modela. U predpokusu eksperimentator ima priliku uvježbati sebe i pomoćne eksperimentatore u prezentaciji upute, korištenju instrumenata, komunikaciji sa ispitanicima (pomoćni eksperimentatori mogu imati ulogu ispitanika).,

5.eksperimentator se pri provođenju istraživanja treba striktno pridržavati prethodno napisanog postupka istraživanja: nacrt istraživanja treba sadržavati barem orijentacijske podatke o opsegu mjerenja (broju mjerenja po ispitaniku), koji se tokom istraživanja ne smije značajnije mijenjati; navedeno omogućava eksperimentatoru da prekine istraživanje ako počne dobivati nehomogene i/ili nelogične - aberantne rezultate. Ukoliko kontinuiranim praćenjem rezultata eksperimentator utvrdi da ne dobiva homogene i logične rezultate, može prekinuti eksperiment, što će učiniti i u slučaju nekog incidenta. U pravilu, eksperiment se tada ne nastavlja, već se priprema i provodi novi eksperiment.,

6.eksperimentator treba voditi dnevnik čitavog istraživanja sve poteškoće u provedbi istraživanja moraju biti registrirane. U dnevnik se također unose i svi dobiveni rezultati bez obzira postoje li ili ne opravdani razlozi za njihovo izostajanje.

7.eksperimentator treba unaprijed odrediti način obrade rezultata na način da se predvidi generalni i alternativni pristup podacima (npr. eksperimentator očekuje normalnu distribuciju rezultata, ali se takva distribucija nije pojavila te je potom retrogradnom analizom ustanovio da je koristio premali broj ispitanika i/ili su zadaci u testu bili neprimjereni ispitanicima (bili su prelagani ili preteški), odlučio se zato na primjenu parametrijske statistike jer je ne-normalna distribucija posljedica slučajnog variranja u obliku normalne distribucije). Planiranog načina obrade rezultata treba se striktno pridržavati, mogu se eventualno dodati neki novi statistički postupci, no planirani se ne smiju izostaviti. U konačnom izvještaju treba iznijeti valjano obrazloženje ukoliko neke dobivene rezultate treba izuzeti iz obrade.

8.eksperimentator treba unaprijed odrediti broj dopuštenih ponavljanja jer je prekomjerno ponavljanje podražaja indikator da “nešto nije u redu”. Naime, postoji tendencija eksperimentatora da ponovi mjerenje ako mu se čini da podatak nije valjano sakupljen (npr. vrijeme reakcije za umornog - indisponiranog ispitanika). To ponavljanje je neopravdano svugdje gdje postoji transfer iz prethodnih mjerenja. Na primjer, (a) kod ispitivanja inteligencije, ispitanik je kontaminiran prethodnim testom, pa kod ponovljenog mjerenja poznatost zadatka može utjecati na uspješnost njegovog rješavanja (b) pri višekratnom uzastopnom mjerenju vremena reakcije ponavljanje mjerenja povećava broj podražaja koji su ispitaniku poslužili za uvježbavanje. U prvom slučaju će se u drugom mjerenju

132

upotrijebiti ekvivalentna forma testa, a u drugom slučaju će se ograničiti broj ponavljanja podražaja.

9.eksperimentator treba izbjeći utjecaj eksperimentatora odn. vlastitih očekivanja na interpretaciju rezultata vlastitog istraživanja putem slijedećih kontrolnih mjera: (a) različiti eksperimentatori izvode isti eksperiment od početka do

kraja, kako bi se kontrolirala sistematska varijabla “lična jednadžba eksperimentatora”, što je najčešće neekonomično izvesti,

(b) jednostruko slijepi eksperiment, u kojemu se manipulira sa eksperimentatorima na način da se koristi više različitih eksperimentatora koji znaju polaznu hipotezu ali rade nezavisno jedan za drugoga, pri čemu jedan koncipira istraživanje, drugi izvodi istraživanje (izvršni eksperimentator pritom ne smije znati što je placebo odn. koja je eksperimentalna a koja je kontrolna grupa odn. koji ispitanik pripada kojoj grupi), a treći radi obradu podataka (pri čemu ne zna očekivanu veličinu i smjeru dobivenih rezultata),

(c) dvostruko slijepi eksperiment: eksperimentator, kao ni ispitanici ne znaju ni polaznu hipotezu niti status pojedine grupe ispitanika (je li eksperimentalna ili kontrolna),

(d)upotreba različitih metodoloških postupaka, npr. mjerenje apsolutnog limena metodom granica, metodom konstantnih podražaja i metodom prisilnog izbora,

(e) upotreba što je moguće većeg broja različitih tehničkih pomagala za prezentiranje upute, komunikaciju s ispitanicima, manipuliranje NZV, registraciju rezultata (ZV), obradu podataka (način mjerenja i obradu rezultata treba unaprijed fiksirati) i sl. čime se smanjuje socijalna komunikacija između eksperimentatora i ispitanika i istraživanje se depersonalizira. Na primjer, može se provesti: snimanje upute i svih naknadnih instrukcija na diktafon, prikaz Mueller - Lyerove iluzije na računalu (navedeno artificijelizira - izvještačuje ponašanje ispitanika, što ne mora biti uvijek poželjno).

Eksperimenti u kojima se istražuje ljudsko ponašanje, koje je pod utjecajem velikog broja čimbenika su artificijelni pa se može reći da zato što je eksperimentalna situacija je specifična i zbog opsežne kontrole veoma ograničena, eksperiment vrijedi samo za takvu situaciju za koju je utvrđen odn. njegovi rezultati su situaciono-specifični. Situaciona specifičnost rezultata ograničava njihovu eksternalnu valjanost, odn. rezultati eksperimenta se ne mogu generalizirati na sve situacije. Zato je opća preporuka da treba primjenjivati što jednostavniju eksperimentalnu proceduru, u kojoj je manji broj relevantnih faktora koji mogu djelovati, i istovremeno što sličniju stvarnom životu. Također se istraživačima koji se počinju baviti nekim novim područjima skreće pažnja da što su dobiveni rezultati nekog istraživanja uvjerljiviji, odn. više u skladu sa očekivanjima, to su i “sumnjiviji”. Kod novih područja istraživanja, je naime za očekivati da u početku dobivamo rezultate koji dosljedno ne potvrđuju očekivanja, pa da se potom postepeno, sa sve boljom i boljom kontrolom ta očekivanja ili potvrde ili odbace.

Kao primjer što sve treba kontrolirati u nekom eksperimentu i na koji način navodimo istraživanje odnosa između eksperimentalno inducirane mišićne tenzije i pamćenja (tablica 17.). Mišićna tenzija je NZV koja se varira

133

kontrakcijom šake kruškastog balona dinamometra na živu (6 eksperimentalnih situacija: 1/8; 2/8, 3/8, 4/8, 5/8, 6/8 maksimalnog opterećenja dinamometra koje pojedini ispitanik može iskazati), a pamćenje je ZV čiji su simptom uspješnost zapamćivanja besmislenih jednosložnih i dvosložnih riječi. Ispitanicima se putem tahistoskopa (konstantno vrijeme ekspozicije) izlaže slovo po slovo svakog sloga, a njihov zadatak je da anticipiraju slijedeće slovo. ZV je operacionalno, ukupan broj točno anticipiranih slova.

Tablica 17.: Primjer što sve treba kontrolirati i kako u istraživanju odnosa između eksperimentalno inducirane mišićne tenzije i pamćenja.

ŠTO SE KONTROLIRA KAKO SE KONTROLIRAfamilijarnost ispitanika sa eksperimentalnom situacijom

provedeno je uvježbavanje 2 dana prije ispitivanja, kako bi se osigurala podjednaka poznatost situacije i uvježbanost u izvođenju zadatka

smislenost lista koriste se besmisleni slogovi koji su ekvivalentni po “težini zapamćivanja” jer smislene riječi nemaju jednaku asocijativnu vrijednost i nisu podjednako poznate ispitanicima u svom denotativnom i konotativnom značenju

slogovi se izlažu slučajnim redoslijedomučenje lista za svaku situaciju ispitanik dobiva drugačiju listu besmislenih

slogova liste slogova variraju među situacijama, tako da se 6 lista

slučajno izmjenjuje u 6 situacija za svakog ispitanikaindividualne razlike u snazi stiska kruške

snaga stiska je frakcija vlastite maksimalne snage ispitanika

serijalni efekti umora pri stisku kruške

za svakog ispitanika redoslijed situacija stiskanja kruške se rotira po slučaju, primjenjuju se česti i dovoljno dugi odmori

motivacija ispitanika ujednačena, primjenjuju se studenti psihologije, koji su u varijabli motivacije homogeni (svi su umjereno motivirani)

valjanost rezultata pokazalo se da lagana mišićna pobuđenost, za razliku od niske ili visoke pobuđenosti dovodi do veće učinkovitosti zapamćivanja, što je u skladu sa Yerkes - Dodsonovim (1902) zakonom

4. ETIKA U ISTRAŽIVANJIMA I PRIMJENI PSIHOLOGIJEvidi poglavlje: “Etički principi i etično ponašanje psihologa u struci i istraživanjima” u KOLESARIĆ, V. (1996): Metodologija psiholgijskih istraživanja, Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet, Zagreb

134

5. PISANJE STRUČNOG RADAPisanje stručnog rada u psihologiji podliježe određenim preporukama u vezi formalnog i sadržajnog izgleda kojima je cilj učiniti stručni rad komunikativnijim i time dostupnijim većem stručnoj publici.

Stručni rad može biti:(a) originalno pisano objavljen: kao akademski rad: seminarski rad, diplomski rad, magistarski rad,

doktorski rad, kao znanstveni rad koji podliježe recenziji: (I) izvorni znanstveni rad

(engl.: original scientific paper), koji sadrži prije neobjavljene rezultate izvornog istraživanja i sve potrebne informacije koje omogućuju reproduciranje tog istraživanja, (II) prethodno priopćenje (engl.: preliminary communication), koje sadrži nove znanstvene spoznaje koje zahtijevaju hitno objavljivanje, bez da se navode informacije koje omogućavaju ponavljanje istraživanja odn. njihovu provjeru, (III) pregledni rad (engl.: review) kojim se daje cjelovit pregled nekog područja ili problema na temelju već publiciranog materijala koji je sakupljen, analiziran i raspravljen, (IV) profesionalni ili stručni rad (engl.: professional paper) koji iznosi rezultate istraživanja koja ne spadaju u izvorna istraživanja (npr. primijenjena istraživanja) ili

(b) originalno govorno objavljen kao saopćenje, izvještaj, referat odn. izlaganje sa znanstvenog skupa (engl.: conference paper), koji se pisano objavljuje samo onda ako nije tiskan u pripadajućem zborniku ili ako je znatno prerađen i dopunjen u odnosu na prvu prezentaciju. U najnovije vrijeme se u zbornicima znanstvenih skupova pojavljuju samo sažeci izlaganja, a interesenti mogu naknadno od autora tražiti i dobiti cjelovito izlaganje (lat.: in extenso).

Pri govornoj prezentaciji stručnih radova očekuje od prezentatora jasno predstavljanje na početku izlaganja, koncizno i sažeto izlaganje stručnog rada, čija struktura treba biti identična pisanom radu uz poštivanje raspoloživog vremena. Od učesnika diskusije nakon izlaganja se očekuje da se prije postavljanja pitanja podignu i predstave.

Preporuke se odnose na slijedeća pitanja:

(a) koja poglavlja treba sadržavati stručni rad?Stručni rad treba sadržavati slijedeća poglavlja: uvod, u kojem treba suvislo dati teorijske osnove istraživanja kroz prizmu

prethodnih istraživanja, i definirati najvažnije pojmove te eventualno opravdati zašto je izabrana tema koja je izabrana i konvergencijom uvesti konzumenta rada u cilj istraživanja nakon čega treba zadati problem i hipoteze u operacionalnim terminima,

metoda: opisati metodologiju te nacrt i proceduru ispitivanja, navesti broj i vrstu ispitanika (eksperimentalne i kontrolne grupe), korišteni pribor (uređaji, aparatura, protokoli - eventualno dati njihov crtež - shemu), korišten broj i uloge pomoćnih eksperimentatora, vrijeme i mjesto istraživanja, navesti korištenu uputu ispitaniku, opisati zadatak ispitanika, situaciju mjerenja, kako bi korisnik rada mogao istraživanje bez poteškoća replicirati i verificirati nalaze,

135

rezultati: izbor postupka obrade rezultata potrebno je opravdati, treba navesti statističke operacije i njihovu primjenu na tablice s rezultatima radi dobivanja statističkih generalizacija i interpretacija; u seminarskim radovima (koji su proizvod praktikuma) se najčešće iznose individualni rezultati, njihovo odnos prema grupnim rezultatima (u TR ili u z-vrijednostima) te njihov intravarijabilitet (TR, ); radi li se o grupnim rezultatima, komentira se njihov intervarijabilitet (TR, , Q) i srednje vrijednosti (M, C), u seminarske radove se unose sve tablice, a u ostalim radovima su neke tablice irelevantne, pa se navode transformirani i kondenzirani rezultati u sažetim relevantnim vrijednostima kao što su npr. i M rezultata (ni u diplomskim radovima se ne iznose svi podaci, ali je originalne podatke potrebno čuvati 5 godina); ne smije se zaboraviti komentirati individualnih i grupnih krivulja u grafičkim prikazima,

diskusija započinje sa odgovorima na zadane probleme nakon čega se dobiveni rezultati uspoređuju sa hipotezama; rezultati i diskusija mogu biti jedno poglavlje (koje se tada naziva “diskusija rezultata”), pri čemu se rezultati ne ponavljaju nego se diskutiraju; najprije se trebaju navesti osnovni nalazi koji proizlaze iz obrade rezultata, zatim se ti nalazi trebaju podrobnije komentirati; očekuje se kritička evaluacija dobivenih rezultata i prijedlozi za daljnja istraživanja u istraživanom području,

zaključak, kao završni dio diskusije, u kojem treba taksativno navesti odgovore na polazne probleme, se eventualno naglašavaju metodološke prednosti i nedostaci provedenog istraživanja, te se navode mogućnosti za daljnja istraživanja uz preporuke za preinake i poboljšanja

prilozi, u koje se stavlja korišteni mjerni instrument, detaljnije obrazlaže algoritam obrade podataka i sl.

literatura u kojoj se bibliografski navode izvori / reference koje su korištene u izradi rada,

136

(b) kako treba citirati psihologijsku literaturu vidi preporuke koje donosi članak: VUKOSAV, Ž. (1987): Kako treba citirati

psihologijsku literaturu, Revija za psihologiju, Vol. 17, broj 1-2,

137

vidi: način citiranja sa Interneta

(c) kako tablično prikazati podatkeDva su tipa tabličnog prikazivanja: klasična tablica, koja se sastoji iz stupaca i redaka i u kojoj se brojčano

prikazuju podaci, nalazi provedenog istraživanja, a verbalno-numerički komparativni pregledi nalaza više istraživanja, struktura nacrta istraživanja i sl.

matrična tablica, kojom se izražava treća varijabla kao funkcija interakcije dviju varijabli; smisao matrice nije prikazivanje funkcionalnog odnosa dviju varijabli, jer za to može poslužiti i formula,

Osnovni zahtjev pri izradi tablica je da u tablici moraju biti pregledno prisutni svi relevantni podaci iz kojih se izvode određeni zaključci. Dakle, tablica mora biti razumljiva do te mjere da nisu potrebna dodatna objašnjenja, odn. “tablica mora samu sebe objasniti”. Nadalje, tablice ne smiju duplicirati tekst, već ga dopunjavati, a s druge strane, tablice u tekstu ne treba pretjerano komentirati odn. nije uopće potrebno obrazložiti sadržaj svakog pravokutnika tablice (ali: tablice sa dva retka i dva stupca odn. sa 4 podataka se efikasnije izražavaju tekstualno). Tablica mora sadržavati sve one vrijednosti koje omogućavaju kontrolu i eventualno daljnju statističku obradu (npr. pri meta - analizama).

Navedeni zahtjevi se postižu poštivanjem slijedećih pravila za uređenje tablica:A. tablica treba imati broj i kratak i jasan naslov odn. naziv, koji se

piše iznad zaglavlja, na primjer:

Tablica 1.: Apsolutni limeni N = 23 ispitanika pri podraživanju svjetlom različitog intenziteta.

Kada se u tekstu stručnog rada pozivamo na neku tablicu, ne koristimo sintagme “gornja tablica” ili “donja tablica”, već “tablica 1” jer se uslijed prijeloma teksta neka tablica u časopisu ne mora nužno prostorno naći “gore” odn. “dolje”.

U naziv tablice je moguće u zagradi uključiti legendu sa nužnim objašnjenjima, ili se ona postavlja neposredno ispod naslova ili tik uz marginalni desni stupac tablice, a rjeđe ispod tablice. Prostor ispod tablice rezerviran je za komentare kojim se ukazuje na specifične karakteristike nekog pojedinog rezultata, uz kojeg u tablici stavljamo oznaku u obliku zvjezdice (*). U psihologiji se vrlo često kao karakteristika rezultata pojavljuje njegova statistička značajnost (npr. F-omjera), koja se iskazuje na slijedeći način * = p < 0,05 odn. ** = p < 0,01.

B. u zaglavlju je potrebno sažeto i precizno označiti sadržaj stupaca, a u lijevom marginalnom stupcu (prvi stupac slijeva) ako je potrebno i sadržaj redaka i eventualno u podnožju sadržaj posljednjih redaka; stupce i redove je potrebno poredati u logičkom slijedu, a ako se tablice ponavljaju potrebno je zadržati isti poredak stupaca i redaka radi lake međusobne usporedbe tablica; na vrhu i na dnu tablice te nakon prvog stupca potrebno je postaviti linije koje jasno odvajaju zaglavlje, podnožje i prvi stupac od ostalih dijelova tablice,

138

C.da se poveća preglednost tablice, stavljaju se: crte između redova odn. vodoravne linije, koje se rješenje dominantno

koristi u časopisima; vertikalne linije tablica se u pravilu ne postavljaju jer ne povećavaju bitno čitljivost tablice,

razmaci između redova (“prazni red”), kada baratamo sa vrlo visokim stupcima poželjno je svakih 5 ili 10 redova ostaviti po jedan prazan (da se izbjegnu stupci poželjno je kraće serije podataka unositi u redove, a duže serije podataka u stupce); ukoliko brojevi imaju više od 3 znamenke poželjno je znamenke grupirati u skupine po 3 (i eventualno ih odvojiti točkom, npr. 4.257.312,296).

(d) kako urediti i opremiti slikeSve slike moraju imati naslov koji se piše ispod slike. Bez obzira šta slika prikazuje: shemu, xy(z)graf, statistički prikaz ili dijagram, ona ima naziv tipa:

Slika 7.: Organizacijska shema malih poduzeća.

Navedene i brojne druge preporuke sadržava Publication manual of the American Psychological Asociation (APA, 1994), a stil koji promovira te preporuke se naziva APA-style.

(e) kako pisati nasloveZa grafičko oblikovanje naslova u programu Word for Windows (programski paket Microsoft Office) -u daju se slijedeće preporuke:

RAZINA NASLOVA IZVEDBAglavni naslov 2. CENTRIRANA PODEBLJANA VELIKA SLOVApodnaslov 1 2.4. Centrirana podebljana mala slovapodnaslov 2 2.4.1. Lijevo poravnata podebljana i podcrtana

mala slovapodnaslov 3 2 .4.1.1. Lijevo poravnata ukošena, podcrtana mala slova

139

5. ISPITNA PITANJA

1. Glavne osobitosti “zdravorazumskog” sustava mišljenja2. Bitna obilježja znanosti3. Osobitosti znanstvenog opažanja4. Koja je osnovna pretpostavka opažanja u psihologiji5. Razlike u opažanju u prirodnim uvjetima i u laboratorijskim uvjetima 6. Temeljne karakteristike opažanja u prirodnim uvjetima

7. Uloga teorije u razvoju znanosti8. Kriteriji znanstvenosti teorije9. Elementi formalne strukture znanstvene teorije10. Formalna struktura HULLove teorije i njeno slaganje sa kriterijima

znanstvenosti11. Što je to generalizacija12. Što je to induktivni zaključak13. Što je to znanstveni zakon14. Navesti šest razina psihologijske metodologije15. Korelacijski nacrti istraživanja

16. Nezavisna varijabla17. Što sve može biti nezavisna varijabla18. Broj nezavisnih varijabli u eksperimentu19. Zašto je potrebno nezavisnu varijablu definirati u operacionim

terminima20. Kako se odabiru vrijednosti nezavisne varijable21. Kakvo značenje ima upotreba fizikalnih procesa kao nezavisnih

varijabli u psihologijskim eksperimentima22. Ako se ne može nezavisnom varijablom izravno manipulirati,

kako se još može njome baratati23. Opći tipovi odnosa između nezavisne i zavisne varijable

24. Zavisna varijabla25. Što općenito predstavlja zavisne varijable u psihologiji26. Broj zavisnih varijabli u eksperimentu 27. Što znači “izolirati” zavisnu varijablu28. Zašto je potrebno zavisnu varijablu definirati u operacionim terminima29. Uvjeti da se neko ponašanje ili reakcija može upotrijebiti kao zavisna

(kriterijska) varijabla30. Pouzdanost zavisne varijable31. Relacija simptomatskog značenja zavisne varijable i njene

pouzdanosti32. Problemi valjanosti zavisne odn. kriterijske varijable33. Logička provjera valjanosti zavisne varijable

34. Kako može nastati (generirati se) problem koji se ispituje u eksperimentu

35. Na što se formalno odnose pitanja koja predstavljaju probleme u eksperimentu

36. Koji uvjeti moraju biti zadovoljeni da bi neko pitanje predstavljalo znanstveni problem

140

37. Kakvi su to “nerješivi problemi”38. Što je hipoteza

39. Vrste introspekcije40. Eksperimentalna introspekcija41. Logičko-teorijska osnovica upotrebljivosti podataka dobivenih

introspekcijom42. Raširenost upotrebe introspekcije u psihologiji43. Zašto je introspekcija specifična metoda psihologije44. Postoji li u eksperimentalnoj psihologiji vrst podataka koji se mogu

dobiti samo introspekcijom45. Poteškoće i nedostaci introspekcije46. Kontrola pouzdanosti podataka dobivenih introspekcijom 47. Mogu li se podaci dobiveni introspekcijom i ekstrospekcijom

međusobno nadopunjavati

48. Na temelju čega se zaključuje o psihonervnoj aktivnosti49. Kakvo značenje u psihologiji ima relacija podražaj - reakcija50. Što su to adekvatni, a što neadekvatni podražaji51. Ponašanje je funkcija kojih varijabli52. Zašto na osnovi ponašanja možemo zaključivati o psihološkim

varijablama 53. Objasni relaciju situacija - psihonervna aktivnost - ponašanje54. Aspekti ponašanja koji imaju psihološko značenje55. Osobine ekstrospekcije u psihologiji56. Predmet ekstrospekcije u psihologiji57. Je li dovoljno poznavanje samo situacije i ponašanja kod zaključivanja

o složenijim psihičkim procesima pomoću ekstrospekcije

58. Što je mjerenje59. Opisati proces mjerenja 60. Osnovni uvjet upotrebe mjerenja61. Zašto je sustav brojeva najpogodniji za deskripciju kvantitativnih

aspekata pojava62. Dva temeljna pitanja (problema) mjerenja u psihologiji63. Uloga upute ispitanicima na početku eksperimenta 64. Problem jedinice mjerenja (jedinične vrijednosti) u psihologiji65. Kako se u psihologiji može riješiti pitanje referentne točke66. Prednosti i nedostaci mjerenja u psihologiji67. Što određuje skalu mjerenja68. Vrste (razine, tipovi) skala mjerenja u psihologiji69. Nominalna skala70. Ordinalna skala71. Intervalna skala72. Omjerna skala73. U kojim slučajevima se u psihologiji može upotrebljavati omjerna skala74. Mogućnost upotrebe statističkih postupaka na različitim skalama

mjerenja

75. Paradigma klasičnog prirodoznanstvenog eksperimenta

141

76. Osnovne značajke eksperimenta 77. Osobitosti psihologijskog eksperimenta78. Faze eksperimenta79. Funkcionalni eksperiment80. Faktorijalni eksperiment81. Spoznajno značenje eksperimenta82. Što je glavni cilj eksperimenta83. Opća (logična) shema utvrđivanja uzročno-posljedičnih veza84. Zašto je formalno-logički i pojmovno gledano u istraživanju uzročno-

posljedičnih veza potrebno pretpostavljene uzročne faktore mijenjati jedan po jedan

85. Što je, općenito, eksperimentalni nacrt 86. Faktori o kojima ovisi odluka o odabiru eksperimentalnog nacrta 87. Bitne osobine eksperimentalnog nacrta88. Osobine neeksperimentalnog nacrta “prije-poslije”89. Osobitosti neeksperimentalnog nacrta “jednokratnog opažanja”90. Osobine neeksperimentalnog nacrta “usporednih skupina”91. Eksperimentalni nacrt sa više od dvije razine (vrijednosti) nezavisne

varijable92. Eksperimentalni nacrt “prije-poslije sa kontrolnom skupinom”93. Čemu služi kontrolni pokus na istim ispitanicima94. Poteškoće sa kontrolnim eksperimentom na istim ispitanicima95. Kako se određuje kontrolna skupina96. Razlozi i način formiranja eksperimentalne i kontrolne grupe97. Kada, kako i zašto se upotrebljavaju ekvivalentni parovi98. Eksperimentalni nacrt “prije-poslije sa dvije eksperimentalne i dvije

kontrolne skupine”

99. Značaj planiranja statističkih postupaka obrade podataka u eksperimentu

100. Statistički kriteriji za selekciju podataka101. Selekcija dobivenih podataka

102. Kako se odabiru ispitanici za eksperiment 103. Utječe li odabiranje ispitanika koje nije po slučaju uvijek bitno na

rezultate eksperimenta104. O čemu ovisi broj ispitanika odn. broj mjerenja u eksperimentu105. Definicija uzorka106. Što znači izraz “homogenost ispitanika” 107. Posljedice “otpada” ispitanika108. Ponašanje ispitanika u eksperimentu109. Postoje li donja i gornja granica broja ispitanika odn. broja mjerenja u

eksperimentu110. Postoji li mogućnost egzaktnog utvrđivanja broja ispitanika u

eksperimentu111. Zašto je bolje imati veći broj ispitanika odn. učiniti veći broj mjerenja u

eksperimentu112. Kakav je odnos između broja mjerenja i pouzdanosti rezultata

u eksperimentu113. Kako se može izbjeći ili ublažiti efekt sudjelovanja ispitanika u

eksperimentu

142

114. Što su relevantni faktori115. Što je to kontrola u eksperimentu116. Što znači držati relevantne faktore konstantnim117. Zbog kojih razloga je važno u eksperimentu baviti se relevantnim

faktorima 118. Izvori relevantnih faktora119. Može li samo to što ispitanici sudjeluju u eksperimentu

predstavljati varijablu (relevantne faktore)120. Postoji li zavisnost između djelovanja relevantnih faktora i

odabiranja ispitanika121. Kakvi su serijalni (sekvencijalni) relevantni faktori i kako djeluju 122. Postupci kontrole u eksperimentu123. Što je rotacija124. Što je latinski kvadrat125. Kako i zašto se upotrebljava latinski kvadrat126. Postupci kontrole u funkcionalnom eksperimentu127. Opća pravila o ponašanju eksperimentatora u provođenju

eksperimenta128. Postupci pomoću kojih se smanjuje mogući utjecaj eksperimentatora u

eksperi-mentu

129. Šest općih etičkih principa istraživanja u psihologiji130. Postupak za dobivanje pristanka za sudjelovanje u istraživanju131. Što je to “omjer rizik / dobitak” i kako se određuje

6. LITERATURA: BUJAS, Z. (1981): Uvod u metode eksperimentalne psihologije, Školska

knjiga, Zagreb, FULGOSI, A. (1987): Psihologija ličnosti: teorije i istraživanja, Školska

knjiga, Zagreb, GOODWIN, C. J. (1995): Research in Psychology: Methods and Design,

John Wiley and Sons Inc., New York, HILL, G. (1998): Advanced Psychology Through Diagrams, Oxford

University Press, KOLESARIĆ, V.: Metodologija psihologijskih istraživanja, Odsjek za

psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1996. PETROVIĆ, G. (1992): Logika, Školska knjiga, Zagreb, PETZ, B. (1992): Psihologijski rječnik, Prosvjeta, Zagreb, RADONJIĆ, S. (1988): Uvod u psihologiju, Zavod za udžbenike i nastavna

sredstva, Beograd, STERNBERG, R. J. (1998): In Search of the Human Mind, Harcourt Brace,

New York, VUKOSAV, Ž. (1987): Kako treba citirati psihologijsku literaturu, Revija

za psihologiju, Vol. 17, broj 1-2, ZVONAREVIĆ, M. (1988): Socijalna psihologija, Školska knjiga, Zagreb,

KRAJ

143

8. DODATAK: ETIČKI KODEKS HRVATSKOG PSIHOLOŠKOG DRUŠTVA

Prihvaćen na 4. Godišnjoj konferenciji Hrvatskog psihološkog društva u Opatiji 1. prosinca 1996.

UVODHrvatsko psihološko društvo prihvaća ovaj Etički kodeks kao model strukovnog ponašanja koji usmjerava psihologe ka ostvarenju najviših humanih ideala psihologije.

Etički se kodeks sastoji od Preambule, Temeljnih načela i od specifičnih Etičkih standarda. Ovi su standardi pisani dovoljno općenito da se mogu primjenjivati u različitim situacijama i za različite profesionalne uloge. Ovdje postavljeni standardi nisu ni u kojem slučaju konačni i ovaj je Kodeks podložan promjenama u skladu s potrebama promjenjivih društvenih uvjeta.

Članstvo u Hrvatskom psihološkom društvu (HPD) obvezuje članove da neprekidno razvijaju vlastitu svijest o etičkim pitanjima, te da se pridržavaju ovog Kodeksa. S Kodeksom moraju biti upoznati studenti psihologije, kao i svi psiholozi koji djeluju na teritoriju Republike Hrvatske. Oni moraju znati, bez obzira jesu li članovi HPDa ili nisu, da se ovaj Kodeks odnosi i na njih, jer je to u interesu zaštite struke. Nepoznavanje ili nerazumijevanje etičkih standarda ne opravdava neetično ponašanje. Povrede propisa koje sadržava ovaj Kodeks razmatra Sud časti HPDa koji procjenjuje težinu povrede propisa i određuje sankcije.

Ovaj je Kodeks podložan stalnim provjerama i eventualnim preinakama. Upravni odbor Hrvatskog psihološkog društva periodično će (barem svake druge godine) raspravit će o potrebama izmjena ovog Kodeksa.

PREAMBULAEtički kodeks pruža zajednički sustav vrijednosti koje psiholozi uvažavaju u svom stručnom radu. On se postavlja i kao dominantni model profesionalnog ponašanja psihologa.

U svom području interesa i djelovanja psiholozi prihvaćaju objašnjenja o psihičkom funkcioniranju koja su temeljena na valjanim i provjerljivim znanstvenim spoznajama. Tako stečene i usvojene spoznaje oni primjenjuju u različitim profesionalnim situacijama i ulogama. Psiholozi mogu djelovati kao znanstvenici-istraživači, nastavnici, odgajatelji, dijagnostičari, terapeuti, supervizori, savjetodavatelji, sudski eksperti i sl. Zajednički im je cilj širiti valjane spoznaje o čovjeku i njegovom ponašanju i primjenjivati ih s ciljem poboljšanja kvalitete života pojedinca i ljudske zajednice.

Psiholozi uvažavaju i ističu temeljno značenje slobode istraživanja i izražavanja u znanosti, podučavanju i publiciranju. Ovu slobodu shvaćaju kao temelj znanosti i svekolikog ljudskog napretka.

Psiholozi nastoje zajednici u kojoj djeluju pomagati pri upoznavanju i razumijevanju pojava koje se tiču ljudskog doživljavanja i ponašanja. Pri tome ističu i podupiru slobodu izbora vlastitog ponašanja svakog pojedinca, ukoliko to ponašanje ne šteti drugima.

Osobna je odgovornost i zadaća svakog psihologa ostvarenje najviših etičkih standarda vlastitog ponašanja. Dužnost mu je poticati etično ponašanje kod svojih učenika, studenata, suradnika i kolega. Njegova je dužnost, nadalje, savjetovati se s kolegama

144

ukoliko ima etičkih dvojbi. Svaki psiholog, međutim, u svom djelovanju nastupa kao nezavisna osoba, te dopunjava i oplemenjuje pravila data ovim Kodeksom osobnim sustavom humanih vrijednosti, vlastite kulture i životnog iskustva.

Članovi Hrvatskog psihološkog društva svjesni su i širih problema s kojima se suočava čovječanstvo. Svjesni su duboke ekološke krize, zabrinjavajućeg pogoršanja uvjeta za život u biosferi te drugih nepovoljnih trendova razvoja na našoj planeti. Polazeći od toga spremni su preuzeti dio odgovornosti koju dijele sve znanosti i humanističke discipline u ostvarivanju projekata održivog razvoja i očuvanja prirode i života na Zemlji.

TEMELJNA NAČELA1. Uvažavanje ljudskih prava i dostojanstva osobe U svom radu i profesionalnom djelovanju psiholozi iskazuju bespogovorno štovanje temeljnih ljudskih prava, dostojanstva i vrijednosti svih ljudi. Razvoj tih vrijednosti nastoje poticati kod svakog pojedinca s kojim dolaze u profesionalni doticaj. Uvažavaju pravo pojedinca na privatnost i tajne, kao i njegovo pravo na samoodređenje. Psiholozi su svjesni postojanja individualnih i kulturalnih razlika među ljudima s obzirom na dob, spol, rasu, nacionalnost, etničko porijeklo, religijsku pripadnost, seksualnu orijentaciju, tjelesne osobine, jezik i socioekonomski status. Postojeće razlike prihvaćaju na otvoren i tolerantan način. Psiholozi nastoje u svojem radu otkloniti sve oblike diskriminacije, te odlučno odbijaju sudjelovati u bilo kakvom obliku nepoštenih i neetičnih diskriminatorskih odnosa.

2. Kompetentnost Psiholozi nastoje ostvariti i zadržati visoku razinu kompetentnosti u svom radu. Svjesni su granica svojih znanja i vlastite stručnosti. Pružaju samo one usluge i služe se samo onim tehnikama za koje su kvalificirani obrazovanjem ili iskustvom. U onim područjima djelatnosti u kojima nisu utvrđeni pouzdani strukovni standardi, poduzimaju nužne mjere opreza s ciljem zaštite osoba s kojima dolaze u profesionalni doticaj.

Svjesni su važnosti znanstvenih i profesionalnih dosega u području kojim se bave. Svjesni su dinamike razvoja psihologije kao znanosti i primijenjene discipline, te se trude pratiti ovu dinamiku i stalno stjecati i razvijati nove spoznaje i vještine.

3. Profesionalna i znanstvena odgovornost Psiholozi moraju biti svjesni profesionalne i znanstvene odgovornosti prema osobama s kojima dolaze u profesionalni doticaj, prema zajednici i društvu u kojemu žive i rade. Moralni standardi i ponašanje moraju biti takvi da potiču izgradnju pozitivnog stava javnosti prema psihologiji i prema psiholozima. Dužni su poticati profesionalnu i znanstvenu etiku svojih kolega. Kada je to potrebno savjetuju se s kolegama s ciljem sprečavanja ili izbjegavanja neetičnog ponašanja.

4. Integritet znanosti i struke Psiholozi teže promicanju integriteta psihologijske znanosti, obrazovanja psihologa i psihološke prakse. U ovim su nastojanjima otvoreni, pošteni i uvažavaju druge. Realni su i krajnje iskreni u opisivanju rezultata istraživanja, podučavanja, pruženih usluga i sl. Izbjegavaju ponašanja koja mogu na bilo koji način nanijeti štetu slici psihologa ili psihologije kao struke. Ulogu psihologa u društvu objašnjavaju svim zainteresiranim strankama, te nastoje djelovati u skladu s tom pozitivnom ulogom.

145

ETIČKI STANDARDI1. Opći standardi

1.1 Primjenjivost Etičkog kodeksa Ovaj se Etički kodeks odnosi samo na profesionalne aktivnosti psihologa. Ostale aktivnosti koje se ni u kojem elementu ne poklapaju s profesionalnom ulogom su posve privatne i na njih se ovaj Kodeks ne odnosi.

1.2 Profesionalni i znanstveni odnosi Psiholozi pružaju usluge dijagnosticiranja, terapijskog rada, istraživanja, supervizija, savjetovanja i ostalih psiholoških usluga isključivo u kontekstu profesionalnih i znanstvenih odnosa ili uloga.

1.3 Opis prirode i rezultata psiholoških usluga Pri pružanju profesionalnih usluga pojedincima, skupinama ili organizacijama, psiholozi su dužni koristiti jezik i termine koji su posve razumljivi primateljima usluga. Dužni su unaprijed pružiti podatke o prirodi svojih usluga, dati odgovarajuće podatke nakon pruženih usluga, te obrazložiti eventualne rezultate i istaći zaključke.

Ukoliko je psiholog zakonima ili nekim drugim organizacijskim propisima spriječen u davanju gore navedenih podataka određenim pojedincima ili skupinama, on im to unaprijed daje do znanja.

1.4 Kvaliteta odnosa s osobama s kojima se dolazi u profesionalni doticaj Psiholog se svjesno ne ponaša na načine koji bi mogli ugrožavati osobe s kojima dolazi u doticaj. Psiholog ih ni u kojem slučaju neće podcjenjivati ili ponižavati, te nastoji svesti na najmanju moguću mjeru traume tamo gdje se one mogu predvidjeti ili kada su neizbježne.

U profesionalnom radu i ostalim djelatnostima koje dotiču profesionalnu ulogu psihologa zabranjeno je na bilo koji način seksualno ugrožavati ili stupati u seksualne odnose s osobama s kojima se dolazi u profesionalni doticaj.

1.5 Osobni problemi i pružanje profesionalnih usluga Psiholozi su svjesni da osobni problemi i vlastiti sukobi mogu utjecati na profesionalnu učinkovitost. U skladu s tim dužni su izbjegavati poduzimanje bilo kakvih aktivnosti koje bi mogle negativno utjecati na učenike, studente, sudionike u vlastitim istraživanjima, klijente, kolege ili druge osobe s kojima dolaze u doticaj.

Psiholozi bi morali biti svjesni vlastitih problema, te su dužni odmah potražiti pomoć s ciljem sprečavanja eventualnih problema u vlastitom profesionalnom radu.

Kada psiholog procijeni da uslijed osobnih problema nije u mogućnosti obavljati svoju stručnu djelatnost, on ju je dužan privremeno ograničiti, ili je za neko vrijeme, odnosno zauvijek prestati obavljati.

1.6 Zlouporaba utjecaja i rada psihologa Psiholozi su svjesni da njihov znanstveni i profesionalni stav i procjena mogu utjecati na život drugih ljudi, te stoga moraju biti krajnje oprezni da se njihova uloga ne bi na bilo koji način zlouporabila.

Psiholozi ne sudjeluju u stručnim aktivnostima kada se može pretpostaviti da bi se njihove vještine ili dobiveni podaci mogli krivo koristiti, osim ako za to ne postoje predviđeni korektivni mehanizmi.

146

Psiholozi ne sudjeluju u aktivnostima koje su usmjerene manipulaciji pojedinaca, skupina ili javnog mnijenja, a u službi su promocije nečije socijalne moći.

Ako psiholog uoči zlouporabu ili krivu interpretaciju rezultata vlastitog rada, dužan je poduzeti odgovarajuće korake da ispravi ili na najmanju moguću mjeru svede ovakve zlouporabe ili krive interpretacije.

1.7 Višeznačni odnosi U mnogim zajednicama i situacijama psiholog ne može izbjeći neprofesionalne kontakte s osobama s kojima je inače u profesionalnom odnosu (klijenti, studenti, učenici, ispitanici). Psiholog stoga mora uvijek biti dovoljno osjetljiv i oprezan da ovi neformalni kontakti nemaju moguće negativne posljedice na te osobe. Psiholog izbjegava ovakve odnose ako pretpostavlja da oni mogu utjecati na njegovu objektivnost ili da mogu interferirati s učinkovitosti njegove profesionalne uloge.

U skladu s tim, psiholog izbjegava preuzimanje profesionalnih obveza u situacijama kada već postojeći odnosi predstavljaju rizik, tj. mogu se negativno odraziti na dotičnu osobu.

Kada psiholog uoči da se zbog prethodno nepredvidivih razloga, stvaraju potencijalno neprihvatljivi višeznačni odnosi, on ih nastoji razriješiti u najboljem interesu uključene osobe i s najvećim slaganjem s Etičkim kodeksom.

1.8 Naplaćivanje psiholoških usluga Temeljni preduvjet za naplaćivanje usluga jest zakonski registrirana djelatnost. Psiholozi naplaćuju svoje usluge na način i u skladu s odgovarajućim zakonima. HPD ne određuje iznose naknada koje psiholozi potražuju za svoje usluge. Ovo je u nadležnosti strukovnog sindikata, odnosno komore.

Iznos naknade za vlastite usluge psiholog dogovara s primateljem usluga na početku profesionalnog odnosa - po mogućnosti što ranije.

Psiholog se ne ponaša na način da nastoji što bolje naplatiti svoje usluge. Ne iskorištava primatelja usluga pretjeranim naplatama. Istinito obrazlaže iznose koje naplaćuje.

Psiholog je osjetljiv na moguća financijska ograničenja primatelja usluga i tome se prilagođava na početku profesionalnog odnosa.

U svojim izvješćima primateljima usluga, izvorima financiranja istraživačkih projekata i sl., psiholozi ispravno i precizno navode prirodu i sadržaj usluga ili istraživanja, iznose naknada (cijenu), te tamo gdje je to potrebno navode i nalaze, tj. rezultate svoga rada.

1.9 Dokumentacija profesionalnog i znanstvenog rada Psiholozi uredno i u skladu s propisima pohranjuju dokumentaciju o vlastitom profesionalnom ili znanstvenom radu s ciljem olakšavanja kasnijeg rada sebi ili drugim kolegama, s ciljem olakšanja uvida u rezultate rada, te zadovoljavanja institucijskih ili zakonskih propisa. Psiholozi su odgovorni organizirati i pohranjivati dokumentaciju na način koji bi zadovoljavao stroge stručne inspekcijske zahtjeve.

147

2. Mjerenje i evaluacija2.1 Evaluacija i dijagnosticiranje u profesionalnom kontekstu Psihologijska mjerenja, stručne preporuke, izvješća, kao i psihološka evaluacija i dijagnostika moraju biti temeljena na valjanim postupcima i tehnikama koje daju potrebne i dostatne podatke za interpretaciju, te su u skladu s namjenom za koju se koriste.

2.2 Kompetentnost i korištenje mjernih postupaka Psiholozi koji razvijaju, primjenjuju, boduju, interpretiraju ili koriste psihologijske mjerne postupke, čine to na način koji je u skladu s namjenom i potrebama istraživanja ili pružanja usluga.

Moraju biti upoznati s mjernim karakteristikama korištenih postupaka, kao i s tehnikama primjene.

Psiholozi su svjesni ograničenja i nepreciznosti koje su sadržane u dijagnozama, prosudbama ili predviđanjima koja se odnose na individualna i grupna mjerenja. Osjetljivi su na pogrešno korištenje psihologijskih mjernih postupaka i krivo interpretiranje rezultata mjerenja, te su stoga dužni poduzimati odgovarajuće mjere da spriječe takvo postupanje.

Psiholozi ne daju na uvid rezultate psihologijskih mjerenja osobama koje nisu kvalificirane za korištenje takvih informacije, osim, kada je to potrebno, sudionicima istraživanja ili klijentima kojima pak sami interpretiraju ostvarene rezultate.

2.3 Interpretiranje rezultata mjerenja Pri interpretaciji rezultata mjerenja psiholozi uzimaju u obzir sve osobine korištenog postupka, kao i obilježja pojedinca čiji se rezultati tumače. Time se nastoji povećati preciznost i kontrola mogućnosti krive interpretacije ostvarenih rezultata. Psiholozi su dužni jasno istaći značajnije čimbenike koji utječu na njihovu suzdržanost pri interpretaciji.

2.4 Korištenje neodgovarajućih, zastarjelih i pretjerano korištenih mjernih postu-paka Psiholozi ne donose stručne procjene i odluke na temelju zastarjelih i pretjerano korištenih mjernih instrumenata, onih testova za koje nisu poznate mjerne karakteristike, te testova koji nisu standardizirani i normirani na adekvatnim populacijama.

2.5 Pružanje usluga testiranja Psiholozi koji pružaju usluge psihologijskih mjerenja drugim strukama, dužni su precizno opisati namjenu, valjanost, pouzdanost, norme i postupke mjerenja.

Psiholozi moraju biti upoznati sa svrhom za koju će se rezultati njihovih mjerenja koristiti, te u skladu s time i prilagođivati svoje postupanje i interpretiranje rezultata.

Psiholozi su odgovorni za odgovarajuću primjenu, interpretaciju i korištenje mjernih postupaka. Nastoje spriječiti korištenje psihologijskih mjernih postupaka od strane nekvalificiranih osoba.

2.6 Osiguravanje sigurnosti testova Psiholozi su obvezni čuvati integritet i sigurnost testova i drugih psihologijskih mjernih postupaka pohranjivanjem na načine koji će onemogućiti kršenje načela o korištenju testova data ovim Kodeksom.

148

3. Zaštita tajne i privatnosti3.1 Suglasnost za prikupljanje podataka Pri preuzimanju poslova psiholozi nastoje s pojedincima ili organizacijama s kojima stupaju u profesionalni odnos, razmotriti prirodu podataka koje će prikupiti, kao i moguće korištenje, zlouporabu i zaštitu tih podataka. Za svako prikupljanje podataka mora se dobiti suglasnost uključenih osoba.

3.2 Čuvanje tajnosti podataka Primarni je zadatak psihologa da u svojim profesionalnim odnosima štuje prava osoba na vlastite tajne i intimu, te je stoga dužan poduzimati nužne mjere opreza da ovaj aspekt odnosa ni sa čim ne bude povrijeđen. U pismenim ili usmenim izvješćima, konzultacijama i slično, priopćavaju se samo nužni podaci zbog kojih je profesionalni odnos i uspostavljen.

Povjerljive podatke o sudionicima vlastitih istraživanja, o svojim savjetodavnim ili kliničkim odnosima, podatke o klijentima, organizacijama, učenicima ili studentima psiholog može davati samo i isključivo uz pristanak uključenih osoba.

4. Istraživanja i znanstveni rad4.1 Planiranje istraživanja Psiholozi planiraju, provode i izvještavaju o vlastitim istraživanjima u skladu s poznatim standardima znanstvene kompetentnosti i etike istraživanja.

Psiholozi planiraju svoja istraživanja tako da se na najmanju mjeru svedu mogućnosti krivih interpretacija rezultata.

Pri planiranju istraživanja psiholozi uvažavaju etičku prihvatljivost tih istraživanja u skladu s ovim Kodeksom. Ako je neki problem etički nejasan, psiholog o njemu raspravlja s tijelom HPDa nadležnim za etička pitanja (Sud časti HPDa).

Psiholog poduzima odgovarajuće mjere kojima štiti prava i dobrobit sudionika, drugih osoba na koje bi istraživanje moglo utjecati, kao i dobrobit životinja ako se ove koriste kao sudionici u istraživanju.

4.2 Dozvole institucija Prije svakog istraživanja psiholozi trebaju tražiti i posjedovati pismeno odobrenje od nadležnih institucija ili organizacija. Podastiru točne informacije o namjeni i planiranom tijeku istraživanja. Provode istraživanja u skladu s dogovorenim postupkom.

4.3 Znanstvena odgovornost Psiholozi provode istraživanja kompetentno vodeći brigu o dostojanstvu i dobrobiti sudionika.

Psiholozi su odgovorni za etičke aspekte vlastitih istraživanja ili istraživanja koja se provode pod njihovim mentorstvom ili supervizijom.

Istraživačima i njihovim asistentima dozvoljeno je izvoditi samo one zadatke za koje su kvalificirani ili posebno uvježbani.

U slučaju istraživanja specijalnih populacija, psiholozi su dužni savjetovati se sa stručnjacima za te populacije ispitanika.

149

Prije samog istraživanja psiholozi su dužni jednostavnim i razumljivim formulacijama objasniti sudionicima prirodu istraživanja i uzajamnih odgovornosti, osim u slučaju opažanja u prirodnim uvjetima i sličnim istraživanjima.

4.4 Suglasnost ispitanika Potencijalnim se sudionicima mora ponuditi pravo da sami odluče žele li sudjelovati u ispitivanju ili ne, nakon što ih se upozna s njihovim obvezama, ograničenjima, potencijalnim posljedicama i rizicima istraživanja. Psiholozi su dužni iskreno odgovarati na sva pitanja koja u svezi s planiranim istraživanjem postavljaju potencijalni sudionici.

Za osobe koje nisu u stanju preuzeti odgovornost za sudjelovanje u istraživanju nužno je (1) pružiti im odgovarajuće objašnjenje, (2) dobiti odgovarajuće pristajanje, i (3) priskrbiti odobrenje od zakonski nadležne osobe ili institucije.

4.5 Informiranje ispitanika o istraživanju Psiholozi ne smiju krivo informirati ispitanike o prirodi i sadržaju istraživanja. Od ovoga se pravila može odstupiti isključivo u slučajevima kad ne postoje drugi načini i metode da se dođe do znanstvenih spoznaja koje imaju iznimnu vrijednost.

Psiholozi ne smiju krivo informirati ispitanike o eventualnim neugodnim aspektima sudjelovanja u istraživanju, a koja bi mogla utjecati na njihovu odluku da sudjeluju (npr. negativna emocionalna stanja koja mogu rezultirati iz sudjelovanja u istraživanju, fizički rizici, bol ili slično).

Ukoliko postoje opravdani razlozi za nepružanja relevantnih informacija unaprijed, ovi moraju sudionicima biti objašnjeni što ranije, po mogućnosti neposredno nakon provedenog postupka, a svakako prije završetka cjelokupnog istraživanja.

Tijekom istraživanja psiholozi komuniciraju sa sudionicima isključivo u skladu s ograničenjima nacrta istraživanja i s ulogom savjesnog znanstvenika.

Nakon istraživanja psiholozi su dužni pružiti mogućnost sudionicima da dobiju odgovarajuće informacije o prirodi, rezultatima i zaključcima istraživanja. Psiholozi nastoje otkloniti sve nejasnoće, nedoumice ili sumnje koje možda postoje kod ispitanika.

Ukoliko valjani znanstveni ili humani razlozi mogu opravdati uskraćivanje pružanja informacija, psiholozi poduzimaju odgovarajuće mjere da na najmanju moguću mjeru svedu eventualne rizike za sudionike.

Nakon istraživanja psiholozi su dužni na odgovarajući način nagraditi trud koji su sudionici uložili tijekom istraživanja.

4.6 Korištenje životinja u istraživanjima Životinje se u istraživanjima tretiraju krajnje humano, jer su nezaštićena bića koja ne mogu preuzeti odgovornost za ono što im se tijekom eksperimentiranja događa.

Psiholozi koji eksperimentiraju sa životinjama odgovorni su za njihov tretman tijekom držanja u vlastitom laboratoriju, te su dužni voditi brigu i nadgledati njihove životne uvjete. Dužni su poduzimati sve moguće mjere za uklanjanje neugodnih životnih uvjeta, infekcija, bolesti i boli.

150

Eksperimentalni postupci koji kod životinja izazivaju bol, stres ili deprivaciju bilo koje vrste, koriste se isključivo onda kad ne postoje drugi načini i metode da se dođe do znanstvenih spoznaja koje imaju iznimnu vrijednost. Pri tome valja imati na umu da neke životinjske vrste manje pate od drugih, stoga treba poznavati ova obilježja pojedinih vrsta, te birati pripadnike vrste koja je otpornija na bol i neugodan tretman.

U laboratorijskim se istraživanjima koristi što je moguće manji broj eksperimentalnih životinja. Broj životinja se može značajno reducirati kvalitetnim eksperimentalnim nacrtom i odgovarajućim statističkim postupcima.

Kada je iz humanih razloga nužno terminalno spriječiti bol i patnje životinja, to se čini brzo i u skladu s provjerenim postupcima. Potrebno je poznavati odgovarajuće metode eutanazije za različite vrste.

4.7 Izvještavanje o istraživanju Psiholozi točno i precizno izvještavaju o rezultatima svojih istraživanja. Falsificiranje znanstvenih podataka negira temeljna etička načela i smisao znanosti.

Psiholozi ne prikazuju tuđe ideje i podatke kao svoje. Plagiranje je ekstremni oblik neetičnog odnosa prema tuđem radu.

Ako psiholog naknadno utvrdi značajnu pogrešku u vlastitim, već publiciranim rezultatima, poduzima potrebne korake da ovu pogrešku obznani i ukloni.

Psiholozi se javljaju kao autori u znanstvenim publikacijama samo u vlastitim radovima ili kao koautori u onima u kojima su dali svoj značajan doprinos. Autorstvo odražava relativan znanstveni doprinos, a ne postojeći znanstveni, stručni ili socijalni položaj. Manji se doprinos realizaciji istraživanja obznanjuje u skladu s pravilima publikacije u kojoj se rad objavljuje (npr. u fusnoti ili uvodnim napomenama).

Student se javlja kao prvi autor u zajedničkom radu ukoliko je ovaj uglavnom utemeljen na njegovoj magistarskoj tezi ili doktorskoj disertaciji.

Psiholozi ne objavljuju kao originalne one podatke koje su već objavili negdje drugdje. To ne znači da se radovi ne mogu ponovno objaviti na drugom mjestu, ali onda moraju sadržavati odgovarajuću napomenu u kojoj je navedena izvorna publikacija.

Nakon objavljivanja rezultata istraživanja psiholozi su dužni omogućiti zainteresiranim znanstvenicima uvid u pohranjene podatke. Na taj se način može izvršiti reanaliza i verifikacija izvedenih zaključaka. Pri tome je nužno zaštititi tajnost podataka o sudionicima i vlastita autorska prava.

Preporučuje se petogodišnje pohranjivanje originalnih protokola i trajno pohranjivanje kompjutorske baze podataka publiciranih radova.

4.8 Recenzije Psiholozi koji dobivaju na recenziju istraživačke radove, prijedloge projekata, kandidature za stipendije, radna mjesta i slično, ponašaju se tako da zaštitite tajnost podataka i autorska prava osoba čije materijale recenziraju.

151

5. Obrazovanje psihologa5.1 Obrazovanje i profesionalno usavršavanje psihologa Psiholozi koji su nadležni i odgovorni za obrazovanje i profesionalni razvoj drugih psihologa teže kompetentnom planiranju obrazovnih programa. Ovi programi moraju omogućavati stjecanje potrebnih znanja, vještina i iskustava koja udovoljavaju zahtjevima za stjecanje odgovarajućih diploma, potvrda, licenci ili drugih ciljeva kojima je program namijenjen.

5.2 Pružanje informacija i objektivnost pri podučavanju Kad su uključeni kao nastavnici u obrazovni proces ili u bilo koju vrstu treninga, psiholozi pružaju točne informacije temeljene na znanstvenim spoznajama, te prikazuju činjenice i obrazlažu pojave s najvišim stupnjem objektivnosti.

Kad su uključeni kao nastavnici u obrazovanje ili kao voditelji bilo koje vrste treninga, psiholozi su svjesni moći koju imaju nad učenicima (studentima, polaznicima, superviziranima), te izbjegavaju ponašanja kojima će zlorabiti svoj položaj, ponižavati ili na bilo koji način ugrožavati integritet i samopoštovanje učenika.

5.3 Ograničenja podučavanja Psiholozi ne podučavaju korištenju specijaliziranih tehnika ili postupaka (poput hipnoze, biofidbeka, projektivnih tehnika i sl.), one osobe koje nemaju temeljno obrazovanje, specijalizaciju, radno iskustvo ili neki drugi dokaz stručnosti.

5.4 Oglašavanje neakademskih programa Psiholozi odgovorni za oglašavanje, izdavanje pisanih materijala, brošura, plakata i sl. za obrazovne programe koji ne rezultiraju stručnim profesionalnim kvalifikacijama (npr. različita predavanja, seminari), moraju opisivati populaciju kojoj je program namijenjen, ciljeve obrazovnog programa, predavače, kao i cijenu programa.

6. Oglašavanje i nastupi u javnosti6.1 Definicija javnih nastupa Psiholozi vrše svoje profesionalne uloge i javnim nastupima. Javnim se nastupima smatraju svi oblici plaćenih i neplaćenih oglašavanja usluga, izdavanje pisanih, audio ili video materijala, publiciranje u stručnim i inim časopisima, intervjui i komentari dati javnim glasilima, davanje stručnih mišljenja u sudskim postupcima, predavanja i recenzije.

6.2 Odgovornost za javne nastupe Psiholozi preuzimaju potpunu osobnu odgovornost za vlastite javne nastupe. Ovi moraju biti u skladu s Etičkim kodeksom.

U javnim nastupima psiholozi ne smiju davati netočne podatke koji bi mogli zavesti primatelja informacija. Psiholozi su prije svega dužni davati točne podatke (1) o vlastitom obrazovanju, iskustvu i kompetentnosti, (2) akademskom stupnju, (3) publikacijama i rezultatima istraživanja, (4) o svom profesionalnom statusu i zaposlenju, (5) o uslugama koje pružaju i o znanstveno ili klinički potvrđenim rezultatima pružanja tih usluga, (6) o cijenama pružanja usluga.

6.3 Nastupi u javnim glasilima Kada nastupaju ili kada komentiraju neke pojave putem javnih glasila, pisanih članaka, radio ili televizijskih programa, javnih predavanja i slično, psiholozi nastoje njihovi nastupi po mogućnosti budu utemeljeni na odgovarajućoj psihologijskoj literaturi i praksi, te da iznesene tvrdnje i sveukupno ponašanje bude u skladu s ovim Etičkim kodeksom.

152

7. Savjetovanje i terapija7.1 Strukturiranje terapijskog odnosa Na početku terapijskog odnosa psiholog obrazlaže i dogovara s klijentima tijek tretmana, eventualno naplaćivanje i povjerljivost podataka.

Psiholozi nastoje otvoreno odgovarati na sva pitanja klijenata kako bi se izbjegli bilo kakvi nesporazume oko tretmana.

Kad je terapeut još uvijek student - specijalizant, klijenta treba upoznati i s tom činjenicom. Također ga treba upoznati i sa supervizorom terapijskog procesa.

7.2 Obiteljski i bračni tretmani Kad psiholog pruža usluge većem broju osoba koje su u međusobnom odnosu (npr. muž i žena, roditelji i djeca), psiholog nastoji pojasniti: (1) tko je klijent u tretmanu, i (2) svoj odnos sa svakom osobom. Ovo pojašnjenje uključuje ulogu psihologa, kao i korištenje dobivenih podataka.

U slučaju da je izložen sukobljenim ulogama (npr. da kao bračni savjetnik muža ili žene bude pozvan na svjedočenje u postupku razvoda braka), psiholog nastoji pojasniti svoj položaj, prilagoditi se tim ulogama, ili se iz njih povući na prikladan način.

7.3 Pružanje usluga osobama koje su već drugdje u tretmanu Pri odlučivanju o pružanju terapijskih usluga osobama koje su već u tretmanu negdje drugdje, psiholog pažljivo razmatra sadržaj tretmana i potencijalnu dobrobit klijenta. Ove sadržaje raspravlja sa samim klijentom ili drugom osobom koja ga zastupa, kako bi se smanjio rizik zbunjivanja i nesporazuma. U slučaju potrebe, psiholog se savjetuje sa stručnjacima koji su također uključeni u terapijski proces.

7.4 Seksualna prisnost s klijentima Psiholog se ne smije upuštati u seksualne prisnosti sa svojim klijentima.

Psiholog ne prihvaća kao klijente u terapiju osobe s kojima je bio seksualno prisan.

7.5 Prekidanje pružanja terapijskih usluga U slučajevima kada se terapijske usluge moraju prekinuti zbog razloga poput bolesti i nedostupnosti psihologa, ili pak zbog preseljenja ili financijskih poteškoća klijenta, psiholog nastoji planirati i organizirati dalju brigu za klijenta.

8. Rješavanje etičkih pitanja u HPD-u8.1 Razjašnjavanje etičkih pitanja Kada psiholog nije siguran da li je određena situacija ili neka planirana akcija u skladu s Etičkim kodeksom dužan je savjetovati se s drugim psihologom koji je upoznat s etičkim pitanjima i problemima ili sa Sudom časti HPDa.

8.2 Neformalno rješavanje etičkih problema Psiholog koji uočava da njegov kolega krši etičke principe profesionalnog ponašanja, dužan ga je na to upozoriti i na neformalan način pokušati pomoći u razrješenju problema.

8.3 Prijava kršenja Etičkog kodeksa Ukoliko se očito kršenje Etičkog kodeksa nikako ne može razriješiti na kolegijalan i neformalan način, psiholog je dužan izvijestiti Sud časti HPDa koji poduzima potrebne mjere.

153

Psiholozi se ne bave prijavama koje imaju za cilj nekoga povrijediti ili poniziti, a ne zaštititi javnost i struku.

8.4 Suradnja sa Sudom časti Svi psiholozi surađuju s nacionalnim Sudom časti HPDa u kontroli i promociji etičkih pitanja. Odbijanje suradnje je samo po sebi kršenje Etičkog kodeksa.

9. Završne odredbe9.1 Poznavanje Etičkog kodeksa Psiholozi su dužni upoznati se s ovim Etičkim kodeksom, ostalim primjenjivim etičkim propisima i njihovom primjenom u djelovanju psihologa.

9.2 Podrška HPDa Članovi HPDa dužni su odbiti svaku stručnu radnju koja je u suprotnosti s načelima ovoga Kodeksa. HPD im je dužan u tome pomoći svojim ugledom i pravnim sredstvima ukoliko se za to ukaže potreba.

9.3 Stupanje na snagu Etičkog kodeksa Etički kodeks stupa na snagu danom usvajanja na Godišnjoj skupštini 1. prosinca 1996. godine.

154

METODOLOGIJA PSIHOLOGIJE I ZNANSTVENOG RADAPregled sadržaja:

1. TEORIJA ZNANOSTI ........................................................................................1 1.1. Pojam znanosti .......................................................................................1 1.1.1. Osnovne kategorije intelektualnih aktivnosti čovjeka ..................1 1.1.2. Naivni realizam kao dominantna vrsta spoznaje ..........................4 1.1.3. Obilježja znanosti i vrste znanstvenih istraživanja .......................9 1.2. Pojam teorije u znanosti .......................................................................21 1.2.1. Elementi formalne strukture znanstvene teorije ........................21 1.2.2. Kriteriji znanstvenosti teorije .....................................................23 1.2.3. Dimenzije po kojima se razlikuju teorije u psihologiji .................24 1.3. Pojam zakona u teoriji neke znanosti ...................................................27 1.4. Pojam definicije u teoriji neke znanosti ................................................27

2. PSIHOLOGIJA KAO ZNANOST ........................................................................30 2.1. Predmet, definicija i metode psihologije ..............................................30 2.2. Pravci i grane psihologije .....................................................................35 2.3. Znanstvena i laička i pseudo - psihologija ............................................37

3. VARIJABLE U PSIHOLOGIJI ............................................................................40 3.1. Definicija i vrste varijabli u psihologiji ..................................................40 3.2. Zavisna varijabla (ZV) i nezavisna varijabla (NZV) ...............................41 3.3. Hipotetički konstrukti (HK) i intervenirajuće varijable (IV) ...................45 3.4. Formuliranje problema i hipoteza o odnosu ZV i NZV ..........................46 3.5. Nacrti istraživanja odnosa između ZV i NZV .........................................49 3.6. Ispitanici u istraživanju odnosa između ZV i NZV .................................50 3.6.1. Vrste uzoraka ispitanika .............................................................51 3.6.2. Određivanje potrebne veličine uzorka ........................................56

3. METODE ISTRAŽIVANJA U PSIHOLOGIJI ........................................................58 3.1. Metodologija psihologije unutar paradigme sistematskog opažanja ....58 3.1.1. Introspekcija ...............................................................................58 3.1.2. Ekstrospekcija ............................................................................61 3.2. Metodologija psihologije unutar paradigme mjerenja ..........................63 3.2.1. Definicija, elementi i oblici mjerenja ..........................................63 3.2.2. Faktori koji utječu na mjerenje ...................................................71 3.2.3. Skale mjerenja i pripadajuća obrada podataka ..........................74 3.2.4. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikaciji ..............................85 3.3. Metodologija psihologije unutar paradigme eksperimenta ....................87 3.3.1. Definicija, elementi i oblici eksperimenta ...................................87 3.3.2. Kvazieksperimentalni i eksperimentalni nacrti istraživanja ........91 3.3.3. Izvori relevantnih faktora i postupci njihove kontrole ................99

4. ETIKA U ISTRAŽIVANJIMA I PRIMJENI PSIHOLOGIJE .....................................110

5. PISANJE STRUČNOG RADA .........................................................................111

6. ISPITNA PITANJA ........................................................................................114

7. LITERATURA ..............................................................................................1178. DODATAK: ETIČKI KODEKS HRVATSKOG PSIHOLOŠKOG DRUŠTVA.............118

155

U dopunjenoj verziji: Prebaci pitanja koja si strukturirao prema redoslijedu u tekstu Ugradi redovne i izborne kolegije koji su aktualni Napravi reviziju naslova, posebno zbog ponavljanja 3. poglavlja

xxx

156